PDA

Pogledaj Full Version : Čudna mjerila srpskih historiografa



caporegime
14-07-2011, 14:58
čitajući malo srpske osvrte o povijesti, ja ne znam radi li se o težem kompleksu ili neugasloj mržnji, obzirom da oni jednostavno ne priznaju hrvate kao narod.
ako govore o bilo čemu što bi trebalo uključivati hrvate oni to prešućuju.
govore li o obrani sigeta onda branitelje nazivaju pripadnicima hapsburške vojske. govore li o vojnoj krajini onda govore isključivo o austrougarskoj. hrvate se , pa makar činili 99% pripadnika nečega svjesno ignorira predstavljajući ih zapravo kao dio neke zajednice u kojoj je hrvatska bila uključena, ne priznajući joj niakvu posebnost.
a vidite ovo:

http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%9A%D0%B0%D1%80%D0%B0%D1%92%D0%BE%D1%80%D1%92%D 0%B5_%D0%9F%D0%B5%D1%82%D1%80%D0%BE%D0%B2%D0%B8%D1 %9B

obratite pažnju na mjesto i državu rođenja.

a sad na ovo:

http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%9F%D0%B0%D1%82%D1%80%D0%B8%D1%98%D0%B0%D1%80%D 1%85_%D1%81%D1%80%D0%BF%D1%81%D0%BA%D0%B8_%D0%9F%D 0%B0%D0%B2%D0%BB%D0%B5_(%D0%A1%D1%82%D0%BE%D1%98%D 1%87%D0%B5%D0%B2%D0%B8%D1%9B)

obratite i ovdje pažnju na zemlju rođenja.
ili ovo:

http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%9D%D0%B8%D0%BA%D0%BE%D0%BB%D0%B0_%D0%A2%D0%B5% D1%81%D0%BB%D0%B0

dvostruki kriteriji, zar ne?

meni osobno, nikad ne bi palo na pamet ikako drukčije nazvati mjesto rođenja karađorđa nego srbija.

NorthStand
25-07-2011, 22:37
A šta je tu čudno, pa opće je poznato da nas ne priznaju kao narod. Isto tako, konjušari smo za njih, i to nam kao uzimaju za grijeh. Izgleda da je bolje bilo, tolerirat turke da ti jebu žene, pa da dobiješ razno razne Hadžiće, nego borit se pod okriljem Austro Ugarske protiv istih tih turaka. Njihova povijest, je puna mitova i laži, i što je najgore 90 posto srba ju prihvaća kao ispravnu i objektivnu. A naravno da njihovi povijesničari, i svi oni koji se bave nekakvih povijesnim istraživanjima falsificiraju prave podatke i prikazuju stvari subjektivno, odnosno onako kako njima odgovara!

Aleksa
30-11-2012, 19:33
čitajući malo srpske osvrte o povijesti, ja ne znam radi li se o težem kompleksu ili neugasloj mržnji, obzirom da oni jednostavno ne priznaju hrvate kao narod.
ako govore o bilo čemu što bi trebalo uključivati hrvate oni to prešućuju.
govore li o obrani sigeta onda branitelje nazivaju pripadnicima hapsburške vojske. govore li o vojnoj krajini onda govore isključivo o austrougarskoj. hrvate se , pa makar činili 99% pripadnika nečega svjesno ignorira predstavljajući ih zapravo kao dio neke zajednice u kojoj je hrvatska bila uključena, ne priznajući joj niakvu posebnost.
a vidite ovo:

http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%9A%D0%B0%D1%80%D0%B0%D1%92%D0%BE%D1%80%D1%92%D 0%B5_%D0%9F%D0%B5%D1%82%D1%80%D0%BE%D0%B2%D0%B8%D1 %9B

obratite pažnju na mjesto i državu rođenja.

a sad na ovo:

http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%9F%D0%B0%D1%82%D1%80%D0%B8%D1%98%D0%B0%D1%80%D 1%85_%D1%81%D1%80%D0%BF%D1%81%D0%BA%D0%B8_%D0%9F%D 0%B0%D0%B2%D0%BB%D0%B5_(%D0%A1%D1%82%D0%BE%D1%98%D 1%87%D0%B5%D0%B2%D0%B8%D1%9B)

obratite i ovdje pažnju na zemlju rođenja.
ili ovo:

http://sr.wikipedia.org/wiki/%D0%9D%D0%B8%D0%BA%D0%BE%D0%BB%D0%B0_%D0%A2%D0%B5% D1%81%D0%BB%D0%B0

dvostruki kriteriji, zar ne?

meni osobno, nikad ne bi palo na pamet ikako drukčije nazvati mjesto rođenja karađorđa nego srbija.

Prema uvidu u još neke odgovarajuće stranice:
http://en.wikipedia.org/wiki/Nikola_Tesla
http://de.wikipedia.org/wiki/Nikola_Tesla
http://bs.wikipedia.org/wiki/Nikola_Tesla
http://cs.wikipedia.org/wiki/Nikola_Tesla
http://sk.wikipedia.org/wiki/Nikola_Tesla
http://fr.wikipedia.org/wiki/Nikola_Tesla
- bilo bi u redu preimenovati ovu temu u "Čudna mjerila svih svjetskih historiografa osim hrvatskih".

Kada se prenose istorijske činjenice bez ikakvog tumačenja, to se zove historiografija. Kada se njima doda političko, sociološko i druga tumačenja srodnih nauka onda se to naziva istorijom (povijest). Ideologija je posebna kategorija koja akcenat stavlja pre svega na naše želje i težnje i u skladu sa njima, daje nenaučnu tumačenje istorije i istorijskih činjenica. Ali ideologija nije istorija.

