PDA

Pogledaj Full Version : Marko Perković Thompson



caporegime
31-01-2015, 11:02
Kad već ljevičarski debili ni sami sebe ne mogu uvjeriti da je pjevač Marko Perković Thompson nacist ili ustaša, propaganda kreće na drugu stranu.
Skoro svaki lijevi debilko gotovo slavodobitno vrišti kako su slušači Thompsona budale jer da ovaj dobro zarađuje i mlati pare dok se drugi bacaju u ekstazu na njegove pjesme a nemaju ni lipe.
Što bi to trebalo značiti?
Da bi thompson bio dobar jedino da je kruha gladan? da bi valjao i bio vjerodostojan kad bi dijelio cd-ove badava?
Kad bi bio kruha gladan?

Problem bi bio jedino kad bi netko pjevao jedno a u sebi mislio drugo međutim kako je pjevač Perković i u pjesmi i u životu dosljedan svojim političkim stavovima, otklonjen je i taj detalj.
naravno, ova vrlo jednostavna logika ne ide u poslovično onemoćali ljevičarski mozak, pošto je pripadnost ljevici odavno postalo ne stvar političkog izbora, nego indikator psihofizičke retardacije.

Pjeva li možda mile kekin besplatno?
ili možda onaj raspali bare dijeli novce koje je zaradio?

NorthStand
31-01-2015, 11:38
rađe ću biti u ekstazi po pitanju TUPSONA kako ga zovu, i plesat u ritmu jasenovca i gradiške stare nego s lepom brenom i cecom zavijat na turbo fol i naravno uz put ekavicu peglat sve u 16, šta da kažem osim da me nacionalizmu nitko nije učio već da je to jednostavno zapisano u mom genetskom kodu i da imam predispozicije na urođeno ustaštvo fašizam i šovinizam najgnjusnijih razmjera, prirodno ko takav sam obožavatelj "tupsona" i što oni vole reći ko napredni i uvjerljivo najretardiraniji dio naše populacije, savršeno odgovoaram njihovoj percepciji hrvatskog fašista, još kad bi oni samo znali koliko mene savršeno boli kurac šta oni misle o meni povijesti ustašama nacistima i fašistima, mislim da se ne bi ovako trudili dokazat mi tekovine "antifašističke borbe" i prieč o tome kako je "zavnoh" temelj hrvatske države, jedino što ja mogu napravit s tim aktom u našem ustavu je to da skinem gaće kad ga ugledam i srčano se poserem po istom, dakle bivši komunisti stavili u ustav da se hrvatska bazira na titoizmu i boljševizmu i po toj nekoj njihovoj jugo imbecilnoj logici ja bih to trebao prihvatit, sto puta su do sad mjenjali USTAV RH i podhitno to smeće od ZAVNOH-a treba izbacit iz istog, jer tome je najmanje mjesto u temeljnom državnom dokumentu USTAVU oni koji su to napravili očito su imali aspiracije boljševičke potrebe posrat se na NDH kao i njihovi djedovi i očevi, jer kao da se na suprot nje koje li logike hrvatska državnost temelji na komunističom židovskom zavnoh-u andrije hebranga, i da bude stvar bolja upravo je Tito tog hebranga i HSSovce dao likvidrat netom nakon rata, ali eto to je po njima lažovima smrdljivim temelj hrvatske državnosti, srećom ja dobro znam o kojoj je udbaškoj stoki riječ i mene ne mogu lagat jer sve njihove laži prije ili kasnije razotkrijem! tako da se na taj zavnoh mogu samo junački pokenjat, kao i na sve one koji su odlučili to govno uvrstit u USTAV RH. naravno kad je trebalo zaštiti brak ko zajednicu muškarca i žene, morali smo ići na jebeni referendum zbog te crvene bande.

