• Sklon vrimenu svakom u nesklono vrime
    ne vraćaj se, imenjače, iz naše Priče
    bolje ti Oluja, u Sahari potop.
    Ne javljaj se nimoj gluhači što viče
    crvenoj krmači što ždere svoj okot.
    Sa zida Zidari brišu naše ime.

    Znaj, dok Šimić spava, izdaja ne spava
    izpod svake riči drima sklupčan Garac;
    ne daj im se, bolan, produži mi muku.
    Tvoj je strpljiv narod Isusov magarac
    priko kog se danas bisni konji tuku.
    Što skuplji glavari, jeftinija glava.

    Ne idi, Radiću, gűdi koja gúdī,
    ne odlazi, Petre, u Novigrad jurve
    ne daj nas, Stipane, Fatihu na pladnju.
    Mužkare su to, istospolci i kurve
    oštri berači što priespavaše sadnju.
    Za vas Sudac moli, al sudija sudi.

    Danas Gospin kip je krvlju proplakao
    mrtvi će nam opet ostati bez glave.
    Al sotonskoj svići doć će zora kraja:
    mi gorimo dok se prvi pivci jave
    i razprše kurve iz zemaljskog raja.
    Osuđeni na raj prođu kroz pakao.


    Ante Kraljević

  • Zadnji komentari

    Puntar2.0

    http://www.youtube.com/watch?v=2hkpJAgZE8c Idi na posljednju poruku

    Operacija Lipanjske zore

    Puntar2.0 on 12-06-2018
  • Zadnji postovi na forumu

    Aleksa

    Ko uopšte ima iluziju da će vaši ekstremisti koji su poprilično okupirali celo društvo, a koje ti zoveš "hrvatskim narodom", tolerisati

    Napadi na četnike u okolini Knina

    Aleksa Danas, 18:02 Idi na posljednju poruku
    Grunf

    Trenutno je Pupovac u vlasti i naše institucije štite i toleriraju ekstremni srpski šovinizam u Hrvatskoj, ali gadno ste se prevarili ako

    Napadi na četnike u okolini Knina

    Grunf Danas, 17:44 Idi na posljednju poruku
    Aleksa

    Ljudi su gledali utakmicu na TV, i bili su napadnuti. Po svedočenju jedne od žrtava, napadačima je smetalo navijanje za CZ.
    To je

    Napadi na četnike u okolini Knina

    Aleksa Danas, 17:31 Idi na posljednju poruku
    crni bombarder

    Histerija oko turizma je vjecita, konstanta, cudovisne meduze, ajkule ljudozderi, ubojice u gliserima, manijak sa Marjana, govna po Dubrovniku, chupacabra

    Napadi na četnike u okolini Knina

    crni bombarder Danas, 16:13 Idi na posljednju poruku
    RockyMarciano

    Nikad nisam bio sklon teorijama zavjera ali ova medijska histerija prvo oko turizma a sada oko ugrozenih Srba stvarno izgleda kao neka vrsta specijalnog

    Napadi na četnike u okolini Knina

    RockyMarciano Danas, 15:24 Idi na posljednju poruku
  • Zadnje teme na forumu

    crni bombarder

    Napadi na četnike u okolini Knina

    Začetnik teme: crni bombarder

    Imamo primjer ovog "napada na Srbe u Uzdolju kod Knina", na noge se digla cijela medijska scena, policija, drzava, govori se o visegodisnjim

    Danas, 18:02 od Aleksa Idi na posljednju poruku
    Grunf

    Desničarsko ovladavanje medijima i kulturnom scenom?

