Neispričane priče Bleiburga: Majka rodila nasred ceste pa rafalnom paljbom ubili nju i tek rođenu bebu

Uglavnom uprkos podmetanjima raznoraznih političara i nazovipovjesničara u subotu i nedjelju Bleiburško polje ponovo će biti puno ljudi koji će odati počast nevino pogubljenima nakon završetka Drugog svjetskog rata, što je zločin koji će zauvijek ostati upisan u krvavu povijest 'Zapadne civilizacije'.

Prošlo je 68 godina od jedne od najvećih tragedija u novijoj hrvatskoj povijesti koja se dogodila na jednom polju u Austriji - Bleiburgu. Ovaj tragični događaj kada su komunisti, uz svesrdnu pomoć Britanaca, pobili na stotine tisuća nedužnih ljudi dugo se prešućivao u bivšoj, naravno komunističkoj Jugoslaviji i tek su razne emigrantske novine pisale o tome.

Uostalom i emigranti su prvi pokrenuli obilježavanje tragedje na Bleiburškom polju još 1970-ih. Stjecanjem neovisnosti s teme Bleiburga je skinuta stigma te se počelo o tome govoriti i pisati, ali znakovito je da odgovorni, oni koji su još među živima, još uvijek zbog svojih zločina nisu odgovarali.

Još gore od sve da napokon kada je sav razmjer zločina počinjen na Bleiburgu i kasnije na Križnom putu Hrvatski sabor je prošle godine ukinuo financiranje komemoracije uz cinično obrazloženje da je to u stranoj državi, da bi onda obilježavanje Križnog puta organizirali u Sloveniji. Sad ili smo mi svi ludi ili je Alpska republika u međuvremenu postala dio Lijepe naše.

Uglavnom uprkos podmetanjima raznoraznih političara i nazovipovjesničara u subotu i nedjelju Bleiburško polje ponovo će biti puno ljudi koji će odati počast nevino pogubljenima nakon završetka Drugog svjetskog rata, što je zločin koji će zauvijek ostati upisan u krvavu povijest 'Zapadne civilizacije'.

Povodom obljetnice tragedije donosimo vam tekst koji je za Hrvatski kulturni portal napisao Egon Kraljević.

'Svjedoci smo upornih pokušaja ideologa bliskih aktualnoj vlasti da nam nametnu svoju istinu o Bleiburgu. Nastojeći 'demitologizirati' taj događaj, u sklopu čega s bleiburške tragedije polako otkidaju značajke zločina, stalno nas prosvjetljuju, između ostalog i tvrdnjom da u poratnim pokoljima gotovo da nisu stradali nevini, nego prvenstveno ustaše (koji su po njihovoj definiciji bez izuzetka zločinci), te eventualno pokoji domobran. Civili, uporno ponavljaju isti, nisu bili dio te priče. Oni su, ako su i zatečeni negdje u Sloveniji, navodno poslani kućama. Kako to često biva, oni koji nastupaju kao rušitelji mita, nisu ništa drugo nego manipulatori koji svjesno iskrivljuju istinu.

Grozdani Budak, kćeri doglavnika Mile nije, međutim, bila suđeno vratiti se svome domu. Nju su ubili, prije toga silovali. Netko bi mogao reći da je to izuzetak, no čak i da ovo nepojmljivo surovo, tragično i besmisleno prekidanje jednog tek započetog života predstavlja jednu civilnu žrtvu navedenog pokolja, već i samo to bi trebalo biti dovoljno da više nitko nikada ne kaže kako su na Bleiburgu stradali samo vojnici i to uglavnom 'ustaški zločinci'.

Sudbina Budakova djeteta nije nažalost ni po čemu izdvojen slučaj. Lokalitet u Sloveniji, znakovita naziva Crngrob, posljednje je počivalište većeg broja članova obitelji uhvaćenih dužnosnika Vlade NDH. Ove (ali i mnoge druge) kosti pričaju sasvim drugu priču, dijametralno različitu od onoga što nam se ovih dana nastoji servirati kao, "tuđmanovštine" lišenu, demitologiziranu dimenzija Bleiburga.

Advocatus diaboli bi sada dometnuo da se prethodno spomenute civilne žrtve, kao srodnici istaknutih političara poražene države, ipak mogu smatrati tek rijetkim iznimkama koja potvrđuju pravilo da je 'osveta"' primarno bila usmjerena prema ostatcima državnog aparata razbijene NDH.

No jedan drugi toponim također zloslutna naziva svjedoči suprotno. U Hudoj Jami su, u tek započetoj, pa obustavljenoj ekshumaciji, pronađene - marljivo i s vjerom da ipak postoji sutra - spletene pletenice još nekoliko desetaka ženskih žrtava. Jesu li i to bili ustaše?

Međunarodni odjek 'demitologizacije' Bleiburga

Unatoč činjenicama koje bi se moglo redati u nedogled, zahuktali proces 'demitologizacije' Bleiburga ide svojim tijekom, dapače dobio je i svoju međunarodnu dimenziju. Vidjelo se to u prošle godine emitiranom dokumentarcu nizozemskog novinara Geerta Maka koji se u jednoj od epizoda posvećenih jugoslavenskoj problematici dotaknuo i Bleiburga i 'fašističkih izbjeglica', kako ih je sam nazvao. U uratku kojeg se ne bi postidjeli ni propagandisti JNA, ponovljene su tek nešto osuvremenjene teze bivše jugoslavenske državne promidžbe.