sve u svemu, ljevičarski mozak je ko stvoren za jedan sveopći genocid, i nema ništa slađe nego tu gamad tamanit bilo tamburanjem fizički po gradu bilo usmrćivanjem u ratu. jednostavno taj osjećaj gušta, kad nabijaš taj šljam u stomak je neopisiv, a tek kad čuješ zvuk jaukanja i zapomaganja molenja za milost da ih ne mlatiš tako brutalno, jednostavno neprocijenjivo. nema ništa slađe nego debile iz građanske akcije ili mladih antifašista zagreba, fašističkim šakometom pokazat gdje je antifašističkim govnima zapravo mjesto, šteta jedino što ustaše nisu uspjele onog brzog titu uhvatit oko drvara kad je s kupresa šmugnuo za bari, palo bi sigurno jedno lijepo čekićanje njegove tintare, ali šta je tu je, ako ništa barem smo mu upokojili SFRJ u krvi 1991, zamislite da nismo imali ovaj zadnji rat šta bi ovi Pilseli i ostala stoka radili, mislim da bi već danas bili u novoj jugoslaviji, ovako im postoji realna šansa da kad narod popizdi da svi do jednog završe u najbližoj rupi, skupa s svojim trenutnim idolom Rankom Ostojićem, koji je to mentlani sklop u glavi pokazao je najbolje kad je fraciškovića posalo u umobolnicu, a ja sam siguran da su oni ko i njihov idol Tito bili svi do jednog psihijatrijski slučaj, jer stvarno moraš biti psiho slučaj za stavit petokraku na glavu klat svoj vlastiti narod i borit se protiv vlastite države, i se to s srbima i balijama uz svoje rame. mislim da pavelić i hitler, kad se sve uzme u obzir su bili i previše humani prema toj bandi.

http://www.vecernji.hr/zvijezde/jole-jasenovac-i-gradiska-stara-greska-je-iz-moje-mladosti-388465

nije problem kad se pjeva titu i jugoslaviji, kad slave partizane uz kamere HRT u brezovici i srbu, problem je kad netko svira i pjeva jasenovac i gradišku staru, ajde kad već ih to toliko smeta dobro je znati vrijeme je da zasviramo nešto.



http://www.youtube.com/watch?v=sOn4tiRHmoA

nacionalizam je posljednje utočište hulja, dobro je to znati, UŽIVAM BITI HULJA.

majke mi Srbi su mi postali totalno nebitni, oni koje bi sad listio ko ustaše u jasenovcu to su ovi urbani jugonostalgičari koji su izgmizali iz rupa i rade nered po državi, ne shvaćajući da kad crna legija dođe da će biti sve samo ne priče.


http://www.youtube.com/watch?v=LItOAS9jRK4

kad čovjek vidi ovakve lažove, koje je tuđman amnestirao, dođe u napast i da njemu javno jebe mater.

caporegime
31-01-2015, 11:44
ne postoji nikakav ni audio ni video zapis gdje Marko Perković pjeva o jasenovcu.
za maloumnog ljevičara je dovoljno da netko pjeva i da netko kaže da je to Thompson.
Upravo zato i jesu retardirani što ne ulaži ni sekund vremena ni gram energije da razmisle o nečemu nego potpuno opravdavaju narodnu poslovicu ; što je babi milo to joj se i snilo.
a to znalci medijske propagande itekako znaju.
propaganda je uvijek i bila prilagodba na trenutno mentalno stanje a kako je takvo stanje kod ljevičara poslovično nisko, ni ne čudi da najprimitivnijom propagandom uspijevaju svoje intelektulano nezahtjevne pijune, držati u šaci.

Humphrey
31-01-2015, 11:58
Ljevičari su zli,a većina njih je i glupa, što je opasna kombinacija.

Kad edi majci koncerte sponzorira tcom to nije problem za tog borca za malog čovjeka.

Kad onaj debeli iz TBF glumi u reklamama za karlovačko pivo to nije problem,nije to maxon universal.

Kad Hladno pivo sponzorira pivovara to nije problem za naše pankere iz gajnica i njihove obožavatelje.

