• Adio meštre



    Ne sjećam se Tomislava Ivića ni Hajduka 70-tih. Rodio sam se prekasno da bi se sjećao razvaljivanja Parizana usred Beograda, ne sjećam se šestice u mreži crno-belih, nisam bio svjedok Maksimovićeve krađe u Ljubljani koji bi čekao do dan danas da Bjeković uvali već jednom taj gol pa tek onda svirao kraj, ne sjećam se Plinare, nikad nisam bio na njoj gledat Hajduka, ne sjećam se golova Slaviše Žungula za koga se šuškalo da ima istetovirano "Č" na prsima, ne sjećam se Brane Oblaka i priče da Oblak sam sebi centrira i onda dadne glavom gol.

    Samo se jedne stvari sjećam iz Ivićevog perioda. Toliko jake i upečatljive da pamtim i dan danas svaki trenutak i svaki osjećaj je još tu. Hajduk je igrao četvrtfinale Kupa prvaka. U prvoj utakmici je izgubio nakon što je Nijemac faulirao Pudara kojemu je to bila prva utakmica na vratima Hajduka. Zlatko Vujović je ispromašivao sve što se ispromašivati dalo i Hajduk je jedva izgubio u smrznutom Hamburgu. Svi su bili uvjereni da će Hajduk proći. Samo o tome se pričalo a ja sam bio u periodu kad sam još rukavom brisao sline i drhtao sam nad svakom Hajdukovom utakmicom. U mom kraju se pretežno navijalo za Dinamo jer je to bilo kao hrvatski a za Hajduk se govorilo da je Titov klub. Partizanski. Nema goreg epiteta za kraj u kome sam rođen. Rugali su nam se dinamovci i pokazivali na ogromnu petokraku na Hajdukovom dresu i ponosili se djelićem hrvatskog grba na Dinamovom dresu. Ali ja sam čak i u toj anatemiziranoj petokraki vidio i prkos i inat i hrvatstvo. Bijelu majicu, simbol čistoće i hrabrosti a u Hajdukovoj igri razigrano hrvatstvo. Dinamo mi je djelovao unatoč grbu, domobranskog mentaliteta, ne bi se štel zameriti sindrom. Ali ipak unatoč svim svađama i prepirkama svi su bili za jedan ili drugi klub kad bi se igralo u Europi. Nismo imali televizor u kući a do zadnjeg trenutka se nije znalo hoće li biti prijenos iz Splita ili ne. U zadnji čas se odlučilo za prijenos i kad sam to doznao, dobivši teško dopuštenje od matere otrčao na kraj malog sela do kuće koja je imala televizor. Vani je bio mrak , utrčao sam u kuću i tu me dočekao još veći mrak, hrpa ljudi u prepunoj sobi i muk, samo je u kutu sobe odsjajivao televizor, dočekalo me mjesto na podu , Primorčev kiks i Hrubeschova jednostavna felširana lopta u mreži Hajduka. Poslije je Zlatko Vujović zabio gol nakon najjednostavnije akcije na svijetu u tri poteza, dva dupla pasa kroz cijelu obranu i tup. Koje savršenstvo. Pamtim poslije kako je Kargus skinuo nesretnom Primorcu penal, minut dvije poslije Hironymus je izvrtio Rožića i poslao onu loptu kao po livelu, ili špagi ko projektil u odmah pored stative. Koje razočarenje. Primorca smo vi zamrzili i zaboravili kako je škaricama izvadio loptu u Hamburgu iz praznih vrata sa linije, Primorac je bio tih dana najomraženija figura među Hajdukovim navijačima. Poslije je Boriša Đorđević izjednačio a tragičar Primorac ipak zabio gol prije samog kraja. Između toga Hajduk je vezao kao nikad, Mišo Krstičević je rastezao Kargusa i tresao prečke ali sve je to bilo nedovoljno. Hajduku nije bilo suđeno da prođe. Nemam drugo objašnjenje i nikad se nije dogodilo, bar ja nisam vidio da je jedan klub tako razvalio drugog a ipak ispadne. Sve što je moglo poći po zlu pošlo je. I faul na Pudaru, i Primorčev kiks, i to dupli, i sve one Kargusove obrane i sve Mišine prečke. Nije bilo suđeno. Unatoč ispadanju bio sam ponosan i nikad više tako ponosan na klub za koji navijam. Očaravajući poraz, veličanstveno ispadanje.

