PDA

Pogledaj Full Version : S poglavnikom na povlaČenju



Stranice : [1] 2

Bobani
20-09-2013, 21:01
(Donosim ovdje bez ikakovih ispravaka jedan opis Prof. Dolores Abracanović koji je izišao u časopisu USTAŠA, specijalni broj posvećen 30toj obljetnici Desetog Travnja Proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 1941 - 1971. Prof. Abracanović donosi svoja sijećanja u pratnji Poglavnika od Zagreba pa do sastanka sa svojom obitelji. Čitao sam nekoliko opisa ljudi koji su bili u pratnji s Poglavnikom. Ovaj opis mi je nekako, malo, drugačiji od svih prijašnjih, iako sada nebih bio u stanju pronaći prijašnje opise te ih usporediti sa ovim opisom. Možda netko od čitatelja ovog opisa mogne nešto reći o tome. Otporaš.)

xxxxxxxxxx

Oko tri sata poslije podne, pri povlačenju iz Zagreba, zaustevila se naša kolona kod Novih Dvora. Tu su se medju ostalima pridružila i jedna crna kola.

"Poglavnik!" reče mi dr. Niedzielski. (Dr. Felix Niedzielski je napisao knjigu SOCIJALNI ESEJI koju je kao drugo dopunjeno izdanje tiskao DRINAPRESS, Madrid, 1964. Kjniga je razdjeljena u tri dijela: 1. Temelji marksističke ideologije, 2. Dislektički i historijski materijalizam, 3. Socijalna nauka Crkve, mo, Otporaš) "Sidjemo, da ga pozdravimo" Bio je miran, ozbiljan i sabran kao uviek, samo je iz njegovih dubokih očiju gledala u nas bezkrajna tuga. Pružio mi je ruku i rekao: "Još ćemo se vidjeti".

Osjetila sam tek sada, da idemo iz Hrvatske. (Ja mislim da tadašnju vladajuću političku klimu u Hrvatskoj možemo usporediti sa današnjom političkom situacijom vladajućeg VRH RH. Koliko su tada Hrvati bili politički podjeljeni, moglo bi se reći da su toliko i danas; pa iz te perspektive trebamo gledati kako bi se Hrvati osjećali kada bi danas morali napuštati Hrvatsku zbog političke situacije, mo, Otporaš.) Kolona je krenula. Mnoštvo naroda, more - bujica! Sve je isprepleteno: samovozi, pješaci, seljačka kola i dvokolice. Idu starci i djeca, žene i muškarci. (Ovaj eksodus bi se mogao usporediti sa eksodusom srpskog pučanstva koje je bježalo iz Hrvatske 1995.,po nagovoru svojih vođa, s tom razlikom da je hrvatski eksodus bio rti puta veći, mo,Otporaš) Idu seljaci i radnici, djaci i intelektualci. Ide jedna vojska, ide jedan narod u progonstvo! Ide zato, što je poslije osam stoljeća obnovio svoju državu, što ju je gradio i branio od neprijatelja. Ide u progonstvo jedan narod, koji je svojom krvlju obilježio na zemljopisnoj karti hrvatske državne granice, narod, koji je zahtijevao svoje mjesto pod suncem i tražio uviek samo svoje, a nikada tudje.

Ide nepregledno mnoštvo mirno i dostojanstveno. Nad nama lete zrakoplovi zapadnih saveznika. Nitko ih se ne boji, niti se pred njima sakriva. Ne smatramo ih neprijateljima. Pomislih, kad bi bar iz tih zrakoplova snimili ovaj naš mimohod pred nepravdom zapadnog svijeta! Možda bi oni iz Londona i Washingtona gledajući te snimke shvatili bar nešto od naše tragedije!

Prelazimo granicu i ostavljamo za sobom našu dragu i svetu Hrvatsku! Noćimo u Rogaškoj Slatini.

8. svibnja. -

Krenemo prema Mariboru. Pred odlazak još vidim Poglavnika, kako u odori s crnim plaštem stoji na stubištu bolinice u Rogaškoj Slatini i promatra pokret. Par kilometara pred Mariborom partizani pokušavaju napad na našu kolonu. Nastaje puškaranje. Bez velikih potežkoća sliedimo put. U Spielfeldu oko pet sati popodne sazivlje nas Poglavnik i kaže nam da će Niemci te noći kapitulirati pred Rusima, pa da nam je glavni zadatak ostaviti što prije rusko područje. Daje nam nalog, da se preobučemo u gradjanska odiela. Ove se noći ne spava. Vozimo se najprije prema Klagenfurtu.

9. svibnja. -

Stiže viest, da su u Klagenfurtu već partizani. Mienjamo pravac - Judenburg. U Zeltbergu predvečer, iznenade nas Rusi bombadiranjem naše kolone. Ima nekoliko ranjenih. Sve je u vatri. Dosta je stradalo austrijsko pučanstvo, koje je bilo izišlo na ulicu, ne sluteći nikakvo zlo, i mirno gledalo naše povlačenje. Tako su postupali Rusi, iako je već bila najavljena kapitulacija. Od sada računamo i na opasnost ruskog bombadiranja, pa se na zvukove zrakoplova sklanjamo s ceste, što prije nismo činili, jer nas zapadni saveznici nisu bombadirali na povlačenju.

Namjeravamo ovu noć ostati tu pokraj ceste. General Begić daje naglo nalog za pokret. Trčim u bolinicu po jednog našeg ranjenika. Mrtvi i ranjeni leže pokriveni dekama. U tami ne razpoznajem nikoga. Zovem ga po imenu. Odlazimo skupa. Ni ove noći nema spavanja ni odmora. Bujic se neprestano i polagano kreće, kao da smo na mehaničkim stubama. Ne možemo se zaustaviti niti da bi htjeli, jer oni, koji su iza nas žure se napried.

10 svibnja. -

Stižemo u 5 sati ujutro u Judenburg i tu se namjeravamo predati Amerikancima. Dolazi nagla zapovied za pokret: Amerikanci se povlače iz Judenburga, a ulaze Rusi. Žurimo se prema Trieben-u. Zabasasmo. Našli smo opet pravi put. Najednom zastoj! Sa strane Triebena u bezglavom trku jure Kozaci na konjima: Rusi su u Trieben-u. Nalazimo se u klopki! S jedne i druge strane, iz Judenburga i Trieben-a dolaze prema nama Rusi. Stojim tako na cesti, savjetujući se, što da učinimo. Mišljenja su različita. Poglavnik predlaže šumu. Jedan dio nas uzimlje naprtnjače i sliedi Poglavnika.

Šuma se naglo uzpinje. Previše nas je na okupu. Dielimo se u dvie grupe. Jednoj je na čelu Poglavnik, a drugoj general Begić. Kak smo stigli na prvi vrhunac dielimo se ponovno u dvie grupe. Uz Poglavnika ostaje njegov sin (Velimir, mo) i nas četvero, od kojih su dvojica već mrtvi.

Spustila se noć. Ne možemo dalje, jer čujemo puškaranje. Prespavat ćemo ili bolje rečeno probdjeti tu na jednoj strmini, pod vedrim nebom, hvatajući se stabala, da se ne odskliznemo. Hladno je, a nemamo se čim pokriti.

11. svibnja. -

rano ujutro krećemo, još prije zore. Uviek kroz šumu u brda. Nemamo hrane, jedna kutija od kile šećera u kockama, je sva naša zaliha. Bratski je dielimo. Svako par sati jedna kocka po osobi. Čitav dan pješačimo. Spušta se noć. Izcrpljeni odlučujemo približiti se selu. U jednoj seljačkoj šupi, provedemo noć na golom podu tresući se od studeni.

12. svibnja. -

ujutro smo od seljaka dobili mlieka i jednu kokoš, koju smo zaklanu uzeli sa sobom, jer nismo imali vremena prirediti je. Idemo dalje. Vrhunac za vrhuncom se niže. Prodjemo jedan i mislimo, da ćemo odahnuti a ono drugi uzkrsnu pred nama još viš i strmniji. (Upoznat sam sa ovime, jer kada samo Kukić (ovo mu je nadimak) i ja koncem pedesetih godina prošlog stoljeća prelazili Alpe iz Italije za Francusku, imali smo isto iskusto. Lutajući po tim Alpama bez konačnog kraja, jedva smo ostali živi. Zahvaljujući talijanskim Carabinjerima koji su nas spasili sigurne smrti, ostali smo živi, mo, Otporaš.) Oko nas snieg. Umorni smo i gladni, gutamo snieg, da ugasimo strašnu žedj, koja nas muči. To smo predvečerje napokon prešli Taurske Alpe! Na vrhu smo se odmorili deset minuta, a onda smo se žurno počeli spuštati. Padali smo, sklizali se, opet se dizali i kotrljali, ali noć nas nije smjela tu zateći! Konačno smo stigli do prve seljačke kuće.

Pohlepno gledamo kokoš i kropmir, koji smo dobili. To će biti gostba! Kao jedinoj ženi u grupi zapala me dužnost, da to skuham. Kuharsko umjeće nije nikada bila moja jaka strana. Poglavnik, kao da to zna pa će mi smješeći se: !A znaš li ti profesorice?" I drugi se smiju. Moj odgovor i držanje bili su nesigurni. Poglavnik mi priskoči u pomoć.

Uživajući u toplini kuhinje i prvim mirisima kokošije juhe čekali smo strpljivo čas, kada ćemo poslije pet dana pojesti nešto toplo. Okrepljeni, prospavali smo ugodno tu prvu noć, na sijenu u štagelju.

13. svibnja. -

U Donnersbachu, susrećemo drugu grupu Hrvata, pa siedimo skupa dalje. Žurimo se cestom od Irdinga. Kažu nam, da će na ovoj strani mosta Ense Rusi sada preuzeti stražu. Ako se to dogodi ne ćemo moći preći u američku zonu. Svi smo umorni i izcrpljeni, te ne možemo dalje. Poglavnik nas bodri, da uztrajemo. Na drugoj strani Esne ćemo se odmoriti! Skupljamo zadnje snage, pješačimo bez odmora. Napokon ugledamo most, i Amerikance kako dolaze Rusima. Taj smo momenat izkoristili, da predjemo most. Najradije bi se bacili na travu pokraj ceste, da se odmorimo, ali moramo dalje, još dalje, samo dalje o demarkacione linije. Napokon se zaustavimo u Klankau i tu prespavamo.

14. svibnja. -

Nastavlja se pješačenje. Nogu se nam umorne i izranjene, pune mjehurića. Čim dodjemo do kojeg potoka uranjamo ih u vodu, da ublažimo bol. Pijemo na svakom izvoru. Voda osvježuje i daje snage za daljnji put.

Neka žena na cesti stala pred svoju kuću uz veliki kotao i bezplatno dieli svima prolaznicima toplu kavu. Neka joj Bog plati. Taj smo dan susreli i Madjare, kako se u dugom nizu seljačkih kola voze. U Bad Ausse nadjemo prvo konačište na krevetima. Tu se napokon malo operemo i uredimo. Ali hrane nije bilo.

15. svibnja. -

U napasti smo, da krenemo, željeznicom dalje, jer smo izcrpljeni dugim pješačenjem, ali doznajemo, da je kontrola na željeznici. Ne preostaje nego šumom na Obertraum. Susrećemo opet jednu grupu Hrvata, koja nas prepoznaje i daje nam jesti. U Hallstattu bi htjeli prespavati u jednoj gostioni, ali potrebno je izpuniti prijavnice. Prenoćili smo kod nekih ljudi, koji su nam čak dali i jesti konjskog gulaša, ali se naka njihova stara tetka bojala, da nas primi na spavanje, pa je nepristano htjela ići prijaviti policiji.

16.svibnja. -

Morali smo zato još prije zore prosliediti put, koji nas je vodio uz jezero Poslije toliko vremena osjetih opet ljepotu prirode i pozdravim je kao jednu našu vjernu saveznicu.

Hoćemo prema Pass Geschutt-u, ali Amerikanci stoje na raskršću i upućuju sve u logor Bad Ischel. Stali smo i razmišljali šta ćemo. Nije bilo drugog izlaza , jer su se uz cestu odmah strmovito dizale hrdine i nemoguće je bilo zaobići taj prolaz. Opet nam je Bog pomogao. Straža je na čas ostavila svoj položaj i ušla u kućicu, koja je tamo stajala, a dotle smo mi brzo, prešli. (Neki će se sjetiti kako je prošle godine Večernji List pisao kako su Amerikanci spasili od izručenja Titi Poglavnika Dra. Antu Pavelića u Austriji 1945. Netko bi mogao sada pomisliti da su ovi američki stražari namjerno otišli u tu kućicu kako bi se Poglavnik sa svojom pratnjom, ako bi se ovih četvero osoba uopće mogli prozvati "Poglavnikova pratnja, prebacio na drugu stranu, mo, Otporaš) U Russbachu smo u jednoj seljačkoj kući skuhali gulaš od krompira što su nam ga seljaci dali.

17. svibnja.-

Ponovno smo prošli jednu američku stražu, koja je sve legetimirala osim Poglavnika i mene, jer smo mi bili zadnji u grupi. Pada kiša. Sklonismo se u šumu k nekim radnicima.

18. svibnja.-

Približavamo se cilju, još nekoliko brda pa ćemo stići. Pješačimo bez odmora. Kiša sipi.

Leingreith! Konačno smo stigli. Tu je Poglavnikova obitelj i neki drugi Hrvati. Ostajemo tu svi na okupu očekujući daljnji razvoj dogadjaja.

20. svibnja. -

Došli su general Moškov i bojnik Šarić po upute. Poglavnik je po Moškovu poslao poruku dru. Mačeku, da poradi za hrvatsku stvar. (Ovdje se treba nadodati jedna stvar a ta je da prof. Dolores Braćanović niti jedne jedine riječi ne govori o "Poglavnikovu zlatu" koji da je navodno, po neprijateljskoj promidžbi on odnio sa sobom. također se često puta spominje i general Moškov kako je išao tražiti po Austriji Poglavnika da mu preda zlato. A što se tiče Poglavnikove poruke koju je po Moškovu poslao dru. Mačeku, nekako mi to zvuči čudno. Zvuči mi čudno je je dr. Branko Pršelj u Hrvatskoj Revije sve potanko opisao svoj put uz dra. Mačeka iz Hrvatske, mislim 8 svibnja 1845., pa sve do Pariza, gdje su skupa ostali sve do polovice 1947 godine, kada su dobili potrebne papire za ulazak u Ameriku. Po mome mišljenu Poglavnik tada nije moga znati gdje se nalazi dr. Maček 20 svibnja 1945. recimo da je Poglavnik po generalu Moškovu i poslao toga dana jednu poruku, ta poruka se je odnosila ili za nadbiskupa Stepinca ili za dra. Mačeka, što je Poglavnik mislio da su oba u Zagrebu, mo. Otporaš)

1.lipnja. -

Poglavnik se prijavio američkim vlastima. (Po svoj prilici iz ovih izvora je Večernji Listi crpio svoje opise kako su Amerikanci spasili i čuvali Poglavnika, mo)

6.lipnja. -

Navečer čujemo za izručenje i pogibiju hrvatskr vlade. Tu nas je viest porazila.

Sutrodan rano ujutro otišao je Poglavnik iz Leingreitha. Par dana iza toga došli su Saveznici tražiti Poglavnika. Neke su od nas preslušavali i odveli. Osobito su pravili pritisak na obitelj, da bi otkrili Poglavnikovo skrovište. Nitko se od nas nije smio udaljiti od mjesta boravišta. Bog je čuvao Poglavnika!

xxxxx

Od ovih dogadjaja prošlo je više od petnaest godina. Kroz to vrieme čula sam i čitala u našem tisku mnogo neistina, dajem zato u javnost ove moje bilježke. Neka bude skromno poljsko cvieće položeno na grob Poglavnika, - čovjeka velike životne snage, hrabrosti i mudrosti, čovjeka od kojeg kroz sve te dane našeg povlačenja nismo čuli ni jednu rieč tužbe ili pregovora, koji nije bio ni gladan ni žedan ni umoran ni iznemogao, kao svi mi drugi. Čovjeka, koji je kroz tih dvanaest dana, a i kasnije u emigraciji imao za sve nas samo liepu rieč pobude i poticaja, koji je bio izvor naše snage i naše nade u budućnost.

Prof. DOLORES BRACANOVIĆ

Bobani
23-09-2013, 05:05
NA LJUTU RANU LJUTA TRAVA

Mato MARČINKO


Kada je kralj Aleksandar 6. siečnja 1929. proglasio diktaturu i u vladu postavio i nekoliko prečanskih Srba i Hrvata, kako se ne bi reklo, da o svem odlučuju Srbijanci, Maček je povjerovao, kako je lajbek razkopčan i kako će ga opet moći skopčati, ali na drugčiji način. Prevario se kao i mnogi Hrvati prije njega. "Mora, da su se negdje zlurado nasmijali i kralj i njegovi savjetnici, koji su već tada dobro znali, kakvu muku spremaju Hrvatskoj i narodu hrvatskom.

U listopadu 1929. kralj Aleksandar donio je zakon, po kojemu se Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca preimenovala u Kraljevinu Jugoslaviju. Umjesto 33 oblasti, državu je podielio na devet banovina: Dravsku (sjedište Ljubljana), Savsku (Zagreb), Vrbasku (Banja Luka), Primorsku (Split), Drinsku (Sarajevo), Zetsku (Cetinje), Vardarsku (Skoplje), Moravsku (Niš) i Dunavsku (Novi Sad). Na čelu banovine bio je ban, kojega je imenovao kralj na priedlog ministra unutarnjih poslova. Tim je zakonom Hrvatska bila podieljena na dvie banovine - Savsku i Pri morsku - ali joj je uzet dio iztočne Slavonije i Sriema i dodieljen Drinskoj banovini. Iztočni Sriem pripao je Dunavskoj banovini, a područje bivše Dubrovačke Republike Zetskoj. Hrvatska je na taj način umjetno razčetvorena, da se što više razcjepka njezino poviestno područje. Hrvatski grad Zemun postao je dielom grada Beograda, što nikada u poviesti nije bio. Razbijene su i poviestne granice Bosne i Hercegovine, koja je bila podieljena izmedju četiri banovine. Svrha je bila postizanje pravoslavne većine u šest iztočnih banovina, odvajanje katoličkoga diela u tri zapadne (Savsku i Primorsku kao hrvatske banovine i Dravsku kao slovensku), ali i naznaka obrisa Velike Srbije. HSS i Maček nisu se jako bunili, što su bile zabranjene sve stranke (formalno i srbijanske), jer su smatrali, da će se diktatura "sama od sebe iztrošiti ,,.


Dr. Ante Pavelić predao je 1. rujna 1929. u Ženevi Savezu Naroda zamolbu ovoga sadržaja: "Zastupnici hrvatskoga naroda već se nekoliko puta obratiše na Savez Naroda, da izvieste o položaju, u koji su Hrvati dospjeli zbog svojega državnoga zajedničtva sa Srbijom. Hrvatski je narod u prošlomu desetljeću kod sveukupnih provedenih izbora - a opetovano takodjer kod drugih prigoda *nedvojbeno dao izraza, da se ne odriče svojega prava na samoodredjenje, pa da je nepromjenljiva njegova volja za čuvanje svoje državne i narodne individualnosti u okviru medjunarodno utvrdjenih granica. - Za ovo pravo samoodredjenja hrvatski se narod neprekidno borio miroljubivim i zakonitim sredstvima (iztaknuo M.M.). Pri tomu je izbjegavao oružane sukobe, jer je stalno bio duboko uvjeren, da je mir najveće dobro naroda, pa da će kulturni narodi, koji su udruženi u Savezu Naroda omogućiti hrvatskomu narodu postići svoje pravo na samoodredjenje, koje pravo mu se nikada ne može oduzeti, te koje mu nije bilo osporeno ni od kojega drugoga naroda, nego samo od srbske vlade. ( ... ) Ali 20. lipnja 1928. bijaše postrieljano revolverskim hitcima jednoga srbskoga zastupnika vladine stranke, i to po bielomu danu u plenarnoj sjednici beogradskoga parlamenta po dobro pripravljenoj osnovi, pet hrvatskih narodnih zastupnika, medju njima takodjer Stjepan Radić, predsjednik hrvatskoga narodnoga zastupstva i vodja hrvatskoga naroda, koji je nato 8. kolovoza 1928. podlegao svojim tamo zadobivenim ranama. - To umorstvo narodnoga vodje i drugih predstavnika hrvatskoga naroda u beogradskoj Skupštini - jedan dogadjaj, koji je osamljen u poviesti parlamentarivna - učinilo je zauviek nemogućim bilo kakav državnopravni zajednički život Hrvatske sa Srbijom (iztaknuo M.M.), kako je tom izraza dalo hrvatsko narodno zastupstvo svojim zaključkom od 1. kolovoza 1928., kada je očitovalo, da su za uviek izumrli osjećaji Hrvata za postojeći državni poredak (iztaknuo M.M.). ( ... ) Premda Hrvati po svojoj stoljetnoj tradiciji poznaju samo borbu zakonitim sredstvima, ipak ne će oni u času, kada im se ta sredstva oduzmu, uzmaknuti takodjer pred drugim sredstvima, jer se sada radi o njihovu narodnom obstanku i slobodi (iztaknuo M.M.). ( .. ) Lišen svoje slobode i svoje tisućgodišnje državnosti, u svojoj životnoj osjetljivosti duboko povriedjen hrvatski narod nikako ne će uzmaknuti pred krvav im nasilnim gospodstvom jedne tudje vlade, nego samo odklanja pred cieUm svietom odgovornost, ako u budućnosti nastanu težki sukobi (iztaknuo M.M.), koji moraju nastupiti, ostane li bez posljedica jednodušno inepromjenljivo zahtievanje, da oboružana snaga kraljevine Srbije izprazni hrvatske zemlje, kako bi Hrvati opet mogli u miru urediti svoju državu, pa kako bi mogli u zajedničkomu radu s kulturnim narodima uzeti djelotvoran udio za osiguranje vječnoga mira ... Taj krik iz nužde i poziv na opomenu hrvatskoga naroda dolazi do izražaja ovim pismenim putem, a sastavio ga je i podnio izabrani narodni zastupnik i od cieloga hrvatskoga naroda opunomoćeni izaslanik kao jedini, koji se sada nalazi izvan dosega fizičke sile beogradskog autokrata, te koji i time izpunjava ne samo svoju dužnost prema vlastitom u narodu, nego štoviše zastupa takodjer interese obćega mira.

Ovaj vapaj hrvatskoga naroda za pravdom i slobodom, izrečen riečima izabranoga zastupnika tog istoga naroda dr. Ante Pavelića, naišao je na tvrda uha predstavnika Saveza (Lige) Naroda kao i oni prijašnji. Zašto? Odgovor ćemo naći u Otvorenu pismu Wickhama Steeda, englezkoga novinara svjetskoga glasa, što ga je on naslovio na kralja Aleksandra Karadjordjevića. U tomu pismu Steed spominje, da je hrvatska "želja bila ujedinjenje na osnovici pod pune jednakosti s njihovom srbskom braćom, a ne podloženje ili utapanje u Velikoj Srbiji". Steed naglašuje, kako srbijanski državnici nisu iskreno prožeti pravim jugoslavenskim idealima. Napose govori Steed o takozvanoj Krfskoj deklaraciji, o sporazumu, u kojemu se ustanovljuje "pod puna vjerska i politička jednakost izmedju triju ogranaka jugoslavenske rase" (Srba, Hrvata i Slovenaca). Pri koncu svojega otvorena pisma Steed upozoruje kralja Aleksandra, kako se ni on (Steed) ni drugi prijatelji države SRS u Englezkoj nikada nisu mogli suglasiti sa srbijanskim državnicima, koji su zaboravljali jugoslavenski ideal te plovili velikosrbskim vodama. U pismu je Steed odkrio, da je on odvraćao Stjepana Radića od njegovih namjera u prigodi boravka Radićeva u Londonu. (Sjetimo se: Radić se u Londonu žalio na nametnut Vidovdanski ustav, protivio se srbijanskomu nasilju i zahtievao priznanje posebne hrvatske države!) Steed na koncu pisma odkriva, zašto je podielio priekore Srbima, a laskao Hrvatima: Englezka "u jugoiztočnoj Europi ima kao glavni svoj zahtjev pojačanje jugoslavenskoga jedinstva, bez obzira, u bilo kakvoj decentraliziranoj administrativnoj formi ,,.

Tadašnjoj englezkoj politiki nije odgovarao ni "zaborav jugoslavenskih ideala" niti velikosrbstvo pa to po Steedu poručuje kralju Aleksandru i Srbima. Kralj Aleksandar će formalno izpuniti želje Engleza: Proglasit će Jugoslaviju. Zahtjev englezke politike dobro mu je došao, jer je nazivom Jugoslavija iz imena države brisao mrzke mu Hrvate. Slovenci se ne će buniti. Srbi su iz naziva države bili samo prividno brisani, jer će oni u Jugoslaviji sve do njezine propasti imati svu pravu vlast. Eto, tako su tudjinci odlučivali o nama, a bez nas. Kako tada, tako i danas.

Godina je 2003. Na medjunarodnoj konferenciji Perspektive politike Europske Unije prema Hrvatskoj u predvečerje summita (sastanka na vrhu) u Solunu Doris Pack, članica Europskoga parlamenta, rekla je 28. svibnja 2003: "Odnosi s Haagom idu dobrim putem i nadam se, da slučaj Gotovina ne će više obterećivati hrvatska ledja. Dobro bi bilo, da se ugleda na svog albanskoga kolegu (generala Ademija) i sam ode u Haag svjedočiti. Pravi bi hrvatski državljanin to učinio i tako pomogao svojoj zemlji." "Packova je pohvalila napore, koji su poduzeti za povratak izbjeglica (čitaj: pobunjenih Srba, koji su na poziv svojih vodja pobjegli pred osloboditeljskim podhvatom "Oluja" Hrvatske vojske) te u legislativi o manjinama, i rekla, da problem zbog odnosa s Haagom postoji, ali da ga ne treba rrecjenjivati u ukupnim odnosima Hrvatske s Europskom unijom. ,,

Budući američki veleposlanik u Hrvatskoj Ralph Frank prisegnuo je 29. svibnja 2003. na svetčanosti u State Departmentu pred američkim državnim tajnikom Colinom Powellom, a očekuje se, da bi svoju novu dužnost mogao preuzeti tiekom ljeta (2003.). "Povell je u kraćem obraćanju na svetčanosti prisege naglasio, kako je sadašnja hrvatska vlada (Račanova, nap. M.M.) izvela Hrvatsku iz težkih vremena u obećavajuću budućnost i iztaknuo suradnju Hrvatske sa SAD-om u antiterorističkoj koaliciji. ,,

Što činiti, kada je rieč o američkoj nemoralnoj ponudi poznatijoj kao sporazum o neizručivanju američkih vojnika Medjunarodnomu kaznenomu sudu, pita se Marko Juričić: "Na popisu Haažkoga suda za ratne zločine mnogobrojni su gradjani ove (hrvatske) države. Samim time taj je zahtjev izrazito iritantan, kada je rieč o nama, jer od nas Amerikanci traže nešto, za što unapried kažu, kako oni to ne će učiniti ... Ako pod pišemo takav sporazum, nešto ćemo 'imati', iako je to nešto nedefinirano, jer se takvi dogovori s Amerikancima uviek dogadjaju u nejasnim okvirima. Pred postavka je ulazak u NATO, EU, nekakvi povoljni krediti, investicije i priznavanje Hrvatske kao činbenika i pouzdana partnera na ovim prostorima. Ali nigdje ništa od toga nije jasno precizirano kao dobitak, ako se pristane na takav sporazum ... Ako pogledamo na dosadašnja izkustva sličnih dogovora s američkom stranom, izvjesnije je, da ćemo biti izigrani (iztaknuo M.M.). Primjerice, hrvatska je strana u Daytonu bila zamoljena za brojne ustupke, kako bi se došlo do sporazuma, uz ustmena jamstva tadašnjih visokih američkih dužnostnika, kako će se sve to znati vrjednovati u budućnosti. Medjutim ono, što se poslije dogodilo, bilo je posve suprotno ... Ili, recimo, kada je Sudu u Haagu bila izručena skupina od deset bosanskih Hrvata uz čvrsta jamstva, kako će ti procesi biti riešeni najkasnije za šest mjeseci. Opet je to bilo lažno obećanje ludom u za radovanje, jer ti procesi i danas traju, a oslobodjeni Kupreškići su na tu slobodu čekali pet godina. Primjer ENRONA i BECHTELA, koji su u Hrvatsku dovedeni kao uvjet za kupnju američke političke podržke, jasno pokazuje koliko vriedi rieč njihovih političara ili lobističara. Od svega je ostala skupa električna energija, skupa autocesta, a Tudjmana je na kraju, da paradoks bude još veći, ista ta administracija, za čiju su podržku davani netržištni uvjeti američkim tvrtkama, rušila s vlasti ... Najsvježiji primjeri Iraka ili Afganistana zorno ukazuju na to, dokle su Amerikanci spremni ići ... Koliko je civila stradalo u Afganistanu i Iraku, to nije poznato, ali brojka se zacielo mjeri u desetcima tisuća. Tu nije rieč samo o poginulima, nego i o ranjenima, osakaćenima, spaljenim kućama, raznim toksičnim (otrovnim) kontaminacijama (onečišćenjima) za sada nepredvidivih posljedica, tu je još pitanje velikih migracija, koje se prema potrebi mogu nazivati etničko čišćenje. Treba li spomenuti prekornjemu upotrebu artiljerijskog oružja i bomba! Znači sve ono, zbog čega se optužuje generala Gotovinu i bjesomučno politički ucjenjuje Hrvatsku, ne bi li ga uhitila bez obzira na to, je li na njezinu ozemlju ili nije. Dakle sve ono, što se čini u odnosu na generala Antu Gotovinu, primjerice za generala Tommyja Franksa (kojega je skupina Iračana tužila za ratne zločine na sudu u Belgiji) ne vriedi. Ali ne samo da ne vriedi, nego bi još i Hrvatska morala sudjelovati u tomu, da generala Franksa, ako ga pozove Medjunarodni sud za ratne zločine, ne izruči, a istodobno generala Antu Gotovinu mora pronaći i živog izručiti u Haag (iztaknuo M.M.). Možete li osjetiti dubinu toga paradoksa? Zar tu nije rieč o očitoj nepravdi, a u pozadini svake nepravde jest - laž

U istomu broju "Fokusa" objavljena je izjava članice europskoga parlamenta Doris Pack, predsjednice izaslanstva Europskoga parlamenta za jugoiztočnu Europu i koordinatorice parlamentarnog Odbora za naobrazbu, medije, šport, kulturu i mladež. Ona je u Hrvatskoj prihvaćena kao osoba naklonjena Hrvatskoj. U predavanju studentima i profesorima Visokog učilišta Vern u Zagrebu Doris Pack je rekla: "Hrvatska jest Europa, ali još nije članicom Europske unije. Kako bi to postala, mora zadovoljiti odredjene kriterije ... Pakt o stabilnosti u jugoiztočnoj Europi najvažniji je medjunarodni instrument na ovomu području. Najvažniji stoga, što je to prvi instrument zajedničke vanjske politike Europske Unije. On je najvažniji za Uniju. To je naš zajednički pristup ovoj regiji. Nakon svega, što se dogadjalo u Jugoslaviji i nakon Jugoslavije, sretna sam, što smo makar i na kraju toga procesa, počeli stvarati zajedničku politiku putem pakta o stabilnosti

Pakt o stabilnosti perfidno je sredstvo za obnovu Jugoslavije - s Albanijom, ali bez Slovenije. Taj pakt obvezuje Hrvatsku, da Haažkomu sudištu preda sve Hrvate, koje to sudište obtuži. Potvrdila je to i sama Doris Pack rekavši, da se general Ante Gotovina treba predati Haagu čak i silom. Sličnost odnosa prema Hrvatskoj Engleza Wickhama Steeda iz god. 1928. i Njemice Doris Pack iz god. 2003. više je nego očita. Oboje ciene Hrvatsku pod uvjetom, da se utopi u Jugoslaviji.

Hrvati imaju dugo poviestno pamćenje. Svake godine, 30. travnja, sjećaju se hrvatskih mučenika Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Lukavstvom su namamijeni u Beč, dobivši obećanje (salvus conductus), da im se ne će ništa dogoditi. Nakon namještena (montirana) sudskoga procesa, poseban sud ih je 11. travnja 1671. osudio na smrt, a 30. travnja iste godine glave im odsjekoše na panju u Bečkomu Novomu Mjestu. U naše vrieme takodjer lukavstvom u Haag je namamijen hrvatski general iz Bosne i Hercegovine TIHOMIR BLAŽKIĆ (BLAŠKIĆ), komu je zajamčeno brzo i pošteno sudjenje. A sudjenje mu je bilo dugogodišnje, osuda nepravedna. Tročlano sudsko vieće Medjunarodnoga suda u Den Haagu izreklo je generalu Blažkiću (Blaškiću) nevjerojatnu kaznu od 45 (četrdesetpet) godina zatvora, iako on osobno nije učinio niti zapovjedio nikakve zločine. Za uzporedbu recimo i to, da je taj isti sud ustanovijenoj srbskoj ratnoj zločinki (zločine, za koje je osudjena, i sama je priznala) Biljani Plavšić izrekao četverostruko manju kaznu, koju k tomu praktično ne će odsjediti u zatvoru. Visoka, parlamentarna dužnostnica Doris Pack možda nikada nije čula za Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana i njihovu sudbinu. Nu, posve joj je sigurno poznat slučaj generala Blažkića (Blaškića). S toga motrišta njezin poziv generalu Anti Gotovini, komu zloglasna tužiteljica haažkoga sudišta Carla del Ponte nije mogla dokazati niti jedan pa ni najmanji ratni zločin, zvuči u najmanju ruku cinično.

Vraćamo se u godinu 1929., kada je (1. rujna te godine) dr.

Ante Pavelić poslao Savezu Naroda u Ženevi svoju zamolbu, u kojoj je opisao stanje hrvatskoga naroda u državnomu zajedničtvu sa Srbijom. U molbi je rekao, da Hrvati po svojoj stoljetnoj tradiciji poznaju samo borbu zakonitim sredstvima, pa se stoga kao legitimist i legalist i obratio Savezu Naroda, da SN pomogne hrvatskomu narodu, kako bi na temelju prava samoodredjenja mogao u miru urediti svoju državu. U tomu je dr. Pavelić sliedio nauk dr. Ante Starčevića, koji je bio protivnik svih nasilničkih metoda u politiki. Nu, Pavelić je u sebi imao i buntovničke krvi Starčevićeva suradnika, štićenika i prijatelja, Eugena Kvaternika, pa je jasno stavio na znanje svima, da Hrvati, ako im se zakonita sredstva oduzmu, ne će uzmaknuti ni pred drugim sredstvima.

Kada je kralj Aleksandar uveo diktaturu, dr. Ante Pavelić bježi iz Jugoslavije. Čim su u Beogradu čuli, da je dr. Ante Pavelić sklopio sporazum svodjom mac(k)edonske političke emigracije (VMRO) Vančom Mihajlovom, osudjuju ga u odsutnosti na smrt. Dr. Pavelić sa svojim suradnicima (dr. Branimir Jelić, Gustav Perčec, Ivan Perčević, dr. Mladen Lorković i dr. Mile Budak) ustrojava hrvatski oslobodilački pokret USTAŠA. Od god. 1930. taj pokret ima naziv USTAŠA - hrvatska revolucionarna organizacija (UBRO). Od god. 1932. UBRO ima ustav, a od god. 1933. i Načela hrvatskog ustaškoga pokreta. "Ustaški pokret se pozivao na pravašku tradiciju i učenje Ante Starčevića, žestoko obračunavao s jugoslavenstvom kao velikom zabludom hrvatskoga naroda, a jugoslavensku državu od 1918. nazivao vrhuncem 'niekanja hrvatske narodne samosvojnosti'. U poviestno i narodno područje zamišljene nove hrvatske države ušla bi i Bosna i Hercegovina do rieke Drine, koja se i tada označavala 'kao granica dvaju svjetova, zapadnog i iztočnoga.

Ustaški odpor Aleksandrovoj diktaturi donosi prve žrtve.

Rodoljub STIPE JAVOR uhićen je 31. listopada 1929., u zatvoru je zvjerski mučen i od posljedica mučenja umro na robiji u Mitrovici. Prije Javorove uhitbe u uzama zagrebačkoga redarstva za vrieme mučenja u svibnju 1929. umro je hrvatski radnik JOSIP ZRNEK, a u lipnju 1929, takodjer od mučenja u sarajevskim uzama izgubio je život muslimanski Hrvat iz Bosne HUSNIJA ČENGIĆ. Sredinom kolovoza 1929. ubio je srbski žandar iz zasjede u Brodskomu Varošu hrvatskoga seljaka BARTOLA VUKOVIĆA. Drugi pak srbski žandar u početku prosinca 1929. ubio je BLAŽA DJOGIĆA u Širokomu Briegu. Srbski četnik 22. prosinca 1929. u Vitezu kod Travnika ubio je muslimana AVDA IBRAKOVIĆA.

Osudom sudbenoga stola u Zagrebu od 30. lipnja 1931. osudjeni su: MARKO HRANILOVIĆ i MATIJA SOLDIN na kaznu smrti vješanjem, STJEPAN JAVOR na 20 godina robije, ANTUN HERCEG na 20 godina robije, DRAGUTIN KRIŽNJAK na 18 godina robije, STJEPAN HORVATEK na 15 godina robije, PAVAO GLAD na 15 godina robije, MILAN SILADI na 6 godina robije, ANTUN VEZMAROVIĆ na 5 godina robije, LUKA MARKULIN na 3 godine robije, dok su na kaznu od 18 mjeseci robije osudjeni: MARIJA HRANILOVIĆ, STJEPAN MARKULIN, MILE STARČEVIĆ, MIRKO KRUHAK, MIJO BZIK, GABRIEL KRUHAK i JANKO KRUHAK - svi zbog toga, što bijahu hrvatski rodoljubi.

Kralj Aleksandar je 10. rujna 1931. u Niškoj Banji podpisao izborni zakon, koji je bio sastavljen tako, da omogući pobjedu vladine stranke. Vladinoj stranki pripast će većina mandata takodjer i u onim krajevima, gdje žive i glasuju njezini protivnici.

Srbski su četnici, žandari, stražari i detektivi tiekom godine 1931. ubili više hrvatskih rodoljuba. U zagrebačkoj bolnici Milosrdnih sestara 17. veljače 1931. umro je hrvatski seljak DJUKA ILJANIĆ iz Bistre od rana i ozljeda, što ih je zadobio u prigodi mučenja na zagrebačkomu redarstvu. Sutradan, 18. veljače 1931., na večer usred Zagreba - u Dalmatinskoj ulici - ubijen je hrvatski povjestnik i političar dr. MILAN ŠUFFLAY, umirovljeni sveučilištni profesor (ubili ga članovi "Mlade Jugoslavije" u dogovoru sa zagrebačkim redarstvom). Na zagrebačkomu je redarstvu u veljači 1931. ubijen hrvatski mladić JOSIP POROPAT u prigodi strahovita mučenja. U veljači 1931. u uzama zagrebačkoga redarstva zbog dugotrajna zlostavljanja umro je limarski obrtnik iz Djakova BOŠNJAKOVIĆ. Na talijanskoj su granici srbski žandari 14. siečnja 1931. ubili OBRADA PAVLOVIĆA, Hrvata iz Bačke. Hrvatski seljak ANTE PAVELIĆ iz Bosanskoga Broda od posljedica strahovita mučenja u srbskim uzama umro je u Beču u travnju 1931. U zatvoru zagrebačkoga redarstva mučen je u lipnju 1931. trgovac JOSIP NADJ iz Ferdinandovca tako neljudski, da je i umro pri samu mučenju. Žandari su u kolovozu 1931. ubili jednoga hrvatskoga seljaka iz Lenčaka kod Lasinje. Zbog rana, što ih je zadobio prigodom mučenja u zatvoru zagrebačkoga redarstva, umro je 10. kolovoza 1931. ILIJA PETRANOVIĆ iz Nove Gradiške. Sutradan (11. kolovoza 1931.) u Beograqu je obješen hrvatski seljački mladić IVAN ROSIĆ zbog toga, što Je kao ustaša dobio nalog, da ubije hrvatskog odpadnika Andriju Berića, načelnika u Novoj Gradiški. U Omišu je 12. srpnja 1931. održan velik Euharistijski kongres (pribivalo je 12.000 Hrvatica i Hrvata), na kojemu su se pjevale hrvatske pjesme, što je srbske žandare tako razdražilo, da su pucnjevima iz pušaka dvie osobe ubili, a mnoge ranili. Nakon izbora od 8. studenoga 1931. srbski četnici i žandari ubili su u benkovačkomu kotaru pet hrvatskih seljaka, koji nisu htjeli poći na izbore, a mnoge su zlostavljali i zatvorili. Zbog posljedica mučenja u uzama su umrli hrvatski rodoljubi: IVAN JEDLIČKA iz Virovitice i bankovni činovnik ZVONIMIR TOPOLNIK iz Livna.


Popisom stanovništva od 31. siečnja 1921. 67 ustanovljeno je, da 47 posto svih stanovnika Jugoslavije pripada grčkoiztočnoj (pravoslavnoj) vjeri, a 40 posto katoličkoj (rimokatoličkoj i grkokatoličkoj) vjeri. Ostalih 13 postotaka činili su muslimani, evangelici, Židovi i ostali. Godine 1932. objavljena je statistika činovnika, koji su služili kod središnjih državnih ustanova u Beogradu. Jasno je po toj statistiki ili brojitbi bilo, kako su katolici, *dakle ponajprije Hrvati i Slovenci - veoma zapostavljeni u svim uredima, koji su iz Beograda upravljali cielom državom.

Beogradska je vlada nastojala umorstvima maknuti rodoljubne hrvatske znanstvenike i književnike. Pri tomu se služila raznim propalicama, koji su takva umorstva vršili za plaću. Tako je ZWERGER 18. veljače 1931. pod okriljem zagrebačke policije željeznom batinom ubio hrvatskoga povjestnika dr. MILANA ŠUFFLAYA. Jednak je zadatak povjeren dvojici lupeža, koji su trebali ubiti poznatoga hrvatskoga rodoljuba i književnika dr. MILU BUDAKA. Umorstvo Budaka pokušano je 7. lipnja 1932., i to usred biela dana, u Ilici, najprometnijoj ulici grada Zagreba. Dva su mladića Budaka tukli batinama po glavi, ali su pobjegla, kada su prolazeći gradjani Budaku pritekli u pomoć. Ranjeni dr. Mile Budak kolima Družtva za spašavanje prevezen je na Srebrnjak, gdje je odmah operiran u kliniki dr. Gottlieba. Kada je ozdravio, Mile Budak sklonio se u inozemstvo.

Hrvatski mučenici ubijeni u godini 1932.: IVE DUŠEVIĆ iz Ljubča kod Nina, AUINOVIĆ (Ston), JOZO OLUJIĆ iz sela Opanci kod Imotskog, IVAN DOMITROVIĆ, STJEPAN MATKOVIĆ (Bosanski Brod), hrvatski seljak LUKA DEVČIĆ (ubijen u zatvoru), gostioničar MIŠUR iz Benkovca, seljak iz Nina ŠIME GRGIĆ (ubijen u zatvoru), željeznički namještenik PEČNIKAR (umro od mučenja u zatvoru), seljak IVAN EREŠ, IVAN KAJDA i PAVAO LUKAČ (seljaci iz Virovitice), hrvatski seljak TOMISLAV ČORAK, JAKOV PERAIĆ (Polača, Dalmacija), remenarski obrtnik FRKOVIĆ iz Benkovca (umro od mučenja), MIRO PERKOVIĆ (Ljubča kod Nina), MILE KORDUN (Mumići kod Nina), BLAŽ SAVIĆ iz Bunjevaca, NIKOLA ZRILIĆ pok. Mate iz sela Šopota, MARA TROSKAT (selo Banjevci). Iste je godine ubijeno još mnogo drugih Hrvata, a bezbroj ih je mučeno, zatvarano i na sve načine proganjano zbog svoga rodoljublja.

Medju hrvatske mučenike godine 1933. spada pobornik politike dr. Ante Pavelića IVAN GABAJ, seljak iz Hlebina kod Koprivnice. Njega su ustrielili žandari, jer im nije htio odati, gdje su članovi ustaškoga pokreta prelazili granicu. Pokopan je u Hlebinama "uz grob svojega druga i ustaše FRANJE MRAZA, koji je takodjer poginuo,,68. Ostali mučenici u godini 1933.: Hrvatski seljaci po svim selima Like i sjeverne Dalmacije zbog podpore Ličkom ili Velebitskom ustanku, nekoliko stotina hrvatskih seljaka mučenih u okolici Vinice (Hrvatsko Zagorje), JOSIP KROBOT (Gornji Ladanji), preko tisuću osoba zlostavljanih u prigodi dolazka kralja Aleksandra i kraljice Marije u Zagreb (16. prosinca 1933.), skupina seljaka iz Rečice kod Karlovca (18. travnja 1933.), JOSIP SILOBRČIĆ (ljekarnik iz Biograda na moru), gradski činovnik VLADIMIR BOGOVIĆ iz Karlovca, hrvatski seljak CVJETKO NIŽIĆ (Preko pokraj Zadra), hrvatski seljak STOJILOVIĆ (ubio ga Srbin Života Radivojević na dan obćinskih izbora u selu Oreškovici), u Splitu je u srpnju 1933. za vrieme procesije ubijena neka žena, hrvatski borac PETAR GRGIĆ, hrvatski seljak ŠIME DUŠEVIĆ iz Asina kod Nina, hrvatski seljak iz Pakoštana u Dalmaciji BLAŽ VUKUTIN, hrvatski seljak BEKAVAC (Proložac kod Benkovca), ŠANDOR TRAJBER (ubijen u blizini granice kod Donje Lendave), odvjetnik i književnik dr. IVO PILAR, 60 hrvatskih seljaka (iz Djelekovca, Koprivnice, Torčeca, Sigetca, Hlebina, Gole, Sesveta, Grbaševca, Preloga i još nekih sela), koje su žandari zlostavljali zbog podpore hrvatskim emigrantima u južnoj Ugarskoj (najviše mučeni: JOSIP HAVAJIĆ, FRANJO MAKAR, PAVAO TUREK, JOSIP JURAŠIN, ANTUN BABAT, IGNAC ZLATAR, DRETAR, STANČIN i PETKOVIĆ), čestiti seljaci narodni zastupnici HSS-a TOMO VOJKOVIĆ, MIŠKO RAČAN i TOMO MADJERIĆ, preko 200 djaka, koji su u svibnju 1933. izvjesili hrvatsku zastavu na sveučilištnoj zgradi u Zagrebu, hrvatski sveučilištarci zbog hrvatskih manifestacija na zagrebačkomu sveučilištu 27. i 28. rujna 1933., hrvatski seljak IVAN BORAČ (Rožanci), seljak ANTUN IVANOV (Preko kod Zadra), hrvatska seljakinja RUŽICA KNEŽEVIĆ iz Perušića (žandari ju ubili kundacima), PAVAO PERKOVIĆ (Perkovići kod Slavonskoga Broda), seljak RAŠIĆ (ubijen na nekoj skupštini kod Slav. Broda), seljak PETAR GRGIĆ (Murvica, Dalmacija), poštanski činovnik ubijen u Zagrebu 1. prosinca 1933. zbog pjevanja hrvatskih pjesama.

Progoni, mučenja i ubojstva Hrvata stalno su se pojačavala. U Beogradu je 13. ožujka 1934. počela parnica protiv FRANJE ZRINSKOG i drugova zbog stupanja u organizaciju "Ustaša" (FRANJO ZRINSKI i STJEPAN PIŽETA osudjeni su na smrt). U Beogradu su 12. svibnja 1934. obješeni PETAR OREB i JOSIP BEGOVIĆ. Sudbeni stol u Zagrebu 11. rujna 1934. osudio je dr. IVANA PERNARA na 30 mjeseci zatvora te RASPORA, ŠTIMČEVU i dva brata HORVATA na 10 do 24 mjeseca strogoga zatvora zbog širenja letaka, u kojima se nepovoljno prikazuje djelovanje diktatorske vlasti u Beogradu. U Bjelovaru i Gospiću osudjeni su mnogobrojni hrvatski rodoljubi na težke vremenske kazne i od 15 godina na više najteže robije. U Hrvatskoj su izbijale pobune protiv krvava kraljevskoga režima. Na velikomu sokolskomu sletu "Jugoslavenskoga sokola" u Zagrebu u kolovozu 1934. prasnula je bomba. U početku travnja 1934. pobunili su se hrvatski seljaci u Sv. Križu Začretju kod Krapine protiv nasilja tamošnjih žandara. U Hrvatskomu Zagorju došlo je do ljutih progona. Žandari su pozatvarali mnogobrojne seljake, od kojih je preko 50 bilo u zatvorima izmrcvareno.

Čaša strpljenja hrvatskoga naroda se prelila. Protiv zločina jugoslavenskoga diktatorskoga režima nije se moglo boriti zakonskim sredstvima, jer su ta sredstva hrvatskomu narodu bila oduzeta. Stoga se on poslužio drugim sredstvima. Na ljutu ranu trebalo je staviti ljutu travu. U Marseilleu su 9. listopada 1934. odjeknuli atentatorski hitci. Pade glava kralju-diktatoru iz "opančarske dinastije" (Milan Jajčinović) Karadjordjevića.

