U srpskim dokumentima, među razlozima pada zapadne Slavonije, navodi se dugo i pomno planiranje i pripremanje hrvatskog napada. Posebno se ističe detaljno prikupljanje podataka o srpskim položajima, pri čemu su „korišteni diverzanti HV-a, ali i pripadnici UNPROFOR-a, lokalno stanovništvo i šverceri“.
Među njima su i dokumenti „Republike Srpske Krajine“ („RSK“) koji govore o razlozima „pada zapadne Slavonije“. Na temelju tih dokumenata povjesničar Ivan Brigović objavio je znanstveni rad, čije djelove koristim u ovoj kolumni.
Podsjetit ću, stupanjem na snagu Sarajevskog primirja, 3. siječnja 1992., sukobi na području zapadne Slavonije su zaustavljeni, čime je oko 600 km˛ njenog teritorija ostalo pod srpskom okupacijom. Prema svojem „Statutu“, proglašenom 18. travnja 1992. u Okučanima, „Srpska oblast Zapadna Slavonija“ bila je teritorijalna jedinica u „Republici Srpskoj Krajini“. Sastojala se od općine Okučani, novoformirane općine od - kako se u „statutu“ navodi - „srpskog povijesnog i etničkog prostora Novske i Nove Gradiške“, i općine Pakrac, čiji je teritorij dijelom ostao pod hrvatskom vlašću, a kao „srpske“ općine koje trebaju pripasti spomenutoj „srpskoj oblasti“, navedeni su i Daruvar, Grubišno Polje i Podravska Slatina, općine koje srpske snage 1991. nisu uspjele okupirati. Zadaću obrane okupiranog teritorija zapadne Slavonije imao je 18. korpus Srpske vojske Krajine (SVK), formiran nakon organizacijsko-formacijskih promjena u vojsci pobunjenih Srba tijekom listopada i studenoga 1992. godine. Drži se da je na okupiranom području živjelo, u vrlo teškim uvjetima, između 23.000 i 29.000 stanovnika, iako je prema jednom popisu „srpskog stanovništva“, nastalom u „RSK“ vjerojatno krajem 1993., taj broj bio veći (Grubišno Polje 4535, Daruvar 9423, Okučani 8106, Pakrac 13460, Podravska Slatina 7984).
Otvaranjem autoceste 21. prosinca 1994., nakon sklapanja sporazuma između hrvatskih vlasti i pobunjenih Srba 2. prosinca 1994., došlo je do postupne normalizacije odnosa između RH i pobunjenih Srba u zapadnoj Slavoniji. Pritisnuti teškim uvjetima života i općom nestašicom na okupiranom području, ali i željom da vide članove svojih obitelji, Srbi s toga područja počeli su masovno dolaziti na slobodni hrvatski teritorij, tražeći pritom i domovnice, koje su bez problema dobivali. Dokumenti svjedoče da su mnogi Srbi, uz podršku ili aktivno sudjelovanje najviših predstavnika krajinskih vlasti, a neki srpski zapovjednici drže i uz hrvatski poticaj, bili uključeni u šverc gorivom, koje su nabavljali na slobodnom teritoriju RH. Analizirajući situaciju nakon pretrpljenog poraza, dužnosnici pobunjenih Srba primijetili su da je otvaranjem autoceste narušen srpski sustav obrane, a da je stanje dodatno otežavalo curenje sigurnosnih informacija hrvatskim tijelima vlasti, zaključivši da je otvaranje autoceste, ponajprije iz sigurnosnih razloga, bila kobna pogreška.
