PDA

Pogledaj Full Version : Zanimljive kolumne, mišljenja, komentari-drugi mediji.



caporegime
24-09-2014, 12:05
Iako imamo posebnu temu gdje je pozicioniran Marcel, da ne bi razvodnjavali temu za njega, evo mjesta za zanimljive misli i opažanja koja se mogu naći na drugim mjestima.



Martina Dalić je napustila HDZ. Razlog koji je pri napuštanju navela jest nepostojanje ikakvog unutarstranačkog pripremanja za implementaciju prijeko potrebnih reformi po možebitnom osvajanju vlasti. Ovaj čin stavlja točku na 'i' sumnje mnogih da Hrvatska demokratska zajednica ili ne shvaća, ili ne želi shvatiti koliko će morati biti bolja izvršna vlast od ove koju sada imamo, ukoliko želi amortizirati destabilizaciju države i društva koja je već uzela maha. Prije svega u pitanjima ekonomije, jer je u ovom trenutku sve drugo sekundarno. Prazni želuci ne mare odveć za svjetonazorska pitanja.

Ugledni profesor i akademik Željko Reiner odabran je za regularnu minimizaciju štete pred kamerama, koja se vrši nakon ovakvih događaja. Ono što je uslijedilo bilo je nešto što bi se moglo okarakterizirati kao klasični faux pas, greška u koracima, minimizacija štete koja rezultira još većom štetom. Ili – kao da si zarežete zapešća i krenete plivati sa piranjama.

Naime, dr. Reiner je odlazak Dalić pokušao racionalizirati ideološkim neslaganjima u pristupima ekonomiji, gdje je jezgro HDZ-ovog gospodarskog programa 'koji se još stvara' - ispriječeno 'neoliberalizmu' odlazeće Dalić.

To jezgro je dr. Reiner nazvao 'socijalno-tržišnim gospodarstvom'. Prema dr. Reineru – ljuti boj se bije na relaciji tog 'socijalno-tržišnog gospodarstva' i 'neoliberalizma'.


Dr. Reiner ne zna što priča. Sama činjenica da se HDZ-ov gospodarski program još 'stvara' je zabrinjavajuć. Razina travestije koju nam je trenutna vlast priuštila je frapantna, te se od glavne oporbene stranke očekuje da sa svojim programom spasa Domovine čeka kano sa zapetom puškom, spremnim i pre-spremnim (!), da se ne ponovi SDP koji na vlast dolazi iz 8 godina opozicije, u kojoj nije napravio ništa doli gomilanja reda uhljeba koje će se instalirati na sinekure koje vlast pruža. U vremenima smo koja ne dopuštaju vrludanje!

No, ni to nije primarni problem ovog istupa. Problem je da međusobno tobože ispriječene kategorije kojima dr. Reiner barata – uopće nisu ispriječene. Ne samo da nisu ispriječene, nego se isprepliću.

Socijalno-tržišno gospodarstvo i neoliberalizam su u užem smislu 'braća', u širem - domena iste ekonomske filozofije.

HDZ se voli pozivati na njemačke modele u svemu i svačemu, pa tako i u ekonomiji. Želi biti kontinentalna konzervativna stranka demokršćanskog tipa. I uistinu – socijalno tržišno gospodarstvo koje Reiner spominje njemački je brand. Gdje ga je drugdje bolje proučiti nego na primjeru te iste Njemačke?

Temelje socijalno-tržišnom gospodarstvu, u tada Zapadnoj Njemačkoj, udario je Ludwig Erhard, prvo kao ministar ekonomije u vladi kultnog kancelara Konrada Adenauera (kojega HDZ javno obožava, a usko surađuje sa fondacijom koja nosi njegovo ime), a kasnije i sam kao njemački kancelar. Erhard, osim što je bio gospodarski mag i prvoklasni gospodin – bio je i notorni neoliberal. Takvim se sam deklarirao, a uz to je bio i članom neoliberalnog društva 'Mont Pelerin', koje je nakon Drugoga svjetskog rata okupljalo sijaset intelektualaca upregnutih u ideju reafirmacije klasičnog liberalizma u sve neliberalnijem svijetu. Kolege u društvu su mu bili Milton Friedman, Friedrich Hayek, Karl Popper James Buchanan, Gordon Tullock, Walther Eucken, Wilhelm Röpke, Otto von Habsburg, Fritz Machlup i mnogi drugi.

Sve neliberalniji svijet nakon Drugog svjetskog rata posljedica je dvaju događaja. Prvi je newdealovsko divljanje Franklina Delana Roosevelta u SAD-u 30ih, drugi prelazak na punu ratnu ekonomiju dvije glavne 'perjanice' Zapada, Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije. Osim opjevanih uspjeha tih dvaju poteza, malo tko spominje i nusprodukte. Pojava i metastaziranje novih, perfidnijih monopola, ogromne diskrecijske ovlasti dane politici i političarima (neusporedive sa prijašnjim razinama istih), institucija jeftinog novca kojega se sve neodgovornije tiska, opuštenost u ulozi ratnih pobjednika. Erhard je držao da totalna, ili barem totalnija država, nije put za njegovu Njemačku, koja se jedva 'iskobeljala' iz pepela Shicklgruberove nacističke Njemačke. I bio je u pravu. Plod njegova činjenja danas znamo kao 'njemačko gospodarsko čudo'.

