Uvođenje zdravstvenog odgoja i njegov sadržaj goruća su tema u hrvatskim medijima u posljednjih nekoliko tjedana. U borbi za stjecanje političkih bodova i naklonost javnosti nerijetko se ne biraju sredstva pa se tako poseže i za raznim mitovima držeći se dobro znane stare paradigme o laži koja nakon Å¡to je viÅ¡e puta izgovorena počinje biti percipirana kao istina. ViÅ¡e takvih mitova predstavio nam je, u razgovoru za portal h-alter, Neven Barković iz inicijative Nisam vjernik te pokazao ne samo zapanjujuću razinu pristranosti – gdje mu se, u maniri komunističkog agitropa, svojim ulizivačkim komentarima i pitanjima, pridružio i novinar h-altera – već i frapantnu razinu nepoznavanja činjenica.
Tako, na primjer, gospodin Barković predstavlja Crkvu kao instituciju koja se suprotstavlja civilizacijskim tekovinama pritom u potpunosti negirajući činjenicu koju prihvaćaju svi vodeći povjesničari, sociolozi i etnolozi zapada o krÅ¡ćanstvu kao jednom od tri temeljna stupa zapadne civilizacije, uz starogrčku demokraciju i rimsko pravo kao druga dva. Iz njegovog komentara također se da isčitati kako civilizacijski napredak jednog druÅ¡tva usko vezuje uz njegov znanstveno-tehnoloÅ¡ki napredak, Å¡to je potpuno pogreÅ¡no jer se civiliziranost jedne zajednice mjeri prvenstveno kroz odnose među ljudima te ponajviÅ¡e nepisana pravila i uzance u zajednici, a ne kroz znanstveni progres. Primjera radi, Hitlerov Treći reich bio je primjer tehnoloÅ¡ki uznapredovalog druÅ¡tva za svoje doba no teÅ¡ko da bi ga mogli nazvati civiliziranim. Znanost sama po sebi, Å¡to gospodin Barković propuÅ¡ta razumijeti, nije moralna pa da bi time njena primjena mogla nas kao pojedince i druÅ¡tvo koje nas okružuje učiniti boljima, a također nije ni nemoralna – ona je moralno neutralna i stoga je bespredmetno oslanjati se na nju kao na stup moralnog razvoja jedne civilizacije. Znanost, na primjer, može reći kako se cijepa atom, a na nama je hoćemo li to znanje primijeniti za ubijanje ljudi atomskom bombom ili, na primjer, za opskrbu gradova grijanjem.
Gospodin Barković također u razgovoru za h-alter iznosi stav kako 'ne postoji nijedan dobar razlog zbog kojeg Crkvu, koja ionako raspolaže enormim bogatstvom, ne bi financirali samo oni koji se izjasne kao katolici.' Osobno ne bih imala niÅ¡ta protiv uvođenja takve politike no zanimljivo mi je primijetiti kako se svaki put kada se iznosi ovaj argument prigodno zaboravlja spomenuti čitav niz građanskih udruga i inicijativa, od Iskoraka i Kontre, preko Dokumente i Davida, pa sve nekakvih marginalaca kojima je životna preokupacija buka crkvenih zvona, a koje dobivaju čak 1,8 milijardi kuna iz državnog proračuna. Usporedbe radi, Crkva je tijekom 2012. godine dobila oko 250 milijuna kuna. Je li se ikada netko sjetio upitati hrvatske građane žele li uplaćivati svoj novac nekoj od gore navedenih organizacija ili načelo demokratskog odlučivanja vrijedi samo kada je u pitanju Crkva? Bi li, recimo, gospodin Barković pristao da udrugu Iskorak financiraju samo homoseksualci?
Nadalje, gospodin Barković pokuÅ¡ava uvjeriti javnost kako je netočna činjenica da je Crkva zajednica svih vjernika pritom slijedeći misao Marijane Bijelić, tajnice Protagore, udruge za zaÅ¡titu prava ireligioznih osoba i promicanje ireligioznog poimanja svijeta koja, pak, kaže:
'Kler katoličke crkve može govoriti isključivo u svoje ime budući da Crkva nije organizirana demokratski već autokratski, tj. kler nije izabran od strane vjernika na ikakvih izborima. Ni sam kler ne bira svoje službene predstavnike, a jasno je i da vjernici kleru nisu potpisali punomoć da ih mogu zastupati. UzevÅ¡i u obzir sve navedeno, može li vrh Katoličke crkve uopće pravovaljano zastupati ikoga osim sebe i vlastiti interes?'
