PDA

Pogledaj Full Version : Kako je udba operirala i Špijunirala!



Bobani
30-04-2014, 19:09
KAKO JE UDBA OPERIRALA I ŠPIJUNIRALA!

(Mnogo se je o Udbi pisalo, više nego o ustaštvu. O ustaštvu se je mnogo reklo, najviše neistinitog i negativnog, ne toliko da se pokojno ustaštvo toliko oblati i ocrni, koliko da se kroz USTAŠTVO isto ocrni i oblati hrvatski narod do te mjere da Hrvatima nikada više ne padne na pamet za vlastitom hrvatskom državom. To su bile Udbine želje, a da bi postigli svoj cilj, upotrebljavali su sve načine i sve razne metode koristili.

Da bi čitatelj iole mogao razumijeti Udbinu metodu i zastrašivanje, donosim - kao svjedok broj jedan - jedno pismo kojeg je meni pisao moj bratić, koji je u to vrijeme bio student na zagrebačkom sveušilištu. Moje bratć je dosšao posjetiti svoje rodijake i rodice u san Francisco u ljeto 1987. godine. Ja sam živio u državi Texas, daleko par tisuća milja od Californije. Imao sam poteškoća uvjeriti bratića da me dođe posjetiti u Texas. Izlika je bilo mnogo. Konačno je pristao i došao me posjetiti u Texas. Pitao sam ga da zašto se je toliko oprao da me dođe posjetiti. Bio je iskren s mnom i rekao mi: Znaš, striko, ti se baviš "politikom", a to Udba dobro zna da si protiv njih, a ja ne bih želio imati nikakovih veza s njima kada se povratim. Ukratko, bratić je bio kod mene desetak dana i to je bilo dovoljno da ga dobro pripremim sa zagrebačkom Udbom kada se povrati. Iz sadržaja pisma će se moći zaključiti strah od Udbe i sve što iza toga slijedi. Donosim pismo u cijelosti, a zadržat ću si pravo, ako ustreba, osobna imena ispustiti. Otporaš)


Zagreb. 22.12.1988.

Dragi stric,

Evo javljam Vam se iz svoje sobe u Zagrebu, ali ne više iz studenske. Dosta se stvari dogodilo, za mene značajnih u zadnjih godinu dana a lijen pisati, što mogu. Znam da Vas sve zanima pa ću napisati riječ dvije barem o onim bitnijim.

Prošlo je nešto više od godinu dana od događanja od kojih mi se još uvijek lagano diže kosa na glavi. Bio je to tečki psihološki ispit za mene. Znate, stric, kad sam kasnije razmišljao, zaključio sam da su mi se tada pružale velike mogućnosti, ali sam se čvrsto i uporno držao vaših savjeta da pod bilo kojim teretomi prijetnjom ne podlegnem. Spomenit ću samo tri mogućnosti: (1) - reći sve i dozvoliti im da me vrbuju za sebe, linijom najmanjeg otpora; (2) - reći sve ili negirati ali im se u svakom slučaju suprostaviti, braniti se ("via što oni meni mogu!"), neka je oni tumače kako im se sviđa a ja ću je i dalje shvaćati onak kako ja hoću, dakle ne suprostavljati im se ali ne dozvoliti ni u kom slučaju ni pod kakvim pritiskom, pa i pod cijenu zatvora da me vrbuju.

Za mene su tada i uvijek će postojati samo druge dvije mogućnosti, prva NIKADA! Za UDBU je prva vjerojtano najdraža. Prvi dan privođenja bio sam (2), ali ne za dugo. Brzo sam shvatio da to ne mogu izdržati. Ostalo mi je (3).

Inače, meni je ta stvar "pala" u vrlo nezgodno vrijeme. Tu je bio još par ispita, trebalo je učiti, otac očekuje diplomu. Jer, stric, ovdje kod nas ići na studije je velika investicija i veliko odricanje u svakoj obitelji. Nije mala stvar svaki mjesec tokom zadnjih 5 godina čekati da vam tata odvoji 2/3 plaće a kući ostaje oko $50 na mjesec. Radi se o tome da kod nas student ima pravo raditi (kao i USA) ali odnosi cijema u društvu su takvi da ako student misli raditi i zaraditi si za život, tada može slobodno zaboraviti studije. Prema tome, povremeno radim, mogli smo si samo popuniti džeparac.

Zadnje godinu, dvije, vjerujte mi, bilo mi je kao da prosim. Pa ja imam 25-26 godina i još uvijek od oca uzimam. Sramota me samog sebe. Ali ovdje je to tako. To nije samo naš slučaj. Na kraju, to nikom nije žao ako sve dobro završi i diplomira se, ali šta ako ne?! Šta ako sad na kraju treba otić u - zatvor!

Upravo zbog svih tih razloga najteže mi je bilo sve reći tati. Ali morao sam. Trebalo je "sjedog tatu" zasjesti za stol, gledati ga u oči i reći istinu, reći mu da me umjesto diplome, zbog toga i toga, a najvjerojatnije najviše zbog tebe striko, čeka zatvor. To se dogodilo 25.11.1987. I znate što je bilo? Najprije tišina...zatim iznaneđenje pa šok, onda ljutoća i galama, hodanje tamo-vamo i onda opet tišina...na kraju reče: "Ženo daj rakiju. Da nazdravimo! Sunce mu žarko, pradid ti je bio u zatvoru, did ti je bio po zatvorima, stric isto, (mislise na mene, mo. Otporaš.) odležat ćeš i ti, pa što !!!" A teta Jakica dodaje (i ona je bila tu): "I zatvor je za ljude a ne za krave!" Tada mi je pao kamen sa srca.

Više se nisam ničega plašio. Narenih dana sam bio pozvan u UDB-u sa čvrstim stavom (3) Za zatvor sam spreman i kvit! Nakon neuspjelih uvjeravanja i plašenja odustali su i ostavili me na miru, uz napomenu da ubuduće pazim šta darim i da neće samo tako završiti. Tako je to tada završilo.

Život teče dalje a neke stvari ovdje iz dana u dan izlaze na vidjelo a ljudima mnoge stvari postaju jasnije a razlog takvoj situaciji sigurno nije "pao s neba", jer imao ih i ovdje koji misle isto kao i ti, stric.
Loše se živi a tada narod postavlja vrlo nezgodna pitanja. Ima li odgovora na njih i riješenja? Puno se priča i obećava a živi sve lošije. To kazuje sve.

Nakon svega toga prihvatio sam se knjige. Bilo je dosta učenja, i napokon, 6 svibnja 1988. promocija u diplomiranog inženjera elektronike a ubrzo zatim i Ljilja (setra mojeg bratića Miše, dakle moja nećakinja, mo. Otporaš) promocija u doktora - stomatologa. Tata i mam su bili presretni. No život teče dalje i trebalo se sad negdje zaposliti. Ja nisam imao problema jer se nas dosta traži. Krajem srpnja počeo sam raditi kao inženjer na Televiziji Zabreb (gdje i danas radi, mo) Što reći o poslu? Na prvi pogled nije loše ali slabo se radi tj. malo ima posla a ja sam spreman raditi posebno u struci (kad ću ako ne sad!) i to mi smeta. Najgore je to da slična situacija u većini firmi kod nas je Plaća? Prosječno, $180. Sve u svemu zasad sam na TVZ a dalje vidjet će se...Ljilja također radi.

Tu su bili Tony i Ranato. (dva brata, Tony i Renato, Mišine tetke Kate iz San francisca, mo). Mislim da im je bilo odlično. Bilo je vrlo zanimljivo promatrati njih u ovoj našoj okolini te slušati njihove komentare. iako nisu mogli uvidjeti baš sve strane života ovdje, sad imaju barem priblizu predstavu o kraju i Domovini o kojoj su tako puno slušali tamo. Isto tako će mi biti drago kada moje rodice i bratići dođu ovdje. (Radi se o mojih šestero djece, mo) Sada je na njima red! Ja znam da one imaju obaveze, ali recite im da kad god im se pruži prilika i kad odluče, mogu doći ovdje. Sofija (moja kćer, mo) i ja smo dovoljno stari da možemo sve osigurati.

Meni je striko žao što sam toliko dugo čekao da Vam se javim, jer ni sam nisam znao potpuni i konačni ishod moje situacije sa Udbom. za sada izgleda da se je sve stišalo, a dokle će to trajati, ne znam.

nadam se da vam je zdravlje najbolje. Pozdrav svima, najviše strinu Annie, Sofiju, Katrinu i Drinu i moje momke. Pozdrav također Lillie i Joe and specialy Melisa.

Iskreni pozdrav i veliki pozdrav svima za vas. Bog! Mile.

Bobani
04-09-2014, 21:37
ŽELJA MOJE MAJKE IVE "VIĆEKE" BOBAN, GABRIĆ

(Mojoj Majki Ivi "Vićeki" Boban jugo/udbaške vlasti u Mostaru nisu htjeli dati potrebne papire da dođe posjetiti u Ameriku svoju djecu i unučad. Prisiljena je bila otići kod sina Jerke u Veliku kod Požege i tu se prijaviti kao stalni stanovnik Općine Požege, u nadi da bi mogla dobiti potrebne papire za doći u Ameriku. Dobila je potrebne papire samo do Pariza i natrag. Tada smo supruga i ja iz Texasa došli sa šestero djece u Pariz. Bilo je lijepo se sastati poslije toliko godina sa mojom Majkom, a njoj isto tako vidjeti nevjestu strankinju i šestero unučadi. Najviše ju je zanimalo znati u detalje moj slučaj kada sam bio u New York-u na sudu. Rekao sam joj da imam snimljenu vrpcu mojeg oproštajnog govora kojeg sam rekao na poroštajnoj večeri u Domu Hrvatskih Udružitelja u San Francisku. Zamolila me je da joj pošaljem taj govor, što sam i obećao. U potražnjih nekih stvari, upravo naletih na kopiju prijepisa tog govora kojeg sam mojoj Majki poslao. Govor je malo podug i neću ga u nastavcima iznositi. Sve što bih cijenjene čitatelje zamolio je to, da, uz potrebu želje da ovo pričitaju, imadnu strpljenje pročitati sve, i ne samo to, nego se staviti u odraz onog vremena kada se je išlo u New York na sud, kada se je četiri godine kasnije s vrpce prepisivalo mojoj Majki, i danas, poslije punih 32 godine događaja. Nastojat ću biti dosljedan originalnom prijepisu s vrpce s tim da ću neke tipkarske pogriješke ispraviti, kako bi se sadržaj ovog cijelog opisa mogao što bolje razumijeti. Hvala svima. Mile Boban, Otporaš.)

RAZGOVOR SA OPROŠTAJNE VEČER UOČI MOJEG ODLAZKA
NA SUDJENJE U NEW YORK, 14 VELJAČE 1982. GODINE, U
DOMU HRVATSKIH UDRUŽITELJA, 415 GRAND AVENUE,
SOUTH SAN FRANCISCO, CALIFORNIJA.

Draga Mama,
14 prosinca, 1986. godine.

Pišem Ti ovo pismo na Tvoju želju i onako kako smo se u Parizu dogovorili. Toga se vjerojatno još uvijek sijećaš. Pišem ti ovo pismo na Materice (stari hrvatski običaj su se Majke častile dvije nedjelje prije Božića, mo.) što me podsjeća na pjesmicu koju si mi Ti kazala prije tri desetljeća: "Znaš li mala kad su Materice, na Očiće (nedjelja prije Božića, mo.) daš' mi čorapiće."

Ovih dana se navršava godinu dana kako smo se sretno sastali u parizu. To je bio radostan dan! Uvijek si vruće željela vidjeti Tvoju unučad prije nego podješ na vječni počinak, kao i saznati pravu istinu šta se je to sa menom dogadjalo u Ameriki. I konačno Ti se ta želja ispunila. Ali, na žalost, istinu oko mojeg slučaja i slušaja mojih prijatelja samo Washington i Beograd znaju i njihovi vjerni doušnici.

Ja sam Tebi, draga Mama, mnogo toga pričao, a ti si uvijek htjela znati kako sam se ja osjećao tih dana, prije polazka na sud. Ja sam tebi rekao da imam moj snimljeni govor pred odlazak na sudjenje u New York, našto si Ti rekla da bi ga voljela imati, jer da će on jedini biti odsjev mojih osjećaja, kao i ispovijed čovjeka pred smrt. Obećao sa ti ga poslati, ali na žalost ne u vrpci već na papiru, pošto na vrpci ima mnogo nejasnoća i galame koje su mene poznate i samo ih ja mogu razumijeti i pojasniti, jer sam bio tu.

Draga moja mama, moj brat Rafo i moja sestra Kata su pripremili ispraćajnu večeru pred moj odlazak u New York na sud, 14 veljače 1982. U to doba straha i svadjalačke revolucije među podijeljenim Hrvatima, u doba kada su mnogi Hrvati zauzeli svoje stavove, kako prema meni tako isto i prema ishodu procesa, stvorivši svoje predodžbe i ideje, osudivši me prije porote i suda, ipak je dvorana bila dupkom puna onih, koji ni uz cijenu straha, prijetnji i odmazde, nisu htjeli iznevjeriti simpatije i prijateljske osjećaje koje su gajili prema meni i mojoj obitelji.

Program je vodio gosp. Velimir Sulić, koji je svojom vještinom i duhovitošću sve nazočne držao u velikom razpoloženju.

Bilo je mnogo govornika i svaki je htio biti dio mojih trenutačnih muka i tegoba. Ali poradi dužine svih govora i poradi pomanjakanja prostora, iznijeti ću Ti, u prijevodu na hrvatski, govor gospodina Jima Bachan-a iz Los Angeles-a, odvjetnika hrvatskog podrijetla, koji je, da se zna i da se nezaboravi, dobrovoljno i bezplatno, pristao biti u pomoći desetorici (10) odvjetnika obrane, jer gosp. Bachan govori hrvatski i engleski, paralelno.

Usput Ti šaljem dva različita mišljenja od dva različita Hrvata iz onog vremena kako bi bolje mogla shvatiti atomsferu u kojoj su Hrvati tada živjeli. Jedno je od gosp. Vlade Glavaša iz Chicaga, a drugo od gosp. Ive Vučićevića iz San Francisca.

Draga Mama poslušaj sada Jima Bacha-a:

Dobra večer gospodje i gospodo. Ja sam presretan što sam ovdje večeras. Želio bih reći nekoliko riječi o gospodinu koji sjedi na lijevo do mene, gospodin Mile Boban. Ja poznajem Milu Bobana ima samo dva mjeseca. Ali u to vrijeme sam ga počeo cijeniti i obožavati. Imam za to dva razlog:

Prvo, njegova hrabrost koju pokazuje kroz cijelu ovu tešku muku. On sutra odlazi u new York suočiti se sa Federalnim Sudom, a on ovdje sjedi hladno-miran i nije prestrašen. To pokazuje da on ima čistu savjest i da je on potpuno nevin.

Drugo, ja cijenim Milu Bobana zbog njegovih načela. On je uvijek bio jednostavan čovjek koji vjeruje u jednu stvar: Slobodu i Nezavisnost za svoju zemlju Hrvatsku. Ja vjerujem da ćemo se za tri do četiri mjeseca, opet svi zajedno, još jednom, ovdje sresti i zaželiti Mili Boban dobro došlicu iz New York-a u San Francisco u zagrljaj svoje obitelji u društvo svojih brojnih prijatelja. Dobro došlicu kao slobodan čovjek, koje ugled i čast nisu povrijedjeni. Hvala Vam!

Mama, gosp. Bachan je govorio engleski za goste koji nisu govorili hrvatski.

Mama, evo što sam ja rekao:

Dragi moji prijatelji, najprije pozdravljam one koji su zbilja htjeli večeras doći ovdje, zbilja, u srcu i u duši su htjeli biti s nama ovdje, ali nisu mogli. Nešto ih je spriječilo: njihove osobne, obiteljske, prijateljske i ine potrebe. Tim ljudima mi moramo dati priznanje, poštivanje i našu pažljivost. U drugom i zatim pozdravljam takodjer i one koji su mogli a nisu htjeli doći. I ne samo to da oni nisu htjeli doći, nego su i druge nagovarali da ne dodju večeras ovdje. U trećem redu, dragi moji prijatelji, najviše pozdravljam Vas koji ste došli večeras ovdje. Došli ste odati jedno prijateljsko priznanje čovjeku, Hrvatu i znancu, koji je živio s Vama ovdje, u istoj hrvatskoj zajednici preko trinaest godina. Došli ste odati priznajne jednom prijatelji i jednom poštenom čovjeku. Ja sam pošten čovjek i ja Vam to jamčim. (Napomena. Nije na vrpci. Ovdje sam naglasio riječ "pošten" - suprotno od lopovluka - jer je neprijatelj nastojao širiti i proširiti vijest da sam ja moju kuću napravio "iznudjivačkim" novcem.)

