Igrale se delije

Jučer je završilo Europsko prvenstvo u rukometu. U Srbiji. 15 reprezentacija je to shvatilo kao sportsko natjecanje, a domaćini su to shvatili kao rat. Danima je dvoranama odzvanjao Marš na Drinu, ratna koračnica, trubile su trube, kako oni kažu narodni instrument, jer jebiga to je narod koji uvijek ratuje pa nije čudno da mu je vojnički instrument glavno narodno gudalo. Gde je rat i Srbin tu je, suđeno mu da ratuje, reko bi Baja mali Knindža. Pa ako već nemamo rata na lageru, nemamo više svo oružje JNA pa da onako junački napadnemo razoružane i goloruke, imamo sporta , sjetiše se Srbi. Pa udri po Kalašnjikovu, Kalašnjikovu i jope trube. Rukometaši kad dobiše srebro koje su izborili domaćinski kako i dolikuje, staviše na glavu rashodovane austrijske vojne kape. Kažu narodna nošnja. Eto mi bili svašta, a njima glavni narodni tjemeni artefatkt, rashodovana austrijska vojna kapa. Malo kome nije poletio sadržaj usta na pod, kakva tekućina kad je ugledao na parketu veselu družinu sa raščešljanim suknom na glavi. Šajkača na sportsku opremu, to je neopisiva slika.

Cijelo vrijeme je bilo ratno stanje. Naravno to je kulminiralo na utakmicama hrvatske reprezentacije. Nisam od onih koji se čude zviždanjima 20.000 ljudi na hrvatsku himnu, jer onaj tko je time iznenađen, tome blago u životu. Taj se neće nasekirati u svom vijeku. Nisam začuđen ni napadima na hrvatske navijače, jer svatko tko između ušiju ima neku sivu masu zna da je to neminovnost. Ni skandiranjima o mesu i salati, ni zazivanjem klanja, ni spominjanjem bratskih odnosa Hrvata i "Šiptara", niti zazivanjem klanja novootkrivene "braće". Sve je to dio folklora i odraza odnosa dvaju naroda kad se skine ona lažna Red Carpet patina i ispiranje narodnog mozga putem medija i protokolarnih preseravanja o dobrosusjedskim odnosima. U Srbiji je na snazi neproglašeno ratno stanje. To je, iako u globalu benigno, ovo prvenstvo u rukometu to pokazalo.

Prvo je naravno pumpana atmosfera, kako hrvatski navijaču nesmetano ustašuju, a kao šlag na tortu i još jedan dokaz poluratnog stanja bila je priča kako su maskotu prvenstva, izvjesnog Tasu, kojega, kako je i običaj utjelovljuje neki dječak, napale horde razularenih ustaških navijača. Oprobani recept iz ratne propagande. Sto puta prokušano. Nejač.!! Napadaju na nejač.!!! Srbi na okup.!!!! Poslije se uspostavilo da nikakvog napada nije bilo, klinac je demantirao ikakav napad i rekao da su se samo neki hrvatski navijači htjeli slikati s njim. Ali koga briga za to. Lavina je krenula, psi su pušteni s lanca.

Tasi je i protiv njegove volje navučena pancirka i krenulo se u juriš.

Nacija žestoko frustrirana gubitkom Kosova, srušenom mitu o srpskom junaštvu, nacija koja je izgubila rat u Hrvatskoj, iako je imala sve pretpostavke da ga dobije, traži kanale za svoju frustraciju. Šište ventili, suklja para kad god se ukaže prilika. A ovo je bila prilika. Sve bi naravno bilo mnogo manje zanimljivo da se tu nije našao i mitski neprijatelj, Hrvati. Ti prezreni i uvijek podcjenjivani germanski sluge, šiptarska braća, toliko su puta iskoristili dobrodušnost i naivnost Srba. E pa neće više. Sjekirom u šajbu , kamenom u staklo, vatrom na automobile. Kulisa filmova Johna Carpentera ili Walthera Hilla. Hrvatski navijači, kao u filmu Ratnici podzemlja, probijaju se kroz grad gdje se na njih digla kuka i motika. I sjekira pride. Prskaju šajbe, lete kamenja, gore automobili. Dok im komadi betona lete u staklo, dok im prskaju obli komadići stakla po tijelu, dok žene vrište, a djeca su prestravljena, glavom im leti misao… tko ih je slagao? Tko im je utuvio u glave popravljene odnose dvaju naroda? Tko ih je gurnuo u ovaj užas? Tko je pričao o gostoljubivim Srbima? Pa mi samo navijamo za svoju zemlju. Tisuću misli lete glavom. Gdje je srpska policija? Igraju se delije, a prazne su ćelije? Policije nema nigdje? Jeli ona koordinira napade, pitanje je koje se nameće? Pojavit će se tek u srazu dvaju reprezentacija da bi u suradnji sa svojim kolegama iz Hrvatske onemogućila dolazak onih koji neće biti laka meta za iživljavanje.

U dva dana prsnuo je kao balon od sapunice sav onaj lažni sjaj , sva ona patina kojom mediji premazuju odnose dvaju naroda i dvaju država. Ispod te idiotske sjajne, ali tanke patine ključa grotlo strasti , vulkan mržnje. Čep je istina tvrdo stavljen, ali dole šišti. I neće to tako brzo promijeniti gostovanja hopa cupa estradnjaka, niti međusobna razmjena pokoje pevaljke. Kao niti kakva dobra i u miru pojedena Karađorđeva šnicla. Ni letovanje na plavom Jadranu dok se nastoji iscijediti pokoji evro na obje strane.