Gospođa Bijelić, kao i gospodin Barković, samo su u jednoj stvari u pravu, a to je činjenica da Crkva nije organizirana demokratski. Međutim, koristiti tu spoznaju kao argument za tvrdnju da ona stoga ne zastupa stavove svih vjernika već samo klera jest u najmanju ruku apsurdan. Naime, nauk kojeg Crkva propagira u skladu je s krÅ¡ćanskom dogmom koja je – kao i sve dogme ovoga svijeta – čvrsta, neprikosnovena i nepromijenjiva. Ukoliko bi netko doveo u pitanje svrsishodnost i opravdanost temeljne krÅ¡ćanske dogme tada teÅ¡ko da bi ga mogli nazvati katolikom u pravom smislu te riječi. Drugim riječima, pripadnost katoličanstvu kao vjerskoj zajednici podrazumijeva slijeđenje katoličke dogme koju propagira upravo Crkva i time, logično, ne ostavlja prostora za demokratsko odlučivanje. Kada bi Crkva bila ustrojena na demokratski način, tada bi se njene dogme mogle slobodno prihvaćati i odbacivati, no one tada jednostavno viÅ¡e ne bi bile dogme i Crkva bi izgubila smisao svog postojanja. Zbog toga je ideja gospodina Barkovića i gospođe Bijelić, o vjernicima koji bi demokratski donosili odluke koje se tiču Crkve, u najmanju ruku apsurdna.
U komentaru gospodina Barkovića – koji se u posljednje vrijeme ističe u medijima – o naglom padu broja vjernika u Republici Hrvatskoj da se također primijetiti određena količina neukosti, a također i malicioznosti. Naime, pripadnici antiklerikalne struje – u koju očito spadaju i gospodin Barković i njegova inicijativa Nisam vjernik – ponosno ističu kako je posljednji popis stanovniÅ¡tva u Republici Hrvatskoj pokazao da je broj katolika u naÅ¡oj zemlji pao za oko 206.000. Međutim, pritom također treba uzeti u obzir da je ukupan broj stanovnika lijepe naÅ¡e pao za oko 150.000 pa na temelju toga brzo možemo zaključiti kako pad u broju vjernika i nije tako drastičan kako se na prvi pogled možda nekome čini, tim viÅ¡e ukoliko se uzme u obzir sada već viÅ¡egodiÅ¡nja snažna antipropaganda usmjerena protiv Crkve.
Ipak, najveći mit izložen u gore spomenutom razgovoru za h-alter odnosi se na Crkvu kao ustanovu koja stoji kao najveća prepreka obrazovanju i znanstvenoj djelatnosti. Tako gospodin Barković, između ostaloga, ističe: 'Obrazovanje je oduvijek bio glavni neprijatelj Crkve pa im je glavni zadatak spriječiti obrazovanje djece u duhu zapadne civilizacije.' O teÅ¡koćama gospodina Barkovića s poimanjem civilizacije te uloge Crkve u njenom razvitku već smo govorili na početku ovog teksta pa ćemo se ovdje joÅ¡ osvrnuti na njegovo Å¡okantno nepoznavanje činjenica o Crkvi kao vrlo važnom pokretaču razvoja obrazovnog sustava na području danaÅ¡nje Europe.
