PDA

Pogledaj Full Version : Pripremanje puta za njujorŠke procese hrvatima



Bobani
07-01-2015, 00:46
PRIPREMANJE PUTA ZA NJUJORŠKE PROCESE HRVATIMA

Potaknut povijestnom potrebom otvoram ovu temu na kojoj ću iznositi i opisivati mnoge Hrvatima i hrvatskom općinstvu još nepoznate stvari kako je i zašto došlo do ovih procesa Hrvatima u najčuvenijem i najpoznatijem svjetskog glasa grada New Yorka.

Ima još uvijek mnogo živih Hrvata u hrvatskom iseljeništvu koji su na jedan ili drugi način upoznati s ovim suđenjima, pa bi bilo poželjno da se i oni jave sa svojim uspomenama te da u svojim opisima ili komentarima iznesu ono što oni znaju i stave na opise u ovoj temi, tako, kako bi za hrvatske povjesničare mogli ostaviti dovoljno vjerodstojnog materijala o onim Hrvatima koji su kroz američke zatvore svjedočili za Hrvatku, kao i o onim Hrvatima koji su na jedan ili drugi način, svijestno ili nesvijestno, uveliko pomagali stranim službama U PRIPREMANJU PUTA ZA NJUJORŠKE PROCESE HRVATIMA.

Znam i svijestan sam da će se neki javiti i reći da nije došlo još vrijeme o tome pisati. Odgovaram svima da nas vrijeme gazi, mrije se, stari se, zaboravlja se i mnoge stvari s nama umire a koje su trebale biti dio hrvatske političke emigrantske povijesti i poslije smrti pojedinaca dio hrvatske javnosti.

Nikada neću zaboraviti riječi pok. Mile Markća kada mi je pred smrt rekao oko prilike ovako: Imenjače (meni je ime Mile njemu Mile pa smo se mi između sebe zvali "Imanjače") znam te u dušu i znam da ćeš kad/tad nešto pisati. Ali te molim jednu stvar a ta je: SAMO ISTINU PIŠI. Mile Markić je živio u Chicagu, uhapšen sa drigim Hrvatima 25 lipnja 1981. godine, pronađen krivim i bio osuđen na 30 godina zatvora. Poslije zatvora otišao je u Domovinu Hrvatsku, živio u Zagrebu i tu umro ima desetak godina.

Bilo je nekoliko sudskih procesa Hrvatima u New Yorku. Prvi (1) je bio Zvonko Bušić i njegova petorka 1976. godine: Zvonk i Juli Bušić, Slobodan Vlašić, Franjo Pešut i Petar Matanić; drugi (2) Marijan Buconić, Jozo Brekalo i Vladimir Dizdar 1977. godine, treći (3) Miro Barešić i Ivan Vuičević 1979. godine, četvrti (4) Ivan Čale, Franjo Ivić, Stjepan Ivkošić, Ante Ćaran, Nedo Sovulj i još neki čijih imena se sada ne sjećam, ali kroz pisanje i pregledavanje nekih dvadesetak tisuća stranica sudskog zapisnika, pronaći ću i ta imena, zatim peti (5) desetorka skupine članova organizacije Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO: Ljubas, Markić, Boban, Bagarić, Mišetić, Primorac, Biošić, Logarušić, Sudar i Jakić.

Istina da su mi više manje poznate mnoge "sitnice" ovih procesa, jer sam to pratio iz bliza, ali ću se najviše osvrćati na sudski proces u Njujorku hrvatskoj desetorki LJUBAS/MARKIĆ/BOBAN, jer sam bio dio tog suda. Pisanje na ovoj temi će biti iscrpno, podugo, pa čak nekima i dosadno, ali motivi su povijestne naravi, pa bih ovim putem zamolio one kojima ova tema ili sadržaj iste bude dosadan, da nastoje razumiti i one koji bi željeli umrijeti a sa sobom nikakovih tajnih odnijeti. Ja sam jedan od tih.

Nastojati ću iznositi podatke a između podataka, ako se potreba ukaže stavite moje nadopune, to ću učiniti kao moje opaske unutar zagrada. nastojat ću biti što jasniji u mojim opisima tako da sve bude kristalno jasno. Također ću nastojati na svaki komentar odgovoriti i dati moj odgovor na isto pitanje. Čvrsto ću se držati etike da nikoga namjerno ne vrijeđam ili izazivam. Ovi sudski procesi u Njujorku, osobito ovaj zadnji proces hrvatske desetorke, je polarizirao u to doba svu hrvatsku političku iseljeničku emigraciju. I s tog gledišta potrebno je ovo iznijeti kako bi naši hrvtski nadolazeći naraštaji mogli znati šta se je to sve skupa radilo u tada hrvatskoj političkoj emigraciji. U protivnom, ako mi sada,*mi koji nešto o tome znamo i mi koji smo nešto znali, mi sada ne kažemo nešto, bojim se reći da bi moglo ispasti DA JR UDBA BILA U PRAVU, što nije istina i nikada neće biti istina.

Ovom putem se iskreno zahvaljujem Administratorima portala Hrvatski Integralisti što su mi dozvolili do sada iznositi što sam već iznio i što će mi dozvoliti iznijeti zavrzlame, spletke, urote koje su trasirale put do njujorških procesa.

Neka ovo bude kao uvod ove teme. Sve vas iskreno pozdravljam i svima želim Sretnu Novu 2015 Godinu!

Mile Boban, Otporaš.

Nastavlja se.

Bobani
08-01-2015, 18:12
ŽELJA MOJE MAJKE IVE “VIĆEKE” BOBAN, GABRIĆ
on Kamenjar.Com

Bobani
08-01-2015, 18:18
Želja moje majke ive "viĆeke" boban, gabriĆ ...

Bobani
08-01-2015, 22:16
SLIKA ORIGINALNE POTVRDE KOJU MI JE DAO JOZO ĆARAN, NEĆAK ANTE ĆARANA

(Primjetio sam da nije slika izišla ovdje, što mi je veoma žao. MB)

Priloženi papir je slika iz originala potvrde koju mi je nećak Ante Ćarana, Jozo Ćaran dao u subotu 6 listopada 1981. godine na adresi 415 Drand Avenue, South San Francisco, California. Kako je došlo do ove potvrde, potrebno je donijeti jedno pojašnjenje, koje mogu samo ja, svjedok tog slučaja, kao u pitanju i Jozo Ćaran, koji, kako saznajem, još uvijek živi u okolici San Joze ili u gradu San Jose. Ako on do ove slike i mojeg iskaza dođe, bilo bi, istine i povijesti radi, da i on kaže svoje i iznese svoju istinu, ne toliko ni za njega ni za mene, nego po onoj: Ni po babi ni po stričeviću, već po pravdi Boga velikoga! Ta je istina potrebna onima koji će se jednog dana baviti pitanjem i pitanjima: KAKO JE DOŠLO DO NJUJORŠKOG PROCESIMA HRVATSKOJ DESETERKI, ČLANOVIMA HRVATSKOG NARODNOG OTPORA?

Ja ću sada ispod ove slike u detalje iznijeti tko mi je i zašto ovu potvrdu donio i dao. Mile Boban.

Subota, 6 lipnja 1981. godine ja sam bio i radio na četvrtom katu u zgradi Hrvatskih Udružitelja, Croatian Associates 415 Grand Avenue, South San Francisco, California. Tu je bila jedna dvorana za iznamljivanje koju su za taj dan iznajmili neki Meksikanci za svoju večernju zabavu. Ja sam bio tu, taj dan, zadužen za nadležnost i svaku sigurnost gostiju. To je bio i općinski zahtijev grada South San Francisca da netko od zgrade Hrvatskih Udružitelja bude tu za cijelo vrijeme nazočan. Tako sam ja tu bio cijeli dan.

Oko 10 satu u jutro dođe jedan čovjek pristojno obučen, crni i lijepi brkova, kojeg sam do tada površno poznavao. Čovjek se meni lijepo i uljudno predstavi: Ja sam Jozo Ćaran. Ante Ćaran je moj stric. kako sam znao tko je Ante Ćaran i kako je FBI Antu Ćarana uhapsila 12 prosinca 1980. godine i kako je Ante Ćaran bio u zatvoru, pitao sam nećaka Jozu Ćarana kako mu je stric, našto je upitani odgovorio je dobro i da bi mogao brzo izići vani, jer, kako je nećak jozo rekao, da ima dobra odvjetnika.

Kako sam ja bio iza šanka, okrenut leđima prema baru a Jozo Ćaran pred menom s onu stranu šanka, tako se je naš razgovor vodio da je šank bio između nas. U tom razgovoru Jozo izvadi jednu omotnicu, kuvertu iz koje izvuče 5 novčenica, svaka po 100 dollara, ukupno (500) pet stotina dollara s jednim pola lista žutog papira i meni pruži, daje i kaže: da je to dobio od strica Ante da meni dadne, jer da mi on to duguje. (Dok ovo pišem pred sobom imam tu originalnu omotnicu s koje pripisivam slijedeće: Kata Gospić, 97 Colony St., BRIDGPORT 06010 CONN.) Jozo Ćaran nastoji što žurnije da ja taj žuti papir potpišem, na kojem je pisalo, prenosim u cijelosti:

"June 6, 1981

I have received $500, from Ante Ćaran given to me by Jozo Ćaran.

Primio sam novac u iznosu od $500 (pet stotina dolara) od Ante Ćarana, koje mi je uručio Jozo Ćaran."

Kada bi se ostalo samo na ovome, ništa tu pogrešna nema. Sve izgleda normalno, ali i u najvećoj normali, što za prosto oko i uho izgleda normalno, ovdje su potrebna, za bolja razumijevanja, neka pojašnjenja koja ću ovdje iznijeti. Kako sam ja taj koji donekle mogu, koliko toliko, rasvijetliti taj labirint (nejasnoće, spletke, mo) što se tiče ove priložene slike i potvrdi, izjavljujem slijedeće:

1.) Ante Ćaran sa svojom obitelji, troje nejake djece, supruga Kata, punac i punica, njih sedmero su došlo u San Francisco iz Milwaukee u ljeto 1977. Kako smo se mi poznavli još iz Pariza, naravno kao bivši poznanici i prijatelji, on se je meni obratio za pomoć. Kakav bih ja Hrvat i prijatelj bio ako u potrebi prijatelja Hrvata ne bih pomogao?! Tako sam ja Anti Ćaranu pomogao, posudivši mu 1.000 dollara da se čovjek s obitelji može useliti u iznajmljeni stan. Druge zgode sam mu posudio $500 dollara.

2.) Ante Ćaran se je odselio iz okolice San Francisca za Los Angeles negdje u početku 1978. godine a da mi nije vratio posuđeni novac. Preko zajedničkih prijatelja sam saznao gdje se nalazi Ante Ćara te što direktno što indirektno sam tražio od njega da mi povrati posuđeni novac. Pošto je Ante Ćaran uvjerljivo djelovao domoljubno hrvatski, nisam htio tu posudbu novca staviti na sva zvona. To je ostalo sam između nas dvojice.

3.) Početkom 1979. godine Ante Ćaran se seli za državu Conncticut, na adresu koju sam već gore nave. Ne sjećam se više dali sam mu pisao pismo ili sam ga nazvao na telefon da mi vrati posuđeni novac, našto sam pred Božić 1979. godine dobio ček od 1.000 dollara.

4.) Sreća da sam napravio kopiju čaka prije nego sam ga unovčio. Tko bude pomno pratio ovo pisanje, shvatiti će zbog čaga je kopija ovog čeka bila važna.

5.) Ante Ćaran je bio uhapšen 12 prosinca 1980.

