
Sjećam se da sam prije nekih sedam godina sjedila u društvu Laurenta Van Depolea, sada profesora emeritusa s uglednog sveučilišta u Leuvenu, nekada visokog dužnosnika u Europskoj komisiji. Profesor je bio miran ali vedar čovjek i volio je pričati anegdote. Sada mi je nekako žao što sam toga dana bila rastresena i umorna pa nisam ulovila baš sve detalje ali ostalo mi je u sjećanju da je ostalim sugovornicima i meni ispričao anegdotu čija glavna junakinja je bila bivša premijerka Velike Britanije, Željezna dama, Margaret Thatcher. Donosila se odluka na razini svih tadašnjih članica Europske Unije. Bilo je gadno. Svi su pristali na iznesen prijedlog osim gospođe Thatcher. Kada su je kasnije okupljeni novinari upitali što je pošlo po zlu, odgovorila je: 'Na žalost, kontinent je bio u potpunosti izoliran u svojoj odluci.'
Svi smo se nasmijali, a ja sam pomislila: 'To je tako tipično za Maggie', kako su je od milja – a nekada i ne – zvali. Danas sam tužna. Upravo sam doznala vijest da je od posljedica moždanog udara u 87. godini života preminula nekadašnja britanska premijerka i jedna od najzapaženijih političarki ne samo 20. stoljeća već i u povijesti. Oni koji su je voljeli dan danas njeno ime izgovaraju sa strahopoštovanjem, a oni koji su je mrzili još uvijek sikću na sam spomen njenog imena – što god da osjećali prema njoj, teško da ste mogli biti ravnodušni.
Bila sam dijete kad je došla na vlast, a kraj njenog mandata dočekala sam u ranim tinejdžerskim godinama. Jasno, politika je tada bila ono što me zanimalo kao i lanjski snijeg. Bili su tu prvi izlasci, buntovništvo u školskim klupama, obljepljivanje sobe posterima, dugi besmisleni telefonski razgovori s frendicama te, naravno, dečki. Tamo nekakvi glupi političari uopće me nisu zanimali. Uostalom, svi su bili isti.
Svi osim nje.
Nisam tada razumjela što govori ali nekako sam odmah znala da je posebna, i to ne samo zato jer je bila žena. Kasnije, s godinama, naučila sam više o njenoj politici i tek onda shvatila koliko toga sam od nje naučila i koliko je na mene utjecala. Ukoliko pripadate mojoj generaciji ili ste, pak, još stariji, sigurno vam je zauvijek urezan u sjećanje prizor Margaret Thatcher koja stoji na tenku kao inspirativni vođa svoje nacije u borbi protiv Argentinaca. Bilo je to sada već davne 1982. godine. Pozvala je u borbu za Falklande – budimo iskreni, zapravo bezveznih nekoliko hridi naseljenih uglavnom ovcama i s nešto ljudi, tamo negdje uz jugoistočnu obalu Argentine. Dan danas na raznim internetskim forumima naći ćete čitav iz debata – uglavnom ljudi kojih se to nimalo ne tiče – kome bi ti Falklandi stvarno trebali pripasti, Velikoj Britaniji ili Argentini. Ostavit ću vas da mislite što želite no za sada recimo samo da je sam narod Falklanda na referendumu održanom 10. i 11. ožujka ove godine jasno i glasno kazao kako želi ostati pod britanskom vladavinom. Njih 99,8 posto. Dobrovoljno.

Margaret Thatcher na tenku neposredno prije rata za Falklande
Traženje odgovora na pitanje čiji bi Falklandi stvarno trebali biti ostavit ću za neki drugi put. Ono što sam toga dana, kada sam ugledala Maggie na tenku, naučila bila je jedna od najvrjednijih lekcija iz patriotizma koju sam ikada dobila – a znate i sami da smo ih se mi Hrvati devedesetih godina prošlog stoljeća nadobivali. Naučila sam da zapravo uopće nije važno što je to samo nekoliko stijena. I da uopće nije važno što se te stijene nalaze tamo negdje daleko, na drugoj strani planeta. Maggie se držala principa. Valjalo je braniti svoje, i tu nije bila spremna popustiti ni milimetra. Nije to bila borba samo za nekakve stijene u oceanu već borba za nacionalne interese u kojoj je premijerka Thatcher pokazala koliko je važno da jedna nacija zadrži svoj ponos. Dok gledam što se danas događa u mojoj zemlji, s tugom u srcu prisjećam se tih događaja i pitam se: gdje je otišao onaj ponos kojeg smo imali za vrijeme Domovinskog rata? Zašto smo danas tako pasivni? Zašto smo dozvolili da nam vodeće medije u zemlji preuzmu ljudi čije srce kuca na Balkanu, a ne u Srednjoj Europi gdje pripadamo? Zašto nam je činjenica da možemo kupiti vreću deterdženta i otići ljetovati na more važnija od ponosa? Zar smo zaboravili što nas je Maggie učila?
