Nije mu ovo trebalo, čovjek koji, navodno, svoju biografiju počinje rečenicom: "ako ikada umrem", vratio se u hrvatski nogomet, u opće sivilo koje vlada u ligi koji suvereno predvodi najlošiji klub Lige prvaka u povijesti. Što će Ćiro u jednom takvom okružuju, izrazito neprijateljskom? Što će trener svih trenera u žabokrečini u kojoj se ne vidi bara od silnih krokodila, a kojom dominira jedna ajkula? Miroslav Blažević rođeni je pobjednik, trener neobične karizme i još veće vitalnosti, s obzirom na godine, Ćiro je medicinski fenomen stoljeća, budući kako pored terena, na klupi, funkcionira lucidnije od mnogih dvostruko mlađih kolega.
Upravo je to razlog zašto sumnjamo u njegovu odluku. Ćiro je HNL-u dao sve što je mogao, kada je to trebalo, dao je svom Dinamu tri naslova prvaka te dva Kupa. Ćiro je jedini trener koji je s Dinamom osvajao naslov u razmaku od 1958. godine do 1993. godine, drugim riječima, dakle, razdoblju dugom 35 godina.
Ćiro više nema što dokazati, nema potrebe za egzibicijom, kao institucija hrvatskog nogometa Ćiro hrvatskom nogometu može pomoći u boreći se za nogomet izvana, a ne u sustavu kojim dominira jedna osoba te tim toj osobi, kojoj je i sam bio blizak, najodanijih ljudi. Kada god se vraćao u hrvatski nogomet, bez obzira na funkciju, Ćiro je bio glavna faca. Danas, u močvari kojom plutaju Vrbanovići, Mamići, Maleši, Jovanovići, razni novinari koji se okreću kako vjetar puše, ili kakvo im piće ponudite, Ćiro teško može biti gazda. Blažević se nikada nije bojao, no, protiv Komunističke partije imao više izgleda kada je nakon osvojene titule 1982., godine svoje pulene, predvođene Velimirom Zajecom, odveo do katedrale umjesto u CK, nego što ima danas u "svojoj Hrvatskoj."
Za one koji malo bolje poznaju nogomet poznat je antagonizam između pokojnog Slavka Šasjbera i Miroslava Blaževića, čovjek koji je Dinamu u Ćirinim godinama oduzeo šest bodova svojedobno je ustvrdio kako bijeli šal Maksimira može biti izbornik samo Nezavisne Države Hrvatske, na što mu je Ćiro odgovorio preko Sportskih novosti, doduše, tek 1992. godine: "Sine, Šajber ni sam ne zna kakav mi je kompliment tada dao."
Sve to Ćiro je ponovio 1993. godine, u ljeto, nakon osvojenog naslova s Croatijom, u velikom intervjuu pod naslovom: Kad umrem stadion u Maksimiru zvati će se San Ćiro
Kad smo već kod politike i Blaževića, a koja je uvijek bila blizu Ćire, ili je on bio blizu nje, iz politike crpio jedan dio snage, spomenimo da u kući Ćirinih nije bilo govora o "oslobođenju Travnika", dan kada su partizani ušli u njegov Travnik zabilježen je u Ćirinoj memoriji kao dan kada je pao Travnik. Nikada Ćiro, kao što možete vidjeti, nije svoje sugovornike, oponente, pa i neprijatelje te vojsku obožavatelja ostavljao ravnodušnim. Nije tajna, najdraži od svih političara Miroslavu Blaževiću bio je prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman, što mu hrvatski mediji nisu oprostili, posebno onaj dio medija koji konstantno pišu bajke o devedesetima o godinama tijekom kojih se stvarala Hrvatska, dok su neki imali nekog drugog posla.
Što će Ćiro u jednom ovakvom okruženju, okruženju kakvo danas vlada hrvatskim nogometom, a kojem, realno govoreći, ne pripada? Iako, lijepo ga je vidjeti opet, za ona dobra, dobra stara vremena.
Foto: Damir Krajač/Cropix
http://www.tinolovka-news.com
Navodno, velim navodno Jonjić nudi dogovor o jednom kandidatu desnice, tj političkih Hrvata. Sumnjam u dogovor osim ako on ili ona nisu taj
Predsjednički izbori u RH.
Inkvizitor Jučer, 22:17