PDA

Pogledaj Full Version : Miroslav Bulešić, novi hrvatski blaženik



zlatna ribica
29-09-2013, 15:07
Hrvatska je jučer dobila novog blaženika, u pulskoj areni blaženim je proglašen hrvatski svećenik Miroslav Bulešić, i vrijedi naučiti nešto o njemu, zanimliva je osoba bio, a umro je mučeničkom smrću kad je imao samo 27 godina, prerezan mu je grkljan 1947.g. na dan kad se dijelio sakrament svete potvrde.


Istarski svećenik i mučenik Miroslav Bulešić danas je proglašen blaženim na velikom euharistijskom slavlju beatifikacije sluge Božjega u pulskoj Areni. Beatifikaciju je predvodio Papin izaslanik prefekt Kongregacije za kauze svetih kardinal Angelo Amato a nakon nje se, Regional Express, zajedno sa svećenicima i biskupima susreo sa pulskim gradonačelnikom Borisom Miletićem, istarskim županom Valterom Flegom i biskupom porečko-pulske Biskupije, mons. dr. Draženom Kutlešom.

- Ovo je povijesni trenutak i poseban dan za 3000 godina staru Pulu, koja u svojoj prošlosti nije imala toliko značajnih trenutaka, zbog toga sam malo i emocionalno uzbuđen. Mislim da je ovo veliki dan za Pulu, za Istru i za Hrvatsku. Ono što u našem gradu volimo baštiniti, to je upravo ljudska vrijednost i nismo se dijelili ni u najtežim trenucima. U povijesti Pule ovaj dan će biti zapisan zlatnim slovima i svjedočiti ćemo činu da su ljudske vrijednosti univerzalne i da je dobro činiti dobro - kazao je gradonačelnik Miletić dok je župan Flego dodao: ''Ja želim da danas i ubuduće dijelimo misli i ideje blaženika Miroslava Bulešića koji je vjerovao u svoje ideale i koji je bio siguran da čini pravu stvar. To je put kako se svi mi moramo ponašati.’‘

Kardinal Angelo Amati zahvalio se na gostoprimstvu. Sretan je što se beatifikacija održala u Areni jer nema ljepšeg mjesta za ovakav sveti događaj.

- Blaženik Bulešić osim što je svjedok vjere i time daje poruku crkvi, on ima poruku i za cijelo društvo - obrana slobode i bratstvo među ljudima, a ta poruka je vrlo važna, jer nam rata više ne treba - rekao je Amato, te je zaključio:’’ Miroslav Bulešić je heroj i zbog toga što je svojim činom upozorio na poštovanje prema različitim mišljenjima.’‘

http://www.vecernji.hr/data/slika/263/1312916.jpg

http://www.vecernji.hr/vijesti/istarski-svecenik-miroslav-bulesic-proglasen-blazenim-areni-clanak-620285

zlatna ribica
29-09-2013, 15:08
http://www.katolik.hr/wp-content/uploads/2012/12/Miroslav-Bule%C5%A1i%C4%87-210x300.jpg

MIROSLAV BULEŠIĆ, rodio se 13. svibnja 1920. u istarskom selu Čabrunići, župe Svetvinčenat, od roditelja Miha i Lucije rođ. Butković. Kršten je 23. svibnja u župnoj crkvi u Juršićima. Prve je molitve i prve istine katoličke vjere mali Miroslav naučio iz molitvenika «Oče budi volja tvoja», knjige koju je za duhovne potrebe hrvatskih vjernika u Istri u 19. stoljeću sastavio biskup Juraj Dobrila. Osnovnu školu polazio je u Juršićima, gdje mu vjeroučiteljem bijaše revni i vrijedni svećenik Ivan Pavić. U desetoj godini života Bulešić se opredjeljuje za sjemenišno školovanje. Pošto je godinu dana bio u pripravnici «Alojzjevišče» u Gorici, Miroslav Bulešić ulazi u sjemenište u Kopru za školsku godinu 1931/32. U koparskom sjemeništu boravi do 1939. godine, kada je, završivši pet razreda gimnazije i tri razreda liceja, položio ispit zrelosti, veliku maturu. Nakon položene mature u koparskom sjemeništu, a na preporuku svećenika Ivana Pavića («Radi se o odličnom mladiću, intelektualnom, otvorenom, pobožnom i dobrom») njegov ga porečki i pulski biskup upućuje na jesen 1939. na studij u Rim.