"Ustaška politička emigracija uzela je zadaću rušenja

Jugoslavije, a prvi cilj na tomu putu bilo je likvidiranje kralja Aleksandra, organizatora Radićeva ubojstva i tvorca diktature. Pokušali su ga ubiti 1933. prilikom posjeta Zagrebu, a kad u tomu nisu uspjeli, povezali su se s makedonskom revolucionarnom organizacijom (VMRO) i pripremali se za atentat u Madjarskoj. Napokon su kraljev put u Franzuzku u listopadu 1934. izkoristili za taj naum. U Marseilleu, gdje se izkrcao s broda, dočekali su ga na ulicama atentatori (slično ubojstvu Franje Ferdinanda u Sarajevu 1914.) i ubili. Izvršitelj je bio Makedonac Veličko Kerin, koji je odmah ubijen, trojica Hrvata sudionika uhvaćena su na granici, a glavni organizator- ustaša Eugen Dido Kvaternik je pobjegao. ,,

Dr. Ante Pavelić i Eugen Dido Kvaternik, na sudjenju u nenazočnosti, osudjeni su na smrt. Trojica sudionika u atentatu uhvaćena na granici - MIJO KRALJ, IVAN RAJIĆ i ZVONIMIR POSPIŠIL - osudjena su na doživotnu robiju. Italija i Madjarska razpustile su ustaške emigrantske postroje ili ograničile emigrantske skupine. "Medjutim, ustaška organizacija je i dalje nastavila s radom s jednim jedinim ciljem: razbijanje Jugoslavije i stvaranje nezavisne hrvatske države.

Rimski vojskovodja, političar i pisac Marko Porcije Katon Stariji (234.-149. pr.Kr.) svaki je svoj govor u senatu završavao riečima, da najopasnijega neprijatelja Kartagu treba razoriti. Tu Katonovu borbenu lozinku preinačio je dr. Ante Pavelić u izričaj:

Ceterum censeo Iugoslaviam esse delendam - Uostalom, mislim, Jugoslaviju treba razoriti. Na razvalinama Jugoslavije obnovljena je nezavisna hrvatska država. Atentat u Marseilleu bio je početak kraja karadjordjevićevske Jugoslavije. Dr. Vladko Maček to nije shvatio. Svojom autonomističkom politikom razkopčavanja i skopčavanja lajbeka pomogao je komunistima Josipa Broza Tita, da sruše Nezavisnu Državu Hrvatsku i ponovno vrate Jugoslaviju, u kojoj će Srbi opet imati sve glavne poluge vlasti. U toj komunističkoj Jugoslaviji obnovit će se temelji, na kojima će se pokušati izgraditi Velika Srbija pod vodstvom opet jednog Aleksandra - ne opančara, nego "abadžije", selskoga krojača, Aleksandra Rankovića.



Iz knjige: "U Odžaku se branila hrvatska država"

Bobani
23-09-2013, 05:06
NA LJUTU RANU LJUTA TRAVA

Mato MARČINKO


Kada je kralj Aleksandar 6. siečnja 1929. proglasio diktaturu i u vladu postavio i nekoliko prečanskih Srba i Hrvata, kako se ne bi reklo, da o svem odlučuju Srbijanci, Maček je povjerovao, kako je lajbek razkopčan i kako će ga opet moći skopčati, ali na drugčiji način. Prevario se kao i mnogi Hrvati prije njega. "Mora, da su se negdje zlurado nasmijali i kralj i njegovi savjetnici, koji su već tada dobro znali, kakvu muku spremaju Hrvatskoj i narodu hrvatskom.

U listopadu 1929. kralj Aleksandar donio je zakon, po kojemu se Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca preimenovala u Kraljevinu Jugoslaviju. Umjesto 33 oblasti, državu je podielio na devet banovina: Dravsku (sjedište Ljubljana), Savsku (Zagreb), Vrbasku (Banja Luka), Primorsku (Split), Drinsku (Sarajevo), Zetsku (Cetinje), Vardarsku (Skoplje), Moravsku (Niš) i Dunavsku (Novi Sad). Na čelu banovine bio je ban, kojega je imenovao kralj na priedlog ministra unutarnjih poslova. Tim je zakonom Hrvatska bila podieljena na dvie banovine - Savsku i Pri morsku - ali joj je uzet dio iztočne Slavonije i Sriema i dodieljen Drinskoj banovini. Iztočni Sriem pripao je Dunavskoj banovini, a područje bivše Dubrovačke Republike Zetskoj. Hrvatska je na taj način umjetno razčetvorena, da se što više razcjepka njezino poviestno područje. Hrvatski grad Zemun postao je dielom grada Beograda, što nikada u poviesti nije bio. Razbijene su i poviestne granice Bosne i Hercegovine, koja je bila podieljena izmedju četiri banovine. Svrha je bila postizanje pravoslavne većine u šest iztočnih banovina, odvajanje katoličkoga diela u tri zapadne (Savsku i Primorsku kao hrvatske banovine i Dravsku kao slovensku), ali i naznaka obrisa Velike Srbije. HSS i Maček nisu se jako bunili, što su bile zabranjene sve stranke (formalno i srbijanske), jer su smatrali, da će se diktatura "sama od sebe iztrošiti ,,.


Dr. Ante Pavelić predao je 1. rujna 1929. u Ženevi Savezu Naroda zamolbu ovoga sadržaja: "Zastupnici hrvatskoga naroda već se nekoliko puta obratiše na Savez Naroda, da izvieste o položaju, u koji su Hrvati dospjeli zbog svojega državnoga zajedničtva sa Srbijom. Hrvatski je narod u prošlomu desetljeću kod sveukupnih provedenih izbora - a opetovano takodjer kod drugih prigoda *nedvojbeno dao izraza, da se ne odriče svojega prava na samoodredjenje, pa da je nepromjenljiva njegova volja za čuvanje svoje državne i narodne individualnosti u okviru medjunarodno utvrdjenih granica. - Za ovo pravo samoodredjenja hrvatski se narod neprekidno borio miroljubivim i zakonitim sredstvima (iztaknuo M.M.). Pri tomu je izbjegavao oružane sukobe, jer je stalno bio duboko uvjeren, da je mir najveće dobro naroda, pa da će kulturni narodi, koji su udruženi u Savezu Naroda omogućiti hrvatskomu narodu postići svoje pravo na samoodredjenje, koje pravo mu se nikada ne može oduzeti, te koje mu nije bilo osporeno ni od kojega drugoga naroda, nego samo od srbske vlade. ( ... ) Ali 20. lipnja 1928. bijaše postrieljano revolverskim hitcima jednoga srbskoga zastupnika vladine stranke, i to po bielomu danu u plenarnoj sjednici beogradskoga parlamenta po dobro pripravljenoj osnovi, pet hrvatskih narodnih zastupnika, medju njima takodjer Stjepan Radić, predsjednik hrvatskoga narodnoga zastupstva i vodja hrvatskoga naroda, koji je nato 8. kolovoza 1928. podlegao svojim tamo zadobivenim ranama. - To umorstvo narodnoga vodje i drugih predstavnika hrvatskoga naroda u beogradskoj Skupštini - jedan dogadjaj, koji je osamljen u poviesti parlamentarivna - učinilo je zauviek nemogućim bilo kakav državnopravni zajednički život Hrvatske sa Srbijom (iztaknuo M.M.), kako je tom izraza dalo hrvatsko narodno zastupstvo svojim zaključkom od 1. kolovoza 1928., kada je očitovalo, da su za uviek izumrli osjećaji Hrvata za postojeći državni poredak (iztaknuo M.M.). ( ... ) Premda Hrvati po svojoj stoljetnoj tradiciji poznaju samo borbu zakonitim sredstvima, ipak ne će oni u času, kada im se ta sredstva oduzmu, uzmaknuti takodjer pred drugim sredstvima, jer se sada radi o njihovu narodnom obstanku i slobodi (iztaknuo M.M.). ( .. ) Lišen svoje slobode i svoje tisućgodišnje državnosti, u svojoj životnoj osjetljivosti duboko povriedjen hrvatski narod nikako ne će uzmaknuti pred krvav im nasilnim gospodstvom jedne tudje vlade, nego samo odklanja pred cieUm svietom odgovornost, ako u budućnosti nastanu težki sukobi (iztaknuo M.M.), koji moraju nastupiti, ostane li bez posljedica jednodušno inepromjenljivo zahtievanje, da oboružana snaga kraljevine Srbije izprazni hrvatske zemlje, kako bi Hrvati opet mogli u miru urediti svoju državu, pa kako bi mogli u zajedničkomu radu s kulturnim narodima uzeti djelotvoran udio za osiguranje vječnoga mira ... Taj krik iz nužde i poziv na opomenu hrvatskoga naroda dolazi do izražaja ovim pismenim putem, a sastavio ga je i podnio izabrani narodni zastupnik i od cieloga hrvatskoga naroda opunomoćeni izaslanik kao jedini, koji se sada nalazi izvan dosega fizičke sile beogradskog autokrata, te koji i time izpunjava ne samo svoju dužnost prema vlastitom u narodu, nego štoviše zastupa takodjer interese obćega mira.

Ovaj vapaj hrvatskoga naroda za pravdom i slobodom, izrečen riečima izabranoga zastupnika tog istoga naroda dr. Ante Pavelića, naišao je na tvrda uha predstavnika Saveza (Lige) Naroda kao i oni prijašnji. Zašto? Odgovor ćemo naći u Otvorenu pismu Wickhama Steeda, englezkoga novinara svjetskoga glasa, što ga je on naslovio na kralja Aleksandra Karadjordjevića. U tomu pismu Steed spominje, da je hrvatska "želja bila ujedinjenje na osnovici pod pune jednakosti s njihovom srbskom braćom, a ne podloženje ili utapanje u Velikoj Srbiji". Steed naglašuje, kako srbijanski državnici nisu iskreno prožeti pravim jugoslavenskim idealima. Napose govori Steed o takozvanoj Krfskoj deklaraciji, o sporazumu, u kojemu se ustanovljuje "pod puna vjerska i politička jednakost izmedju triju ogranaka jugoslavenske rase" (Srba, Hrvata i Slovenaca). Pri koncu svojega otvorena pisma Steed upozoruje kralja Aleksandra, kako se ni on (Steed) ni drugi prijatelji države SRS u Englezkoj nikada nisu mogli suglasiti sa srbijanskim državnicima, koji su zaboravljali jugoslavenski ideal te plovili velikosrbskim vodama. U pismu je Steed odkrio, da je on odvraćao Stjepana Radića od njegovih namjera u prigodi boravka Radićeva u Londonu. (Sjetimo se: Radić se u Londonu žalio na nametnut Vidovdanski ustav, protivio se srbijanskomu nasilju i zahtievao priznanje posebne hrvatske države!) Steed na koncu pisma odkriva, zašto je podielio priekore Srbima, a laskao Hrvatima: Englezka "u jugoiztočnoj Europi ima kao glavni svoj zahtjev pojačanje jugoslavenskoga jedinstva, bez obzira, u bilo kakvoj decentraliziranoj administrativnoj formi ,,.

Tadašnjoj englezkoj politiki nije odgovarao ni "zaborav jugoslavenskih ideala" niti velikosrbstvo pa to po Steedu poručuje kralju Aleksandru i Srbima. Kralj Aleksandar će formalno izpuniti želje Engleza: Proglasit će Jugoslaviju. Zahtjev englezke politike dobro mu je došao, jer je nazivom Jugoslavija iz imena države brisao mrzke mu Hrvate. Slovenci se ne će buniti. Srbi su iz naziva države bili samo prividno brisani, jer će oni u Jugoslaviji sve do njezine propasti imati svu pravu vlast. Eto, tako su tudjinci odlučivali o nama, a bez nas. Kako tada, tako i danas.

Godina je 2003. Na medjunarodnoj konferenciji Perspektive politike Europske Unije prema Hrvatskoj u predvečerje summita (sastanka na vrhu) u Solunu Doris Pack, članica Europskoga parlamenta, rekla je 28. svibnja 2003: "Odnosi s Haagom idu dobrim putem i nadam se, da slučaj Gotovina ne će više obterećivati hrvatska ledja. Dobro bi bilo, da se ugleda na svog albanskoga kolegu (generala Ademija) i sam ode u Haag svjedočiti. Pravi bi hrvatski državljanin to učinio i tako pomogao svojoj zemlji." "Packova je pohvalila napore, koji su poduzeti za povratak izbjeglica (čitaj: pobunjenih Srba, koji su na poziv svojih vodja pobjegli pred osloboditeljskim podhvatom "Oluja" Hrvatske vojske) te u legislativi o manjinama, i rekla, da problem zbog odnosa s Haagom postoji, ali da ga ne treba rrecjenjivati u ukupnim odnosima Hrvatske s Europskom unijom. ,,

Budući američki veleposlanik u Hrvatskoj Ralph Frank prisegnuo je 29. svibnja 2003. na svetčanosti u State Departmentu pred američkim državnim tajnikom Colinom Powellom, a očekuje se, da bi svoju novu dužnost mogao preuzeti tiekom ljeta (2003.). "Povell je u kraćem obraćanju na svetčanosti prisege naglasio, kako je sadašnja hrvatska vlada (Račanova, nap. M.M.) izvela Hrvatsku iz težkih vremena u obećavajuću budućnost i iztaknuo suradnju Hrvatske sa SAD-om u antiterorističkoj koaliciji. ,,

Što činiti, kada je rieč o američkoj nemoralnoj ponudi poznatijoj kao sporazum o neizručivanju američkih vojnika Medjunarodnomu kaznenomu sudu, pita se Marko Juričić: "Na popisu Haažkoga suda za ratne zločine mnogobrojni su gradjani ove (hrvatske) države. Samim time taj je zahtjev izrazito iritantan, kada je rieč o nama, jer od nas Amerikanci traže nešto, za što unapried kažu, kako oni to ne će učiniti ... Ako pod pišemo takav sporazum, nešto ćemo 'imati', iako je to nešto nedefinirano, jer se takvi dogovori s Amerikancima uviek dogadjaju u nejasnim okvirima. Pred postavka je ulazak u NATO, EU, nekakvi povoljni krediti, investicije i priznavanje Hrvatske kao činbenika i pouzdana partnera na ovim prostorima. Ali nigdje ništa od toga nije jasno precizirano kao dobitak, ako se pristane na takav sporazum ... Ako pogledamo na dosadašnja izkustva sličnih dogovora s američkom stranom, izvjesnije je, da ćemo biti izigrani (iztaknuo M.M.). Primjerice, hrvatska je strana u Daytonu bila zamoljena za brojne ustupke, kako bi se došlo do sporazuma, uz ustmena jamstva tadašnjih visokih američkih dužnostnika, kako će se sve to znati vrjednovati u budućnosti. Medjutim ono, što se poslije dogodilo, bilo je posve suprotno ... Ili, recimo, kada je Sudu u Haagu bila izručena skupina od deset bosanskih Hrvata uz čvrsta jamstva, kako će ti procesi biti riešeni najkasnije za šest mjeseci. Opet je to bilo lažno obećanje ludom u za radovanje, jer ti procesi i danas traju, a oslobodjeni Kupreškići su na tu slobodu čekali pet godina. Primjer ENRONA i BECHTELA, koji su u Hrvatsku dovedeni kao uvjet za kupnju američke političke podržke, jasno pokazuje koliko vriedi rieč njihovih političara ili lobističara. Od svega je ostala skupa električna energija, skupa autocesta, a Tudjmana je na kraju, da paradoks bude još veći, ista ta administracija, za čiju su podržku davani netržištni uvjeti američkim tvrtkama, rušila s vlasti ... Najsvježiji primjeri Iraka ili Afganistana zorno ukazuju na to, dokle su Amerikanci spremni ići ... Koliko je civila stradalo u Afganistanu i Iraku, to nije poznato, ali brojka se zacielo mjeri u desetcima tisuća. Tu nije rieč samo o poginulima, nego i o ranjenima, osakaćenima, spaljenim kućama, raznim toksičnim (otrovnim) kontaminacijama (onečišćenjima) za sada nepredvidivih posljedica, tu je još pitanje velikih migracija, koje se prema potrebi mogu nazivati etničko čišćenje. Treba li spomenuti prekornjemu upotrebu artiljerijskog oružja i bomba! Znači sve ono, zbog čega se optužuje generala Gotovinu i bjesomučno politički ucjenjuje Hrvatsku, ne bi li ga uhitila bez obzira na to, je li na njezinu ozemlju ili nije. Dakle sve ono, što se čini u odnosu na generala Antu Gotovinu, primjerice za generala Tommyja Franksa (kojega je skupina Iračana tužila za ratne zločine na sudu u Belgiji) ne vriedi. Ali ne samo da ne vriedi, nego bi još i Hrvatska morala sudjelovati u tomu, da generala Franksa, ako ga pozove Medjunarodni sud za ratne zločine, ne izruči, a istodobno generala Antu Gotovinu mora pronaći i živog izručiti u Haag (iztaknuo M.M.). Možete li osjetiti dubinu toga paradoksa? Zar tu nije rieč o očitoj nepravdi, a u pozadini svake nepravde jest - laž

U istomu broju "Fokusa" objavljena je izjava članice europskoga parlamenta Doris Pack, predsjednice izaslanstva Europskoga parlamenta za jugoiztočnu Europu i koordinatorice parlamentarnog Odbora za naobrazbu, medije, šport, kulturu i mladež. Ona je u Hrvatskoj prihvaćena kao osoba naklonjena Hrvatskoj. U predavanju studentima i profesorima Visokog učilišta Vern u Zagrebu Doris Pack je rekla: "Hrvatska jest Europa, ali još nije članicom Europske unije. Kako bi to postala, mora zadovoljiti odredjene kriterije ... Pakt o stabilnosti u jugoiztočnoj Europi najvažniji je medjunarodni instrument na ovomu području. Najvažniji stoga, što je to prvi instrument zajedničke vanjske politike Europske Unije. On je najvažniji za Uniju. To je naš zajednički pristup ovoj regiji. Nakon svega, što se dogadjalo u Jugoslaviji i nakon Jugoslavije, sretna sam, što smo makar i na kraju toga procesa, počeli stvarati zajedničku politiku putem pakta o stabilnosti

Pakt o stabilnosti perfidno je sredstvo za obnovu Jugoslavije - s Albanijom, ali bez Slovenije. Taj pakt obvezuje Hrvatsku, da Haažkomu sudištu preda sve Hrvate, koje to sudište obtuži. Potvrdila je to i sama Doris Pack rekavši, da se general Ante Gotovina treba predati Haagu čak i silom. Sličnost odnosa prema Hrvatskoj Engleza Wickhama Steeda iz god. 1928. i Njemice Doris Pack iz god. 2003. više je nego očita. Oboje ciene Hrvatsku pod uvjetom, da se utopi u Jugoslaviji.

Hrvati imaju dugo poviestno pamćenje. Svake godine, 30. travnja, sjećaju se hrvatskih mučenika Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Lukavstvom su namamijeni u Beč, dobivši obećanje (salvus conductus), da im se ne će ništa dogoditi. Nakon namještena (montirana) sudskoga procesa, poseban sud ih je 11. travnja 1671. osudio na smrt, a 30. travnja iste godine glave im odsjekoše na panju u Bečkomu Novomu Mjestu. U naše vrieme takodjer lukavstvom u Haag je namamijen hrvatski general iz Bosne i Hercegovine TIHOMIR BLAŽKIĆ (BLAŠKIĆ), komu je zajamčeno brzo i pošteno sudjenje. A sudjenje mu je bilo dugogodišnje, osuda nepravedna. Tročlano sudsko vieće Medjunarodnoga suda u Den Haagu izreklo je generalu Blažkiću (Blaškiću) nevjerojatnu kaznu od 45 (četrdesetpet) godina zatvora, iako on osobno nije učinio niti zapovjedio nikakve zločine. Za uzporedbu recimo i to, da je taj isti sud ustanovijenoj srbskoj ratnoj zločinki (zločine, za koje je osudjena, i sama je priznala) Biljani Plavšić izrekao četverostruko manju kaznu, koju k tomu praktično ne će odsjediti u zatvoru. Visoka, parlamentarna dužnostnica Doris Pack možda nikada nije čula za Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana i njihovu sudbinu. Nu, posve joj je sigurno poznat slučaj generala Blažkića (Blaškića). S toga motrišta njezin poziv generalu Anti Gotovini, komu zloglasna tužiteljica haažkoga sudišta Carla del Ponte nije mogla dokazati niti jedan pa ni najmanji ratni zločin, zvuči u najmanju ruku cinično.

Vraćamo se u godinu 1929., kada je (1. rujna te godine) dr.

Ante Pavelić poslao Savezu Naroda u Ženevi svoju zamolbu, u kojoj je opisao stanje hrvatskoga naroda u državnomu zajedničtvu sa Srbijom. U molbi je rekao, da Hrvati po svojoj stoljetnoj tradiciji poznaju samo borbu zakonitim sredstvima, pa se stoga kao legitimist i legalist i obratio Savezu Naroda, da SN pomogne hrvatskomu narodu, kako bi na temelju prava samoodredjenja mogao u miru urediti svoju državu. U tomu je dr. Pavelić sliedio nauk dr. Ante Starčevića, koji je bio protivnik svih nasilničkih metoda u politiki. Nu, Pavelić je u sebi imao i buntovničke krvi Starčevićeva suradnika, štićenika i prijatelja, Eugena Kvaternika, pa je jasno stavio na znanje svima, da Hrvati, ako im se zakonita sredstva oduzmu, ne će uzmaknuti ni pred drugim sredstvima.

Kada je kralj Aleksandar uveo diktaturu, dr. Ante Pavelić bježi iz Jugoslavije. Čim su u Beogradu čuli, da je dr. Ante Pavelić sklopio sporazum svodjom mac(k)edonske političke emigracije (VMRO) Vančom Mihajlovom, osudjuju ga u odsutnosti na smrt. Dr. Pavelić sa svojim suradnicima (dr. Branimir Jelić, Gustav Perčec, Ivan Perčević, dr. Mladen Lorković i dr. Mile Budak) ustrojava hrvatski oslobodilački pokret USTAŠA. Od god. 1930. taj pokret ima naziv USTAŠA - hrvatska revolucionarna organizacija (UBRO). Od god. 1932. UBRO ima ustav, a od god. 1933. i Načela hrvatskog ustaškoga pokreta. "Ustaški pokret se pozivao na pravašku tradiciju i učenje Ante Starčevića, žestoko obračunavao s jugoslavenstvom kao velikom zabludom hrvatskoga naroda, a jugoslavensku državu od 1918. nazivao vrhuncem 'niekanja hrvatske narodne samosvojnosti'. U poviestno i narodno područje zamišljene nove hrvatske države ušla bi i Bosna i Hercegovina do rieke Drine, koja se i tada označavala 'kao granica dvaju svjetova, zapadnog i iztočnoga.

Ustaški odpor Aleksandrovoj diktaturi donosi prve žrtve.

Rodoljub STIPE JAVOR uhićen je 31. listopada 1929., u zatvoru je zvjerski mučen i od posljedica mučenja umro na robiji u Mitrovici. Prije Javorove uhitbe u uzama zagrebačkoga redarstva za vrieme mučenja u svibnju 1929. umro je hrvatski radnik JOSIP ZRNEK, a u lipnju 1929, takodjer od mučenja u sarajevskim uzama izgubio je život muslimanski Hrvat iz Bosne HUSNIJA ČENGIĆ. Sredinom kolovoza 1929. ubio je srbski žandar iz zasjede u Brodskomu Varošu hrvatskoga seljaka BARTOLA VUKOVIĆA. Drugi pak srbski žandar u početku prosinca 1929. ubio je BLAŽA DJOGIĆA u Širokomu Briegu. Srbski četnik 22. prosinca 1929. u Vitezu kod Travnika ubio je muslimana AVDA IBRAKOVIĆA.

Osudom sudbenoga stola u Zagrebu od 30. lipnja 1931. osudjeni su: MARKO HRANILOVIĆ i MATIJA SOLDIN na kaznu smrti vješanjem, STJEPAN JAVOR na 20 godina robije, ANTUN HERCEG na 20 godina robije, DRAGUTIN KRIŽNJAK na 18 godina robije, STJEPAN HORVATEK na 15 godina robije, PAVAO GLAD na 15 godina robije, MILAN SILADI na 6 godina robije, ANTUN VEZMAROVIĆ na 5 godina robije, LUKA MARKULIN na 3 godine robije, dok su na kaznu od 18 mjeseci robije osudjeni: MARIJA HRANILOVIĆ, STJEPAN MARKULIN, MILE STARČEVIĆ, MIRKO KRUHAK, MIJO BZIK, GABRIEL KRUHAK i JANKO KRUHAK - svi zbog toga, što bijahu hrvatski rodoljubi.

Kralj Aleksandar je 10. rujna 1931. u Niškoj Banji podpisao izborni zakon, koji je bio sastavljen tako, da omogući pobjedu vladine stranke. Vladinoj stranki pripast će većina mandata takodjer i u onim krajevima, gdje žive i glasuju njezini protivnici.

Srbski su četnici, žandari, stražari i detektivi tiekom godine 1931. ubili više hrvatskih rodoljuba. U zagrebačkoj bolnici Milosrdnih sestara 17. veljače 1931. umro je hrvatski seljak DJUKA ILJANIĆ iz Bistre od rana i ozljeda, što ih je zadobio u prigodi mučenja na zagrebačkomu redarstvu. Sutradan, 18. veljače 1931., na večer usred Zagreba - u Dalmatinskoj ulici - ubijen je hrvatski povjestnik i političar dr. MILAN ŠUFFLAY, umirovljeni sveučilištni profesor (ubili ga članovi "Mlade Jugoslavije" u dogovoru sa zagrebačkim redarstvom). Na zagrebačkomu je redarstvu u veljači 1931. ubijen hrvatski mladić JOSIP POROPAT u prigodi strahovita mučenja. U veljači 1931. u uzama zagrebačkoga redarstva zbog dugotrajna zlostavljanja umro je limarski obrtnik iz Djakova BOŠNJAKOVIĆ. Na talijanskoj su granici srbski žandari 14. siečnja 1931. ubili OBRADA PAVLOVIĆA, Hrvata iz Bačke. Hrvatski seljak ANTE PAVELIĆ iz Bosanskoga Broda od posljedica strahovita mučenja u srbskim uzama umro je u Beču u travnju 1931. U zatvoru zagrebačkoga redarstva mučen je u lipnju 1931. trgovac JOSIP NADJ iz Ferdinandovca tako neljudski, da je i umro pri samu mučenju. Žandari su u kolovozu 1931. ubili jednoga hrvatskoga seljaka iz Lenčaka kod Lasinje. Zbog rana, što ih je zadobio prigodom mučenja u zatvoru zagrebačkoga redarstva, umro je 10. kolovoza 1931. ILIJA PETRANOVIĆ iz Nove Gradiške. Sutradan (11. kolovoza 1931.) u Beograqu je obješen hrvatski seljački mladić IVAN ROSIĆ zbog toga, što Je kao ustaša dobio nalog, da ubije hrvatskog odpadnika Andriju Berića, načelnika u Novoj Gradiški. U Omišu je 12. srpnja 1931. održan velik Euharistijski kongres (pribivalo je 12.000 Hrvatica i Hrvata), na kojemu su se pjevale hrvatske pjesme, što je srbske žandare tako razdražilo, da su pucnjevima iz pušaka dvie osobe ubili, a mnoge ranili. Nakon izbora od 8. studenoga 1931. srbski četnici i žandari ubili su u benkovačkomu kotaru pet hrvatskih seljaka, koji nisu htjeli poći na izbore, a mnoge su zlostavljali i zatvorili. Zbog posljedica mučenja u uzama su umrli hrvatski rodoljubi: IVAN JEDLIČKA iz Virovitice i bankovni činovnik ZVONIMIR TOPOLNIK iz Livna.


Popisom stanovništva od 31. siečnja 1921. 67 ustanovljeno je, da 47 posto svih stanovnika Jugoslavije pripada grčkoiztočnoj (pravoslavnoj) vjeri, a 40 posto katoličkoj (rimokatoličkoj i grkokatoličkoj) vjeri. Ostalih 13 postotaka činili su muslimani, evangelici, Židovi i ostali. Godine 1932. objavljena je statistika činovnika, koji su služili kod središnjih državnih ustanova u Beogradu. Jasno je po toj statistiki ili brojitbi bilo, kako su katolici, *dakle ponajprije Hrvati i Slovenci - veoma zapostavljeni u svim uredima, koji su iz Beograda upravljali cielom državom.

Beogradska je vlada nastojala umorstvima maknuti rodoljubne hrvatske znanstvenike i književnike. Pri tomu se služila raznim propalicama, koji su takva umorstva vršili za plaću. Tako je ZWERGER 18. veljače 1931. pod okriljem zagrebačke policije željeznom batinom ubio hrvatskoga povjestnika dr. MILANA ŠUFFLAYA. Jednak je zadatak povjeren dvojici lupeža, koji su trebali ubiti poznatoga hrvatskoga rodoljuba i književnika dr. MILU BUDAKA. Umorstvo Budaka pokušano je 7. lipnja 1932., i to usred biela dana, u Ilici, najprometnijoj ulici grada Zagreba. Dva su mladića Budaka tukli batinama po glavi, ali su pobjegla, kada su prolazeći gradjani Budaku pritekli u pomoć. Ranjeni dr. Mile Budak kolima Družtva za spašavanje prevezen je na Srebrnjak, gdje je odmah operiran u kliniki dr. Gottlieba. Kada je ozdravio, Mile Budak sklonio se u inozemstvo.

Hrvatski mučenici ubijeni u godini 1932.: IVE DUŠEVIĆ iz Ljubča kod Nina, AUINOVIĆ (Ston), JOZO OLUJIĆ iz sela Opanci kod Imotskog, IVAN DOMITROVIĆ, STJEPAN MATKOVIĆ (Bosanski Brod), hrvatski seljak LUKA DEVČIĆ (ubijen u zatvoru), gostioničar MIŠUR iz Benkovca, seljak iz Nina ŠIME GRGIĆ (ubijen u zatvoru), željeznički namještenik PEČNIKAR (umro od mučenja u zatvoru), seljak IVAN EREŠ, IVAN KAJDA i PAVAO LUKAČ (seljaci iz Virovitice), hrvatski seljak TOMISLAV ČORAK, JAKOV PERAIĆ (Polača, Dalmacija), remenarski obrtnik FRKOVIĆ iz Benkovca (umro od mučenja), MIRO PERKOVIĆ (Ljubča kod Nina), MILE KORDUN (Mumići kod Nina), BLAŽ SAVIĆ iz Bunjevaca, NIKOLA ZRILIĆ pok. Mate iz sela Šopota, MARA TROSKAT (selo Banjevci). Iste je godine ubijeno još mnogo drugih Hrvata, a bezbroj ih je mučeno, zatvarano i na sve načine proganjano zbog svoga rodoljublja.

Medju hrvatske mučenike godine 1933. spada pobornik politike dr. Ante Pavelića IVAN GABAJ, seljak iz Hlebina kod Koprivnice. Njega su ustrielili žandari, jer im nije htio odati, gdje su članovi ustaškoga pokreta prelazili granicu. Pokopan je u Hlebinama "uz grob svojega druga i ustaše FRANJE MRAZA, koji je takodjer poginuo,,68. Ostali mučenici u godini 1933.: Hrvatski seljaci po svim selima Like i sjeverne Dalmacije zbog podpore Ličkom ili Velebitskom ustanku, nekoliko stotina hrvatskih seljaka mučenih u okolici Vinice (Hrvatsko Zagorje), JOSIP KROBOT (Gornji Ladanji), preko tisuću osoba zlostavljanih u prigodi dolazka kralja Aleksandra i kraljice Marije u Zagreb (16. prosinca 1933.), skupina seljaka iz Rečice kod Karlovca (18. travnja 1933.), JOSIP SILOBRČIĆ (ljekarnik iz Biograda na moru), gradski činovnik VLADIMIR BOGOVIĆ iz Karlovca, hrvatski seljak CVJETKO NIŽIĆ (Preko pokraj Zadra), hrvatski seljak STOJILOVIĆ (ubio ga Srbin Života Radivojević na dan obćinskih izbora u selu Oreškovici), u Splitu je u srpnju 1933. za vrieme procesije ubijena neka žena, hrvatski borac PETAR GRGIĆ, hrvatski seljak ŠIME DUŠEVIĆ iz Asina kod Nina, hrvatski seljak iz Pakoštana u Dalmaciji BLAŽ VUKUTIN, hrvatski seljak BEKAVAC (Proložac kod Benkovca), ŠANDOR TRAJBER (ubijen u blizini granice kod Donje Lendave), odvjetnik i književnik dr. IVO PILAR, 60 hrvatskih seljaka (iz Djelekovca, Koprivnice, Torčeca, Sigetca, Hlebina, Gole, Sesveta, Grbaševca, Preloga i još nekih sela), koje su žandari zlostavljali zbog podpore hrvatskim emigrantima u južnoj Ugarskoj (najviše mučeni: JOSIP HAVAJIĆ, FRANJO MAKAR, PAVAO TUREK, JOSIP JURAŠIN, ANTUN BABAT, IGNAC ZLATAR, DRETAR, STANČIN i PETKOVIĆ), čestiti seljaci narodni zastupnici HSS-a TOMO VOJKOVIĆ, MIŠKO RAČAN i TOMO MADJERIĆ, preko 200 djaka, koji su u svibnju 1933. izvjesili hrvatsku zastavu na sveučilištnoj zgradi u Zagrebu, hrvatski sveučilištarci zbog hrvatskih manifestacija na zagrebačkomu sveučilištu 27. i 28. rujna 1933., hrvatski seljak IVAN BORAČ (Rožanci), seljak ANTUN IVANOV (Preko kod Zadra), hrvatska seljakinja RUŽICA KNEŽEVIĆ iz Perušića (žandari ju ubili kundacima), PAVAO PERKOVIĆ (Perkovići kod Slavonskoga Broda), seljak RAŠIĆ (ubijen na nekoj skupštini kod Slav. Broda), seljak PETAR GRGIĆ (Murvica, Dalmacija), poštanski činovnik ubijen u Zagrebu 1. prosinca 1933. zbog pjevanja hrvatskih pjesama.

Progoni, mučenja i ubojstva Hrvata stalno su se pojačavala. U Beogradu je 13. ožujka 1934. počela parnica protiv FRANJE ZRINSKOG i drugova zbog stupanja u organizaciju "Ustaša" (FRANJO ZRINSKI i STJEPAN PIŽETA osudjeni su na smrt). U Beogradu su 12. svibnja 1934. obješeni PETAR OREB i JOSIP BEGOVIĆ. Sudbeni stol u Zagrebu 11. rujna 1934. osudio je dr. IVANA PERNARA na 30 mjeseci zatvora te RASPORA, ŠTIMČEVU i dva brata HORVATA na 10 do 24 mjeseca strogoga zatvora zbog širenja letaka, u kojima se nepovoljno prikazuje djelovanje diktatorske vlasti u Beogradu. U Bjelovaru i Gospiću osudjeni su mnogobrojni hrvatski rodoljubi na težke vremenske kazne i od 15 godina na više najteže robije. U Hrvatskoj su izbijale pobune protiv krvava kraljevskoga režima. Na velikomu sokolskomu sletu "Jugoslavenskoga sokola" u Zagrebu u kolovozu 1934. prasnula je bomba. U početku travnja 1934. pobunili su se hrvatski seljaci u Sv. Križu Začretju kod Krapine protiv nasilja tamošnjih žandara. U Hrvatskomu Zagorju došlo je do ljutih progona. Žandari su pozatvarali mnogobrojne seljake, od kojih je preko 50 bilo u zatvorima izmrcvareno.

Čaša strpljenja hrvatskoga naroda se prelila. Protiv zločina jugoslavenskoga diktatorskoga režima nije se moglo boriti zakonskim sredstvima, jer su ta sredstva hrvatskomu narodu bila oduzeta. Stoga se on poslužio drugim sredstvima. Na ljutu ranu trebalo je staviti ljutu travu. U Marseilleu su 9. listopada 1934. odjeknuli atentatorski hitci. Pade glava kralju-diktatoru iz "opančarske dinastije" (Milan Jajčinović) Karadjordjevića.

"Ustaška politička emigracija uzela je zadaću rušenja

Jugoslavije, a prvi cilj na tomu putu bilo je likvidiranje kralja Aleksandra, organizatora Radićeva ubojstva i tvorca diktature. Pokušali su ga ubiti 1933. prilikom posjeta Zagrebu, a kad u tomu nisu uspjeli, povezali su se s makedonskom revolucionarnom organizacijom (VMRO) i pripremali se za atentat u Madjarskoj. Napokon su kraljev put u Franzuzku u listopadu 1934. izkoristili za taj naum. U Marseilleu, gdje se izkrcao s broda, dočekali su ga na ulicama atentatori (slično ubojstvu Franje Ferdinanda u Sarajevu 1914.) i ubili. Izvršitelj je bio Makedonac Veličko Kerin, koji je odmah ubijen, trojica Hrvata sudionika uhvaćena su na granici, a glavni organizator- ustaša Eugen Dido Kvaternik je pobjegao. ,,

Dr. Ante Pavelić i Eugen Dido Kvaternik, na sudjenju u nenazočnosti, osudjeni su na smrt. Trojica sudionika u atentatu uhvaćena na granici - MIJO KRALJ, IVAN RAJIĆ i ZVONIMIR POSPIŠIL - osudjena su na doživotnu robiju. Italija i Madjarska razpustile su ustaške emigrantske postroje ili ograničile emigrantske skupine. "Medjutim, ustaška organizacija je i dalje nastavila s radom s jednim jedinim ciljem: razbijanje Jugoslavije i stvaranje nezavisne hrvatske države.

Rimski vojskovodja, političar i pisac Marko Porcije Katon Stariji (234.-149. pr.Kr.) svaki je svoj govor u senatu završavao riečima, da najopasnijega neprijatelja Kartagu treba razoriti. Tu Katonovu borbenu lozinku preinačio je dr. Ante Pavelić u izričaj:

Ceterum censeo Iugoslaviam esse delendam - Uostalom, mislim, Jugoslaviju treba razoriti. Na razvalinama Jugoslavije obnovljena je nezavisna hrvatska država. Atentat u Marseilleu bio je početak kraja karadjordjevićevske Jugoslavije. Dr. Vladko Maček to nije shvatio. Svojom autonomističkom politikom razkopčavanja i skopčavanja lajbeka pomogao je komunistima Josipa Broza Tita, da sruše Nezavisnu Državu Hrvatsku i ponovno vrate Jugoslaviju, u kojoj će Srbi opet imati sve glavne poluge vlasti. U toj komunističkoj Jugoslaviji obnovit će se temelji, na kojima će se pokušati izgraditi Velika Srbija pod vodstvom opet jednog Aleksandra - ne opančara, nego "abadžije", selskoga krojača, Aleksandra Rankovića.



Iz knjige: "U Odžaku se branila hrvatska država"

Bobani
23-09-2013, 13:02
prvi post


Komentar od: Otporaš | Komentirano: 27. svibanj 2013. 0:59


Poštovana prijateljice,
Vidio sam da si ubacila i lijepo naslov stavila ono što sam ti poslao. Najiskrenija hvala!
Kada imadneš priliku i ako smatraš potrebno ubaci ovo i stavi da je izvor iz komentara Slobodne Dalmacije.
Ovo je na portalu slobodni net provokativno, ali DUH je taj koji uvijek provokativno izaziva. Da oni mene ne baniraju, ja bih njemu uvijek na uljudan hrvatski način odgovorio. Ali Alex i Alen-span su definitivno protiv mene i mojeg iznošenja istine o Jasenovcu, NDH, Poglavniku i Ustašama. Mene mojih 213 Sovićana i Goričana koji su svoje drage živote dali u obrani naše Hrvatske 1941-1945. obvezuju da ih se sjetim i da ih nikada nezaboravim. Zato ja to i činim. Neka oni počivaju u MIR BOŽIJEM a ja ću vršiti moju ljudsku i hrvatsku dužnost prema mojim župljanima, koje uopće nisam poznavao, ali se klanjam njihovu pepelu i cijenim njihovu žrtvu.

Iskreni pozdrav iz Texasa. Bog! Mile Boban, Otporaš.


(10) DESET RAZLOGA ZAŠTO USTAŠKI POKRET NIJE BIO FAŠISTIČKI!

1.) Kladio bih se da osnivači Ustaškog Pokreta iz 1929 godine u
Zagrebu nisu ni znali za
postojanje filozofskih doktrina fašizma i nacizma.

2.) Kladio bih se da 99% Ustaša nije ni znalo za politički smisao
fašizma i nacizma.

3.) Kladio bih se i to znam za sigurno da su Ustaše polagale prisegu
za osloboditi Hrvatsku
od tiđinske srpske kraljevske vlasti, a ne za širenje fašizma i nacizma.

4.) Kladio bih se da su Hitler, Mussolini, Maček i svi međunarodni
krugovi bili za očuvanje
Jugoslavije. Tko u to ne vjeruje neka izvoli potražiti
povijestne činjenice i tu će sve
pronaći i sam se uvjeriti.

5.) Kladio bih se da je bila velika masa Hrvata u redovima NOB, NOV
koji su iskreno mislili
da se bore za svoju zemlju Hrvatsku, a protiv svake tuđinske vlasti.

6.) Kladio bih se da je KPJ političkom manipulacijom prevarila mnoge
Hrvate, posebice
Hrvate Dalmacije i Istre, da se bore protiv okupatora, a u
stvari oni su se borili protiv
svoje vlastite braće Hrvata i svoje vlastite već tada postojeće
Hrvatske Države.

7.) Kladio bih se da Poglavnik, Ustaški Pokret i Ustaše nisu bili
protiv nikoga, osim što su
bili borci za Hrvatsku Državu! Država, to je narod! Narod se
mora čuvati i braniti. To su
vojnici HOS kao vojnici, po vojničkoj dužnosti morali činiti.

8.) Kladio bih se da bi svaki državni Poglavar bilo koje države u
svijetu, u ratnom stanju
i mao i ratne zakone. To su imali svi: Hitler, Staljin,
Churchill, Truman i svi ostali.

9.) Kladio bih se da je Staljin naredio Titi da komunističku borbu
nazove "antifašističkom"
borbom, a sve one koji mu se suprostave da ih se nazove
"fašistima" i kao takovi su
automatski neprijatelji komunističke revolucije, nacisti,
fašisti i državni neprijatelji broj
jedan.

10.) Svi oni koji zagovaraju bivši ustaško partizanski rat, SU
IZDAJNICI HRVATSKE
STVARI, rekao je u svojem povijestnom govoru za Deseti Travnja
1968 godine general
DRINJANIN svim Hrvatima u svijetu

Bobani
24-09-2013, 19:32
Podsjetnik...izvor: stina hrvatskij pradidova.

Nezavisna Hrvatska Država, Glavno glasilo Hrvatskog Domobrana, Siječanj, 1935.

NEKA SVATKO ZNADE!
Borba hrvatskog naroda, što ju vodi proti beogradskim nametnicima ima potpuno određene ciljeve. Do danas je već svakome postalo jasno, da hrvatski narod ne će ovoga stanja u kome se sada nalazi, te da upire sve svoje snage, da ga promijeni. Ne samo hrvatski narod, nego i svi drugi narodi, cijela svjetska javnost, znade danas posve dobro, da će ta borba biti povedena do kraja, a dokaz tome su već do sada pružili hrvatski borci- osvjedočavaju svakako da će ta borba donijeti pobjedu i rezultate, koje hrvatski narod želi.

Tkogod se je malo interesirao za hrvatsku narodnu stvar, te ju pregleda ma i površno, mogao se osvjedočiti, da cilj hrvatske narodne borbe nije tek rušenje i promjena momentalnog beogradskog režima, nije borba tek za rušenje i mijenjanje sadanjeg unutarnjeg državnog centralističkog uređenja tako-zvane ¨Jugoslavije, nije borba tek za neku autonomiju, federaciju ili konfederaciju nego je to borba za podpuno prekinuće i razrješenje bilo kakovog državopravnog veza sa Beogradom, i Srbijom, a za uzpostavu potpuno samostane i nezavisne Hrvatske.
SAMOSTALNA I NEZAVISNA HRVATSKA DRŽAVA IMA SE USPOSTAVITI NA CIJELOM HRVATSKOM POVJESTNOM I NARODNOM PODRUČJU, TO JEST U SVIM POKRAJINAMA HRVATSKE, KOJE SU U PROŠLOST OBITAVALI I SADA OBITAVAJU HRVATI, ONA IMA BITI TAKO SAMOSTALNA I NEZAVISNA, DA BUDE IMALA SVE ATRIBUTE DRŽAVNOSTI, KAO I SVAKA DRUGA SLOBODNA DRŽAVA.

Boreći se za slobodu, hrvatski narod ne će da uspostavljena Hrvatska država, nakon što razriješi veze sa Srbijom, dođe opet u bilo kakovu državopravnu vezu bilo s kojom drugom državom.
Slobodna i nezavisna država Hrvatska živjet će u prijateljstvu i u dobrim gospodarskim odnošajima sa susjednim državama, naročito onima, na koje je upućena prirodnim putem i posebnim prijateljstvom, nu ona ne će niti ne smije doći u bilo kakovu političu ovisnost, o kojoj drugoj državi ili o kom drugom narodu.

NITI SE SMIJE POVRATITI ONO ŠTO JE NEKADA BILO; NITI SE SMIJU PRAVITI KAKOVI NOVI ODNOŠAJI PA BILO S KIME, ŠTO BI ZNAČILO OPET NEKU ZAJEDNICU I VEZ S DRUGIMA, PA MAKAR I TAJ VEZ BIO I NAJMANJI I NAJNEZNATNIJI.
Ovo što je ovdje rečeno, nije tek želja ili misao pojedinca, nego je to sigurno misao, želja i čvrsta odluka cijelokupnog hrvatskog naroda.

To je tako i prirodno, jer je hrvatski narod u svojoj davnoj i nedavnoj prošlosti a i u sadašnjici gorko izkusio svu težinu i nesreću svojih veza bilo s kime, to je izkustvo skupo platio svojom krvlju, svojim mukama i svojim bolovima, pa je i odatle naučio, da je uvjet njegove sreće i blagostanja njegova podpuna državna nezavisnost, te se danas i bori samo za nju i nikakovu drugu kombinaciju.

Ovo je prirodno i jasno, te o tome nebi trebalo potrošiti niti jedne riječi, kada se od vremena do vremena nebi pojavljivale neke aluzije na to, kao da hrvatski narod želi, da Hrvatska, kada se oslobodi, bude opet sačinjavala neku zajednicu sa kojom drugom državom, ili kako se je to bilo pisalo s Austrijom.
NE, TOGA HRVATSKI NAROD NE ĆE I NE ŽELI, NI S AUSTRIJOM NITI IKOJOM DRUGOM DRŽAVOM, BAŠ TAKO KAO NI SA SRBIJOM. TOGA HRVATSKI NAROD NE ĆE I NE ŽELI, NITI ĆEMO TOGA IKADA DOZVOLITI, PA I POD CIJENU SVOJIH ŽIVOTA.

Ne ćemo dopustiti, da se ikada više povrati godina 1918., kada su zvani i nezvani, ili bolje rekuć baš nezvani izručivali hrvatske zemlje tuđinu u ruke pod vidom tobožnjeg nekakvog bratstva, i zajednice.
Pravi prijatelji naše slobode i uzpostave naše nezavisne hrvatske države to od nas ni ne traže. Proti neprijateljima, koji bi nam takova šta nametnuti htjeli, znati ćemo se boriti baš tako kao i proti beogradskim uzurpatorima, a može biti o tom na čistu i siguran da ćemo svakom onom, tko bi o tom odlučnom času pokušao obnoviti godinu 1918. stati najodlučnije na put, sa svim sredstvima to zapriečiti i u samom zametku bezobzirno ugušiti.

BORBU, KOJU SMO POVELI, NE VODIMO ZA NIKAKOVE POLITIČKE KOMBINACIJE, NEGO ZA UZPOSTAVU SAMOSTALNE I NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE TO TREBA SVATKO ZNATI!

Dr. Ante Pavelić

Inkvizitor
24-09-2013, 20:08
Jel tebe zanima inače u hrvatskoj politici išta osim ustaškog pokreta.

NorthStand
24-09-2013, 20:09
http://www.youtube.com/watch?v=gvoh-bTCOZg

Bobani
25-09-2013, 11:19
Naravno da me zanima općenita hrvatska povijest. Pošto je Ustaški Pokret još uvijek jedan veliki dio ne obrađene hrvatske povijesti u smislu objektivnosti, mišljenja sam da treba pisati i obrađivati i onaj dio "ustaškog pokreta" o kojem ljudi imaju različita mišljenja.

Inkvizitor, prijatelju dragi, uzmimo na primjer slučaj Janka Puste. Za ime Janka Pusta se zna, rekao bih, isto koliko se zna i za Ustaški Pokret. Ali istini za volju još se nije nitko potrudio i napisati neke uspomene, studiju dogodovština i rada sa Janka Puste. Sve što se zna o Janka Pusti zna se površno. Čitajući ove opise generala Drinjanina "Povodom smrti dra. V. Mačeka", hoćeš nećeš, zahvaljujući upravu Maksu Luburiću (bez ikakvoga uveličavanja njega kao osobe, striktno povijesno) ovi opisi bi se mogli smatrati kao jedan dio hrvatske povijesti Janka Puste...To je samo moje mišljenje.

Bobani
25-09-2013, 11:31
DALI JE DESETI TRAVNJA HRVATSKI ILI POGLAVNIKOV?


ŠTO BI TREBAO ZNAČITI DESETI TRAVNJA ZA HRVATE!?

Donosim u 25 točaka kao odraz 25 polja hrvatskog nacionalnog grba 25
ZASADA DESETOG TRAVNJA:

1.) DESETI TRAVNJA je nacionalni program svih Hrvata!

2.) DESETI TRAVNJA JE ETATIZAM!

3.) DESETI TRAVNJA je dijalog za sve građane Hrvatske!

4.) DESETI TRAVNJA nije stranka, pokret, organizacija ili osoba!

5.) DESETI TRAVNJA je hrvatski put i hrvatski cilj!

6.) DESETI TRAVNJA je kontroverzan samo neprijatelju Hrvatske!

7.) DESETI TRAVNJA je evolutivan i razvija se s nižih oblika
hrvatstva u više oblike hrvatstva!

8.) DESETI TRAVNJA ne poznaje norme, sisteme niti nosi sat. On samo
stvara novo!

9.) DESETI TRAVNJA je škola hrvatskog državotvorstva!

10.) DESETI TRAVNJA je nazočan gdje god se govori i priča o Hrvatskoj!