Ja znam da Vi želite nešto od mene čuti večeras. I čut ćete. Reći ću Vam onoliko koliko će mi biti moguće reći. Ne da imam nešto sakriti, daleko od toga, nego moram paziti što ću reći, kako ne bi sam sebi naškodio na sudu. Reći ću Vam da sam ovdje dvanaest i pol godina, skoro trinaest, da nikada nisam pričao o mojim osobnim ili mojim obiteljskim problemima, stvarima i slično. Sve što me je vodilo, vodio me je hrvatski zanos, ljubav prema Hrvatskoj i ljubav prema onima koji su pali za tu Hrvatsku, za koju i ja danas patim, za koju pate tisuće, tisuće i tisuće drugih Hrvata, diljem Domovine i takozvanog slobodnog svijeta.

Ja kada ne bih poštivao te junake, onda bi oni imali pravo, i to puno pravo - kada bi bili živi - meni reći: da ja ne zaslužujem njihovo prijateljstvo.

Meni je često puta bilo drago reći koju riječ o meni, ali ju nikada nisam izgovorio do ove večeras večeri. Imam ovdje večeras prijatelja. Uvijek sam to prepustio njima i drugima neka oni kažu o meni a ja ću o njima. I tako se je to činilo, i fala gragom Bogu da je to tako bilo. U to ste se mogli uvjeriti i večeras. Ali jednu stvar večeras ovdje želim spomenuti prije nego predjem na drugo. To je slijedeće: Nedajte se zavesti! Pazite se lažnih prijatelja! Ima ih damas medju nama svakakvih. Ja Vam večeras ovdje kažem da ima u San Francisku lažnih Hrvata, onih koji govore o hrvatstvu samo kako bi što lakiše mogli rovariti medju nama. Danas su sputali mene. Ja Vam jamčim da će sutra sputati Vas. Sastaju se po raznim lokalima. Sastaju se sa doušnicima stranih služba. (Napomena. Odnosi se na one koji su bili inicijatori sastanka sa FBI u Hrvatskom Domu u San Franciscu na devetnaestoj (19) ulici i koji su taj sastanak zdušno promicali preko Ive Vučičevića Radio Sata na prvi kolovoza 1981. godine.) Ignorirajte te ništarije! Nemojte se sa njima svadjati! Nemojte sa njima gubiti vrijeme! Imate časnih ljudi, časnih Hrvata, časnih prijatelja! Drž' te se tih ljudi ako nešto hoćete raditi za Hrvatsku!

Ja večeras ovdje vidim, u ovim mojim teškim momentima mojeg života od 42 godine, tko mi je iskreni a tko lažni prijatelj. I sutra, da taj lažni prijatelj dodje k meni i kaže: Mile idemo nešto raditi zajedno, samo bih ga pogledao i odmakao se od njega. Tako možete i Vi postupati. Jer, nezaboravimo jednu stvar, a ta je da za jugoslavenski konzulat na 1919 Sacramento ulica u San Franciscu svako isticanje hrvatstva je terorističko djelo.

Nastavlja se.

Bobani
10-10-2014, 06:05
ŽELJA MOJKE MAJKE IVE "VIĆEKE" BOBAN, GABRIĆ - se nastavlja

Prije pet tjedana počeo sam opisativati jedan istiniti događaj koji se je dogodio prije 33 godine. Naglo sam prekinuo opisivanje i sada, kada sam se povratio kući poslije pet tjedana, nastaviti ću sa početim opisom. Hvala na strpljenju.

Bobani
12-10-2014, 00:49
ŽELJA MOJE MAJKE IVE "VIĆEKE" BOBAN, GABRIĆ (drugi (2) dio)

Nastavak iz opisa #2

Dalje, vjerojatno želite čuti stvar oko procesa. Ja bih Vama o tome mogao otvoreno govoriti, ali neću. Sada kada vidim Vaša vesela lica, vidim kako ste raspoloženi, ne želim Vam pokvariti to veselje. Jer jedini put da Vam pokvarim to veselje i to Vaše raspoloženje koje u Vašim zjenicama sja, jest da Vam govorim o mojim brigama, o mojim patnjama, tegobama mojih šestero djece i moje supruge Annie pred moj odlazak na sud u New York. Ja to neću učiniti iz ljubavi prema Vama. zato budite hrabri! Pratite dogadjaje sa suda u New York-u. Došlo je do Zenita gdje se neće moći više ništa sakriti. I ja sam za to da se ništa ne sakrije i da na površinu izidju svi oni gmizavci koji uvijek ujedaju i kamen bace a ruke sakriju.

Teško je govoriti o sebi. Ja mislim da mi Hrvati imamo jednu specifičnu manu, a ta je da mi nikada, kada smo u jednom skupu, ne govorimo o sebi, iako svaki pojedinac najviše sam o sebi zna bolje nego netko drugi, pa i najbolji prijatelj. To je nažalost tako.

Ja vidim ovdje u dvorana čovjeka, vidim ga, (Napomena. Nije na vrpci. To je bio Filip Šola iz San Jose, California) koji mi je prije dvije godine rekao: "Mile, o tebi se svašta priča...". Ja kao sin seljačke majke i čega se nikada neću stiditi, jer me je Mater naučila i odgojila sa onom starom hrvatskom poslovicom: "Dragi sine nikad nemoj protiv ljudi krivo govoriti, jer lažne riječi više bole nego i najači udarci...", pa neka ljudi govore što god hoće, tako ja odgovorim Filipu Šoli.

Nažalost ja sam se tog pravila držao i nisam obraćao pažnju što zli jezici govre o meni, mrežu oko mene pleli svim raznim spletkama kako će me na sud dati, kao što je Juda Iškariot sve moguće činio kako bi Isusa izdao. Ja sa ovim ne želim reći da je mene moja majka krivo učila. Ona je mene učila miroljubivom naukom: tko tebe kamenom, ti njega kruhom. I to je ostalo vrlo duboko u mojem sječanju. Fra. Mate Markota je u prošlu nedjelju s Oltara u prediki rekao za one koji se služe zlim jezicima: "Tko je prešao četrdeset godina, niti ga može Crkva popraviti, niti krčma pokvariti". Tako i jest. Ja sam već kao čovjek preko 42 godine zaplovio hrvatskim putem i tim putem iđem do groba, a ta ideja se zove HRVATSKA.

Zašto sam Vam ovo spomenuo što mi je moja majka govorila? Spomenuo sam to zato da svaki od nas, pojedinačno i skupno, večers ovdje i sutra i prekosutra i scvugdje i na svakom mjestu razmislite kako su nas naše hrvatske majke odgajale. Neće me iznenaditi da pokoji večers se vodve među nama nalazi koji će sutra zdušno prenijeti svojim naredbodavcima što se je ovdje večers govorilo i koliko je uzvanika bilo. Kamo sreća da sam prije dvije godine poslušao mojeg prijatelja (Filip Šola) koji je večeras ovdje mešu nama, kada mi je rekao: "Mile zaustevi sve te priče protiv tebe i Otpora..."

Zato dragi moji prijatelji, ja Vas zbilja večaras smatram mojim iskrenim prijateljima, pa Vam to govorim zato da i Vas ne zadesi što je mene zadesilo. Spavajte otvorenih očiju. Nedajte lažima na Vas! Nedajte! Kada čujete da Vas netko kleveće, ogovara, govori protiv vas što nije istina, imate pravo naći tri čovjeka, tri svjedoka i suočiti te osobe koje šire laži protiv Vas, zausteviti ih i reći im: Deder, majčin sine, govori istinu ili prestanite govoriti i širiti laži, protiv mene ili bilo protiv bilo koga drugoga. Jedino na taj način ti lažovi u ovčijoj mišini se mogu otkriti. To toliko o tome.

Ja sam rođen 1939. godine. I956. sam dobio poziv za predvojničku dva tjedna. Naravno da smo svi prošli sedamnaest godina i znamo kako smo se osjećali, pa tako i ja. Radio sam na polju sa ocem kada mi je milicioner donio tu pozivnicu. tamo piše: drug Mile Boban. Ljudi, nemojte misliti da sam neki fanatik, o tome nema ni govora, nego riječ "drug" u mojoj obitelji se nije nikada spominjala. I ja sam tu odmah počeo prkositi i prepirati se sa milicijom. Kada je došao spomenuti dan da moram ići u Tihaljinu na predvojničku, ja se nisam odazvao.

Pošto je bilo proljetno doba, ja sam okopavao duhan sa ocem. Milicioner je došao i rekao da ja moram ići sa njim i da ćeme on sprovoditi. Otac je rekao: "Idi sinko". Ja nisam htio da on mene sprovodi kroz sela kao nekog lopova, nego sam mu rekao: "Evo ti Boga od zlata, pođi samo korak sa menom. Ja znam gdje je Tihaljina i ja ću večeras tamo biti". Otišao sam preko Šimića Brijega. Mi neki znamo gdje je to. Ja sam se pojavio u logoru za predvojničku obuku u Tihaljini.

Došao sam tamo. Dali su mi neku pušku i neku šajkaču na kojoj je bila petokraka, ali ne od željeza već od neke čoje, sukna. Kunem Vam se...ovo je istina. Ja sam čoju istrgao, i na svu sreću da sam ju stavio u džep, a ne bacio. Kada su nas na večer postrojili, svaki od nazočnih ima petokraku na šajkači, Mile Boban ju nema. kada sam vidio da je vrag odnio šalu, ja sam ju izvadio iz džepa i rekao da je odpala. dali su mi nekoliko minuta da ju prišijem. Ja sam se "zbunio" i prišio ju unutra šajkače, gdje je ostala petnaest dana.

Đto sam htio sa ovim reći je to, što je malo prije rekao odvjetnik Jim Bachan, da imam moj princip. Jest, ja imam moj princip. Sve mi je poginulo, što se kaže. Kada kažem "sve", tim mislim reći da nam je poginula Hrvatska Država boreći se protiv petokrake. Bilo mi je samo sedamnaest godina.

Nastavlja se.

Bobani
12-10-2014, 14:46
ŽELJA MOJE MAJKE IVE "VIĆEKE" BOBAN, GABRIĆ (treći (3) dio)

Dobro. Došao je jedan iz Čapljine i održao nam političku nastavu. Bio je kapetan prve klase. Zvali su ga "Žućo". kada je svoj govor završio, reče: Da vidim tko je zapamtio što sam ja govorio" i upri prstom u mene. Doduše ja niti sam slušao niti što zapamtio o čemu je on govorio. Ja se dignem i kažem: "Omladinac Mile Boban". On meni: "kaži sada što sam govorio". Ja mu odgovorim da sam ja gluh i nisam dobro čuo. On na mene počeo vikati i po partizanski psovati, rekavši: "Sredili smo mi Bobane, sredit ćemo i tebe". To je bilo 1956. godine. Nisam bio navršio ni punih sedamnaest godina, a na mene se već počeo politički pritisak vršiti. Dali su ti korijeni političkog pritiska prešli na mene i ovdje, možda će se to saznati na sudu.

Iz dana u dan za mene postaje sve nesnošljivije. Skoro svaku moju njivu na kojoj sam radio milicija je znala, jer su me uvijek za nešto tražili. Odluka je pala. Morao sam bježati; najprije u Sloveniju, preko nje u Italiju i zatim preko Alpi za južnu Francusku. Sada se već osjećam sigurniji, osjećam se Hrvatskim Političkim Emigrantom! Sada sam u emigraciji. Počeo sam tražiti svoje, kada kažem "svoje", dragi prijatelji tim mislim reći da tražim poštene i čestite hrvatske rodoljube, tražim istomišljenike za istu stvar, isti cilj: kako osloboditi Hrvatsku i Obnoviti Hrvatsku Državu.

Živio sam u Parizu i večeras ima ovdje nekoliko mojih prijatelja koji me poznaju iz Pariza. Želio bih, ne poradi njih ili poradi mene, nego poradi Vas koji ste ovdje a ne poznajete me iz Pariza, neka kažu riječ/dvije o meni, dali sam krnjio hrvatsko ime, dali sam pred ikim zatajio hrvatsko ime, osobito pred Francuzima i strancima. Nemojte zaboraviti, gospodo, da je Pariz za nas Hrvate drugi Beograd. Što sam se više isticao hrvatskom djelatnošću u Parizu, sve više i više za mene postaje opasnije. Sa sigurnošću mogu Vam večeras reći i to da sam ostao u Parizu, doživio bih sudbinu Zvonimira Kučara, Nedjeljka Mrkonjića "Zmijara", Brune Bušića, Mate Kolića i drugih.

Konačno dolazim u Ameriku 1969. god. Dolazim u Hrvatski Dom u San Francisco na 19 ulici i Mission. To me je oduševilo, jer mi je to bilo prvi put vidjeti, u emigraciji, jednu hrvatsku kuću, jedan Hrvatski Dom sa hrvatskim oznakama, sa hrvatskim slikama, sa hrvatskim zastavama i trobojnicima i sa hrvatskim osjećajima. (Napomena. U Parizu smo mi za naše hrvatske svetčanosti i potrebe iznajmljivali dvorane koje nisu bile ukrašene hrvatskim oznakama i hrvatskim ukrasima.) Tu u tom Hrvatskom Domu prilaze k meni gosp. Mate Kovačević i gosp. Zvonko Pribanić. Još sam toliko čovječan i uljudan da kažem gosp. Zvonko Pribanić. (Napomena. Gosp. Zvonko Pribanić je pošten Hrvat, čestit rodoljub koji nije imao dovoljno snage oduprijeti se lažovima, te poradi pomanjkanja zdravog prosuđivanja, postao je jatak lažova i doušnika stranih služba, koje usko surađuju sa jugoslavenskim vlastima. Svi su se oni okupili oko Hrvatskog Radio Sata u San Franciscu kojeg uređuje gosp. Ivo Vučičević. To okupljanje je počelo u proljeće 1979. god., od kada se među nama nalazi gosp. Jozo Vrbić.) Oni me pitaju da se učlanim u Dom, našto ja odgovaram: "Ljudi, vrlo rado, ali ja nemam 100 dollara za uplatiti da postanem član".

Pošto sam ja bio i radio kao građevinski radnik, oni me pitaju dali bi ja htio popraviti jedne stepenicu koje vode iz dvorane vani za tih sto dollara. Ja sam rekao da hoću i ona dvojica su za mene uplatili 100 dollara, i tako sam ja postao član Hrvatskog Doma u San Franciscu, jer nism htio niti želio biti izvan Hrvata područja San Francisca.

Nastojao sam u svakom pogledu, ne biti voditelj ili biti na čelu hrvatskih gibanja područja San Francisca i San Jose, nego sam nastojao biti sa Hrvatima i da ova hrvatska zajednica - kako se to biblijski kaže, ne živi samo o kruhu i vodi - nego joj treba od "A" do "Z", to jest tisuće stvari. Neka netko kaže, tko me poznaje, kada se je god pomoć tražila, bio ja tu nazočan ili ne, kada god je bilo potrebno pomoći Hrvata ili Hrvatsku stvar, i kada me se je pitalo, dali sam ikada odbio. No! Nikada, jer to nije u mojoj naravi, niti me je moja škrta rodila, kao što se mnogi drugi Hrvati škrto ponašaju kad je u pitanju hrvatska stvar. (Napomena. Ovo sam rekao zato jer smo imali FOND ZA OBRANU HRVATSKE u koji su Hrvati plemenita srca, po svojim hrvatskim osjećajima i svojim mogućnostima mogli poslati svoj udio, kako bi se mogli podmiriti visoki odvjetnički troškovi. Izuzev neznatni broj častnih Hrvata koji su pomogli koliko su mogli, i hvala im!, velika većina je ostala po strani. Iz škrtosti ili straha, svejedno, jer rezultat je isti! Jedan iz društva klevetnika i ptica zlokobnica Hrvatskog Radio Sata iz San Francisca je poslao pismo na Fond za Obranu Hrvatske, nazvavši ga: FOND ZA OBRANU PAKLA KOJI SLUŽI LUCIFERIMA. Tako da se i ovo zna ili da se nezaboravi.)

Nastavlja se.

Bobani
12-10-2014, 22:52
ŽELJA MOJE MAJKE IVE "VIĆEKE" BOBAN, GABRIĆ (četvrti (4) dio)

Sa te strane ja sam učinio i izvršio moj dio, kako sam to jutros rekao preko radio sata "GLAS SLOBODNA HRVATSKA", kojeg vode gg. Marijan Pehar i Leon Galić, kao župljanin i kao rodoljub.