To ne bi bilo toliko katastrofalno da nismo imali prigodu vidjeti dokumentarac istog autora posvećen Njemačkoj u razdoblju nacizma. U toj epizodi iz istog serijala, dan je prilično realan prikaz zabluda i patnji kroz koje su u Drugom svjetskom ratu prošli prosječni Nijemci, uz dosta razumijevanja za poziciju, nakon Prvog svjetskog rata zgažene Njemačke. U slučaju Hrvatske, ni naznake nečega sličnog. Neke stvari su neuništive, a jugoslavenska promidžba je svakako jedna od njih.

Demokrati Manolićeva tipa

Nit vodilja današnjeg neojugoslavenskog razmišljanja o Bleiburgu sadržana je u devizi: ocrniti žrtve poratnih pokolja do te mjere da se svaki razgovor o zločinu počinjenom nad njima, pretvori u raspravu o zločinima koje je počinio režim kojemu su, stjecajem raznih okolnosti, te žrtve služile. Svaki razgovor o Bleiburgu treba se dakle pretvoriti u razgovor o Jasenovcu.

Otuda i silni trud da se sve stradale u ovim zločinima, u što je moguće većoj mjeri svede na pojam ustaša, što bi prema mišljenji jugofila, automatski trebalo označavati zločince. Time bi nestala bleiburška tragedija, a u kolektivnoj bi svijesti zaživjela, bleiburška (malo surovija, ali ipak) PravDA, rekao bi naš predsjednik, jedan od glavnih branitelja vrijednosti iz 1945.

Možda im je forme radi trebalo suditi, rekli bi demokrati Manolićeva tipa, ali kako bi ishod ionako bio isti čemu se zamarati sudskim procedurama.

Sva zalaganja za poštivanje Ženevskih konvencija - u neojugoslavenskim redovima vrlo popularna kad su u pitanju pojedinačni zločini počinjeni nad Srbima u Domovinskom ratu - nestaju kada ih treba primijeniti na nemjerljivo brojnije, zastrašujuće sustavne poratne komunističke likvidacije. Ti zločini za pristaše ovakvog načina razmišljanja imaju jednu neodoljivu ekskulpirajuću crtu.

To su naime 'njihovi' zločini koje oni niti ne vrjednuju kao takve, nego kao pravo na silu u ime humanosti i Dobra, (političkim tumačima kojih se smatraju). ili kao pravo na osvetu za pretrpljeno zlo tijekom Drugog svjetskog rata... Tko zna kakva još 'prava' im se motaju po glavi, dok racionaliziraju navedene pokolje.

Tako ponovno dobivamo ukočenu, crno bijelu sliku Drugog svjetskog rata u kojem se na jednoj strani nalazi Zlo, koje je (osim što je zlo) neodvojivo vezano uz hrvatsku državnu ideju, dok na drugoj strani caruje Dobro, odnosno pravednost, humanizam, tolerancija, univerzalno čovjekoljublje, čvrsto povezani s predodžbom poratne Jugoslavije. Potom se uz pomoć političke alkemije, ovu državu proglašava temeljem današnje Hrvatske, a ne poratnim stratištem, a kasnije tamnicom hrvatstva, što ona uistinu jest bila.

Smrt najmlađeg ustaše

O nakaradnosti ove samodopadne slike koju o sebi nastoje ostaviti samoproglašeni apostoli jugoslavenskog antifašističkog Dobra, zorno svjedoči još jedan događaj iz beskrajno tragičnog bleiburškog niza. Svibnja 1945., iz jedne od kolona križnog puta koja je prolazila kroz Maribor, izišla je trudnica i uz cestu rodila dječačića, svjedočila je prije više od dva desetljeća vremešna Slovenka u dokumentarcu HTV-a. Dotična je htjela rodilji priskočiti u pomoć, ali ju je u tomu onemogućio rafal iz partizanske strojnice, koji je pokosio majku i tek rođeno dijete. "Bio je divan, legenda, prava legenda", završila je tragični opis sudbine tek rođenog dječačića i njegove majke, svjedokinja tog razumu neshvatljiva čina.

Ako ne računamo nerođenu djecu pobijenu u utrobi trudnih žena (da bilo je i toga), ovo je zasigurno najmlađa bleiburška žrtva. Kao ni većini ostalih ne znamo mu ime (nije ga, osim možda u majčinu srcu, niti imao), ali barem znamo da je bio 'star' nekoliko minuta, možda niti toliko. No i nakon tek nekoliko udaha, dovoljno 'kriv' da umre.

Koliko cinizma je potrebno da bi se smrt ovog bespomoćnog bića i drugih žrtava spomenutih u ovom tekstu, (kao i onih još brojnijih čije su smrtne patnje i očaj poznati samo krvniku koji ih je stjerao u gluhoću anonimne smrti,) uklopilo u aktualni diskurs o bleiburškoj tragediji kao razumljivoj, skoro pa opravdanoj osveti, većim dijelom izvršenoj nad fašističkim zločincima?

www.dnevno.hr
Autor: Dražen Krajcar
Photo: gnu