PDA

Pogledaj Full Version : Sretan 8. ozujak



Grunf
08-03-2017, 20:57
Sretan dan zena. Cestitke ljepsem spolu i zelimo im da zadrze svoja prava na ciscenje stana, kuhanje i odlazak na plac po spizu. :D

Republikanac
08-03-2017, 21:42
Komunistički praznik.

pdv
08-03-2017, 21:49
Grunf je oduvijek naginjao partiji :011

teenager
08-03-2017, 21:55
Evo i čestitke od poznatog književnika Ive Anića, tekst prenosim u cijelosti, iako je jasno da ga nitko normalan cijelog ne može pročitati: :D


Osmi mart - ženski vapaj koji je izbrisan u kolektivnom sjećanju Hrvata

"Žena stoji, kao kapija, na izlazu kao i na ulazu ovoga svijeta."

Ivo Andrić

NESTALO je puno stvari iz moga djetinjstva, nestalo je u vremenu puno dragih ljudi i dragih lica, danas i moje polako križaju bore, a uspomene ostaju u njima kao otisci.

Nestali su albumi, mali plastični BMW na baterije i jedan papir A4 na kojem sam svojoj majci za 8. mart u slikarskom tušu otisnuo dlan. Taj papir pokazala mi je danas kada sam joj donio kiticu ljubičica kao i svake godine na ovaj dan. Izvadila ga je iz starog prašnjavog albuma i pokazala mi moj, ali i svoj život na njemu. Taj otisak dlana dječji je, ali na njemu su duboke i jasne crte, crte koje mi je ona urezala kroz život, crte poštenja, crte njenog odricanja i ljubavi.

Ruke koje daju bezuvjetnu ljubav i životnu snagu

Naše žene, naše majke, nisu i nikada neće biti zastupnice u saboru, nikada neće biti predsjednice, jer su zastupnice i predsjednice u našim muškim životima, to je njihov odabir i životna žrtva. Naše majke nikada neće biti direktori velikih firmi jer su svoje akademske godine posvetile nama. Naše žene nikada neće biti visoko pozicionirane političarke, njihova životna politika smo bili i ostali mi, naše odrastanje, školovanje i naše obitelji. Naše žene svjesno su ostale naše perilice i čistači, naši strojari, električari i kuhari, njihove ruke nisu uglađene i meke, njihove ruke su žuljave, tvrde i mokre od pranja, ali kada te zagrle najnježnije su na svijetu, najmekše koje ste upoznali u životu. Ruke koje su ti ispravljale zadaće, ruke koje su te podizale s poda, ruke koje su te zbunjena i nesretna tješile, krijepile i davale ti životnu snagu, davale ti bezuvjetnu ljubav.

Naše žene nikada nisu postale profesorice na fakultetima - našim ženama i majkama su naši životni fakulteti bili važniji, bili su bitniji od doktorskih disertacija i pravnih diploma. Našim majkama naše su životne diplome bile zapravo njihove, naši životni uspjesi zapravo njihovi, naša posrtanja kroz život njihova snaga, da nas dignu, osove na noge, školuju i od nas naprave ljude. Danas se muškarci grubo odnose prema ženama, muškarci su suzdržaniji, hladniji, okrenuti sebi. Današnjih muškarcima žena je sluškinja, spretna domaćica, uzorna radnica koja radi i blagdanima i prekovremeno. Današnjim muškarcima žena je, ako karijeru podredi obitelji, kriva sama sebi, današnji muškarac je konformist, hedonist i žena mu je teret, lutka koja mu u društvu donosi prestiž.

Današnji muškarci srame se borbe za ravnopravnost žena

Danas nema onih malenih, ali bitnih znakova pažnje, nema ih ni na 8. mart, barem u ime sjećanja na borbu žena kroz povijest za emancipaciju, ravnopravnost, današnji muškarci srame se te borbe i smatraju je borbom sličnom borbom LGBT osoba, dakle borbom manjine, nebitnom i neprirodnom, ženama se sugerira da trebaju biti dotjerane, da trebaju držati do sebe, svog izgleda, da moraju izgledati mlađe, atraktivnije. Ženama poslodavci predbacuju kada drže do obitelji, današnji poslodavci vole kazati da je njihova radna sredina "obitelj" pa ih tjeraju da rade prekovremeno, dvokratno i nedjeljom.

Žene se isključuje iz izgradnje slobodnog i neovisnog društva, našim ženama i Dan žena danas je sasvim običan dan, dan u kojem ih se kinji, ponižava, vrijeđa, licemjerno izdvaja iz društva koje je više nego ikada patrijarhalno, više nego ikada zatvoreno, homofobno, nepravedno, isključivo.

