• Borbeni zrakoplovi budućnosti


    F-22 Raptor

    Pri kraju Drugog svjetskoga rata u borbu su uvedeni mlazni zrakoplovi. Oni su značili velik korak naprijed u odnosu na dotadašnje klipne zrakoplove, najviše zbog veće brzine i nosivosti. Već su prvi njemački i britanski mlažnjaci, Me-262 i Gloster Meteor bili uspoređivani i tako je započela utrka u izradi što kvalitetnijeg borbenog zrakoplova, koja traje i danas. Generacijom za generacijom, danas nebom prevladavaju zrakoplovi četvrte generacije, modernizirani ili noviji često označeni kao 4.5 generacija. Tu su legende kao F-16, MiG-29, Mirage-2000 i sl. Ovi zrakoplovi dijele uglavnom slična svojstva. Međutim, započeo je dolazak nove, 5. generacije, koja je u mnogo čemu slična, ali se odlikuje ključnim konstrukcijskim razlikama: ovi zrakoplovi projektirani sui da budu što manje uočljivi na radaru, zbog čega oružje primarno nose u unutrašnjim spremnicima, a linije zrakoplova su projektirane tako da budu što glađe i sa što manje oštrih kutova koji odbijaju radarsku zraku u smjeru otkuda je došla. Naravno, osim tih distinktivnih osobina, i elektronika im je obavezno bolja, pogotovo radari, a na kraju krajeva - zrakoplovi su mnogo skuplji, složeniji za održavanje, i sve manje država ih si može priuštiti, te ih je vrlo lako razlučiti od zrakoplova 4(4.5) generacije.

    Počnimo s još uvijek najjačom državom svijeta. Naime, SAD su već uvele u službu zrakoplov 5. generacije, F-22 Raptor, proizvođača Lockeed Martin (LM), kojeg ćemo dosta spominjati u ovom tekstu. I na tom zrakoplovu se jasno vidi koji problemi očekuju sve buduće proizvođače. Prvi mačići se očito doista bacaju u vodu.

    Zrakoplov je zamišljen tijekom Hladnog rata kao zamjena za F-15 (koji se svejedno još koristi), u ulozi 'lovca za postizanje zračne nadmoći' - to su lovci namijenjeni obaranju drugih lovaca, što ih razlikuje od 'presretača', koji love bombardere. Naravno, imati ovako visokospecijaliziran zrakoplov baš i nije dobro. Jer kada se u zrakoplovstvu ima previše tipova zrakoplova koji su specijalizirani samo za jedan tip zadaće, nastaje kaos. Cijene logistike, održavanja, obuke...općenito svih vidova korištenja zrakoplovstva, lete (doslovce) u nebo, i danas si takvo što ne može nitko priuštiti. Danas su prioritet višenamjenski zrakoplovi. Mada nije dobro ni da jedan zrakoplov pokriva previše zadaća, što ćemo vidjeti već na primjeru sljedećega...no o tom-potom. Tako je kraj Hladnog rata značio prenamjenu F-22. I tu su krenuli prvi vidljivi problemi. Doduše, već je otprije bilo čudno zašto je u natječaju pobijedio konkurenta, F-23, koji je ocijenjen prenaprednim, iako to sigurno nije bio. F-23 je ponudio McDonnell-Douglas (MDD), vjerojatno najbolja tvrtka u povijesti američke ratne zrakoplovne tehnike - no LM je imao vjetar u leđa.

    F-22 je dakle odlučeno promijeniti. I tu su krenuli problemi. U LM-u su kasnili s razvojem naprednih tehnologija i redizajniranjem zrakoplova, što je dovodilo do kašnjenja rokova i viših cijena. To je prisililo američku vladu da smanji broj naručenih, što je opet dovelo do promjena u ugovorima, daljnih otezanja s plaćenjem... Pogađate, cijena zrakoplova, ionako visoka, sve je više rasla, što je opet dovodilo do smanjenja narudžbi i tako u začarani krug. Čak je dodana opcija napada na zemaljske ciljeve. Tako se za zrakoplov danas plaća gotovo nestvarnih 400 milijuna dolara (točan iznos nije poznat), iako cijena proizvodnje iznosi 140 milijuna. Razlika od 260 milijuna je u ugovoru - ako je vlada naručila, a smanjila iznos naručenih, dužna je platiti LM-u 'penale'. No, po svemu sudeći, LM je zbilja pretjerao, i mnogo, zbilja previše mnogo novca američkih poreznih obveznika je završilo u LM-u.