STUDIJ U RIMU

U Vječnom gradu bogoslov Bulešić boravio je od jeseni 1939. do ljeta 1943. godine. Prve godine studija boravio je u Francuskom zavodu, a naredne tri godine u sjemeništu Lombardo. Studirao je na Papinskom sveučilištu Gregorijani filozofiju i teologiju. Za uzdržavanje Bulešića u Rimu zauzeo se i tadašnji zagrebački nadbiskup, kasnije kardinal, bl. Alojzije Stepinac, o čemu svjedoči pismo o. Sakača iz siječnja 1940. godine. U Rimu, središtu kršćanstva i gradu tolikih prvokršćanskih mučenika, Bulešić je sazrio duhovno i intelektualno. Na blagdan Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije 1942. godine, u bazilici sv. Petra osobno je sudjelovao kod Papine posvete svijeta Bezgrješnom Srcu Marijinu. U rano proljeće 1943. godine, na poziv svog biskupa, bogoslov Bulešić vratio se u Istru da primi svećeničko ređenje.

REĐENJE I MLADA MISA

Miroslav Bulešić za svećenika je zaređen 11. travnja 1943. godine u župnoj crkvi u Svetvinčentu. O tom je događaju u dnevniku zapisao: «Moja majka, otac i braća su plakali, a i mogli su: sin im je umro, sam je prestajao biti njihova svojina i počimao biti stvar Božja». Dva tjedna potom u rodnoj je župi slavio svoju Mladu misu. Kao svoje mladomisničko geslo uzeo je zazive iz molitve Oče naš: «Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja Tvoja!»

ŽUPNIK U BADERNI

Na jesen 1943. godine Bulešić je imenovan župnikom u Baderni. U toj se župi sljedeće dvije ratne godine zdušno trudio u pastoralnom djelovanju te se istodobno hrabrio i nesebično zauzimao za ljude, osobito za one koji su u ratnom vihoru bili najugroženiji. U svibnju 1944. godine piše vlč. Ivanu Paviću: «Između žalosnog, tužnog, krvlju natopljenog naroda, mi moramo biti dobri Samaritanci, koji tješimo, liječimo, pridižemo, zavijamo svaku ranu…» Na Poreštini, kao i po svoj Istri, tada djeluju tri vojske: partizani, fašisti i Nijemci. No kroz cijelo to vrijeme mržnje, uz istinsko rodoljublje, vlč. Bulešić je sačuvao univerzalnost i principijelnost katoličkog svećenika te je ispod bilo koje vojničke odore uvijek gledao čovjeka kao Božju sliku, o čemu svjedoči njegova izjava: «Ja sam katolički svećenik i podijelit ću svete sakramente svima koji ih zatraže: i Hrvatu i Nijemcu i Talijanu.» Zbog takvog odvažnog, dosljednog i načelnog djelovanja Bulešiću stižu prijetnje s raznih strana, te je on u osobnom dnevniku u proljeće 1944. zapisao, obraćajući se Bogu: «Ako me hoćeš k Sebi, evo me pripravna. Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost, i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim. Neka bude Tvoja volja.» Zatim, kao da naslućuje da bi se i sama njegova žrtva mogla iskrivljeno tumačiti, on sam pojašnjava za što je spreman položiti život: «Želim umrijeti samo za slavu Božju i spasenje duše svoje i duše svojih vjernika.» Protivnicima pak i progoniteljima poručuje: «Moja osveta je – oprost». Nakon učestalih optužbi i kleveta, Bulešić na Božić 1944. godine u propovijedi sasvim ostvoreno govori vjernicima svoje župe: «Ničega se ne bojim, jer znam da činim u svemu svoju dužnost, i miran sam pred Bogom i pred ljudima. Puštam vama da sudite i da prosudite moje djelovanje. Ja, znajte, da ću se uvijek držati vjere, držati svojeg poštenja, koje neću prodati za ikakvu zemaljsku cijenu; bez straha ću svakome kazati ono što je pošteno i ono što nije pošteno. Prema tim ću načelima uvijek živjeti." A to su načela Kristova. Kraj rata dočekao je Bulešić u Baderni, ali već u jesen 1945. imenovan je župnikom u Kanfanaru.