Nove snage ovdje dolaze. Treba se tražiti nešto drugo. Ono što je nekada bilo dobro i zadovaljalo potrebe hrvatske zajednice u Bay Area, ne znači da to više nije dobro, nego znači da je dotrajalo i da trebaju izmjene. I tek se je počelo 1972. godine govoriti da bi trebalo oživijeti hrvatsku zajednicu ovdje. Jer, nezaboravimo jednu stvar, a ta je: Prije petnaest godina u ovom zalijevu nije bilo možda više od dvadeset do tridest hrvatske djece. Danas ih ima preko pet stotina. Vidite šta prirodni proce čini. Možemo se između sebe ženiti i udavati, što je jedna velika i plemenita stvar u tuđeme svijetu. Kada govorimo o ovome, želim naglasiti da su potrebe iziskivale da se nešto drugo ovdje mora napraviti. Napravili smo ovu zgradu "CROATIA ASSOCIATES", "HRVATSKI UDRUŽITELJI". Moje građevinsko poduzeće ju je gradilo i znam za svaki ekser gdje sam ga zabio.

Prijatelji dragi, najveću pogriješku činimo kada šutimo, kada oko istine obilazimo. A svijedoci smo svi ovdje i znamo koliko se je ovu zgradu bojkotiralo. Ovu zgradu se je bojkotiralo - uvjerenja sam, a to moje uvjerenje ću povući samo onda kada mi se protivno dokaže - da su ovu zgradu napravili Ranković i Đilas u ime hrvatstva i stavili ime "CROATIA ASSOCIATES", da bi u nju, ovu zgradu, više dolazili, nego što se je do sada dolazilo. (Napomena. Nije na vrpci. Ovu zgradi sam ja pronašao 9 siječnja 1978.. Tada smo gosp. Milan Cvitanović i ja počeli raditi na tome da iz ove velike i trošne zgrade napravimo jedan modreni "HRVATSKI DOM". Uzelo je više od godinu dana da se pripremi plan, kojeg je Arhiktekt gosp. Ivo Terzić napravio i svoj honorar, koji je prelazio preko sedam tisuća dollara, poklonio kao dar u taj hrvatski velebni i značajni podhvat. Hvala mu!

Gosp. Milan Cvitanović je najzaslužniji za sve administrativne korake i službene papire, tako da se zgrada službeno zove "DOM HRVATSKI UDRUŽITELJA". Bez pretjerivanja ja sam svakako najzaslužniji za izgradnju i moderniziranje zgrade. Skoro znam gdje se svaki čavao nalazi. Ja sam također isposlovao da Općina grada South San Francisca službeno proglasi po cijelom gradu da se za "GRAND OPENING" slavi "HRVATSKI TJEDAN", a sve to da se čuje i širi hrvatsko ime među strancima i Amerikancima koji nikada prije nisu čuli za hrvatsko ime. A Tadija Pavić iz San Jose, - ne znam dali je u ikakovoj svoji sa Ninom Pavićem koji u Vjesnikovim Feljtonima piše sa jugoslavenske perspektive o Hrvatima i hrvatskom nacionalizmu - je imao snage predlagati da se Dan Hrvatske Državnosti desetog Travnja održi u Domu Hrvatskih Udružitelja, ali samo Mili Bobanu treba zabraniti dolazak u tu zgradu. Kolike li drskosti i "hrvatske" svijesti?!)

Godine 1972. dolazi moj otac i Majka u posjetu ovdje. Najprije su bili su kod brata Rafe tjedan dana. Zatim kod sestre Kate tjedan dana, te i kod mene tjedan dana. Jedne večeri smo razgovarali. Roditelji ko' roditelji, žele sve znati. Mi smo skoro ovdje svi roditelji i znamo roditeljske osjećaje. Meni Mater govori: "Sinko, ti imaš djecu. kakova je tvoja buduća ideja za djecu. Šta ti misliš". Mama, moja buduća ideja je da se ja vratim kući, sa mojom djecom, u Hrvatsku i da mogu mirno i slobodno, niz moj put, moj kolovoz, ići u polje, sa čovjekom se slobodno sresti i sa njim još slobodnije pričati i razgovarati o sveme, bez bojazni, i reći mu da i mi Hrvati imamo svoju Državu Hrvatsku.

Moj Otac Petar, koji je skupa sa Zukinim Ocem bio u zatvoru, kaže: "Sinko, ja bih ti dao jedan savijet". Da čujem Tata: "Okani se ti svega toga. Ja sam stariji Hrvat od tebe, jer sam se prije tebe rodio. Dok ne sazori, jer prije zore svanuti se ne može, do Hravtske Države će jako teško doći. Zmija se u glavu tuče, a tko će ju tamo tući? Starci kao ja! A gdje ste Vi, naša snaga i naša mladost, utekli ste vani, a nas stare i nejake ostavili na milost i nemilost. Okani se ti moj sinko politike i svega toga. Imaš ti svoju djecu, svojih šestero anđela i svoju ženu. Ti si Hrvat i to ti nitko ne može oduzeti". Usput rečeno. Roditelji nikada svoju djecu ne uče pogrešno. Ja slušao i slušao. Jesili ti gotov, ćaća, pitam ja njega. "Jesam", kaže moj Otac. Kako ti Ćaća tamo živiš, pitam ga ja. "Pa, eto, tako, znaš, po seljački". Pa šta to znači "po seljački", pitam ja Ćaću. "Pa, eto, tako, iz dana u dan, jeli, krpari se. Vi se, moja djeca, razbježali, lijevo desno, jeli. Ostavili nas dvoje stari sami. I to se može izdržati, ali što je najteže, kada poštar svaki drugi dan prođe kroz selo a nami ne donese pismo od Vas. To boli, jer neznamo šta je s vama". Pa imaš li ti malo novca, Ćaća, pitam ja njega? "Ma sinko, eto tako. Prikupi se tu i tamo. Prodamo nešto duhana, nešto janjaca, nešto kokošiju i jaja i fala Bogu gladni nismo. Ja sam u bijedi rođen i u bijedi ću umrijeti". Zašto se ti te bijede ne okaneš, dragi moj Ćaća? A On će meni: "Kako ću se ja te bijede riješiti, kada sam ja srastao sa tom bijedom". Onda ja Ćaći. Pa dobro, sad sam te razumio. Kako ću se ja te politike riješiti i okanuti, kada jedino na politički način mi Hrvati možemo i moramo doći do Hrvatske Države. A On meni: "Sinko, kad je to tako, onda neka te Bog blagoslovi. Nikada više ti o tome ni riječi neću reći. Moj je Otac otišao odavle kući u siječnju 1973. a da Ga ja više nikada nisam vidio. Umro je na njivi vrđeći svoju seljačku dužnost, beruću kukuruz 23 rujna 1983., kao što i vojnik vrši svoju dužnost na bojnom polju.

Nastavlja se.

Bobani
15-10-2014, 17:06
ŽELJA MOJE MAJKE IVE "VIĆEKE" BOBAN, GABRIĆ (peti (5) dio)

Tako je i bilo. U mojim najtežim momentima i trenutcima kada je saznao šta se je s menom desilo, nazvao je moju sestru Matiju u Njemačku, piao ju dali je on išta čula šta se je sa Milanom dogodilo u Ameriki i dali je to sve istina što novine pišu. Sestra Matija Mu kaže da su pred njom novine i da sve najgore pišu o Milanu. Pa šta pišu, pita ju Otac. Ma sve najgore, sestra Matija odgovara Otcu. Poslije jedne stanke Otac kćeri Matiji odgovara: "Kada bi oni (tj. novine i Udba, mo.) pisali i govorili o mojem sinu Milanu sve najbolje, onda bih ga se ja stidio, sramio i odrekao bih ga se", završava moj dragi i voljeni Otac Petar Boban, Gabrić.

Kada sam saznao za ovaj Ćaćin razgovor sa sestrom Matijom, ja Mu napišem pismo u kojem sam naglasio da je bolje da se Udba i neprijatelji mene boje, nego da se ja njih bojim. Na svu sreću On je to pismo dobio, i kako je novina, glavno glasilo Hrvatskog Narodnog Otopra, HNO pisala, da ga je u novčeniku nasao i svojim prijateljima pokazivao: "Vidite šta mi moj sin Milan piše i da se on ne boji naši neprijatelja". Usput rečeno, kao što je rekao i Ćaća pok. Stanka Nižića, koji je poginuo 23 kolovoza 1981. u Švicarskoj, a njegov brat Blabo Nižić iz Toronta je došao na sprovod i nad otvorenom rakom pročitao telegram Ćaće iz Hercegovine, koji poručuje svome sinu Blagi: "Uskači u Stankove čizme, uskači! Nemoj se povlačiti". Tako je i meni moj Ćaća rekao.

On se je ispovijedio u nedjelju 20 rujna a u ponedjeljak 21 rujna 1981. godine išao je sa svojom suprugom "Vičekom" brati kukuriz i na koljenima svoga kuma Dominika Boban, Blaškića od kljenuti srca izdahnuo. Kako su mi javili da su mu zadnje riječi bile: "Sretan sam da se moj sin Milan njih ne boji i ja umirem veseo..."

Dalje, naslušao sam se svega i svačega. Fala dragome Bogu što imam jedno Božije nadahnuće, Božiju snagu, koje su mi uvijek bile pravac. Ni vjetrovi, ni oluje nisu me mogli skrenuti s tog pravca, već sam uvijek smjelo išao tim pravcem za oslobođenje naše Hrvatske.

Kada sam na sastanke išao, spreman sam išao, a ne kao neki kada dođu na sastanak, došli su nespremni, a oni koji je došao spreman i predložio spreman prijedlog za rad, naišao je na oporbu onih koji su došli nespremni i odmah počeli glasovati protiv spremna prijedloga. Protiv lijenčina i protiv takojevića sam se uvijek borio i bori ću se uvijek. To je u mojoj dužnosti. Jer da bi mi bili ravnopravni u diskusijama, trebaju i ti nespremni nespavati jednu noć te se pripremiti i spremni doći na sastanak. Tek tada, u podjednako nenaspavanih noći u pripremanju za naš zajednički cilj i zajedničku svrhu, moći ćemo razgovarati.

Zašto sam sve ovo rekao? Ja sam sudjelovao skoro na preko tisuću sastanaka za našu hrvatsku stvar u zadnjih 25 godina moje političke emigracije. Prožvakao sam deset kila čačkalica u toj lomljavini živaca, ne da se bogatim ili obogatim, nego da stvarno krenemo naprijed u našim hrvatskim nastojanjima za oslobođenje Hrvatske. Sve što sam radio radio sam da dokažemo strancima od kralja Tomislava do Brune Bušića, Stanka Nižića, Mate Kolića i drugih, da smo častni sljedbenici njihovih ideala.

Ta ideja me je uvijek vodila. I ovdje priznajem, dragi moji prijatelji, Vama koji ste večeras ovdje, jednu veliku istinu, a ta je: da čovjek nikda neće uspijeti, bilo u kojem poslu: trgovačkom, športskom, političkom - osobito u političkom - kulturnom i svim drugim, ako nema razumijevanje svoje supruge.

Fala dragome Bogu, evo nas sedamnaest godina u braku, zajedno. Imamo šestero djece, fala dragome Bogu. Nikada mi nije rekla: "Mile, nemoj to i to činiti, ili zašto to ili to činiš." Više je učinila za našu hrvatsku stvar, kao strankinja, i to sa ponosom ovdje govorim, nego mnogi koji su Hrvati ili koje su Hrvatice sa mokrim jezicima, i ništa više. Ovo nije napadanje ili ogovaranje bilo na koga. Ovo je obrana, obrana koju sam Vam morao večera reći, Vama mojim prijateljima.

Ja Vas večeras pitam, dragi moji prijatelji, kako bi se Vi osjećali i šta bi Vi sve rekli o onima koji su Vas najviše oklevetali i teren pripremili za sudski proces u New York-u?

Eno tamo sjedi moja od 14 godina kćer Catherina. Na Uskrs prošle godine, dakle još nema ni godinu dana, kada se svak veseli Kristovu Uskrsnuću. Izišli smo iz Crkve. Svak gleda svoje prijatelje, traži svoje društvo; djeca k svojima, žene k svojima a ja k mojima, muškarcima. Čestitamo jedai drugima Uskrs, pa čak i Deseti Travnja. Mnoštvo naroda na parkingu, sve Hrvatice i Hrvati. Djece na stotine. Sve muno Uskrsnog veselja!

Iđući kući, supruga je vozila. Ja sam čitao Glas Koncila. Primijetio sam da moja kćer Catherina nešto kroz plač govori. Pošto sam čitao novine, priznajem da nisam posvetio mnogo pažnje između moje kćeri Catherine i moje supruge Annie, ali sam primijetio da nešto nije u redu.

Nastavlja se.

Bobani
16-10-2014, 16:41
ŽELJA MOJE MAJKE IVE "VIĆEKE" BOBAN, GABRIĆ (šesti (6) dio)

Kada smo došli kući pitam ja suprugu: Šta je? Zašto je Catherina plakal? Supruga mi kaže da sada uzvanici dolaze te da će mi to reći kasnije. To je njezin običaj ne pričati stvari pred djecom koja nisu za djecu. Mene je to uistinu, u isto vrijeme zanimalo i brigalo što će mi to supruga reći kasnije. Oko četiri sata iza objeda, kada su se uzvanici razišli, pitam ja suprugu dali mi može sada reći, sada smo sami. Supruga mi kaže da je Catherina plakala zato što je jedna djevojčica na parkingu nagovarala druge djevojčice da se ne druže sa Catherinom Boban, jer je njezin otac ubojica i palikuća (Napomena: Odnosi se na podmetnuti požar na kuću koju je gradio gosp. Ivan Kapetanović u kolovozu 1977. godine. Podmetači požara nisu otkriveni, mo.)

To je bilo u travnju, na Uskrs, dakle sedam tjedana prije mojeg hapšenja. Sada Vas ja pitam, dragi moji prijatelji: Otkud sve to! Otkud svi ovi zapletaji! Tko je to sve tako lijepo pripremio da i djeca o tome znaju i javno na parkingu pričaju, dok ja nisam niša znao niti išta primijetio? To je razumljivo da nisam ništa primijetio, jer sam bio vrlo prezauzed gradnjom ove zgrade gdje se večeras nalazimo. Ovu zgradu sam gradio i izgrađivao da se Hrvati i njihova djeca imaju gdje sastati i razonoditi. Jeli to nama ovakovu situaciju u kojoj se danas nalazimo Udbaš pripremio? No! Ja znam što ovdje večeras govorim i znam koliko mogu reći. Ja Vama ovdje ne govorim da Vi od njih okrećete glave, daleko od toga. Sa takovim koji su nas stavili u današnji položaj samo im možete reći dobar dan za dobar dan, i ništa više. Inače ćete nagrabusiti kao i ja. (Napomena: U to vrijeme je bilo popularno biti doušnikom, jer oni koji su na to pristali su nesmetano mogli putovati u Jugoslaviju i vraćati se nazad bez straha i bojazni. Nikada nisi mogao znati kada ćete netko optužiti za nešto što nisi nikada počinio. To je bilo lako, jer smo bilo raznim poznajstvima i prijateljstvima izmješani. Slučaj dra. Andrije Artukovića i naš njujorški slučaj će mnogima otvoriti oči te će ti labavi Hrvati konačno uvidjeti da Wachington i Beograd uzajmno rade protiv probitaka Hrvatske, mo)

Iz moje velike dobrote i ljubavi za Hrvatsku ja sam uhapšen i skupa sa mojom obitelji trpim i patim ovu nepravdu i poteškoće. Ja ću moju nevinost dokazati na njujorškom sudu. Zato Vas ja ovdje pita, ne da Vas gnjavim nego da budete živi svjedoci: Dali će oni koji su šurovali u mome hapšenju imati snagu, kada se ja povratim iz New York-a čist od svih trinaest (13) točaka optužbi reći: Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh! Ne. Ti ljudi neće imati te snage. Kažem opet: NE! Ti ljudi su skalupirani na drugi način, njihov način i to je njihov način rada.

Imali smo neki dan sjednicu u Hrvatsko Domu u San Francisku. Prijateljski se je počelo govoriti. Ima ovdje večeras nekoliko svjedoka koji su bili na toj sjednici. Prijedlozi su padali gdje održati ove godine Dan Hrvatske Državnosti Desetog Travnja. Jedan se diže i kaže: "Ja ne znam dali svi drugi iskreno govore, ali ja iskreno govorim". (Napomena: To je bio gosp. Josip Vrbić koji je istu večer rekao za gosp. Marijana Pehara da je "Otporaški" obojen, našto mu je Marijan Pehar odgovorio da je on samo hrvatski obojen.)