Nema ništa boje nego kad narkoman iz Vinkovaca u svojim pjesama pjeva o svim problemima društva,a sam je od svoje punoljetnosti samo teret društva koji je financirao valjda pola afganistanskih narkotrgovaca.

Ipak sve to blijedi u usporedbi sa time što Thompson zarađuje novac od svojih pjesama.

Inkvizitor
31-01-2015, 12:15
nemojte tražiti kod tzv, ljevičara bolje rečeno jugofila dosljednost, niti njih ona zanima.

RockyMarciano
31-01-2015, 21:53
Zanimljiva je ta kritika Thompsona vezana za zarađivanje novca, kao što je napisano u uvodnom postu, upravo zato što nema nikakvog smisla. Kakve veze Thomspon kao pjevač ima s lošom gospodarskom situacijom u zemlji? Možda bi u očima ljevičara dobio na vjerodostojnosti kad bi živio u šumi poput nekog indijskog mistika i hranio se kukcima. Ako nešto slično zbilja očekuju od njega, onda se postavlja pitanje što je sa svim onim ljevičarskim bendovima i pjevačima koji također dobivaju plaću za svoj posao i pohlepno je drže za sebe? Thomsponovi kritičari imaju sve gluplje zamjerke na njegov račun. Kako im ne smeta TBF koji snima reklame? Totalno su nedosljedni i priglupi u svojim kritikama. Osobno ne slušam Thompsona, nije moj tip glazbe, ali podržavam ga zato što ide na živce ljevičarskim jeftinim moralizatorima i piskaralima.

skater
31-01-2015, 23:00
Vjerovali ili ne, YUtarnji je objavljivao i ovakve tekstove:

http://www.jutarnji.hr/zasto-mislite-da-su-desnicari-glupi-i-da-ste-vi-pametniji-/839823/?pageNumber=2#page_2

Zašto mislite da su desničari glupi i da ste vi pametniji?


Ja sam desničar. Bliži su mi američki republikanci od demokrata, engleski konzervativci od laburista. Moja je reputacija u mnogim intelektualnim krugovima, zbog toga, loša.

U vezi s većinom otvorenih političkih pitanja ja bih sam sebe klasificirao kao desničara. U sporovima u američkoj politici više se slažem s republikancima nego s demokratima, u Engleskoj više s konzervativcima nego s laburistima, itd. Naravno, u ovom tekstu ne mogu dalje objašnjavati svoj politički credo, premda moram priznati da bih, u duhu neoliberalnog kapitalizma i u potrazi za dodatnim profitom, vrlo rado detaljnije elaborirao svoje stavove u nastavcima u nekoj masno plaćenoj tjednoj kolumni pod naslovom, recimo, “Pogled zdesna”.

Ma ne, to je bila šala!

Nasuprot notorno lošoj reputaciji nas desničara, mi ne radimo uvijek sve samo radi novca. Koliko god to izgledalo nevjerojatno, i nama je također stalo (ponekad) do općeg dobra. Tako i ja u ovom članku namjeravam napraviti nešto što može biti od javne koristi, naime, želim pokazati da se neka politička gledišta danas masovno odbacuju bez dobrih razloga i bez kritičkog razmatranja, a da se to događa pod golemim utjecajem ljevičarske ideologije koja dominira i u medijima i u intelektualnim krugovima.

Ovaj je članak namijenjen svima onima koju su se znali naći u situacijama da su imali rezervu prema nekom općenito prihvaćenom političkom stavu koji su zdušno podržali svi sugovornici u njihovu društvu, ali su oni na kraju ipak odlučili zadržati svoje mišljenje za sebe jer su htjeli izbjeći one uobičajene neugodne poglede čuđenja svojih poznanika i reakcije tipa: “Pa nije moguće da ti misliš da je američki napad na Irak bio opravdan!”, ili “Ti se sigurno šališ kad kažeš da podržavaš Izrael u bliskoistočnom sukobu!”, ili “Čekaj, nemoj reći da ti stvarno vjeruješ da Amerikanci ne krše ljudska prava kad drže one ljude u zatvoru Guantanamo!”, ili “Čovječe, kako možeš biti tako glup i tvrditi da je za sadašnju financijsku krizu odgovornija državna intervencija nego divlji kapitalizam?”

