View RSS Feed

Nervozni listonoša

Istina o Jugoslaviji-hrvatske zablude

Rate this Entry
Citiraj Prvotno napisano od Nervozni listonoša Vidi poruku
UGNJETAVANJE I PROGONI U PRVOJ JUGOSLAVIJI

Model srpskog progona muslimana nastavio se i nakon stavranja Jugoslavije 1918. godine. Tad se zaposjedanjem BiH veći dio muslimana našao pod srpskom vlašću.

Tako su godine 1924, Srbi izmasakrirali nekoliko stotina muslimana u Sandžaku.

Od prvih dana Kraljevine SHS 1918. cijeli je državni aparat bio zapravo u rukama istog srpskog vladajućeg sloja koji je prije 1918. godine upravljao malom srpskom kraljevinom. Na primjer, u prve 24 jugoslavenske vlade (1918 - 1929) Srbi su bili na položaju premijera u 97 % slučajeva, ministra obrane 100 %, ministra unutarnjih poslova 92 %, ministra vanjskih poslova 83 % te ministra pravosuđa 87%. Hrvati su činili više od 15 % generala i admirala u austrougarskim oružanim snagama, a hrvatske su pukovnije uživale stoljetnu vojnu reputaciju. Unatoč tome, u Kraljevini Jugoslaviji je održavana jedino srpska vojna tradicija, počevši od odore i činova pa do propisa. Srbijanski časnici su automatski zadržavani u vojsci, dok su hrvatski ili crnogorski (pa čak i Srbi iz Hrvatske) morali pisati molbe da bi stupili u službu. Ako su i primani često su ti bivši Austrougarski časnici bili slabije plaćeni. Njima koji su imali najmanje 12 godina naobrazbe nadređeni su bili mlađi srpski časnici, vrlo često neškolovani seljaci. Premda je po Ustavu hrvatska latinica bila ravnopravna sa ćirilicom, uporaba latinice od strane hrvatskih časnika uzimana je kao dokaz nedomoljublja i često kažnjavana. I onda su Hrvati počeli mahom napuštati vojnu službu, pa je uoči Drugog svjetskog rata 161 od 165 generala u jugoslavenskoj vojsci bili Srbi i Crnogorci.

Odmah po proglašenju Jugoslavenske države, u prosincu 1918. raspoređene su srpska vojska i policija diljem bivših austrougarskih zemalja - Hrvatskoj, BiH, Sloveniji i Vojvodini, kao što je nekoliko godina ranije učinjeno u Makedoniji i na Kosovu. Nakon toga, srpske su snage uvele brutalno izvanredno stanje, tretirajući nesrpske civile kao neprijatelje, a njihove zemlje kao novoosvojene srpske teritorije.. Na primjer, u Ukazu od 28. travnja 1919. godine jasno stoji da ''Stanovnici neprijateljskih područja koja je zauzela vojska podliježu prijekim sudovima''.

Takva je pravda provođena prema srpskim vojnim pravilima koja nikad nisu bila objelodanjena. Dnevno batinjanje drvenim palicama postalo je uobičajenom praksom na područiju nastanjenim Hrvatima i Muslimanima. Uz to vojska je svakodnevno pljačkala privatnu imovinu, a neki mjesni srpski vojni zapovjednici izmišljali su čak i vlastita pravila za tjelesno kažnjavanje. Stanoviti potpukovnik Petar Teslić, zapovjednik Zagrebačke pješadijske pukovnije propisao je svoj kazneni zakon: vrijeđanje kralja stajalo je 25 udaraca, pljačka bi se kažnjavala streljačkim vodom na licu mjesta, a ''onaj koji bi udarao blago, i sam bi primio isti broj oštrih udaraca''.

Rutinski se bacalo u zatvore i ubijalo hrvatske političare. Najznačajnije političko ubojstvo zbilo se u Beogradskoj Skupštini 20 lipnja 1928. kad je Puniša Račić, poslanik Srpske radikalne stranke i bivši predsjednik ekstremističke četničke organizacije pucao iz revolvera u pet zastupnika HSS, zbog njihove osude vladine korupcije. Dvije su žrtve odmah podlegle, a popularni vođa HSS-a Stjepan Radić 6 tijedana kasnije. Račić je kažnjen kućnim pritvorom, a Radićev naslijednik Maček je završio u zatvoru jer je zahtijevao Autonomiju Hrvatske i novi federalni ustav te sazvao sjednicu krnje skupštine u Zagrebu. Kao odgovor na to Kralj Aleksandar 6 siječnja 1929 daje uhititi Mačeka, ukida Vidovdanski Ustav iz 1921, raspušta Skupštinu i stavlja izvan zakona sve političke stranke. Istovremeno proglašava diktaturu i mijenja ime Kraljevina SHS u Kraljevinu Jugoslaviju, očigledan pokušaj da se poništi identitet ustavotvornih naroda u kraljevini pod srpskom vlašću.

Srbi učvršćuju kontrolu nad vojskom i policijom, pravosudnim sustavom. Tisak je strogo cenzuriran, a pojačana je represija posebice na Hrvate i Makedonce. Uobičajeni su porezi u Sloveniji i Hrvatskoj bili i do deset puta veći nego u Srbiji, ali je prihod bio namjenjen gotovo bez izuzetka srpskoj poljoprivredi, industriji, trgovini, željeznicama i vladinim namještenicima.

Brošura Glavinjača kao sistem - disidentskog odvjetnika iz Beograda Rajka Jovanovića govori o zločinima i teroru u Kraljevini Jugoslaviji. Na http://hr.wikipedia.org/wiki/Glavnja%C4%8Da

1931. godine političko ubojstvo hrvatskog povjesničara Milana Šufflaya pokrenulo je međunarodne prosvjede. Ubila su ga dva policijska agenta jer je bio zagovornik teorije da su Albanci potomci Ilira i istovremeno nastariji narod Balkanskog poluotoka, stariji i od Srba ili Hrvata, što nije odgovaralo onom što je propagirala službena srpska historografija - glavu su mu razmrskali željeznim šipkama. Nalog im je dao Nikola Jukić, pripadnika organizacije ''Mlada Jugoslavija'', dok je plan razrađen tijedan dana ranije u domu generala Belog Markovića, srpskog vojnog zapovjednika Zagreba. Službene Jugoslavenske novine ''Naša sloga'' , izdane 18. veljače 1931. godine na Sušaku najavile su da će ''pucati lubanje''. Iste večeri u Zagrebu baš se to desilo Šufflayu.

Potaknut tim slučajem Albert Ainstein javno osuđuje užasne brutalnosti Kralja Aleksandra i ''terorizam'' protiv Hrvata.. Ta je osuda dospijela i u svibnju na naslovnicu New York Timesa objavio je zajednički apel Alberta Aeinstena i Heinricha Manna (brata i romanopisca Thomasa Manna) upućen ligi za prava čovjeka u parizu. Njih dvojica traže da se liga zauzme za Hrvate te da ''prikupi svu moguću pomoć da zaštiti taj maleni, miroljubivi i veoma civilizirani narod''.


dio TRS
Categories
Uncategorized

Komentara