
Znači li vam što ime Peter Ginz? Ukoliko je odgovor na ovo pitanje niječan, ne bojte se, niste sami. Kada je prvi izraelski astronaut u povijesti, Ilan Ramon, krenuo na svoj prvi let u svemir, 16. siječnja 2003. godine sa sobom je ponio kopiju svete židovske knjige Tore na mikrofišu koju mu je poklonio izraelski predsjednik Moshe Katsav, minijaturni svitak Tore, inače poklon profesora Yehoyachina Josefa, jednog od preživjelih u nacističkom koncentracionom logoru Bergen Belsen i crtež Krajolik Mjeseca kojeg je nacrtao Petr Ginz, 16-godišnji dječak koji je svoj tragičan kraj doživio u ozloglašenom koncentracionom logoru Auschwitz.
Ramovo prvo putovanje u svemir bilo je ujedno i njegovo posljednje. Svemirska letjelica Columbia zapalila se i eksplodirala 1. veljače te iste godine tijekom povratka u atmosferu, a ljudima diljem svijeta tada je prvi put, nakon dugih godina šutnje, otkrivena priča o Peteru Ginzu. Osam godina kasnije inspirirala je redateljski par Sandru Dickson i Churchilla Roberta koji su režirali dokumentarni film Posljednji let Petra Ginza kojim odaju počast ovom talentiranom dječaku koji je, osim što se bavio crtanjem, do svoje 14. godine napisao čak nekoliko romana.
Kako dokumentarci, ma koliko kvalitetno neki od njih bili napravljeni, ipak nisu razni Vitezovi tame, Osvetnici ili James Bondovi, njihova razina popularnosti obično ih ostavlja negdje na marginama filmskog stvaralaštva. Kako bi pomogao u promociji filma, a time i prenošenju priče o Holokaustu koja stoji u njegovoj pozadini, poznati filmski producent Branko Lustig, Oscarom nagrađen za filmove Schindlerova lista i Gladijator, krenuo je na turneju Hrvatskom na kojoj film prikazuje osnovnoškolcima u raznim hrvatskim gradovima pritom držeći prigodne govore o stradanjima Židova u Holokaustu, iznoseći i svoje osobno iskustvo kao jedan od preživjelih u Auschwitzu.
Čitava priča vjerojatno bi ostala na razini usputnog članka u medijima da nije došlo do svojevrsnog skandala u Kninu. Lustiga je tamo, naime, dočekalo neočekivano neugodno iznenađenje. Na projekciji filma pojavila su se samo dvojica učenika, a čak i oni su ubrzo otišli pa se tako poznati producent morao suočiti s praznom dvoranom. Pretpostavlja se da je bojkot uzrokovan događajima u Zadru do kojih je došlo dan prije. Tamo je Lustig prikazao film što je potaklo jednu od učenica u publici na komentar kako ju je taj celuloidni uradak uvrijedio jer je u njemu prikazana negativna strana katoličke crkve kroz križarske ratove. Sam Lustig uvažio je primjedbu učenice i odlučio kako će se umjesto gore spominjanog filma prikazivati neki drugi no dolio je sol na ranu sljedećom izjavom:
- Bog za mene ne postoji, ja u njega ne vjerujem. Da postoji, ne bi dozvolio Holokaust, strašna mučenja i ubijanja Židova u nacističkim logorima, kao u logoru Auschwitz gdje sam dospio kao dječak od 11 godina. Ne bi dozvolio ni pokolj u Srebrenici koji se dogodio u ovom ratu, devedesetih.
Dovoljno da u Kninu uvredljivu frknu nosom i ne dođu na njegovo predavanje. Ovime je zapravo od promocije jednog u nizu brojnih filmova na temu Holokausta ovo zapravo postalo pričom o toleranciji u kojoj su zakazali – svi njeni akteri.
Krenimo od Lustiga i njegove izjave koja je podignula toliku buru. Ima li on pravo ne vjerovati u Boga? Ima. Vjera je osobna stvar pojedinca i nikome ne bi trebala biti nametnuta. Jednako tako, u demokraciji svi imaju pravo na slobodu govora pa tako i Branko Lustig koji, u skladu s tobom slobodom, smije javno reći da u Boga ne vjeruje. Republika Hrvatska je sekularno društvo i stoga i svojom legislativom i moralnom osudom ne bi trebala proganjati one koji iz ovih ili onih razloga u sebi ne nalaze vjeru. Lustig je sada razočaran i rezignirano kaže:
- Ako u svojoj zemlji ne mogu govoriti što mislim, onda jebeš demokraciju.