Jedan takav slučaj ideološkog upliva u istoriju, dat je u ovom tekstu, na ovom linku.
http://www.novinar.de/2012/02/06/hrvatska-prava%C5%A1ka-historiografija-i-srbi.html
(konverzija u latinicu je moje delo ;))

U evropskoj savremenoj povesti, naročito nakon pada Berlinskog zida novembra 1989. g., ima ne mali broj slučajeva malih i pre svega „neistorijskih“ nacija

Vladislav B. Sotirović, 06.02.2012

***

koje pokušavaju da „dovedu u red“ svoje nacionalne povesnice tako što ih ulepšavaju, heroizuju, europeizuju ali pre svega nastoje da kako-tako dokažu nekakvu povesnu nezavisnost svojih naciona u odnosu na moćne susede kako bi razbili tradicionalnu sliku Evrope i evropske istorijske nauke o njima kao nepovesnim nacijama koje su stolećima bile samo sluge drugima kao „bečki konjušari“ ili „peštanski kočijaši“. Američki povesničar mađarskog porekla Endrju C. Janoš [Andrew C. Janos] je eksplicitno podelio centralnoevropske, istočnoevropske i balkanske nacije u povesnom preseku u dve jasno izražene i međusobno suprotstavljene kategorije pa čak i klase: na one koje čine političko-ekonomsko-kulturni centar i na one koje žive na periferiji oko tog centra služeći mu kao neka vrsta sirovinske baze u opštem smislu reči.[1]

Po pitalju državnosti danas priznate evropske nacije i/ili etničke grupe se mogu grubo podeliti u sledeće glavne kategorijalne grupe, tj. na one:

koje nikada u njenoj povesti nisu imale nikakvu svoju sopstvenu državnu nezavisnost (Vlasi, Romi, Lužički Srbi…),
koje su takvu državnu nezavisnost kao međunarodno priznatu po prvi put stekle tek nakon 1989. g. (Slovenci, Slovaci, Ukrajinci, Belorusi),
koje su je imale u srednjem veku i/ili kasnije pa su je obnovile u 19.-om ili početkom 20.-og veka (Srbi, Bugari, Grci, Poljaci, Litvanci),
koje su je prvi put dobile početkom 20.-og veka (Letonci, Estonci, Finci, Šiptari)
koje su je imale manje-više u kontinuitetu od početka srenjeg veka pa do danas (Francuzi, Nemci, Šveđani, Italijani…).[2]

Posebnu grupu, međutim, čine one nacije koje su u srednjem veku imale međunarodno priznatu kakvu-takvu državno-političku nezavisnost a nakon njenog de facto gubitka se utopile u susedne višenacionalne državne tvorevine zadržavajući formalnu autonomiju regionalnog tipa da bi tek nakon mnogo stoleća kasnije bile ponovo priznate kao međunarodno nezavisne političke tvorevine, tj. države. To su slučajevi, npr. sa Česima ili Mađarima.[3] Međutim, u čitavom evropskom slučaju odnosa nacija-država-politička nezavisnost postoji jedan poseban par excellence slučaj – slučaj koji u de facto činjeničnom smislu drastično odskače od de iure „prepakovane“ nacionalne povesnice za „domaću uporabu“, a to je slučaj Hrvatske i Hrvata. Ovo drastično odskakanje se u hrvatskom slučaju verovatno može psiho-povesno objasniti, ili bar shvatiti, kao jak sindrom inferiornosti u poređenju sa svojim „povesnim“ i jakim susedima Italijanima, Srbima i Mađarima a nastao usled spleta realnih povesnih okolnosti u kojima su Hrvati i Hrvatska večito bili oni „drugi“ ili „treći“ u tuđim državama a hteli su da budu „prvi“ i to „svoji na svome“ onako kako su to oni shvatali. Državnost su izgubili daleke 1102. g., čitavih 357 godina pre Srba (1459. g.) a sa njom i status „povesne nacije“[4] koji nisu uspeli da obnove sve do 1941.−1945. g. i to u savezu sa evropskim nacizmom i fašizmom dobivši tu državnost na poklon od Hitlera i Musolinija. Za razliku od Hrvata, Srbi, kao njihovi glavni konkurenti na prostorima Jugoistočne Evrope, su svoju državnost i „istoričnost“ uspeli da de facto obnove čitavih 137 godina pre njih (1804. g.) i to putem teške revolucionarne borbe i dugog rata i ratova za nacionalno oslobođenje što je konačno i čitava Evropa de iure priznala 1878. g. [Castellan 1992, 227−323].

Verovatno ni jedna nacionalna istoriografija u Evropi nije uložila više napora da „prepakuje“ svoju sopstvenu povesnicu kao što je to u slučaju hrvatske povesti i historiografa ali i političara uključujući i povijesničare/državnike. Cilj ovakvog prepis(iv)anja (re-writing), tj. revizije, lokalne povesnice je imao pre svega praktično-nacionalno-političku konotaciju: trebalo je dokazati i pokazati znanstveno neupućenoj „Europi“ da Hrvati imaju neisprekidano-kontinuiranu „tisućljetnu“ povijest neovisne nacionalne državnosti u ovom ili onom obliku. Formalni atributi-dokazatelji ovakve političko-državne „neovisnosti“ su trojaki:

„Hrvatski“ sabor u Zagrebu (legislativna institucija)
guvernator-ban na čelu „hrvatske“ vlade (egzekutivna vlast)
nacionalna zastava sa državnim grbom (vizuelna simbolika neovisnosti).[5]

