• Sklon vrimenu svakom u nesklono vrime
    ne vraćaj se, imenjače, iz naše Priče
    bolje ti Oluja, u Sahari potop.
    Ne javljaj se nimoj gluhači što viče
    crvenoj krmači što ždere svoj okot.
    Sa zida Zidari brišu naše ime.

    Znaj, dok Šimić spava, izdaja ne spava
    izpod svake riči drima sklupčan Garac;
    ne daj im se, bolan, produži mi muku.
    Tvoj je strpljiv narod Isusov magarac
    priko kog se danas bisni konji tuku.
    Što skuplji glavari, jeftinija glava.

    Ne idi, Radiću, gűdi koja gúdī,
    ne odlazi, Petre, u Novigrad jurve
    ne daj nas, Stipane, Fatihu na pladnju.
    Mužkare su to, istospolci i kurve
    oštri berači što priespavaše sadnju.
    Za vas Sudac moli, al sudija sudi.

    Danas Gospin kip je krvlju proplakao
    mrtvi će nam opet ostati bez glave.
    Al sotonskoj svići doć će zora kraja:
    mi gorimo dok se prvi pivci jave
    i razprše kurve iz zemaljskog raja.
    Osuđeni na raj prođu kroz pakao.


    Ante Kraljević

  • Zadnji komentari

    Bobani

    http://otporas.com/10-razloga-zasto-ne-glasovati-za-skoru-kaze-hrvatska-hercegovka-danijela-skegro/ Idi na posljednju poruku

    Za dom spremni

    Bobani on 11-09-2019
  • Zadnji postovi na forumu

    Sarafina

    Pa u pravu je. Čim nešto negiraš i osporavaš radiš na cilju rušenja. Nevezano na šta se odnosilo.
    Dok u konkreten

    Događanja u HB županiji-nova agresija Srbije

    Sarafina Danas, 16:16 Idi na posljednju poruku
    Sarafina

    Ajde, ajde. Valjda nakon posla budeš konstruktivniji. I ponovi malo.. zaboravljaš maternji jezik

    Događanja u HB županiji-nova agresija Srbije

    Sarafina Danas, 16:13 Idi na posljednju poruku
    Aleksa

    Čovek kaže da ja pozivam na rušenje Dejtona, pa sam imao potrebu da objasnim. A i da protumačim šta mislim kako naši političari

    Događanja u HB županiji-nova agresija Srbije

    Aleksa Danas, 16:11 Idi na posljednju poruku
    Aleksa

    Pa lako je odgovoriti s obzirom na intelektualnu zahtevnost, ali je teško zbog obimnosti. Aman, pokrenula si deset tema.
    Počela si od teze

    Događanja u HB županiji-nova agresija Srbije

    Aleksa Danas, 16:09 Idi na posljednju poruku
    Sarafina

    Tebi treba prevodilac na forumu. Čovjek ti govori da vi ne i vaše političko rukovodstvo ne priznajete Dejton i javno i svakodnevno ga negirate.

    Događanja u HB županiji-nova agresija Srbije

    Sarafina Danas, 16:09 Idi na posljednju poruku
  • Zadnje teme na forumu

    Inkvizitor

    Događanja u HB županiji-nova agresija Srbije

    Začetnik teme: Inkvizitor

    Tko je dopustio velikosrpskim Orcima iz Srbije da špartaju po Drvaru i drže one svoje luđačke govore.

    To su izgubili

    Danas, 16:16 od Sarafina Idi na posljednju poruku
    Grunf

    Recimo nešto o njima (povijesna edicija)

    Začetnik teme: Grunf

    Imamo na Politici temu o ljudima koji kroje javno mnijenje i politiku našeg naroda u sadašnjosti, svojevrsni udžbenik izdajica i dušmana. Mislim da nam

    Jučer, 21:23 od Bobani Idi na posljednju poruku
    Inkvizitor

    Đir po Herceg Bosni

    Začetnik teme: Inkvizitor

    Malo sam prošetao rodnim krajem pa da dam neke utiske.

