View RSS Feed

Inkvizitor

Posljednja Bušićeva poruka Hrvatima

Rate this Entry
Jučer se ubio Zvonko Bušić. Hrvatski emigrant i borac za slobodu koji je oteo američki avion, kako bi prisilio pilote da nadlete Pariz i London kako bi bacili letke koji su govorili o neravnopravnom položaju Hrvatske u Jugoslaviji. Nakon što je to učinjeno Bušić se predao i zaglavio doživotnu robiju a njegovi pomoćnici među kojima i njegova djevojka Julienne Eden Bušić koja dok nije srela Zvonka Bušića Taika po vlastitom priznanju nije ni znala da postoje tamo neki Hrvati. Zvonko je robijao u najčuvanijim američkim zatvorima 32 godine i napokon pušten na slobodu.

Zašto su ljudi idealisti. Ne znam je li itko odgovorio na to pitanje. Što tjera čovjeka da napusti običan život, osobne ambicije i snove i žrtvuje sebe za neke opće ciljeve. Za neki pojam tipa, domovina! Narod? Što tjera vukovarskog borca da u tenisicama izlijeće pred tenk i puca zoljom na njega umjesto da cijedi pivo u Minhenu. Što je tjeralo bugojansku grupu da upadne u Jugoslaviju iako su znali da idu u smrt. A većinom su bili mladi. Zar se nisu mogli provoditi po pubovima i štipati konobarice. Što je nagnalo Jana Palacha da sebe pretvori u buktinju umjesto da prođe mirno pločnikom pored parkiranih ruskih tenkova kao tisuće drugih Čeha.

U vrijeme kad je Zvonko Bušić otimao američki avion i time sebi pečatio sudbinu stotinama tisuća Hrvata nije padala na pamet ikakva borba za hrvatsku državu. Za ikakve ideale. Bili su ušarafljeni u sustav, indoktrinirani, klicali su doživotnom predsjedniku, cinkali susjede za običnu pjesmu, održavali sastanke radnog naroda, upisivali se preko sindikata za svinjske polovice. Zašto bi za takve Hrvate itko sebi upropastio život. Za vrijedne bi netko i pokušao, za bezvrijedne ne bi nitko.

Zvonko Bušić je to napravio sa svojim suradnicima. Žrtvovao svoju mladost i svoju budućnost sveo na perspektivu zatvorskih rešetki. A u vrijeme kad je Zvonko otimao avion vladala je blokovska podjela svijeta i nije bilo promila šansi da njegov čin utječe na američku ili uopće ono što se nazivalo zapadnu vanjsku politiku. To je bilo zacementirano stanje. Jugoslavija je bila miljenik zapada. Meka diktatura potrebna u podijeljenom svijetu. Ne vjerujem da Zvonko to nije znao. Zašto je onda sebi upropastio život. Za neke Hrvate za kojih će dobar dio ostati terorist. Neželjena figura. Kao što im je i Hrvatska neželjeni pojam.

Zvonko je bio zadnji za kojeg bi pomisilio da će dići ruku na sebe. Izgledao mi je kao da je isklesan iz najljućeg i najtvrđeg kamena. Nesalomljiv. Čvrst. Nepokoloebljiv.

Zato na njegovo samoubojstvo i ne mogu gledati drugačije nego na na krik. Vapaj. Demonstraciju. Protest.

Zvonko Bušić se opet palachovski "samospalio" dok stotine Hrvata kao nekoć Čeha prolaze pločnikom žureći i gledajući u pod. Njegov autodestruktivni čin je potezanje ljudi za rukav. Stani malo, što radiš, zastani, podigni glavu, pogledaj oko sebe, zar ne vidiš to?

Oni koji ga cijene, njega i njegovu žrtvu neka se bar malo zamisle a molim Boga svemogućeg da mu oprosti njegove grijehe pogotovo ovaj zadnji. Počivao u miru Božjem
Categories
Uncategorized

Komentara