Začetke uloge Crkve u obrazovanju treba potražiti joÅ¡ u samim počecima krÅ¡ćanstva kada je osnovana katehetska Å¡kola u Aleksandriji. Osnovali su je teolozi i svećenici iz Aleksandrije, a kao temeljni osnivač spominje se ni viÅ¡e ni manje već jedan od četiri evanđelista, Sv. Marko, inače aleksandrijski biskup i utemeljitelj krÅ¡ćanske zajednice u sjevernoj Africi. Katehetska Å¡kola u Aleksandriji postala je, ubrzo po svom osnivanju, važan centar religijskog učenja, no bilo bi pogreÅ¡no zaključiti da je njen opus – kao i brojnih katehetskih Å¡kola koje su nakon nje osnovane – bio usmjeren isključivo na religiju. Učilo se također o prirodnim znanostima, matematici, logici, umjetnosti te grčkoj i rimskoj književnosti, a posebno je zanimljivo spomenuti da je upravo u Aleksandriji, od 3. stoljeća nakon Krista, slijepim učenicima bilo omogućeno koriÅ¡tenje posebnih tehnika urezivanja u drvo kako bi mogli čitati i pisati. Bilo je to punih 15 stoljeća prije no Å¡to je izumljeno Brailleovo pismo za slijepe 1821. godine.
Dolaskom Srednjeg vijeka nastupilo je doba koje danas popularno nazivamo 'mračnim' no takvo poimanje i nije sasvim točno, barem ne kada je u pitanju uloga Crkve u obrazovanju. Osnivač Karolinskog carstva, Karlo Veliki, koji je vladao na prijelazu iz 8. u 9. stoljeće, shvatio je tijekom svoje vladavine kako njegovo carstvo neće opstati ukoliko u njemu ne bude dostatan broj obrazovanih ljudi. Za pomoć u ostvarenju svog cilja obratio se je Crkvi. Dekretom je određeno kako svaka katedrala i samostan trebaju biti zaduženi za osnivanje Å¡kole u kojoj će se besplatno moći Å¡kolovati svaki dječak koji je dovoljno inteligentan i sposoban za praćenje nastavnog programa. U tim Å¡kolama podučavalo se gramatiku, retoriku, logiku, astronomiju, filozofiju, matematiku i latinski kao temeljne predmete, a kasnije su im se pridružile i prirodne znanosti poput fizike i kemije. Mnoge stvari koje su učenici onoga doba učili iz danaÅ¡nje perspektive djeluju smijeÅ¡no – kao na primjer ona da hijene mogu promijeniti spol vlastitom voljom ili da se slonovi boje zmajeva – ali iznimno je važno opaziti snažno izraženu želju za učenjem i prepoznavanje važnosti obrazovanja, i to upravo od strane Crkve. Također je važno naglasiti kako, mada je učenje, a kasnije i studiranje, bilo prvenstveno namijenjeno pripadnicima muÅ¡kog roda, ponekad su pristup Å¡kolskim klupama imale i djevojke – doduÅ¡e, samo one iz najviÅ¡ih slojeva druÅ¡tva.
Naravno, nezaobilazan dio nastavnog programa činila je i teologija Å¡to je dovelo do osnivanja tzv. katedralnih Å¡kola gdje se podučavalo prvenstveno latinski jezik i krÅ¡ćansku doktrinu. Unatoč danas raÅ¡irenom vjerovanju kako je Crkva zatirala obrazovanje i bila njegovim najgorim neprijateljem, povijesno raspoložive činjenice ukazuju na suprotno. Da Crkva itekako drži do intelektualnog uzdizanja čovjeka možda je najbolje pokazao Sv. Anselm od Canterburryja – o kojem smo pisali ovdje - koji je joÅ¡ u 11. stoljeću isticao: 'Fides quaerens intellectum' ('vjera traži razumijevanje'). No joÅ¡ i daleko prije Sv. Anselma Crkva je naglaÅ¡avala važnu ulogu razuma i intelekta u čovjekovom životu smatrajući kako je učenje i sustavno razmiÅ¡ljanje nužno za razumijevanje suÅ¡tinskih veza između Boga i čovjeka. Time je potaknuto učenje teologije koja je postala polazna točka obrazovanja koje obuhvaća gramatiku, retoriku, dijalektiku, glazbenu umjetnost, aritmetiku, geometriju i astronomiju. Ovakav sustav obrazovanja postao je temeljem strukture modernih sveučiliÅ¡ta od kojih je prvo, ono u Bologni, osnovano 1088. godine.