Dragi moji prijatelji gosp. Josip Vrbić nam je dao način i put kako doći do svađe. Takove guje mi imamo u njedrima. Takove guje mi oko sebe držimo i sa takovim gujama se družimo. Mi ako želimo biti državotvorni Hrvati, najprije moramo znati šta hoćemo: govoriti iskreno ili ćemo iskreno lagati, ogovarati i olajavati svoje prijatelje. Prepustimo to budućnosti. Idemo dalje!

Nedavno me je jedno društvance pozvalo, te pitaju s lijeva na desno, ko' iz straha da me ne uvrijede: kako se osjećam. Ja sam im rekao da se osjećam čelično, dobro, i još bolje od dobra, da se osjećam vrlo dobro. Osjećam se vrlo dobro jer sam siguran u sebe, a onaj koji je siguran u sebe je čist kao zlato, a za zlato se hrđa ne hvata. Ako bude vladalo ono pravilo: dvojica bez duše, treći bez glave, onda sam ja nastradao. Ali ako bude vladalo ono pravilo: Deder, dokaze ovdje, činjenice ovdje, onda sam ja nakonju, čist i slobodan čovjek.

Prije tjedan dana sam ja imao priliku vidjeti te lažove na saslušanju Joze Majića, Ilije Ćurića na treći veljače, kada su počeli nabrajati da su u njihovu klevetničkom društvu. I sada će se desiti to da ja, Mile Boban, tužim ovoga ili onoga. Mile Boban ne tuži nikoga. Mile Boban se samo brani od raznih kleveta i ogovaranja. Meni je Bog dao život da ga imam pravu čuvati i braniti. I ja to činim. Svi oni koji kasnije budu snosili bilo kakove posljedice, ne trebaju okrivljavati Milu Boban, nego neka okrivljuju sami sebe i one druge koji su na saslušanju sami upirali prstom na one koji su o meni širili laži, ogovarali i klevetali me. Tu da se razumijemo. Napomena: Mjesec dva dana prije mojeg hapšenja 25 lipnja 1981. godine, pred Crkvom u San Jose Jozo Majić, Andrija Škrabo i Ilija Ćurić su dijelili letke protiv mene. Sadržaj tog letak je bio klevetnički i udbaškog karaktera. U tom letku se mene optuđuje da sam ja zapalio kuću Ivana Kapetanovića, ubio Križana Brkića i mnogo drugih laži. Iz toga je došlo do mojeg hapšenja. Prije nego sam pošao na sud u New York 15 veljače 1982. godine, tužio sam gore spomenutu trojku, tako da je došlo 3 veljače do saslušanja ove trojke, mo.)

Nastavlja se.

Bobani
17-10-2014, 15:51
ŽELJA MOJE MAJKE IVE "VIĆEKE" BOBAN, GABRIĆ (sedmi (7) dio)

Da se malo vratim natrag. Kada je moj Otac Petar bio ovdje ima upravo sada 10 godina, pričali smo o svemu. U jednom razgovoru on meni: "Sinko, želio bih ti o nekim stvarima govoriti. Kada si bio kući nisam ti htio govoriti o mnogim stvarima o ratu, za vrijeme i poslije rata. Bio si mald, neiskusan i vitren. Sada si oženjen i roditelji si. Znaš kako je kod na bilo i da sam u zatvoru bio i uvijek glavi mjesto tražio, švercujući duhanom i boreći se da preživimo. Sada si pola života prošao i Bog sami znate hoću li te ikada više vidjeti. Ti znaš da sam ja bio u Domobranima i ranjen bio na Romaniji 1942. Poslije rata današnja vlast me je progonila, ne zbog lumpovalja, krađa, tuča ili provala, nego zbog mojeg hrvatstva. Zato pamet u glavu, jer ne znaš ko' s kim šuruje." na svu žalost nikada više se nismo vidjeli.

Mnogo mi često puta pitaju kako to da ja o mnogim stvarima govorim, imana, datume i godinu spominjem i da mnoge stvari znam. Hvala Bogu zapamtio! Kunem Vam se, eno ih tamo, mojih svih šestero djece, sjede na klupi. Zapamtit će i moja djeca! Zapamtit će i moja supruga! Završit ću, ali samo još nešto.

Neki dan je došao u moju kuću jedan prijatelj iz iskrenih motiva, i pati me: "Mile, istinu mi kaži kako se osjećaš, ali samo istinu i šta te najviše muči. Da sam ja na tvojem mjestu, ne znam bili sve ovo mogao izdržati". (Napomena. To je bio Jakov Jurić, mo) Ja ga gledam i smijem se, a on meni: "Šta se smije". A ja njemu: Dragi moj prijatelju izgleda meni da u tebi nema ni kapi vjere, baš ni kapi vjere.

Naposljetku želim Vam sve najbolje. ja ću se braniti i ja ću se obraniti. Ja ću sa vama biti prijatelj. Ovaj slučaj neće narušiti moje prijateljstvo s Vama i čvrsto vjerujem da neće ni Vaše s menom, jer u protivnom nebi večeras bili ovdje. Ali oni koji su koji su prošle godine kada sam ja bio uhapšen i stavili pjesmu na Radio Sat: "Hode Mujo niz čaršiju i nikad se više vratiti neće". (Napomena. Urednik Hrvatskog Radio Sata u San Franciscu, gosp. Ivo Vučičević je stavio tu pjesmu po želji društva svojih klevetnika. Gosp. Nedjeljko Miličević se sa njim prepirao poradi te pjesme, našto mu je gosp. Vučičević rekao: "Ja ću se ispričati gosp. Bobanu zbog sumnje i uvreda koje sam mu nanio, ako ga sud oslobodi optužbe". Niti je mene sud pronašao krivim niti se je gosp. Vučičević ikada ispričao. Ni Vjesnik u Srijedu se nikada nije ispričao za nanešene uvrede i klevete hrvatsome narodu, pa onda nazdravlje obadvojici!)

Ja Vam kažem da se ja vraćam. Šime se vraća i vratit će se Šime...i gdje će biti da će biti, lipo će mu biti.

Na koncu ispričavam se poradi duljine. Oprostite što sam najviše o sebi govorio. Uostalom došli ste ovdje poradi mene i ovo je moja večer. Ja vas sve volim. Pozdravljam Vas sve. Želim Vam sve najbolje. Završavam onom iz Biblije: Ne plačite žene mene, neg plačite sinke Vaše koji mene na sud daše. Ja bih tu izreku preinačio u: da nitko ne treba plakati za mojom sudbinom, već za sudbinom onih koji su mene i moju obitelj stavili na ove iskušnje, muke i patnje. Hvala Vam! (Napomena. Pošto su neke žene plakale dok sam govorio a mnogima su oči suzne bile, nabrzinu sam se sjetio ove biblijske izreke, i zato sam ju na koncu rekao.)

xxxxxxxxxxxxxxxxx

Eto draga Mama, na tvoju i za tvoju želju sam prepisao s vrpce moj govor s oproštajne večere pred polazak na sud u New York. Sada možeš znati što sam sve rekao. To si željela znati prije nego odeš u vječnost. A ti nađi nekoga u selu ko' ćeti pročitati ovo pismo, ili otiđi u Grude kod sestre Mile da ti njezina djeca ovo pročitaju. Usput ću ti što je gosp. Vlado Glavaš iz Chicaga rekao o nama u programu svojim slušateljima 15 studenoga 1981. godine:

"Kako znate, deset Hrvata iz Amerike i Canade, početkom veljaše iščekuje sudski proces u New York-u. Od tih su: Mile Markić, Ivan Mišetić, Ante Ljubas, Ranko Primorac su u zatvoru, Milan bagarić, Miro Biošić, Vinko Logarušić, Drago sudar iz Toronta, Anđelko Jakić i Mile Boban iz San Francisca se brane sa slobode. Poznavajući optužene, mi vjerujeme da oni neće dugo čamiti iza željeznih rešetaka i vjerujemo da je pobjkeda na našoj strani.

No, bez obzira na ishod sudskog procesa, pa taman ovi hrvatski žrtvenici sutra izišli na potpunu slobodu, policija je uspjela što je tražila. Ljudi su izgubili poslove, uzeti su odvjetnici koji traže veliki novac, poremećene su obiteljske njege, i što je najžalostnije, unijet je velik nered i nepovjerenje među Hrvate.

Ne gledajući što će sutra biti, dužnost je nas Hrvata da priskočimo u pomoć odmah danas, kako bi umanjili obiteljske boli i skinuli crni plašt sa hrvatskog imena, i na koncu da pomognemo samu obranu. Jer će od same obrane ovisiti, ne samo sudbina ovih hrvatskih žrtvenika, nego i buduća hrvatska djelatnost na ovom kontinentu. Da bi donekle ovo postigli, Hrvati Chicaga priredjuju dobrotvorni bankvet vešeras u šest sati i trideset...Svi nam dobro došli!!!!

Nastavalja se.

Bobani
18-10-2014, 00:30
ŽELJA MOJE MAJKE IVE "VIĆEKE" BOBAN, GABRIĆ (osmi (8) dio)

Draga moja Mama kako vidiš da je gosp. Glavaš zabrinut za sudbinu uhapšenih Hrvata. On vjeruje da oni neće dugo čamiti iza željeznih tešetaka i da će pobjeda biti na našoj strani. On poziva Hrvate na njihovu dužnost da priskoče u pomoć i to odmah. Ti ćeš sve pročitati, odnosno netko ćeti pročitati te ćeš moći sama zaključiti tko je dobar a tko loš, tko je netko a tko je netko.

Sada poslušajmo gosp. Ivu Vučičevića iz San Francisca i njegov program kojeg je uputio svojim slušateljima 22 svibnja 1982. godine:

"U subotu je konačno izrekla svoj pravorijek na sudjenju protiv desetorice Hrvata u New Yorku, i vijest se ubrzo proširila diljem naših naseobina po Americi. Saznajemo da je (novina, om) New York Times objavio pravorijek u jednom svom mjesnom i nedjeljnom izdanju, (Napomena. Za kakove kvake se gosp. Vučičević hvata samo da omalovaži dogadjaj pred hrvatskom javnošću. I sam u svojem početu kaže da se je "...vijest ubrzo proširila diljem naših naseobina po Americi...". da je to bila jedna nedjeljna mjesna novina koja je namjenjena samo užem krugu i susjedima u susjedstvu, za sigurno se vijest nebi tako brzo proširila. Kakove li kontradiktornosti!) kao i San Francisko Examiner.

Po uputi suda, porota je trebala pronaći krivim ili osloboditi krivnje od optužbe sve optužene, ako po njenom mišljenju ne prihvaća dokaze i svjedoke državnog tužitelja, izva svake sumnje. Svoju odluku porota je donijela na temelju dvije optužbe. Prvo urodotm, to jest dogovor optuženih za urotničko djelo, i drugo, izvršenje stanovitih zločina, uključivši posjedovanje i prenešanje oružja i njemačka pisma i umorstva.

Po tim uputama je pronašla krivim pod obadvije točke optuženog: Milu Markića, Antu Ljubasa, Milana Bagarića, i Ranka Primorca. A na temelju prve točke, to jest urote: Vinka Logarušića i Dragu Sudara. Po tim istim uputama, optuženi: Miro Biošić, Andjelko Jakić, Mile Boban i Ivan Mišetić oslobodjeni su optužbe i nisu pronadjeni krivim izvan svake sumnje, te su odmah pušteni na slobodu.

Sudac će izreći osudu šest tjedan nakon pravorijeka porote, to jest od prilike krajem mjeseca lipnja. Po točki jedan optužbe, svaki osudjeni bi mogao teoretski dobiti do dvadeset godina tamnice, a po točki dva najviše do dvadeset godina. Ali isto tako osuda može biti izrečena minimalno. (Napomen. Da je gosp. Ivo Vučečević zastao ovdje, to bi se moglo podrazumijevati kao dnevna vijest dogadjaja. Ali kada je gosp. Vučičević počeo izlagati svoje mišljenje, to više nije izgledalo kao vijest, nego kao obični istres svoje mržnje prema uhapšenima)

Kao sto se moglo i očekivati, pravorijek porote izazvao je i razočaranje i radost kod svih onih koji su pratili sudsku raspravu. O tome zašto je porota donijala takovu odluku a ne drugačiju, to jest zašto nije sve oslobodila ili sve osudila, raspravljat će se još dugo vremena. Svakako da je američki sud dokazao da nije fašistički kao što su neki govorili i pisali, niti je proizvod neke židovske urote, jer je židova bilo medju porotom i medju odvjetnicima obrane i medju odvjetnicima optužbe. (Napomena. Gosp. Ivo Vučičević je bio onaj zadrti ustaša koji je u svoje vrijeme klicao Hitleru, koje je progonio židove. Odvjetnici optužbe i odvjetnici obrane su svi bili židovi, osim jednoga Mike Monica iz Chicaga koji je branio Ivana Mišetića. Zato nije nikako moglo biti niti je bilo govora o nekom sudu židovske proizvodnje, kako to "lijepo" gosp. Ivo Vučičević izviješćava slušateljstvo Hrvatskog Radio Sata iz San Francisca, jer su svi optuženi ratni ili poslije ratni hrvatski naraštaj, kojeg nije školala antisemitistička škola, već komunistička. zato se može mirne duše reći da je taj nekakav sud židovske urote, proizvod gosp. Ive Vučičevića bolesne mašte.)

Nastavlja se.

Bobani
18-10-2014, 13:54
ŽELJA MOJE MAJKE IVE "VIĆEKE" BOBAN GABRIĆ, (deveti (9) dio) i kraj ovog pisma mojoj Majki)

A što se tiče porotovog pravorijeka kojeg se može razumijeti samo kroz službenu američku politiku, koja je toliko utjecajna na svim područjima američkog javnog života, pa tako i na području sudstva, da je početkom rujna ove 1986. godine mogla pustiti jednog ruskog špijuna, gosp. Zakarova, kojeg je zamijenila za svojeg američkog špijuna , gosp. Daniloffa. Sve se to odigrava bez suda i porote, a Vi ste znali tvrditi, gosp. Vučičeviću, preko Vašeg Radio programa da se ovdje u Americi vlada ne miješa u sudstvo koje je odvojeno tijelo od svih vladinih utjecaja. Onda tko je izručio dra. Andriju Artukovića ako nije vlada. Američki sud ga nije osudio na izručenje.)

Mi ćemo se od vremena do vremena osvrnuti na neku točku ove rasprave koja je nanijela veliku štetu ugledu hrvatskog imena i hrvatskoj narodnoj borbi. (Napomena. Kada su Hrvata San Francisca štrajkali gladju 1978. god. pred federalnom zgradom, na jednom transparentu je pisalo: MI HRVATI SE BORIMO ZA LJUDSKA PRAVA. Nitko drugi nego Vi, gosp. Vučičeviću, bili ste protiv riječi "borba", jer da to može naškoditi hrvatskome imenu. Tada sam ja Vama u oči rekao: "Ona ovca jkoja svoje runo ne može nosti, osudjena je na smrt. Ako nama Hrvatima bude smetala riječ "borba", onda smo i mi osudjeni na iščezniće." Četiri godine kasnije, to jest 1982. Vi se zdušno razbacujete sa riječi "hrvatske narodne borbe".)

Državni odvjetnik u svom završnom govoru je, medjutim, naglasio, da se ovdje ne radi o političkom procesu, kao što su to htijeli optuženi, i ne radi se o političkoj borbi protiv Hrvata u okviru zakonskih mogućnosti ove zemlje, nego samo o progonu počinjenih zločina. (Napomena. Ovdje gosp. Vučičević se nateže iz dno nožnih žila kako uvjeriti svoje slušatelje da su optuženi Hrvati krivi, a prešućuje svoje prijatelje koji su bili državni svjedoci protin nas. Zato nas ni čudi što gosp. Vučičević brani stav državnih odvjetnika koji su njegovom prijateljima dali pomilovanje (imunitet) za sve počinjene zločine u ovoj zemlji. Osudjeni i optuženi Hrvati su sam "patnici za tudje grijehe".

