PDA

Pogledaj Full Version : Partizansko-Četnički zločini



Gala
01-09-2011, 10:23
http://hrsvijet.net/images2/duhovnost/hr_svecenici/franjevci_ubijeni_.jpg

Četnici i partizani su, bez ikakva suđenja, hladnokrvno i barbarski, od 1942. do 1945., ubili šezdesetšest hercegovačkih franjevaca, čime je Hercegovačka franjevačka provincija izgubila više od jedne trećine fratara.

Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja Blažene Djevice Marije, sa sjedištem u Mostaru, 4. studenoga 2004., na sjednici Uprave provincije, ustrojila je zasebno Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika, s poglavitom nakanom da se dobro prouče životi pobijenih hercegovačkih fratara te o njima prikupe svi dostupni podaci, kako bi se u budućnosti sve prikupljeno moglo predočiti Svetoj Stolici u svrhu pokretanja službenog postupka za proglašenje mučenicima vjere nedužno ubijenih hercegovačkih franjevaca.
I prije ustrojstva spomenutog Povjerenstva, hercegovački fratri te rodbina i prijatelji ubijenih fratara, tražili su trideset devet nepoznatih mjesta njihova posljednjeg počivališta. Unatoč nesmiljenom komunističkom zlosilju, već 15. veljače 1945., fra Gaudencije Ivančić i fra Pavao Dragičević išli su u partizansko zapovjedništvo ("komandu") u Mostar pitati, što se dogodilo s fratrima nasilno odvedenima u nepoznatom smjeru. Nu, odgovor nisu dobili, ali su ga mogli naslutiti kroz dvije zlokobne i zlosretne riječi: - Grob nepoznat! - što nije bila sudbina samo pobijenih hercegovačkih fratara, već i više stotina tisuća nevinih vjernika iz našega napaćenog hrvatskog naroda, koje su partizanski zločinci ubili i strpali u stotine jama od Slovenije do Makedonije. Partizani su, u veljači 1945., pobili sve fratre koji su nosili habit. Tko se nije sklonio - na neizbježnu smrt je osuđen bio. Ubili su ih samo radi toga što su bili Hrvati, katolici, još k tome i fratri.

Komunisti su sračunato, perfidno imali paklenu računicu. Držali su, pobiju li narodne pastire (fratre) - stado će tada lakše rastjerati, zgodnije se obračunati s katolištvom i hrvatstvom u našem narodu. U rečenom smislu partizanska mržnja je bila upravo đavolska, a o razmjerima partizanske mržnje bjelodano govore partizanska zlodjela. Među ubijenim fratrima bili su: ondašnji provincijal, mostarski i širokobriješki gvardijani, vikar širokobriješkog samostana, ravnatelj gimnazije, ravnatelj konvikta, meštri širokobrijeških učenika, potom trinaest profesora, četrnaest župnika, osam župnih vikara, nekoliko teško bolesnih franjevaca … Koliki je opseg franjevačkog mučeništva u Drugom svjetskom ratu i poraću bio najzornije pokazuje slijedeći podatak: U četiri i pol stoljeća turskog zlosilja ubijena su devedeset četiri franjevca, a od 1942. do 1945. (za samo tri godine!) mučeno je i ubijeno šezdeset šest hercegovačkih fratara. Dvadeseto stoljeće pokazalo se najkrvavijim u progonu kršćanstva. To se poglavito odnosi na zemlje s komunističkim strahovladama, u kojima je Crkva napose trpjela progone, bjesomučne napadaje i grozomorna mučeništva. Bolesna marksistička ideologija imala je stožerni cilj podložiti pa uništiti katoličku vjeru. Velikosrpska politika prihvatila je zdušno isti cilj i uperila ga navlastito protiv Hrvata i Katoličke crkve u Hrvata.

Mutno okružje Drugoga svjetskog rata bilo je četnicima prigoda za ostvaridbu mračnih šovinističkih velikosrpskih ciljeva. Ni službeni svršetak Drugoga svjetskog rata, zlotvore nije zaustavio u zločinačkom pothvatu. Dapače, i poslije sloma NDH, nakon 15. svibnja 1945., srbopartizani su pobili još sedamnaest franjevaca. U nekoliko mjeseci 1945. mučili su više od šezdeset franjevaca: njih trideset devet imalo je manje od četrdeset godina, a samo ih dvadeset sedam je bilo iznad četrdeset godina života. Suluda mržnja prema katoličkoj vjeri bila je stožerni motiv četnicima i partizanima za ubijanja hercegovačkih fratara. Već sam spomenuo da je tijekom trogodišnjeg ratnoga pakla Hercegovačka franjevačka provincija izgubila jednu trećinu redovnika, druga trećina se nalazila u inozemnoj pastvi, a njih sedamdesetak, koji su preživjeli 1945. godinu, osuđeni su od nove "narodne" vlasti na više od četiristo godina surove robije.paljena Širokobriješka gimnazija
http://www.miljenko.info/image/newsImage/812
Oznaka Katoličke crkve u Hercegovini bila je onodobno veliko mučeništvo franjevaca za svete ideale Kristove Crkve. Početkom veljače 1945., partizani su napadali žestoko Široki Brijeg, a u pozadini ratnih djelovanja krile su se mnoge ljudske tragedije. Najveća se dogodila u Širokom Brijegu, koji je širem općinstvu poznat kao znamenito Gospino svetište. Prije zaposjedanja Širokog Brijega od strane srbopartizanske barbarske horde, širokobriješka crkva i samostan, konvikt, gimnazija i sjemenište, bili su hrvatsko vjersko i intelektualno središte u Hercegovini. Upravo je na Širokom Brijegu, počevši od 7. veljače 1945., počinjen neviđeni partizanski zločin nad fratrima. Istoga dana partizani su nemilice, mučki pobili dvanaest nevinih franjevaca, hladnokrvnim hicima u zatiljak. Ubili su sve redom koje su zatekli u habitu: od učenika klerika do najstarijeg fra Marka Barbarića.

Tijela ubijenih franjevaca spalili su u ratnom skloništu, potom ga zatrpali, a prethodno su mrtvim fratrima, poradi partizanske smišljene promidžbe, stavili strojnice u ruke i fotografirali pokojnike, ali zločin se nije mogao sakriti ni opravdati. Krvavi, nesmiljeni, vražji pir partizani su proveli tih zlosretnih dana koljući fratre i u: Kočerinu, Izbičnu, Mostarskom Gradcu, Čitluku, Čerinu, Međugorju i Mostaru. Osim počinjenih bestijalnih zločina, širokobriješko svetište je obeščašćeno i barbarski devastirano: crkva je oštećena, uništene su stare matične knjige, knjižnica s više od sto tisuća knjiga posve je uništena, uništeno je golemo povijesno i kulturno blago, franjevačka imovina je nacionalizirana i oduzeta te naposljetku je zabranjen rad sjemeništu, gimnaziji i konviktu za vanjske (svjetovne) učenike, kako bi se uništilo sve hrvatsko i katoličko u Hercegovini. Komunisti su 1953. Širokom Brijegu promijenili ime u Lištica, na što je hrvatski katolički puk sa Širokog Brijega spontano sklonio pjesmu brojalicu: "Lištica se samo rijeka zove - Široki je rodno mjesto moje!" Zlosretne 1945. i tijekom poraća partizani su proveli bezprimjerni kulturocid na Širokom Brijegu, ali danas su franjevačka vjerska, kulturna i prosvjetna zdanja posve obnovljena i lijepo uređena, što je svojevrstan pokazatelj kako bezumlja, natražnost i divljaštvo u konačnici ne mogu pobijediti kulturu, vjeru i hrvatski nacionalni ponos u Hercegovini.

U sljedećim redcima navest ću - susljedno po nadnevku smrti - imena svih šezdeset šest nevino ubijenih fratara, mučenika katoličke vjere, uz pripomenu da su prva imena fratara redovnička, a druga - njihova krsna imena: 24. svibnja 1942. ubijen je fra Stjepan (Nikola) Naletilić; 30. listopada 1944. ubijen je fra Križan (Nikola) Galić; 28. siječnja 1945. ubijen je fra Maksimilijan (Ljubo) Juričić; 7. veljače 1945. ubijeni su: fra Marko (Mate) Barbarić - Lesko, fra Tadija (Mirko) Kožul, fra Viktor (Bože) Kosir, fra Stanko (Petar) Kraljević, fra Krsto (Nikola) Kraljević, fra Žarko (Jerko) Leventić, fra Stjepan (Ante) Majić, fra Dobroslav (Bože) Šimović, fra Ivo (Ivan) Slišković, fra Ludovik (Ivan) Radoš, fra Borislav (Ljubo) Pandžić i fra Arkanđeo (Nikola) Nuić. Sutradan, 8. veljače 1945. ubijeni su: fra Leonard - Augustin - Ludvig Zubac, fra Roland (Mato) Zlopaša, fra Radoslav (Ivan) Vukšić, fra Kornelije (Ante) Sušac, fra Leonardo (Mijo) Rupčić, fra Melhior (Jerko) Prlić, fra Fabijan (Jakov) Paponja, fra Krešimir (Stjepan) Pandžić, fra Bonifacije (Ante) Majić, fra Fabijan (Jozo) Kordić, fra Rudo (Karlo) Jurić, fra Andrija (Jozo) Jelčić, fra Miljenko (Ivan) Ivanković i fra Zvonko (Pero) Grubišić. Dne 9. veljače 1945. ubijen je fra Jako (Ante) Križić - a 10. veljače 1945. ubijeni su: fra Paško (Ivan) Martinac, fra Julijan (Jure) Kožul, fra Ćiril (Gabrijel) Ivanković i fra Filip (Jure) Gašpar - Galić. Dne 11. veljače 1945. ubijeni su: fra Nevinko (Andrija) Mandić, fra Marko (Nikola) Dragičević i fra Bono (Ivan) Andačić. Sutra, 12. veljače 1945., ubijeni su: fra Martin (Franjo) Sopta i fra Mariofil (Marijan) Sivrić, a dan potom, 13. veljače 1945. ubijeni su: fra Zdenko (Andrija) Zubac i fra Slobodan (Ivan) Lončar. Dne 14. veljače 1945. ubijeni su: fra Grgo (Jozo) Vasilj, fra Brno (Frano) Smoljan, fra Rafo (Ivan) Prusina, fra Leo (Grgo) Petrović, fra Nenad - Vanacije - Josip Pehar, fra Jozo (Ivan) Bencun i fra Kažimir (Franjo) Bebek. Neutvrđenog nadnevka, također u veljači 1945., ubijen je fra Petar (Marijan) Sesar. Dne 11. svibnja 1945. ubijen je fra Bono (Ivan) Jelavić, a poslije 15. svibnja 1945., izginuli su u grozomornim četveroredima smrti slijedeći hercegovački franjevci: fra Tihomir (Tadija) Zubac, fra Jenko (Stanko) Vasilj, fra Benjamin - Branko - Ivan Šušak, fra Matija (Emil) Stipić, fra Anđelko (Jure) Nuić, fra Lujo (Nikola) Miličević, fra Svetislav (Ante) Markotić, fra Dane (Franjo) Čolak i fra Bruno (Silvo) Adamčik. Dne 21. svibnja 1945. ubijeni su: fra Valentin (Marijan) Zovko i fra Andrija (Božo) Topić - a 27. svibnja 1945. ubijen je fra Radoslav (Andrija) Glavaš. U noći između 4. i 5. lipnja 1945., ubijeni su: fra Metoda (Andrija) Pulić, fra Julijan (Berislav) Petrović i fra Darinko (Božo) Mikulić. Svoj krvavi pir partizani su finalizirali 6. kolovoza 1945. još jednim zločinom, kada su "ubili" fra Antu (Dobroslava) Majića, koji je umro od posljedica mučenja tijekom Križnog puta.

Prosječna starosna dob šezdeset šest ubijenih fratara bila je 41,6 godina. Četvorica ubijenih franjevaca bili su mlađi od dvadeset godina, trinaestorica od trideset, dvadesetorica od četrdeset, devetorica od šezdeset, osmorica od sedamdeset, a trojica ubijenih fratara bili su stariji od sedamdeset godina. Prema zavičajnom podrijetlu, to jest mjestu rođenja, statistika nam kazuje slijedeće: sa Širokoga Brijega potječu devetorica franjevaca, iz Međugorja petorica, iz Drinovaca sedmorica, iz Duvna trojica, iz Roškog Polja dvojica, iz Vitine četvorica, s Hamzića trojica, po dvojica iz Studenaca, Stubica, Kočerina, Klobuka, Grljevića i Grandića te po jedan su rodom iz Posušja, Jablanice, Rakitna, Humca, Čitluka, Čerina, Dužica, Gorice, Grabovnika, Posuškog Graca, Hardomilja, Konjica, Lipna, Ljutog Doca, Mostara, Ružića, Sovića, Zarića, Vašarovića, Veljaka i Posuških Vinjana. Od šezdeset šest ubijenih franjevaca Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Marijina: pedeset per je bilo svećenika, sedam klerika i četiri brata laika.

Osim šezdeset šest franjevačkih mučenika, u razdoblju od 1942. - 1945., među žrtve srbokomunističkog zlosilja, mogli bi se posve opravdano ubrojiti i oni hercegovački franjevci, koji su umrli u samostanima, poslije nesmiljenih zatvorskih tortura. Već sam spomenuo da je sedamdeset devet hercegovačkih franjevaca provelo u drastičnim uvjetima jugokomunističkih kazamata 249 godina teške robije, jer je po mnogim svjedočenjima danas poznato, da su u onodobnim zatvorima politički zatvorenici kudikamo gore prolazili od okorjelih kriminalaca. Nu, franjevci Herceg - Bosne posne nisu se napatili samo tijekom komunističke strahovlade. Dapače, franjevci Herceg - Bosne gorili su, u ne tako davnoj povijesti, između tri vatre: tursko-osmanlijske, grčko-pravoslavne i partizansko- komunističke. Prvi su govorili: da nema fratara, sav bi ovaj narod bio muhamedanski; drugi: da nema franjevaca, sav bi ovaj narod bio pravoslavni; a treći, najgori komunistički zlosilnici, u bijesu su govorili: fratri su krivi što sav narod nije komunistički. Ali, Božja providnost i plemenita franjevačka revnost nisu dopustili da se rečeni zlohudi i podlo smišljeni naumi neprijatelja katolištva i hrvatstva oživotvore u stvarnosti.

Po svoj prilici, ubojice fratara u Širokom Brijegu, bili su zlikovci sa zvijezdom petokrakom na šajkači, a s četničkom kokardom u pustoši bolesne duše. Rečeno potkrjepljujem navodom iz knjige fra Andrije Nikića "Hercegovački franjevački mučenici (1524-1945)", tiskane u Mostaru 1992., u kojoj naš ugledni znanstvenik, na 73. stranici, doslovno piše: - Jedan primjer potpisane izjave svjedoka zločina, na kojoj stoji opaska: "Iz više razloga neka se ime svjedoka ne spominje dok je živ!" glasi: Fratre na Širokom Brijegu u veljači god. 1945. ubili su Rajko Vukoja, rodom iz sela Plana (Bileća) i potporučnik Milivoje Drašković iz Gacka, po nalogu Slobodanke Šakota iz Čapljine - sada žive u Beogradu. U to vrijeme štab OZNE bio je u Dabru … Oni su se s još 20 vojnika pomiješali u Dalmatinsku brigadu i izvršili ubojstva fratara. Izjavio T. S. iz Blagaja, živi u Mostaru. Mostar, 25. svibnja 1991. - Završen navod!

Hrvatski katolički narod u Hercegovini nije - niti smije! - zaboraviti franjevačke žrtve. Franjevci su kroz povijest narod učili voljeti svoje - a tuđe poštivati, u duhu dobro poznate istine koja kaže, da je svaka mržnja razorna i prokleta, intelektualno glupa i životno skupa te u konačnici zacijelo oprečna katoličkom pogledu na život, čovjeka i svijet. Hercegovački franjevci nikada narod nisu ostavljali na cjedilu, pa ni u najtežim trenutcima gladi, nametnute nepismenosti i u ratnim strahotama. Hercegovački franjevci, u škrtome, krševitu hercegovačkom krajoliku, o čijoj opstojnosti u oskudnosti bjelodano govore drače, zmije i kamen, bili su i ostali stožerni čuvari i svjetlonosni branitelji katolištva i hrvatstva od islamskih, pravoslavnih i pogotovo perfidnih komunističkih napadaja, iako, ni prvi, ni drugi, ni treći neprijatelji nisu odveć držali, ni do Božjih, ni do ljudskih plemenitih pravila, normi i zakona. Dapače, pod maskom "bratstva i jedinstva" srbokomunisti su progonili brutalno sve nesrpsko, a poglavito Hrvate i franjevce u Hercegovini, s bestijalnom, monstrouznom nakanom stvaranja Velike Srbije, što se zorno pokazalo i dokazalo i tijekom nedavnog pravednog, obrambenog hrvatskog Domovinskog rata.

Neka je svim franjevačkim mučenicima, znanim i neznanim, laka i blagoslovljena naša škrta, siromašna i napaćena, ali istodobno neumrlim duhom bogata i ponosna: hercegovačka, hrvatska i katolička zemlja. A ovdašnji narod, hrvatski i katolički, franjevačke mučenike, ponavljam, ne smije i ne će nikada zaboraviti, jerbo su oni, svi odreda, svojim uzornim kršćanskim životima, zauzetim revnovanjem za križ časni i slobodu zlatnu - na Gospodnjoj i narodnoj njivi - nedvojbeno zaslužili da upamćeni budu na ponos - i za mnoge buduće naraštaje - vjernog katoličkog puka svete hrvatske zemlje Hercegovine i naravski za vječnost zabilježeni u Božjem libru života, koji je neprolazan i kojega zub vremena ne izjeda. Za svoju svetu vjeru, majku Crkvu i narod katolički franjevci su žrtvovali najviše: vlastite živote suobličujući se tako svom učitelju Isusu Kristu u njegovoj mučeničkoj, odkupiteljskoj muci i smrti na križu.

Za grozomorna mučka, zvjerska ubojstva šezdesetšest hercegovačkih franjevaca još nitko sudbeno nije odgovarao. Dapače, nesmiljeni ubojice još se diče "antifašizmom". Nu, unatoč rečenom, franjevački mučenici su pobjednici skupa s uskrslim Kristom! Jugokomunisti (bolje reći KNOJ, OZNA, pa potom UDBA i KOS) htjeli su pošto-poto, ubijajući i progoneći hercegovačke franjevce i druge hrvatske domoljube i katoličke intelektualce, uništiti katolištvo i hrvatstvo u kršnoj Hercegovini.

Međutim, pogani i zločinački naumi zatiranja su propali skupa s komunizmom i nakaznom versajsko-avnojevskom kvazitvorbom Jadnoslavijom, a točnima se bjelodano pokazali stihovi glasovite domoljubne pjesme:

- Tko na tvrdoj stini svoju povist piše, tom ne može nitko prošlost da izbriše!

Ivica Karamatić i Posušje-online.info
http://www.posusje-online.info/index.php?option=com_content&view=article&id=1000:partizansko-etniki-zloini-nad-franjevcima-u-hercegovini&catid=34:drutvo&Itemid=54

Gala
13-09-2011, 11:21
Donosimo ispovijest Josipa Joze Sutona o strahotama robijanja u mostarskom zatvoru - Ćeovini:
http://www.vecernji.ba/slika-640x348/vijesti/mostarsku-celovinu-ozna-je-1945-pretvorila-moriliste-hrvata-slika-397708

Nakon bleiburške tragedije moj križni put vodio je pravcem Bleiburg - Dravograd - Maribor - Krapina - Zagreb - Karlovac - Korenica - Split - Metković - Čapljina - Mostar. Iz logora na Firulama u Splitu izdvojeno nas je oko osamdesetak i ukrcano na brod za Metković. U Mostar nas je stiglo 27, dok su svi ostali izdvojeni od Metkovića do Čapljine.

Prepoznavali su ih partizani i odvodili, za nas u nepoznato, najvjerojatnije na neko odredište za smaknuće.

Pri dolasku u Mostar dočekala nas je skupina organiziranih huligana - cigana, koji su uzvikivali: “Ustaše, ustaše, zlikovci, na vješala” i slično. Pljuvali su po nama i gađali nas kojekakvim predmetima te nasrtali na nas, a sprovodnici nas kao branili. Tako su nas dopratili do Ćelovine.

Ulazeći u dvorište te zloglasne kuće, tu nas je dočekala i preuzela skupina nekakvih goropadnih partizanskih balavandera obučenih u odjeću od kostrijeti u šarenim gatačkim čarapama i opancima kljunašima, s titovkama na glavama. Uz psovke, prijetnje i udarce uvodili su nas jednoga po jednoga u zgradu kod nekoga oficira, koji nas je nakon uzimanja generalije upućivao u zatvorske ćelije.

Kasnije sam saznao da je šef tih balavandera bio zloglasni Ćima, brat dr. Esada. Ćimića. Svi su ga oslovljavali s “druže komandire”. Kako i ne bi kad je bio komandir odreda za mučenje i likvidaciju uhićenika. Isto tako saznao sam da je onaj oficir koji nam je uzimao podatke i upućivao nas u ćelije imenom i prezimenom Dušan Duka Pudar, poznati hrvatožder,Ćelovina spada među najmasovnija komunistička morilišta hrvatske mladosti Ćelovinu je izgradila Austrija za zatvor Okružnog suda u Mostaru. U nju se ulazilo, simbolično kazano, s kosom na glavi, a iz nje izlazilo s ćelavom glavom. Po tomu je i prozvana Ćelovinom. Za razliku od njene namjene, partizani su je pretvorili u masovno morilište hrvatske mladosti. U nju su skupljali hrvatski živalj s područja Hercegovine za masovno mučenje i likvidiranje.

To su sustavno činili. Organizirali su po čitavom hercegovačkom području službu zloglasne OZN-e i u nju regrutirali najokrutnije poslušne sluge velikosrpske politike, među kojima je bilo, nažalost, i Hrvata. Te poslušne sluge svakodnevno su progonile i zlostavljale hrvatski puk, i to jedan dio ubijali na terenu, među kojima i sedamdesetak fratara, a drugi dio kupili po hercegovačkim selima i zajedno s vraćajućim hrvatskim vojnicima i civilima, koji su uspjeli preživjeti bleiburšku tragediju i križne puteve i domaći se živi do Mostara, punili Ćelovinu, te tako zadovoljavali apetite velikosrpske politike. U Ćelovini su se ćelije svakodnevno punile i praznile. Zatočenici su isključivo u rukama oznaša, koji su nad njima imali neograničenu vlast, Nikomu nisu odgovarali za svoje postupke, koji su bili usredotočeni na uništavanje hrvatskoga bića. Za ostvarenje takvog uništavanja bila su dozvoljena sva sredstva.

Moje svjedočenje

Uvjeti života po ćelijama bili su više nego očajni. Tjeskoba, bez prostirača i pokrivača, stjenice, uši, glad, žeđ i svi drugi jadi. Nitko nije imao bilo kakvu vezu sa svojom obitelji, rodbinom ili s bilo kim izvan ćelije. Redovito su se provodila noćna saslušanja, iznuđivanja raznih iskonstruiranih priznanja, premlaćivanja, mučenja, samice, bolesti, hladnoća, izdvajanja i odvođenja na stratišta. Stoga je Ćelovina postala strah i trepet za hrvatski puk u Hercegovini. Narod je saznao da se u njoj masovno zatočenici muče i ubijaju maljevima, hladnim i vatrenim oružjem, bacanjem u jamu na Bišini, u Neretvu i drugdje, te da svaki onaj koji uđe u nju, vrlo će teško, pa makar i ćelave glave, izaći iz nje.Zatočenici u Ćelovini obično su bivali likvidirani, njihov život bio je isključivo u rukama oznaša. Oni su odlučivali o njihovoj sudbini. Zatočenici nisu imali pravo ni na kakvu zaštitu. Dželati koji su odlučivali o njihovim životima, nisu nikomu odgovarali za svoje postupke. Oni su mogli u svako doba činiti sa zatvorenicima što god ih je volja, mučiti ih, ubiti ih maljem, nožem, vatrenim oružjem, trovanjem, vješanjem, davljenjem, bacanjem u jame i rijeke itd., i to s jednim sustavnim ciljem - da se uništi što veći broj hrvatskoga življa.

Mučenja su bila redovito u primjeni. Načine tih mučenja nemoguće je iskazati. To su uglavnom glad, žeđ, premlaćivanja, prijetnje smrću, vezanja, vješanja, samice te različita fizička i psihička zlostavljanja, kao i svi drugi mogući načini koji uništavaju ljudsko biće.

Uz takva mučenja i zlostavljanja oznaši su vršili i masovnu likvidaciju zatočenika, primjenjujući najokrutnije metode. Evo nekih koje ja osobno svjedočim:

Unutar Ćelovine postojala je “krvnička prostorija” u kojoj su dželati ubijali zatočenike maljevima. Svojim očima gledao sam u toj prostoriji zidove na kojima su ostaci rasprsnutoga ljudskog mozga.

Jedne noći ubačen je u moju ćeliju neki čovjek. Bačen je unutra kao vreća.

