PDA

Pogledaj Full Version : Postoje li istinski ateisti?



pdv
16-01-2017, 21:55
Postoje li stvarno ljudi koji vjeruju ni u sto? Je li uopce moguc takav zivot da nemas u sebi neku vjeru? Ovdje cak ni ne mislim iskljucivo na vjeru u Boga ili neko bozanstvo vec opcenito vjeru u ljude, u zivot, u bolje sutra. Jednom sam naisla na izjavu nekog znanstvenika kako ateizam psiholoski ne postoji zbog nacina na koji ljudi razmisljaju. Nerijetko sam i sama cula izjave od deklariranih ateista, u nekoj teskoj situaciji za njih, poput "pomozi Boze" ili "dat ce Bog" i slicno.

Osobno mislim da istinski ateisti ne postoje jer svi mi svakodnevne stvari u zivotu radimo s vjerom. Pa i navecer idemo leci jer vjerujemo da cemo se ujutro probuditi. Temelj svacijeg zivota je vjera ili nadanje jer da nije tako ne bi ni pokusavali zivjeti. Ne mogu uopce sebi predociti kako funkcionira osoba koja kaze da ne vjeruje ni u sto.

moonlight
16-01-2017, 23:52
:cry

osjećam neku krizu u tebi...

svo vjerovanje je nastalo iz mnogobožačkih kultova, rafiniralo se i onda se pojavio osjećaj za vladanjem, civilizacija.

Monoteističke religije su stvarale najveća carstva, ne slučajno, sam princip vjere u širem smislu je i državni.

Ateisti ne postavljaju pitanje vjernika ili vjere, ne mislim na one koji se furaju na ateiste, ateisti u pravom smislu propitkuju i traže definirane pojmove, a vjera nudi dogme, neupitne istine, drugačije ne bi mogla opstati.
Jednostavno rečeno Kristov križ nije pitanje vjere, nego spremnosti, da ga i ti i ja nosimo u svojim životima, vjera je suočavanje, ateisti ne negiraju samu bit vjere nego njegovu površinsku razinu.
Ona je u današnjem vremenu licemjerna, prije da ne postoji, nego što postoji, vjera nije riječ, ona je djelo.
Između svega našli su se agnostici, koji prevladavaju između vjernika i ateista, oni Boga ne negiraju apriori, ali traže dokaze, ne samo u materijalnom, nego i u duhovno-pojavnom. U čovjeku.
U institucijama vjere kao nikada do sada danas nećemo naći vjeru, puno je farizeja, pregršt materijalnog, pregršt onoga što ona u samoj biti nije.

Djela , djela , djela...to je dokaz da vjerujemo i mi i oni. Koji god bili.

pdv
17-01-2017, 20:48
Kakva kriza, jača sam nego ikad :kez Grunfova tema o porastu vjernika me inspirirala za ovu temu, a znaš kako san ja uvik kontra njega :kez

Onaj tko propitkuje i traži neku istinu i ne može biti ateist. To je svojstvenije vjerniku koji se susretne sa nekom suhoćom vjere ili kada zapadne u neko teško razdoblje pa se preispituje. Ateist se ne bi trebao preispitivati ako za njega ne postoji Bog ili neka viša sila. On bi trebao biti na čisto s tim. Mislim da je to nemoguće i da baš zato pravi ateisti ne postoje jer nam to nije prirodno. Nismo roboti da ne razmišljamo o nekim stvarima koje nam nisu jasne, ali ih nekako osjećamo. Ovo što ti pričaš bi više bili skeptici, a ne ateisti.

Slažem se da vjeru čine djela i da je jedini put do Boga zapravo križ. Za nas predstavlja lice sa dvije medalje. S jedne strane je bol i muka, a s druge ljubav jer nema veće ljubavi nego kada netko za tebe položi život. Tako da spremnost nošenja križa se očituje u trenutnoj snazi čovjeka, ali ako ga ne nosi onako dobro kako bi trebao ili kako je to netko zamislio ne znači da ne vjeruje. Nosi se sa sobom onako kako u tom trenutku može i svaki pad ga dalje oblikuje u novog čovjeka. Onog spremnijeg na nošenje križa. Mislim da je većina nas zapravo opterećenija drugima i kada pričamo o vjeri uvijek gledamo u druge i primjećujemo njihovu licemjerje da ne bi primjetili svoje vlastito. Nemoj misliti da ovo govorim samo tebi nego i o sebi pričam i o većini ljudi. Svi mi imamo tu potrebu drugoga preispitati prije nego sebe i odmah je to kriva točka s koje polazimo pa se poslije i jednadžba teže riješava.

Institucija vjere smo svi mi i institucije su upravo onakve kakvi smo i mi.

ZGabriel
17-01-2017, 22:40
vama treba otvorit pdf Filozofija. :zubo

postoje ateisti, ljudi koji se oslanjaju samo na vidljivo, na empirijski dokazane činjenice. vjeruju udžbenicima, formulama*, gotovo pobožno (znam, oksimoron). iskreno, ja im se čudim - i istovremeno ih žalim. prvi put kad sam zavirila u mikroskop, shvatila sam (na intelektualnom nivou) da Bog postoji. takva čudesa nisu mogla nastati slučajno.

*ako se sjećate matematike i fizike, u svakoj jednadžbi postoji neka konstanta. npr. ubrzanje Zemljine teže g = 9,81 m/s2. zašto je to tako, nitko ne zna, ali se uzima zdravo za gotovo. izračunalo se.
zašto je g = 9,81 m/s2?
zašto je masa 1 dm3 vode na 4 stupnja Celzija 1 kg?
itd, itd...

skater
17-01-2017, 22:53
Postoje li stvarno ljudi koji vjeruju ni u sto? Je li uopce moguc takav zivot da nemas u sebi neku vjeru? Ovdje cak ni ne mislim iskljucivo na vjeru u Boga ili neko bozanstvo vec opcenito vjeru u ljude, u zivot, u bolje sutra. Jednom sam naisla na izjavu nekog znanstvenika kako ateizam psiholoski ne postoji zbog nacina na koji ljudi razmisljaju. Nerijetko sam i sama cula izjave od deklariranih ateista, u nekoj teskoj situaciji za njih, poput "pomozi Boze" ili "dat ce Bog" i slicno.

Osobno mislim da istinski ateisti ne postoje jer svi mi svakodnevne stvari u zivotu radimo s vjerom. Pa i navecer idemo leci jer vjerujemo da cemo se ujutro probuditi. Temelj svacijeg zivota je vjera ili nadanje jer da nije tako ne bi ni pokusavali zivjeti. Ne mogu uopce sebi predociti kako funkcionira osoba koja kaze da ne vjeruje ni u sto.

Zašto nebi postojali? Iako i među ateistima mogu postojati neki ljudi koji imaju nekakve "rituale".

Neki govore kako je u čovjeka genetski usađena religioznost koja se ispoljava na ovaj ili onaj način.

Scientologija objašnjava neka od ovih pitanja na svoj način.

Navečer idemo leći jer nas tijelo tjera na spavanje kako bi odmorili organizam za nove radne pobjede. Čisto fiziološka funkcija.

Svatko si na svoj način objašnjava svrhu svojeg postojanja, smisla ili besmisla života a neki se s tim pitanjem niti ne zamaraju iz raznih razloga.

Ne možeš si predočiti jer nemaš isti ili sličan mentalni sklop razmišljanja ili se nisi sposobna staviti u takvu kožu.

pdv
18-01-2017, 19:10
Zašto nebi postojali? Iako i među ateistima mogu postojati neki ljudi koji imaju nekakve "rituale".

Neki govore kako je u čovjeka genetski usađena religioznost koja se ispoljava na ovaj ili onaj način.

Scientologija objašnjava neka od ovih pitanja na svoj način.

Navečer idemo leći jer nas tijelo tjera na spavanje kako bi odmorili organizam za nove radne pobjede. Čisto fiziološka funkcija.

Svatko si na svoj način objašnjava svrhu svojeg postojanja, smisla ili besmisla života a neki se s tim pitanjem niti ne zamaraju iz raznih razloga.

Ne možeš si predočiti jer nemaš isti ili sličan mentalni sklop razmišljanja ili se nisi sposobna staviti u takvu kožu.

Iz moga kuta gledanja mislim da ne postoje jer nismo ''programirani'' tako da bi se oslanjali samo na vidljivo i nama poznato. Život bez vjere u nekoga ili nešto je jednostavno nemoguć. Pa i kada ti prijatelj kaže da će doći na kavu koju ste dogovorili ti vjeruješ u to inače se ne bi pojavio na toj kavi. Ne mislim nužno na vjeru u Boga, ali bez vjere u nešto čiji ishod ne možeš predvidjeti je nemoguć. Jednostavno, nije nam omogućeno da sve znamo i zato i postoji ta neka nada, vjera ili očekivanje u našem mentalnom sklopu. Da nije tako onda bi se oslanjali isključivo na poznate varijable.