Politički trogloditi
Nemojte dopustiti da vas pokolebaju takvi agresivni istupi. Ne, niste glupi, neinformirani, a niti moralno problematični zbog toga što zastupate neko od tih stajališta koje kod drugih može izazvati nevjericu, zgražanje, a nerijetko i uvredljive komentare. Neću tvrditi da su ta stajališta nužno točna, ali ona su potpuno legitimna mišljenja iza kojih stoje jaki argumenti, a brane ih mnogi inteligentni, pošteni i dobronamjerni ljudi koji o svim tim stvarima znaju mnogo više nego vi, ja ili vaši zajapureni sugovornici.

To što će vas oni zbog takvih stavova proglasiti neznalicama ili političkim trogloditima rezultat je njihove vlastite uskogrudnosti i dogmatičnosti. Okruženi istomišljenicima i izloženi gotovo uvijek istim argumentima samo jedne strane, pod dodatnim bombardiranjem sličnim idejama iz javnih medija i intelektualnih elita, ti ljudi najčešće više uopće nisu u kontaktu s fundamentalno oprečnim pogledom na stvari. Premda se stalno pozivaju na toleranciju i otvorenost prema drukčijem mišljenju, oni su u znatnoj mjeri odsječeni od onog što se događa u desnom dijelu političkog spektra pa za njih onaj često spominjani “govor drugoga” ovdje sve više postaje “govor glupoga”.

Jedan moj zagrebački kolega (inače sociolog po struci pa onda, dobro pogađate, i tvrdi ljevičar) upozorio me je 2004. godine na neko istraživanje prema kojem je ispalo da gotovo sve američke savezne države koje su tada na predsjedničkim izborima glasale za Johna Kerryja imaju viši prosječni kvocijent inteligencije od onih koje su glasale za Busha. Tu su informaciju ljevičari u ono vrijeme s oduševljenjem dočekali te su je naveliko razašiljali svojim poznanicima jer je glupost američkih glasača bio jedini način kako su oni sebi mogli objasniti Bushovu pobjedu.

Iako je svakome iole razumnome moralo odmah biti očigledno da ti “podaci” ne mogu biti točni i da se radi o internetskoj psini, ta je izmišljotina masovno bila tretirana kao znanstvena činjenica, a među nasamarenima se našao čak i ugledni britanski tjednik Economist (koji je, da usput kažem, slijedeći trend ostalog tiska podržao Kerryja, a onda ponovno, nakon četiri godine, i Obamu). U istom duhu, nakon Bushove pobjede 2004. godine jedan od najtiražnijih dnevnih listova u Engleskoj na naslovnoj je stranici donio Bushovu fotografiju, a ispod nje pitanje “Kako to da 59,054.087 ljudi može biti toliko GLUPO?”

Tolerantni ljevičari
Nema što, dobra manifestacija tolerantnosti ljevičara kada slobodni izbori završe rezultatom koji se njima ne sviđa! Oni se nikako nisu mogli pomiriti niti s porazom 2000. godine pa još moramo slušati njihove žalopojke o tome kako je Goreu tada “ukradena” pobjeda iako je istraživanje provedeno na Sveučilištu Chicago naknadno pokazalo da se konačni ishod ne bi promijenio čak i da su u Floridi bili ponovno prebrojani i uračunati glasovi onako kako je tražio Gore.