No, s obzirom na to da je, uz oružane incidente, neposredan povod za operaciju bilo zatvaranje autoceste i odbijanje srpske strane da je opet otvori, srpski dužnosnici su nakon poraza u „Bljesku“ mnogo raspravljali o tome tko je odgovoran za odluku o neotvaranju autoceste. Ispostavilo se da je takvu odluku donio Milan Martić u dogovoru sa zapovjednikom „Srpske vojske Krajine“ (SVK), generalom Milanom Čeleketićem, uz podršku Glavnog štaba, koji je smatrao da će „prisutne jake snage HV-a“ otvaranjem autoceste doći u još povoljniji operativno-taktički položaj. Nasuprot njima, zapovjednik 18. korpusa SVK pukovnik Lazo Babić ističe kako do „hrvatske agresije“ ne bi ni došlo da je otvorena autocesta, za što se i sam zalagao, optužujući pritom Glavni štab da je „jedini mogao narediti otvaranje ceste, ali to nije učinio“.
Glede otvaranja autoceste, taktika srpske strane oko toga pitanja možda se najbolje očituje u razgovoru „dva dežurna oficira SVK“ iz Okučana i Knina 30. travnja 1995. u večernjim satima, koji nam je neki dan u izlaganju na promociji monografije 1.gbr u Garešnici (gdje je bilo Istureno zapovjedno mjesto GS OS RH u „Bljesku“) prepričao general Marijan Mareković. Vjerojatno razbijajući dosadu dežurstva njih dvojica su razgovarala o stanju na njihovom području, a „dežurni“ iz Okučana svojem je „drugu i suborcu“ rekao da će ujutro (1. svibnja) otvoriti autocestu, pa će je onda oko podneva opet zatvoriti, i tako će se – „malo otvarajući pa zatvarajući autocestu, rugati hrvatskoj državi“. U zoru 1. svibnja 1995. „dežurnom“ iz Okučana više nije bilo do ruganja.
Prema ratnom planu „Gvozd“ iz veljače 1995., 18. korpus SVK trebao je „odsudnom i aktivnom obranom spriječiti prodor ustaških snaga u njegovu zonu obrane, uništiti uklinjene snage i stvoriti uvjete za napad prema etničkim srpskim prostorima, s težištem na pravcu Lipik – Pakrac - Daruvar“. Trebao se odlučno braniti 3 do 5 dana, što bi drugim jedinicama omogućilo izvođenje ofenzivnih akcija kako bi zauzeli hrvatski teritorij, koji bi poslužio kao kompenzacija za eventualni gubitak zapadne Slavonije. Vojni i civilni dužnosnici pobunjenih Srba bili su upoznati s točnim vremenom početka hrvatskog napada, jer su s više strana dobili informacije. No, te podatke, čak i ako su shvatili ozbiljno, nisu mogli, a ni stigli, iskoristiti. Iako su njihovi vojni zapovjednici naglašavali spremnost, ističući kako je, zbog napetosti oko autoceste, već 28./29. travnja 1995. naređena mobilizacija (pitanje je u kojem je opsegu uopće provedena), pobunjeni Srbi dočekali su hrvatski napad uglavnom nepripremljeni i opterećeni brojnim problemima.
U srpskim dokumentima, među razlozima pada zapadne Slavonije, navodi se dugo i pomno planiranje i pripremanje hrvatskog napada. Posebno se ističe detaljno prikupljanje podataka o srpskim položajima, pri čemu su „korišteni diverzanti HV-a, ali i pripadnici UNPROFOR-a, lokalno stanovništvo i šverceri“. U dokumentima se ne govori o uporabi hrvatskih bespilotnih letjelica, što je tema koja zbog njihove učinkovitosti, posebice u pripremi i provedbi vro „Oluja”, zaslužuje posebnu pozornost. Ne očekujući napad većih razmjera, dio pobunjenih Srba bio je potpuno iznenađen snagom, odlučnošću, načinom i taktikom izvođenja hrvatskog napada. Čitajući srpske dokumente može se zaključiti da su, osim na području Pakraca, hrvatske snage, koje se u tim dokumentima redovito poistovjećuju s ustašama, brzo i kontinuirano napredovale, slamajući otpor pobunjenih Srba. U njima se ističe poučnost suradnje HV-a i snaga MUP-a te dobro pripremljena i dosljedno realizirana hrvatska propagandno-psihološka djelatnost.