Kada govorimo o začecima modernih sveučiliÅ¡ta, ovdje je također nezaobilazna uloga Crkve. Naime, najranija sveučiliÅ¡ta razvila su se uglavnom upravo iz gore spomenutih katedralnih Å¡kola ili su osnovana papinskim bulama kao studia generalia. Tako je, na primjer, SveučiliÅ¡te u Parizu osnovano 1200. godine, a smatra se kako je za njegovo osnivanje zaslužan benedektinski redovnik, kroničar i kartograf, Matej PariÅ¡ki. Ovo sveučiliÅ¡te inicijalno se proÅ¡irilo oko područja čuvene katedrale Notre Dame u Parizu, a njegovi studenti morali su nositi haljetke i brijati vrh glave kako bi pokazali da studiraju u ustanovi koja je pod protekcijom Crkve. Studenti SveučiliÅ¡ta u Parizu bili su u potpunosti podređeni Crkvi te nisu odgovarali zakonima koje je provodio kralj Å¡to je, doduÅ¡e, znalo dovesti do problema jer su studenti ponekad znali tu činjenicu zloupotrebljavati te krÅ¡iti državne zakone.
SveučiliÅ¡te u Padovi osnovano je 1222. godine, a prvi predmeti koji su se na njemu podučavali bili su pravo i teologija. Kada je ono u pitanju nije moguće istaknuti pojedinca koji ga je osnovao, jer je zapravo nastalo spontanim okupljanjem viÅ¡e učenih ljudi, no i ovdje možemo opaziti da je 1373. papa Urban V u sklopu njega osnovao tzv. Universitas Theologorum koji je postao jednom od najprestižnijih visokoobrazovnih institucija u Europi.
Svakako valja istaknuti i jedno od najprestižnijih sveučiliÅ¡ta danas, ono u Oxfordu. Točan datum njegovog osnutka nije poznat no zna se da su se neki oblici podučavanja na njemu provodili već 1096. godine. Međutim, ono Å¡to nam je sigurno poznato jest činjenica da su do sredine 13. stoljeća članovi mnogih vjerskih redova, kao Å¡to su dominikanci, franjevci, karmelićani i augustinci, igrali važnu ulogu u njegovom ustroju te na njemu osnovali katedre. Crkva je zadržala dominantni položaj u doba Renesanse, na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće kada SveučiliÅ¡te u Oxfordu svoje nastavne metode polako prebacuje sa srednjovjekovnih na tada moderno, renesansno učenje koje svoje korijene nalazi u Aristotelovoj filozofskoj misli.
Christ Church koledž na SveučiliÅ¡tu u Oxfordu - osnovao ga je kardinal Thomas Wolsey, nadbiskup od Yorka
Parelelno s pojavom Reformacije, također na prijelazu iz 15. u 16. stoljeće – koja dovodi do stvaranja viÅ¡e protestantskih denominacija – dolazi i do kolonizacije Novog svijeta, a time i do razvoja prakse katoličkog misionarenja, a upravo ovdje je obrazovanje poticano od strane Crkve odigralo vrlo važnu ulogu. Kako bi potaknula evangelizaciju nekrÅ¡ćana te se pobrinula za obrazovanje samih kolonizatora, Crkva je razvila složen obrazovni sustav koji je obuhvaćao razine obrazovanja od gimnazija do sveučiliÅ¡ta. Tako su, na primjer, u Å¡panjolskim kolonijama osnovana sveučiliÅ¡ta – ono u Santo Domingu 1538. godine, u Meksiku i Limi 1551., u Guatemali 1562., a u Bogoti 1573. godine. KrÅ¡ćanski misionari doÅ¡li su čak do Kine gdje su postali glavnim prenosiocima europske kulture i znanja, poglavito onih iz područja astronomije, matematike i tehnologije. S vremenom su se i na području Azije i Afrike počele osnivati visokoobrazovne ustanove pod paskom Katoličke Crkve među kojima su SveučiliÅ¡te St. Xavier u Mumbaiju, osnovano 1869. godine te SveučiliÅ¡te Sophia u Tokiju, osnovano 1913. godine. Spomenimo ovdje joÅ¡ i Sjedinjene Američke Države gdje, osim anglikanskih institucija kao Å¡to je Koledž Williama i Mary osnovan 1693. godine te protestantskih sveučiliÅ¡ta kao Å¡to je ono Južnih metodista u Dallasu treba istaknuti i brojna katolička visoka učiliÅ¡ta. Među njima su tako, na primjer, SveučiliÅ¡te Notre Dame u Indijani i Boston College u Massachusettsu, a treba reći i kako su mnoga privatna sveučiliÅ¡ta osnovana zahvaljujući Crkvi te utemeljena na krÅ¡ćanskoj misli.
