• Kupres je poprište snova, koje su sanjali oni što su za njih bili spremni dati svoje živote, i davali ih!!

    Poseban osjećaj u duši svakog domoljuba javi se na spomen Kupresa. U povijesti svakog naroda postoje sudbonosni dani. Za hrvatski narod takvi sudbonosni dani zbili su se u travnju 1992.godine na Kupreškom polju. Tih travanjskih dana 1992. godine sjećat ćemo se tako dugo dok nas bude. A Kupres se dogodio da bi smo opstali, da bi nas bilo na ovim prostorima.



    Rat u Hrvatskoj se debelo zahuktao. Vukovar je pepeo. Dubrovnik, Zadar i Šibenik pred katastrofom. Dobra četvrtina Hrvatske stenje pod četničkom čizmom. Bosna i Hercegovina krcata tenkovima i vojskom JNA, pridošlom iz Slovenije, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Selo Ravno srušeno, spaljeno i porušeno. Kupreško polje okupirano rezervistima JNA.

    I dok su mnogi u Sarajevu papagajski ponavljali da to nije njihov rat, hrvatski se narod u kriku svoje samostojnosti zbio u redove Hrvatske zajednice Herceg-Bosne i organizirao u obranu svojih stoljetnih prostora. U tenisicama, naoružani lovačkim puškama, samokresima , „tandžarama“ i svojim novcem kupljenim kalašnjikovima, hrvatski branitelji ušli su u sukob sa organiziranim i za rat opremljenim neprijateljem.

    I tako je krenula priča o Kupresu 1992.godine. To je priča o pobjedi i porazu, priča o junaštvu, hrabrosti,... neki će reći ludosti. Priča o žrtvi, slobodi i okovima .... priča o zaboravu!

    Vijavica i led Kupresa mnogim je obiteljima zabila nož kroz srce i dušu. Poginuli su i nestali mnogi očevi, sinovi, muževi, braća, prijatelji. Za tjedan dana borbi poginulo je 160 hrvatskih branitelja.

    Mnogi i danas nose posljedice trajnog invaliditeta, sa teškim ranama i sjećanjima.

    Sloboda je rasla na mnogim neznanim grobovima, masovnim grobnicama. Prkosila je hrvatskom crninom, blijedim usnicama. Krvava hrvatska sloboda.

    Dvadeset i jednu godinu nakon travnja 1992. godine pisati o Kupresu znači i pitati se jesmo li ikada proniknuli svu odvažnost branitelja Kupresa, zavirili u njihove strahove, pogledali u dubinu njihovih vizionarskih pogleda. Strašnim bi zazvučalo da u hrvatskoj politici, u svojoj svakodnevnici nismo poštivali žrtvu poginulih i preživjelih branitelja Kupresa. I strašno bi bilo da njihova djeca i majke mogu naslutiti da je njihova žrtva zaboravljena, da mi sada imamo neke druge probleme.

    Eto, Kupres nakon 21 godinu mora biti kao i prije tisuću godina, kao i nakon tisuću godina . Jer Kupres je poprište snova, koje su sanjali oni što su za njih bili spremni dati svoje živote, i davali ih!!!

    Neka im je vječna slava i hvala!

    http://hrsvijet.net