11.) DESETI TRAVNJA je mobilizacija svih građana Hrvatske u obrani
naše Države Hrvatske!

12.) DESETI TRAVNJA nije Ustaški nego hrvatski!

13.) DESETI TRAVNJA nije sam jedan nadnevak, nego je jedna hrvatska ideja!

14.) DESETI TRAVNJA je jedan sveopće hrvatski okvir hrvatstva!

15.) DESETI TRAVNJA je svijetlo i putokaz nacionalizma!

16.) DESETI TRAVNJA je kruna svih prošlih hrvatskih težnja za
Hrvatskom Državom!

17.) DESETI TRAVNJA je socijalan i baziran na temeljima pravde i jednakosti!

18.) DESETI TRAVNJA je demokratski izraz želja hrvatskog naroda za
svojom državom!

19.) DESETI TRAVNJA je integracija svih građana Hrvatske!

20.) DESETI TRAVNJA je simbol Hrvatske Države!

21.) DESETI TRAVNJA je poziv na nacionalnu svijest i hrvatsko DOSTOJANSTVO!

22.) DESETI TRAVNJA je INDEX svih hrvatskih potreba i želja!

23.) DESETI TRAVNJA je sjećanje na sve Hrvatice i Hrvate koji su pali
u obrani Hrvatske!

24.) DESETI TRAVNJA je pogled iz prošlosti u budućnost...!

25.) DESETI TRAVNJA JE DAN HRVATSKE DRŽAVNOSTI!!!


Ovim putem želim svima čestitati dan hrvatske slave i ponosa DESETI
TRAVNJA! Otporaš.

Bobani
26-09-2013, 03:16
SPORAZUM PACELIĆ-STOJADINOVIĆ

Prenosin sa portala INDEX.HR. bez ikakovih izmjena i promjena. Ovo je naravno pogled kroz srpski ugao. Naš hrvatski je malo drugačiji. Može se naći kroz PISMA MAKSA LUBURIĆA pravi izvor tih razgovora između Poglavnika dra. Ante Pavelića i dra. Milana Stojadinovića. Urednik časopisa IZBOR Stjepan Šubašić je bio na tim razgovorima - ja te razgovore ne mogu nazvati pregovorima, jer se ništa nije ni dogovorili niti potpisalo; ali jest uzburkalo mnoge prijatelje i neprijatelje.Ovo donosim da čitatelji pročitaju i donesu svoje osobne zaključke o ovim razgovorima. Otporaš.


Broj postova: 2057

29.3.2008. 18:56 | Naslov: RE: Pregovori i Sporazum: Pavelic-Stojadinovic, u B... Prikaži/Sakrij | Citiraj
Interesantno je takodje sta na primer o podacima iz knjige hrvatskog istoricara Krizmana, dakle o pregovorima i predvidjenom sporozumu izmedju Pavelica i Stojadinovica pise npr poznati srpski istoricar Predrag Markovic u knjizi "Istorija srpsko-hrvatskih odnosa u XX veku".

Evo samo jedan odlomak:


"
Kada je rimski "Il Tempo" 11. avgusta 1954. godine objavio vest o političkom sporazumu između bivšeg predsednika jugoslovenske vlade dr Milana Stojadinovića i poglavnika ustaške NDH dr Ante Pavelića, bila je to najveća posleratna senzacija za hrvatsku i srpsku emigraciju širom sveta. Ovo je pokušaj da se osvetli deo zaboravljene istorije o kojoj se nije pričalo godinama.

U novinarskom članku, između ostalog, piše: "Iz Buenos Ajresa stigla je vest o izmirenju Stojadinovića i Pavelića, dvojice ljutih neprijatelja pre i posle Drugog svetskog rata. Stojadinović i Pavelić, u prisustvu najbližih saradnika, obavezali su se da priznaju buduće samoopredeljenje hrvatskog i srpskog naroda kada bude srušena Titova Jugoslavija, te će zajednički raditi na stvaranju nezavisne države Srbije i nezavisne države Hrvatske..."

Mesec dana kasnije nevericu među šokiranom emogracijom raspršio je tekst u argentinskom provladinom "El Hogaru" u kojem piše: "Prava balkanska bomba eksplodirala je u srcu argentinske prestonice. Neupućeni u balkanske prilike ne mogu na pravi način oceniti značaj ovog događaja bez saznanja o stepenu netrpeljivosti među narodima na balkanskim, prostorima, a prvo mesto u tom rasponu mržnje zauzimaju Srbi i Hrvati..."

Za razbijanje Jugoslavije

Pojašnjavajući razvoj hrvatsko-srpskih odnosa od naseljavanja na ovim područjima pa sve do 1941. godine, i uz objavljivanje čak pet fotografija dvojice glavnih aktera sporazuma, "El Hogar" dalje piše: "Ma koliko to izgledalo neverovatno, između ova dva do krvi zavađena naroda na pomolu je mir i saradnja. Dr Stojadinović, koji u Argentini živi od 1948. izjasnio se za miran i prijateljski razlaz između Hrvatske i Srbije te za uspostavljanje nezavisnih država Srbije i Hrvatske. Tako bi se učinio kraj međusobnoj borbi koja je stajala života hiljade i hiljade ljudi, žena i dece na obema stranama za vreme Drugog svetskog rata..."

List dalje konstatuje da se "ni u kom slučaju ne radi o mlaćenju prazne slame među emigracijom, što potvrđuje i evidentno pojačano delovanje Titovih službi u Argentini".

Zbližavanju poglavnika u egzilu i bivšeg predsednika jugoslovenske vlade i prvom "otopljenju" odnosa dve do krajnosti suprotstavljene strane doprineo je hrvatski emigrant i publicista Josip Subašić koji je oktobar 1953. pokreno časopis "Izbor". U jednom od prvih brojeva objavio je intervju sa Pavelićem. Odgovarajući na pitanje o "mogućem sporazumu sa Srbijom na temelju hrvatskih povijesnih granica", Pavelić je izjavio: "Hrvatski narod nikada neće, niti može, odustati od svojih povijesnih državnih granica. Priznanje tih granica od Srbije uslov je za buduće dobre susedske odnose između Hrvatske i Srbije."

Već u sledećem broju "Izbor" objavljuje razgovor i sa Stojadinovićem. U uvodnom delu teksta list predstavlja Stojadinovića kao "velikog i simpatičnog Srbina", pri čemu se u Stojadinovićevoj kući u Buenos Ajresu "ispija naša hrvatska i srpska šljivovica". Tom prilikom dr Milan Stojadinović je rekao:

"Ono što ja tražim za srpski narod ne mogu a da ne priznam i hrvatskom narodu. To stanovište zastupao je i moj veliki učitelj Nikola Pašić još za vreme Prvog svetskog rata, kada se prvi put povela reč o stvaranju zajedničke države Srbije i Hrvatske. Uostalom, ideja o stvaranju Jugoslavije nije ponikla kod nas u Srbiji već je došla kao import iz vaših hrvatskih krajeva. Bila je greška što onda nije Hrvatima dato ono što im, po mom mišljenju, sada treba dati."

Stojadinović zaključuje da je eventualni sporazum jedini način "da se konačno stane na kraj međusobnom uništavanju, jer Srbi i Hrvati su stotinama godina živeli u posebnim dražvama i uvek u najboljem prijateljstvu te sam siguran da ćemo opet biti upućeni jedni na druge i pomagati se u obrani zajedničkih interesa".

Analitičari prilika među srpskom i hrvatskom emigracijom odmah su procenili da je samo pitanje vremena kada će dvojica "bivših" da se nađu za pregovaračkim stolom. U pojedinim emigrantskim listovima već su se pojavljivali naslovi, u stilu: "Sviće na Drini" ili "Mir na granicama Srbije i Hrvatske".

Krajem 1954. godine Pavelić, koji kao da se probudio iz političkog sna, ponovo daje intervju "Izboru". Na sva usta hvali "političku mudrost dr Stojadinovića" i najavljuje skoro potpisivanje "povijesnog sporazuma" uz konstataciju kako je "i kod naroda u Srbiji te kod njegovih poštenih sinova u tuđini sazrelo mišljenje da je Jugoslavija, posebno ona prva, bila nesreća za oba naroda".

I dok su se Pavelić i Stojadinović međusobno častili komlimentima, ispijali "hrvatsku i srpsku šljivovicu", porodično se posećivali i jedan drugog nazivali "najvećim sinom" hrvatskog odnosno srpskog naroda, njihovu emigrantsku sabraću sve je više kopkalo pitanje: šta, zapravo, stoji iza ovog političkog domunđavanja i "izliva nežnosti" među dojučerašnjim smrtnim neprijateljima, a naročito - kako su "rešili" pitanje budućeg razgraničenja među dvema državama. Posebno se osećala uznemirenost među hrvatskom emigracijom kojoj je bila poznata cena "političke mudrosti" poglavnika.

Mada se to vešto prikrivalo, detalji sporazuma Pavelić - Stojadinović procureli su u javnost posle jedne emigrantske sedeljke kod izvesne gospođe Maštrović u Buenos Ajresu. Ovoj "žurki" je prisustvovao i hrvatski sveštenik publicista Đuro Baloković koji je o tome sačinio belešku:

"Jedne večeri okupili smo se u salonu gospođe Maštrović, kada se pojavio i dr Stojadinović. Došao je raspoložen, a domaćici je doneo veliki buket cveća. Kada smo se upoznali, odmah me je upitao: "No, oče, šta se priča među Hrvatima? Šta radi moj prijatelj Pavelić?"

U opuštenoj i šljivovicom podgrejanoj atmosferi Stojadinović je prvi puta, nagovestio osnovne odrednice sporazuma sa Pavelićem, dodavši da prva tačka glasi: "Vođstvo Srpske radikalne stranke, koja je najjača srpska stranka, priznaje pravo Hrvatima na sopstvenu državu." Kada se povela reč o najvažnijem pitanju - budućim granicama, Stojadinović je objasnio da će "definitivne granice odrediti srpska Narodna skupština odnosno hrvatski Sabor".

- Gospodine predsedniče - primetio je Baloković - kao što vam je poznato, ne postoji ni Hrvatski sabor ni Srpska Narodna Skupština. Titove republičke parlamente ne priznajemo ni mi, a ni vi. Ako bi došlo do raspada Titovog režima, moralo bi se odmah urediti privremeno razgraničenje kako bi se izbegli tragični nesporazumi iz 1941. godine?

Stojadinović je odgovorio: "Pavelić i ja smo mislili o tome. U Hrvatskoj bi se ta granica "pokrivala" sa granicama sadašnje Republike Hrvatske. Bosnu ćemo podeliti po pola, i to tako da granica ide rekama Bosnom i Neretvom. Zatim: nama Sarajevo a vama Banjaluka. Doduše, zapadna Bosna je u većini Srpska, ali mi ćemo učiniti taj ustupak u interesu mira. Zato ćemo od Hrvata tražiti protivuslugu - da nam vrate Duborvnik"!.

Baloković je zaprepašteno zaustio: "Ali, gospodine predsedniče, pa vi znate da je Dubrovnik hrvatski."

Stojadinović je mirno nastavio: "Naši kažu da je srpski. Bilo kako bilo nama Srbima treba jedan širok izlaz na more i jedan grad zapadnoevropske kulture. Inače će Srbija zauvek ostati mala kontinentalna provincijska zemlja. Srbi koji bi ostali u Hrvatskoj neka se zovu pravoslavnim Hrvatima, ili neka ostanu, ako hoće, Srbi. U jednoj pravoj demokratiji to, uostalom, i nije nekakav problem. Formiraćemo komisiju koja će na jedan ljudski i miran način sprovesti razmenu stanovništva i dobara. Seljaci iz Hrvatske koji hoće u Srbiju dobiće kuće i imanje otprilike u istoj vrednosti, i obratno. Za radnike i činovnike seoba nije nikakav problem", zaključio je Stojadinović.

I emigracija po strani

Lamentirajući o sporazumu sa "svojim prijateljem Pavelićem" Stojadinović je ocenio da će posle "skorog pada Titovog režima", svetske sile odrediti konacne granice. Računao je, zapravo, na intervenciju zapadne alijanse i Ujedinjenih nacija.

Ove Stojadinovićeve ocene izazvale su živo interesovanje, posebno među hrvatskom emigracijom. Pripadnici desnog bloka HSS-a i veci deo ustaske emigracije nisu hteli ni da čuju o nekakvom sporazumu sa Srbima i žestoko su se okomili na Pavelića, nazivajući ga izdajnikom: "Ranije je takodje prodavao Dalmaciju, a sada ponovo uz nju trguje i Bosnom", grmela je brojna emigracija. Istovremeno, u Pavelićevom "Hrvatskom domobranu" taj sporazum su veličali kao "plod političke mudrosti poglavnika".Ipak jedan deo hrvatske emigracije, pa cak i neki bivsi Pavelicevi saradnici iz Vlade NDH su pristali da prisustvuju zavrsnim pregovorima izmedju Pavelica i Stojadinovica. Tu je posebno in concreto intrigantno da su predstavnic desnog krila HSS, ex "macekovci" nacelno bili protiv politickih kombinacija sa srpskom stranom, iako su cak i tokom WWII neki predstavnici Macekove stranke sedeli u izbeglickoj kraljevskoj Vladi u Londonu.
Posebno je bila zanimljiva reakcija heterogene i sarolike srpske emigracije. Cetnicki deo emigracije je pohvalio nacelnu ideju o rusenju Titovog "krvopijskog i anti srpskog" rezima i boljsevicke Jugoslavije"(kako su govorili na Svesrpskom Nacionalnom Saboru u Cikagu, 1954) ali je zestoko zamerio Srojadinoovicu sto uopste pregovara sa Pavelicem "krvnikom srpskog naroda". Isto tako predstavnici cetnicke emigracije su zestoko zamerili predvidjenom sporazumu to sto veci deo teritorija nije pripao "Srpskoj homogenoj drzavi".

Bobani
26-09-2013, 03:17
SPORAZUM: PAVELIĆ-STOJADINOVIĆ U BUENOS AIRESU 1954.

Prenosin sa portala INDEX.HR. bez ikakovih izmjena i promjena. Ovo je naravno pogled kroz srpski ugao. Naš hrvatski je malo drugačiji. Može se naći kroz PISMA MAKSA LUBURIĆA pravi izvor tih razgovora između Poglavnika dra. Ante Pavelića i dra. Milana Stojadinovića. Urednik časopisa IZBOR Stjepan Šubašić je bio na tim razgovorima - ja te razgovore ne mogu nazvati pregovorima, jer se ništa nije ni dogovorili niti potpisalo; ali jest uzburkalo mnoge prijatelje i neprijatelje.Ovo donosim da čitatelji pročitaju i donesu svoje osobne zaključke o ovim razgovorima. Otporaš.


Broj postova: 2057

29.3.2008. 18:56 | Naslov: RE: Pregovori i Sporazum: Pavelic-Stojadinovic, u B... Prikaži/Sakrij | Citiraj
Interesantno je takodje sta na primer o podacima iz knjige hrvatskog istoricara Krizmana, dakle o pregovorima i predvidjenom sporozumu izmedju Pavelica i Stojadinovica pise npr poznati srpski istoricar Predrag Markovic u knjizi "Istorija srpsko-hrvatskih odnosa u XX veku".

Evo samo jedan odlomak:


"
Kada je rimski "Il Tempo" 11. avgusta 1954. godine objavio vest o političkom sporazumu između bivšeg predsednika jugoslovenske vlade dr Milana Stojadinovića i poglavnika ustaške NDH dr Ante Pavelića, bila je to najveća posleratna senzacija za hrvatsku i srpsku emigraciju širom sveta. Ovo je pokušaj da se osvetli deo zaboravljene istorije o kojoj se nije pričalo godinama.

U novinarskom članku, između ostalog, piše: "Iz Buenos Ajresa stigla je vest o izmirenju Stojadinovića i Pavelića, dvojice ljutih neprijatelja pre i posle Drugog svetskog rata. Stojadinović i Pavelić, u prisustvu najbližih saradnika, obavezali su se da priznaju buduće samoopredeljenje hrvatskog i srpskog naroda kada bude srušena Titova Jugoslavija, te će zajednički raditi na stvaranju nezavisne države Srbije i nezavisne države Hrvatske..."

Mesec dana kasnije nevericu među šokiranom emogracijom raspršio je tekst u argentinskom provladinom "El Hogaru" u kojem piše: "Prava balkanska bomba eksplodirala je u srcu argentinske prestonice. Neupućeni u balkanske prilike ne mogu na pravi način oceniti značaj ovog događaja bez saznanja o stepenu netrpeljivosti među narodima na balkanskim, prostorima, a prvo mesto u tom rasponu mržnje zauzimaju Srbi i Hrvati..."

Za razbijanje Jugoslavije

Pojašnjavajući razvoj hrvatsko-srpskih odnosa od naseljavanja na ovim područjima pa sve do 1941. godine, i uz objavljivanje čak pet fotografija dvojice glavnih aktera sporazuma, "El Hogar" dalje piše: "Ma koliko to izgledalo neverovatno, između ova dva do krvi zavađena naroda na pomolu je mir i saradnja. Dr Stojadinović, koji u Argentini živi od 1948. izjasnio se za miran i prijateljski razlaz između Hrvatske i Srbije te za uspostavljanje nezavisnih država Srbije i Hrvatske. Tako bi se učinio kraj međusobnoj borbi koja je stajala života hiljade i hiljade ljudi, žena i dece na obema stranama za vreme Drugog svetskog rata..."

List dalje konstatuje da se "ni u kom slučaju ne radi o mlaćenju prazne slame među emigracijom, što potvrđuje i evidentno pojačano delovanje Titovih službi u Argentini".

Zbližavanju poglavnika u egzilu i bivšeg predsednika jugoslovenske vlade i prvom "otopljenju" odnosa dve do krajnosti suprotstavljene strane doprineo je hrvatski emigrant i publicista Josip Subašić koji je oktobar 1953. pokreno časopis "Izbor". U jednom od prvih brojeva objavio je intervju sa Pavelićem. Odgovarajući na pitanje o "mogućem sporazumu sa Srbijom na temelju hrvatskih povijesnih granica", Pavelić je izjavio: "Hrvatski narod nikada neće, niti može, odustati od svojih povijesnih državnih granica. Priznanje tih granica od Srbije uslov je za buduće dobre susedske odnose između Hrvatske i Srbije."

Već u sledećem broju "Izbor" objavljuje razgovor i sa Stojadinovićem. U uvodnom delu teksta list predstavlja Stojadinovića kao "velikog i simpatičnog Srbina", pri čemu se u Stojadinovićevoj kući u Buenos Ajresu "ispija naša hrvatska i srpska šljivovica". Tom prilikom dr Milan Stojadinović je rekao:

"Ono što ja tražim za srpski narod ne mogu a da ne priznam i hrvatskom narodu. To stanovište zastupao je i moj veliki učitelj Nikola Pašić još za vreme Prvog svetskog rata, kada se prvi put povela reč o stvaranju zajedničke države Srbije i Hrvatske. Uostalom, ideja o stvaranju Jugoslavije nije ponikla kod nas u Srbiji već je došla kao import iz vaših hrvatskih krajeva. Bila je greška što onda nije Hrvatima dato ono što im, po mom mišljenju, sada treba dati."

Stojadinović zaključuje da je eventualni sporazum jedini način "da se konačno stane na kraj međusobnom uništavanju, jer Srbi i Hrvati su stotinama godina živeli u posebnim dražvama i uvek u najboljem prijateljstvu te sam siguran da ćemo opet biti upućeni jedni na druge i pomagati se u obrani zajedničkih interesa".

Analitičari prilika među srpskom i hrvatskom emigracijom odmah su procenili da je samo pitanje vremena kada će dvojica "bivših" da se nađu za pregovaračkim stolom. U pojedinim emigrantskim listovima već su se pojavljivali naslovi, u stilu: "Sviće na Drini" ili "Mir na granicama Srbije i Hrvatske".

Krajem 1954. godine Pavelić, koji kao da se probudio iz političkog sna, ponovo daje intervju "Izboru". Na sva usta hvali "političku mudrost dr Stojadinovića" i najavljuje skoro potpisivanje "povijesnog sporazuma" uz konstataciju kako je "i kod naroda u Srbiji te kod njegovih poštenih sinova u tuđini sazrelo mišljenje da je Jugoslavija, posebno ona prva, bila nesreća za oba naroda".

I dok su se Pavelić i Stojadinović međusobno častili komlimentima, ispijali "hrvatsku i srpsku šljivovicu", porodično se posećivali i jedan drugog nazivali "najvećim sinom" hrvatskog odnosno srpskog naroda, njihovu emigrantsku sabraću sve je više kopkalo pitanje: šta, zapravo, stoji iza ovog političkog domunđavanja i "izliva nežnosti" među dojučerašnjim smrtnim neprijateljima, a naročito - kako su "rešili" pitanje budućeg razgraničenja među dvema državama. Posebno se osećala uznemirenost među hrvatskom emigracijom kojoj je bila poznata cena "političke mudrosti" poglavnika.

Mada se to vešto prikrivalo, detalji sporazuma Pavelić - Stojadinović procureli su u javnost posle jedne emigrantske sedeljke kod izvesne gospođe Maštrović u Buenos Ajresu. Ovoj "žurki" je prisustvovao i hrvatski sveštenik publicista Đuro Baloković koji je o tome sačinio belešku:

"Jedne večeri okupili smo se u salonu gospođe Maštrović, kada se pojavio i dr Stojadinović. Došao je raspoložen, a domaćici je doneo veliki buket cveća. Kada smo se upoznali, odmah me je upitao: "No, oče, šta se priča među Hrvatima? Šta radi moj prijatelj Pavelić?"

U opuštenoj i šljivovicom podgrejanoj atmosferi Stojadinović je prvi puta, nagovestio osnovne odrednice sporazuma sa Pavelićem, dodavši da prva tačka glasi: "Vođstvo Srpske radikalne stranke, koja je najjača srpska stranka, priznaje pravo Hrvatima na sopstvenu državu." Kada se povela reč o najvažnijem pitanju - budućim granicama, Stojadinović je objasnio da će "definitivne granice odrediti srpska Narodna skupština odnosno hrvatski Sabor".

- Gospodine predsedniče - primetio je Baloković - kao što vam je poznato, ne postoji ni Hrvatski sabor ni Srpska Narodna Skupština. Titove republičke parlamente ne priznajemo ni mi, a ni vi. Ako bi došlo do raspada Titovog režima, moralo bi se odmah urediti privremeno razgraničenje kako bi se izbegli tragični nesporazumi iz 1941. godine?

Stojadinović je odgovorio: "Pavelić i ja smo mislili o tome. U Hrvatskoj bi se ta granica "pokrivala" sa granicama sadašnje Republike Hrvatske. Bosnu ćemo podeliti po pola, i to tako da granica ide rekama Bosnom i Neretvom. Zatim: nama Sarajevo a vama Banjaluka. Doduše, zapadna Bosna je u većini Srpska, ali mi ćemo učiniti taj ustupak u interesu mira. Zato ćemo od Hrvata tražiti protivuslugu - da nam vrate Duborvnik"!.

Baloković je zaprepašteno zaustio: "Ali, gospodine predsedniče, pa vi znate da je Dubrovnik hrvatski."

Stojadinović je mirno nastavio: "Naši kažu da je srpski. Bilo kako bilo nama Srbima treba jedan širok izlaz na more i jedan grad zapadnoevropske kulture. Inače će Srbija zauvek ostati mala kontinentalna provincijska zemlja. Srbi koji bi ostali u Hrvatskoj neka se zovu pravoslavnim Hrvatima, ili neka ostanu, ako hoće, Srbi. U jednoj pravoj demokratiji to, uostalom, i nije nekakav problem. Formiraćemo komisiju koja će na jedan ljudski i miran način sprovesti razmenu stanovništva i dobara. Seljaci iz Hrvatske koji hoće u Srbiju dobiće kuće i imanje otprilike u istoj vrednosti, i obratno. Za radnike i činovnike seoba nije nikakav problem", zaključio je Stojadinović.

I emigracija po strani

Lamentirajući o sporazumu sa "svojim prijateljem Pavelićem" Stojadinović je ocenio da će posle "skorog pada Titovog režima", svetske sile odrediti konacne granice. Računao je, zapravo, na intervenciju zapadne alijanse i Ujedinjenih nacija.

Ove Stojadinovićeve ocene izazvale su živo interesovanje, posebno među hrvatskom emigracijom. Pripadnici desnog bloka HSS-a i veci deo ustaske emigracije nisu hteli ni da čuju o nekakvom sporazumu sa Srbima i žestoko su se okomili na Pavelića, nazivajući ga izdajnikom: "Ranije je takodje prodavao Dalmaciju, a sada ponovo uz nju trguje i Bosnom", grmela je brojna emigracija. Istovremeno, u Pavelićevom "Hrvatskom domobranu" taj sporazum su veličali kao "plod političke mudrosti poglavnika".Ipak jedan deo hrvatske emigracije, pa cak i neki bivsi Pavelicevi saradnici iz Vlade NDH su pristali da prisustvuju zavrsnim pregovorima izmedju Pavelica i Stojadinovica. Tu je posebno in concreto intrigantno da su predstavnic desnog krila HSS, ex "macekovci" nacelno bili protiv politickih kombinacija sa srpskom stranom, iako su cak i tokom WWII neki predstavnici Macekove stranke sedeli u izbeglickoj kraljevskoj Vladi u Londonu.
Posebno je bila zanimljiva reakcija heterogene i sarolike srpske emigracije. Cetnicki deo emigracije je pohvalio nacelnu ideju o rusenju Titovog "krvopijskog i anti srpskog" rezima i boljsevicke Jugoslavije"(kako su govorili na Svesrpskom Nacionalnom Saboru u Cikagu, 1954) ali je zestoko zamerio Srojadinoovicu sto uopste pregovara sa Pavelicem "krvnikom srpskog naroda". Isto tako predstavnici cetnicke emigracije su zestoko zamerili predvidjenom sporazumu to sto veci deo teritorija nije pripao "Srpskoj homogenoj drzavi".

Bobani
26-09-2013, 09:03
by:Otporaš
9th April 2012, 18:36

ZAŠTO SLAVIMO DESETI TRAVNJA!


Danas je sedamdeset i druga godina od osnutka prve hrvatske države nakon Srednjega Vijeka. U čitavu međuvremenu Hrvatska je zadržala stanovite atribute državnosti, pod različitim je tuđinskim vladarskim kućama uživala manje ili više ograničeni suverenitet, ali je vrhunac ropstva doživjela kroz nepuna dva i pol desetljeća velikosrpske jugoslavenske kraljevine. U jugo-magluštinu su je njezini samozvani vođe, smušeni, naivni i neodgovorni politikanti, ograničeni duhovi nedorasli slobodi, natjerali posrljati poput Radićevih gusaka, te ih izručili na milost i nemilost balkanskoj Dinastiji, koja je već prvih dana započela krvavom strahovladom nad narodom Hrvata.
Ustrajna hrvatska volja i čežnja, muževna borba nacionalne elite i povoljna međunarodna konstelacija nastala političkim i vojničkim slomom Karađorđevićeva mini-imperija, omogućile su hrvatskom narodu da, nakon 839 godina, ponovno stvori svoju nacionalnu državu na velikom dijelu povijesno-etničkog prostora i pod vladarem narodne krvi, premda je, iz razloga političke taktike Tomislavova kruna - bez ikakvih obvezujućih državnopravnih i političkih posljedica - formalno bila prepuštena jednom talijanskom knezu.
Deseti Travnja hrvatski je narod dočekao u deliriju oduševljenja. Novostvorena država, dakako, nije bila posve suverena i posve idealna; nije takvom bila ni Tuđmanova Hrvatska, a Mesić-Račanova to je još i mnogo manje. Ali je Desetog Travnja neupitno obnovljena hrvatska državnost prvi put nakon tolikih stoljeća, a i na neusporedivo jednoznačniji i prepoznatljiviji način nego što je to, pola stoljeća kasnije, bio slučaj s Republikom Hrvatskom i njezinim na dvije ili više godina rastegnutim stidljivim i polovičnim kročenjem u državnu nezavisnost.
A da nije bilo Nezavisne Države Hrvatske, da nije sačuvana uspomena na hrvatsku državnost koja je bila moguća još jučer, u našem stoljeću, ne bi hrvatski narod imao otkuda, kroz svoje proljetno gibanje, radom svoje političke emigracije, u volji, vjeri i nadi sabirati snage za novi osloboditeljski pothvat Devedesetih.
Nezavisnu Državu Hrvatsku, još uvijek u odsuću Poglavnika, proglasio je krugovalnom porukom 10. travnja, u njegovo ime, i prije ulaska njemačkih postrojbi, vojskovođa Slavko Kvaternik. Ali je Država u provinciji izvikana još i prije: u Čakovcu 7., a u Bjelovaru 8. travnja. Seljački vođa Maček odbio je voditi hrvatsku državu pod njemačkim pokroviteljstvom, ali ga nije smetalo sjediti u jugoslavenskoj vladi koja je s Njemačkom potpisala Trojni pakt. Pa ipak, nije imao kud nego se suglasiti s činjenicom Desetog Travnja, te pozvati narod na lojalnost novim ustaškim vlastima. Njegovi pristaše završili su u emigrantskoj jugo-vladi ili Titovoj šumi, a najbolji dio HSS-a razoružao je ostatke raspršene soldateske i priključio se Ustaškom pokretu.
Nezavisna Država Hrvatska nastala je u okolnostima koje su bile povoljne za njezinu uspostavu, ali su bile i nepovoljne s obzirom na njezino normalno funkcioniranje. Od samog početka, ona je bila suočena s pobunom domaćih Srba, sa širenjem jugo-komunističkog gerilskog ustanka, te s uredovanjem dviju formalno savezničkih, ali stvarno dobrim dijelom okupatorskih vojski. Ona sigurno nije bila "marionetska" tvorevina, ona je bila izraz neugasle narodne volje, stekla je i široko međunarodno priznanje, ali se morala, kao i današnja Hrvatska, pomiriti s ograničenim teritorijem i ograničenim suverenitetom. Bila je natjerana pribjeći strogim mjerama samoobrane, nije se mogla iživljavati u provođenju radikalne demokracije, niti bi to odgovaralo ratnom stanju i duhu tadašnjeg vremena. Ali je u zadanim uvjetima očitovala prava čuda od reda i rada, stege i organizacije, tvarnog i duhovnog tvoriteljstva i slobode.
Nezavisnu Državu Hrvatsku pomeli su vihor novog, pobjedničkog vremena, neizbježiva pobjeda komunističko-demokratske koalicije i logika prekrajanja interesnih sfera. Mnogo se raspravljalo o izgledima koje je hrvatska država možda imala za svoje preživljenje. Trebalo je, kažu, na vrijeme promijeniti saveznika, kao što su to Talijani učinili u oba svjetska rata. Trebalo je razvlastiti Poglavnika. Trebalo je odgovoriti na Staljinov mig. Da se u NDH nije poveo građanski rat, da pobjednički saveznici nisu imali petokolonaške garniture u četničkom i partizanskom pokretu, možda je Država mogla preživjeti. Ali, sigurno se mogla i morala braniti. Poglavnik je računao da će povlačenjem uštedjeti žrtve; one su samo uvećane, a junačka je ustaško-domobranska vojska nedostojno poklana, umjesto da gine na bojnom polju. Nezavisna Država Hrvatska mogla je imati tisuću grijeha. Ali najveći, a u konačnici jedini joj je grijeh bio - da je neslavno propala.
Republika Hrvatska više je nego dvostruko svojim trajanjem premašila Nezavisnu Državu Hrvatsku. Obje su nastale u sličnim okolnostima, vodile su sličan rat za učvršćenje i opstojnost, prva je izgubila, druga dobila, ali je ipak danas demontiraju kao što su demontirali i onu prvi NDH. Današnja protuhrvatska promičba spočitava Ustaškoj Hrvatskoj sve i sva, kako bi ju svela na puki, banalni, jedinstveni zločin, da bi to, u slijedećem koraku, preko Vesne Pusić i srodnih joj istomišljenika, učinila i s Republikom Hrvatskom. Nezavisna Država Hrvatska bila je slobodna od unutarnje intelektualne i medijske destrukcije, od samoponižavanja i kriminaliziranja (individualnog, kolektivnog ili masovnog, svejedno!) za tuđe interese. Što je bilo protiv nje, dalo se locirati u šumi, dostupno na puškomet. U Državi pak nitko protiv nje nije bezočno rovario, a ako bi se zatekao luđak kao onaj na Stradunu, koji je iz čista mira stao kričati: "Živjela sovjetska Rusija!", smjesta se našao pred prijekim sudom i začas ostao bez glave, ali sa sudom i presudom.
Nezavisna Država Hrvatska bila je jaka, stroga, samosvjesna država, njezina je vlast bila stegovna, autoritarna i hijerarhijska, njezina je vodeća skupina bila sastavljena od prokušanih nacionalista. Poglavnik je bio karizmatski Vođa. Svega toga danas nemamo, sve nam to nedostaje. I zato se s nostalgijom sjećamo onih muževnih, ratobornih, romantičnih dana. Ne živimo u prošlosti, ali znamo da bez prošlosti nema ni budućnosti. I zato slavimo Deseti Travnja!

Deseti Travnja je dan sjećanja, dan slave i dan razmišljanja. Kada se govori o Desetom Travnju, instiktivno se misli o Hrvatskoj. Kada se govoti o Titi onda se ne misli o Hrvatskoj nego o prokletoj Jugoslaviji! Tu je ta velika razlika o Desetom Travnju i onima koji su Ga stvarali i onima koji su ga rušili i obarali. Otporaš.

Bobani
26-09-2013, 15:56
HRVATSKA I REVIZIJA USTAŠTVA (8)

Prenosim sa portala wwwhrvatskinacionalisti za čitatelje portala javno šta je "GRČ" pisao poslije velebitskog ustanka 1932. Domoljub.


Poviest i uljudba Ustaše, nama je sudba dosudila!



Ustaše, nama je sudba dosudila!



Ustaško glasilo "Grič" donielo je članak "Ustaše, nama je sudba dosudila" iz autorskog pera dr. Ante Pavelića, u kojem se dr. Pavelić razračunava s jugoslavenskom idejom te iztiče program Ustaškog Pokreta. Sadržaj članka je sljedeći:



USTAŠE, NAMA JE SUDBA DOSUDILA


Na ustašku navalu, smišljenu, proračunanu, te po planu i nalogu izvedenu, ciknuo je Beograd, zajaukali su vlastodržci, a zadrhtali i zacvilili domaći izdajnici, jer su svi osjetili, da se je počelo približavati ono, što hrvatski narod željno očekuje, što ustaška organizacija strpljivo već kroz godine sprema i pred čim dušmani strepe,a to je obća i odlučna bitka za oslobođenje hrvatskog naroda izpod krvničke tiranske ruke i za uzpostavu nezavisne samostalne države Hrvatske. Prvi pokušaj, kojim je učinjen prielaz od priprema na izvršenje djela, izveden je odlično i iznad svakog neprijateljskog očekivanja. Hrabri ustaški velebitski tabor ponio se tako, da je svakog zadivio, a neprijaelja zaprepastio. Svaki pojedini Ustaša u tome taboru dao je dokaz velike ljubavi za rođenu grudu,k ao i dokaz vanredne sposobnosti, te bezprimjerenog junačtva. O karakteru te akcije kušao je Beograd širiti razne i izmišljene neistinite viesti. Glavni Ustaški Stan radi medjutim sve po starom i izrađenom planu pa svaki Ustaša kao i svaki drugi hrvatski rodoljub mirno i sa podpunim pouzdanjem gleda u susret budućnosti, koju nose događaji, što ih sprema i izvađa ustaška organizacija i hrabra ustaška vojska. Akcija je započela, započela je po planu i po planu se dalje izvađa. Ustaška vojska znade zašto se bori. Hrvatski su sinovi kroz viekove hodili po raznim bojištima i razbojištima, glasoviti s velike vojničke spremnosti i hrabrosti, svuda uviek pobjedonosni, nu prolievali su svoju krv za drugoga i sijali junačke kosti po dalekim krajevima za tuđe interese. Danas je došao čas, kada se junačka hrvatska vojska ne bori za nikoga, nego za sebe, za svoj hrvatski narod i za svoju vlastitu hrvatsku domovinu. Ona se ne bori za ničije tuđe osvajanje, nego zato, da sa svoje rođene grude iztjera dušmanina, koji ju je zaposjeo i po njoj hara i tamani. Ona se bori, da svoju vlastitu hrvatsku domovinu, da sve hrvatske zemlje oslobodi izpod tuđinskoga gospodstva i da uzpostavi samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu. Ona se zato bori, da osigura hrvatskom narodu i njegovome potomstvu ona dobra, što ih u sebi krije plemenito i plodno tlo. Ona se bori za svoje sinje Jadransko more, što oplakuje kršne obale Hrvatskog Primorja i hrvatske Dalmacije. Ona se bori za krševite hrvatske visove, po kojima su se viekovima odgajali hrvatski sokolovi. Ona se bori za hrvatske šume i proplanke po hrvatskim gorama, za plodne ravnice hrvatske Slavonije i Srijema, te za starodrevnu Herceg-Bosnu. Ona se bori za glavni grad Zagreb, što je sve zahvatila tuđinska neprijateljska ruka i po čemu sve gazi dušmanska noga. Ona se bori zato da u Hrvatskoj osigura kruh i miran život hrvatskim pokoljenjima, i zato da iz nje iztriebi nametnike šičardžije, koji u slasti i lasti, bez truda i bez znoja na hrvatskom dobru žive i tove se na biedu hrvatskog naroda. Za te i takove ciljeve ni jednome ustaškome vojniku nije težko pograbiti strojnu pušku, bombu i oštri bodež, jer svatko u kome hrvatska krv vrije, gori od želje da čim prije iziđe na bojno polje da izvrši zavjet, da izvrši zavjet otaca. Ustaše! Nama je sudba dosudila, da taj zavjet izvršimo. Mi smo ga izvršavati počeli, mi čemo ga i kraju privesti. Sve što na put stane ima pasti, a Hrvatska će biti

slobodna i nezavisna država. Za Dom Spremni!

Poglavnik

Objavljeno: 08.12.2009. u 14:17h

Delivuk 8.12.2009 22:05 h

Domoljub. Ako je Ustašama (bilo je i moji bližnji koji su bili u Ustašama) sudba dosudila da stvore Nezavisnu Državu Hrvatsku NDH, zaboravio si reći da jim je opet sudba dosudila da tu našu NDH krvavo izgube.

Domobran 9.12.2009 13:15 h

Delivuk. Na prvi pogled to tako izgleda kako si ti rekao da..."jim je opet sudba dosudila da tu našu NDH krvavo izgube". Najprije drago mi je da si sam sebe svrstao u "našu" i tako NDH nazvao "tvojom". Drugo, sudba je (politička) mogla dosuditi da Hrvati izgube svoju Državu Hrvatsku, ali nije ta politička "sudba" smijela dosuditi Hrvatima da tako "KRVAVO" izgube svoju Hrvatsku Državu. Da je ta "sudba" o kojoj ti kolega Delivuk govoriš dosudila da Hrvatsku okupiraju Saveznici, Amerika i ostali, za sigurno Hrvati bi izgubili NDH ali ju ne bi nikako KRVAVO izgubili. Hrvati su KRVAVO izgubili svoju Hrvatsku Državu zbog Tita i njegovih NOB, NOV, KPJ, AVNOJA iz kojeg proistječu TEMELJI SVIH ZALA koji su svoju mržnju prema Hrvatskoj i Hrvatima iskalili na Blejburgu, kolonama smrti i masovnim grobnicama. To su žinjenice, kolega Delivuk.

Bobani
26-09-2013, 19:24
HRVATSKA I USTAŠTVO, NASLOVNICA

Ovo je izišlo na portalu javno.com 2009


POGLAVNIK I RIMSKI UGOVORI

Donosim za GN i čitatelje portala javno vrlo važan povijesni dokumenat iz prve ruke, glede Rimskih ugovora.

Marko Sinovčić : razgovor s Poglavnikom




Marko Sinovčić: Razgovor s Poglavnikom

Negdje početkom 1949. g. dok je pripremao knjigu ''NDH u svietlu dokumenata'', Marko Sinovčić zamolio je dr. Pavelića za objašnjena o nekim pitanjima koja se izravno i neizravno tiču Hrvatske. Radilo se uglavnom o pitanjima oko podpisivanja Rimskih ugovora. Dr. Pavelić je vrlo rado pristao na razgovor. Ovdje ćete moći pročitati dio toga razgovora koji je objavljen u spomenutoj knjizi Marka Sinovčića, a po nama, vrlo je zanimljiv radi otkrivanja istine oko dogadjaja u prvim danima Nezavisne Države Hrvatske i tzv. ''prodaje Dalmacije'' Italiji.

- Ovih sam dana, Poglavniče, čitao u časopisu ''L'Europeo'', a zatim u časopisu ''Sloboda'' izvadke iz uspomena Filipa Anfusa. Tamo on, medju inim kaže, da ste Vi na sastanku s Mussolinijem potvrdili prijašnje sporazume s Talijanima i da ste zagarantirali njihovu primjenu. Biste li mi o tome mogli nešto kazati?

- Nadam se da ceš me nadživjeti, pa ceš pri tome imati priliku čitati moje memoare, koji su napisani, ali će biti objavljeni tek nakon moje smrti. U njima se o svemu tome podrobnije govori. Ovaj šas mogu na Tvoje pitanje ukratko odgovoriti sliedeće: Nikada i ni u kojem slučaju nisam za vrieme čitave moje emigracije ne samo sklopio bilo kakav politički ili teritorialni sporazum s Italijom, nego ni to pitanje nije nikada bilo pretrešeno pri mojim razgovorima s Mussolinijem, ili bilo kojom drugom italijanskom političkom osobom. Ako, dakle, nisam o tome nikada nikakav sporazum sklopio, nisam mogao nikada ni potvrditi ni njegovu primjenu zagarantirati.

- Znači da je time oborena i Perićeva tvrdnja, prema kojoj bi ugovor izmedju Vas i Italije o priznanju talijanskih prava, postojao još prije italijansko-jugoslavenskog rata?

- Naravno! I ne samo njegova, nego i svih onih, koji će se truditi, a takvih će biti, jer inače ne bismo bili ljudi - da me prikažu kao izdajicu. Vidio si Perićevu argumentaciju. Ništa bolje neće biti ni onih drugih. Težko je, kad se čovjek nema zašto zakvaćiti. Uvjeravam Te, da su svi ti dokazi mojih sadašnjih i budućih superkritičara, a koji su više-manje 1945. bili moji lojalni suradnici - a ja bih bio prema njima - počinio izdaju nad hrvatskim narodom 1941., ili možda još prije, da su velim Ti svi njihovi dokazi sazidani na glinenim nogama. Prema tome, kada kažem, da nisam nikada prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske sklopio nikakvog političkog ili teritorialnog ugovora s Italijom, onda time odgovaram Periću i svima, koji budu u buduće takove tvrdnje iznosili.

- Prihvaćam Vašu rieč, Poglavniče, ali mi ipak dozvolite, da Vas podsjetim na jednu bilježku grofa Ciana. On pod nednevkom 23. siečnja 1940. bilježi, da ste toga dana na sastanku s njime utvrdili glavne točke priprema i djelovanja. Ne bi li se ovaj zapisnik mogao shvatiti kao neka vrst sporazuma?

- Možeš shvatiti kako hoceš, ali ja ću Ti odmah reći o čemu se radi. Kako Ti je poznato, Mussolini se često bavio mišlju da napadne Jugoslaviju. Ta ga je misao posebno zahvatila početkom 1940. godine. Tom prilikom pozvao me Ciano na sastanak u Rim i tu smo pretresli pitanje ustaške akcije u tome pravcu. Ja sam od Ciana tražio slobodu kretanja ustaša u Italiji i prema granici Jugoslavije. Ujedno sam priobćio Cianu nacrt ustaških akcija, ali pod uvjetom da talijanska vojska ne prelazi naše granice, jer da bi to moglo omesti uspjeh. O budućim odnosima s Italijom nije bilo govora.

- Malo prije sam spomenuo Vaš sastanak s Mussolinijem. Možete li mi kazati, koja je bila svrha toga sastanka?

- Nadam se, da si iz materijala, koji si sabrao za svoju knjigu mogao uvidjeti, da uza sav sporadični antijugoslavenski stav Italije - Osovina nije htiela rušiti Jugoslaviju, nego ju je, naprotiv, htiela još tiesnije privezati uz svoja kola. Tako je došlo i do pristupa Jugoslavije Trojnom Paktu. Osovina se tome jako veselila, ali je sve kratko trajalo. Kad je došlo do beogradskog puča, pozvao me Mussolini u Rim. Čitav naš razgovor se kretao oko pitanja, da li će doći do rata Osovine i jugoslavije. Moraš znati, da je Italija imala gorko izkustvo u ratu s Grčkom, pa se bojala obveza, koje bi za nju mogle nastati, ako bi došlo do sukoba s Jugoslavijom. Zato je pokušala posredovati izmedju Berlina i Beograda, da bi se sukob riešio na miran način. Ja sam uvjeravao Mussolinija, da će do rata sigurno doći.

- Vi ste imali još jedan sastanak s Mussolinijem prije Vašega povratka u domovinu, i to nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Ovaj put ste razgovarali o granicama?

- Već sam Ti rekao, da o granicama nije bilo nikada govora za vrieme mog boravka u emigraciji.

- O kralju, dakle?

- Još manje. To će doći kasnije. Mussolini me je pozvao da me pozdravi kao poglavara države i da mi izrazi čestitke. Tom prigodom dotakli smo se i pitanja talijanskog poslanika u Zagrebu. Mussolini mi je predložio jedno ime: Randi (doušnik u Ministarstvu vanjskih poslova Italije). Ja sam odgovorio da nemam ništa protiv te osobe, ali da bi mi bilo svakako draže, kada bi za to mjesto bio imenovan Cortese, koji je nama učinio znatne usluge. Kako se Cortese u to vrieme nalazio u Tokyu u svojstvu tajnika poslanstva, do njegova dolazka imenovao je kao odpravnika poslova Casertana. Kasnije je Casertano imenovan poslanikom, jer se dolazak Cortesea zategao, a Italija je svakako htjela imati u Zagrebu poslanika, pa je tražila od mene ''placet'' za Casertanea, koji sam ja odmah dao. Prije raztanka Mussolini me pitao, kojim ću putem u Zagreb. Rekao sam mu, da ću preko Trsta. On mi je na to ponudio svoj osobni zrakoplov. Ja sam odbio s motivacijom, da želim uci u Hrvatsku na čelu mojih 700 ustaša.

- Nadam se, da mi ne ćete zamjeriti, ako Vam postavim još koje pitanje. Sada se već nalazimo na podrucju Nezavisne Države Hrvatske. Dana 13. travnja Vi ste stupili na njezino tlo. Kako to, da ste tek 15. travnja ušli u Zagreb?

- To su dva razloga po sriedi, i to: prvo, na putu od Sušaka nailazili smo po svim mjestima na mase svieta, koje su nas oduševljeno pozdravljale. Ja sam svugdje morao govoriti, i tako je vrieme odmicalo. Navečer smo stigli u Dugu Resu. Doček je bio veličanstven. Tek što smo stigli, približio mi se jedan njemački častnik i zamolio me, da čim prije dodjem u Karlovac, jer da me tamo čekaju njemački i talijanski zapoviednici. Bilo mi je vrlo žao naroda, ali nije bilo druge nego čim prije stići u Karlovac. Pozvao sam Sertića, rekao sam mu o čemu se radi i izdao nalog, da odmah za mnom krenu u Karlovac, a ja sam se odvezao s njemačkim častnikom. Kad sam stigao u Karlovac njemački i talijanski zapoviednici pozdravili su me kao glavara države. Poslije toga sam otišao u stan dr. Nikšića.

- Tamo ste našli Anfusa?

- Ne, Anfuso je došao sutradan.

- Da li ste Vi znali, da on dolazi?

-Evo kako je bilo! Ja sam Ti , naime, zaboravio reći koji je drugi razlog, da sam u Zagreb stigao dva dana kasnije. Dido Kvaternik me je uvjeravao, da situacija još nije čista, da je još uviek revolucionarno gibanje, da još nije uzpostavljen podpuni red, pa da nebi bilo poželjno krenuti prema Zagrebu. S druge strane, mene je tako boljelo grlo, pa me liečnik savjetovao, da još ne idem. Tako smo još 14. travnja kanili ostati u Karlovcu. Tog jutra javljeno mi je iz Zagreba, da je tamo stigao Anfuso, i da ima sa mnom razgovarati o vrlo važnoj stvari. Kako sam još taj dan kanio ostati u Karlovcu, naredio sam da ga tamo dovedu. Netom je stigao, priobćio mi je o čemu se radi. Naime, iz Zagreba su poslali u Berlin i Rim brzojav, u kojemu traže priznanje Nezavisne Države Hrvatske. U brzojavu upućenom u Berlin traži se samo priznanje, dok se u onome, koji je poslan u Rim traži priznanje NDH u njezinim etničkim (za razliku od Franje Tuđmana koji je tražio priznanje avnojskih ili zavnohjskih republičkih granica Hrvatske, a ne povijesnih i etničkih granica Hrvatske, mo Otporaš) i poviestnim granicama. Anfuso mi je priobćio, da Mussoliniju brzojav nije jasan, pa želi da se konkretnije izjasnimo. Ja sam na to stilizirao drugi brzojav, u kojem sam tražio samo priznanje, a pitanje granica, da se rieši redovitim diplonatskim putem. Pozvao sam Slavka Kvaternika i predočio mu koncept brzojava. On je smjesta izrazio svoju suglasnost i ja sam ga nakon toga predao Anfusu, da ga odmah iz Karlovca uputi Mussoliniju. Nu, kako su bile prekinute veze, savjetovao sam mu da osobno odnese Mussoliniju, što je on i ucinio.

- Niste li taj brzojav dali na odobrenje Niemcima? Anfuso, naime, kaže, da ste Vi taj brzojav tražili i dobili suglasnost Berlina.

