PDA

Pogledaj Full Version : Godišnjica smrti Oca Domovine dr. Ante Starčevića!



Stric Ivan
28-02-2017, 09:46
Ante Starčević (23. svibnja 1823. – 28. veljače 1896.) svakako je jedna od najvećih i najzaslužnijih osoba u cjelokupnoj hrvatskoj političkoj povijesti, a ovih dana slavi se 109. obljetnica smrti čovjeka kojega s pravom zovemo Ocem Domovine.

Rodom iz Velikoga Žitnika u Lici, još kao malo dijete u domu Starčevića naučio je ljubiti domovinu svim srcem. Antin otac, Jakov Starčević, najmlađi sin žitničkoga kneza Filipa, bio je čovjek rijetke duševnosti, vrela srca, duboke osjećajnosti, ali i mudrosti te duhovnih šala po kojima je bio poznat u cijelome Žitniku. Jakov je uzeo za suprugu djevojku Milicu iz pravoslavne kuće Bogdana iz Široke Kule, malena naselja sjeveroistočno od Gospića. Jakovu i Milici u staroj sirotinjskoj kući Starčevića rodio se sin Ante, uz brata Jandru i dvije sestre.

Ante je bio visoka ljudina, markantnih crta lica, bujne tamne kose, crn, crnih očiju. Djetinstvo je proveo kao i sva lička djeca bos, slabo odjeven te je od djetinjstva bio naviknut na oskudicu – što je ostavilo jake tragove u njegovom tjelesnom ustroju i duši. Odatle boležljivost od koje posebno pati i za školovanja i u svojoj prvoj muževnosti. Kao što je od majke baštinio tijelo, od oca je dobio mnoga psihička svojstva; prije svega smisao za šalu i umnost.

U domu Starčevića živjelo se strogo po pravilima tradicije, te je već u ranoj mladosti naučio voljeti zemlju koju je ljubio srčano te je o njoj govorio kao o ljubljenoj ženi, sa zanosom i vjernošću. Dakle, još u Žitniku oblikovan je kostur karaktera Ante Starčevića. Sa trinaest godina odlazi u Karlobag sa stricem Šimom, gdje mu stric pruža svoja politička shvaćanja i nazore, te osjećaj narodnoga jezika, poštovanja njegove starine, oporbu protiv novotarija. Tamo će oblikovati svoj jezik na jednom višem stupnju od stričeva i steći sklonost prema književnosti. Od strica stječe i prve šire pojmove o narodu, njegovim težnjama, njegovim protivnicima, pojmove o tome što je narodno pravo, kako je bilo nekada i tko su oni koji ga prikraćuju. U Karlobagu je Ante dakle potpuno afirmirao svoje političke stavove, kojima će ostati dosljedan u cijelome svom životu. Naime, stric Šime uvidio je da je Ante vrlo inteligentno dijete na koje će s lakoćom moći prenijeti svoje pojmove o narodu, njegovim težnjama, protivnicima, o tome što je pravo naroda, kakvo je nekada bilo narodno pravo te tko su oni koji ga prikraćuju.


Uskoro Šime, koji je već bio u godinama, šalje Antu svome prijatelju Josi Vlatkoviću (župniku u Smiljanu) na daljnje školovanje. U Karlobagu i Smiljanu Ante uči latinski, aritmetriku, zemljopis i prirodopis te završava opseg gradiva za prva dva razreda gimnazije. To privatno školovanje traje tri godine i u jesen 1839. Ante s navršenih šesnaest godina odlazi u Zagreb na daljnju gimnazijsku izobrazbu.

Razdoblje revolucija 1848./49. u svijetu i u Hrvatskoj bili su doživljaji za Starčevića koji su do kraja oblikovali njegovu osobnost i odredili pravac njegovome životu i djelovanju. Kritizirao je postupke protagonista hvatske revolucije, imao je čak negativno mišljenje o njima jer je smatrao kako su sluge Austrije (primjerice o banu Josipu Jelačiću).