Naravno da navečer idemo leći jer je to čisto fiziološka potreba, ali kada bi znali da se ujutro nećemo probuditi onda sigurno ne bi išli leći nego bi se svatko na sebi svojstven način oprostio sa životom. Možda ne razmišljaš o tome, ali vjeruješ da ćeš svako jutro ustati. Niti ti ne pada na pamet da bi se mogao ne probuditi ujutro, ali da ne vjeruješ u pozitivan ishod ne bi išao leći. Mislim, bezvezan i banalan primjer :kez Ali, svakako da je čudno živjeti kao ateist jer bi morao zatomiti svaki unutarnji glas ili neki osjećaj koji te nekada upućuje na nešto bez neke logike. I opet kažem, svi ateisti koje poznajem su u nekim teškim životnim situacijama ipak gajili nadu da postoji nešto više.

moonlight
20-01-2017, 23:38
Kakva kriza, jača sam nego ikad :kez Grunfova tema o porastu vjernika me inspirirala za ovu temu, a znaš kako san ja uvik kontra njega :kez

Onaj tko propitkuje i traži neku istinu i ne može biti ateist. To je svojstvenije vjerniku koji se susretne sa nekom suhoćom vjere ili kada zapadne u neko teško razdoblje pa se preispituje. Ateist se ne bi trebao preispitivati ako za njega ne postoji Bog ili neka viša sila. On bi trebao biti na čisto s tim. Mislim da je to nemoguće i da baš zato pravi ateisti ne postoje jer nam to nije prirodno. Nismo roboti da ne razmišljamo o nekim stvarima koje nam nisu jasne, ali ih nekako osjećamo. Ovo što ti pričaš bi više bili skeptici, a ne ateisti.

Slažem se da vjeru čine djela i da je jedini put do Boga zapravo križ. Za nas predstavlja lice sa dvije medalje. S jedne strane je bol i muka, a s druge ljubav jer nema veće ljubavi nego kada netko za tebe položi život. Tako da spremnost nošenja križa se očituje u trenutnoj snazi čovjeka, ali ako ga ne nosi onako dobro kako bi trebao ili kako je to netko zamislio ne znači da ne vjeruje. Nosi se sa sobom onako kako u tom trenutku može i svaki pad ga dalje oblikuje u novog čovjeka. Onog spremnijeg na nošenje križa. Mislim da je većina nas zapravo opterećenija drugima i kada pričamo o vjeri uvijek gledamo u druge i primjećujemo njihovu licemjerje da ne bi primjetili svoje vlastito. Nemoj misliti da ovo govorim samo tebi nego i o sebi pričam i o većini ljudi. Svi mi imamo tu potrebu drugoga preispitati prije nego sebe i odmah je to kriva točka s koje polazimo pa se poslije i jednadžba teže riješava.

Institucija vjere smo svi mi i institucije su upravo onakve kakvi smo i mi.

Jako je važno na ovom forumu spomenuti da ateisti ne ispituju vjeru, nego vjerovanje.
Mnogi će pomisliti da je to sinonim, ali nije, vjerovanje je deklarativno, vjera je križ.
To sam rekao, a taj križ malo nas je , pa ga nosimo...malo pa nas i nema.

Tema ti je površinska, čak je i politička, uvijek sam se klonio kad sam sazrio da je vjerovati biti Hrvat, uvijek sam težio pomagati kao vijernik i biti Hrvat, al nisam uspjevao jer nisam mogao.
To je bit.
Zašto nisam mogao?

Zato jer razočaranje u pojavnom nema veze sa vjerom, zato jer pružena ruka ne znači da će te ta ruka i zagrliti, ja želim pričati o biti, danas je takvu vjeru teško prepoznati.

Ja ispruženu ruku vidim svakodnevno, misliš da je kuna , dvije rješenje, bilo je tu svakakvih prijedloga ne želim se upecavat, od ciganki, poput kipova likova koji ispruže ruku(oni koji prolaze Importane Centrom morali su ga vidjet), do prijedloga, idemo do pekare, do pravaranata (na Zrinjevcu prodaje razglednice, šatro za djecu), itd.

Dosegli smo razinu da se branimo, a ne da širimo, a to nam je poslanje...to nije filozofija( Gabi) , da mnogi vjernici imaju osjećaj sramote zbog institucije:(

Ajte molim vas, prestanimo gledati oko sebe neprijatelje kršćani, privedite primjerom ako možete, ili se prestanimo isticati kao prvi, bitni, djelotvorni.

Amen.

skater
21-01-2017, 19:11
Iz moga kuta gledanja mislim da ne postoje jer nismo ''programirani'' tako da bi se oslanjali samo na vidljivo i nama poznato. Život bez vjere u nekoga ili nešto je jednostavno nemoguć. Pa i kada ti prijatelj kaže da će doći na kavu koju ste dogovorili ti vjeruješ u to inače se ne bi pojavio na toj kavi. Ne mislim nužno na vjeru u Boga, ali bez vjere u nešto čiji ishod ne možeš predvidjeti je nemoguć. Jednostavno, nije nam omogućeno da sve znamo i zato i postoji ta neka nada, vjera ili očekivanje u našem mentalnom sklopu. Da nije tako onda bi se oslanjali isključivo na poznate varijable.

Naravno da navečer idemo leći jer je to čisto fiziološka potreba, ali kada bi znali da se ujutro nećemo probuditi onda sigurno ne bi išli leći nego bi se svatko na sebi svojstven način oprostio sa životom. Možda ne razmišljaš o tome, ali vjeruješ da ćeš svako jutro ustati. Niti ti ne pada na pamet da bi se mogao ne probuditi ujutro, ali da ne vjeruješ u pozitivan ishod ne bi išao leći. Mislim, bezvezan i banalan primjer :kez Ali, svakako da je čudno živjeti kao ateist jer bi morao zatomiti svaki unutarnji glas ili neki osjećaj koji te nekada upućuje na nešto bez neke logike. I opet kažem, svi ateisti koje poznajem su u nekim teškim životnim situacijama ipak gajili nadu da postoji nešto više.

Nisam raspravljao o tim stvarima s drugima jer su složene i zahtijevaju filozofsko-teološku podlogu, ali sam gledao rasprave koje prelaze u mlaćenje prazne slame specifično za ono što ne spada u prirodne znanosti nego je nešto između, pa se raspravlja sa strane društvenih znanosti i prirodnih znanosti po principima kvantne fizike, epigenetike, morfogenetskih polja.

Sad, ili lažu sebe ili druge ili stvarno tako misle kao ateisti. Znači, žive život kako znaju i umiju te smatraju da nakon smrti više nema ničeg. Nisam sklon takvom konceptu, vodi u nihilizam, smatram da postoji nešto ali nije moguće riječima i znanstveno opisati. Sve vodi u misticizam.

Kada mi prijatelj kaže da će doći na kavu vjerujem mu zato jer je rekao da će doći na kavu, tu se radi o povjerenju a na vjerovanju u nešto u religijskom smislu.

Ovo sa spavanjem, to je ono, živi svaki dan kao da ti je zadnji, lako reći, teško realizirati.


I opet kažem, svi ateisti koje poznajem su u nekim teškim životnim situacijama ipak gajili nadu da postoji nešto više.

Neki su pred smrt ili teškim životnim situacijama preispitali svoje stavove. To je ono što sam rekao, religioznost je usađena genetski u ljude.

pdv
22-01-2017, 21:22
Jako je važno na ovom forumu spomenuti da ateisti ne ispituju vjeru, nego vjerovanje.
Mnogi će pomisliti da je to sinonim, ali nije, vjerovanje je deklarativno, vjera je križ.
To sam rekao, a taj križ malo nas je , pa ga nosimo...malo pa nas i nema.

Tema ti je površinska, čak je i politička, uvijek sam se klonio kad sam sazrio da je vjerovati biti Hrvat, uvijek sam težio pomagati kao vijernik i biti Hrvat, al nisam uspjevao jer nisam mogao.
To je bit.
Zašto nisam mogao?

Zato jer razočaranje u pojavnom nema veze sa vjerom, zato jer pružena ruka ne znači da će te ta ruka i zagrliti, ja želim pričati o biti, danas je takvu vjeru teško prepoznati.

Ja ispruženu ruku vidim svakodnevno, misliš da je kuna , dvije rješenje, bilo je tu svakakvih prijedloga ne želim se upecavat, od ciganki, poput kipova likova koji ispruže ruku(oni koji prolaze Importane Centrom morali su ga vidjet), do prijedloga, idemo do pekare, do pravaranata (na Zrinjevcu prodaje razglednice, šatro za djecu), itd.

Dosegli smo razinu da se branimo, a ne da širimo, a to nam je poslanje...to nije filozofija( Gabi) , da mnogi vjernici imaju osjećaj sramote zbog institucije:(

Ajte molim vas, prestanimo gledati oko sebe neprijatelje kršćani, privedite primjerom ako možete, ili se prestanimo isticati kao prvi, bitni, djelotvorni.

Amen.

Ne znam zašto misliš da mi je tema politička? Niti jednom nisam rekla da vjernik znači biti Hrvat ili da samo Hrvat može biti vjernik. Čak nisam ni vjernicima nazvala samo kršćane već pričam o vjeri kao takvoj bez obzira kojoj vjeroispovijesti netko pripadao. Uopće ne mislim da sam bolja od nekog drugog zato što ja ispovijedam svoju vjeru. Ili da sam bolja od nekog ateista samo zato što ja vjerujem. To nema veze sa zdravim razumom. Pričam samo o ljudskoj prirodi i je li moguće biti istinski ateist. Isto kao što vjerujem da je nemoguće biti ateisti tako znam i da je nemoguće uvijek biti sto posto u svojoj vjeri. Ne znam postoji li uopće čovjek koji nije propitivao svoju vjeru i koji nije sumnjao. Krivo si ovo shvatio i stvarno mi nije bio cilj uvrijediti ateiste ili pomisliti da su vjernici bolji od njih.

Zašto točno misliš da mnogi vjernici imaju sramotu zbog institucija?


Nisam raspravljao o tim stvarima s drugima jer su složene i zahtijevaju filozofsko-teološku podlogu, ali sam gledao rasprave koje prelaze u mlaćenje prazne slame specifično za ono što ne spada u prirodne znanosti nego je nešto između, pa se raspravlja sa strane društvenih znanosti i prirodnih znanosti po principima kvantne fizike, epigenetike, morfogenetskih polja.