Mi, koji smo unutra tamnovali nismo znali što to znači, niti tko je taj čovjek, je li zatočenik kao i mi, ili kakav oznin žbir.

Kako god je ubačen, tako je ostao i dalje u istom položaju, uz duboke i isprekidane jecaje.

Ujutro smo vidjeli da je taj patnik toliko premlaćen da mu je čitavo tijelo bilo modro od udaraca, da je u vrlo teškom psihičkom i fizičkom stanju i da je u agoniji. No, makar je bio u stanju bunila, saznali smo da se preziva Herceg, da je dovođen iz Sarajeva i da je bio nekakav činovnik.

Toga istoga dana prije podne iznijeli su ga od nas iz ćelija i vjerojatno likvidirali.

Stravično je bilo ubojstvo Hamdije Hasanefendića, gradonačelnika Mostara, i njegove supruge. Oni su se povlačili iz Mostara prema Sarajevu i dalje prema Zagrebu. Susreo sam se s njima na zagrebačkim ulicama pred samo povlačenje prema Austriji. Nakon pada NDH i početka bleiburške tragedije dotjerani su u Ćelovinu. Tu su ih mučili i u najvećim mukama umorili u ćeliji broj, ako sam dobro zapamtio, 13 ili 14. Mučeni su oko tjedan dana. Njihovo jaukanje čulo se na ulicama oko Ćelovine. Ispod vrata ćelije u kojoj su ih držali svezane i mučili, vidjela se podlivena krv.

Nakon njihova umorstva dugo se vremena prepričavalo među zatočenicima kako su u teškim mukama umoreni.

Na isti je način umoren i dr. Božo Nikolić, odvjetnik iz Mostara, i mnogi drugi.

Jedne večeri, mislim da je to bilo u studenom 1945. godine, dok sam se nalazio u jednoj podrumskoj samici, iznenadno su zagrmjeli rafali strojnica i pucnji pušaka unutar Ćelovine i u dvorištu oko nje. Jedan rafal završio je upravo pred vratima samice u kojoj sam se nalazio.

Ta pucnjava trajala je dvadesetak minuta. Nisam znao što se uopće događa. Očekivao sam svake sekunde da će se vrata moje ćelije otvoriti i da ću biti rafalom pokošen. Osluškivao sam hoće li se čuti daljnji rafali i pucnji, Međutim, iza toga nastupila je tišina. Ja sam se iz skupljenog položaja podigao i u napetosti, strahu i iščekivanju proveo čitavu noć.

Teško je iskazati moje ondašnje osjećaje i psihičko stanje. Znao sam da je to Ćelovina u kojoj je sve moguće. Moja nemoćnost prema ovome da je sve moguće, činila me je, čak bih kazao ne htijući, ravnodušnijim i prema životu i prema smrti, pa i prema svemu što će se sa mnom dogoditi.

Ujutro oko 9 sati stražar je otvorio vrata i kazao mi povišenim i zapovjedničkim glasom “Izlazi ovamo!” Pošao sam prema vani, ali ugledavši ispred vrata u krvi mrtva čovjeka, stresao sam se i zastao. Stražar je u tom trenutku viknuo: “Gazi ga, bando jedna, tako ćeš i ti završiti!” Prekoračio sam preko njega i pošao hodnikom pred stražarom prema stepenicama koje vode iz podruma u prizemlje gdje se nalazi WC. Od samice iz podruma do WC-a u prizemlju ležali su pobijeni ljudi. Nabrojao sam ih devet. Među njima prepoznao sam Šimuna Romića Antina, zv. Sušica, rođenog 1916, godine u Rakitnu, Bio je to stravičan prizor!

Kasnije sam saznao da je te kobne večeri ubijeno 26 zatočenika. Najviše ih je ubijeno unutar zgrade, po hodnicima i stepeništu, Nekoliko ih je ubijeno i ispred ulaznih vrata.

Teško je točno kazati što se te večeri događalo unutar Ćelovine, Sjećam se da se govorkalo kako su pobijeni nasrnuli na stražara pri otvaranju vrata njihove ćelije, s namjerom da pokušaju bježati, jer su saznali da će biti likvidirani. No čini mi se da je to malo vjerojatno, jer kamo su mogli bježati kad je Ćelovina opasana visokim zidinama tri-četiri metra, s jednim velikim metalnim vratima, koja su bila uvijek zaključana i čuvana od dvojice stražara i danju i noću. Najvjerojatnije je ovaj zločin uslijedio na ovakav način zbog zadovoljavanja bolesne mašte njegovih izvršitelja i zbog zadavanja straha ostalim zatočenicima.

Leševi pobijenih nisu odmah sklonjeni s mjesta smaknuća, nego su ostavljeni na tim mjestima čitav dan, valjda zbog zastrašivanja ostalih sužanja, kojih je bila krcata Ćelovina.

U Ćelovini su mjesecima 1945. godine vršena masovna smaknuća zatočenika, Svi oni koji su se uspjeli vratiti s povlačenja, morali su najprije doći u Ćelovinu, Osim toga, Ozna je odreda zatvarala ljude na području Hercegovine te na takav način punila i praznila Ćelovinu. Punila je uhićenicima s terena i dovoženim mučenicima križnog puta, a praznili je masovnim likvidacijama.

Od moga dogona u tu zloglasnu “kuću”, krajem lipnja 1945. godine, pa do konca te godine, oznaši su svaku noć odvodili veće skupine zatočenika prema Nevesinju i na Bišini, obronku Veleža, ubijali ih i ubacivali u jamu.

U predvečerje svakog dana izlazio bi na hodnike Ćelovine po jedan oznaški oficir s popisom u rukama i naredio bi stražarima da stanu na odškrinuta vrata ćelija. Zatim bi on čitao iz toga popisa imena zatočenika, a stražari bi prenosili pročitana imena u ćelije. Prozvani bi izlazili iz ćelija i svrstavali se u redove. Nakon završenog prozivanja, izdvojeni su odvođeni, za nas neprozvane, u nepoznato. Uglavnom, nisu se više vraćali među nas,

U početku nismo znali zašto se vrše ta izdvajanja i kamo

odvode te ljude. Štoviše, prozivani su se radovali, misleći da napuštaju Ćelovinu i da odlaze svojim kućama. Mi neprozvani čak smo se žalostili što nismo prozvani. Međutim, kadi smo kasnije saznali da te prozvane vode u posebnu prostoriju i po noći odvoze na smaknuće, svaki dan, a osobito kada se primicala prozivka, dočekivali smo sa strepnjom jer smo znali da svaki prozvani odlazi u smrt.

Sjećam se kako su se prozivani iz moje ćelije pri izlazu opraštali od nas koji ostajemo. Njihove su riječi bile uglavnom sljedeće: “Zbogom braćo! Ako netko od vas ostane živ i ako sretne nekoga od moje obitelji, rodbine ili poznatih, kažite mu kakva je moja sudbina!”

U nekim ćelijama, osobito onim koje su bliže glavnom ulazu u dvorište Ćelovine, ili onima od kojih su prozorčići okrenuti prema tomu ulazu, često su zatočenici čuli u tihoj noćnoj tišini kako dolaze u dvorište vozila, kako u njih ubacuju kao vreće svezane žrtve, od kojih su se čuli prigušeni jecaji.

Te žrtve uglavnom su odvozili cestom prema Nevesinju, na Bišinu. Tu su ubijani i ubacivani u tamošnju jamu, za koju dr. Srećko Božičević u svojoj knjizi “Jame (kao) grobnice” navodi da je oko 1980. godine, istražujući jedan izvor - pećinu u Nevesinju, doznao od investitora, ne navodi mu naziv ili ime, pored ostalih speleoloških objekata, i za jamu na planini Velež - prijevoju Bišini uz cestu Mostar - Nevesinje. On dalje navodi na stranici 59. te knjige da se ta jama koristi kao legalno smetlište, da iz njezina tamnoga i zjapećeg grotla širokog oko l0 metara, iz nepoznate dubine izbija dim mirisave paljevine raznog otpada, da je uz njen rub otvora napravljena betonska rampa (prag), na kojoj se zaustavljaju kamioni, vozeći unatrag da izbace svoj teret u dubinu jame, da je pri kraju rata “progutala” na stotine konjskih zaprega i ostalog materijala i tisuće ljudi, da se svakodnevno godinama istresa u nju po desetak kamiona nevesinjskoga smeća, da je bivši kotar Mostar izdao nalog i rješenje za ovaj deponij.

Vezano ta tu jamu dr. Božičević navodi i ovo: “Kada sam kazao da je onaj koji je to dopustio pravi zločinac nad zdravljem i čistoćom brojnih izvora u nižim horizontima i da bi ga radi toga trebalo kazniti, odgovoreno mi je - pokušajte. On je sada delegat u Skupštini u Beogradu i zaslužan je za naš kraj!”

U tu jamu bačeno je zasigurno tisuće i tisuće hercegovačkih Hrvata katoličke i islamske vjere. Najviše ih je ubačeno u lipnju, srpnju, kolovozu i rujnu 1945. godine. To su bili mjeseci u kojima su se uglavnom vraćali preživjeli hrvatski zarobljenici nakon pada NDH i hrvatske tragedije koja se dogodila na Bleiburškom polju u Austriji, Brojne hrvatske majke u Hercegovini, čiji su se sinovi povlačili kao hrvatski vojnici, umrle su u uvjerenju da su im ti sinovi poginuli ili ubijeni negdje oko Bleiburga ili drugdje dalje od Mostara, pa čak i u nadi da su se spasili prelaskom preko granice, Međutim, ako su se uspjeli živi domoći hercegovačkog tla, završavali su u Ćelovini ili u Sjevernom logoru u Mostaru, odakle su masovno odvoženi na stratišta, a pretežito na Bišinu do te bezdanske jame u koju su ih ubacivali, s nastojanjem da se zamete svaki trag tom zločinu.

To su obično činili u noćnim satima, bez moguće prisutnosti javnosti. Jer je lokacija te jame na planinskom i dosta nepristupačnom terenu, pa je prikladna za masovne zločine, skrivene od javnosti.

Da bi se onemogućilo svako eventualno istraživanje izvršenih zločina u toj jami, neki su od nalogodavaca ili sudionika toga zločina naredili da se ta jama puni nevesinjskim smećem i da se to smeće u njoj spaljuje i na takav način spriječi otkrivanje zločina.

O likvidacijama u Mostaru 1945. godine progovorio je Ante Barbir, jedan od prvih šefova opunomoćstva OZN-e za Hercegovinu. Zapravo, nakon nekoliko desetaka godina proteklih od izvršenih masovnih zločina u Hercegovini, našao sam se jedne prigode u društvu s Antom Barbirom u Zagrebu u prisutnosti Kreše Primorca i Jure Šimunovića, oba iz Zagreba.

Tijekom razgovora u kojemu smo dotaknuli i masovne likvidacije hrvatske mladosti u poratnim godinama u Hercegovini, Barbir je sasvim otvoreno, to sam dobro zapamtio, progovorio o prilikama u Hercegovini 1945. godine i, pored ostalog, kazao da se u Mostaru u Ćelovini i u Sjevernom logoru prikupilo oko tri tisuće hrvatskih mladića, pretežito zarobljenika, koji su u Mostar pristizali nakon pada NDH. On kao šef OZN-e za Hercegovinu pitao je, kako je kazao, tadašnjeg ministra za unutarnje poslove Republike BiH Uglješu Danilovića što će učiniti s tim mladićima. Nakon nekoliko dana dobio je nalog da ih likvidira.

Prema njegovu kazivanju, on taj nalog nije izvršio, bilo mu je žao te hrvatske mladosti, nego je jedan veći broj poslao u partizanske radne brigade, jedan broj pustio na slobodu, a jedan broj zadržao u logoru, odnosno u Ćelovini. Zbog neizvršenja naloga ministra Danilovića, Barbir je bio, kako kaže, smijenjen s te dužnosti te, kako je naveo, iza toga nikad više nije obnašao neku značajniju dužnost, unatoč tome što je bio stari komunist.

Pripomene uz svjedočenja

Naprijed prikazana svjedočenja su jedan odlomak iz opisa viđenja i proživljenosti bleiburške tragedije i križnoga puta, koji je još u rukopisu, neobjavljen. Ova svjedočenja sam usredotočio uglavnom više na masovne nego na pojedinačne zločine, koje su počinili oznaši u mostarskoj Ćelovini za vrijeme moga sužnjevanja u toj “kući straha, mučenja i smrti”, od kraja lipnja 1945. do 15. veljače 1946. godine.

Ta moja svjedočenja o zločinima jugokomunista počinjenim nad hrvatskim pučanstvom unutar i izvan Ćelovine, tj. u njoj i izvođenjam iz nje na druga stratišta, pretežito na obronak Veleža - Bišinu u jamu kraj puta koji vodi od Mostara prema Neveainju, jedan su doprinos za otkrivanje povijesne istine o kojoj se desetljećima šutjelo jer se o njoj nije smjelo ni misliti, a kamoli govoriti i pisati.

Istina je to o kojoj treba progovoriti, govoriti i pisati, istina koju moraju saznati mladi naraštaji te dobro je znati i zapamtiti, a ne zaboraviti tko su počinitelji tih stravičnih zločina. Ona su, čak bih kazao, moja ispovijed za obilježavanje 70. obljetnice poda NDH i hrvatske tragedije koja se zbila na bleiburškim poljanama u Austriji 15. svibnja 1945, godine. Nalogodavce i izvršitelje tih zločina treba reći imenom i prezimenom te identificirati njihove žrtve. Planovi i nalozi po kojima su oni činili zločine o kojima svjedočenja govore, stizali su im linijom Beograd - Sarajevo - Mostar. Dakle, svi su ti zločini djela velikosrpske politike i sustavne provedbe velikosrpskog programa. Istina, među izvršiteljima je, nažalost, bilo i nekih nevoljnih Hrvata, koji su postali slijepe sluge jedne politike, politike u koju su se na vješt način ubacili četnici u partizanskim odorama, politike kojoj je bio i ostao cilj optuživanje, zlostavljanje i uništavanje hrvatskoga narodnog bića. Što ima žalosnije, nego kada rođeni sinovi svoga naroda ubijaju taj isti svoj narod?

Stoga smatram neodgodivim da se pristupi istraživanju žrtava Ćelovine i ostalih stratišta po Hercegovini te posebno, kad to budu okolnosti dopuštale, da se istraži jama na Bišini i utvrde njene žrtve. Isto tako smatram potrebnim da se pristupi obilježavanju svih grobišta na području Hercegovine, u kojima su hrvatske žrtve koje je pobio jugokomunistički sustav.

http://www.vecernji.ba/vijesti/mostarsku-celovinu-ozna-je-1945-pretvorila-moriliste-hrvata-clanak-326209

Inkvizitor
13-09-2011, 13:41
ja npr dok nisam boravio u ovom ratu na ramskom području nisam uopće znao za četnički pokolj u Rami.

a nije da sam rođen daleko

i dajte nešto kraće, sažetije..ljudima se na da čitati to sve..

Marta
13-09-2011, 14:36
Inkvi nemoj zagovarati iskljucivo skracene vezije kad su ovakve stvari u pitanju. Moze onaj tko postavlja link napisati neki kratki uvod, al ovakve ispovjesti se trebaju prenositi u cjelini.

Inkvizitor
13-09-2011, 14:45
u redu u redu..

Marta
13-09-2011, 14:58
Jel netko zna nesto vise o Jusukinoj jami? Nalazi se povise Cetine.

U nju su pri kraju rata bacali zive Hrvate iz livanjskog i dalmatinskog kraja. Svjedoci su pricali da su se jauci i tjednima poslje culi.

bandira
13-09-2011, 23:50
evo van malo kako je bilo u Splitu Bogdan Radica "Hrvatska 1945".Jedno su priče¸a jedno je stvarnost.
http://img717.imageshack.us/img717/5982/7002g.jpg (http://imageshack.us/photo/my-images/717/7002g.jpg/)


http://img853.imageshack.us/img853/9254/789789044.jpg (http://imageshack.us/photo/my-images/853/789789044.jpg/)

http://www.google.hr/url?sa=t&source=web&cd=3&sqi=2&ved=0CCMQFjAC&url=http%3A%2F%2Farhiv.slobodnadalmacija.hr%2F2001 0117%2Fpodlistak.htm&rct=j&q=vojko%20krstulovi%C4%87&ei=xs9vToCqLMf3sgbDveHuBg&usg=AFQjCNFCKGzM9MyPK3pQ7TB9MOQLUYn8Ug&cad=rja

Graničar Jozo
14-09-2011, 08:30
off

sa live strane imate regije koje su tada bile na stranici slobodne dalmacije... :)

Inkvizitor
14-09-2011, 14:59
Ja donekle razumim represiju prema ustaškim krajevima ali represiju prema Splitu..to se vidi da je bolest.

ustvari njih nije toliko zanimalo opredjeljenje kraja koliko uništavanje građanskog sloja društva i inteligencije, to je razvidno.

Inkvizitor
14-09-2011, 14:59
off

sa live strane imate regije koje su tada bile na stranici slobodne dalmacije... :)

gdje, šta..o čemu se radi?..

Graničar Jozo
14-09-2011, 15:06
gdje, šta..o čemu se radi?..


ma ovaj link koji je stavio bandira
http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20010117/podlistak.htm

caporegime
14-09-2011, 15:13
pa zato su i odlučili slomiti slobodnu dalmaciju jer je tih godina bila jedino slobodno glasilo.
onda je jugovićka gamad bez srama i obraza ugušila tu slobodu, dovela svoje ljude i sad besramno seru o slobodi tiska.
kad ih samo vidim, pilić, laušić, ljubičić, dežulović, pavičić, prnjak......pa gdje su našli te kanalizacijske naplavine jebote, da takvi nemaju koji dinar od toga što pišu (a pišu ne zato jer znaju pisati nego što po zadatku seru a inače su talentirani ko vedran mlikota ili slaven knezović za glumu) umrli bi od gladi jer ništa korisno ne znaju raditi
s kojim guštom bi im jebo majku samo da mi netko da pola sata vremena i aboliciju od kaznenog progona.

bandira
14-09-2011, 15:33
Ja donekle razumim represiju prema ustaškim krajevima ali represiju prema Splitu..to se vidi da je bolest.

ustvari njih nije toliko zanimalo opredjeljenje kraja koliko uništavanje građanskog sloja društva i inteligencije, to je razvidno.

evo ti još malo Bogdana Radice

http://img823.imageshack.us/img823/5608/789789043.jpg (http://imageshack.us/photo/my-images/823/789789043.jpg/)

sad vidi malo komunističku propagandu u Splitu u bivšoj državi¸a vidi činjenice.Prosjek ogroman i za današnje vrime.
zdenko radelić " hrvatska u SFRJ 1945-1990"

http://img217.imageshack.us/img217/5352/zdenkoradeli028.jpg (http://imageshack.us/photo/my-images/217/zdenkoradeli028.jpg/)

Ivo Rojnica piše o dojmovima kardinala Šepera na prvom putovanju u Dalmaciji 1965.

http://img51.imageshack.us/img51/8370/draenoveslike002.jpg (http://imageshack.us/photo/my-images/51/draenoveslike002.jpg/)
http://img692.imageshack.us/img692/5337/draenoveslike003.jpg (http://imageshack.us/photo/my-images/692/draenoveslike003.jpg/)


http://www.google.hr/url?sa=t&source=web&cd=3&ved=0CDMQFjAC&url=http%3A%2F%2Fwww.hcsp.hr%2Fnajave.php%3Fstart_ from%3D90%26archive%3D%26subaction%3D%26id%3D%26&rct=j&q=hrvatska%20zastava%20na%20marjanu%20za%20ndh&ei=0q1wTrW_Bumh4gSZ1ciDCQ&usg=AFQjCNGzcJ5WU4WOk9pX5Z9EHaH3PPNxgQ&cad=rja
ps malo sam se maka s teme pa ako moderator misli da ne pripada nek briše

caporegime
14-09-2011, 15:37
itekako pripada. sve su to komunistički zločini.

Graničar Jozo
14-09-2011, 15:50
Ja donekle razumim represiju prema ustaškim krajevima ali represiju prema Splitu..to se vidi da je bolest.

ustvari njih nije toliko zanimalo opredjeljenje kraja koliko uništavanje građanskog sloja društva i inteligencije, to je razvidno.

točno to. to je upravo onaj odnos kakav su pokazale vlade od 03.01.2001. godine prema hrvatskim generalima i braniteljima općenito. dakle, u komunističkoj doktrini je bilo uništiti sve što je građansko, a to građansko se u DR najbolje manifestira u vidu branitelja. to j onaj mekani soj društva neopterećen ničim.

Vepar
16-09-2011, 21:20
http://hr.wikipedia.org/wiki/Pokolj_na_otoku_Daksi
Evo i Dubrovnika.

Graničar Jozo
16-09-2011, 22:05
Kad smo već kod Dakse. Evo link slobodne dalmacije. http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/49618/Default.aspx

pogledajte komentare i vidit ćete da se apsolutno ništa nije promijenilo u zadnje 2-3 godine.

od kada je ono laramarko ministar MUP-a? :003

bandira
16-09-2011, 22:47
http://hr.wikipedia.org/wiki/Pokolj_na_otoku_Daksi
Evo i Dubrovnika.


ovo vjerovatno niste znali

http://www.google.hr/url?sa=t&source=web&cd=1&sqi=2&ved=0CBwQFjAA&url=http%3A%2F%2Fwww.slobodnadalmacija.hr%2FDubrov nik%2Ftabid%2F75%2FarticleType%2FArticleView%2Fart icleId%2F102669%2FDefault.aspx&rct=j&q=rajska%20djevo%20kraljice%20hrvata&ei=k7VzTuCNDojHtAaQmaHOCw&usg=AFQjCNEgqp6am90c5SHQNo6czavmUJckzw&cad=rja

bandira
16-09-2011, 22:51
vrgorac

http://www.google.hr/url?sa=t&source=web&cd=5&ved=0CDAQFjAE&url=http%3A%2F%2Fwww.dalmacijanews.com%2FHrvatska% 2FView%2Ftabid%2F77%2FID%2F48861%2FJure-Galic-progovorio-o-svojoj-ulozi-u-zlocinima-u-Vrgorcu.aspx&rct=j&q=i%20zlo%C4%8Din%20u%20vrgorcu&ei=f7ZzToDvL5KEhQfzo9DMDA&usg=AFQjCNFlR7EGjOAwexB-FlUI5GFaXarxkQ&cad=rja

Borna Bekijski
04-10-2011, 08:17
Obljetnica četničkog pokolja u kojem su četnici na području Širokog Brijega, Posušja i Rame, početkom listopada 1942. godine, pobili i masakrirali gotovo 2000 nedužnih civila, obilježena je u nedjelju, 2. listopada na Šarića Dabilu - pored Rakitna.

Na mjestu sagrađenog spomen obilježja, gdje se mještani prisjećaju svojih nevinih žrtava, sv. misu predvodio je župnik župe sv. Ante, u Sutini-Rakitno, don Slaven Ćorić. Osvrnuvši se na našu učestalu sklonost zaboravljanju pojedinih događanja iz ne tako davne prošlosti don Slaven je posebno ukazao na važnost i značaj okupljanja vjernika u spomen na žrtve svih ratova.

Spomen obilježje žrtvama pokolja s ovog područja sagrađeno je 2001. godine, a obljetnica spomena obilježava se prve nedjelje iza sv. Mihovila, 29. rujna. Ukupno 28. imena žrtava uklesanih u spomen ploču od kojih najviše iz obitelji Šarića, potom Perko, Karačić, Mihalj i Raspudić bili su redom civili, mještani i nomadi, od kojih je najviše stradalo na licu mjesta, dok su pojedine četnici odveli u nepoznatom smjeru i pogubili pa im se ni do danas ne zna ni za kakav trag.

Tih kobnih dana listopada nekoliko tisuća četnika, uz angažman talijanske vojske, kreću u osvetnički pokolj iz smjera istočne Hercegovine preko Goranaca, Bogodola, Dabila i Rakitna prema Blidinju i Risovcu, gdje se dijele u dvije grupe od kojih jedna odlazi prema Doljanima dok druga grupa kreće prema Rami gdje čine najveći pokolj civila.

Odabrani krvnici na područje Dabila stižu 6. listopada u zvjerski pohod na sve živo što pronađu, dok ostala skupina, drugoga dana, pali kuće i staje te ubija preostale civile koji su im se našli na putu. Gotovo svi stradali ubijeni su u obavljanju svojih svakodnevnih poslova o čemu svjedoče mjesta pronalaska njihovih unakaženih tijela. Mnogi su stradali na svojim njivama i vrtačama, vadeći krumpire i pripremajući zimnicu. Samo na jednom mjestu četnici masakriraju trojicu braće Šarić-Džanić, dok četvrtog brata ubijaju sutradan na Risovcu. Potresna svjedočanstva govore o trenucima kada otac u nevjerici pronalazi tijela trojice ubijenih sinova te njihova iznakažena tijela pokušava skriti u obližnju staju koju, u svom novom zločinačkom pohodu, četnici zapale zajedno s tijelima ubijenih.

