• Kineski i hrvatski komunisti



    Po čemu je Hrvatska danas drukčija od komunističke Kine? Ima li razlike između kineskih i hrvatskih komunista? Kakvu budućnost nose bivši i današnji komunisti, i neokomunisti?

    Iskoristit ćemo još nekoliko mjeseci do ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, i Hrvatsku nazivati nezavisnom državom, iako nezavisna gotovo ni po čemu više nije, jer su joj njezini bivši komunisti uništili souverainitet, i prodali se međunarodnim bankarima liberalnog Zapada koji ih i drže na vlasti kao što su jugoslavenskog diktatora Tita držali na vlasti desetljećima.

    Kao dvije nezavisne države na svijetu, Hrvatska i Kina imaju velike sličnosti, ali i razlike. Prva je razlika u tome što kineski komunisti čvrsto brane souverainitet kineske političke nacije, dok su hrvatski komunisti, zapravo, u stvarnosti, bivši jugoslavenski komunisti iz Hrvatske, nastojali hrvatsku nezavisnost, stečena dankom u krvi u velikosrpskoj agresiji, što prije likvidirat, i zamijenit bilo čime drugim, samo da ne bude hrvatske samostalnosti, jer se radi o denacionaliziranim kadrovima bivšeg Saveza komunista Hrvatske, ujedno i o ekstremnim ljevičarima ili titoistima, što dođe na isto, jer titoisti su staljinisti. Tako pratimo povijesni uzrok nasilja u bivšoj Jugoslaviji koji proizlazi iz činjenice da je Josip Broz – Tito bio staljinist, i to ne samo dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća, i u Drugom svjetskom ratu, kad je bio doušnik i ubojica sovjetske tajne policije NKVD, nego i nakon raskida Staljina s Titom 1948. godine, sve do svoje smrti koja je označila početak slobode za hrvatski politički narod. Kad je i najmanji otočić u pitanju, kao nedavno u sporu s Japanom, kineski komunisti čvrsto brane nezavisnost kineske nacije, i teritorijalnu cjelovitost svoje zemlje. Spremni su izginuti na milijune u mogućem nuklearnom ratu sa Sjedinjenim Američkim Državam, jer procjenjuju da brojnošću svog stanovništva to mogu nadoknaditi, i iz svakog sukoba izać nepobijeđeni. Za razliku od njih, hrvatski komunisti su za vrijeme rata paktirali sa srbijanskim komunistima i beogradskim režimom, i trgovali hrvatskim teritorijem, i takva politika kolaboracije nastavlja se i danas. Otok Klek, Piranski zaljev, dunavske ade, vrh Svete Gere, Bokokotorski zaljev, Srijem, itd., sve je to stavljeno na bubanj.

    Hrvatska se razlikuje od Kine po vanjskim simbolima, jer su njezini bivši komunisti odbacili komunističke simbole poput crvene zvijezde petokrake iz državnog stijega, i srpa i čekića odnosno crvene zastave SKJ, i iz republičkog naziva izbrisali socijalističke atribute. Inače je sve ostalo isto, jer su i hrvatski komunisti kao i kineski uveli kapitalizam, i odrekli se socijalističkog društvenog uređenja, kao prve razvojne stube do komunizma, i monopola komunističke partije, čega se kineski komunisti nisu odrekli, ali u stvarnosti ispada de facto kao da se ni hrvatski komunisti nisu odrekli monopola na vlast, jer neprekidno vladaju Hrvatskom od njezine neovisnosti do danas, preko 20 godina, plus 45 godina prije toga, što je već dulje od pola stoljeća. Jedini primjer, koji potvrđuje pravilo, je bivši premijer koji nije bio komunist, što u konačnici i jeste razlog da su ga bivši komunisti žrtvovali kao žrtvenog jarca, i oslobodili pravosuđu put za njegov kazneni progon zbog korupcije i zlouporabe položaja, iako su i oni u pravilu korumpirani. U Kini pak korumpirani komunisti završe redovito i u pravilu na optuženičkoj klupi, čak i pred streljačkim vodom. Za razliku od njih su bivši komunisti u Hrvatskoj, čim su u tranziciji se dokopali vlasti, zamijenivši svoje „drugove“ iz SK, odmah ukinuli smrtnu kaznu koja je bila na snazi u Titovoj Jugoslaviji, jer su strahovali za svoje živote ako opet padnu s vlasti, kao što je pokazao primjer rumunjskog komunističkog diktatora koji je smaknut nakon presude vojnog narodnog tribunala. Strah je bio suvišan u Hrvatskoj, jer su poslije bivši komunisti uvidjeli da Hrvati ne mare tko je na vlasti, da im je svejedno, i da se njima ništa loše neće dogoditi, dapače, nastavit će živjeti u privilegijama. Uzrok tome jest, što je 1990. na vlast u Hrvatskoj došla CRO-Udba koja je zamijenila Savez komunista koji je formalno pao s vlasti, ali podijeljen u nekoliko frakcija u novim političkim strankama nastavio je živjeti kao da Berlinski zid nije pao, i kao da Jugoslavija nije doživjela slom, i to onog trenutka kad je MMF prestao 1989. kreditirati beogradski režim. I tako su udbaši, prvi put nakon smrti šefa jugoslavenske Ude Aleksandra Rankovića, opet otvoreno vladali zemljom, držeći na vlasti tzv. reformirane komuniste, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini, Srbiji, i Sloveniji.