Smatramo da je revizionisanje hrvatske (Hrvata i Hrvatske) povesnice u obliku hrvatske kleptomansko-povesne hipertrofije u 20.-om i 21. stoleću bilo pre svega upereno i „znanstveno“ oblikovana protiv Srba, zatim protiv Italijana i konačno protiv Mađara i Slovenaca.[6] Hrvatska „pravaška“ historiografija je u ovom kontekstu kao prvi hipertrofski projekat zacrtala kao svoj cilj da pokaže i dokaže da je povest Hrvata od najranijeg srednjeg veka pa do godine 1102. bila evropskog karaktera i sa vladarima koji stoje u rangu evropskih suverena a koji stoje na braniku zapadnog (rimokatoličkog) hrišćanstva naspram „bizantijsko-pravoslavne šizme“ na samim rubovima Centralne Evrope (nikako Balkana). Međutim, o ovim navodno mnogobrojnim hrvatskim vladarima, uključujući i kraljeve, u samoj Evropi i ostatku sveta se malo zna izvan hrvatskih sveučilišnih centara i historiografije, a odvajanje povesnih činjenica od politikanstskih legendi je znanstveni posao za sledeće generacije historičara koji kao prvo moraju da razvrstaju kvazipovesne falsifikate od realno-povesnih činjenica.[7] Njima je jedan od zacrtanih zadataka da faktografski pokažu da je jedna mala srednjovekovna Hrvatska u veličini jedne županije u Srbiji za vreme Stefana Nemanje vladala nešto duže od par godina jednim delom Bosne a naročito Hercegovine. Njima spada u moralno-znanstvenu obavezu i potapanje mitova o „slavi kralja Tomislava“ i Hrvatske u njegovo doba na autentično srpskoj jadranskoj obali od drevnog Stona do Kotora.[8]

U tom smislu evo i konkretno šta o ranoj srednjevekovnoj povesti Hrvatske piše jedan od najpoznatijih svetskih stručnjaka za povest Balkana u srednjem veku: „Early medieval Croatian history fits the concluding line to the old jingle: the more you study the less you know. When I was an undergraduate studying Balkan history I thought I knew quite a bit about Croatia; but as I study more about Croatia, one by one the ‘facts’ that I knew before turn out to be dubious, based on questionable sources or no sources at all. Most of the existing literature in western languages on medieval Croatia is extremely poor; and frequently it is marred by nationalistic bias. A basic problem making early Croatian history difficult for everyone−including the most serious scholars−is the scarcity of sources and the question of the authenticity of some of the few that do exist. Furthermore, the authors of most of the sources for early medieval Croatia were distant from the events they described. Either they lived in places distant from Croatia (e.g., Byzantium, Italy) or they lived several centuries later…Byzantine writers knew little about Croatia…Most Byzantine historians did not mention Croatia at all. Much of the information about medieval Croatian history comes from later (seventeenth- and eighteenth-century) narrative histories. These were written by enthusiastic people but contain a mixture of fact and legend; and since many of the documents they based their works on are now lost, it is extremely difficult to judge whether their information came from reliable sources or not“ [Fine 1994a, 248].

Ostaje, ipak, neosporna činjenica, da se opseg državnih granica male srednjovekovne Hrvatske ne može dokazati na osnovu istorijskih izvora. Sam knez-kralj Tomislav (910.−928. g., čiji spomenik na konju kao rimskom caru Aureliju u Rimu stoji u Zagrebu na Tomislavljevom trgu nasuprot glavne gradske železničke stanice) je postao prvi kralj (925. g.) Hrvatske za učinjene zasluge orijentalnoj Vizantiji a ne Evropi. Bio je počasni kralj, tj. „prokonzul“-guvernator Vizantijskog Carstva. Petar Krešimir IV (1058. g.−1074. g.) se sa svoje strane proglasio kraljem nakon dobijanja gradova Splita, Trogira i Zadra od Vizantije (a ne osvajanja), a sva tri su bila (i danas ostala) na „strelometu“ jedan od drugoga. Njegov naslednik na prestolu, Dmitar Zvonimir (1075. g.−1089. g.) je preuzimajući kraljevsku krunu ujedno preuzeo i obavezu slanja feudalno-podaničkog danka rimskom papi u sumi od 200 zlatnih dukata (dakle, kupljena kruna).

Za vreme obe Jugoslavije (Kraljevine i Republike) najveći uspeh hrvatske historiografije se sastojao u tome što je Zagreb uspeo da nametne čitavoj zemlji (zarad očuvanja bratstvojedinstvenačke politike „troplemenskog“ srpsko-hrvatsko-slovenačkog naroda) svoju sopstvenu „znanstvenu“ interpretaciju hrvatskog dela povesti Južnih Slovena:

da su srednjovekovni posavski Sloveni bili etnički Hrvati koji su formirali tzv. „Posavsku Hrvatsku“ koju je kralj Tomislav ujedinio sa tzv. „Dalmatinskom Hrvatskom“ [Macan 1992, 28−31]. Nakon ovako formulisane premise, apsolutno nezasnovane na povesnim izvorima, sledio je i „logičan“ zaključak da je Posavina etno-hrvatska zemlja isto kao i čitava Dalmacija i to, što je najbitnije, zajedno sa Dubrovnikom koji nikada nije pripadao Hrvatskoj već je sve do samog početka 19-og stoleća bio nezavisna država – grad Republika, i
da su Hrvati kao etnos preko svojih feudalnih predstavnika 1102. g. potpisali sa mađarskim kraljem Kolomanom (1095.−1116. g.) sporazumni međudržavni akt Pacta conventa u formi “regna socia” (tj. “udružene kraljevine”), na osnovu koga je stvorena personalna unija dve nezavisne države – Mađarske i Hrvatske [Perić 1997, 52−60][9], a ne feudalno-podanički akt “partes subjectae” na osnovu koga je Hrvatska u stvarnosti postala obična mađarska provincija sa određenim nivoom lokalne samouprave.