    Narudžba je sa početnih 750 zrakoplova pala na svega 187, a uveden je u službu tek 2005.! I tu nije kraj kalvarije ovog zrakoplova. Ni izbliza. Iako je najbolji i najskuplji svjetski lovac, nedavno je cjelokupna flota bila prizemljena zbog kvara na sustavu za dovod kisika, koji je uz kisik isporučivao i neke malo egzotičnije plinove, što je koštalo života jednog pilota, uz gubitak zrakoplova. Nadalje, cijena održavanja je nestvarna - čak 40 000 dolara po satu leta. Zrakoplov se mora poslije svakog leta premazivati posebnim premazom za zaštitu materijala koji upijaju radarsko zračenje. Uočene su pojave korozije, zrakoplov unatoč svim naporima ima skromne mogućnosti napada na zemaljske ciljeve, američka vlada ga odbija prodati apsolutno ikome, u svakom trenutku je dostupno tek stotinjak zrakoplova jer su ostali uvijek na remontu...lista je podugačka.


    Pilot F-22 Raptora spreman je za polijetanje...

    No, bez obzira na sve, daleko je najbolji lovac današnjice, s elektronikom fantastičnih svojstava, sposoban nevidljivo i nedetektirano poobarati čitav niz neprijatelja, ukratko - za svoju namjenu, da uništi čitave eskadrile protivničkih lovaca, čak i najboljih 4(4.5) generacije, nema mu premca. Nažalost, tu leži još jedan, ovaj puta presudan faktor, koji F-22 stavlja na led. To je nesposobna administracija Baracka Obame. Kao što je Jimmy Carter, također nesposoban predsjednik, ukinuo projekt bombardera B-1, pa ga je Reagan 'oživio', isto tako je Obamina administracija (konkretno, nesposobni bivši ministar obrane Robert Gates) odlučio da je F-22 završena priča i da se više neće naručivati novi. Jedina nada za zrakoplov jest da se Obamu smijeni, i da dođe normalan predsjednik koji će oživiti projekt. Jer koristi bi bile velike - nova narudžba bi bila po ugovoru koji ne uključuje troškove razvoja, pa bi zrakoplovi bili kupovani po proizvodnoj cijeni od 140 milijuna dolara. Samo 100 novih zrakoplova bi drastično poboljšalo dostupnost u kriznim žarištima, a ukupna cijena bi bila 14 milijardi $, što je ustvari malo za njih. Amerikanci samo na rat u Afganistanu potroše preko 100 milijardi $/godinu! Bizarno je zašto je ovakva odluka donesena. Pogotovo jer F-22 u svojoj lovačkoj namjeni Amerikancima treba bez ikakve alternative, i to u brojevima od više stotina letjelica, no to nas dovodi do drugog zrakoplova, čiste suprotnosti, no također primjera LM-ove nesposobnosti i korupcije.