ŽUPNIK U KANFANARU

U ovoj novoj sredini župnik Bulešić dao se svom revnošću na duhovnu obnovu prostrane i zahtjevne župe. Osim Kanfanara, u sklopu te župe su i velike kapelanije Sošići i Barat. Oživio je crkveno pjevanje, crkvena su slavlja postala za sve privlačna. Uveo je u župu pobožnosti prema Srcu Isusovu i prema Srcu Marijinu, promičući i zajedničko moljenje krunice, češću ispovijed i svetu pričest, posebno za skupine revnijih vjernika, za mladež, djecu. Vjernike su grubim pritiscima odvraćali od nedjeljne mise i crkvenih obreda, stali su uvoditi samo “civilna vjenčanja” i pogrebe, itd. No uza sve pritiske i uvjeravanja od strane komunista, kanfanarski su župljani u povećanom broju dolazili u crkvu i pažljivo slušali župnikove nadahnute propovijedi. Od svjedoka i danas čujemo kako su komunisti priznavali svoju nemoć i male uspjehe u protucrkvenom djelovanju. Promatrajući kako narod hrli na misu, a Bulešića kako u biretu i reverendi, odgovarajući na pozdrave, prolazi između okupljenih vjernika prema crkvi, neki su članovi komunističke partije jedne nedjelje 1946. godine na kanfanarskom trgu međusobno zaključili: “Dok je ovaj živ, narod neće ići za nama, niti dolaziti na naše sastanke”. Župnika Bulešića pokušali su preko rodbine nagovoriti neka se makne iz Kanfanara, neka pođe u Italiju: tamo je studirao, tamo ima rodbine i prijatelja, tamo će biti na miru. No on je odvratio: “Ovdje je veća potreba za svećenicima, ovdje treba ostati!” Prenijeli su mu i otvorene prijetnje komunista: neka ne govori tako otvoreno, neka bude oprezan, prijete da će ga ubiti. On je odgovorio: “Ako me ubiju, ubit će me za vjeru i Boga!” Miroslav Bulešić nije ostao dugo u Kanfanaru, jer je već školske godine 1946/47. postavljen za podravnatelja i profesora u Biskupijskom sjemeništu u Pazinu.

POGLAVAR U SJEMENIŠTU I TAJNIK SVEĆENIČKOG ZBORA

U Pazinskom sjemeništu Bulešić se ozbiljno, savjesno i zdušno posvećuje radu s prvim generacijama sjemeništaraca. Istodobno se, kao tajnik Svećeničkog zbora sv. Pavla, odvažno i ustrajno zauzima za slobodu vjere i nesmetanog djelovanja Crkve u novoj, komunističkoj državi. Također se, u tom Svećeničkom zboru, svim silama trudi zaštititi osobito mlađe svećenike od komunističkih nasrtaja s jedne strane, te Zbor svećenika očuvati od pogubnih manipulacija onodobnih vlasti s druge strane. U to ulaže sav svoj svećenički ugled, znanje i iskustvo, svjedočeći ponajprije vlastitim primjerom: kršćanskom principijelnošću, hrabrošću i dosljednošću. Zrelo sagledavajući situaciju u kojoj se našla Crkva u Istri i njezino svećenstvo, koji su trpjeli sve jače pritiske komunističkih vlasti, u vremenu kad je porečki i pulski biskup Radossi napuštao Istru, a tršćansko – koparskom biskupu Santinu komunisti otvoreno prijetili, dok je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac bio zatočen u Lepoglavi, Bulešić se intimno pripremao za mučeništvo. To je posvjedočio njegov tadašnji stariji subrat u Pazinskom sjemeništu, kasnije riječko-senjski nadbiskup mons. Josip Pavlišić, u crkvi u Lanišću 23. kolovoza 1997. godine: «Tri mjeseca prije svoje smrti, u kasno proljeće 1947. godine, Miro Bulešić mi je govorio o bijelom i crvenom mučeništvu. On se je već tada pripremao na mučeništvo». A sjemeništarcima je, kako je sam zabilježio u svom dnevniku, govoreći o svećeničkom poslanju, tih dana rekao: «Biti svećenik znači – biti mučenik». Početkom ožujka 1947., podravnatelj Bulešić se pobrinuo da se veliko raspelo, koje je iz središta atrija Biskupijskog sjemeništa svetogrdno skinula skupina «napredne omladine», uz pjevanje i molitve cijelog Sjemeništa časno vrati na svoje mjesto. Koncem lipnja 1947. godine, obraćajući se Bogu, u dnevniku je zapisao: «Ja želim, ako je Tvoja volja, čim prije doći k Tebi». Premda još mladog, ali već uglednog i nesavitljivog svećenika, protivnici su zacijelo stalno pratili i čekali svoj čas.