Da, Falklandi su možda bili njen rat, ali lekcija o nacionalnom ponosu bila je ona koja nas nipošto nije zaobišla. Krajem 1991. dala je intervju za HRT u kojem je jasno i nimalo dvosmisleno poduprla borbu Hrvatske i nama susjedne Slovenije za neovisnost. 'Hrvatska i Slovenija nemaju vojsku već imaju samo oružje koje uspiju pribaviti, ali imaju svako pravo na samoobranu od onih koji su ih napali', tada je izjavila. Svoje stavove potvrdila je u djelu Statecraft: Strategics for a Changing World u kojem je nadodala kako je odmah 'nakon prve faze napada na Sloveniju i Hrvatsku trebalo vrlo jasno reagirati, osuditi napad i postaviti ultimatum nakon kojeg bi slijedila vojna akcija.' Tvrdila je kako bi 'zračni napadi na Beograd bez ikakve dvojbe spasili Vukovar i druge hrvatske gradove.' Zbog ovakve, neprikosnovene potpore lijepoj našoj u njenim najtežim trenucima Margaret Thatcher svakako je zaslužila poštovanje svakog čovjeka koji se iskreno osjeća Hrvatom.
Zbog svog žestokog protivljenja politici tadašnjeg Sovjetskog saveza, kao i zbog toga jer se nikada nije libila glasno i otvoreno izreći svoje mišljenje, čak i onda kada je smatrano kontroverznim, prozvana je Željeznom damom. Nju kao ženu nikada nije plašio boravak u sobi punoj muškaraca. Nikada nam nije dozvolila pomisliti kako politika možda i nije pravo zanimanje za nju i kako bi joj možda mjesto trebalo biti negdje drugdje – u kuhinji, među loncima, ili možda među maskarama i sjenilima, u dječjem vrtiću ili u cvjećarnici... Već kao djetetu bilo mi je jasno da je stvorena za političarku, a ono što sam od nje naučila bila je vrjednija lekcija o feminizmu od one koju će mi Remi iz Elementala i Sanja Sarnavka ikada dati. Naučila sam da kao žena mogu biti što god poželim, ako sam dovoljno uporna i ako dovoljno naporno radim.
O da, Margaret Thatcher je itekako naporno radila. U školi je bila ono što se danas ružno naziva štrebericom – odlična učenica – a marljivo je nastavila učiti i na studiju, na jednom od najprestižnijih sveučilišta, Oxfordu, a u revnosti nije popustila ni tijekom svoje političke karijere koja je počela 1959. godine njenim ulaskom u lokalnu skupštinu Finchleya. Doduše, očekivala je i da drugi naporno rade kao i ona pa je tako svojedobno izjavila: 'Novčići ne padaju s neba – treba ih zaraditi ovdje na Zemlji'. Socijalizam je prezirala. Tako je o njemu jednom kazala kako je problem s njime taj što ćete kad tad ostati bez tuđeg novca. Vjerovala je u red, rad i disciplinu, a ne u šlepanje na socijalu i pozivanje na kult nekakvih nepostojećih prava. Upravo zbog toga su je mrzili, a mnogi je mrze i danas. Neki su je čak prozvali Sotonom. Kako se samo usudila zatvoriti čak 176 nerentabilnih državnih rudnika koji su, baš poput brodogradilišta u Hrvatskoj, bespovratno gutali ogromne količine novca i zapravo bili osuđeni na propast? Vrištali su tada protiv nje, neki vrište i sada jer je ostavila ljude bez posla. Da, učiniti takvo što, kao i bilo kojem čovjeku u svojoj zemlji srezati radnička prava koristeći vladajući položaj, neće vam donijeti nagradu za humanost ali ako samo na brzinu pogledate brojeve vidjet ćete da je u trenutku njenog dolaska na vlast stanje državnog proračuna Velike Britanije bilo katastrofalno, industrija je naočigled propadala, a broj nezaposlenih dosegnuo je čak 3 milijuna. Kada je otišla s vlasti Velika Britanija bila je jedna od najvećih gospodarskih sila svijeta, što još uvijek danas jest. I ovdje sam naučila važnu životnu lekciju od barunice Thatcher – nije važno činiti stvari zato jer te ljudi vole već zato jer su ispravne. Ona sama to je također jednom prilikom izjavila, komentirajući svoju nepopularnost u ljevičarskim krugovima. 'Ja sam političarka. Od mene se ne očekuje da budem popularna već da mislim unaprijed i donosim odluke koje su dugoročno dobre za zemlju.' Da je političarka s dobrim nosom dokazalo se kada je otkriveno da je njen žestoki protivnik, vođa sindikata i borac za prava rudara, Arthur Scarsgill, zapravo bio sovjetski špijun.