Sad, ili lažu sebe ili druge ili stvarno tako misle kao ateisti. Znači, žive život kako znaju i umiju te smatraju da nakon smrti više nema ničeg. Nisam sklon takvom konceptu, vodi u nihilizam, smatram da postoji nešto ali nije moguće riječima i znanstveno opisati. Sve vodi u misticizam.

Kada mi prijatelj kaže da će doći na kavu vjerujem mu zato jer je rekao da će doći na kavu, tu se radi o povjerenju a na vjerovanju u nešto u religijskom smislu.

Ovo sa spavanjem, to je ono, živi svaki dan kao da ti je zadnji, lako reći, teško realizirati.



Neki su pred smrt ili teškim životnim situacijama preispitali svoje stavove. To je ono što sam rekao, religioznost je usađena genetski u ljude.

I ja mislim da je religioznost usađena u genetski kod jer jednostavno nije prirodno čovjeku da se ne nada nečem. Zato i mislim da ljudi kada zapadnu u teške situacije mijenjaju pogled na život. Mislim da nam je patnja i dana da bi spoznali da nismo sami i da postoji ono nešto više. Naravno da ateisti žive najbolje kako znaju baš kao i vjernici. Svi mi nosimo križ ispunjen sumnjama i slabostima.

moonlight
26-01-2017, 00:17
Ne znam zašto misliš da mi je tema politička? Niti jednom nisam rekla da vjernik znači biti Hrvat ili da samo Hrvat može biti vjernik. Čak nisam ni vjernicima nazvala samo kršćane već pričam o vjeri kao takvoj bez obzira kojoj vjeroispovijesti netko pripadao. Uopće ne mislim da sam bolja od nekog drugog zato što ja ispovijedam svoju vjeru. Ili da sam bolja od nekog ateista samo zato što ja vjerujem. To nema veze sa zdravim razumom. Pričam samo o ljudskoj prirodi i je li moguće biti istinski ateist. Isto kao što vjerujem da je nemoguće biti ateisti tako znam i da je nemoguće uvijek biti sto posto u svojoj vjeri. Ne znam postoji li uopće čovjek koji nije propitivao svoju vjeru i koji nije sumnjao. Krivo si ovo shvatio i stvarno mi nije bio cilj uvrijediti ateiste ili pomisliti da su vjernici bolji od njih.

Zašto točno misliš da mnogi vjernici imaju sramotu zbog institucija?



I ja mislim da je religioznost usađena u genetski kod jer jednostavno nije prirodno čovjeku da se ne nada nečem. Zato i mislim da ljudi kada zapadnu u teške situacije mijenjaju pogled na život. Mislim da nam je patnja i dana da bi spoznali da nismo sami i da postoji ono nešto više. Naravno da ateisti žive najbolje kako znaju baš kao i vjernici. Svi mi nosimo križ ispunjen sumnjama i slabostima.

Pa politička je, ja kao vjernik, ne mogu reći praktični vidim kuda smjeramo, zašto? Zato jer imam to sa čime usporediti, i obiteljski i osobno, po meni, a naravno govorim svoje mišljenje crkva se ponovno okrenula srednjovjekovnom, desetini, meterijalnom, to nije njeno poslanje. To mislim i vjerujem.
Ne mislim da se crkva može održati na principu prosjačkih redova, ali u neku ruku i zašto ne, obzirom da je to njeno poslanje, neka ju financiraju vjernici, mi.
Ja govorim o licemjerju, crkva usmjerava umoralnom, a sa druge strane nudi amoralne primjere u cijelom svijetu.

Mislim da ti nisi razumjela moj post, on ide za vjerom, a ne za slijepim sljedbeništvom institucija.
Europsku povijest nitko ne može napisati bez crkve, i u pozitivnom, i u onom negativnom smislu koju je imala. Tko to uopće danas spominje kada govori o ulozi crkve?

Nitko, osim škole.

Zato bi bilo dobro da se ne zaklanjamo za te bunkere u koje neki pokušavaju ući i ne branimo iz njih poznate stvari.

Današnji ekvivalent Hrvat_katolik je sveprisutan, možda sam te tu i krivo protumačio, ispričavam se onda, ali pojavna je razina ta, a takvi na galamu bogohule i trabunjaju gluposti.

Pazi, danas, 2017., kada godišnja iskaznica za knjižnicu košta 50 kn, a internet je flat.

RockyMarciano
26-01-2017, 10:37
Kad govorimo o vjeri u religijskom smislu onda bi moj odgovor na pitanje postavljeno u naslovu bilo - da, mislim da postoje ljudi koji su istinski ateisti. Ateizam je vrlo konkretno definiran kao nedostatak vjere u Boga/bogove. Neki ljudi nemaju tu postavku u glavi, žive život usmjeren na svakodnevne stvari i smatraju da je smrt kraj njihovog postojanja. Drugi imaju tu postavku u glavi i nezamislivo im je da bi netko mogao živjeti bez vjere. Iz svog iskustva mogu reći da je zbilja tako, neki ljudi su vrlo duhovno usmjereni, neki su onako "po potrebi" (većina nas), dok su neki potpuni ateisti bez osjećaja za vjeru. Svijest prema materijalističko/redukcionističkom gledištu nastaje iz materije i kad se ta materija raspadne, umire i svijest. Za neke ljude ta ideja je strašna i depresivna, drugi je doživljavaju kao činjenicu. Što je istina, a što nije, o tome bi se moglo raspravljati. Antropolog Ernst Becker u svojoj knjizi "Poricanje smrti" razvio je teoriju po kojoj je sve što mi činimo, dakle naša kompletna kultura zapravo pokušaj poricanja činjenice da smo smrtni. Prema njemu, mi smo "smrtni bogovi" jer smo jedini koji smo razvili svijest o smrti, dok drugi oblici života to nemaju. Ovo stvara ogromnu anksioznost i ispoljava se u umjetnosti, kulturi, religiji kao načinima da se transcendira naša smrtna priroda. Ima dosta zanimljivih teorija. Činjenica je da svi mi zvučimo pomalo blesavo kad pričamo o tome jer se sve svodi na subjektivna iskustva, osjećaje i špekulacije.

Picaferaj
26-01-2017, 13:07
Kad govorimo o vjeri u religijskom smislu onda bi moj odgovor na pitanje postavljeno u naslovu bilo - da, mislim da postoje ljudi koji su istinski ateisti. Ateizam je vrlo konkretno definiran kao nedostatak vjere u Boga/bogove. Neki ljudi nemaju tu postavku u glavi, žive život usmjeren na svakodnevne stvari i smatraju da je smrt kraj njihovog postojanja. Drugi imaju tu postavku u glavi i nezamislivo im je da bi netko mogao živjeti bez vjere. Iz svog iskustva mogu reći da je zbilja tako, neki ljudi su vrlo duhovno usmjereni, neki su onako "po potrebi" (većina nas), dok su neki potpuni ateisti bez osjećaja za vjeru. Svijest prema materijalističko/redukcionističkom gledištu nastaje iz materije i kad se ta materija raspadne, umire i svijest. Za neke ljude ta ideja je strašna i depresivna, drugi je doživljavaju kao činjenicu. Što je istina, a što nije, o tome bi se moglo raspravljati. Antropolog Ernst Becker u svojoj knjizi "Poricanje smrti" razvio je teoriju po kojoj je sve što mi činimo, dakle naša kompletna kultura zapravo pokušaj poricanja činjenice da smo smrtni. Prema njemu, mi smo "smrtni bogovi" jer smo jedini koji smo razvili svijest o smrti, dok drugi oblici života to nemaju. Ovo stvara ogromnu anksioznost i ispoljava se u umjetnosti, kulturi, religiji kao načinima da se transcendira naša smrtna priroda. Ima dosta zanimljivih teorija. Činjenica je da svi mi zvučimo pomalo blesavo kad pričamo o tome jer se sve svodi na subjektivna iskustva, osjećaje i špekulacije.

Ako je ateizam tako definiran onda je pogrešno definiran. Ateizam je uvjerenje da Bog/bogovi ne postoje.

RockyMarciano
26-01-2017, 14:35
Prema definicijama koje sam ja gledao obično se definira kao "odsustvo vjerovanja u Boga ili bogove". Merriam-Webster: "a : a lack of belief or a strong disbelief in the existence of a god or any gods
b : a philosophical or religious position characterized by disbelief in the existence of a god or any gods" Kako god bilo, znam da se i oko toga kače vjernici i ateisti pa ne namjeravam dublje ulazit u to. Ono što je meni zanimljivo kod lijevo orijentiranih ateista je to što oni često ismijavaju vjeru (na smiješan i banalan način) kao nešto nerazumno, a sami vjeruju u utopiju koja kaže da čovjek može stvoriti savršeno društvo na zemlji. Sloboda, bratstvo i jedinstvo su najveća utopija. Nesavršeno biće ne može stvoriti savršeno društvo. To je perverzija od ideje koja rezultira kaosom i uspostavom nove hijerarhije.

Picaferaj
26-01-2017, 15:41
Prema definicijama koje sam ja gledao obično se definira kao "odsustvo vjerovanja u Boga ili bogove". Merriam-Webster: "a : a lack of belief or a strong disbelief in the existence of a god or any gods
b : a philosophical or religious position characterized by disbelief in the existence of a god or any gods" Kako god bilo, znam da se i oko toga kače vjernici i ateisti pa ne namjeravam dublje ulazit u to. Ono što je meni zanimljivo kod lijevo orijentiranih ateista je to što oni često ismijavaju vjeru (na smiješan i banalan način) kao nešto nerazumno, a sami vjeruju u utopiju koja kaže da čovjek može stvoriti savršeno društvo na zemlji. Sloboda, bratstvo i jedinstvo su najveća utopija. Nesavršeno biće ne može stvoriti savršeno društvo. To je perverzija od ideje koja rezultira kaosom i uspostavom nove hijerarhije.

