PDA

Pogledaj Full Version : Inkluzija u nastavi, da ili ne ?



sagitarius
27-05-2014, 16:03
Još uvijek se vode žučne rasprave o tome da li djeca sa posebnim potrebama treba da se školuju sa "normalnom djecom".

Naime pitanje svih pitanja je koliko ova djeca "koče" ostalu djecu u naučno nastavnom procesu, skreću pašnju na sebe i posebice zahtijevaju stalno prisutnog mentora koji je "pomočni nastavnik" na satu namijenjen samo da toj djeci tumči gradivo paralelno sa "glavnim nastavnikom" sve na jednom satu i u jednom razredu.

Inkluzija da ili ne...
Intersantno bi bilo čuti vaš stav.

Humphrey
27-05-2014, 16:22
To sve ovisi o tome koliko se potrebe te djece. Ako su u stanju pratiti nastavu i sudjelovati, makar i pod nekim izmijenjenim uvjetima,onda trebaju ići u školu sa ostalom djecom.To je dobro za njih,ali i za ostalu djecu koja će tako naučiti prihvatiti tu djecu, naučiti nešto novo.

moonlight
27-05-2014, 21:23
Pitanje je koje su to posebne potrebe?

U školskom sustavu po tom pitanju postoje djeca koja se školuju po "individualnom pristupu", uključuje poremećaj pažnje, disgrafiju, disleksiju, blaže oblike ADHD-a
Oni se relativno lako uključuju u nastavu, vrlo često se vide i jasna poboljšanja ako se sustav potrudi do kraja...

Postoje učenici(djeca) koja se školuju po "prilagođenom programu", to su puno teži oblici fizičkih, mentalnih ili nekih drugih poremećaja...
U čemu je bit?
Ako imaš mongoloidno, dijete paraplegičara ili neki teži poremećaj, vrlo je teško učitelju sprovesti plan i program, pogotovo individualno s takvim učenikom u razredu koji ima, recimo 25 učenika...to je zapravo nemoguće, i trpe ustvari obje strane.
Druga je važna stvar da profesori nisu educirani za takva defektološka pitanja, niti im itko ponudi adekvatnu pomoć pri školovanju takvog djeteta.
Tamo gdje je ravnatelj dovoljno uporan, da tako kažem, postoji mogućnost da se takva djeca spoje u jedan razred od 5-8. razreda, s kojima rade dva defektologa na principu dnevnog boravka.
Dolaze tjednom na satove razrednika, tehničke kulture i TZK.
Djeca su sretnija, pod većom su pažnjom i stručnijim nadzorom...
Zašto to ne može svaka škola?
Zato što se štedi na takvim stvarima, i vrlo često se raznim zakonima saplete u takvo klupko, da nema šanse da se za takav status izboriš pred ministarstvom.

ZGabriel
27-05-2014, 22:16
Pitanje je koje su to posebne potrebe?

U školskom sustavu po tom pitanju postoje djeca koja se školuju po "individualnom pristupu", uključuje poremećaj pažnje, disgrafiju, disleksiju, blaže oblike ADHD-a
Oni se relativno lako uključuju u nastavu, vrlo često se vide i jasna poboljšanja ako se sustav potrudi do kraja...

Postoje učenici(djeca) koja se školuju po "prilagođenom programu", to su puno teži oblici fizičkih, mentalnih ili nekih drugih poremećaja...
U čemu je bit?
Ako imaš mongoloidno, dijete paraplegičara ili neki teži poremećaj, vrlo je teško učitelju sprovesti plan i program, pogotovo individualno s takvim učenikom u razredu koji ima, recimo 25 učenika...to je zapravo nemoguće, i trpe ustvari obje strane.


a kad takvih imaš 3-4-5, onda je to luda kuća. učitelji(ce) nemaju vremena posvetiti se svakom učeniku čak i da su savršeni, a kamoli stvoriti nekakav balans između djece s posebnim potrebama i ostatka razreda.
s jedne strane razumijem roditelje koji svoju djecu ne žele izolirati i "označiti" odmalena, ali s druge, bilo bi im lakše (i djeci i roditeljima) da postoji razred s desetak učenika koji uče po prilagođenom programu.
kad sam ja pohađala osnovnu školu, postojalo je tzv. specijalno odjeljenje. u njemu je bilo deset-dvanaest učenika koji su imali lakši program od "normalnog". sva ta djeca su poslije bez problema završila i srednju školu.

moonlight
27-05-2014, 22:34
a kad takvih imaš 3-4-5, onda je to luda kuća. učitelji(ce) nemaju vremena posvetiti se svakom učeniku čak i da su savršeni, a kamoli stvoriti nekakav balans između djece s posebnim potrebama i ostatka razreda.
s jedne strane razumijem roditelje koji svoju djecu ne žele izolirati i "označiti" odmalena, ali s druge, bilo bi im lakše (i djeci i roditeljima) da postoji razred s desetak učenika koji uče po prilagođenom programu.
kad sam ja pohađala osnovnu školu, postojalo je tzv. specijalno odjeljenje. u njemu je bilo deset-dvanaest učenika koji su imali lakši program od "normalnog". sva ta djeca su poslije bez problema završila i srednju školu.

