• Sklon vrimenu svakom u nesklono vrime
    ne vraćaj se, imenjače, iz naše Priče
    bolje ti Oluja, u Sahari potop.
    Ne javljaj se nimoj gluhači što viče
    crvenoj krmači što ždere svoj okot.
    Sa zida Zidari brišu naše ime.

    Znaj, dok Šimić spava, izdaja ne spava
    izpod svake riči drima sklupčan Garac;
    ne daj im se, bolan, produži mi muku.
    Tvoj je strpljiv narod Isusov magarac
    priko kog se danas bisni konji tuku.
    Što skuplji glavari, jeftinija glava.

    Ne idi, Radiću, gűdi koja gúdī,
    ne odlazi, Petre, u Novigrad jurve
    ne daj nas, Stipane, Fatihu na pladnju.
    Mužkare su to, istospolci i kurve
    oštri berači što priespavaše sadnju.
    Za vas Sudac moli, al sudija sudi.

    Danas Gospin kip je krvlju proplakao
    mrtvi će nam opet ostati bez glave.
    Al sotonskoj svići doć će zora kraja:
    mi gorimo dok se prvi pivci jave
    i razprše kurve iz zemaljskog raja.
    Osuđeni na raj prođu kroz pakao.


    Ante Kraljević

  • Zadnji komentari

    Puntar2.0

    http://www.youtube.com/watch?v=2hkpJAgZE8c Idi na posljednju poruku

    Operacija Lipanjske zore

    Puntar2.0 on 12-06-2018
    Eskel

    Wow koja rima, imaš talenta za hip hop. Idi na posljednju poruku

    Kud sam pošla..

    Eskel on 16-02-2018
  • Zadnji postovi na forumu

    Puntar2.0



    Zanimljiva emisija....zanimljivo je i viditi kako se Jugoslaveni i dobar dio Srba sluze istim argumentima kad je u pitanju hrvatska nacija,

    HRT - sve, samo ne hrvatska

    Puntar2.0 Danas, 00:17 Idi na posljednju poruku
    Eskel

    Pa onda se ta brojka smanjila u odnosu na prijeratnu negdje oko 100 000!?



    Pa otprilike, no to je nebitno, važnija

    Sarajevo

    Eskel Jučer, 21:59 Idi na posljednju poruku
    Nervozni listonoša

    Alijin general Blaž Kraljević je radio svjesno ili nesvjesno - kontra hrvatske strane, i zato je Alijin general! Odnosno radio je u dlaku isto

    Sarajevo

    Nervozni listonoša Jučer, 18:18 Idi na posljednju poruku
    Nervozni listonoša

    Pa onda se ta brojka smanjila u odnosu na prijeratnu negdje oko 100 000!?

    Sarajevo

    Nervozni listonoša Jučer, 18:11 Idi na posljednju poruku
    Puntar2.0

    Da, bas oni imaju i volju, i novac dolaziti sa zrakoplovima, gdje ce biti kontrolirani do srzi. Sad ce oni dolijecivati u zemlju liberala Salvinija. Ko

    Navala ilegalnih imigranata (i na Hrvatsku)

    Puntar2.0 Jučer, 16:11 Idi na posljednju poruku
  • Zadnje teme na forumu

    Grunf

    Hrast

    Začetnik teme: Grunf

    Tema za stranku HRAST.

    14-11-2018, 21:18 od Grunf Idi na posljednju poruku
    Inkvizitor

    Pariz više nije grad svetlosti-Srbija stavljena na svoje mesto

    Začetnik teme: Inkvizitor

    Puno puta sam vidio polemike na raznim mjestima sa Srbima kad oni pričaju o svojoj pobjedi u 1-om svjetskom ratu. Džaba što sam im ja govorio

    14-11-2018, 16:34 od crni bombarder Idi na posljednju poruku
    Grunf

    Srpska policija i BIA 5 sati maltretirala Nikolu Kajkića i Zoricu Gregorić

    Začetnik teme: Grunf

    Klasična sačekuška. Kurva Hartmann namamila Kajkića i Gregurićku u Beograd, ovi pali na mamac, a onda srpske tajne službe i policija