    KUPRES

    Od unazad par godina kad sam bio samo mjesto se nije promjenilo,

    02-09-2019, 14:45 od crni bombarder Idi na posljednju poruku
    Grunf

    Tinejdžeri iz Dalmacije najviši na svijetu, Hercegovci drugi najviši

    Začetnik teme: Grunf

    Makarani najviši, Imoćani drugi najviši, Čapljinci treći, Širokobriježani četvrti.



    https://caportal.net/2019/04/24/maka...od-capljinaca/

    02-09-2019, 17:11 od skater Idi na posljednju poruku
    Grunf

    Izgradnja stadiona NK Osijeka

    Začetnik teme: Grunf

    Vrijednost 40 milijuna eura, kapacitet 12.850 gledatelja, otvorenje za godinu dana.



    Trenutno stanje radova:

    Danas, 12:39 od Grunf Idi na posljednju poruku
  • Kolumna M.Holjevca: Sprovod zle vještice Maggie: zašto je zapravo mrzimo?


    Ne, ovo nije Sevin broš s brojem nezaposlenih. Reklamna agencija Saatchi & Saatchi kreirala je ovaj legendarni plakat iz 1979, koji je Margaret doveo do pobjede.

    Pogreb barunice Thatcher popraćen je bijesnim reakcijama na otoku: "Vještica je mrtva", najčešće se čulo, uz pjesmu i ples kojim se proslavljala smrt žene koja je vodila Britaniju kroz najkritičnije vrijeme njene preobrazbe iz imperijalne i industrijske velesile kakva je bila stoljećima u moderno postindustrijsko društvo. Razloge takvoj provali mržnje nije teško dokučiti: "uništila je radničku klasu, industriju i rudnike, ona i Reagan su krivi za današnju krizu, i njihov neoliberalizam", kažu njeni protivnici. Ipak, kad emocije i površnost ostavimo po strani i pokušamo Thatcher i njenu eru sagledati objektivno, hladno razumski, i u kontekstu tadašnje Britanije, stvari izgledaju posve drukčije. Možemo slobodno reći da ju je spasila da još osamdesetih ne doživi sudbinu Grčke, ili, još gore, Jugoslavije.

    Maggie nikad nisu voljeli, znala je da je ne vole, i nije joj bilo stalo da je vole. Ali glasali su za nju jer su vjerovali da zna što radi. "Ako idete za tim da budete voljeni, morate biti spremni kompromitirati sve u što u što vjerujete a tako nećete postići ništa", običavala bi reći. Kad bi je pitali zašto nikad ne radi ono što narod želi da uradi, rekla bi: "Biti demokratičan nije dovoljno. Većina ne može ispraviti ono što je pogrešno, u ono što je ispravno. Nije dobro slijediti mase, neka one slijede vas". Smatrala je da vođe trebaju raditi upravo to - voditi ljude, a ne pustiti da ih zahtjevi gomile vode. Na pitanja zašto ne sluša glas naroda, jednostavno bi rekla da lideri moraju vidjeti dalje i više od prosječnog građanina.

    Odbijala je prihvatiti konvencionalne mudrosti svog vremena, nikad nije prihvaćala da je nešto točno "jer to svi znaju". Takav način razmišljanja izdvajao ju je iz mora mediokritetskih, popularnosti željnih političara koji su Britaniju doveli tamo gdje ju je 1979. godine preuzela.

    A preuzela ju je u više nego jadnom stanju. Britanija je bila u padu ekomomski i kao velesila. Taj pad je bio spor, ali se činio nezaustavljivim, i političari tog vremena smatrali su da je najbolje što mogu uraditi izgledati dostojanstveno dok zemlja tone.

    Ne i Maggie.

    U godini njenog dolaska na vlast prvi put sam posjetio Englesku. Tadašnja Britanija i tadašnja Jugoslavija su bile, zapravo, u vrlo sličnoj situaciji. Obje su imale ogromnu inflaciju, blizu 20% u Engleskoj (1979) i preko 45% u Jugoslaviji (1981). Potonja je te godine doživjela i devalvaciju Dinara od 30%, prvu u dugom i bolnom nizu devalvacija. Obje su ekomomski bile u silaznoj putanji. Obje s brzo rastućom nezaposlenosti i ogromim deficitom platne bilance. Kao i tradicionalne subvencionirane industrije u Engleskoj, i "socijalistički giganti" u Jugoslaviji funkcionirali su kao socijalna služba za zbrinjavanje viška radne snage, koja je procijenjena na oko 25 - 30%: mladi nisu mogli naći posla, ali ga stariji nisu mogli izgubiti. U Engleskoj su radnici u tradicionalnim teškim industrijama, zaštićeni sindikatima kao lički medvjedi, većinu sedamdesetih proveli štrajkajući i tražeći još veće od ionako nerealno velikih plaća, proizvodeći posve nerentabilno i s golemim gubicima vjerojatno najgore automobile na planeti (tko je ikad vozio Austin Allegra ili Morris Itala, zna o čem govorim).