6.) Kod premetačine Ćaranova stana, federalne vlasti FBI su kod Ćarana pronašle vojničkog sadržaja materijala; pušku ili puške, eksploziva, detonatora, knjigu koju je napisao Jozo Vrbić, Alijas Ivanović Krašan: "ŠTO MORA ZNATI SVAKI HRVATSKI GERILAC" 1972., knjigu kao priručnik pok. Josip Vrbić, alijas Ivanović Krašan, posvećuje "HRVATSKIM GERILCIMA KOJI PADOŠE U HRVATSKIM BOSANSKIM ŠUMAMA, U SRPNJU 1972.

7.) Ova gore spomenuta knjiga nebi uopće bila toliko značajna ni po imenu ni po sadržaju, da ju FBI i državni odvjetnik Sturat Baskin nisu, kao jedan značajan dokaz, prikazali na sudu protiv hrvatske desetorke, članova Hrvatskog Narodnog Otpora, kao jedan kriminalni prilog protiv optuženih.


8.) Kako se može iz sudskog zapisnika saznati da je gosp. Ante Ćaran već u siječnju 1981. godine počeo surađivati sa federalnim vlastima, tako da je sve malo po malo počeo odavati ono što je on nezakonito radio u Ameriki. Tek tada je Ante Ćaran shvatio svu težinu slučaja.


9.) Kako je Ante Ćaran imao svoje društvo s kojima je sve to radio, još iz doba dok je živio u Milwaukee, a to su braća Veljko i Mićo Jakšići i Andrija Škrabo, pobojao se za njih i njihovu sudbinu, ali je već bilo kasno, jer ih je Ante Ćaran iskazao federalnim vlastima kao svoje jatake.


10.) Stuart Baskin, federalni i američki državni odvjetnik je obećao Anti Ćaranu potpuno pomilovanje, AMNESTY kako njemu, tako isto i svim njegovim pomagačima, samo ako počmu surađivati sa vlastima, i, naravno istinu govoriti.


11.) Sada tek počima ono što hrvatska politička emigracija u to vrijeme nije znala, a to je da se plete mreža oko istaknutih i djelatvornih Hrvata, ponajviše članova Hrvatskog Narodnog Otpora, pa i Pročelnika gosp. Mile Boban.


12.) Gosp. Stuart Baskin, državni odvjetnik protiv hrvatske desetorke, je bio jedan uistinu profesionalni državni odvjetnik i nasojao je po zakonskim pravilima raditi, tako da je od gosp. Ante Ćarana zatražio suradnju u svim mogućim dimenzijama i mogućnostima, što je Ante Ćaran i obećao.


13.) Već u veljači 1981. godine Stuart Baskin poziva gosp. Andriju Škrabu u svoj ured u New York. Iz sudskih zapisnika se može pronaći dio tih govora i dogovora između Andrije Škrabe i državnog odvjetnika Stuart Baskina. Već tada, u uredi državnog odvjetnika Stuart Baskina, Andrija Škrabo dobiva potpunu AMNESTIJU.


14.) Poslije Andrije Škrabe dolaze i braća Jakšići iz Milwaukee i po istim načelima i za osobnu sigurnost dobivaju potpunu AMNESTIJU za suradnju sa federalnim vlastima.


15.) Sada državni odvjetnik Stuart Baskin po zakonskim pravilima i po potrebi može i taktiku mjenjati. Što se više osoba umješa u tu sudsku raspravu, urota će biti veća, a da urota bude veća, treba što više imena tu nadodati. A kako smo mi Hrvati često puta povezani po poznajstvima, raznim rodbinskim vezama, kumstvima, i sl., evo ti još jednog krivičnog djela koji se zove: GULIT BY ASSOCIATION, tj. KRIVNJA PREKO VEZE POZNAJSTVA.


16.) Da bi US državni odvjetnik Stuart Baskin sve to pred porotom mogao dokazati da je istinito što su mu njegovi štićenici, tj. krunski svjedoci: Ćaran, Škrabo, braća Jakšići, Jozo Vrbić i drugi rekli, potrebo je imati pismenu izjavi sa potpisom.


17.) Zato je nećak Ante Ćarana, Jozo Ćaran došao kod mene s namjerom da ja onaj žuti papir potpišem, kojeg bi tada Jozo Ćaran poslao svojem stricu Anti Ćaranu, a ovaj bi to dao svojem državno odvjetniku Stuart baskinu.


18.) Tada bi se pred porotom, sav ponosan, gosp. Stuart Baskin prošetao držaći u ruci žuti papir s potpisom Mile Boban, i trijumfalno hvalio kako je ovaj - ne posuđivao nego - davao novac njegovu štićeniku Anti Ćaranu kao plaću za sve one čine koje su Ćaran i njegovi pomagači činili na području Amerike.


19.) Kako sam ja srećom imao kopiju čeka od 1000 dollara kojeg mi je Ante Ćaran poslao pred Božić 1979. godine, i preko mojeg odvjetnika Dennis Roberts-a to pokazali državnom odvjetniku Stuart Baskinu i, kako ja nisam potpisao taj žuti papir, za sigurno Stuart Baskin je bio nezadovolja, što će se sve malo po malo otkrivati u slijedećim opisima.


Nastavlja se.

Bobani
26-01-2015, 00:50
To: Annie Boban
http://redirect.disqus.com/url?threadrank=1&impression=238deabe-74c8-11e4-b9b0-002590853080&forum=2311048&thread=3257230685&url=http%3A%2F%2Fkamenjar.com%2Fnecu-brte-kad-sam-sada-moga-zivit-ko-covik-rvat-mogu-od-sada%2F%3AvMBEOxZM1TjqDBMO36QENGtwz9A&variant=active&experiment=digests&role=thread-header&behavior=click&type=digest.daily&event=email.

Bobani
27-01-2015, 15:14
PRVO BIJELO POLJE

Ne treba mnogo pisati, jer slike govore više od tisuću riječi. Za sve one koji ne znaju ili žele pisati l ...
Studeni 08, 2014
|byKrešimir K
|Nema Komentara
Više

Bobani
30-01-2015, 15:32
UDBA I NOVAČENJE HRVATA PROTIV HRVATSKE POLITIČKE EMIGRACIJE

(Sva ova Udbina novačenja su raznim kanalima pomogla u pripremanju Njujorških Procesa. Donosim ovdje jedan već davno zaboravljeni slučaj - ISPOVIJED - jednog Hrvata, kojeg bi se moglo usporediti sa sadašnjim suđenjem Josipu Perković i Zdravki Mustaču u Njemačkoj. Ako su Hrvati danas zaprepašteni, tj. začuđeni otkrićem stvari na sudu u Minhenu protiv Perkovića i Mustača, onda je za posijetiti današnji hrvatski naraštaj da u ta vremena kada se je ovaj Hrvat 1967. godine odlučio javno istupiti protiv tada SVEMOĆNE UDBE, da smo i mi, HRVATSKI POLITIČKI EMIGRANTI, tada bili začuđeni ovim otkrićem.
Prenosim doslovno iz novine "OBRANA" br. 75/76 1967. strana 2. Otporaš.)

JEDAN SLUČAJ - OČITOVANJE -

Niže potpisani Mirko Džida, automehaničar, rođen 21.3.1938. u Veliki Ograđenik, Čitluk, kotoar Mostar, Hercegovina (Jugoslavija), sada sa stanom u 58 Hagen, Bergstrasse 56 kod gdjice Vere RANDJELOVIĆ, namještenice u "Marien Hospital-u", izjavljujem ovime pod prisegom kako slijedi:

Radi osobnih razloga i nesredjenih prilika u Jugoslaviji pokušao sam godine 1957. u dva navrata bijeg u Austriju. ali sam bio uhićen i kažnjem zatvorom. Početkom 1962. uspjelo mi je prebjeći u Italiju, gdje sam se prijavio u izbjeglički logor Capua. Dne 21.4.1961. dobio sam pravo azola u San Sabi. kako su prilike za zaposlenje u Italiji bile teške, to sam odlučio poću u Francusku. U svibnju 1961. prebjegao sam u društvu sa zemljacima Iviciom Pecirep (iz Sarajeva), Hasanom Selimović (iz Bihaća) i Brankom Drežnjak (iz Novog sela kod Virovitice ilegalno, tj. bez propisne vize u Francusku. Stigavši u Nicu bili smo predvedni na Prefecturu, te nakon višesatnog saslušavanja po referentu Erceg-u, nekom našem zemljaku, pušteni na slobodu, ali su nam zadržane putne isprave izdane po talijanskim vlastima.

Ja sam se zaposlio u Tvornici spavaćih kola "CARDINAL" u Nizzi, (Nici, mo) Boulevard de la Magdalena 280, gdje sam radio od svibnja do konca kolovoza 1961. godine. Kako nisam bio zadovoljan svojom sudbinom, vratio sam se 20.9.1961. u Jugoslaviju i svratio sam se najprije do mojeg brata Mate DŽIDA u Rijeci, (mnodi su hrvati unovčeni u Udbu baš u Rijeci, mo) a potom otišao u Split, Plože i Mostar. U Mostaru sam kažnjem zatvorom od 8 mjeseci radi "nedozvoljenog trgovanja bijelim robljem." Prijavila me moja vlastita žena Nada rodj. LJOLJE (rodj. 16.6.1937 u Blizancima), te sam iza toga zatražio rastavu braka, koja do sada nije uslijedila. Iz našeg braka potječe sin Radoslav (rodjen 3.5.1959).

Moj život tekao je pod teškim okolnostima, nezaposlenosti i novčanim brigama, te sam se prihvatio svakojakvog posla, koji nije odgovarao mojim stvarnim željama. Tako je došlo do toga, da sam upleten u mreže komunističke tajne službe SUP-a koji me je izrabljivao za svoje vlastite interese. Od njih sam primao povremene novčane pomoći

Dne 24.12.1963. primio sam po SUP-u (Sekretarijatu unutrašnjih poslova) u Sarajevu, osobno po drugu Miji IVANIŠEVIĆ-u, referentu za Nadzor emigracije, nalog za odlazak na specijalnu dužnost u Saveznu Republiku Njemačku, da tamo likvidiram hrvatske emigrante Danu Šarca, popa rafu Medića i Berislava Gjuru Deželića. I tom zgodom dana mi je novčana pomoć od Dinara 100.000 -. Pružene su mi točne obavijesti gdje se oni nalaze i što rade, te kako se imade provesti njihova likvidacija. Iz toga održana su mnoga dogovaranja o samoj akciji.

Za mene je zatražena pro forma garancija za posao u BRD, što je potrajalo duže vremena, tako da je atentat na DEŽELIĆA i njegovu obitelj bio već izvršen, dne 30.6.1965. po trojki Palfy, Mravičić i Stanišić u njegovom stanu u Dusseldorfu. (Po ovome se jasno vidi da je Udba za svako ubojstvo imala više pripremljeni grupa, mo.)

Kako taj atentat nije uspio, kako je zamišljeno, radilo se dalje na novom pokušaju likvidacije DEŽELIĆA, ŠARCA I MEDIĆA. Osobno sam podvrgnut fizičkom i psihičkom vježbanju na specijalnom kursu u Sarajevu, kako će se ova lica maknuti, bilo pomoću otrova, plina, revolverskim htcima ili bombama. Kod toga sam naročito upozoravan, da si na svaki način obezbijedim ALIBI, da se ne može utvrditi sudjelovanje SUP-a u tim akcijama. Upućen sam, da se sprijateljim s hrvatskim emigrantima u BRD, koji podržavaju veze s gornjim osobama, da se prikažem kao hrvatski rodoljub, što će mi omogućiti da lagdje izvršim svoj zadatak.