    F-35 Lightning II je zrakoplov 5. generacije kod čijih je projektnih zahtjeva stajalo da mora zamijeniti nemoguće veliki spektar letjelica. Stoga od početka ništa nije valjalo s ovim projektom. Za početak, 3 projektna tima su se javila. LM-ov, Boeingov i MDD-ov. MDD-ov je prvi otpao, što je dovelo tvrtku do bankrota i pripajanja Boeingu. To je bila prava katastrofa za sva tri američka ratna zrakoplovstva (USAF, mornaričko zrakoplovstvo i marinsko zrakoplovstvo). Sposobna i nekorumpirana tvrtka je otišla u povijest, a da situacija bude gora, Boeing nije uspio postići neke osobite uspjehe, pa je pobijedio LM-ov prijedlog. A LM je uspio uprskati sve što se moglo. Vjerojatno je svemu kumovala činjenica da je LM dio famoznog 'vojnoindustrijsko-političkog kompleksa'. Ustvari, po volji su otezali projekt i mijenjali specifikacije, sve zato jer su imali potporu u vrhu Pentagona, što se može nazvati 'institucionalnom / legalnom' korupcijom. LM nikada nije bio osobito važan proizvođač vojnih zrakoplova, ustvari su bili poznatiji po korupcijskim aferama s prodajama svojih putničkih zrakoplova. Njihovi vojni zrakoplovi (kao hladnoratovski F-104 Starfighter) su bili poznatiji po svojim katastrofalnim svojstvima. No, njima je sasvim slučajno upala sjekira u med, kada su otkupili proizvodnju zrakoplova F-16 od tvrtke General Dynamics, 1993. Ionako već izvožen i kvalitetan zrakoplov je od mnogih prepoznat kao odličan, a američka vlada je počela olako dijeliti dozvole za prodaju (podsjetimo se: američko oružje smije prodavati samo američka vlada, ne tvrtke), pa je zrakoplov 'planuo' u još preko tisuću primjeraka, postavši najprodavaniji suvremeni borbeni zrakoplov, kojeg koristi 25 zemalja. Kako mu je i cijena porasla, LM je naglo narastao, dotok novca od prodaje F-16 i razvoja F-22 u kombinaciji s očito dobro stečenom vještinom korupcije su utjecali da postane najvažnija američka vojnoindustrijska tvrtka, koja se sa zrakoplovstva počela širiti i na kopnene sustave te na mornaricu!

    No vratimo se F-35. Ideja izrade ustvari 3 različita zrakoplova na temelju jednog projekta je glupa sama po sebi. A to je upravo F-35: 'A' inačica je za potrebe ratnih zrakoplovstava, 'B' inačica ima sposobnost okomitog uzlijetanja/slijetanja te služi za marince i za korištenje na manjim nosačima zrakoplova, dok je 'C' inačica klasični mornarički zrakoplov. To je jednostavno prevelik raspon djelovanja za jednu platformu. Imati višenamjenski zrakoplov je dobro, ali ne toliko višenamjenski. 'B' inačica je u najvećim problemima. Naime, F-35 nije financiran samo od strane SAD-a, nego i od drugih država, jer Amerikanci su računali da će korisnici F-16 kupiti F-35... No, s obzirom na probleme, 'B' inačicu je glavni kupac - Velika Britanija - otpisala, 2010., i odlučila kupiti 'C' inačicu. Ovo znači da će možda doći do potpunog gašenja 'B' inačice! Naravno, i samim Britancima je ovo bio financijski užas, jer to znači da moraju prenamijeniti ionako preskupe nosače zrakoplova praktički posve drugačijem zrakoplovu. Uz postojeću finacijsku krizu, postavlja se pitanje hoće li Britanci uopće moći izgraditi ijedan nosač, ili su špekulacije o zajedničkoj gradnji s Francuskom točne.

    A sada o samom zrakoplovu: sam po sebi i nije loš. Točnije, ne bi bio loš da mu cijena nije prešla 100 milijuna dolara po zrakoplovu! LM-ov efekt vidljiv na djelu. Protiv zemaljskih ciljeva će biti prilično učinkovit zbog unutrašnjih spremnika za naoružanje, pogotovo jer je skoro nevidljiv za radare. Ipak, teško da će moći zamjeniti oklopljeni 'leteći tenk' A-10, zrakoplov koji je namijenjen da prima pogotke i da ih preživi. Za lansiranja oružja velikih dometa ta za oružja za precizne napade F-35 će biti dovoljno dobar. Malo je veći problem borba protiv drugih zrakoplova. Poboljšanja pokreljivosti su učinjena, no zrakoplov je definitivno prespor, s maksimalnom brzinom od 1.7 Mach. Doduše, ovo je relativizirano činjenicom da se zračne borbe obično ne vode pri najvišim brzinama, ali bilo bi bolje da je zrakoplov brži. Najvjerojatnije će se morati oslanjati na svoju vrhunsku elektroniku i činjenicu da je radarski nevidljiv. Za Amerikance bi bilo najprihvatljivije da kupe veći broj F-22 koji bi štitili F-35 dok ovi napadaju zemaljske ciljeve. To bi pak malo bilo teže izvedivo za brojne druge zemlje koje su uložile svoj novac u F-35.


    F-35 - nešto definitivno ne valja s njim..