Ma može pisati u riječnicima ili na plotu poviše rupe bilo što ali činjenica je da ateisti čvrto vjeruju da Bog ne postoji.

Nisam (više) uvjeren da je ljudsko biće nesavršeno. Nekima ili većini izgleda nesavršeno ali Kreatoru baš i ne. Kad bi u potpunosti upoznali um Kreatora kladim se da bi vidili i da je ljudsko biće savršeno i da živi u savršenoj Kreaciji ..i da Kreacija ima savršeni smisao postojanja.

RockyMarciano
26-01-2017, 16:57
Nisam (više) uvjeren da je ljudsko biće nesavršeno. Nekima ili većini izgleda nesavršeno ali Kreatoru baš i ne. Kad bi u potpunosti upoznali um Kreatora kladim se da bi vidili i da je ljudsko biće savršeno i da živi u savršenoj Kreaciji ..i da Kreacija ima savršeni smisao postojanja.

Kako to znaš? Iz kojeg izvora dolaze tvoje spoznaje? Nemoj ovo shvatit kao napad, samo pitanje. :)

skater
26-01-2017, 17:14
Ono što je meni zanimljivo kod lijevo orijentiranih ateista je to što oni često ismijavaju vjeru (na smiješan i banalan način) kao nešto nerazumno, a sami vjeruju u utopiju koja kaže da čovjek može stvoriti savršeno društvo na zemlji. Sloboda, bratstvo i jedinstvo su najveća utopija. Nesavršeno biće ne može stvoriti savršeno društvo. To je perverzija od ideje koja rezultira kaosom i uspostavom nove hijerarhije.

https://pics.onsizzle.com/says-christianity-is-silly-believes-the-universe-grants-herwishes-for-1579904.png

skater
26-01-2017, 17:25
Nisam (više) uvjeren da je ljudsko biće nesavršeno. Nekima ili većini izgleda nesavršeno ali Kreatoru baš i ne. Kad bi u potpunosti upoznali um Kreatora kladim se da bi vidili i da je ljudsko biće savršeno i da živi u savršenoj Kreaciji ..i da Kreacija ima savršeni smisao postojanja.

Kada bi tako bilo onda bi bio raj na Zemlji ali možda je to samo moj ograničeni ljudski pogled na stvari.

Ono malo što sam proučavao istočnjačku filozofiju, religiju, hinduizam na primjer, Vede su tamo značajne, ona puno bolje objašnjava Kreatora, kreaciju nego Biblija ili općenito abrahamske religije. Ali opet nedovoljno za spoznaju.

RockyMarciano
26-01-2017, 20:35
Kada bi tako bilo onda bi bio raj na Zemlji ali možda je to samo moj ograničeni ljudski pogled na stvari.

Ono malo što sam proučavao istočnjačku filozofiju, religiju, hinduizam na primjer, Vede su tamo značajne, ona puno bolje objašnjava Kreatora, kreaciju nego Biblija ili općenito abrahamske religije. Ali opet nedovoljno za spoznaju.

Trebalo bi se prvo postaviti pitanje što je to uopće spoznaja i što to imamo za spoznati. Možda je spoznaja koncept koji ima smisla kad ga se koristi za ograničene stvari, a beskoristan je kad ga se primjeni na totalitet svega tj apsolut. Nisamo ni sami sebe dovoljno istražili, a spoznavali bi svemir i beskonačnost.

pdv
26-01-2017, 20:44
Pa politička je, ja kao vjernik, ne mogu reći praktični vidim kuda smjeramo, zašto? Zato jer imam to sa čime usporediti, i obiteljski i osobno, po meni, a naravno govorim svoje mišljenje crkva se ponovno okrenula srednjovjekovnom, desetini, meterijalnom, to nije njeno poslanje. To mislim i vjerujem.
Ne mislim da se crkva može održati na principu prosjačkih redova, ali u neku ruku i zašto ne, obzirom da je to njeno poslanje, neka ju financiraju vjernici, mi.
Ja govorim o licemjerju, crkva usmjerava umoralnom, a sa druge strane nudi amoralne primjere u cijelom svijetu.

Mislim da ti nisi razumjela moj post, on ide za vjerom, a ne za slijepim sljedbeništvom institucija.
Europsku povijest nitko ne može napisati bez crkve, i u pozitivnom, i u onom negativnom smislu koju je imala. Tko to uopće danas spominje kada govori o ulozi crkve?

Stvarno mislim da si ti ovu temu pogrešno shvatio. Nije mi bila nikakva namjera pričati isključivo o katoličkoj vjeri ili pričati o instituciji Crkve. Temu sam više postavila kao pitanje jel' moguće biti ateist kada ti život donese toliko loših i lijepih stvari. Postavljena je u smislu da mi je teško vjerovati kako i onaj tko poriče postojanje Boga u teškim trenutcima ne pomisli da ipak postoji nešto. Bar neki oblik utjehe ili snage kojem se nada. Isto tako i u lijepim tenutcima mi je čudno da osoba ne osjeća zahvalnost. Pa zvala to nešto sreća, sudbina ili Bog. Jednostavno mi je nepojmljivo da ne osjeća ono nešto više. Dakle, uopće nije riječ o bilo kojoj posebnoj vjeri već o duhovnoj strani za koju vjerujem da svaki čovjek ima u sebi. Nije mi bila namjera, niti to ikada radim, uzdizati vjernike i ponižavati ateiste. Uopće ne mislim da osoba koja ne vjeruje u Boga ne može biti dobra i bolja od nekog vjernika.

Što se tiče Crkve...pa katolička vjera se temelji na tri stupa: Isus, Marija i Crkva. Ne mislim da bez jednog od ovog možeš ispovijedati katoličku vjeru jer su sva ti segmenta bitna. Naravno da postoje razni problemi u Crkvi, ali opet kažem da smo svi mi Crkva, a ne samo svećenici. U Crkvi ima i dobrih i loših stvari i mislim da svako od nas može mijenjati loše stvari ako želi, ali svi smo mi pasivni promatrači. Kako u smislu djelovanja u Crkvi tako i u društvenom. I na razini društva često kritiziramo loše stvari pa opet slegnemo ramenima i idemo dalje bez da pokušamo išta promijeniti. Što se tiče financiranje Crkve od strane vjernika...pa ja u principu i nemam ništa protiv takvog modela. No, tu ne treba gledati selektivno samo jednu stranu jer izuzimanjem Crkve iz nekakvog zajedničkog financiranja dolazimo i do raskida raznih ugovora između države i Crkava. Po meni bi građani tu puno više izgubili od samog povrata imovine.


Nitko, osim škole.

Zato bi bilo dobro da se ne zaklanjamo za te bunkere u koje neki pokušavaju ući i ne branimo iz njih poznate stvari.

Današnji ekvivalent Hrvat_katolik je sveprisutan, možda sam te tu i krivo protumačio, ispričavam se onda, ali pojavna je razina ta, a takvi na galamu bogohule i trabunjaju gluposti.

Pazi, danas, 2017., kada godišnja iskaznica za knjižnicu košta 50 kn, a internet je flat.



Sve što si naveo da vrijedi za Crkvu to vrijedi i za školu. I u školi imaš loših stvari koje vape za promjenom. No, to ne znači da je škola nešto od čega se trebamo odmaknuti već raditi na poboljšanju. Čemu se zaklinjati u škole kada imaš ljude koji diplomiraju na raznim fakultetima, a ne znaju prozboriti dvije riječi niti imaju pojma o svojoj struci?! Hoću reći, vjera nam je svima dana kao dar. Na nama je hoćemo li je tražiti po Crkvi, u tišini sami sa sobom ili uopće nećemo. Problemi u Crkvi nisu razlog da se netko odmiče od vjere već se razlog obično nalazi duboko u njemu jer mislim da trebamo gledati isključivo sebe kada govorim u smislu nekakve kritike. Gledanjem tuđih pogrešaka često propuštamo primjetiti svoje vlastite.

pdv
26-01-2017, 20:52
Kad govorimo o vjeri u religijskom smislu onda bi moj odgovor na pitanje postavljeno u naslovu bilo - da, mislim da postoje ljudi koji su istinski ateisti. Ateizam je vrlo konkretno definiran kao nedostatak vjere u Boga/bogove. Neki ljudi nemaju tu postavku u glavi, žive život usmjeren na svakodnevne stvari i smatraju da je smrt kraj njihovog postojanja. Drugi imaju tu postavku u glavi i nezamislivo im je da bi netko mogao živjeti bez vjere. Iz svog iskustva mogu reći da je zbilja tako, neki ljudi su vrlo duhovno usmjereni, neki su onako "po potrebi" (većina nas), dok su neki potpuni ateisti bez osjećaja za vjeru. Svijest prema materijalističko/redukcionističkom gledištu nastaje iz materije i kad se ta materija raspadne, umire i svijest. Za neke ljude ta ideja je strašna i depresivna, drugi je doživljavaju kao činjenicu. Što je istina, a što nije, o tome bi se moglo raspravljati. Antropolog Ernst Becker u svojoj knjizi "Poricanje smrti" razvio je teoriju po kojoj je sve što mi činimo, dakle naša kompletna kultura zapravo pokušaj poricanja činjenice da smo smrtni. Prema njemu, mi smo "smrtni bogovi" jer smo jedini koji smo razvili svijest o smrti, dok drugi oblici života to nemaju. Ovo stvara ogromnu anksioznost i ispoljava se u umjetnosti, kulturi, religiji kao načinima da se transcendira naša smrtna priroda. Ima dosta zanimljivih teorija. Činjenica je da svi mi zvučimo pomalo blesavo kad pričamo o tome jer se sve svodi na subjektivna iskustva, osjećaje i špekulacije.