Je li Bush moron?
Ako je, pak, riječ o samome Bushu, vrlo je rašireno mišljenje da se šokantno niska razina njegove inteligencije sasvim dovoljno manifestirala u njegovim raznim gafovima te da je on zbog svoje izuzetne intelektualne ograničenosti opravdano postao predmetom konstantnog sprdanja. Za vrijeme izborne kampanje 2004. godine izvršni je urednik New York Timesa izrazio mišljenje mnogih rekavši: “Sumnja li itko u Americi u to da Kerry ima viši kvocijent inteligencije nego Bush? Ja sam siguran da bi sveučilišne ocjene i rezultati SAT ispita stavili Kerryja daleko ispred Busha.” Ali bio je u krivu! Ako se iz dostupnih sveučilišnih dokumenata o dvojici političara išta može zaključiti, onda je to da Bushov kvocijent nikako nije niži od Kerryjeva, a moglo bi se pretpostaviti da je čak i viši.

Jednako tako, usprkos tome što je Bush naširoko bio nazivan “moronom”, “idiotom” i često bio uspoređivan s čimpanzom, iz njegovih rezultata na ispitima koji su u snažnoj korelaciji s mjerenjem kvocijenta inteligencije proizlazi da je on zapravo inteligentniji od 95 posto ostalih ljudi (pa prema tome, žao mi je što to moram reći, i od velike većine čitatelja Jutarnjeg lista). To, naravno, ne bi trebalo nikoga začuditi jer, ako malo razmislite, složit ćete se (bez obzira na naše općenito loše mišljenje o političarima i bezbrojne šale na njihov račun) da je praktično isključeno da bi čovjek ispodprosječne inteligencije ikada mogao biti izabran za predsjednika Sjedinjenih Država.

Ali stanite malo - pobunit će se netko - kako drukčije nego glupošću možemo objasniti sve one javne istupe zbog kojih je Bush neprestano bio ismijavan? Na primjer, nije li odličan dokaz neinteligencije kada američki predsjednik kaže da je u izbornoj kampanji već posjetio 57 saveznih država iako svako dijete zna da ih ima samo 50? Ili kada on, odgovarajući na pitanje austrijskog novinara, upotrijebi neki engleski idiom pa onda doda da, na žalost, ne zna kako bi se to reklo na “austrijskom jeziku”. Ili kada on za posjeta planini Rushmore (u kojoj su uklesane glave četvorice američkih predsjednika) upita s čuđenjem kako su se na te strme stijene uspjeli popeti glumci u poznatom Hitchcockovu filmu “Sjever - sjeverozapad” pa onda dobije odgovor: “Oni se nisu ovdje popeli, to su ustvari bile filmske kulise”.

Dobro, teško je poreći da su ovo doista prilično neinteligentne izjave. Ali iz toga ipak ne slijedi nužno da čovjek koji ih je izgovorio mora biti glup. Političari imaju tako mnogo istupa da se i vrlo inteligentnim ljudima ponekad omaknu takvi “biseri”. No, ako još inzistirate da su ti ispadi neoborivi dokaz gluposti, moram otkriti zamku koju sam pripremio upravo za takve tvrdoglave čitatelje. Oni koji bolje prate američku politiku već su sigurno pogodili da autor tih triju izjava zapravo nije Bush, nego njegov nasljednik, Barack Obama.

Ludi za Obamom
Poanta je ovdje da mnogi političari u svom javnom djelovanju ponekad naprave gafove i na taj način daju puno materijala za smijeh i izrugivanje. Ali ono što je vrlo indikativno jest to da nisu zbog toga svi oni ni izbliza u istoj mjeri predmet humorističkih i zajedljivih komentara. Napose je evidentno u vezi s Obamom da su novinari i komičari vrlo obazrivi i oprezni u zbijanju šala na njegov račun.

Zašto? Prvo, zato što mediji u ogromnom postotku podržavaju Demokratsku stranku, što je bilo pogotovo očito u posljednjim predsjedničkim izborima. Čak je i sam Obama, na večeri koju je u Bijeloj kući nedavno priredio za novinare, samo napola u šali rekao: “Većina vas je pisala o meni, a svi ste vi glasali za mene”.