MUČENIŠTVO ZA VJERU

U kolovozu 1947. Miroslav Bulešić, kao podravnatelj Pazinskog sjemeništa i tajnik Svećeničkog zbora sv. Pavla, prati delegata Svete Stolice mons. dr. Jakoba Ukmara kod dijeljenja sv. Potvrde u Buzetu i okolnim župama. «One dane kad sam obilazio župe radi krizme rado mi je pomagao. Gdje je prijetila opasnost, polazio je naprijed pregledati teren», svjedoči o svom prijatelju Bulešiću dr. Ukmar u pismu mons. Mariu Pavatu u Rim od 5. rujna 1954. godine. U subotu 23. kolovoza 1947. godine, kad su razulareni komunisti upali u župnu crkvu u Buzetu, s namjerom da spriječe Krizmu, Bulešić je svojim tijelom branio Svetohranište i u njemu Presveti oltarski sakramenat. «Ovamo možete proći samo preko mene mrtvoga», rekao im je, blijed u licu, ali posve smiren, stojeći na gornjoj stepenica oltara, okrenut prema onima koji su drsko zaposjeli prezbiterij. Uoči dolaska u Lanišće, dok su s ćićarije stizale prijetnje organiziranih komunista, na pitanje boji li se tamo otići, Miroslav Bulešić je odgovorio: «Samo jedanput će se umrijeti». Krizma u Lanišću održana je u nedjelju, na blagdan sv. Bartola apostola, 24. kolovoza 1947. godine.

Govoreći o mučeništvu Miroslava Bulešića, dr. Ukmar je u službenom izvješću za Biskupski Ordinarijat u Trstu od 12. studenoga 1947. godine, napisao: «Nakon završetka krizme u crkvi i mise koju je služio vlč. Miroslav Bulešić, uputili smo se ka župnoj kući. Nakon četvrt sata, kad su bili krizmani i oni koji su naknadno prispjeli – bilo je to oko jedanaest sati – pobunjenici su ušli u kuću i ubili nožem vlč. g. Bulešića koji je bio kraj vratiju. Ja osobno izišao sam iz župnog ureda u predvorje i vidio ga mrtva kako leži na tlu među zlikovcima koji su zaposjeli kuću; povukao sam se u spavaću sobu, gdje sam nakon minute vremena i sam teško izudaran i ostao sam ležeći u krvi. Smatrajući da sam mrtav, ostavili su mene i potražili župnika, ali ga nisu pronašli jer se bio sakrio. Kroz dvadeset sati ostao sam u nesvijesti…». Bulešić je ubijen ubodima noža u grlo, a njegova krv poprskala je zid predsoblja laniškoga župnog ureda. Prema riječima očevidaca, Bulešić je, osjetivši da umire, zazivao: «Isuse, primi dušu moju!».

