Naši i njihovi Generali

FELJTON - VUKOVARSKE NEISPRIČANE PRIČE (III):

Danas nam se u prvi plan guraju nekakvi vukovarski heroji, pojedinci koji su silom izvlačeni iz podruma i to nekoliko puta, a heroji koji su napravili stvarna herojska djela se ne spominju. Kaže moj djed da je tako bilo i poslije onoga rata i da je to normalno. 'Ebiga meni nije normalno, ali je na žalost tako.

Nakon što nas je popisao Crveni Križ, čak smo subotama dobivali pakete koje bi nam slale obitelji preko prijatelja i poznanika u Srbiji. Radovali smo se tim subotama i mi koji nismo imali nekoga tko će nam doturiti paket kao i oni koji su imali. Većina dečki koja je primala pakete je to dijelila s ostalima. Naravno, bilo je nemoguće iz jednog paketa nahraniti 120 ili 150 ljudi u sobi, ali bili smo sretni. Uvijek bi namazali nepce nekom sitnicom iz paketa i bio je to dodir sa vanjskim svijetom i sa stvarnošću. U takvim trenucima izolacije u 4 zida čovjek se hvata za inače potpuno beznačajne sitnice jer jedino tako može ostati normalan. Znali bi leći navečer i pričati o čvarcima, krvavici i drugim delicijama, tko što voli od klope, kako čija mama ili supruga sprema koji specijalitet, kolač, pričali bi o svemu i svačemu jer jedino je tako vrijeme prolazilo, premda je svaka minuta bila jako dugačka.

Ja sam osobno najviše "volio" večeri, tamo iza 20h. Jer tad smo se mogli opustiti, ispitivači bi već otišli doma i znali bi da je dan završio što se tiče ispitivanja i mogućnosti da ideš na njega. Onda bi igrali šah, kartali, zezali se, pričali, smijali se, kupali, brijali... prepričavali zgode i nezgode. Mnogima je neshvatljivo da smo se mogli tad smijati, ali jesmo. Da nije bilo te naše zezancije i da nismo imali tog humora, ne znam kako bi sve to izdržali. I kad je bilo najteže, mi bismo se zezali jer nas je to održavalo. To su one kontra ljudske reakcije u stanju trauma kad se npr. u svadbi plače, a na pokopu smije. Jednom kad su mi na ispitivanju polomili rebra, morao sam ih u sobi moliti da me ne nasmijavaju jer me svaki osmjeh bolio.

Osim večeri, volio sam i rana jutra. Posebno u proljeće i kasnije u ljeto. Ustao bih se u 6h dok su još svi spavali i otišao u wc. Tamo bi već bila nekolicina koja je pušila ili se umivala. Sjeo bih na klupu nasuprot prozora na kojem su bile rešetke i gledao kako zrake sunca prodiru preko krova zatvora u svaku ćeliju. Čuo se rani pjev ptica i cvrkut zatvorskih vrabaca, tako smo ih zvali. Uvijek nakon mene, ustao bi i došao u wc moj prijatelj Joža, otac mog školskog prijatelja. Uvijek nasmijan, uvijek vedrog duha, raspoložen za priču, zezanciju. Uvijek bi sve gledao pozitivno, a nama mlađima je bio kao otac, ja sam ga uvijek tako doživljavao i kad mi je bilo najteže otišao bih do njega, popričao nekoliko minuta s njim i sve je opet bilo ok.

Nevjerojatan čovjek, obrazovan, kulturan, inteligentan i nadasve veliki prijatelj, bez obzira na čije godine i obrazovanje se „morao“ spustiti, to mu nikada nije bio problem. Nakon što bi on došao, između cijevi radijatora bi ugurao onu foliju od vakumirane kave u koju bi stalo oko pola šalice vode. Tako bi zagrijali vodu u koju smo onda stavili malo crne kave, pažljivo između prstiju da nam se niti jedno zrno ne prospe i da u šalicu ne uđe previše kave.

Ispružen prst uperen u nekoga značio je razliku između života i smrti

Taj miris jutarnje kave, pjev zatvorskih vrabaca, sunce koje se probija kroz prozor, bili su naš svakojutarnji ritual. Uz njega smo se smijali, pričali i čekali prve jutarnje vijesti u 7h. Čekali da čujemo što se događa u Hrvatskoj i da li su bili kakvi pregovori oko razmjene. Ta jutra neću nikada zaboraviti jer koliko god je kasnije dan bio težak, uvijek bih navečer lakše legao na spavanje znajući da me nakon sna čeka još jedno jutro. I tako jutro za jutrom, dan za danom.