    220.000 udbaša u Republici Hrvatskoj

    Za razliku od Hrvatske, u Kini je komunistička tajna služba pod kontrolom vladajuće komunističke partije dok aparat bivše Udbe čini paralelnu obavještajnu i doušničku mrežu, i vlast. U bivšoj Socijalisitčkoj Republici Hrvatskoj bilo je, na osnovi javnih podataka vodećih udbaša, oko 220 tisuća doušnika jugoslavenske komunističke tajne policije. Većina njih je danas raspoređena od planinarskih društava, lokalnih vlasti, i raznoraznih općina, preko policije, sudova, tajne službe, izvršne i zakonodavne vlasti, do samog državnog vrha, ili čine neformalne savjetnike „državnicima“ Republike Hrvatske, kako si bivši komunisti tepaju, i dijele državna odlikovanja.

    U Hrvatskoj vladajućim političkim strankama iz sjene, u pravilu, upravljaju udbaši. Inače je sve isto u politici u Kini kao i u Hrvatskoj, jedino u gospodarstvu postoji razlika, jer hrvatski komunisti su u „privatizaciji i pretvorbi“ uništili hrvatsko narodno gospodarstvo, dok kineski komunisti svoje jačaju.

    Sličnost postoji u tome što su kineski komunisti spremni na osvajanja tuđeg teritorija, kao što su pokazali na primjeru Tibeta, a bivši jugoslavenski komunisti iz Hrvatske pokušali podijeliti Bosnu i Hercegovinu sa Slobodnom Miloševićem, i Srbijom. Time su pokazali koliko su u biti bedasti, jer su dijelili hrvatski povijesni teritorij sa stranom silom, dok su kineski komunisti u Tibetu osvojili sasvim novi teritorij, i proširili zemljovid svoga carstva. U pravilu su, međutim, hrvatski komunisti ravnodušni prema hrvatskom teritoriju, kao i prema povijesnom hrvatskom teritoriju koji je osakaćen u turskim ratovima početkom Novog vijeka. U stvarnosti su licemjerni, jer su za vrijeme bivše Jugoslavije branili teritorijalni integritet SFRJ, ali pošto se Jugoslavija raspala, nemaju interes branit Hrvatsku, jer za nju i nemaju osjećaj da je to njihova država, što dokazuju na svakom koraku, i svakodnevno. Međutim, jako vole „ustašku“ kunu. Mišljenje javnosti da su devedesetih godina u Hrvatskoj vladali divlji nacionalisti, a danas uglađeni građani - liberali, jeste, naravno, potpuno pogrešno, jer su bivši komnunisti svoju vladavinu vješto maskirali u nacionalističku retoriku od koje su njihovi nasljednici odustali, i vratili se komunističkim simbolima i staroj politici u zemlji, dok u vanjskoj politici glume liberalne demokrate, i zaštitnike ljudskih prava, iako ne bi trebali glumiti, jer njihovi zapadni sponzori znaju tko su oni. Upravo stoga ih i podržavaju, jer u zamjenu za suđenje pred crvenim nirnberškim procesima spremni su izdati vlastitu zemlju, i izvršiti njezinu rasprodaju, pošto ih se može ucijeniti povijesnom činjenicom da su u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji sudjelovali u masovnom kršenju ljudskih prava.