    Postoji i alternativa za sve, ali zbog već spomenutog lobija LM-a, teško da će proći. U Boeingu su predložili nešto veoma jednostavno: zrakoplov 4.5 generacije pretvoriti u zrakoplov 5. generacije! Kao osnovu su uzeli (nekoć MDD-ov) F-15E, posebnu, mnogo drukčiju i mnogo ubitačniju inačicu lovca F-15, kojem su ugradili unutrašnje spremnike naoružanja, zagladili linije trupa i poboljšali ionako vrhunsku elektroniku. Rezultat je zrakoplov nazvan F-15SE ('Silent Eagle'). U SAD-u nema šanse za uspjeh, prodaja Izraelu je odbijena jer Izrael, ako želi nastaviti primati američku pomoć, mora kupiti F-35, Japan ga je odbio jer ima vlastiti projekt 5. generacije, ali zrakoplov bi mogao uspjeti u Južnoj Koreji: Amerikanci ne mogu na isti način ucjenjivati Južnu Koreju, jer bi se ista jednostavno mogla još više okrenuti nabavkama ruskih oružja, što u zadnje vrijeme i čini. Kako je F-15SE moguće dobiti modifikacijom već postojećih F-15E, postoji mogućnost da postojeći korisnici izvoznih inačica F-15E (korejska K, singapurska SG i saudijska SA) odluče modernizirati svoje moćne 'Orlove'.


    F-15SE - eh, da bar Boeing ima jak lobi...

    Rusija je napravila vrhunske zrakoplove 4.5 generacije, nastale na bazi Su-27 (Su-30/35/35BM). Suhoj se tako dokazao odlična tvrtka, i nije čudno što je odlučeno da razvoj 5. generacije ide njima. Rezultat projekta PAK-FA je zrakoplov Su-50, koji je poletio početkom 2010. No, Ruse 'more neki drugi problemi'. Su-50 će bez ikakve sumnje biti nadmoćan F-35, u napadima na zemaljske ciljeve učinkovit za razliku od F-22. I to je sve lijepo na papiru, no stvarnost je zasada drukčija. Najbitnije od svega jest kada će Su-50 ući u uporabu. Ni Rusi nisu pošteđeni odugovlačenja s razvojem, s malo drukčijim uzrocima. Najveći problem je nesposobnost vojne industrije da se riješi mentalitetnog i organizacijskog naslijeđa iz vremena komunizma, koje je rezultiralo općom nesposobnošću i gotovo endemičnom korupcijom na sitnoj razini. Tako da je pitanje hoće li ovaj odlično zamišljen zrakoplov ući u uporabu u roku, bez obzira na sposobnost Suhoja. Ovdje moramo napomenuti da je ruski slučaj suprotan američkom, tj. kod SAD-a je monopol štetan, dok je kod Rusije koristan.

    Jednostavno: konkurentska tvrtka, MiG, proizvodi slabije zrakoplove, koje ne može prodati ni vlastitom RZ, pa cijela tvrtka 'živi na aparatima'. Suhoj nastoji dizajnirati što bolje zrakoplove, u što više modela, kako bi odgovorili svim daljnjim potrebama. Cjelokupna Suhojeva razvojna linija kreće od Su-27, dok MiG-ova kreće od MiG-29. Su-27 je bolji zrakoplov od MiG-29, pa su i 'potomci' u skladu s time. Od Su-50 se očekuje ulazak u uporabu 2016., no teško da će do toga doći. No, nije na Suhoju krivnja što razvoj Su-50 baš i ne ide brzo, već više na proizvođačima podsustava te već spomenutom nesposobnošću u organizaciji cijelog razvoja. Također, zrakoplov bi u najvažnijem segmentu za suvremene zrakoplove - elektronici - mogao zaostajati za zapadnim zrakoplovima. Kao primjer uzmimo radar. Klasični zrakoplovni radari imaju mehaničko skeniranje, tj. antena radara se fizički okreće. To znači malu brzinu pretraživanja i slabije sposobnosti. Zato se razvijaju radari s elektronskim skeniranjem. Prijelazno riješenje su oni s pasivnim (PESA) skeniranjem, no 'prava stvar' su radari s aktivnim (AESA) skeniranjem. Ti radari u par sekundi mogu pretražiti cijelo nebo, a druge mogućnosti, kao npr. borba protiv drugih radara, sposobnost detekcije i probijanja ometanja su spektakularne i daju potpuni nesrazmjer u zračnim borbama. Na zapadu su takvi radari već uobičajeni i na novim i na moderniziranim zrakoplovima, pa ih i manje države proizvode, npr. Ericsson je za švedske Gripene razvio radar koji upravo ulazi u uporabu. Više korištenja znači veću tehnološku podlogu, dakle više iskustva, načina korištenja, daljnih smjernica razvoja, uhodanost...Rusija sve to nema. I to zbog jednostavnog razvoja da nemaju nijedan AESA radar. Točnije, imaju, ali samo razvijen, ne u uporabi na ikojem zrakoplovu. Da situacija bude lošija, taj radar je namijenjen nesretnome MiG-35, koji će rusko RZ kupiti samo da bi održalo MiG na životu, iako bi bilo bolje da je radar išao na mnogo bolje Suhojeve letjelice koje su već u uporabi. To je dokaz kaosa i nedostatka vizije u ruskom vojnom vrhu. Su-50 će imati AESA radar, no pitanje je koliko će biti dobar u usporedbi sa zapadnima koji su već podijeljeni u nekoliko generacija.


