Humphrey

Vani hladno,a u srcu toplina, sve opet ima smisla. Takav me osjećao obuzeo kad sam čuo vijest. Zadnji put sam se tako osjećao kad je Tuđmanova Hrvatska izgubila od Francuza 98.

Namjeravao sam gledati sve na televiziji, ali u zadnji sam trenutak odlučio ne sudjelovati u medijskom cirkusu. Ne želim pridonijeti tom igrokazu u kojem se taj izmišljeni lik baca pred pomahnitalu, krvožednu masu. Ja poznajem čovjeka, taj lik koji nam se predstavlja preko tv ekrana meni je nepoznat.

Zato sam odlučio proslaviti njegovu slobodu žustrom šetnjom ulicama ovog mog zatvora. Iz tog zatvora meni nema izlaska, tu sam na doživotnoj robiji. Šetnje su dio mog svakodnevnog rituala, kretao bih se ulicama mog zatvora i glorificirane konjušarnice, a zbog smrada malograđanskog fašizma, koji se širio iz tih fasada koje ga skrivaju pred onima koji taj fašizam ne poznaju poput mene, obično bih šetao suznih očiju.

U svakom haustoru, u svakoj sjeni i svakom neznancu vidio bih potencijalnog atentatora, bezbožnika i malograđanina bez ukusa koji se sprema zadati smrtni udarac svjetskoj književnosti.

Tako je bilo na svakoj mojoj šetnji ovim zatvorom, ali ne taj dan. Toga dana me obuzeo neopisiv osjećaj radosti i neke lude hrabrosti koji je mom koraku dao polet. Niti u jednom trenutku nisam mislio na opasnosti koje na mene vrebaju, poglede pune mržnje kod prolaznika nisam ni primjećivao. Sloboda, sloboda, samo je to odjekivalo mojim srcem i umom.

Je li me nosio u srcu u svojim najtežim danima? To pitanje se skrivalo negdje u kutku mog radosnog srca, čudno kako i u najradosnijim trenutcima znamo biti sebični. Tijekom ovog teškog razdoblja često me morilo pitanje kako mu pomoći i mogu li mu uopće pomoći. Osjećao sam neki teret dugovanja tom velikom čovjeku.

Kad je meni bilo najteže u njega sam polagao sve svoje nade. Sjećam se kako sam se osjećao kad sam imao čast intervjuirati ga. Bilo je to kao pred seks sa nekom od kolegica iz redakcije Jutarnjeg, srce lupa, dlanovi se znoje,u želucu mučnina, a ti se pitaš hoćeš li znati što raditi. Uzbudljivo i zastrašujuće istovremeno.

I onda je on ušao u prostoriju i sjeo preko puta mene, tada sam samo mogao izgubiti se u njegovom pogledu i osmijehu koji je odavao samopouzdanje koje nikada prije nisam vidio u nekome.

Zato je danas teško slušati i gledati napade na njega, predstavlja se ovom zaglupljenom narodu neki dvodimenzionalni lik, a on je kompleksna trodimenzionalna ličnost sa kojom se ja mogu poistovjetiti i čije motive mogu razumijeti.

O kako se brzo zaboravlja u kakvim okolnostim je on radio i sve dobro što je uradio. Meni je posebno drago što je moj dragi šef Nino prvi shvatio tko je Ivo i kakva snaga vrije u njemu.Bez njega nema ni detuđmanizacije, on je Hrvatsku odveo na pravi put.

Bio je takva karizmatična osobnost da su novinari, ugledni novinari, izmišljali intervjue sa njim i prolazili bez ikakvih posljedica jer svi smo razumijeli da si, kad je Ivo u pitanju, ponekad jednostavno ne možeš pomoći.

Posljedice razapinjanja tog velikog čovjeka danas najbolje vidimo. HDZ se vratio najmračnijem tuđmanizmu kojeg bi se i Tuđman uplašio. Iskreno me strah što nas čeka u budućnosti sa ovim mlakim Milanovićem, koji Ivi ni cipele ne može lizati, na vlasti, a HDZ-om, obuzetim mračnim silama tuđmanizma, u oporbi.

Ivo je maestralno kontrolirao to zlo koje se krije u svim Hrvatima, tu tuđmanističku aždaju koja je uvijek spremna proždrijeti sve što je dobro i plemenito.Tko će sada držati Hrvate na uzici? Milanović možda? Ma nemojte me zajebavati.

Ne znam, strah od neizvjesne budućnosti je uvijek prisutan, ali u sadašnjosti treba uživati.

Radujem se trenutku kada ću imati priliku za malo intminiji susret sa Ivom, kad se naša bića u potpunosti prožmu kao pri zadnjem susretu i oko nas bude aura mira i razumijevanja koja ne dopušta strahu da prodre u naša srca.

Za kraj bih želio poručiti zavidnim, primitivnim malograđanima kako ćemo nas dvojica kao i dosad stoički podnositi njihove napade koji se na nas obrušavaju kao valovi na stijene. Zlo koje tinja u ovom društvu nas neće pobijediti jer ujedinjena, naša srca u nepobjediva.