    Sindikati su bili izvan svake kontrole, i uglavnom su se bavili svim vidovima iznuda i reketa, na štetu poreznih obveznika. Radnici u elektranama bi isključivali struju u znak "radničke solidarnosti", kako bi podržali štrajkove. Usluga u javnom sektoru je u obje države bila katastrofalna, a realna ekonomija je sve teže i teže servisirala sve veći i veći broj industrija koje su se financirale poticajima, proizvodeći sve veće i veće gubitke. Što su britanski radnici bili više preplaćeni, više su štrajkali i iskazivali nezadovoljstvo: vidjevši da iznuda daje rezultate, sindikati su joj sve češće pribjegavali. Sve se ovo financiralo velikim zaduženjima i još većim porezima, koji su dosezali i nevjerojatnih 95%. Pritisnuti porezima, bogataši i poduzetnici su bježali iz zemlje: čak su i Beatlesi, poznati po filozofiji "money can't buy me love", svoje nezadovoljstvo Callaghanovim Linićem izrazili pjesmom "Taxman" ("Poreznik"): ".. jedan za tebe, devetnaest za mene, jer ja sam poreznik, ako misliš da ti ne ostavljam dosta, budi sretan da ti ne uzmem sve". Stonesi su od poreza zbrisali u obližnju Francusku, slično kao što danas Francuski glumci i pjevači bježe od Hollandea u suprotnom smjeru.

    Sličan proces događao se i na našim obalama. Trgovinski deficit 1979. godine dostigao 7.2 milijardi dolara, platni deficit 3.7 milijardi dolara, a 1980. dugovi Jugoslavije popeli su se na oko 20 milijardi dolara. Inflacija je divljala. Iz dućana je nestala skoro sva uvozna roba, zemlja nije bila u stanju plaćati uvoz nafte, opreme i sirovina, nastali su prekidi u procesu proizvodnje, počela se uvoditi racionirana opskrba. Izvoz je iznosio bijednih 250 dolara po glavi stanovnika.

    Država je i ovdje izdašno financirala gubitaške teške industrije te ulagala stotine milijuna dolara u razne Obrovce i slične besmislene projekte, a broj onih iz čijeg se realnog dohotka i poreza to pokrivalo je bivao sve manji. Nitko nije htio biti budala koja će raditi i plaćati tuđe gubitke. Socijalistički direktori su brzo shvatili da se ne isplati prikazati dobit, jer država sve uzme kako bi pokrila gubitaše: mnogo je isplativije raditi s gubitkom, i tražiti još novca od države. I upravo tu leži jedan od bitnih razloga uspjeha Maggie Thatcher. Ona je shvatila u čemu je problem s državnim vlasništvom, i sve državne gubitaše - privatizirala. I po tome ostala zloglasna među ljevicom, koja duboko vjeruje u koncept državnog poduzetništva, do današnjeg dana. No, država se treba financirati porezima, koji su uvijek tu, ne profitom kojeg može i ne mora biti.

    Privatizacija zapravo nije bila dio izvornog torijevskog plana iz 1979.. Ona je izrasla postepeno iz uspješnog eksperimenta s prodajom državnog udjela u British Petroleumu, koji je nakon toga procvjetao. Maggie je bila pragmatična, i jednostavno je uspješan recept primijenila i na ostale tvrtke u državnom vlasništvu, koje su od sisača državnog novca postale dobri platiše poreza. Vrijedi li državi više firma koja je u njenom vlasništvu, ali vječno radi gubitke - što je u prirodi svih državnih firmi, koje imaju pristup državnom novcu i koje ne moraju loviti kupce na tržištu da bi opstale već mogu, poput debele kućne mačke, čekati da ih vlasnik nahrani, ili ona koja je privatna i plaća porez na dobit svake godine, a ako ne radi dobit - ubrzo propada? "A bailout?", pitat će netko. Pustimo sad bailout po strani, on je svakako bio greška. Maggie tako nešto nikad ne bi dozvolila: ona nije vjerovala u državni intervencionizam. Vjerovala je u darvinistički kapitalizam u kom samo prilagođeni opstaju.