    U Split sam došao sredinom 80-tih. Ivića više nije bilo, Hajduk je umjesto na trošnoj Plinari igrao na najljepšem stadionu na svijetu, predivnoj školjci. Hajduk je imao dobre igrače nezaustavljivog Gudelja koji otresa obrambene igrače sa ramena kao dosadne muhe, imao je braću Vujoviće i Zlatkov poznati lakat u rebra beku dok prima loptu okrenut leđima golu, okret i šut, imao je Baku Sliškovića i njegov boemski nogomet, imao je najvjerniju publiku na svitu ali Hajduk više nije osvojio prvenstvo Jugoslavije. Nikad više. Ono čega je bilo u izobilju 70-tih, 80-toh je nastupila suša. Zavidio sam svom bratu jer je došao u Split taman u to vrijeme. 12 godina stariji taman je stigao na početka Hajdukovog ludovanja 70-tih. Mogao sam samo slušati njegove priče sa Plinare i sa gostovanja. Kako izgleda kad Hajduk gubi 3:0 u Beogradu a na kraju pobijedi sa 4:3 a pričao je i kako izgleda kad pored tebe eksplodira boca neotvorene mineralne bačena tko zna s kojeg kata beogradskog nebodera. Ipak, bili su sretna generacija. Najsretnija.

    Bilo je 80-tih lipih trenutaka..Bakin gol Sparti u četvrtfinalu kupa Uefa, bilo je i ružnih, Gudeljeva nesretna ruka u polufinalu Totenhema a bilo je i nevjerojatnih kao kad Prekazi drma prečku s pola igrališta u uzvratu u Londonu.

    Bilo je i neobjašnjivih situacija kao kad je Hajduk ispao od Waregema, kluba koji tada nije bio dorastao ni Hajdukovoj drugoj momčadi, bilo je sumnji bilo je razočarenja i suza. Hajduk je tonuo.

    Svi su tada ponovo zazivali Ivića, javila se nostalgija za onim lijepim vremenima kad je Hajduk kao od šale osvajao prvenstva i kupove, zaboravljalo se da se govorilo da je nikakav trener i ziheraš, da igra ne nulu i kontre i da bi s onom ekipom i svaki škverski varilac osvojio prvenstvo. Zaboravljalo se su ga krivili jer u Europi ništa nije napravio i da je gubio neizgubljive prednosti kao protiv St. Etienna.

    Vratio se samo još jednom, u tandemu sa mladim i "ludim" Lukom Bonačićem. Zajedno su vodili pola polusezone. Hajduk je igrao očaravajuće. Onda se javio stari splitiski sindrom, dvije splitske teške taštine na brvnu. I sve je puklo. Hajduk je nastavio tonut i odavno je prvi susjed Titanicu.

    Mi stariji pamtimo. Pamtimo onu rijeku koja teče od Plinare prema Poljudu. Zastave i pjesmu. Onaj ushit, očekivanja. Pamtimo onaj huk kad se spuštaš iz Varoša preko Đermana Senjanovića, one elektrone u zraku koji ti nadižu žmarce i u uđu svaku vlas kose.

    Oni stariji pamte još i Ivićev Hajduk. Kažu najveći tim koji je igrao na ovim prostorima. I samo njima zavidim na ovom svijetu.

    Adio meštre.
    This article was originally published in blog: Adio meštre Pokrenuo Rezervni Inkvizitor