PDA

Pogledaj Full Version : Uskoro u tisku, knjiga: Dnevnik jednog Unuka



Stric Ivan
01-04-2016, 10:19
BILJEŠKA O AUTORU
Ivan Dujmić je rođen 1967.god. u selu
Vrbanja, Istoćna Slavonija (Cvelferija).Četiri razreda osnovne škole završio je u Brčkom (BiH), od 5-8 razreda osnovnu školu pohađa u Vinkovcima, a srednju medicinsku u Novom Sadu, nakon koje
upisuje filozofski fakultet, međutim 1987.god. odlazi na Kosovo odakle se 1989.god. vraća u Vinkovce osječajući da je rat na vratima Hrvatske. 1991.god. odlazi na straže u sastavu mjesnih zajednica, točnije V mjesne zajednice. U 7. mjesecu 1991 odlazi u 3 gbr.2 bojnu u sastav sanitetske grupe Krmače gdje skupa sa svojim prijateljima i suborcima izvršava časne zadatke od Vukovara, Bogdanovaca, Nuštra, Marinaca, Slavonskog Broda...1993 pristupa u SJP Krpelj, a potom odlazi na 22 terena na Velebitu, te AKCIJE Kocka, Krug, Poskok, i Medački đžep...nakon SJP prelazi u 5 gbr. U PORD gdje nakon 6-7 mjeseci izmoren podnosi zahtjev za skrb. 1995 zasniva obitelj te ima dvoje djece, no brak mu nije potrajao. Ovo je njegova prva knjiga.

PREDGOVOR
Knjiga „Dnevnik jednog unuka“ nastala je kao svojevrsni
revolt autora na sustavno marginaliziranje Hrvata kao naroda, te
sustavnog pokušaja uništenja svega što u svom predznaku nosi
hrvatski.
Netko će reći kako je autor svojim tekstovima pristupio kao
ekstremni nacionalista. Međutim, tekstovi u kojima autor na sebi
svojstven način prezentira viđenje zatiranja svega što je hrvatsko nisu ništa više nacionalistički od bilo kojeg pripadnika drugog naroda koji sebe naziva domoljubom.
Autor ovih tekstova jeste domoljub, istinski veteran
Domovinskog rata koji je na svojim „leđima“, osobnim iskustvima,
iskusio svu nepravdu poslijeratnih zbivanja, tako da se izuzetno oštro i kritički osvrće na postupanja svih vlada, kako onih od nastanka samostalne države Hrvatske tako i onih koje su uslijedile iza njih bez obzira koji politički predznak nosile ili orijentaciju.
Ali što je nacionalizam?
Nacionalizam je ideologija ili svjetonazor u kojoj je
nacionalni identitet presudan za formiranje i opstojnost
jedne suverene države. Prema nazoru pristalica nacionalizma, za
pripadnike jednog naroda je odnos prema naciji važniji od svakog
drugog elementa osobnog ili grupnog identiteta i od svakog drugog
odnosa lojalnosti. Međutim pojam „nacionalizam“ se u jeziku koristi kao pozitivan ili negativan kontekst ili smisao.

Gledajući na pozitivan aspekt Ivanova nacionalizma može se
osjetiti doista ona istinska, domoljubna crta kojom naglašava kako
nitko pred zakonom ne bi trebao biti nedodirljiv makar se radilo o
bivšim predsjednicima države Hrvatske ili predsjednicima njenih
vlada, odnosno svih političara koji nisu činili ništa dobroga svome
narodu već se na uštrb i pod krinkom domoljuba bogatili preko leđa
malog, običnog čovjeka, ili vojnika koji je s puškom u ruci branio
svetinju, svoju domovinu. Ovakvim viđenjem i prezentiranjem autor
nije odstupio, odnosno pristupio ekstremizmu već je naprotiv sve ovo napisano bazirao na tezi kroz patriotizam kakav je općeprihvaćen u društvu još kroz 18 i 19 st. kada se jasno naglasilo da niti kraljevi ili carevi nisu nedodirljivi.
Neupućen čitatelj mogao bi reći kako se ovdje ne radi o
pozitivnom nacionalizmu već negativnom ili tzv. šovinizmu samo
zato što je autor ove knjige zakopao dublje u povijest svog naroda.
Da, autor se osvrnuo i na pojam, te pojavu ustaštva u Nezavisnoj
državi Hrvatskoj kao nacionalnom pokretu.

Sustavnim istraživanjem, iznošenjem teza, autor ove knjige
pokušava sprati ljagu s imena Hrvat.