Dne 20.12.1965. izdana mi je po SUP-u na Rijeci Turistička putnica, (Tu u toj Udbaškoj jazbini u Rijeci mnogi Hrvati su rekrutirani pod raznim operativnim imenima kao agenti Udbe, poimenice Miroslav varoš, Vinko Sindičić, Tajib Ćordić, operativno ime "Meho Palikuća", mo. Otpraš) s vizom za putovanje u Švedski u Njemačku i uručen mi je a conto tog pothvata iznos od Dinara 300.000 i DM 500, dok mi je daljnja potpora osigurana u samoj BRD. Ako zadatak uspiješno izvršim obećana mi je nagrada od 10,000.000. - (Deset milijuna dinara) i jedna kuća u Jugoslaviji.

kao moja veza od koje ću primiti daljnje upute, materijalnu i inu pomoć, označena mi je gospodja Ljiljana LIPOVAC, sa stanom u Sarajevu, jug Bogdana 9. Na nju sam se imao obraćati u svim mojim kretanjima i potrebama. meni nisu označena lica u BRD, koja će biti moja veza i koja će mi pribaviti potrebno oružje, već mi je rečeno, da će se agenti SUP-a meni javiti pod lozinkom "PRIJATELJ IZ VAREŠA"

DNE 11.6.1966. odaslan sam i stigao u Njemčku, gdje sam pro forma upućen na rad u firmu "Dr. Fritz Habig", Šumska industrija u Merenbergu kod Siegena. Mijo IVANIŠEVIĆ od SUP-a Sarajevo, uputio me je, da se u slučaju bilo kakovih izvanrednih potreba obratim ne drugove Nikolu KOVAČIĆA u Stuttgartu, Schwabstrasse 80., (Tko je imao priliku čitati knjigu PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA, mogao je tu i nekim pismima vidjeti da se ime Nikola Kovačić spominje više puta kao osoba nepovjerenja prema Hratima, dakle agent Udbe, mo) Josu BILOBRKA u Wanne-Eickel, Gelsenkirshenerstrasse 204 ili marijana BRKIĆA, vlasnika Hotela Gerather Hof, u Dusseldorfu, Koblenzerstrasse 318.

Iz duge duševne borbe, moja mi savjest kao Hrvatu nije dozvolila, da ovu ponudu prihvatim i izvršim ovo kruto nedjelo. zato sam se dne 21.8.1966. prijavio u Logoru za izbjeglice u Zirndorfu i zatražio sam politički azil. Postupak za sticanje prava azila vodi se kod Dundesamta fur Anerkennung auslandischer Fluchtilinge u Zirndorfu, pod brojem AZ.Jug.17. 742/797. Posljenje saslušanje imao sam u Hammu, dne 5.4.1967., no odluke još nisam primio. Dok sam boravio u Zirndorfu, stanovao sam u Rothenburgerstrasse 31, o čemu prilažem Anmeldebestatingung Meldeamt-aStadt Zirndorf od 29.8.1966.

Drug Joso BILOBRK, koji je vjerojatno vršio nadzor o mojem kretanju, pribavio je za mene u medjuvremenu jednu potvrdu (Garantieschein) od firme "UNION.Autoverleih und Kraftfahrt-dienst", Inh. helmut Michhel, Wanne-Eickel, karlstrasse 2., datiranu s 30.8.1966., prema kojoj sam mogao kod navedene tvrtke primiti posao kao mehaničar. Bilobrk je mene oznašio kao svojega nećaka (Neffe), što mu ja nisam.

Na osnovu ove potvrde izdao mi je Bundesmat u Zirndorfu, dne 23.9.1966. pod brojem AZ. Jug. 17. 743/797 Bescheinigung, kojim sam upućen na rad u navedenu tvrtku. Istovremeno odjavljen sam iz mojeg boravišta u Zirndorfu i najavljen za stanovanje kod gornje tvrtke u Wanne-Eickel, Gelsenkirchenestrase 294/Fal Union-Autoverleih/, o čemu prilažem potvrdu Abmeldebestatigung Stadt Zirnodorf, od 25.9.1966.

Kada sam stigao u Wanne-Eickel firma AUTOVERLEIH UNION izjavila mi je, da je zaposlila već jedno drugo lice, pa me ne treba, te mi je o tome izdala potvrdu od 28.9.1966. koju prilažem na uvid. Po svemu se vidi, da me je BILOBRK kruto prevario. On mi je zadržao moju putnu ispravu, da me drži u svojim rukama, a pored toga izmamio mi je DM 300, - i time mi prouzročio golemu štetu i neprilike. U ovoj nevolji obratio sam se na druga Marijan BRKIĆA u Dusseldorfu, koji me je zaposlio u svojem Hotelu Garather Hof, kao poslugu i autovozača. Ja sam o tomu izvijestio Bundesmat u Zirndorfu, dopisom od 20.11.1966., koji je potvrdio i marijan Brkić time, da sam kod njega zaposlen i nastanjen, o čemu prilažem kopiju navedenog dopisa. Brkić mi je obećao urediti sve formalnosti o pravu boravka i rada kod nadležnih vlasti, što on nije izvršio.

Budući nisam posjedovao vozačke isprave (Fuhreeschein), to se je moj novi poslodavac drug Brkić obratio na SUPu Sarajevu, te telefonski razgovarao s IVANIŠEVIĆEM i zatražio, da mi se takova isprava pribavi. Kod toga mi je izjavljivao, kako on imade brata u Konjicu, koji je važna ličnost u Partiji. (Treba se sada uzeti u obzir da su se sve ove radnje zbivale u isto vrijeme kada je i ubojica Maksa Luburića Ilija Stanić bio u Njemačkoj i zatražio politički azil baš tu u ZIRNDORFU, a agent UDBE Milan Dorić ga je vozao i bio mu tumač i pomagao mu u svim mogućim i potrebnim potrebama. Ilija Stanić je iz Konjica a njegov brat Luka je već od prije bio agent Udbe, i sada se postavlja pitanje: dali je to sve išlo preko tih veza?, mo) Ja sam zaista primio putem Konzulata SFRJ u Munchenu, VOZAČKU DOZVOLU, broj 12.619 izdanu po SUP-u u Sarajevu, s lažnim podatkom da je dana 15.12.1965. i važi do 15.12.1968., i to kao profesionalnom vozaču, što ja zapravo nikad nisam bio.

Izjavljujem, da me je Marijan Brkić za čitavo vrijeme zaposlenja kod njega izrabljivao, davao mi jedino hranu i stan, dok mi za vrijeme od 20 Novembra 1966. do 3 Maja 1967. nije pružio nikakovu plaću, niti me je socijalno osugurao. Naprotiv, kada sam prije tri mjeseca imao jedan Aurounfalt, zatražio je od mene naplatu od DM 2,500 - za nastalu štetu, koja je zapravo iznašala svega DM 300. - Ja sam mu izjavio neka se namiri od moje zarade, koju mi je čitavo rijeme mojeg rada uskraćivao, zbog ćega su nastale svadje i nesuglasice, tako, da sam konačno bio prisiljen napustiti posao kod njega.

Dok sam još boravio kod Brkića, bio sam 25.3.1967. telefonski nazvan po nepoznatom licu pod lozinkom "PRIJATELJ I VAREŠA" i pozvan sam na sastanak u Oberhause. Izjavio sam, da nemam novca za put, pa mi je odgovoreno, da ću biti ponovno nazvan, što je međutim izostalo. Pričinilo mi se, da sam prepoznao glas agenta SUP-a iz Sarajeva druga HAMDIJE, koji vodi pto forma neko zastupstvo u Hamburgu.

Napominjem, da sam u BRD doputovao s gdjicom Verom RANDJELOVIĆ, koja je na radu u "Marein Hospitalu" u Hagenu, Berstrasse 56. s kojom stojim u vezi i koja mi je na pomoći, vjerojatno po nalogu SUP-a. Tamo sam se i privremeno i nastanio. radi daljnjeg zaposlenja obratio sam se na firmu "Maschinenfabrik Heinz Gunther Kurrek" u 5802 u Wetter-u/Ruhr, koja mi je izdala Bescheingung od 19.5.1967. da me može uposliti kao Hilfschlosera i osigurati stanovanje, o čemu prilažem dokazalo. To je medjutim otežano, budući sam svojedobno upućen po Bundesanmtu u Wanne-Eickel na posao, pa moram isposlovati Befreiungschein za novo odredište.

Budući želim iseliti u Australiju do brata Radoslava DŽIDA, vlasnika "Adriatic Caffee Lounge" u Wollogongu, N.S. W, 165 Keine St., podnio sam početkom ožujka 1967. molbu (Antarg) na Australische Botschaft, Auswanderungsbuto, 5 Koln, Hohenzollerring 193, za izdanje potrebne dozvole. Prilažem dopis navedenog ureda od 3.3.1967/ Referenz K 67 14 II, na uvid. Za 14.3.1967. bio sam pozvan na navedeni ured radi uredjenja iseljenja, ali mi je moj tadanji poslodavac Brkić spriječio odlazak, tako da sam prisiljen zamoliti novi termin za razgovor.

Moj brat Radoslav DŽIDA pripravan mi je platiti put i osigurati uzdržavanje u Australiji, do dana mojeg zaposlenja, što mogu dokazati njegovim dopisima. Potrebni Affidavit bit će službeno priposlan.

Kako sam osobno ugrožen od osvete SUP-a i budući mi prijeti opasnost po moj život, budući nisam izvršio izdani mi zadatak i budući sam se okrenuo na drugu stranu, molim da mi se pruži odgovarajuća zaštita i pomoć kako bih mogao što prije iseliti u Australiju.

Za sve gore navedene izjave jamčim moralno i materijalno, mojim potpisom i naročito potvrdjujem, da sam pripravan svakodobno pod prisegom potvrditi sve navedeno kod suda ili ostalih nadležnih njemačkih vlasti.

Dusseldorf, dne 24. maja 1967.
(DŽIDA Mirko, Autoelektričar) 58 hagen, bergstrasse 56 (c/o Frl. Vera Randjelović

(Dali je ovo OČITOVANJE iz osvete Udbi, ili je grižnja savjesti, svakako je interesantno kako znati kako se je sve ovo odigravalo. To je upravo sada, ovih dana, što se dešava u Njemačkoj koja sudbenim putem želi razotkriti zloćinačku mređu UDBE u Njemačkoj. Otporaš)

Nastavlja se.

Bobani
20-03-2015, 06:23
JUGOSLAVENSKI TERORISTI IZA REŠETAKA piše "OSLOBOĐENJE" od 27 lipnja 1981. godine

Specijalni dopisnik iz New York-a Joža DRUKER.

(Kako bi se što svrsihodnije prilagodili današnjim razmišljanjima šta je prije bilo i kako su se Hrvati borili da sa oslobode srpskokomunističkog zuluma i obnove Hrvatsku Državu, donosim ovdje jedan opis spomenutog specijalnog dopisnika "OSLOBOĐENJA" o hapšenjima Hrvata na sjeveroameričkom kontinentu u četvrtak 25 lipnja 1981. godine, dakle samo jedan dan poslije ukazivanje Gospe u Međugorju šestero hrvatske djece u srijedu 24 lipnja 1981. godine. Radi se o desetorici (10) Hrvata članova Hrvatskog Narodnog Otpora. Ti Hrvati se nikada nisu izjašnjavali kao Jugoslaveni, nego su bili borci za slobodu Hrvatske a protiv svake Jugoslavije. Pomno pročitajte ovaj jugoslavenski dopis o nama Hrvatima koji smo u američkim zatvorima i američkim sudovima svijedočili za Hravtsku kao Hrvati a ne neki, kako ovaj udbaški dopisnik piše Jugoslaveni. Prenosim doslovno smisao, ali ću svakako prevesti neke stvari na hrvatski, jer za nas Hrvate i naše uši ima mnogo tuđica, tj. srpskih riječi, a mi danas, na svu sreću, nismo više u srpskoj Jugoslaviji. Ako se ukaže potreba nešto popuniti, jer sam bio sudionik ovih hapšenja pa su mi stvari poznate iz prve ruke, to ću učiniti. Mile Boban, Otporaš.)