    Začetnik teme: Grunf

    Trenutno samo par medija u Hrvatskoj naginje desnom i domoljubnom političkom spektru, većina glavnih medija je ljevičarska, marksistička,

    23-08-2019, 15:46 od crni bombarder Idi na posljednju poruku
    Grunf

    Film General u kinima

    Začetnik teme: Grunf

    Počel se prikazivati General od Vrdoljaka u kinima, o životu Ante Gotovine. Izašel je i foršpan, izgleda dobro:



    Jeste pogledali,

    08-08-2019, 12:35 od Inkvizitor Idi na posljednju poruku
    Grunf

    Festivali kulturnog Marksizma u Hrvatskoj

    Začetnik teme: Grunf

    https://narod.hr/kultura/video-kontr...ze-surogatstvo

    30-07-2019, 13:17 od crni bombarder Idi na posljednju poruku
    Inkvizitor

    Pojmovi i poštapalice koji su nam "ukradeni"

    Začetnik teme: Inkvizitor

    Bez lažne skromnosti navešću nekoliko pojmova kojima sam autor a koji su ušli u politički i medijski rječnik pa i s ovog

    25-07-2019, 16:55 od skater Idi na posljednju poruku
  • Razgovor s Julienne Eden Bušić: Da živimo u bivšoj Jugoslaviji, završila bih ovom knjigom u zatvoru

    Julienne Eden Bušić rođena je u Oregonu u Americi. Tijekom studija u Beču upoznaje poznatog hrvatskog emigranta i političkog aktivista Zvonku Bušića. Ta ju je ljubav odvela u avanturu života koja i danas traje. 10. Rujana 1976. Zvonko i Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić otimaju putnički zrakoplov na letu od New Yorka do Chicaga s namjerom da iz njega izbace letke nad Londonom i Parizom u kojima se objašnjava položaj Hrvatske u tadašnjoj Jugoslaviji. Također su zahtijevali da vodeći američki i europski mediji objave taj letak pod naslovom ''Poziv na dostojanstvo i slobodu''.



    Julienne je inače književnica i prevoditeljica. Njezin roman ''Ljubavnici i luđaci'' doživio je sedam izdanja u zemlji i inozemstvu. Autorica je još romana ''Tvoja krv i moja'', brojnih kratkih priča, eseja i kolumni, a ove godini joj je izišao roman ''Živa glava'' o stradanju silovane Vukovarke, pisan po stvarnom događaju. Roman je za samo nekoliko mjeseci nakon prvog izdanja dočekao i drugo izdanje.

    -Gospođo Bušić, prije nekoliko mjeseci izišao je vaš treći roman ''Živa glava''. Hoćete li nam nešto reći o svom najnovijem romanu? Možda o temi romana, o samom naslovu ili o odjeku koji je roman imao u javnosti.

    Naslov je važan jer upućuje na situaciju u Vukovaru, za vrijeme i poslije rata. Dakle, u ostalim, ratom netaknutim dijelovima, Hrvatske jednostavno pitanje „Kako ste?“ dobiva odgovor „Dobro“, „Može proći“, „Odlično“ itd., ali u Vukovaru, kako mi je objasnila glavna junakinja moje nove knjige, kada se nekoga pitalo „Kako ste?“, jedini je bio odgovor „Živa glava!“ Čim sam čula to, znala sam da imam naslov knjige. Dobar je na više razina: glavni je junakinja ostala živa, a glava joj je isto ostala „živa“, u smislu „živahna“, puna ideja, osjećaja, bogatstava…Jer sa svim žrtvama ratnog silovanja (usput, to je tema romana) nije bilo tako. Neke nisu ostale žive, neke su toliko utučene da sada ništa ne mogu, nemaju nade, želja, budućnosti. To treba promijeniti u društvu, a uvijek su knjige, pisana riječ, imale veliku moć, često čak i više moci od politike, od sile, od novca, od svega drugoga. Zato su pisci uvijek predstavljali opasnost nepravednim vladama. Da živimo u bivšoj Jugoslaviji, završila bih ovom knjigom u zatvoru, možda na 15 godina, jer i sad prozivam i kritiziram vladu sto je zakazala po tom pitanju; dakle, širim neprijateljsku, protu-državnu propagandu! Srećom ne moram ovaj put u zatvor! Prozivam i društvo koje je zakazalo, jer se premalo ovim i sličnim pitanjima bavi, kao da nas se to ne tiče, nekima je to odveć „depresivna“ tema, drugi reagiraju u stilu „Što mogu, ništa, pa je onda bolje sve to zaboraviti“, itd. Treba promijeniti taj stav, jer svaki pojedinac može nešto napraviti, bar pisati pismo podrške tim ženama, ili pismo protesta Vladi. Kada se počnu skupljati i zajedno djelovati, nešto ce se promijeniti, jer i jedno pismo ipak jedan glas! A glasove razumije svaki političar.