Da se ovde nakratko zadržimo samo na navedenoj drugoj stavci u vezi sa mađarsko-hrvatskim odnosima nakon 1102. g. obzirom da ovaj događaj predstavlja ključnu prekretnicu u čitavoj povesnici Hrvatske i Hrvata ali i jedan od najomiljenijih tematskih objekata interpretacija i reinterpretacija hrvatske revizionističke historiografije. Naime, na osnovu samog autentičnog teksta Pacta conventa iz 1102. g. na latinskom jeziku a koji se čuva u Budimpešti, kao i na osnovu istorijskog razvoja događaja, jasno je da se tu radi o “partes subjectae”.[10] Evo konkretno šta o tome piše već citirani Fajn: “The Hungarians had gradually become a more active factor in the Balkans. They had occupied considerable territory nominally Byzantine, conquering Sirmium and the surrounding region of Srem. In addition, they annexed Croatia in 1102 and took over, as well, various cities in Dalmatia which belonged to the empire” [Fine 1994a, 234]. Dakle, kao prvo, za Fajna je jasno da je Mađarska godine 1102. jednostavno anektirala Hrvatsku, tj. pripojila je svojoj državi, i kao drugo, Dalmacija nije isto što i Hrvatska. Za mađarsku istoriografiju je stvar u vezi sa godinoma 1091. i 1102. apsolutno kristalno jasna: radilo se o mađarskoj aneksiji Hrvatske. Tako prof. Laslo Kontler sa Centralnoevropskog univerziteta u Budimpešti jasno piše: „In 1090, as the Croatian throne became vacant, chaos ensued and one of the baronial factions turned to Ladislas to occupy it. The annexation of Croatia took place in 1091 without substantial resistance, although a raid of nomadic Cumans in Eastern Hungary compelled him to return, leaving the occupation of Dalmatia (the ‘Latin’ towns of the shore and the islands) to his successor. For the time being Ladislas appointed his younger nephew Prince Álmos as governor. Thus begun the historic association of the Kingdom of Hungary and Croatia, which lasted until the end of the First World War“ [Kontler 1999, 63]. Isti autor u istoj monografiji na stranici 79.-oj daje i povesnu kartu Kraljevine Mađarske u kasnom 13.-om veku na kojoj su Slavonija, Hrvatska i Kneževina Bosna i Mačva sasvim jasno označene kao mađarske državne provincije.

Mađarske povesne provincije sa Hrvatskom, Slavonijom, Rijekom i Dalmacijom

Ipak, za hrvatsku historiografiju ali i politiku je svojevoljno tumačenje, tj. interpretiranje, događaja iz 1102. g. bilo nužno potrebno kako bi se formalno „dokazalo“ postojanje kakve-takve “tisućljetne hrvatske državnosti“ a to bi opet poslužilo kao osnova za neistinite tvrdnje da su Hrvati još od 9.-og stoleća pa sve do “Prvodecembarskog akta” 1918. g. imali svoju nacionalnu državnost koju su tobože uneli i u Kraljevinu SHS/Jugoslaviju sa najmanje sve Srema, Dubrovnika, zapadne Bosne (“Turske Hrvatske”) i Baranje. Naravno, tzv. “Nagodba“ iz 1868. g. između Zagreba i Pešte je po njima bila međudržavni akt kojim je samo potvrđena personalna unija iz 1102. g. između neovisne Hrvatske i nezavisne Mađarske [Pavličević 2000, 271−273]. Dakle, hrvatska međunarodno priznata državna povest je čitavih 419 godina (razlika od 1459. g. do 1878. g.) duža i svetlija od srpske!

Međutim, ovde se radi i o nečemu mnogo važnijem, a to je pitanje Srba u granicama Brozove i Tuđmanove Hrvatske. U ovom kontekstu je osnovni cilj hrvatske historiografije da dokaže dve stvari:

da su se Srbi na prostorima Hrvatske (tj. tzv. Trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije) naseljavali u talasima, odnosno da nisu autohtono stanovništvo Broz-Tuđmanove Hrvatske[11], i
da su se kao emigranti naselili na prostoru “države” Hrvatske a ne provincije u okviru Mađarske ili Habsburške Monarhije.

Dokazati ove dve stavke je za hrvatsku historiografiju bilo od ključne bitnosti jer se na ovaj način u stvari dokazuje “pravo vlasništva u sopstvenoj kući” a svi podstanari su shodno tome obavezni da poštuju kućni red legalnih vlasnika države a ukoliko na to nisu spremni dozvoljeno im je “dobrovoljno” iseljavanje iz iste te kuće na šta je povijesničar i predsednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman jasno ukazao nakon vojno-redarstvene akcije hrvatske policije i regularne armije početkom avgusta/kolovoza 1995. g. (tzv. “Oluja”). Dakle, tzv. “tisućljetno hrvatsko državno pravo” je upravo taj pravni okvir kojim se legalizuju i verifikuju dva genocida/etnička čišćenja nad hrvaćanskim Srbima počinjenim od strane zvaničnih vlasti hrvatske države 1941.−1945. g. i 1991.−1995. g.[12]

U svakom slučaju, u toku procesa razbijanja i raspada SFR Jugoslavije, hrvatska historiografija na čelu sa dr. Franjom Tuđmanom je uporno tvrdila da su Hrvati 1918. g. u Jugoslaviju (tj. tada Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca)[13] uneli svoje „hrvatsko državno pravo“ pa bi shodno tome i sam proces „razdruživanja“ Hrvata i Hrvatske od ostataka Jugoslavije trebao da bude zasnovan na ovom pravu kako bi konačno Hrvati bili „svoj na svome“.[14] Nažalost, retki su bili samosvesni hrvatski povijesničari koji su, kao npr. Franjo Rački, objektivno pisali, tj. priznavali, da su Hrvati od 1102. g. sve što su uradili, uradili pod firmom Mađara a ne samostalno i za sebe. Još ima manje onih hrvatskih povijesničara koji objektivno priznaju da od godine 1000.-te a naročito od 1420./1433. g. Dalmacija nema više nikakve veze sa Hrvatskom jer se našla pod upravom Mletačke Republike (do 1797. g. a nakon toga pod upravom Francuske i Austrije do 1918. g.) koja se u narednim stolećima borila sa Mađarskom (Zadarski mir 18. februara 1358. g.) o prevlasti nad ovom pokrajnom. Ubačeni falsifikati od strane rimske Kurije (tj. monaha rimokatoličkih opatija u Dalmaciji) o tzv. „Crvenoj Hrvatskoj“ južno od reke Cetine pa sve do reke Bojane u „Letopisu Popa Dukljanina“ („Barski rodoslov“) su danas poznati i priznati čak i od strane hrvatskih historiografa – npr. Ferda Šišića i Nade Klajić, ali ne i hrvatskoj „pravaškoj“ historiografiji.