U četiri američka grada istovremeno uhapšena devetorica američkih državljana jugoslavenskog podrijetla (Što nije točno, jer mi nismo bili jugoslavenskog porijekla, nego smo bili Hrvati hrvatskog podrijetla. A što se tiče desete (10) osobe u ovom hapšenju, to je bio Drago Sudar iz Toronta, kanadski državljanin. Njega je američki javni tužitelj Stuart Baskin kidnapirao iz Canade i preko kanadske i američke granice ga preveo u zatvorenoj kutiji kao Charlie Chaplin Pinuts. Mo.) za koje se zvanično tvrdi da su kolovođe terorističke organizacije "Otpor" i da su počinitelji tečkih krivičnih djela, pored ostalog, dva ubojstva i više od 50 prijenji i ucijena.

NJUJORK - HRVATSKI - NEW YORK od stalong dopisnika "Oslobođenja".

New York, 26. LIPNJA -
Američke vlasti su izgleda u potpunosti shvatile kakove su zločinačke namjere šačica profašističkih orijentiranih pojedinaca u terorističkoj ustaškoj organizaciji "Otpor", čiji su "lideri" jučer istovremeno pohapšani u Chicagu, New York-u Clevelandu i Los Angelesu. Riječ je o osmerici državljana SAD i jedno Kanađanu, svi podrijetlom iz Jugoslavije, kako se zvanično saopćava, koji su nakon temeljne i svestrane šestogodišnje istrage, provedene u zajedničkoj akciji specijalne brigade njujorške policije za borbu protiv terorizma i federalnog istražnog biroa, konačno dospjeli iza brave.

Čvrsti dokazi

Vlasti su se na to odlučile na osnovu, kako se tvrdi, čvrstih dokaza da su uhapšeni, počev od 1976. godine počinili teška krivična djela zavjere, dva ubojstva, preko 50 prijetećih ucjena i veći broj paljevina imovine pojedinaca, američkih građana za koje se kaže da su "hrvatskog porijekla", od koji su iznuđivanjem nastojali dobiti pozamašne sume novca kao "priloge" za svoju zločinačku djelatnost. Za nju će uskoro, kako se očekuje, izići i pred sud pod optužbom za djela za koja su, po ovdašnjima zakonima, predvidjene maksimanle kazne do 20 godina robije za zavjeru i isto toliko za ucijenu.

među uhapšenima je na listi prvi (1) Mile Markić (56) iz Skokiija kod Chicaga u saveznoj državi Ilinois, opisan od strane FBI kao "de facto glavešina "Otpora" u SAD, zatim (2) Mile Boban (42), nastanjen u Hillsborough u Californiji za koga kažu da je "identificiran" kao podpredsjednik te po zlu poznate terorističke proustaške grupe "za Sjevernu Ameriku". Ostali uhapšeni su (3) Ante Ljubas (36) iz Chicaga, kojeg američki izvori opisuju kao "čovjeka broj dva" u planiranju i izvršavanju terorističkih akta "Otpora", (4) Anđelko Jakić (36) iz Mamerneka u Dražvi new York, kome se u "hijerarhiji " prepisuje "podpredsjednička funkcija za područje New York-a", (5) Ivan Mićetić (otac poznatog hrvatskog odvjetnika koji je branio i obranio hrvatske generale u haškom procesu Gotovinu i Marčepa, mo) (37) iz Chicaga, (6) Vinko Logarušić [I][COLOR="blue"](pokojni Vinko Logarušić je oženio sestru Zvonka Bušić, dakle, bio je suprug Zdravke (Bušić) Logarušić, mo.) (35), nastanjen u Cleveland-u u Državi Ohio, (7) Ranko primorac (34) iz Long Bich-a u Californiji, (8) Miro Biošić (33) iz San Clemente-a kod Los Angelesa i (9) Drago Sudar (50) koji živi u saveznoj Državi Ontario u Canadi. (Deseti (10) Hrvat koji je bio uhapšen skoro tjedan dana kasnije je bio Milan bagarić iz Chicaga. Ja sam stavio redne broje na svakog uhapšenika. Mo. Otporaš.)

Saopćavajući pojedinosti o jušerašnjim hapšenjima ustaških terorista, (a niti jedan od nas nije bio Ustaša niti u ustašama. Jugoslavneksa posla, mo) što vlasti smatraju značajnim uspjehom njujorške policije i FBI u borbi protiv terorizma. Šef njujorškog biroa FBI Lea Laster je rekao da je ovom akcijom, uz ranija hapšenja još nekih ustaških terorista prošlih godina (Svakako se ovdje se radi o akciji Zvonka Bušića i njegove petorke, Marijana Buconića i njegove trojke, Ivana Čale i njegove skupine, mo.) i oštrim sudskim presudama koje su protiv njih nedavno izrečene, "praktično razbijena grupa "Otpora". O tome jutros opširno pišu svi vodeći ovdašnjih listovi, (Samo ovaj piskaralo Joža DRUKER po udbaškoj dužnosti ne iznosi istinu, a ta istina je da su svi ti vodeći američki listovi pisali kako se organizacija Hrvatski Narodni Otpor bori protiv Jugoslavije a za uspostavu Hrvatske Slobodne i Demokratske Države. Ovaj piskaralo je uvjeravao Jugoslavene u Jugoslaviji za hrvatski i "fašistički" terorizam, dok su Hrvati kroz taj nazovi "terorizam" upoznavali američku javnost o hrvatskom pitanju. Znači, gledajući danas, poslije skoro 4 desetljeća svih tih dogodovština, takozvani hrvatski "terorizam" je širom otvorio vrata Ameriki da 7 travnja 1992. godine prizna Hrvatsku Državu, mo. Otporaš.) dok su glavne američke TV i radio stanice to učinile još sinoć u svojim najgledanijim i najslušanijim informativnim emisijama.

Uhapšenim teroristima se pripisuje, pored ostalog i podmukal ubojstva američkih građana, koji su se u SAD doselili iz Jugoslavije, Antonija Cikoje iz new York-a i križana brkića iz Californije, tijekom 1978. godine. U vrijeme kada su Cikoje i Brkić ubijeni iz zasjede, već se predspostavljalo da je zločin djelo pripadnika ustaških tewrorista iz "Otpora". Cikoja je, znalo se, nekoliko mjeseci ranije bodio prijeteće pismo adresirano iz SR Njemačke, odakle su poslata uglavno i sva ostala ucjenjivačka pisma, što se pripisuje uhapšenoj devetorki. U pismu se od Cikoje tražilo da "bez pogovora" uplati 5000 dolara na jednu adresu u paragvaju "u korist hrvatskih oružanih snaga", pa mu je zaprijećeno da će, ako tako ne postupi, "i on i njegova obitelj biti uništeni".

Zločinci su izvršili svoju prijetnju i sada im predstoji da dobiju za to zaslužene kazne. Njima se, na osnovu šestogodišnje istrage, pripisuje i svojevremeno podmetanje bombe u Ujedinjenim narodima na East River i u garderobi glavne željezničke postaje u New York-u od čije je eksplozije, prilikom pokušaja demontiranja, pogunuo jedan američki policajac. (Ovaj slučaj se pripisuje Zvonki Bušiću. O tome je cijelo američko i hrvatsko općinstvo upoznato da je to bio jedan neoprezni slučaj same njujorške policije, mo.) Također im se pripisuje i planiranje ubojstva "više drugih osoba", među kojima - kako se iznosi - i "zvaničnih funcionera jugoslavenskog konzulata u San Francisku. (To bi trebalo ispitati bivše jugoslavenske konzulatore Blagoja Čerkeza i Tugomira Džaltu. Obadvojica su pod pritiskom američkih federalnih vlasti morali napustiti Ameriku, prije nego im se službeni Imunitete oduzme i oni uhapse. O tome ovaj piskaralo Joža DRUKER zaliveno šuti. Mo. Otporaš.)

Olakšanje među jugoslavenskim iseljenicima

Ovdašnja javnost, a naročito jugoslavenski iseljenici (ovaj piskaralo silom ističe "jugoslavenstvo", kao što i naši bošnjaci silom ističu svoje "bošnjaštvo", mo.) sa zadovoljstvom, olakšenjem i odobravanjem primili su vijest o jušerašnjim hapšenjima, pogotovu jer valasti tvrde da su ovom akcijom sasjekli korijene zločinačkog djelovanja prouštaških terorista jugoslavenske ekstremne emigracije, čije je djelovanje podjednako upereno i protiv SAD i Jugoslavije, kao i protiv uspješnog razvoja njihove svestrane i ravnopravne prijateljske suradnje. Pri tom se ovdje podsjećaju na nedavnu izjavu pomoćnika državnog tajnika SAD za everopske poslove Lorence-a Igleberga u istupanju pred jednim odborom američkog Kongresa koji je, između ostalog, naglasio da su SAD "učinile značajan progres u borbi protiv terorističkih akcija prema jugoslavenskim službenicima i ustanovama u SAD. I mi i jugoslaveni, rekao je Igleberg, zabrinuti smo zbog nastavljanja ovih aktivnodti. Mi smo odlučni da te aktivnosti spriječimo i da kaznimo teroriste najstrožijim zakonskim kaznama. Zadovoljni smo što je pet antijugoslavenskih terorista nedanvo osuđeno u New York-u i što je u ovom trenutku oko 17 terorista, kojima je dokazana krivica, u zatvoru".

Ovoj listi sada su pridata i imena devetorice kolovođa "Otpora", terorističke grupe koja ovdje, na žalost, i pored svega još uvijek ima status "legalne organizacije", (Tko je imao priliku pratiti i čitati "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA", moga je tu vidjeti da je Pročelnik Hrvatskog narodnog odpora za Ameriku gosp. Rudolf Erić legalizirao Statute HNO još davne godine 1954., mo. Otporaš.) mada su jušerašnjim hapšenjima definitivno razobličene njene monstruozno zločinačke namjere.

Joža DRUKER

Bobani
01-04-2015, 19:18
PORUKA MIRE BAREŠIĆA HRVATSKIM BORCIMA - POBJEDA JE NAŠA, KAŽE MIRO BAREŠIĆ

(Našao sam shodno ovo staviti ovdje na ovu teme o njujorškom procesu, jer se je često i prečesto na ovom procesu spominjalo ime i Mire Barešića. Ako se netko slučajno, iz osobne znatiželje zapita: kako to da ja o tome mnogo znam? Odgovor je: JER SAM BIO OPTUŽEN I BIO NAZOČAN TRI MJESECA NA TOM SUDU. Mo. Otporaš.)

Razgovor vodio Dinko Dedić, glavni i odgovorni urednik "HRVATSKOG TJEDNIKA", Australija.

U srijedu u jutro, oko 10 sati dobili smo telefonski poziv iz Švedske. Jedan od zatvorskih službenika u gradu Norrkopingu javio nam je da će nas u 14 sati po švedskom vremenu, a u 22 po australskom, nazvati Miro barešić.

Samo oni koji su nekada razgovarali s Mirom mogu govoriti o snazi koja zrači iz njegova glasa. Netko je rekao da bi se slušanje njegovih razgovra, moralo naplaćivati kao velika usluga, jer taj čovjek je pravi "faith healer" (hrvatski, onaj koji liječi vjerom, mo), samo što on za razliku filipinskih "doktora" koji liječe fizičke bolesti, liječi dušu, ulijeva samopouzdanje u ljude koji su se prepustili da ih matica života nosi nekontrolirano prema normalnom vodopadu, ponovno vraća k obali, k borbi za život i sve što je bitno u njemu, sloboda, dostojanstvo itd.