Jasno da svako može govoriti samo iz svog iskustva. I ja ateizam shvaćam kao poricanje postojanja Boga, a ne kao nedostatk vjere jer bi u tom slučaju svi bili ateisti. :kez Razlog zašto mislim da je teško biti istinski ateist jest što svi mi nekada ostanemo sami sa sobom. Svi mi nekada dođemo u neke faze u životu kada je ispred nas neki zid ili ispraznost i tada u tišini zapravo počinjemo tražiti razgovore. Netko to osjeti rano, a netko na dan smrti. Duboko vjerujem da svi to osjete i da se bar zapitaju ''što ako''.


Ma može pisati u riječnicima ili na plotu poviše rupe bilo što ali činjenica je da ateisti čvrto vjeruju da Bog ne postoji.

Nisam (više) uvjeren da je ljudsko biće nesavršeno. Nekima ili većini izgleda nesavršeno ali Kreatoru baš i ne. Kad bi u potpunosti upoznali um Kreatora kladim se da bi vidili i da je ljudsko biće savršeno i da živi u savršenoj Kreaciji ..i da Kreacija ima savršeni smisao postojanja.

Ovako nekako i ja to vidim. Mislim da je čovjek savršeno biće jer je stvoren na sliku Božju i samo nastavak Božji. Pa sama katolička vjera se temelji na Božjem sinu, onom koji je došao u istom obliku kao i svi mi na ovaj svijet. Savršeni smo kao i sva priroda, a svi usponi i padovi koje imamo kroz život nas samo oblikuju i pomažu nam da shvatimo to savršenstvo. Tako ja to vidim :kez

RockyMarciano
26-01-2017, 21:03
Jasno da svako može govoriti samo iz svog iskustva. I ja ateizam shvaćam kao poricanje postojanja Boga, a ne kao nedostatk vjere jer bi u tom slučaju svi bili ateisti. :kez Razlog zašto mislim da je teško biti istinski ateist jest što svi mi nekada ostanemo sami sa sobom. Svi mi nekada dođemo u neke faze u životu kada je ispred nas neki zid ili ispraznost i tada u tišini zapravo počinjemo tražiti razgovore. Netko to osjeti rano, a netko na dan smrti. Duboko vjerujem da svi to osjete i da se bar zapitaju ''što ako''.

Pa vjerojatno se svako inteligentno biće u životu nađe pred tim pitanjem u nekom trenutku u svom životu. Taj trenutak ne mora nužno biti negativan, ne mora postojati neka kriza ili zid koji te dovede do preispitivanja svog pogleda na svijet. Često je, ali ne nužno. Poanta je u tome da ono što ti osjećaj može biti samo psihološki efekt neke vrste, možeš zabrijat da nešto osjećaš ili spoznaješ, a to su zapravo samo tvoje emocije koje se manifestiraju na određeni način. Kako znati razliku između autentičnog duhovnog iskustva i psihičkog efekta?


Ovako nekako i ja to vidim. Mislim da je čovjek savršeno biće jer je stvoren na sliku Božju i samo nastavak Božji. Pa sama katolička vjera se temelji na Božjem sinu, onom koji je došao u istom obliku kao i svi mi na ovaj svijet. Savršeni smo kao i sva priroda, a svi usponi i padovi koje imamo kroz život nas samo oblikuju i pomažu nam da shvatimo to savršenstvo. Tako ja to vidim :kez

Zaboravila si istočni grijeh?

pdv
26-01-2017, 21:26
Pa vjerojatno se svako inteligentno biće u životu nađe pred tim pitanjem u nekom trenutku u svom životu. Taj trenutak ne mora nužno biti negativan, ne mora postojati neka kriza ili zid koji te dovede do preispitivanja svog pogleda na svijet. Često je, ali ne nužno. Poanta je u tome da ono što ti osjećaj može biti samo psihološki efekt neke vrste, možeš zabrijat da nešto osjećaš ili spoznaješ, a to su zapravo samo tvoje emocije koje se manifestiraju na određeni način. Kako znati razliku između autentičnog duhovnog iskustva i psihičkog efekta?

Da, zato se upravo i pitam je li moguće biti ateist. Ako smatraš da nema Boga onda se nemaš što ni promišljati o tim stvarima. Jednostavno znaš. Ali, mislim da ljudi jednostavno ne mogu funkcionirati na taj način. Mislim da jednostavno znaš kada je nešto lažan, a kada pravi osjećaj. Slično je pitanje kako znaš da je baš taj dečko pravi za tebe. Jednostavno znaš. Ne osjeća se to nekom logikom nego znaš u srcu, u sebi da si načisto s tim. Isto tako kao što znaš da zabriješ u nekim stvarima i sam sebe prevariš. To što si ne želimo priznati da živimo u nekim lažnim osjećajima ne znači da nismo svjesni toga samo si ne želimo priznati. Rekla bih da je to zavaravanje samog sebe taj psihički efekt.



Zaboravila si istočni grijeh?

Na što točno misliš?

Picaferaj
27-01-2017, 00:46
Kako to znaš? Iz kojeg izvora dolaze tvoje spoznaje? Nemoj ovo shvatit kao napad, samo pitanje. :)

Teško je objasniti..ako ne i nemoguće. Mogu samo reć "iz niza iskustava i direktnog kontakta"...koje sam onda verificirao čitanjem prigodne literature. A imam i iskustvo ateiste..pa mi niko ne triba definirat ateizam. :)

Picaferaj
27-01-2017, 00:58
Kada bi tako bilo onda bi bio raj na Zemlji ali možda je to samo moj ograničeni ljudski pogled na stvari.

Ono malo što sam proučavao istočnjačku filozofiju, religiju, hinduizam na primjer, Vede su tamo značajne, ona puno bolje objašnjava Kreatora, kreaciju nego Biblija ili općenito abrahamske religije. Ali opet nedovoljno za spoznaju.

Čitanjem se može spoznati samo "so much". Realizacije dolaze nakon iskustava a ne nakon čitanja. Pogotovo ako se za (neka) iskustva može reć da su vizije nadnaravne naravi.
U pravu si što se tiče Biblije i istočnjačkih duhovnih i filozofskih tekstova. Ja dugo nisam kužio ono što se često sreće u istočnjačkim tekstovima, da je sve i svi mi "jedno". I kad sam konačno skužio, skužio sam i da je nemoguće to objasniti nekome drugome.

RockyMarciano
27-01-2017, 08:54
Da, zato se upravo i pitam je li moguće biti ateist. Ako smatraš da nema Boga onda se nemaš što ni promišljati o tim stvarima. Jednostavno znaš. Ali, mislim da ljudi jednostavno ne mogu funkcionirati na taj način. Mislim da jednostavno znaš kada je nešto lažan, a kada pravi osjećaj. Slično je pitanje kako znaš da je baš taj dečko pravi za tebe. Jednostavno znaš. Ne osjeća se to nekom logikom nego znaš u srcu, u sebi da si načisto s tim. Isto tako kao što znaš da zabriješ u nekim stvarima i sam sebe prevariš. To što si ne želimo priznati da živimo u nekim lažnim osjećajima ne znači da nismo svjesni toga samo si ne želimo priznati. Rekla bih da je to zavaravanje samog sebe taj psihički efekt.

Nije mi jasna ova misao da ako smatraš da nema Boga, onda nemaš što promišljati o tome? Zašto ne? Možeš smatrati da je postojanje Boga nešto što je više ili manje vjerojatno, ali nikad ne možeš biti sto posto siguran. Iz pozicije ateista, postojanje Boga ili onoga što smo mi opisali riječju Bog je malo vjerojatno. Sumnjam da ateist "osjeća to u srcu". Što se tiče emocija, ljudi često naknadno opravdavaju nešto što su osjetili kako bi dobili neku potvrdu svrhovitosti. Ja sam često osjećao u srcu svakakve stvari koje su se na kraju pokazale neistinitima, zato je potrebno koristiti razum. Dobar primjer, kojeg si i sama spomenula, je zaljubljivanje. Kad si zaljubljen ta osoba ti se čini kao srodna duša, kao da je stvorena samo za tebe, ali kad realnost udre tj. kad osjećaji popuste ili bivaju narušeni iz bilo kojeg razloga, onda vidiš da je to sve bila iluzija koju je proizvela kemija u mozgu.


Na što točno misliš?

Na grješnu prirodu čovjeka prema kršćanskom učenju. Svi smo rođeni sa sklonošću prema grijehu. To mi je ide uz savršenstvo.

RockyMarciano
27-01-2017, 08:56
Teško je objasniti..ako ne i nemoguće. Mogu samo reć "iz niza iskustava i direktnog kontakta"...koje sam onda verificirao čitanjem prigodne literature. A imam i iskustvo ateiste..pa mi niko ne triba definirat ateizam. :)

Ok, poštujem to. To je tvoje neko iskustvo i ako ti pomaže, tko sam ja da dovodim to u pitanje. :)

skater
27-01-2017, 19:29
Čitanjem se može spoznati samo "so much". Realizacije dolaze nakon iskustava a ne nakon čitanja. Pogotovo ako se za (neka) iskustva može reć da su vizije nadnaravne naravi.
U pravu si što se tiče Biblije i istočnjačkih duhovnih i filozofskih tekstova. Ja dugo nisam kužio ono što se često sreće u istočnjačkim tekstovima, da je sve i svi mi "jedno". I kad sam konačno skužio, skužio sam i da je nemoguće to objasniti nekome drugome.


http://www.youtube.com/watch?v=aJhKVICLi9s

pdv
30-01-2017, 20:59
Nije mi jasna ova misao da ako smatraš da nema Boga, onda nemaš što promišljati o tome? Zašto ne? Možeš smatrati da je postojanje Boga nešto što je više ili manje vjerojatno, ali nikad ne možeš biti sto posto siguran. Iz pozicije ateista, postojanje Boga ili onoga što smo mi opisali riječju Bog je malo vjerojatno. Sumnjam da ateist "osjeća to u srcu". Što se tiče emocija, ljudi često naknadno opravdavaju nešto što su osjetili kako bi dobili neku potvrdu svrhovitosti. Ja sam često osjećao u srcu svakakve stvari koje su se na kraju pokazale neistinitima, zato je potrebno koristiti razum. Dobar primjer, kojeg si i sama spomenula, je zaljubljivanje. Kad si zaljubljen ta osoba ti se čini kao srodna duša, kao da je stvorena samo za tebe, ali kad realnost udre tj. kad osjećaji popuste ili bivaju narušeni iz bilo kojeg razloga, onda vidiš da je to sve bila iluzija koju je proizvela kemija u mozgu.