    Dok je Thatcher pokušavala spasiti Englesku radikalnim prekidom s tradicijom i dotadašnjom praksom, Jugoslavija se borila s krizom istim sredstvima koja su do krize i dovela, gaseći vatru benzinom. Kult industrijske proizvodnje i "društvenog vlasništva" nije jenjavao, iako su brojke bile neumoljive. Besmislene rasprave između "prihodaša" i "dohodaša", onih koji su vjerovali u profit i onih koji su vjerovali da privreda služi tome da se zaposle ljudi i podijele plaće i stanovi, reflektirale su socijalističku ignoranciju i prezir prema stvarnosti, dok je Maggie ostala čvrsto ukopana u realitetu, vodeći državu kao što bi vodila dućan ili obiteljsku farmu: tako da se ne troši više nego što se zaradi, režući suhe grane i zatvarajući nerentabilne zastarjele industrije, seleći poslove u nove djelatnosti.

    Kod nas, milijarde dolara zarađene na turizmu i deviznim doznakama gastarbajtera u doba ekonomskog buma sedamdesetih, kojima su dodane milijarde dolara zapadnih kredita, bačene su u proizvodnju, u tvornice, u osiguranje radnih mjesta otvaranih političkom logikom, bez ikakve realne ekonomske računice, i bez tržišta. No, uz hvalospjeve uspjesima socijalističke izgradnje, brojanje tona čelika i kvadrata stanova u novozagrebačkim i novobeogradskim zgradurinama, pred kraj dnevnika stidljivo bi se probile vijesti o sve većim gubicima, nestašicama, redukcijama. Osamdesete su značile kraj socijalističkog sna za Jugoslaviju. Tinjajuće Kosovo, ta iskra koja će na kraju zapaliti i raznijeti državu u eksploziji nekonroliranog nasilja, taj naš pandan Sjeverne Irske, svih tih deset godina bilo je u drugom planu. U prvi plan je izbila ekonomija.

    I dok je Maggie polako i nemilosrdno davila štrajkove rudara, gomilajući uvozni ugljen na zgražanje kako nacionalista tako i socijalista, Jugoslaviji se desilo isto što i današnjim vlasnicima kredita u švicarcima. Jugoslavija je dizala jeftine dolarske kredite dok je dolar bio 1,7 maraka: početkom osamdestih, dolar je skočio na preko tri marke, a Jugoslavija je svoje devize "zarađivala" u markama, a kredite plaćala - u dolarima. Da stvar bude gora, kamate su otišle u nebo: 1983 godine stvar puca, i Jugoslavija upada u nekontrolirani bankrot. Protiv njega se bori zaštitom domaće proizvodnje visokim carinama i zabranama uvoza, te inflatornim tiskanjem novca. Uzalud: domaća proizvodnja je sve nekonkurentnija, a nema građana koji nešto ne šverca iz inozemstva: kavu, traperice, bilo što. Crno tržište cvjeta, profitirajući od nestašica uzrokovanih uvoznim restrikcijama. Agonija traje do Markovića: njegov program Amerika financira s oko 4 milijarde zdravih, svježih dolara. Okreće se ploča, Marković šalje tisuće firmi u stečaj, radeći upravo ono što je Thatcher napravila desetak godina ranije.

    Premalo, prekasno. Privatizacija ovdje nije iskrena, novac koji je dala Amerika koristi se, pored otkupa vlastitog duga (što je odličan potez) za podizanje standarda stanovništva. Izmučeni dugom krizom, stanovnici uživaju u labuđem pjevu planske ekonomije. Nepunu godinu je dinar je bio stabilan, a plaće skočile s par stotina na blizu tisuću maraka. A onda je novca ponestalo. Privatizacija nije uspjela, tehnomenadžerska struja partije (Pusić, Čačić) se pobrinula da bude samo paravan. Istočni blok je propao, s njim i tržište koje je osiguravalo Jugoslavenima standard koji nije imao uporište u realnosti. Bankrot SSSR-a povukao je i Jugoslaviju, kao i sve socijalističke države, u konačnu propast i raspad. Već pred kraj Markovićeve ere, inflacija se vraća na velika vrata, a dolara više nema.