Kao Å¡to možemo vidjeti iz razgovora gospodina Barkovića s novinarom h-altera, danas se često – Å¡to iz neznanja, Å¡to iz čiste malicioznosti – zanemaruje očito iznimo važna uloga Crkve u obrazovanju i razvoju obrazovnih institucija na području Europe. Å*toviÅ¡e, Crkva se prikazuje kao nazadno tijelo čija ključna misija je bila opstruirati učenje i znanost. Tako se danas u Republici Hrvatskoj javlja određen postotak ljudi koji će bez razmiÅ¡ljanja prihvatiti program zdravstvenog odgoja naprosto zato jer vjeruju kako je Crkva protiv njega – mada se sama Crkva nikada nije a priori izjasnila protiv zdravstvenog odgoja kao takvog već isključivo protiv nekih njegovih aspekata koji nisu u skladu s krÅ¡ćanskom dogmom – vjerujući kako na taj način čvrsto drže ljestve znanosti kao ultimativnom spasitelju koji će nas odvesti u bolje sutra, a zabijaju nož u leđa zločestoj Crkvi koja tu istu znanost pokuÅ¡ava zatrti.
Prava istina ipak je drugačija. Mada Crkva u nekim aspektima doista nastupa konzervativno, sukob između nje i znanosti zapravo – ne postoji. Naime, govoriti o sukobu između Crkve i znanosti, odnosno tvrditi kako je razvoj znanosti moguć samo uz propast Crkve i obratno, besmislica je jer Crkva i znanost mogu sasvim lijepo funkcionirati paralelno, jedna uz drugu. Apsurdno je tvrditi kako osoba koja se deklarira kao vjernik katoličke vjeroispovijesti i koja slijedi moralni kodeks proizaÅ¡ao iz katoličke dogme ne može istovremeno baviti se, na primjer, kemijom, biologijom, matematikom ili antropologijom. Uostalom, brojni pripadnici Crkve aktivno su se bavili znanoÅ¡ću i ona ni na koji način nije stala na put njihovom crkvenom angažmanu. Među njima je možda najpoznatije ime Georgesa Lemaitrea, belgijskog svećenika, ujedno i profesora astronomije i fizike na čuvenom Katoličkom SveučiliÅ¡tu u Leuvenu, koji je zaslužan za promoviranje teorije Velikog praska.
Zapravo, jedino otvoren konflikt između Crkve s jedne strane i znanosti s druge dogodio se u slučaju Galilea Galileija u 16. stoljeću no i do njega je doÅ¡lo tek kada je ozbiljno doveden u pitanje tradicionalni biblijski pogled na svijet zbog čega, uzgred rečeno, Galileo nije pogubljen kako danas mnogi pogreÅ¡no misle već osuđen na kućni pritvor. Spomenimo ovdje joÅ¡ da je njemački astronom Johannes Keppler, koji je živio na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće, u viÅ¡e navrata govorio o slavljenju Boga u znanosti, a u 20. stoljeću je papa Ivan Pavao II u viÅ¡e navrata istaknuo kako ne postoji sukob između Crkve i znanosti.
Kada uzmemo sve gore navedene činjenice u obzir, tada je jasno da optužba u skladu s kojom Crkva stoji na putu znanosti i obrazovanju nema smisla te da ona počiva na dubokom nerazumijevanju uloge Crkve u životu čovjeka i razvoju zapadne civilizacije. Podsjetimo za kraj na izjavu Winstona Churchilla koji je jednom prilikom rekao:
'Istina je neosporna. Zloba je može napadati, neznanje je može ismijavati, ali u konačnici ona neće nestati.'
G.M.
http://fizzit.net