    Su-50 - ruska nada

    Potpuno iznenađenje je kineski J-20, poletio početkom 2011. O njemu se malo zna - ima sličnosti i s ruskim i s američkim zrakoplovima, čini se nešto veći, no upitna je kvaliteta kineske tehnologije. Opet, u cijeloj priči postoji nešto što bi moglo zabrinuti i Ruse i Amerikance. Prije samo 10 godina Kina je bila vojnotehnološki zastarjela zemlja. Onda su napravili stealth razarače, vlastiti suvremeni lovac 4.5 generacije, nuklearne podmornice, nosače zrakoplova, lansirali čovjeka u svemir te razvili cijeli spektar oružanih sustava koji uopće ne zaostaju za suvremenim iz 'naprednijih' država. Ako se nastave razvijati ovom brzinom, čak uz ohlađene vojnotehnološke odnose s Rusijom, mogli bi vrlo daleko doći. Npr. elektronika za J-20 im definitivno neće biti problem, jer su učinili nešto vrlo jednostavno i logično: kineski hakeri su provalili u računala Pentagona i ukrali podatke o elektronici F-22 te o stealth osobinama. Ako to primjene kako treba, situacija baš i neće biti dobra za konkurenciju. Zasada je jedini potvrđeni nedostatak zrakoplova loš pogon - motori se danas izrađuju tehnikama koje ljudi izvan struke ne razumiju, niti mogu pojmiti. Tako se cijeli kompresor gradi iz jednog dijela metala metodom 'rasta metalnih kristala' umjesto klasične obrade strojevima. Kinezi očito nisu svladali tu sofisticiranu tehnologiju, pa im motori nisu baš na vrhunskoj razini - no i to se može promjeniti.

    A po pitanju brzine razvoja, ako ih tehnologija ne uspori, neće biti problema. U SAD-u je korupcija postala dio vojnoindustrijsko-političkog kompleksa, ustvari postala je dijelom državne politike i teško se riješiti jednog LM-a koji guta desetke milijardi dolara. U Rusiji se još muče s komunističkim mentalitetom, a korupciju pokušavaju suzbiti gašenjem 'nekorisnih' tvornica. Sve to je uzalud.

    U Kini se pak za korupciju dobije metak u potiljak, a račun za metak pošalje obitelji. Nekako sumnjamo da će biti nekih problema s korupcijom u razvoju J-20.


    J-20 - kinesko iznenađenje

    Od ostalih država spomenimo Japan i Indiju. Japan ima projekt ATD-X, međutim, isti će planirano prvi let prototipa imati tek 2014. Indija razvija svoj FGFA, no po svemu to će biti derivat Su-50.