Zanimljiva je činjenica da kada sam dobio ove materijale u
rad, pristupio proučavanju istih te ocjenjujući kvalitetu tekstova,
nekih dvadesetak dana iza toga Jakov Sedlar je predstavio svoj drugi film o Jasenovcu u srcu Izraela. Ono o čemu je u svojim tekstovima progovorio Ivan Dujmić, a ne znajući za to, na ekran je postavio Jakov Sedlar. Ako sam se tada i dvoumio oko Ivanovih tekstova,pojava filma je uklonila svaku sumnju, te potvrdila Ivanovu tezu da su se najveći zločini u Jasenovcu dogodili upravo završetkom 2. sv. rata i to u periodu od 1945.god. do 1951.god. i to u vrijeme Komunističke partije i partizana koji su tada za sve ono što se dogodilo okrivili Hrvate, dajući svima predznak Ustaše, te enormno povećavali broj stradalih u samom logoru prikazujući Hrvate genocidnim narodom.

O ovome istom, Ivan progovara o događajima tijekom i
poslije Domovinskog rata.

Sama vrijednost Ivanovih tekstova je u tome što su pisani
esejističko-publicistički skoro kronološki, te on ne pretendira na
davanje svih odgovora, već on postavlja niz pitanja i niz mogućnosti s
nakanom da stvori svog idealnog čitatelja. Pišući iz osobnog iskustva, autor na trenutke prelazi iz jedne teme u drugu ali nas kroz tekstove jasno vodi stavljajući nam do znanja kako je sve o čemu piše isprepleteno, a opet tako usko povezano jedno s drugim. Pogotovo kada iznosi teorije o zbivanjima pred Domovinski rat , te tijekom iposlije istoga.Može se reći da je ova knjiga zamišljena kao prikaz niza pitanja o kojima do skoro nitko nije raspravljao ili ako je i raspravljao vješto ih je gurao pod tepih sve pod krinkom domoljublja ili dobrosusjedskih odnosa. Isto tako, ova knjiga ostavlja mogućnost istraživanja bilo povjesničara, bilo državnih institucija koje se bave tim radnjama.

Stoga, kada pročitate knjigu, vratite se na ovaj predgovor i
ovo pitanje koje ću postaviti ovdje:

Ima li Hrvat pravo na svoj nacionalizam, ako se zna da je cit;
"Hrvatski nacionalizam je obrana hrvatske zajednice i hrvatskih
predaja od svih unutarnjih ili vanjskih snaga koje žele tu zajednicu
osloboditi ili joj oduzeti njezin poviješću oblikovani značaj. Taj
nacionalizam jača kao obrambena kategorija kada postoji veća
ugroženost, a slabi kada nema ugroženosti.“ - Ivo Korsky.
UREDNIK
Ivo Mijatović – Ico, Gradište

O KNJIZI SU REKLI…MARKO FRANCIŠKOVIĆ
Već sam naslov Dujmićeve knjige ''Dnevnik jednog unuka'' ukazuje na to da on drži do kontinuiteta i kronologije, kako kroz svoj vlastiti primjer, tako i u smislu ciljeva borbe, hrvatske države i Hrvata općenito. Dujmićeva knjiga je živopisna i osebujna dijagnoza stanja u Hrvatskoj očima jednog poštenog branitelja. Ona je krik za pravdom koji se poput rijeke širi neočekivanim rukavcima i virovima. A nijedan od njih nije miran niti statičan. Može se slagati ili ne slagati sa njim u pojedinim stvarima, glorifikaciji nekih ljudi ili tumačenju nekih događaja, ali ne može se poreći iskrenost i istinitost njegovog vapaja za Bogom, obitelji i Domovinom. Autor žaluje za slavnom hrvatskom prošlošću, daljom i bližom, kao i njenim herojima poput Zvonka Bušića, Brune Bušića, Blaža Kraljevića i mnogim čija imena ne znamo, dok se istodobno iz njega
prolama neslaganje, bijes, ljutnja spram onih koji su uništili
hrvatski san o slobodi s početka devedesetih godina. U svojem
pripovijedanju on kroz stranice knjige uspijeva čitatelju
prenijeti svoje osobne doživljaje pojava u društvu, ali i ono što
mnogi danas smatraju pukim svakodnevnim vijestima.

Dujmić želi lustraciju, dokumentira da udbaši i komunizam nisu dio
prošlosti, problematizira povijesne događaje pa i one koje je
opasno preispitivati, objašnjava vrlo slikovito metode SOA-e,
konstatira da se policija pretvorila u osobnu gardu tajkuna i da
nije na strani naroda, promišlja o imigrantskoj krizi, bez
kalkuliranja, hrabro i poimenice govori o stvarima o kojima se
hobotnice na svim razinama - od sabora, preko vlade, sudstva,
bankarstva, tzv. liječničke struke, medija... Na koncu zaključuje
ispravno: - Ne, nemamo Hrvatsku. Može se jasno osjetiti
njegovo neslaganje, bijes i tuga što je tome tako, naročito kada
mora priznati da su Hrvati to i zaslužili jer se mire sa
situacijom, prateći tv programe. Svjestan je on raznih načina
specijalnog ratovanja, kojima je cilj stvaranje armije
nezainteresiranih i mirnih poslušnika.