-To nije istina, ja u tom pogledu nisam imao što razgovarati s Berlinom. Ja sam bio sviestan situacije. U našoj tek uzpostavljenoj državi bilo je još grupa srbskih vojnika, dvie strane vojske zauzimale su sve jače položaje, a mi smo bili bez vojske. Zar je onda bio čas, da se čitava stvar zateže radi stilizacije jednog brzojava? U tome času bilo je od najveće važnosti, da dobijemo priznanje stranih država, a pitanje granica biti će naknadno riešeno.

- Kakvu je ulogu, Poglavniče, kod toga svega odigrao Veesenmayer?

- Kad mene nije odigrao nikakvu ulogu. On je bio njemački agent, kojemu je bila povjerena uloga kod HSS-a, nakon što su njezini predstavnici ušli u pučističku vladu. On je imao izpitati odnos HSS-a prema Beogradu i mogućnost njezina izkorištavanja u eventualnom sukobu sa Jugoslavijom. S ustašama je došao u doticaj sasvim slučajno, i to tako, da je Slavku Kvaterniku donio jedno pismo, koje mu je iz Berlina poslala njegova kćerka. Slavkova kćerka, u brizi za svojim otcem, izašla je na uzletište i pitala, da li netko putuje u Zagreb. Javio joj se jedan nepoznati čovjek, kojemu je predala pismo. Bio je to Veesenmayer. U tome pismu ona moli otca, da se sakrije, jer bi mu Simović mogao kakvo zlo učiniti. Naime, Kvaternik je 1918. u ime ''Narodnog Vieća'' pozdravio srbsku vojsku pri ulazku u Zagreb. Na čelu te vojske nalazio se Simović. Kad je Kvaternik kasnije prišao ustašama, zamjerio se Simoviću. Veesenmayera je ukopčao s Kvaternikom dr. Iljadića i on bi sigurno znao o tome nešto više reći.

- Spomenuli ste, Poglavniče, sastanak u Ljubljani. Biste li mi htjeli nešto o tome reći?

-S Cianom sam se sastao u Banskim Dvorima. Netom je sastanak počeo, Ciano je raztvorio veliku zemljovidnu kartu, na kojoj su već bile povučene granice. Postavio mi je dva priedloga. Prema prvom, granična crta bi išla do Samobora, do preko Karlovca, Dinare i Mosora do crnogorske granice, a prema drugom nešto zapadnije, ali u tom slučaju Italija bi tražila vojni savez. Ja sam na to odmah odgovorio, da na takvoj bazi ne mogu uobće razgovarati. Pitao sam, da li njima više vriedi Dalmacija ili prijateljstvo sa Hrvatima. Vi hoćete, rekao sam im, Dalmaciju, a ne vodite o tome računa, da je ona pasivni kraj, a Italija ima dosta pasivnih krajeva. Ona ima već dosta potežkoća s prehranom, pa zar si još hoćete dozvoliti luksus, da hranite još jedan milion ljudi, i to ne Talijana? Na to se javlja jedan general i kaže ''da njih vode stratežki razlozi''. Ja sam mu na to odvratio, da ne razumijem, kakvi bi to bili stratežki razlozi u doba zrakoplova, i topova dalekog dometa. On mi na to odgovara, da su Talijani vodili dva rata za Dalmaciju i da je se zato ne će odreći. Ja sam mu odvratio - da će onda voditi - i treci! Zatim se opet javlja Ciano i pita me, kako bih ja to riešio? Odgovorio sam mu da nemam naslova, da postavljam teritorialne ustupke i zato ne mogu tražiti da nam vrate Zadar, ali kako poznam situaciju Zadra, sve što sam pripravan ustupiti, jest malo okolice Zadra i Trogir. Ciano je bio suglasan, ali nije mogao donieti nikakove odluke prije nego se konsultira s Mussolinijem. Savjetovao sam ga da ga brzoglasno nazove, što je on i učinio. Mussolini mu je dogovorio: ''Io non posso essere rinunciatore!'' (Ja ne mogu biti onaj koji se odriče). Trebaš znati da je Mussolini nakon prvoga svietskoga rata oštro napadao i nazivao odricateljima one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio da se njega sada isto tako nazivlje. Time je moja borba za Dalmaciju bila znatno otežena. Kad mi je Ciano priobcio Mussolinijev odgovor, ja sam odvratio, da onda o tome ne možemo više razgovarati. Zaključili smo, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem.

- Nego, Poglavniče, kod Ciana i Anfusa naišao sam na nekoliko mjesta na izraz: - talijansko-hrvatska personalna unija i carinska unija. Tko ih je predlagao i kako je ta stvar tekla?

- Jednu i drugu stvar su predliožili Talijani. Onu prvu Talijani su već predlagali kod pregovora sa Mačekom i na nju su pristali Mačekovi izaslanici. Sada su je predložili i meni. Sviestan opasnosti, koja nam od tuda dolazi i zanjući za prikrivenu mržnju, koja vlada izmedju Savojske kuće i Mussolinija, pa da bih to osujetio, zamolio sam talijanskoga kralja, a da za to Mussolini nije znao, da bi on kao starješina Savojske kuće, koja je u Hrvatskoj poznata još iz doba Eugena Savojskoga, predestinirao jednu osobu iz te kuće za hrvatskoga kralja. Kad je kralj na to pristao, obaviestio sam Mussolinija redovotim diplomatskim putem. To mu, naravno, nije bilo milo, ali nije mogao ništa protiv odluke svoga kralja. Što se tiče carinske unije, stavr se odigrala na sliedeći način: - nju je forsirao Ciano, a iza Ciana je stajao Conte Volpi. Ja sam shvatio o čemu se radi. Bile su u pitanju hrvatske šume. Zato sam se energično opirao. Kad to pitanje nisam mogao riešiti redovitim diplomatskim putem, zatražio sam sastanak s Mussolinijem. Do tog sastanka je došlo u Tržiću 7. svibnja. Tamo sam iznio razloge, zašto Hrvatska ne može pristati na carinsku uniju. Mussolini je shvatio i rekao sliedeće: ''Non si deve fare niente che potesse gettare un ombra sulla indipendenza della Croatia! - Ne smije se ništa učiniti, što bi moglo baciti sjenu na nezavisnost Hrvatske!''
Čitajući ovaj razgovor možemo se malo vratiti u prošlost i na osnovu pročitanoga predočiti si situaciju u kojoj se nalazilo državno vodstvo Hrvatske u prvim danima NDH. Država je u svom početku, bez vojske, Njemačka je zauzeta ratovanjem, a Italija nas pritišće svojim zahtjevima, a uza sve to ostatci srbske vojske maltretiraju hrvatsko pučanstvo u nekim selima itd. Kao što smo već pisali na stranici NDH, naše vodstvo bilo je u velikoj dilemi, ili potpisati Rimske ugovore i žrtvovati jedan dio Hrvatske ili ne potpisati i prepustiti cielu Hrvatsku Italiji koja je zauzela neprijateljski stav. Trebalo je stvoriti odluku: ili pristati na amputiranu Hrvatsku i u njoj omogućiti samoobranu ili postati igračka u talijanskim rukama? Ni jedna država nije nastala bez krvi i odricanja, pa tako nije mogla ni Nezavisna Država Hrvatska.
Zato Rimske ugovore treba razumieti i njihova podpisnika s naše strane ne osudjivati. Bili su bolni, ali mi smo uz njihovu cienu imali svoju državu, čije smo granice prema Jadranu mogli jednoga dana proširiti, kao što smo zaslugom onoga istoga podpisnika Rimskih ugovora i proširili. Kvaternik je rekao za Pavelica, da je on jedini u tim danima gledao u sve karte. Nije li on u tim kartama vidio i slom talijanskog imperija i i vraćanje izgubljenoga hrvatskoga teritorija? Svi dokumenti stoje uz dr. Pavelića. Možda to mnogima nije po volji, ali tok poviesti ne možemo zaustaviti.

Ako je netko kriv za Rimske ugovore, krivi smo mi, Hrvati, zato što smo htjeli svoju državu!


Kapitulacija Italije (1943.) - YouTube

Bobani
27-09-2013, 15:30
TRAVANJSKA REVOLUCIJA

>Ustaše su bili infiltrirani svuda<



Hrvatska se oslobodila svojom vlastitom snagom

DIO IZ POZNATOG POGLAVNIKOVA GOVORA UPUĆEN HRVATSKOM NARODU S BALKONA U ZAGREBU NI 6 TJEDANA POSLIJE PROGLAŠENJA NDH.

U SVOM govoru u Zagrebu dne 21. svibnja 1941. Poglavnik dr. Ante Pavelić je rekao: >... I došao je čas u kojega smo vjerovali... Mi smo na taj čas čekali. Taj čas je došao i taj čas je donio nama oslobođenje. Uz našu volju, uz našu sviest, uz našu vjeru, uz naše mučeničke žrtve, uz našu borbu, uz našu organizaciju, uz naša velika - možemo mirne duše reći - ratna djela, izvršena zadnjih dana života zlokobne Jugoslavije...< U svom govoru pred 30 000 Hrvata i Hrvatica u Križevcima, hrvatski ministar i doglavnik dr. Mile Budak mogao je zaista uztvrditi: >... Mi smo se sami oslobodili...<

Već 5. travnja 1941. ustaški poglavnik dr. Ante Pavelić pozvao je hrvatski narod na ustanak proti Kraljevini Jugoslaviji svojom krugovalnom poviestnom porukom, u kojoj je rekao: >... Došao je čas oslobodenja. Ustaj na noge, lati se oružja, vrstaj se u bojne redove, stupaj pod ustašku zastavu, na kojoj su zapisana slavna djela i pobjeda...<

Jedine oružane snage, s kojimaje u taj čas razpolagao hrvatski narod, bile su satnije Hrvatske seljačke i građanske zaštite, koja je bila dopuštena od beogradske kraljevske vlade, nakon sporazuma o stvaranju Banovine Hrvatske, kolovoza 1939., kao neka pomoćna vojnica. Bilo je više od 140 tisuća hrvatskih zaštitara, pristaša Hrvatske seljačke stranke, ali oni su bili naoružani tek s drvenim palicama, a njihovi častnici sa samokresima. Tu i tamo uspjelo je nabaviti ili sakriti po koju pušku. U Italijije fašistička vlada uzsporavala stvaranje ustaške vojnice, koje je započelo 6. travnja i bilo dovršeno tek 10. travnja 1941. u gradu Pistoji, kada je oblikovan začetak Poglavnikove tjelesne bojne (garde), s nekih 250 boraca, naoružanih puškama i kojom lakom strojnicom. Nu zbog talijanskog zatezanja, ova je jedinica stupila na hrvatsko tlo tek 13 . travnja 1941.

Bobani
27-09-2013, 23:29
Ovo prenosim sa portala Dalje.com. Tu sam kadkada komentirao a najviše je na moje komentare odgovarao ovaj komentator Flekica (Ivica Prić). Njemu se moji komentari nisu toliko dobadali, jer sam uvijek branio hrvatsko državorvorstvo. On je sam komentirao da mu je djed, kako ga je on zvao "Moj Nino" bio u partizanima i borio se za ovu istu zemlju Hrvatsku kao i "tvoje ustaše". Zato sam mu odgovorio: DVA IDEALA: USTAŠKI I PARTIZANSKI. Otporaš.


Član Delivuk (Milan Gabrić)
01.03.2012 12:14 h

Voli oru a konji zoblju...
reka bi moj pok. dida Gabro za one koji zauzimaju one poslove za koje se nisu borili i koje nisu zaslužili.


NEUMORNI RAD NA JALOVOJ NJIVI, Pavao Jelović‏

Ovu pjesmu sam našao na portalu dragovoljac.com. Napisao ju je Pavao Jelović u šast i na uspomenu pok. dru. Josipu Gamulinu. Dr. Josip Gamulin je živio u Torontu, Canada. Bio je jako poznat među Hrvatima grada Toronto, pa i još dalje od Torontam. Imao sam priliku upoznati tog iznad svega čestitog Hrvata i hrvatskog rodoljuba. Hrvati grada Toronto ga se vrlo dobro sjećaju po njegovoj žarkoj ljubavi u borbi za našu tada porobljenu Hrvatsku, sjećaju ga se po mnogim i velikim uslugama Hrvaticama i Hrvatima koji su trebali njegovu liječničku pomoć. Mnogo će se još nerečeno reći o dru. Josipu Gamulinu koji je preminuio ima tome tri godine.

Ova pjesma Pavla Jelovića se može mirne duše odnositi na tisuće i tisuće Hrvatica i Hrvata koji su se istim žarom borili za našu napaćenu i porobljenu Hrvatsku. Neka je VJEČNA SLAVA SVIMA KOJI SU SVOJIM ŽIVOTIMA SVJEDOČILI ZA HRVATSKU! Otporaš mb.

# Pavao Jelovic - 2012-02-29 07:22
NEUMORNI RAD NA JALOVOJ NJIVI

dr. J. Gamulinu

Obrađivao je jalovu njivu
i zalijevao je sa suzama
danonoćno ju je objeručke
na svoje grudi prislanjao.
Pa su ga častili izdajnici
sa uvredama i klevetama,
jer joj je on svugdje
iskrenu ljubav poklanjao.

Kada su razni zgubidani
mirno spavali pod jorganima,
on nije štedio znoj i vrijeme,
niti je mislio na užitak,
nego se odlučno i predano
suprotstavljao dušmanima,
perući ljagu s Lijepe naše
žrtvovao joj se za boljitak.

Radi njegova domoljublja
prognali su ga poodavno,
ali je ponio u dnu duše
hrvatske draži i vrednote,
pronosio ih je kroz tuđinu
hrabro, ponosno i uspravno,
i neizmjerno tugovao
kadgod je ona trpjela grozote.

Desetljeća je u tuđem svijetu,
poput neuništiva motora,
raskrinkavao podmukle laži
šireći krike rodne grude,
neiscrpnom voljom i snagom
radio je bez odmora,
utkivajući niti sloge
među sve naše prognane ljude.

No, neki će ga slavoljupci
gurnuti u stranu i zaboraviti,
obezvrjeđujući njegov rad
pleli su, siroti, za se vijence,
iako nisu znali ni htjeli
Hrvatskoj dobra napraviti,
primakli su se vješto i hitro
uz njena vrela i pune zdence.

Osjećao je zato ogromne boli
prateći budno što se zbiva,
pa se, zbog udvorica i licemjera, povukao u samoću.
Potom je posve opustjela
naša nesretna narodna njiva,
vjetar ju, Bože, opet trese
potiskujući je u hladnoću.

I dok ja o njemu pričam, on na bolesničkoj postelji leži,
pogodilo me to saznanje,
pa zbilja ne znam što bih rek'o.
Da sam uza nj malko bliže,
odnio bih mu buket svježi,
nažalost, čak ni to ne mogu,
jer sam od njega predaleko.

Umjesto toga ću, pored oltara,
pomoliti se Svevišnjemu
neka mu vrati snagu i zdravlje
te ga podari obiljem sreće.
Pišući ove skromne redke
moji pozdravi lete k njemu,
Za me je on vječni uzor.
Kakav se rijetko igdje susreće.


Član FLEKICA (IVICA PERIĆ)
01.03.2012 13:38 h

DVISTA NA STOLU
Svaka čast MILE ustašo stara ,svaka ti je na mistu i sve si brte lipo prokomentira.Lipo se slaže sa ovin gorika naslovon.Ja dobro znan da si ti dobar neki čovik i kad dođeš iz Amerika u svoje selo svakome turiš po dvista dolari u đžep .A i poezija ti je lipa ,ono šta je...je,tute ka se nima nešto dodati.Ja više neću komentirati ,dosta je brte bilo pulitike, ali volin ja pratiti tvoj trud i znoj i digot ću se javiti, zato jerbo si veliki čovik...jesi brte ,znaš sve o ustašama i jednoj strani a napiši ti digot i o zločinima ustaša ka baci neki balans ,pa nisu ni oni bili svetci ....razumiš ča san ti tija kazati,tako da mi rvati znamo sve ča se dešavalo i kako je bilo...razumiš ti mene.Ja ako digot nešto napišen onda će to biti o ljubavi muškarca i žene i tako to....razumiš Mile moj ....ustašo stara ,samo me je stra kako bi to izgledalo....ja o ljubavi ti o ustašama i komunistima ..neznan kako bi to izgledalo komentar do komentara.Ružno brte.To je ka da ti i ja igramo briškulu i ja u špade ti u dinare.....e tega me je stra....da moj čovik igra kontra mene.To nevolin brte i zato ti samo nastavi i živ ti meni bija i svakome u svojemu selu po dvista dolari podilija....


Član Otporaš (Mile Boban)
02.03.2012 00:35 h

Dva ideala: Ustaški i partizanski

Mnogo se je napisalo a još više reklo i o Ustašama i partizanima. Pišem velikim slovom Ustaše a malim slovom partizani. Nije to da Ustašama dajem više prava tim što ih označavam sa velikim slovom "U", nego jednostavno zato što je riječ Ustaša imenica koja označava jedno ratno hrvatsko povijesno razdoblje kojega su isključivo Ustaše stvorile.

Riječ partizani su pojam jedne imenice ideološkog karaktera koja isključivo ne pripada jugoslavenskim partizanima kao takovima. Riječ "partizan ili partizani" je međunarodnog značenja koju je stvorila komunistička partija Staljina za otpor u borbi protiv Hitlera. Na jedan ili drugi način svi oni koju su davali borbeni otpor Hitleru su u jednu ruku bili partizani. Tako je i u Francuskoj bilo francuskih partizana koji su kasnije promijenili ime u Resistance, tj. Otpor a da i ne govorimo o grčkim, bugarskim, albanskim i mađarskim partizanima. zato tu riječ uvijek treba pisati malim slovom, ako nije početna riječ. Imavši sve ovo u vidu, riječ Ustaša se treba uvijek pisati početnim velikim slovom "U".

Kako se danas može vrlo olako primijetiti da nitko od gore spomenutih naroda ne upotrebljava tu riječ "partizan(i) osim bivših Jugoslavena. Kada kažem "bivših Jugoslavena" tim ne želim uvrijediti reći da su to oni i danas. Danas se prepoznaju Jugoslaveni samo oni koji iz ljubavi za propalu Jugoslaviju o njoj pričaju, nju vole, s njom se ponose, štite sve njezine zločine počinjene nad hrvatskim narodom pa i nad drugim narodima bivše Jugoslavije, ističu na javnim mjestima Titina obilježja kojima raspiruju mržnju i narodnu nesnošljivost.

Svakako treba biti iskren i priznati bivšim partizanima koji su se borili na području Hrvatske za vrijeme WW2 da su se borili iz velikog ideala, isto kako su se i Ustaše borile iz jednog velikog ideala. To se ne može zanijekati niti jednima niti drugima. A tko je a tko nije bio u pravu, tko se je borio za pravi a tko za krivi ideal, to prepustimo budućnosti i povijesničarima. Tko je više a tko manje zla nanio našem hrvatskome narodu, također neka budućnost i povijesničari kažu. Tko se je borio za Hrvatsku Državu a tko protiv nje, neka budoćnost i povijesničari kažu svoje. A tko je više a tko manje nevinih Hrvata i drugih pobio, Ustaše ili partizani, i to neka se iskreno kaže, kao i RAZLOZI Ustaša i partizana za njihova ubijanja ili njihove zločine.

Na nama je mlađima danas da ne patimo od hipoteke prošlosti, nego da uzdignutom glavom gledamo prema boljoj budoćnosti naše Hrvatske i njezinih budućih naraštaja, Otporaš

Bobani
28-09-2013, 03:29
OSEBUJNOST I ČISTOĆA HRVATSKOG JEZIKA

Poglavnik Dr. Ante Pavelić na zaključnoj sjednici Hrvatskom Državnom Saboru, dana 28 veljače 1942.

Neka mi bude slobodno da spomenem još jednu - na oko - malenkost. Mi smo nasliedili od dvadesetgodišnje ili dvadestetrigodišnje Jugoslavije mnogo zla, pa su se kroz to vrijeme - kako sam to rekao i u svojoj Poslanicu Hrvatskom Državnom Saboru - mnogi poroci uvriežili u hrvatskom narodu. (Ovdje treba za današnji naraštaj pojasniti tu riječ "poroci" što bi u ovoj Poglavnikovoj izreki to moglo značiti: Mnoge ljage ili ljagavci su uvriježeni u hrvatskom narodu. Mnoge sramote i bruke, mnoge crne mrlje su na hrvatskom narodu, mo, Otporaš)

Mi ćemo te poroke izliječiti svim sredstvima i načinima, svi složno, pametno i jedinstveno. Ni jednoga poroka nećemo zaboraviti.

Ovdje bih htio dati značajnost još jednoj stvari, htio bih ovdje spomenuti još jednu stvar, da stekne obću saborsku značajnost, a to je pitanje jezika.

Pjesnik nam reče: "I svoj jezik Hrvati pozabit hote." Nikada ga toliko nisu pozabiti hoteli kao u ovih dvadeset i tri godine. Koliko se god kod nas govorilo o jezičnom pitanju, o germanizaciji, i madžarizaciji i td., nikada kroz stoljeća hrvatski narod na svome jeziku nije toliko pretrpio, koliko kroz ovih dvadeset i tri godine, jer je - ne radi istovjetnosti, nego radi sličnosti - bio još teže izvrgnut.

Mi imamo svoju književnost, književnost od šest, sedsam, osam stoljeća, pa se naš jezik uviek zvao hrvatskim. U zadnjem našem robovanju (Za sigurno Poglavnik sa ovom riječu: "U zadnjem našem robovanju..." je mislio na savez sa Srbima u Jugoslaviji. Ali zahvaljujući glupostima onih Hrvata koji su se borili u partizanskim redovima za Jugoslaviju, na svu žalost ta Poglavnikova izreka se nije ostvarila, tako da je bila "U zadnjem našem robovanju", došlo je i drugo robovanje. Mo, Otporaš) imao je hrvatski jezik i to ime izgubiti i postati "srbsko-hrvatskim" i "jugoslavenskim" jezikom. Najveće nedjelo i naselje, što se može na jednom narodu napraviti, jest napraviti atentat na njegov jezik, koji ga podpuno i točno obilježuje.

Ljudi se naviknu - ne na zlo - ne na zle stvari i navike mnogo prije, nego li na dobro. Vjerujte mi, za nas, koji smo bili u vanjskom svietu više nego jedno destljeće i tako sretnim slučajem bili izuzeti iz pogibelji, da si kvarimo jezik, za nas je bilo strašno čuti, kako se u Hrvatskoj, kako se u Zagrebu, piše i govori. Najprostije, najgrdnije balkanske rieči postale su sastavnim dielom hrvatskog jezika, i to po riečima, po značenju i po obliku kako su se donosile i kao su se izgovarale. (Tko u ovo ne vjeruje, neka izvoli prolistati i pregledati hrvatsko novinstvo i pisanje sve do prije proglašenja današnje RH., pa će se uvjeriti. Mo, Otporaš.)

Naš liepi jezik, naš zvučni jezik, naš kulturni jezik, u pravome smislu rieči gospodski jezik - jer je cieli hrvatski narod i seljak i radnik gospodski narod, - taj jezik bio postao običnim žargonom, u kojem smet ljudskoga družtva u nočnim kavanama razgovara.

Ja sam se mučio i s gospodom ministrima (Usput rečeno da je jedina Hrvatska Državna Vlada, HDV, imala 33 Ministra. Svi su bili sa doktoriskim titulama, osim jednoga koji je bio Inžinjer, mo, Otporaš) i sa sastavljenjem zakonskih odredba i zakonskih naredba, izgubio sam više puta po nekoliko sati na dan izpravljanjem jezika.

Kada smo uzpostavili našu državu i kada imamo našu nezavisnost, narodnu individualnost, - moramo uzpostaviti i naš jezik, čisti, onakav, kakav jest. (A ne po samovolji današnje prokomunističke vlade partizanskog sina Ive Josipovića koji dozvoljava da se iznakazi naš lijepi hrvatski jezik s srpskom ćirilicom, mo)

Zato sam ja i izdao zakonsku odredbu o imenu i čistoći hrvatskog jezika, da ga nitko nema prava više zvati prišivenim imenima i da ga nitko nema prava i ne smije više nagrdjivati, kvariti i sramotiti. Koliko će mi profesori u tome pomoći, vidjet ćemo.

Prepisao Otporaš iz Časopisa USTAŠA, godima IX. kolovoz 1982., broj 15. strana 12.

Inkvizitor
28-09-2013, 07:51
Čovječe prestani zasipati forum temama o ustašama..imaš jednu temu ili par njih i prestani više otvarat za svako pismo po jednu temu..

sagitarius
28-09-2013, 14:00
Neosporno gosp. Boban ima dosta interesantnih stvari, čiju povjesnu dimenziju ostavljam kompetentnijim od mene da je procijene.
Štujući njegovo pravo da unatoć svemu kaže što ima, podsjetio bih, da je tu dosta monologa, pa time i jako malo mjesta za nekakvo diskutiranje, što je bit forumskog rada, a pretpostaviti je da bi gosp. Bobana interesiralo što i drugi imaju da kažu na njegov tako recimo, tematski predložak.

Upravo radi toga mislim da je gospodin Inkvizitor u pravu i da na ovakav način prezentiranja "materijala", dakle monološki, a ne diskusiono, kako to čini gospodin Boban, uistinu ne traži da se otvaraju dodatne teme, jer je u biti riječ o jednoj grupi srodnih stvari koje definitivno idu pod samo jednu temu...

Ovim nipošto ne obeshrabrujem gosp.Bobana, dapače samo mu obrazlažem nekakve za forum uobičajene stvari.

Bobani
28-09-2013, 15:49
Potpuno se slažem s vašim obrazloženjem, s vama obadvojicom. Nije mi bila namjera pretrpavati nekim novim otvoranjima novih tema. Ova posljednja je uistinu je otvorena pogriješkom. Umjesto da odgovorim na temu, pogriješkom sam kliknuo na otvoranje neve teme. Ako ju možete prebaciti ne jednu već postojeću temu, molim učinite to.

Osim toga, koristim ovu priliku vama i drugima dati do znanja da sam ja preko 55 godina u hrvatskoh iseljeničkoj emigraciji, i kao jedan od aktivnih djelatnika hrvatske nacionalno/lolitičke emigracije, čuvao sam i sačuvao mnoge stvari ili, nazovi mo ih dokumente, koji nisu neka vrsta dnevnih vijesti, koje čovjek pročita i pređe preko njih na druge dogodovštine. Stvari koje bih ja uistinu želio iznositi ovdje nisu za svakoga iako ih svak može čitati. Stvari koje ja iznosim su ponajviše za one koji vole hrvatsku povijest i koji o povijesti pišu. Recimo, upravo jutros sam pronašao u Hrvatskom Tjedniku iz Australije kojeg je uređivao Dinko Dedić, strana 6 i 7 od 10 Travnja 1979. opis pok. Srećka Rovera: IN MEMORIAM GENERALU LUBURIĆU. Mnogi Hrvati koji su imali priliku u ona vremena imati taj broj HT, danas ga za sigurno nemaju. Jedno Hrvatu koji voli povijest i želi znati kako su Hrvati prije djelovali u emigraciji, ovaj članak, ne samo da bi ga pročitao, nego bi ga kopirao i sačuvao.

Iskreni pozdravi svima. Mile Boban, Otporaš.

Bobani
29-09-2013, 04:32
PROCES PROTIV POGLAVNIKA

Donosim ovdje jedan dijalog između GN što je tada na portalu javno.com značilo "Građani Novinari". Ja sam tada, kako ćete i po datumu vidjeti kada je to bilo, imao osobnu stranicu na ovom portalu HRVATSKA I USTAŠTVO. Kako je za mnoge ta tema bila kontroverzna i na kontroverzne komentare sam stavio ovo dolje priloženo da bi bilo dobro pokrenuti jedan PROCES PROTIV POGLAVNIKA‏.kako se još nikada nije nigdje niti pokrenuo niti održao bilo kakv proces proti Poglavnika, to pitanje i i dandans otvoreno i još uvijek aktualno. Zato pročitajte ove razne kometare raznih mišljenja i raznih komentatora. Otporaš.


HRVATSKA I USTAŠTVO (52) (posebni prilig (bistrenje pojmova)

Ja sam za Hrvrvatsk Državu u kojoj ima mjesta svakome Hrvatu koji je voljan se žrtvovati za slobodu Hrvatske, a ne za ovaj ili onaj politički režim, kaže Maks Luburić, general Drinjanin.
(1) Molim cijenjenje GN kao i sve koji prate ove opise i temu USTAŠTVO da uzmu u obzir da bi zadnji br. 50 trebao biti broj 51. Potkrala se pogreška u tipkanju koju nisam primijetio. Kada sam primijetio bilo je već kasno.

(2) Obzirom na komentare koji su proizišli u temi USTAŠTVO povodom rasizma i rasističkih zakona koji su postojali za vrijeme NDH a koje je potpisao Poglavnik dr. Ante Pavelić, za koje se je malo ili nimalo čulo, a za sigurno tim istim rasističkim zakonima se do danas nije prišlo sa pravničke strane, te zahvaljujući kolegi sponzorašu što je pokrenuo ovo, koliko vruće toliko i zagonetno, pitanje. Također ovdje nadodajem da je Odredba Rasnih Zakona ukinuta 3 svibnja 1945.


(3) Nije tajna ovdje spomenuti da je srpska kraljevska vlada dra. Antu Pavelića dva (2) puta osudila na smrt, i to u odsustvu i bez njegova sudjelovanja na suda.

(4) Treći put francuska vlada ga je takodjer, poslije atentata na kralja Aleksandra jugoslavenskog, osudila na smrt u odsustvu.

(5) Predlažem da mi GN (u to vrijeme kratica GN je značila "Građani Novinari", mo, Otporaš) koji sebe smatramo iskrenima i nadasve poštenima, osnujemo jedan, simbolike radi, ČASNI SUD, koji bi trebao djelovati onim načinima kojima se služe pravni sudovi, te pripremiti optužnicu protiv dra. Ante Pavelića, staviti njegovo ime pred taj ČASNI SUD, razmotriti i razmatrati sva njegova krivična djela, iako bi to opet sve bilo po četvrti puta u odsustvu, barem bi u ovom slučaju bio naš hrvatski ČASNI SUD, na usporedbu prošlih sudova koji nisu bili naši hrvatski sudovi.

(6) Kao inicijator i pokretač ovog simboličnog pravnog postupka, predlažem GN kao glavni javni tužetelji, poput Jakova Blaževića kardinalu Stepincu: sponzora, matrix, lokica, kumjura ako već nije unutra, Janica, a sve se to može izmijeniti po zelji i potrebi vas sami tamo na terenu.

(7) Opet, kao inicijator i pokretač ovog simboličnog pravnog postupka, predlažem GN kao glavni odvjetnici obrane: broken, colonia.tino, arcanoid, zippo, a sve se to može izmijeniti po želji i potrebi vas sami tamo na terenu.

(8) Ja, Otporaš, stavljam se na raspolaganje i jednima i drugima za dostaviti im one materijale koje posjedujem a koji bi njima trebali za što bolje i svrhodnije sprovesti ovaj ČASNI SUD u djelo, a ne u neku lakrdiju, tako, kao zreli ljudi, usto i odgovrni, pročesljamo, procesuiramo do temelja ovu tabu temu, ili kako ju tko hoće nazvati, meni je svjedno, te dodjemo do zajedničke konačne točke, koju ćemo zajednički staviti, a sve ostalo poslije ovoga ostaviti povijeti i povjesničarima.

(9) Budimo civilizirani i slijedimo kurs civiliziranih naroda. Sjetimo se slučaja francuskog časnika Dreyfusa, koji je 1894 bio optužen kao špijun, te tek nakon njgove smrti, rodoljubni Francuzi su se potrudili, sastavili ovakav ili sličan ČASNI SUD, pročesljali sve: ZA I PROTIV, te stavili taj slučaj iza sebe, povjesničarima, tako da tim pocijepanim slučajem medju Francuzima rasterete nove naraštaje.

(10) Otporaš vas čeka. Hvala.
Objavljeno: 15.06.2009. u 18:07h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1556
dobra ideja,
arca
15.06.2009 19:46 h
no prije svega, trebalo bi utvrditi autentičnost tog dokumenta.
Bez toga o tome se možemo izjašnjavati samo teoretski, a bojim se da je to nedostatno. Naime, stranica s koje je prenesen link na taj dokument ili 'dokument' općenito je sumnjiva, što ostavlja mjesta mnogim dvojbama.
Kolega,
sponzoras
15.06.2009 20:22 h
odličan projekt.
Za početak mogu navesti da je cijeli rasni zakon NDH objavljen u "Hrvatskom Narodu", glasilu Hrvatskog Ustaškog Pokreta, u Zagrebu, broj 80., od 3.V.1941.
Na stranici www.crohis.com nalaze se mnogi dokumenti iz hrvatske povijesti, pa tako i dio rasnih zakona.... ne garantiram da je ovdje sve navedeno.
http://www.crohis.com/izvori/ustzk.pdf - potreban vam je PDF preglednik za čitanje.

Ako vam je lakše možete vidjeti kopiju zakona koju je administrator na stranici HSPa objavio.
http://hsp.makeforum.org/rasni-zakoni-u-ndh-t471.html
Korisno je reči da je izvor u ovo slučaju knjiga "Ustaša - dokumenti" (uredio P. Požar).

matrixdc
15.06.2009 20:22 h
srećom da nema trojbi ili nekih drugih sumnji :-))

sponzoras
15.06.2009 20:36 h
http://hr.wikipedia.org/wiki/Povijest_Nezavisne_Dr%C5%BEave_Hrvatske_(Matkovi%C 4%87)

Domobran
15.06.2009 20:40 h
arca. Potpuno se slažem, da treba prije svega utvrditi autentičnost tog dokumenta. I bez toga, arca, ja sam spreman učiniti što god čovjeku je moguće da se stvari stave na čistac. Ne tvrdim da postoji niti da ne postoji, ali je jako teško vjerovati - uzevši u obzir sve ono što se je na nas Hrvate svaljivali i natrpavalo u zadnjih 70 godina, da je Poglavnik dr. Ante Pavelić, kojeg je supruga, i to se službeno zna, bila čistokrvna hrvatska Židovka. Bilo je i drugih u Ustaškom Pokretu koji su bili na visokim položajima a bili su čistokrvni hrvatski Židovi. O tome je nedavno gracena13 pisala i to bi trebalo ponovno pročitati. Kako sam već rekao da sam spreman i bez toga dokumenta pokrenuti taj ČASNI SUD, koji će, tj. SUD, biti u nadležnosti da se taj dokumenat pronadje i njegova autentičnost utvrdi. Ja ovdje javno izjavljujem da sam za to da se taj SUD pokrene. Ja sam da se zločini procesuiraju, utvrde, u kojem procesuiranju će se koristiti i jugoslavensa i hrvatska iseljenička dokumentacija, sa jednim pritiskom na srpsku današnju vladu da nam dadne na raspolaganje sve one ratne dokumente koje je "Narodna vlast" pod potkroviteljstvom Ozne, Udbe, Rankovića, Djilasa, Koče Popovića, naravno i Tita i druih, odnijela iz Jasenovca, Zagreba kao i drugih mjesta. Tek Tada se može imati jedan autentični predled u ratne dogadjaje.
Poštovana kolegice arca dok ovo pišem u pismeni dokumenat gledam kojeg je iznio davno pok. Vlaho A. Raic u svojoj knjigi " SAVEZNICI I N.D.H " koja je izisla u Argentini davne 1950 godine. On u toj knjizi iznosi u tančine koliko je hrvatskog zlata, srebra i drugih stvari otišlo u Švicersku. Radi se o milijunima vrijednosti koje se još uvijek - možda - nalaze deponirane i zaboravljene u švicerskim bankama.
Poštovana kolegice arca vi ni slutiti ne možete koliko papira, tinte i laži se napisalo kako je Poglavnik pokrao hrvatsko zalato i utekao, kao što mu se pripisuje da je prodao Dalmaciju i Istru, a nikada nitko ne spominje gruntovni ugovor i prijepis te prodaje i koliki je u totalu bio iznos te prodaje. Onima koji još u te priče vjeruju, preporučujem da prouče RAPALSKI UGOVOR iz 1920 godine i tko je sve potpisao da Istra, Zadar i druga hrvatska područja službeno pripadnu susjednoj zelji Italiji. Eto, arca, zato sam da se sve na stol stavi: Tita, Pavelića, Rankovića, Luburića, Djilasa, Mačeka, Dražu Mihailovića i sve one vojvode i političke komesare,itd.


Domobran
15.06.2009 20:44 h
dakle. Slazemo se. Onda idemo dalje. Osnujmo ČASNI SUD. Ne ostanimo samo na čula vidjela kazala. Što je za osuditi, treba osuditi. Što je za poždraviti, treba poždraviti. Ja sam za oboje.

misetic@sbcglobal.ne
16.06.2009 02:23 h
Ustaštvo...Cestitat je OTPORAŠU na hrabrosti pri donošenju tekstova koji će bar djelomično ponukat i druge da se jave (i objave) dokumente koje posjeduju u svojim arhivima. Što vas budu više napadali to si ti ,OTPORAŠU, VIŠE U PRAVU. A što se tiče Vašeg prijedloga o SUDU..., mala je vjerodostojnost njegova oživljenja, jer i oni što danas vladaju našom Domovinom kako sude i osudjuju hrvatske generale Domovinskog rata, oslobodjajući vojnike okupatorsko- četničke aramade,možemo samo zamisliti kako bi presudjivali povijesnim dogadjajima naše povijesti prošlog stoljeća. O nekom SUDU U DIJASPIRI,...vjerojatno bi završio kao što je završio i sud šezdesetih kada se 'sudilo"
danas pokojnom Srećku Roveru.

arca
16.06.2009 08:00 h
ovako, pregledala sam linkove koje nam je @sponzoras ponudio. Doduše, ponešto nabrzaka, ali dovoljno da uhvatim bit.

Kako stvari stoje, čini se da su rasni zakoni donešeni kao odraz težnje da se zaštiti vlastita rasa od eksploatacije druge rase, te time ojača vlastiti integritet.

Jest, za današnje vrijeme to je prilično čudno razmišljanje. No opet, potrebu donošenja tih zakona ne možemo promatrati u duhu današnjeg stupnja svijesti. Ukoliko su narodi koji su živjeli u to vrijeme smatrali da su im takvi zakoni potrebi, onda su i donešeni.

Što pokušavam reći? Mi ovdje osuđujemo prošlost, no svijet je još dan danas pun kojekakvih ortodoksnih zakona (koji su itekako rasni)....primjerice Islamskih i Židovskih. Ti narodi i njihovi predstavnici očito smatraju da su im ti zakoni potrebni, upravo iz istog razloga zbog kojih su u NDH (i drugdje, to ne smijemo zaboraviti) doneseni zakoni o kojima danas raspravljamo.

No, to ipak baca ponešto drugačije svjetlo na stanje stvari.



cvrkut
16.06.2009 08:10 h
Gospon...Otporaš! Kada budete gotovi sa feljtonom o ustašama bilo bi dobro započeti feljton o četnicima. :)))))))))

cvrkut
16.06.2009 08:18 h
Mislim na četnike koji su sustavno naseljavani u našoj domovini ,a ne one prekodrinske.Svima je poznato da su najveće kriminalce i ubojice srbijanski političari naseljavali u Hrvatskoj i davali im plaće i dobra radna mjesta većinom u Udbi ,miliciji i srodnim zanimanjima.Tako su kriminalci i ubojice postajali polako elitaši bogateći se na "drukanjima" pa i ubojstvima Hrvata.Njihovi potomci sa sličnim predizpozicijama danas uživaju blagodati Zagreba ,ali sami se otkrivaju naročito na ovakvim mjestima (bloger.hr) gdje njihova mržnja prema Hrvatskoj najviše dolazi do izražaja zahvaljujući skrivanju iza raznih nickova.Ima ih i ovdje i zato ti čerstitam na ovom feljtonu i očekujem gore pomenuti feljton radi "ljudi" koji ne znaju tko su i što su...ili znaju.

colonia.tino
16.06.2009 08:44 h
Otporaš, evo kad ste me već spomenili za odvjetnika, ja prihvaćam, ne samo zato što smatram kako svatko ima pravo na obranu, na poštenu obranu i pošteno suđenje, već zato što to treba istjerati do kraja.
Isto tako, podržavam ono što je u zadnjemkomentaru napisao ( predložio ) cvrkut.
To bi bilo zanimljivo, samim time što Vi zbog bogatog životnog i svakog drugog iskustva sigurno imate više saznanja o tome, nego mi manje iskusni ljudi.( ars longa vita brevis )

sponzoras
16.06.2009 10:31 h
Arca...nedvojbeno je da je stanje svijesti bilo drugačije prije 70 godina nego li danas. Ne samo u Hrvatskoj nego zasigurno u bilo kojoj drugoj zemlji svijeta...
Međutim, nemojmo zaboraviti da su rasni zakoni NDH gotovo su bili prekopirani od nacističkih Nurnberških zakona koje je dobio sam Hitler. Taj je zakon nazvan ZAKON O ZAŠTITI NJEMAČKE ČASTI I KRVI.
Kod rasnih zakona NDH, samo je umjesto "njemački" definirani "hrvatski".

Ako ćemo se složiti sa Otporašem da je ustaški pokret dijelom nastao i kao odgovor na četnička ugnjetavanja u Hercegovini, onda je vrlo čudno da se u rasnim zakonima jasno definiraju Židovi i Cigani kao nearijevske rase i manje vrijedne u odnosu na arijevsku rasu. Naime, u njima ništa ne piše o Srbima ???
Dakle, jasnije je da se ovdje ne radi samo o borbi protiv srpske hegemonije i težnji da se zaustavi teror na Hrvatima ,već o težnji da se hrvatski narod očisti od nepoželjnih rasa, konkretno Cigana i Židova.

Svijet je osudio nacizam i zakone koji je taj nacizam donosio, te onih koji su bili potpisnici tih zakona. Sama Njemačka danas se vrlo jasno i transparentno distancira od svoje povijesti i osuđuje je. Njemačke je danas demokratska država koja se ne srami priznati da je u njezinoj povijesti bilo mračnih i turobnih razdoblja i to je jedini put naprijed.
Ako ćemo mi Hrvati, pokušavati opravdavati rasne zakone koje je donosio Pavelić, kao nešto nužno u to vrijeme, onda je po meni to samo korak nazad na štetu svih nas.
Ponavljam i ovdje, Hrvati generalno nisu genocidan narod i vrlo smo prijateljski nastrojeni, što mogu potvrditi mnogi stranci koji dolaze ovdje.
Ali da imamo mrlje u svojoj povijesti, to stoji. No imaju ih svi, i Amerikanci i Englezi i Francuzi... Bitno je da se jasno postavimo i ukažemo da smo svjesni grešaka iz povijesti, a ne da ih stalno pokušavamo opravdati.

Na kraju krajeva, svijet je 15.01.1992. jasno rekao što misli o modernoj, demokratskoj, samostalnoj Hrvatskoj.


arca
16.06.2009 11:33 h
sponzorasu, pa ogradili smo se od rasnih zakona, svi po redu, jasno i glasno, nismo li?
Daljnja rasprava o Paveliću po meni služi u svrhu da se stvari postave u pravilan okvir. Po tumačenju tih zakona ispada da Pavelić nije izdao vlastiti narod, nego ga je štitio na način koji se u to vrijeme očigledno tolerirao.

Prema tome, preostaje nam razjasniti je li Pavelić (u duhu vremena) radio u ime interesa naroda ili svojih osobnih, ili nekih trećih, četvrtih, mješavine interesa, šatajaznam!?!????

Odnosno, prema tvom komentaru:
sponzoras
15.06.2009 15:22 h
Vi pretpostavljate da je Pavelić možda bio i prisiljen na taj potez. Ako je tako, onda je radio sebi u prilog a ne u prilog ljudi koji su živjeli na teritoriju NDH. Žrtvovao je ljude kako bi sačuvao svoje pozicije na čelu NDH, pri tom se pokoravajući i svojem savezniku Hitleru.
Pravi domoljub to nikada ne bi radio. Po meni, Pavelić je ispao samo obični oportunist koji se mudro sakrio iz krinke domoljublja, ne mareči o zaštiti ljudi u svojoj državi. Njegov potpis ispod rasnog zakona je dokaz.

Da ne bi bilo zabune, ponavljam: osobno, osuđujem sve zločine i zločince. Na da bismo ocijenili veličinu, težinu, obim itd. tih zločina, važan je kontekst.
U krajnjoj liniji, imao si pravo kada si rekao: ako je samo jedno židovsko dijete stradalo zbog nečijih ideala, u pitanju je zločin. Ništa ne može opravdati zločin, ni na pojedinačnoj, ni na lokalnoj (Tito, Pavelić i ostali), ni na sveukupnoj svjetskoj razini (Hitler, Staljin, to nam je poznato, ali Bush? U današnje vrijeme? Ajme majko..!!!!).

sponzoras
16.06.2009 11:57 h
Arca, ako gledamo na rasni zakon kao način koji se tolerirao u svrhu zaštite naroda, onda možemo u sličan kontekst staviti i rasizam u bivšim britanskim, francuskim, nizozemskim kolonijama,... jer se tada to smatralo u redu, pošto je sasvim bilo normalno da je bijeli čovjek superioran nad crnim.
Tek je kasnije kolektivna svijest porasla na viši nivo i takva mišljenja su odbačena, čak i zakonom zabranjeno iznošenje istih. Sve do današnjih dana, pa je tako rasizam jako osjetljiva tema i kazne su drakonske... ( znam to, vidio sam kad je žena dobila otkaz radi neslane rasističke šale na poslu). U mojem ugovoru u radu je pisalo jasno da se rasizam ne tolerira i da podliježe najstrožim sankcijama. Podsjećam, radilo se o britanskoj firmi, a zajedničko nama i Britancima je da imamo povijest rasizma... doduše oni puno, puno duže.
Represija ili demokracija? Ne, samo poštovanje i dignitet čovjeka.

Koji su motivi bili Ante Pavelića da privati i prekopira rasne zakone nacističke Njemačke? Kakva je prijetnja Hrvatskoj bila od strane Židova i Cigana ( uključujući njihovu djecu, žene, starce).. koja god, no jasno je da nije izabrao zapadnjačku demokraciju, već nacističku doktrinu pročiščavanja nacije od "nepoželjnih"..

Vrlo slično onome što smo vidjeli tijekom Domovinskog rata, politiku etničkog čiščenja u Bosni.



sponzoras
16.06.2009 11:59 h
A Bush je priča za sebe. Tu mogu samo reči "bravo američkom narodu!" što se riješio tog bolesnika.
Na Obami je još da se pokaže... pred njim je puno posla!

arca
16.06.2009 12:41 h
da, upravbo to: Koji su motivi bili Ante Pavelića da privati i prekopira rasne zakone nacističke Njemačke?

To je ono što bih ja voljela znati i što se nadam da će netko ovdje objasniti.

Uzgred, budući da si to zasigurno više upućen, zanima me kako se konkretno Britanija izjasnila po pitanju svoje prošlosti?


colonia.tino
16.06.2009 12:44 h
sponzoras. Ako bude američki narod čekao Obamu da raščisti sa prošlosti, bude se puno načekao.

Osobno je Obama u više navrata odbio otvoriti dosje BUSH, čime bi se dala mogućnost da eventualne istrage otpočnu, zadnji puta prije nekoliko dana. Nema kod američkih predsjednik prevelikih vrludanja, to je više manje politika kontinuiteta. U onom smislu, da je bivši predsjednik, uvijek predsjednik, i tako ga se poštuje, kod njih nije moguće da postoji netko poput Mesića, te da se na isti način obračunava sa mrtvim predhodnikom, narod bi takovoga odmah progutao.

Ne kažem da će Barackova politika biti ista, vjerujem da neće, jer je to gotovo nemoguće, ali da se neće ništa pokrenuti protiv Busha i ratnih ideologa, sasvim sigurno.

colonia.tino
16.06.2009 12:49 h
Glede " suđenja " u startu kao " odvjetnik " tražim da se odbiju ( kao dokaz ) bilo kakvi dokumenti nastali pod nadzorom komunističkog režima, niti je Tito mogao biti objektivan glede Pavelića, niti bi Pavelić bio objektivan u Titovom slučaju.
Još samo da nam je netko neutralan tko bi prosuđivao što se može prohvatiti kao dokaz i činjenica, a što je pak odraz osobnog afiniteta.

Kad osudimo poglavnika, red je kolega Otporas da otpočne suđenje Maršalu, Vi ga započinite u tom slučaju rado bi bila javni tužitelj ( državni odvjetnik ).

sponzoras
16.06.2009 12:59 h
broken, ne, svakako da se Obama neće baviti kopanjem po Bushevim greškama, mislim da ima više posla kako ih eventualno ispravio neke greške svojeg prethodnika, te na taj način indirektno dao do znanja što misli o Bushu i njegovoj politici.

sponzoras
16.06.2009 13:01 h
arca, o Britaniji i obračunavanju sa mračnom prošlošću ću pisati, neke stvari znam, no želim predočiti konkretne stvari kako ne bi bilo greške..