Čini se da je pravljenje od magarca konja u procesu pisanja i revizionističkog pre-pisivanja hrvatske povesnice postalo opšti nacionalni zadatak hrvatskih povesničara još od vremena Pavla Ritera Vitezovića (1652.−1713. g.) koji je 1700. g. u svom sve sem ne znanstveno zasnovanom delu Obnovljena Hrvatska (ili „Oživela Hrvatska“ − „Croatia Rediviva”) proglasio sve Slovene etnolingvističkim Hrvatima, tj. starim Ilirima, a hrvatske povesne zemlje obeležio belo-crvenom bojom od Triglava do Crnog mora. Tako su po njemu postojale dve velike balkanske Hrvatske: „Croatia Alba” (Bela Hrvatska) i “Croatia Rubea” (Crvena Hrvatska). Prva se prostirala od Julijskih Alpa pa do reke Drine a Druga od reke Drine do Crnog Mora. „Bela Hrvatska“ se sa svoje strane dodatno delila na četiri manje Hrvatske: “Croatia Alpestris” (Slovenija), “Croatia Maritima” (Dalmacija, Crna Gora, Hercegovina i južni deo Bosne), “Croatia Mediterranea” (severni i centralni delovi Bosne) i “Croatia Interamnia” (Slavonija i Srem).[15] Dakle, sve skupa čitavih pet „Hrvatski“. U svojoj Stematografiji iz 1701. g. ilustrativno dopunjuje hrvatsko povesno pravo na skoro čitav Balkan ređajući grbove čitavih 56 po njemu „ilirsko-hrvatskih“ zemalja. Čitajući Vitezovića (pohrvaćeni Nemac) dolazi se do zaključka da nema nit većeg naroda nit većih povesnih pokrajina u čitavoj povesti Starog kontinenta. Francuzi, Nemci, Italijani, Englezi… jednostavno nemaju šta da traže pored ovako velikog i moćnog naroda i njegove povesnice kao što su to Hrvati. Naravno, za Vitezovića su Srbi samo jedno hrvatsko pleme koje živi istočno od reke Drine.[16]

Od vremena hrvatskog tzv. „Ilirskog pokreta“ iz prve polovine 19.-og veka počinje i proces „heroizacije“ sopstvene nacije u kome vidnu ulogu igra i hrvatski rimokatolički kler.[17] Lansira se učenje da su upravo Hrvati bili najhrabriji branioci hrišćanske vere u čitavoj Evropi a koji su uspeli da zaustave najezde otomanskih Turaka nešto iza Bihaća i Jajca. Da je Evropa konkretno i priznala ovoliko herojstvo Hrvata ističe se da je rimski papa početkom 16.-og stoleća (1510. g.) Hrvatima za vojničke zasluge u odbrani Hristove vere dodelio titulu „antemurale christianitatis“. Ispada tako da su srpske nacionalne pogibije na Marici 1371. g. i Kosovu polju 1389. g. protiv istih tih Turaka za istu tu Hristovu veru jednostavno bile od minornog značaja u odnosu na gordo i neustrašivo stajanje Hrvata na Zidu Hrišćanstva u Lici, Baniji i Kordunu. Inače, istoriografija nezna da je ijedan turski sultan, pa čak ni veliki vezir ili provincijski paša, poginuo i u jednoj jedinoj bici protiv Hrvata kao što je to bio slučaj sa sultanom Muratom na Kosovu niti da je i jedan jedini hrvatski nacionalni vožd (npr. ban) ikada zarobljen u bici sa bilo kojim Turcima kao što je to bio slučaj sa srpskim knezom Lazarom, a o odrubljivanju glave i stvaranju mita i legende o nacionalnom mučeniku za veru da i ne govorimo.[18]

Naravno, za sve one koji su povest studirali van Zagrebačkog sveučilišta (koje je inače zvanično prema hrvatskom tumačenju kao takvo osnovano čak godine 1669! i to kao „najstarije i danas najveće sveučilište u Jugoistočnoj Evropi“ – ko ne veruje neka poseti naslovnicu znaničnog sajta ovog sveučilišta[19]) poznato je da je upravo u vreme velike papine zahvalnice „neustrašivim“ Hrvatima ta zemlja Hrvatska koju su tako uspešno „branili“ i „odbranili“ bila svedena na samo „3000 odžaka“ tj. domaćinstava u okolini Zagreba (tzv. „Ostaci Ostataka nekad slavnog kraljevstva Hrvatskog“/”Reliquiae Reliquiarum olim magni et inclyti regni Croatiae”) jer su sve ostalo zauzeli Turci a etnički Hrvati bežali glavom bez obzira ispred otomanskih bašibozuka, janičara i spahija. Ono što nisu osvojili Turci Hrvati su pravno preneli 1. januara 1527. g. na dinastiju austrijskih Habzburga da im brani jer su sami bili nesposobni da odbrane ni ostatke ostataka svoje sopstvene otadžbine. Etnički Hrvati su inače toliko bili ažurni i zainteresovani za odbranu i ovih „Ostataka Ostataka Hrvatske“ da su Habzburgovci morali da naseljavaju pravoslavne Srbe iz centralnih delova Balkana na prostore novoformirane Vojne Krajine sredinom 16.-og stoleća kako Turci ne bi ušli i u Karlovac, Zagreb ili Varaždin.