Davno je Miro shvatio, a može se reći da je za to imao i dobr prilike, da tijelo može biti stavljeno iza rešetaka i obuzdano lancima i galgama, (vješalama, mo) ali da duh ne može, i baš zahvaljujući tom duhu, koji bez problema zračikroz zidove i rešetke i dopire već dugo i do nas, Miro Barešić poput Gotovca može reći. "ja sam sebe ostavio i otišao voditi borbu za slobodu svog naroda".
I vodi je, on je vodi među nama ovdje u Australiji, među onima u Americi i Kanadi, svuda po Europi i još što je janvažnije, Miro je prisutan (nazočan, mo) u domovini, prisutniji nego mnogi na slobodi, prisutniji nego mnogi koji tamo 24 sata na dan fizički prebivaju.

Teško da je Miru potrebno predstavljati bilo kome. Njega Hrvati poznaju i vole, to su više od bilo koga osjetile zatvorske vlasti u Šcedskoj nakon Mirina izručenja.
U jednom razgovoru s jednim Hrvatom u Švedskoj, jedan od zvatorskih službenika je krajnje zadžuđeno mrijetio: Taj čovjek je u šest mjeseci svog boravka ovdje dobio 7000 pisama i danas mu stižu iz čivatog svijeta s ratom od 400 na dan. kakav je to čovjek, kakav je to narod? On je nekoga ubio i sad ga čitav taj narod slavi. kakav je morao bititaj kojeg je ubio?


Dakle, nije potrebno ići u to i objašnjavati kako se sve dogodilo. To je svim Hrvatima poznato. Ona famozna slika Barešića i Brajkovića kako zavezani hodaju, pretiskana je tisuće puta, i prilikom jednog razgovora s Mirom, zapitao sam ga da mi kaže koju su pjesmu pjevali dok su ih vodili u zatvor. Rekao mi je da su pjevali "Na vrh gore Trebevića".

I da se vratimo telefonu, u 22 sata nas je nazvao Miro. Bez mnogo uvodnih kako si - dobro sam, Miro je skoro službeno počeo s jednom tečnom lekcijom preko telefona. Nije ga trebalo mnogo pitati, tako i tako nam je rekao sve što je bitno, sve u jednom dahu, bez kronologije, spontano nastavlja Miro:


"DA I ŽIVOTINE IMAJU PANDŽE I ZUBE I ZNAJU UGRISTI KAD TREBA", kaže Miro Barešić.

"Recite tim dečkima u Australiji, ako nas već ovaj pokvareni svijet tretira kao životinje, da i životinje imaju pandže i zube i znaju ugristi kad treba".
Pri je jedno vrijeme o situaciji u Hrvatskoj. Slušali smo o najnovijim dogadjajima u Dubrovniku i okolici, u Zadru itd. Kaže nam: "Dolje u domovini se udba hvali kako će nam zabraniti sav tisak po svijtu, kako su Hrvatski List (kojeg je osnovao pok. Bruno Bušić 1978., mo) i Otpor (Glavno glasilo Hrvatskog narodnog Otpora, mo) gotovi i da ste sada vi na redu. (Misli se na Hrvatski Tjednik, mo) Neka im bude jasno, ako nam zabrane javna glasila, istinu neće zaustaviti. Mi ćemo naći načina za tiskanje i raditi dalje, jer pisana riječ je neizostavni dio naše osloboditeljske borbe. naša se borba nastavlja svim mogućim sredstvima.

Poručujem svim momcima da u ovom momentu domovina od nas očekuje najviše, pa prema tome dužnost nam je svima raditi, svakome na svom polju na kojem je najbolji. Naša se borba nastavlja svim mogućim sredstvima do dana kad će se uspostaviti slobodna hrvatska država; tek onda ćemo stati".

Iskoristio sam pauzu koju je napravio da uzme daha. Mjenjamo temu. Što radiš, kako ti je, pitam ga. Nastavlja Miro: " Umoran sam i sada, noćas sam čitavu noć radio. U Njemačku sam(Naslov je bio "HRVATSKI LIST", mo.) pisati o gerili, pa neka ljudi kup poslao 63 pisma samo što sam jučer napisao, a u posljednje vrijeme poslao sam 300 pisama borcima i prijateljima. Pisao sam svuda, objašnjavao, nagovarao, uvjeravao. Javio sam se i u Australiju Čelebiji i još nekima.

Nije meni teška robija ako je za Hrvatsku, ja sam spreman na sve. recite momcima da kupuju List. U nekoliko idućih brojeva ću u Listu pisati o gerili, pa neka ljudi kupe List. Nisam ni ja za badava dvije godine sproveo u Pentagonu, to je tematika koju ja poznam kao svoje dvorište. nego...kao što reče, hvale se da će nam zaustaviti tisak, da su List i otpor već dokončali, a da će uskoro i Tjednik. Zato smo odlučili da List sada počmemo izdavati dva puta mjesečno.

Sa Zlatkom (Zlatko Markus, B. Bušića prijatelj i siradnik, mo) dva puta tjedno razgovaram, a 29 srpnja mi je u posjeti bio moj pratar Lasić, (Radi se o Dominikancu fra. Vjekoslavu lasiću koji je izdao 2009. godine u Zagrebu knjigu o Miri Barešiću "MIRO", mo.) pa i on kaže da čestit Hrvat u Vijeću više nema šta tražiti. Odslužio mi je misu na hrvatskom jeziku i jednu specijalnu za zatvorenike. proveo je kod mene tri sata. Ja se nadam da će vam se i on javiti.

Danas sam također imao posjetu i čast mi je biti prvi koji ća čestitati novom pročelniku H.N.Otpora za Skandinaviju. Izabran je brat mog pokojnog učitelja Stipe Mikulića, Franjo. (Stipe Mikulić (Široki Brijeg 23 rujna 1941., Švedska 15 prosinca 1975., Udbin agent Irfan Kuburaš ga je ubio za 40 tisuća švedskih kruna, a iza sebe ostavio nejakih petero djece i suprugu u pet sati u jutro kada je Stipe polazio na posao.) je bio Pročelnik HNO za Skandinaviju. Ovaj Franjo Mikulić mu je rođak, mo) Stisnuo sam mu ruku, jači smo sad kad nas više progone. Ovo u Americi; poslije kiše dolazi sunce. Na svakog u zatvoru dolaze dvojica radikalnijih. Recite svima, a posebno mojim suborcima, pripadnicima i simpatizerima Otopra, da sam im rekao - ako sam ja u zatvoru i radim 24 sata za Hrvatsku, i ako oni na slobodi rade, onda Otpora nitko ne može srušiti. Bez članova i simpatizera Otpora se ništa ne može niti zamisliti. Recite svima da zatvaranja u Americi nikoga ne smiju zastrašiti. (Ovdje se radi o dvije skupine članova Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO koje su federalne vlasti Amerike uhapsile pod sumnjom za krivična djela na tlu Amerike. Prva skupina u New York-u Ivan Čake i drugi je bila uhapšena u prosincu 1980., dok je druga skupina od deset (10) članova HNO uhapšena 25 lipnja 1981., i poznata Ljubas/Markić skupina. Mo.) To je tek znak da smo na pravom putu i da je Pokret jedna organizacija koja vodi u Zagreb, u Hrvatsku. (Ovdje se radi o Hrvatskom Državotvornom Pokretu koji je osnovan u New York-u u siječnju 1981. Predsjednik HDP je bio Nikola Štedul o kojem ovdje Miro govori kao Tomislav Kvaternik. Mo) Ovo zastrašivanje ne smije nikoga demoralizirati, jer hapšenja su i napravljena da se svi poplaše i zavuku u mišije rupe.

Kada su mene kidnapirali, isto tako po uputama Beograda, Amerikanci su me mučili i držali u lancima, drogirali i prijetili. Pet puta su me u lancima vodili ravno na uzletište tokom noći, pred JAT-ov zrakoplov i prijetili da će me izručiti u Jugoslaviju, ako ne pristanem surađivati. Nikad, ni mrtav neću postati izrod svoje braće i boraca. Tražili su da svjedočim protiv 60 Hrvata, među kojima su bili i imena svih danas osuđenih ili uhićenih. Za uzvrat su mi nudili posao s njima i kuću negdje u Californiji. (Tko je imalo upoznat sa slučajem sada pok. Rankom Primorcem, upoznat je i sa istim slučajem da su mu američke federalne vlasti nudile što je Ranko god htio, za uzvrat da svjedoči protiv optuženih Hrvata na sudu u New York-u. Naravno da je Ranko sve ponude odbio, jer pravi i državotvorni Hrvati ne pristaju na nikakove ucijene i izdaje. Mo.) rekli su mi da za to nitko neće znati jer će mi dati novo ime i prezime.

Ali, ja sam otišao. Za to im je trebao netko drugi, dok nevini pripadnici slavnog Otpora leže u zatvoru. (Sve se je to činilo da se Jugoslavija spasi, mo.) Ja znadem sa kakovim su metodama Antu Čarana pridobili da bude glavni svjedok protiv njih, jer mene su na isto nagovarali, samo me nisu dobili, niti unda kada su mi pred ulazom u JAT-ov zrakoplov rekli da me izručuju ako ne pristanem.

Narvano, Ćaran još nije suđen, (Ovu poruku Miro je pisao u kolovozu 1981. Ante Ćaran je uhapšen 12 prosinca 1980., a nekoliko tjedan iza hapšenja je počeo surađivati sa federalnim vlastima, koje su mu dale imunitet, pomilovanje, za sva krivična djela koja je počinio na tlu Amerike, za uzvrat što će svjedočiti protiv uhapšenika i surađivati s federalnim vlastima. Ante Ćaran je bio uhapšen u prvoj skupini Ivana Čale, a Antu Ćarana nisu mogli suditi sve dok hrvatskoj desetorki, drugoj skupini Ljubas/Markić sud ne prođe. Sud druge skupine je bio završen u subotu 15 svibnja 1982., mo. Otporaš) a svojim će lažima poslužiti da hrvatski borci dobiju velike kazne. Kad tome Đavao Majić (fra. Častimir Majić, hrvatski svećenik i Franjevac iz Chicaga, mo) i Badurina Lun (Poznat kao Hrvoje Lun, rizničar HNV, plagijator knjige "HRVATSKA REVOLUCIJA", Hrvatska nakladna Zajednica, New York 1978., mo) dadu svoje soli, onda nebi trebali niti komentara.

Čujem da u optužnici koju je Majić tiskao, trpa i mene. Mene je američki sud oslobodio svega toga, ali to valjda za Majića ništa ne znači. Ja sve mislim da bi fra. Đavolu ipak najbolje pristao posao jugoslavenskog ambasadora u Belgiji. (Novinar Josip Jović piše za Slobodnu Dalmaciju 21 listopada 1992. u rubrici "PETANEST DANA MEĐU HRVATSKIM POLITIČKIM ZATVORENICIMA U USA" o Milanu Bagariću "Osudili su me za ucjene, mene koji imam ruke tvrde kao beton, natekle od žuljeva, koji sam čitav život bez godišnjih odmora radio i samo radio. Trebali su jednog koji će svojom čistom prošlošću oprati njihovu nečistu savjest - Tisuće fotografija s likovima istaknutijih Hrvata koje je trebalo uhapsiti kružile su svijetom...A za vlč. fra. Častimira Majića u tom opisu piše: SVEĆENIK KRIVOKLETNIK., strana 14. mo)

Ova zastrašivanja na nikog ne smiju djelovati demoralizirajuće, i ja koji ne prvi put ležim u zatvoru poručujem svima da ne gledaju kako će drugi reagirati. Revoluciju nikad nisu vodile mase, nego pojedinci i ti pojedinci su uvijek žrtvovali sebe. Zato od svih boraca očekujem da dadu sve od sebe. Ja znam da je danas i na slobodi teško, jer Hrvate se progoni kao životinje, međutim, kao što rekoh, i životinja ima kandže i zube i zna ugristi kad treba, i ja sam davno trebao visiti na banderi, pa ipak sam živ jer sam bio vuk, grizao sam kad nije bilo druge i slijedećeg mjeseca slavim svoj 31 rođendan. Naime rodio sam se 10.9.1950. u gradu Šibeniku, na adresi Njivice 12.

