Zadnji postovi na forumu
Ljudi ojađeni novim i sve većim nametima, porezima, strahovima i težinom egzistencije tu pronalaze odušak. Isti onakav kakvog opisuje Ivo Andrić u svom romanu ''Na Drini ćuprija'' kada piše: ''Snaga stihije i teret zajedničke nesreće približili su ove ljude i premostili bar za večeras onaj jaz koji dijeli i jednu vjeru od druge i, naročito, raju od Turaka." Tako sada Turci i njihove sudbine, kao ona sila što je nekada nemilice porobila Srbiju i Bosnu, a kasnije i dobar dio Hrvatske koji joj nikada nije vraćen a u povijesti se naziva i ''Turskom hrvatskom'', postaju taj andrićevski agent stihije zajedništva u nesreći kroz banalno pojednostavljene životne priče i prilike.
Nema tu ničega novog, i sve je podređeno efektu medijske a ne stvarne istine. Naime, kada je sultan došao na prijestolje bio je u dvadeset i šestoj, dok u spomenutoj seriji glumac koji ga predstavlja ima 41 godinu. Hurrem je došla u harem sa 14 godina dok je glumica sada mnogo starija kako bi se izbjegle pedofilske asocijacije vezane uz seksualnost osmanlijske vlasti i kulture. Sva ženska odjeća u seriji s prekrasnim dekolteima pripada pariškoj modi s kraja 19. stoljeća i nema nikakve veze s modom i ukusima turskih harema u 16. stoljeću. Isto tako Turci ne poznaju u to doba instituciju vatrometa. Prilikom ustoličenja sultana Sulejamana I Kanunija (kasnije na Zapadu prozvanoga i ''Veličanstveni'') bila je izvedena svečana kanonada iz 121 topa. Također, on je živio u starom dvoru u Istanbulu a ne u Top Kapiju, i isto tako prilikom zasjedanja Divana bilo je posve nemoguće da mu pristupe ili u njemu sudjeluju stranci ili ljudi izvan turskog svijeta. To su samo neki laki promašaji prikaza Osmanlijske vlasti i njezina vladara, očito učinjeni zato da bi se tu priskrbila potrebna simpatičnost i pogodovalo poželjnoj slici povijesti, neukusu i neobaveznosti zabave tipične za filmske sapunice.
Ono što zasigurno fascinira jeste kolektivna obuzetost serijom u kojoj se glorificira život i lik vojnog osvajača koji je osvojio Beograd, spalio dobar dio Slavonije i Peštu (kasnije je anketirao Ugarsku u svoje carstvo), opsjedao Beč, poharao Korušku i Sloveniju, krvavo ugušio pobunu u Moldaviji, osigurao pomorske putove u Istočnom sredozemlju za svoje brodove, ukratko, predvodio čak deset vojnih pohoda u Europi i Aziji da bi na kraju umro prilikom opsade Sigeta. Sve to sada se mijenja i ističe se ljubavna priča prema lijepoj robinji iz Ukrajine, Rokselani (Aleksanda Lisovska), koju je dobio kao djevojčicu na poklon od Ibrahim paše i koja mu je rodila troje djece, zbog koje je mijenjao zakone kako bi se kao sultan mogao oženiti s robinjom, a što se barem 130 godina od tada nije dogodilo u Otomanskom carstvu. Svadbu koja se zbila 1530. godine opisao je tadašnji engleski konzul u Istanbulu, sir Georg Jung: ''Ove nedjelje se u gradu dogodio jedan sasvim izvanredan događaj, koji je nečuven u povijesti sultana. Veliki gospodar Sulejman je jednu robinju iz Rusije, neku Rokselanu, načinio svojom caricom. I bijaše bogato slavlje. Ceremonija je održana u dvoru, a veselje je prešlo sve do sada poznate mjere. Velike ulice bile su noću osvijetljene. Bilo je i mnogo muzike. Gozbe je bilo dosta za sve ljude. Kuće su ukrašene cvijećem, i svuda su donijete ljuljačke u kojima ljudi satima sijede na veliko svoje zadovoljstvo. U starom hipodromu podignuta je velika tribina na kojoj su uređena mjesta za caricu i njene dame, ograđene zlatnom ogradom. Tu su carica i njen dvor nazočili jednom raskošnim turniru, u kome su sudjelovali kršćanski i muslimanski jahači, zatim akrobati i mađioničari, pa jedna procesija divljih zvijeri i žirafa čiji su dugi vratovi skoro dodirivali samo nebo... Ljudi mnogo govore o svadbi i nitko ne može reći što ona u stvari znači.''
Ova ekranizacija života i djela Sulejmana I. Veličanstvenog na svojevrstan način pokazuje moć medija i onog poznatog fenomena kojeg psihologija opisuje kao Štokholmski sindrom. Bizarna strana psihološke naravi paradoksalno se izražava kroz emocionalnu reakciju kod osobe ili osoba koje trpe nasilje. Tako one stvaraju u podsvijesti simpatije prema mučitelju i tlačitelju, što za ovaj dio Europa Sulejman I. i jeste bio, te mu poklanjanju svoju naklonost. Štokholmski sindrom zabilježen je prije više od 30 godina upravo u Štokholmu kada se nakon jedne pljačke banke gdje su taoci držani šest dana u ropstvu, jedna od taotkinja zaljubila u svog otmičara, te se kasnije za njega udala. Od istog poremećaja patila je i Patty Hearst, kći medijskogaa magnata Randoplha Hearsta, koja se toliko srodila sa svojim otmičarima da im je poslije pomogla u pljački jedne banke. U širem smislu ovaj psihički fenomen odnosi se na bilo koje žrtve nasilja, a nije nemoguće da se manifestira i unutar kolektivne podsvijesti zbog davnih i ali još uvijek snažnih strahova izazvanih ratnim osvajanjima, mučenjima, otmicama, silovanjima, odmazdama, sakaćenjima i bacanjem u ropstvo. Na neki način, popularnost serije Sulejman I. Veličanstveni ujedno je i izraz kolektivnog psihološkoga obrambenog mehanizma koji nadrasta strah od pogleda u oči tog davnog porobljivača i način da se prebrode nesreće uzrokovane njegovom krvavom politikom.
Autor: Marijan Grakalić
Photo: 3.bp.blogspot.com
http://www.dnevno.hr
Odgovori:
Orjunaška ekipa iz Splita se obrušila na ministra demografije Ivana Šipića. Pogotovo je postao opsesija one replike Freddya Kruegera
Recimo nešto o njima..
Inkvizitor Jučer, 18:18