Domobran
16.06.2009 13:05 h
Poštovane kolege, procitao sam komentare i da ih je prevesti autentično na strane jezike, čitatelji - stranci - bi došli do zaključka da smo mi Hrvati uistinu uljudni i nadasve civilizirani ljudi. Zajednički polemiziramo o onome što nam je zajedničko, a mi, današnji naraštaji, mi smo samo naslijedili te zamršene stvari, koje su nam u najvećim slučajevima drugi nametnuli, te kamen bacili a ruku sakrili, kako bi mi danas tražili tko je manje a tko više kriv za jednu ili za drugu stvar.
Što se tiče ČASNOG SUDA do njega će doći, u to vas uvjeravam, kao što je hrvatski general Maks Luburić, Drinjanin, uvjeravao svoje vojnike i sljedbenike, da će netko iz ekipe OTPORA doći do slobodne Hrvatske ili sa mnom ili bez mene. Jer imamo ideju, kaže general Luburić.Tako i ja kažem, netko će doći do ovog ČASNOG SUDA, sa mnom ili bez mene, jer ideja je tu, samo je na nama da ju razradimo.
Cvrkut, vrlo dobra ideja. Prihvaćam ideju. Imam nešto podataka o tome. Kada se počme možemo to razvijati zajednički dok ne popunimo prazninu.
Hvala gospodine Mišetić. To stoji što ste rekli da je mala vjerodostojnost do njegova oživljavanja. Kao zreli ljudi i nadasve ljubitelji Hrvatske, pravde i ISTINE, na nama je dužnost da se to ostvari, kako nas nebi nadolazeći hrvatski novi naraštaji osudili i za nas rekli da: smo štuke pognuli glave i prešli preko tog mračnog poglavlla hrvatske prošlosti, a njima nismo ostevili građe kako bi se oni mogli što bolje snalaziti. Ruku na srce, zar mi koji smo se okupili oko ovog portala javno nemamo razloga(e) zamjeriti onim Hrvatima koji medju nama više nema, a iza sebe nisu ništa ostevili. Kako bi danas bilo lijepo da je Poglavnik nešto (konkretna) ostevio zapisano (osim njegova potpisa) i objesnio nama mlađima zašto je moralo doći do tog rasnog zakona. Zato čestitajmo sponzorašu da je pokrenio ovu točku, za koju sam osobno da se analizira do kraja, iz svih ugliva, a najmanje iz ugla mržnje i neke osvete.


sponzoras
16.06.2009 13:57 h
Hvala kolega Otporaš...Moram priznati da mi je drago kako je cijela diskusija krenula. Bitno je da se svi izdignemo iznad jeftinih krčmarskih prepucavanja i vrijeđanja bez obzira na točku gledišta i različitosti u razmišljanju, što je na žalost učestalo na ovom portalu, no eto, možemo i bez toga. Onako ljudski, civilizirano.
Naravno, pošto je ovo javni blog portal, moguće je da će se pridružiti i neki koji će pokušati i vrijeđanjem razbiti diskusiju, no i na to treba biti spreman i ignorirati takve pokušaje.

Koliko smo u stanju provjeriti vjerodostojnost dokumenata, ne znam, ovisno o dostupnosti izvora, a tko će u svemu biti neutralan sudionik, isto ne znam.. no imamo vremena.

Domobran
16.06.2009 14:18 h
sponzoras. Točno je što kažete: Bitno je da se izdignemo iznad jeftinih krčmarskih prepucavanja i vrijeđanja...Mi ćemo se izdići, jer nam je Hrvatska u interesu. A zajednički moramo raditi na tome da budno pratimo na one koji iz "velikog hrvatstva" žele među nas kost ubaciti. Mi imamo zadaću, i ja vam se osobno, kolega sponzoras, zahvaljujem, da nastavimo sa radom za otkrivanje ZLOČINA i pronalaženjem ISTINE. Mini ISTINA(E) neže smetati. Meni zločini smetaju. Idemo dalje.

Domobran
16.06.2009 17:11 h
Kolega Mišetić. Vaše bojazni glede ČASNOG SUDA su opravdane s gledišta ne hajnosti ljudi, u ovom slučaju nas Hrvata. Moja ideja je osnovati jedan ČASNI HRVATSKI SUD koji će potpuno biti neovisan (ne kao NDH) od državnog suda Hrvatske, kao na primjer ovdje u Ameriki, zadnji predsjednik Bush je osnovao posebni ured koji se zove "HOMELAND SECURITY" iako je postojala i postoji "FBI", što je znak da jedni druge nadziru. Državni Sud(ovi) uvijek rade za državu i moraju se prilagođavati državnim interesima. Sjetite se, ne znam koliko znate o tome, slučaja New Yorškog procesa Hrvatima u početku osamdesetih godina, u kojem je državni odvjetnik, tj. javni tužitelj Stuart Baskin bio potpuno pod utjecajem US ministarstva pravosuđa, a ovaj pod utjecajem Washingtona, tj. Bijele Kuće/vlade, koja je za interese Amerike tijesno suradjivala sa jugoslavenskom vladom iz Beograda, a ova Washingtonu dostavljala podatke o Hrvatima na sudu u New Yorku, a ovi iz Washingtona javnom tužiocu Baskinu, a ovaj federalnoj Sudkinji Konstance Motley, koja je bila 90% na strani javnog tužioca, iako 95% Amerikanaca misle da je njihov pravni sistem odvojen od države. Jest, kada država nije u pitanju. Oni Hrvati koji su bili na tom sudu to najbolje znaju. Zadnji od te New-Yorške grupe, je Ranko Primorac, oslobodjen je prije par godina.
Što se tiče sudjenja Srećka Rovera, pročitavši vaš komentar, odmah sam potražio te podatke i pronašao sam ih u "DRINI" br,1-3 1956 godine. Istina je što ste malo rekli o tome. Sada bih ja mogao o tome napisati i razloge i ishod tog suda. Samo bi oduzelo mnogo vremena za čitati našim dragim Hrvatima iz Domovine koji to prate. A vrijeme je novac, poslovica kaze. Pozdravlja vas Otporas.

sponzoras
16.06.2009 19:25 h
Susret Pavelića i Hitlera, dio filma...

http://www.youtube.com/watch?v=QlWRhZrUBqk&feature=related

arcanoid
16.06.2009 22:27 h
Otporaš. Sud časti, tužilaštvo, obranu možemo ovako vitrualno uspostaviti pa i porotu u bliku svih prisutnih. Možda i neke pouke i pravdu izvučemo ali mala je težina svega toga ako ostane samo na portalu.
Za pravo vjerodostojno rasvjetljavanje fame oko Pavelića, jedino na državnom nivou ima efekta.

matrixdc
16.06.2009 22:56 h
Umjesto "bistrenje pojmova" više bi priličilo "navlačenje majmuna"

Domobran
16.06.2009 23:05 h
arcanoid. Slažem se sa svime što ste rekli. Ja sam stavio "simbolicčno". Rijetki su slučajevi da je država pokrenula otvoranje nekih procesa, pogotovu ako je to u interesu države da do toga novog procesa ne dodje. Javno mnijenje/mišljenje prisili državu/vlast da do tog procesa dođe. Dragi kolega mi to možemo učiniti. To od nas traže naši budući naraštaji koji manje znaju o ovoj temi nego mi danas. Ja bih već sada mogao upriti prstom tko bi mogao biti protiv toga.
Kolega arcanoid ništa se preko noći nije riješilo niti dogodilo. Kinenska poslovica kaže: Šta čovjek treba najprije učiniti da pripješači 10.000 koraka. Odgovor je: napraviti prvi korak. Tako i ovdje. Ideja je tu. Prvi korak je tu. Okrivljenik (iako je već pedest godina mrtav) je tu. "Dokazi" su tu. Javni tužioci već poredani i čekaju. Porotu ćemo pronaći, pa ako ustreba uvest ćemo ih iz susjedne države Srbije. Mi smo tu. Dobra volja je tu. Ne želim da se "našeg" Pavelića smatra kao Tita. Danas je GN lokica odgovorila zippo da njezin Tito nije nikada bio sudjen te da nije kriv. Ja hoću da naš Pavelić bude sudjen i da se na sudu iznesu sva njegova krivična djela po kojima se može pronaći krivim ili biti oslobodjen. Osobno ću biti podjednako zadovoljan porotovom odlukom. Mislim da se razumijemo i radimo na tome da se ostvari za dobrobit sviju nas. Tada će nas svak cijeniti i poštivati, a ponajviše povijest.

arca
16.06.2009 23:57 h
otporaš, pa ako je stvar u tome da na ovom našem virtualnom sudu trebamo ocjeniti je li Pavelić u pravnom smislu (jer ovo je sud, makar i virtualni, zar ne?) kriv ili nije kriv, odgovor je vrlo jednostavan:

Nije kriv.

Obrazloženje: Pavelić je djelovao na osnovu zakona donešinih u pravnoj i regularnoj državi.
Mi se danas nad tim zakonima možemo i zgražati, no oni su bili punopravni i regularni. To je činjenica.

S Titom je druga stvar. Nakon uspostave njegove države postavljen je zakon koji je fiktivno regulirao ljudska prava i slobobode.
Fiktivno, naglašavam, jer pod okriljem istog počinjeni su nevjerojatni zločini.

Zaključak:

Pavelić je djelovao u okviru Zakona i na temelju ovlasti koje su njime regulirane.

Tito nije djelovao u okviru Zakona, nego suprotno njegovim stavkama.

S pravne strane u svakom sudskom procesu to bi bilo savršeno jasno, toliko da bi to i svaki početnik riješio bez problema.

sponzoras
17.06.2009 00:02 h
arca, točno, po toj logici ni Adolf Hitler nije kriv kada govorimo o stanju u Njemačkoj s kraja 30tih i za vrijeme 2. svjetskog rata, jer je donio rasne zakone koje je i sprovodio. Dakle, nije bilo kršenje zakona...

sponzoras
17.06.2009 00:06 h
ali.., mi ovdje pokušavamo utvrditi ulogu ustaškog pokreta u NDH i kreiranje hrvatske povijesti u hrvatskoj državi za vrijeme 2. svj. rata, te koliko je štete ili koristi Pavelićeva rabota nanijela Hrvatskoj u nastavku povijesti.

arca
17.06.2009 00:55 h
točno, zakonski nije. Moral je druga priča. I podosta ludila. I kalkulacije, manipulacije i drugih stvari.

E sad, bilo bi zgodno kalkulirati što bi bilo da se Pavelić nije spandžao s Hitlerom? Hrvatska bi svjedno bila zgažena od Hitlera i Mussolinija. I to je također činjenica o kojoj valja voditi računa.

Bi li broj žrtava u tom slučaju bio veći? Postoji li mogućnost da je Pavelić eventualno odabrao manje zlo?

Otporaš
17.06.2009 02:21 h
sponzoras. Bez sumnje uspjeli ste otvoriti jednu jako zanimljivu temu. Osobno nisam protiv razglabanja te teme. Naprotiv. Sve što bih ovdje zamolio, i to javno, GN i ostale da se o ovoj temo raspravlja trijezno i sa željom da saznamo o toj temi više nego znamo. Kako kažete da "mi (to mi se svidja "MI", moja opaska) ovdje pokušavamo utvrditi ulogu ustaškog pokreta u NDH i kreiranje (činjenica,moja opaska) hrvatske povijesti u hrvatskoj državi (NDH, to mi se dopada, jer je bila uistinu Hrvatska Država a ne Španjolska ili Kinenska ili nečija druga,moja opaska) za vrijeme 2. svj. rata..."
Ali, kolega sponzoras, kolegica arca, je u potpunom pravu kada kaže da se treba kalkulirati: "šta bi bilo da se Pavelić nije spandžao s Hitlerom"? E to je ono što uistinu mi Hrvati trebam vrlo dobro proučiti, i to iz već odigranih činjenica koje mi više ne možemo mjenjati niti izmjeniti. Ako ste pomno pratili opise generala Drinjanina, mogli ste iz prve ruke uočiti kuda je vodila tadašnja politika koja je dominirala u Hrvatskoj, tj. politika HSS-e. Poznato je da Maček nije htio rata, tj. htio je status quo, sačuvanje Jugoslavije. Poznato je da je Jugoslavija stupila Trojnom Paktu kojeg je potpisala 25 ožujka 1941 god., a dr. Maček, kao ministar jugoslavenske vlade, dao privolu i poslao svojeg ministarskog kolegu Cincara Markovića da potpiše taj pakt u ime jugoslavenske vlade. Prije nekoliko brojeva u temi USTAŠTVO general Drinjanin piše kako je našao na Mačekovu stolu u spavaćoj sobi poklonjeni pištolj direktno od Hitlera, s molbom da preuzme vlast/kormilo Hrvatske Države. Maček je zadržao pištolj a odbio je uzeti kormilo Hrvatske Države u svoje ruke, sve u interesu spašavanja Jugoslavije.
Eto šta bi bilo da nije bilo dra. Ante Pavelića, Poglavnika. Jugoslavija bi ostala Jugoslavija. KPJ je po naredjenju Staljina i Moskve već počela pozivati svoje sakrivene komunističke ćelije na ustanke. Banovina Hrvatska bi bila samo na papiru. Seljačka Zaštita pod vodstvom dra. Mačeka bi se stopila pod zapovjedništvo pukovnika Draže Mihailovića, a Zaštitari, tj. hrvatskim vojnicima koji bi bili u Zaštiti nabila bi im se srpska šajkača na glavu, stupali bi pod srpskom zastavom, pjevale bi se srpske solunske pjesme, svirala bi se himna Ej Slaveni, itd. To bi bio konac NAŠE SLAVE DJEDOVINO!

colonia.tino
17.06.2009 10:52 h
Teško je o tome razgovarati čisto pravno gledano, jer nacistički pokret je doživio svoju pravnu osudu i u Nunbergu. Da je bio živ i Hitler bi bez dvojbe bio bi osuđen na smrt. Ali čak i da nije bilo tog procesa, srećom bilo je, ne bismio imali nikakve dvojbe o naravi nacizma, neznam zašto je teško shvatiti da jedan desni intelektualac, građanin, ili novinar, obični mali čovjek, sasvim svejedno, može biti žestoki protivnik komunizma, a da ga odmah ne etiketiraju fašistom, iako istodobno žestoki protivnik fašizma? Takvo razmišljanje mi nikada nije bilo jasno. Poznato je da ostaci totalitarnog mentaliteta sve one koji se s njima ne slažu, pogotovo ako su desne orijentacije, proglašavaju fašistima, što vidimo iz pisanja nekoliko nesretnika i na ovom portalu, to je tužno, koliko i tragikomično.

Paveliću se nikada nije sudilo, ako naravno ne smatramo da su komunistički sudovi vjerodostojni, na njima je osuđen i potpuno nedužni čovjek, Alojzije Stpinac. Zato je i hrvatska država nakon uspostave, 1992. godine poništila proces Alojziju Stepincu, te ga rehabilitirala, da ne govorimo o Crkvi, Crkva ga nikada nije ni osudila.

Mi sigurno ovdje nećemo dokazati Pavelićevu nedužnost, ali ćemo pokušati vidjeti u kojem kontekstu se sve to dogodilo i zašto se to sve pobogu dogodilo. Zar je doista moralo tako biti ?

sponzoras
17.06.2009 12:03 h
Broken, u mojem slučaju deklariranje kao lijevo orijentiranog građana često završava etiketiranjem "komunist", "postkomunist" i sl... što je odraz neznanja iili nedostatka želje da se znanje absorbira. Ljevica je sastavni dio svake demokracije, pa i one koja nema komunističku prošlost.. no to eto, nekima nije i neće biti jasno. A bar danas je lako sebe educirati!

Naravno da se neću složiti sa nekim desnim stajalištima, no niti zagovaram totalitarizam, što pak je zajednička odlika ekstremnih lijevica i desnica. Dakle, ekstremizam i radikalizam je out!

Zašto se Pavelić priklonio Hitleru i nacističkoj ideji? Možemo nagađati ili pretpostavljati.Naime, bitno je razlučiti sukob Ustaša i Četnika u Hercegovini, razloge zašto je ustaški pokret nastao kao odgovor na četničko nasilje, te objasniti odluku da se hrvatski narod pročisti od "nepoželjnih" Židova i Cigana, ali i onih Hrvata koji nisu prihvatili ustaški zakon. A pročiščenje je dolazilo u obliku zatvaranja i likvidiranja.
Moguće je da je Pavelić prihvatio Hitlerovu ideju iz razloga da zaštiti čistu hrvatsku rasu, na uzoru
na ideju koju je sprovodio Hitler u Njemačkoj, no time je potpisao lišavanje slobode i smrtnu kaznu onim Hrvatima
koji nisu po njegovom zakonu bili dovoljno, Hrvati! Dakle, tu se radilo o čistom žrtvovanju ljudskih života u ime ideje. Ali čije, Paveličeve ili Hitlerove?

Daljnje udovoljavanje Hitleru je jasno iz činjenice da su vojnici NDH sudjelovali u napadu na Rusiju o čemu postoje
dokumenti pa čak i video snimke. Znamo da su Hitler i Staljin poptisali pakt o nenapadanju, koji je Hitler kasnije
prekršio pa je došlo do sukoba dva totalitarna režima, nacističkog i komunističkog.
NDH je između ostaloga objavila rat i SADu! Je li to bila želja Paveliča? Nekako nisam previše uvjere u to, mislim da je to bilo po nalogu njegova šefa Adolfa! No možda griješim... ali ako se Pavelić borio protiv komunista i četnika u ime slobodne Hrvatske, kako onda tu objasniti i objavljivanje rata zapadnim silama koje su bila treća strana, a sam Pavelić ih je odabrao kao svoje neprijatelje..

Otporaš
17.06.2009 12:16 h
broken, Točno je što ste rekli. Mi Hrvati smo drugačiji od drugih naroda. I neka smo! Zato nam treba jedno vremensko razdoblje malo poduže za preodgoj, jer smo kroz stoljeća plovili u tuđim vodama/idejama i nestajali pod imenima kao stranci u svojoj vlastitoj rođenoj zemlji Hrvatskoj.
Komentator Mišetić je spomenuo da bi bila mala vjerpdpstpjnost njegova oživljenja,tj. ČASNOG SUDA, te je spomenio SUD U DIASPORI SREĆKA ROVERA. To me je odmah potaklo da potražim dokumentaciju o tome i, fala dragome Bogu, pronašao sam ju. Ishod sudskog izvještaja je jako dugačak. Ja ću samo iznijeti sažeto, u kratkim crtama, šta je bilo, da se nikada ne zaboravi tadašnja, prije 50 godina i više, pismena tehnika dopisivanja, pošta zračnim ili morskim putem, rijetko telefonske veze, ali ipak se uspijelo. Po svoj prilici, tadašnji Hrvati koji su taj SUD ČASTI za specifičnu stvar stvorili, danas više nisu na životu, ali su iza sebe ostevili jednu nadasve veliku vrlinu hrvatske tradicije poštenja, gdje su se držali one: AKO HOĆU LAKO ĆU, AKO NEĆU KAKO ĆU!
Pok. Srećko Rover je bio vodič jedne skupine hrvatskih vojnika koji su u " AKCIJA DESETI TRAVANJ " pošli u domovinu se prikljuciti već postojećim postrojbama u hrvatskim šumama koji su se borili za oslobodjenje Hrvatske. Ozna ih je uhapsila kao i sve ostale skupine. Na sudu u Zagrebu 1948. godine bilo je nedokazani priča da ih je izdao Srećko Rover "BIMBO". To je bila jedna vrlo produktivna Oznaška smicalica kako zavaditi ostale Hrvate u emigraciji. U to poslljeratno vrlo ne snalazeće vrijeme za razbacane Hrvate po svijetu, ta Oznaška smicalica je pala na plodno polje, posijala sumnju među Hrvate, tako ih svadila i polarizirala. Sumnja je pala na Srećka Rovera da je špijun, da radi za Oznu i da je on taj uz još jednog Zlatara koji su svoje drugove izdali i predali u ruke Ozne. Pošto je Srećko Rover pristupio Ustaškom Pokretu još davne 1939. godine i bio je medju prvim Ustašama koji su umaršlirali u Sarajevo 23 travnja 1941 god., kao i medju prvima u osnutku Crne Legije. Kao takav bio je poznat kao jedan odvažni hrvatski Domoljub i borac. Na sve te negativne glasine protiv Srećka Rovera i sami Poglavnik je povjerovao Oznaškim smicalicama, te isključio istoga iz ustaških redova i javno ga preko novina optužio kao izdajnika. Na ovu odluku Poglavnika general Maks Luburić je energično prosvjedovao, što je, uz podjelu Bosne sa Stojadinovićem, uzrokovalo razlaz između ova dva hrvatska velikana.
Tada je na incijativu generala Luburića bio stvoren ČASNI SUD od osoba i sa jedne i sa druge strane. Sud naravno nije imao nikakove juridističke snage, ali je svakako imao dovoljno moralne snage da shladi poljuljale duhove medju Hrvatima, koliko toliko.
Kada je preživjeli iz Kavranove Grupe, Ivan Prusac napisao 1967 godine knjigu "TRAGEDIJA KAVRANA I DRUGOVA" u njoj je donekle rasvijetlio ulogu "BIMBO" kao vodič i jasno podvukao da je Srećko Rover nevin.
Eto šta može jedan simbolike radi ČASNI SUD napraviti. Mi danas u kompjutorsko doba možemo kamokud više i efikasnije napraviti, i, možda, za primjer biti prvi u svijetu koji su takvo nešto napravili.
Ja ću nastaviti završiti opise generala Drinjanina o "Povodom smrti dra. V. Mačeka" ubrzo, te ću iznijeti svima na uvid moj mali nacrt kako ja to zamišljam, kojega bi svi zajednički trebali srediti i urediti kao jednu lijepu curicu za vjenčanje. S poštovanjem, pozdravlja vas Otporaš.

colonia.tino
17.06.2009 12:35 h

Idemo od Rusije sponzoras. U napadu na Rusiju sudjelovao je veliki broj ljudi ( gotovo iz cijele Europe ), čak je Britanija ( preko kraljevske obitelji ) sakupila velike dobrovoljačke postrojbe koje bi se pridružile Hitlerovoj kampanji proti SSSR-a., Churchil, koji nije volio Staljina, ali nije htio rušiti savezništvo, je to stopirao u zadnji trenutak .

U Americi, Joseph Kennedy ( otac predsjednika Kennedya, koji nije bio oličenje dobra kako to povijest romantično želi reći, s ozirom da mafija nikada nije ima veći utjecaj na društvo nego za njegovo vrijeme, pa čak i na WHITE HOUSE ) je predlagao Roosveltu i Hooveru ( najmoćnijem Amerikancu 20 stoljeća ) da se udruže sa Hitlerom. Da nije bilo napada na Poljsku i rata sa Europom, Hitler bi lako našao saveznika u SAD-u ali i Britaniji,. Da li bi u tom slučaju njegov režim bio manje zločinački ? Naravno da ne bi.

Rasni zakoni silom su nametnuti Hrvatskoj, međutim za to nema opravdanja, po meni Pavelić je trebao u šumu, slijedilo bi ga 90 posto Hrvata a na kraju rata Hrvatska bi postojala, time bi uništio relativno ništavan Titov pokret u svom samom početku ( u početku bilo je tek stotinjak fanatika u tom pokretu ). Međutim, bilo je tako, kako je bilo. Naravno, sukobi četnika i ustaša na Drini i Hercegovini nešto su drugo od režima, režim je bio preslikan iz Berlina, nažalost, prislino, ali onda se trebalo boriti gerilski, a ne pristajati na to. NDH ne bi postojala i bila bi uništena da je Pavelić odbio Hitlera, ali bi postojala Hrvatska nakon rata, a Pavelić bi bio hrvatski De Guele.

Jasno da etiketirati nekoga fašistom ili komunistom zbog drugačijeg mišljenja nije u najmanju ruku koretno, ti vrlo dobro znaš, kako smo se postavili prema tome.

Ne samo da je ljevica u demokraciji legitimna, ona je neophodna, bez demokratske ljevice demokracije nema. Ja se nadam da ćeš ti kao intelektualac se također znati postaviti prema onima koji bi mene ili nekog sličnog etiketirali kao fašistu, te bi bilo super kada bi ti u svom tekstu iznio vlastiti stav prema drugom totalitarizmu, drugom zlu ( u komentarima si to učinio, svaka čast ), Titovom režimu. Naime, tebi je sigurno jasno kakav je to režim bio i tko je najodgovorniji za njegovu provedbu.

Domobran
17.06.2009 12:36 h
sponzoras. Skoro bih se zakleo da nas isti jadi muče: zašto ovo, zašto ono. Zašto je Pavelić objavio rat Ameriki? Taj čin se mora do temelja analizirati. Poznato je kada netko nekome objavi rat, da se tada sukobljuju dvije vojske i evo ti krvi do kljena, mesa na vagone i ruševina sela i gradova. To je prva i logična činjenica. Druga činjenica je ta da nikada nije došlo do vojničkih sukoba izmedju dvije "zaraćene" vojske, američke s jedne i hrvatske s druge strane.
Šta je u stvari bilo, to sam tek shvatio u početku 1968. godine dok sam još živio u Parizu. Tada je Henry Kissinger kao šef američke diplomacije, s jedne strane, i medjunarodni pritisak s druge strane, sazvao konferenciju za MIR izmedju južnog Vjetnama i USA, bez dozvole pristupa Vijet-Kongu u toj konferenciji. Amerika ne želi da Vijet-Kong sudjeluje jer ga Amerika ne priznaje. Koga Amerika ne priznaje, s njim ne želi ni razgovarati. Mi Hrvati to najbolje znamo, jer nas nitko nije htio priznati te s nama ni razgovarati. Tada je Vijet-Kong navijestio rat Ameriki i na taj način ju prisilio na razgovore i pregovore. Kako Amerika nije htijela priznati Hrvatsku 1941 godine, vlada NDH je vjerojatno znala za te medjunarodne diplomatske poteze kojima se sve diplomacije svijeta služe, pa je jednostavno, simbolički, navijestila rat Ameriki, kao što i mi nastojim simbolički osnovati ovaj ČASNI SUD.

sponzoras
17.06.2009 12:58 h
Za sada moram samo reči da antifašistički pokret nije bio ništavan i svakako je bio reakcija na zlo nacizma koje se nadvilo nad Europom. Samo za ilustraciju Iz Međimurja je masa ljudi zbjegla pred mađarskim nacistima u područja Kalnika i tamo osnovala odrede koji su se borili protiv nacista. Moj djed kao 20 godišnjak je prisilno regrutiran u mađarsku vojsku i poslan u Sibir, s obzirom da je živio tik do granice i imao je mađarsko prezime.
No, tema NOBa je sasvim nešto drugo i toga ćemo se svakako detaljnije dotaknuti.. za sada ne bih rastegao temu previše.

Što bi bilo da se Pavelić odmetnuo u šume i suprotstavio se nacistima? Eh sad, iz ove pozicije teško je o tome govoriti, kao i što bi bilo da je prihvatio suradnju lojalnih Srba u NDH koji su nakon 10.4.41. sami ponudili suradnju... no Pavelić ih je odbio i diskriminirao.
Nije li i sam Budak u Gospiću izjavio da trećinu Srba u Hrvatskoj treba pobiti, trećinu raseliti a trećinu pokrstiti?

colonia.tino
17.06.2009 13:22 h
Ne, u početku Titov pokret nije raspolagao sa više od 100-tinjak ljudi, ali je antifašistički pokret bio jak i jačao je u Dalmaciji pogotovo, tak kasnije sve je stavljeno pod isti nadzor. Ja nikada ne poistvjećujem antifašizam sa komunizmom.
Što bi bilo, kad bi bilo, da bi bilo - nije bilo, pa se slažem da je iracinalno o tome rezmišljati.

arca
17.06.2009 14:58 h
citat:
Rasni zakoni silom su nametnuti Hrvatskoj, međutim za to nema opravdanja, po meni Pavelić je trebao u šumu, slijedilo bi ga 90 posto Hrvata a na kraju rata Hrvatska bi postojala...

Dobro zvuči, ali pitanje je, bi li to bilo 'tehnički' izvedivo? u tom slučaju morao bi se istodobno boriti protiv nacista i Srba, budući da se s njima nije htio spanđati. Onda bi nacisti osim Židova i Cigana tamanili i odmetnute Hrvate, a njihove obitelji slali bi u konc logore. Koliko bi to tek žrtava bilo?

Meni izgleda da je kad sve skupa zbrojiš, negdje morao pregrist....


sponzoras
17.06.2009 15:18 h
Mogao je, da...isto tako preuzeti kontrolu nad antifašističkim pokretom da je htio.. pa i prihvatiti suradnju lojalnih Srba.
Pri tom ne smijemo zaboraviti da nisu svi Srbi ni tada bili od reda četnici. A ni činjenicu da je unutar Kraljevine SHS, Hrvatska i prije NDH uspjela izboriti svojevrsnu autonomiju, korak bliže samostalnosti.
Možda, kažem možda, da je Pavelić stao na stranu antifašista i prigrlio lojalne Srbe i Židove, tko zna kako bi tijek povijesti tekao dalje...
Međutim stao je na stranu ultimativnog zla, a to zlo je pobijeđeno...
Da je nacizam kojim slučajem pobijedio, možete li zamisliti kako bi današnja Europa izgledala, očiščena i filtrirana od nepoželjnih. Nekako sumnjam da bi mi sada ovdje razglabali o demokraciji i ljudskim pravima.
Bojim se da mnogi od nas ne bi ni bili rođeni.

arcanoid
17.06.2009 22:39 h
sponzoras. Pavelić je na samom kraju rata, dok se već nazirao ishod imao priliku priječi na stranu saveznika ali eto, nije to napravio. Zvali su ga a odbijanjem je napravio veliku grešku. Povijest bi se danas inače drugačije čitala.
Kao prvo, Jugoslavija se ne bi osnovala bez obzira na svoje avnoje, zavnohe i kojekakve deklaracije. O njemu se ne bi moglo govoriti kao o pripadniku nacizma ili fašizma bez obzira na ono što je napravio. Tito ne bi mogao manipulirati s prvim izborima i uspostaviti komunističku diktaturu. Blajburg se ne bi dogodio jer ne bi bilo potreba za zbjegom naroda pred partizanima.
Greška što je ostao dosljedan Hitleru umjesto da se preobukao kao svojedobno četnici. Danas ne bi imali potrebu kopati po NDH jer bi povijest bila već ispravno napisana. Ovako su je pisali pobjednici kao i uvijek a vidim kako su ju napisali. Veliki dio naroda ne zna pravu podlogu svega i duboko usađenu krivnju zbog ustaša. Pa 45 godina su nas komunisti kljukali onako kako su htjeli.
I još nešto Sponzoras, pitam se koliko ih do danas nije rođeno obzirom da se Blajburg dogodio?


Domobran
17.06.2009 23:51 h
arcanoid. Upravo tako. Imao sam na umu se toga dotaknuti sto nije rečeno da neću kada dodje vrijeme. Moja je supruga francuskinja skoro, približava se, pedest godina. Često puta smo imali "Kačićev ugodni razgovor" o Marsalu Petain-u koji je bio saveznik Hitlera. Mnogi Francuzi ga ne voli poradi tih veza sa Hitlerom. Kada je Francuska oslobodjena 25 kolovoza 1944. godine, Petain je pao u nemilost. Kasnije je bio uhićen i sudjen za sva stradanja i pokolje u Francuskoj. Sud je dugo trajao. Njegova obrana je bila da se on nije mogao oprijeti Hitlerovoj vojnoj sili, a da bi spasio što više francuskih života, odlučio se je na suradnju s Hitlerom. Mnogi ti spašeni Francuzi su kasnije otišli u Francuski Narodni Otpor, La Resistance Francaise, i generalu De Gaulle-u pomogli osloboditi Francusku. Ta njegova tvrdnja se je uveliko uzela u obzir i on je, Marsal Petain, bio oslobodjen svake krivnje 1951. godine.
Dragi kolega arcanoid to je upravo to što ja hoću, a po komentarima vidim da su i drugi mnogo zainteresirani, stvoriti jedan ČASNI SUD, optužiti dra. Antu Pavelića, napraviti optužbu protiv njega, baziranu na svim onim krivičnim djelima koji bi mogli imati pravnu podlogu. Čim ja završim opise generala Drinjanina, ne bih ih želio izostaviti, pripremiću osobno jednu optužbu protiv dra. Pavelića, dati ju svima vama na uvid, pregled, na izmijenu i popunjanje, sve dok se svi ne složimo i zaključimo zajednički da se svi slažemo. Tada će nam to biti službeni dokumenat po kojem ćemo se ravnati i do kojeg ćemo se svi zajednički držati.

sponzoras
18.06.2009 08:27 h
Da, zanimljiva je ta činjenica kako Pavelić nije i po drugi put "kompromitirao" sebe i pokušao po drugi put raditi nešto za svoj narod. Ovdje tvrdite da je pakt sa Hitlerom bio na nekin način izbjegavanje manjeg zla, a kada je bilo očito da će saveznici razbiti naciste, Pavelić nije opet u ime svog naroda napravio korak koje je mogao, preći na stranu saveznika.... tko zna, vrlo je moguće da se tada Bleiburg ne bi ni dogodio. ??
Koje su to strasti i vjerovanja nagnale Pavelića da ne zaštiti svoj narod pred sudom pobjednika rata?
Na kraju krajeva, tko zna da li bi bio pobjednik i drugačije interpretiran u povijesti da je to učinio.
Nitko normalan danas ne odobrava masovni pokolj Japanaca u Hiroshimi i Nagasakiju, ni u SADu ni u svijetu, a opet taj čin je zaustavio rat.

Domobran
18.06.2009 14:00 h
sponzoras. Vi dobro zborite, ali kako to promijeniti, danas, poslije skoro 70 godina. Mi to iz današnjeg ugla gledamo, što je u jednu ruko dobro. Da smo tada, u to doba, živjelu tu, sa tim izmješanim vojskama, do zubi naoružana, gdje se nije znalo tko pije ni tko plaća, tada bi se mi svrstavali u one tabore/grupe koje bi nam najviše odgovarale; vi bi po svoj prilici otišli u partizane NOB a ja u hrvatsku vojsku HOS, kao što je to bio slučaj u prošlom Domovinskom ratu. Teško je ostati (biti) ravnodušan u takovim okolnostima.
Nami su, dragi moj kolega sponzoras, naši očevi ostevili jedan VELIKI SVEŽANJ zamršenih zagonetkih u kojima se danas skoro ni ne snalazimo. Ako ćemo zajedno živjeti u zajedničkoj zemlji Hrvatskoj, onda je neminovno potrebno da i zajednički prilazimo tom SVEŽNJU neriješenih zagonetka i pronadjemo tko je bio manje a tko više kriv k pristupu NOB i HOS i zašto su se borili jedni a zašto drugi. To je imperativ svega i spreman sam podmetnuti moja, već ostarijela, leđa i priključiti se onim Hrvatima sa dobrom voljom u pronalasku odgovora.


HRVATSKA I USTAŠTVO / PROCES PROTIV POGLAVNIKA‏


Susret Adolfa Hitlera i dr..Ante Pavelića,1942. Poglavnik posjećuje Führera prilikom obilaska istočnog fronta!



HRVATSKA I USTAŠTVO (52) posebni prilig (bistrenje pojmova)

Ja sam za Hrvrvatsk Državu u kojoj ima mjesta svakome Hrvatu koji je voljan se žrtvovati za slobodu Hrvatske, a ne za ovaj ili onaj politički režim, kaže Maks Luburić, general Drinjanin.
(1) Molim cijenjenje GN kao i sve koji prate ove opise i temu USTAŠTVO da uzmu u obzir da bi zadnji br. 50 trebao biti broj 51. Potkrala se pogreška u tipkanju koju nisam primijetio. Kada sam primijetio bilo je već kasno.

(2) Obzirom na komentare koji su proizišli u temi USTAŠTVO povodom rasizma i rasističkih zakona koji su postojali za vrijeme NDH a koje je potpisao Poglavnik dr. Ante Pavelić, za koje se je malo ili nimalo čulo, a za sigurno tim istim rasističkim zakonima se do danas nije prišlo sa pravničke strane, te zahvaljujući kolegi sponzorašu što je pokrenuo ovo, koliko vruće toliko i zagonetno, pitanje. Također ovdje nadodajem da je Odredba Rasnih Zakona ukinuta 3 svibnja 1945.


(3) Nije tajna ovdje spomenuti da je srpska kraljevska vlada dra. Antu Pavelića dva (2) puta osudila na smrt, i to u odsustvu i bez njegova sudjelovanja na suda.

(4) Treći put francuska vlada ga je takodjer, poslije atentata na kralja Aleksandra jugoslavenskog, osudila na smrt u odsustvu.

(5) Predlažem da mi GN (u to vrijeme kratica GN je značila "Građani Novinari", mo, Otporaš) koji sebe smatramo iskrenima i nadasve poštenima, osnujemo jedan, simbolike radi, ČASNI SUD, koji bi trebao djelovati onim načinima kojima se služe pravni sudovi, te pripremiti optužnicu protiv dra. Ante Pavelića, staviti njegovo ime pred taj ČASNI SUD, razmotriti i razmatrati sva njegova krivična djela, iako bi to opet sve bilo po četvrti puta u odsustvu, barem bi u ovom slučaju bio naš hrvatski ČASNI SUD, na usporedbu prošlih sudova koji nisu bili naši hrvatski sudovi.

(6) Kao inicijator i pokretač ovog simboličnog pravnog postupka, predlažem GN kao glavni javni tužetelji, poput Jakova Blaževića kardinalu Stepincu: sponzora, matrix, lokica, kumjura ako već nije unutra, Janica, a sve se to može izmijeniti po zelji i potrebi vas sami tamo na terenu.

(7) Opet, kao inicijator i pokretač ovog simboličnog pravnog postupka, predlažem GN kao glavni odvjetnici obrane: broken, colonia.tino, arcanoid, zippo, a sve se to može izmijeniti po želji i potrebi vas sami tamo na terenu.

(8) Ja, Otporaš, stavljam se na raspolaganje i jednima i drugima za dostaviti im one materijale koje posjedujem a koji bi njima trebali za što bolje i svrhodnije sprovesti ovaj ČASNI SUD u djelo, a ne u neku lakrdiju, tako, kao zreli ljudi, usto i odgovrni, pročesljamo, procesuiramo do temelja ovu tabu temu, ili kako ju tko hoće nazvati, meni je svjedno, te dodjemo do zajedničke konačne točke, koju ćemo zajednički staviti, a sve ostalo poslije ovoga ostaviti povijeti i povjesničarima.

(9) Budimo civilizirani i slijedimo kurs civiliziranih naroda. Sjetimo se slučaja francuskog časnika Dreyfusa, koji je 1894 bio optužen kao špijun, te tek nakon njgove smrti, rodoljubni Francuzi su se potrudili, sastavili ovakav ili sličan ČASNI SUD, pročesljali sve: ZA I PROTIV, te stavili taj slučaj iza sebe, povjesničarima, tako da tim pocijepanim slučajem medju Francuzima rasterete nove naraštaje.

(10) Otporaš vas čeka. Hvala.
Objavljeno: 15.06.2009. u 18:07h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1556
dobra ideja,
arca
15.06.2009 19:46 h
no prije svega, trebalo bi utvrditi autentičnost tog dokumenta.
Bez toga o tome se možemo izjašnjavati samo teoretski, a bojim se da je to nedostatno. Naime, stranica s koje je prenesen link na taj dokument ili 'dokument' općenito je sumnjiva, što ostavlja mjesta mnogim dvojbama.
Kolega,
sponzoras
15.06.2009 20:22 h
odličan projekt.
Za početak mogu navesti da je cijeli rasni zakon NDH objavljen u "Hrvatskom Narodu", glasilu Hrvatskog Ustaškog Pokreta, u Zagrebu, broj 80., od 3.V.1941.
Na stranici www.crohis.com nalaze se mnogi dokumenti iz hrvatske povijesti, pa tako i dio rasnih zakona.... ne garantiram da je ovdje sve navedeno.
http://www.crohis.com/izvori/ustzk.pdf - potreban vam je PDF preglednik za čitanje.

Ako vam je lakše možete vidjeti kopiju zakona koju je administrator na stranici HSPa objavio.
http://hsp.makeforum.org/rasni-zakoni-u-ndh-t471.html
Korisno je reči da je izvor u ovo slučaju knjiga "Ustaša - dokumenti" (uredio P. Požar).

matrixdc
15.06.2009 20:22 h
srećom da nema trojbi ili nekih drugih sumnji :-))

sponzoras
15.06.2009 20:36 h
http://hr.wikipedia.org/wiki/Povijest_Nezavisne_Dr%C5%BEave_Hrvatske_(Matkovi%C 4%87)

Domobran
15.06.2009 20:40 h
arca. Potpuno se slažem, da treba prije svega utvrditi autentičnost tog dokumenta. I bez toga, arca, ja sam spreman učiniti što god čovjeku je moguće da se stvari stave na čistac. Ne tvrdim da postoji niti da ne postoji, ali je jako teško vjerovati - uzevši u obzir sve ono što se je na nas Hrvate svaljivali i natrpavalo u zadnjih 70 godina, da je Poglavnik dr. Ante Pavelić, kojeg je supruga, i to se službeno zna, bila čistokrvna hrvatska Židovka. Bilo je i drugih u Ustaškom Pokretu koji su bili na visokim položajima a bili su čistokrvni hrvatski Židovi. O tome je nedavno gracena13 pisala i to bi trebalo ponovno pročitati. Kako sam već rekao da sam spreman i bez toga dokumenta pokrenuti taj ČASNI SUD, koji će, tj. SUD, biti u nadležnosti da se taj dokumenat pronadje i njegova autentičnost utvrdi. Ja ovdje javno izjavljujem da sam za to da se taj SUD pokrene. Ja sam da se zločini procesuiraju, utvrde, u kojem procesuiranju će se koristiti i jugoslavensa i hrvatska iseljenička dokumentacija, sa jednim pritiskom na srpsku današnju vladu da nam dadne na raspolaganje sve one ratne dokumente koje je "Narodna vlast" pod potkroviteljstvom Ozne, Udbe, Rankovića, Djilasa, Koče Popovića, naravno i Tita i druih, odnijela iz Jasenovca, Zagreba kao i drugih mjesta. Tek Tada se može imati jedan autentični predled u ratne dogadjaje.
Poštovana kolegice arca dok ovo pišem u pismeni dokumenat gledam kojeg je iznio davno pok. Vlaho A. Raic u svojoj knjigi " SAVEZNICI I N.D.H " koja je izisla u Argentini davne 1950 godine. On u toj knjizi iznosi u tančine koliko je hrvatskog zlata, srebra i drugih stvari otišlo u Švicersku. Radi se o milijunima vrijednosti koje se još uvijek - možda - nalaze deponirane i zaboravljene u švicerskim bankama.
Poštovana kolegice arca vi ni slutiti ne možete koliko papira, tinte i laži se napisalo kako je Poglavnik pokrao hrvatsko zalato i utekao, kao što mu se pripisuje da je prodao Dalmaciju i Istru, a nikada nitko ne spominje gruntovni ugovor i prijepis te prodaje i koliki je u totalu bio iznos te prodaje. Onima koji još u te priče vjeruju, preporučujem da prouče RAPALSKI UGOVOR iz 1920 godine i tko je sve potpisao da Istra, Zadar i druga hrvatska područja službeno pripadnu susjednoj zelji Italiji. Eto, arca, zato sam da se sve na stol stavi: Tita, Pavelića, Rankovića, Luburića, Djilasa, Mačeka, Dražu Mihailovića i sve one vojvode i političke komesare,itd.


Domobran
15.06.2009 20:44 h
dakle. Slazemo se. Onda idemo dalje. Osnujmo ČASNI SUD. Ne ostanimo samo na čula vidjela kazala. Što je za osuditi, treba osuditi. Što je za poždraviti, treba poždraviti. Ja sam za oboje.

misetic@sbcglobal.ne
16.06.2009 02:23 h
Ustaštvo...Cestitat je OTPORAŠU na hrabrosti pri donošenju tekstova koji će bar djelomično ponukat i druge da se jave (i objave) dokumente koje posjeduju u svojim arhivima. Što vas budu više napadali to si ti ,OTPORAŠU, VIŠE U PRAVU. A što se tiče Vašeg prijedloga o SUDU..., mala je vjerodostojnost njegova oživljenja, jer i oni što danas vladaju našom Domovinom kako sude i osudjuju hrvatske generale Domovinskog rata, oslobodjajući vojnike okupatorsko- četničke aramade,možemo samo zamisliti kako bi presudjivali povijesnim dogadjajima naše povijesti prošlog stoljeća. O nekom SUDU U DIJASPIRI,...vjerojatno bi završio kao što je završio i sud šezdesetih kada se 'sudilo"
danas pokojnom Srećku Roveru.

arca
16.06.2009 08:00 h
ovako, pregledala sam linkove koje nam je @sponzoras ponudio. Doduše, ponešto nabrzaka, ali dovoljno da uhvatim bit.

Kako stvari stoje, čini se da su rasni zakoni donešeni kao odraz težnje da se zaštiti vlastita rasa od eksploatacije druge rase, te time ojača vlastiti integritet.

Jest, za današnje vrijeme to je prilično čudno razmišljanje. No opet, potrebu donošenja tih zakona ne možemo promatrati u duhu današnjeg stupnja svijesti. Ukoliko su narodi koji su živjeli u to vrijeme smatrali da su im takvi zakoni potrebi, onda su i donešeni.

Što pokušavam reći? Mi ovdje osuđujemo prošlost, no svijet je još dan danas pun kojekakvih ortodoksnih zakona (koji su itekako rasni)....primjerice Islamskih i Židovskih. Ti narodi i njihovi predstavnici očito smatraju da su im ti zakoni potrebni, upravo iz istog razloga zbog kojih su u NDH (i drugdje, to ne smijemo zaboraviti) doneseni zakoni o kojima danas raspravljamo.

No, to ipak baca ponešto drugačije svjetlo na stanje stvari.



cvrkut
16.06.2009 08:10 h
Gospon...Otporaš! Kada budete gotovi sa feljtonom o ustašama bilo bi dobro započeti feljton o četnicima. :)))))))))

cvrkut
16.06.2009 08:18 h
Mislim na četnike koji su sustavno naseljavani u našoj domovini ,a ne one prekodrinske.Svima je poznato da su najveće kriminalce i ubojice srbijanski političari naseljavali u Hrvatskoj i davali im plaće i dobra radna mjesta većinom u Udbi ,miliciji i srodnim zanimanjima.Tako su kriminalci i ubojice postajali polako elitaši bogateći se na "drukanjima" pa i ubojstvima Hrvata.Njihovi potomci sa sličnim predizpozicijama danas uživaju blagodati Zagreba ,ali sami se otkrivaju naročito na ovakvim mjestima (bloger.hr) gdje njihova mržnja prema Hrvatskoj najviše dolazi do izražaja zahvaljujući skrivanju iza raznih nickova.Ima ih i ovdje i zato ti čerstitam na ovom feljtonu i očekujem gore pomenuti feljton radi "ljudi" koji ne znaju tko su i što su...ili znaju.

colonia.tino
16.06.2009 08:44 h
Otporaš, evo kad ste me već spomenili za odvjetnika, ja prihvaćam, ne samo zato što smatram kako svatko ima pravo na obranu, na poštenu obranu i pošteno suđenje, već zato što to treba istjerati do kraja.
Isto tako, podržavam ono što je u zadnjemkomentaru napisao ( predložio ) cvrkut.
To bi bilo zanimljivo, samim time što Vi zbog bogatog životnog i svakog drugog iskustva sigurno imate više saznanja o tome, nego mi manje iskusni ljudi.( ars longa vita brevis )

sponzoras
16.06.2009 10:31 h
Arca...nedvojbeno je da je stanje svijesti bilo drugačije prije 70 godina nego li danas. Ne samo u Hrvatskoj nego zasigurno u bilo kojoj drugoj zemlji svijeta...
Međutim, nemojmo zaboraviti da su rasni zakoni NDH gotovo su bili prekopirani od nacističkih Nurnberških zakona koje je dobio sam Hitler. Taj je zakon nazvan ZAKON O ZAŠTITI NJEMAČKE ČASTI I KRVI.
Kod rasnih zakona NDH, samo je umjesto "njemački" definirani "hrvatski".

Ako ćemo se složiti sa Otporašem da je ustaški pokret dijelom nastao i kao odgovor na četnička ugnjetavanja u Hercegovini, onda je vrlo čudno da se u rasnim zakonima jasno definiraju Židovi i Cigani kao nearijevske rase i manje vrijedne u odnosu na arijevsku rasu. Naime, u njima ništa ne piše o Srbima ???
Dakle, jasnije je da se ovdje ne radi samo o borbi protiv srpske hegemonije i težnji da se zaustavi teror na Hrvatima ,već o težnji da se hrvatski narod očisti od nepoželjnih rasa, konkretno Cigana i Židova.

Svijet je osudio nacizam i zakone koji je taj nacizam donosio, te onih koji su bili potpisnici tih zakona. Sama Njemačka danas se vrlo jasno i transparentno distancira od svoje povijesti i osuđuje je. Njemačke je danas demokratska država koja se ne srami priznati da je u njezinoj povijesti bilo mračnih i turobnih razdoblja i to je jedini put naprijed.
Ako ćemo mi Hrvati, pokušavati opravdavati rasne zakone koje je donosio Pavelić, kao nešto nužno u to vrijeme, onda je po meni to samo korak nazad na štetu svih nas.
Ponavljam i ovdje, Hrvati generalno nisu genocidan narod i vrlo smo prijateljski nastrojeni, što mogu potvrditi mnogi stranci koji dolaze ovdje.
Ali da imamo mrlje u svojoj povijesti, to stoji. No imaju ih svi, i Amerikanci i Englezi i Francuzi... Bitno je da se jasno postavimo i ukažemo da smo svjesni grešaka iz povijesti, a ne da ih stalno pokušavamo opravdati.

Na kraju krajeva, svijet je 15.01.1992. jasno rekao što misli o modernoj, demokratskoj, samostalnoj Hrvatskoj.


arca
16.06.2009 11:33 h
sponzorasu, pa ogradili smo se od rasnih zakona, svi po redu, jasno i glasno, nismo li?
Daljnja rasprava o Paveliću po meni služi u svrhu da se stvari postave u pravilan okvir. Po tumačenju tih zakona ispada da Pavelić nije izdao vlastiti narod, nego ga je štitio na način koji se u to vrijeme očigledno tolerirao.

Prema tome, preostaje nam razjasniti je li Pavelić (u duhu vremena) radio u ime interesa naroda ili svojih osobnih, ili nekih trećih, četvrtih, mješavine interesa, šatajaznam!?!????