Važno je istaknuti kako su četnici, po svjedočenju nekih preživjelih, žrtvama najprije obećavali kako im neće učiniti nikakvo zlo, te da se cjelokupna operacija provodi u cilju njihovog i talijanskog obračuna s partizanima. Pojedine mještane su optuživali da partizanima daju hranu i ostale potrepštine, dok samo nekoliko godina kasnije, 1946. i 1947., partizani nastavljaju ubojstva i odvođenje mnogih civila, muškaraca i žena. Tako je zvjerstvima četnika i partizana lijevo krilo spomen obilježja na Dabilu ispisano imenima stradalih iz samo jedne obitelji, Šarić – Džanić, čiji se ukupan broj stradalih popeo na 10.

U spomen na ove i sve ostale nevino stradale prisjetimo se njihove žrtve i patnje barem na obljetnicu stradanja koje smo se, kako je kazao don Slaven, dužni prisjećati.

mardar
04-10-2011, 08:34
Imamo to i na naslovnici Borna :):)

Inkvizitor
04-10-2011, 10:09
malo o četničkom pokolju u Rami..


http://youtu.be/jPnjSluxogA

NorthStand
09-10-2011, 05:34
Ja donekle razumim represiju prema ustaškim krajevima ali represiju prema Splitu..to se vidi da je bolest.

ustvari njih nije toliko zanimalo opredjeljenje kraja koliko uništavanje građanskog sloja društva i inteligencije, to je razvidno.

Upravo to, zato su za mene komunisti gori od četnika.

Jager
10-08-2012, 18:34
Je li netko od vas čuo za "Sivu knjigu"?

gorand556
14-08-2012, 11:54
BURIĆA ŠTALA - RANA I PONOS GAREVCA

Drugi svjetski rat donio je svijetu, posebno Europi, strahovita, do tada nezapamćena zla. Diljem Europe porušeni su gradovi, deseci milijuna raseljenih, milijuni pobijenih i odvedenih u zarobljeništvo odakle se neki nikada nisu vratili. Umjesto njih dolazile su samo «crne karte», obavijesti da je taj i taj umro ili poginuo. Za mnoge čak ni to. Preko četiri godine smrt je gospodarila i harala Europom ostavivši na kraju brojna stratišta, jame, fojbe. Ovo nezapamćeno zlo nije mimoišlo ni Garevac, pitomo selo nadomak Modriče u Bosanskoj Posavini.

Do Drugoga svjetskog rata Garevac je bio čisto hrvatsko katoličko selo. Pred Drugi svjetski rat u selu nije bilo niti jedne osobe druge vjere ili druge nacionalnosti osim Hrvata - katolika. Pripadao je župi i općini Modriča. Pučanstvo se bavilo isključivo zemljoradnjom i ponešto uzgojem stoke. Od toga su živjeli od toga davali državi i Crkvi dažbine. Ljudi su smatrali, ako su koševi i tavani puni, ako domaćin u toru ima kravu, u svinjcu krmaču, pred kućom nekoliko kokoša, ništa mu drugo i ne treba. Svatko se trudio da to ima i većina je imala. U jesen bi domaćin pokiselio kacu kupusa, zatrapio u trap par stotina kilograma krumpira, pripremio drva i mirno bi čekao zimu. Selo je desetljećima živjelo is-tim, mirnim, jednoličnim a ipak interesantnim životom. Kuće su bile pune čeljadi posebno djece. Bile su malene ali nikada tijesne. U mnogim kućama oženjeni sinovi živjeli su s roditeljima. Kada bi se dijelili onda bi najstariji oženjeni sin izlazio i formirao novu obitelj a najmlađi bi imao obvezu ostati s roditeljima i dohraniti ih. Živjelo se teško – isključivo od žuljeva i motike, ali se i pored toga svaku verečer selom, a danju po poljima orila pjesma momaka i djevojaka. Garevljani su se ženili a Garevljanke udavale u okviru svoga sela ili nešto malo iz okolnih sela: Donjih Kladara, Čardaka a manje iz Gornjih Kladara ili brdskih sela iznad Modriče. Posve rijetko iz prekobosanskih sela. Kada je riječ o ženidbi ili bilo kojem drugom događaju u selu treba reći da je sve skupa imalo svoj po-seban ritual. Cijelo selo održavalo je taj ritual kao neku svetinju. Bila je to jedna vrst nepisanog zakona za cijelo selo.

http://garevac.net/sadrzaj/tekst/Burica-stala.jpg

Djeca su se rađala kod kuće. Nije bilo ni stručnih porodilja ni rodilišta. U selu je bilo nekoliko starijih žena koje su porađale, bile prisutne kod poroda, moglo bi se reći seoske babice. U selu je bila četverogodišnja škola koju su pohađala skoro sva djeca pa je relativno mali broj bio onih koji nisu znali barem čitati i pisati. Evo u taj i takav Garevac ušuljao se rat. Poremetio je dotadašnji miran način života njegovih mještana. Poremetio ga do te mjere da se nikada poslije nije oporavio a kulimiralo je tragedijom u Burića štali. Osnivanjem Nezavisne Države Hrvatske 10. 04. 1941. godine Garevac je ušao u njezin sastav. U svim područjima pa i u Garevcu formirane su ustaško-domobranske jedinice. Moblizirani su svi sposobni punoljetni muškarci. Svi su dobili vojničke uniforme a neki, ne svi, lako oružje. Na području Garevca nije bilo vojarne nego su vojni obveznici boravili kod svojih kuća, radili svagdanje poslove a po rasporedu odazivali se na stražu po rubu sela i kod «stožera». Jedan manji dio bio je u Rajkovčevoj jedinici preko Bosne. Naime na glavnom raskršću dviju cesta koje prolaze kroz Garevac, one koja dolazi od Modriče i kroz Garevac prolazi prema Bosanskom Šamcu te one koja ide od Čardaka, presjeca spomenutu cestu i ide kroz Mariće, odnosno Kaiće kako smo ih zvali, prema rijeci Bosni i poljima uz Bosnu, napravljen je zidani bunker sa puškarnicama u sva četiri pravca. Bio je udaljen od kuće u kojoj sam rođen i živio oko 100 metara. Bio je, čini mi se, na tri kata. Pokojnom ocu, koji je bio na straži u bunkeru ponekad sam znao odnijeti nešto da pojede. Stožer je imao drvene podove i ljestve između katova a na svakoj strani bio je po jedan vojnik sa strojnicom uperenom kroz puškarnicu u smjeru ceste. Pedesetak metara od bunkera, odnosno stožera, kako ga je selo zvalo, uokolo bila je bodljikava žica. Naša kuća bila je tik izvan žice. Nekoliko desetaka metara izvan žice bili su bunkeri-zemunice u koje je bilo raspoređeno po pet ili šest vojnika. Sjećam se tri od nekoliko bunkera-zemunica koji su bili u blizini naše kuće. Jedan je bio u našem dvorištu, drugi na Perkušića ledini, točno gdje je danas kuća Perije Peraka i treći iza Krpanove (Nike Jagustina) kuće prema Šimunovićima. Poslije sam čuo da su bili i na drugim stranama sela osim prema Bosni. Vojnici koji su bili na dužnosti kod naše kuće boravili su uglavnom u našem dvorištu, ponekad bi cijepali drva ili radili u našoj bašči ubijajući tako dosadu i krateći vrijeme. Moja pokojna mama im je znala po kojiput nešto skuhati, a ja sam pak kao dijete često ulazio k njima u bunker. Bunkeri su bili ukopani u zemlju oko metar i pol, pokriveni balvanima, zemljom i na vrhu slamom. Sjećam se da se vojnici u njima nisu mogli uspraviti nego su hodali pogureno. Unutra je bio ležaj-palača, oružje, puške, šljemovi, vojničke torbice i municija. O jednom balvanu u kutu vjesio je fenjer. Rubni dijelovi sela, Baje prema srpskom selu Skugrić, i Gornjani prema Modriči bili su takoreći nezaštićeni. Upravo na te dvije strane bila su pravoslavna, srpska sela odakle su očekivani i odakle su dolazili napadi četnika. Odatle je došao i napad partizana u kojem je Garevac definitivno pao. U tom dijelu sela, koliko mi je poznato, bili su samo plitki bunkeri sa grudobranima i straže. Kada bi došlo do napada, a događali su se uglavnom sporadično i noću, stanovnici dijelova sela koji su bili napadnuti povlačili su se u unutrašnjost sela prema stožeru čak i u ograđeni dio oko stožera. Sjećam se gužve u našim malim seoskim kućama oko stožera u koje brojim i svoju rodnu kuću. Uplakane i uplašene žene, rasplakana djeca. U nekoliko navrata bježali smo skelom preko Bosne u naša polja gdje je jedan broj Garevljana imao navise, kolibe, u kojima smo prenoćili noć-dvije i ponovno se vraćali svojim kućama. Napadi su uvijek dola-zili iz pravca srpskog sela Skugrića koje se nalazi na putu Modriča Gradačac. Sa sjeveroistočne strane od srpskog sela Bosanski Miloševac bili smo «zaštićeni» hrvatskim selom Donjim Kladarima. U Kladare su upadali Srbi iz Bosanskog Miloševca. Pljačkali bi i često ubijali mještane. Poznat je pokolj u Dubravčevoj kući negdje u siječnju 1945. godine kada je zaklano, čini mi se, šesetoro Dubravaca uglavnom ženske djece. Podaci o ovom masakru nalaze se u Matici umrlih župe Modriča. U tom masakru preživjela je i cijeli život nosila biljeg srpskog zločina Anka Dubravac kojoj je od udarca nožem u vrat ostalo iskrivljeno lice i jedno oko zatvoreno. Doživjela je duboku starost u Donjim Kladarima noseći taj biljeg. Vjerojatno su koljači mislili da je i ona zaklana, a ona je eto preživjela. Svi koji su poklani u Dubravčevoj kući dovezeni su noću na volovskim kolima bez kovčega, kao drva naslagani na volovska kola, kući Stjepana Cvitkušića, druga kuća od moje. Poslagani su bili u Stjepanovoj udžeri.Već su se bili ukočili i smrzli. Pokopani su u zajedničku grobnicu na garevačkom groblju bez kovčega. Drugi napad i ujedno pokolj dogodio se nedugo poslije pokolja u Dubravcima u kući Banovića. U ovom pokolju ubijeno je desetak osoba. I oni su dovezeni na isto mjesto i eno ih pokopanih uz grob moga pokojnog oca na garevačkom groblju. Što je rat više odmicao napadi su bivali češći i žešći.

Po povratku iz izbjeglištva preko Bosne zatekli bismo opljačkane kuće, otjeranu ili puštenu stoku. Kuće nisu paljene ali je bivalo odneseno sve što je iole vrijedilo. Jedan bizaran detalj ostao mi je u pamćenju. Kada smo se jednom zgodom vratili iz polja zatekli smo između ostalog mecima isporobijanu burad od rakije. Rakija je, razumije se, iscurila. Tata mi je zbog toga bio jako tužan. Po povratku selo je saniralo rane napada i nastavljalo svoj, ako se može reći, normalan život, jednim uhom uvijek osluškujući hoće li negdje u Bajama od Skugrića zapucati. Kada su u proljeće 1945. partizani zajedno s četnicima žestoko napali selo bilo je jasno da se svi Garevljani trebaju povući preko Bosne. Takva je naredba i izdana. Tada sam imao sedam godina. U vrijeme povlačenja jedan mali dio ženskog svijeta, uglavnom onaj stariji, ohrabrio se ostati u selu i dočekati takozvanu narodnooslobodilačku vojsku. S njima su ostali i oni Garevljani koji su cijelo vrijeme tajno surađivali s partizanima. U vrijeme povlačenja naveliko je radila propaganda kako se nikome ništa neće dogoditi, neka ne bježe. Partizani su zauzeli cijelo selo i došli na sami njegov rub prema rijeci Bosni na obalu. S obale koja je od skele bila udaljen malo više od jednog kilometra pucali su po vojsci i civilima koji su se panično nastojali ukrcati u skelu. S civilima je bila i vojska – ustaše. Oni su zapravo i organizirali povlačnje. Teško je i zamisliti kakva je panika zavladala. Žene, djeca, starci, bolesni, stoka... Nosilo se sve što se moglo ponijeti. Sjećam se jedne starije žene koja je u jednoj ruci nosila zavežljaj a u drugoj sepet u kojem je bila pokrivena kvočka s pilićima. Sve je to grnulo prema skeli praćeno zvižducima metaka. Skela je bila vrlo ograničenog kapaciteta i mogla je primiti tridesetak osoba a cijelo selo je grnulo prema skeli. Događalo se da skela nije mogla krenuti jer je bila preopterećena i prijetila je opasnost da se potopi prije nego stigne na drugu stranu a nitko nije htio izići. Jedva se čekalo da se skela ponovno prazna vrati i uzme drugu turu. Neki su sa sobom gonili stoku koju su natjerali na Bosnu da prepliva. Djeca su plakala, u gužvi se gubila od roditelja, a sa obale je pucalo. Opći kaos. Prebacivanje preko rijeke Bosne trajao je od ranog jutra, cijeli dan, do kasno u noć. U poljima preko Bosne počela je potraga za ukućanima i raspitivanje je li se taj i taj prevezao. U prvom momentu oni koji su izbjegli preko Bosne mislili su da su spašeni. No tek tada je nastao problem i pitanje: kamo sada? Prelaskom preko Bosne narod se otiskivao dalje u polja, smještao po naviesima, pod drvećem, pod vedrim nebom. Oni malobrojni koji su imali rodbinu ili poznate u Mrkoj Adi i Prudu pošli su kod rodbine i prijatelja. Vidjelo se da povratka uskoro neće biti. Za neke zapravo nikada jer će poginuti na Odžaku, u Balegovcu i Prudu. Partizani nisu s garevačke strane prelazili Bosnu.

Izbjegli Garevljani stalno su osluškivali što se događa u Garevcu, jesu li kuće popaljene, je li netko ubijen, ima li nade u povratak. Za obične ljude pomalo su dolazile ohrabrujuće vijesti. Nitko od onih koji su ostali nije bio ubijen, kuće su ostale čitave. Punom parom proradila je po Garevcu propaganda da se ljudi vraćaju. U početku pojedinačno i sa strahom a kasnije masovnije vraćale su se samo žene i djeca, da bi se na koncu vratili svi osim muškaraca sposobnih za vojsku. Domaći aktivisti uzeli su nagovarati žene da idu do Bosne a neke i preko Bosne s porukama: «Vratite se, ništa vam se neće dogoditi. Vratite se, treba početi obrađivati polja i sijati kukuruz.» Supruge su dozivale svoje muževe preko Bosne i prenosile im poruke. Nisu bile svjesne da svoje muževe mame u smrt. No nisu uspjele nikoga pojedinačno nagovoriti. Nitko nije na njihov poziv došao. A možda bi drugačije bilo da su počeli pojedinačno dolaziti. Čak je bio i jedan takav slučaj, da je otac bio simpatizer partizana i ostao u Garevcu dočekati ih, a sin mu je bio u ustašama i izbjegao preko Bosne. Ta silna propaganda urodila je u Garevcu beznađem a na drugoj strani Bosne konačno je urodila tragičnom predajom Garevljana i muškaraca iz ostalih sela s istu stranu Bosne.

http://garevac.net/sadrzaj/tekst/Gaz.jpg

Predaja se dogodila na gazu – plićaku Bosne oko kilometar i pol nizvodno od skele, u predjelu između njiva koje se zovu Topolik i Božićke u polju ispod Maksimove bašče, svega dvjestotinjak metara nizvodno od budućeg stratišta. Ustaše su u Gornjem polju prije nego će nagaziti na Bosnu ostavljali oružje. Rijetki su ponijeli sa sobom, ali su ga morali držati iznad glave dok su se predavali i odložiti čim su pregazili Bosnu. Nisu partizani bili tako neoprezni. Velik dio oružja garevačke su ustaše pobacale u Tolešin (Ilije Burića) rovanj, jezero. To je bila jama prilično duboka, prečnika dvadestak metara u kojoj nikada čak ni za sušnih godina nije nestajalo vode i gdje smo kasnije često dovodili na pojenje stoku koja se u navisima gojila za prodaju. Kasnije se u selu pričalo o tom oružju koje je pobacano u rovanj pa nas je uvijek bilo strah da koje govedo ne zagazi u vodu i aktivira koju bombu. Roditelji su nas uvijek upozoravali da goveda koja dovedemo na pojenje nikada ne puštamo sa štrange da ne bi zagazila dublje u vodu. Katastarski bi se moglo točno odrediti lokacija tog rovanja. Jedan dio vojnika bacao je oružje u međe kada su pošli prema Bosni. Kasnije su Garevljani potkrčujući međe oko svojih imanja pronalazili municiju i poneki komad zahrđalog oružja.

Iz detalja koje ću sada iznijeti vidi se da je sve ono što će uslijediti bilo vrlo brižno i precizno planirano.

Nakon predaje svi su se vojnici morali zadržati i čekati dok posljednji ne pregazi Bosnu i preda se. Tu je bilo, sjećam se, jedno veliko drvo, udaljeno od Bosne pedesetak metara u čiji su se hlad neki od vojnika sklonili i posjedali a neki čak i polijegali. Kada je poslije nekoliko sati bila okončana predaja i svi pregledani da ne nose skriveno oružje krenuli su pod pratnjom partizana prema selu. Neuvjerljivo zvuči da su partizani bili toliko neoprezni pa su u tom neoprezu dopustili da u Burića štalu zarobljenici donesu nekoliko bombi, što tvrdi gospodin Babić u svojoj knjizi Bosanskoposavski Bleiburg. Na koncu svaki onaj koji bi bio uhvaćen da to čini znao je da ga čeka smrt. A čim je pošao predati se nadao se da će ostati živ. Ne bih se također ovom prigodom želio upuštati i iznositi brojke o broju zarobljenika, jer je to stvar ozbiljne istrage i prikupljanja vjerodostojnih podataka. Svakako nisu točne brojke s kojima barata spomenuti gospodin Babić u svojoj knjizi. U jednom dopisu upućenom Nadbiskupskom Ordinarijatu u Sarajevu tadašnji modrički župnik Franjo Jurić piše: «Župski ured poslao je prošle godine obširni izvjerštaj dana 1. 8. 1946. o sudbini onih 250 ljudi koji su bili zarobljeni.» U arhivu Nadbiskupskog Ordinarijata pronašao sam taj dopis i evo njegove kopije gdje na spisku stoji 251 osoba. Franjo Jurić bio je župnik u Modriči od 25. 07. 1908. godine do 1948. i nikada, ni za vrijeme rata nije napuštao Modriču i znao je sve svoje župljane u glavu i sve detalje zbivanja u njegovoj župi u koju je spadao i Garevac. Skoro sve one koji su pobijeni u Burića štali pokojni Franjo Jurić je krstio, pripremao na prvu pričest i krizmu, vjenčao. Dakle pratio ih je kroz 40 godina. Stoga smatram da je ovo najvjerodostojniji podatak o broju poginulih u Burića štali.
Za predaju se u selu odmah pročulo pa su žene i djeca izlazili i iza međe i provirivali je li njihov netko u koloni. Normalno bi bilo da su nakon predaje u selo krenuli putem koji je od mjesta predaje išao pored Rokića kuća kroz Kaiće do groblja odnosno mjesta gdje će ih prije Burića štale nakratko na otvorenom smjestiti. Nije se tako dogodilo. Spomemnutim putem od mjesta predaje išli su nešto preko jedan kilometar i prošli po onom istom Bajeru (obali) gdje će kroz dvije noći mnogi od njih biti likvidirani, da bi ih potom usmjerili uskim pješačkim putem, jednostopicom prema njivama zvanim Travnjačine, preko Travnjačina prema cesti koja je išla od Modriče prema Bosanskom Šamcu, točno na sastavu ceste koja iz Kaića dolazi na glavnu cestu Modriča Bosanski Šamac. Ova lokacija će biti u ovom sjećanju još jednom spomenuta. Zbog čega su partizani tako učinili? Zbog čega su ih poveli ovim uskim putićem kroz polje? Razlog je vrlo jednostavan i razumljiv. Ako bi išli pored Rokića kuća zatim kroz Kaiće onda su morali proći kroz gusto naseljeni dio sela. Uz samu tu cestu bile su mnoge kuće: Rokića, Marića-Kaića, Kovača. Tu su bile štale, kokošinjci, šupe, koševi, a iz mnogih od tih kuća u koloni su bili oni čije su to kuće, pa je po-stojala opasnost da ljudi počnu bježati iz kolone u svoje kuće. Za ovaj put jedno-stopicu znali su samo Garevljani, vojnici sigurno ne, pa su im oni koji su bili simpatizeri partizana i surađivali s njima preporučili da idu tim pravcem. Dakle konačni cilj i svršetak drame već se tada znao: Likvidacija zarobljenih bez ikakve mogućnost da se dokopaju svojih kuća. Na ovom uskom, pješačkom putu kojim je krenula kolona s jednom malom uzbrdicom do izlaska na glavnu cestu nije bilo niti jedne kuće. Kada su došli na glavnu cestu do mjesta gdje će biti okupljeni, na dužini od otprilike kilometar i pol bilo je uz cestu samo pet kuća, četiri s lijeve i jedna s desne strane. S lijeve strane bila je Loze Šimunovića, Vukadinova, Čelonjina i Durijina kuća a s desne samo Ivića Marića. Cilj i zborno mjesto prije prelaska u Burića štalu bila je Andrića njiva s desne strane njihova pravca dolaska, prije ceste koja pored groblja ide u Kaiće. Tu je bila ravno nasuprot groblja samo kuća Pere Tokića zvanog Frajter a danas je kuća Franike Jagustina, Jaranova. Tu sam s mamom i ostalim ženskim svijetom i djecom prisustvovao dolasku zarobljenih ustaša. Većina svijeta bila je na mjestu gdje je bio stožer, koji su partizani čim su ušli u selo porušili i teren poravnali. Kada su dovedeni u Andrića njivu svi su morali posjedati. Ovaj dio od predaje pa do dolaska u Andrića njivu nisam vidio ali nam je, istina nerado, pričao pokojni otac koji je bio među onima koji su se predali.
Žene su se propinjale da poznaju nekoga svoga. Mahale su rukama i maramama i dozivale. Između civila i vojske stražarila je s puškama na gotovs partizanska straža. Nitko nije smio zakoračiti preko kanala na cestu. Bilo je prilično mnogo svijeta. Nitko ni od civila ni od zarobljenih vojnika nije znao ni što se tu čeka ni koliko će se još dugo čekati. Tu i tada umalo nisam zaglavio. Kada sam opazio oca istrgao sam se iz gomile, ne znajući koja mi opasnost prijeti, povikao sam «eno tate» i potrčao da pređem cestu. Vojnik je već bio potegao pušku ali me zgrabila neka žena opalila mi šamar iza ušiju i odvuka natrag u gomilu. Nikad poslije nisam saznao koja mi je žena spasila život i opalila spasonosni šamar.
Nakon možda sat, sat i pol došlo je još partizanske vojske. Rastjerali su okupljene civile i po redu kako su sjedili, ustaše su u pratnji partizana propratili u štalu garevačkog kulaka Pere Burić, Perende ili Kile, kako ga je selo zvalo. Štala je od tog mjesta bila udaljena oko 200 metara s lijeve strane na putu prema Čardaku. Toga dana već od jutra dok se ustaše nisu bile ni predale vidjeli smo da se oko Perendine kuće nešto neobično događa. Cijelo dvorište u kojem su bile dvije zidane kuće, zidana štala sa prostorom za stoku i visokim potkrovljem za sijeno, koševi, sušnica za sušenje šljiva, kovačnica, šupa za rakijski kazan, kace, bila je ograđena takozvanom turskom ogradom-tarabom, visokom preko dva metra «daska na dasku» tako da se nikada nije moglo vidjeti što se u Perendinom dvorištu događa. Mi smo djeca ponekad sa strahom provirivali u dvorište kroz rupice od kvrga koje su ispale da vidimo što sve tamo ima. Dva su dakle razloga zbog čega je odabrana Burića štala. Prvi je što je to bio, osim škole, koja je bila duboko u selu, jedini čvrsto zidani objekt s toliko prostora. Drugi je bila ta turska taraba da se ne može vidjeti što se unutra događa.