Upravo zato i kažem da je nemoguće biti ateist jer je u ljudskoj prirodi da se stalno propituješ. Kako sebe kao osobu tako i nekakvu duhovnu i veću verziju od nas samih. Kako i sam kažem...ne možeš nikada biti 100% siguran. Da je moguće biti istinski ateist onda se ne bi trebao propitivati niti razmišljati. Recimo, ako se tvoja kolegica s posla zove Ivana nemaš se što propitivati kako joj je ime ako to jednostavno znaš. Malo karikiram, ali mislim da samo to propitivanje i promišljanje dovoljno govori o tome da je vrlo teško biti ateist.

Emocije...ne vjerujem da ljudi sebi objašnjavaju nekakvu svrhovitost jer emociju osjetiš dušom, a ne razumom. Razum ti pomaže da odvojiš loše osjećaje od dobrih, ali i dalje razumom ne osjećaš. Ne znači da te duša prevarila ako ti je bilo s nekom osobom lijepo ili da taj osjećaj nije bio stvaran ako se ta osoba poslije pokazala lošom. To ne umanjuje sve ono lijepo što si osjećao u određenim trenutcima samo zbog povrijeđenosti to ne vidiš jer se poslije fokusiraš samo na taj dio gdje te osoba povrijedila. Općenito se svi mi borimo s egom i ne shvaćamo da nam je svaki susret i svaka osoba u životu uvijek nekakav dar. I kada loše završi opet je dar i blagoslov jer smo dobili nešto od te osobe. Pa ako je i loše bilo bar smo zahvaljujući toj osobi naučili cijeniti ono dobro. Kako bi znali što je sreća ako nismo upoznali i tugu?!



Na grješnu prirodu čovjeka prema kršćanskom učenju. Svi smo rođeni sa sklonošću prema grijehu. To mi je ide uz savršenstvo.


Da, ali smo svi rođeni i sa puno ostalih sklonosti. Dana nam je milost, ljubav, pokajanje, nada itd. I sve to skupa čini jedan savršen krug.

RockyMarciano
31-01-2017, 13:20
Upravo zato i kažem da je nemoguće biti ateist jer je u ljudskoj prirodi da se stalno propituješ. Kako sebe kao osobu tako i nekakvu duhovnu i veću verziju od nas samih. Kako i sam kažem...ne možeš nikada biti 100% siguran. Da je moguće biti istinski ateist onda se ne bi trebao propitivati niti razmišljati. Recimo, ako se tvoja kolegica s posla zove Ivana nemaš se što propitivati kako joj je ime ako to jednostavno znaš. Malo karikiram, ali mislim da samo to propitivanje i promišljanje dovoljno govori o tome da je vrlo teško biti ateist.

Ne slažem se da je vrlo teško biti ateist. To je jedna pozicija koju karakterizira odustvo vjerovanja u božanstvo i to je to. Ne postoje nikakvi kodovi ponašanja i pravila kojih se ateist mora pridržavati. Kao što sam već prije napisao, tu se radi o vjerojatnostima. Čak i vrlo radikalni ateisti poput Dawkinsa za sebe kažu bi se stavili u kategoriju onih koji smatraju da je Bog, onako kako je opisan u monoteističkim religijama "vrlo malo vjerojatan", a ne da je u potpunosti nevjerojatan. Vrlo malo ljudi zauzima stavove potpunih krajnosti u smislu vjerovanja ili nevjerovanja. Postoji još jedan dodatan problem, neki čovjek bi mogao intelektualno prihvatiti da Bog postoji, ali da nema vjeru tj. da ne osjeća u sebi nikakvo nadahnuće ni potrebu sudjelovati u vjerskim aktivnostima ikakve vrste. Također postoji problem definiranja Boga, što neka osoba misli kad kaže da vjeruje u Boga. Vjeruje li u Boga kao osobu ili kao "prvog pokretača" koji je stvorio svijet i ne miješa se u svoju kreaciju (nema čuda, nema nikakvih intervencija). Toliko je tu toga što je subjektivno da se meni čini kako je nemoguće izaći iz te petlje.


Emocije...ne vjerujem da ljudi sebi objašnjavaju nekakvu svrhovitost jer emociju osjetiš dušom, a ne razumom. Razum ti pomaže da odvojiš loše osjećaje od dobrih, ali i dalje razumom ne osjećaš. Ne znači da te duša prevarila ako ti je bilo s nekom osobom lijepo ili da taj osjećaj nije bio stvaran ako se ta osoba poslije pokazala lošom. To ne umanjuje sve ono lijepo što si osjećao u određenim trenutcima samo zbog povrijeđenosti to ne vidiš jer se poslije fokusiraš samo na taj dio gdje te osoba povrijedila. Općenito se svi mi borimo s egom i ne shvaćamo da nam je svaki susret i svaka osoba u životu uvijek nekakav dar. I kada loše završi opet je dar i blagoslov jer smo dobili nešto od te osobe. Pa ako je i loše bilo bar smo zahvaljujući toj osobi naučili cijeniti ono dobro. Kako bi znali što je sreća ako nismo upoznali i tugu?!

Kako ti razlikuješ dušu i psihu? Za ovo drugo što si napisala nisam siguran, smatram sve te susrete (u određenoj mjeri) slučajnostima koje imaju utjecaj na nas, ali nemaju neku svrhovitost u višem smislu (sudbina). Mislim da mi stvaramo tu iluziju svrhovitosti jer se tako bolje osjećamo. Npr. neka osoba te povrijedila i ti to sebi protumačiš na način da ti je sudbina dovela tu osobu u život da ti bi izvukao neku lekciju iz tog negativnog iskustva i to iskustvo onda svrhovitim naknadnim objašnjenjem postaje manje negativno. To ne znači da negativno iskustvo nema u sebi trag pozitivnoga u smislu da ćeš biti pametnija/opreznija idući put kad se nađeš u sličnoj situaciji, ali u nekom širem smislu taj događaj produkt je slučajnosti. Mogao se i ne dogoditi ili dogoditi na drugi način.



Da, ali smo svi rođeni i sa puno ostalih sklonosti. Dana nam je milost, ljubav, pokajanje, nada itd. I sve to skupa čini jedan savršen krug.

Zanimljivo tumačenje.

pdv
31-01-2017, 21:04
Ne slažem se da je vrlo teško biti ateist. To je jedna pozicija koju karakterizira odustvo vjerovanja u božanstvo i to je to. Ne postoje nikakvi kodovi ponašanja i pravila kojih se ateist mora pridržavati. Kao što sam već prije napisao, tu se radi o vjerojatnostima. Čak i vrlo radikalni ateisti poput Dawkinsa za sebe kažu bi se stavili u kategoriju onih koji smatraju da je Bog, onako kako je opisan u monoteističkim religijama "vrlo malo vjerojatan", a ne da je u potpunosti nevjerojatan. Vrlo malo ljudi zauzima stavove potpunih krajnosti u smislu vjerovanja ili nevjerovanja.

Onda u tom slučaju i ne možemo u potpunosti razgovarati o ateizmu jer ga ja vidim kao negiranje Boga, a ti kao nedostatak vjere u Boga. Po meni su ateisti oni koji negiraju postojanje Boga ili bilo čega nadnaravnog što bi bilo povezano s nekim božanstvom. Nedostatak vjere, opet po meni, nema veze s ateizmom jer bih se usudila reći da se svaki vjernik u svom životu susreo s nedostatkom vjere i sumnje. Ja uopće ne vidim ateiste kao neke ljude koji pričaju o nedostatku vjere već o nepostojanju Boga. Sam razgovor o nedostatku vjere, po mojim shvaćanjima, znači da osoba nije ateist.


Postoji još jedan dodatan problem, neki čovjek bi mogao intelektualno prihvatiti da Bog postoji, ali da nema vjeru tj. da ne osjeća u sebi nikakvo nadahnuće ni potrebu sudjelovati u vjerskim aktivnostima ikakve vrste. Također postoji problem definiranja Boga, što neka osoba misli kad kaže da vjeruje u Boga. Vjeruje li u Boga kao osobu ili kao "prvog pokretača" koji je stvorio svijet i ne miješa se u svoju kreaciju (nema čuda, nema nikakvih intervencija). Toliko je tu toga što je subjektivno da se meni čini kako je nemoguće izaći iz te petlje.