Drugo, stvorena je situacija da svaka kritika Obame (a kamoli neko izrugivanje s njim) može lako dovesti do optužbe za rasizam - kvalifikacije koja vam, koliko god bila i neopravdana, može opasno ugroziti karijeru ili barem gadno zagorčati život. Bivši američki predsjednik Jimmy Carter prije nekoliko mjeseci je čak otvoreno ustvrdio da je ogroman dio javnog animoziteta prema Obami zasnovan na tome što je on crnac. E, pa sada izvolite reći da se ne slažete s Obaminom politikom!

Premda su u posljednjih nekoliko predsjedničkih izbora u Americi glasovi bili prilično ravnomjerno raspodijeljeni na demokrate i republikance, u novinama, na televizijskim postajama, u Hollywoodu, a posebno na sveučilišnim odsjecima humanističkih i društvenih znanosti zagovornici konzervativnih političkih stavova vrlo su rijetke zvjerke.

Tamo su ljevičarske ideje uzele toliko maha da u tom klaustrofobičnom duhovnom prostoru ljudi često slušaju samo jeku vlastitih političkih fraza, parola i zaključaka. U tim razgovorima s uvijek istom ideološkom intonacijom oni se međusobno samo dalje učvršćuju u uvjerenju u ispravnost vlastitog “progresivnog” pogleda na svijet, tako da im na kraju postaje potpuno nepojmljivo da netko iole racionalan može imati suprotno mišljenje.

Ljevičarske dogme
Lako je naslutiti što se u takvoj situaciji događa. Mnogi inteligentni i obrazovani ljudi bit će uljuljkani u svojim ljevičarskim dogmama pa će, bez prilike da testiraju svoja politička stajališta u konfrontaciji s oponentima, biti skloni s velikim žarom ponavljati neke posve neodržive tvrdnje, i to samo zato što one u njihovu krugu konstantno cirkuliraju kao neprijeporne istine.

Jedan od brojnih primjera je optužba da je Bush lagao kada je prije američke invazije na Irak tvrdio da je Sadam Husein posjedovao oružje za masovno uništavanje. Ta se optužba za laganje već godinama vrti kao pokvarena ploča, a ponavljaju je ne samo mnogi novinari, politički komentatori i samozvani opinion-makeri nego i ljudi s najvišom reputacijom u svjetskoj znanosti, poput biologa Richarda Dawkinsa i fizičara Stephena Hawkinga.

No, ta optužba nikada nije bila potkrijepljena adekvatnim dokazima. Argument ide otprilike ovako: (1) Bush je tvrdio da Irak ima oružje za masovno uništavanje (OMU); (2) Utvrđeno je nakon invazije da Irak nije imao OMU. Dakle, (3) Bush je lagao.

Moji studenti prve godine u kolegiju iz kritičkog mišljenja odmah uoče da istinitost konkluzije (3) uopće ne slijedi iz istinitosti premisa (1) i (2). Sasvim je moguće, oni odmah uzviknu, da je Bush tvrdio nešto neistinito, ali da nije lagao (npr. ako je i on sam imao pogrešnu informaciju da je Irak posjedovao OMU). Drugim riječima, tvrdnja da je netko lagao implicira to da je on namjerno želio prevariti druge, tj. da je on sam znao da ne govori istinu.

Imamo li pak razloga vjerovati da je Bush tada vjerovao da govori istinu? Zapravo, da. Jer ne samo da su američke i britanske obavještajne službe s velikom rezolutnošću izvještavale o postojanju OMU u Iraku (recimo, šef agencije CIA uvjeravao je Busha da je to sigurno kao zakucavanje u košarci), nego su to činile čak i službe onih zemalja koje su se protivile intervenciji u Iraku, primjerice Francuske, Njemačke, Kine i Rusije. Štoviše, takvu su ocjenu u potpunosti podržali i vodeći političari Demokratske stranke (Al Gore, Hillary Clinton, John Kerry, Edward Kennedy, Nancy Pelosi itd.). Logički je moguće, naravno, da je Bush čitavo vrijeme ustvari znao da OMU ne postoji u Iraku te da je nekako uspio prevariti sve svoje političke protivnike, uključujući i obavještajne službe zemalja nesklonih Americi. Ali to bi opet imalo za ljevičare nezgodnu i paradoksalnu konzekvencu da bi onda Bushu trebalo pripisati neku opako visoku razinu lukavstva i nadljudsku inteligenciju.

