PDA

Pogledaj Full Version : 14. studenoga - Sv. Nikola Tavilić



ZGabriel
14-11-2013, 08:47
Nikola Tavilić - prvi hrvatski svetac

http://www.frama-portal.com/wp-content/uploads/2012/11/Tavilic2_454x600.jpg

Kao redovnik i svećenik radom, studijem i molitvom uspio je ostvariti ideal kršćanstva - svetost. Posebno je važno da je bio ispunjen misionarskim idealom, pa je ne štedeći sebe 12 godina bio misionarom u Bosni.


Rad s hereticima ("bogumili") pružio mu je bogato iskustvo za kasniji pristup muslimanima u Palestini. Ispunjen Kristovim žarom htio je sljedbenicima islama pružiti istinu o "pejgemberu Isi" (Isusu), kojeg i oni priznaju prorokom i Božjim poslanikom, ali ne i Sinom Božjim. Dakle, već u 14. st. fra Nikola je pružio prijateljsku ruku islamskom svijetu.

O životu svetog Nikole Tavilića ne zna se mnogo. Bio je iz ugledne plemićke obitelji. Na temelju poznatih podataka povjesničari zaključuju da se rodio oko 1340. godine. U franjevački red je stupio u rodnom Šibeniku. Inače, franjevački samostan u Šibeniku spominje se šezdesetih godina 13. stoljeća. Po završenom studiju i svećeničkom ređenju poglavari Nikolu šalju u Bosnu gdje je u to vrijeme bilo “mnoštvo raskolnika i krivovjeraca”, kako nam potvrđuju pisma Pape Grgura XI. iz godine 1372. i 1373. Pod krivovjercima se misli na bogumile koji su imali jaku obranu u Vukšićima, Hrvatinićima i nekim drugim bosanskim banovima i kraljevima. U Bosni je Nikola djelovao prema povijesnim podacima 12 godina. Nakon čega je otputovao Svetu zemlju.

U samostanu na brdu Sionu u Jeruzalemu je boravio „više godina“. Uz Nikolu su bila još trojica njegove braće. Franjevci su u Jeruzalemu bili dušobrižnici za katolike u Svetoj zemlji. K tome su nastojali obraćati i muslimane koji su zemljom vladali. Oni su gotovo jedini vodili brigu o bolesnicima, siromasima i hodočasnicima. Time se bavio i Nikola, a bio je neumoran u propovijedanju vjere. Nikolin zanos i odanost kršćanstvu kao i žar propovijedanja Evanđelja bili su zaista izvanredni i prožimali su sav njegov život i rad.

Jasno i vjerodostojno svjedočanstvo, napisano od jednog očevica i svjedoka njihova mučeništva, govori da su oni bili ljudi veoma velike pobožnosti, da su vodili veoma krepostan život. Pripovijeda se, osim toga, da su bili potpuno vjerni zakonima i odredbama svoga Reda, sa starješinama najspremnijom voljom sjedinjeni i od njih veoma mnogo cijenjeni. A, njihova osobita vjera u Boga i postojanost duha zasjala je u onome času kad su odlučili otvoreno posvjedočiti za Krista, javno propovijedati i tumačiti njegovo Evanđelje. Vođeni takvom odlukom, tj. da služe dobru nevjernika, savjetovavši se prije dugo s razboritim i mudrim ljudima, da ne bi počinili nešto što se protivi istini i dužnoj ljubavi prema svakome, otišli su k najvećoj muslimanskoj, tzv. Omarovoj džamiji, a zatim do kadije, koji je vršio vjersku upravu u gradu, da u djelo provedu stvorenu odluku. Bio je to dan 11. mjeseca studenoga god. 1391. Slavio se blagdan 'Qurban Bajram', uz veliko sudjelovanje svijeta. Ušavši u kuću kadije, sasvim slobodno i smjelo su govorili o uzvišenom i spasonosnom Kristovu nauku.

Svojim nastupom razljutili su kadiju, njegove vijećnike i nazočne muslimane, tako da su sva četvorica osuđena na smrt. Najprije su ih isprebijali, zatim bacili u tamnicu te treći dan, 14. studenog 1391. isjekli i tjelesa bacili u vatru. Detaljno izvješće poslao je u Europu fra Gerard Chalvet, gvardijan sionski, koji je bio nazočan izvršenju smrtne presude. On je s fra Martinom Šibenčaninom opisao njihovu mučeničku smrt i izvješća poslao u Vatikan, Leipzig, Šibenik i drugdje.

Ne zna se za njegov grob niti grobove njegove trojice braće iz Francuske i Italije. Grobovi su ostali nepoznati, ali su imena postala slavna. Izgleda da je Nikoli bila najdublja želja srca - umrijeti za Krista. Jednostavno umrijeti za onoga koji je za njega umro. Zvuči posve nevjerojatno, ali je posve istinito. Postoje duše koje hoće dati život za Život, ljubav za Ljubav. Takav je bio Nikola.

Papa Lav XII. proglasio ga je blaženim 1889.g., a papa Pavao VI. uzdigao ga je na čast oltara i svečano uvrstio u popis svetaca Katoličke crkve, 21. lipnja 1970. godine. Važan je kao prvi Hrvat kojega, kao sveca, slavi cijela Crkva.

Duhovni vođa hrvatskog narodnog hodočašća u Svetu zemlju, zagrebački nadbiskup-koadjutor, kasnije kardinal, a sada blaženi Alojzije Stepinac svečano je posvetio 25. VII. 1937. u kapeli Apostolske delegature u Jeruzalemu oltar u čast jeruzalemskom mučeniku bl. Nikoli Taviliću.

Mnogi hrvatski i strani umjetnici dlijeta, kista i pera ovjekovječili su lik sv. Nikole. Posebno treba istaknuti crkve sagrađene u njegovu čast: Banjevci, Cerovac, Lišani, Perković, Split, Vinjani, Zagreb, Županja, i u inozemstvu: Hurlingham (Buenos Aires, Argentina), Montreal, Winnipeg (Kanada), Melbourne i Sydney (Australija).

Sv. Nikolu Tavilića se prikazuje s dugom sijedom bradom, u franjevačkom odijelu. Po tijelu i na čelu su ožiljci od mučenja. Obično je na slici na lomači ili pokraj lomače. Nekad ga se prikazuje s raspelom u ruci, a najčešće kao propovjednika.

Kao relikvije sv. Nikole Tavilića u njegovu svetištu u Šibeniku pri samostanu franjevaca konventualaca sv. Frane čuvaju se njegove sandale.