    Na drugoj strani, Maggie nije politički preživjela još jednu bitku. U osvit rata u Hrvatskoj, jedina njena snažna zagovarateljica u anglosaksonskom svijetu dala je ostavku. I tu je pokazala principijelnost, dok su birokrati iz obje stranke pokazali samo sklonost sitnom politikanstvu i kalkulacijama sa svojim interesima, što nju nije ni najmanje zanimalo. Ostavila je iza sebe duboko reformiranu zemlju, koja je ostavila iza sebe svoje industrijsko naslijeđe koje joj je postalo teret i krenula snažno u novo, postindustrijsko doba. Maggie je razumjela procese koji se događaju i znala je da na njih ne može utjecati, ali da im se može prilagoditi i iskoristiti ih. Znala je da ne može spriječiti globalizaciju, da ona nije ničiji čin zavjere, već nešto do čega je dovela tehnologija, viša sila. Ona nije "uništila proizvodnju" u Engleskoj, ona je samo među prvima shvatila da je ne može spasiti. Da je pokušala spašavati socijalna prava iz industrijske ere ili tvornice, Britanija bi po svoj prilici prošla slično kao i Jugoslavija, uz posljedični odlazak Škotske i sjeverne Irske te raspad Commonwealtha. No, to joj nikad nitko nije honorirao: mrze je i danas, kao što razmaženi tinejdžeri mrze autoritativnog roditelja koji im je smanjio džeparac na koji su navikli, iako je možda time spasio kuću u kojoj žive od toga da banka sjedne na hipoteku.

    Barunica Thatcher je preuzela državu koja je lagano klizila u propast, a ostavila iza sebe preporođenu velesilu. Vratila joj je veličinu, samopouzdanje, i pobijedila SSSR. Jugoslavije, koja je istu krizu rješavala posve suprotnim sredstvima, danas više nema, raspala se u krvi. Slično se moće reći za cijeli istočni blok i SSSR, koji je pokušao uništiti zapad upravo preko sindikata (Maggiene tvrdnje kojima su se svi smijali, da je Scargill, vođa rudara, zapravo sovjetski agent su se u konačnici, na što upućuju dokumenti s Wikileaksa, pokazale - točnim: štrajkovi sedamdestih su, kao i lijevi terorizam tih "olovnih godina", bili financirani i dirigirani iz Moskve.)

    Pa zato kad slušate o tome kako je stara vještica konačno krepala, kako su ona i Reagan i - naravno - liberalni kapitalizam korijen svega zla na svijetu, razmislite malo. Danas opet buja mit o tome kako nas samo proizvodnja može spasiti i kako nam treba reindustrijalizacija. Kuka se kako smo sve rasprodali strancima, iako u tome ima vrlo malo istine a i nebitno je. Država već trideset godina spašava brodogradnju, u što je bačeno trideset milijardi kuna: bez rezultata, Koreanci i Kinezi su i dalje višestruko učinkovitiji. Zdrav razum kaže da se treba baviti onim na čemu možete nešto zaraditi, ne onim na čem gubite novac. Socijalistička pak logika kaže da treba proizvoditi, pa makar svi crkli od gladi na brdima neprodanih Borosana i Jugo - Florida u čiju je proizvodnju uložen novac koji treba otplaćivati idućih 20 godina. Rezultati su jasno pokazali tko je u pravu. Politika kao umijeće mogućeg, kakvu je provodila Thatcher, je jednostavno uništila politiku kao težnju nemogućem. Ili, da se poslužimo njenim riječima: "Socijalizam je dobra ideja, dok god vam ne ponestane tuđeg novca".

    http://www.fizzit.net
    Komentara 4 Komentara
    1. zaba1111 avatar
      mrze je i danas, kao što razmaženi tinejdžeri mrze autoritativnog roditelja koji im je smanjio džeparac na koji su navikli, iako je možda time spasio kuću u kojoj žive od toga da banka sjedne na hipoteku.
      (Maggiene tvrdnje kojima su se svi smijali, da je Scargill, vođa rudara, zapravo sovjetski agent su se u konačnici, na što upućuju dokumenti s Wikileaksa, pokazale - točnim: štrajkovi sedamdestih su, kao i lijevi terorizam tih "olovnih godina", bili financirani i dirigirani iz Moskve.)
      Gledam jutrošnje zahtjeve sindikata i ne mogu vjerovati, socijalna prava, potrošnja, otpor smanjenju plaća... uporni zahtjevi za potrošnjom onoga čega nema i tako već godinama guraju državu u nestanak, kad je Sanader, dok je još bilo vremena, pokušao promijeniti ugovor sa sindikatima o godišnjem povećanju plaća od 6% ,kada je postalo jasno da je to neodrživo jer nema pokriće u ekonomiji, tada je oporba populistički uz presudnu ulogu sindikata i medija uspjela natjerati Sanadera na novo zaduženje i time ispunjenje ugovora,... ne treba biti previše pametan pa shvatiti da je život na tuđi račun put u propast, budući da je malo vjerovatno da su sindikati redom samo glupi i dobronamjerni, nameće se sumnja da su oni nečiji agenti sa jasnim ciljem , potrošnje onoga čega nema i posljedično nužnim gubitkom svega što se ima(vrijedi).