U zatvoru mi je sada dobro. Mogu si kuhati hranu. Napravio sam od krpa neku vreću pa treniram karate, a i trčim nekoliko kilometara svaki dan. Mogu si kupiti i odjeću, ali mi novac najviše treba za poštanske marke. Šaljem mnogo pisama, pa sam se upravo javio i Cecelji, (fra. vlč. Vilim Cecelja iz Salzburga, Austrija, mo) i Nedi Šarićki (kćerki pok. Nine Rosandića koji je stradao u Akciji Božidara Kavrana 1947/1948, mo.) i mome Anti Čuvalo. Treba mi za telefon. Neki dan sam razgovarao s jednim mojim generalom iz Paragvaja i kaže mi da je Jozo Damjanović dobio 24 godine robije. (Jozo Dajmanović koji je 1976. godine u Asuncion, Paragvaj, pogriješkom ubio paragvajskog poslanika, umjesto jugoslavenskog poslanika u Paragvaju, je oslobođen 1992., mo.)

S Kvaternikom, (Nikola Štedul, mo) pratrom i Zlatkom sam svakog tjedna i kontaktu. Hvala Čelebiji za 100 dolara što mi ih je poslao, hvala i Jozi. Ja nisam nesretnik kojeg treba pomoći u nevolji. Novac koji ja dobijem biva odmah iskorišten za hrvatsku borbu, bilo što ja pišem i bodrim ljude, bilo da sa njima razgovaram na telefon. Šteta je samo što vani ima toliko mladića koji od dosade ne znaju šta će a nikad se ne sjete Hrvatske.

S Tjednikom su svi zadovoljni, a i oni u domovini kažu da je vrlo dobar, samo ga nema dovoljno. Ovdje iz Gotebora poručuju da ga nema, oni iz Kolna također, pa kad već imate povjerenika, ja ću napisati na nekoliko strana da se organizira prodaja.

Slika je ispala odlično. jedan dio što sam dobio poslao sam po dečku za domovinu. I oni od kuće kažu da nas niša ne smije zastrašiti. Treba slušati Kvaternika. Na njega i oni u domovini računaju. On mora imati podršku, jer Pokret je garancija povratka u Hrvatsku. Ova sva hapšenja i ubijanja ne znače ništa drugo nego da se cijena slobode mora platiti. U ovom momentu se ne smije popustiti, niti dalje u hrvatskoj, niti ovdje vani. Mi smo uvijek bili disciplinirani (stegovni, mo) narod i sve što je potrebno je sačuvati povjerenje i poštivanje za vodstvo koje je izabrano za ovaj Pokret. Ne zaboravimo Kvaternikovu poruku da se borba prvestveno mora voditi na domovinskom terenu.

Ljudi od kuće mi kažu da je samo Bog dao Kvaternika u ovaj kritičan čas. Pričaju mi da su oni njegovi članci objavljeni nedavno u Tjedniku u domovini odjeknuli.
Meni je još pok. Bruno u mnogo navrata rekao da je Kvaternik čovjek s kojim se može u svako vrijeme računati. Danas je došlo vrijeme kad Brune više nema i kad Kvaternik nosi ono što je on počeo, pa je sada i vrijeme da se snjim računa.

O tome koliko sam ja imao s Brunom tek se ima čuti, i o mom dvojstrukom povratku u domovinu, kada sam pri jednom prelasku granice bio ranjen, i o svemu što smo tamo učinili i što će tek danas biti stavljeno u Pokret. Zahvalite se dečkima, malom Prši i svim ostalima i recite im svima da budu ponosni i vrate dug domovini.

Jednog dana ću ja povesti moju satniju koja kad krene neće stati do Drine, a u tu satniju moći će samo najbolji", završava Miro svoju poruku. Vrijeme je iscrpljeno, kao i na početku, bez ceremonija, Miro nam daje do znanja da je rekao što je imao, a rekao je ovo što je zapisano, bez uglađivanja. Spustio je slušalicu i ostavio nas s mislima, nakako zadužene.

Nova adresa mire Barešića:
Miro barešić
BOX 3013
60003 Nprrkoeping,
Sweden.

POBJEDA JE NAŠA, kaže Miro barešić.

Razgovor vidio Dinko Dedić.

(Eto, još jedan znatan dio Viteza Mire Barešića povijestni dio iz njegova života u borbi za oslobođenje Hrvatske. Oni koji su imali priliku čitati pisma Maksa Luburića, za sigurno će primjetiti da je Miro doslovno upijao Maksa Luburića ideje. Tko u to ne vjeruje, neka ponovno pročita ovu Mirinu poruku i nekoliko pisama maksa Luburića, odmah će se u to uvjeriti. prepisao iz hrvatskog Tjednika Mile Boban, Otporaš.)

Bobani
03-04-2015, 00:35
http://kamenjar.com/poruka-mire-baresica-hrvatskim-borcima-pobjeda-je-nasa/

Ovo je link za gore opisan članak. Ime nekoliko Mirini slika. Koga zanima neka otvori link i pregleda slike. Miro barešić je hrvatski VITEZ.

Bobani
03-04-2015, 01:51
PONOSNI SMO NA VITEZA MIRU BAREŠIĆA!

Pričao mi je jedan poznanik i dobar državotvorni Hrvat koji je radio kao građevinarac u saveznoj državi Californiji. Negdje, ljeta 1978. godine on je radio na kući i bio je na krovu. Poslovođa ga zove i kaže da ga netko traži. Taj državotvorni Hrvat je sašao s krova, vido je dvojicu jako lijpo odjevena i ukravatana čovjeka. Ovaj Hrvat pomisli da su to prodavači kuća, nekretnina, kad oni se predstave kao tajna služba federalnih vlasti Amerike. Pokazali su svoje papire, iskaznice i ozboljnim tonom tom državotvornom Hrvatu rekoše da imaju sa njim obaviti jedan ozbiljan razgovor.

Da bi se taj "ozbiljni" razgovor nesmetano obavio, pozvali su tig Hrvata u Restaurant za ručak. Tu u tom Restaurant su se smjestili u jednu posebnu sobu tako da su bili samo ona trojica. Odmah jedan od njih započe svoj razgovor time da je odmah naglasio dotičnom Hrvatu da su oni vlast i da predstavljaju vlast te ako taj Hrvat bude išta lagao i izbjegavao istinu govoriti, da ga po zakonu i u ime zakona mogu odmah uhapsiti. Dotični je, kako mi je pričao, pristao na razgovor iako je odmah bio siguran da se oko svake istine može zaobilaziti.

Prvo što su učinili je to da su tom Hrvatu pokazali jedan papir standardne veličine i kopiju slike Mire Barešića. Dotični Hrvat je vrlo dobro i osobno poznavao Miru Barešića. Oni mu pod nos donesu taj papir i sliku Mire Barešića s vrlo ozbiljnim pitanjem. Prvo (1) pitanje je bilo: DALI JA ZNAM TKO JE TONI ŠARIĆ? Negirajući glavom taj Hrvat je rekao da nikada u životu nije poznavao niti vidio niti znao niti čuo za Toni Šarića. Drugo (2) pitanje je bilo: DALI SAM GA IKADA VIDIO? U mislima tog Hrvata pitanje je bilo dali je on ikada vidio Toni Šarić. Taj Hrvat je i na to pitanje niječno odgovorio. Treće (3) pitanje je bilo: DALI STE IKADA VIDJELI OVU SLIKU. Odmah je taj državotvorni Hrvat negirajući glavom rekao da nikada u životu nije vidio tu sliku.

Konobarica je donijela nama trojici naručeni ručak. Svak je jeo svoje a razgovor se je produljio preko dva sata o Miri Barešiću. Oni, profesionalni službenici američke narodne sigurnosti tog Hrvata uvjeravaju da je Toni Šarić uistini Miro Barešić koji je vrlo opasan, te ako išta o njemu saznadnem, da im odmah javim, što je taj državotvorni Hrvat potvrdno odgovorio državotvornim Amerikancima, u sebi misleći: AKO STE VI DRŽAVOTVORNI AMERIKANCI, IMA I NAS DRŽAVOTVORNIH HRVATA.

I što je najzanimljivije iz ove priče tog Hrvata je to, da su za Mirom Barešićem tragale mnoge međunarodne sigurnosne službe, a on uz pomoć državotvornih Hrvata vrcao se amo-tamo kao ispod kapi kiše dok konačno nije stigao u Paragvaj. To se je postiglo tako da je taj državotvorni Hrvat otišao na benzinsku pumpu, sa javne govornice nazvao nekoga, sada pokojnoga MM i sa njim se dogovorio šta se sve pleta i gdje on može primiti 25 krpa. Zahvaljujući tim 25 krpa dva državotvorna Hrvata su se tog puta spasila, Miro Barešić i Ivan Vuičević.

Bobani
13-04-2015, 16:17
Bog! dragi moj Žarko,

Drago mi je da tako zdravo misliš. Mišljenja sam da je hrvatska politička emigracija malo učinila u stranim zemljama gdje su Hrvati slobodno živjeli, salobodno radili i slobodno djelovali. Ali svakako su učinili dovoljno, svaki na svojem polju i u svojim mogućnostima, je nastojao zabiti jedan čava u smrtni lijes umiruće YU., kako je general Luburić rekao u svojem povjestnom govoru Hrvatina za Deseti Travnja 1968.

Sliku koju si mi poslao i službenu priznanicu Guvernera Californije Ronalda Reagena o priznanju Hrvatske Države i njezina državnog praznika Desetog Travnja 1941., mi je poznata još dok sam bio u Parizu. Ta slika je izišla u novini OBRANA. A kada sam došao u San Francisko svi ti Hrvati na sliki su mi vrlo dobro poznati. Bili smo prijatelji i suradnici. Svi su sada pok. i sve što za njih možemo reći je to:
POČIVALI U MIRU BOŽIJEM! Osim toga drago mi je i veseli me da si jako zainteresiran za bivšu hrvatsku političku emigraciju, pogovtovu o onima koji su bili hapšeni i zatvorani ponajviše poradi svojeg izražavajućeg žestokog hrvatskog nacionalizma. U tu svrhu ti prilažem jedno pismo jednog Hrvata od Ljubuškog koji je radio za hercegovačku Udbu u Mostaru. On je ovo pismo pisao svojima u Mostar samo dva mjeseca prije ubojstva hrvatskog emigranta Križana Brkića u Glendelu, predgražu Los Angeles. Za to ubojstvo je okrivljen Ante Ćaran i zbog tog ubojstva su dvije tri godine kasnije počela hapšenja Hrvata po Ameriki, ponajviše članova organizacije HNO. Ako još što bude zanimalo u ovom pravcu, samo se javi. Prilažem ti ovdje jedan link pa pogledaj. Jako je interesantan.

http://kamenjar.com/poruka-mire-bare...bjeda-je-nasa/

Iskreni poZDravi svima.
Bog! Stric Mile.


PISMO JEDNOG HRVATA KOJI JE RADIO ZA MOSTARSKU UDBU


Zdravo prijatelji, Los Amgeles, 26.9.78.