Dan žena više nije dan u kojem se sjetimo svojih žena, majki, današnji dan postao je žalosni aktivistički krik, ženski vapaj za pravednošću. Naše moralno urušeno društvo proslavlja ga neprimjetno, naše društvo nema vremena za takve vrste proslava koje "mirišu na socijalizam", naše društvo je društvo u kojem devet od deset ispitanika, ili sasvim precizno, po nedavnom istraživanju Ipsosa 90,8 posto, drži kako je ponosno što živi u ovakvoj zemlji, ponosno što su građani ovakve Hrvatske. Svega četiri ili pet posto ljudi, po mojoj procjeni, dakle svaki dvadeset i peti, izjavio bi hrabro da mu se ne sviđa zemlja u kojoj se tako bestidno i tako očito krše prava žena, LGBT osoba, radnička prava, prava manjina, izjavit će kako ima dijametralno suprotan stav koji ima većina, stav prema jugoslavenskom iskustvu za kojeg držim da je bilo moralnije, časnije i na kraju krajeva, plemenita ideja, ako ništa drugo. Koliko god nas desnica plaši obnovom Jugoslavije, toliko smo kao društvo svjesniji koliko je ta zemlja bila drugačija, bila kvalitetnija, bila usmjerenija upravo na žene, koje se držalo nacionalnim bogatstvom, ne robom.

Projektom izgradnje Hrvatske i njenog identiteta, u kojem su se, paradoksalno zatrle u kolektivnoj memoriji i pozitivne strane koje je gradio socijalizam, krenulo se ignorantski upravo na moju generaciju i to nije slučajno. Problem je ostao s nama koji nismo rođeni devedesetih, već sedamdesetih godina.

U kolektivnoj memoriji trebalo je prebrisati sve zasade koje je nosio taj sistem, socijalnu i društvenu brigu za svoje građane, besplatnu zdravstvenu skrb i školovanje, besplatna rješavanja stambenih pitanja, ali i snažan odmak od patrijarhata. Generacije ljudi se prebrisalo gumicom, njihova iskustva, znanje i postignuća, ali i njihove praznike do kojih su držali. Praznike koji su bili zaglavni kamen jednog vremena, a danas u smetnja, danas su izdaja.

Naše žene koncem sedamdesetih i početkom osamdesetih sistem je, sistem koji je snažno grabio naprijed izgradivši praktički infrastrukturu koju danas poznajemo, izvukao iza "štednjaka", iza muške dominacije i dao im šansu. Ženama bez fakulteta, ženama bez akademskih titula i izjednačio ih u pravima, dao im neovisnost kroz dostojanstvo zaposlenja, svoj "dinar." Pamtim svoju majku u dane kada bi primila svoju mjesečnu plaću, pamtim joj izraz lica i neopisiv ponos na njemu, pamtim kako me vodila u grad i kupovala mi ploče, sitnice, male poklone kojima je davala do znanja cijeloj obitelji da je ravnopravni član, da je od tri kuta kuće, preuzela i onaj četvrti. Muški članovi moje porodice bili su ponosni na naše majke, naše bake, naše žene koje su ravnopravno nosile težinu života, kuhale, prale, peglale, ali i radile, doprinosile i to kroz osam sati radnog vremena, osam sati koji su im dopuštali da stignu sve naše potrebe za njima, kako u školi, tako i u životu. Moja majka stizala je na sve i na to je bila neopisivo ponosna. Današnje majke kada pitate kako žive, kazat će vam da ne stižu obaviti sve - posao na kojem se nad njima iživljava i obitelj koja je u današnjem ubrzanom vremenu u rasulu.

Svjesno zatiranje i negacija borbe za ženska prava

Nikada nisam čuo da su moderni dušobrižnici prozvali kapitaliste radi demografske katastrofe, a crkveni oligarsi sistem koji ih izdašno financira zbog tolikih raspada obitelji.

Današnji dan je dan suzbijene proslave, naše žene ga više i ne doživljavaju kao važnim danom u svojoj godini, današnji dan postao je atavizam nakon godina i godina poluilegalnih proslava, svjesnog zatiranja, negacije, pa i otvorena podsmijeha. U našem društvu uspostavljaju se kapitalističke svetkovine, no zaboravljene tekovine nikada neće i ne mogu izbrisati iz memorije moje generacije, memorije žena mog vremena, lica moje majke koje se ozari i danas kao nekada, iako kroz godine očekuje samo da me vidi sretna, ništa više.