Odnosno, prema tvom komentaru:
sponzoras
15.06.2009 15:22 h
Vi pretpostavljate da je Pavelić možda bio i prisiljen na taj potez. Ako je tako, onda je radio sebi u prilog a ne u prilog ljudi koji su živjeli na teritoriju NDH. Žrtvovao je ljude kako bi sačuvao svoje pozicije na čelu NDH, pri tom se pokoravajući i svojem savezniku Hitleru.
Pravi domoljub to nikada ne bi radio. Po meni, Pavelić je ispao samo obični oportunist koji se mudro sakrio iz krinke domoljublja, ne mareči o zaštiti ljudi u svojoj državi. Njegov potpis ispod rasnog zakona je dokaz.

Da ne bi bilo zabune, ponavljam: osobno, osuđujem sve zločine i zločince. Na da bismo ocijenili veličinu, težinu, obim itd. tih zločina, važan je kontekst.
U krajnjoj liniji, imao si pravo kada si rekao: ako je samo jedno židovsko dijete stradalo zbog nečijih ideala, u pitanju je zločin. Ništa ne može opravdati zločin, ni na pojedinačnoj, ni na lokalnoj (Tito, Pavelić i ostali), ni na sveukupnoj svjetskoj razini (Hitler, Staljin, to nam je poznato, ali Bush? U današnje vrijeme? Ajme majko..!!!!).

sponzoras
16.06.2009 11:57 h
Arca, ako gledamo na rasni zakon kao način koji se tolerirao u svrhu zaštite naroda, onda možemo u sličan kontekst staviti i rasizam u bivšim britanskim, francuskim, nizozemskim kolonijama,... jer se tada to smatralo u redu, pošto je sasvim bilo normalno da je bijeli čovjek superioran nad crnim.
Tek je kasnije kolektivna svijest porasla na viši nivo i takva mišljenja su odbačena, čak i zakonom zabranjeno iznošenje istih. Sve do današnjih dana, pa je tako rasizam jako osjetljiva tema i kazne su drakonske... ( znam to, vidio sam kad je žena dobila otkaz radi neslane rasističke šale na poslu). U mojem ugovoru u radu je pisalo jasno da se rasizam ne tolerira i da podliježe najstrožim sankcijama. Podsjećam, radilo se o britanskoj firmi, a zajedničko nama i Britancima je da imamo povijest rasizma... doduše oni puno, puno duže.
Represija ili demokracija? Ne, samo poštovanje i dignitet čovjeka.

Koji su motivi bili Ante Pavelića da privati i prekopira rasne zakone nacističke Njemačke? Kakva je prijetnja Hrvatskoj bila od strane Židova i Cigana ( uključujući njihovu djecu, žene, starce).. koja god, no jasno je da nije izabrao zapadnjačku demokraciju, već nacističku doktrinu pročiščavanja nacije od "nepoželjnih"..

Vrlo slično onome što smo vidjeli tijekom Domovinskog rata, politiku etničkog čiščenja u Bosni.



sponzoras
16.06.2009 11:59 h
A Bush je priča za sebe. Tu mogu samo reči "bravo američkom narodu!" što se riješio tog bolesnika.
Na Obami je još da se pokaže... pred njim je puno posla!

arca
16.06.2009 12:41 h
da, upravbo to: Koji su motivi bili Ante Pavelića da privati i prekopira rasne zakone nacističke Njemačke?

To je ono što bih ja voljela znati i što se nadam da će netko ovdje objasniti.

Uzgred, budući da si to zasigurno više upućen, zanima me kako se konkretno Britanija izjasnila po pitanju svoje prošlosti?


colonia.tino
16.06.2009 12:44 h
sponzoras. Ako bude američki narod čekao Obamu da raščisti sa prošlosti, bude se puno načekao.

Osobno je Obama u više navrata odbio otvoriti dosje BUSH, čime bi se dala mogućnost da eventualne istrage otpočnu, zadnji puta prije nekoliko dana. Nema kod američkih predsjednik prevelikih vrludanja, to je više manje politika kontinuiteta. U onom smislu, da je bivši predsjednik, uvijek predsjednik, i tako ga se poštuje, kod njih nije moguće da postoji netko poput Mesića, te da se na isti način obračunava sa mrtvim predhodnikom, narod bi takovoga odmah progutao.

Ne kažem da će Barackova politika biti ista, vjerujem da neće, jer je to gotovo nemoguće, ali da se neće ništa pokrenuti protiv Busha i ratnih ideologa, sasvim sigurno.

colonia.tino
16.06.2009 12:49 h
Glede " suđenja " u startu kao " odvjetnik " tražim da se odbiju ( kao dokaz ) bilo kakvi dokumenti nastali pod nadzorom komunističkog režima, niti je Tito mogao biti objektivan glede Pavelića, niti bi Pavelić bio objektivan u Titovom slučaju.
Još samo da nam je netko neutralan tko bi prosuđivao što se može prohvatiti kao dokaz i činjenica, a što je pak odraz osobnog afiniteta.

Kad osudimo poglavnika, red je kolega Otporas da otpočne suđenje Maršalu, Vi ga započinite u tom slučaju rado bi bila javni tužitelj ( državni odvjetnik ).

sponzoras
16.06.2009 12:59 h
broken, ne, svakako da se Obama neće baviti kopanjem po Bushevim greškama, mislim da ima više posla kako ih eventualno ispravio neke greške svojeg prethodnika, te na taj način indirektno dao do znanja što misli o Bushu i njegovoj politici.

sponzoras
16.06.2009 13:01 h
arca, o Britaniji i obračunavanju sa mračnom prošlošću ću pisati, neke stvari znam, no želim predočiti konkretne stvari kako ne bi bilo greške..

Domobran
16.06.2009 13:05 h
Poštovane kolege, procitao sam komentare i da ih je prevesti autentično na strane jezike, čitatelji - stranci - bi došli do zaključka da smo mi Hrvati uistinu uljudni i nadasve civilizirani ljudi. Zajednički polemiziramo o onome što nam je zajedničko, a mi, današnji naraštaji, mi smo samo naslijedili te zamršene stvari, koje su nam u najvećim slučajevima drugi nametnuli, te kamen bacili a ruku sakrili, kako bi mi danas tražili tko je manje a tko više kriv za jednu ili za drugu stvar.
Što se tiče ČASNOG SUDA do njega će doći, u to vas uvjeravam, kao što je hrvatski general Maks Luburić, Drinjanin, uvjeravao svoje vojnike i sljedbenike, da će netko iz ekipe OTPORA doći do slobodne Hrvatske ili sa mnom ili bez mene. Jer imamo ideju, kaže general Luburić.Tako i ja kažem, netko će doći do ovog ČASNOG SUDA, sa mnom ili bez mene, jer ideja je tu, samo je na nama da ju razradimo.
Cvrkut, vrlo dobra ideja. Prihvaćam ideju. Imam nešto podataka o tome. Kada se počme možemo to razvijati zajednički dok ne popunimo prazninu.
Hvala gospodine Mišetić. To stoji što ste rekli da je mala vjerodostojnost do njegova oživljavanja. Kao zreli ljudi i nadasve ljubitelji Hrvatske, pravde i ISTINE, na nama je dužnost da se to ostvari, kako nas nebi nadolazeći hrvatski novi naraštaji osudili i za nas rekli da: smo štuke pognuli glave i prešli preko tog mračnog poglavlla hrvatske prošlosti, a njima nismo ostevili građe kako bi se oni mogli što bolje snalaziti. Ruku na srce, zar mi koji smo se okupili oko ovog portala javno nemamo razloga(e) zamjeriti onim Hrvatima koji medju nama više nema, a iza sebe nisu ništa ostevili. Kako bi danas bilo lijepo da je Poglavnik nešto (konkretna) ostevio zapisano (osim njegova potpisa) i objesnio nama mlađima zašto je moralo doći do tog rasnog zakona. Zato čestitajmo sponzorašu da je pokrenio ovu točku, za koju sam osobno da se analizira do kraja, iz svih ugliva, a najmanje iz ugla mržnje i neke osvete.


sponzoras
16.06.2009 13:57 h
Hvala kolega Otporaš...Moram priznati da mi je drago kako je cijela diskusija krenula. Bitno je da se svi izdignemo iznad jeftinih krčmarskih prepucavanja i vrijeđanja bez obzira na točku gledišta i različitosti u razmišljanju, što je na žalost učestalo na ovom portalu, no eto, možemo i bez toga. Onako ljudski, civilizirano.
Naravno, pošto je ovo javni blog portal, moguće je da će se pridružiti i neki koji će pokušati i vrijeđanjem razbiti diskusiju, no i na to treba biti spreman i ignorirati takve pokušaje.

Koliko smo u stanju provjeriti vjerodostojnost dokumenata, ne znam, ovisno o dostupnosti izvora, a tko će u svemu biti neutralan sudionik, isto ne znam.. no imamo vremena.

Domobran
16.06.2009 14:18 h
sponzoras. Točno je što kažete: Bitno je da se izdignemo iznad jeftinih krčmarskih prepucavanja i vrijeđanja...Mi ćemo se izdići, jer nam je Hrvatska u interesu. A zajednički moramo raditi na tome da budno pratimo na one koji iz "velikog hrvatstva" žele među nas kost ubaciti. Mi imamo zadaću, i ja vam se osobno, kolega sponzoras, zahvaljujem, da nastavimo sa radom za otkrivanje ZLOČINA i pronalaženjem ISTINE. Mini ISTINA(E) neže smetati. Meni zločini smetaju. Idemo dalje.

Domobran
16.06.2009 17:11 h
Kolega Mišetić. Vaše bojazni glede ČASNOG SUDA su opravdane s gledišta ne hajnosti ljudi, u ovom slučaju nas Hrvata. Moja ideja je osnovati jedan ČASNI HRVATSKI SUD koji će potpuno biti neovisan (ne kao NDH) od državnog suda Hrvatske, kao na primjer ovdje u Ameriki, zadnji predsjednik Bush je osnovao posebni ured koji se zove "HOMELAND SECURITY" iako je postojala i postoji "FBI", što je znak da jedni druge nadziru. Državni Sud(ovi) uvijek rade za državu i moraju se prilagođavati državnim interesima. Sjetite se, ne znam koliko znate o tome, slučaja New Yorškog procesa Hrvatima u početku osamdesetih godina, u kojem je državni odvjetnik, tj. javni tužitelj Stuart Baskin bio potpuno pod utjecajem US ministarstva pravosuđa, a ovaj pod utjecajem Washingtona, tj. Bijele Kuće/vlade, koja je za interese Amerike tijesno suradjivala sa jugoslavenskom vladom iz Beograda, a ova Washingtonu dostavljala podatke o Hrvatima na sudu u New Yorku, a ovi iz Washingtona javnom tužiocu Baskinu, a ovaj federalnoj Sudkinji Konstance Motley, koja je bila 90% na strani javnog tužioca, iako 95% Amerikanaca misle da je njihov pravni sistem odvojen od države. Jest, kada država nije u pitanju. Oni Hrvati koji su bili na tom sudu to najbolje znaju. Zadnji od te New-Yorške grupe, je Ranko Primorac, oslobodjen je prije par godina.
Što se tiče sudjenja Srećka Rovera, pročitavši vaš komentar, odmah sam potražio te podatke i pronašao sam ih u "DRINI" br,1-3 1956 godine. Istina je što ste malo rekli o tome. Sada bih ja mogao o tome napisati i razloge i ishod tog suda. Samo bi oduzelo mnogo vremena za čitati našim dragim Hrvatima iz Domovine koji to prate. A vrijeme je novac, poslovica kaze. Pozdravlja vas Otporas.

sponzoras
16.06.2009 19:25 h
Susret Pavelića i Hitlera, dio filma...

http://www.youtube.com/watch?v=QlWRhZrUBqk&feature=related

arcanoid
16.06.2009 22:27 h
Otporaš. Sud časti, tužilaštvo, obranu možemo ovako vitrualno uspostaviti pa i porotu u bliku svih prisutnih. Možda i neke pouke i pravdu izvučemo ali mala je težina svega toga ako ostane samo na portalu.
Za pravo vjerodostojno rasvjetljavanje fame oko Pavelića, jedino na državnom nivou ima efekta.

matrixdc
16.06.2009 22:56 h
Umjesto "bistrenje pojmova" više bi priličilo "navlačenje majmuna"

Domobran
16.06.2009 23:05 h
arcanoid. Slažem se sa svime što ste rekli. Ja sam stavio "simbolicčno". Rijetki su slučajevi da je država pokrenula otvoranje nekih procesa, pogotovu ako je to u interesu države da do toga novog procesa ne dodje. Javno mnijenje/mišljenje prisili državu/vlast da do tog procesa dođe. Dragi kolega mi to možemo učiniti. To od nas traže naši budući naraštaji koji manje znaju o ovoj temi nego mi danas. Ja bih već sada mogao upriti prstom tko bi mogao biti protiv toga.
Kolega arcanoid ništa se preko noći nije riješilo niti dogodilo. Kinenska poslovica kaže: Šta čovjek treba najprije učiniti da pripješači 10.000 koraka. Odgovor je: napraviti prvi korak. Tako i ovdje. Ideja je tu. Prvi korak je tu. Okrivljenik (iako je već pedest godina mrtav) je tu. "Dokazi" su tu. Javni tužioci već poredani i čekaju. Porotu ćemo pronaći, pa ako ustreba uvest ćemo ih iz susjedne države Srbije. Mi smo tu. Dobra volja je tu. Ne želim da se "našeg" Pavelića smatra kao Tita. Danas je GN lokica odgovorila zippo da njezin Tito nije nikada bio sudjen te da nije kriv. Ja hoću da naš Pavelić bude sudjen i da se na sudu iznesu sva njegova krivična djela po kojima se može pronaći krivim ili biti oslobodjen. Osobno ću biti podjednako zadovoljan porotovom odlukom. Mislim da se razumijemo i radimo na tome da se ostvari za dobrobit sviju nas. Tada će nas svak cijeniti i poštivati, a ponajviše povijest.

arca
16.06.2009 23:57 h
otporaš, pa ako je stvar u tome da na ovom našem virtualnom sudu trebamo ocjeniti je li Pavelić u pravnom smislu (jer ovo je sud, makar i virtualni, zar ne?) kriv ili nije kriv, odgovor je vrlo jednostavan:

Nije kriv.

Obrazloženje: Pavelić je djelovao na osnovu zakona donešinih u pravnoj i regularnoj državi.
Mi se danas nad tim zakonima možemo i zgražati, no oni su bili punopravni i regularni. To je činjenica.

S Titom je druga stvar. Nakon uspostave njegove države postavljen je zakon koji je fiktivno regulirao ljudska prava i slobobode.
Fiktivno, naglašavam, jer pod okriljem istog počinjeni su nevjerojatni zločini.

Zaključak:

Pavelić je djelovao u okviru Zakona i na temelju ovlasti koje su njime regulirane.

Tito nije djelovao u okviru Zakona, nego suprotno njegovim stavkama.

S pravne strane u svakom sudskom procesu to bi bilo savršeno jasno, toliko da bi to i svaki početnik riješio bez problema.

sponzoras
17.06.2009 00:02 h
arca, točno, po toj logici ni Adolf Hitler nije kriv kada govorimo o stanju u Njemačkoj s kraja 30tih i za vrijeme 2. svjetskog rata, jer je donio rasne zakone koje je i sprovodio. Dakle, nije bilo kršenje zakona...

sponzoras
17.06.2009 00:06 h
ali.., mi ovdje pokušavamo utvrditi ulogu ustaškog pokreta u NDH i kreiranje hrvatske povijesti u hrvatskoj državi za vrijeme 2. svj. rata, te koliko je štete ili koristi Pavelićeva rabota nanijela Hrvatskoj u nastavku povijesti.

arca
17.06.2009 00:55 h
točno, zakonski nije. Moral je druga priča. I podosta ludila. I kalkulacije, manipulacije i drugih stvari.

E sad, bilo bi zgodno kalkulirati što bi bilo da se Pavelić nije spandžao s Hitlerom? Hrvatska bi svjedno bila zgažena od Hitlera i Mussolinija. I to je također činjenica o kojoj valja voditi računa.

Bi li broj žrtava u tom slučaju bio veći? Postoji li mogućnost da je Pavelić eventualno odabrao manje zlo?

Otporaš
17.06.2009 02:21 h
sponzoras. Bez sumnje uspjeli ste otvoriti jednu jako zanimljivu temu. Osobno nisam protiv razglabanja te teme. Naprotiv. Sve što bih ovdje zamolio, i to javno, GN i ostale da se o ovoj temo raspravlja trijezno i sa željom da saznamo o toj temi više nego znamo. Kako kažete da "mi (to mi se svidja "MI", moja opaska) ovdje pokušavamo utvrditi ulogu ustaškog pokreta u NDH i kreiranje (činjenica,moja opaska) hrvatske povijesti u hrvatskoj državi (NDH, to mi se dopada, jer je bila uistinu Hrvatska Država a ne Španjolska ili Kinenska ili nečija druga,moja opaska) za vrijeme 2. svj. rata..."
Ali, kolega sponzoras, kolegica arca, je u potpunom pravu kada kaže da se treba kalkulirati: "šta bi bilo da se Pavelić nije spandžao s Hitlerom"? E to je ono što uistinu mi Hrvati trebam vrlo dobro proučiti, i to iz već odigranih činjenica koje mi više ne možemo mjenjati niti izmjeniti. Ako ste pomno pratili opise generala Drinjanina, mogli ste iz prve ruke uočiti kuda je vodila tadašnja politika koja je dominirala u Hrvatskoj, tj. politika HSS-e. Poznato je da Maček nije htio rata, tj. htio je status quo, sačuvanje Jugoslavije. Poznato je da je Jugoslavija stupila Trojnom Paktu kojeg je potpisala 25 ožujka 1941 god., a dr. Maček, kao ministar jugoslavenske vlade, dao privolu i poslao svojeg ministarskog kolegu Cincara Markovića da potpiše taj pakt u ime jugoslavenske vlade. Prije nekoliko brojeva u temi USTAŠTVO general Drinjanin piše kako je našao na Mačekovu stolu u spavaćoj sobi poklonjeni pištolj direktno od Hitlera, s molbom da preuzme vlast/kormilo Hrvatske Države. Maček je zadržao pištolj a odbio je uzeti kormilo Hrvatske Države u svoje ruke, sve u interesu spašavanja Jugoslavije.
Eto šta bi bilo da nije bilo dra. Ante Pavelića, Poglavnika. Jugoslavija bi ostala Jugoslavija. KPJ je po naredjenju Staljina i Moskve već počela pozivati svoje sakrivene komunističke ćelije na ustanke. Banovina Hrvatska bi bila samo na papiru. Seljačka Zaštita pod vodstvom dra. Mačeka bi se stopila pod zapovjedništvo pukovnika Draže Mihailovića, a Zaštitari, tj. hrvatskim vojnicima koji bi bili u Zaštiti nabila bi im se srpska šajkača na glavu, stupali bi pod srpskom zastavom, pjevale bi se srpske solunske pjesme, svirala bi se himna Ej Slaveni, itd. To bi bio konac NAŠE SLAVE DJEDOVINO!

colonia.tino
17.06.2009 10:52 h
Teško je o tome razgovarati čisto pravno gledano, jer nacistički pokret je doživio svoju pravnu osudu i u Nunbergu. Da je bio živ i Hitler bi bez dvojbe bio bi osuđen na smrt. Ali čak i da nije bilo tog procesa, srećom bilo je, ne bismio imali nikakve dvojbe o naravi nacizma, neznam zašto je teško shvatiti da jedan desni intelektualac, građanin, ili novinar, obični mali čovjek, sasvim svejedno, može biti žestoki protivnik komunizma, a da ga odmah ne etiketiraju fašistom, iako istodobno žestoki protivnik fašizma? Takvo razmišljanje mi nikada nije bilo jasno. Poznato je da ostaci totalitarnog mentaliteta sve one koji se s njima ne slažu, pogotovo ako su desne orijentacije, proglašavaju fašistima, što vidimo iz pisanja nekoliko nesretnika i na ovom portalu, to je tužno, koliko i tragikomično.

Paveliću se nikada nije sudilo, ako naravno ne smatramo da su komunistički sudovi vjerodostojni, na njima je osuđen i potpuno nedužni čovjek, Alojzije Stpinac. Zato je i hrvatska država nakon uspostave, 1992. godine poništila proces Alojziju Stepincu, te ga rehabilitirala, da ne govorimo o Crkvi, Crkva ga nikada nije ni osudila.

Mi sigurno ovdje nećemo dokazati Pavelićevu nedužnost, ali ćemo pokušati vidjeti u kojem kontekstu se sve to dogodilo i zašto se to sve pobogu dogodilo. Zar je doista moralo tako biti ?

sponzoras
17.06.2009 12:03 h
Broken, u mojem slučaju deklariranje kao lijevo orijentiranog građana često završava etiketiranjem "komunist", "postkomunist" i sl... što je odraz neznanja iili nedostatka želje da se znanje absorbira. Ljevica je sastavni dio svake demokracije, pa i one koja nema komunističku prošlost.. no to eto, nekima nije i neće biti jasno. A bar danas je lako sebe educirati!

Naravno da se neću složiti sa nekim desnim stajalištima, no niti zagovaram totalitarizam, što pak je zajednička odlika ekstremnih lijevica i desnica. Dakle, ekstremizam i radikalizam je out!

Zašto se Pavelić priklonio Hitleru i nacističkoj ideji? Možemo nagađati ili pretpostavljati.Naime, bitno je razlučiti sukob Ustaša i Četnika u Hercegovini, razloge zašto je ustaški pokret nastao kao odgovor na četničko nasilje, te objasniti odluku da se hrvatski narod pročisti od "nepoželjnih" Židova i Cigana, ali i onih Hrvata koji nisu prihvatili ustaški zakon. A pročiščenje je dolazilo u obliku zatvaranja i likvidiranja.
Moguće je da je Pavelić prihvatio Hitlerovu ideju iz razloga da zaštiti čistu hrvatsku rasu, na uzoru
na ideju koju je sprovodio Hitler u Njemačkoj, no time je potpisao lišavanje slobode i smrtnu kaznu onim Hrvatima
koji nisu po njegovom zakonu bili dovoljno, Hrvati! Dakle, tu se radilo o čistom žrtvovanju ljudskih života u ime ideje. Ali čije, Paveličeve ili Hitlerove?

Daljnje udovoljavanje Hitleru je jasno iz činjenice da su vojnici NDH sudjelovali u napadu na Rusiju o čemu postoje
dokumenti pa čak i video snimke. Znamo da su Hitler i Staljin poptisali pakt o nenapadanju, koji je Hitler kasnije
prekršio pa je došlo do sukoba dva totalitarna režima, nacističkog i komunističkog.
NDH je između ostaloga objavila rat i SADu! Je li to bila želja Paveliča? Nekako nisam previše uvjere u to, mislim da je to bilo po nalogu njegova šefa Adolfa! No možda griješim... ali ako se Pavelić borio protiv komunista i četnika u ime slobodne Hrvatske, kako onda tu objasniti i objavljivanje rata zapadnim silama koje su bila treća strana, a sam Pavelić ih je odabrao kao svoje neprijatelje..

Otporaš
17.06.2009 12:16 h
broken, Točno je što ste rekli. Mi Hrvati smo drugačiji od drugih naroda. I neka smo! Zato nam treba jedno vremensko razdoblje malo poduže za preodgoj, jer smo kroz stoljeća plovili u tuđim vodama/idejama i nestajali pod imenima kao stranci u svojoj vlastitoj rođenoj zemlji Hrvatskoj.
Komentator Mišetić je spomenuo da bi bila mala vjerpdpstpjnost njegova oživljenja,tj. ČASNOG SUDA, te je spomenio SUD U DIASPORI SREĆKA ROVERA. To me je odmah potaklo da potražim dokumentaciju o tome i, fala dragome Bogu, pronašao sam ju. Ishod sudskog izvještaja je jako dugačak. Ja ću samo iznijeti sažeto, u kratkim crtama, šta je bilo, da se nikada ne zaboravi tadašnja, prije 50 godina i više, pismena tehnika dopisivanja, pošta zračnim ili morskim putem, rijetko telefonske veze, ali ipak se uspijelo. Po svoj prilici, tadašnji Hrvati koji su taj SUD ČASTI za specifičnu stvar stvorili, danas više nisu na životu, ali su iza sebe ostevili jednu nadasve veliku vrlinu hrvatske tradicije poštenja, gdje su se držali one: AKO HOĆU LAKO ĆU, AKO NEĆU KAKO ĆU!
Pok. Srećko Rover je bio vodič jedne skupine hrvatskih vojnika koji su u " AKCIJA DESETI TRAVANJ " pošli u domovinu se prikljuciti već postojećim postrojbama u hrvatskim šumama koji su se borili za oslobodjenje Hrvatske. Ozna ih je uhapsila kao i sve ostale skupine. Na sudu u Zagrebu 1948. godine bilo je nedokazani priča da ih je izdao Srećko Rover "BIMBO". To je bila jedna vrlo produktivna Oznaška smicalica kako zavaditi ostale Hrvate u emigraciji. U to poslljeratno vrlo ne snalazeće vrijeme za razbacane Hrvate po svijetu, ta Oznaška smicalica je pala na plodno polje, posijala sumnju među Hrvate, tako ih svadila i polarizirala. Sumnja je pala na Srećka Rovera da je špijun, da radi za Oznu i da je on taj uz još jednog Zlatara koji su svoje drugove izdali i predali u ruke Ozne. Pošto je Srećko Rover pristupio Ustaškom Pokretu još davne 1939. godine i bio je medju prvim Ustašama koji su umaršlirali u Sarajevo 23 travnja 1941 god., kao i medju prvima u osnutku Crne Legije. Kao takav bio je poznat kao jedan odvažni hrvatski Domoljub i borac. Na sve te negativne glasine protiv Srećka Rovera i sami Poglavnik je povjerovao Oznaškim smicalicama, te isključio istoga iz ustaških redova i javno ga preko novina optužio kao izdajnika. Na ovu odluku Poglavnika general Maks Luburić je energično prosvjedovao, što je, uz podjelu Bosne sa Stojadinovićem, uzrokovalo razlaz između ova dva hrvatska velikana.
Tada je na incijativu generala Luburića bio stvoren ČASNI SUD od osoba i sa jedne i sa druge strane. Sud naravno nije imao nikakove juridističke snage, ali je svakako imao dovoljno moralne snage da shladi poljuljale duhove medju Hrvatima, koliko toliko.
Kada je preživjeli iz Kavranove Grupe, Ivan Prusac napisao 1967 godine knjigu "TRAGEDIJA KAVRANA I DRUGOVA" u njoj je donekle rasvijetlio ulogu "BIMBO" kao vodič i jasno podvukao da je Srećko Rover nevin.
Eto šta može jedan simbolike radi ČASNI SUD napraviti. Mi danas u kompjutorsko doba možemo kamokud više i efikasnije napraviti, i, možda, za primjer biti prvi u svijetu koji su takvo nešto napravili.
Ja ću nastaviti završiti opise generala Drinjanina o "Povodom smrti dra. V. Mačeka" ubrzo, te ću iznijeti svima na uvid moj mali nacrt kako ja to zamišljam, kojega bi svi zajednički trebali srediti i urediti kao jednu lijepu curicu za vjenčanje. S poštovanjem, pozdravlja vas Otporaš.

colonia.tino
17.06.2009 12:35 h

Idemo od Rusije sponzoras. U napadu na Rusiju sudjelovao je veliki broj ljudi ( gotovo iz cijele Europe ), čak je Britanija ( preko kraljevske obitelji ) sakupila velike dobrovoljačke postrojbe koje bi se pridružile Hitlerovoj kampanji proti SSSR-a., Churchil, koji nije volio Staljina, ali nije htio rušiti savezništvo, je to stopirao u zadnji trenutak .

U Americi, Joseph Kennedy ( otac predsjednika Kennedya, koji nije bio oličenje dobra kako to povijest romantično želi reći, s ozirom da mafija nikada nije ima veći utjecaj na društvo nego za njegovo vrijeme, pa čak i na WHITE HOUSE ) je predlagao Roosveltu i Hooveru ( najmoćnijem Amerikancu 20 stoljeća ) da se udruže sa Hitlerom. Da nije bilo napada na Poljsku i rata sa Europom, Hitler bi lako našao saveznika u SAD-u ali i Britaniji,. Da li bi u tom slučaju njegov režim bio manje zločinački ? Naravno da ne bi.

Rasni zakoni silom su nametnuti Hrvatskoj, međutim za to nema opravdanja, po meni Pavelić je trebao u šumu, slijedilo bi ga 90 posto Hrvata a na kraju rata Hrvatska bi postojala, time bi uništio relativno ništavan Titov pokret u svom samom početku ( u početku bilo je tek stotinjak fanatika u tom pokretu ). Međutim, bilo je tako, kako je bilo. Naravno, sukobi četnika i ustaša na Drini i Hercegovini nešto su drugo od režima, režim je bio preslikan iz Berlina, nažalost, prislino, ali onda se trebalo boriti gerilski, a ne pristajati na to. NDH ne bi postojala i bila bi uništena da je Pavelić odbio Hitlera, ali bi postojala Hrvatska nakon rata, a Pavelić bi bio hrvatski De Guele.

Jasno da etiketirati nekoga fašistom ili komunistom zbog drugačijeg mišljenja nije u najmanju ruku koretno, ti vrlo dobro znaš, kako smo se postavili prema tome.

Ne samo da je ljevica u demokraciji legitimna, ona je neophodna, bez demokratske ljevice demokracije nema. Ja se nadam da ćeš ti kao intelektualac se također znati postaviti prema onima koji bi mene ili nekog sličnog etiketirali kao fašistu, te bi bilo super kada bi ti u svom tekstu iznio vlastiti stav prema drugom totalitarizmu, drugom zlu ( u komentarima si to učinio, svaka čast ), Titovom režimu. Naime, tebi je sigurno jasno kakav je to režim bio i tko je najodgovorniji za njegovu provedbu.

Domobran
17.06.2009 12:36 h
sponzoras. Skoro bih se zakleo da nas isti jadi muče: zašto ovo, zašto ono. Zašto je Pavelić objavio rat Ameriki? Taj čin se mora do temelja analizirati. Poznato je kada netko nekome objavi rat, da se tada sukobljuju dvije vojske i evo ti krvi do kljena, mesa na vagone i ruševina sela i gradova. To je prva i logična činjenica. Druga činjenica je ta da nikada nije došlo do vojničkih sukoba izmedju dvije "zaraćene" vojske, američke s jedne i hrvatske s druge strane.
Šta je u stvari bilo, to sam tek shvatio u početku 1968. godine dok sam još živio u Parizu. Tada je Henry Kissinger kao šef američke diplomacije, s jedne strane, i medjunarodni pritisak s druge strane, sazvao konferenciju za MIR izmedju južnog Vjetnama i USA, bez dozvole pristupa Vijet-Kongu u toj konferenciji. Amerika ne želi da Vijet-Kong sudjeluje jer ga Amerika ne priznaje. Koga Amerika ne priznaje, s njim ne želi ni razgovarati. Mi Hrvati to najbolje znamo, jer nas nitko nije htio priznati te s nama ni razgovarati. Tada je Vijet-Kong navijestio rat Ameriki i na taj način ju prisilio na razgovore i pregovore. Kako Amerika nije htijela priznati Hrvatsku 1941 godine, vlada NDH je vjerojatno znala za te medjunarodne diplomatske poteze kojima se sve diplomacije svijeta služe, pa je jednostavno, simbolički, navijestila rat Ameriki, kao što i mi nastojim simbolički osnovati ovaj ČASNI SUD.

sponzoras
17.06.2009 12:58 h
Za sada moram samo reči da antifašistički pokret nije bio ništavan i svakako je bio reakcija na zlo nacizma koje se nadvilo nad Europom. Samo za ilustraciju Iz Međimurja je masa ljudi zbjegla pred mađarskim nacistima u područja Kalnika i tamo osnovala odrede koji su se borili protiv nacista. Moj djed kao 20 godišnjak je prisilno regrutiran u mađarsku vojsku i poslan u Sibir, s obzirom da je živio tik do granice i imao je mađarsko prezime.
No, tema NOBa je sasvim nešto drugo i toga ćemo se svakako detaljnije dotaknuti.. za sada ne bih rastegao temu previše.

Što bi bilo da se Pavelić odmetnuo u šume i suprotstavio se nacistima? Eh sad, iz ove pozicije teško je o tome govoriti, kao i što bi bilo da je prihvatio suradnju lojalnih Srba u NDH koji su nakon 10.4.41. sami ponudili suradnju... no Pavelić ih je odbio i diskriminirao.
Nije li i sam Budak u Gospiću izjavio da trećinu Srba u Hrvatskoj treba pobiti, trećinu raseliti a trećinu pokrstiti?

colonia.tino
17.06.2009 13:22 h
Ne, u početku Titov pokret nije raspolagao sa više od 100-tinjak ljudi, ali je antifašistički pokret bio jak i jačao je u Dalmaciji pogotovo, tak kasnije sve je stavljeno pod isti nadzor. Ja nikada ne poistvjećujem antifašizam sa komunizmom.
Što bi bilo, kad bi bilo, da bi bilo - nije bilo, pa se slažem da je iracinalno o tome rezmišljati.

arca
17.06.2009 14:58 h
citat:
Rasni zakoni silom su nametnuti Hrvatskoj, međutim za to nema opravdanja, po meni Pavelić je trebao u šumu, slijedilo bi ga 90 posto Hrvata a na kraju rata Hrvatska bi postojala...

Dobro zvuči, ali pitanje je, bi li to bilo 'tehnički' izvedivo? u tom slučaju morao bi se istodobno boriti protiv nacista i Srba, budući da se s njima nije htio spanđati. Onda bi nacisti osim Židova i Cigana tamanili i odmetnute Hrvate, a njihove obitelji slali bi u konc logore. Koliko bi to tek žrtava bilo?

Meni izgleda da je kad sve skupa zbrojiš, negdje morao pregrist....


sponzoras
17.06.2009 15:18 h
Mogao je, da...isto tako preuzeti kontrolu nad antifašističkim pokretom da je htio.. pa i prihvatiti suradnju lojalnih Srba.
Pri tom ne smijemo zaboraviti da nisu svi Srbi ni tada bili od reda četnici. A ni činjenicu da je unutar Kraljevine SHS, Hrvatska i prije NDH uspjela izboriti svojevrsnu autonomiju, korak bliže samostalnosti.
Možda, kažem možda, da je Pavelić stao na stranu antifašista i prigrlio lojalne Srbe i Židove, tko zna kako bi tijek povijesti tekao dalje...
Međutim stao je na stranu ultimativnog zla, a to zlo je pobijeđeno...
Da je nacizam kojim slučajem pobijedio, možete li zamisliti kako bi današnja Europa izgledala, očiščena i filtrirana od nepoželjnih. Nekako sumnjam da bi mi sada ovdje razglabali o demokraciji i ljudskim pravima.
Bojim se da mnogi od nas ne bi ni bili rođeni.

arcanoid
17.06.2009 22:39 h
sponzoras. Pavelić je na samom kraju rata, dok se već nazirao ishod imao priliku priječi na stranu saveznika ali eto, nije to napravio. Zvali su ga a odbijanjem je napravio veliku grešku. Povijest bi se danas inače drugačije čitala.
Kao prvo, Jugoslavija se ne bi osnovala bez obzira na svoje avnoje, zavnohe i kojekakve deklaracije. O njemu se ne bi moglo govoriti kao o pripadniku nacizma ili fašizma bez obzira na ono što je napravio. Tito ne bi mogao manipulirati s prvim izborima i uspostaviti komunističku diktaturu. Blajburg se ne bi dogodio jer ne bi bilo potreba za zbjegom naroda pred partizanima.
Greška što je ostao dosljedan Hitleru umjesto da se preobukao kao svojedobno četnici. Danas ne bi imali potrebu kopati po NDH jer bi povijest bila već ispravno napisana. Ovako su je pisali pobjednici kao i uvijek a vidim kako su ju napisali. Veliki dio naroda ne zna pravu podlogu svega i duboko usađenu krivnju zbog ustaša. Pa 45 godina su nas komunisti kljukali onako kako su htjeli.
I još nešto Sponzoras, pitam se koliko ih do danas nije rođeno obzirom da se Blajburg dogodio?


Domobran
17.06.2009 23:51 h
arcanoid. Upravo tako. Imao sam na umu se toga dotaknuti sto nije rečeno da neću kada dodje vrijeme. Moja je supruga francuskinja skoro, približava se, pedest godina. Često puta smo imali "Kačićev ugodni razgovor" o Marsalu Petain-u koji je bio saveznik Hitlera. Mnogi Francuzi ga ne voli poradi tih veza sa Hitlerom. Kada je Francuska oslobodjena 25 kolovoza 1944. godine, Petain je pao u nemilost. Kasnije je bio uhićen i sudjen za sva stradanja i pokolje u Francuskoj. Sud je dugo trajao. Njegova obrana je bila da se on nije mogao oprijeti Hitlerovoj vojnoj sili, a da bi spasio što više francuskih života, odlučio se je na suradnju s Hitlerom. Mnogi ti spašeni Francuzi su kasnije otišli u Francuski Narodni Otpor, La Resistance Francaise, i generalu De Gaulle-u pomogli osloboditi Francusku. Ta njegova tvrdnja se je uveliko uzela u obzir i on je, Marsal Petain, bio oslobodjen svake krivnje 1951. godine.
Dragi kolega arcanoid to je upravo to što ja hoću, a po komentarima vidim da su i drugi mnogo zainteresirani, stvoriti jedan ČASNI SUD, optužiti dra. Antu Pavelića, napraviti optužbu protiv njega, baziranu na svim onim krivičnim djelima koji bi mogli imati pravnu podlogu. Čim ja završim opise generala Drinjanina, ne bih ih želio izostaviti, pripremiću osobno jednu optužbu protiv dra. Pavelića, dati ju svima vama na uvid, pregled, na izmijenu i popunjanje, sve dok se svi ne složimo i zaključimo zajednički da se svi slažemo. Tada će nam to biti službeni dokumenat po kojem ćemo se ravnati i do kojeg ćemo se svi zajednički držati.

sponzoras
18.06.2009 08:27 h
Da, zanimljiva je ta činjenica kako Pavelić nije i po drugi put "kompromitirao" sebe i pokušao po drugi put raditi nešto za svoj narod. Ovdje tvrdite da je pakt sa Hitlerom bio na nekin način izbjegavanje manjeg zla, a kada je bilo očito da će saveznici razbiti naciste, Pavelić nije opet u ime svog naroda napravio korak koje je mogao, preći na stranu saveznika.... tko zna, vrlo je moguće da se tada Bleiburg ne bi ni dogodio. ??
Koje su to strasti i vjerovanja nagnale Pavelića da ne zaštiti svoj narod pred sudom pobjednika rata?
Na kraju krajeva, tko zna da li bi bio pobjednik i drugačije interpretiran u povijesti da je to učinio.
Nitko normalan danas ne odobrava masovni pokolj Japanaca u Hiroshimi i Nagasakiju, ni u SADu ni u svijetu, a opet taj čin je zaustavio rat.

Domobran
18.06.2009 14:00 h
sponzoras. Vi dobro zborite, ali kako to promijeniti, danas, poslije skoro 70 godina. Mi to iz današnjeg ugla gledamo, što je u jednu ruko dobro. Da smo tada, u to doba, živjelu tu, sa tim izmješanim vojskama, do zubi naoružana, gdje se nije znalo tko pije ni tko plaća, tada bi se mi svrstavali u one tabore/grupe koje bi nam najviše odgovarale; vi bi po svoj prilici otišli u partizane NOB a ja u hrvatsku vojsku HOS, kao što je to bio slučaj u prošlom Domovinskom ratu. Teško je ostati (biti) ravnodušan u takovim okolnostima.
Nami su, dragi moj kolega sponzoras, naši očevi ostevili jedan VELIKI SVEŽANJ zamršenih zagonetkih u kojima se danas skoro ni ne snalazimo. Ako ćemo zajedno živjeti u zajedničkoj zemlji Hrvatskoj, onda je neminovno potrebno da i zajednički prilazimo tom SVEŽNJU neriješenih zagonetka i pronadjemo tko je bio manje a tko više kriv k pristupu NOB i HOS i zašto su se borili jedni a zašto drugi. To je imperativ svega i spreman sam podmetnuti moja, već ostarijela, leđa i priključiti se onim Hrvatima sa dobrom voljom u pronalasku odgovora.

Bobani
29-09-2013, 04:33
PROCES PROTIV POGLAVNIKA

Donosim ovdje jedan dijalog između GN što je tada na portalu javno.com značilo "Građani Novinari". Ja sam tada, kako ćete i po datumu vidjeti kada je to bilo, imao osobnu stranicu na ovom portalu HRVATSKA I USTAŠTVO. Kako je za mnoge ta tema bila kontroverzna i na kontroverzne komentare sam stavio ovo dolje priloženo da bi bilo dobro pokrenuti jedan PROCES PROTIV POGLAVNIKA‏.kako se još nikada nije nigdje niti pokrenuo niti održao bilo kakv proces proti Poglavnika, to pitanje i i dandans otvoreno i još uvijek aktualno. Zato pročitajte ove razne kometare raznih mišljenja i raznih komentatora. Otporaš.


HRVATSKA I USTAŠTVO (52) (posebni prilig (bistrenje pojmova)

Ja sam za Hrvrvatsk Državu u kojoj ima mjesta svakome Hrvatu koji je voljan se žrtvovati za slobodu Hrvatske, a ne za ovaj ili onaj politički režim, kaže Maks Luburić, general Drinjanin.
(1) Molim cijenjenje GN kao i sve koji prate ove opise i temu USTAŠTVO da uzmu u obzir da bi zadnji br. 50 trebao biti broj 51. Potkrala se pogreška u tipkanju koju nisam primijetio. Kada sam primijetio bilo je već kasno.

(2) Obzirom na komentare koji su proizišli u temi USTAŠTVO povodom rasizma i rasističkih zakona koji su postojali za vrijeme NDH a koje je potpisao Poglavnik dr. Ante Pavelić, za koje se je malo ili nimalo čulo, a za sigurno tim istim rasističkim zakonima se do danas nije prišlo sa pravničke strane, te zahvaljujući kolegi sponzorašu što je pokrenuo ovo, koliko vruće toliko i zagonetno, pitanje. Također ovdje nadodajem da je Odredba Rasnih Zakona ukinuta 3 svibnja 1945.


(3) Nije tajna ovdje spomenuti da je srpska kraljevska vlada dra. Antu Pavelića dva (2) puta osudila na smrt, i to u odsustvu i bez njegova sudjelovanja na suda.

(4) Treći put francuska vlada ga je takodjer, poslije atentata na kralja Aleksandra jugoslavenskog, osudila na smrt u odsustvu.

(5) Predlažem da mi GN (u to vrijeme kratica GN je značila "Građani Novinari", mo, Otporaš) koji sebe smatramo iskrenima i nadasve poštenima, osnujemo jedan, simbolike radi, ČASNI SUD, koji bi trebao djelovati onim načinima kojima se služe pravni sudovi, te pripremiti optužnicu protiv dra. Ante Pavelića, staviti njegovo ime pred taj ČASNI SUD, razmotriti i razmatrati sva njegova krivična djela, iako bi to opet sve bilo po četvrti puta u odsustvu, barem bi u ovom slučaju bio naš hrvatski ČASNI SUD, na usporedbu prošlih sudova koji nisu bili naši hrvatski sudovi.

(6) Kao inicijator i pokretač ovog simboličnog pravnog postupka, predlažem GN kao glavni javni tužetelji, poput Jakova Blaževića kardinalu Stepincu: sponzora, matrix, lokica, kumjura ako već nije unutra, Janica, a sve se to može izmijeniti po zelji i potrebi vas sami tamo na terenu.

(7) Opet, kao inicijator i pokretač ovog simboličnog pravnog postupka, predlažem GN kao glavni odvjetnici obrane: broken, colonia.tino, arcanoid, zippo, a sve se to može izmijeniti po želji i potrebi vas sami tamo na terenu.

(8) Ja, Otporaš, stavljam se na raspolaganje i jednima i drugima za dostaviti im one materijale koje posjedujem a koji bi njima trebali za što bolje i svrhodnije sprovesti ovaj ČASNI SUD u djelo, a ne u neku lakrdiju, tako, kao zreli ljudi, usto i odgovrni, pročesljamo, procesuiramo do temelja ovu tabu temu, ili kako ju tko hoće nazvati, meni je svjedno, te dodjemo do zajedničke konačne točke, koju ćemo zajednički staviti, a sve ostalo poslije ovoga ostaviti povijeti i povjesničarima.

(9) Budimo civilizirani i slijedimo kurs civiliziranih naroda. Sjetimo se slučaja francuskog časnika Dreyfusa, koji je 1894 bio optužen kao špijun, te tek nakon njgove smrti, rodoljubni Francuzi su se potrudili, sastavili ovakav ili sličan ČASNI SUD, pročesljali sve: ZA I PROTIV, te stavili taj slučaj iza sebe, povjesničarima, tako da tim pocijepanim slučajem medju Francuzima rasterete nove naraštaje.

(10) Otporaš vas čeka. Hvala.
Objavljeno: 15.06.2009. u 18:07h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1556
dobra ideja,
arca
15.06.2009 19:46 h
no prije svega, trebalo bi utvrditi autentičnost tog dokumenta.
Bez toga o tome se možemo izjašnjavati samo teoretski, a bojim se da je to nedostatno. Naime, stranica s koje je prenesen link na taj dokument ili 'dokument' općenito je sumnjiva, što ostavlja mjesta mnogim dvojbama.
Kolega,
sponzoras
15.06.2009 20:22 h
odličan projekt.
Za početak mogu navesti da je cijeli rasni zakon NDH objavljen u "Hrvatskom Narodu", glasilu Hrvatskog Ustaškog Pokreta, u Zagrebu, broj 80., od 3.V.1941.
Na stranici www.crohis.com nalaze se mnogi dokumenti iz hrvatske povijesti, pa tako i dio rasnih zakona.... ne garantiram da je ovdje sve navedeno.
http://www.crohis.com/izvori/ustzk.pdf - potreban vam je PDF preglednik za čitanje.

Ako vam je lakše možete vidjeti kopiju zakona koju je administrator na stranici HSPa objavio.
http://hsp.makeforum.org/rasni-zakoni-u-ndh-t471.html
Korisno je reči da je izvor u ovo slučaju knjiga "Ustaša - dokumenti" (uredio P. Požar).

matrixdc
15.06.2009 20:22 h
srećom da nema trojbi ili nekih drugih sumnji :-))

sponzoras
15.06.2009 20:36 h
http://hr.wikipedia.org/wiki/Povijest_Nezavisne_Dr%C5%BEave_Hrvatske_(Matkovi%C 4%87)

Domobran
15.06.2009 20:40 h
arca. Potpuno se slažem, da treba prije svega utvrditi autentičnost tog dokumenta. I bez toga, arca, ja sam spreman učiniti što god čovjeku je moguće da se stvari stave na čistac. Ne tvrdim da postoji niti da ne postoji, ali je jako teško vjerovati - uzevši u obzir sve ono što se je na nas Hrvate svaljivali i natrpavalo u zadnjih 70 godina, da je Poglavnik dr. Ante Pavelić, kojeg je supruga, i to se službeno zna, bila čistokrvna hrvatska Židovka. Bilo je i drugih u Ustaškom Pokretu koji su bili na visokim položajima a bili su čistokrvni hrvatski Židovi. O tome je nedavno gracena13 pisala i to bi trebalo ponovno pročitati. Kako sam već rekao da sam spreman i bez toga dokumenta pokrenuti taj ČASNI SUD, koji će, tj. SUD, biti u nadležnosti da se taj dokumenat pronadje i njegova autentičnost utvrdi. Ja ovdje javno izjavljujem da sam za to da se taj SUD pokrene. Ja sam da se zločini procesuiraju, utvrde, u kojem procesuiranju će se koristiti i jugoslavensa i hrvatska iseljenička dokumentacija, sa jednim pritiskom na srpsku današnju vladu da nam dadne na raspolaganje sve one ratne dokumente koje je "Narodna vlast" pod potkroviteljstvom Ozne, Udbe, Rankovića, Djilasa, Koče Popovića, naravno i Tita i druih, odnijela iz Jasenovca, Zagreba kao i drugih mjesta. Tek Tada se može imati jedan autentični predled u ratne dogadjaje.
Poštovana kolegice arca dok ovo pišem u pismeni dokumenat gledam kojeg je iznio davno pok. Vlaho A. Raic u svojoj knjigi " SAVEZNICI I N.D.H " koja je izisla u Argentini davne 1950 godine. On u toj knjizi iznosi u tančine koliko je hrvatskog zlata, srebra i drugih stvari otišlo u Švicersku. Radi se o milijunima vrijednosti koje se još uvijek - možda - nalaze deponirane i zaboravljene u švicerskim bankama.
Poštovana kolegice arca vi ni slutiti ne možete koliko papira, tinte i laži se napisalo kako je Poglavnik pokrao hrvatsko zalato i utekao, kao što mu se pripisuje da je prodao Dalmaciju i Istru, a nikada nitko ne spominje gruntovni ugovor i prijepis te prodaje i koliki je u totalu bio iznos te prodaje. Onima koji još u te priče vjeruju, preporučujem da prouče RAPALSKI UGOVOR iz 1920 godine i tko je sve potpisao da Istra, Zadar i druga hrvatska područja službeno pripadnu susjednoj zelji Italiji. Eto, arca, zato sam da se sve na stol stavi: Tita, Pavelića, Rankovića, Luburića, Djilasa, Mačeka, Dražu Mihailovića i sve one vojvode i političke komesare,itd.