(Pismo je pisano velikim slovima od početka do završetka. Ja ću ga iz kopije donijeti bez ikaovih ispravaka i malim slovima. Kasnije ću ga donijeti na engleskom jeziku kao dio povijesti sa suda u New York-u desetorici Hrvata 1982. godine, mo, Otporaš.)


Da se javim dragi moj prijatelju sa nekoliko riječi dasam dobro kao što i vama želim sve najbolje.
Mislio sam se prije javiti, ali znaš kako je malo nezgodno to znaš sam zbog čega. Mogu ti reći dasam se počeo uklapati u ovu sredinu. Misliš da znaš kakva je ona. Upoznao sam dosta ljudi i sanjima sam dobar jer moram sve da neću. Kupujem novine i pratim šta se zbiva i tako. Ima dosta novosti koje ne mogu još da pišem, pa ću drugi put. Dosta sam čuo od povjereni ljudi što ima i što se radi i što se sprema ali ne ubrzo, pa što bude ja jaću javiti na vrime. Prijatelju po svoj prilici negdje oko 3 hiljade je spremno da pođu kućama, mislim da me razumiješ (kada!) Ja sam bio sa jednim od njih, ali nastojim da se približim glavnini. Ja mislim da ću uspjeti, čim dođem jaću ti moj prijatelji javiti.

Prijatelji dragi, njegov rođak obećaje dosta toga. Nebi pisao sad otome ( amožda znate i zašto ) Ja ću vam pomoći što mogu jer vidim da mogu samo ako mognem ostati ovdje, jer žena nešto sumnja, i kaže da me more povratiti kući kad ona zaželi, kažem ako ostanem. Ja vam želim puno pomoći, pa što god bilo samnom jer osjećam da moram i hoću. Puno pozdrava svima vaš prijatelj Petar.


(Ovo pismo je pronašao Hrvat Zvonko Pavelić, detektiv koji je radio za kriminalnu Policiju Los Angelesa, L.A.P.D. Criminel Division. On je došao svjedočiti u prilog ISTINE u New York kada se je Hrvatima sudilo za takozvani "hrvatski terorizam". Sudkinja, (ona) mu nije dozvolila. On bi tu iznio kako je taj "PETAR" bio Krešo Šimović, koji je bio Udbaški doušnik i uhodao, špijunirao Hrvate Los Angelesa. Taj isti Krešo Šimović i Slobodan Radić su pred kraj godine 1978. došli iz Los Angelesa u San Franciska, bolje reći u San Mateo s namjerom da ubiju Milu Baban. Za to je saznala Marica Lević iz San Pedra ili Los Angelesa i javila FBI i tako se taj zloči Udbe ugušio u početku. Taj Krešo Šimović živi u Proboju kod Ljubuškog. Imao sam priliku ga susresti koncem svibnja 2014. pred njegovom kućom. Njegova susjeda sam upoznao pred crkvom sv. Ante na Humcu. Počeli smo pričati o sveme i svačemu, tako da je na temu došao i taj Krešo Šimović. Njegov susjed meni: Dali bi ga ti želio vidjeti, on je kući. Potvrdno sam odgovorio ali da on ne zna tko sam ja. Složili smo se. Susjed u svojem autu a ja u mojem za njim. Pred kućom viskok čovjek, sjede kose dočaka svoje susjeda i prijatelja. Ja sam bio pedesetak metara po zadi. Izišao sam iz auta, uputio se prema njima dvojici i kobojagi tražio neku adresu, nekog čovjeka. Nisam se predstavio. Oni su se predstavili mene. Čim je on rekao da je Krešo Šimovič, nije mi bilo ugodno šuti njegovo ime. Počeo sam biti nervozan. U tom napetom stanju sam ga samo upiato: Dali on zna tko sam ja? kaže da ne. Dali me je ikada u životu vidio? Kaže da sumnja, da ne. Dali je on ikada bio u Californiji.? Kaže da jest. Dli on vjeruje u Boga? Kaže da jest. Onda sam mu rekao da bi za njega najbolje bilo da se dobro ispovijedi, prije nego bude kasno. Od napetosti nisam mogao više govoriti. Zahvalio sam se na njihovoj "pomoći" i ja sam otišao svojim putem. Ima toga mnogo za reći. Otporaš)

Bobani
29-06-2015, 16:51
PISMO RANKA PRIMORCA KARLU SOPTI

(Ranko Primorac je bio jedan od desetorice Hrvata, članova Hrvatskog Narodnog Otopra, HNO, na sudu u New York-u 1982. godine. Osuđen je na 40 godina zatovra. Bio je u najstrožijem federalnom zatvoru Amerike, Lewisburg-u odakle je ovo pismo pisao Karlu Sopti (1934-2001) koji je tada živio u Torontu, 11.IX. (nema Godine) ali po sadržaju pisma bi moglo biti 1982. godine. Mo. Otporaš.)

Lewisburg 11.IX.

Prijatelju karlo,

Koristim ovo pismo da Ti se javim s par riječi. O mojim uvjetima zatvorskog života moglo bi se dosta reći. Ali ja ću biti kratak. Kako je sudac bila odobrila da održavam robiju s nekim od osuđene braće, (Ovdje želim pojasniti neke stvari, jer sam bio tu, tog dana, srijeda 30 lipnja 1982. godine u sudnici u New York-u kada je sudkinja - žena - Constance Monthely izricala osudu šestorici (6) Hrvata: (1) Ante Ljubas, (2) Mile Markić, (3) Milan Bagarić, (4) Ranko Primorac, (5) Drago Sudar, (6) Vinko Logarušić, suprug sestre Zvonka Bušić, Zdravke Bušić Logoarušić. Dvorana je bila puna Hrvata iz New Yorka i drugih mjesta. Prilikom izricanje kazne sudkinja je imala pred sobom na stolu 6 žutih omotnica u kojima se je nalazilo riješenje osude, za svakog pojedinačno. Sudkinja bi uzela tu žutu omotnicu na kojoj je bilo ime optuženika, pozvala ga da u svoju korist može reći što god hoće i što god želi. Svaki optuženik je govorio o sebi i o onome što mu je bio uskraćeno govoriti za vrijeme procesa. Kada optuženik završi svoj "plaidoyer" govor, sudkinja vrlo mirno, bez grižnje savijesti izgovara četrdeset (40) godina i tako redom. Na svako izricanje kazne, Hrvati u sudnici bi pozdravljali i hrabrili optuženike. Bilo je i gange, vjerovali ilI ne, našto je sudkinja, sudskom odredbom zabranila pjevanje gange i vikanje. Zadnji je bio Vinko Logarušić. Kada mu je sudkinja rekla da može sada u svoju korist reći što god hoće i koliko hoće, Vinko je samo rekao: Slavni sude hoće li to promijeniti moju već određenu kaznu koja se nalazi u toj žutoj omotnici, našto je sudkinja rekla da neće. Vinko je samo rekao: ONDA NEMA NIŠTA ZA REĆI! Tako su ti 6 Hrvata dobili 185 godina robije. Tada je sudknjia rekla za Ranka Primorca koji nije govorio engleski da ga stave s nekim Hrvatom koji govori engleski, kako bi Ranku bilo zgodnije komunicirati i snalaziti se u zatvoru. O tome Ranko ovdje govori. Mo. Otporaš.) to se nije odobrilo. Nego sam prvi i sam napustio New York. Uspio sam i njih nakon sedam dana vidjeti, ali samo u prolazu, na šetnji i to kroz prozor na par sekundi.

Mile (Markić, mo) je bio u boliničkom odjelenju pa ga nisam uspio vidjeti (ali možda se ukaže prilika da se opet vidimo nakon 20 g. odležane rodbije. (Skori svi su morali odležati polovicu zatvorske kazne kako bi poslije toga bili pušteni na slobodu. Rako je pušten na slobodu u veljači 2005. godine te iz zatvora je direktno sproveden u Hrvatsku. Bio sam često s njim u kontaktu, preko telefona. Tužio se je na tadašnju Mesićevu proYU vladu i uvijek mi je govorio ovako: "Eto vidiš Mile, mi koji smo u zatvoru i kroz najstrožije zatvore svjedočili za našu Hrvatsku, mi ju danas nemamo. Oni ju imaju a ne mi..." Mo.)


Ovaj zatvor je jedan od najstrožijih. Njegov broj jest 5 i 6 (kao Meriot) Tu su oni što po drugi put izdržavaju robiju i oni što bježe. (Misli se na one zatvorenike koji su pokušali pobjeći, pa su uhapšeni i tu ponovno dovedeni, mo) Iako je moj broj 3 ja sam ovdje. Pozvan sam na razgovor i rekoše da sam ovdje zbog toga što sam Politički, a zatim izvadiše papir da potpišem laži kojima sam opterećen. (Ovdje se radi o tome da svaki optuženik kada dođe u zatvor na odsluženje svoje zatvorske kazne potpiše papir na kojemu je već sve ispisano i napisano zašto je optuženik došao u ovaj zatvor. Ako optuženik potpiše, automatski je to znak da se slaže s kaznom i sa svime što je u tom papiru napisano. Pošto je proces HRVATSKOJ DESETORKI U NEW YORK-u bio politički proces i orkestriran iz Beograda i njegovih filijala, sastavljen od mnogo laži i intriga kao bure/bačva od duga, zato Ranko Primorac nije htio taj papir potpisati, tj. nije htio kapitulirati. Bravo Ranko! Kada se bude pisala pošteno i iskreno povijest hrvatske političke emigracije, za sigurno se tebe neće zapisati da si prigeo šiju pod teretom raznih manipulacija i čuvara Jugoslavije. Mo. Mile Boban, Otporaš.) To sam odbio i rekoa da ću samo i jedino potpisati za Hranu koju kupujem. (Opet ovdje jedno pojašnjenje. Ranko Primorac je bolovao od velike šećerne boljesti. Morako je novcem kojeg su mu dobre volje i darežljivog srca Hrvati slali u zatvor da si kupi potrebne stvari za dnevni život. Mo.)

Isto su mi govorili u par navrata da radim u Industriji (100 - 150 $ mjesečno) i to sam odbio, jer za mene je to "zatvor" u zatvoru. Osam sati dnevno, sve radiš. taj rad bi uništio moje razmišljanje o Hrvatskom narodu i Domovini zbog koje živim. A ako sam Hrvat onda mi ne treba plaća koja je ravna prošenju...(jedna riječ nečitljiva, mo) Kada iziđem u šetnju nevidim ništa osim komad neba, ali se Bog i Allah ne ukazuju. Ipak ostat ćemo im vjerni zbog duha kojim se napajamo. Ovo je jednini zatvor gdje je betonska ograda i to 6 m. (visoka, mo) pa zbog toga život je kao da dolazi iz Neba.

Ja sam u odjeljenju gdje je stalno kontrola a ima ih i mentalnih. (bolesnika, mo) Tražio sam premještaj, ali do sada ništa. Ipak ja sam na neki način sretan, jer ovo je Nagrada za ljubav prema "Hrvatskoj". Isto ovdje je teže s posjetom i poštom.

Čuo sam da si bio na nogometnom prvenstvu svijeta. (Svjetsko prvenstvo 1982. godine se je održavalo u Španjolskoj. Italija je postala prvak svijeta a Njemačka na drugom mjestu. Mo.) Gledao si dobar nogomet. Budući sam i ja nekada igrao nogomet, mislio sam da ćeš u posjetu u New York da se o tome malo ispričamo.

Znam da si zauzet i da nemaš dosta vremena. Isto sam pisao prijateljima da poštivaju "Ustavna i Programska Načela Hrvatskog Narodnog Otpora, H.N.O" pravila, da poštivaju Pročelnika Milu Boban i Tebe. Moramo izdržati! Na nas je navalila kuka i motika! Dolaze bolji dani i vjerujem da će biti bolje.