To su stvari koje čovjek u svakodnevnom životu ne primjećuje, jer je normalno da si skuha jutarnju kavu i da je pri tome ne mora stavljati u šalicu između prstiju kako bi samo zamutio vodu, normalno je da možeš upaliti radio čim se ustaneš, a ne točno u 7h kako bi samo čuo vijesti (zbog štednje baterija) - sve je to u svakodnevnom životu nešto na što ni ne obraćamo pažnju, no u ovakvoj situaciji čovjek i te kako zapaža sve ono što mu inače promiče i u čemu uopće ne uživa.

I da mi je netko par dana prije konačne okupacije rekao da će se dogoditi strijeljanja, mučenja, klanja, masovne grobnice, koncentracijski logori na kraju 20. stoljeća, rekao bih mu da nije normalan.

Međutim, ispada da smo jedino mi koje su 90 dana zasipali svim i svačim, koji smo branili naše domove, naše obitelji i sami sebe, bili normalni, a sve oko nas, malo je reći ludo, bolesno ili totalno poremećeno, fakat ne znam koja bi riječ najprikladnije opisala te "ljude" ili bolje reći zvijeri.

Jer kako nekome danas objasniti da su se prilikom zarobljavanja na zarobljenicima najgore iživljavale žene koje smo zvali „četnikuše“? Ono što ja ni dan danas nisam shvatio jest činjenica da smo se mi družili još u travnju-svibnju-lipnju, a onda te u studenom izvuče iz kolone kako bi te ubio ili te dođe prebijati u logor.

Ja „razumijem“ rat, ti mene ili ja tebe. Ali ići se iživljavati nad nemoćnim ranjenicima, zarobljenicima, ženama, djeci, starcima... to je meni nepojmljivo, a posebno kad dođeš u situaciju da to čini tvoj dojučerašnji školski kolega, susjed, prijatelj, poznanik... netko s kim si do jučer pio piće, igrao nogomet, kartao, roštiljao,...

Kako nekom objasniti da su neki Srbi (starci i starice, žene) koji su ostali s nama u Vukovaru, koji su dijelili tih 90 dana podrume s nama, koje smo opskrbljivali hranom, vodom i svim čime smo mogli, da su neki od njih prilikom okupacije stajali uz četnike i pokazivali prstom koga iz kolone treba izdvojiti. I taj ispružen prst uperen u nekoga za njega je značio razliku između života i smrti, između slobode i logora, između prolaska pokraj vojnika i kundaka u glavu s kojim je počinjao put do jame ili hladnog betonskog poda u nekoj staji u Srbiji u kojima smo bili zatvoreni, a za koje danas Srbi tvrde da nisu postojali.

Bilo je i drugačijih priča. Priča koje imaju ljudsku dimenziju koja nadilazi podjelu na Srbe i Hrvate. Jedna takva se dogodila kad je jedan naš dečko ranjen prilikom pretrčavanja ulice i kad ga je ispred nadolazećeg tenka pokušala spasiti starica srpkinja koja je izišla iz podruma. Ona je sirota izašla i pokušala ga odvući sa ceste jer je išao tenk koji ga je imao namjeru doslovno pregaziti. Ni dan danas se ne zna gdje je pokopana ta starica jer joj kosti nikada nisu nađene. A vidjeli smo da je bila živa i da je pokušavala spasiti našeg ranjenog suborca kojem mi više nismo mogli prići jer su četnici i tenk koji je išao prema njemu od njega bili udaljeni svega 20-tak metara.

I od zaborava postoji veći zločin

Još je i razumljivo da se ružne stvari ne mogu ljudima objasniti, jer ljudi ne žele vjerovati da je takvo nešto moguće, kao što sam i ja odbijao prihvatiti to čak i u trenucima kad se sve to događalo oko mene.

Ali kako ljudima objasniti da se danas događa negiranje svih tih stvari, kako im objasniti oslobađanje Šljivančanina? Kako im objasniti da je Blago Zadro jedini dobio čin generala i to puno kasnije, a da su ostali zapovjednici od strane naših uhićeni i zlostavljani?!