Domobran
15.06.2009 20:44 h
dakle. Slazemo se. Onda idemo dalje. Osnujmo ČASNI SUD. Ne ostanimo samo na čula vidjela kazala. Što je za osuditi, treba osuditi. Što je za poždraviti, treba poždraviti. Ja sam za oboje.

misetic@sbcglobal.ne
16.06.2009 02:23 h
Ustaštvo...Cestitat je OTPORAŠU na hrabrosti pri donošenju tekstova koji će bar djelomično ponukat i druge da se jave (i objave) dokumente koje posjeduju u svojim arhivima. Što vas budu više napadali to si ti ,OTPORAŠU, VIŠE U PRAVU. A što se tiče Vašeg prijedloga o SUDU..., mala je vjerodostojnost njegova oživljenja, jer i oni što danas vladaju našom Domovinom kako sude i osudjuju hrvatske generale Domovinskog rata, oslobodjajući vojnike okupatorsko- četničke aramade,možemo samo zamisliti kako bi presudjivali povijesnim dogadjajima naše povijesti prošlog stoljeća. O nekom SUDU U DIJASPIRI,...vjerojatno bi završio kao što je završio i sud šezdesetih kada se 'sudilo"
danas pokojnom Srećku Roveru.

arca
16.06.2009 08:00 h
ovako, pregledala sam linkove koje nam je @sponzoras ponudio. Doduše, ponešto nabrzaka, ali dovoljno da uhvatim bit.

Kako stvari stoje, čini se da su rasni zakoni donešeni kao odraz težnje da se zaštiti vlastita rasa od eksploatacije druge rase, te time ojača vlastiti integritet.

Jest, za današnje vrijeme to je prilično čudno razmišljanje. No opet, potrebu donošenja tih zakona ne možemo promatrati u duhu današnjeg stupnja svijesti. Ukoliko su narodi koji su živjeli u to vrijeme smatrali da su im takvi zakoni potrebi, onda su i donešeni.

Što pokušavam reći? Mi ovdje osuđujemo prošlost, no svijet je još dan danas pun kojekakvih ortodoksnih zakona (koji su itekako rasni)....primjerice Islamskih i Židovskih. Ti narodi i njihovi predstavnici očito smatraju da su im ti zakoni potrebni, upravo iz istog razloga zbog kojih su u NDH (i drugdje, to ne smijemo zaboraviti) doneseni zakoni o kojima danas raspravljamo.

No, to ipak baca ponešto drugačije svjetlo na stanje stvari.



cvrkut
16.06.2009 08:10 h
Gospon...Otporaš! Kada budete gotovi sa feljtonom o ustašama bilo bi dobro započeti feljton o četnicima. :)))))))))

cvrkut
16.06.2009 08:18 h
Mislim na četnike koji su sustavno naseljavani u našoj domovini ,a ne one prekodrinske.Svima je poznato da su najveće kriminalce i ubojice srbijanski političari naseljavali u Hrvatskoj i davali im plaće i dobra radna mjesta većinom u Udbi ,miliciji i srodnim zanimanjima.Tako su kriminalci i ubojice postajali polako elitaši bogateći se na "drukanjima" pa i ubojstvima Hrvata.Njihovi potomci sa sličnim predizpozicijama danas uživaju blagodati Zagreba ,ali sami se otkrivaju naročito na ovakvim mjestima (bloger.hr) gdje njihova mržnja prema Hrvatskoj najviše dolazi do izražaja zahvaljujući skrivanju iza raznih nickova.Ima ih i ovdje i zato ti čerstitam na ovom feljtonu i očekujem gore pomenuti feljton radi "ljudi" koji ne znaju tko su i što su...ili znaju.

colonia.tino
16.06.2009 08:44 h
Otporaš, evo kad ste me već spomenili za odvjetnika, ja prihvaćam, ne samo zato što smatram kako svatko ima pravo na obranu, na poštenu obranu i pošteno suđenje, već zato što to treba istjerati do kraja.
Isto tako, podržavam ono što je u zadnjemkomentaru napisao ( predložio ) cvrkut.
To bi bilo zanimljivo, samim time što Vi zbog bogatog životnog i svakog drugog iskustva sigurno imate više saznanja o tome, nego mi manje iskusni ljudi.( ars longa vita brevis )

sponzoras
16.06.2009 10:31 h
Arca...nedvojbeno je da je stanje svijesti bilo drugačije prije 70 godina nego li danas. Ne samo u Hrvatskoj nego zasigurno u bilo kojoj drugoj zemlji svijeta...
Međutim, nemojmo zaboraviti da su rasni zakoni NDH gotovo su bili prekopirani od nacističkih Nurnberških zakona koje je dobio sam Hitler. Taj je zakon nazvan ZAKON O ZAŠTITI NJEMAČKE ČASTI I KRVI.
Kod rasnih zakona NDH, samo je umjesto "njemački" definirani "hrvatski".

Ako ćemo se složiti sa Otporašem da je ustaški pokret dijelom nastao i kao odgovor na četnička ugnjetavanja u Hercegovini, onda je vrlo čudno da se u rasnim zakonima jasno definiraju Židovi i Cigani kao nearijevske rase i manje vrijedne u odnosu na arijevsku rasu. Naime, u njima ništa ne piše o Srbima ???
Dakle, jasnije je da se ovdje ne radi samo o borbi protiv srpske hegemonije i težnji da se zaustavi teror na Hrvatima ,već o težnji da se hrvatski narod očisti od nepoželjnih rasa, konkretno Cigana i Židova.

Svijet je osudio nacizam i zakone koji je taj nacizam donosio, te onih koji su bili potpisnici tih zakona. Sama Njemačka danas se vrlo jasno i transparentno distancira od svoje povijesti i osuđuje je. Njemačke je danas demokratska država koja se ne srami priznati da je u njezinoj povijesti bilo mračnih i turobnih razdoblja i to je jedini put naprijed.
Ako ćemo mi Hrvati, pokušavati opravdavati rasne zakone koje je donosio Pavelić, kao nešto nužno u to vrijeme, onda je po meni to samo korak nazad na štetu svih nas.
Ponavljam i ovdje, Hrvati generalno nisu genocidan narod i vrlo smo prijateljski nastrojeni, što mogu potvrditi mnogi stranci koji dolaze ovdje.
Ali da imamo mrlje u svojoj povijesti, to stoji. No imaju ih svi, i Amerikanci i Englezi i Francuzi... Bitno je da se jasno postavimo i ukažemo da smo svjesni grešaka iz povijesti, a ne da ih stalno pokušavamo opravdati.

Na kraju krajeva, svijet je 15.01.1992. jasno rekao što misli o modernoj, demokratskoj, samostalnoj Hrvatskoj.


arca
16.06.2009 11:33 h
sponzorasu, pa ogradili smo se od rasnih zakona, svi po redu, jasno i glasno, nismo li?
Daljnja rasprava o Paveliću po meni služi u svrhu da se stvari postave u pravilan okvir. Po tumačenju tih zakona ispada da Pavelić nije izdao vlastiti narod, nego ga je štitio na način koji se u to vrijeme očigledno tolerirao.

Prema tome, preostaje nam razjasniti je li Pavelić (u duhu vremena) radio u ime interesa naroda ili svojih osobnih, ili nekih trećih, četvrtih, mješavine interesa, šatajaznam!?!????

Odnosno, prema tvom komentaru:
sponzoras
15.06.2009 15:22 h
Vi pretpostavljate da je Pavelić možda bio i prisiljen na taj potez. Ako je tako, onda je radio sebi u prilog a ne u prilog ljudi koji su živjeli na teritoriju NDH. Žrtvovao je ljude kako bi sačuvao svoje pozicije na čelu NDH, pri tom se pokoravajući i svojem savezniku Hitleru.
Pravi domoljub to nikada ne bi radio. Po meni, Pavelić je ispao samo obični oportunist koji se mudro sakrio iz krinke domoljublja, ne mareči o zaštiti ljudi u svojoj državi. Njegov potpis ispod rasnog zakona je dokaz.

Da ne bi bilo zabune, ponavljam: osobno, osuđujem sve zločine i zločince. Na da bismo ocijenili veličinu, težinu, obim itd. tih zločina, važan je kontekst.
U krajnjoj liniji, imao si pravo kada si rekao: ako je samo jedno židovsko dijete stradalo zbog nečijih ideala, u pitanju je zločin. Ništa ne može opravdati zločin, ni na pojedinačnoj, ni na lokalnoj (Tito, Pavelić i ostali), ni na sveukupnoj svjetskoj razini (Hitler, Staljin, to nam je poznato, ali Bush? U današnje vrijeme? Ajme majko..!!!!).

sponzoras
16.06.2009 11:57 h
Arca, ako gledamo na rasni zakon kao način koji se tolerirao u svrhu zaštite naroda, onda možemo u sličan kontekst staviti i rasizam u bivšim britanskim, francuskim, nizozemskim kolonijama,... jer se tada to smatralo u redu, pošto je sasvim bilo normalno da je bijeli čovjek superioran nad crnim.
Tek je kasnije kolektivna svijest porasla na viši nivo i takva mišljenja su odbačena, čak i zakonom zabranjeno iznošenje istih. Sve do današnjih dana, pa je tako rasizam jako osjetljiva tema i kazne su drakonske... ( znam to, vidio sam kad je žena dobila otkaz radi neslane rasističke šale na poslu). U mojem ugovoru u radu je pisalo jasno da se rasizam ne tolerira i da podliježe najstrožim sankcijama. Podsjećam, radilo se o britanskoj firmi, a zajedničko nama i Britancima je da imamo povijest rasizma... doduše oni puno, puno duže.
Represija ili demokracija? Ne, samo poštovanje i dignitet čovjeka.

Koji su motivi bili Ante Pavelića da privati i prekopira rasne zakone nacističke Njemačke? Kakva je prijetnja Hrvatskoj bila od strane Židova i Cigana ( uključujući njihovu djecu, žene, starce).. koja god, no jasno je da nije izabrao zapadnjačku demokraciju, već nacističku doktrinu pročiščavanja nacije od "nepoželjnih"..

Vrlo slično onome što smo vidjeli tijekom Domovinskog rata, politiku etničkog čiščenja u Bosni.



sponzoras
16.06.2009 11:59 h
A Bush je priča za sebe. Tu mogu samo reči "bravo američkom narodu!" što se riješio tog bolesnika.
Na Obami je još da se pokaže... pred njim je puno posla!

arca
16.06.2009 12:41 h
da, upravbo to: Koji su motivi bili Ante Pavelića da privati i prekopira rasne zakone nacističke Njemačke?

To je ono što bih ja voljela znati i što se nadam da će netko ovdje objasniti.

Uzgred, budući da si to zasigurno više upućen, zanima me kako se konkretno Britanija izjasnila po pitanju svoje prošlosti?


colonia.tino
16.06.2009 12:44 h
sponzoras. Ako bude američki narod čekao Obamu da raščisti sa prošlosti, bude se puno načekao.

Osobno je Obama u više navrata odbio otvoriti dosje BUSH, čime bi se dala mogućnost da eventualne istrage otpočnu, zadnji puta prije nekoliko dana. Nema kod američkih predsjednik prevelikih vrludanja, to je više manje politika kontinuiteta. U onom smislu, da je bivši predsjednik, uvijek predsjednik, i tako ga se poštuje, kod njih nije moguće da postoji netko poput Mesića, te da se na isti način obračunava sa mrtvim predhodnikom, narod bi takovoga odmah progutao.

Ne kažem da će Barackova politika biti ista, vjerujem da neće, jer je to gotovo nemoguće, ali da se neće ništa pokrenuti protiv Busha i ratnih ideologa, sasvim sigurno.

colonia.tino
16.06.2009 12:49 h
Glede " suđenja " u startu kao " odvjetnik " tražim da se odbiju ( kao dokaz ) bilo kakvi dokumenti nastali pod nadzorom komunističkog režima, niti je Tito mogao biti objektivan glede Pavelića, niti bi Pavelić bio objektivan u Titovom slučaju.
Još samo da nam je netko neutralan tko bi prosuđivao što se može prohvatiti kao dokaz i činjenica, a što je pak odraz osobnog afiniteta.

Kad osudimo poglavnika, red je kolega Otporas da otpočne suđenje Maršalu, Vi ga započinite u tom slučaju rado bi bila javni tužitelj ( državni odvjetnik ).

sponzoras
16.06.2009 12:59 h
broken, ne, svakako da se Obama neće baviti kopanjem po Bushevim greškama, mislim da ima više posla kako ih eventualno ispravio neke greške svojeg prethodnika, te na taj način indirektno dao do znanja što misli o Bushu i njegovoj politici.

sponzoras
16.06.2009 13:01 h
arca, o Britaniji i obračunavanju sa mračnom prošlošću ću pisati, neke stvari znam, no želim predočiti konkretne stvari kako ne bi bilo greške..

Domobran
16.06.2009 13:05 h
Poštovane kolege, procitao sam komentare i da ih je prevesti autentično na strane jezike, čitatelji - stranci - bi došli do zaključka da smo mi Hrvati uistinu uljudni i nadasve civilizirani ljudi. Zajednički polemiziramo o onome što nam je zajedničko, a mi, današnji naraštaji, mi smo samo naslijedili te zamršene stvari, koje su nam u najvećim slučajevima drugi nametnuli, te kamen bacili a ruku sakrili, kako bi mi danas tražili tko je manje a tko više kriv za jednu ili za drugu stvar.
Što se tiče ČASNOG SUDA do njega će doći, u to vas uvjeravam, kao što je hrvatski general Maks Luburić, Drinjanin, uvjeravao svoje vojnike i sljedbenike, da će netko iz ekipe OTPORA doći do slobodne Hrvatske ili sa mnom ili bez mene. Jer imamo ideju, kaže general Luburić.Tako i ja kažem, netko će doći do ovog ČASNOG SUDA, sa mnom ili bez mene, jer ideja je tu, samo je na nama da ju razradimo.
Cvrkut, vrlo dobra ideja. Prihvaćam ideju. Imam nešto podataka o tome. Kada se počme možemo to razvijati zajednički dok ne popunimo prazninu.
Hvala gospodine Mišetić. To stoji što ste rekli da je mala vjerodostojnost do njegova oživljavanja. Kao zreli ljudi i nadasve ljubitelji Hrvatske, pravde i ISTINE, na nama je dužnost da se to ostvari, kako nas nebi nadolazeći hrvatski novi naraštaji osudili i za nas rekli da: smo štuke pognuli glave i prešli preko tog mračnog poglavlla hrvatske prošlosti, a njima nismo ostevili građe kako bi se oni mogli što bolje snalaziti. Ruku na srce, zar mi koji smo se okupili oko ovog portala javno nemamo razloga(e) zamjeriti onim Hrvatima koji medju nama više nema, a iza sebe nisu ništa ostevili. Kako bi danas bilo lijepo da je Poglavnik nešto (konkretna) ostevio zapisano (osim njegova potpisa) i objesnio nama mlađima zašto je moralo doći do tog rasnog zakona. Zato čestitajmo sponzorašu da je pokrenio ovu točku, za koju sam osobno da se analizira do kraja, iz svih ugliva, a najmanje iz ugla mržnje i neke osvete.


sponzoras
16.06.2009 13:57 h
Hvala kolega Otporaš...Moram priznati da mi je drago kako je cijela diskusija krenula. Bitno je da se svi izdignemo iznad jeftinih krčmarskih prepucavanja i vrijeđanja bez obzira na točku gledišta i različitosti u razmišljanju, što je na žalost učestalo na ovom portalu, no eto, možemo i bez toga. Onako ljudski, civilizirano.
Naravno, pošto je ovo javni blog portal, moguće je da će se pridružiti i neki koji će pokušati i vrijeđanjem razbiti diskusiju, no i na to treba biti spreman i ignorirati takve pokušaje.

Koliko smo u stanju provjeriti vjerodostojnost dokumenata, ne znam, ovisno o dostupnosti izvora, a tko će u svemu biti neutralan sudionik, isto ne znam.. no imamo vremena.

Domobran
16.06.2009 14:18 h
sponzoras. Točno je što kažete: Bitno je da se izdignemo iznad jeftinih krčmarskih prepucavanja i vrijeđanja...Mi ćemo se izdići, jer nam je Hrvatska u interesu. A zajednički moramo raditi na tome da budno pratimo na one koji iz "velikog hrvatstva" žele među nas kost ubaciti. Mi imamo zadaću, i ja vam se osobno, kolega sponzoras, zahvaljujem, da nastavimo sa radom za otkrivanje ZLOČINA i pronalaženjem ISTINE. Mini ISTINA(E) neže smetati. Meni zločini smetaju. Idemo dalje.

Domobran
16.06.2009 17:11 h
Kolega Mišetić. Vaše bojazni glede ČASNOG SUDA su opravdane s gledišta ne hajnosti ljudi, u ovom slučaju nas Hrvata. Moja ideja je osnovati jedan ČASNI HRVATSKI SUD koji će potpuno biti neovisan (ne kao NDH) od državnog suda Hrvatske, kao na primjer ovdje u Ameriki, zadnji predsjednik Bush je osnovao posebni ured koji se zove "HOMELAND SECURITY" iako je postojala i postoji "FBI", što je znak da jedni druge nadziru. Državni Sud(ovi) uvijek rade za državu i moraju se prilagođavati državnim interesima. Sjetite se, ne znam koliko znate o tome, slučaja New Yorškog procesa Hrvatima u početku osamdesetih godina, u kojem je državni odvjetnik, tj. javni tužitelj Stuart Baskin bio potpuno pod utjecajem US ministarstva pravosuđa, a ovaj pod utjecajem Washingtona, tj. Bijele Kuće/vlade, koja je za interese Amerike tijesno suradjivala sa jugoslavenskom vladom iz Beograda, a ova Washingtonu dostavljala podatke o Hrvatima na sudu u New Yorku, a ovi iz Washingtona javnom tužiocu Baskinu, a ovaj federalnoj Sudkinji Konstance Motley, koja je bila 90% na strani javnog tužioca, iako 95% Amerikanaca misle da je njihov pravni sistem odvojen od države. Jest, kada država nije u pitanju. Oni Hrvati koji su bili na tom sudu to najbolje znaju. Zadnji od te New-Yorške grupe, je Ranko Primorac, oslobodjen je prije par godina.
Što se tiče sudjenja Srećka Rovera, pročitavši vaš komentar, odmah sam potražio te podatke i pronašao sam ih u "DRINI" br,1-3 1956 godine. Istina je što ste malo rekli o tome. Sada bih ja mogao o tome napisati i razloge i ishod tog suda. Samo bi oduzelo mnogo vremena za čitati našim dragim Hrvatima iz Domovine koji to prate. A vrijeme je novac, poslovica kaze. Pozdravlja vas Otporas.

sponzoras
16.06.2009 19:25 h
Susret Pavelića i Hitlera, dio filma...

http://www.youtube.com/watch?v=QlWRhZrUBqk&feature=related

arcanoid
16.06.2009 22:27 h
Otporaš. Sud časti, tužilaštvo, obranu možemo ovako vitrualno uspostaviti pa i porotu u bliku svih prisutnih. Možda i neke pouke i pravdu izvučemo ali mala je težina svega toga ako ostane samo na portalu.
Za pravo vjerodostojno rasvjetljavanje fame oko Pavelića, jedino na državnom nivou ima efekta.

matrixdc
16.06.2009 22:56 h
Umjesto "bistrenje pojmova" više bi priličilo "navlačenje majmuna"

Domobran
16.06.2009 23:05 h
arcanoid. Slažem se sa svime što ste rekli. Ja sam stavio "simbolicčno". Rijetki su slučajevi da je država pokrenula otvoranje nekih procesa, pogotovu ako je to u interesu države da do toga novog procesa ne dodje. Javno mnijenje/mišljenje prisili državu/vlast da do tog procesa dođe. Dragi kolega mi to možemo učiniti. To od nas traže naši budući naraštaji koji manje znaju o ovoj temi nego mi danas. Ja bih već sada mogao upriti prstom tko bi mogao biti protiv toga.
Kolega arcanoid ništa se preko noći nije riješilo niti dogodilo. Kinenska poslovica kaže: Šta čovjek treba najprije učiniti da pripješači 10.000 koraka. Odgovor je: napraviti prvi korak. Tako i ovdje. Ideja je tu. Prvi korak je tu. Okrivljenik (iako je već pedest godina mrtav) je tu. "Dokazi" su tu. Javni tužioci već poredani i čekaju. Porotu ćemo pronaći, pa ako ustreba uvest ćemo ih iz susjedne države Srbije. Mi smo tu. Dobra volja je tu. Ne želim da se "našeg" Pavelića smatra kao Tita. Danas je GN lokica odgovorila zippo da njezin Tito nije nikada bio sudjen te da nije kriv. Ja hoću da naš Pavelić bude sudjen i da se na sudu iznesu sva njegova krivična djela po kojima se može pronaći krivim ili biti oslobodjen. Osobno ću biti podjednako zadovoljan porotovom odlukom. Mislim da se razumijemo i radimo na tome da se ostvari za dobrobit sviju nas. Tada će nas svak cijeniti i poštivati, a ponajviše povijest.

arca
16.06.2009 23:57 h
otporaš, pa ako je stvar u tome da na ovom našem virtualnom sudu trebamo ocjeniti je li Pavelić u pravnom smislu (jer ovo je sud, makar i virtualni, zar ne?) kriv ili nije kriv, odgovor je vrlo jednostavan:

Nije kriv.

Obrazloženje: Pavelić je djelovao na osnovu zakona donešinih u pravnoj i regularnoj državi.
Mi se danas nad tim zakonima možemo i zgražati, no oni su bili punopravni i regularni. To je činjenica.

S Titom je druga stvar. Nakon uspostave njegove države postavljen je zakon koji je fiktivno regulirao ljudska prava i slobobode.
Fiktivno, naglašavam, jer pod okriljem istog počinjeni su nevjerojatni zločini.

Zaključak:

Pavelić je djelovao u okviru Zakona i na temelju ovlasti koje su njime regulirane.

Tito nije djelovao u okviru Zakona, nego suprotno njegovim stavkama.

S pravne strane u svakom sudskom procesu to bi bilo savršeno jasno, toliko da bi to i svaki početnik riješio bez problema.

sponzoras
17.06.2009 00:02 h
arca, točno, po toj logici ni Adolf Hitler nije kriv kada govorimo o stanju u Njemačkoj s kraja 30tih i za vrijeme 2. svjetskog rata, jer je donio rasne zakone koje je i sprovodio. Dakle, nije bilo kršenje zakona...

sponzoras
17.06.2009 00:06 h
ali.., mi ovdje pokušavamo utvrditi ulogu ustaškog pokreta u NDH i kreiranje hrvatske povijesti u hrvatskoj državi za vrijeme 2. svj. rata, te koliko je štete ili koristi Pavelićeva rabota nanijela Hrvatskoj u nastavku povijesti.

arca
17.06.2009 00:55 h
točno, zakonski nije. Moral je druga priča. I podosta ludila. I kalkulacije, manipulacije i drugih stvari.

E sad, bilo bi zgodno kalkulirati što bi bilo da se Pavelić nije spandžao s Hitlerom? Hrvatska bi svjedno bila zgažena od Hitlera i Mussolinija. I to je također činjenica o kojoj valja voditi računa.

Bi li broj žrtava u tom slučaju bio veći? Postoji li mogućnost da je Pavelić eventualno odabrao manje zlo?

Otporaš
17.06.2009 02:21 h
sponzoras. Bez sumnje uspjeli ste otvoriti jednu jako zanimljivu temu. Osobno nisam protiv razglabanja te teme. Naprotiv. Sve što bih ovdje zamolio, i to javno, GN i ostale da se o ovoj temo raspravlja trijezno i sa željom da saznamo o toj temi više nego znamo. Kako kažete da "mi (to mi se svidja "MI", moja opaska) ovdje pokušavamo utvrditi ulogu ustaškog pokreta u NDH i kreiranje (činjenica,moja opaska) hrvatske povijesti u hrvatskoj državi (NDH, to mi se dopada, jer je bila uistinu Hrvatska Država a ne Španjolska ili Kinenska ili nečija druga,moja opaska) za vrijeme 2. svj. rata..."
Ali, kolega sponzoras, kolegica arca, je u potpunom pravu kada kaže da se treba kalkulirati: "šta bi bilo da se Pavelić nije spandžao s Hitlerom"? E to je ono što uistinu mi Hrvati trebam vrlo dobro proučiti, i to iz već odigranih činjenica koje mi više ne možemo mjenjati niti izmjeniti. Ako ste pomno pratili opise generala Drinjanina, mogli ste iz prve ruke uočiti kuda je vodila tadašnja politika koja je dominirala u Hrvatskoj, tj. politika HSS-e. Poznato je da Maček nije htio rata, tj. htio je status quo, sačuvanje Jugoslavije. Poznato je da je Jugoslavija stupila Trojnom Paktu kojeg je potpisala 25 ožujka 1941 god., a dr. Maček, kao ministar jugoslavenske vlade, dao privolu i poslao svojeg ministarskog kolegu Cincara Markovića da potpiše taj pakt u ime jugoslavenske vlade. Prije nekoliko brojeva u temi USTAŠTVO general Drinjanin piše kako je našao na Mačekovu stolu u spavaćoj sobi poklonjeni pištolj direktno od Hitlera, s molbom da preuzme vlast/kormilo Hrvatske Države. Maček je zadržao pištolj a odbio je uzeti kormilo Hrvatske Države u svoje ruke, sve u interesu spašavanja Jugoslavije.
Eto šta bi bilo da nije bilo dra. Ante Pavelića, Poglavnika. Jugoslavija bi ostala Jugoslavija. KPJ je po naredjenju Staljina i Moskve već počela pozivati svoje sakrivene komunističke ćelije na ustanke. Banovina Hrvatska bi bila samo na papiru. Seljačka Zaštita pod vodstvom dra. Mačeka bi se stopila pod zapovjedništvo pukovnika Draže Mihailovića, a Zaštitari, tj. hrvatskim vojnicima koji bi bili u Zaštiti nabila bi im se srpska šajkača na glavu, stupali bi pod srpskom zastavom, pjevale bi se srpske solunske pjesme, svirala bi se himna Ej Slaveni, itd. To bi bio konac NAŠE SLAVE DJEDOVINO!

colonia.tino
17.06.2009 10:52 h
Teško je o tome razgovarati čisto pravno gledano, jer nacistički pokret je doživio svoju pravnu osudu i u Nunbergu. Da je bio živ i Hitler bi bez dvojbe bio bi osuđen na smrt. Ali čak i da nije bilo tog procesa, srećom bilo je, ne bismio imali nikakve dvojbe o naravi nacizma, neznam zašto je teško shvatiti da jedan desni intelektualac, građanin, ili novinar, obični mali čovjek, sasvim svejedno, može biti žestoki protivnik komunizma, a da ga odmah ne etiketiraju fašistom, iako istodobno žestoki protivnik fašizma? Takvo razmišljanje mi nikada nije bilo jasno. Poznato je da ostaci totalitarnog mentaliteta sve one koji se s njima ne slažu, pogotovo ako su desne orijentacije, proglašavaju fašistima, što vidimo iz pisanja nekoliko nesretnika i na ovom portalu, to je tužno, koliko i tragikomično.

Paveliću se nikada nije sudilo, ako naravno ne smatramo da su komunistički sudovi vjerodostojni, na njima je osuđen i potpuno nedužni čovjek, Alojzije Stpinac. Zato je i hrvatska država nakon uspostave, 1992. godine poništila proces Alojziju Stepincu, te ga rehabilitirala, da ne govorimo o Crkvi, Crkva ga nikada nije ni osudila.

Mi sigurno ovdje nećemo dokazati Pavelićevu nedužnost, ali ćemo pokušati vidjeti u kojem kontekstu se sve to dogodilo i zašto se to sve pobogu dogodilo. Zar je doista moralo tako biti ?

sponzoras
17.06.2009 12:03 h
Broken, u mojem slučaju deklariranje kao lijevo orijentiranog građana često završava etiketiranjem "komunist", "postkomunist" i sl... što je odraz neznanja iili nedostatka želje da se znanje absorbira. Ljevica je sastavni dio svake demokracije, pa i one koja nema komunističku prošlost.. no to eto, nekima nije i neće biti jasno. A bar danas je lako sebe educirati!

Naravno da se neću složiti sa nekim desnim stajalištima, no niti zagovaram totalitarizam, što pak je zajednička odlika ekstremnih lijevica i desnica. Dakle, ekstremizam i radikalizam je out!

Zašto se Pavelić priklonio Hitleru i nacističkoj ideji? Možemo nagađati ili pretpostavljati.Naime, bitno je razlučiti sukob Ustaša i Četnika u Hercegovini, razloge zašto je ustaški pokret nastao kao odgovor na četničko nasilje, te objasniti odluku da se hrvatski narod pročisti od "nepoželjnih" Židova i Cigana, ali i onih Hrvata koji nisu prihvatili ustaški zakon. A pročiščenje je dolazilo u obliku zatvaranja i likvidiranja.
Moguće je da je Pavelić prihvatio Hitlerovu ideju iz razloga da zaštiti čistu hrvatsku rasu, na uzoru
na ideju koju je sprovodio Hitler u Njemačkoj, no time je potpisao lišavanje slobode i smrtnu kaznu onim Hrvatima
koji nisu po njegovom zakonu bili dovoljno, Hrvati! Dakle, tu se radilo o čistom žrtvovanju ljudskih života u ime ideje. Ali čije, Paveličeve ili Hitlerove?

Daljnje udovoljavanje Hitleru je jasno iz činjenice da su vojnici NDH sudjelovali u napadu na Rusiju o čemu postoje
dokumenti pa čak i video snimke. Znamo da su Hitler i Staljin poptisali pakt o nenapadanju, koji je Hitler kasnije
prekršio pa je došlo do sukoba dva totalitarna režima, nacističkog i komunističkog.
NDH je između ostaloga objavila rat i SADu! Je li to bila želja Paveliča? Nekako nisam previše uvjere u to, mislim da je to bilo po nalogu njegova šefa Adolfa! No možda griješim... ali ako se Pavelić borio protiv komunista i četnika u ime slobodne Hrvatske, kako onda tu objasniti i objavljivanje rata zapadnim silama koje su bila treća strana, a sam Pavelić ih je odabrao kao svoje neprijatelje..

Otporaš
17.06.2009 12:16 h
broken, Točno je što ste rekli. Mi Hrvati smo drugačiji od drugih naroda. I neka smo! Zato nam treba jedno vremensko razdoblje malo poduže za preodgoj, jer smo kroz stoljeća plovili u tuđim vodama/idejama i nestajali pod imenima kao stranci u svojoj vlastitoj rođenoj zemlji Hrvatskoj.
Komentator Mišetić je spomenuo da bi bila mala vjerpdpstpjnost njegova oživljenja,tj. ČASNOG SUDA, te je spomenio SUD U DIASPORI SREĆKA ROVERA. To me je odmah potaklo da potražim dokumentaciju o tome i, fala dragome Bogu, pronašao sam ju. Ishod sudskog izvještaja je jako dugačak. Ja ću samo iznijeti sažeto, u kratkim crtama, šta je bilo, da se nikada ne zaboravi tadašnja, prije 50 godina i više, pismena tehnika dopisivanja, pošta zračnim ili morskim putem, rijetko telefonske veze, ali ipak se uspijelo. Po svoj prilici, tadašnji Hrvati koji su taj SUD ČASTI za specifičnu stvar stvorili, danas više nisu na životu, ali su iza sebe ostevili jednu nadasve veliku vrlinu hrvatske tradicije poštenja, gdje su se držali one: AKO HOĆU LAKO ĆU, AKO NEĆU KAKO ĆU!
Pok. Srećko Rover je bio vodič jedne skupine hrvatskih vojnika koji su u " AKCIJA DESETI TRAVANJ " pošli u domovinu se prikljuciti već postojećim postrojbama u hrvatskim šumama koji su se borili za oslobodjenje Hrvatske. Ozna ih je uhapsila kao i sve ostale skupine. Na sudu u Zagrebu 1948. godine bilo je nedokazani priča da ih je izdao Srećko Rover "BIMBO". To je bila jedna vrlo produktivna Oznaška smicalica kako zavaditi ostale Hrvate u emigraciji. U to poslljeratno vrlo ne snalazeće vrijeme za razbacane Hrvate po svijetu, ta Oznaška smicalica je pala na plodno polje, posijala sumnju među Hrvate, tako ih svadila i polarizirala. Sumnja je pala na Srećka Rovera da je špijun, da radi za Oznu i da je on taj uz još jednog Zlatara koji su svoje drugove izdali i predali u ruke Ozne. Pošto je Srećko Rover pristupio Ustaškom Pokretu još davne 1939. godine i bio je medju prvim Ustašama koji su umaršlirali u Sarajevo 23 travnja 1941 god., kao i medju prvima u osnutku Crne Legije. Kao takav bio je poznat kao jedan odvažni hrvatski Domoljub i borac. Na sve te negativne glasine protiv Srećka Rovera i sami Poglavnik je povjerovao Oznaškim smicalicama, te isključio istoga iz ustaških redova i javno ga preko novina optužio kao izdajnika. Na ovu odluku Poglavnika general Maks Luburić je energično prosvjedovao, što je, uz podjelu Bosne sa Stojadinovićem, uzrokovalo razlaz između ova dva hrvatska velikana.
Tada je na incijativu generala Luburića bio stvoren ČASNI SUD od osoba i sa jedne i sa druge strane. Sud naravno nije imao nikakove juridističke snage, ali je svakako imao dovoljno moralne snage da shladi poljuljale duhove medju Hrvatima, koliko toliko.
Kada je preživjeli iz Kavranove Grupe, Ivan Prusac napisao 1967 godine knjigu "TRAGEDIJA KAVRANA I DRUGOVA" u njoj je donekle rasvijetlio ulogu "BIMBO" kao vodič i jasno podvukao da je Srećko Rover nevin.
Eto šta može jedan simbolike radi ČASNI SUD napraviti. Mi danas u kompjutorsko doba možemo kamokud više i efikasnije napraviti, i, možda, za primjer biti prvi u svijetu koji su takvo nešto napravili.
Ja ću nastaviti završiti opise generala Drinjanina o "Povodom smrti dra. V. Mačeka" ubrzo, te ću iznijeti svima na uvid moj mali nacrt kako ja to zamišljam, kojega bi svi zajednički trebali srediti i urediti kao jednu lijepu curicu za vjenčanje. S poštovanjem, pozdravlja vas Otporaš.

colonia.tino
17.06.2009 12:35 h

Idemo od Rusije sponzoras. U napadu na Rusiju sudjelovao je veliki broj ljudi ( gotovo iz cijele Europe ), čak je Britanija ( preko kraljevske obitelji ) sakupila velike dobrovoljačke postrojbe koje bi se pridružile Hitlerovoj kampanji proti SSSR-a., Churchil, koji nije volio Staljina, ali nije htio rušiti savezništvo, je to stopirao u zadnji trenutak .

U Americi, Joseph Kennedy ( otac predsjednika Kennedya, koji nije bio oličenje dobra kako to povijest romantično želi reći, s ozirom da mafija nikada nije ima veći utjecaj na društvo nego za njegovo vrijeme, pa čak i na WHITE HOUSE ) je predlagao Roosveltu i Hooveru ( najmoćnijem Amerikancu 20 stoljeća ) da se udruže sa Hitlerom. Da nije bilo napada na Poljsku i rata sa Europom, Hitler bi lako našao saveznika u SAD-u ali i Britaniji,. Da li bi u tom slučaju njegov režim bio manje zločinački ? Naravno da ne bi.

Rasni zakoni silom su nametnuti Hrvatskoj, međutim za to nema opravdanja, po meni Pavelić je trebao u šumu, slijedilo bi ga 90 posto Hrvata a na kraju rata Hrvatska bi postojala, time bi uništio relativno ništavan Titov pokret u svom samom početku ( u početku bilo je tek stotinjak fanatika u tom pokretu ). Međutim, bilo je tako, kako je bilo. Naravno, sukobi četnika i ustaša na Drini i Hercegovini nešto su drugo od režima, režim je bio preslikan iz Berlina, nažalost, prislino, ali onda se trebalo boriti gerilski, a ne pristajati na to. NDH ne bi postojala i bila bi uništena da je Pavelić odbio Hitlera, ali bi postojala Hrvatska nakon rata, a Pavelić bi bio hrvatski De Guele.

Jasno da etiketirati nekoga fašistom ili komunistom zbog drugačijeg mišljenja nije u najmanju ruku koretno, ti vrlo dobro znaš, kako smo se postavili prema tome.

Ne samo da je ljevica u demokraciji legitimna, ona je neophodna, bez demokratske ljevice demokracije nema. Ja se nadam da ćeš ti kao intelektualac se također znati postaviti prema onima koji bi mene ili nekog sličnog etiketirali kao fašistu, te bi bilo super kada bi ti u svom tekstu iznio vlastiti stav prema drugom totalitarizmu, drugom zlu ( u komentarima si to učinio, svaka čast ), Titovom režimu. Naime, tebi je sigurno jasno kakav je to režim bio i tko je najodgovorniji za njegovu provedbu.

Domobran
17.06.2009 12:36 h
sponzoras. Skoro bih se zakleo da nas isti jadi muče: zašto ovo, zašto ono. Zašto je Pavelić objavio rat Ameriki? Taj čin se mora do temelja analizirati. Poznato je kada netko nekome objavi rat, da se tada sukobljuju dvije vojske i evo ti krvi do kljena, mesa na vagone i ruševina sela i gradova. To je prva i logična činjenica. Druga činjenica je ta da nikada nije došlo do vojničkih sukoba izmedju dvije "zaraćene" vojske, američke s jedne i hrvatske s druge strane.
Šta je u stvari bilo, to sam tek shvatio u početku 1968. godine dok sam još živio u Parizu. Tada je Henry Kissinger kao šef američke diplomacije, s jedne strane, i medjunarodni pritisak s druge strane, sazvao konferenciju za MIR izmedju južnog Vjetnama i USA, bez dozvole pristupa Vijet-Kongu u toj konferenciji. Amerika ne želi da Vijet-Kong sudjeluje jer ga Amerika ne priznaje. Koga Amerika ne priznaje, s njim ne želi ni razgovarati. Mi Hrvati to najbolje znamo, jer nas nitko nije htio priznati te s nama ni razgovarati. Tada je Vijet-Kong navijestio rat Ameriki i na taj način ju prisilio na razgovore i pregovore. Kako Amerika nije htijela priznati Hrvatsku 1941 godine, vlada NDH je vjerojatno znala za te medjunarodne diplomatske poteze kojima se sve diplomacije svijeta služe, pa je jednostavno, simbolički, navijestila rat Ameriki, kao što i mi nastojim simbolički osnovati ovaj ČASNI SUD.

sponzoras
17.06.2009 12:58 h
Za sada moram samo reči da antifašistički pokret nije bio ništavan i svakako je bio reakcija na zlo nacizma koje se nadvilo nad Europom. Samo za ilustraciju Iz Međimurja je masa ljudi zbjegla pred mađarskim nacistima u područja Kalnika i tamo osnovala odrede koji su se borili protiv nacista. Moj djed kao 20 godišnjak je prisilno regrutiran u mađarsku vojsku i poslan u Sibir, s obzirom da je živio tik do granice i imao je mađarsko prezime.
No, tema NOBa je sasvim nešto drugo i toga ćemo se svakako detaljnije dotaknuti.. za sada ne bih rastegao temu previše.

Što bi bilo da se Pavelić odmetnuo u šume i suprotstavio se nacistima? Eh sad, iz ove pozicije teško je o tome govoriti, kao i što bi bilo da je prihvatio suradnju lojalnih Srba u NDH koji su nakon 10.4.41. sami ponudili suradnju... no Pavelić ih je odbio i diskriminirao.
Nije li i sam Budak u Gospiću izjavio da trećinu Srba u Hrvatskoj treba pobiti, trećinu raseliti a trećinu pokrstiti?

colonia.tino
17.06.2009 13:22 h
Ne, u početku Titov pokret nije raspolagao sa više od 100-tinjak ljudi, ali je antifašistički pokret bio jak i jačao je u Dalmaciji pogotovo, tak kasnije sve je stavljeno pod isti nadzor. Ja nikada ne poistvjećujem antifašizam sa komunizmom.
Što bi bilo, kad bi bilo, da bi bilo - nije bilo, pa se slažem da je iracinalno o tome rezmišljati.

arca
17.06.2009 14:58 h
citat:
Rasni zakoni silom su nametnuti Hrvatskoj, međutim za to nema opravdanja, po meni Pavelić je trebao u šumu, slijedilo bi ga 90 posto Hrvata a na kraju rata Hrvatska bi postojala...

Dobro zvuči, ali pitanje je, bi li to bilo 'tehnički' izvedivo? u tom slučaju morao bi se istodobno boriti protiv nacista i Srba, budući da se s njima nije htio spanđati. Onda bi nacisti osim Židova i Cigana tamanili i odmetnute Hrvate, a njihove obitelji slali bi u konc logore. Koliko bi to tek žrtava bilo?

Meni izgleda da je kad sve skupa zbrojiš, negdje morao pregrist....


sponzoras
17.06.2009 15:18 h
Mogao je, da...isto tako preuzeti kontrolu nad antifašističkim pokretom da je htio.. pa i prihvatiti suradnju lojalnih Srba.
Pri tom ne smijemo zaboraviti da nisu svi Srbi ni tada bili od reda četnici. A ni činjenicu da je unutar Kraljevine SHS, Hrvatska i prije NDH uspjela izboriti svojevrsnu autonomiju, korak bliže samostalnosti.
Možda, kažem možda, da je Pavelić stao na stranu antifašista i prigrlio lojalne Srbe i Židove, tko zna kako bi tijek povijesti tekao dalje...
Međutim stao je na stranu ultimativnog zla, a to zlo je pobijeđeno...
Da je nacizam kojim slučajem pobijedio, možete li zamisliti kako bi današnja Europa izgledala, očiščena i filtrirana od nepoželjnih. Nekako sumnjam da bi mi sada ovdje razglabali o demokraciji i ljudskim pravima.
Bojim se da mnogi od nas ne bi ni bili rođeni.

arcanoid
17.06.2009 22:39 h
sponzoras. Pavelić je na samom kraju rata, dok se već nazirao ishod imao priliku priječi na stranu saveznika ali eto, nije to napravio. Zvali su ga a odbijanjem je napravio veliku grešku. Povijest bi se danas inače drugačije čitala.
Kao prvo, Jugoslavija se ne bi osnovala bez obzira na svoje avnoje, zavnohe i kojekakve deklaracije. O njemu se ne bi moglo govoriti kao o pripadniku nacizma ili fašizma bez obzira na ono što je napravio. Tito ne bi mogao manipulirati s prvim izborima i uspostaviti komunističku diktaturu. Blajburg se ne bi dogodio jer ne bi bilo potreba za zbjegom naroda pred partizanima.
Greška što je ostao dosljedan Hitleru umjesto da se preobukao kao svojedobno četnici. Danas ne bi imali potrebu kopati po NDH jer bi povijest bila već ispravno napisana. Ovako su je pisali pobjednici kao i uvijek a vidim kako su ju napisali. Veliki dio naroda ne zna pravu podlogu svega i duboko usađenu krivnju zbog ustaša. Pa 45 godina su nas komunisti kljukali onako kako su htjeli.
I još nešto Sponzoras, pitam se koliko ih do danas nije rođeno obzirom da se Blajburg dogodio?


Domobran
17.06.2009 23:51 h
arcanoid. Upravo tako. Imao sam na umu se toga dotaknuti sto nije rečeno da neću kada dodje vrijeme. Moja je supruga francuskinja skoro, približava se, pedest godina. Često puta smo imali "Kačićev ugodni razgovor" o Marsalu Petain-u koji je bio saveznik Hitlera. Mnogi Francuzi ga ne voli poradi tih veza sa Hitlerom. Kada je Francuska oslobodjena 25 kolovoza 1944. godine, Petain je pao u nemilost. Kasnije je bio uhićen i sudjen za sva stradanja i pokolje u Francuskoj. Sud je dugo trajao. Njegova obrana je bila da se on nije mogao oprijeti Hitlerovoj vojnoj sili, a da bi spasio što više francuskih života, odlučio se je na suradnju s Hitlerom. Mnogi ti spašeni Francuzi su kasnije otišli u Francuski Narodni Otpor, La Resistance Francaise, i generalu De Gaulle-u pomogli osloboditi Francusku. Ta njegova tvrdnja se je uveliko uzela u obzir i on je, Marsal Petain, bio oslobodjen svake krivnje 1951. godine.
Dragi kolega arcanoid to je upravo to što ja hoću, a po komentarima vidim da su i drugi mnogo zainteresirani, stvoriti jedan ČASNI SUD, optužiti dra. Antu Pavelića, napraviti optužbu protiv njega, baziranu na svim onim krivičnim djelima koji bi mogli imati pravnu podlogu. Čim ja završim opise generala Drinjanina, ne bih ih želio izostaviti, pripremiću osobno jednu optužbu protiv dra. Pavelića, dati ju svima vama na uvid, pregled, na izmijenu i popunjanje, sve dok se svi ne složimo i zaključimo zajednički da se svi slažemo. Tada će nam to biti službeni dokumenat po kojem ćemo se ravnati i do kojeg ćemo se svi zajednički držati.

sponzoras
18.06.2009 08:27 h
Da, zanimljiva je ta činjenica kako Pavelić nije i po drugi put "kompromitirao" sebe i pokušao po drugi put raditi nešto za svoj narod. Ovdje tvrdite da je pakt sa Hitlerom bio na nekin način izbjegavanje manjeg zla, a kada je bilo očito da će saveznici razbiti naciste, Pavelić nije opet u ime svog naroda napravio korak koje je mogao, preći na stranu saveznika.... tko zna, vrlo je moguće da se tada Bleiburg ne bi ni dogodio. ??
Koje su to strasti i vjerovanja nagnale Pavelića da ne zaštiti svoj narod pred sudom pobjednika rata?
Na kraju krajeva, tko zna da li bi bio pobjednik i drugačije interpretiran u povijesti da je to učinio.
Nitko normalan danas ne odobrava masovni pokolj Japanaca u Hiroshimi i Nagasakiju, ni u SADu ni u svijetu, a opet taj čin je zaustavio rat.

Domobran
18.06.2009 14:00 h
sponzoras. Vi dobro zborite, ali kako to promijeniti, danas, poslije skoro 70 godina. Mi to iz današnjeg ugla gledamo, što je u jednu ruko dobro. Da smo tada, u to doba, živjelu tu, sa tim izmješanim vojskama, do zubi naoružana, gdje se nije znalo tko pije ni tko plaća, tada bi se mi svrstavali u one tabore/grupe koje bi nam najviše odgovarale; vi bi po svoj prilici otišli u partizane NOB a ja u hrvatsku vojsku HOS, kao što je to bio slučaj u prošlom Domovinskom ratu. Teško je ostati (biti) ravnodušan u takovim okolnostima.
Nami su, dragi moj kolega sponzoras, naši očevi ostevili jedan VELIKI SVEŽANJ zamršenih zagonetkih u kojima se danas skoro ni ne snalazimo. Ako ćemo zajedno živjeti u zajedničkoj zemlji Hrvatskoj, onda je neminovno potrebno da i zajednički prilazimo tom SVEŽNJU neriješenih zagonetka i pronadjemo tko je bio manje a tko više kriv k pristupu NOB i HOS i zašto su se borili jedni a zašto drugi. To je imperativ svega i spreman sam podmetnuti moja, već ostarijela, leđa i priključiti se onim Hrvatima sa dobrom voljom u pronalasku odgovora.


HRVATSKA I USTAŠTVO / PROCES PROTIV POGLAVNIKA‏


Susret Adolfa Hitlera i dr..Ante Pavelića,1942. Poglavnik posjećuje Führera prilikom obilaska istočnog fronta!



HRVATSKA I USTAŠTVO (52) posebni prilig (bistrenje pojmova)

Ja sam za Hrvrvatsk Državu u kojoj ima mjesta svakome Hrvatu koji je voljan se žrtvovati za slobodu Hrvatske, a ne za ovaj ili onaj politički režim, kaže Maks Luburić, general Drinjanin.
(1) Molim cijenjenje GN kao i sve koji prate ove opise i temu USTAŠTVO da uzmu u obzir da bi zadnji br. 50 trebao biti broj 51. Potkrala se pogreška u tipkanju koju nisam primijetio. Kada sam primijetio bilo je već kasno.

(2) Obzirom na komentare koji su proizišli u temi USTAŠTVO povodom rasizma i rasističkih zakona koji su postojali za vrijeme NDH a koje je potpisao Poglavnik dr. Ante Pavelić, za koje se je malo ili nimalo čulo, a za sigurno tim istim rasističkim zakonima se do danas nije prišlo sa pravničke strane, te zahvaljujući kolegi sponzorašu što je pokrenuo ovo, koliko vruće toliko i zagonetno, pitanje. Također ovdje nadodajem da je Odredba Rasnih Zakona ukinuta 3 svibnja 1945.


(3) Nije tajna ovdje spomenuti da je srpska kraljevska vlada dra. Antu Pavelića dva (2) puta osudila na smrt, i to u odsustvu i bez njegova sudjelovanja na suda.

(4) Treći put francuska vlada ga je takodjer, poslije atentata na kralja Aleksandra jugoslavenskog, osudila na smrt u odsustvu.

(5) Predlažem da mi GN (u to vrijeme kratica GN je značila "Građani Novinari", mo, Otporaš) koji sebe smatramo iskrenima i nadasve poštenima, osnujemo jedan, simbolike radi, ČASNI SUD, koji bi trebao djelovati onim načinima kojima se služe pravni sudovi, te pripremiti optužnicu protiv dra. Ante Pavelića, staviti njegovo ime pred taj ČASNI SUD, razmotriti i razmatrati sva njegova krivična djela, iako bi to opet sve bilo po četvrti puta u odsustvu, barem bi u ovom slučaju bio naš hrvatski ČASNI SUD, na usporedbu prošlih sudova koji nisu bili naši hrvatski sudovi.

(6) Kao inicijator i pokretač ovog simboličnog pravnog postupka, predlažem GN kao glavni javni tužetelji, poput Jakova Blaževića kardinalu Stepincu: sponzora, matrix, lokica, kumjura ako već nije unutra, Janica, a sve se to može izmijeniti po zelji i potrebi vas sami tamo na terenu.

(7) Opet, kao inicijator i pokretač ovog simboličnog pravnog postupka, predlažem GN kao glavni odvjetnici obrane: broken, colonia.tino, arcanoid, zippo, a sve se to može izmijeniti po želji i potrebi vas sami tamo na terenu.