Hrvatska historiografija je, inače, najponosnija na „veliku hrvatsku pobedu“ kod Siska od 22. juna 1593. g. nad strašnim Turcima pa je navodno i sama vojnička moć Otomanske imperije baš od tada počela da opada. Međutim, za one koji se nešto ozbiljnije bave povešću Jugoistočne Evrope poznato je da je ta poražena turska vojska bila lokalnog karaktera, tj. iz Bosanskog pašaluka, predvođena bosanskim pašom, dakle ne carska i pre svega mala i slaba. Nemački povesničar otomanske povesti Jozef fon Hamer u svojoj čuvenoj trotomnoj “Historiji Turskog/Otomanskog/ Carstva” (prevod i izdanje za jugoslovensko tržište, Zagreb, 1979. g.) u drugom tomu o ovoj bici piše samo na (donjoj) polovini jedne stranice (119.-te) navodeći da su Erdedi, Auersperg, Egenberg, Redern i Paradeiser (dakle ni jedan Hrvat) došli u pomoć i spasli grad od turske opsade, a turski velikodostojnici i vojni komandanti sa vojskom poginuli usled pucanja mostova koji su bili isuviše uski i slabi. Dakle ne u bici već usled tehničkih okolnosti. Na Kosovu 1389. g. nije bilo nikakvih mostova i nikakve vode već otvoreno bojno polje na suvom sa sistemom borbe prsa u prsa, mač na sablju i koplje na štit pa onda hvatanje za vratove. I upravo na ovom primeru se da spoznati suština hrvatske historiografske kleptomanije: provlačiti se pored tuđih (austrijskih, mađarskih, srpskih) vojničkih pobeda i prikazivati ih kao hrvatske jer su se u geografskom smislu dogodile na teritoriji za koju Hrvati drže da je hrvatska po napuhanom i veštački infuziono održavanom „hrvatskom povijesno-državnom pravu“. Tako su, verovali ili ne, Hrvati prisvojili i hajduke i uskoke koji su se u Dalmaciji pod Mlecima borili protiv Turaka. Od hrvatske „pravaške“ historiografije nikada nećete čuti da je Liku i Krbavu oslobodio od Turaka srpski serdar Stojan Janković, čiju palatu sa patricijskim grbom u Zadru Hrvati pokazuju turistima kao palatu hrvatskog vojskovođe; oslobodio zajedno sa još jednim Srbinom – vojvodom Ilijom Smiljanićem, na čelu srpskih uskoka koji su u Ravnim Kotarima ratovali pod mletačkom zastavom.[20]

Ove borbe srpskih uskoka je opevala i narodna pesma ali su čak i ove pesme uskočkog ciklusa u redakciji Hrvata dr. Nikole Andrića tiskane kao „hrvatske“ početkom 1941. g. od strane „Matice hrvatske“. Ista ova plagijatorska „Matica hrvatska“ je tada pod imenom „ilirska“ i 1844. g. (sa dopunom od strane Ivana Mažuranića) izdala Gundulićevog Osmana kao „hrvatskog“ pesnika iz „hrvatskog“ Dubrovnika (na portalu „Matice hrvatske“ ćete pročitati da se radi o „klasičnom djelu starije hrvatske književnosti“[21]) čime je i zvanično počelo hrvatsko svojatanje srpskog Dubrovnika i njegove kulture i povesti. Standardni hrvatski povesni plagijat je svojatanje vojnika-krajišnika kao „hrvatskih“ pa tako čitajući hrvatsku historiografiju ispada da su „hrvatski“ graničari naterali Napoleona Bonapartu u begstvo za vreme bitke kod Arkole (koju je Napoleon na kraju dobio) 15.−17. novembra 1796. g. kao i da je Napoleon pohvalio baš eto etničke „Hrvate“ kao najbolje vojnike na svetu (povodom bitke kod Smolenska 1812. g.) i da mu je eto baš potrebno oko 100.000 takvih „hrvatskih“ soldata da osvoji čitav svet. A ti „hrvatski“ vojnici-krajišnici su te 1812. g. bili većinom Srbi mobilisani sa prostora Like i Krbave (jedna pukovnija) koje su tada bile u sastavu Napoleonovog „Ilirskog kraljevstva“. Vojna Krajina kao takva, tj. oblasti Like, Banije, Slavonske Posavine, Južnog Srema i Korduna, nije nikada bila u sastavnom delu ikakve Hrvatske ili Hrvatske-Slavonije već isključivo i samo pod direktnom upravom Beča, tj. austrijske vojne komande u Gracu. Ukinuta je godine 1881. i tek tada su je bečke vlasti uključile u Hrvatsku-Slavoniju (da bi parirale mađarskom nacionalizmu) tako da tzv. “hrvatsko državno-povesno pravo” ne polaže nikakvo pravo na oblast Vojne Krajine od sredine 16.-og stoleća pa do 1881. g. a najmanje na tzv. Krajišnike i njihova vojevanja od Krajine do Rajne i od Lombardije do Smolenska. Međutim, hrvatska historiografija svesno vrši plagijatsko krivotvorenje povesnih fakata pa uporno podmeće floskule o navodno dve Hrvatske u ovom vremenskom periodu od sredine 16.-og stoleća do 1881. g.: “Civilne” i “Vojne” a postojala je samo jedna (civilna iliti banska) i jedina nad kojom su ban i Sabor imali autonomnu jurisdikciju u sasvim lokalnim i beznačajnim poslovima.[22]