Kažu moji suborci da se stvari zaboravljaju, ali od zaborava postoji veći zločin. Od zaborava je puno veći zločin negiranje, a tih koji negiraju danas ima puno. Negiraju sve loše što su četnici napravili i pokušavaju negirati činjenicu da je cijela jedna armija sa svim svojim specijalnim i običnim postrojbama, svim svojim četničkim i dobrovoljačkim potencijalom, uvježbanim i opremljenim polomila zube na cca 2000 branitelja koji nisu imali ništa, koje je predvodio strojarski radnik iz tvornice Borovo Blago Zadro.

Danas nam se u prvi plan guraju nekakvi Vukovarski heroji, pojedinci koji su silom izvlačeni iz podruma i to nekoliko puta, a heroji koji su napravili stvarna herojska djela se ne spominju. Prekriva ih zaborav, a kad ih se i spomene onda se skupi horda zlotvora koja to negira. Kaže moj djed da je tako bilo i poslije onoga rata i da je to normalno. 'Ebiga meni nije normalno, ali je na žalost tako.

Kati Zadro, udovici pok. zapovjednika Blage Zadre, netom prije pokopa u vijećnici gradskog poglavarstva grada Vukovara uručena su odličja (nekoliko) koja su joj odmah nakon toga i uzeta kako bi se mogla staviti ispred odra pokojnog muža na groblju prilikom pokopa.

Ja sam za tu nepravdu osobno smatrao odgovornim tadašnjeg šefa kabineta ministra hrvatskih branitelja, koji je prethodno bio djelatnik u kabinetu načelnika GS OSRH,a koji se po meni trebao pobrinuti da njegov i naš zapovjednik Blago Zadro bude odlikovan puno ranije, a ne neposredno pred pokop njegovih posmrtnih ostataka. No za sebe se ipak pobrinuo puno ranije, a onda su se pojedinci još gurali ispred odra tko će mu održati govor poput tadašnjeg pomoćnika ministra hrvatskih branitelja Kovačevića. I danas za sebe traže generalske činove u emisijama poput Nedjeljom u 2. Pokraj poginulih, nestalih i umrlih heroja, sada se u prvi red guraju upravo ti i takvi.

Tu nema mržnje, to je jednostavno moj stav i moje mišljenje

Na žalost, naša Kata Zadro je na kraju ostala i bez muža i bez sina Roberta. Sreo sam je nedavno i sad se konačno malo smirila i uživa s unucima. Žena koja me je uvijek inspirirala. Hvala joj na tome.

A pojedinci koji su mobilizirani i traže za sebe generalske činove, meni su osobno sramota i to ne zbog toga što su mobilizirani već zbog njihovih nedjela i njihovog ponašanja. Gade mi se ljudi koji svojim tzv. zaslugama žele sebe proslaviti i uzdizati na pijedestal zato što to s razlogom neće nitko drugi. Gade mi se ljudi koji preko mrtvih grade svoju karijeru i ne osvrćući se iza sebe kako bi vidjeli koliko su ljudi na tom putu pogazili.

To ću reći bez obzira o kome se radilo. Tu nema mržnje, to je jednostavno moj stav i moje mišljenje.

Mržnja je najveći čovjekov neprijatelj. Ja sam katolik i nisam naučen i odgojen mrziti. Nakon svega što sam prošao, onog trena kada sam se riješio mržnje, a trebalo mi je dugo, mogao sam nastaviti dalje živjeti, a sve do tada sam se vrtio u krug i koliko god gledao u kalendar uvijek je na njemu bila '91. To nimalo ne znači da sam zaboravio ili da sam neke stvari oprostio, ali mržnja nikako. Ja se i danas, koliko god se trudio biti u 2011. godini, još uvijek nađem u 1991. Ali trudim se...

Onaj tko želi mrziti i živjeti na taj način, želim mu svako dobro i neka mu Bog pomogne.

To je "normalnim" ljudima teško shvatiti, ali to je ono s čime mi živimo svaki dan. Na žalost, vrijeme ne liječi baš sve rane, možda ih samo zaliječi, potisne sjećanja, ali ona kad tad isplivaju na površinu. Dovoljan je jedan mali klik da se cijela slika pojavi.

Autor: Vukovarski branitelj/http://www.dnevno.hr