Razočarao se u Hrvatski narodni preporod (HNP) jer nije uspio izboriti stvarnu autonomiju Hrvatskoj, te da nije u potrebnoj mjeri pobudio nacionalnu svijest u Hrvata. Duboko ga je povrijedila nepravda koja je učinjena Hrvatskoj uvođenjem oktroiranog ustava – neoapsolutizma Franje Josipa 1849. godine. Anti Starčeviću je uvijek u glavi bila misao o ujedinjenju svih hrvatskih zemalja, to je za njega bio “sveti cilj”. On je zastupao mišljenje kako Hrvatska do nezavisnosti može doći samo na temelju uzajamnoga ispunjavanja prava i dužnosti cara prema narodu kojemu bi on bio odgovoran.

Izvor: SHP/https://hrvatskoobrambenostivo.com

Puntar2.0
28-02-2017, 14:49
Fanatik u najboljen smislu rici, zaljubljenik u jako tvrdoglav, poseban i tezak narod. Gromada.

Humphrey
28-02-2017, 18:17
Otac kojeg se dijete odreklo.

Grunf
28-02-2017, 18:23
A zato je IJozo imal epilepticne napadaje, Starcevicu je godisnjica.

mirv
28-02-2017, 22:57
Tijelo mu je možda umrlo ali duh i dalje živi jer da nije tako ne bismo imali neovisnu državu.

Grunf
01-03-2017, 11:24
Zanimljivo da je 1878. izabran u Hrvatski Sabor u Riječkoj županiji, u Kraljevici te istovremeno u Varaždinskoj županiji, kotaru Krapini, Đurmancu. O tempora, o mores. :D Par dobrih misli.


Tko i sam sebe smatra za sužnja, taj se ne mari čuditi ako ga i drugi takovim scene. Tko nije svoj, taj je svačiji, jer od njega ne stoji, čiji će biti. Tko se i hotice za sužnja izdaje, taj nema pravo tužiti se, što ide od ruke do ruke – što menja gospodare.


Najstrašnie su vam reči, da ćete mene ‘slediti’. Toga ne bude. Ako trebate gončina, tražite si ga drugde. Ja niti koga vodim, niti gonim. To je glavna nesreća Hervatah, da se derže ljudih, a ne načelah, a ne programa. S toga je ovaj narod tako često izdan i prevaren, i vazda mu stvari drugačie izpadaju, nego li je on očekivao. Tko sam za se ne mari, čemu da se nada od drugih? Koga nose tuđe noge, neka se ne čudi, ako padne. Gončin će vas tim većma prezirati, čime mu se većma podate. Nas će jedan za drugim u zemlju, a program, kako i narod, ima živeti. Ja ne deržim ni izdaleka do mojih nazorah koliko vi, nego razmišljavam kako mogu, pa kažem izkreno kako mogu. Tako treba da svi radimo. Kad se mnenja pokrešu i izbistre: deržimo se onoga, koje ih je najbolje i najpogodnije po sav narod. Tako ću biti ja s vami kako i vi sa mnom: svi ćemo biti jedinac za dobro domovine.


Mi Hrvati imamo dvije narodne mane iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakome vjerujemo bez da promišljamo i lako zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.

http://www.priznajem.hr/povijest/otac-domovine-121-godinu-umro-ante-starcevic/

Puntar2.0
02-03-2017, 01:55
http://www.youtube.com/watch?v=2dMTcJOwC8s

Grunf
02-03-2017, 09:26
1878. je izabran u Hrvatski Sabor u Riječkoj i Varaždinskoj županiji (Kraljevici i Đurmancu). O tempora, o mores. :D

Inkvizitor
02-03-2017, 12:19
1. O sužanjstvu

Tko i sam sebe smatra za sužnja, taj se ne mari čuditi ako ga i drugi takovim scene. Tko nije svoj, taj je svačiji, jer od njega ne stoji, čiji će biti. Tko se i hotice za sužnja izdaje, taj nema pravo tužiti se, što ide od ruke do ruke - što menja gospodare.

2. O Austriji

Austrija je vazda jedna te ista, ona niti se mijenjala, niti se mijenja. Ja vam kažem u ime povjesnice, da se despocije ne popravljaju, nego propadaju.