Perenda i sva njegova prilično brojna obitelj iseljena je iz obadvije kuće. Jedini koji je u svom dvorištu ostao bio je njegov sin Anto zvani Tulo, koji je bio oženjen Kajom, zvanom Kajcarom, ali on je bio među zarobljenim i kasnije će biti likvidiran. Ne znam kamo su Perendini iseljeni. Čini mi se da sam čuo da su otišli kod brata mu Matije Burića čija je kuća bila na drugoj strani iza štale. Sva stoka koja je bila u štali otjerana je nekamo. I kuće i štala i dvorište ostali su pusti. Na kapiju je postavljena straža. U jednoj od Perendinih kuća takozvanoj «novoj» useljen je nekakav ured. Vjerojatno je to bilo zapovjedništvo partizanske jedinice koja je tu bila i koja će kraju privesti započeti plan likvidacije, pobiti skoro sve zarobljene. Naoružana straža postavljena je i ispred obadvojih štalskih vrata i ispod malih prozora na štal. Bilo je nekoliko vojnika i na cesti koji su natjerivali da svijet koji je tu sa strahom prolazio, prođe što prije ne okrećući glavu k štali. Čista izmišljotina je koju iznosi gospodin Babić u svojoj knjizi da im je dodavana hrana i voda. Odmah po dolasku izdvajani su maloljetnici koji su se našli sa zarobljenima. To poslijepodne po nekakvom ključu, koji nitko nije znao pušteno je nekoliko civila. Među prozvanim i puštenim bio je i moj otac Pero Burić Franjin, zvani Crljo. Pričao je: «Prozvao me je netko. Javio sam se. Rečeno mi je da iziđem. Popeo sam se nekome na ramena i kroz mali prozor izišao. Na vrata nisu puštali nikoga. Doveli su me pred jednog oficira.
Upitao me je "poznaješ li me"? Nisam znao što odgovoriti, jer ga u tom momentu nisam prepoznao. Ako reknem da ga ne poznam, možda me čeka smrt. Isto tako ako reknem da ga poznajem. Odluka je bila brza i rekao sam - ne. Tada me je upitao: "Sjećaš li se onog desetara iz Knina, kojme si čitao pisma kada su dolazila od kuće i pisao pisma njegovoj kući." Rekao sam da, sjećam se! "Ja sam taj", odgovorio je i upitao me "imam li još nekoga svog u štali". Rekao sam da imam brata Ivu. Prozvali su i njega i pozvali da iziđe. Brat Ivo se javio ali nije mogao izići jer je bio ranjen a trebao je izići kroz mali prozor. Rekao je: "Ja ne mogu sada jer sam ranjen, a izišao danas ili sutra, svejedno je."» Kasnije nije ni izišao nego je likvidiran zajedno s ostalima. Moj otac je naime služio redoviti vojni rok u Kninu. Taj oficir ga je pustio i dao mu mali papirić kao propusnicu i tata je došao kući. Naša stara kuća imala je s prednje strane verandu-trijem. U verandi je bila jedna malo dulja klupa i pored klupe kanta vode i šalica od frtalj litre da se može zahvatiti i napiti vode ne ulazeći u kuću. Tata je uzeo «frtaljušu» zagrabio vode i iskapio a potom «frtaljušu» bacio na dvorište. Zgrabio je kantu i nagnuo. Ispio je na dušak skoro pola kante vode i sjeo na klupu.

Radi istine ovdje želim spomenuti i pitanje dukata koje je Ana Burić, žena Matije dala stražaru, koje spominje i gospodin Babić u svoj knjizi. Ne radi se o onom broju koji on spominje, niti o otkupu nekoliko desetaka ustaša. U štali je bio zarobljen i zatvoren Matijin i Anin sin Matan a ne Ivo kako govori gospodin Babić. Istina je da su Matija i Mara ima li sina Ivu - Ivčina, ali on je puno mlađi i poslije je oženjen Kajicom Mate Perića. Da bi Ana, Matanova majka oslobodila svoga sina Matana dala je stražaru «struku» dukata koje je pod vratom kao cura nosila njihova kći Đuđa. Dala je dakle struku dukata. Na struci je najvjerojatnije bilo deset malih dukata i u sredini veliki dukat zvani «šorvan». Isto tako ne radi se o oslobađanju nikoga drugog nego samo njezinog sina Matana. No dukati su otišli a Matan nije bio pušten.

To poslijepodne kada su ustaše dotjerane u štalu iz svih kuća oko štale mobilizirane su sve sposobne žene. Među njima je bila i moja pokojna mama Ana čiji je muž, moj otac Pero, bio u štali, zatim Katica Bećirova, Mate Burića supruga, Anđa Burić, Jerkuša, jetrva moje mame čiji je muž, već spominjani brat moga oca Ivo bio u štali i još neke. Ove žene, ako su imale svoju zapregu morale su spremiti: nahraniti volove i upregnuti u kola. One koje nisu imale svoju zapregu, među njima i moja strina Anđa Jerkuša, dobile su nečiju zapregu iz sela. Sve su otjerane u Modriču. Na kola je natovarena po hrvatskim selima opljačkana roba. Pričala nam je pokojna mama kako je vidjela gdje partizani iz jednog magacina koji je bio nedaleko od današnjeg MUP-a iznose naramke narodnih nošnji i sanduke u kojima se držala odjeća. Čak je vidjela kako jedan vojnik nosi flašicu koja se kod nas zvala satljik, začepljenu paturinom, u kojoj je vjerojatno bio petrolej-gas. Zadjenuo je satljik među natovarenu robu. Kada su sve potovarli žene su u koloni propraćene preko Gradačca u Gračanicu. Na taj način što su udaljili te žene partizani su željeli oko štale imati što manje svjedoka događanja. Moja mama, dakle, nije bila kod kuće kada je tata bio pušten. Bila je u to vrijeme već u Modriči ili negdje na putu prema Gračanici i vozila pljačku. Ove žene su se vratile tek kada je štala bila prazna i obadvoja štalska vrata i kapija na dvorištu otvorena a štala je zjapila prazna, i bez vojnika i bez stoke. Partizana već više nije bilo u selu. Taj dan Garevljanke su obukle crninu koju većina nije skinula do smrti. U njoj su proživjele ostatak života, umrle i ukopane u njoj. Taj dan rodila se pjesma:

«Mladi ljudi, momci neženjeni
U Burića štali pobijeni.
Što je mogla pokrila je trava
A što nije, odnijela je Sava

Svako jutro pokraj rijeke Save
Djevojačke marame se plave.
Svaka traži svojega dragana,
Kad ga nađe tiho progovara:
Savo vodo, ustavi, ne nosi,
Poznala sam dragana po kosi.

Savo vodo, ustavi valove
Da pokupim kosti draganove...»

Ova se pjesma godinama pjevala krišom na sijelima uz «debelu žicu» violine i uz mnogu gorku suzu.

Nakon predaje došla je noć strepnje i neizvjesnosti i među seljanima i među zarobljenim ustašama. Garevljani koji su surađivali s partizanima i koji su u vrijeme povlačenja ostali u Garevcu, stalno su govorili da svi budu mirni, da ne prave paniku. Da će svi zarobljeni biti saslušani i koji ne budu krivi da će biti pušteni. Nitko od njih nije se osjećao i nije bio kriv pa su zato vjerovali propagatorima. Pogotovo jer su im to «garantirali» njihovi mještani. Svi zarobljeni bili su zapravo u pravom smislu riječi domobrani. Niti jedan od njih nikada nije krenuo u napad na neko drugo selo. Samo su branili svoje. Partizanski suradnici mogli su cijelo vrijeme nesmetano ulaziti u Perendino dvorište. I ulazili su i izlazili.
Istu večer stotinjak metara oko Burića štale od svih domaćinstava odnesene su lopate i ašovi-štila. Skupljali su ih isti garevački aktivisti u pratnji vojnika, partizana. Sve sakupljeno oruđe odneseno je u Perendino dvorište. Bila je to noć strave i užasa koju ni jedan odrasli Garevljanin, odnosno Garevljanka nisu prospavli. U zraku je vjesila kobna slutnja da se sprema nešto strašno. I dogodilo se. Tu noć kamionom je odvezeno nekoliko grupa zarobljenika iz štale nekamo prema Bajama. U prvi moment nije se znalo točno mjesto kamo su ih odvezli. No već sutradan seljani su krišom otkrili da su pobijeni i pokopani na Pašincu. Vidjeli su svježe zatrpanu jamu. Iskopali su je dakle sami zaobljeni ustaše onim alatom što je pokupljen po okolnim kućama, pobijeni i bačeni u nju. Poslije su, kada se vojska povukla žene išle na mjesto pogibije i pričale kako je danima zemlja «disala» - pomicala se valjda odraspadanja tjelesa. Tko je odvezen tamo a tko na drugo mjesto ne zna se. Prije nego bi bili utovareni u kamione svi su odvođeni u Perendinu kuću i tamo vezani žicom po dvojica s rukama na leđima. Ovaj podatak pričao je jedan od onih koji su pobjegli iz kamiona, odležao debelu tamnicu ali je preživio. Drugu noć zarobljene ustaše nisu više vožene na Pašinac, nego na Bosnu i u Šamac na Savu. Na Bosnu su voženi glavnom cestom prema Šamcu a onda su na onom mjestu gdje su kao zarobljenici s Bosne izišli na ovu cestu skrenuli lijevo te pored kuće Ivice Marića – Kaića i Bože Rokića odvezeni na Bajer Bosne koji se nalazio svega dvjestotinjak metara uzvodno od mjesta gdje su pregazili Bosnu. Tu su likvidirani, vjerojatno pucnjem u potiljak.

U Garevcu je bio običaj da se svake mlade nedjelje ide na groblja. To jutro «obilazilo bi se groblje» - išlo se putićem koji je bio oko cijelog groblja i molila krunica a potom se išlo na grobove pokojnika. Na mladu nedjelju koja je došla poslije masakra nitko nije otišao na groblje. Svi Garevljani su otišli na Bajer. Tamo sam bio sa svojom mamom. Niz Bosnu, počev od Topolika duž cijelog polja bio je kolski put kojim su seljani išli u svoje njive Vrbake i Božićke. Sjećam se da je na Bajeru gdje su ustaše pobijne netko od prašine na putu napravio mali humak. Na vrh humka udario je mali križ načinjen od dvije prekrižene šibe i oko njega omotao vjenčić od poljskog cvijeća. Bajer se nalazio oko pola kilometra ispod Maksimovih Bašča, koje su bile na obali desno.

Poljski put koji sam već spomenuo, koji je išao Bajerom gdje su ustaše likvidirane morao je tog proljeća biti prebačen dublje u njive. Naime kada bi Bajerom naišli volovi u zaprezi, odjednom bi počeli beukati-kriviti se i kopati zemlju nogama. Nije ih se moglo natjerati da idu dalje. Nama djeci bilo je čudno zbog čega se do tada mirni volovi tako ponašaju. Stariji su nam rastumačili da su volovi osjetili krv pa bi skoro pobjesnili.
Sutradan poslije pokolja garevački aktivisti su obišli stratište i ustanovili da se nizvodno nekoliko stotina metara dalje na plićaku i u grmlju zaustavilo podosta tjelesa. Uzeli su Peru Burića, zvanog Erlić i naredili mu da ode i oturi ta tjelesa dublje u Bosnu. Pero Burić, Erlić je sin Prende Burića u čijoj su štali bili zatvoreni ustaše. Njegov brat, odnosno drugi Perendin sin Anto-Tulo bio je među zarobljenima i likvidiranim ustašama. Erlić je otiskujući tjelesa pobijenih, među onima koji su zastali na plićaku prepoznao toga svog brata Antu-Tulu. Zakopao ga je u pijesak i kasnije prenio u garevačko groblje. To je ujedno jedini koji je odveden iz Burića štale i ubijen a pokopan na garevačkom groblju. Ostali su otplivali Bosnom u Savu kao hrana somovima.

Ona pjesma neznanog autora koja se cijelo vrijeme tajno pjevala u Garevcu kaže:
«Mladi ljudi, momci neženjeni u Burića štali pobijeni.
Što je mogla pokrila je trava, a što nije odnijela Sava» označva dvije lokacije likvidacije zarobljenih. I jedna i druga lokacija je bila pomno izabrana. I Pašinac i Bajer su bili izvan sela i pogodni za likvidaciju uz minimalnu mogućnost da budu otkriveni barem u vrijeme masakra. Sigurno je da ni jednu od ovih lokacija nisu poznavalai strani vojnici. Birali su ih domaći izdajnici. Kada su noću kamionom voženi na strijeljanje, s vojnikom koji je upravljao vozilom sigurno je sjedio netko od Garevljana. Na ta mjesta trebalo je znati doći, pogotovo noću, a stranac sam to sigurno ne bi znao. Taj Garevljanin je vjerojatno prisustvovao barem dijelu likvidacije. Tko je to bio može se samo pretpostavljati. Bog neka mu sudi.

Premda je nezahvalno ali radi istine moram spomenuti, a to su svi Garevljani znali, najaktivniji suradnici partizana bili su Petar Stanušić, zvani Pero Jozića-Staljin, Petar Jurilj, Niko Stanić, zvani Niko Policija i Mato Andrić-Veliki ili Kokotan, kako su ga mještani zvali. Kokotana treba razlikovati od Mate Andrića Malog, kako smo ga zvali koji je kasnije bio Republičko sekretar državne bezbjednosti u Sarajevu. Bilo je još nekoliko sitnih, malih pomagača koji nisu značili nešto posebno. Kolika je njihova odgovornost nitko osim njih i Boga ne zna. Ali zbog njihove suradnje s partizanima mještani im na dušu stavljaju puno toga.
Kada sam 1965. godine trebao imati mladu Misu u Garevcu osobno sam otišao kući Petra Jurilja, obavijestio ga i pozvao da dođe na mladomisnički ručak. Znao sam da na misu neće doći. Na moj poziv opsovao je meni i svima koji se kod mene okupe «ustašku mater». I razumije se nije došao.
Jako dugo postavljalo se pitanje tko je izvršio likvidaciju zarobljenika u Burića štali.
Odgovor na ovo pitanje možda nudi sljedeći podatak.

Poslije Drugoga svjetskog rata u modi je bilo bratimljenje. Bratimili su se gradovi, sela, škole... Garevac je bio zbratimljen s Braničevim (Braničevo), mjestom u Srbiji preko Dunava od Bele Crkve, skoro na Rumunjskoj granici. Posjete Garevca i Braničeva izmjenjivale su se svake godine. Jedne godine Garevljani su išli u Braničevo a druge godine Braničevljani su dolazili u Garevac. U posjet su išli takozvani napredni poljoprivrednici i kulturnoumjetnička društva u narodnim nošnjama. Ostajali bi po nekoliko dana. Tako su jedne godine Braničevljani bili domaćini Garevljanima a druge godine Garevljani Braničevljanima. Nikada nitko se nije upitao kako je došlo do toga da se bratime dva mjesta koja između sebe nemaju nikakve veze. Jedno u Istočnoj Srbiji a drugo u Bosanskoj Posavini. Jedno čisto srpskopravoslavno a drugo čisto hrvatsko-katoličko. Siguran sam da u vrijeme prije bratimljenja nitko od Garevljana nije nikada čuo za Braničevo. Nosio sam negdje duboko u podsvijesti pitanje: Kako je došlo da se baš ova dva tako različita mjesta bratime? Nisam nikada posebno tražio odgovor niti sam znao od koga ga tražiti. Do jednoga dana.

Od 1977. do 1982. boravio sam u Australiji i djelovao među melbournškim Hrvatima.

Kada sam se 1982. godine vratio bratimljenja i bratskih posjeta više nije bilo. Kada sam upitao zbog čega je prestalo, ispričali su mi sljedeću zgodu.
U tom vremenu jedne godine, ne znam koje, dolazili su borci NOB-a iz Braničeva na nekakvu proslavu u motel Majna iznad Modriče. Tadašnji predsjednik mjesne zajednice Garevca, Marko Andrić zvani Pušak, organizirao je Garevljane da iziđu kod Perijine gostionice, dakle samo preko ceste od Andrića njive, mjesta gdje su ustaše zadržane prije prelaska u Burića štalu. Pred «goste» izišli su svi oni koji su bivali gosti u Braničevu. Iznesena je rakija da se nazdravi «dragim» gostima. Svi kupljeni bili su otprilike iste dobi. Uglavnom rođeni neposredno prije rata, uz rat i mlađi. Svakako sinovi i kćeri onih koji su pobijeni u Burića štali. Među njima našao se i jedan sudionik starije dobi, Marko Andrić zvani Ronđoš. Kada se pozdravljao s jednim herojem-borcem ovaj ga je upitao: «Odakle si ti?» Marko mu je odgovorio: «Iz Garevca!» Tada je taj borac rekao: «Boga ti tvoga, kako si ostao? Iza nas nije ostao tvoje dobi nitko živ!»

Marko Andrić zvani Ronđoš u vrijeme stradanja u Burića štali bio je na ratištu negdje kod Maglaja.
Interesantna dakle pojedinost i pitanje: Zbog čega su borci NOB-a za proslavu izabrali motel u Modriči, nadomak Garevca? Pojedinost koja govori puno i ne kaže ništa.

Na koncu dvije tri riječi o poratnom Garevcu.

Burića štala ostala je do današnjeg dana na duši svakog Garevljanina kao tužan biljeg, jer je skoro iz svake kuće poneko u njoj stradao. Iz nekih i po nekoliko. No Burića štala ostala je, po mišljenju komunističkih vlasti, sve vrijeme njihova trajanja kao «sramotan biljeg» izdajništva. Zbog toga je Garevac cijelu svoju poratnu povijest živio pod kaznama. Odmah poslije rata, kada je u Garevcu uspostavljen Matični ured u njega je kao matičar postavljen Srbin iz Miloševca. Duge godine je to bio Pero Jovanović. Tako je bilo sve do Domovinskog rata. Još i danas Garevljani moraju ići u Bosanski Miloševac po dokumente, jer je tamo prenesen matični ured iz Garevca. Poštanski ured za Garevac postavljen je poslije Drugoga svjetskog rata u isto srpsko selo Miloševac. Nebo iznad Garevca bilo je iskrižano dalekovodima a Garevac je dobio struju tek negdje 1964. godine, ako se ne varam. Telefone smo dobili tek polovicom devedesetih. Kada je Šamac povezivan asvaltnom cestom koja prolazila kroz Garevac sa Sarajevom, asfaltirana je dionica od Bosanskog Šamca do ulaza u Garevac. Garevac je preskočen i nastavljeno asfaltiranje od Modriče do Doboja. Kada je i ta dionica završena tek tada vraćeni su strojevi i asvaltiran dio kroz Garevac. Htjelo se Garevljane kazniti da do zadnjeg trenutka žive u prašini.

Na kraju ovoga svog sjećanja spomenut ću i to da je prvi garevački župnik pokojni Mijo Thon tražio da se na mjestu Burića štale gradi župna crkva. Sinovi pokojnog Perende, svećenik Nikola i Ivčin, koji je živio na tom gruntu darovali bi zemlju. No vlasti nisu dozvolile gradnju garevačke crkve na tom mjestu pa je napravljena ondje gdje danas stoji.

Anto Burić, svećenik

Garevac.net

ZGabriel
14-08-2012, 12:09
Prije nego bi bili utovareni u kamione svi su odvođeni u Perendinu kuću i tamo vezani žicom po dvojica s rukama na leđima. Ovaj podatak pričao je jedan od onih koji su pobjegli iz kamiona, odležao debelu tamnicu ali je preživio. Drugu noć zarobljene ustaše nisu više vožene na Pašinac, nego na Bosnu i u Šamac na Savu. Na Bosnu su voženi glavnom cestom prema Šamcu a onda su na onom mjestu gdje su kao zarobljenici s Bosne izišli na ovu cestu skrenuli lijevo te pored kuće Ivice Marića – Kaića i Bože Rokića odvezeni na Bajer Bosne koji se nalazio svega dvjestotinjak metara uzvodno od mjesta gdje su pregazili Bosnu. Tu su likvidirani, vjerojatno pucnjem u potiljak.

meni je otac pričao o Burića štali. njegovi stričevi su tamo bili zarobljeni, a i otac mog tetka iz Garevca. za njega znam sigurno da je ubijen.
za ovo podebljano - vezani su po dvojica ili četvorica, i kolijko se sjećam, vezani su bodljikavom žicom. ovo drugo - malj u glavu i bacanje u Bosnu. to sam dobro zapamtila.

gorand556
14-08-2012, 12:31
Bilo je tu svega i svačega, neke stvari sam i sam čuo od mog djeda, koji je preživio bitku na Odžaku .Preživio je jer se odbio predati tih prvih dana ,jer su tada svi redom pobijeni. U njegovom slučaju do predaje je došlo nakon 10-15-ak dana skrivanja po okolnim šumama, sa manjom grupom ljudi. Odvedeni su u zatvor (neznam gdje), gdje su proveli neko vrijeme uz dobre batine i svakakva iživljavanja, da bi onda stupilo na snagu naređenje da se više ne ubijaju zarobljenici.

Ovo što si rekla gore za likvidacije, bilo je tu svega,nažalost.Stvari koje normalni ljudski um ne može razumjeti.

gorand556
14-08-2012, 12:48
...
U odžački kraj slila se Hrvatska vojska i izbjegli civili s desne strane rijeke Bosne iz šamačke, modričke i gradačačke općine. U kutu između rijeke Save i Bosne, te planine vučjak, ostala je Hrvatska vojska zajedno sa svojim narodom i svećenstvom braniti svoje kuće i svoju svetu zemlju. U taj slobodni kut hrvatske zemlje sklonili su se ostaci ustaških postrojbi iz Modriče i Garevca sa zapovjednikom Dragutinom Vargom i 450 vojnika. Tu se sklonio i Ibrahim Pjanić, brnitelj utvrde Sokol kod Gračanice, sa svojom skupinom od 1000 vojnika. Pristigao je i Avdaga Hasić iz Kladnjasa sa svojom skupinom ustaša, te ustaška vojska s Plehana, Žepča, Sivše, te ustaški časnici iz Slavonije: Špinger, Perković, Spicer i Mrkonjić.

....

Na zapadnoj strani Odžačke općine od Brusnice i Svilaja je pristizala partizanska tehnika i ljudstvo, a sa sjeverozapada su već bile upućene jake snage krajiških proletera s određenim ciljem k Vučjaku, Joševici i dalje prema Odžaku.

S desne strane rijeke Bosne partizanske snage su bile stacionirane u Modriči, Miloševcu, Crkvini, Obudovcu i Zasavici.

Komandant 56-te divizije Miloš Jovanović, prijeratni komunist, raspoređivao je partizanske jedinice čije su prethodnice bile nadomak Odžaka. Izvještaji su govorili da u Odžaku uopće nema partijske organizacije, niti se zna da u tom kraju ima iti jedan komunist.
Po ustaljenoj praksi sve su četničke vođe, izuzev Bože Matića koji je sa svojim četnicima bio stacioniran na Trebavi i u Dugoj njivi, svoje formacije dolaskom partizanskih jedinica stavile na raspolaganje «narodnoj» vojsci tj. partizanskim komunistima. Sada su u istom stroju gazili proleteri i bivši četnici iz vučjačkog i trebavskog četničkog odreda, koji su počinili teške zločine. Samo su u Garevcu, selu nadomak modriče, za jednu noć na zvjerski način mučili i ubili velik broj ljudi koji su bili okupljeni na Burića posjedu.

...

Organizirani otpor partizanskoj vojsci u samom Odžaku je trajao do 24. svibnja 1945. godine, kada je Odžak zvanično pao u partizanske ruke. Posljednje jače uporište ostalo je u Vlaškoj Maloj, odakle se jedan dio boraca probio prema Prudu. Nakon mnogih partizanskih juriša, do posljednjeg su izginuli branitelji toga kraja. Tako će u partizanske ruke pasti bolnica obrambenih snaga i velik broj civila. Odmazda je uslijedila odmah, partizani su pobili sve ranjenike i civile koje su tu našli. Tu se danas nalazi zajednička grobnica poznata pod nazivom Nujića Bašča, koja je za Hrvate bila simbol dolaska partizanske «slobode» na području posavske regije. Cjelokupna Vlaška Mala pala je u partizanske ruke 25. svibnja 1945. godine. Zadnje borbe vodit će se još kod Pruda na ušću Bosne u Savu, gdje su partizani nekoliko puta forsirali rijeku Bosnu, ali su u njoj mnogi i ostali. Padom Pruda pao je i posljednji slobodni hrvatski teritorij pod komunističku velikosrpsku vlast.

ljuta trava
01-09-2012, 01:42
1. UVOD

Koncem II. svjetskog rata i u godinama poraća hrvatski je narod u Hercegovini bio izložen iznimno brutalnoj represiji komunističkih represivnih organa. Kad se tome pridoda i određen, mada ne i veliki, broj stradalih u prvim godinama rata dolazimo do brojčanih pokazatelja koji pokazuju koliki je obim protuhrvatske zločinačke histerije koja se na hercegovačke Hrvate „sručila“ na temelju zapovijedi iz Beograda.
Na području Hercegovine koja pripada Mostarsko-duvanjskoj i Trebinjsko-mrkanskoj biskupiji, tijekom II. svjetskog rata i poraća, prema nepotpunim podacima, je 18 400 stradalih osoba. Ukoliko ovoj brojci pribrojimo i 1529 stradalih na prostoru Rame, koji zemljopisno nedvojbeno pripada Hercegovini, dođe se do podatka o 19929 žrtava II. svjetskog rata i poraća sa područja Hercegovine, što u postocima iznosi nešto iznad 10 % ukupnog stanovništva.
Najveća stradanja Hrvata katolika zabilježena su u župi Nevesinje. Od 1647 Hrvata, koliko ih je 1940. živjelo na prostoru ove župe, u godinama II. svjetskog rata i poraća živote je izgubilo 847 osoba. Što je čak polovica tadašnjeg stanovništva hrvatske nacionalnosti.
Strukturu ubijenih teško je procijeniti. Sa sigurnosti se može kazati da je među ubijenima 81 katolički svećenik i jedna časna sestra. Ukupan broj stradalih civila na temelju šture dokumentacije još uvijek nije moguće kvalitetno prosuditi.
Slična je stvar i s vojnicima. Naime, na temelju dostupnih izvora nemoguće je precizno utvrditi koliki je broj vojnika stradao u borbama, koliki je pogubljen na temelju bilo kakve presude, a kolikom se broju, nakon okončanja rata, gubi svaki trag.
Na temelju dostupnih podataka i svjedočenja očevidaca, ipak, se može izvesti vrlo precizan zaključak. Naime, daleko najveći broj stradanja hercegovačkih Hrvata dogodio se tijekom završnih ratnih operacija 1945. i odmah nakon njih. Mnogobrojni izvori i svjedočenja pokazuju da su masovne grobnice u Sloveniji i bezbrojna stratišta duž Križnih putova smrti zapravo mjesta koja jedina mogu razotkriti tajnu o smrti najvećeg djela od ukupno 19 929 žrtava II. svjetskog rata i poraća sa ovog područja.