      Maggie je razumjela procese koji se događaju i znala je da na njih ne može utjecati, ali da im se može prilagoditi i iskoristiti ih. Znala je da ne može spriječiti globalizaciju, da ona nije ničiji čin zavjere, već nešto do čega je dovela tehnologija, viša sila.
      Iako smatram da je globalizacija uzrok mnogih problema koje prate današnju ekonomiju, jasno je da joj se ne može suprotstaviti i da joj se mora prilagoditi, pitanje je kako ostvariti "pravedniju " preraspodjelu, globalizacija je otupila nekad najmoćnije oružje poreznu politiku, danas viši porezi izazivaju kontraefekt jer kapital bježji od njih na druga mjesta bez ikakvih ograničenja, s druge strane se došlo u situaciju da onih 7% bogatih je u krizi postalo još bogatije, a onih 93% još siromašnije tako da više nema tko trošiti i posljedično začaranog kruga općeg smanjenja ekonomske aktivnosti i pada standarda.
      Priča se ponavlja, prema podacima američkog Census biroa u prošloj godini bogatstvo 7% najbogatijih domaćinstava poraslo je 29%, dok je za ostatak 73% domaćinstava palo 4 %. Drugim riječima, bogati se sve više bogate a siromašni postaju sve siromašniji.

      Dokle će to tako ići i tko je za to kriv?
      Što se tu može napraviti, je li rješenje štampanje svjetskih valuta(dolara i eura), inflacija i na taj način realno smanjenje duga zaduženih oduzimanjem od smanjenja vrijednosti kapitala na bankovnim računima, time guranjem kapitala u investicije i izravnim poticanjem potrošnje?
      PDV i ostali ekonomisti?
    1. pdv avatar
      Inflacija, po mom mišljenju, nikad ništa dobrog nije donijela. Ekonomisti često znaju spominjati tu inflacijsku spiralu ili monopol od strane tržišta iako ja na takvo nešto nikad nisam naišla. Po meni je puno bolja deflacija jer te baci na tlo, dobro promućka i ideš dalje. Inflacijom se samo produbljuju problemi jer je proizvodi Vlada pa je nešto slično zaduživanju. SAD su već sad u problemima zbog toga što se na tržištu našlo previše dolara i s tim samo sebi umanjuju vrijednost.

      Sve kad bi se i otpisao dug pojedinim zemljama, a vjerojatno i hoće jer to tako nerijetko funkcionira, opet se malo toga postiže. Vidio si primjer Grčke...što ćeš s njima nego otpisat dugove,a ti troškovi se ionako prebace na porezne obveznike bogatijih zemalja. Zato banke rado i kreditiraju jer znaju da ne riskiraju svoj novac. Ljudi često viču kako banke posluju s ekstra profitom i slično,a istina je zapravo skroz drugačija. Većina plasamana završava u nenaplativoj ili rizično naplativoj skupini kredita ali kada zaškripi tu je država koje uleti s rješenjem problema pa krenu spašavati banke iako bi ih trebale pustiti da se same spašavaju pa ko preživi. Još jedna rak rana SAD-a i Obamine politike. No što se tiče tog otpisa duga, što npr. nama vrijedi da nam netko otpiše zaduženje kada nemamo nikakvu strategiju i kada nemamo taj poduzetnički mentalitet već nam se sve zasniva na poslovima s državom. Za par godina bi se opet našli na istom.