    14-11-2018, 21:14 od Grunf Idi na posljednju poruku
    Basta

    Bastina vizionarska platforma

    Začetnik teme: Basta

    Eto, skupih zercu godinica, a štogod i životnog iskustva, naslušah se i načitah koječega i sav taj čušpajz smixao u svojoj glavurdi što

    12-11-2018, 15:46 od Inkvizitor Idi na posljednju poruku
    Puntar2.0

    Mediji i iseljavanje Hrvata-poveznice?

    Začetnik teme: Puntar2.0

    Poljski premijer Morawiecki: ‘Puno smo izgubili prodajom naših medija Nijemcima’

    http://narod.hr/eu/poljski-premijer-...dija-nijemcima

    09-11-2018, 15:12 od goran2hr Idi na posljednju poruku
  • Kolumna G.M.-Demokratičnost u obrazovanju - metak u čelo civilizaciji?




    Trebaju li svi imati pravo na obrazovanje? U posljednjih nekoliko godina znanje kao ljudsko pravo postalo je jedna od okosnica argumentacije lijevih aktivista, što nije zaobišlo ni određene pokrete u Hrvatskoj kao što je, primjerice, onaj pokrenut na Filozofskom fakultet u Zagrebu koji se zalagao za besplatno visoko obrazovanje za sve. O, po našem mišljenju, dubioznim argumentima koji stoje iza jedne takve inicijative već smo pisali ovdje, a dotakli smo se također po nama dubioznog argumenta o društvenoj pravednosti do koje dovodi besplatno obrazovanje.

    Predstavnici lijeve neoliberalne struje čije mišljenje mainstream mediji danas prezentiraju kao napredno i društveno poželjno nisu u međuvremenu, naravno, ni milimetra odstupili od svojih stajališta. Vođeni često posve utopijskom idejom prisilne jednakosti među svim ljudima kao svojom vrijednosnom odrednicom, oni obrazovanje vide kao samo još jedan od instrumenata koji će izbrisati razlike među ljudima i na taj način učiniti svijet boljim – barem prema njihovoj viziji boljeg. Takvo stanje svijesti izvrsno je opisao, u svojoj briljantnoj knjizi Teorija neobrazovanosti: Zablude društva znanja austrijski filozof Konrad Paul Liesmann koji tako kaže:

    'Počevši od razvitka modernih društava, ni u jedno se područje života nije ulagalo toliko nade kao u područje obrazovanja. Obrazovanje je bilo utopija malograđanina koji je mislio da bi između plaćenog rada i kapitala mogao postojati još i neki treći oblik egzistencije; obrazovanje je bilo nada radničke klase da će znanjem dosegnuti onu moć koju su joj uskratile neuspjele ili pak izostale revolucije; obrazovanje je bilo i jest sredstvo kojim treba emancipirati i integrirati niže slojeve, žene, migrante, osobenjake, osobe s invalidnošću i potlačene manjine; obrazovanje slovi kao žuđeni resurs u borbi za odredišta informacijskog društva; obrazovanje je sredstvo kojim treba sprečavati predrasude, diskriminacije, nezaposlenost, glad, sidu, nehumanost i genocid, sredstvo kojim treba svladavati izazove budućnosti te onako usput usrećiti djecu i učiniti odrasle sposobnima za zaposlenje. I upravo zato što to ne polazi za rukom, ni jednom se području nije toliko lagalo kao što se to i nadalje čini unutar prosvjetne politike.'