3. O Hrvatima u Bosni

U Bosni živi strana našega najčišćega, najnepokvarenijega naroda, koji lakše može biti bez nas, negoli mi bez njega. Za nas je njegov život znamenitiji negoli pariških proletera i njemačkih mudraca, njegovo je naravno stanje za nas korisnije i potrebitije negoli zapadna civilizacija koja smućuje pamet, truje srce i ubija nam život.

4. O vođenju i gonjenju

Najstrašnie su vam reči, da ćete mene ‘slediti’. Toga ne bude. Ako trebate gončina, tražite si ga drugde. Ja niti koga vodim, niti gonim. To je glavna nesreća Hervatah, da se derže ljudih, a ne načelah, a ne programa. S toga je ovaj narod tako često izdan i prevaren, i vazda mu stvari drugačie izpadaju, nego li je on očekivao. Tko sam za se ne mari, čemu da se nada od drugih? Koga nose tuđe noge, neka se ne čudi, ako padne. Gončin će vas tim većma prezirati, čime mu se većma podate. Nas će jedan za drugim u zemlju, a program, kako i narod, ima živeti. Ja ne deržim ni izdaleka do mojih nazorah koliko vi, nego razmišljavam kako mogu, pa kažem izkreno kako mogu. Tako treba da svi radimo. Kad se mnenja pokrešu i izbistre: deržimo se onoga, koje ih je najbolje i najpogodnije po sav narod. Tako ću biti ja s vami kako i vi sa mnom: svi ćemo biti jedinac za dobro domovine.

5. O hrvatskim manama

Mi Hrvati imamo dvije narodne mane iz kojih izvire sva naša nesreća: mi svakome vjerujemo bez da promišljamo i lako zaboravljamo krivice koje nam drugi učine.

6. O životu

Boj se Boga, čini pravo, nikoga se ne plaši.

7. O nezavisnosti

Ja ne razumim što hoće da kažu oni koji vele da kraljevina Hervatska, kraljevina pet stoletjah prkosivši Istoku i Zapadu, ne može o sebi, neodvisna stajati. Ni jedan narod ne može bez drugih narodah obstati, pa itako svako selo može kao neodvisna deržava biti.

8. O vjeri

Stranka prava ima narod podučavati, da je vjera stvar duševnosti; da se po vjeri ne dieli nijedan narod; da vjera mora biti slobodna tako, da ne smie nitko u ničiju dirati ni svoju drugome namećati; da narod, različan vjerom ni jedan narodnošću i domovinom, ima biti jedan i u sreći i u slobodi, i da dosadanja te struke nesloga u Hrvatskoj dobro služi samo neprijateljima naroda.

9. O domaćim izdajicama

Dok budemo imali domaćih izdajica, dotle ćemo imati tuđinskih gospodara.

10. O hrvatskim spomenicima i jeziku

Narod hrvatski ima starije spomenike u svome jeziku negoli ijedan njegov slavjanski brat: hrvatski jezik proslaviše stotine pisaca u ono doba, kad zapadni narodi, danas najizobraženiji jedva da su znali Oče naš u svome jeziku izbrojiti

Humphrey
02-03-2017, 18:57
Nema ništa što nije i danas istina,ako ne možda i ponajviše danas.

Republikanac
02-03-2017, 19:12
Točka 3. je pogrešno naslovljena. On tu govori o Muslimanima, a ne Hrvatima. Zato i govori o oprjeci s kršćanskom, zapadnom civilizacijom koja je po njemu nevaljala, pokvarena, zla i nazadna. A islam je plemenit, naravan i uzorit.

On je inače Islam cijenio najviše zbog Kurana. Sviđalo mu se što je taj muslimanski Ustav nepromjenjiv i iznad sultana. Dok su europski promjenjivi. Pametna čovika to što je Kuran, koji nedvosmisleno potiče na nasilje, laganje i svakakve opačine, neupitan i nepromjenjiv tjera na to da zazire od Islama koji na Kuranu počiva. Budalu pak to tjera na hvalospjeve. Toliko je mrzio zapadnu civilizaciju da je obožavao islam kao političko uređenje.

Da je danas živ, bio bi zauzetiji u zazivanju islamizacije Europe od ludih švedskih ljevičara. I on je uostalom bio ljevičar.