    Što se tiče vanjskih manifestacija komunizma, one su iste u Hrvatskoj 2012. godine kao i u Kini 2012. godine: na proslama obljetnica komunističke partizanske vojske iz Drugog svjetskog rata vijore se komunističke zastave i simboli komunističke diktature (Oktobarske revolucije), a prilikom preminuća nekog bivšeg aparatčika se pokojnika u silnim laudacijama oslovljava sa „druže“, kao npr. na komemoraciji bivšem predsjedniku Hrvatskog sabora, što je bio novi naziv kojim su se komunistički partizani oslovljavali u svojoj revoluciji koju su pokrenuli na tlu Hrvatske u Drugom svjetskom ratu, kojim su zamijenili oslovljavanje s „gospođo, i gospodine“. Već dugo i kineski i hrvatski komunisti nose odijela i kravate kako bi se stekao dojam da se radi o gospodi.

    I dok se u jednoj i drugoj zemlji javno slave, uz pokroviteljstvo državnih institucija, i na račun poreznih obveznika, komunističke vođe poput masovnih ubojica Tita i Mao Ce Tunga, domaći komunisti imaju silnu potrebu mijenjanja svojih biografija, pa tako više nisu u svom životu uopće bili „komunisti“, nego su „antifašisti“, što u Kini nije slučaj, jer tamo se komunisti ne srame reć da su komunisti, dok u Hrvatskoj iz taktičkih razloga pribjegavaju krivotvorenju povijesti, kako svoje vlastite, tako i svog naroda iz kojeg su potekli, ali kojeg drže nacionalističkim, te uvode ideologiju liberalizma i tzv. građanstvo kao supstitut za naciju, što u Kini nije slučaj.

    No, u oba slučaja su bivši komunisti u Hrvatskoj, i komunisti u Kini, odgovorni za kršenje ljudskih prava, i zataškavanje ubojstava s političkim motivima. Verbalni delikt je na snazi u jednoj i drugoj zemlji, samo šte je u Kaznenom zakonu RH formalno izbrisan, dok je cenzura u medijima sveobuhvatna, kako u Kini, tako i u Hrvatskoj, bez obzira što je Hrvatska deklarirana kao demokratska zemlja i pravna država, s višestranačkim izborima, i slobodom medija, i sa slobodom javne riječi, međutim, kazna za kritičare stiže uvijek naknadno, i iznenada. Bez obzira na to, mi ćemo i dalje pisati istinu o njima, i podsjećati ih na „Bleiburg“, i Hrvatsko proljeće, te na velikosrpsku agresiju, te na pljačkašku pretvorbu i privatizaciju koju su bivši komunisti počinili.

    Nameće se dojam, da je u Kini komunistički sustav otvoren, i manje licemjeran, dok je u Hrvatskoj prikriven, i otvoreno licemjeran. Oba režima nastoje prema svijetu stvoriti dojam civilizirane uljudnosti. To je razlog što će se narodi u Kini prije osloboditi komunističke diktature nego hrvatski narod prikrivene neokomunističke diktature. Naprotiv, raspad hrvatske države je unaprijed isprogramiran (raspad formalno može biti odgođen godinama, kako bi se stvorio privid postojanosti, da se smiri „nacionalistički“ narod, i „leglo ustaških zmija“ koje se u njemu navodno nalazi), dok pravi procvat kineske države tek slijedi, nakon pada komunizma, ukoliko zapadni međunarodni bankari ne provedu u Kini istu operaciju kao u Hrvatskoj – da bivši komunisti ostanu na vlasti i nakon pada komunizma, kao sluge zapadnog krupnog kapitalizma.

    Gost kolumnist - Prof. Goran Jurišić
    http://www.tinolovka-news.com