U raščlambi uzroka poraza raspravlja se i o razlozima „pada Jasenovca“, koji je prema vojnom rasporedu pobunjenih Srba branila „Taktička grupa 1“ sa zapovjednikom potpukovnikom Borivojem Pavlovićem. Zbog nespremnosti i malobrojnosti ona nije pružila ozbiljniji otpor, a na početku sukoba ni njezin zapovjednik ni njegov zamjenik nisu se nalazili na zapovjednom mjestu, čime su pridonijeli općem rasulu i panici u jedinici, tako da su hrvatske snage ušle u Jasenovac 1. svibnja 1995. do 13 sati. Dokumenti pokazuju i da je, želeći sakriti svoju odgovornost za brzi poraz, zapovjedništvo „TG 1“ krivotvorilo ratni dnevnik u kojem se, uz detaljan opis sukoba i povlačenja, navodi da je Jasenovac branjen do 15 sati i da je odbijeno više hrvatskih pokušaja forsiranja Save prema Uštici, što ne odgovara istini. Pišući o borbama, u srpskim se izvještajima odmah pojavljuju dezinformacije o rušenju spomenika („Kameni cvijet“ B. Bogdanovića) na Spomen-području Jasenovac, čime se hrvatske vojnike željelo poistovjetiti s ustašama te ocrniti pred svjetskom javnošću. U srpske dezinformacije uvjerio se i američki poslanik u RH Peter Galbraith kada je 8. svibnja 1995. posjetio Jasenovac, vidjevši pritom razrušenu katoličku i čitavu pravoslavnu crkvu.
Iz sadržaja srpskih dokumenata može se zaključiti da su pobunjeni Srbi jači otpor pružili samo u prijepodnevnim satima 1. svibnja 1995., a da je onda obrana popustila te da su vojnici, kako bi pomogli u evakuaciji svojih obitelji i zbog straha od okruženja, počeli napuštati položaje, što se tijekom dana pretvorilo u opće bježanje i kaos. Nakon popuštanja prvih crta, pobunjeni Srbi pokušali su organizirati drugu liniju obrane koju, usprkos naporima pojedinih zapovjednika, zbog općeg kaosa u njihovim redovima i brzog napredovanja hrvatskih snaga, nisu uspjeli uspostaviti. Tako je već prvog dana sukoba pokrenuta velika kolona izbjeglica u kojoj je, osim žena, staraca i djece, bilo puno vojno sposobnih (i naoružanih, op. a.) muškaraca. Mediji u Hrvatskoj istaknuli su kako je operacija „Bljesak” trajala 32 sata. Za to vrijeme oslobođeni su Jasenovac, Stara Gradiška i Okučani, i slomljen je otpor srpskih postrojbi. No, ostaci poraženoga 18. korpusa “Srpske vojske Krajine” predali su se u popodnevnim satima 4. svibnja iznad Pakraca, a organizirani otpor specijalnih snaga pobunjenih Srba prestao je sljedećega jutra, oko 6.30 sati u području Omanovca. U simboličkom smislu, predaja potpukovnika Steve Harambašića, zapovjednika 51. (pakračke) pješačke brigade „SVK“, i uhićenje Veljka Džakule, jednoga od vođa srpske pobune protiv demokratski izabrane vlasti RH, u popodnevnim satima 4. svibnja 1995. na Gavrinici iznad Pakraca, označili su konačni poraz velikosrpske ideje i agresije u zapadnoj Slavoniji.