Tadašnje vlasti nisu dopustile da se ovaj odvažni svjedok vjere pokopa u rodnoj župi u Svetvinčentu, nego su odredili da bude pokopan u Lanišću. Tek je 1958. omogućeno da se njegovi tjelesni ostaci prenesu u rodnu župu, gdje su pokopani kraj glavnog ulaza u crkvu mučenika sv. Vincencija, na groblju; odatle su g. 2003. preneseni u župnu crkvu, gdje se i danas štuje. U Biskupiji porečkoj i pulskoj provedeno je (1998.-2004.) službeno istraživanje o životu i mučeničkoj žrtvi Miroslava Bulešića, koje je 2004. predano Kongregaciji u Rim; Crkva u Istri očekuje da će Sluga Božji biti službeno proglašen blaženikom.

http://www.biskupija-porecko-pulska.hr/index.php?option=com_content&task=view&id=62&Itemid=81

zlatna ribica
29-09-2013, 15:09
Kardinal Angelo Amato: Blaženi Miroslav Bulešić je istinski junak Crkve u Hrvata

Dragi vjernici,

1. Odmah možemo reći da je današnja beatifikacija don Miroslava Bulešića, svećenika i mučenika, svetkovina mira nad ratom, bratstva nad podjelama, oprosta nad mržnjom, božanske ljubavi nad ljudskom zlobom. To je pozitivna poruka, evanđeoska, duboko božanska, koja pokreće naša srca da čine samo dobro. Don Miroslav je doslovno živio Isusovu riječ: „Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge, kao što sam ja vas ljubio” (Iv 15, 12). Don Miroslav je sve smatrao „prijateljima”, a nikoga „neprijateljem”. Njegovo je svjedočanstvo ljubavi: „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje” (Iv 15, 13).

Današnja beatifikacija, koja daje novi sjaj divnom svjedočanstvu vaše vjere u Isusa Krista, znak je Božje milosti za sveopću Crkvu, a posebno za vašu Porečku i pulsku biskupiju.

Blaženi Bulešić je istinski junak Crkve u Hrvatskoj, koja je četrdesetih godina prošlog stoljeća pretrpjela žestoki progon. Povjesničari navode da su u vašim biskupijama barbarski ubijena čak 434 svećenika (biskupijska i redovnička), a još dvadeset i četvorica su umrli od mučenja i patnji podnesenih u neljudskim uvjetima zatvora. Bio je to pravi pokolj. Pobijeno je 17% ondašnjeg hrvatskog klera. Osim toga: ubijena su 73 sjemeništarca, 22 brata laika iz raznih redovničkih zajednica i 30 časnih sestara. Jedno ime poznato čitavome svijetu jest ono blaženog Alojzija Viktora Stepinca, kardinala Svete Rimske Crkve. Hrabri branitelj vjerske slobode u vašoj domovini, bio je uhićen, zatvoren i prisiljen na kućni pritvor u Krašiću, njegovome rodnom mjestu, gdje je 1960. godine kao mučenik preminuo od bolesti zadobivene u pritvoru.

Naša majka Crkva ne zaboravlja hrabrost i snagu ovih svojih sinova i sjeća ih se s poštovanjem i zahvalnošću. Prije nekoliko godina u Trstu, 4. listopada 2008., papa Benedikt XVI. počastio je svečanom beatifikacijom mučenika Francesca Bonifacia. I on je kao mladi svećenik bio mučen, kamenovan, zaklan i bačen u jamu. I u Sloveniji je 12. lipnja 2010. godine proglašen blaženim dvadesetogodišnji mladić Alojz Grozde, također mučenički ubijen iz mržnje prema vjeri.

2. Svi zločini iz mržnje prema vjeri su odvratni, ali okolnosti ubojstva vašeg don Miroslava Bulešića su posebno odurne. Dobro je sjetiti se ovog događaja, ne iz želje za osvetom, nego radi pouke da se Kajinov čin nikada više ne ponovi. Mučeništvo našeg Blaženika dogodilo se 24. kolovoza 1947. u Lanišću, u sjevernoj Istri. Te je nedjelje bila predviđena krizma u župi, ali su kružile glasine da će biti spriječena. Stoga je odlučeno da se misa slavi ranije, u osam umjesto u devet sati. Unatoč strahu i nekim izgredima izvan crkve, krizma je uredno podijeljena i djeca su se sa svojom rodbinom vratila kući.