Reinera možda buni pridjev 'socijalno' u sintagmi 'socijalno-tržišno gospodarstvo', jer mu je, opet možda, kolega Goran Marić, bivši nogometni sudac i istaknuta osoba lokalne ekonomske misli – šapnuo da su socijalne politike i neoliberalizam inkompatibilni.

Njemački neoliberalizam evoluirao je u ordoliberalizam, time pojačavši svoju socijalnu komponentu. Ili da se poslužim rječnikom ljevice – ordoliberalizam je nadgradnja neoliberalizma. Dijeli se ono što se ima, što se zaradilo. Ordoliberalizam, kako su ga formulirali Erhardovi kolege iz društva 'Mont Pelerin', već spomenuti Eucken i Röpke, državi namjenjuje ulogu proaktivnog čuvanja institucije konkurencije, tog pogonskog goriva kapitalizma. Drže da je tržište najbolji put u blagostanje, a država pripomaže mrveći monopole kada se oni razmašu. I tu leži jedina krucijalna razlika između (oštrijih) neoliberala i (prosječnih) ordoliberala. Prvima je postojanje vladavine prava dovoljni uvjet očuvanja slobode i blagostanja u društvu, drugi pak smatraju da država treba katkad 'uskočiti', nježno i 'na prstima', te se pravovremeno povući. U pitanjima socijalnih politika ordoliberali drže da se država ima brinuti za nemoćne, stare, te one koje tržište privremeno porazi, potonjima olakšati da se vrate u igru, a ne od njih stvoriti glasačku mašinu, u prijevodu – proračunske narkomane. To radi primjerice na način da iznos naknade za nezaposlene bude dovoljno ispod minimalne plaće, tako da se ne dogodi situacija u kojoj se nemalom broju ljudi naprosto ne isplati raditi, kao što se danas događa u SAD-u.

Ne, to nije socijaldemokracija. Socijaldemokracija, iako još uvijek u okvirima kapitalizma, ide u snažno 'niveliranje' socijalnih razlika, pa i pod cijenu inflacije, stagnacije, stagflacije, gubitka inovacije, dodatnog jačanja interesnih skupina i mnogočega drugog, lošeg.

Da zaokružim i razjasnim odnose navedenih - poslužit ću se metaforom.

Majka moderna i otac kapitalizam imali su troje djece. Najstarijeg sina, idealista – neoliberalizam, mlađeg sina, pragmatičara – ordoliberalizam, te kći razmetnu – socijaldemokraciju. Najstariji sin je bio najbolji za efikasno privrijediti, mlađi sin je bio najbolji za urediti i stabilizirati, a kćer je najbolje znala – trošiti. No, i ona je znala da, iako uz negodovanje, može trošiti samo ono što ima. Znala je kakvu-takvu mjeru.

Roditelji su imali i četvrto dijete, no ono se odmetnulo i pobjeglo od kuće, rano odalo cracku, alkoholizmu, dijalektičkom materijalizmu, teoriji pauperizacije i dihotomiji roda i spola. Zvalo se socijalizam.



HDZ mora prestati bauljati. Ne može čas govoriti o 'bavarskim institutima' koji mu pomažu u 'izradi programa', zvati konzultante profila Robina Harrisa na svoj gospodarski forum (prosinac 2013.), a onda pričati o izgradnji nekakvih podvodnih tunela kao osovini za 'pokretanje gospodarstva'. Domovina nema vremena za klaunove. Domovini sat ide tik-tak.

Martina Dalić, iako se nije 'pretrgla' od reformskih zahvata u vrijeme mandata pod Jadrankom Kosor, je ipak služila kao glas razuma u saborskim raspravama, radila jasnu distinkciju između puta kojim Hrvatska ide i puta kojim treba ići. Nisam je bez razloga u svome tekstu iz svibnja naveo kao primjer osobe unutar HDZ-a koja zna znanje, te je treba gurnuti u prvi plan. HDZ me poslušao u pitanju kretanja ka političkom centru kroz koaliranje sa HSLS-om, ali se opire u pitanjima ekonomije.

Hrvatska danas ne bira između neoliberalizma i 'socijalno tržišne privrede'. Ne bira čak ni između neoliberalizma i socijaldemokracije. Kako je drug Komadina skrušeno izjavio – 'Teško je biti socijaldemokrat u siromašnoj državi.'

Hrvatska bira između kapitalizma i raspada*.

*osim ako ne misli da će kreirati ekonomski perpetuum mobile od uhljeba, ogromnih korporativista u državnoj milosti, agresivnih interesnih skupina i beskorisnih intelektualaca. Prva. Ikad. U svemiru.