2. KOMUNISTIČKI ZLOČINI U RATU I PORAĆU:

2.1 Zločini nad hrvatskim katoličkim pukom:

Prvi zločini nad hercegovačkim Hrvatima dogodili su se i prije 10. travnja 1941., odnosno proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Naime, odmah nakon 06. travnja 1941. i njemačkog napada na kraljevinu Jugoslaviju četnički su elementi počinili stravične zločine u Ilićima i Čapljini, što je, na žalost, u narednim danima dovelo do odmazdi novoformirane ustaške vlasti.
Prvi partizanski zločini u Hercegovini dogodili su se u prosincu 1942.god. Partizani su tada zauzeli Livno, te pobili sve muškarce koje su uhvatili. Najstrašnije je bilo u selu Priluke, gdje su u samo jednoj noći poubijali preko šezdeset muškaraca. Te zločine počinile su I. dalmatinska i IV. Crnogorska brigada tzv. NOV. Stanovništvo se tada počelo povlačiti iz livanjskih i duvanjskih sela prema Zapadnoj Hercegovini. Slična sudbina ubrzo je snašla i ostale hercegovačke Hrvate.
Već 1943.god. partizanske jedinice iz Biokova i Imotske krajine prelaze u Hercegovinu te pljačkaju i teroriziraju pučanstvo.
U selu Tihaljina (današnja općina Grude) partizani su zarobili trojicu muškaraca (Vladu Vrdoljaka, Veselka Begića i Ljubu Glibotu) opljačkali ih, a potom ubili i njihova tijela masakrirali. Partizani su pljačkali i radnike koji su radili na isušenju Imotsko – Bekijskog polja, a poslije svojih diverzija povlačili su se natrag u biokovska sela pripremajući se za ponovne napade na pučanstvo Zapadne Hercegovine.
Partizani su poharali i planinsko područje između Čvrsnice i Vrana pljačkajući pastire, oduzimajući im blago i hranu.
Želeći uništiti sve hrvatsko i katoličko partizani su ženama iz ovih krajeva ugrijanom metalnim šipkama pržili ruku, ako su imale ucrtan križ ili hrvatski grb.
U ljeto 1944.god stravičan zločin dogodio se u selu Paklinama u duvanjskom kraju. Partizani su tada prvo mučili, zatim pobili 18 seljaka (od toga 3 žene) iz sela Vedašića koji su krenuli u potragu za svojom stokom, prethodno otetom od partizana. Najstariji od njih Ivan Miškić imao je 58 godina, a najmlađi Blaž Bilić samo 18 god.
U selu Aržanu na samoj granici Hercegovine i Dalmacije partizani su mučki pogubili 103 hrvatska domobrana, tako što su ih žive pobacali u Markovića jamu.
U siječnju 1945.god partizani su u Posuškom Gracu upali na „silo“ i zarobili petoricu mladića. To su bili Ante Begić Jarčević (1910.), Ivan Grubišić Zlojo (1915.), Ante Grubišić Durešić (1921.), Mate Grubišić Tomić (1922.) i Mate Bašić (1917.). Odveli su ih u Mamiće te ih postrijeljali kod mamićkoga groblja.
U zimu 1945. god partizani su upali u kući Bogdana Miličevića, te odveli njega i njegovog petnaestogodišnjeg sina, te ih uz još jednog Tomića strijeljali na Kočerinu.
Komunističke vlasti su nakon završetka rata nastavile sa zločinima započetima u ratu, pogotovo su se obračunavale sa škriparima, članovima njihovih obitelji i jatacima (ljudima koji su im donosili hranu, te ostale potrepštine).
http://i820.photobucket.com/albums/zz121/krvaviples/krvavi%20ples/th_siroki07veljace_zarobljenihrvvojnic.jpg

Zarobljeni hrvatski vojnici u Širokom Brijegu, 07.veljače 1945.

ljuta trava
01-09-2012, 01:44
U jesen 1947.god pripadnici UDBE počinili su stravičan zločin u selu Oklaji pokraj Širokog Brijega. Optuživši ih da surađuju sa neprijateljima narodne vlasti, škriparima, strijeljali su djevojke Ivu Soldo iz Dobrkovića i Šimu Topić iz Oklaja. Rodbini su zabranili da ih zakopaju u groblje, te su zakopane ispod jednog drijena. Ovaj zločin počinili su udbaši Lovre Kovačević i Marko Primorac, a pod izravnim zapovjedništvom šefa OZNE, Mirka Praljka.
Jedan od najstravičnijih komunističkih zločina u širokobriješkom kraju dogodio se 23.svibnja 1946.god na Kuljića brigu, gdje je ubijeno petero nevine djece Sliškovića-Kuljića. Pod optužbom da su surađivali sa škriparima komunistički zlikovci predvođeni Mirkom Praljkom, Antom Primorcem i Markom Knezovićem, strijeljali su četiri djevojke i dječaka. Sve se to dogodilo pred njihovim kućnim pragom na očigled uplakanih roditelja i rodbine.

1. Ana Slišković ( 20 god.)
2. Iva - // - ( - // - )
3. Mila - // - ( 19 god. )
4. Zora - // - ( 17 god. )
5. Ivan - // - ( 17 god. )

Njihova sestra i rodica Ruža, koja je također bila određena za strijeljanje uspjela je pobjeći. Obitelj je bila izložena maltretiranju i mučenju, iako su i sami zlikovci znali da oni ne znaju gdje je Ruža. Nakon nekog vremena i ona je uhvaćena i osuđena na višegodišnju robiju.
8. studenog 1947. god. komunisti su počinili stravičan zločin u selu Drinovci. Uhitili su Dragicu Glavaš ženu škripara Ante Glavaša . Mučili su je na razne načine kako bi rekla gdje se nalazi njen muž, što ona uopće nije znala. Tada su okupili mnoštvo naroda ispred crkve u Drinovcima, te je osudili na smrt strijeljanjem. Ubio ju je Petar Marinović Perica pucnjem u zatiljak. Njezin muž Ante ubijen je u blizini Crvenica kod Tomislavgrada.
Na blagdan Sv. Stjepana Prvomučenika, 26. prosinca 1945. god, teško mučeništvo i smrt podnio je Pere Tolić. Naime njega su komunisti presreli na putu za Drinovce te nemilosrdno mučili, probadajući ga noževima,nabijajući mu zdjelu na glavu i udarajući ga sjekirom. Potom su ga ubili i sasjekli sjekirom te ga zakopali u malu rupu.
Nezapamćeno mučenje i ubojstvo dviju Dragica Pavković dogodio se u Izbičnu pokraj Širokog Brijega u kasnu jesen 1947.god. Dragicu, ženu pok. Mile, odvode na Svi Svete 1947. na crnačke Cerove Doce u Spržića kuću gdje je bio zatvor i tamo je muče sustavno. Svjedoci kažu da su je svih tih zimskih i pre hladnih dana po noći skidali golu i noću je po nekoliko puta polijevali vodom da se voda na njoj mrzla, a naravno, pod svim tim torturama uvijek postavljali pitanja i davali „najblaženije uvjete“ da oda gdje im se nalaze odbjegla braća i ostali škripari. To nisu i doživjeli. Kao majka i žena pokojnika kojega su jednako ubili i kao vjernica i katolkinja nije sebi dopustila da bude izdajica.
Njena sudruga i sumučenica je bila djevojka. Uhićena je da bi odala gdje joj se brat nalazi kao bjegunac-škripar na blagdan Svih Svetih 1947. Nju su odveli u mjesni zatvor u oskvrnjenom Župnom uredu u Izbičnu. Naravno kao mlada i lijepa djevojka da su svi zapamtili da je ušla u zatvor i uhićena sa svim i lijepim bijelim zubima. Kada je strijeljana, 12. prosinca, nije imala ni jednoga zuba u glavi. Pokopane su na mjestu gdje su strijeljane, u istom grobu, nogama okrenute jedna prema drugoj.
http://i820.photobucket.com/albums/zz121/krvaviples/krvavi%20ples/th_dragice.jpg
Dragica Pavković, žena Milanova i Dragica Pavković, kćerka Ilijina

ljuta trava
01-09-2012, 01:45
Komunističke vlasti žestoko su se obračunavale sa škriparima bivšim hrvatskim vojnicima koji se nisu željeli predati. Jedan od takvih bio je i Benedikt Benko Penavić iz Širokog Brijega. Bio je fakultetski obrazovan i još od gimnazijskih dana bavio se politikom. Prošao je Bleiburg i Križni put te stigao do Sarajeva. Ne mogavši se pomiriti sa zarobljeništvom bježi iz Sarajeva i dolazi u rodni kraj. Tu se priključuje križarima pod vodstvom Bože Mandića i postaje jedan od glavnih vođa križarskog pokreta. 1947. god biva teško ranjen u okršaju sa komunistima, te je smješten u Vrljića pojatu u selu Bogodolu podno Čabulje. Za njega su se brinuli Jure, Manda i Frano Vrljić. Komunističkim vlastima izdao ih je Pero Čuljak iz Goranaca te je Benko otkriven i ubijen kao i njegovi domaćini. Glava mu je tri dana bila izložena na mostu u središtu Širokog Brijega, a lištički komunisti su se iživljavali stavljajući mu cigaretu u usta i igrajući kozaračko kolo oko njegove glave.
U Posušju su 12. prosinca 1947. god. na smrt osuđena i strijeljanja sedmorica mladića. Presudu je pred okupljenim narodom pročitao Mirko Praljak.
Tad su ubijeni :
1. Ivan Kovačić ( 1925.)
2. Ivan Bakula (1926.)
3. Ivan Biško (1911.)
4. Jure - // - (1921.
5. Marijan Bošnjak Marjanica (1915.)
6. Ivan Marić Bili (1909.)
7. Jozo Karamatić Josa (1919.)

U duvanjskom selu Crvenice udbaši su uhitili mladića Petra Karačića i optužili ga da je nosio hranu škriparu Anti Glavašu. Mučili su ga i tražili priznanje no nisu uspjeli. Petar nije želio biti izdajnik i svu krivnju je prebacivao na sebe. Strijeljali su ga ispod kuća u Crvenicama. Tri su puta pucali ali je Petar ostao živ, ubijen je tka kad mu je jedan udbaš opalio metak u čelo.

Godine, 1945. u Crvenicama se dogodio još jedan stravičan zločin nad šestoricom mladića iz Roškog Polja. Oni su zapaljeni u Lešinoj kući, jedan je pokušao pobjeći ali su ga komunisti dočekali te izboli bajunetama. To su bili:

1. Ante Križić (1923.)
2. Mate - // - (1925.)
3. Marijan Jozić ( 1925.)
4. Ante Ljubas (1910.)
5. Ivan - // - (1926.)
6. Jozo Šapina (1924.)

U Mostaru su 28. listopada 1947. god osuđeni na smrt i strijeljani braća Ante i Stipan Gelo iz sela Ljubunčića kod Livna. Oni su prema lažnom svjedočenju Milke Ćurković optuženi da su ubili njezina dva ujaka u Ljubunskom lugu. Kasnije se uspostavilo da su ih ubila dvojica četnika, koja su za taj zločin dobila po sedam godina zatvora. Za isto djelo nevina braća Gelo, Hrvati, su osuđeni na smrt. To je bila pravda u komunističkoj Jugoslaviji.

ljuta trava
01-09-2012, 01:47
2.2 Ubojstava i progoni hercegovačkih franjevaca:

„Bog ih je stavio na kušnju i našao da su ga dostojni. Primio ih je kao žrtvu paljenicu, za malo muke zadobiše dobra velika“

Komunistička mržnja prema religiji, tj. Katoličkoj Crkvi očitovala se na najgori način baš u Hercegovini. Želeći u potpunosti uništiti Hrvate-katolike na ovim područjima nemilosrdno su se okomili na Crkvu u Hercegovini. Pogotovo su na udaru bili Hercegovački franjevci kao duhovni pastiri katoličkog puka. Oni ne samo da su bili duhovni pastiri, nego su i najzaslužniji za očuvanje hrvatskog identiteta i tradicije među ovim narodom. Komunisti su mislili da će ako unište Crkvu, lakše manipulirati narodom. Od komunističke ruke stradalo je 66 fratara Hercegovačke franjevačke provincije, a više stotina prošlo je kroz komunističke tamnice i mučilišta. Od 66 ubijenih hercegovačkih franjevaca za grobove njih 36 još se ne zna. Prije tri godine pokrenuta je kauza mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, a generalni postulator Franjevačkog reda fra Luka M. De Rosa imenovan je postulatorom kauze.
Za vrijeme Drugoga svjetskog rata, napose u veljači 1945., komunisti su doslovce počinili masakr nad Hercegovačkom franjevačkom provincijom (ozemlje zapadne Hercegovine, duvanjskoga kraja i Slanoga u Dalmaciji), ubivši joj 66 fratara, bez suđenja i krivnje, što je trećina od ukupnoga broja ondašnjih hercegovačkih franjevaca. Još se ne zna se grobove njih 35. Drugu su trećinu pojela dugogodišnja uzništva, iz kojih se većina nije niti vratila. Čak je 89 franjevaca osuđeno na 341,5 godina zatvora. Njih je 15 ubijeno i na odsluženju vojnoga roka. Posljednja se trećina Provincije 1945. nalazila izvan hrvatskih područja (Europa, SAD, Kanada, jedan u Kini). Provincija je tako do 1952. godine istrijebljena te nosi tegobnu odrednicu mučeničke provincije. Nakon završetka rata, kada su Hrvati sa svojim svećenicima još ubijani u kolonama smrti, komunisti su zabranjivali rad sjemeništa, novicijata i studija teologije, ali je broj franjevačkih novaka svejedno rastao izvan svih nadanja, rodivši iz krvi mučenika sjeme pomlatka Crkve u Hrvata.
Već u svibnju 1942. god partizani su upali u župni stan na Kongori te zarobili župnika fra Stjepana Naletilića, rođenog 1907.god na Širokom Brijegu. Prije smrti su ga ispitivali, “sudili” i vjerojatno mučili, a za njegove se kosti ne zna do današnjeg dana. S njim su ubijena još dvojica Hrvata, fra Stjepanov brat Marijan i njegov prijatelj Matiša Penavić sa Širokog Brijega. Po svemu sudeći, nakon smaknuća, 25. svibnja, ubačeni su u provaliju zvanu Suho jezero, na planini Ljubuši iznad sela Zanaglina u blizini Rilića, u kupreškoj općini.
U jesen 1944. god točnije 30. listopada, pripadnici XII. Hercegovačke divizije su ubacili bombu u župni stan u Međugorju te pritom ubili 74-godišnjeg umirovljenog fratra fra Križana Galića. Ukopan je na groblju Kovačica u Međugorju.
28. srpnja na Humcu je, po nalogu OZNE, uhićen župni vikar i drugi meštar novaka fra Maksimilijan Jurčić (1913.), te odveden u Vrgorac i strijeljan. Posmrtni ostaci pronađeni su mu u masovnoj grobnicu u Vrgorcu 2008.god. Pokopan je u studenom 2009. na Širokom Brijegu.
Kao župnika u Čapljini, partizani su fra Petra Sesara (1895.) koncem siječnja 1945. odveli iz župnog stana u Čapljini. 2. veljače vratili su ga noću u zvonik, podmetnuli mu strjeljivo u džepove i ubili ga pod izlikom da je bio naoružan. Prema partizanskim izvorima fra Petra Sesara uhitili su pripadnici 4. Splitske brigade. Nakon toga preuzeo ga je major Jovan Andrić, zapovjednik II. brigade KNOJ-a, te odveo na lijevu obalu Neretve. Do danas mu se za grob ne zna.
Stravičan zločin dogodio se 6. veljače u župi Mostarski Gradac. Partizani, pripadnici II. proleterske brigade, kojom je zapovijedao major Bruno Vuletić, su zarobili šestoricu fratara, dva vojnika i jednog civila, naredili im da se skinu do gola te ih sve postrijeljali iznad crkve u Gornjem Gracu.
Tada su ubijeni:
1. fra Augustin Leopold Zubac (1890.), ž. vikar i upravitelj hidrocentrale na rijeci Lištici
2. fra Krešimir Pandžić (1892.), profesor na Širokom Brijegu
3. fra Roland Zlopaša (1912.), profesor na Širokom Brijegu
4. fra Zvonko Grubišić (1915.), ž. vikar u Mostarskom Gracu
5. fra Rudo Jurić (1925.), klerik
6. fra Kornelije Sušac (1925.), klerik

ljuta trava
01-09-2012, 01:49
Već od jeseni 1944. god. partizani pokušavaju ovladati područjem Širokog Brijega, jednim od najčvršćih ustaških uporišta. Malobrojni i slabo naoružani branitelji (HOS, Nijemci i najvećim djelom seoska milicija), dugo su odolijevali žestokim napadima partizanskog pješaštva, topništva i zrakoplovstva.
Svakodnevne borbe vođene su sve do početka veljače 1945., odnosno do dolaska na prilaze Širokom Brijegu i Mostaru VIII dalmatinskog korpusa (zapovjednik general Petar Drapšin, politički komesar pukovnik Boško Šiljegović)
U odlučni udar na Široki Brijeg partizansko je pješaštvo iz sastava 26. divizije ( zapovjednik pukovnik Božo Božović, politički komesar Dušan Korać) i 9. divizije ( zapovjednik pukovnik Ljubo Truta, politički komesar potpukovnik Andro Kovačević) krenulo uz potporu topništva, tenkova i zrakoplovstva.
Prvi dan općeg napada na Široki Brijeg, 06. veljače 1945., partizani su poduzeli i tenkovski napad, ali su zaustavljeni u uskom Klancu na samom ulazu u Široki Brijeg.
Široki Brijeg, a posebno crkva i samostan, bili su izloženi dvodnevnoj paljbi teškog topništva. Samo je crkva u tim danima pogođena čak 296 puta. U prijepodnevnim satima 07. veljače pripadnici 11. Dalmatinske brigade (zapovjednik major Ivan Guvo) iz sastava 26. divizije zauzeli su crkvu i samostan. Pred njih je izašao fra Borislav Pandžić, te im otvorio samostanska vrata. Ubrzo su partizanski obavještajni oficiri i povjerenici OZNE zarobili 12 fratara te ih počeli ispitivati. Bacili su pred njih sliku Poglavnika i naredili da je pogaze. Fratri su to naravno odbili.
Nakon ispitivanja poubijali su ih u protuavionskom skloništu, jednog po jednog, a potom njihova tijela polili benzinom i zapalili. Sve se to dogodilo u zoni odgovornosti 11. dalmatinske brigade, iste one partizanske postrojbe koju zbog zločina nad ratnim zarobljenicima na Kočevskom rogu u svojim iskazima prozivaju ratni pripadnici te postrojbe Ivan Gugić i Simo Dubajić
Poslije je partizanska propaganda širila neistine o tome da su fratri pucali na partizane sa crkvenog zvonika, te da su ih polijevali vrelim uljem. Činili su sve kako bi umanjili odjek stravičnog zločina koji su počinili.
Osam fratara iz širokobriješkog samostana sklonilo se zajedno sa đacima i nešto puka u fratarsku hidrocentralu na rijeci Lištici. 8.veljače nakon završetka borbi izašli su da vide što je se oko njih događa, no bivaju zarobljeni. Partizani ih odvode kamionima „via Split“, kako se tada govorilo. Na području Zagvozda pronađena je jedna masovna grobnica, u kojoj su, iz ove skupine franjevaca, pronađeni i identificirani, jedino, posmrtni ostaci fra Melhiora Prlića, dočim se zemnim ostacima ostalih franjevaca i dalje traga.
Zbog nekih razloga Fra Mariofil Sivrić, tadašnji zamjenik gvardijana na Širokom Brijegu, izdvojen je iz te skupine i vjerojatno ubijen oko 10. veljače negdje na području Širokog Brijega. Vrlo je izgledno da se njegovi posmrtni ostatci nalaze u masovnoj grobnici Dubrava u Knešpolju. Sudeći prema najavama iz Vicepostulature postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« kao i medijskim natpisima proces iskapanja i premještanja ove masovne grobnice trebao bi otpočeti uskoro.


OSTATAK TEKSTA MOŽETE PROČITATI NA http://komunisticki-zlocini.blog.hr/

galija
01-09-2012, 21:53
malo o operaciji "Albia" i četničkim zločinima

29. VIII. do 4. IX. 1942. grupa od oko 1.000 istocnohercegovackih cetnika je za vrijeme talijanske vojne operacije “Albia” protiv partizana na Biokovu izvrsila masovnu pljacku, palez i zlocine nad tamosnjim civilnim hrvatskim pucanstvom. Tako je samo na podrucju velike zupe Cetina (u mjestima Rascani, Zupa biokovska, Kozica i Dragljani) zaklano, strijeljano i spaljeno oko 160 Hrvata, medju kojima i tri svecenika i to: Ivan Condic, Josip Braenovic, kojemu su otsjekli glavu, i Ladislav Ivankovic. Bacovic je 5. IX. 1942. o toj “kaznenoj ekspediciji” izvijestio D. Mihailovica da su cetnici pobili preko “1.000 ustasa”, a da sami nisu imali “ni jednog mrtvog i ranjenog”, da su na tome putu od Ljubuskog do Vrgorca “oderali ziva tri katolicka svestenika”, ubijali “sve muskarce od 15 godina na vise”, te da “17 sela je potpuno spaljeno” nakon cega su juzno od Makarske s pjesmom i srpskom zastavom “dosli na obalu naseg Jadrana gde su na obali poboli nasu zastavu”. Od svibnja do rujna 1942. u istocnoj Hercegovini su cetnici na osnovu sporazuma s Talijanima preuzeli vlast,osim gradova, te pobili nekoliko stotina Hrvata i Muslimana, nakon cega je uslijedilo masovno iseljavanje hrvatskog i muslimanskog pucanstva s lijeve obale Neretve. U ovom periodu taj egzodus je bio vecinom s podrucja stolackog kotara na kojemu od “oko 28.000 katolika i muslimana”, osim nekoliko obitelji u samom Stocu nije ostao ni jedan Hrvat i Musliman, kaze se u jednom cetnickom dokumentu. U tijeku talijanske vojne operacije protiv partizana na prozorskom podrucju u listopadu 1942., cetnici su najprije na mostarskom podrucju ubili oko 200 Hrvata i Muslimana, a zatim na prozorskom ubili, zaklali, bacili u vodu ili jamu 1.716 ljudi, od kojih su 340 bili Muslimani, a ostalo Hrvati civili, dok su na povratku na konjickom kotaru ubili dvadesetak Hrvata, opljackavsi kuce i sela i mnoge zapalivsi. Bacovic je brzojavom 23. X. 1942. izvijestio D. Mihailovica: “U operacijama Prozor zaklano je preko 2.000 Sokaca i Muslimana. Vojnici se vratili odusevljeni”.22

Istodobno i na podrucju sjeverne i srednje Dalmacije cetnici su u reziji Talijana i pod njihovim okriljem izvrsili vise zlocina genocida nad Hrvatima. Tako su pocetkom listopada 1942. na podrucju velike zupe Cetina, predvodjeni vojvodom M. Rokvicem u selima Gata, Naglice, Cisla, Ostrvica, Zvecanji, Dugopolje, Kolenice, Srijani i Dolac Gornji pobili oko 200 Hrvata, a nakon pljacke mnoge kuce zapalili. Kako su Talijani zabiljezili: “Poklane su vecinom starije osobe, zene i djeca koje nisu imale nikakve veze s partizanima”. Svatko je zaklan tamo gdje je i uhvacen. Cetnici su usput pjevali: “Nama Petar iz Londona pise oj Hrvati nema vas vise”. Zatim su Djujicevi cetnici 21. X. 1942. u Bitelicu, kod Sinja, u reziji Talijana ubili 29, a u Otisicu 6 Hrvata, zapalivsi pritom 220 hrvatskih kuca. Prema izvjescu talijanskog generala Berardija iz Knina “svaki katolik je mucen i zaklan, a poslije je vecina lesina izmrcvarena na najgrozniji nacin”, ali nije reagirao. Djujic je brzojavom izvijestio D. Mihailovica: “Moji su klali sreda!” I Medacki cetnici su 3. X, 1942. ubili petoricu Hrvata iz Ribnika. Svi dokumenti pokazuju da su u ovim pokoljima stradali civili, sto se vidi i po cetnickim gubicima, a isti su imali za posljedicu novi val izbjeglih Hrvata iz ovih podrucja prema moru i dalje u unutrasnjost NDH.23