U Jugoslaviji je 8. mart ili Međunarodni dan žena imao sasvim drugačiji i duboki smisao. Muškarci i djeca majkama, ženama, djevojkama nosili su cvijeće, ljubičice koje cvatu taj dan, ostavljali smo majkama otisak dlana na papiru, a one su ga čuvale kao najdragocjeniji dar, no ono najljepše u Jugoslaviji bila je činjenica da nas se učilo kako svaki dan u našim životima treba biti 8. mart, kako se moramo prema našim ženama kroz cijelu godinu odnositi tako, voljeti ih i duboko poštovati. Ova zemlja koju toliki drže ozbiljnom zemljom, u svemu je neravnopravnija, u svemu homofobnija, a najviše grublja prema ženama od mrske Jugoslavije u kojoj se oštro osuđivao teror partnera ili nadređenih, poslodavaca ili same države nad ženama.

Naše žene se zaključava i zatvara kada dolaze visoki dužnosnici, našim ženama uručuju se otkazi ako zatrudne, naša Hrvatska zemlja je napete muškosti, militantne i agresivne retorike, izbrijanih testosterona i domoljubne romantike. Naše žene, naše majke, stavlja se na pijedestal isključivo u reproduktivne svrhe i ide se tako daleko da se pokušava uvesti i zakonska zabrana da same odlučuju o svojoj reprodukciji, o pobačaju, o svojim intimnim stvarima u kojima jedino one mogu i moraju donositi odluke.

Naša zemlja je sramota, dragi moji sugrađani, i ponosan sam što spadam u onih, po meni, pet posto, što sam svaki dvadeset i peti koji će jasno i glasno to kazati - jer je želim drugačijom. Ako sam zbog toga jugonostalgičar, ponosan sam što to jesam. Jugonostalgičar sam koji želi bolju Hrvatsku, pravedniju, pošteniju, solidarniju, progresivniju.

Danas kada smo dovoljno odrasli da svoje majke više ne držimo za ruku, danas kada imamo svoje žene, majke naše djece, imamo dužnost i moralnu obavezu da svoju djecu učimo našim vrijednostima, onako kako nas je učio socijalizam, kako su nas odgajale naše bake, kako su nas educirali u školi. Ponosan sam što sam živio i odrastao u tom vremenu, ponosan sam što živim i danas u njihovom vremenu, vremenu žena kojima sam okružen u životu, ponosan sam što u njihovim očima vidim isti stari sjaj, iste one djevojčice, samozatajne, radoznale i skromne, ali odlučne da budu jače od nas u svakom segmentu.

Ustanimo za ženska prava

Ustanimo na svaku nepravdu prema našim ženama, pokažimo snažno i odlučno da smo muškarci, slabi i ponizni pred njima, ustanimo za njihova prava ali i za njihovo dostojanstvo, time nećemo biti u onih 90,8 posto ponosni, ali ćemo barem biti, u njihovim očima vrijedni njihova truda, njihove borbe kroz život. Pokažite našim majkama, našim ženama danas da su od vas napravile ljude. To će im biti najveća nagrada i najdraži poklon, a kitica ljubičica dovoljan je znak pažnje, ili otisak dlana na papiru. Kada ga vaša majka usporedi s onim iz osamdesetih, iako vi ne vjerujete da ga čuva, a čuva ga, vidjet će svoju nagradu kroz vrijeme.

Linije dlana djeteta kojeg je pretvorila u muškarca, žrtvujući svoj život.

Nestalo je puno stvari iz moga djetinjstva, nestalo je u vremenu puno dragih ljudi i dragih lica, danas i moje polako križaju bore, a uspomene ostaju u njima kao otisci. Nestali su albumi, slike primanja u pionire, sretna i nasmijana lica jednog vremena, nestao je mali plastični BMW na baterije i jedan A4 papir na kojem sam svojoj majci za 8. Mart u slikarskom tušu otisnuo dlan.

Taj papir pokazala mi je danas kada sam joj donio kiticu ljubičica kao i svake godine na ovaj dan. Izvadila ga je iz starog prašnjavog albuma i pokazala mi moj, ali i svoj život na njemu. Taj otisak dlana dječji je, ali na njemu su duboke i jasne crte, crte koje mi je ona urezala kroz život, crte poštenja, crte njenog odricanja i ljubavi. U njenom zagrljaju shvatio sam kako bi bilo suvišno ostaviti joj otisak dlana danas.

Za nju, kao i za mene, taj dječji dlan zauvijek će ostati isti, kao i naše uspomene na vrijeme u kojem sam odrastao.

Ponosnim ljudima na čast, budalama na njihovu sramotu.

Čovjek je tačno zaželi Dežulovića i Lucića, kad vidiš da ih nasljeđuju barem 10 puta gluplji i nedohovitiji tipovi...

Sekstant
08-03-2017, 23:07
Zetkin Clara - kurbetina stara ! Eto toliko :D :kava

kiša
09-03-2017, 13:47
Sretan dan zena. Cestitke ljepsem spolu i zelimo im da zadrze svoja prava na ciscenje stana, kuhanje i odlazak na plac po spizu. :D

jes vala nema nas pola brez tojizih poslića :toljaga