Nedugo zatim je u župnu kuću, nasrnula razularena skupina pristaša komunističkog režima koja je, u prisutnosti milicionera, psujući počela rušiti i razbijati staklo, posuđe, crkveno ruho, i uništavati sve pred sobom. U tom paklenom kaosu nasilnici su iskaljivali bijes na don Mira, divljački ga batinajući i svom silinom udarajući njime o zid. Mladi svećenik okrvavljen i unakažen zazvao je više puta: „Isuse, primi dušu moju.” Na kraju su ga pritisnuli na pod, jedan od zlostavljača iz džepa je izvadio nož te njime don Bulešića više puta ubo u vrat. Krv je briznula iz rana i poprskala zid sobe slijevajući se po podu. Ubojica je izašao krvavih ruku i oprao ih na pojilu za stoku. Na sudskome procesu je bio oslobođen.

3. Ovaj okrutan prizor sliči mučeništvu Sluge Božjega što ga je prorekao Izaija: „Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu, i lica svojeg ne zaklonih od uvreda ni od pljuvanja” (Iz 50,6). „Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih. K’o janje na klanje odvedoše ga; k’o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih. Silom ga se i sudom riješiše; tko se brine za njegovu sudbinu? Da, iz zemlje živih ukloniše njega, za grijehe naroda njegova na smrt ga izbiše.” (Iz 53,7-8) Ako ga ljudi ponizuju, Gospodin ga uzvisuje: „Gle, uspjet će sluga moj, podignut će se uzvisit’ i proslaviti! Kao što se mnogi užasnuše vidjevši ga – tako mu je lice bilo neljudski iznakaženo (….) – tako će on mnoge zadiviti narode.” (Iz 52,14).
Kao Isus pred svojim mučiteljima, tako je i don Miroslav uspio šaptati samo riječi oprosta: „Oče, oprosti im jer ne znaju što čine.” (Lk 23,34)

Ljudska zloća se iskalila nad nemoćnim svećenikom. Vuk je rastrgao janje. Mržnja je ugasila jedan ljudski život, uvijek dragocjen, ali ovaj put dvostruko neprocjenjiv, jer je to bio život dobroga čovjeka.
Svećenici i vjernici, oplakujući hrabrog službenika Gospodnjega, prepoznali su već od početka u don Bulešiću mučenika vjere. Za mons. Josipa Pavlišića, nadbiskupa riječko-senjskoga, don Miroslav je bio autentični svetac, pravi mučenik kršćanstva. Mons. Božo Milanović, nekoliko mjeseci poslije mučeništva ustvrdio je da je smrt don Miroslava bila teški gubitak za biskupiju. Tom prigodom ondašnji apostolski nuncij u Beogradu, mons. Joseph Patrick Hurley izjavio je: „S mučeništvom don Miroslava Crkva nije izgubila, nego dobila.”

4. Dragi vjernici! Sad se možemo upitati: Tko je bio svećenik i mučenik Miroslav Bulešić? Je li bio pripravan za mučeništvo?
Iz brojnih svjedočanstava osoba dostojnih povjerenja slijedi da je don Miro bio svjestan svoje misije prema vjernicima. Osim služenja sv. Mise i propovijedanja, revno se posvetio vjeronauku za djecu, odgoju mladeži i formaciji odraslih, poboljšanju liturgijskog pjevanja, slušanju ispovijedi, moljenju Krunice, promicanju pobožnosti Presvetome Srcu Isusovu i Marijinu. U svemu tome je nailazio na odobravanje vjernika. Ali je nailazio i na suprotstavljanje onih koji su se osjećali pogođenima što ne idu pravim putem i o kojima Sv. Pismo veli: „Oni ne mare za Hram Božji njihovih otaca, nego radije časte ašere i idole.” (2 Ljet 24, 18)