    Drugim riječima, obrazovanje je predstavljeno poput Svetog Grala koji će nas izbaviti od svih zala i koje će, ukoliko ga učinimo dostupnim svima, izbrisati glad, neimaštinu, suze, patnju i nepravdu. No pokušajmo se na trenutak malo odmaknuti od ove tipično neoliberalne paradigme koja svijet patetično dijeli na zle bogataše koji snagu crpe sišući tuđu bijedu na slamčicu i na dobroćudnu sirotinju zlatna srca koja jednostavno nije dobila pravu priliku. Nedvojbeno je da nitko ne smije imati pravo diskriminirati pojedinca u njegovoj želji za stjecanjem određene razine znanja – uključivši i ono na najvišem akademskom stupnju koje rezultira doktorskom titulom – na temelju onoga što taj pojedinac jest. Preciznije rečeno, niti jedna obrazovna institucija ne smije nekome zalupiti vrata u nos zato jer je, na primjer, Kinez, crnac, homoseksualac, musliman ili sin smetlara i medicinske sestre. Kada bi se u bilo kojem trenutku postupalo suprotno tim načelima, naročito na visokoobrazovnoj razini, poput kule od karata srušio bi se čitav koncept sveučilišta kao demokratske institucija koja se izdiže iznad ideologije te nacionalnih, rasnih, vjerskih i drugih podjela koje danas često službe kao katalizator mržnje, ali i novog, politički korektnog pravovjerja. Demokratsko društvo ne smije dozvoliti da sin smetlara i medicinske sestre izgubi pravo apliciranja na studij zbog toga jer su mu roditelji smetlar i medicinska sestra niti smije zbog te iste činjenice doći u podređen položaj pri aplikaciji nad sinom nekakvog vlasnika tvornice automobila.

    Međutim, što ako svijet podijelimo na malo drugačiji način od već spomenute neoliberalne podjele? Što ako prihvatimo, onako otvoreno, politički nekorektno, da na ovom planetu ne postoje samo bogati i siromašni, crni i bijeli, hetero i gay, ateisti i vjernici, lijepi i ružni, te svijet jednostavno podijelimo na one pristojne, dobro odgojene, s jedne strane i na otpad društva, njegovu perenosporu koja se nekontrolirano širi, s druge? Sama pomisao na ovakvu podjelu mnoge će naježiti i posegnuti će za jednim od 12 principa indoktrinacije koji stoje nasuprot upravo onome za što se – o, ironije li! – zalažu, a to je obrazovanje. Vođeni tzv. principom lažne analogije, na temelju onog što su čuli izvući će paušalan zaključak kako otpad društva čine – siromašni?! Sukladno tome, ako se usudite samo tiho prošaptati da otpadu društva nije mjesto na fakultetima prema vama će usmjeriti paljbu riječi koje će se svesti na to da ste vi grozna osoba koja ne želi da se sirotinja obrazuje. Stoga ovdje vrijedi napisati kako bi se nedvojbeno odstranile moguće nedoumice: pojmovi 'sirotinja' i 'otpad društva' ni na koji način nisu jednoznačni. Da, predstavnik tzv. white trasha može biti nekakav narkoman koji živi u naselju prikolica u nekakvoj zabiti Arkansasa sa svojim rođacima i nervoznom ovcom kao i jedna Paris Hilton koja je toliko bogata da može kupiti jaja Dodo ptice i mozak Zoranu Milanoviću. U hrvatskim okvirima to je, na primjer, netko iz Kozari Boka čija djeca skupljaju staro željezo i džepare prolaznike kada provire izvan kvarta, ali je to, isto tako, i jedna Ava Karabatić. Pripadnost otpadu društva dakle, može biti vezana ali nije ni na koji način uvjetovana uz nečiji ekonomski status.

    Imajući ovo na umu možemo se ponovno na trenutak vratiti Liesmannu i njegovoj opet odličnoj interpretaciji društvene uloge obrazovanja kroz povijest. On tako kaže: 'Obrazovanje koje se ravna prema antičkom idealu i humanističkom konceptu prije svega je slovilo kao program čovjekova samoobrazovanja, kao formiranje i razvijanje tijela, duha i duše, talenata i nadarenosti, ono što bi pojedinca trebalo dovesti do stupnja razvijene individualnosti i do svjesnog dioništva u zajednici i njezinoj kulturi. Istodobno je obrazovanje slovilo kao jedina mogućnost da se čovjeka iz barbarstva povede u civilizaciju, iz neodgovornosti u autonomiju.'