Sava04
20-09-2012, 18:02
malo o operaciji "Albia" i četničkim zločinima

29. VIII. do 4. IX. 1942. grupa od oko 1.000 istocnohercegovackih cetnika je za vrijeme talijanske vojne operacije “Albia” protiv partizana na Biokovu izvrsila masovnu pljacku, palez i zlocine nad tamosnjim civilnim hrvatskim pucanstvom. Tako je samo na podrucju velike zupe Cetina (u mjestima Rascani, Zupa biokovska, Kozica i Dragljani) zaklano, strijeljano i spaljeno oko 160 Hrvata, medju kojima i tri svecenika i to: Ivan Condic, Josip Braenovic, kojemu su otsjekli glavu, i Ladislav Ivankovic. Bacovic je 5. IX. 1942. o toj “kaznenoj ekspediciji” izvijestio D. Mihailovica da su cetnici pobili preko “1.000 ustasa”, a da sami nisu imali “ni jednog mrtvog i ranjenog”, da su na tome putu od Ljubuskog do Vrgorca “oderali ziva tri katolicka svestenika”, ubijali “sve muskarce od 15 godina na vise”, te da “17 sela je potpuno spaljeno” nakon cega su juzno od Makarske s pjesmom i srpskom zastavom “dosli na obalu naseg Jadrana gde su na obali poboli nasu zastavu”. Od svibnja do rujna 1942. u istocnoj Hercegovini su cetnici na osnovu sporazuma s Talijanima preuzeli vlast,osim gradova, te pobili nekoliko stotina Hrvata i Muslimana, nakon cega je uslijedilo masovno iseljavanje hrvatskog i muslimanskog pucanstva s lijeve obale Neretve. U ovom periodu taj egzodus je bio vecinom s podrucja stolackog kotara na kojemu od “oko 28.000 katolika i muslimana”, osim nekoliko obitelji u samom Stocu nije ostao ni jedan Hrvat i Musliman, kaze se u jednom cetnickom dokumentu. U tijeku talijanske vojne operacije protiv partizana na prozorskom podrucju u listopadu 1942., cetnici su najprije na mostarskom podrucju ubili oko 200 Hrvata i Muslimana, a zatim na prozorskom ubili, zaklali, bacili u vodu ili jamu 1.716 ljudi, od kojih su 340 bili Muslimani, a ostalo Hrvati civili, dok su na povratku na konjickom kotaru ubili dvadesetak Hrvata, opljackavsi kuce i sela i mnoge zapalivsi. Bacovic je brzojavom 23. X. 1942. izvijestio D. Mihailovica: “U operacijama Prozor zaklano je preko 2.000 Sokaca i Muslimana. Vojnici se vratili odusevljeni”.22

Istodobno i na podrucju sjeverne i srednje Dalmacije cetnici su u reziji Talijana i pod njihovim okriljem izvrsili vise zlocina genocida nad Hrvatima. Tako su pocetkom listopada 1942. na podrucju velike zupe Cetina, predvodjeni vojvodom M. Rokvicem u selima Gata, Naglice, Cisla, Ostrvica, Zvecanji, Dugopolje, Kolenice, Srijani i Dolac Gornji pobili oko 200 Hrvata, a nakon pljacke mnoge kuce zapalili. Kako su Talijani zabiljezili: “Poklane su vecinom starije osobe, zene i djeca koje nisu imale nikakve veze s partizanima”. Svatko je zaklan tamo gdje je i uhvacen. Cetnici su usput pjevali: “Nama Petar iz Londona pise oj Hrvati nema vas vise”. Zatim su Djujicevi cetnici 21. X. 1942. u Bitelicu, kod Sinja, u reziji Talijana ubili 29, a u Otisicu 6 Hrvata, zapalivsi pritom 220 hrvatskih kuca. Prema izvjescu talijanskog generala Berardija iz Knina “svaki katolik je mucen i zaklan, a poslije je vecina lesina izmrcvarena na najgrozniji nacin”, ali nije reagirao. Djujic je brzojavom izvijestio D. Mihailovica: “Moji su klali sreda!” I Medacki cetnici su 3. X, 1942. ubili petoricu Hrvata iz Ribnika. Svi dokumenti pokazuju da su u ovim pokoljima stradali civili, sto se vidi i po cetnickim gubicima, a isti su imali za posljedicu novi val izbjeglih Hrvata iz ovih podrucja prema moru i dalje u unutrasnjost NDH.23

Obićno ne volim ovo da komentarišem, ali interesuje me iz kojih zvaničnih arhiva je potvrđeno ovo za Baćovića i Đujića. Za Manu Rokvića znam da je izvršio pokolj, ali nad muslimanskim stanovništvom. Moguće je da su pobijeni i Hrvati, ali je on od đenerala D.M. za taj čin dobio smrtnu kaznu koja je kasnije i izvršena. Ako se vodite komunističkim činjenicama to su gnusne laži i prevare. Imam ja brdo tih dokumenata iz II Svetskog rata i komunističkih i JVuO.

galija
20-09-2012, 19:33
Obićno ne volim ovo da komentarišem, ali interesuje me iz kojih zvaničnih arhiva je potvrđeno ovo za Baćovića i Đujića. Za Manu Rokvića znam da je izvršio pokolj, ali nad muslimanskim stanovništvom. Moguće je da su pobijeni i Hrvati, ali je on od đenerala D.M. za taj čin dobio smrtnu kaznu koja je kasnije i izvršena. Ako se vodite komunističkim činjenicama to su gnusne laži i prevare. Imam ja brdo tih dokumenata iz II Svetskog rata i komunističkih i JVuO.

HIC: Medjunarodni znanstveni skup "JUGOISTOCNA EUROPA 1918.-1995.", Četnički zločini genocida nad Hrvatima i Muslimanima u Bosni i Hercegovini i Hrvatima u Hrvatskoj tijekom Drugoga svjetskoga rata (1941.-1945.), Mr Zdravko Dizdar.

Dio na portalu je iz navedenog članka

http://hrcak.srce.hr/search/?q=zdravko+dizdar
na linku ima još ponešto od ovog povjesničara

bandira
20-09-2012, 21:09
Obićno ne volim ovo da komentarišem, ali interesuje me iz kojih zvaničnih arhiva je potvrđeno ovo za Baćovića i Đujića. Za Manu Rokvića znam da je izvršio pokolj, ali nad muslimanskim stanovništvom. Moguće je da su pobijeni i Hrvati, ali je on od đenerala D.M. za taj čin dobio smrtnu kaznu koja je kasnije i izvršena. Ako se vodite komunističkim činjenicama to su gnusne laži i prevare. Imam ja brdo tih dokumenata iz II Svetskog rata i komunističkih i JVuO.

http://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=5&ved=0CDMQFjAE&url=http%3A%2F%2Fwww.dugirat.com%2Fnovosti%2Faktua lno%2F12291-obiljeavanje-68-obljetnice-najtunijeg-dana-u-gatima.html&ei=wWlbUJ6nBozS4QSc1IDgBw&usg=AFQjCNFaIWwK7HA6cd4DvTCvncey-JMYFw&sig2=pv9caaXTTAxdrU6YJkXv8g&cad=rja

http://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=2&cad=rja&ved=0CCQQFjAB&url=http%3A%2F%2Fsh.wikipedia.org%2Fwiki%2FMasakr_ u_Gatima&ei=62hbUIuCK4j-4QTzjICQDw&usg=AFQjCNE4G0tUj8i1vZPuItu7Sk-HpEod8Q&sig2=rJ2pqxuWmWT8fLZtJ2PrXA

30. septembra 1942. godine u 20 sati iz Splita u Omiš prispeli su italijanskim kamionima 130 "antikomunističkih milicionara", koji su iste večeri prenoćili u italijanskom logoru u Omišu. 1. oktobra u 6 sati naoružani strojnim puškama i bombama pomognuti od dve satnije italijanske vojske krenuli su pešice za selo Gat opštine Prikopoljice, kuda je ista milicija stigla do Gata. Tu su sreli devet devojaka, mlekarica koje su nosile mleko za Omiš i na mestu ih ubili.[1] Protivkomunistička milicija je ubijanje vršila noževima, što je tipičan način četnika."[1]

Čim je antikomunistička milicija stigla u selo Gat počela je da pali kuće, prvenstveno one uz puteve. Tako je spaljeno 115 kuća. Ta četnička milicija ubijala je koga je stigla tako da je ubijeno 89 lica, a ranjeno preko 30.[1] Od svih kuća u selu ostalo je 6, koje nisu popaljene. Pored paljevine i ubijanja milicija je vršila pljačku vrednota i zadržavala kod sebe. U istom pohodu, osim Gata, stradala su i okolna sela Čisla, Zvečanje i Ostrvici. U selu Ostrvici istoj opštini popaljene su tri kuće sa životnim namirnicama. U selu Zvečane popaljeno je pet kuća. Protivkomunističku miliciju u svim selima pratila je redovno italijanska vojska za sve vreme dok je trajala akcija, od 1 oktobra u 6 sati do 2 oktobra.[1]

Kao odgovoran za pokolje navodi se Mane Rokvić, čije su snage bile dio Dinarske četničke divizije, odnosno kvislinške formacije Antikomunistička dobrovoljačka milicija. Pokolj je obilježila i okrutnost prema žrtvama od kojih je veliki broj prije ubijanja bio sakaćen, mučen, a neki i živi spaljeni. Pokolj je, između ostalih, rekonstruiran ne samo na temelju svjedočenja preživjelih, nego i nekih Rokvićevih pretpostavljenih kojima je detaljno opisao napad na selo.

Poručnik Đorđe Nikolić, komandant puka "Kralj Aleksandar" Dinarske divizije je 11.12. 1942. protestovao Draži Mihailoviću, komandantu JVUO, zbog unapređenja Mana Rokvića:

Krajem septembra meseca Mane Rokvić na zahtev Komande Talijanske Divizije "Sasari" čijoj se vlasti jedino i pokoravao, preduzme akciju protiv hrvatskih sela iznad Splita i Klisa ka Sinju. Kako je u izgledu bila dobra pljačka uspeo je da sakupi oko 120 boraca vičnih njemu — sve same aramije — i pođe u akciju. Kako je docnije sam pričao i otvoreno se hvalio, uspeo je da spali 19 hrvatskih sela i da pobije sav narod — govorio je da je samo u jednom selu zapalio školu zajedno sa svima đacima i učiteljima... Zbog prednjeg tražili smo da se Mane Rokvić isključi iz organizacije kao apsolutno štetan. Umesto toga dolazi dekret o njegovom unapređenju u čin četničkog vojvode, a unapređen je na predlog kapetana Ivaniševića...

Inkvizitor
20-09-2012, 22:58
Obićno ne volim ovo da komentarišem, ali interesuje me iz kojih zvaničnih arhiva je potvrđeno ovo za Baćovića i Đujića. Za Manu Rokvića znam da je izvršio pokolj, ali nad muslimanskim stanovništvom. Moguće je da su pobijeni i Hrvati, ali je on od đenerala D.M. za taj čin dobio smrtnu kaznu koja je kasnije i izvršena. Ako se vodite komunističkim činjenicama to su gnusne laži i prevare. Imam ja brdo tih dokumenata iz II Svetskog rata i komunističkih i JVuO.

Koju su kaznu dobili Todorović, Dangić i Đurišić dobili za pokolje muslimana uz Drinu i na sandžaku? Jevđević za pokolje u Rami?

caporegime
21-09-2012, 15:21
premješteno na drugu temu, pa se tamo može povesti rasprava o navodima

http://www.hrhb.info/showthread.php?t=116&page=18

Jager
24-09-2012, 17:50
Inače, ovo svjedočanstvo je kao "stvoreno" za ovu temu.Svjedok je Ante Pranić, koji govori o tome kako je tridesetak partizana i četnika, odnosno njegovih susjeda sa petokrakama i kokardama, poklalo njegovu obitelj:

http://www.youtube.com/watch?v=xmxyhmpF7lk&feature=relmfu

Nije za one slabijeg želuca.

Inkvizitor
25-09-2012, 12:29
odakle je ovo svjedočanstvo Jager..iz kog kraja..

što sve pomračeni ljudski um može uraditi..sotonski um..

Jager
25-09-2012, 15:02
odakle je ovo svjedočanstvo Jager..iz kog kraja..

što sve pomračeni ljudski um može uraditi..sotonski um..

Nažalost, ne znam iz kojeg kraja je.Slučajno sam nabasao na gornji intervju surfajući jubitom.Slažem se, trebaš biti teški patolog da napraviš nešto slično gore opisanom...

Inkvizitor
01-10-2012, 16:53
Komemoracija u spomen na četnički pokolj u Gatima


http://slobodnadalmacija.hr/Split-%C5%BEupanija/tabid/76/articleType/ArticleView/articleId/189135/Default.aspx

NorthStand
21-10-2012, 02:18
koliko god nekad bio ponosan na činjenicu da sam hrvat, toliko sam ponekad bijesan i frustriran. svi ovi četničko partizanski pokolji su mogli biti spriječeni da nije bilo domaće gamadi i kretena koji ne vide dalje od svog nosa. koji ne vide dalje od onog što im netko drugi servira, kako je samo ono govno kumrovečko zaludilo ne samo naš narod već sve narode u regiji s nekakvom jugoslavijom. a zapravo se sve vrtilo oko njegove bijedne guzice, a onaj plač onih debila na zagrebačkom glavnom kolodvoru kad je kopile otegnulo papke stvarno ne bih komentirao. pa da vam je dijete umrlo, ne bi onako cmizdrili propaliteti jedni jadni i bijedni. a ne najveći zlikovac i krvnik vlastitog roda otišo tamo, gdje je trebo otić davno prije 1980e! al ajmo mi kukat i plakat malo, toliko nam je toga dobrog dao. samo da je cmoljit i žalit za jugoslavijom, to je većina današnjih hrvata na žalost, jer da nije ne bi nam stolovale komunjaretine na vlasti, niti bi nam država bila u ovakvoj banani u kakvoj je sada. to se možemo zahvalit ponajviše glasačima račana sanadera mesića josipovića i naravno milanovića. da nema njih, mislim da bi ova država puno ljepše izgledala i funkcionirala. da nema njih, vjerojatno ni sve ove silne zločine ne bi morali pretrpjeti, da nema njih vjerojatno nikad u jugoslavijama nebi ni bili, niti bi krvavim ratovima morali iz njih izlaziti. al eto i danas slave taj nekakav opjevani antifašizam, koji ne moram valjda govorit previše od kud je došo, iz istog pravca od kud je došo i fašizam. sere mi se od tih umjetnih stranih gluposti, koje se nameću ko neke hrvatske vrijednosti. niti su antifašisti išta dobroga donjeli hrvatskoj i hrvatima, niti su fašisti prema tome ne znam šta mi tu imamo obilježavat i glumit nekakve nostalgije po tom pitanju? ja sigurno nikad neću slavit dan antifašističke borbe, kao što nikad neću ni glorificirat musolinija i ostale okupatore naše zemlje. al neću boga mi ni dozvolit, da mi pojedinci govore koje su to naše hrvatske vrijednosti, ja ipak mislim da ja znam najbolje koliko volim svoju zemlju i što smatram iskrenim a što neiskrenim patriotizmom. svakako da smo mogli puno zala izbijeć, da smo bili pametniji i jedinstveniji u prošlosti, ali nismo. ali zato treba izvuć pouke iz te krvave prošlosti, da nam se ne bi dogodila slična budućnost.

SarajkaDjevojka
05-12-2012, 18:21
http://blog.vecernji.hr/zvonimir-despot/2012/03/25/cetnicki-zlocini-nad-hrvatima-i-muslimanima-u-bosni-i-hercegovini-tijekom-drugog-svjetskog-rata-1941-1945/

Zanimljivo, no izdvojila bi slijedeće..

Srpski nacionalisti i ekspanzionisti, kojih su četnici, kao vojnički i politički organizirani, najpoznatiji i najistaknutiji dio, nisu se nikada mogli pomiriti sa stvaranjem bilo kakve hrvatske države, pa tako ni NDH. Razlog je vrlo jednostavan i sastoji se u tome što su oni smatrali da gotovo 90% područja NDH (u maksimalnom programu) predstavlja područja tzv. Srpske zemlje (uključujući tu cijelo područje današnje Republike Bosne i Hercegovine i većinu područja današnje Republike Hrvatske), bez obzira na to što ta područja nisu nikada bila sastavni dio srpske države i što u njima Hrvati i Muslimani predstavljaju većinu pučanstva. Zato po njima ta područja NDH mogu i moraju ući samo u sastav tzv. “Homogene ili Velike Srbije”, kako su je nazivali u dokumentima. Jedna od glavnih njihovih parola u BiH je “Srpska Bosna”.Glavni preduvjet za ostvarenje četničkih planova je rušenje NDH i čišćenje hrvatskog i muslimanskog pučanstva s tih teritorija, kako bi ih potom uključili u Veliku Srbiju. Tako često u BiH nailazimo na njihovu parolu “Borba protiv Turaka (tj. Muslimana) i Šokaca (tj. Hrvata).

bandira
05-12-2012, 22:08
ako nekoga zanima vojna povijest ovaj gori magazin zvonimira despota je odličan,stvarno u njemu ima šta pročitati

galija
09-10-2013, 10:41
Pohvale vicepostulaturi "Fra Leo Petrović i 65 subraće" na upornom radi i prikupljanju podataka o pogubljenjima svećenika u Hercegovini.Nedavno je eshumirano tjelo fra.Martina Sopte i Fra Slobodana Lončara.


http://www.dnevno.hr/vjera/iz-zivota-crkve/99455-svecenici-i-posvecene-osobe-ubijeni-za-vrijeme-2-svjetskog-rata-i-poraca.html

NorthStand
07-01-2014, 22:19
http://www.kastela.org/novosti/aktualnosti/20445-barisic-tada-su-se-podigla-tri-babilona-nacizam-fasizam-i-komunizam

pošto su i četnici i partizani imali podršku sila pobjednica u 2 svijetskom ratu, ovo sam stavio baš ovdje, ipak su to "saveznički zločini".

skater
08-01-2014, 15:12
http://www.kastela.org/novosti/aktualnosti/20445-barisic-tada-su-se-podigla-tri-babilona-nacizam-fasizam-i-komunizam

pošto su i četnici i partizani imali podršku sila pobjednica u 2 svijetskom ratu, ovo sam stavio baš ovdje, ipak su to "saveznički zločini".

Nadbiskup Barišić generalizira. Ne znam koja to država ne bazira svoje temelje na naciji i rasi (Francuska? Zato su sretni kada je ove godine bilo 10% manje zapaljenih automobila u novogodišnjoj noći), druga je stvar ako to prelazi u šovinizam i supremacizam.
Kada spominje Babilon, zaboravio je spomenuti EU i liberalizam koji svoje temelje bazira na multikulturalizmu, "ljudskim pravima" i dovlačenju afroazijata kao jeftine radne snage i remetilačkog faktora.

http://occultsecrets.weebly.com/uploads/2/8/5/4/2854290/5052549_orig.jpg

NorthStand
08-01-2014, 15:18
ma znam, ali dobro je da je osudio sve tri totalitarne ideologije jer onda ga nema tko za šta prozivat, da je samo komunizam prozvo rekli bi mu da je klerofašist. komunistička govna uvijek nađu propust, ovako mu teško išta mogu predbacit.

što se tiče EU, to je izmišljena tvorevina a sve izmišljene tvorevine se prije ili kasnije raspadnu. neodrživo je to što oni rade, i doći će do njenog kraha kad tad, ali jbg ako ništa drugo barem nam Perkan i udbaši ne mogu mirno spavat zbog EU.

ogledalce
04-02-2014, 08:53
Zagreb su 'provaljali' friško obrijani četnici, prve i druge Armije, Pekine i Kočine!

http://img.dnevno.hr/53102981/025/510/25250/1_51fa70972eb78.jpg

'Do danas nitko od 'lajbek-milicionera' i 'ličkih koljača' nije pred zakonom odgovarao za počinjene zločine. Nadalje ni jedna masovna grobnica u Zagrebu nije sudski ekshumirana. U paničnom strahu od gnjeva hrvatskog naroda, krvolok Đoko Jovanić pobjegao je odmah po utemeljenju Republike Hrvatske u Beograd, gdje je umro skrivajući se u vojnom stanu bez imena na vratima.

Povodom Dana pobjede nad fašizmom(neosporno, fašizam je pobijeđen 1943.g., kapitulacijom fašističke Italije!?) i Dana 'oslobođenja Zagreba' na zagrebačkom su groblju Mirogoj vijence položila brojna izaslanstva.
Među inima, a tko bi drugi, vijenac je položio i 'kamilični' hrvatski predsjednik Ivo Josipović, uz njega i potpredsjednik Sabora Nenad Stazić, te ministar hrvatskih branitelja Predrag Matić, kojeg pravi heroji Vukovara s podsmijehom zovu 'braniteljem' Krka i Crikvenice.

Za razliku od njih na Zid boli, Grob narodnih heroja(a 'narodni heroji' su i Đoko Jovanić, Marko Belinić, Rade Bulat, i drugi krvoloci hrvatskog naroda, nap. a.)…), te kod središnjeg križa vijence su položili i zagrebački gradonačelnik-politički 'pragmatik', Milan Bandić, te izaslanstvo Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske.
Što reći nego djeca komunizma ili komunistička djeca, svejedno, klanjaju se svojim ko(munističkim)-MESARIMA!
Prisjetimo se još jednom(nije naodmet)tog davnog 'osmog maja' 1945. kada se na ulicama Zagreba nije moglo vidjeti baš previše 'lijepih, partizanskih kapa' (tako tim kapama tepa komunističko dijete, Ivo Josipović!).
Najvećim dijelom bile su to standardne četničke šajkače ili šubare s kojih su preodjeveni i, po Titu u jesen 1944., abolirani i obrijani četnici na brzinu skinuli kokarde i zašili crvene, komunističke zvijezde.
A nije to nikakva izmišljotina, tu notornu činjenicu navodi itekako mjerodavna osoba, Ivan Šibl, politički komesar 10. Zagrebačkog korpusa u svojim ratnim memoarima objavljenima još davne 1966., u djelu naslovljenom 'Ratni dnevnik', citat:

'Trebalo je da stignemo prvi, a stižemo posljednji u miran, slobodan grad..!? Jedinice 2. armije pod komandom Srbina Koče Popovića prve su ušle u grad. Čitava je istina da su 1. i 2. armija 'oslobodile' Zagreb'; a komandant prve Armije bio je srbijanski Crnogorac Peko Dapčević!
Dok se njegova(Šiblova!) postrojba odmarala negdje u području Sesveta i pripremala za kasno-popodnevni svečani ulazak u hrvatsku metropolu, politički komesar Ivan Šibl je 9. svibnja rano ujutro, kao logistička prethodnica, krenuo u (kako sam kaže) već oslobođeni, tj. od hrvatske vojske i velikog broja civila….napušten i 'preventivno očišćen' grad.
Evo kratkog opisa stanja koje Ivan Šibl zatječe u Zagrebu a taj opis iz pera hrvatskog partizana ne ostavlja ni malo dvojbe tko su bili 'osloboditelji' Zagreba 8.svibnja 1945. godine:
„Ulice su pune vojske. To su borci 1. i 2. armije….Armije su provaljale Srbiju i Srijem i putem mobilizirale sve što je bilo sposobno nositi pušku. Seljački momci uplovili su u brigade sa šajkačama, šubarama ,....prava narodna armija!“ (I. Šibl, 'Ratni dnevnik', str. 422. ).

A 'provaljala' je ta 'narodna armija' i cijeli Zagreb, od prostitutki pa sve do časnih sestara (ali i ranjenika i TBC-bolesnika po zagrebačkim bolnicama) u krvavim orgijama ličkih koljača i 'lajbek-milicionera' na Savskoj cesti, Zagrebačkoj Gori, Gračanima, svugdje pod Sljemenom!
Nakon toga 'skinuli' su barbari i najveću hrvatsku svetinju, spomenik banu Josipu Jelačiću te postavili svoj nakaradni 'slavoluk pobjede' a tradicionalni Jelačićev-plac prozvaše Trgom republike!