Hrvatskoj povesnoj nauci je najbitnije od svega bilo i još uvek ostalo da nekako s konca i konopca dokaže da je državnost u Hrvata „tisućljetna“, tj. da se nije nikada prekidala sve od prvog vladara Hrvatske bana Borne 819. g. pa do današnjih dana. U tom kontekstu su spiskovi raznorazno titulisanih vladara obe Hrvatske, tj. „Dalmatinske“ i „Posavske“ kao i navodno jedinstvene „Kraljevine Trojednice“ (Dalmacija, Hrvatska, Slavonija),[23] („banus“, “rex”, “interex croatorum”, itd.) od početka 9.-og veka pa nadalje jednostavno rečeno fascinirajuće impozantni tako da liste engleskih ili francuskih kraljeva nisu ni za fusnote jednoj općoj povijesti Hrvatske i hrvatske političke neovisnosti. Tako je npr. između dva svetska rata kasniji (1944. g.) zagrebački redovni sveučilišni profesor (na Filozofskom fakultetu) dr. Rudolf Horvat (1873.−1947. g.) uspeo da sastavi spisak od čitavih 245 (dobro ste pročitali: dve stotine i četrdeset pet!) vladara raznoraznih „Hrvatski“ kako pre 1102 .g. tako i nakon toga [Horvat 1924]. Od tog broja je samo kraljeva od Tomislava 925. g. do Kolomana 1102. g. bilo 16 (šesnaest). Međutim, na veliku žalost hrvatskog pučanstva, jedan prosečan hrvatski domoljub nije u mogućnosti da položi venac na grob ni jednog jedinog od tih svih 16 hrvatskih kraljeva jer se ni jednom jedinom od njih grobno mesto jednostavno nezna![24] Da ne spominjemo mumificirana tela vladara kao što je to slučaj u Srba, njihovih sarkofaga i vladarskih insignija srpske državnosti. Sve sačuvano i sve javno vidljivo. I za domaće patriote i za inostrane turiste.[25]

Upoređenja radi, nešto slično kao u hrvatskom slučaju odigrava se i u nekim drugim nacionalnim historiografijama a u evropskim okvirima pored ovog hrvatskog slučaja revizionistička istoriografija kod beloruskih nacionalista igra ključnu ulogu u formiranju nacionalne svesti o postojanju posebne beloruske nacije odvojene kako od ruskog tako i od poljskog nacionalnog korpusa. U beloruskom slučaju je pronađeno „Solomonsko rešenje“ za nepostojanje ikakvih pomena u srednjevekovnim dokumentima beloruskog imena i navodne nacije tako što je Veliko litvansko knjaževstvo (Lietuvos Didžioji Kunigaikštystė – LDK) proglašeno i za nacionalnu državu Belorusa obzirom da je teritorija nama savremene Belorusije bila sastavni deo tog knjaževstva ali pod imenom Gudija a ne Belorusija.[26] Tako je povest Velikog litvanskog knjaževstva (VLK) proglašena ujedno i za „zlatno doba“ povesti beloruske nacije. Ujedno je i neosnovano slovenski jezik govoren na prostoru VLK proglašen za „starobeloruski jezik“ a u stvari se radilo o srednjevekovnom ruskom jeziku. Tako se došlo do zaključka da je povest beloruske nacije stara čitavih deset stoleća a Belorusi jedan od državotvornih/povesnih evropskih naroda [Orlov, Saganovich 2001].[27]

Na kraju bismo se osvrnuli i na vizuelnu prezentaciju „hrvatske tisućljetne državno-povijesne neovisnosti“ i povesnog prava koje proističe iz takvog navodno činjeničnog stanja a koje bi trebalo da bude zasnovano na relevantnim povesnim istočnicima. Do sada najmarkantnija vizuelna predstava ovog prava do koje smo mogli da dođemo je edicija Hrvatska povijest u dvadeset pet karata. Prošireno i dopunjeno izdanje iz 1996. g. sa „Predgovorom proširenom i dopunjenom izdanju“ od, ni manje ni više, nego predsednika Republike Hrvatske, istaknutog hrvatskog historiografa i Brozovog generala – dr. Franje Tuđmana (prvih meseci rata 1941. g. nakon proglašenja NDH bio u ustaškim postrojbama da bi se zatim priključio partizanima).[28] Naime, ovde se radi o proširenom i dopunjenom izdanju iz 1937. g. sa „šest novih zemljovida s pregledom Hrvatske u njezinim najpresudnijim i povijesnim trenucima ovoga stoljeća u zadnjih pedeset godina“ a koje pokrivaju period od 1939. g. do 1991. g. Poslednja i zaključna rečenica Brozovog generala Tuđmana u Predgovoru ove kartografske edicije razotkriva svu suštinu hrvatske „pravaške“ historiografije:

„Ovo će izdanje pružiti čitatelju obilje informacija o povijesnim zbivanjima i hrvatskim povijesnim prostorima, ali i buditi ponos na onu Hrvatsku koja je, kako napisa prof. Srkulj, ‘znala kroz stoljeća sposobnošću i odlućnošću svojih sinova očuvati svoj poseban državnopravni položaj’“.

Dakle, nakon pregleda ove kartografsko-povesne zbirke hrvatske historije svakome bi trebalo biti jasno da je hrvatska državno-povesna neovisnost kontinuirano stara čitavih deset stoleća![29]

Srbi jesu od povesnih događaja pravili mitove i legende, a najpoznatiji slučaj je sa Kosovskim bojem i kosovskim junacima. Međutim, za razliku od Srba, hrvatska „pravaška“ historiografija je od želja napravila čitavu teoriju o „hrvatskom tisućljetnom državnom pravu“ što je vizuelno ozvaničeno i na grbu Tuđmanove Republike Hrvatske: kao mali grbovi okolo velike šahovnice se nalaze i dva grba koja predstavljaju navodno dve državno-pravno povesne hrvatske zemlje – Istru i Dubrovnik, a koje nikada nisu bile sastavni deo nikakve Hrvatske ni pre ni nakon 1102. g.

ljuta trava
30-11-2012, 20:12
Aleksa ,

Što reći , taj poznaje povijest kao i onaj lik što uporno trabunja o izvanzemaljskom poreklu Srba .
A mogao si lijepo i taj citat stavit , ipak se radi o prvorazrednom istraživanju i eminentnom srpskom znanstveniku .