      Svjetska valuta...sve je to isto, fiat novac koji nema uporište u realnoj vrijednosti zvao se dolar, euro ili nekako treće.
    1. zaba1111 avatar
      Ne mislim na inflaciju u HR i štampanje kuna, u HR je potrebno srezati troškove, a deflacija mi se čini bolje rješenje jer dovodi do manje nereda, a u krajnjem slučaju i inflacija i deflacija se svode na isto.

      Mislio sam na štampanje eura i dolara jer činjenica je da se bogatsvo još više skoncentriralo kod manjine i da se ekonomska aktivnost smanjuje, a ljudi nisu najednom postali manje aktivni, da bi se to promijenilo potrebno je nekako aktivirati akumulirani novac, a s druge strane ni ekonomski uspjeh se ne promatra isključivo statističkim pokazateljima i brojevima, nego prije svega u ekonmski opravdanim i realnim poboljšanjem kvalitete života većine .Da bi u tim uvjetima kada manjina živi bolje, a većina sve lošije, a povećanje poreza donosi kontraefekt, onda ja ekonmski laik ne vidim načina osim štampanja dolara i na taj način oduzimanja realne vrijednosti onima koji imaju tih dolara i pomaganja na isti način, umanjenjem vrijednosti, onima koji su dužni tih dolara.

      Pa brate dragi ili sestro , ako i nemaš strategije i u takvim uvjetima je bolje biti manje dužan ,nego više.

      Što se tiče banaka nisi u pravu, ciparske banke su propale, a s njima i njihovi klijenti jer država Grčka nije servisirala obaveze po izdatim obveznicama, a koje su bile glavna investicija ciparskih banaka, znači država je u ovom slučaju iskoristila moć i otjerala banke i njihove klijente u bankrot.
      U veljači 2012. postignut je sporazum - PSI, gdje je glavnica skoro svih obveznica i formalno srezana za 53.5%, dakle obveznica sa denominacijom 100 EUR je i formalno postala vrijedna 46.5 EUR, iako joj je tržišna vrijednost pala još niže jer u toj redukciji glavnice nije uračunat gubitak kamata i nova snižena kamata od 3.5%, što znači da je ukupan gubitak oko 75%).
    1. pdv avatar
      Štampanjem ne dobivaš ništa jer je novac bezvrijedan papir tj. nema uporišta u nekoj stvarnoj vrijednosti. Već sada SAD izvozi inflatoran dolar ali oni imaju poseban status u kreiranju svjetske politike jer su vodeća zemlja. Oni zapravo pokrivaju svoj javni dug inflacijom dolara ali samo zato što to mogu, a za druge zemlje bi to bila propast jer padaju u izolaciju što smo vidjeli na primjeru Jugoslavije, Argentine i slično. Inflacija dolara u određenoj mjeri može pomoći u lakšoj otplati duga i onim zemljama koje se zadužuju u dolaru ali to ne znači neke otpise i slično. Te zemlje zbog inflacije dolara samo lakše dolaze do zaduženja jer dolara ima više na tržište. S druge strane postoje gospodarstva kao npr. Kina koja ovise o Americi i američkom dolaru jer izvoze na njihovo tržište i kupuju njihove obveznice. Stoga takvom gospodarstvu nije u interesu propast dolara jer oni su dali robu i proizvode za američki dolar. Tj. dali su stvarnu, proizvedenu vrijednost za naštampani papir. Pokušali su jedno vrijeme zamijeniti dolare stabilnijim valutama, kada je krenula ona kriza, ali su vidjeli da im to srozava ekonomiju. Jednostavno, kineska ekonomija nema taj luksuz da prestane kupovati američke obveznice jer bi joj se gospodarstvo našlo u recesiji.

      Dakle, svjetska valuta tj. dolar je itekako inflatorna no to ne šteti američkom gospodarstvu u tolikoj mjeri jer je dolar svjetska valuta i pri svakom posredstvu se koristi. No, taj balon će svakako jednog dana puknuti i zasigurno se postavlja pitanje što će onda biti. Dakle, odgovor na tvoje pitanje da li se inflacijom svjetske valute može pomoći manjim, zaduženijim zemljama...ne. Tu se štiti samo najjače gospodarstvo. EU nema takav luksuz prevelikog štampanja eura. U određenoj mjeri da ali nikako kao dolar.

      Da, Cipar i Island su samo rijetki primjeri i izuzeci. Banke se uglavnom spašavaju i ne samo banke nego i ostala poduzeća koja osiguravaju nekakav socijalni mir.