Split nije odbacio Smoju, Smoje je odbacio 'svoj' Split i Hrvatsku

Ako je vjerovati "Smojeljupcima" Split je početkom devedesetih odbacio Miljenka Smoju te se na njegovom pogrebu pojavilo tek nekoliko najbližih prijatelja i rodbina. Naravno, da je ovakva konstatacija konstrukcija nekolicine idiota, birtijskih novinara koji iz Beograda pokušavaju kreirati odnos Splita prema Smoji iako su u najbolje Smojino razdoblje još uvijek, kao balavci, a prije alkoholnih isparavanja, sjedili na Poljudu i plakali za Titom te taj plač pokušavali podvaliti narodu kao dokaz da su Hrvati obožavali jugoslavenskog diktatora, što je naravno velika glupost budući da su i u Sjevernoj Koreji zaplakali zbog odlaska neumrlog vođe, što ne znači kako je plač bio iskren, odnosno, bolje rečeno, realan, Koreja, ona komunistička, uopće nema pojma što sve radi tamošnji režim da bi opstao, kao što se o Titovom režimu ni danas sve krvave pojedinosti ne znaju.

Donositi zaključke o Miljenku Smoji temeljem osamdesetih godina prošlog stoljeća, odnosno, samo na posljednjem desetljeću bivše Jugoslavije, je naravno potpuno pogrešno, Smoje je svoje najbolje razdoblje ipak imao tijekom sedamdesetih, krajem sedamdesetih, kada su nastale kultne serije Malo misto i Velo misto. Ova posljednja serija ujedno je i kronika Hajduka, doduše obojena u crveno, od osnutka kultnog splitskog kluba 1911. godine do svršetka Drugog svjetskog rata. Smoje je, dakle, bio na vrhuncu dok je prijateljevao sa ratnim zločincem i najvećim krvnikom Dalmacije u povijesti, Antom Jurjevićem Bajom, bili su to klasični derneci sedamdesetih i početkom osamdesetih koji se kod nostalgične starije splitske garde još uvijek prepričavaju i ne mogu ih prežaliti. Miljenko Smoje i njegova supruga, Lepa Smoje, koja je na njega, ali i na jedan dio života grada Splita, svojedobno imala veliki utjecaj, dio je burne prošlosti drevnog Dioklecijanovog grada, međutim, to treba poštovati. Smoje si je svoje mjesto u Splitu osigurao, iako je bio veći Jugoslaven od Tita. Tvrditi kako se gnušao svakog nasilja, dok se istodobno družio s Titovim Maxom Luburićem, Antom Bajom Jurjevićem, zapravo je uvreda za zdrav razum.

Jednako tako posve je pogrešno tvrditi kako je Smoje odbačen početkom devedesetih, iako je napisao da je Tuđman veliki vođa saliven od bronce, kao stvoren za turbulentna vremena pred kojim se Hrvatska našla, a uoči velikosrpske agresije, njegovo držanje tijekom tog razdoblja, kada se Hrvatska suočila s brutalnom fašističkom agresijom izoliralo je Smoju, a ne neki potezi tadašnjih hrvatskih vlasti. Smoje je sam sebe izolirao, sam sebe odbacio tako što je u presudnom trenutku odbacio Hrvatsku. Platio je ceh, kao što uvijek platimo ceh kada izaberemo pogrešnu stranu ili kada nastojimo biti po strani kada se po strani ne smije biti. Naime, devedesetih se strana odabrati morala, jer se na jednoj strani našla demokratska, antifašistička Hrvatska dok je s druge strane bila fašistička Srbija i jugo komunistička JNA. Normalnom čovjeku nije bilo teško odabrati.

Raspadom Jugoslavije Smoji se raspao čitav život, nestalo je jednog svijeta izvan kojeg čak ni Miljenko Smoje nije mogao, nije znao funkcionirati. Smoje je bio veliki u uvjetima režima koji je bio antidemokratski, a tijekom kojeg je on imao privilegiju podbadati taj režim samo zato što je na neki drugi način služio režimu, samo zato što je režim znao koliko mu je Smoje odan.

Ono što je Smoje radio u antidemokratskom režimu nije moglo proći u demokratskoj državi budući kako je bi izgledalo smiješno. Zašto kritizirati demokratsku vlast u rukavicama, između redaka, kada to možete na sav glas, koliko god vam volja, a da vam se ništa ne dogodi. Smoje tako nije mogao postojati i uvenuo je, nakon što je odbacio Hrvatsku i izgubio Jugoslaviju.

Slobodna Dalmacija je tijekom komunističkog režima bilo režimsko, zločinačko glasilo, glasilo zločinaca, Smoje je u tome sudjelovao, vrlo aktivno, iako je znao kritizirati, nikad zločin, ponekad pojavu. Danas je Slobodna tek marginalni tajkunsko-režimski notes.

http://www.tinolovka-news.com