Na sudjenju se, po nekim točkama optužnice, nije uopće raspravljalo, kao na primjer o slučaju Cikoja, o bombama u New Yorku, o nekim dogadjajima u okolici San Francisca, i o drugima. Da će se istraga nastaviti u smiaslu izjave glavnog ravnatelja FBI. Webstera, koji je prošle godine rekao: "da je to jedan od procesa, jedan od rezultata istrage protiv hrvatskog terorizma, koja se nastavlja". (Napomena. Ni Bog čovjeka ne sudi dok ne umre. Eto, gosp. Vučičević osudi sve one sa kojima se ne slaže, prije nego su ovi bilo koji prekršaj učinili. Njemu je svakako veoma žao što je optužnica bila pretrpana onim optužbama koje se nisu mogle dokazati, te kao takove u početku procesa bile odbačene. Pozivati su uvijek šta su državni odvjetnici rekli je identično koji su za gotov "groš" prihvatili, prihvaćali i vjerovali u sve ono što je 1946. godine državno odvjetnik Jugoslavije, drug Jakov Blažević, upotrebljavao na sudu protiv Njegove Uzoritosti, zagrabačkog Nadbiskupa dra. Alojzija Stepinca.)

U medju vremenu se očekuje da će odvjetnici onih koji su pronadjeni krivima, uložiti priziv na višu ustanovu", završava svoje izlaganje preko radio sata gosp. Ivo Vučičević.

Eto, draga moja Mama, šaljem ti što si od mene tražila. Moji osjećaji su izraženi u ovom pismu, a ti možeš sama prosuditi kako nam je bilo. Sve napisano kosim slovima nije bilo na vrpci. To sam ja ubacio kada sam prepisivao s vrpce.

Catherina je kod Rafe u San Franciscu. Ona želi ići u Francusku, pa joj treba jedan predmet koji je u San Franciscu, a kojeg će francuska Sorbonne priznati.

Mi smo fala Bobu svi dobro i zdravo. Za Božić Catherine dolazi ovdje pa ćemo zajedno sprovesti božićne blagdane. Ja se nadam da si ti sa zdravljem jako dobro. Molim te Mama, pozdrave sve naše susjede i zaželi im svima Sretan Božić i Sretnu Novu 1987. Godinu od nas sviju. A Tebe, draga mama, tvoj sin Milan, Tvoja unučad i Tvoja nevijesta Ti žele Sretan Božić i Sretnu i Blagoslovljenu Novu 1987. Godinu!

Draga Mama željela si imati ovu vrpcu. Ja sam sve prepisao za Tebe s vrpce na papir kako bi moga što bolje i što jasnije sa vrpce mogla sve znati.

Bog! Tvoj sin Milan.

Bobani
30-10-2014, 22:00
FONDAMENTALIZAM AYATOLLAH KHOMEINIJA U SLUŽBI AL-QUADE I ISLS


HRSmoock Gabro Vuskic • prije 27 minuta

Ne bih se ja.... Gabro, mnogo uzdao u Vojislava Šešelja i njegovu riječ. Svašta je on pričao po Kanadi i Americi, samo da bi izvukao lovu od iseljenika, kao i mnogi drugi..

Gabro Vuskic HRSmoock • prije par sekundi

Ne radi se tu više o dru. Šešelji koliko se radi o njegovoj izjavi. Ja tu njegovu jednosatnu vrpci imam, a slovenska novina Mladina se u listopadu 1989. godine na tu vrpcu osvrnula i, mislim, da ju je u cijelosti prepisala kako bi "jugoslavenske narode i narodnosti" upoznala o srpskoj demagogiji s jedne strane, a opet s druge strane o "međunarodnom Fondamentalizmu" koji se je tada, godine 1989, uoči revolucije iranskog vođe Homenija, širio kao kuga, a njemački novinar i publicista Hanz Petar Rullman u svojem časopisu "HRVATSKA DOMOVINA" opominje i Srbe i Hrvate na opasnot tog Fondamentalizma, kojeg bi se danas, godine 2014 moglo okarakterizirati kao prethodnica svih današnjih ratova ISLS po Iranu, Siriji, Turskoj i dalje. O tome sam htio reći dali je ili nije dr. Vojislav Šešelji bio u pravu ili ne, ili, čak, vizioner. Ništa ni više ni manje.

Ostim toga nama Hrvatima se ne može ni iz kojeg ugla predbacivati, reći i prstom u nas upirati da smo bili neprijateljski raspoloženi prema "braći" muslimanima. Mi smo njih smatrali, a i danas to mnogi u svojim srcima tako misle, uključivši i mene, SVOJIMA. BRAĆOM, ali to je tako bilo s naše strane, što, na svu žalost to nije bilo sa njihove, muslimanske strane. To su oni uvijek znali, a to i mi Hrvati danas znamo; i ne samo to, nego uz to znamno nešto i više, a to je: da nam nisu bili iskreni.

Možda će doći vrijeme da ćemo mi Hrvati ispeći VOLA NA RAŽNJU umjesto janjca, kada se oni povrati svojima, kao što je i onaj iz Bibilje ispeka na ražnju janje svojem izgubljenom sinu kada se je povratio K SVOJIMA, U SVOJU KUĆU. Otporaš.

Bobani
01-11-2014, 23:12
PJESMA ZA SVA VREMENA I ZA SVE POGINULE HRVATE U BORBI ZA HRVATSKU DRŽAVU



http://www.blog-pjesnika.bloge...

Ova pjesma za sva vremena i za sve poginule Hrvatice i Hrvate u borbi za Hrvatsku Državu od stoljeća sedmoga pa do naših danas dana, neka bude inspiracija i nadahnuće svim hrvatskim nadolazećim pokoljenjima i naraštajima.


Slava Palima!


Živi na Okup! Otporaš.
Otporas is online now Add to Otporas's Reputation Report Post Edit/Delete Message

Bobani
02-01-2015, 22:05
Tko su farizeji?
Discussion on Kamenjar.Com 3 comments
Tko su farizeji?
Gabro Vuskic
Gabro Vuskic an hour ago

"PISMA ČITATELJA", H.T. st. 20., br. 283, 10.5.1983., Victoria, 3021, Australija.

Kao Novogodišnji Doprinos za godinu 2015. i za glasače drugoga kruga 11 siječnja za predsjednika RH, donosim ovdje jedno poruku jednog Hrvata iz Livna kao MOLBA ZA OPROST. Nadati se je da će se i drugi prevareni Hrvati ugledati u svrhu ove molbe te i oni početi tražiti OPROŠTENJE. Pročitajte pomno i sami samceti formirajte Vaš stav i vašemišljenje povodom ove molbe; jer svima nama, na jedan ili drugi način imalo bi se što/šta oprostiti a mi oprost i drugima dati. Zatim dolazi odgovor urednika novine Dinka Dedića, kao i vrlo opširno Zvonka Bušića OBRAZLOŽENJE na ovu MOLBU. Zvonke Bušića OBRAZLOŽENJE se nalazi u H.T. br. 295, st. 14/15 od 2.8.1983. Ako čitatelje portala Kamenjara ovo bude zanimalo, spreman sam ih zadovoljiti i ovo ovdje iznijeti baš na stranicama Kamenjara. Mogao sam to kao jedan povijestni dio hrvatske političke emigracije iznijeti i na drugim portalima, ali nisam htio. Ja sam iz Kamenjara i pišem za Kamenjar. MOLBA počima:

Stipe Kuliš. PO BOX 506, Kingston, ACT, 2604
"Hrvatski Tjednik"
PO BOX, St: Albans, Vic., 3021,
Canberra, 3 svibnja 83.

Poštovani uredniče našeg "Hrvatskog Tjednika"!

Ja, Stipe Kuliš, želim Vam se obratiti s jednom molbom. Molio bih "Hrvatski Tjednik" da objavio ovaj moj oglas.
Ja sam Stipe Kuliš, rođem sam 23 kolovoza 1950., nedaleko Livna. Nekoliko godina sam bio suradnik udbe u Australiji, ali nisam više. Zato molim braću Hrvate za oproštaj, jer od Hrvata nisak nikoga ubio, niti je itko zbog mene dopao zatvora.

Ranije sam poslao nekoliko pisama na Hrvatski klub O:Connor i molio da mi se oprosti. Neki su mi oprostili, ali nije i gospodin Josip Butković. Nakon završetka njihova sabora, gdje se je razgovaralo o mojem slučaju, Omer Ćurković mi je javio da nema oproštaja. Ne znam zašto, jer ja nisam nikoga ubio, a ima ih u hrvatskim redovima koji su gori nego što sam ja bio, za koje se ne zna.

Ja se često kajem što nisam poslušao svojeg ujaka Antu Milolozu. Volio bih da mogu doći na sjednicu u Hrvatski klub O.Connor. Hrvatski izdajice, koji su me stavili u ovo zlo, svaku večer su po klubovima, a kasnije se obraćaju na jugo-udbu, na ovu adresu: 103 Mugga Way Red Hill, ACT, ili telefoniraju na broj 953 426.

Meni je jugo-udba dala nekoliko diploma, jer ja nemam nikakve struke ni zanata. Oni su me i vjenčali s nekom Srpkinjom 21.10.1975. Rastavio sam se 23 listopada 1982. (broj P- 346/82), što je učinjeno na općinskom sudu u Livnu, s objašnjenjem da sam kriminalac, kako je ona kazala, jer u srbokomunističkoj Jugoslaviji Srbi imaju sva prava.

Oni uvijek govore kako su ustaše klali Srbe, a nikada ne spominju koliko su nevinih Hrvata oni poklali po Hrvatskoj. Što su oni imali tražiti s ove strane Drine? Drina je međa, ali oni je ne priznaju, jer hoće da sve bude velika Srbija.

U Canberri žive dva Hrvata koji su me stavili u zlo. Ja molim za oproštaj, a ja sam hrvatsko dijete i želim se vratiti svom hrvatskom narodu. Ja, Stipe Kuliš, molim svu braću Hrvate da mi oproste za moju prošlost. Stipe Kuliš je bio hrvatski izdajnik, ali nikada više neću izdati svoga hrvatskog naroda.

Živila naša lijepa Hrvatska! - Živio hrvatski narod! Smrt svakoj Jugoslaviji!
Stipe Kuliš od Livna, Bosna, Hrvatska.

Ps:
Ukoliko objavite ovaj moj oglas, molim Vas da po jedan broj pošaljete na ove dvije adrese: Šef i bandit jugo-udbe Jure MOMIĆ, SUP. Livno. 79500, BiH, Jugoslavija; i Šef i bandit jugo-udbe Đuro KOVAČEVIĆ, SUP, Mosta, Jugoslavija.
Slijedi odgovor uredbnika H.T. Dinka Dedića, naravno ako čitatelje to bude zanimalo.

Bobani
05-01-2015, 18:08
FBI, UDBA I INTERVJU DRA. A. PAVELIĆA SA MILOM BOBAN

INTERVJU S MILOM BOBAN, Pročelnikom HNO

održanom na hrvatskom radio-satu u Torontu 3 listopada 1982.
Razgovor vodio dr. Ante Pavelić, voditelj radio-programa "Glas Hrvatske" za grad Toronto i okolicu.



Ovaj Intervju za tisak je pripremila gospđ. Đurđića Ruškač i poslala na Hrvatski Tjednik u Australiju koji je izišao 30 studenoga 1982. u HT., br. 262., stranica 8 i 9.

(Da se danas, poslije više od 32 godine zna i da se potpuno ne zaboravi, mene je iz Toronta nazvao u ime Hrvatskog Nogometnog Kluba "METROS CROATIA" gosp. Milan Krijan, te me zamolio: bih li ja htio doći u Toronto održati jedno predavanje povodom njujorškog procesa hrvatskoj desetorki, članovima i simpatizerima organizacije Hrvatski narodni Otopor, tim više da je iz Toronta na sudu u Njujorku bio i Drago Sudar, jedan vrlo poznati Hrvat među Hrvatima grada Toronto. Tema predavanja treba biti "NJUJORŠKI PROCES HRVATIMA".
Gosp. Milan Krijan je htio tim predavanjem smiriti napetosti i nemirne duhove među Hrvatima grada Toronta, jer, navodno, poradi tog njujorškog procesa na kojem je bio i Drago Sudar, Hrvati grada Toronta su bili rastrgani i podvojeni ovim procesom.

Predavanje je održano u jednom Hotelu, mislim da je bio Hilton Hotel, ali nisam siguran. Siguran sam da je to bilo ili na sedmom ili devetom katu, subota 2 listopada 1982. Banquette je bio Super, tj. iznad svih očekivanja. Iako je - po našem hrvatskom tadašnjem političkom običaju - bilo bojkotiranja, dvorana je ipak bila dupkom puna. Kao i obično poslije predavanja, bilo je pitanja, pa čak i neugodnih, na koja sam dao odgovore njabolje kako sam znao. Poslije predavanja prišao je k meni gosp. dr. Ante Pavelić, to mu je ime i prezime a po profesiji je "Zubar" i još danas je živ i živi u Torontu, ali je vrlo bolestan. On me je zamolio da dadnem intervju preko radio programa "Glas Hrvatske" za njegove slušatelje u nedjelju 3 listopada, što sam i učino. Tako je došlo do ovog intervjua. Sada pročitajte intervju bez ikakovih izmjena; ali, ako se potreba ukaže za neko pojašnjenje, ja ću to učiniti i staviti u zagrade poradi biljeg razumijevanje, jer, ipak, davno je to bilo. Mile Boban.)


J A N I S A M S L O B O D A N

DR. A. PAVELIĆ: Dragi prijatelji, imamo posebnu sreću, drago nam je i radosni smo, da je danas s nama u razgovoru Hrvat iz San Franciska - gospodin Mile Boban, jedan od desetorice optuženih Hrvata sa nedavno sudskog procesa iz New Yorka. Oslobođen optužbe i stalo na svom poslu i uz svoju obitelj, danas je g. Boban s nama u Torontu, jer mi želimo pobliže čuti nekoliko riječi o tom samom procesu.

Najkraće što možete, g. Boban, reci te nam redosljed događaja kroz koje ste prošli. Kakva ili kakve su to optužbe bile? U kakvom stanju vas zatekle?

MILE BOBAN: Redosljed, kronološki redosljed njujorškog procesa nije počeo 25. lipnja 1981. godine kada su federalne vlasti Amerike i Kanade uhapsile desetoricu Hrvata pod teškim optužbama za razna krivična djela na području ovog kontinenta. Mi trebamo u prvom redu od kada su te optužbe počele. I same federalne vlasti Amerike su izjavile da su istrage trajale nekih 6 godina. Tko je sve sudjelovao da se te optužbe formiraju i da tako velike otpužbe budu protiv desetorice Hrvata, ja bih to nazvao, i sa punim pravom pobu reći, da se radilo o optužbi protiv Hrvatske. Tko je sve pomogao da se optužbe tako stiliziraju i naprave, jako mi je teško pogoditi, ali vjerujte mi, da mi je teško i o tome govoriti. Jer, mnogi su tu iza kulisa sudjelovali na jedan ili drugi način.

Dana 25. lipnja 1981. godine je jedan jako značajan dan kada je učinjena jedna racija na hrvatske djelatnike u iseljeništvu i na ovom kontinentu pod teškim optužbama za ubojstva, paleže, iznuđivačka pisma i novac, i razna druga krivična djela - to se je sve trebalo na njujorškom tromjesečnom procesu dokazati.

Kako to dokazati? To je bilo jako teško dokazati jer od nekih 3400 tako zvanih dokaza protiv nas, jedan jedini dokaz nije bio fizički da bi se mogao dokazati bilo kojem od nas desetorice optuženih. Vratimo se malo nazad.. Ovi dokazi su se već prepričavali na jedan ili drugi način u raznim hrvatskim naseobinama diljem iseljeništva, na raznim hrvatskim skupovima, na raznim hrvatskim sastancima tako da su mnogi Hrvati i uz najveću želju i dozu poštenja već formirali svoj stav prema optuženim Hrvatima, iako se nije znalo u ono vrijeme dok su oni formirali svoj stav, tko će biti od tih optužen. Moralo se je na jedan ili drugi način dati zadovoljština onima koji su formirali u tih 6 godina istrage. Naravno, ta zadovoljština morala je doći di izražaja preko tromjesečnog suđenja i procesa Hrvatima i Hrvatskoj u New Yorku. Ja bih završio s ovim pitanje.

DR. A. PAVELIĆ: U kratkim crticama uopće samog procesa, imam osjećaj da su to strahovito teške optužbe bile. kako ste ih vi doživljavali?