Republikanac
02-03-2017, 19:16
1878. je izabran u Hrvatski Sabor u Riječkoj i Varaždinskoj županiji (Kraljevici i Đurmancu). O tempora, o mores. :D


I danas ljevičari odnose pobjede u tim krajevima.

Inkvizitor
02-03-2017, 19:36
Jel ti znaš da se klonovi baniranih automatski baniraju.

Republikanac
02-03-2017, 20:27
Ok, ostavim ti Antišu na miru, i jednog i drugog.

skater
02-03-2017, 21:02
Točka 3. je pogrešno naslovljena. On tu govori o Muslimanima, a ne Hrvatima. Zato i govori o oprjeci s kršćanskom, zapadnom civilizacijom koja je po njemu nevaljala, pokvarena, zla i nazadna. A islam je plemenit, naravan i uzorit.

On je inače Islam cijenio najviše zbog Kurana. Sviđalo mu se što je taj muslimanski Ustav nepromjenjiv i iznad sultana. Dok su europski promjenjivi. Pametna čovika to što je Kuran, koji nedvosmisleno potiče na nasilje, laganje i svakakve opačine, neupitan i nepromjenjiv tjera na to da zazire od Islama koji na Kuranu počiva. Budalu pak to tjera na hvalospjeve. Toliko je mrzio zapadnu civilizaciju da je obožavao islam kao političko uređenje.

Da je danas živ, bio bi zauzetiji u zazivanju islamizacije Europe od ludih švedskih ljevičara. I on je uostalom bio ljevičar.

I Adolf Hitler je cijenio neke dijelove islama ali nije zato zagovarao islamizaciju Njemačke niti dovlačenje Arapa ili muslimana u Europu.

Puntar2.0
02-03-2017, 22:18
DON IVO PRODAN


svećenik, političar, književnik i novinar, rodio se u Janjini, 10. prosinca 1852. godine, a umro od upale pluća, 9. ožujka 1933. godine u Zadru. Pokopan je 11. ožujka 1933. godine u groblju samostana sv. Pavla na otočiću Gelavcu, nedaleko od svog životnog djela, svoje Tiskare. Pučku školu je završio u Janjini, gimnaziju u Dubrovniku, a studij bogoslovije u Zadru. 5. studenog 1876. godine zaređen je za svećenika, a zaredio ga je biskup Ivan Zaffron. Mladu misu je održao u Janjini.
Gotovo šest desetljeća don Ivo Prodan je živio i radio u Zadru, glavnom gradu tadašnje austrijske pokrajine Kraljevine Dalmacije. O njegovom radu i djelovanju u Zadru dovoljno govori činjenica da je njegovo poprsje postavljeno u perivoju Gospe od Zdravlja u Zadru.
Don Ivo Prodan je prvi koji javno prihvaća i širi pravašku misao i za sebe otvoreno govori da je starčevićanac. Vrlo mlad na dalmatinskoj političkoj sceni pohrvaćuje glasilo «Katolička Dalmacija». Utemeljuje Katoličku hrvatsku tiskaru. Pokreće i tiska brojna pravaška glasila, zalaže se za uporabu glagoljice u crkvenom bogoslužju, piše i objavljuje svoj vjersko - politički program, neustrašivo se bori za vjeru i domovinu, «Boga i Hrvatsku», okuplja prvu dalmatinsku pravašku skupinu, zagovarajući jedinstvo i samostalnost hrvatske nacije i države na temelju prirodnog i povijesnog hrvatskog državnog prava. Suprotstavlja se svakom autonomaštvu, srpstvu i nijemstvu u Dalmaciji i drugim hrvatskim zemljama, te politici Novog kursa kao i stvaranju prve zajedničke jugoslavenske države.
Bio je vođa dalmatinskih pravaša i njihov istaknuti zastupnik u Dalmatinskom saboru u Zadru i Carevinskom vijeću u Beču. I u jednom i u drugom parlamentu razvio je veoma značajnu političku i parlamentarnu djelatnost, zalažući se stalno za nacionalne, socijalne, gospodarske i političke interese hrvatskog naroda, a posebice za ujedinjenje samostalnost hrvatske države, što je bila i ostala trajna i nepromjenjiva konstanta njegove ukupne politike.
Međutim, pred kraj jedne divovske životne borbe, nakon Prvog svjetskog rata, kada je Zadar pripao Italiji, nastupaju teški dani za Prodana. Tiskaru je morao prebaciti u Preko na Ugljanu, odakle je i dalje djelovao svojim radom (1925-1929). 26. lipnja, 1930. tiskaru je Prodan prodao franjevcima samostana sv. Pavla na Galevcu, gdje je radila još deset godina. Tijekom Drugog svjetskog rata Titovi partizani su je dokrajčili, a njezine ostatke i danas pomno čuvaju fratri glagoljaši na Galevcu.
Prodanova «Hrvatska kruna», komentirajući ostvarene rezultate u prvom izbornom krugu, piše kako se ne radi o borbi između kandidata hrvatskih političkih stranaka, nego o nepromjenjivoj borbi između hrvatstva i autonomaštva; borbi u kojoj Hrvati moraju zaboraviti svoje međusobne sukobe i biti jedinstveni «svi kao jedan», jer to diktira opći ineteres hrvatskog naroda. Tko je Hrvat «mora s nama, a tko s nama neće, taj je izdajica svoga naroda, izrod i stvor dostojan prezira svega naroda, dostojan moralnih vješala» jer:

«Prošteno je zlotvorima,
zulumčaru, ubojici,
prošteno je svima, svima,
samo nije - izdajici!»

Ostavivši veliki pečat svojim političkim, književnim i novinarskim radom, don Ivo Prodan kako se i spominje u knjizi «Znameniti i zaslužni Hrvati od 925-1925. godine», vrlo je štovan i cijenjen u intelektualnim krugovima Zadra. «Don Ivo Prodan, političko djelovanje i parlamentarni rad», knjiga je o životu, radu i djelovanju don Iva Prodana, a napisao ju je dr. Marjan Diklić iz Zadra, 2003. godine.

http://www.janjina.hr/prodan.jpg

Grunf
02-03-2017, 22:22
I danas ljevičari odnose pobjede u tim krajevima.

Koja razlika prema tadasnjim vremenima. Ali kolko sam citao, pravasi su se osim za ujedinjenje snazno borili i za gospodarske interese tog kraja. Nije badava pravastvo dozivjelo najveci uzlet u tom kraju.

To je putokaz i danasnjim politicarima koji prepustaju bez borbe Obiju i takvim likovima vlast.

kiša
06-03-2017, 11:29
Kad su se svi hrvatski političari priklanjali tuđincima, Beču ili Pešti, Starčević je jasno zastupao narodno samoodređenje


Homilija na misi za dr. Antu Starčevića, Šestine, 28. veljače 2017.
Draga braćo i sestre, poštovatelji dr. Ante Starčevića i njegova djela,
Danas smo se okupili ovdje u Šestinama, u crkvi sv. Mirka, uz koju je grob ovog velikog sina našeg hrvatskog naroda, kojega s pravom zovemo „Ocem Domovine“, da bismo se molili za njegovu dušu, ali i za nas, članove naroda za koji je on živio, govorio i pisao, žrtvovao se i patio, te mu bio predvodnik u teškim vremenima. Naime, na ovaj dan, 28. veljače, prije 121 godinu tj. 1896. preminuo je dr. Ante Starčević.Današnja Riječ Božja, koju smo čuli, u starozavjetnom prvom čitanju govori o pravedniku i kako se on odnosi prema Bogu i ljudima, a u evanđelju Isus obećava onima koji sve ostave i pođu za njim život vječni. Mogli bismo reći da se ove riječi, i iz čitanja Knjige Sirahove (Sir 35, 1-12) i iz evanđelja po Marku (Mk 10, 28-31), mogu primijeniti na našeg nacionalnog vođu i političkog prvaka dr. Antu Starčevića. Starozavjetni mudrac Sirah govori kako Bog gleda na žrtvu koju u hramu prinosi pravednik. Naime, pravednikova žrtva ugodna je Bogu: „Milo je Gospodu kad tko odstupa oda zla, i okajnicu prinosi tko odstupa od nepravde… Žrtva pravednikova ukrašava žrtvenik, i miomiris njezin dolazi pred Svevišnjeg. Ugodna je žrtva pravedna čovjeka, i njezin se spomen ne zaboravlja…“