Prvi problem je to što Boga ne možeš shvatiti intelektualno. Isto bi bilo da mi kažeš da ljubav shvaćaš intelektualno. Ili voliš ili ne voliš...nema to veze sa razumom. Nekada mozak vrišti da bježiš od nekoga, a ti i dalje voliš. Osjeća se srcem, dušom, a ne mozgom. Mislim da sudjelovanje u religioznim sadržajima ne znači uvijek da osoba ima i vjere. Mislim da se religija i duhovnost često razlikuju, a često i idu skupa. Osoba koja svaku nedjelju ide na misu ne znači da osjeća vjeru. Mislim da osoba mora doživjeti neki preporod duše da bi mogla osjećati vjeru. Pri čemu je savim svejedno zamišlja li Boga kao osobu ili kao kreatora ili kao oboje. Vjera je stvar odnosa pojedinca prema životu, prema bližnjima, prema neprijateljima. Stvar je pogleda na život. Vjernik koji želi osvetu ili nešto loše svom neprijatelju još nije dostigao onaj nivo shvaćanja vjere i ljubavi koji bi mu morao biti usađen u srcu. Vjernik koji se boji budućnosti ili proklinje situaciju u kojoj se trenutno nalazi isto nije dosegnuo nivo na koji treba shvaćati životne probleme itd. Odnosno, za vjernika bi i dobre i loše životne situacije trebale biti od Boga. Ako nisu od Boga bar da shvaća da je Bog uz njega i da se nema čega bojati. I reci mi kako ćeš ovo intelektom pojmiti? :kez Ovo su stvari koje osjećaš, a ne pokušavaš shvatiti jer kada osjetiš onda i sve postaje jasno. Kada će netko shvatiti i osjetiti u srcu...kada dođe pravi trenutak za to. Nekome u samom djetinjstvu, a nekome na smrtnom času, ali kad tad svima dođe.



Kako ti razlikuješ dušu i psihu? Za ovo drugo što si napisala nisam siguran, smatram sve te susrete (u određenoj mjeri) slučajnostima koje imaju utjecaj na nas, ali nemaju neku svrhovitost u višem smislu (sudbina). Mislim da mi stvaramo tu iluziju svrhovitosti jer se tako bolje osjećamo. Npr. neka osoba te povrijedila i ti to sebi protumačiš na način da ti je sudbina dovela tu osobu u život da ti bi izvukao neku lekciju iz tog negativnog iskustva i to iskustvo onda svrhovitim naknadnim objašnjenjem postaje manje negativno. To ne znači da negativno iskustvo nema u sebi trag pozitivnoga u smislu da ćeš biti pametnija/opreznija idući put kad se nađeš u sličnoj situaciji, ali u nekom širem smislu taj događaj produkt je slučajnosti. Mogao se i ne dogoditi ili dogoditi na drugi način.


Lako :kez Zapravo se i ne zamaram toliko s tim pričama jel' ovo posljedica moje duše ili neke psihe ili neke hormonalne neravnoteže :kez Idem za osjećajem i ako je dobar i ako meni čini dobro onda mora biti duša jer njom osjećam. Nebitno je kakve su okolnosti oko mene već je bitan moj pogled na te okolnosti. S druge strane, uvijek osjetim nekakav nemir kod nekih osoba za koje se poslije ispostavi da nisu sasvim dobre i ne mogu se opustiti u njihovom društvu. Ili neke situacije u životu kada trebam odabrati...osjetim nemir ili nešto što mi govori da baš izaberem određenu stvar. Ne mogu objasniti, ali osjetim te stvari.
Mir i zadovoljstvo dolazi iz mene, a ne od vanjskih utjecaja. Može mene netko povrijediti, ali opet sam ja ta koja odabire hoću li mrziti, hoću li provesti život tugujući i plačući za nekim ili ću pamtiti lijepe trenutke i ići dalje. Pa i što da me netko povrijedi...neš' ti. Znam da je to učinio/la zbog nekih svojih slabosti. Nije on/ona mene povrijedio jer je toliko zločest ili odvratan nego jer nije znao drugačije. Možda je njega netko uvijek prije vrijeđao pa i ne zna bolje. Možda je jednostavno nesvjesno to napravio itd. Ovdje se obično pobuni čovjekov ego jer svi se podignu na zadnje noge ''eeeeejjj, pa meeeene je uvrijedio.'' :kez Izlazi na površinu ona naša bitnost i jasno da se onda javlja ljutnja, svađe i slično. I dobro je da to sve čovjek izbaci iz sebe, ali kada prođe neko vrijeme onda shvatiš da toj osobi trebaš zaželjeti sve najbolje i graditi svoj život sa drugim ljudima. Ne treba se previše zadržavati na nekim razlozima zašto te je netko povrijedio već se okrećeš sebi i lijepim stvarima. Ljudi obično padnu u zamku gdje mozgaju zašto im je netko učinio nešto nažao i zapravo se koncentriraju na loše svari, a pred njima je toliko lijepih koje ne vide od te zaslijepljenosti. To nam sve radi taj naš ponos kojeg obično imamo u nenormalnim količinama tamo gdje ne treba, a zaboravimo ga tamo gdje bi ga trebali imati.

Što se tiče ovog drugoga...ne vjerujem u neke predskazane ili zapisane scenarije niti nekakve fatalne sudbine, ali vjerujem da se sve u životu događa sa razlogom. Zahvaljujući slobodi volje mi možemo izabrati kako ćemo živjeti, ali mislim da nam određeni ljudi dolaze u život da nas nauče neke stvari, kako ti kažeš lekcija. Opet drugi nam dolaze da nam oplemene život i učine ga ljepšim. Sad, jel' to slučajno ili ne...nemam pojma. Nekada kada razmišljam o nekim ljudima koje imam u svom životu samo mogu pogledati prema nebu i reći: ''Hvala ti!''. Jesu li s razlogom baš oni dio mog života, a ne neki drugi...ne znam, ali zahvalna sam Bogu što jesu jer vjerujem da mi ih je zbog nečega darovao.

Oprosti što sam malo odužila s postom :kez Drago mi je da si s nama na ovoj temi jer je s tobom baš ugodno pričati o ovome :kez

RockyMarciano
01-02-2017, 17:47
Onda u tom slučaju i ne možemo u potpunosti razgovarati o ateizmu jer ga ja vidim kao negiranje Boga, a ti kao nedostatak vjere u Boga. Po meni su ateisti oni koji negiraju postojanje Boga ili bilo čega nadnaravnog što bi bilo povezano s nekim božanstvom. Nedostatak vjere, opet po meni, nema veze s ateizmom jer bih se usudila reći da se svaki vjernik u svom životu susreo s nedostatkom vjere i sumnje. Ja uopće ne vidim ateiste kao neke ljude koji pričaju o nedostatku vjere već o nepostojanju Boga. Sam razgovor o nedostatku vjere, po mojim shvaćanjima, znači da osoba nije ateist.

Postoji razlika između krize vjere i ateizma. Kad vjernika u nekoj fazi uhvati taj osjećaj slabljenja vjere ili čak pada u nevjeru to nije ateizam već se to opisuje kao kriza vjere ili "tamna noć duše". Ne treba brkati te dvije stvari.


Prvi problem je to što Boga ne možeš shvatiti intelektualno. Isto bi bilo da mi kažeš da ljubav shvaćaš intelektualno. Ili voliš ili ne voliš...nema to veze sa razumom. Nekada mozak vrišti da bježiš od nekoga, a ti i dalje voliš. Osjeća se srcem, dušom, a ne mozgom. Mislim da sudjelovanje u religioznim sadržajima ne znači uvijek da osoba ima i vjere. Mislim da se religija i duhovnost često razlikuju, a često i idu skupa. Osoba koja svaku nedjelju ide na misu ne znači da osjeća vjeru. Mislim da osoba mora doživjeti neki preporod duše da bi mogla osjećati vjeru. Pri čemu je savim svejedno zamišlja li Boga kao osobu ili kao kreatora ili kao oboje. Vjera je stvar odnosa pojedinca prema životu, prema bližnjima, prema neprijateljima. Stvar je pogleda na život. Vjernik koji želi osvetu ili nešto loše svom neprijatelju još nije dostigao onaj nivo shvaćanja vjere i ljubavi koji bi mu morao biti usađen u srcu. Vjernik koji se boji budućnosti ili proklinje situaciju u kojoj se trenutno nalazi isto nije dosegnuo nivo na koji treba shvaćati životne probleme itd. Odnosno, za vjernika bi i dobre i loše životne situacije trebale biti od Boga. Ako nisu od Boga bar da shvaća da je Bog uz njega i da se nema čega bojati. I reci mi kako ćeš ovo intelektom pojmiti? :kez Ovo su stvari koje osjećaš, a ne pokušavaš shvatiti jer kada osjetiš onda i sve postaje jasno. Kada će netko shvatiti i osjetiti u srcu...kada dođe pravi trenutak za to. Nekome u samom djetinjstvu, a nekome na smrtnom času, ali kad tad svima dođe.

Pa ako je vjernik kršćanske vjere onda mora vjerovati u Boga koji je i osoba i kreator. To je ključna stvar, nije baš svejedno. Za ove ostale stvari ne znam što da kažem, to je sve prilično subjektivno. Ja sam sklon čestom samoispitivanju i samoanalizi u tom pogledu jer me uvijek zanima srž nečega, pa uvijek pazim da se ne prepustim varljivim emocijama.



