Inkvizitor

Imao je on običaj i prije s vremena na vrijeme održavati kimilsungovske presice gdje bi onako široko narodski, ko kakva seoska starina neukoj djeci, koje bi okupio oko sebe kao kvočka piliće, znao objašnjavati suštinu svog posla, suštinu napada na njega, u kojim bi on kao po pravilu ispadao ultimativno dobro a svi koji ga napadaju ultimativno i univerzalno zlo. Ali to je ipak bilo s nekim razmacima da nam se osjetilna i svaka druga čula malo odmore ali u zadnje vrijeme su sve kraći intervali između neobuzdanih provala "verbalnih Černobila" i to se teško više da podnositi. Ta njegova verbalna eskapada koja bi programirano, a kako drugačije, imala raznu vrstu tonaliteta, od šaputanja pa sve do mahnitog urlikanja izgledala je kao neka brutalna zajebancija, kao skrivena kamera, gdje su jednog siledžiju nasilnika i primitivca pokupili s ulice ili iz popravne ustanove , pa ga obrijali, okupali, postavili pred njega mikrofone i dali mu slobodno da priča i govori što god poželi. Kao neka vrsta medijskog eksperimenta u svrhu terapije nasilnika i siledžija. Onda bi ga poslije kad se fino izdere, izpsuje i izgalami, svukli i obukli u prikladnu odjeću. Ali ne, ništa od toga nije istina. On je stvarno vlasnik kluba i on stvarno drži presice i nije to skrivena kamera, nije brutalna i bezdušna zajebancija, nije kazališna burleska, to je stvarnost. I to poprilično žalosna.

Navadu da šapuće, mekeće i pojašnjava notorne stvari valjda je naslijedio od svog prijatelja Stipe Mesića koji je isto tako sveudilj mijeseći rukama, kao najgorim debilima, ljudima skupljenim oko sebe objašnjavao neke samorazumljive stvari i dok je svita oko njega udviljeno pljeskala ručicama, sve piškeć u gaće od svog vlastitog samoponiženja i veleumnih misli raznosača dijasporskih čekova, on se zadovoljno i ljigavo kezio poput diteta na tuti, uživajuć u toj jadnoj predstavi. Njegovo, Mamićevo patronizirajuće obraćanje novinarskoj sviti pridjevima ljubavi, anđele osim što djeluje karikaturalno ima i intenciju da pokaže nadmoć,i to intimizirajuće obraćanje s visoka , to je odnos prema retardiranoj osobi koja ništa ne shvaća. Neartikulirano rikanje koje obično slijedi nakon tog bizarnog tepanja je druga krajnost kojom se želi preplašiti kritičare, jer što jači tonalitet to manje argumenata.

Suludo presičarenje koje je uzelo maha i skoro se odvija kao nekoć Dinastija ili kakva turska sapunica u ovom vremenu služi samo promociji tog narcisoida. Svaki incident kojeg on izazove ima svoju svrhu, svoj cilj i svoju režiju. Kad se spušta s maksimirskih tribina i trči da tobož spasi navijače policijskog postupanja i radi toga bude priveden, ima za cilj sebe prikazati navijačkim štitom koji je spreman i za fajt sa državnim organima da bi malo kasnije te iste navijače nazivao najgorim rječnikom, časteći ih epitetima poput divljaci, huligani i ekstremisti. Iako sebe naziva tvrdim Hrvatom, Hrvatinom protiv kojeg se skovala široka zavjera bez po muke će navijače prozvati šovinistima i rasistima. Isto tako bez da trepne, hvalit će Jugoslaviju pogotovo u srpskim medijima, danas će govoriti o srpskim krvavim očnjacima, sutra će veličati Srbe i srpski način života, hvaliti se da zna napamet sve Zvezdine i Partizanove pjesme. Danas će pričati o hrvatstvu , sutra će nuditi Jovanki stan u Zagrebu. Ima li u tom ludilu sistema? Naizgled nema jer to sve djeluje nestvarno i suludo.

Uzurpirao je jedan klub, pretvorio ga u obiteljski obrt, okupio oko sebe poltrone koje masno plaća i odavno je cijeli HNL njegovo privatno igralište gdje se on ponaša kao dijete u pješčaniku, koje mirno gradi kule a onda lopaticom sve razvali. Hvali se posjetom u predigrama lige Prvaka, praveći opet ljude maloumnima, kao da se ne zna kako je ta posjeta postignuta prosjačkom cijenom od jedne kune po ulaznici. Nedostatak gledatelja na domaćim utakmicama objašnjava zasićenošću zagrebačke publike kojoj je dosadilo pobjeđivati što je svjetski raritet i novo stadionsko-sociološko stanje svijesti, Pobjeđuješ, osvajaš titule i rezigniran si zbog toga. Kao da su ljudi baš toliki debili da će povjerovati u notornu glupost i kao da se ne vidi da je svima, osim nekolicini svojih poltrona, zgadio nogomet, pa svaki pristojni navijač zaobilazi Maksimir, osim par desetina BBB koji vode titansku borbu, kontra Mamića i cijelog represivnog aparata, koji se ponaša kao njegova pretorijanska garda. U tu svrhu angažirana je i UEFA koja kao po narudžbi šalje kazne za verbalni delikt, takozvani rasizam koji nema veze s mozgom i točno se zna komu je upućen i zašto. Ta karikaturalna sprega mafijaške organizacije zvane UEFA sa sportskim dikatotorima ubija volju za gledanjem današnjeg nogometa.