I sad imaju program daleko lakši od ostalih, razumljivo, ali rijetki su sretni u takvim razredima...to je čisto "vegetiranje"...

ZGabriel
27-05-2014, 22:47
I sad imaju program daleko lakši od ostalih, razumljivo, ali rijetki su sretni u takvim razredima...to je čisto "vegetiranje"...

ne da nisu sretni, nego pate i ostali učenici i učitelji. teško je prenijeti znanje kad imaš 25 ili više djece, a kamoli kad pola ili više vremena provedeš brinući se za "posebne" učenike. to su praktički dva paralelna programa u isto vrijeme. ni jedni ni drugi ne dobiju optimum od nastave.
(imam učiteljicu u obitelji pa svaki tjedan slušam o problemima u školi. :zubo)

moonlight
27-05-2014, 22:55
ne da nisu sretni, nego pate i ostali učenici i učitelji. teško je prenijeti znanje kad imaš 25 ili više djece, a kamoli kad pola ili više vremena provedeš brinući se za "posebne" učenike. to su praktički dva paralelna programa u isto vrijeme. ni jedni ni drugi ne dobiju optimum od nastave.
(imam učiteljicu u obitelji pa svaki tjedan slušam o problemima u školi. :zubo)

A di dela, srednja ili osnovna?

Si čitala od Wivegha, "Odgoj djevojaka u Češkoj"?

Veli Mihael u jednom dijelu, "da je učitelj profesija, a učiteljica dijagnoza":)

Svakako ne preporučuj seki...

ZGabriel
27-05-2014, 22:58
A di dela, srednja ili osnovna?

Si čitala od Wivegha, "Odgoj djevojaka u Češkoj"?

Veli Mihael u jednom dijelu, "da je učitelj profesija, a učiteljica dijagnoza":)

Svakako ne preporučuj seki...

osnovna, 1.-4. razred.
ali i nakon 30 godina staža voli taj posao. stvarno je dijagnoza. :D uvijek je imala dvojku iz matematike, a njeni đaci rasturaju na natjecanjima. :rofl
veli joj kolegica: kad dođu u 5. razred, odmah se vidi koji su tvoji. :rofl

moonlight
27-05-2014, 23:08
osnovna, 1.-4. razred.
ali i nakon 30 godina staža voli taj posao. stvarno je dijagnoza. :D uvijek je imala dvojku iz matematike, a njeni đaci rasturaju na natjecanjima. :rofl
veli joj kolegica: kad dođu u 5. razred, odmah se vidi koji su tvoji. :rofl

30 godina staža?

Ok, jasno mi je...

ZGabriel
27-05-2014, 23:12
30 godina staža?

Ok, jasno mi je...


rekla sam joj da učiteljima treba dati beneficirani radni staž. :D 25 godina maksimalno i mirovina.

kiša
30-05-2014, 21:48
na sadašnjoj razini organizacije nastave inkluzija nema svoje mjesto. Tek temeljetim . pažljivo i stručno osmišljenima promjenama da
Neki dan slučaj u razredu s 20 učenika uključeno je u redovitu nastavu i djete s posebnim potrebama i u sred sata ustade on i ode pobježe preko vrata vanka, učiteljica trčala za njim a ovamo joj ostala druga djeca..

sagitarius
02-06-2014, 15:18
U večini američkih država u privatnim školama inkluzija ne postoji, naime, postoji ali za samo neka oboljenja i to gdje IQ nije narušen i gdje za učenika nije potreban poseban mentor tijekom redovne nastave.
U našim uvjetima postoji problem edukacije nastavničkog kadra, koji seminarski nastoji da prohvati ovu materiju, što je daleko od realiteta inkluzije u nastavi i po pravilu bez ukljkučenog nastavničkog kadra defektološke struke, koji bi u tom slučaju tretirao u nastavi i normalnu djecu, a čemu bi se u tom slučaju bez dvojbe suprostavili njihovi roditelji.
Inkluzija bez većeg broja defektologa i psihologa u redovnoj nastavi nije moguća na način kako je to kod nas uređeno.
Problem je u biti skopčan sa s jedne strane sa predrasudama, a s druge, sa pitanjima na koja trenutno nema zadovoljavajućeg odgovora.
Roditelji zdrave djece žele da njihova djeca napreduju proporcionalno uzrastu i usvajajući gradivo u sukcesiji prema nekakvom modusu visoke prosječnosti, dok s druge strane ti isti roditelji strahuju da će njihova djeca nazadovati, posebice njihova naročito talentirana djeca, dok će s druge strane roditelji djece kojima je inkluzija potrebna hvaliti sustav inkluzije, jer njihova djeca se nalaze u okruženju normalne i zdrave djece, čiji optimizam i zaigranost te inteligencija i brzina rezonovanja i akcije če utjecati na njihovu uskraćenu djecu, koja će na određen način bolje napredovati u takvom ozračju, nego da se nalaze u ustanovama za uskraćenu djecu u sivilu jednakosti i atmosferi bolećive dekadencije.