Poznato je da je svršetkom Drugog svjetskog rata 1945. godine, u vašoj zemlji nastupilo sustavno i nemilosrdno progonstvo Crkve i svećenika. Revolucionari, bojeći se kršćanskog odgoja djece i mladih, činili su sve da ih odvrate od vjere i nedjeljne mise te podvrgnu tzv. socijalističkom preodgoju, koji je umjesto ljubavi propovijedao klasnu mržnju.
Svećenici i vjernici su bili izrugivani. Evanđelje ismijavano. Evo jednog slučaja što ga je ispripovjedio don Miro kad je bio vjeroučitelj u gimnaziji u Kanfanaru: “Do Božića sva djeca, izuzevši jednoga, redovito i slobodno pohađaju taj predmet. Iza Božića preokret. Oko desetorice neće više da pohađaju vjeronauk, i tu [je] sve dobro; ali ono što je (još) gore jest to da su ta djeca počela govoriti: “Svećenik je fašist i oni koji ostaju na vjeronauku – i oni su fašisti; a mi smo mali komunisti i proti Bogu”.
Don Miro je hrabro davao do znanja građanskim vlastima brojne slučajeve netolerancije spram vjere. Rugali su se djeci koja su išla na vjeronauk, govoreći o njima da su ludi što vjeruju u Boga. Širile su izmišljotine protiv našeg Blaženika. Da ga odvrate od njegovog apostolskog djelovanja, savjetovali su mu da pođe u Italiju i živi u miru. A don Miro je odgovarao da je postao svećenik za narod i da je potrebno ostati među svojim pukom. Kad su mu prijetili govorio je: “Ako me ubiju, ubit će me za vjeru i Boga.”
Ovo je portret don Mira, što je jako lijepo ocrtao Papa Franjo u svom Apostolskom pismu kad naziva našega Blaženika: „svećenik i mučenik, marljivi pastir, revni odgojitelj mladih i neustrašivi svjedok Evanđelja.”

5. Na pitanje, je li don Miroslav bio pripravan na mučeništvo, odgovaramo da se svetost ne improvizira. Mučeništvo nije slučajni plod naše naravi. Božja Providnost po otajstvenim putovima milosti tijekom vremena priprema svjedoke Evanđelja za najuzvišeniju žrtvu. Riječi što ih apostol Pavao upućuje učeniku Timoteju vrijede i za don Bulešića: „A ti si pošao za mom u poučavanju, u ponašanju, u naumu, u vjeri, u strpljivosti, u ljubavi, u postojanosti; u progonstvima, u patnjama (…). A i svi koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjeni.” (2 Tim 3,10-12).

Svjestan da se u tom burnom vremenu nalazi u životnoj opasnosti, don Miro je često ponavljao: “Gospodine, moj život Ti sasvim darujem za svoje stado. Uz Tvoju milost i ako me Ti učiniš dostojnim, ne bojim se mučeništva, već ga žudim.” Kao svećenik bio je pozvan biti Dobar Pastir i Dobar Samaritanac, koji s lijekom ljubavi tješi, liječi, podiže i povija rane što krvare. Često je ponavljao: „mržnja uzrokuje krvarenje, a ljubav zacjeljuje rane.”

U svojoj duhovnoj oporuci od 23. travnja 1945. godine, prostodušno govori kako je uvijek činio samo dobro za svoj narod: „Siromaha nisam pustio praznoga doma. One koji su bili u zatvoru sam zagovarao i izvukao uz pomoć Presvijetlog Biskupa iz zatvora. Tako da mogu kazati da sam preko stotinu ljudi spasio. Podučavao sam djecu u kršćanskom nauku jer je bila moja namjera da vam budu djeca, ljubljeni, i mili vjernici, a odgojena u duhu vjere, u duhu poštenja i dobrote. (…) U savjesti mogu vam kazati da sam svima učinio dobro a nikomu zlo.” I zaključio je ovo potresno svjedočanstvo govoreći: „Moja osveta je oprost.”