Među prvima u Zagreb je ušao:

Bivši oficir srpske kraljevske vojske đenerala Draže Mihailovića, ortodoksni četnik Đoko Jovanić komandant šeste ličke-udaračke divizije sa svojim koljačima za 'brza dejstva'.
Kasnije je zbog tih 'zasluga' postavljen za načelnika zagrebačke vojne oblasti (1967.-74.) te proglašen narodnim herojem(1951.).
Živio je taj donjolapački krvolok u Zagrebu sve do prvih demokratskih izbora, 1990.g. a umro 2000.-te i pokopan u Aleji 'narodnih heroja' na Novom groblju, ali u Beogradu!
Thor Einar Leichhardt piše:

'Do danas nitko od 'lajbek-milicionera' i 'ličkih koljača' nije pred zakonom odgovarao za počinjene zločine. Nadalje ni jedna masovna grobnica u Zagrebu nije sudski ekshumirana.
U paničnom strahu od gnjeva hrvatskog naroda, krvolok Đoko Jovanić pobjegao je odmah po utemeljenju Republike Hrvatske u Beograd, gdje je umro skrivajući se u vojnom stanu bez imena na vratima.
Vlasti Republike Hrvatske nisu poduzele ni jedan korak da se zagrebačka stratišta iz doba jugoslavenskog poratnog terora ako ništa drugo - barem označe križem.'
Za one koji su u Zagreb ušli sa šajkačama i šubarama potpuno je jasno tko su bili, a sasvim je izvjesno da to nisu bili Sinjski alkari, ni Trenkovi panduri kao ni lički pastiri.
Partizanski borci negiraju ovu istinu napisanu od njihovog polit-komesara tvrdeći da su među postrojbama koje su tada ušle u Zagreb, ravnopravno bile zastupljene i jedinice hrvatskih partizana (Slavonska brigada!), koje su pod 'borbom ušle u grad' te stoga i nisu mogle počiniti zločine koji im se pripisuju.
Doduše, 'borbu' su oni nastavili, zajednički, i nakon Zagreba i dugo, dugo nakon 'osmog maja', sve do klaonice u Krapini i Maceljske šume…i puno, puno šire, i puno, puno dalje!
Dakako, što se samog Zagreba tiče pretekli su ih 'prvi osloboditelji' znakovitih imena, ĐOKO, KOČA i PEKO, sve odreda 'pljunuti hrvati' i…..'na brzaka' obavili što je trebalo obaviti!

ogledalce
16-02-2014, 18:15
https://fbcdn-sphotos-g-a.akamaihd.net/hphotos-ak-ash3/t1/r270/p296x100/1511693_665465660182134_549326130_n.jpg

ogledalce
16-02-2014, 18:35
https://fbcdn-sphotos-d-a.akamaihd.net/hphotos-ak-ash3/t1/1959311_245815652257569_1292885170_n.jpg

ogledalce
16-02-2014, 18:37
https://scontent-a-vie.xx.fbcdn.net/hphotos-ash3/t1/1656156_245781765594291_1217598032_n.jpg

ogledalce
16-02-2014, 18:38
https://fbcdn-sphotos-e-a.akamaihd.net/hphotos-ak-prn2/t1/1604365_245781632260971_325650259_n.jpg

ogledalce
16-02-2014, 18:44
https://fbcdn-sphotos-a-a.akamaihd.net/hphotos-ak-ash3/t1/1510904_245781435594324_307430325_n.jpg

ogledalce
16-02-2014, 18:45
https://scontent-b-vie.xx.fbcdn.net/hphotos-prn1/l/t1/923478_245781195594348_300326152_a.jpg

ogledalce
16-02-2014, 18:49
https://fbcdn-sphotos-g-a.akamaihd.net/hphotos-ak-frc3/t1/1610074_244753315697136_26233009_n.jpg

ogledalce
16-02-2014, 18:55
https://fbcdn-sphotos-h-a.akamaihd.net/hphotos-ak-ash3/t1/s261x260/1796415_241690706003397_146403539_n.jpg

Bobani
16-02-2014, 19:56
ogledalce može li nešto ili neke podatke u sažetom obliku staviti ovdje da ih vidimo. Čuo sam o tim knjigama ali nisam imao priliku imati osim jedne, a ta je BRANILI SMO HRVATSKU od dra. Vjekoslava Vrančića, koju još uvijek imam i kojom se često služim, jer je puna dobrih i povijestnih podataka.

ogledalce
17-02-2014, 08:33
ogledalce može li nešto ili neke podatke u sažetom obliku staviti ovdje da ih vidimo. Čuo sam o tim knjigama ali nisam imao priliku imati osim jedne, a ta je BRANILI SMO HRVATSKU od dra. Vjekoslava Vrančića, koju još uvijek imam i kojom se često služim, jer je puna dobrih i povijestnih podataka.

Bobani znam da knjige postoje a di se mogu nabaviti ili bilo kakav sadržaj o ovim knjigama , neznam, moraću pitat prijatelja koji možda znaju,,,,,
malo ću se raspitat kod osoba koje više znaju,,

NorthStand
10-10-2014, 15:02
http://www.youtube.com/watch?v=0ehseOSEO6Q

clash
06-01-2015, 21:03
Slučajno sam naletio na ovaj http://www.hawlina.com/teksti/Povojna_grobisca_Crngrob.htm text koji govori o likvidaciji Hrvata u okolini Škofje loke i lokacijama na kojima su pokopani-
Spomenuti:
Dr. Nikola Mandić, pred(sednik) vlade,Josip Djebić, nač(elnik) ureda pred(sednika),Ademaga Mesić, čl(an) min(istarskog) savjeta,Dr. Mile Budak, (ustaški doglavnik, op. APF),Lavoslav Milić, g(e)n(e)r(a)l, zast. naj. min.,Prebeg Viktor, g(e)n(e)r(a)l,Dr. Pavao Canki, min(istar) pravosudja,Dr. Julija Makanac, min(istar) prosvj(ete), Marko Lovoković, glavar ureda ministra ruda, Dr. Fedor Čačić, drž(avni) tajnik min(istarstva) trg(ovine), Steifel Nikola, admiral, Tudor Adolf, pukovnik Benak Alexandar, izv(odjač) posl(ova) i.(?) op(?) min(istarstva), Benak Štefica, žena, Benak Aleksandar, savetnik odelenja min(istarstva) unut(ašnjih) poslova
Benak Ružica, žena ministr. posl(anika?) i dijete Dragutin
Dr. Bruno Nardeli, drž(avni) tajnik min(istarstva) unutr(ašnjih)
Juco Rukavina, puk(ovnik) i viječnik, jedan od najpoz(atijih) krvnika

text je na slovenskom, a za sve skupa se potrudio g. Alojzij Pavel Florjančič.

Grunf
06-09-2017, 09:57
Adil Zulfikarpašić - Put u Foču, kraj 1941. i početak 1942. godine.


Putem nam je dolazio u susret neki seljak. Vidjelo se po nošnji, da je Srbin.

– Šta je bilo sa ovim svijetom, čiča?

– Kojim svijetom? – pravio se stari nevješt.

– Iz Poljica i Draca, iz ovih kuća, pokazao sam mu rukom na zgarišta.

– A sa Turcima? – kao dosjetio se on. – Satrli ih, brate, i sjeme im satrli. Puni su ih potoci, to će u proljeće, ako ih zvijeri dotle ne pojedu da smrdi. Još ćemo kakvu bolest navući. Kazo sam ja vojvodi Klariću: ‘Iskopajte jame, pa zatrpajte; naćerajte, neka sami sebi jame kopaju!’ – A on meni kaže: 'Nemamo vremena, čoče, jer partizani mogu svaki čas da bahnu. Dolaze od Jeleča.' Vi ste ih, eto, vala omeli. Mogu nam čeljad od smrada oboljeti. Po njegovom mišljenju na tome je jedino počivala težina problema. Ništa nisam odgovorio.


Na Miljevini smo naišli na strašnu sliku. Kod jednog potoka, preko kojega smo morali projahati, stajala je hrpapoklanih žena, staraca i djece. Preko njih je bio pao snijeg. Ispod bijelih nanosa virile su noge, glave, ruke ili ramena. Leševi su bili iznakaženi, otekli. Snijeg koji se topio bio je crvenkast i siv od krvi i truleži. Po tragovima se vidjelo, da grabljivice razvlače leševe. Na više mjesta ležale su odrtine ljudskih tjelesa, s kojih su ptice jele ljudsko meso. Vonjalo je u zraku, jer je već nekoliko dana sijalo sunce. Nekoliko kuća u dolini bilo je spaljeno. Jašući dalje cestom prema Foči, svugdje smo nailazili na spaljena sela. Dančići i Susjesno su bili do temelja spaljeni. Stanovnici koji nisu na vrijeme izbjegli, pobijeni su i poklani. Čitavim putem do Foče nismo sreli ni jednog muslimana ni muslimanke. Što je sa njima? Prije je u fočanskom srezu bilo 67% muslimana.


S one strane Drine sablasno se prostirala nekad lijepa i šarena Foča. Mjesto crvenih krovova, bijelih kuća i šarenih bašči iz snijega su virila crna zgarišta. Na mostu nas je dočekala patrola. Iz bivše maltarnice izišao je jedan partizan. Poznao sam ga, bio je to Vojin Božović, Crnogorac. On je dugo radio u Foči i bili smo dobri znanci. Rukovali smo se bez riječi. Preko mosta smo pošli pješice. Još uvijek je most bio krvav. Ispod mosta niz zidine kula, visile su poput stalaktita (u carstvu Nečastivoga) ogromne ledenice krvi. Pod tim strašnim crvenim baldahinom Drina je ljuljuškala mrtva tijela kao da ih uspavljuje. Uz obalu ležali su naduti leševi žena, djece i ljudi u građanskim i seljačkim odijelima. Neki mrtvaci su bili goli.

– Tu na mostu je izvršeno klanje muškaraca – objašnjava nam Božović – kapetan Sergije Mihajlović i komandant mjesta prota Vasilije Jovičić naredili su, da se svi muškarci muslimani pohapse. Poslije su svi oni koji su bili veći od konjičkog karabina poklani. Ali ljudi su ubijani svuda: i po kućama, dvorištu, ulicama. Kasnije je red došao na žene i na djecu. Drina je izbacivala leševe. Da se to spriječi, razrezivali bi im trbuhe, onda bi tjelesa potonula.


Vidiš, ovako već deset dana, otkako su došli partizani, ljudi skupljaju po ulicama i kućama i sahranjuju ih. Došli smo na Ćehotinski most. – Sve se to dogodilo iznenada. Talijani su se jednog dana uznemirili. Priprema se napad partizana, govorilo se. U zoru je domobranska četa sa ono malo ustaša napustila Foču i povukla se prema Brodu, jer su im Talijani rekli, da neće braniti, nego će biti predana četnicima. Talijani su otišli jedno poslije ponoći prema Čajniču za Pljevlje, a četnici su isto jutro došli. Ujutru svi mještani Srbi bili su sa kokardama i pod puškama. Desetak ih se proglasilo za vojvode, stotine za komandante i komandire. Komandant mjesta je fočanski prota Jovičić. Svi muslimani morali su predati ključeve radnji i duplikate kućnih ključeva. Ali nitko nije otključavao, vrata su se obijala. Veče nakon toga počelo je klanje. Po moga oca i brata došao je Dejan Kocović sa nekoliko seljaka i Dejanova sestra. Dok su ih vezali, nas je ona počela tuci da kažemo, gdje imamo zlato. Bože, to nije vjerovati, da prva naša komšinica, s kojom smo bili čitavo vrijeme tako dobro, je u stanju tako nešto uraditi.

– Dobro, a što je sa Vladom Hadživukovićem, Vasilijem Sunarom, Slavkom Mazićem i ostalim uglednim Srbima, koje smo mi muslimani držali prijateljima i zaštićivali ih od ustaša.

Vlado i Vasilije bili su u glavnom odboru komande mjesta i pravili plan strijeljanja. Slavko je sa Bobom Jejićem bio za preuzimanje radnji. Eto dali smo sve. U Foči nećeš naći nijednu muslimansku kuću, koja ima rezerve odijelo ili više da se presvuče ili kilu brašna da ispeče kruh. Naše pokućstvo je razvučeno. Ali najstrašnije su bile noći. Po danu su samo odvodili na strijeljanje. Ali po noći su išli po kućama i onda je počinjalo silovanje i tučnjava. Samo si čuo pomaganje i vidio vatru. U bivšem srezu i sudu napravili su bili zatvor. Tamo su mučili prije klanja. Ali i na trgovima i na ulicama moglo se vidjeti najstrašnijih stvari. Jednog dana priredili su lov. Pravi lov na ljude. Uzeli su pse i nekoliko stotina vojnika i otišli u brda da love one koji su bili izbjegli smrti. Tragovi po snijegu i psi otkrivali su ljude. Tu veče čuli smo pucnjavu, nisu ih dovodili u grad, ubijali su ih na licu mjesta.


Pošto sam imao jugoslavensku oficirsku uniformu, kožni kaput, pištolj, MP, jašio konja, to su prema meni Srbi seljaci bili povjerljivi u uvjerenju, da sam Srbin.

– Kakovi ste, brate, vi Srbi, – pitali su me Srbi seljaci, kad ne date da istrijebimo Turke?

– Nije srpstvo valjda u strijeljanju muslimana. – Pokušao sam da im objasnim, kako žive drugi narodi i da je sramota što se kod nas radi. – Samo da vi odete. Daćemo mi njima, – kazala mi je jedna žena.
Muslimani su bili prestrašeni. Nisu se nama tužili, niti se na nas nešto obraćali.


Otrčao sam u komandu mjesta, Čolaković Rodoljub i Risto Tosović su bili tamo. Ispričao sam im uzbuđen sve to i tražio, da se ovi koljači uhapse. Čolaković i Tosović nisu nimalo bili začuđeni niti uzbuđeni ovom pričom. Čolaković mi je rekao:

– Kada bi mi hapsili koljače među ovdašnjim Srbima, onda bi pohapsili pola našeg Narodnog odbora i većinu vojnika.

– Pa to je strašno, drugovi, da mi ništa ne radimo, nego ih još primamo u naše redove.

Mi ne možemo voditi protusrpsku politiku, u našoj vojsci nalazi se preko 95% Srba, rekao mi je Tito kad sam tražio njegovu intervenciju za ovaj slučaj.

– Ali to nije protusrpska politika. To je protukoljačka politika i ja sam uvjeren, da to nije na svim mjestima tako. – Ti izgledas slabo, ti treba da se ispavaš i odmoriš, rekao mi je Tito opraštajući se.

http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/27488-a-beljo-uz-22-godisnjicu-srpskoga-genocida-u-srebrenici-bezaniju-iz-srpske-krajine-i-22-godisnjicu-oluje-2.html

Nervozni listonoša
09-09-2017, 11:04
https://narod.hr/kultura/9-rujna-1943-zrin-partizanski-masakr-prezivjelo-16-muskaraca-hrvata-starijih-18-godina

9. rujna 1943. Zrin – partizanski masakr je preživjelo samo 16 muškaraca Hrvata starijih od 18 godina…

Grunf
19-09-2017, 10:38
Svetim misama zadušnicama te polaganjem cvijeća kod spomen-obilježja u Kozici i Rašćanima, obilježena je 75. obljetnica četničkoga pokolja u Zabiokovlju. Prema riječima starijih mještana, u ovome strašnom zločinu stradalo je 270 nevinih žrtava iz zapadnih sela vrgoračke krajine, dok pojedini službeni podatci govore da je stradala 141 osoba. No dugo godina ovaj strašan zločin kao i njegovi počinitelji bili su tabu tema za vrijeme bivše države pa tako se i s brojem žrtava manipuliralo.

Svetu misu za stradale u Kozici služio je župnik fra Marko Bitanga, a cvijeće je pored rodbine stradalih položio i vrgorački gradonačelnik Ante Pranić. Gradske vlasti u Vrgorcu, gradiću u kojem su na vlasti, u neformalnoj koaliciji u Gradskom vijeću SDP i NLM (Most), a gradonačelnik dolazi iz redova NLM, nisu su potrudile ovu tužnu obljetnicu podignuti na višu razinu pa nitko od županijskih i državnih dužnosnika nije nazočio odavanju počasti nevinim žrtvama. Gradonačelnik je tek protokolarno odradio polaganje cvijeća, a nije se pojavio na misi zadušnici.

Potkraj kolovoza 1942. god, tijekom operacije „Albia“, četnici su uz pomoć Talijana, upali u zapadna sela vrgoračke ČetniciPo završetku akcije, major Petar Bačević pisao je Draži Mihailoviću: „Vratio sam se s puta po Hercegovini. Četiri naša bataljuna, oko 900 ljudi krenuli su 30. augusta preko Ljubuškoga, Imotskog i Podgore i izbili kod Makarske, na more. Sedamnaest sela spaljeno, 900 ustaša ubijeno, nekoliko katoličkih sveštenika živo oderano. Prvi put posle sloma poboli srpsku zastavu u more i klicali kralju i Draži. Naši gubici minimalni.“krajine Dubravu, Dragljane, Vlaku, Kozicu i Rašćane i pritom popalili sve kuće redom te poubijali muškarce, žene, djecu i svećenike. Prema riječima preživjelih svjedoka, ovaj strašni zločin počinile su jedinice zloglasnoga četničkog vojvode Draže Mihailovića pod vodstvom majora Petra Bačevića. Regrutirani četnici (krvnici) bili su iz okolice Gackoga, Nevesinja i Stoca, s područja istočne Hercegovine, koje su Talijani doveli i propustili preko svojih Cetnicipoložaja u Velikome Prologu i Ravči do Dubrave, gdje je počeo pokolj koji je trajao nekoliko dana. Paljene su crkve, kuće i staje, a pored trudnica i staraca ubijena su i tri svećenika – fra Ladislav Ivanković (kozički župnik), don Ivan Čondić (rašćanski župnik) i don Josip Braenović (župnik Župe Biokovske). Ovo je bio sigurno najkrvaviji dan u novijoj vrgoračkoj povijesti, ali i jedan od najbrutalnijih četničkih zločina tijekom Drugoga svjetskog rata na području Dalmacije, kojega se rodbina stradalih s posebnom tugom prisjeća.

- Subota 29.kolovoza 1942. godine najtužniji je dan u povijesti naše župe. Kad se nadaleko čuo miris paljevine, miris krvi nevine djece, staraca, trudnica i muškaraca u najboljoj snazi... Zločin je počinjen iz mržnje, samo za to što su bili katoličke vjere i hrvatske nacionalnosti. No mržnju ne smijemo gajiti ni držati u svome srcu – kazao je kozički župnik fra Marko Bitanga prije nego što je počeo čitati imena stradalih mještana Kozice.

Dobroslav Ravlić, kao dijete svjedočio je četničkome pokolju, a poslije je to sve opisao u svojoj knjizi. Pred spomen-obilježje došao je s jednom bijelom ružom.

- Otac me držao u naručju, četnici su ga prvo svukli i misli li ga ubiti na sebi svojstven način, a onda je jedan Dražapovikao kad je mene vidio – pusti ga! Smilovali su mu se zbog mene, vjerojatno. Major Petar Bačević zapovijedao je s akcijom i bio na izravnoj vezi s Dražom Mihailovićem, a tada je u Kozici zapaljeno 397 kuća i staja, oko 85 posto objekata. No jugoslavenska propaganda plasirala je vijest kako su ovo napravile ustaše te da su među njima bile i ustaše iz Dusine, jednoga vrgoračkog sela. Taj mit dugo je živio, a tek se 90-ih godina počelo otvoreno pričati kako su ovo napravili četnici – istaknuo je Ravlić koji je u svojoj knjizi opisao i događaj koji se do danas prepričava u vrgoračkoj krajini. Na kraju krvoločnoga četničkog pokolja nevinih stanovnika vrgoračke krajine, pokojna Manda Begović na konja je stavila tijelo svoga ubijenog sina i supruga te ih osam kilometara nosila do kozičkoga groblja kako bi ih pokopala, a u tom joj je pomogao tadašnji remeta, pokojni Ivan Štulić.

Po završetku akcije, major Petar Bačević pisao je Draži Mihailoviću: „Vratio sam se s puta po Hercegovini. Četiri naša bataljuna, oko 900 ljudi krenuli su 30. augusta preko Ljubuškoga, Imotskog i Podgore i izbili kod Makarske, na more. Sedamnaest sela spaljeno, 900 ustaša ubijeno, nekoliko katoličkih sveštenika živo oderano. Prvi put posle sloma poboli srpsku zastavu u more i klicali kralju i Draži. Naši gubici minimalni.“

http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/27582-m-primorac-75-obljetnica-cetnickoga-pokolja-u-zapadnim-selima-vrgoracke-krajine-odana-pocast-zrtvama.html

Nervozni listonoša
23-09-2017, 12:23
https://narod.hr/kultura/22-rujna-1942-cetnicki-major-petar-bacevic-makarskoj-smo-zaboli-srbijansku-zastavu-more-pobili-hrvate

22. rujna 1942. četnički major Petar Baćević – U Makarskoj smo zaboli srbijansku zastavu u more i pobili Hrvate

Četnički major Petar Baćević (Crnogorac rođenu u Nikšiću) i njegovi vojnici, 22. rujna 1942., napali su sedamnaest hrvatskih sela u Makarskom primorju i ubili devetsto Hrvata, a nekoliko svećenika žive oderali. Potkraj studenoga 1942., isti četnici Petra Baćovića, podržavani od Talijana, spaljuju hrvatska sela oko Prozora u Bosni i ubijaju oko dvije i pol tisuće Hrvata. U Gatima, Naklicama i Čišli, u makarsko-omiškom zaleđu, ubili su sto devet Hrvata, a u Gacku više od sto Hrvata.

Tako su Srbi počinili nebrojene zločine na teritoriju NDH nad Hrvatima.

Godinu dana kasnije ustanovljuje se u izvješću je da je u obližnjem kotaru Ljubuški stanovništvo spalo sa šesnaest tisuća na sedam i pol tisuća stanovnika uslijed četničkih i partizanskih ubijanja i bježanja stanovništva u druga područja NDH. Četnici su ubili i mnoštvo svećenika: kod Šibenika, iduće godine, 9. svibnja 1944., utopili u moru svećenika Antuna Jurićeva, a 4. lipnja 1944. sasjekli su na komade vlč. Ivana Šarića, župnika u Primoštenu. U lipnju 1944. u Kotoru su ubili kanonika vlč. Jura Perušinu. To je samo dio zločina nad svećenicima jer se većina tih zločina dogodila u Banjolučkoj i Vrhbosanskoj biskupiji.

Osim ovih zločina, ista četnička grupacija počinila je i zločine nad Hrvatima u Gračacu i Vrlici 1943. godine

Izvještavajući o zločinima, četnički major Bačević je pisao Draži Mihajloviću da su četnici njegove “kaznene ekspedicije” izmedu Ljubuškog i Vrgovca “oderali živa tri katolička svećenika” i da su “ubijali sve muškarce od 15 godina na više”.

„Vratio sam se sa puta po Hercegovini. Četiri naša bataljona, oko 900 ljudi, krenuli su preko Ljubuškog, Imotskog i Podgore i izbili kod Makarske na more. Sedamnaest sela spaljeno, 900 ustaša ubijeno, nekoliko katoličkih sveštenika živo odrano. Prvi put posle sloma smo poboli srpsku zastavu u more i klicali kralju i Draži. Naši gubici minimalni.”, napisao je u svom izvješću četnički major Baćević.

Dragoljub Mihailović Draža je na to odgovorio:


„Zadovoljan sam sa vašim izveštajem o izbijanju na more. Iskoristite ovu akciju da se postavi siguran kanal za vezu sa Dinarskom divizijom. Na ovome kanalu postaviti naše odrede, a pored ovih i hrvatske odrede kojima na čelo staviti Hrvate oficire koji su se ranije stavili vojvodi na raspoloženje. Posle ovoga za najkraće vreme Vi zajedno sa dinarcima treba da raščistite prostoriju između: Mostar — Konjic — Visoko — Travnik — Jajce — Livno, Dinarce postaći na jači rad i što hitniju organizaciju i aktivnu borbu protiv komunista i ustaša.” (izvješće na originalnom srpskom jeziku)

Četnici pod vodstvom vojvode Petra Baćovića počinili su nebrojene zločine na teritoriju NDH, a osobito se ističe pokolj nekoliko tisuća muslimana u Foči koji su pobacani u Drinu.

Četnički pokret je rehabilitiran u Srbiji, a najviši srbijanski državnici bili su simpatizeri i članovi četničkih stranaka poput Šešeljeve Radikalne stranke, dok je donedavni predsjednik Srbije Tomislav Nikolić četnički vojvoda koji kao srpski dobrovoljac palio i žario hrvatskim selima Istočne Slavonije.

narod.hr

Inkvizitor
31-10-2017, 11:20
Zanimljivo, podatak koji sam čuo u Bujici da je dugogodišnji alkarski vojvoda i zapovjednika II dalmatinske brigade Bruno Vuletić 91-ve godine otišao u Beograd i tamo živio do smrti 1997-me

Zanimljiv tekst inače o zločinima te II dalmatinske brigade koje je počinila u Širokom Brijegu..

http://hrsvijet.net/index.php/magazin/28-vijesti/povijesni-identitet/18887-bruno-vuleti-i-obrad-egi-bratstvo-i-jedinstvo-u-zloinu

Inkvizitor
31-10-2017, 11:58
Još o istom događaju i osobi..




Kraška vrtača nedaleko od Kozice u Vrgorcu, skriva tajnu o smrti jedne skupine širokobrijeških franjevaca

Obronci Biokova, preko kojih stara cesta, iz sela Kozice, vodi prema Makarskoj, po svemu sudeći skrivaju tajnu nestanka jedne skupine širokobrijeških franjevaca koje su 08. ili 09 veljače 1945. partizani odveli „Via Spalato“.

Zaključak je to jedne skupine istraživača koja se bavi prikupljanjem povijesnih dokumenata i svjedočenja očevidaca vezanih za komunističke zločine nad hercegovačkim franjevcima i civilnim pučanstvom.