MILE BOBAN: Mi smo te optužbe jako tragično doživljavali - jedeni više, drugi manje - ali u svakom slučaju svi smo bili jako opterećeni lažnim optužbama koje su se odnosile na nas, a kroz nas i na cijelu Hrvatsku i hrvatske zahtjeve. To je nemoguće ukratko kazati kako smo se mi osjećali i ja ne bih da itko ikada prođe kroz ovakove Kalvarije kroz koje smo mi prolazili i koje smo proživljavali od dana 25 lipnja 1981. godine - dana hapšenja - pa do 16 veljače 1982. godine. Kroz to razdoblje sve smo učinili što se mogo učiniti, da se dokaže da mi nismo onakovi kakve su nas htjele prikazati, ne samo federalne vlasti Amerike i federalne vlasti ove zemlje - Kanade - ili jugoslavenske vlasti i svi oni koji su pomagali svim tim akterima ovih optužbi. Bilo je jako teško dokazati da smo nevini.

Dragi prijatelji, vi koji me slušate danas ovdje, ja vam želim samo jednu stvar reći. Ja ne želim utjecati na vaše formirano mišljenje o procesu u New Yorku, već vam samo želim reći istinu. Za cijelo vrijem tog procesa i svih tih 3400, nazovimo ih "Dokaza", ni jedan jedini opipljivi dokaz nije bio kojim bi se moglo bilo što dokazati da je ijedan od desetorice optuženih bilo što krivično učinio, t.j. od svih tih krivičnih djela protiv nas, ni jedno se fizički nije moglo direktno pripisati niti jednom od optuženih.

DR. A. PAVELIĆ: Nama se čini da je tu, po vašem mišljenju, ipak bilo određenih nelogičnosti i da je netko stajao iz kreiranja takvog procesa. Da li nam možete na brzinu ili ad hoc (u tu svrhu, mo) reći neke od tih nelogičnosti koje su se osjećale kroz proces?

MILE BOBAN: Naravno! Teško je govoriti o ovom procesu samo ovako na prečac, ukoliko se ne spomenu i drugi procesi koji su se riješavali ranije, osobito u Europi, poimenice u Njemačkoj. Mi znamo vrlo dobro od prije 4-5 godina, kroz kakove teške optužbe pojedini hrvatski djelatnici u Europi - u Njemačkoj - su prolazili i kroz kakove poteškoće, a te poteškoće su formulirane mi znamo gdje: u brogradskoj čaršiji i date su nadležnim vlastima u Njemačkoj kao gotove činjenice. Hapse Hrvate pod raznim motivacijama da su učinili to i to, i tako i tako, i t.d. Međutim, mi znamo vrlo dobro da su 1976. godine njemačke vlasti službeno zabranile djelovanje jednoj od hrvatskih legalnih političkih organizacija - Hrvatskom Narodnog Otporu - s time pošto su njemačke vlasti tvrdo bile uvjerene u listu koju im je geogradska vlada dala, da je ta lista istinita i činjenična, te poradi toga njemačke su valsti uzele to u obzir kao gotov groš i mnoge su Hrvate pohapsili i pozatvorali, i osuđeni nedužno, i dan danas čame po zatvorima. Oni su ograničeni u svojim kretanjima, svojim djelovanjima, tako izgleda kao da se nalaze u jednoj vrsti varšavskog geta.

DR. A. PAVELIĆ: Ipak nas interesiraju neke činjenice ili bar ono što je vama poznato i to sama osoba Ćaran, koji je ključni čovjek bio u optužbi. jeste li ga poznavali i do koje mjere ste ga stvarno poznavali?

MILE BOBAN: Istina - ja sam poznavao g. Antu Ćarana već od prvih dana moje emigracije. Upoznali smo se u Parizu prije nekih 32 ili 24 godine. Živjeli smo zajedno. Poznavao sam tog čovjeka. On je Hrvat kao što sam i ja Hrvat, kao što ste i vi Hrvat, i nama je dužnost uvijek govoriti da smo Hrvati. Tu i jest jedna velika zabuna što mnogi Hrvati danas govore: "Pa ja poznajem Ćarana; Ćaran je Hrvat". Zaboga, dragi prijatelji, zar i Hrvati ne mogu biti loši ljudi? Zar i među nama Hrvatima nema ljudi koji su skloni lošim stvarima?

Što se tiče samog Ćaran, (njegovo je ime Ante, mo) ja njega poznajem vrlo dobro iz Pariza. Taj čovjek je, kako sam prije rekao, Hrvat i nastupao je uvijek u kontekstu hrvatstva, ali uvijek je bio sklon raznim tučama, raznim nasiljima i raznim stvarima koje su se kosile sa zakonima zemalja u kojima smo mi živjeli. tako, ako se uzme u obzir Ćaran i njegova osoba, u ova dva slučaja new-yorškog procesa, to je slučaj Čale (njegovo je ime Ivan, mo) i njegove skupine iz 1980. godine, trebamo odmah na početku spomenuti stvar, a ta je, da su 12 prosinca 1980. godine federalne vlasti uhapsile nekoliko Hrvata u New Yorku zbog nekih krivičnih djela. Isti taj dan g. Čaran je imao veze sa federalnim vlastima u New Torku i 18 prosinca 1980. godine, kako su vlasti uhapsile g. Ćarana i Ivana Čalu, isti momenat je g. Ćaran za sve što se je god u njegovoj kući našlo krivičnoga, rekao je da to nije njegovo niti on zna kako je to došlo u njegovu kuću, ali zna da to pripada drugima. Drugim riječima, to znači da je Ćaran odmah pošeo surađivati sa federalnim vlastima kako bi rasteretio sebe a okrivio druge. To se moglo dokazati našeg prvog procesa gdje je on, što je god činio, sam je činio, a sve je govorio da su mu to drugi ljudi govorili i poticali ga na to. navest ću jedan primjer: Ćaran je otišao 1962. godine otišao iz Pariza. Ja tog čovjeka nisam vidio dok nije došao ljeti 1977. godine u San Francisco. Došao je kod mene i naravno, poslije 15 godina da se nismo vidjeli, a bili smo ipak prijatelji u Parizu, on se je obratio k meni. Ja sam bio oduševljen da sam nakom 15 godina susreo mojeg bivšeg prijatelja, i on mi je rekao da je u financijskom problemu, bili ja njega moga pomoći da se on smjesti, da nađe stan i t.d. Ja sam bio u mogućnosti , hvala Bogu, i ja sam tome čovjeku posudio tisuću dolara da se čovjek smjesti - sebe, svoju obitelj, punica i puncu. Kratko iza toga on je opet došao k meni da je u problemu i da treba platiti stan. Ja sam izvadio moj ček, nisam ga htio dati njemu nego sam napisao ček na ime kompanije da plati stan. jedne druge zgode on je opet došao kod mene da nema zašto hranu kupiti. ja sam mu posudio 500 dolara i on je to sve čuvao i kada su ga federalne vlasti uhapsile, on je federalnim vlastima dao izjavu u smislu kao da sam ja njemu davao novce da on čini te stvari. kada sam ja došao na sud, ja sam dao moju izjavu da sam ja taj novac njemu posudio i pokazao na sudu ček koji je on meni poslao pred Božić 1979. godine od tisuću dolara a ostatak ni do dana današnjega nije mi vratio. S ovim sam samo htio kazati kako je g. Ćaran uz najbolju volju svojeg hrvatstva, htio prikazati kako je njemu njegov bivši prijatelj pomogao u susretu, ali ovoga puta mu to ne bi koristilo nego je morao reći da sam ja njemu davao te novce kako bi on mogao vršiti svoja krivična djela na području Amerike.

DR. A. PAVELIĆ: Postoje posebno u zadnje vrijeme organizirana pisanja koja zapravo kruže okolo i idu na štetu i bivših optuženih i danas šestorice osuđenih. Radi se o pojedinim časopisima. Kakvo je vaše gledanje na ta pisanja? Postoji li kakova usporedba kojom bi nam olakšali gledanje i stjecanje pravog stanja stvari?

MILE BOBAN: Gledajte! Ako ste redovito pratili preko hrvatskog tiska, poimenice Hrvatskog Tjednika iz Australije u kojem je Drago Sudar, iz vašeg mjesta Toronta, jako lijepo i slikovito, (i redovito sa suda slao na par hrvatskih novina izviješća, mo) sa činjenicama i dokazima sa suda, opisivao razne događaje i otkrivanja na samome procesu. Ako ste to pomno pratili i čitali, uvjeren sam da imate neki pregled svih ti zbivanja. Što se tiče raznih časopisa, prepucavanja i pripisivanja, svak u slobodnoj zemlji ima pravo iznijeti svoje mišljenje na svoj vlastiti način, sam u toliko ukoliko to mišljenje ne ide na uštrb istine. Pazite, ja znam, gospodine Pavelić, na koji časopis vi ovdje aludirate - to je vjerojatno "Kronika", koja izlazi u San Francisku. Ja protiv te "Kronike" nemam ništa iz razloga što mi je dapače drago da se je našao čovjek koji želi kroz tu "Kroniku" tako navodnu istinu pisati. Samo jedna je stvar zapanjujuća, da ta "Kronika" ne donosi istinu nego donosi zabunu. Zabunu donosi iz razloga toga što se iskrivljuju činjenice i dokazi koji se nalaze u preko 15.000 stranica sudskog zapisnika, i ta "Kronika" donosi samo ono što su govorili državni svjedoci i državni tužitelji.

Dragi prijatelji, želim ovdje kazati samo jednu stvar da pomno proučite važnost jednog državnog odvjetnika, ne samo u Americi i Kanadi nego bilo gdje u svijetu. Uloga državnog tužitelja je ta da on prikaže u što najgorem svijetlu i u što najgorim crtama optužene. To je uloga tužitelja svih vremena i svih tužitelja. Uzmimo za primjer tužitelja - Jakova Blaževića - protiv njegove uzoritosti Kardinala Stepinca i drugih hrvatskih dostojanstvenika iz 1946. godine. To bi ista stvar bila kada bi se sada netko našao i počeo braniti stav i ulogu tužitelja - Jakova Blaževića - prema Stepincu i druima. Takvo stanovište, ja dobivam dojam, je počela širiti i "Kronika". (Joze Vrbića, mo) nadajmo se, ako će biti u interesu istine, da će "kronika" početi pisati i ono što ne ide u prilog lažima već što ide u prilog istini, a istina je ta da su glavni državni svjedoci - g. Ante Ćaran i g. Andrija Škrabo - sve činili i sve radili, a kada su jednog puta otkriveni, i trebali za svoja djela odgovorati pred odgovarajućim vlastima, tada nisu imali snage reći_ "Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh", nego su imali snage reći: "Tvoj grijeh, tvoj grijeh, tvoj preveliki grijeh". To je ono što časopis "Kronika" želi opravdati, jer sam autor "Kronike" je bio jedan od svjedoka, ne samo protiv Hrvata, nego i protiv Hrvatske na njujorškom procesu. Da bi on mogao opravdati svoj stav, on sada mora braniti sve one koji su činili krivična djela na području Amerike i pripisivati ih drugima koji sa time nisu imali ama uopće nikakove veze.

Svi oni dokazi, koji su se nama pripisivali na njujorškom procesu, niti jedan jedini, kako sam prije rekao, nije se mogao fizički dokazati niti jednome od nas desetorice optuženih.

Braćo i prijatelji, ja vas uvjeravam, a ne tvrdim i ne nagovaram i ne nagonim vas da vi mjenjate vaše mišljenje i vaš već formirani stav što se tiče procesa, nego vam govorim smao jednu stvar a to je da ni jedan od nas nije rekao bilo što šta bi moglo uvrijediti ponos Hrvata, a osobito ponos cijele Hrvatske. Mi smo bili optuženi i mali smo pravo na obranu. Mi smo tu obranu imali i mi smo se branili.

DR. A. PAVELIĆ: I na kraju, ovo vrlo škakljivo pitanje. Vi ste danas slobodan čovjek. S kakovim osjećajem proživljavate tu slobodu u odnosu na šestoricu zatvirenih?

MILE BOBAN: Doduše ja sam slobodan čovjek ali ja sam djelimično slobodan čovjek. Ja još uvijek nisam potpuno slobodan. Zašto nisam potpuno slobodan? Nisam slobodan zato što još uvijek moji najiskreniji prijatelji, idealni Hrvati i pošteni prijatelji Hrvatske i suborci Hrvatske su nedužno i nevino osuđeni i na dugogodišnje robije i oni čame među hladnim zidovima američkih tamnica. Dokle god oni ne budu oslobođeni svih tih optužbi i svih tih laži, dotle ja, vaš prijatelj - Mile Boban - neću biti slobodan.

DR. A. PAVELIĆ: Gospodine Boban, puno hvala na ovom razgovoru. Osobno vjerujemo da kao direktnog sudionika ovog procesa, da će i vaše riječi razjasniti puno pojmova i dati jednu točniju i kompletniju sliku o cijelom tom procesu. razumije se, još uvijek preporučamo da pratite pisanje Hrvata iz Toronta - Drage Sudara - koji je na nevjerojatno živ, iskren, i točan način prenosio ove stvarne događaje.

Gospodine Boban, želimo vam sretan put za San Francisco i pozdravite vašu mnogobrojnu obitelj. Hvala lijepo.

MILE BOBAN: Hvala najljepša.

Toronto, 3. listopada 2982.

skater
05-01-2015, 20:02
http://www.youtube.com/watch?feature=player_embedded&v=c5mhIWm9FUk

Bobani
05-01-2015, 20:56
Poštovani Skater najljepša ti hvala na poslatom DVD. I bez tvoje privole, već sam poslao dalje, osobito sada pred drugi krug predsjedničkih izbora. Još jednom hvala ti:

Bobani
14-03-2015, 01:10
TKO SU FARIZEJI?

Bog! Žarko,
Upravo dođoh kući. Bili smo u trgovni u kupnji živižnih namjernica.
Tražeći nešto naletih na ovo što ti prilažem. Ovo je moj komentar na jedan opis teme: Tko su Farizeji. Kada pročitaš, sve će ti biti jasno.
PoZDrav svima. Bog! Stric Mile.

Tko su farizeji?

Discussion on Kamenjar.Com 3 comments
Tko su farizeji?
Gabro Vuskic
Gabro Vuskic 2 months ago

"PISMA ČITATELJA", H.T. st. 20., br. 283, 10.5.1983., Victoria, 3021, Australija.


Kao Novogodišnji Doprinos za godinu 2015. i za glasače drugoga kruga 11 siječnja za predsjednika RH, donosim ovdje jedno poruku jednog Hrvata iz Livna kao MOLBA ZA OPROST. Nadati se je da će se i drugi prevareni Hrvati ugledati u svrhu ove molbe te i oni početi tražiti OPROŠTENJE. Pročitajte pomno i sami samceti formirajte Vaš stav i vašemišljenje povodom ove molbe; jer svima nama, na jedan ili drugi način imalo bi se što/šta oprostiti a mi oprost i drugima dati. Zatim dolazi odgovor urednika novine Dinka Dedića, kao i vrlo opširno Zvonka Bušića OBRAZLOŽENJE na ovu MOLBU. Zvonke Bušića OBRAZLOŽENJE se nalazi u H.T. br. 295, st. 14/15 od 2.8.1983. Ako čitatelje portala Kamenjara ovo bude zanimalo, spreman sam ih zadovoljiti i ovo ovdje iznijeti baš na stranicama Kamenjara. Mogao sam to kao jedan povijestni dio hrvatske političke emigracije iznijeti i na drugim portalima, ali nisam htio. Ja sam iz Kamenjara i pišem za Kamenjar. MOLBA počima:


Stipe Kuliš. PO BOX 506, Kingston, ACT, 2604
"Hrvatski Tjednik"
PO BOX, St: Albans, Vic., 3021,
Canberra, 3 svibnja 83.


Poštovani uredniče našeg "Hrvatskog Tjednika"!


Ja, Stipe Kuliš, želim Vam se obratiti s jednom molbom. Molio bih "Hrvatski Tjednik" da objavio ovaj moj oglas.
Ja sam Stipe Kuliš, rođem sam 23 kolovoza 1950., nedaleko Livna. Nekoliko godina sam bio suradnik udbe u Australiji, ali nisam više. Zato molim braću Hrvate za oproštaj, jer od Hrvata nisak nikoga ubio, niti je itko zbog mene dopao zatvora.

Ranije sam poslao nekoliko pisama na Hrvatski klub O:Connor i molio da mi se oprosti. Neki su mi oprostili, ali nije i gospodin Josip Butković. Nakon završetka njihova sabora, gdje se je razgovaralo o mojem slučaju, Omer Ćurković mi je javio da nema oproštaja. Ne znam zašto, jer ja nisam nikoga ubio, a ima ih u hrvatskim redovima koji su gori nego što sam ja bio, za koje se ne zna.