Korisna opomena
Moram napomenuti da ne namjeravam ovdje braniti Bushovu politiku prema Iraku (niti prema bilo čemu drugome), a čak niti pozitivno tvrditi da on nije lagao u vezi s oružjem za masovno uništenje. Jedino smatram da nema (niti je ikad bilo) ikakvih uvjerljivih dokaza za tu optužbu te da su oni koji su tu optužbu javno iznosili naprosto papagajski ponavljali ono što su čuli od svojih političkih istomišljenika, a što ni na koji način nisu pokušali sami kritički prosuditi. A da su na taj način mogli postupiti ljudi poput Dawkinsa i Hawkinga, korisna je opomena svima onima koji imaju preveliko povjerenje u znanstvenike i njihovu racionalnost čak i kada oni izađu izvan okvira svoje struke, a pogotovo kada govore o stvarima koje imaju političku dimenziju.

‘Neko uzbuđenje mi se penje uz nogu’
No, nisu li i desničari u opasnosti da zapadnu u jednostranost i dogmatizam? Ne treba li i njima neka duhovna ravnoteža i više upoznavanja sa suprotnim političkim nazorima? To je, dakako, uvijek poželjno, ali mislim da su desničari obično manje izloženi riziku da ostanu zatvoreni u vlastiti način gledanja i da budu neinformirani o stavovima druge strane. Razlog je u tome što je među suvremenim demokratskim zemljama vrlo teško pronaći neki desničarski ekvivalent one razine ljevičarske pristranosti koja se jasno pokazuje i u intelektualnim krugovima i tzv. mainstream medijima u mnogim sredinama.

Je li tisak objektivan?
Dobro je poznato da su novinari na američkim izborima konzistentno i u ogromnoj većini glasali za demokrate, čak i prilikom katastrofalnih poraza ljevičarskih kandidata (1972. i 1984.), kada bi oni znali izvući pobjedu u samo jednoj od 50 saveznih država. Također, premda je 2004. godine 51 posto američkih birača glasalo za Busha, među novinskim dopisnicima iz Washingtona ta se podrška svela samo na 8 posto. Nadalje, na svakog američkog novinara koji je dao financijsku potporu za Bushovu kampanju dolazi 93 onih koji su dali novac za Kerryja.

Spomenimo k tome i da je urednik Newsweeka nedavno opisao Obamu kao “neku vrstu Boga”, a jedan od najpoznatijih televizijskih komentatora priznao je pred milijunskim auditorijem da osjeća kako mu se “neko uzbuđenje penje uz nogu” kad sluša Obamine govore. Čak je i javni urednik New York Timesa prije nekoliko godina postavio pitanje “Je li New York Times ljevičarski list” pa je odmah sam odgovorio: “Naravno da jest... Ako mislite da u vezi s kontroverznim društvenim pitanjima naše novine zastupaju neko srednje stajalište, vi ih čitate zatvorenih očiju.” A svi znamo koliko je jak utjecaj New York Timesa na mišljenje intelektualaca u Americi, ali i drugdje.

Prema PEW-ovu istraživanju mišljenja registriranih glasača u predsjedničkim izborima 2008. godine, čak je 70 posto ispitanika reklo da su mediji bili naklonjeni Obami dok je samo 9 posto njih tvrdilo isto za McCaina. Štoviše, i većina samih Demokratskih glasača smatra da su novinari željeli vidjeti Obamu u Bijeloj kući! Zaključak ove studije je bio, sasvim opravdano, da bi takvo stanje stvari doista trebalo zabrinuti ljude iz tiska.

Dominacija ljevičara
Situacija u humanističkim i društvenim znanostima na američkim sveučilištima još je mnogo gora. Ne mogu to ovdje dokumentirati, ali vrlo lako možete doći do informacija koje će obilno potvrditi frapantno veću zastupljenost ljevičara među tamošnjim profesorima.