On se hvali titulama, uživa u spoznaji da Hajduk nije bio prvak evo skoro desetljeće, ali u tim titulama nitko ne uživa. U njima se nitko ne veseli, one nikoga ne zanimaju. Tu ima malo sportskoga jer se zna čiji su suci, jer u ligi postoje dva Dinama, iako ne smiju postojati bar ne u istom rangu natjecanja, jer se zna da se utakmice naštimavaju, jer se znalo da će Osijek dvaput dobit Dinamo ( A i B ekipu) kao što će kad zatreba, bez po muke, Dinamo dvaput dobit Osijek, itakodalje itakodalje. Pa tko bi se takvom cirkusu veselio?. Karikaturalnost i način na koji se te utakmice štimaju izazivaju posprdni smiješak svakoga tko poznaje nogometnu igru. Kao oni će povest, pa ćemo se mi kao trsit, pa kao izjednačit a onda će oni eto u zadnjoj minuti nekako uvalit gol da bi sve izgledalo tako dramatično i tako neizvjesno. Usput će bit par oštrijih faulova kako bi se reklo..pa jeste vi normalni, tko bi tako startao u namještenoj utakmci. A kad se iziđe u Europu, slijedi hladan tuš i sramoćenje gdje te bude načas stid, da to predstavlja hrvatski nogomet i čija je epizoda u europskim natjecanjima na razini vica, garnirano opet sramotnom prodajom utakmica i šesticom u Maksimiru jer baš toliko treba suparniku da u zadnjem kolu prestigne konkurenta i ode u slijedeći krug. I to sve obavljeno u drugom poluvremenu kad je epilog druge utakmice zahtjevao baš takav scenarij. Na to očigledno štimanje korumpirana UEFA se nije oglasila.

I tko se onda može veseliti takvim titulama, tko može uživati u takvom, klubu. Džaba sva financijska stabilnost kojom se maše, džaba sve. U tome nema ni šušta ni gušta i to nikoga ne zanima.

On se čak buni i na vrijeđanje, tobož se zgraža nad uvredama, iako je punih usta psovao čovjeku mater, proklinjao na veliki kršćanski blagdan i baš to posebno naglašavo. Taj divljački i blasfemični ispad samo je još jedan njegov smišljeni performans i dokaz da njemu ništa nije sveto, ni veliki kršćanski blagdan, ništa ništa ništa, sve je podređeno njemu, sve postoji i samo zbog njega, sve je sporedno osim njegovih interesa. To naizgled nekontrolirano ludilo ide do te mjere da se on koji minut prije divljačkog i blasfemičnog proklinjanja sam ponudio za pitanja i onako AjkKlantonovski raskrečio noge i rekao..pucajte...rasturite me..ja sam tu, vi ste tu i ajde da vas vidim..rasturite me. Da bi na prvo obično i logično pitanje, kako može postojati njegova menadžerska agencija i jeli to sukob interesa, pobjesnio i krenuo u divljački napad na dotičnog novinara. I sad zamislite da takva osoba prostestira kontra vrijeđanja. Nije li to karikatura u svojoj srži.

Posebno smiješno djeluju njegove titule u Dinamu. Prvo je bio izvršni dopredsjednik, funkcija za koju nitko nije znao što znači a sad je navodno izvršni predsjednik, opet titula za koju se ne zna što znači ali je napredovao. Ta alanfordovska titula oslikava svu grotesku koja se zadnjih 15 godina odvija u Dinamu i isto tako nitko ne zna čemu služi tobožnji predsjednik Barišić koji kao se neki totem nad sve to nadvija poput nijemog surog orla, i koji je simptomatično i navodno radio ( nakon sloma hrvatskog proljeća) u beogradskom Genexu moćnoj, najmoćnijoj export-import firmi bivše Jugoslavije koja je nakon osnivanja u Zagrebu, poput zagrebačkih nogometaša, dekretom preseljena u Beograd. Export-import firme bila su lena i prepuna kadrova tadašnje jugoslavenske tajne policije skraćeno nazvane UDB-a ( Uprava državne bezbednosti).

Možda i ta činjenica najbolje oslikava zašto je unatoč svemu pobrojanom sve ovo moguće. I to je naše izobličeno ogledalo, stanje svijesti ovog korumpiranog i nečasnog društva, gdje samo nečasni i beskrupulozni uspjevaju, gdje je sve normalno postalo nenormalno a sve nenormalno postalo normalno i dokaz da beskrupulozni ostaci starog podzemlja još drmaju ovim sluđenim društvom.