    -Vrlo brzo nakon prvog slijedilo je drugo izdanje romana, i to u nakladi ''Večernjeg lista''. Recite nam kako je došlo do te suradnje.

    Drago mi je da ima već drugo izdanje, jer, kao što sam već navela, tema je bitna, prevažna, da se o njoj ne bi čitalo, govorilo, raspravljalo, a hvala Večernjaku koji je uvidio važnost teme i naravno računao da ce prodaja biti velika, a Tisak također. Zato je knjiga bila dostupna na svim kioscima Tiska, a može ju se naći i u Školskoj knjizi. Želim napomenuti da već dugo ima na web stranici Večernjaka jedan blog „Sunčica“, gdje se može naći puno materijala, članaka, informacija o našim silovanim ženama i naporima koji su u tijeku da im se osigura status, mirovina, medicinska pomoć, itd. Nedavno su čak Hrvatske žene u Chicago priredili banket njima u čast i skupili lijepu svotu novca za daljnji rad. Ta podrška, ovdje i izvan Hrvatske, od velike je važnosti, jer su se te žene već 20 godina osjećale osamljenima, napuštenima, odbačenima, a to se treba sada nadoknaditi jer su konačno skupile hrabrosti progovoriti o tim bolnim iskustvima.

    -Kad je Hrvatska bila neslobodna, zajedno sa svojim suprugom Zvonkom borili ste se na svoj način za njezinu slobodu. Devedesetih ste došli u Hrvatsku i aktivno sudjelovali u stvaranju i izgradnji Hrvatske surađujući i s pokojnim predsjednikom Tuđmanom. Nakon dvije tisućite aktivni ste na jedan drugi način,ne sudjelujete izravno o političkim događanjima. Hoćete li nam reći nešto o tome?

    Ja osobno mislim da svaki čin u životu ima svoju političku dimenziju. Uvijek se moram smijati kada netko kaže „pa, mene ne zanima politika!“ I to ''nezanimanje'' je također politički čin! Jer ako ništa ne radiš, to će samo ojačati protivnike, i eto imaš opet politiku, omogućio si svojom lijenošću, indiferentnošću svojim protivnicima ili neistomišljenicma da jačaju! Tako je i s pisanjem, nije moguće pisati i ne baviti barem donekle politikom, jer pisac ne može ne prenijeti svoju viziju svijeta kroz književne likova, događanja, rasplete, pa tako opet imaš politiku, ali je ta politička komponenta puno nijansiranija od medijskih komentara (često plaćenih i prozirnih) i puno dublja, ako je pisac kvalitetan, puno nadahnutija od političkih govora. Ja se itekako zanimam za politiku, za smjer u kojem Hrvatska ide, to sam i pokazala kada sam radila kao savjetnica Predsjednika Tuđmana. Kada su došli drugi kojima hrvatski nacionalni interesi, po mom sudu, nisu primarni, ja sam napustila službenu politiku, a politikom se bavim sada u sferi književnosti, gdje mislim da mogu više doprinijeti. Ali, ako bi se stvorio neki odbor za žene, za silovane žene, u okviru današnje ili buduće službene politike, naravno da bih rado surađivala.

    -Kada biste sami određivali sebe, što bi bilo na prvom mjestu: revolucionarka, književnica ili supruga, žena koja voli?