I ima pravo. Kninjani su, zalupivši mu vrata u nos, ovdje zapravo pali test tolerancije.
No jednako tako pao ga je i on. Naime, jednako kao što je Lustigovo demokratsko pravo ne vjerovati u Boga i to javno reći tako je demokratsko pravo Kninjana i njihove djece u Boga vjerovati i svoju reakciju na Lustigov iskaz demonstrirati bojkotom njegovog filma. Lustig ovdje postupa licemjerno i dok se s jedne strane poput lava bori za svoje demokratsko pravo da govori o Bogu i Holokaustu, s druge strane Kninjanima oduzima jednako tako demokratsko pravo na reakciju koja nužno ne mora biti povoljna.
Holivudski producent pozivajući se na demokraciju zaboravlja da ona kao poredak poziva na ravnopravnost svih uvjerenja ne čineći one koji su percipirani kao 'pametniji' ili 'osvješteniji' jednakijima među jednakima. Drugim riječima, demokracija, u svom podilaženju masama neizbježno klizi u mediokritetstvo, a ponekad čak i ultimativnu glupost do koje dovodi neukost masa koje o nekom pitanju odlučuju. Ukratko rečeno, ne možete istovremeno imati demokraciju, dakle dati ravnopravnu mogućnost odlučivanja svima, a onda očekivati da će sve odluke biti pametne i smislene. Prema tome, čak i ako prihvatimo tezu da su Kninjani u svojoj reakciji pretjerali, kao i da neće biti ništa manje Hrvati i katolici ako pogledaju sporan film i čuju Lustigov govor, pa čak i ako otvoreno kažemo da je njihov postupak besmislen, to im i dalje apsolutno ni na koji način ne osporava njihovo demokratsko pravo na takvu vrstu reakcije. Lustig to ne razumije – ili odbija razumjeti – i time on pada na svom testu tolerancije jednako kao i oni zaboravljajući da ni on neće biti ništa manje Židov i da žrtva poginulih u Holokaustu nije ništa manje sveta zato jer neka djeca u Kninu nisu došla u kino gdje je trebao držati predavanje. Kninjani su slobodno nakon svega ovoga mogli reći:
- Ako u svojoj zemlji ne možemo odlučiti koji film želimo gledati i koje predavanje želimo poslušati, jebeš demokraciju.
Uz demokraciju neizbježno ide i ovdje već spominjan koncept tolerancije. Tolerancija kao pojam danas se često nalazi na vrhu jezika mnogima no čini se da je sve manje onih koji istinski razumiju što ona zapravo znači. Od svakodnevnih interakcija s ljudima na osobnoj, privatnoj razini pa sve do ovakvih medijski eksponiranih sukoba s političkom pozadinom nerijetko možemo opaziti nerazumijevanje pojmova kao što 'odobravanje' i 'tolerancija.' Ako vaš susjed sluša glasnu glazbu, vi u toj glazbi uživate, a i sami ste skloni odvrtanju volumena svog audio uređaja na višu razinu, tada vi jednostavno odobravate njegovo slušanje glasne glazbe. Jednako tako, ako kao i Lustig ne vjerujete u Boga, tada, dijeleći s njim mišljenje o postojanju vrhovnog kršćanskog božanstva, odobravate njegovo pravo na ateizam.
No da bi prema nečijem stavu iskazali toleranciju, nužno je da prethodno taj stav ne odobravate. Dakle, ako se grozite glasne glazbe, a dozvoljavate svom susjedu da si da oduška i odvrne svoj radio 'do daske', vi ste prema njemu tolerantni. Tolerancija, dakle, podrazumijeva, stoičko prihvaćanje onoga čime se inače ne slažete, onoga što vam smeta, onoga što inače ne odobravate i onoga što inače ne odgovara vašem osobnom sustavu vrijednosti. U suprotnom to nije tolerancija već odobravanje, odnosno obično slaganje s nekim koje ni na koji način ne bi trebalo izazivati nekakav poseban respekt.