Ja se često kajem što nisam poslušao svojeg ujaka Antu Milolozu. Volio bih da mogu doći na sjednicu u Hrvatski klub O.Connor. Hrvatski izdajice, koji su me stavili u ovo zlo, svaku večer su po klubovima, a kasnije se obraćaju na jugo-udbu, na ovu adresu: 103 Mugga Way Red Hill, ACT, ili telefoniraju na broj 953 426.


Meni je jugo-udba dala nekoliko diploma, jer ja nemam nikakve struke ni zanata. Oni su me i vjenčali s nekom Srpkinjom 21.10.1975. Rastavio sam se 23 listopada 1982. (broj P- 346/82), što je učinjeno na općinskom sudu u Livnu, s objašnjenjem da sam kriminalac, kako je ona kazala, jer u srbokomunističkoj Jugoslaviji Srbi imaju sva prava.


Oni uvijek govore kako su ustaše klali Srbe, a nikada ne spominju koliko su nevinih Hrvata oni poklali po Hrvatskoj. Što su oni imali tražiti s ove strane Drine? Drina je međa, ali oni je ne priznaju, jer hoće da sve bude velika Srbija.
U Canberri žive dva Hrvata koji su me stavili u zlo. Ja molim za oproštaj, a ja sam hrvatsko dijete i želim se vratiti svom hrvatskom narodu. Ja, Stipe Kuliš, molim svu braću Hrvate da mi oproste za moju prošlost. Stipe Kuliš je bio hrvatski izdajnik, ali nikada više neću izdati svoga hrvatskog naroda.


Živila naša lijepa Hrvatska! - Živio hrvatski narod! Smrt svakoj Jugoslaviji!
Stipe Kuliš od Livna, Bosna, Hrvatska.

Ps:
Ukoliko objavite ovaj moj oglas, molim Vas da po jedan broj pošaljete na ove dvije adrese: Šef i bandit jugo-udbe Jure MOMIĆ, SUP. Livno. 79500, BiH, Jugoslavija; i Šef i bandit jugo-udbe Đuro KOVAČEVIĆ, SUP, Mostar, Jugoslavija.
Slijedi odgovor uredbnika H.T. Dinka Dedića, naravno ako čitatelje to bude zanimalo.
Reply View in discussio

Bobani
30-03-2015, 18:21
UDBINA GUJA U NJEDRIMA HRVATA

JE LI UDBA BILA TOLIKO PAMETNA, KOLIKO JE HRVATSKA EMIGRACIJA BILA GLUPA?!


Dragi prijatelju Vjeko,

Mislim da imam tu listu. Ima njih mnogo. Ima neki Božo Bagarić, mislim druga osoba u vrhuški bosansko/hercegovačkih udbaša. Mislim negdje u lipnju 1986. godine održali su sastanak u Sarajevu na koji su morali svi Udbaši biti nazočni. Tu se je sve i o sveme raspravljalo. Spominjali su se mnogi iz emigracije koji su uveliko pomagali, direktno ili indirektno, Udbi. Spomenit ću samo tri osobe koje sam osobno poznavao a koje Božo Bagarić na tom sastanku spominje. (Usput, ovaj izvještaj je izišao na stranicama CENZURIRANO, mislim od Domagoja Margaretića, nisam baš siguran, ali, izgleda mi da te stranice više ne postoje)

Mirko Vidović, (1) kum mojem sinu Mili, živi u Lyon-u, Francuska, je spomenut u tom izvještaju kao suradnik ili doušnik Udbe. Osobno ja u to ne vjerujem. Zašto? Zato što bi onda mi državotvorni ili ne državotvorni Hrvati odmah dali vjerodostojnost Udbinim izvještajima, iako pozetivno znamo da je Udba koristila sve moguće načine, preko rodbine, prijatelja, svojte, poznanika itd., - a svi smo mi u neku ruku i nekim varijantama i vezama u emigraciji bili povezani - i širila dezinformacije najgore vrsti o onim Hrvatima koji su se imalo državotvorno hrvatski isticali, bilo to na političkom, športskom, kulturnom, društvenom ili religioznom polju. Uzmi, na primjer, knjigu DOSIJE UDBE O HRVATSKOJ EMIGRACIJI - Biblioteka, Dokumenti 2, Bonitas, Prozor, Laus, Split 2000. Tu u toj knjigi, dragi moj Vjeko, skoro svaki istaknuti Hrvat u emigraciji je oklevetan i prikazan na najgori nači, kao: lopovi, bitange, kradljivci, ubojice, neradnici, provokatori itd. Ja bih to, to jest ovu knjigu, Udbinu knjigu preinačio u prostoraširenu dimenziju, a ta dimenzija je: da svi ili skoro pojednici koji nisu spomenuti u ovoj Udbaškoj knjigi su na jedan ili drugi način surađivali ili bili doušnici Udbe. Ali nije ni to točno, jer je bilo vrlo čestiti Hrvatica i Hrvata koji ni na jedan niti na drugi način nisu bili spomenuti nigdje, a u svojim srcima su nosili našu lijepu Hrvatsku i šakom i kapom pomagali hrvatsku osloboditeljsku borbu. Evo šta o meni u toj knjigi piše. Citiram cijeli tekst, pa ti sam sebi kaži i zaključi šta je i kakav je Udbin cilj bio pisati ovako o Hrvatima koji su se, svaki na svoj način, borili za oslobođenje Hrvatske:

"BOBAN MILAN
05112429
sin Petra, rođen 1939. godine u selu Sovići - Grude, Mostar, Hrvat, državljanstvo nepoznato, završio osnovnu školu, emigrant u Francuskoj.

Po završetku osnovne škole bavio se zemljoradnjom u mjestu rođenja, a povremeno je odlazio i na sezonske radove u razna mjesta naše zemlje i nije zapaženo da je neprijateljski istupao. (Ovo "...i nije zapaženo da je neprijateljski istupao..." treba analizirati i pronaći ŠTA BI TO MOGLO ZNAČITI i tko je u ovom slučaju bio taj "neprijatelj". Onog puta kada se točno sazna tko je MILANU BOBANU bio taj neprijatelj, bit će svakome jasno zašto je UDBA klevetala i ocrnjivala svakog državotvornog (rekao bih ne folklornog) Hrvata, a posebice one istaknute Hrvate koji su nešto značili u hrvatskoj emigraciji) bio je sklon sitnim krađama i vršenju drugih prekršaja zbog čega je više puta kažnjavan po ZOP-u. (Interesantno da Udba ovdje govori o krađama i kažnjavanjima a da ne iznosi ama baš uopće nikakove podatke i dokaze. Tipično udbaški! Ali što je za požaliti je to da i dan danas, poslije skoro četvrt stoljeća od nestanka udbaške države Jugoslavije, ima Hrvata koji još uvijek vjeruju u udbaške priče i njihove laži, pa im na taj način daju podršku i vjerodostojnost njihovim iskazima, mo.) Koncem 1959, godine emigrirao u Italiju, a zatim u Francusku, gdje se stalno nastanio.

Po odlasku u emigraciju povezao se s ekstremnom emigracijom, počeo neprijateljski djelovati protiv SFRJ (i to je sav moj grijeh i svih onih koji su se borili protiv Jugoslavije, koju je UDBA vjerno čuvala, mo.) i bio član HOP-a. Zbog pomenute djelatnosti nad Bobanom je zavedena kontrola, odnosno razrada...Obradom se došlo do podataka da je on blagajnik HOP-u, da je završio diverzantski kurs 1963. godine, da se priprema za diverzantske akcije i da je postao jedan od najekstremnijih emigranata. Dopisuje se s rodbinom i prijateljima iz Jugoslavije. Sadržaj pisama je neprijateljskog karaktera. Prijeti članovima SKJ, vrijeđa naše najviše partijsko i državno rukovodstvo, veliča snagu emigracije, poriče skoru propast režima u SFRJ i uspostavi NDH i šalje propagandni materijal neprijateljske sadržine u Jugoslaviju. (I to su moji grijesi u borbi protiv Jugoslavije ili u borbi za Obnovu Hrvatske Države, koje mi Udba, Udbaši i njihovi simpatizeri pripisuju, mo.)

Na prijedlog Okružnog javnog tužilaštva Okružni sud u Mostaru pokrenio je marta 1965. godine krivični postupak i otvorio istragu protiv Boban Milana u njegovoj odsutnosti zbog krivičnog djela iz člana 109. KZ. (Sada mi postaje jasnije zašto se je pokušavao atentat na mene u Parizu. U stan mi je došao poznat Hrvat (s incijalima VŽ) u proljeće 1966. godine. Sjeli smo za stol. Izvadio je samokres i stavio ga na stol. Pitam ga zašto to radi. Uzrujano je rekao da su mu neki savjetovali i govorili da Bobana treba ubiti, a da je on njima rekao da je Boban Hrvat kao i mi, samo je razlika u tome što se mi s njim ne slažemo...)

U cilju pasivizacije Boban Milana SDB je angažovala njegova oca da putem prepiske utiče na njegovu pasivizaciju. (Dragi prijatelju Vjeko, moji roditelji, ni otac ni mater, nisu znali ni čitati ni pisati. Bili su totalno nepismeni. Kada su moji roditelji došli posjetiti svoju djecu i unučad u San Francisco pred Božić 1972. godine, tada sam imao priliku mnogo vremena razgovarati sa mojim roditeljima. Pričali smo o svemu. Tada su mi rekli kako su oni, Udba, dolazili kod njih, mojih roditelja, kući i ko' bojagi u ime mojih roditelja meni pisma pisali, kao da to moji roditelji pišu. Danas, poslije skoro pola stoljeća i više ja tih pisama nemam, ali znam da su neka djeca iz susjedstva pisali pisma mojim roditeljima nama djeci, meni u Pariz a pok. Bratu Rafi i sestrama u San Francisco, i da u tim pismima meni ima mnogo šarenila kojeg moji reditelji nikada meni ne bi pisali. Dakle, moglo bi se po ovome zaključiti da su Udbaši iz Mostara u ime mojih roditelja meni pisma pisali, mo.) Međutim, Boban je i dalje ostao na pozicijama ekstremnog dijela emigracije i bio povezan s Šarcem Danom i drugim pripadnicima UH Njemačke.

U informacijama DSIP od 2 juna 1970. godine navedeno je da je Milan uhapšen u Parizu i da je tom prilikom kod njega pronađena mašinka koju je posjedovao od 1966. godine tj. od momenta kada je učestovao u organiziranju grupe diverzanata koja je bila upućena u Jugoslaviju." (Tako Udba piše o meni u spomenutoj knjigi na strani 60 i 61. A koga Udba hvali, za sigurno nije državotvoran Hrvat, a još manje onaj koji Udbi vjeruje. Ja sam napustio Pariz u ponedjeljak 9 prosinca 1968. godine i sa tri kovčega, supruga, ja i dvoje nejake djece i 180 američkih dolara u džepu došao sam u San Francisko. Putnu kartu mi je u zajam od šest mjeseci platila međunarodna organizacija za izbjeglice u prekomorske zemlje. Dakle, kako se vidi i iz ovog udbaškog opisa i o "mojoj mašinki" u Parizu, još jedna u nizu udbaških laži protiv mene.)

Josip Vrbić (2) (1939-2012) je bio jedan emigrantski piskaralo i za neke, da ne kažem mnoge, bio je interesantan, pa je tako, moglo bi se reći, i naš ili čiji god Josip Vrbić bio, mogao je biti interesantan i za američke obavještajne službe, a poznato je da sve službe iz svih država svijeta su obvezne uzajmno surađivati. Pa ako je Josip Vrbić bio u službi američkih agencija, anda se nije niti čuditi kako je Božo Bagarić u svojem izvještaju bosansko/hercegovačkoj Udbi označio istoga kao suradnika Udbe.

Što se tiče Joze Mihalja (3) (1935-2010) kojeg Božo Bagarić također spominje u svojem izvještaju od lipnja 1986. godine kao suradnika Udbe, rekao bih isto što sam rekao i za Mirka Vidovića i Josipa Vrbića. Tko je poznavao ovu trojicu, po njihovu vladanju mogao se je osvjedočiti da su više bili paradni Hrvati, dobro mokrog jezika a vrlo malih učinaka.

Dragi moj prijatelju Vjeko neznam koliko će te ovo ili hoćeli te ovo imalo zanimati, ali, eto, ja se odulji u nadi da bi te ove informacije mogle zanimati.

Želim tebi i tvojoj obitelji Sretan Uskrs! kao i naš dargi nadolazeći hrvatski državni praznik Deseti Travnja!

Primi moje iskrene pozdrave. Bog! Otporaš.
ZDS!

Bobani
31-03-2015, 13:45
PISMO RANKA PRIMORCA MIRI BAREŠIĆU 23.2.1981.

Donosim ovdje jedno pismo, jedan mali - ali povijesni - dio hrvatske iseljeničke povijesti u borbi za oslobođenje H ...

Naslovna
PISMO RANKA PRIMORCA MIRI BAREŠIĆU 23.2.1981.
Objavio/la: Marta G
Nadnevak: Kolovoz 05, 2014


Donosim ovdje jedno pismo, jedan mali - ali povijesni - dio hrvatske iseljeničke povijesti u borbi za oslobođenje Hrvatske. Pismo je pisao Ranko Primorac (1946-2009) a objavio Hrvatski Tjednik iz Australije od 11.8.1981., strana 16., tada sa slobode hrvatskom uzniku Miri Barešiću. Kada je Ranko ovo pismo pisao, nije znao da će biti uhićenen sa još devetoricom (9) Hrvata četiri mjeseca i dva dana kasnije, tj. 25 lipnja 1981. godine. Ako se ukaže potreba neke stvari u pismu pojasniti, to ću učiniti. Otporaš.

Ranko primorac

PISMO MIRI BAREŠIĆU

23 veljače 1981.

Dragi Miro!

Pišem ti jer pripadam onom dijelu iseljene Hrvatske koja je uvijek stajala na državotvornoj liniji, pišem ti kao pripadniku HN "Otpora", ogranka koji nosi ime heroja i mučenika koji je bio tvoj brat, suborac i otac. (Ovdje se radi o Stipi Mikuliću rođen 23.9.1941. u Širokom Brijegu, hrvatskome emigrantu, Glavnom Povjereniku i Pročelniku HNO za Skandinaviju, kojeg je u Švedskoj ubojica i agent Udbe Ifran Kuburaš, kodnog imena "SANA", ubio 15 prosinca 1975. godine u 5 sati ujutro, kada je Stipe po običaju polazio na posao, i za to ubojstvo Udba ga platila 40 tisuća švedskih kruna, što je mnogo manja svota od cijene Ilije Stanića za ubojstvo generala Maksa Luburića. Stipe Mikulić je bio Mire Barešića odgojitelj i učitelj, na što svakako Ranko misli kada kaže: ".bio je tvoj brat, suborac i otac.", mo. Otporaš.) Stipe je znao kako prići hrvatskom rodoljubu i što upotrijebiti protiv hrvatskog neprijatelja. Svi mi osjećamo tvoje patnje koje nevin podnosiš samo zato jer si iskreno ljubio porobljenu nam Hrvatsku.

Moje zdravlje i moje životne mogućnosti ne dozvoljavaju mi da te posjetim, pa se zbog toga koristim načinom koji je moguć. (Ranko je bolovao od šećerne bolesti. Sam sebi je dva puta dnevno insulin davao. Bilo mu je ograničeno kretanje. Za posjetiti neke Hrvate u Ameriku, moralo se je s Rankom "švercati". Nisam bio sam koji ga je u tom "švercanju" pomagao., mo.) Prvo bih htio napisati nekoliko riječi o samim poteškoćama koje nedozvoljavaju da osobno upoznam hrvatskog ratnika, borca, vojnika - heroja koji je Hrvatskoj potreban. Ostani onakav od kakvog Hrvatska može imati koristi, ostani fizički zdrav da bi mogao svoje znanje prenositi onima za koje si Ti postao mit i koji su voljni žrtvovati se za Hrvatsku. Više od šest godina nalazim se od domovine. Bolujem od šećerne bolesti zbog koje živim pod posebnim uvjetima. Svaki dan primam dvije injekcije i nekoliko tableta, a posebnu pažnju moram posvećivati hrani da bih se održao na životu. Nalazim se dvije govine na listu za izručenje. Nemam pravo na rad i opstanak u USA. Nalazim se pod kontrolom policije koja se neljudski odnosi prema meni. Sve zbog nekih izmišljenih priča koje dolaze od udbaških uhoda i prodanih duša. Pripisuje mi se ono što nikada nisam znao, čuo ni vidio.

Još gore da sam se viđao s hrvatskim herojom Barešićem kojeg nikad nisam vidio ni upoznao. Jedino kada je onog velikog dana Beograd počeo napadati. Tada sam čuo za to ime, (ime Mire Barešića, mo) jer Domovina ga proglasi herojem.