Pravednik Bogu daje dar vesela i radosna srca jer ga časti dragovoljno, ne zato što je to obveza i propis. Sirah stoga opominje svakog vjernika: „Vedra oka časti Gospoda, i ne škrtari prvinama što ih prinosiš. Za svakoga prinosa neka ti lice sja od veselja, i s radošću posvećuj desetinu…“ Pisac Božje riječi daje na kraju ovog odlomka i obećanje za dragovoljno prinesen dar Bogu: „Jer sve Gospod plaća i vratit će sedmerostruko.“

Ovo su veoma važne riječi i možemo reći da se upravo te poruke držao i Otac Domovine, dr. Ante Starčević. On je naime rekao:
„Bit ćete opazili, da zlo, koje kršćani trpe, dolazi ne iz njihove vjere, nego iz pomanjkanja svake vjere. Puk bez svakog morala ne može pod nikakvom vladom, u nikakovom društvu sretan biti.“ (Djela, knj. VII, str. 37.) Riječ je dakle o životu iz vjere koji podrazumijeva i moralno djelovanje, bez čega – kaže naš narodni prvak – nema sreće ni društvenog napretka. Kako je on shvaćao ulogu vjere, kazuju i sljedeće njegove misli: „Narod hrvatski sačuvao si je u svim nevoljama, koje nepravedno trpi od Austrije, još jedno neprocjenjivo dobro, a to je: vjera u Boga i u svoje desnice. Narod hrvatski vjeruje, bez da mu itko kaže, da je providnost njemu, koji je tristogodišnje sužanjstvo Austrije preživio, njemu, koji se je u duhu kršćanskom za druge vazda žrtvovao, lijepu budućnost odredila; narod hrvatski vjeruje, da tu budućnost, to poslanstvo, ne će određivati Austrija, nego Bog i Hrvati!“ (Djela, knj. I, str.16)

„Bog i Hrvati!“ od tada je često na zastavama mnogih hrvatskih udruga, stranaka i pojedinaca. Ali ne radi se tu ni o čemu drugom nego o pouzdavanju Hrvata jedino u Boga. U ovoj poruci Starčević je našu hrvatsku sudbinu vezao samo uz Boga i uz naš narod jer se protivio bilo kojem tuđinskom tutorstvu, a u svoje vrijeme to je bila austrijska carevina. Kasnije je to bila jugoslavenska prva i druga možemo slobodno reći Velika Srbija. Starčevićeva je ideja bila da Hrvatska mora biti neovisna i da će jedino tako napredovati. U tome dakako ostaje samo pod Božjom vladavinom, i ni pod čijom drugom. Bog je pri tom jedini jamac vlastite slobode.

Pri tome dr. Starčević kaže još jednu zanimljivu misao: „Dok budemo imali domaćih izdajica, dotle ćemo imati tuđinaca gospodara. Izdajica ćemo imati dok se narod ne osvijesti.“ (Djela, knj. I, str.81) No, pitamo se danas, 121 godinu nakon njegove smrti, je li se naš narod osvijestio? Na žalost, dok imamo domaćih izdajica pa i veleizdajica, moramo s gorčinom reći: ne, nismo još dozreli u vlastitom suverenitetu i samoodređenju. Da bismo pak to postigli, potrebno je samopoštovanje. „U istinu, bez samostalnosti i neovisnosti narod ne može biti narodom, osobom; nego je samo puk, množina čeljadi.“ (Djela, knj. III, str. 105), rekao je. I još: „Jedino uz samostalnost mogu cvasti narodi, zemlje i gradovi.“ (Ante Starčević: Izabrani spisi, priredio dr. Blaž Jurišić, Zagreb 1943., str. 416.)