    Obrazovanje je, dakle, bilo tu kako bi nas uvelo u civilizirane krugove, što podrazumijeva i prihvaćanje određenih društvenih uzanci i određenih parametara društveno prihvatljivog ponašanja. Biti obrazovan nije značilo samo steći određena znanja o kojima onda možete razglabati tijekom večere ili na nekakvom intelektualnom kružoku uz konjak i cigare već i prihvatiti te aktivno primjenjivati određene obrasce ponašanja. Danas se situacija drastično promijenila. 'Znanje i obrazovanje', piše dalje Liesmann, 'nisu više cilj nego su sredstvo koje ne zahtijeva nikakva daljnja promišljanja sve dotle dok se dade opravdati samo kao sredstvo: za prosperitetna tržišta, kvalifikacije za radno mjesto, mobilnost usluga, rast gospodarstva.' Današnja sveučilišta funkcioniraju, zapravo, u skladu s principom tvorničke trake s koje, u ravnomjernim razmacima, padaju određeni proizvodi koji se onda pokušavaju plasirati na tržište s ciljem stjecanja što većeg profita. Kada je sveučilište u pitanju, konačan proizvod je diplomant kojeg treba, što brže po diplomiranju, ubaciti ako treba i naglavce u tržišnu utrku i na taj način mu omogućiti davanje doprinosa u razvoju svoje zemlje, Europske unije ili zapadnog društva. Kako bi se proizvod što brže distribuirao uvedeni su tzv. ECTS bodovi i ishodi učenja koji objedinjuju opis svih stečenih znanja, vještina i kompetencija, a koji bi tom istom diplomantu trebali omogućiti što brži transfer s jednog geografskog dijela tržišta u ono drugo. Kada razgovarate s vodećim facama koje danas drmaju svijetom tzv. bolonjskog obrazovanja reći će vam kako je Bologna najveći blagoslov zato jer u konačnici omogućuje mobilnost radne snage. Na pitanje zašto je to blagoslov odgovaraju vam kako će to pomoći ekonomskom razvoju Europe. Da skratimo priču, diplomanti kao produkti sveučilišne neotvornice tu su zbog samo jednog cilja nad ciljevima: novca.

    Takvo što, ma koliko gorko zvučalo, idealistički nastrojenim dušama, i nije tako nesuvislo. S jedne strane, nagli uspon tehnologije neminovno je doveo do potrebe za specijalizacijom i socijalnom stratifikacijom. Kristalno je jasno da obrazovanje danas više ne može biti samo sredstvo hvalisanja za večerom i pisanja traktata uz svijeću dok u sebi patite za nerealiziranom ljubavlju već da ono doista mora u velikoj mjeri biti usmjereno ka stjecanju znanja, vještina i kompetencija koje su primjenjive u stvarnom svijetu, na tržištu. Tako se neki obrazuju da bi znali, na primjer, napisati program koji će banci omogućiti automatsko računanje vašeg minusa na tekućem računu, neki da bi znali izmjeriti stupanj zagađenosti u vodi koju pijete, a neki da bi mogli liječiti ljude. Ti koji su obučeni za liječenje ljudi opet se dalje mogu, putem specijalizacije, obrazovati žele li liječiti, na primjer, uho, grlo i nos, ili možda vaginu. Današnji svijet do te mjere je tehnološki uznapredovao da je u njemu naprosto nemoguće izbjeći stratifikaciju i specijalizaciju što, jasno, ima implikacije, i na organizaciju sveučilišta i sustava obrazovanja kao takvoga. Tome je dodatno pridonijela i rastuća liberalna politika koja se, početkom 20. stoljeća, otvoreno krenula zalagati za demokratičnost u obrazovanju, drugim riječima, za pristup svih slojeva kako školskim klupama tako i sveučilišnim predavaonicama.