    Bježim od kategorija. Prečesto sam promatrala kako ljudi „nestaju“ kada izgubi identitet koji su si sami dodijelili: estradna zvijezda, intelektualac, pisac, aktivist, itd. Ili koji su stjecajem okolnosti taj identitet dobili od naroda, privremeno, kao npr. ministar, ravnatelj, predsjednik…Može zvučati pre-filozofski, ili pre-neodređeno, ali pokusam samo biti, bez definicije, granica, kategorija. Predugo sam u kategorijama: terorist, pisac, borac za slobodu, žena koja čeka, heroj, zločinac…. Sve to je prolazno, mogu danas biti u zemlji gdje živim smatrana kao borac za slobodu (sto se dogodilo), a sutra terorista (sto se isto dogodilo). Istina je puno veća i šira od nečijih misli koji se stalno mijenjaju. Ali, dobro, kada ste već pitali, rekla bih samo da želim biti „čovjek u harmoniji sa svemirom“. Može li žena biti čovjek? Ha-ha! Ako ne, onda recimo da mi je na prvom mjestu biti samo u harmoniji sa svemirom“. Jer sve drugo proistječe iz toga stanja.


    -Jedna ste, to se mirne duše može reći, od najčitanijih suvremenih hrvatskih književnica. Što za vas predstavlja književnost? Kako vidite suvremenu hrvatsku književnost?

    Nisam jedna od onih koji cijene „umjetnost radi umjetnosti“, a u tomu se moram, nažalost, slagati s izvjesnim Mao Tse Tung, koji je rekao čak da uopće ne postoje umjetnost zbog umjetnosti, jer se umjetnost ne može nikako odvojiti od klase niti biti neovisna od politike. Nisu mi dragi ni postmodernisti ni današnja postmodernistička i eksperimentalna književnost jer joj nedostaje ljudskosti.

    U svome pisanju, uvijek sam se vodila za onim što je William Faulkner rekao, kad je primao Nobelovu nagradu: „Mladi muškarac ili žena koji danas pišu zaboravili su na probleme ljudskog srca zbog sukoba sa samim sobom, koji sam po sebi može pisanje učiniti dobrim jer je samo to vrijedno da se o njemu piše, vrijedno patnje i znoja. On ih mora ponovno naučiti. Moraju naučiti same sebe da je najosnovnija od svih stvari biti prestrašen: i, učeći to sebe, zaboraviti zauvijek, ne ostavljajući mjesta u svojoj radionici za bilo što osim starih činjenica i istina srca, univerzalnih istina bez kojih je svaka priča prolazna i osuđena na propast – ljubav i čast, sažaljenje i ponos, sućut i žrtva. Sve dok tako ne radi, on radi pod prokletstvom. Ne piše o ljubavi nego o požudi, o porazima u kojima nitko ne gubi ništa vrijedno, o pobjedama bez nade i, što je najgore, bez sažaljenja i sućuti. Njegove žalopojke ne žale ni za jednom univerzalnom istinom, ne ostavljaju ožiljke. Ne piše iz srca, nego iz žlijezda… pjesnikova, piščeva dužnost je da piše o tim stvarima. Njegova je privilegija da pomaže čovjeku da ustraje uzdižući mu srce, podsjećajući ga na hrabrost i čast, i nadu, i ponos, i sućut, i sažaljenje, i žrtvu koji su bili vrhunci njegove prošlosti.“

    Zato, kad upitate ljude koje su im najdraže knjige, oni će uvijek navesti neku od klasičnih dijela, neku s univerzalnom, ljudskom pričom: Steinbeckove Plodove gnjeva, Zločin i kaznu Dostojevskog, Cervantesovog Don Quijote -a, Balzaca, Hugo-a… Dakle, moji uzori su veliki pripovjedači koji povezuju ljude s njihovom prošlošću, vode ih u sadašnjost i inspiriraju za budućnost, pisci kao što su Faulkner, Saul Bellow, Dostojevski, Balzac, John Steinbeck, Flannery O'Connor.