    I tako dolazimo do 'onih nesretnika' - Europe. U ovom članku smo opisivali zrakoplove 5. generacije, jer oni su budućnost, a ne 4(4.5) generacija. Međutim, sada se moramo 'vratiti u prošlost', jer Europljani jednostavno nemaju projekt 5. generacije. Točnije, postoji jedan projekt, modifikacija švedskih Gripena na standard Gripen NG (slična modifikacija kao F-15SE), no to je najmanje nekoliko godina u budućnosti. Iako bi bilo lijepo vidjeti taj zrakoplov u sastavu našeg ratnog zrakoplovstva, pogotovo jer vjerojatno neće biti skup...

    No, Gripen je politički opterećen, sadrži američke dijelove, i Švedska ga ne može prodavati bez američke dozvole, pa ako ugrozi tržište F-35, zna se što slijedi, a toga su i Šveđani svjesni.

    [IMG]http://www.fizzit.net/images/1110/gripen_ng.jpg[/IMG
    Švedski Gripen NG - on bi se jednog dana trebao naći na hrvatskom nebu.

    Stoga spomenimo dvije glavne europske perjanice: francuski Rafale i britansko-njemačko-talijansko-španjolski Eurofighter. Ovo su zrakoplovi 4.5 generacije. I obojica su finalisti najvažnijeg natječaja za nabavku zrakoplova trenutni: indijskog MRCA. O važnosti natječaja govori činjenica da je ispadanje MiG-35 skoro upropastilo MiG i dovelo do zahlađenja rusko-indijskih odnosa. Radi se projektu nabave 126 (samo za početak) zrakoplova, pri čemu Indijci neće štedjeti. Kako je početna vrijednost posla sigurno preko 10 milijardi dolara, nije ni čudno što je natječaj toliko bitan. Rafale je u prednosti jer već ima mornaričku inačicu, što je Indiji bitno za uporabu s nosača zrakoplova. No ima slabu političku pozadinu, iako je odličan zrakoplov. K tome, nikada nije izvezen, što je još jedna otegotna okolnost.

    Eurofighter je u političkoj prednosti, vrlo je sličnih je karakteristika te općenito sličan Rafale-u, prodavan je - Austrija je kupila 15 primjeraka, a Saudijska Arabija 72 uz mogućnost kupnje još zrakoplova. Mana ovog zrakoplova je cijena, jer ova letjelica ima neslavnu čast biti drugi najskuplji borbeni zrakoplov na svijetu, poslije F-22. Osim što je odugovlačeno s razvojem, proizvodnja je previše distribuirana. Normalno, dobro je da se komponente zrakoplova proizvode na više lokacija, u specijaliziranim tvornicama. Kod Eurofightera, 4 zemlje-proizvođača su otišle u krajnost, boreći se na sve moguće načine za svako radno mjesto, što je zastrašujuće podiglo proizvodnu cijenu, sada procijenjenu na preko 120 milijuna dolara. Tako se desno krilo proizvodi u Španjolskoj, a lijevo u Italiji! Većina trupa se proizvodi u Njemačkoj, manji aerodinamički elementi i dijelovi trupa u Velikoj Britaniji i Italiji, motori su britanski, a dijelovi se na kraju sklapaju u Španjolskoj. Noćna mora za logistiku, organizaciju i planiranje, o čemu svjedoči činjenica da je dio britanskih zrakoplova prizemljen zbog nedostatka pričuvnih dijelova. K tome, zrakoplov je proizvođen po 'tranche-ima', tj. proizvedeni su bez svih mogućnosti, koje su naknadno ubacivane. Za daljnje modernizacije nedostaje novca, pa bi MRCA natječaj mogao značiti pobjedu i prvi izvoz Rafale-a. A uz postojeću financijsku krizu na neku veću modifikaciju, poput pretvaranja ovih zrakoplova u 5. generaciju, može se zaboraviti. Zaustavljanje u tehnologiji definitivno nije pogodno za Europljane.

    Jer, u vojnostručnim krugovima se već spominje 6. generacija...

    Piše: Einherjer i Fizzit.net
    Komentara 3 Komentara
    1. ljuta trava avatar
      E sad zamislite naše MIG-21 , kad polete
    1. Eugen Savojski avatar
      Ljuta Travo , jesi li ti na ovoj drugoj fotografiji ?
      Pozdravljam te sa , Bog i Hrvati !
    1. sagitarius avatar
      Od ovakve tehnike čovjeku zastaje dah, a to je ono što se kao vidi..., gdje je ono što se ne vidi i o čemu se ne govori...