Prema podatcima kojima raspolažemo, mikrolokalitet te masovne grobnice je lociran a nalazi se u jednoj kraškoj vrtači, nedaleko od stare cestovne komunikacije između Kozice i Makarske.

Spomenuta masovna grobnica prekrivena je betonskom pločom, koju je tamošnje lokalno pučanstvo, pod pritiskom komunističkih prvaka, postavilo negdje oko 1948. godine.

Sudeći prema izjavama očevidaca, u spomenutoj masovnoj grobnici nalazi se oko šezdesetak tijela. Riječ je o zarobljenicima koje su dalmatinski partizani sa sobom doveli iz Širokog Brijega i Ljubuškog.

Vicepostulator Vicepostulature „Fra Leo Petrović i 65 subraće“ fra Miljenko Stojić potvrdio je kako i on osobno raspolaže tim saznanjima, dodavši kako je, ipak, prerano govoriti o bilo kakvim detaljima vezanim za taj zločin.

S druge strane već je napravljena i sama rekonstrukcija pokreta dalmatinskih postrojbi na povratku iz Hercegovine, zahvaljujući kojom imamo točan pregled postrojbi i zapovjednika, koji su po svemu sudeći izravno sudjelovati u pripremi i samom izvršenju ovog zločina.

Prema podatcima iznesenim u spomenutoj rekonstrukciji, rađenoj na temelju dostupne arhivske građe i izjava očevidaca, odgovornost za ovaj zločin izravno leži na zapovjednoj strukturi II. dalmatinske brigade i njenom zapovjedniku Bruni Vuletiću, dugogodišnjem bliskom suradnikuJosipa Broza Tita i nekadašnjem vojvodi sinjskih alkara.

Ta je postrojba, prema tvrdnjama povjesničara, sve do siječnja 1945. bila u sastavu II. crnogorskog korpusa. Tek u siječnju 1945., na zapadnim je prilazima Širokom Brijegu, na temelju zapovjedi Vrhovnog štaba, bila izravno uključena u strukturu 9. dalmatinske divizije.

U bojevim djelovanjima s početka veljače 1945., vođenim sjeverno od Širokog Brijega i Mostara, zahvaljujući isključivo grubim pogreškama zapovjednika i katastrofalno lošoj procjeni, II. dalmatinska brigada razvučena je na dosta velikoj zemljišnoj prostoriji, što je u konačnici dovelo do velikih ljudskih gubitaka.

Zbog tih gubitaka, ali i određenih unutarnjih problema, u koje neki izvori ubrajaju i pobunu zbog zločina koje su pripadnici ove postrojbe počinili nad šestoricom franjevaca u Mostarskom Gracu, Vuletićeva je brigada bila prebačena u korpusnu rezervu, i prije službenog okončanja Mostarske operacij.

Upravo u pobrojanim činjenicama treba tražiti i odgovor na pitanje zbog čega su ovoj postrojbi i njenom zapovjedniku Bruni Vuletiću bili povjereni ratni zarobljenici, zaključuju autori ove rekonstrukcije.

Međutim, postoje i iskazi očevidaca prema kojima je u izravna ubojstva zarobljenika bio osobno umješan i Ivan Gaće iz Zagvozda, koji je u to vrijeme bio zapovjednik IV. splitske brigade, što na neki način dodatno usložnjava čitav ovaj slučaj.

Obadvije ove postrojbe nalazile su se u zapovjednom lancu 9. dalmatinske divizije, na čijim su se najistaknutijim zapovjednim pozicijama u to vrijeme isticali: Ljubo Truta, Ilija Radaković iAndro Kovačević, koji su izravno bili podređeni dvojcu Petar Drapšin-Boško Šiljegović, suverenim vladarima u štabu 8.dalmatinskog korpusa i podređenim mu postrojbama.

Rekonstrukcija puta do mjesta zločina

Nakon povlačenja iz Širokog Brijega, II. dalmatinska brigada je sa sobom povela dio ratnih zarobljenika koji su se zadesili u nekoliko improviziranih partizanskih zatvora u tom mjestu i okolnim selima, uključujući i zatvor u Knešpolju, gdje je skupina franjevaca iz franjevačke hidrocentrale, čak, i zanoćila jednu noć.

„Dok je novoimenovani komandant obrane Ljubuškog Marijan Primorac, tadašnji gospodin života i smrti u ovom djelu Hercegovine, uz političku i obavještajnu potporu svoga „rojaka“ Jure Galića, ljudskim tijelima punio masovne grobnice u okolici ovog mjesta, iz pravca Širokog Brijega u ovaj je gradić stigao jedan bataljun II. dalmatinske brigade koji je sa sobom vodio skupinu od šezdesetak zarobljenika“, kaže se također u rekonstrukciji.

Nakon razgovora obavljenih sa Perom Jelčićem i Marjanom Primorcem, pripadnici štaba II. dalmatinske brigade, iz zatvora u Ljubuškom, sa sobom odvode i nekoliko ratnih zarobljenika, uključujući i fra Julijana Kožula, te fra Zdenka Zubca.

Sudeći prema zaključcima rekonstrukcije, jedan se bataljun iz sastava II. dalmatinske brigade, vodeći sa sobom tu istu skupinu zarobljenika, iz Ljubuškog uputio prema vrgoračkom selu Kozicu, gdje su kraće vremensko razdoblje i boravili.

Sudeći prema određenim svjedočenjima, nitko od nazočnih partizanskih oficira nije na sebe želio preuzeti odgovornost za njihovu sudbinu. Čekale su se, naime, upute s viših zapovjednih instanci.

Nakon kraćeg vremenskog razdoblja, i očito primljenih uputa, dvije su se partizanske čete, vodeći sa sobom manji dio zarobljenika, zaputile prema Zagvozdu.

Prema zaključcima autora rekonstrukcije, spomenuti je podatak ujedno ključan za rasvjetljavanje enigme - kako su u istoj masovnoj grobnici u Zagvozdu pronađena tijela fra Julijana Kožula i fra Zdenka Zubca, odvedenih iz zatvora u Ljubuškom, te fra Melhiora Prlića, za koga se pouzdano zna da je uhićen 08. veljače na Širokom Brijegu.

Druga skupina partizana, brojnosti jedne pješačke čete, iz Kozice se starom cestom uputila prema Makarskoj. Sa sobom su poveli i šezdesetak zarobljenika, među kojima je bio i ostatak skupina širokobrijeških franjevaca, koji su se u vrijeme žestokih borbi bili sklonili u franjevačku hidrocentralu pored rijeke Lištice.

Prema izjavi jednog i danas živućeg partizanskog vojnika iz sastava Vuletićeve II. dalmatinske brigade, ta je skupina zarobljenika pobijena u jednoj kraškoj vrtači nedaleko od ceste koja od Kozice vodi prema Makarskoj.

Samu egzekuciju obavila su dvojica vojnika od posebnog povjerenja, kazao je očevidac, dodajući kako je jedan od njih bio Srbin iz Imotskog, a drugi Hrvat iz jednog dalmatinskog mjesta na jadranskoj obali, što je samo po sebi ironičan pokazatelj funkcioniranja bratstva i jedinstva u zločinu.

Naravno, podatci koje je spomenuta rekonstrukcija ponudila - svakako raduju. Na potezu je sada Vicepostulatura »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, ali i općinska povjerenstva u Ljubuškom i Širokom Brijegu. Njihove naredne aktivnosti svakako trebaju ići ka suradnji sa službenim tijelima Republike Hrvatske, što bi u konačnici trebalo dovesti do eshumiranja ove masovne grobnice južno od sela Kozice.

Tajnu mučeničke smrti fra Radoslava Vukšića, fra Fabijana Paponje, fra Andrije Jelčića, fra Leonarda Rupčića, fra Bonifacija Majića, fra Fabijana Kordića i fra Miljenka Ivankovića treba naime razriješiti i na dostojanstven ih način pokopati.

Inkvizitor
31-10-2017, 12:07
Godine, 1945. u Crvenicama se dogodio još jedan stravičan zločin nad šestoricom mladića iz Roškog Polja. Oni su zapaljeni u Lešinoj kući, jedan je pokušao pobjeći ali su ga komunisti dočekali te izboli bajunetama. To su bili:

1. Ante Križić (1923.)
2. Mate - // - (1925.)
3. Marijan Jozić ( 1925.)
4. Ante Ljubas (1910.)
5. Ivan - // - (1926.)
6. Jozo Šapina (1924.)



ovo mi je promaklo..pa moram naknadno reagirat i ispravit neke netočnosti, jer sam dobro upućen i pošto su mi tu stradala dva strica, po kome sam jednom od njih i sam dobio ime.

Možda je netko dao krive podatke a autor oposta prenio.

dakle, istina je da su ovih 6 ljudi tada poginuli/izgorjeli u Crvenicama ali nisu ubijeni oni koji su se predali jer da je tako onda ja ne bi tipkao, jer se preživio moj otac tj braća su ga izbacili iz goruće kuće nadajuć se da ga partizani neće ubiti jer je bio maloljetan..i nisu doista.

preživio je i jedan susjed koji je bio punoljetan...je dobio je degeneka, i tukli su ga kasnije i vodali kroz Duvno upregnuta u volovska kola ali preživio je..

dakle..treba paziti kad se prenosi..

GGospodin
31-10-2017, 22:45
Postoje li negdje podaci o cetnickim i komunistickim zlocinima u jugoistocnoj Hercegovini?

juro
15-11-2017, 23:38
Htio bih podijeliti par izvora informacija, neka budu dostupni svima koji imaju interesa. Ispricavam se ako ovim upisom krsim forumska pravila, slobodno ga izbrisite.

Florian Thomas Rulitz - The Tragedy of Bleiburg and Viktring, 1945 (PDF) (https://my.mixtape.moe/hgxstu.zip)
Sadrzaj (https://imgur.com/a/gHKYB)

Tomislav Sunic - Titoism and Dissidence: Studies in the History and Dissolution of Communist Yugoslavia (PDF) (https://my.mixtape.moe/ejhddo.zip)
Sadrzaj (https://imgur.com/a/rASSS)

Huda jama – strogo čuvana tajna (cijeli dokumentarac) (https://vimeo.com/201837739)

Inkvizitor
19-01-2018, 15:46
Svjedočanstvo partizanskog topnika o zločinima u Širokom Brijegu i Gospiću.

https://komunistickizlocini.net/2016/06/21/partizanski-topnik-opisuje-stravicne-zlocine-u-sirokom-brijegu-ubojstvo-fratra-dok-u-gospicu-streljaju-oko-200-ljudi/

Grunf
19-01-2018, 22:47
Svjedočanstvo partizanskog topnika o zločinima u Širokom Brijegu i Gospiću.

https://komunistickizlocini.net/2016/06/21/partizanski-topnik-opisuje-stravicne-zlocine-u-sirokom-brijegu-ubojstvo-fratra-dok-u-gospicu-streljaju-oko-200-ljudi/

To se tako moralo, netko zapovijedio...Ne zna se tko, ali ako ne poslusas leti glava...Aha. Prije da ste vi krvolocni nego da se moralo.

Inkvizitor
20-01-2018, 11:51
To se tako moralo, netko zapovijedio...Ne zna se tko, ali ako ne poslusas leti glava...Aha. Prije da ste vi krvolocni nego da se moralo.

Pa nije svaki partizan bio krvolok. Ovaj čovjek je odbio poslije rata sve povlastice tako da svjedočanstvo je prilično realno.

Grunf
20-01-2018, 14:23
Pa nije svaki partizan bio krvolok. Ovaj čovjek je odbio poslije rata sve povlastice tako da svjedočanstvo je prilično realno.

Govorim za njihovu postrojbu. Ako ti je dosta cuti neodredenu pricu da je netko naredio ubijanje da pocnes ubijati onda si krvolok.

juanpablom
22-01-2018, 16:50
Govorim za njihovu postrojbu. Ako ti je dosta cuti neodredenu pricu da je netko naredio ubijanje da pocnes ubijati onda si krvolok.
pa nisu ni svi partizani ni sve ustaše ni domobrani a priori bili krvoloci. čak ni svi četnici u Vukovaru nisu bili apriorni zločinci (hint "preživio sam Vukovar i Ovčaru)

Eskel
22-01-2018, 21:34
Otvarač teme je vjerujem (ne)namjerno stavio ovaj naslov.
Četnički zločini trebaju dobit posebnu temu kao i partizanski svoju posebnu temu. Autor teme vjerojatno četnike i partizane doživljava kao iste vojne formacije što je velika greška koja samo velikosrbima ide na ruku.
Ovakvim temama se svaki put rehabilitira Draža, Nedić i ostala ekipa koja se svrstava u neku antifašističku koaliciju dok mi ispadamo fašisti koji su dobili što su zaslužili.
Malo mućnite prije nego uďete u ovakvu vrstu rasprave,ovo je naivno.

Grunf
07-02-2018, 09:33
Probnim iskapanjem i pronalaskom posmrtnih ostataka potvrđena je lokacija, a ekshumirani su posmrtni ostaci najmanje 24 osobe koji su prevezeni na Zavod za sudsku medicinu i kriminalistiku zagrebačkog Medicinskog fakulteta na daljnju obradbu do njihovoga dostojnoga trajnog zbrinjavanja, odnosno pokopa, ističu iz Ministarstva.
Aktivnosti su provedene u koordinaciji s mjerodavnim tijelima, ministarstvima obrane i unutarnjih poslova, Sigurnosno obavještajnom agencijom i Županijskim državnim odvjetništvom Zagreb, a nastavit će se dolaskom boljih klimatskih uvjeta, dodaje se u priopćenju.
Iz Ministarstva hrvatskih branitelja napominje kako je istraživanje lokacije na zagrebačkom Tuškancu pokrenuto 17. svibnja 2016., na temelju proslijeđene predstavke građanina.

Postupci su provedeni nakon prethodno izvršenih istraživanja, prikupljanja podataka i arhivske građe, terenskoga pretraživanja terena cadaver psima te terenskog opažanja, mjerenja i kartiranja.
Ministarstvo hrvatskih branitelja ujedno poziva sve hrvatske građane, vlasnike zemljišta te fizičke i pravne osobe – kada prilikom obavljanja infrastrukturnih, urbanističkih i arheoloških radova te radova na gradilištima i zemljištu pronađu posmrtne ostatke osoba za koje se, prema procjeni starosti može pretpostaviti da su posmrtni ostaci žrtava Drugog svjetskog rata i/ili poslijeratnog razdoblja – da u duhu humanosti, pravde i pijeteta, odmah obustave radove i obavijeste Upravu za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja te nadležnu policijsku upravu MUP-a.

Postupak probnoga iskapanja na zagrebačkom Tuškancu, u sklopu terenskih istraživanja na području Grada Zagreba, Uprava za zatočene i nestale Ministarstva hrvatskih branitelja počela je 29. siječnja, temeljem spoznaja da bi se na toj lokaciji mogli nalazati posmrtni ostaci žrtava poslijeratnog razdoblja.

https://narod.hr/hrvatska/tuskancu-ekshumirani-posmrtni-ostaci-najmanje-24-osobe-iz-razdoblja-drugog-svjetskog-rata

Basta
07-02-2018, 12:28
https://narod.hr/kultura/22-rujna-1942-cetnicki-major-petar-bacevic-makarskoj-smo-zaboli-srbijansku-zastavu-more-pobili-hrvate

22. rujna 1942. četnički major Petar Baćević – U Makarskoj smo zaboli srbijansku zastavu u more i pobili Hrvate


Nikad čuo za ovo kod Makarske. Raspitat ću se.

juanpablom
07-02-2018, 16:37
Nikad čuo za ovo kod Makarske. Raspitat ću se.
ništa čudno, pa u jednom Splitu su paradirali posred grada. a svoj krvav trag su ostavili diljem Dalmacije.i još da dodamo hrvatske orjuno-četnike

arizin
09-04-2018, 23:04
Moji su također iz Dalmatinske zagore, ponekad želim znat što manje o tome jer me sve prođe jeza kad čujem te priče, nažalost puno toga znam što su mi prošli baka i djed iako sam eto rođen preko 50 godina poslije ww2, ali istina uvijek ostaje. Djed mi je poznavao popa Đujića pred rat, inače su Hrvati bili strašno potlačeni i tada u kraljevini Jugoslaviji. Sva stoka koja je tad bila u službi vojske od seljaka je morala ići na pregled, moji tj. komplet Hrvati su morali ići od Ervenika do Benkovca(oko 30 km) da bi sve obavili dok je Srbima sve bilo na pladnju. Tada ta udaljenost pješke po takvom terenu je bila izuzetno naporna...Komplet Ervenik je etnički očišćen, a ono što nije kao Čengići je ubijeno mučki u ovom ratu, dobro poznat zločin.
Ono po pričama, partizanu bi upali u selo poklali par obitelji i derali se kroz selo da su ustaše poklali te ljude...Kad su moj pobjegli jedan dobar Srbin im je rekao što se sprema tu večer, djed mi je nekako išao okolnim putem dok baka sa četvero djece od par mjeseci do 6 godina najstarije je prešla preko 15 km dok nije došla na malo sigurnije. Naravno u unutašnjosti je bio još veći strah jer su tu tek bili oni četnici koji su došli još pred rat iz Kistanja. Samo je Bog sačuvao...Inače mjesto gdje su došli je svećenik nakon rata spavao sa svinjama u svinjcu jer da je bio u kući mogao se pozdraviti sa životom. Tamo kasnih 60-ih ili možda još kasnije je taj isti svećenik posudio novce tim partizanima koji su nakon rata bile baje i tražili da ga ubiju. Seljaci, nisu stajali najbolje i unatoč svemu što su mu namjeravali učiniti je bez problema pomogao. Pravi sluga Božji , tko tebe kamenom ti njega kruhom.
Inače tu gdje su došli prije rata je bilo jako puno Mađara i Nijemaca, a u najbolje kuće useljeni četnici i partizani. Kad je bio Domovinski rat taj jedan stari četnik koji je uselio u kuću jednog Nijemca nakon bijega od tu došao u Banja Luku i uhvatile ga kamere, pa pričao kako su mu oteli djedovinu i kuću, a nije jednu letvu zabio na plot...Meni nije jasan sklop tih mozgova koji nakon samo jednog zločina kojeg pročitaju i dalje mogu podržavati te crvene kmere. Ponekad se pitam jel se ti nisu bojali Boga pred smrt, mislim čuo sam priče od spaljivanja živih među kojima pogotovo žene i djeca, pa do nabijanja na oštro, bacanja i zakopavanja živih itd. Kako se takvi monstrumi ne boje smrti i da postoji nešto veće od njih ? Ja samo mogu biti zahvalan Bogu što sam eto čak rođen nakon oba rata i živim bez obzira na mnoge koji kukaju u sigurnoj zemlji sa prelijepim bogatstvima, imamo hrpu problema, no kad čujete kroz što su mnogi od naših predaka prošli i nisu smjeli ne samo o tome pričati već suze proliti za svoje najmilije. Naše je da se uvijek borimo da istina ispliva i nikad ne treba ući u njihove relativizacije i omekšavanja toga što su počinili. Dobro je dobro makar ga nitko ne činio, a loše je loše makar ga svi činili. Nema tu pobjedničke strane da piše istinu jer istina je zapisana u događajima...

Grunf
14-08-2018, 10:35
Prije nekoliko dana završena je prva faza iskapanja u dvorištu Učiteljskog fakulteta te su ondje pronađeni posmrtni ostaci najmanje 25 osoba. Iako su već godinama poznate informacije o velikom broju žrtava partizanskih egzekucija koji su ondje pokapani, tek se ove godine prvi put započelo s istraživanjima.

Javnost je također pozorno pratila vijest kada su u siječnju na zagrebačkom Tuškancu pronađeni posmrtni ostatci najmanje 24 osobe ubijene nakon Drugog svjetskog rata.


Uprava za zatočene i nestale, uz sudjelovanje drugih nadležnih institucija, s prvom fazom terenskih istraživanja započela je 9. travnja 2018. godine, a istraživanja su u kontinuitetu trajala sve do 21. lipnja 2018. godine, priopćilo je Ministarstvo branitelja krajem lipnja.

U tom je razdoblju provedeno terensko istraživanje na šest lokacija pri čemu su ukupno ekshumirani posmrtni ostatci najmanje 265 osoba:

na lokaciji Obernjak ekshumirani su posmrtni ostatci najmanje 40 osoba
na lokaciji Gračani-Banjaluka ekshumirani su posmrtni ostatci najmanje 24 osobe
na lokaciji Pešćenka ekshumirani su posmrtni ostatci najmanje 99 osoba
na lokaciji Zlodijev breg ekshumirani su posmrtni ostatci najmanje 35 osoba
na lokaciji Zdenčec u tri grobne jame ekshumirani su posmrtni ostatci najmanje 67 osoba
na lokaciji Kod Marije-Bjelčenica probnim iskapanjem nisu pronađeni posmrtni ostatci

https://narod.hr/hrvatska/titovi-zlocini-u-ovogodisnjim-istrazivanjima-masovnih-grobnica-na-podrucju-zagreba-ekshumirani-ostatci-265-osoba-u-gracanima

Grunf
17-08-2018, 11:13
Zanimlijvo kako malo novinskih članaka o tome da u kod Učiteljskog fakulteta u Zagrebu postoji masovna grobnica veličine one na Ovčari. Zanimljivo da su "osloboditelji" 1945. radili isto što i okupatori 1991.

Jedne zovemo osloboditelji, a druge okupatori, a ista djela su činili. :silud

Picaferaj
17-08-2018, 22:33
Zanimlijvo kako malo novinskih članaka o tome da u kod Učiteljskog fakulteta u Zagrebu postoji masovna grobnica veličine one na Ovčari. Zanimljivo da su "osloboditelji" 1945. radili isto što i okupatori 1991.

Jedne zovemo osloboditelji, a druge okupatori, a ista djela su činili. :silud

i kokardaški i srpočekičarski antifašisti su uvijek osloboditelji, nikad okupatori. I nije im nikakav problem skakat iz kokardaštva u srpočekirarstvo i obratno..po potrebi. Jer sve je to antifašizam.

Pajdo
09-11-2018, 19:07
Nekako mi nelogičan naslov teme jer ako se pominju partizani i četnic,gdje su ustaše?

Eskel
09-11-2018, 21:41
Nekako mi nelogičan naslov teme jer ako se pominju partizani i četnic,gdje su ustaše?

Klanjaju, doći će poslije.

Pajdo
10-11-2018, 18:15
Aha, uje malo kasne.

Eskel
10-11-2018, 21:33
Ne kasne oni nego efendija razvukao moralne govore.

Pajdo
10-11-2018, 21:38
Aha,nisam znao :)

imperator
11-11-2018, 14:27
Nekako mi nelogičan naslov teme jer ako se pominju partizani i četnic,gdje su ustaše?

Prvo da završimo sa četnicima:

www.pogledi.rs/muslimani-u-cetnicima/

Pajdo
11-11-2018, 14:51
Prvo da završimo sa četnicima:

www.pogledi.rs/muslimani-u-cetnicima/
A to,aha,pa poznato mi je to i to odavna,možda se ti tad ni rodio nisi.

Grunf
17-05-2019, 12:35
Ubijanja Hrvata u Nevesinju učinili su četnici i partizani, a posebnu odmazdu počinili su partizani nakon završetka II. svjetskog rata. Poslije završetka rata teško je stradala nevesinjska crkva pretvorena je u skladište. I župna kuća bila je nacionalizirana. Nakon rata nestali su Hrvati iz mjesta: Lakat, Luka, Žiljevo, Velež, Bišina, Obadi, Tomišlja, Cerova, Baketa, Boljuni. Godine 1949. nacionalizirana je i oduzeta kuća s privatnom kapelicom Školskih sestara franjevki Krista Kralja. Hrvatska prezimena Čuljak, Pandžić, Matić, Rotim, Goluža, Buconjić, Vrljić, Sivrić, Vasilj, Pavlović i druga, gotovo su nestala u ovoj župi.

Posljedice su jugokomunističkog režima bile su da je broj Hrvata u Nevesinju smanjen sa 1647 na tek 219 Hrvata pred rat 1992. godine, pri čemu su mnoge obitelji bile staračke.

Danas u općini Nevesinje živi tek 28 Hrvata.

https://narod.hr/kultura/17-svibnja-1945-memento-uoci-bleiburga-hercegovina-katolicka-zupa-nevesinje-pretrpjela-jednu-od-najvecih-tragedija-ii-svjetskog-rata-u-svijetu

goran2hr
01-07-2019, 08:29
https://www.vecernji.hr/vijesti/tijekom-spomen-pohoda-i-komemoracije-kod-jazovke-izvizdan-ante-deur-1327655

Dio iz članka: "Iz HOZ-a su se usprotivili i nekim referendumskim inicijativama, ustvrdili da vlast ne radi na dobro naroda." - prvo, da li je ovo istina?

A dalje, ako je istina, da li je netko bio na komemoraciji na Jazovki ili možda zna, kojim se to i zašto referendumskim inicijativama protivi HOZ? Sve referendumske inicijative koje su (u zadnje vrijeme) bile ponuđene hrvatskim glasačima, bile su protiv političkih elita i HDZSDP koordinacije.
Što to smeta HOZ-u i zašto bi HOZ branio HDZSDP koordinaciju?