    Imam previše prijatelja i prijateljice koji sjajno pišu, ali ih ne bih nabrajala da nekog od njih ne bih zaboravila spomenuti. Moja je žarka zelja da se u Ministarstvu kulture konačno nešto poduzima da ih se može citati izvan Hrvatske, na drugim jezicima. To uopće nije teško izvesti, ima mogućnosti, ima strategija, ima ljudi koji to mogu, samo nedostaje vizija. Ne da se hvalim previše, ali sam već uspjela, skupa s nekim suradnicima izvan zemlje, omogućiti da se bar devet hrvatskih pjesnika i pisaca pojave na američkom tržištu. Zamislite sto bi sve bilo moguće učiniti da imamo tim ljudi koji rade preko ministarstva! Ako nas nema izvan zemlje, sve radimo autistički, a što imamo od toga?

    Vaš suprug Zvonko Bušić već je četiri godine na slobodi. Vaša teška i pustolovna životna priča imala je hepiend. Kako se snalazite u mirnom životu?

    Hepiend je varka, jer nije „end“ dok ne umremo, a svašta se može dogoditi između! Jednog ce dana o tome postojati pisani trag, nadam se u skoroj budućnosti, pa bolje da pričekamo malo. Mogu samo zasada reci da je bilo kao što vrijeme zna biti, svaki dan drugačije, pa potres, pa sunce, pa oluja, pa uragan, pa vjetrić, malo kiše, vrućina, pa opet kiše…. uglavnom, nitko ne može zamisliti kako je to doći doma nakon 32 godina strogog zatvora, za zatvorenika, i za ženu i obitelj. Ali je Zvonko, hvala Bogu, došao doma, svaki dan je pun iznenađenja, novih iskustava, izazova…a moram sve zainteresirane izvijestiti da se najnovije zove Rocinante, Zvonkov novi suputnik s četiri kotača. Prvi Rocinante bio je slavni konj Don Quixotea, a drugi je vjerni „suvremeni“ konj Zvonka Bušica, koji se bori s hrvatskim političkim vjetrenjačama, a bez obzira na učinke, on sada osjeća pravu slobodu kretanja. Da, kao što znate, konačno je položio vozački ispit, prvi put u životu vozi, a prešao je već preko 15,000 km u 7 tjedana.

    -U svom novom romanu pisali ste o problemu silovanih žena. Kako komentirate činjenicu da je, recimo u BiH, taj problem dignut na najvišu razinu, a u hrvatskoj gotovo zanemaren? Doduše, u BiH je silovano mnogo više žena, ali problem je u načelu isti.

    A kako znamo da ih ima više u BH? Većina uopće ne govori o tome, jer se boje, ili se stide (jer ih je društvo učilo da su one krive) ili ne žele biti stigmatizirane…u Americi, recimo, stručnjaci računaju da samo oko 30% silovanih žena prijave slučaj policiji. A to je u zemlji koja pokazuje puno vise razumijevanje za silovane žene preko raznih službenih institucija, udruga, organizacija za ljudska i ženska prava…. Ovdje, gdje se ta svijest još mora razvijati, računam da je možda 1-2% silovanih žena progovorilo o tome. Ne smijemo zaboraviti da, usprkos tome što je u BH problem bio dignut na najvišu razinu, te žene se još uvijek bore za sva svoja prava, kompenzaciju, status….pa je pitanje što su imale od svega toga? Zato moramo povećati svoje napore, ne dopustiti da se sve to zaboravi, zanemaruje.

    Zahvaljujući vam na razgovoru, još samo jedno pitanje. Spremati li nešto novo, roman ili knjigu?

    Ima stvarno milijun sjajnih priča koje zaslužuju da se o njima piše, ali nikada nisam baš unaprijed planirala o čemu ću pisati, to me obično udari kao grom kada je pravi trenutak, prava tema. Dakle, vidjet ćemo. Sada sam zauzeta radom na scenariju po romanu „Živa glava“, jer Anja Šovagovic Despot i ja namjeravamo tražiti sponzore za snimanje film o ovoj temi, s Anjom, naravno, u glavnoj ulozi. Želja mi je i da naše žene sudjeluju u filmu, jer je to njihova priča, borit ćemo se da i tako bude.


    Razgovarao: Damir Pešorda