Tijekom i nakon operacije “Bljesak”, hrvatske vlasti osigurale su humani postupak, liječničku skrb bolesnim osobama i sva građanska prava srpskom stanovništvu, a pripadnicima srpskih postrojbi zajamčena je primjena Zakona o oprostu. Da je operacija izvedena korektno i u skladu s pravilima ratovanja potvrđuju i izvješća predstavnika međunarodne zajednice. Takvu ocjenu ne negira ni činjenica da su u „Bljesku“ nažalost stradale i civilne žrtve srpske narodnosti. Većina stanovnika srpske narodnosti na okupiranom dijelu zapadne Slavonije napustila je to područje prije dolaska pripadnika oružanih snaga RH. Uzroke tome treba tražiti u njihovom strahu i nepovjerenju prema hrvatskim vlastima te činjenici da velika većina njih nije željela prihvatiti i priznati hrvatsku vlast. Razmišljanje većine pobunjenih Srba o životu u RH možda najbolje oslikavaju riječi „predsjednika RSK“ Milana Martića koji je, govoreći o Planu Z-4, na zasjedanju Skupštine pobunjenih Srba, 8. veljače 1995., u Kninu izjavio: Za prihvatanje koncepcije tzv. mirne reintegracije Krajine u Hrvatsku, smijemo li mi na [to] pristati? Smijemo li pljunuti na sve žrtve ovoga rata? Zar da pristanemo na vlastitu smrt? Život u Hrvatskoj bio bi gori od svakog rata. Život u Hrvatskoj – zar bi to bio život? Odmah potom, 10. veljače 1995., Milan Martić je na „referisanju o borbenoj gotovosti Srpske vojske Krajine“ u Kninu izjavio: Rat između RH i RSK mora se završiti pobedom jedne i porazom druge strane. Dok se to ne desi, rat se neće i ne može završiti. Nakon što su hrvatske snage ovladale do tada okupiranim područjem zapadne Slavonije, pod golemim pritiskom srpskoga vodstva i uz prijetnju nastavka bombardiranja Zagreba, UN je organizirao operaciju “Sigurni prolaz”, kojom je najveći dio preostaloga stanovništva srpske narodnosti napustio zapadnu Slavoniju.
Suočeni s teškim porazom, pobunjeni Srbi pribjegli su terorističkim metodama te su 2. i 3. svibnja 1995., uz druge gradove, raketirali i glavni grad RH Zagreb, ubivši pritom sedmero i ranivši najmanje 176 civila. Hrvatska nije uzvratila odmazdom na taj teroristički čin, što su primijetili i strani komentatori. Primjerice, u knjizi Balkan Battlegrounds, svojevrsnoj raščlambi ratnih događaja na području bivše Jugoslavije koju je priredila CIA, u komentaru događaja u „Bljesku“ piše da je (s obzirom na težinu napada na Zagreb i žrtve toga napada, op. a..) „predsjednik Tuđman pokazao neuobičajenu suzdržanost i nije naredio napade iz osvete na Srbe“. Dokumenti potvrđuju da je odluku o raketiranju Zagreba donio Glavni štab SVK, koji je u dogovoru s Milanom Martićem već oko 17,15 sati 1. svibnja 1995. zapovijedio podizanje borbene gotovosti odjeljenja „Orkan“. M. Martić se kasnije hvalio kako je baš on to naredio. Iako je gađanje vitalnih ciljeva diljem RH bila okosnica srpskog plana aktivne obrane („strategije realne prijetnje“), zapravo „doktrine odmazde“, koju su prihvatile sve institucije srpske paradržave, da bi opravdali svoje zločine u srpskim dokumentima nakon poraza ponuđena su različita objašnjenja za raketiranje gradova; primjerice, da su gađani isključivo vojni ciljevi. Ti „vojni ciljevi“ u Zagrebu bili su: Dječja bolnica u Klaićevoj, Akademija dramskih umjetnosti, gimnazija u Križanićevoj ...
Foto: flickr.com
www.dnevno.hr
Usput proračun za nacionalne manjine je narastao u slijedećoj godini na navjerojatnih 77 milijuna eura. Ove godine bio 55. I tako s par milijuna
Vlada RH- Prevara Domovinskog pokreta
Inkvizitor Jučer, 17:20