    S jedne strane učinilo se ono što je, u danom trenutku, bila tehnički i ekonomski uvjetovana nužnost, a također se učinilo dobro djelo izravno se pokušavajući primijeniti demokratski princip ravnopravnosti. Međutim, s druge strane upravo tu se otvorila Pandorina kutija. Naime, u silnoj želji za profitom i ekonomskim prosperitetom koji prati tehnički napredak, pretvarajući sveučilišta u tvornice znanja, vještina i kompetencija negdje u prašini zametnuli smo onu komponentu koju su nekad visokoobrazovne institucije imale, a to je civiliziranost. Kao što smo ranije već spomenuli, biti obrazovan nekada je značilo pripadati civiliziranim krugovima te time prihvatiti određene obrasce ponašanja. Sama činjenica da nešto znate nije bila dovoljna. Od vas se i dalje očekivalo da se znate pristojno ponašati. Tako, na primjer, profesorske toge ili studentske uniforme nisu uvedene slučajno, zato jer se netko odlučio iživljavati ili, pak, zato jer na njih ima fetiš. Uvedene su, baš i kao i običaj ustajanja u trenutku dok profesor ulazi u dvoranu ili običaj bespogovornog prihvaćanja profesorskog autoriteta, zbog toga jer su se na taj način štovale ideje reda, organizacije i društvene hijerarhije koja predstavlja nužnost u civiliziranom svijetu. U redu, osobno se slažem s premisom da profesori i nisu baš uvijek u pravu – ponekad ih više vodi ego no zdrav razum – no činjenica da danas možete na predavanje doći u dopičnjaku i majici na bratelice, sa slušalicama u ušima, zapravo prostituira sveučilište kao temeljnu instituciju civiliziranog društva. Ne zato jer nešto imam protiv dopičnjaka i majica na bratelice već jednostavno zato jer im na sveučilištu nije mjesto – nehajno oblačenje tog tipa kao i slobodarsko ponašanje općenito, bez reda, organizacije i osjećaja za autoritet, vulgaliziraju sveučilište i od nekada ugledne institucije svode ga na običnu tvornicu polu-trash proizvoda koje ćemo jednog dana ubacivati u strojeve za proizvodnju novca establishmentu. Upravo iz tog razloga ovdje valja postaviti politički krajnje nekorektno pitanje: treba li otpadu društva dozvoliti pristup studiju?

    Ako ćemo se voditi principima demokracije, da, treba. Uostalom, nije netko kriv za to što mu je mama bila narkomanka u naselju prikolica ili za to što mu je obitelj puna čudaka kojima je glavni životni cilj nešto poševiti na mondenom partyju u Cannesu. Princip ravnopravnosti prilično je jednostavan – svatko zaslužuje priliku – i taj princip nedvojbeno treba poštovati. Međutim, samim time upadamo u zamku jer uvođenjem raznih Avi Karabatić i njima sličnih na sveučilišta u sustav visokog obrazovanja neminovno uvodimo svijet barbarstva nasuprot već tradicionalnom svijetu civiliziranosti. Zbog svega ovoga nameće se zaključak kako je krajnje vrijeme da sustav visokog obrazovanja krene korak dalje od organiziranja sveučilišta poput tvorničkih traka te svojim ishodima učenja i mobilnosti na tržištu doda već zaboravljenu komponentu: duhovni sklad i dobru staru pristojnost. Ava Karabatić želi studirati? Nema problema. Ali u tom slučaju ne smije biti dovoljno reći: 'U stanju je naučiti raditi to, to i to i zaraditi novac time i time'. Neka prihvati i pravila pristojnog, civiliziranog ophođenja koja su oduvijek činila jednog akademskog građanina uglednim u društvu i koja su bila sastavna komponenta sveučilišta kao dijela šire zajednice. Spuštanjem sveučilišta na vulgarnu razinu koja jedino brine o profitu, a ne i o kvaliteti međusobnih odnosa, vlastitoj civilizaciji ispalili smo metak u čelo.

    G.M.

    http://fizzit.net