Sve Vas pozdravlja Vaš Ranko, hrvatski uznik.

Bobani
20-03-2018, 21:36
CROATIA RANCH IN THE WINTWER...
http://otporas.com/bowie-texas-croatia-ranch-in-the-winter/

Bobani
10-09-2019, 13:40
SLIKA ORIGINALNE POTVRDE KOJU MI JE DAO JOZO ĆARAN, NEĆAK ANTE ĆARANA

(Primjetio sam da nije slika izišla ovdje, što mi je veoma žao. MB)

Priloženi papir je slika iz originala potvrde koju mi je nećak Ante Ćarana, Jozo Ćaran dao u subotu 6 listopada 1981. godine na adresi 415 Drand Avenue, South San Francisco, California. Kako je došlo do ove potvrde, potrebno je donijeti jedno pojašnjenje, koje mogu samo ja, svjedok tog slučaja, kao u pitanju i Jozo Ćaran, koji, kako saznajem, još uvijek živi u okolici San Joze ili u gradu San Jose. Ako on do ove slike i mojeg iskaza dođe, bilo bi, istine i povijesti radi, da i on kaže svoje i iznese svoju istinu, ne toliko ni za njega ni za mene, nego po onoj: Ni po babi ni po stričeviću, već po pravdi Boga velikoga! Ta je istina potrebna onima koji će se jednog dana baviti pitanjem i pitanjima: KAKO JE DOŠLO DO NJUJORŠKOG PROCESIMA HRVATSKOJ DESETERKI, ČLANOVIMA HRVATSKOG NARODNOG OTPORA?

Ja ću sada ispod ove slike u detalje iznijeti tko mi je i zašto ovu potvrdu donio i dao. Mile Boban.

Subota, 6 lipnja 1981. godine ja sam bio i radio na četvrtom katu u zgradi Hrvatskih Udružitelja, Croatian Associates 415 Grand Avenue, South San Francisco, California. Tu je bila jedna dvorana za iznamljivanje koju su za taj dan iznajmili neki Meksikanci za svoju večernju zabavu. Ja sam bio tu, taj dan, zadužen za nadležnost i svaku sigurnost gostiju. To je bio i općinski zahtijev grada South San Francisca da netko od zgrade Hrvatskih Udružitelja bude tu za cijelo vrijeme nazočan. Tako sam ja tu bio cijeli dan.

Oko 10 satu u jutro dođe jedan čovjek pristojno obučen, crni i lijepi brkova, kojeg sam do tada površno poznavao. Čovjek se meni lijepo i uljudno predstavi: Ja sam Jozo Ćaran. Ante Ćaran je moj stric. kako sam znao tko je Ante Ćaran i kako je FBI Antu Ćarana uhapsila 12 prosinca 1980. godine i kako je Ante Ćaran bio u zatvoru, pitao sam nećaka Jozu Ćarana kako mu je stric, našto je upitani odgovorio je dobro i da bi mogao brzo izići vani, jer, kako je nećak jozo rekao, da ima dobra odvjetnika.

Kako sam ja bio iza šanka, okrenut leđima prema baru a Jozo Ćaran pred menom s onu stranu šanka, tako se je naš razgovor vodio da je šank bio između nas. U tom razgovoru Jozo izvadi jednu omotnicu, kuvertu iz koje izvuče 5 novčenica, svaka po 100 dollara, ukupno (500) pet stotina dollara s jednim pola lista žutog papira i meni pruži, daje i kaže: da je to dobio od strica Ante da meni dadne, jer da mi on to duguje. (Dok ovo pišem pred sobom imam tu originalnu omotnicu s koje pripisivam slijedeće: Kata Gospić, 97 Colony St., BRIDGPORT 06010 CONN.) Jozo Ćaran nastoji što žurnije da ja taj žuti papir potpišem, na kojem je pisalo, prenosim u cijelosti:

"June 6, 1981

I have received $500, from Ante Ćaran given to me by Jozo Ćaran.

Primio sam novac u iznosu od $500 (pet stotina dolara) od Ante Ćarana, koje mi je uručio Jozo Ćaran."

Kada bi se ostalo samo na ovome, ništa tu pogrešna nema. Sve izgleda normalno, ali i u najvećoj normali, što za prosto oko i uho izgleda normalno, ovdje su potrebna, za bolja razumijevanja, neka pojašnjenja koja ću ovdje iznijeti. Kako sam ja taj koji donekle mogu, koliko toliko, rasvijetliti taj labirint (nejasnoće, spletke, mo) što se tiče ove priložene slike i potvrdi, izjavljujem slijedeće:

1.) Ante Ćaran sa svojom obitelji, troje nejake djece, supruga Kata, punac i punica, njih sedmero su došlo u San Francisco iz Milwaukee u ljeto 1977. Kako smo se mi poznavli još iz Pariza, naravno kao bivši poznanici i prijatelji, on se je meni obratio za pomoć. Kakav bih ja Hrvat i prijatelj bio ako u potrebi prijatelja Hrvata ne bih pomogao?! Tako sam ja Anti Ćaranu pomogao, posudivši mu 1.000 dollara da se čovjek s obitelji može useliti u iznajmljeni stan. Druge zgode sam mu posudio $500 dollara.

2.) Ante Ćaran se je odselio iz okolice San Francisca za Los Angeles negdje u početku 1978. godine a da mi nije vratio posuđeni novac. Preko zajedničkih prijatelja sam saznao gdje se nalazi Ante Ćara te što direktno što indirektno sam tražio od njega da mi povrati posuđeni novac. Pošto je Ante Ćaran uvjerljivo djelovao domoljubno hrvatski, nisam htio tu posudbu novca staviti na sva zvona. To je ostalo sam između nas dvojice.

3.) Početkom 1979. godine Ante Ćaran se seli za državu Conncticut, na adresu koju sam već gore nave. Ne sjećam se više dali sam mu pisao pismo ili sam ga nazvao na telefon da mi vrati posuđeni novac, našto sam pred Božić 1979. godine dobio ček od 1.000 dollara.

4.) Sreća da sam napravio kopiju čaka prije nego sam ga unovčio. Tko bude pomno pratio ovo pisanje, shvatiti će zbog čaga je kopija ovog čeka bila važna.

5.) Ante Ćaran je bio uhapšen 12 prosinca 1980.

6.) Kod premetačine Ćaranova stana, federalne vlasti FBI su kod Ćarana pronašle vojničkog sadržaja materijala; pušku ili puške, eksploziva, detonatora, knjigu koju je napisao Jozo Vrbić, Alijas Ivanović Krašan: "ŠTO MORA ZNATI SVAKI HRVATSKI GERILAC" 1972., knjigu kao priručnik pok. Josip Vrbić, alijas Ivanović Krašan, posvećuje "HRVATSKIM GERILCIMA KOJI PADOŠE U HRVATSKIM BOSANSKIM ŠUMAMA, U SRPNJU 1972.

7.) Ova gore spomenuta knjiga nebi uopće bila toliko značajna ni po imenu ni po sadržaju, da ju FBI i državni odvjetnik Sturat Baskin nisu, kao jedan značajan dokaz, prikazali na sudu protiv hrvatske desetorke, članova Hrvatskog Narodnog Otpora, kao jedan kriminalni prilog protiv optuženih.


8.) Kako se može iz sudskog zapisnika saznati da je gosp. Ante Ćaran već u siječnju 1981. godine počeo surađivati sa federalnim vlastima, tako da je sve malo po malo počeo odavati ono što je on nezakonito radio u Ameriki. Tek tada je Ante Ćaran shvatio svu težinu slučaja.


9.) Kako je Ante Ćaran imao svoje društvo s kojima je sve to radio, još iz doba dok je živio u Milwaukee, a to su braća Veljko i Mićo Jakšići i Andrija Škrabo, pobojao se za njih i njihovu sudbinu, ali je već bilo kasno, jer ih je Ante Ćaran iskazao federalnim vlastima kao svoje jatake.


10.) Stuart Baskin, federalni i američki državni odvjetnik je obećao Anti Ćaranu potpuno pomilovanje, AMNESTY kako njemu, tako isto i svim njegovim pomagačima, samo ako počmu surađivati sa vlastima, i, naravno istinu govoriti.


11.) Sada tek počima ono što hrvatska politička emigracija u to vrijeme nije znala, a to je da se plete mreža oko istaknutih i djelatvornih Hrvata, ponajviše članova Hrvatskog Narodnog Otpora, pa i Pročelnika gosp. Mile Boban.


12.) Gosp. Stuart Baskin, državni odvjetnik protiv hrvatske desetorke, je bio jedan uistinu profesionalni državni odvjetnik i nasojao je po zakonskim pravilima raditi, tako da je od gosp. Ante Ćarana zatražio suradnju u svim mogućim dimenzijama i mogućnostima, što je Ante Ćaran i obećao.


13.) Već u veljači 1981. godine Stuart Baskin poziva gosp. Andriju Škrabu u svoj ured u New York. Iz sudskih zapisnika se može pronaći dio tih govora i dogovora između Andrije Škrabe i državnog odvjetnika Stuart Baskina. Već tada, u uredi državnog odvjetnika Stuart Baskina, Andrija Škrabo dobiva potpunu AMNESTIJU.


14.) Poslije Andrije Škrabe dolaze i braća Jakšići iz Milwaukee i po istim načelima i za osobnu sigurnost dobivaju potpunu AMNESTIJU za suradnju sa federalnim vlastima.


15.) Sada državni odvjetnik Stuart Baskin po zakonskim pravilima i po potrebi može i taktiku mjenjati. Što se više osoba umješa u tu sudsku raspravu, urota će biti veća, a da urota bude veća, treba što više imena tu nadodati. A kako smo mi Hrvati često puta povezani po poznajstvima, raznim rodbinskim vezama, kumstvima, i sl., evo ti još jednog krivičnog djela koji se zove: GULIT BY ASSOCIATION, tj. KRIVNJA PREKO VEZE POZNAJSTVA.


16.) Da bi US državni odvjetnik Stuart Baskin sve to pred porotom mogao dokazati da je istinito što su mu njegovi štićenici, tj. krunski svjedoci: Ćaran, Škrabo, braća Jakšići, Jozo Vrbić i drugi rekli, potrebo je imati pismenu izjavi sa potpisom.


17.) Zato je nećak Ante Ćarana, Jozo Ćaran došao kod mene s namjerom da ja onaj žuti papir potpišem, kojeg bi tada Jozo Ćaran poslao svojem stricu Anti Ćaranu, a ovaj bi to dao svojem državno odvjetniku Stuart baskinu.


18.) Tada bi se pred porotom, sav ponosan, gosp. Stuart Baskin prošetao držaći u ruci žuti papir s potpisom Mile Boban, i trijumfalno hvalio kako je ovaj - ne posuđivao nego - davao novac njegovu štićeniku Anti Ćaranu kao plaću za sve one čine koje su Ćaran i njegovi pomagači činili na području Amerike.


19.) Kako sam ja srećom imao kopiju čeka od 1000 dollara kojeg mi je Ante Ćaran poslao pred Božić 1979. godine, i preko mojeg odvjetnika Dennis Roberts-a to pokazali državnom odvjetniku Stuart Baskinu i, kako ja nisam potpisao taj žuti papir, za sigurno Stuart Baskin je bio nezadovolja, što će se sve malo po malo otkrivati u slijedećim opisima.


Nastavlja se.

Prilažem sliku iz svatova Ante Ćarana kada se je ženio sa pravoslavkom iz Ogulina ili okolice Karlovca u Njujorku 1965. godine.

https://otporas.com/kako-je-doslo-do-njujorskog-procesa-hrvatskoj-desetorki/