6. Ljubav prema siromasima bila je osobina našeg Blaženika: „K meni može doći svatko, bez ikakva obzira, za sve o čemu znate da vam mogu pomoći.- Siromah nek se ne boji prekoračiti moj prag. Dok imam ja nešto, imat će i on. Siromahe ja sam uvijek volio, volim ih i volit ću ih, i pomoći u mjeri mojih mogućnosti.”
Njegova druga primjerna osobina bila je odanost Papi. Protukatolička propaganda udarala je i na Svetoga Oca. Don Miro, koji je u Rimu više puta s ganućem susreo Papu Pija XII., na svetkovinu apostolskih prvaka Petra i Pavla 1945. godine, održao je propovijed u kojoj je ispovijedio svoju privrženost Svetoj Stolici i Prvosvećeniku. Govorio je, kao što je Crkva majka svih naroda, tako i Papa, nasljednik svetog Petra, otac je svih krštenih iz svih jezika i narodnosti. „Papa je jednak za sve, više se brine za one narode koji su više udaljeni od Crkve, da se i oni njoj pridruže.”

7. Što nam svima poručuje naš Blaženik? Sve nas podsjeća da ostanemo vjerni Isusu, njegovom Evanđelju života i istine. Samo onaj tko ostaje u Njemu, živi u spokoju poštenog i dobrog života posvjedočenog u obitelji, društvu i svijetu.
Don Miro nas poziva da budemo jaki, odvažni i ustrajni u vjeri, tom vrijednom daru koji rasvjetljuje našu pamet za vidjeti istinito i upravlja naše srce za činiti dobro. Korijen ljudskog bratstva jest vjera koja – kako kaže papa Franjo – „nas poučava da je u svakome čovjeku blagoslov za mene, da nam svjetlo Božjeg lica svijetli preko našeg brata. Zahvaljujući vjeri spoznajemo dostojanstvo svake pojedine osobe.” (Lumen fidei, br. 54). Kad se vjera zasjenjuje, upada se u opasnost gubljenja zdravih temelja ljudskog suživota. „Vjera rasvjetljuje društveni život; posjeduje stvaralačko svjetlo za svaki trenutak povijesti, jer sve događaje smješta u odnos s izvorom i odredištem svega u Ocu koji nas ljubi.”(Lumen fidei br. 55).

Don Miroslav je bio čovjek vjere, koji je poučavao malene i velike da žive od vjere. Danas nas poziva da našu vjeru sačuvamo kao najveću dragocjenost i da se ne izgubimo u svijetu prolaznih ideologija.

Subraći svećenicima naš Blaženik poručuje da je ljubav duša našeg služenja. On vas poziva, dragi svećenici, da poput njega budete svjedoci beskrajne ljubavi Srca Isusova, prihvaćajući svakoga s ljubavlju, poštovanjem i milosrđem. Današnja beatifikacija našeg svećenika i mučenika je događaj mira, bratstva, prijateljstva i ljubavi, kako nam Isus danas u evanđelju govori: „Ovo vam zapovijedam: da ljubite jedni druge.” (Iv 15,17)

Blaženi Miroslave Bulešiću, moli za nas.

Amen

Kardinal Angelo Amato

sagitarius
30-09-2013, 14:26
Ribice, u ime svih onih koje je istinski u dušu taknula cjelokupna prića o blaženiku Don Miroslavu Bulešiću, hvala za prekrasne priloge...i trud.

Kolerik
01-10-2013, 16:27
Čudi me da netko od Istarskih "antifašista" na vlasti nije naša razloga da zabrani korištenje arene u "klerofašističke" svrhe.

sagitarius
02-10-2013, 12:55
Čudi me da netko od Istarskih "antifašista" na vlasti nije naša razloga da zabrani korištenje arene u "klerofašističke" svrhe.

A vjerovatno su svjesni da je narodu dosta njihovih idiotluka, ali i ovaj skup nisu ocijenuli pogubnim po njih...:D

zlatna ribica
02-10-2013, 13:31
Ribice, u ime svih onih koje je istinski u dušu taknula cjelokupna prića o blaženiku Don Miroslavu Bulešiću, hvala za prekrasne priloge...i trud.

Nema na čemu, nije nikakav trud... samo sam prekopirala dva članka.

Nadam se da je bar netko pročitao :D

sagitarius
02-10-2013, 14:20
Nema na čemu, nije nikakav trud... samo sam prekopirala dva članka.

Nadam se da je bar netko pročitao :D

Trebalo se sjetiti, pa je to već po sebi vrijedno..., pročitao sam, jasno...:D