Drugim riječima, Kninjani bi pokazali toleranciju prema Branku Lustigu da su mirno prihvatili njegovo pravo da javno kaže da za njega Bog ne postoji te da su ga jednako tako mirno podržali u njegovom pravu prikazivanja filma Posljednji let Petra Ginza i držanju svog govora o Holokaustu. Lustig bi, pak, svoju toleranciju prema Kninjanima pokazao da nije nakon njihovog bojkota krenuo cendrati poput uvrijeđene frajle i da je mirno prihvatio njihovo pravo da se na njegove izjave uvrijede i ne dođu mu na predavanje. Hej, ako netko ima pravo odlučiti da neće pogledati jednog Gladijatora, zašto ne bi imao pravo odlučiti da neće pogledati Posljednji let Petra Ginza?
Sve u svemu, licemjerno je pozivati se na demokraciju, a onda to pravo na istu šutnuti u stranu poput prljave stare krpe praveći se da ona ne postoji kada nije u skladu s dogmom koju zastupate. Mnogi današnji neoliberali danas će, kako bi poduprli ovaj argument, pozivati se na nekadašnju politiku katoličke crkve pa će tako, recimo, na vidjelo izbiti već klišeizirana priča o spaljivanju Giordana Bruna koji se svojom teorijom o heliocentričnom sustavu suprotstavio dogmi Crkve o Zemlji kao središtu svemira. Slažemo, crkva je ovdje oduzela Giordanu Bruno njegovo demokratsko pravo iskazivanja i branjenja svoje znanstvene teorije.
No kao što već znamo, svaki priča ima dvije strane pa tako i ova. Naime, danas je već prilično učestalo raširen mit da je Bruno spaljen zbog toga jer je vjerovao da je Zemlja okrugla, a Crkva to nije htjela prihvatiti, što je potpuno pogrešno. Ipak, oni kojima je u interesu pokrenuti javnu difamaciju katoličke Crkve perfidno će šutjeti ostavljajući neuke mase u lažnom uvjerenju da je Crkva nekome branila reći da je Zemlja okrugla – kako bi održali svoju dogmu. U čemu su onda oni bolji? Umjesto demokracije i tolerancije kao jednog od njenih temeljnih obilježja zapravo dobivamo potpuno infantilnu situaciju u kojoj se dvije suprotstavljene grupacije međusobno nadmudruju trikovima koji se mogu svesti na jedan pseudoargument: 'Moja dogma je veća od dvoje dogme.'
Kao što Kninjane vrijeđa to što se Lustig javno suprotstavio katoličkoj dogmi koju oni štuju pa stoga reagiraju bojkotom, tako se i Lustig vrijeđa jer su se tamo nekakva djeca iz Knina – ili bolje rečeno, njihovi roditelji i nastavnici koji iza svega stoje – usudili poljuljati njegove jednako tako dogmatske stavove.
I što na kraju zaključiti? Kninjani će se morati malo više potruditi u vježbanju tolerancije no isto to će morati učiniti i Lustig. Veli on kako bi bilo loše zaboraviti na stradanja žrtava Holokausta jer se neznanje može pokazati kobnim. Apsolutno se slažemo da je neznanje vrlo opasno i podržavamo njegov stav no ovdje mu jednako tako poručujemo da, u skladu s vlastitim propagiranjem ideje o dobrobiti učenja i stjecanja novih spoznaja, pročita djela Augustina od Hippa i Tome Akvinskog u kojima se pokušava odgovoriti upravo na pitanje svrsishodnosti Boga koje njega toliko muči. Da je to učinio, možda do njegove izjave koja je izazvala toliko kontroverzi ne bi uopće ni došlo. Nisu samo Kninjani oni koji ovdje moraju učiti.
Usput, zna li netko u kojeg Boga vjeruju djeca u Palestini?
G.M.
http://fizzit.net
Antifašizam i ko' nas bre zavadi; https://www.facebook.com/photo/?fbid...5&locale=hr_HR
Recimo nešto o njima..
Gelsey Azalea Danas, 00:00