• Tjedan dana protu-hrvatskog rovarenja



    I dok se domovinska Hrvatska javnost unisono zgraža Milanovićevim umobolnim izjavama, hrvatsko je, eto, iseljeništvo naizgled “podijeljeno” oko pitanja uloge tog modernog SKOJ-evca u vođenju samostalne hrvatske države. I koliko god upućeniji izvandomovinski Hrvati uporno uvjeravali domovinske Hrvate kako je iseljeništvo itekako svjesno; kako je itekako upućeno u domovinska događanja, svojevrsno opravdavajući svoje pravo na glas i glasovanje (ali pred kime i zasto?) uvijek ih neki “uglednici” u iseljeništvu demantiraju – dajući za pravo onim mrziteljima svega hrvatskog – da Hrvati izvan Domovine niti znaju išta, niti trebaju znati išta.

    Uvijek se nađu “uglednici” da svojim stražnjicama očaravaju i veličaju razne domjenke i večere što hrvatska diplomatska predstavništva organiziraju diljem svijeta za prvake dekroatizirane Hrvatske. Tako su i prošlog tjedna u NY-u i Pittsburghu neki “uglednici” dočekali one predstavnike koji su svoju profesiju stvorili ubijajući hrvatstvo, ubijajući istinu i na rastakanju hrvatske nacije i države.
    Je li riječ o pukoj neupućenosti tih "uglednika"; je li riječ o medijskoj blokadi; ili je jednostavno stvar, rekli bi mi na selu, “uguzništva” i “ulizivanja” ne treba posebno rasčlanjivati. Što imaju od rukovanja i slikanja s takvim političkim i intelektualnim "gorostasima" (razgraditeljima hrvatske države) ostat će vječnom misterijom.
    Naš je hrvatski narod - kako u Domovini tako i u svijetu – uvijek imao “uglednike” i “predstavnike” što su nas prodavali za šaku dolara. A, svoje neznanje, jednako kao i Milanović, podvaljivali su kao “mudrost” u agresivnom, laktaškom i bahatom stilu. Kod plitkih i nekarakternih je uvijek najvažnije bilo slikati se s “moćnicima” i napuhati “ugled.” Milanovićeva paradoksalna nacija ima i paradoksalne iseljenike. Neki pojedinci koji su ispred UN-a prosvjedovali u ime Gotovine i Markača u travnju 2011.g., dočekali su njihove progonitelje u NY-u prošlog tjedna. A kako su postupili iseljenici-domoljubi? Oni su za Gotovinu i Markača izišli na ulice, a za Pusićku i Milanovića ostajali kod svojih kuća.
    Dakle, paradoksalno hrvatsko vodstvo ima i svoje paradoksalne iseljenike. Ti isti iseljenici se očito nisu našli uvrijeđenima kada su im razni Milanovići i Pusićke skresali zastupnička prava. Očito se nisu našli uvrijeđenima kada je Milanović nedavno, vrijeđajuci HDZ-ova zastupnika Davora Stiera, izvrijeđao svekolike Hrvate – gdje god se nalazili. Očito im nije bilo alarmantno i ponižavajuće kada je Hrvatima ukinuo službenu komemoraciju Bleiburga. Očito nisu niti svjesni niti ih je briga kakva je povijesna uloga, ne samo Vesne Pusić, nego čitave njezine obitelji u uništavanju Hrvatske. Možda oni to niti ne znaju? A ako ne znaju, zašto se ne informiraju?! Zašto ne uče?! Možda ih to niti ne zanima. Možda se oni i ne smatraju Hrvatima?
    Hrvatsko iseljeništvo je mahom domoljubno orijentirano. Što u prijevodu znači da iseljenici, kada bi i mogli glasovati po mjeri i obimu koje im i pripada, a koje mu je uskratio jugo-šovinistički balast u Domovini, zasigurno ne bi svoje glasove podarili jednom Zoranu Milanoviću, a ne daj Bože jednoj Vesni Pusić. Stoga se ne treba čuditi što Zoran Milanović tako bahato i agresivno podvaljuje da ne posjećuje Hrvate poradi njihovih glasova, jer on znade da od Hrvata glasove ne može niti dobiti. On može računati jedino na mizeran broj glasova onih koji ga u inozemstvu i ugošćuju. On, okružen takvima kao što je on, svojim provalama namjerno vrijeđa iseljenike-domoljube.
    Neka se domoljubi u Domovini ne varaju. Hrvatsko je iseljeništvo mahom i većinski na strani marginaliziranih hrvatskih domoljuba i državotvoraca u Hrvatskoj. Tako je bilo prije, tako će i ostati. Ono je jednako kao i Hrvati u domovini, potpuno marginalizirano. Stvarno inteligentni i ugledni Hrvati izvan Domovine su uvijek znali prozrijeti jugoslavensku politiku i jugo-četnicku retoriku raznih Milanovića i Pusićki, i zato oni nisu i neće uskoro biti pozvani - a to niti ne žele - u predstavništva RH, a kamoli u Domovinu. Sve dok hrvatska nacija, ali ne ona paradoksalna, ne dobije hrvatsku vlast što je ujedno i ljudsko i Božje pravo.

    Frano Budimlić