Lako :kez Zapravo se i ne zamaram toliko s tim pričama jel' ovo posljedica moje duše ili neke psihe ili neke hormonalne neravnoteže :kez Idem za osjećajem i ako je dobar i ako meni čini dobro onda mora biti duša jer njom osjećam. Nebitno je kakve su okolnosti oko mene već je bitan moj pogled na te okolnosti. S druge strane, uvijek osjetim nekakav nemir kod nekih osoba za koje se poslije ispostavi da nisu sasvim dobre i ne mogu se opustiti u njihovom društvu. Ili neke situacije u životu kada trebam odabrati...osjetim nemir ili nešto što mi govori da baš izaberem određenu stvar. Ne mogu objasniti, ali osjetim te stvari.
Mir i zadovoljstvo dolazi iz mene, a ne od vanjskih utjecaja. Može mene netko povrijediti, ali opet sam ja ta koja odabire hoću li mrziti, hoću li provesti život tugujući i plačući za nekim ili ću pamtiti lijepe trenutke i ići dalje. Pa i što da me netko povrijedi...neš' ti. Znam da je to učinio/la zbog nekih svojih slabosti. Nije on/ona mene povrijedio jer je toliko zločest ili odvratan nego jer nije znao drugačije. Možda je njega netko uvijek prije vrijeđao pa i ne zna bolje. Možda je jednostavno nesvjesno to napravio itd. Ovdje se obično pobuni čovjekov ego jer svi se podignu na zadnje noge ''eeeeejjj, pa meeeene je uvrijedio.'' :kez Izlazi na površinu ona naša bitnost i jasno da se onda javlja ljutnja, svađe i slično. I dobro je da to sve čovjek izbaci iz sebe, ali kada prođe neko vrijeme onda shvatiš da toj osobi trebaš zaželjeti sve najbolje i graditi svoj život sa drugim ljudima. Ne treba se previše zadržavati na nekim razlozima zašto te je netko povrijedio već se okrećeš sebi i lijepim stvarima. Ljudi obično padnu u zamku gdje mozgaju zašto im je netko učinio nešto nažao i zapravo se koncentriraju na loše svari, a pred njima je toliko lijepih koje ne vide od te zaslijepljenosti. To nam sve radi taj naš ponos kojeg obično imamo u nenormalnim količinama tamo gdje ne treba, a zaboravimo ga tamo gdje bi ga trebali imati.

Što se tiče ovog drugoga...ne vjerujem u neke predskazane ili zapisane scenarije niti nekakve fatalne sudbine, ali vjerujem da se sve u životu događa sa razlogom. Zahvaljujući slobodi volje mi možemo izabrati kako ćemo živjeti, ali mislim da nam određeni ljudi dolaze u život da nas nauče neke stvari, kako ti kažeš lekcija. Opet drugi nam dolaze da nam oplemene život i učine ga ljepšim. Sad, jel' to slučajno ili ne...nemam pojma. Nekada kada razmišljam o nekim ljudima koje imam u svom životu samo mogu pogledati prema nebu i reći: ''Hvala ti!''. Jesu li s razlogom baš oni dio mog života, a ne neki drugi...ne znam, ali zahvalna sam Bogu što jesu jer vjerujem da mi ih je zbog nečega darovao.

Ti onda život shvaćaš kao neku vrstu duhovne škole u kojem skupljaš neka znanja i iskustva i shodno tome svaka osoba koja ti prođe kroz život predstavlja neku vrstu učitelja. To je vjerojatno dobar i zdrav stav, a koliko je istinit to je drugo pitanje.


Oprosti što sam malo odužila s postom :kez Drago mi je da si s nama na ovoj temi jer je s tobom baš ugodno pričati o ovome :kez

Osjećaj je obostran :)

pdv
02-02-2017, 22:02
Postoji razlika između krize vjere i ateizma. Kad vjernika u nekoj fazi uhvati taj osjećaj slabljenja vjere ili čak pada u nevjeru to nije ateizam već se to opisuje kao kriza vjere ili "tamna noć duše". Ne treba brkati te dvije stvari.

Ne brkam nego me tvoje objašnjenje ateizma zapravo podsjeća na nekakvu krizu ili tapkanje u mraku. Budući da ateizam definiraš kao nedovoljnom vjerom u Boga onda me to nekako podsjeća na krizu vjere samo što kod ateista dulje traje :kez



Pa ako je vjernik kršćanske vjere onda mora vjerovati u Boga koji je i osoba i kreator. To je ključna stvar, nije baš svejedno. Za ove ostale stvari ne znam što da kažem, to je sve prilično subjektivno. Ja sam sklon čestom samoispitivanju i samoanalizi u tom pogledu jer me uvijek zanima srž nečega, pa uvijek pazim da se ne prepustim varljivim emocijama.

Ma više sam pričala o vjeri čovjeka, a ne konkretnoj religiji. Naravno da svaka ima neka svoja pravila ili vjerovanja. Nisam mislila da se ovo tvoje pitanje iskljčivo odnosi na kršćanstvo pa sam rekla da je svejedno u što netko vjeruje ako to osjeća u sebi.

Da, slažem se da je sve subjektivno i da svako ima neki svoj vlastiti doživljaj. No, mislim da nas većinu blokira strah od prepuštanja životu. Zapravo smo stalno u nekom grču i samo sebi nekakvim zamišljanjem ili ''predviđanjem'' scenarija kompliciramo život. Npr. ako smo imali loše iskustvo u prošlosti onda smo totalno ukočeni da se ne bi opet isto dogodilo, a ne ne mora uopće biti tako.


Ti onda život shvaćaš kao neku vrstu duhovne škole u kojem skupljaš neka znanja i iskustva i shodno tome svaka osoba koja ti prođe kroz život predstavlja neku vrstu učitelja. To je vjerojatno dobar i zdrav stav, a koliko je istinit to je drugo pitanje.

Pa zapravo život shvaćam kao život :kez Imam uspona i padova kao svaki čovjek. Trudim se u usponima uživati, a padove što prije zaboraviti. Znam da je sve prolazno i da u svemu mogu naći dobro i lijepo. Sve je stvar tvog pogleda na ono što ti se događa. Mir dolazi iz čovjekove nutrine, a ne od vanjskih utjecaja. Mogu ti se događati i lijepe i ružne stvari, ali sve je na nama kako ćemo ih prihvatiti. Prihvaćanje ili neprihvaćanje nam uvelike diktira život. Mislim, nema tu neke filozofije. Vjerujem da svaki čovjek dođe do točke u životu kada ili prihvati okolnosti života ili pukne i završi na psihijatriji. Nema trećeg.

DzoniBG
11-02-2017, 13:34
Voltaire je jednom rekao - Kad Bog ne bi postojao, trebalo bi ga izmisliti...

Ovo je jedno duboko filozofsko pitanje, zadire u samu bit covekovog zivota i postojanja... mnogo ljudi prozivi citav zivot ne razmisljajuci mnogo na ovu temu. Necu mnogo da im zamerim, jer su pitanja i odgovori previse teski, nedokucivi i neuhvatljivi... i formalni vernici i ateisti cesto nemaju ni volje ni kapaciteta da se uhvate u kostac sa ovim pitanjem, vec im je lakse da po tome samo povrsno zagrebu, izaberu svoju stranu, i brane je navijacki, kao svoj sportski tim...

Nekad pomislim - do 2070. godine cu biti najverovatnije mrtav, i ja i svi ljudi koje znam, i vecina ljudi koja sad postoji... docice neki novi klinci, i njhov zivot ce se u nekom trenutku fizicki ugasiti... za 300 godina sve sto je ikad uradjeno u danasnje vreme ce pasti u totalan zaborav, tek par recenica u nekim istorijskim secanjima ce stajati u nekim virtuelnim knjigama...

Dal je to kraj... dal nema nista vise... od svih nasih zivota, iskustava, misli, emocija... ostace jedna lobanja i nekoliko desetina kostiju 3 metra ispod zemlje... mozda ce nas pronaci neki arheolozi buducnosti i izucavati kao mi danas neandertalce...

U taj mrak uleces samo ako ne potrazis dublji smisao... materijalisticki ateisticki nihilizam je horor film za covekov um i srce... postoje neki ljudi koji sa strascu pametuju kako Bog ne postoji, i nalaze u tome sitnu pakosnu radost, da bi nahranili svoj ogromni ego ispunjen supljinom... cak i da pobede u toj diskusiji, koja je alternativa... kakav je zivot bez dublje dimenzije, sireg smisla... i oni ce biti u ovim pasusima gore, sve sto su radili i ziveli, prekrice prasina vremena...

Gledajuci gore u svemir i zvezde, i dole u najsitnije cestice, vidim i osecam nepogresivi rukopis Tvorca... to nikako ne moze biti slucajnost, to je toliko divna scena za predstavu zvanu zivot... ne volim i ne verujem u slucajnosti, u svemu tome vidim neki red i poredak... a haos oko nas jos vise podebljava i istice potrebu Boga da bi se objasnili uredjeni i smisleni sistemi... Stohastika i entropija su naucni pojmovi u cijoj biti su nase nemogucnosti da objasnimo nesto...

Ali nije Bog samo izgovor za stvari koje ne znamo, Bog je sirina i dubina naseg postojanja, nesto sto ulepsava i ukrasava sivi materijalisticki svet i zivot koji se kruni kao stara korica hleba... ako su slucajno ateisti u pravu, i sve to je ipak samo nasa potreba da odlutamo od ovozemaljskog prolaznog zivota... onda bi se vratio na Voltaira... Boga treba izmisliti, jer zivot bez njega je mracna i hladna jama...

RockyMarciano
11-02-2017, 15:20
Kako god to tumačiš, čak i ako prihvatimo materijalističko tumačenje, opet ne možeš pobjeći od činjenice da smo mi misterija, da je naše postojanje misterija. Iako nisam dovoljno duhovan, sama misterija postojanja bića poput nas mi ostavlja prostor za nadu.

pdv
13-02-2017, 21:34
Dzoni, jako si lijepo ovo napisao. Mislim da je život bez te neke dimenzije propitivanja i razmišljanja zapravo prazan. Ljudi ga obično popunjavaju srdžbom, ponosom, samodopadnošću, alkoholom, drogama, prevelikim količinama hrane, sexom, vezama koje nemaju neku emotivnu težinu itd. i zapravo i dalje ostanu gladni jer ne možeš popuniti prazninu stvarima ovog svijeta. Punoća duše se nalazi u tebi bez obzira na vanjske utjecaje. Tako da vjerujem da je život bez vjere prazan pri čemu ne pričam o religiji već općenito duhovnosti. S tim da ja i dalje mislim da svaki, ali baš svaki čovjek dosegne preporod duše...netko tijekom života, a netko na času smrti.