Koji likovi .Od svega najveću mržnju ispoljavaju prema Hrvatima i Hrvatskoj Državi , a istovremeno bi dali i živote i Srbiju , samo da mogu živjeti u Hrvatskoj .

caporegime
30-11-2012, 20:14
e moj aleksa, glavno da je ovaj novinar napisao traktat samo da bi opet pokušao naglasiti navodnu hrvatsku inferiornost prema srbima.
tolika opsjednutost hrvatima i hrvatskom državnošću samo označava brutalnu iskompleksiranost koja je očito većini srba ušla u srž postojanja.


Naravno, za sve one koji su povest studirali van Zagrebačkog sveučilišta (koje je inače zvanično prema hrvatskom tumačenju kao takvo osnovano čak godine 1669! i to kao „najstarije i danas najveće sveučilište u Jugoistočnoj Evropi“ – ko ne veruje neka poseti naslovnicu znaničnog sajta ovog sveučilišta[19]) poznato je da je upravo u vreme velike papine zahvalnice „neustrašivim“ Hrvatima ta zemlja Hrvatska koju su tako uspešno „branili“ i „odbranili“ bila svedena na samo „3000 odžaka“ tj. domaćinstava u okolini Zagreba (tzv. „Ostaci Ostataka nekad slavnog kraljevstva Hrvatskog“/”Reliquiae Reliquiarum olim magni et inclyti regni Croatiae”) jer su sve ostalo zauzeli Turci a etnički Hrvati bežali glavom bez obzira ispred otomanskih bašibozuka, janičara i spahija. Ono što nisu osvojili Turci Hrvati su pravno preneli 1. januara 1527. g. na dinastiju austrijskih Habzburga da im brani jer su sami bili nesposobni da odbrane ni ostatke ostataka svoje sopstvene otadžbine.

:rofl:rofl

zato je moćna srpska carevina nestala od dvije bitke s turcima i to dok nisu bili u naponu snage a ostatak svog života u agoniji su proveli kao vazali tih istih turaka služeći im protiv kršćanske europe.
idi guglaj pa izguglaj pojmove. nikola jurišić i kiseg. nikola šubić zrinski i siget.


Verovatno ni jedna nacionalna istoriografija u Evropi nije uložila više napora da „prepakuje“ svoju sopstvenu povesnicu kao što je to u slučaju hrvatske povesti i historiografa ali i političara uključujući i povijesničare/državnike.

vjerojatno ni jedan narod nije uložio toliko napora da uvjeri (prije svega same sebe) kako su njihovi suparnici "manje muževni" :rofl


Tako su, verovali ili ne, Hrvati prisvojili i hajduke i uskoke koji su se u Dalmaciji pod Mlecima borili protiv Turaka.

tako je. pop marko mesić i luka ibrišimović koji su bili nosioci ustanka u lici i slavoniji obični su srbi.

moj aleksa. ja mislim da pisca ovog teksta doslovno mišići bole od iskompleskiranosti.
da samo znali da ćete toliko patiti jer je šačica hrvata branila vukovar 3 mjeseca i jer je drčna krajiška muževitost pobjegla nakon jednog dana fajta (iako su se pred koji mjesec kurčili do neba s paradom na slunj) itd.....
jesi li siguran da ovaj pisac nije neki deretićev šegrt?

ljuta trava
30-11-2012, 20:16
e moj aleksa, glavno da je ovaj novinar napisao traktat samo da bi opet pokušao naglasiti navodnu hrvatsku inferiornost prema srbima.
tolika opsjednutost hrvatima i hrvatskom državnošću samo označava brutalnu iskompleksiranost koja je očito većini srba ušla u srž postojanja.



:rofl:rofl

zato je moćna srpska carevina nestala od dvije bitke s turcima i to dok nisu bili u naponu snage a ostatak svog života u agoniji su proveli kao vazali tih istih turaka služeći im protiv kršćanske europe.
idi guglaj pa izguglaj pojmove. nikola jurišić i kiseg. nikola šubić zrinski i siget.



vjerojatno ni jedan narod nije uložio toliko napora da uvjeri (prije svega same sebe) kako su njihovi suparnici "manje muževni" :rofl



tako je. pop marko mesić i luka ibrišimović koji su bili nosioci ustanka u lici i slavoniji obični su srbi.

moj aleksa. ja mislim da pisca ovog teksta doslovno mišići bole od iskompleskiranosti.
da samo znali da ćete toliko patiti jer je šačica hrvata branila vukovar 3 mjeseca i jer je drčna krajiška muževitost pobjegla nakon jednog dana fajta (iako su se pred koji mjesec kurčili do neba s paradom na slunj) itd.....
jesi li siguran da ovaj pisac nije neki deretićev šegrt?



Ovo je ŠAH MAT u par poteza .... :bravo :bravo :bravo

ZGabriel
30-11-2012, 20:48
capo, ako budeš češće pisao ovdje, doselit ću se i ja. :D

Grunf
30-11-2012, 21:43
Kažu da je pakao tamo gdje te Srbi uče povijest, Englezi ti kuhaju, auto ti popravljaju Francuzi, a Talijani sve vode i organiziraju. :D

TjelohraniteljOdSchwartza
28-12-2012, 21:10
Srbi lažu.
Nije to uvreda,to je konstatacija.Njihova je povijest napumpana,lažirana,iščašena,izvijena,smotana do bola,bolesna od mitologije svake vrste.
Kako mi možemo normalno surađivati kada Srbi uporno i naporno srbiziraju Dubrovačku republiku?!Otkud njima ideja da su neki hajduci bili Srbi?!Otkud njima pravo da neke narode ponižavaju i govore im da imaju srpsko podrijetlo bez dokaza?!
Pa taj stari mudonja Vuk Karadžić uopće nije znao što piše,već je lupetao gluposti i prodao muda pod bubrege u kraju koji se zove beogradski pašaluk?!Pašaluk je i ograničenje svijesti!
Srbi se još uvijek moraju suočiti sa poviješču koja uopće nije na njihovoj strani kako oni misle!

germax
04-01-2013, 18:39
Evo im njihova povijest...


https://www.youtube.com/watch?v=xZSHkXNtVn8