Svjestan je i masonskih ekspozitura te o njima ne govori kao o apstraktnoj pojavi koja se dešava tamo negdje daleko nego ih smješta u naš sokak, u našu neposrednu blizinu. Cijela je knjiga poziv na buđenje, na djelovanje iz vizure branitelja koji je to nastavio biti i nakon što je oružje utihnulo. Jednom branitelj, uvijek branitelj. Naročito cijenim njegovu hrabrost u smislu da ne govori samo o vanjskim stvarima, to može svatko, nego govori i o vlastitoj
privatnosti, borbi sa okolinom, posljedicama PTSP-a, krahu
obitelji, nadanjima, izdajama, očekivanjima i snovima. I upravo
kroz tu vrijednost ove knjige, čitatelj, na osnovu njegove priče,
koja je neušminkana, gola i iskrena, može doživjeti svu golgotu
braniteljske populacije općenito. Upravo iz tog razloga treba
upozoriti da, zbog u knjizi prisutne naglašene istinitosti u
dijagnozi današnje Hrvatske, čitatelj ne ostane pod tim
mračnim dojmom misleći da nema izlaza, da nema svjetla koje
će odagnati tamu. Istina je takva kakva je, treba se s njim moći
suočiti i prihvatiti je, ali to je samo prvi korak, to je početak
puta. Nakon toga slijedi nastavak, slijedi daljnje kretanje koje bi
trebalo biti sukladno sa primljenom spoznajom.

Knjiga ''Dnevnik jednog unuka'' je upravo to, taj početak, to suočavanje se teškom istinom, a čitatelj treba dalje nastaviti. Naravno, da bi se tako moglo, da se ne bi ostalo u mraku, ušlo u neke depresije ili prihvatilo defetizam, neophodna je vjera u Jednoga Boga i sve treba biti tome podređeno pa tako i Domovina.

Jer, niti Hrvatska niti Hrvatstvo nisu sami sebi smisao i nisu ono što je konačno nego može biti dobro i pravo samo ako su u funkciji
Oca na nebesima, ako su usuglašeni sa Njegovim zakonima.
Sve drugo, svaka druga postavka ovih prioriteta prijeti da se
pretvori u idolopoklonstvo, a to je štetno i na taj način ne može
se protiv ovog zla i njegovih slugu koji su doveli do ovog stanja
opisanog u Dujmićevoj knjizi. Uostalom, izreka ''Bog i Hrvati''
točno tako i postavlja stvari. Bog je na prvom mjestu, a onda iza
toga dolazi narod i svaki pojedinac u tom narodu kao čovjek
napravljen na sliku Stvoriteljevu.

Također, u ovom današnjem trenutku potpune obezglavljenosti naroda, vladavine izdajnika i tuđinskih slugu, usprkos svega ne treba upasti u to pripremljeno crnilo i tamu nego se samim svojim primjerom, stavom,govorom postaviti kao svjetlo u toj tami. Ne treba naricati i zapomagati nego baš u inat svemu ovome zlu i mraku zapjevati pjesmu u slavu Gospodara i Njegovog svjetla. Prisjetimo se epizode iz rata kad je mala skupina branitelja na Srđu iznad Dubrovnika, kad su bili potpuno nadjačani od strane
neprijateljske vojske, većina ranjeni, mnogi izginuli te je realno
sve izgledalo kao da im nema spasa, da je sve izgubljeno. Ali
ipak, i u tom najtežem trenutku, kad su se povukli u podrumske
prostorije tvrđave na Srđu i kad je neprijatelj bio gore na tvrđavi
i bacao bombe niz stepenice prema njima, oni malobrojni koji
su preživjeli zapjevali su pjesmu ''Zovi, samo zovi''.

Pjesma se čula gore na vrhu, na terasama tvrđave koju su zauzeli agresori te su poslije ti isti pripadnici agresorskih postrojbi svjedočili kako ih je ta pjesma uzdrmala i zadržala tako da su se nakon artiljerijske paljbe po njima iz par minobacača kojima su
branitelji Dubrovnika raspolagali povukli i praktički izgubili
dobivenu bitku. Neka nam to svima bude pouka i primjer, da se
ne zaboravi, da se na to još i nadogradi, jer situacija je danas još
teža nego te sad već pomalo daleke 91', ali tim više traži se
glasnija i odlučnija pjesma koja će nas odvesti u pobjedu.

Marko Francišković.

Više na: http://hrvatskoobrambenostivo.com/

Bobani
13-04-2016, 23:05
Poštovani i dragi striče Ivane,

Rado očekujemo tu vašu knjigu ratnih dogodovština Domovinskog rata. Nadam se da ću biti među prvima koji ću ju kupiti čim se pojavi na prodaji. Samo ovaj predgovor hrvatskog martyra Marka Franciškovića dovoljno govori o važnosti knjige i ratnih dogodovština.

Iskreni poZDrav.