Nakon svih navedenih pokazatelja ljevičarske dominacije u utjecajnim sveučilišnim krugovima, mainstream medijima i među intelektualnim elitama u Sjedinjenim Državama, može li netko i dalje braniti tezu o potpunoj političkoj simetriji ljevice i desnice? Postoji li barem jedan protuprimjer neke suvremene demokratske zemlje u kojoj bi postojao suprotan trend i u kojoj bi čitav taj javni prostor imao jednako snažan i jednako konzistentan otklon udesno u odnosu prema političkom centru u toj sredini?



Tko je Neven Sesardić?
Neven Sesardić jedan je od vodećih hrvatskih filozofa. Već godinama živi u inozemstvu, a trenutačno je redoviti profesor i pročelnik Odsjeka za filozofiju na sveučilištu Lingnan u Hong Kongu.

Rođen je 1949. godine u Beogradu. Diplomirao je i doktorirao filozofiju na Sveučilištu u Zagrebu gdje je predavao od 1975. do 1994. godine. Njegov je glavni interes filozofija znanosti, a objavio je niz radova u vodećim časopisima iz filozofije znanosti. Prije nekoliko godina Cambridge University Press objavio je njegovu knjigu “Making Sense of Heritability”. Osamdesetih je godina objavio nekoliko zapaženih tekstova u kojima je prvi put u nas bila iznesena otvorena kritika marksizma.

interceptor
10-03-2015, 00:40
Zanimljiva je ta kritika Thompsona vezana za zarađivanje novca, kao što je napisano u uvodnom postu, upravo zato što nema nikakvog smisla. Kakve veze Thomspon kao pjevač ima s lošom gospodarskom situacijom u zemlji? Možda bi u očima ljevičara dobio na vjerodostojnosti kad bi živio u šumi poput nekog indijskog mistika i hranio se kukcima. Ako nešto slično zbilja očekuju od njega, onda se postavlja pitanje što je sa svim onim ljevičarskim bendovima i pjevačima koji također dobivaju plaću za svoj posao i pohlepno je drže za sebe? Thomsponovi kritičari imaju sve gluplje zamjerke na njegov račun. Kako im ne smeta TBF koji snima reklame? Totalno su nedosljedni i priglupi u svojim kritikama. Osobno ne slušam Thompsona, nije moj tip glazbe, ali podržavam ga zato što ide na živce ljevičarskim jeftinim moralizatorima i piskaralima.

Sve je dobro i sve za 5 što si napisao do ovog boldanog. Primjećujem da neki na kraju kao i ti moraju istaknuti svoj fono koji se puno razlikuje od onoga što nudi MPT.Zanimljivo da vas nitko ni ne pita jel volite njegov opus koji je ni manje ni više nego domoljubnog karaktera ali vi neki tako osjećate obavezu da jednostavno morate istaknuti svoj glazbeni ukus i na taj indirektan i možda ne namjeran način uvrijediti Thompsona.:misli

1981
21-09-2015, 18:39
Ljevičari su zli,a većina njih je i glupa, što je opasna kombinacija.

Kad edi majci koncerte sponzorira tcom to nije problem za tog borca za malog čovjeka.

Kad onaj debeli iz TBF glumi u reklamama za karlovačko pivo to nije problem,nije to maxon universal.

Kad Hladno pivo sponzorira pivovara to nije problem za naše pankere iz gajnica i njihove obožavatelje.

Nema ništa boje nego kad narkoman iz Vinkovaca u svojim pjesama pjeva o svim problemima društva,a sam je od svoje punoljetnosti samo teret društva koji je financirao valjda pola afganistanskih narkotrgovaca.

Ipak sve to blijedi u usporedbi sa time što Thompson zarađuje novac od svojih pjesama.

Ovo tek sad vidin.
Kratko,sažeto u tri crte da je i najglupljemu sve jasno.:bravo