Vidim, ne želiš nevin podnositi kao Tvoja braća diljem svijeta i porobljene Hrvatske. Vojniče, činiš neprijatelju uslugu, neprijatelju koji te nije uspio suditi i ubiti u Beogradu.

Ti štrajkaš glađu što izaziva poremećaj fizičke sposobnosti, izaziva bolest koja vodi u smrt. Hrvatska gubi čovjeka koji joj je potreban, ali, on joj treba fizički jak da u budućnosti povede hrvatske borce.

Brate vojniče, prestani glađu i traži još više hrane da bi sačuvao zdravlje, poveo borce i opet rušio hrvatskog neprijatelja. (Da, istina je da je naša hrvatska legenda Miro Barešić došao odmah u početku Domovinskog rata 1991. godine u Hrvatsku, priključio se HOS-a RH u rušenju hrvatskog neprijatelja, ne misleći da će one iste strukture koje su čuvale Jugoslaviju na čelu šefa hrvatske Udbe Josipa Perkovića i njega ubiti u srpnju 1991., mo. Otporaš)

Budi čvrst i snažan. Neki su izdržali Sibir, druge progone i nevine osuđuju, a mnoge je neprijatelj i pobio. Još ni jedan Hrvat nije želio takovu smrt. (kao ti glađu, mo.) Što su Česi imalo od svojeg heroja koji se polio benzinom i zapalio?!

Napajaj se duhom našeg generala Drinjanina, našeg Poglavnika, Mikulića, Vučića, Bušića i ostalih koji se nisu predavali.

Izdrži jer moraš, Hrvatskoj si potreban.

Ne slušaj one koji dolaze sa suzama u očima, koji se okreću i mole, ili one što pjevaju uz gitare, oni se boje sami sebe.

miro baresic i andjelko brajkovic kamenjarSlušaj borce diljem svijeta, oni su s Tobom i nikad Te neće napustiti. Samo borci su stvaraoci slobode. Moraš prestati s glađu. Danas Hrvatskoj trebaš više nego ikada prije.

Znaj, i drugi pate, a Hrvatska treba zdrave i odvažne!

Ja dobro znam kad ljudi obole, oči oslabe, tijelo ne može više, a duh hoće. Od tog hrvatskoj nema pomoći. Poslušaj, ne pravi gluposti, čuvaj zdravlje, oči, a duhom Ti si najjači.

Miro, borci su stvaratelji slobode. Zato prestani s time da bi Hrvatskoj bilo lakiše. Ja vjerujem da ćeš prestati s gladovanjem. Moraš zbog svih noih koji dadoše živote za Hrvatsku.

A ja, i pokraj zdrastvenih problema i u progonstvu, želio bih da se osobno upoznam s Tobom, da bih onima koji mi oduzimaju pravo na slobodu i zađtitu mogao reći da sam upoznao hrvatskog vojnika i heroja Barešića!

Tvoj Ranko Primorac.

(Eto, pročitali smo Ranka Primorca pismo upućeni Miri Barešiću u švedski zatvor dok je štrajka glađu protiv nezakonitog posrtupka prema njemu u zatvoru. Miro je štrajkao i bio prešao preko mjesec dana bez vode i ikakovog jela. Bio je sama kost i koža. Mnogi smo mu pisali, a mnogi su ga išli i posjetiti u zatvor, i po svoj prilici da je i ovo pismo Ranka Primorca mnogo djelovalo na Mira Barešića.

Bio sam sa Rankom Primorcem na sudu u New York-u od 16 veljače do 15 svibnja 1982. godine, kada je US. državni tužitelj Stuart Baskin pritiskao pitanjima Ranka Primorca da je on bio suradnik Mire Barešića u "terorističkim" akcijama, našto je Ranko odgovorio Baskinu da on, Ranko Primorac nikada u životu nije imao priliku susresti niti vidjeti hrvatskog junaka i Viteza Miru Barešića, kojeg on smatra za hrvatskog JUNAKA isto onak kao što Amerikanci smatraju Audie Murphie. Audie Murphie (1925-1971) je jedan od najodlikovanijih američkih vojnika WW2. Za svoje vojničke hrabrosti odlikovan je svim mogućim vojničkim odlikovanjima. Zato je Ranko Primorac usporedio Miru Barešića s ovim najodlikovanijim američkim vojnikom, kojeg Amerikani smatraju VITEZOM SVIH VITEZOVA. Mo. Otporaš.)

Ranko Primorac je rodjen godine 1946. u Metkovićima, Hrvatska. Otac Ante bio je Branitelj Nezavisne Države Hrvatske, NDH, i kao takov bio mnogo proganjan od bivše Titine vlasti.
Ranko je u svojo mladosti volio šport i pokazao se vrlo nadaren u nogometu. Igrao je za nekoliko momčadi kao profesionalac. Godine 1974. dolazi u Toronto, Canada, sa zagrebačkom momcadi igrati protiv METROS-CROATIA. Tada i tu je upoznao čestite i aktivne hrvatske aktiviste/rodoljube: Karla Soptu, Marin Soptu i druge. Nije Ranku trebalo mnogo vremena da uoči odlučnost ovih Hrvata u borbi za oslobodjenje Hrvatske. Odmah se je odlučio ne vratiti se nazad u Zagreb. Njegov trener i suigrači su ga odvraćali od toga, ali Ranko je ostao uporan u svojoj ideji da dezertira Jugoslaviju i da se priključi ovim aktivnim rodoljubima i Hrvatima u njihovu radu za oslobodjenje Hrvatske. Tako je i bilo! Ranko Primorac Ostaje!

Kanadske vlasti nisu mu htjeli izdati potrebne papire da može ostati u Kanadi. Godine 1976. Ranko dolazu u Los Angeles, Californija. Tu se odmah pridružuje hrvatskim nogometnim momčadima San Pedra i Los Angeles. Svojom športskom nadarenošću oživljiva obe momčadi do vrhunca. U tom radu na športskom polju razvija hrvatsko/državotvorno nacionalno gibanje. Osniva ogranak HRVATSKOG NARODNOG OTPORA, HNO, STIPE MIKULIĆ. (Potrebno je ovdje reci tko je bio Stipe Mikulić. Stipe Mikulić je rođen 1941. u Širokom Brijegu a u Švedskoj je bio Predsjednik HNO za Skandinaviju. Jugoslavenski konzul u Švedskoj, Blagoje Čerkez, organizira ubojstvo Stipe Mikulića u Švedskoj, kojeg jugoslavenski plaćenik i Udbin doušnik Ifran Kuburaš ubija 15 prosinca, dakle 10 dana prije Bozića 1975 godine., Otporaš.) Mnogi bivši Hrvati San Pedra i Los Angelesa jugoslavenske orijentacije i osjećaja postaju sada čestiti i aktivni hrvatski rodoljubi, kako bi se to danas reklo DOMOLJUBI.

Naravno da su jugoslavenske tajne i javne službe budno pratile rad svakog istaknutog Hrvata, posebice hrvatskog aktiviste, pa tako i Ranka Primorca. Tako i naš RANKO PRIMORAC upada u oči jugoslaveke konzularne službe u Los Angelesu, koja sve u " rukavicama " dojavljuje amerčkim vlastima, i to FBI. Po svojoj dužnosti FBI je budno pratila rad i kretanje Ranka Primorca.

Godine 1981, dan poslije ukazivanja GOSPE u Medjugorju, 25 lipnja dolazi do hapšenja desetorice (10) istaknutih hrvatskih rodoljuba i članova HNO, medju njima i Ranko Priporac. Ovoj hrvatskoj desetorki sud u New Yorku počima 15 veljače 1982. a završava 15 svibnja iste godine. Porota je pronašla Ranka Primorca krivim i sud ga je osudio na 40 godina zatvora.

Ranko Primorac je odležao svoju kaznu u američkim zatvorima medju najgorim kriminalcima i sa najvećim poniženjima. Pisac ovih redaka je bio Rankov prijatelj. Često puta me je zavio iz zatvora. Posjećivao sam ga mnogo puta u zatvoru. Godišnje doba se po prirodi mijenja, ali naš ČVRSTI RANKO PRIMORAC u svojim idejama u borbi za Hrvatsku Državu se ne mijenja i niti se je promijenio. Nije se dao lomiti! Njega je sada pokojni Mile Markić (1926-2007) nazvao VENTURA BALJAK. Tko je bio Ventura Baljak? To je jedan Branitelj Nezavisne Države Hrvatske, NDH, Ustaša, ako netko želi pobliže znati.

Ranko Primorac je pušten iz američkog zatvora u veljači 2005. godine, i odmah otpremljen za Hrvatsku. Imao je visokog stupnja šećernu bolest, preko trideset godina. Mnogo je bolovao i patio. Posjetio sam ga u svibnju 2007. Mnogo smo razgovarali, o sveme, naravno najviše o Hrvatskoj i njezinoj aktualnoj politiki. Nikada neću zaboraviti njegove zvučne riječi, koje mi još uvijek zuje u ušima: " Otporašu, nije ovo ona Hrvatska za koju smo se ti, ja i mi mnogi borili. Ovo je njihova, komunistička, država, a ne naša".

Uljudno bih zamolio one koji nešto znaju o ovom izvanrednom hrvatskom patniku i rodoljubu Ranku Primorcu, da iznesu u svojim komentarima. Jer, nezaboravimo jednu stvar, danas imamo Hrvatsku Državu, kakva je, takva je, naša je, zahvaljujući upravo RANKU PRIMORCU i sličnima njemu. Svi mi koji danas slavimo našu RH trebamo u našim mislima imati i one koji su diljem slobodnog svijeta svoju ljubav za Hrvatsku svjedočili u stranim zatvorima, pa tako i naš sada pokojni Ranko Primorac.
DRAGI NAŠ RANKO, POČIVAO U MIRU BOŽIJEM !!!
Tvoj suborac, Otporaš Mile Boban.

Kamenjar.com
Podijeli s prijateljima:

Bobani
22-04-2015, 04:55
Fbi, udba i intervju dra. Ante paveliĆ sa milom ...

Dobri Pastir
07-01-2016, 21:49
http://observer.com/2016/01/why-hasnt-washington-explained-the-1975-laguardia-airport-bombing/

http://net.hr/danas/svijet/nerijeseni-slucaj-jesu-li-tito-i-udb-a-organizirali-teroristicki-napad-u-new-yorku/?utm_source=Vecernji&utm_medium=clanak&utm_campaign=RazmjenaPrometa

http://www.nytimes.com/1981/06/26/us/8-indicted-as-the-leaders-of-croatian-terror-group.html

Dobri Pastir
09-01-2016, 20:05
Pismo urednistvu HOP- PORTALU, novinarki Ingrid Runtic:

Postovani,

Procitao sam vas clanak: http://hop-portal.com/2016/01/nakon-40-godina-americki-mediji-otkrili-da-zvonko-busic-nije-bio-kriv/

Malo je reci da sam gotovo zaprepasten vasim uvodnim rijecima.

Naime, pokojnoga Zvonka Busica se nikada nije teretilo za taj slucaj; nije osudjen a kamoli optuzen za bombardiranje zracne luke La Guardia u NY-u koje se dogodilo 29. Prosinca 1975. godine.

Zvonko Busic je optuzen, okrivljen i osudjen za otimanje zrakoplova i za slucajnu smrt americkoga policajca (smrt zbog koje Zvonko Busic takodjer nije kriv!) - slucajevi od 10. Rujna 1976 godine. Iza ove junacke akcije doista je stajao Zvonko Busic, zbog koje je odlezao 32 godine teske robije.

Dake, radi se o dva posebna slucaja. Bombardiranje 1975 (koje Zvonko nije pocinio) i otimanje zrakoplova 1976 koje je Zvonko Busic doista pocinio i zbog cega je odsluzio kaznu.

Stoga, vase uvodne rijeci su potpune krive. Jer Busic ne moze biti "oslobodjen" necega cime veze nije imao niti je pocinio. Nije ga se niti optuzivalo niti teretilo za taj slucaj!

Jos jednom, Busic nije odsluzio kaznu za bombardiranje LGA 1975 g., vec zbog djela otimanja zrakoplova 1976 godine! On nije odlezao 32 godine zbog bombardiranja, kako vi krivo navodite, vec zbog onoga sto je doista pocinio - a to je otimanje zrakoplova!

Ukoliko su vase namjere iskrene, ubuduce budite pazljiviji!

S postovanjem,

Dobri Pastir

Bobani
09-01-2016, 23:09
Dobri Pastir hvala Vam na ovom prilogu. Zvonko Bušić je hrvatska legenda. S njim se hrvatski narod mora ponositi! Još jednom Vam hvala.

Dobri Pastir
09-01-2016, 23:45
Ma idu mi na zadnji zivac ti toboznji novinari u Hrvatskoj. Samo stvaraju dodatnu pomutnju i nove zablude.

U meduvremenu su, naravno, izmijenili napisano.

Dobri Pastir
10-01-2016, 00:24
http://www.hrsvijet.net/index.php/vijesti/133-svijet/41044-new-york-observer-teroristicki-cin-u-zracnoj-luci-la-guardia-1975-izvela-jugoslavenska-udba

Bobani
10-01-2016, 11:14
http://www.hrsvijet.net/index.php/vijesti/133-svijet/41044-new-york-observer-teroristicki-cin-u-zracnoj-luci-la-guardia-1975-izvela-jugoslavenska-udba

Zgog tih FBI i UDBE urota protiv državotvornih Hrvata na području USA je najviše praćen i okrivljen Hrvatski Narodni Otpor, kod FBI poznat kao Croatian National Resistance, HNO, kojeg članovi su prošli kroz poznate njujorške zatvore, počevči od skupine Zvonka Bušić 1976., Marijana Buconića 1977., Ivana Čale, Franje Ivića 1980., Mile Markića, Ante Ljubasa, Mile Bobana, Ranka Primorca, Drage Sudara i drugih 1981. Bez obzira na sve te muke i patnje tih Hrvata koji su kroz te zatvore svjedočili za Hrvatsku, konačno se saznaje istina, ito iz USA izvora.

Dobri Pastir
10-01-2016, 19:43
Istina se uvijek i znala, ali u Hrvatskoj su mediji toliko strogo kontrolirani da ta istina tesko dolazi do mase. Ako nesto uopce objave, onda cesto iskrivljuju ili ne znaju prenijeti kako Bog zapovijeda.

Bobani
11-01-2016, 00:04
Dobri Pastir ako se link ne otvori, zamolio bih Vas da se potrudite i kliknete na: UDBINA GUJA U NJEDRIMA HRVATA. Hvala.


UDBINA GUJA U NJEDRIMA HRVATA | Kamenjar
kamenjar.com › Iz Otporaševe torbe
Translate this page
Sep 22, 2015 - UDBINA GUJA U NJEDRIMA HRVATA. JE LI UDBA BILA TOLIKO PAMETNA, KOLIKO JE HRVATSKA EMIGRACIJA BILA GLUPA?! Svi smo mi ...

Bobani
15-07-2016, 18:25
http://observer.com/2016/01/why-hasnt-washington-explained-the-1975-laguardia-airport-bombing/

http://net.hr/danas/svijet/nerijeseni-slucaj-jesu-li-tito-i-udb-a-organizirali-teroristicki-napad-u-new-yorku/?utm_source=Vecernji&utm_medium=clanak&utm_campaign=RazmjenaPrometa

http://www.nytimes.com/1981/06/26/us/8-indicted-as-the-leaders-of-croatian-terror-group.html

Tko želi nepo potanje znati o organizaciji HNO, dovoljno je samo kliknuti na priloženi link i uživajte u čitanju. Otporaš.

Hrvatski narodni otpor, hno.

Bobani
18-09-2016, 18:54
https://hrvatskoobrambenostivo.com/2016/02/08/udbina-guja-u-hrvatskim-njedrima/

Bobani
18-09-2016, 18:55
Dobri Pastir ako se link ne otvori, zamolio bih Vas da se potrudite i kliknete na: UDBINA GUJA U NJEDRIMA HRVATA. Hvala.


UDBINA GUJA U NJEDRIMA HRVATA | Kamenjar
kamenjar.com › Iz Otporaševe torbe
Translate this page
Sep 22, 2015 - UDBINA GUJA U NJEDRIMA HRVATA. JE LI UDBA BILA TOLIKO PAMETNA, KOLIKO JE HRVATSKA EMIGRACIJA BILA GLUPA?! Svi smo mi ...

https://hrvatskoobrambenostivo.com/2016/02/08/udbina-guja-u-hrvatskim-njedrima/