Mlada Margaret Roberts, buduća Željezna dama, Margaret Thatcher
Osim što je znala srediti sovjetske i razne druge diktatore diljem svijeta, dovela je u red i ozloglašene engleske huligane koji su do tada harali nogometnim stadionima i sijali strah u kosti istinskim ljubiteljima najpopularnijeg sporta na svijetu. Nakon što je u svibnju 1985. došlo do krvavog sukoba između navijača talijanskog kluba Juventus i engleskog kluba Liverpool na stadionu Heysel u Bruxellesu, prije finala Kupa europskih prvaka u nogometu, u kojem je poginulo 39 navijača, uglavnom Talijana, užasnuta Margaret Thatcher naredila je, nakon što su engleski huligani uhvaćeni: 'Dovedite ih u kavezima'. Hm, da, kažu da je nogomet sport za muškarce. U redu, možda i jest. Ali upravo jedna žena u njega je uvela red.
Općenito gledano, Maggie je voljela red, i tako se ponašala prema svom najdražem čedu – Velikoj Britaniji. Gospodarsku politiku zemlje vodila je, čvrsto vjerujući u danas već pomalo zaboravljene libertarijanske principe, slične onima po kojima bi domaćica vodila kuhinju. Pustimo finese na stranu, one zamaraju i dosadne su. Osnovni princip vrlo je jednostavan – nikada ne troši onaj novac kojeg nemaš, a sve što imaš zaradi. Ovakvo što puno puta su mi rekli dok sam bila ono dijete koje ju je tada prvi put ugledalo na TV ekranu. Bili su tako naporni, tako dosadno uzoriti. No u trenutku kada sam počela živjeti od vlastitih primanja i kada u blizini više nije bilo roditelja koji će mi donijeti obrok na stol, shvatila sam koliko su imali pravo. Koliko je Maggie imala pravo. Voljela bih da i naši – a i ne samo naši – političari danas shvate, te još više, da to shvate ljudi. Evo, nekako sam se sad sjetila Grka i svih onih njihovih prosvjeda. Za što? Za nekakvu trinaestu i četrnaestu plaću? Za mirovinu nakon četrdesete? Za čitav niz privilegija? Tko oni uopće misle da jesu? Tko svi mi zapravo jesmo? I zašto danas živimo u uvjerenju da nam svijet tobože nešto duguje? Meni svijet ne duguje ništa, a to me je naučila Margaret Thatcher.
Nije bila seksepilna ljepotica holivudskih proporcija poput Marilyn Monroe, a nije je krasio ni neki ludi šarm. Nerijetko je bila oštra, gruba i beskompromisna, a njen često imperijalistički stav znao je ubosti sve one koji su se nalazili na suprotnoj strani njenih verbalnih strelica. No unatoč svemu tome, i unatoč činjenici da je ulijevala strah u kosti mnogim svjetskim političarima, tamo negdje iza kulisa znala je biti ono što je oduvijek bila – žena. Kada je, nakon što je izabrana za premijerku Velike Britanije, ušla u tradicionalnu rezidenciju britanskog premijera u ulici Downing 10, jedna od prvih stvari koje je zatražila bilo je glačalo. Imala je i zahtjeve vezane uz kuhinju. Jer unatoč tome što je vodila vanjsku politiku nekadašnjeg carstva u kojem sunce nikada ne zalazi, bila je i supruga i majka, i te uloge se nikada nije sramila. Remi, što kažeš?
Toliko je toga što bih sada mogla napisati o njoj, o stvarima koje sam od nje naučila, o dojmovima koje je na mene ostavila još dok sam bila suviše mlada da bih je razumjela. Znam da se svi neće složiti sa mnom – uostalom, živimo u demokraciji, zar ne? – ali ja sam danas tužna jer su ne samo Britanci već i čitav svijet ostali bez jedne od najvećih figura u povijesti. Njene lekcije nisu uvijek bile dočekane s osmijehom, mnoge su izazvale gorčinu i za mnoge su mi bile potrebne godine da ih shvatim, ali danas znam da su bile itekako vrijedne. Draga Maggie, hvala ti i počivaj u miru.
http://www.fizzit.net
Antifašizam i ko' nas bre zavadi; https://www.facebook.com/photo/?fbid...5&locale=hr_HR
Recimo nešto o njima..
Gelsey Azalea Danas, 00:00