Bezbožnici zlorabe papu Franju

Danas, kada imamo već više od četvrt stoljeća slobodnu i neovisnu državu Hrvatsku, mogli bismo reći da je cilj narodne države ostvaren. Za tu su slobodnu i neovisnost tisuće naših najboljim mladića i djevojaka, muževa i žena, dali svoje živote, prolili svoju krv. Kada o tome razmišljamo, pitamo se kako je onda još moguće da neki tako čeznutljivo gledaju na „egipatske lonce“, odnosno vrijeme neslobode i propale zajednice naroda koja je tlačila naš hrvatski narod? Narod bi se trebao osvijestiti. Da, ali da bi se narod osvijestio, potrebni su mu izgrađeni i moralni pojedinci, svjetionici poput svetog našeg blaženika Alojzija Stepinca. I on je smatrao da je najbolje da naš hrvatski narod bude samostalan, da ne bude zajedno s drugim narodima jer je držao da su osobito Srbi i Hrvati toliko različiti narodi da ne mogu živjeti zajedno. Čak je nedavno i papa Franjo to rekao, kad je u intervjuu jednom španjolskom mediju, izjavio da „narode bivše Jugoslavije nikakvo ljepilo ne bi zadržalo zajedno, toliko su različiti“. A oni koji ne prihvaćaju blaženog Alojzija i žestoko ga napadaju, dok se istodobno prave kao da prihvaćaju papu Franju, u biti ne prihvaćaju njihovu misao, koja nije nadahnuta nikakvom mržnjom već realnom procjenom. A zašto im ne odgovara to što je rekao blaženi Alojzije, a što je već učio dr. Starčević, i ponovio papa Franjo? Zato što ne mogu više biti gospodari nad našim hrvatskim narodom. To je razlog njihovih napada i izmišljanja mržnje, da bi prikrili svoje namjere. Često je na žalost upravo tako razlog da se optužuje druge, kad se ne žele razotkriti vlastite nečasne i nepravedne namjere.

Evanđelje po Marku (Mk 10, 28-31) danas nam donosi riječi Isusove, kojima on odgovara apostolu Petru koji ga pita kakvu će to oni nagradu dobiti zato što su sve ostavili i pošli za njim: »Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja — i u budućem vijeku život vječni. A mnogi prvi bit će posljednji i posljednji prvi.«
Poći za Isusom odluka je kojom čovjek mora biti kadar sve drugo ostaviti, sve drugo staviti na drugo mjesto. No, kad se svega odrekne, Isus mu sve to dapače stostruko vraća, ali – na drugi način. Tko želi Krista slijediti, treba biti spreman nositi s njim i križ, biti pripravan i na žrtvu, progonstvo. Ipak, to je sve ništa prema onome što Gospodin obećava, a to je život vječni.

Mogli bismo reći da je i dr. Ante Starčević bio hrabar čovjek, narodni vođa koji je bio kadar plivati i protiv struje. Kad su se svi hrvatski političari priklanjali tuđincima, bilo Beču bilo Pešti, on je jasno zastupao narodno samoodređenje. To ga je stajalo i progonstva, zatvora i trpljenja. Je li on time svjedočio i svoju vjeru, svoju pripadnost Kristu?

On je napisao: „Ja sam se od djetinjstva naučio svaku stvar zvati njezinim pravim imenom. Od toga načela i običaja, kad bih i mogao, ja neću za ničiju volju odstupiti.“ (Djela, knj. I, str. 194)
Sve jasno nazivati svojim imenom, ne bojati se istine, to je bila odlika našeg Oca Domovine. Zato možemo reći da je on, kao katolički vjernik, pošao hrabro za Kristom koji je jedini do kraja potpuna „Istina, Put i Život“. Za državnu neovisnost jasno je isticao: „Uz samostalnost i neovisnost naroda, u rješavanju domaćih i izvanjskih pitanja, može biti različnih mnijenja, stranaka; no kad se radi o suverenstvu naroda, tu ne može biti nego branitelja i izdajica naroda.“ (Djela, knj. III, str. 130) Nije li to i te kakav radikalizam? Ili jesmo ili nismo, što bi rekao i naše sveti Blaženik.
Spominjući danas dan smrti dr. Ante Starčevića molimo da njegove ideje o slobodi, o hrabrosti i samoodređenju našega naroda svi nasljedujemo pa će nam i Domovina biti sretnija, a zavrijedit ćemo i vječno blaženstvo. A Ocu Domovine neka je pokoj vječni. Amen.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački
http://www.hrvatski-fokus.hr/index.php/hrvatska