Možda pravi odgovr leži u nespremnosti nastavnog kadra na ovakav složeni sastav razreda i vjerovatno u činjenici da ni razredi nisu opremljeni na način da bi mogli osigurati adekvatan suport djeci kojoj je potrebita inkluzija.
Inkluzija je uvedena na nepripravljen sustav, bar kako osobno to sagledavam, čime je zapravo učinila kao takva nekompletirana i nekompetentna tešku kontrapropagandu, raspirujući još veće animozitete za inkluziju u nastavi, što je porodilo i konačni negativan stav u društvu o ovoj vrsti kombinirane nastave u redovnom školstvu.

moonlight
02-06-2014, 17:11
Sagi, nije pitanje edukacije, kratkih seminarskih usavršavanja, blesavih teoretiziranja na njima...
Jednostavno, radi se o uvjetima, vremenu i samom okruženju učenika s posebnim potrebama u razredu koji to većinski nije...
Teoretski i ti možeš ići na tečaj samostalnog guranja kamiona uzbrdo, ali praktično to nećeš ostvariti.
Radi se naprosto o uštedama i nebrizi za takve učenike od strane samog sustava.
Nikakva pomoć pedagoške službe po tom pitanju u školama ne postoji, osim posebnog pravilnika o ocjenjivanju za takve učenike, iako je i to prepušteno kreativnosti pojedinog profesora, pa se on dovija kako izvući maksimum iz takvog učenika, na principu da koliko toliko stekne naviku učenja, putem raznih multimedijskih zadataka( najčešće slikovnih pitanja, rješavanja problema na principu DA, NE pitalica ili slično).
Za ostali rad profesori nisu educirani, dakle ne nespremni, jer nisu educirani niti za operacije srca, vađenja slijepog crijeva, pa čak niti za propisivanje sirupa za suhi kašalj.
Jednostavno, nastava je živi rad, sa svim svojim posebnostima, ona ne mora teći po napisanoj pripravi nastavnika, nego po reakciji samih učenika na satu, sposobnosti da se prilagodi ako reakcija učenika pospješuje sam nastavni sat...
U svemu tome u razredu se baviti inkluzijom, nerijetko s i više takvih učenika, nije moguće, jednostavno, takav sat je utrka s vremenom, i teško ga je nazvati kvalitetnim.

kiša
02-06-2014, 19:51
Sagi, nije pitanje edukacije, kratkih seminarskih usavršavanja, blesavih teoretiziranja na njima...
Jednostavno, radi se o uvjetima, vremenu i samom okruženju učenika s posebnim potrebama u razredu koji to većinski nije...
Teoretski i ti možeš ići na tečaj samostalnog guranja kamiona uzbrdo, ali praktično to nećeš ostvariti.
Radi se naprosto o uštedama i nebrizi za takve učenike od strane samog sustava.
Nikakva pomoć pedagoške službe po tom pitanju u školama ne postoji, osim posebnog pravilnika o ocjenjivanju za takve učenike, iako je i to prepušteno kreativnosti pojedinog profesora, pa se on dovija kako izvući maksimum iz takvog učenika, na principu da koliko toliko stekne naviku učenja, putem raznih multimedijskih zadataka( najčešće slikovnih pitanja, rješavanja problema na principu DA, NE pitalica ili slično).
Za ostali rad profesori nisu educirani, dakle ne nespremni, jer nisu educirani niti za operacije srca, vađenja slijepog crijeva, pa čak niti za propisivanje sirupa za suhi kašalj.
Jednostavno, nastava je živi rad, sa svim svojim posebnostima, ona ne mora teći po napisanoj pripravi nastavnika, nego po reakciji samih učenika na satu, sposobnosti da se prilagodi ako reakcija učenika pospješuje sam nastavni sat...
U svemu tome u razredu se baviti inkluzijom, nerijetko s i više takvih učenika, nije moguće, jednostavno, takav sat je utrka s vremenom, i teško ga je nazvati kvalitetnim.

upravo tako , nastava u takvom okružju često je vrlo otežana.
Jedan od ciljeva škole je i socijalizacija. Osobe s poteškoćama u razvoju jesu dio nas i našeg društva i potrebna im je inkluzija ali u svemu tomu treba osigurati izvrsne uvjete. Od dodatne kvalitetne edukacije nastavnika do dodatne edukacije i roditelja. Jer roditelji često nisu u stanju prepoznati sposobnosti svog djeteta za samostalno učenje. To je veliki problem, jako veliki problem.
Imamo obiteljsku prijateljicu čiji sin u razredu ima učenika s posebnim potrebama( treći razred OŠ) taj dječak teško govori, ima pojačanu sekreciju iz usta i ostala djeca nisu željela sjediti s njim. Bili su i roditeljski sastanci puno se razgovaralo i pokušava se pomoći svima, jer je u takvom okružju potrebna pomoć svima. Dogovor je postignut da se djeca smjenjuju sjediti s njim. Svi se drže reda ali...sjedenje s njim doživljavaju kao kaznu. I kako se tu postaviti ?