(8) Ja, Otporaš, stavljam se na raspolaganje i jednima i drugima za dostaviti im one materijale koje posjedujem a koji bi njima trebali za što bolje i svrhodnije sprovesti ovaj ČASNI SUD u djelo, a ne u neku lakrdiju, tako, kao zreli ljudi, usto i odgovrni, pročesljamo, procesuiramo do temelja ovu tabu temu, ili kako ju tko hoće nazvati, meni je svjedno, te dodjemo do zajedničke konačne točke, koju ćemo zajednički staviti, a sve ostalo poslije ovoga ostaviti povijeti i povjesničarima.

(9) Budimo civilizirani i slijedimo kurs civiliziranih naroda. Sjetimo se slučaja francuskog časnika Dreyfusa, koji je 1894 bio optužen kao špijun, te tek nakon njgove smrti, rodoljubni Francuzi su se potrudili, sastavili ovakav ili sličan ČASNI SUD, pročesljali sve: ZA I PROTIV, te stavili taj slučaj iza sebe, povjesničarima, tako da tim pocijepanim slučajem medju Francuzima rasterete nove naraštaje.

(10) Otporaš vas čeka. Hvala.
Objavljeno: 15.06.2009. u 18:07h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1556
dobra ideja,
arca
15.06.2009 19:46 h
no prije svega, trebalo bi utvrditi autentičnost tog dokumenta.
Bez toga o tome se možemo izjašnjavati samo teoretski, a bojim se da je to nedostatno. Naime, stranica s koje je prenesen link na taj dokument ili 'dokument' općenito je sumnjiva, što ostavlja mjesta mnogim dvojbama.
Kolega,
sponzoras
15.06.2009 20:22 h
odličan projekt.
Za početak mogu navesti da je cijeli rasni zakon NDH objavljen u "Hrvatskom Narodu", glasilu Hrvatskog Ustaškog Pokreta, u Zagrebu, broj 80., od 3.V.1941.
Na stranici www.crohis.com nalaze se mnogi dokumenti iz hrvatske povijesti, pa tako i dio rasnih zakona.... ne garantiram da je ovdje sve navedeno.
http://www.crohis.com/izvori/ustzk.pdf - potreban vam je PDF preglednik za čitanje.

Ako vam je lakše možete vidjeti kopiju zakona koju je administrator na stranici HSPa objavio.
http://hsp.makeforum.org/rasni-zakoni-u-ndh-t471.html
Korisno je reči da je izvor u ovo slučaju knjiga "Ustaša - dokumenti" (uredio P. Požar).

matrixdc
15.06.2009 20:22 h
srećom da nema trojbi ili nekih drugih sumnji :-))

sponzoras
15.06.2009 20:36 h
http://hr.wikipedia.org/wiki/Povijest_Nezavisne_Dr%C5%BEave_Hrvatske_(Matkovi%C 4%87)

Domobran
15.06.2009 20:40 h
arca. Potpuno se slažem, da treba prije svega utvrditi autentičnost tog dokumenta. I bez toga, arca, ja sam spreman učiniti što god čovjeku je moguće da se stvari stave na čistac. Ne tvrdim da postoji niti da ne postoji, ali je jako teško vjerovati - uzevši u obzir sve ono što se je na nas Hrvate svaljivali i natrpavalo u zadnjih 70 godina, da je Poglavnik dr. Ante Pavelić, kojeg je supruga, i to se službeno zna, bila čistokrvna hrvatska Židovka. Bilo je i drugih u Ustaškom Pokretu koji su bili na visokim položajima a bili su čistokrvni hrvatski Židovi. O tome je nedavno gracena13 pisala i to bi trebalo ponovno pročitati. Kako sam već rekao da sam spreman i bez toga dokumenta pokrenuti taj ČASNI SUD, koji će, tj. SUD, biti u nadležnosti da se taj dokumenat pronadje i njegova autentičnost utvrdi. Ja ovdje javno izjavljujem da sam za to da se taj SUD pokrene. Ja sam da se zločini procesuiraju, utvrde, u kojem procesuiranju će se koristiti i jugoslavensa i hrvatska iseljenička dokumentacija, sa jednim pritiskom na srpsku današnju vladu da nam dadne na raspolaganje sve one ratne dokumente koje je "Narodna vlast" pod potkroviteljstvom Ozne, Udbe, Rankovića, Djilasa, Koče Popovića, naravno i Tita i druih, odnijela iz Jasenovca, Zagreba kao i drugih mjesta. Tek Tada se može imati jedan autentični predled u ratne dogadjaje.
Poštovana kolegice arca dok ovo pišem u pismeni dokumenat gledam kojeg je iznio davno pok. Vlaho A. Raic u svojoj knjigi " SAVEZNICI I N.D.H " koja je izisla u Argentini davne 1950 godine. On u toj knjizi iznosi u tančine koliko je hrvatskog zlata, srebra i drugih stvari otišlo u Švicersku. Radi se o milijunima vrijednosti koje se još uvijek - možda - nalaze deponirane i zaboravljene u švicerskim bankama.
Poštovana kolegice arca vi ni slutiti ne možete koliko papira, tinte i laži se napisalo kako je Poglavnik pokrao hrvatsko zalato i utekao, kao što mu se pripisuje da je prodao Dalmaciju i Istru, a nikada nitko ne spominje gruntovni ugovor i prijepis te prodaje i koliki je u totalu bio iznos te prodaje. Onima koji još u te priče vjeruju, preporučujem da prouče RAPALSKI UGOVOR iz 1920 godine i tko je sve potpisao da Istra, Zadar i druga hrvatska područja službeno pripadnu susjednoj zelji Italiji. Eto, arca, zato sam da se sve na stol stavi: Tita, Pavelića, Rankovića, Luburića, Djilasa, Mačeka, Dražu Mihailovića i sve one vojvode i političke komesare,itd.


Domobran
15.06.2009 20:44 h
dakle. Slazemo se. Onda idemo dalje. Osnujmo ČASNI SUD. Ne ostanimo samo na čula vidjela kazala. Što je za osuditi, treba osuditi. Što je za poždraviti, treba poždraviti. Ja sam za oboje.

misetic@sbcglobal.ne
16.06.2009 02:23 h
Ustaštvo...Cestitat je OTPORAŠU na hrabrosti pri donošenju tekstova koji će bar djelomično ponukat i druge da se jave (i objave) dokumente koje posjeduju u svojim arhivima. Što vas budu više napadali to si ti ,OTPORAŠU, VIŠE U PRAVU. A što se tiče Vašeg prijedloga o SUDU..., mala je vjerodostojnost njegova oživljenja, jer i oni što danas vladaju našom Domovinom kako sude i osudjuju hrvatske generale Domovinskog rata, oslobodjajući vojnike okupatorsko- četničke aramade,možemo samo zamisliti kako bi presudjivali povijesnim dogadjajima naše povijesti prošlog stoljeća. O nekom SUDU U DIJASPIRI,...vjerojatno bi završio kao što je završio i sud šezdesetih kada se 'sudilo"
danas pokojnom Srećku Roveru.

arca
16.06.2009 08:00 h
ovako, pregledala sam linkove koje nam je @sponzoras ponudio. Doduše, ponešto nabrzaka, ali dovoljno da uhvatim bit.

Kako stvari stoje, čini se da su rasni zakoni donešeni kao odraz težnje da se zaštiti vlastita rasa od eksploatacije druge rase, te time ojača vlastiti integritet.

Jest, za današnje vrijeme to je prilično čudno razmišljanje. No opet, potrebu donošenja tih zakona ne možemo promatrati u duhu današnjeg stupnja svijesti. Ukoliko su narodi koji su živjeli u to vrijeme smatrali da su im takvi zakoni potrebi, onda su i donešeni.

Što pokušavam reći? Mi ovdje osuđujemo prošlost, no svijet je još dan danas pun kojekakvih ortodoksnih zakona (koji su itekako rasni)....primjerice Islamskih i Židovskih. Ti narodi i njihovi predstavnici očito smatraju da su im ti zakoni potrebni, upravo iz istog razloga zbog kojih su u NDH (i drugdje, to ne smijemo zaboraviti) doneseni zakoni o kojima danas raspravljamo.

No, to ipak baca ponešto drugačije svjetlo na stanje stvari.



cvrkut
16.06.2009 08:10 h
Gospon...Otporaš! Kada budete gotovi sa feljtonom o ustašama bilo bi dobro započeti feljton o četnicima. :)))))))))

cvrkut
16.06.2009 08:18 h
Mislim na četnike koji su sustavno naseljavani u našoj domovini ,a ne one prekodrinske.Svima je poznato da su najveće kriminalce i ubojice srbijanski političari naseljavali u Hrvatskoj i davali im plaće i dobra radna mjesta većinom u Udbi ,miliciji i srodnim zanimanjima.Tako su kriminalci i ubojice postajali polako elitaši bogateći se na "drukanjima" pa i ubojstvima Hrvata.Njihovi potomci sa sličnim predizpozicijama danas uživaju blagodati Zagreba ,ali sami se otkrivaju naročito na ovakvim mjestima (bloger.hr) gdje njihova mržnja prema Hrvatskoj najviše dolazi do izražaja zahvaljujući skrivanju iza raznih nickova.Ima ih i ovdje i zato ti čerstitam na ovom feljtonu i očekujem gore pomenuti feljton radi "ljudi" koji ne znaju tko su i što su...ili znaju.

colonia.tino
16.06.2009 08:44 h
Otporaš, evo kad ste me već spomenili za odvjetnika, ja prihvaćam, ne samo zato što smatram kako svatko ima pravo na obranu, na poštenu obranu i pošteno suđenje, već zato što to treba istjerati do kraja.
Isto tako, podržavam ono što je u zadnjemkomentaru napisao ( predložio ) cvrkut.
To bi bilo zanimljivo, samim time što Vi zbog bogatog životnog i svakog drugog iskustva sigurno imate više saznanja o tome, nego mi manje iskusni ljudi.( ars longa vita brevis )

sponzoras
16.06.2009 10:31 h
Arca...nedvojbeno je da je stanje svijesti bilo drugačije prije 70 godina nego li danas. Ne samo u Hrvatskoj nego zasigurno u bilo kojoj drugoj zemlji svijeta...
Međutim, nemojmo zaboraviti da su rasni zakoni NDH gotovo su bili prekopirani od nacističkih Nurnberških zakona koje je dobio sam Hitler. Taj je zakon nazvan ZAKON O ZAŠTITI NJEMAČKE ČASTI I KRVI.
Kod rasnih zakona NDH, samo je umjesto "njemački" definirani "hrvatski".

Ako ćemo se složiti sa Otporašem da je ustaški pokret dijelom nastao i kao odgovor na četnička ugnjetavanja u Hercegovini, onda je vrlo čudno da se u rasnim zakonima jasno definiraju Židovi i Cigani kao nearijevske rase i manje vrijedne u odnosu na arijevsku rasu. Naime, u njima ništa ne piše o Srbima ???
Dakle, jasnije je da se ovdje ne radi samo o borbi protiv srpske hegemonije i težnji da se zaustavi teror na Hrvatima ,već o težnji da se hrvatski narod očisti od nepoželjnih rasa, konkretno Cigana i Židova.

Svijet je osudio nacizam i zakone koji je taj nacizam donosio, te onih koji su bili potpisnici tih zakona. Sama Njemačka danas se vrlo jasno i transparentno distancira od svoje povijesti i osuđuje je. Njemačke je danas demokratska država koja se ne srami priznati da je u njezinoj povijesti bilo mračnih i turobnih razdoblja i to je jedini put naprijed.
Ako ćemo mi Hrvati, pokušavati opravdavati rasne zakone koje je donosio Pavelić, kao nešto nužno u to vrijeme, onda je po meni to samo korak nazad na štetu svih nas.
Ponavljam i ovdje, Hrvati generalno nisu genocidan narod i vrlo smo prijateljski nastrojeni, što mogu potvrditi mnogi stranci koji dolaze ovdje.
Ali da imamo mrlje u svojoj povijesti, to stoji. No imaju ih svi, i Amerikanci i Englezi i Francuzi... Bitno je da se jasno postavimo i ukažemo da smo svjesni grešaka iz povijesti, a ne da ih stalno pokušavamo opravdati.

Na kraju krajeva, svijet je 15.01.1992. jasno rekao što misli o modernoj, demokratskoj, samostalnoj Hrvatskoj.


arca
16.06.2009 11:33 h
sponzorasu, pa ogradili smo se od rasnih zakona, svi po redu, jasno i glasno, nismo li?
Daljnja rasprava o Paveliću po meni služi u svrhu da se stvari postave u pravilan okvir. Po tumačenju tih zakona ispada da Pavelić nije izdao vlastiti narod, nego ga je štitio na način koji se u to vrijeme očigledno tolerirao.

Prema tome, preostaje nam razjasniti je li Pavelić (u duhu vremena) radio u ime interesa naroda ili svojih osobnih, ili nekih trećih, četvrtih, mješavine interesa, šatajaznam!?!????

Odnosno, prema tvom komentaru:
sponzoras
15.06.2009 15:22 h
Vi pretpostavljate da je Pavelić možda bio i prisiljen na taj potez. Ako je tako, onda je radio sebi u prilog a ne u prilog ljudi koji su živjeli na teritoriju NDH. Žrtvovao je ljude kako bi sačuvao svoje pozicije na čelu NDH, pri tom se pokoravajući i svojem savezniku Hitleru.
Pravi domoljub to nikada ne bi radio. Po meni, Pavelić je ispao samo obični oportunist koji se mudro sakrio iz krinke domoljublja, ne mareči o zaštiti ljudi u svojoj državi. Njegov potpis ispod rasnog zakona je dokaz.

Da ne bi bilo zabune, ponavljam: osobno, osuđujem sve zločine i zločince. Na da bismo ocijenili veličinu, težinu, obim itd. tih zločina, važan je kontekst.
U krajnjoj liniji, imao si pravo kada si rekao: ako je samo jedno židovsko dijete stradalo zbog nečijih ideala, u pitanju je zločin. Ništa ne može opravdati zločin, ni na pojedinačnoj, ni na lokalnoj (Tito, Pavelić i ostali), ni na sveukupnoj svjetskoj razini (Hitler, Staljin, to nam je poznato, ali Bush? U današnje vrijeme? Ajme majko..!!!!).

sponzoras
16.06.2009 11:57 h
Arca, ako gledamo na rasni zakon kao način koji se tolerirao u svrhu zaštite naroda, onda možemo u sličan kontekst staviti i rasizam u bivšim britanskim, francuskim, nizozemskim kolonijama,... jer se tada to smatralo u redu, pošto je sasvim bilo normalno da je bijeli čovjek superioran nad crnim.
Tek je kasnije kolektivna svijest porasla na viši nivo i takva mišljenja su odbačena, čak i zakonom zabranjeno iznošenje istih. Sve do današnjih dana, pa je tako rasizam jako osjetljiva tema i kazne su drakonske... ( znam to, vidio sam kad je žena dobila otkaz radi neslane rasističke šale na poslu). U mojem ugovoru u radu je pisalo jasno da se rasizam ne tolerira i da podliježe najstrožim sankcijama. Podsjećam, radilo se o britanskoj firmi, a zajedničko nama i Britancima je da imamo povijest rasizma... doduše oni puno, puno duže.
Represija ili demokracija? Ne, samo poštovanje i dignitet čovjeka.

Koji su motivi bili Ante Pavelića da privati i prekopira rasne zakone nacističke Njemačke? Kakva je prijetnja Hrvatskoj bila od strane Židova i Cigana ( uključujući njihovu djecu, žene, starce).. koja god, no jasno je da nije izabrao zapadnjačku demokraciju, već nacističku doktrinu pročiščavanja nacije od "nepoželjnih"..

Vrlo slično onome što smo vidjeli tijekom Domovinskog rata, politiku etničkog čiščenja u Bosni.



sponzoras
16.06.2009 11:59 h
A Bush je priča za sebe. Tu mogu samo reči "bravo američkom narodu!" što se riješio tog bolesnika.
Na Obami je još da se pokaže... pred njim je puno posla!

arca
16.06.2009 12:41 h
da, upravbo to: Koji su motivi bili Ante Pavelića da privati i prekopira rasne zakone nacističke Njemačke?

To je ono što bih ja voljela znati i što se nadam da će netko ovdje objasniti.

Uzgred, budući da si to zasigurno više upućen, zanima me kako se konkretno Britanija izjasnila po pitanju svoje prošlosti?


colonia.tino
16.06.2009 12:44 h
sponzoras. Ako bude američki narod čekao Obamu da raščisti sa prošlosti, bude se puno načekao.

Osobno je Obama u više navrata odbio otvoriti dosje BUSH, čime bi se dala mogućnost da eventualne istrage otpočnu, zadnji puta prije nekoliko dana. Nema kod američkih predsjednik prevelikih vrludanja, to je više manje politika kontinuiteta. U onom smislu, da je bivši predsjednik, uvijek predsjednik, i tako ga se poštuje, kod njih nije moguće da postoji netko poput Mesića, te da se na isti način obračunava sa mrtvim predhodnikom, narod bi takovoga odmah progutao.

Ne kažem da će Barackova politika biti ista, vjerujem da neće, jer je to gotovo nemoguće, ali da se neće ništa pokrenuti protiv Busha i ratnih ideologa, sasvim sigurno.

colonia.tino
16.06.2009 12:49 h
Glede " suđenja " u startu kao " odvjetnik " tražim da se odbiju ( kao dokaz ) bilo kakvi dokumenti nastali pod nadzorom komunističkog režima, niti je Tito mogao biti objektivan glede Pavelića, niti bi Pavelić bio objektivan u Titovom slučaju.
Još samo da nam je netko neutralan tko bi prosuđivao što se može prohvatiti kao dokaz i činjenica, a što je pak odraz osobnog afiniteta.

Kad osudimo poglavnika, red je kolega Otporas da otpočne suđenje Maršalu, Vi ga započinite u tom slučaju rado bi bila javni tužitelj ( državni odvjetnik ).

sponzoras
16.06.2009 12:59 h
broken, ne, svakako da se Obama neće baviti kopanjem po Bushevim greškama, mislim da ima više posla kako ih eventualno ispravio neke greške svojeg prethodnika, te na taj način indirektno dao do znanja što misli o Bushu i njegovoj politici.

sponzoras
16.06.2009 13:01 h
arca, o Britaniji i obračunavanju sa mračnom prošlošću ću pisati, neke stvari znam, no želim predočiti konkretne stvari kako ne bi bilo greške..

Domobran
16.06.2009 13:05 h
Poštovane kolege, procitao sam komentare i da ih je prevesti autentično na strane jezike, čitatelji - stranci - bi došli do zaključka da smo mi Hrvati uistinu uljudni i nadasve civilizirani ljudi. Zajednički polemiziramo o onome što nam je zajedničko, a mi, današnji naraštaji, mi smo samo naslijedili te zamršene stvari, koje su nam u najvećim slučajevima drugi nametnuli, te kamen bacili a ruku sakrili, kako bi mi danas tražili tko je manje a tko više kriv za jednu ili za drugu stvar.
Što se tiče ČASNOG SUDA do njega će doći, u to vas uvjeravam, kao što je hrvatski general Maks Luburić, Drinjanin, uvjeravao svoje vojnike i sljedbenike, da će netko iz ekipe OTPORA doći do slobodne Hrvatske ili sa mnom ili bez mene. Jer imamo ideju, kaže general Luburić.Tako i ja kažem, netko će doći do ovog ČASNOG SUDA, sa mnom ili bez mene, jer ideja je tu, samo je na nama da ju razradimo.
Cvrkut, vrlo dobra ideja. Prihvaćam ideju. Imam nešto podataka o tome. Kada se počme možemo to razvijati zajednički dok ne popunimo prazninu.
Hvala gospodine Mišetić. To stoji što ste rekli da je mala vjerodostojnost do njegova oživljavanja. Kao zreli ljudi i nadasve ljubitelji Hrvatske, pravde i ISTINE, na nama je dužnost da se to ostvari, kako nas nebi nadolazeći hrvatski novi naraštaji osudili i za nas rekli da: smo štuke pognuli glave i prešli preko tog mračnog poglavlla hrvatske prošlosti, a njima nismo ostevili građe kako bi se oni mogli što bolje snalaziti. Ruku na srce, zar mi koji smo se okupili oko ovog portala javno nemamo razloga(e) zamjeriti onim Hrvatima koji medju nama više nema, a iza sebe nisu ništa ostevili. Kako bi danas bilo lijepo da je Poglavnik nešto (konkretna) ostevio zapisano (osim njegova potpisa) i objesnio nama mlađima zašto je moralo doći do tog rasnog zakona. Zato čestitajmo sponzorašu da je pokrenio ovu točku, za koju sam osobno da se analizira do kraja, iz svih ugliva, a najmanje iz ugla mržnje i neke osvete.


sponzoras
16.06.2009 13:57 h
Hvala kolega Otporaš...Moram priznati da mi je drago kako je cijela diskusija krenula. Bitno je da se svi izdignemo iznad jeftinih krčmarskih prepucavanja i vrijeđanja bez obzira na točku gledišta i različitosti u razmišljanju, što je na žalost učestalo na ovom portalu, no eto, možemo i bez toga. Onako ljudski, civilizirano.
Naravno, pošto je ovo javni blog portal, moguće je da će se pridružiti i neki koji će pokušati i vrijeđanjem razbiti diskusiju, no i na to treba biti spreman i ignorirati takve pokušaje.

Koliko smo u stanju provjeriti vjerodostojnost dokumenata, ne znam, ovisno o dostupnosti izvora, a tko će u svemu biti neutralan sudionik, isto ne znam.. no imamo vremena.

Domobran
16.06.2009 14:18 h
sponzoras. Točno je što kažete: Bitno je da se izdignemo iznad jeftinih krčmarskih prepucavanja i vrijeđanja...Mi ćemo se izdići, jer nam je Hrvatska u interesu. A zajednički moramo raditi na tome da budno pratimo na one koji iz "velikog hrvatstva" žele među nas kost ubaciti. Mi imamo zadaću, i ja vam se osobno, kolega sponzoras, zahvaljujem, da nastavimo sa radom za otkrivanje ZLOČINA i pronalaženjem ISTINE. Mini ISTINA(E) neže smetati. Meni zločini smetaju. Idemo dalje.

Domobran
16.06.2009 17:11 h
Kolega Mišetić. Vaše bojazni glede ČASNOG SUDA su opravdane s gledišta ne hajnosti ljudi, u ovom slučaju nas Hrvata. Moja ideja je osnovati jedan ČASNI HRVATSKI SUD koji će potpuno biti neovisan (ne kao NDH) od državnog suda Hrvatske, kao na primjer ovdje u Ameriki, zadnji predsjednik Bush je osnovao posebni ured koji se zove "HOMELAND SECURITY" iako je postojala i postoji "FBI", što je znak da jedni druge nadziru. Državni Sud(ovi) uvijek rade za državu i moraju se prilagođavati državnim interesima. Sjetite se, ne znam koliko znate o tome, slučaja New Yorškog procesa Hrvatima u početku osamdesetih godina, u kojem je državni odvjetnik, tj. javni tužitelj Stuart Baskin bio potpuno pod utjecajem US ministarstva pravosuđa, a ovaj pod utjecajem Washingtona, tj. Bijele Kuće/vlade, koja je za interese Amerike tijesno suradjivala sa jugoslavenskom vladom iz Beograda, a ova Washingtonu dostavljala podatke o Hrvatima na sudu u New Yorku, a ovi iz Washingtona javnom tužiocu Baskinu, a ovaj federalnoj Sudkinji Konstance Motley, koja je bila 90% na strani javnog tužioca, iako 95% Amerikanaca misle da je njihov pravni sistem odvojen od države. Jest, kada država nije u pitanju. Oni Hrvati koji su bili na tom sudu to najbolje znaju. Zadnji od te New-Yorške grupe, je Ranko Primorac, oslobodjen je prije par godina.
Što se tiče sudjenja Srećka Rovera, pročitavši vaš komentar, odmah sam potražio te podatke i pronašao sam ih u "DRINI" br,1-3 1956 godine. Istina je što ste malo rekli o tome. Sada bih ja mogao o tome napisati i razloge i ishod tog suda. Samo bi oduzelo mnogo vremena za čitati našim dragim Hrvatima iz Domovine koji to prate. A vrijeme je novac, poslovica kaze. Pozdravlja vas Otporas.

sponzoras
16.06.2009 19:25 h
Susret Pavelića i Hitlera, dio filma...

http://www.youtube.com/watch?v=QlWRhZrUBqk&feature=related

arcanoid
16.06.2009 22:27 h
Otporaš. Sud časti, tužilaštvo, obranu možemo ovako vitrualno uspostaviti pa i porotu u bliku svih prisutnih. Možda i neke pouke i pravdu izvučemo ali mala je težina svega toga ako ostane samo na portalu.
Za pravo vjerodostojno rasvjetljavanje fame oko Pavelića, jedino na državnom nivou ima efekta.

matrixdc
16.06.2009 22:56 h
Umjesto "bistrenje pojmova" više bi priličilo "navlačenje majmuna"

Domobran
16.06.2009 23:05 h
arcanoid. Slažem se sa svime što ste rekli. Ja sam stavio "simbolicčno". Rijetki su slučajevi da je država pokrenula otvoranje nekih procesa, pogotovu ako je to u interesu države da do toga novog procesa ne dodje. Javno mnijenje/mišljenje prisili državu/vlast da do tog procesa dođe. Dragi kolega mi to možemo učiniti. To od nas traže naši budući naraštaji koji manje znaju o ovoj temi nego mi danas. Ja bih već sada mogao upriti prstom tko bi mogao biti protiv toga.
Kolega arcanoid ništa se preko noći nije riješilo niti dogodilo. Kinenska poslovica kaže: Šta čovjek treba najprije učiniti da pripješači 10.000 koraka. Odgovor je: napraviti prvi korak. Tako i ovdje. Ideja je tu. Prvi korak je tu. Okrivljenik (iako je već pedest godina mrtav) je tu. "Dokazi" su tu. Javni tužioci već poredani i čekaju. Porotu ćemo pronaći, pa ako ustreba uvest ćemo ih iz susjedne države Srbije. Mi smo tu. Dobra volja je tu. Ne želim da se "našeg" Pavelića smatra kao Tita. Danas je GN lokica odgovorila zippo da njezin Tito nije nikada bio sudjen te da nije kriv. Ja hoću da naš Pavelić bude sudjen i da se na sudu iznesu sva njegova krivična djela po kojima se može pronaći krivim ili biti oslobodjen. Osobno ću biti podjednako zadovoljan porotovom odlukom. Mislim da se razumijemo i radimo na tome da se ostvari za dobrobit sviju nas. Tada će nas svak cijeniti i poštivati, a ponajviše povijest.

arca
16.06.2009 23:57 h
otporaš, pa ako je stvar u tome da na ovom našem virtualnom sudu trebamo ocjeniti je li Pavelić u pravnom smislu (jer ovo je sud, makar i virtualni, zar ne?) kriv ili nije kriv, odgovor je vrlo jednostavan:

Nije kriv.

Obrazloženje: Pavelić je djelovao na osnovu zakona donešinih u pravnoj i regularnoj državi.
Mi se danas nad tim zakonima možemo i zgražati, no oni su bili punopravni i regularni. To je činjenica.

S Titom je druga stvar. Nakon uspostave njegove države postavljen je zakon koji je fiktivno regulirao ljudska prava i slobobode.
Fiktivno, naglašavam, jer pod okriljem istog počinjeni su nevjerojatni zločini.

Zaključak:

Pavelić je djelovao u okviru Zakona i na temelju ovlasti koje su njime regulirane.

Tito nije djelovao u okviru Zakona, nego suprotno njegovim stavkama.

S pravne strane u svakom sudskom procesu to bi bilo savršeno jasno, toliko da bi to i svaki početnik riješio bez problema.

sponzoras
17.06.2009 00:02 h
arca, točno, po toj logici ni Adolf Hitler nije kriv kada govorimo o stanju u Njemačkoj s kraja 30tih i za vrijeme 2. svjetskog rata, jer je donio rasne zakone koje je i sprovodio. Dakle, nije bilo kršenje zakona...

sponzoras
17.06.2009 00:06 h
ali.., mi ovdje pokušavamo utvrditi ulogu ustaškog pokreta u NDH i kreiranje hrvatske povijesti u hrvatskoj državi za vrijeme 2. svj. rata, te koliko je štete ili koristi Pavelićeva rabota nanijela Hrvatskoj u nastavku povijesti.

arca
17.06.2009 00:55 h
točno, zakonski nije. Moral je druga priča. I podosta ludila. I kalkulacije, manipulacije i drugih stvari.

E sad, bilo bi zgodno kalkulirati što bi bilo da se Pavelić nije spandžao s Hitlerom? Hrvatska bi svjedno bila zgažena od Hitlera i Mussolinija. I to je također činjenica o kojoj valja voditi računa.

Bi li broj žrtava u tom slučaju bio veći? Postoji li mogućnost da je Pavelić eventualno odabrao manje zlo?

Otporaš
17.06.2009 02:21 h
sponzoras. Bez sumnje uspjeli ste otvoriti jednu jako zanimljivu temu. Osobno nisam protiv razglabanja te teme. Naprotiv. Sve što bih ovdje zamolio, i to javno, GN i ostale da se o ovoj temo raspravlja trijezno i sa željom da saznamo o toj temi više nego znamo. Kako kažete da "mi (to mi se svidja "MI", moja opaska) ovdje pokušavamo utvrditi ulogu ustaškog pokreta u NDH i kreiranje (činjenica,moja opaska) hrvatske povijesti u hrvatskoj državi (NDH, to mi se dopada, jer je bila uistinu Hrvatska Država a ne Španjolska ili Kinenska ili nečija druga,moja opaska) za vrijeme 2. svj. rata..."
Ali, kolega sponzoras, kolegica arca, je u potpunom pravu kada kaže da se treba kalkulirati: "šta bi bilo da se Pavelić nije spandžao s Hitlerom"? E to je ono što uistinu mi Hrvati trebam vrlo dobro proučiti, i to iz već odigranih činjenica koje mi više ne možemo mjenjati niti izmjeniti. Ako ste pomno pratili opise generala Drinjanina, mogli ste iz prve ruke uočiti kuda je vodila tadašnja politika koja je dominirala u Hrvatskoj, tj. politika HSS-e. Poznato je da Maček nije htio rata, tj. htio je status quo, sačuvanje Jugoslavije. Poznato je da je Jugoslavija stupila Trojnom Paktu kojeg je potpisala 25 ožujka 1941 god., a dr. Maček, kao ministar jugoslavenske vlade, dao privolu i poslao svojeg ministarskog kolegu Cincara Markovića da potpiše taj pakt u ime jugoslavenske vlade. Prije nekoliko brojeva u temi USTAŠTVO general Drinjanin piše kako je našao na Mačekovu stolu u spavaćoj sobi poklonjeni pištolj direktno od Hitlera, s molbom da preuzme vlast/kormilo Hrvatske Države. Maček je zadržao pištolj a odbio je uzeti kormilo Hrvatske Države u svoje ruke, sve u interesu spašavanja Jugoslavije.
Eto šta bi bilo da nije bilo dra. Ante Pavelića, Poglavnika. Jugoslavija bi ostala Jugoslavija. KPJ je po naredjenju Staljina i Moskve već počela pozivati svoje sakrivene komunističke ćelije na ustanke. Banovina Hrvatska bi bila samo na papiru. Seljačka Zaštita pod vodstvom dra. Mačeka bi se stopila pod zapovjedništvo pukovnika Draže Mihailovića, a Zaštitari, tj. hrvatskim vojnicima koji bi bili u Zaštiti nabila bi im se srpska šajkača na glavu, stupali bi pod srpskom zastavom, pjevale bi se srpske solunske pjesme, svirala bi se himna Ej Slaveni, itd. To bi bio konac NAŠE SLAVE DJEDOVINO!

colonia.tino
17.06.2009 10:52 h
Teško je o tome razgovarati čisto pravno gledano, jer nacistički pokret je doživio svoju pravnu osudu i u Nunbergu. Da je bio živ i Hitler bi bez dvojbe bio bi osuđen na smrt. Ali čak i da nije bilo tog procesa, srećom bilo je, ne bismio imali nikakve dvojbe o naravi nacizma, neznam zašto je teško shvatiti da jedan desni intelektualac, građanin, ili novinar, obični mali čovjek, sasvim svejedno, može biti žestoki protivnik komunizma, a da ga odmah ne etiketiraju fašistom, iako istodobno žestoki protivnik fašizma? Takvo razmišljanje mi nikada nije bilo jasno. Poznato je da ostaci totalitarnog mentaliteta sve one koji se s njima ne slažu, pogotovo ako su desne orijentacije, proglašavaju fašistima, što vidimo iz pisanja nekoliko nesretnika i na ovom portalu, to je tužno, koliko i tragikomično.

Paveliću se nikada nije sudilo, ako naravno ne smatramo da su komunistički sudovi vjerodostojni, na njima je osuđen i potpuno nedužni čovjek, Alojzije Stpinac. Zato je i hrvatska država nakon uspostave, 1992. godine poništila proces Alojziju Stepincu, te ga rehabilitirala, da ne govorimo o Crkvi, Crkva ga nikada nije ni osudila.

Mi sigurno ovdje nećemo dokazati Pavelićevu nedužnost, ali ćemo pokušati vidjeti u kojem kontekstu se sve to dogodilo i zašto se to sve pobogu dogodilo. Zar je doista moralo tako biti ?

sponzoras
17.06.2009 12:03 h
Broken, u mojem slučaju deklariranje kao lijevo orijentiranog građana često završava etiketiranjem "komunist", "postkomunist" i sl... što je odraz neznanja iili nedostatka želje da se znanje absorbira. Ljevica je sastavni dio svake demokracije, pa i one koja nema komunističku prošlost.. no to eto, nekima nije i neće biti jasno. A bar danas je lako sebe educirati!

Naravno da se neću složiti sa nekim desnim stajalištima, no niti zagovaram totalitarizam, što pak je zajednička odlika ekstremnih lijevica i desnica. Dakle, ekstremizam i radikalizam je out!

Zašto se Pavelić priklonio Hitleru i nacističkoj ideji? Možemo nagađati ili pretpostavljati.Naime, bitno je razlučiti sukob Ustaša i Četnika u Hercegovini, razloge zašto je ustaški pokret nastao kao odgovor na četničko nasilje, te objasniti odluku da se hrvatski narod pročisti od "nepoželjnih" Židova i Cigana, ali i onih Hrvata koji nisu prihvatili ustaški zakon. A pročiščenje je dolazilo u obliku zatvaranja i likvidiranja.
Moguće je da je Pavelić prihvatio Hitlerovu ideju iz razloga da zaštiti čistu hrvatsku rasu, na uzoru
na ideju koju je sprovodio Hitler u Njemačkoj, no time je potpisao lišavanje slobode i smrtnu kaznu onim Hrvatima
koji nisu po njegovom zakonu bili dovoljno, Hrvati! Dakle, tu se radilo o čistom žrtvovanju ljudskih života u ime ideje. Ali čije, Paveličeve ili Hitlerove?

Daljnje udovoljavanje Hitleru je jasno iz činjenice da su vojnici NDH sudjelovali u napadu na Rusiju o čemu postoje
dokumenti pa čak i video snimke. Znamo da su Hitler i Staljin poptisali pakt o nenapadanju, koji je Hitler kasnije
prekršio pa je došlo do sukoba dva totalitarna režima, nacističkog i komunističkog.
NDH je između ostaloga objavila rat i SADu! Je li to bila želja Paveliča? Nekako nisam previše uvjere u to, mislim da je to bilo po nalogu njegova šefa Adolfa! No možda griješim... ali ako se Pavelić borio protiv komunista i četnika u ime slobodne Hrvatske, kako onda tu objasniti i objavljivanje rata zapadnim silama koje su bila treća strana, a sam Pavelić ih je odabrao kao svoje neprijatelje..

Otporaš
17.06.2009 12:16 h
broken, Točno je što ste rekli. Mi Hrvati smo drugačiji od drugih naroda. I neka smo! Zato nam treba jedno vremensko razdoblje malo poduže za preodgoj, jer smo kroz stoljeća plovili u tuđim vodama/idejama i nestajali pod imenima kao stranci u svojoj vlastitoj rođenoj zemlji Hrvatskoj.
Komentator Mišetić je spomenuo da bi bila mala vjerpdpstpjnost njegova oživljenja,tj. ČASNOG SUDA, te je spomenio SUD U DIASPORI SREĆKA ROVERA. To me je odmah potaklo da potražim dokumentaciju o tome i, fala dragome Bogu, pronašao sam ju. Ishod sudskog izvještaja je jako dugačak. Ja ću samo iznijeti sažeto, u kratkim crtama, šta je bilo, da se nikada ne zaboravi tadašnja, prije 50 godina i više, pismena tehnika dopisivanja, pošta zračnim ili morskim putem, rijetko telefonske veze, ali ipak se uspijelo. Po svoj prilici, tadašnji Hrvati koji su taj SUD ČASTI za specifičnu stvar stvorili, danas više nisu na životu, ali su iza sebe ostevili jednu nadasve veliku vrlinu hrvatske tradicije poštenja, gdje su se držali one: AKO HOĆU LAKO ĆU, AKO NEĆU KAKO ĆU!
Pok. Srećko Rover je bio vodič jedne skupine hrvatskih vojnika koji su u " AKCIJA DESETI TRAVANJ " pošli u domovinu se prikljuciti već postojećim postrojbama u hrvatskim šumama koji su se borili za oslobodjenje Hrvatske. Ozna ih je uhapsila kao i sve ostale skupine. Na sudu u Zagrebu 1948. godine bilo je nedokazani priča da ih je izdao Srećko Rover "BIMBO". To je bila jedna vrlo produktivna Oznaška smicalica kako zavaditi ostale Hrvate u emigraciji. U to poslljeratno vrlo ne snalazeće vrijeme za razbacane Hrvate po svijetu, ta Oznaška smicalica je pala na plodno polje, posijala sumnju među Hrvate, tako ih svadila i polarizirala. Sumnja je pala na Srećka Rovera da je špijun, da radi za Oznu i da je on taj uz još jednog Zlatara koji su svoje drugove izdali i predali u ruke Ozne. Pošto je Srećko Rover pristupio Ustaškom Pokretu još davne 1939. godine i bio je medju prvim Ustašama koji su umaršlirali u Sarajevo 23 travnja 1941 god., kao i medju prvima u osnutku Crne Legije. Kao takav bio je poznat kao jedan odvažni hrvatski Domoljub i borac. Na sve te negativne glasine protiv Srećka Rovera i sami Poglavnik je povjerovao Oznaškim smicalicama, te isključio istoga iz ustaških redova i javno ga preko novina optužio kao izdajnika. Na ovu odluku Poglavnika general Maks Luburić je energično prosvjedovao, što je, uz podjelu Bosne sa Stojadinovićem, uzrokovalo razlaz između ova dva hrvatska velikana.
Tada je na incijativu generala Luburića bio stvoren ČASNI SUD od osoba i sa jedne i sa druge strane. Sud naravno nije imao nikakove juridističke snage, ali je svakako imao dovoljno moralne snage da shladi poljuljale duhove medju Hrvatima, koliko toliko.
Kada je preživjeli iz Kavranove Grupe, Ivan Prusac napisao 1967 godine knjigu "TRAGEDIJA KAVRANA I DRUGOVA" u njoj je donekle rasvijetlio ulogu "BIMBO" kao vodič i jasno podvukao da je Srećko Rover nevin.
Eto šta može jedan simbolike radi ČASNI SUD napraviti. Mi danas u kompjutorsko doba možemo kamokud više i efikasnije napraviti, i, možda, za primjer biti prvi u svijetu koji su takvo nešto napravili.
Ja ću nastaviti završiti opise generala Drinjanina o "Povodom smrti dra. V. Mačeka" ubrzo, te ću iznijeti svima na uvid moj mali nacrt kako ja to zamišljam, kojega bi svi zajednički trebali srediti i urediti kao jednu lijepu curicu za vjenčanje. S poštovanjem, pozdravlja vas Otporaš.

colonia.tino
17.06.2009 12:35 h

Idemo od Rusije sponzoras. U napadu na Rusiju sudjelovao je veliki broj ljudi ( gotovo iz cijele Europe ), čak je Britanija ( preko kraljevske obitelji ) sakupila velike dobrovoljačke postrojbe koje bi se pridružile Hitlerovoj kampanji proti SSSR-a., Churchil, koji nije volio Staljina, ali nije htio rušiti savezništvo, je to stopirao u zadnji trenutak .

U Americi, Joseph Kennedy ( otac predsjednika Kennedya, koji nije bio oličenje dobra kako to povijest romantično želi reći, s ozirom da mafija nikada nije ima veći utjecaj na društvo nego za njegovo vrijeme, pa čak i na WHITE HOUSE ) je predlagao Roosveltu i Hooveru ( najmoćnijem Amerikancu 20 stoljeća ) da se udruže sa Hitlerom. Da nije bilo napada na Poljsku i rata sa Europom, Hitler bi lako našao saveznika u SAD-u ali i Britaniji,. Da li bi u tom slučaju njegov režim bio manje zločinački ? Naravno da ne bi.

Rasni zakoni silom su nametnuti Hrvatskoj, međutim za to nema opravdanja, po meni Pavelić je trebao u šumu, slijedilo bi ga 90 posto Hrvata a na kraju rata Hrvatska bi postojala, time bi uništio relativno ništavan Titov pokret u svom samom početku ( u početku bilo je tek stotinjak fanatika u tom pokretu ). Međutim, bilo je tako, kako je bilo. Naravno, sukobi četnika i ustaša na Drini i Hercegovini nešto su drugo od režima, režim je bio preslikan iz Berlina, nažalost, prislino, ali onda se trebalo boriti gerilski, a ne pristajati na to. NDH ne bi postojala i bila bi uništena da je Pavelić odbio Hitlera, ali bi postojala Hrvatska nakon rata, a Pavelić bi bio hrvatski De Guele.

Jasno da etiketirati nekoga fašistom ili komunistom zbog drugačijeg mišljenja nije u najmanju ruku koretno, ti vrlo dobro znaš, kako smo se postavili prema tome.

Ne samo da je ljevica u demokraciji legitimna, ona je neophodna, bez demokratske ljevice demokracije nema. Ja se nadam da ćeš ti kao intelektualac se također znati postaviti prema onima koji bi mene ili nekog sličnog etiketirali kao fašistu, te bi bilo super kada bi ti u svom tekstu iznio vlastiti stav prema drugom totalitarizmu, drugom zlu ( u komentarima si to učinio, svaka čast ), Titovom režimu. Naime, tebi je sigurno jasno kakav je to režim bio i tko je najodgovorniji za njegovu provedbu.

Domobran
17.06.2009 12:36 h
sponzoras. Skoro bih se zakleo da nas isti jadi muče: zašto ovo, zašto ono. Zašto je Pavelić objavio rat Ameriki? Taj čin se mora do temelja analizirati. Poznato je kada netko nekome objavi rat, da se tada sukobljuju dvije vojske i evo ti krvi do kljena, mesa na vagone i ruševina sela i gradova. To je prva i logična činjenica. Druga činjenica je ta da nikada nije došlo do vojničkih sukoba izmedju dvije "zaraćene" vojske, američke s jedne i hrvatske s druge strane.
Šta je u stvari bilo, to sam tek shvatio u početku 1968. godine dok sam još živio u Parizu. Tada je Henry Kissinger kao šef američke diplomacije, s jedne strane, i medjunarodni pritisak s druge strane, sazvao konferenciju za MIR izmedju južnog Vjetnama i USA, bez dozvole pristupa Vijet-Kongu u toj konferenciji. Amerika ne želi da Vijet-Kong sudjeluje jer ga Amerika ne priznaje. Koga Amerika ne priznaje, s njim ne želi ni razgovarati. Mi Hrvati to najbolje znamo, jer nas nitko nije htio priznati te s nama ni razgovarati. Tada je Vijet-Kong navijestio rat Ameriki i na taj način ju prisilio na razgovore i pregovore. Kako Amerika nije htijela priznati Hrvatsku 1941 godine, vlada NDH je vjerojatno znala za te medjunarodne diplomatske poteze kojima se sve diplomacije svijeta služe, pa je jednostavno, simbolički, navijestila rat Ameriki, kao što i mi nastojim simbolički osnovati ovaj ČASNI SUD.

sponzoras
17.06.2009 12:58 h
Za sada moram samo reči da antifašistički pokret nije bio ništavan i svakako je bio reakcija na zlo nacizma koje se nadvilo nad Europom. Samo za ilustraciju Iz Međimurja je masa ljudi zbjegla pred mađarskim nacistima u područja Kalnika i tamo osnovala odrede koji su se borili protiv nacista. Moj djed kao 20 godišnjak je prisilno regrutiran u mađarsku vojsku i poslan u Sibir, s obzirom da je živio tik do granice i imao je mađarsko prezime.
No, tema NOBa je sasvim nešto drugo i toga ćemo se svakako detaljnije dotaknuti.. za sada ne bih rastegao temu previše.

Što bi bilo da se Pavelić odmetnuo u šume i suprotstavio se nacistima? Eh sad, iz ove pozicije teško je o tome govoriti, kao i što bi bilo da je prihvatio suradnju lojalnih Srba u NDH koji su nakon 10.4.41. sami ponudili suradnju... no Pavelić ih je odbio i diskriminirao.
Nije li i sam Budak u Gospiću izjavio da trećinu Srba u Hrvatskoj treba pobiti, trećinu raseliti a trećinu pokrstiti?

colonia.tino
17.06.2009 13:22 h
Ne, u početku Titov pokret nije raspolagao sa više od 100-tinjak ljudi, ali je antifašistički pokret bio jak i jačao je u Dalmaciji pogotovo, tak kasnije sve je stavljeno pod isti nadzor. Ja nikada ne poistvjećujem antifašizam sa komunizmom.
Što bi bilo, kad bi bilo, da bi bilo - nije bilo, pa se slažem da je iracinalno o tome rezmišljati.

arca
17.06.2009 14:58 h
citat:
Rasni zakoni silom su nametnuti Hrvatskoj, međutim za to nema opravdanja, po meni Pavelić je trebao u šumu, slijedilo bi ga 90 posto Hrvata a na kraju rata Hrvatska bi postojala...

Dobro zvuči, ali pitanje je, bi li to bilo 'tehnički' izvedivo? u tom slučaju morao bi se istodobno boriti protiv nacista i Srba, budući da se s njima nije htio spanđati. Onda bi nacisti osim Židova i Cigana tamanili i odmetnute Hrvate, a njihove obitelji slali bi u konc logore. Koliko bi to tek žrtava bilo?

Meni izgleda da je kad sve skupa zbrojiš, negdje morao pregrist....


sponzoras
17.06.2009 15:18 h
Mogao je, da...isto tako preuzeti kontrolu nad antifašističkim pokretom da je htio.. pa i prihvatiti suradnju lojalnih Srba.
Pri tom ne smijemo zaboraviti da nisu svi Srbi ni tada bili od reda četnici. A ni činjenicu da je unutar Kraljevine SHS, Hrvatska i prije NDH uspjela izboriti svojevrsnu autonomiju, korak bliže samostalnosti.
Možda, kažem možda, da je Pavelić stao na stranu antifašista i prigrlio lojalne Srbe i Židove, tko zna kako bi tijek povijesti tekao dalje...
Međutim stao je na stranu ultimativnog zla, a to zlo je pobijeđeno...
Da je nacizam kojim slučajem pobijedio, možete li zamisliti kako bi današnja Europa izgledala, očiščena i filtrirana od nepoželjnih. Nekako sumnjam da bi mi sada ovdje razglabali o demokraciji i ljudskim pravima.
Bojim se da mnogi od nas ne bi ni bili rođeni.

arcanoid
17.06.2009 22:39 h
sponzoras. Pavelić je na samom kraju rata, dok se već nazirao ishod imao priliku priječi na stranu saveznika ali eto, nije to napravio. Zvali su ga a odbijanjem je napravio veliku grešku. Povijest bi se danas inače drugačije čitala.
Kao prvo, Jugoslavija se ne bi osnovala bez obzira na svoje avnoje, zavnohe i kojekakve deklaracije. O njemu se ne bi moglo govoriti kao o pripadniku nacizma ili fašizma bez obzira na ono što je napravio. Tito ne bi mogao manipulirati s prvim izborima i uspostaviti komunističku diktaturu. Blajburg se ne bi dogodio jer ne bi bilo potreba za zbjegom naroda pred partizanima.
Greška što je ostao dosljedan Hitleru umjesto da se preobukao kao svojedobno četnici. Danas ne bi imali potrebu kopati po NDH jer bi povijest bila već ispravno napisana. Ovako su je pisali pobjednici kao i uvijek a vidim kako su ju napisali. Veliki dio naroda ne zna pravu podlogu svega i duboko usađenu krivnju zbog ustaša. Pa 45 godina su nas komunisti kljukali onako kako su htjeli.
I još nešto Sponzoras, pitam se koliko ih do danas nije rođeno obzirom da se Blajburg dogodio?


Domobran
17.06.2009 23:51 h
arcanoid. Upravo tako. Imao sam na umu se toga dotaknuti sto nije rečeno da neću kada dodje vrijeme. Moja je supruga francuskinja skoro, približava se, pedest godina. Često puta smo imali "Kačićev ugodni razgovor" o Marsalu Petain-u koji je bio saveznik Hitlera. Mnogi Francuzi ga ne voli poradi tih veza sa Hitlerom. Kada je Francuska oslobodjena 25 kolovoza 1944. godine, Petain je pao u nemilost. Kasnije je bio uhićen i sudjen za sva stradanja i pokolje u Francuskoj. Sud je dugo trajao. Njegova obrana je bila da se on nije mogao oprijeti Hitlerovoj vojnoj sili, a da bi spasio što više francuskih života, odlučio se je na suradnju s Hitlerom. Mnogi ti spašeni Francuzi su kasnije otišli u Francuski Narodni Otpor, La Resistance Francaise, i generalu De Gaulle-u pomogli osloboditi Francusku. Ta njegova tvrdnja se je uveliko uzela u obzir i on je, Marsal Petain, bio oslobodjen svake krivnje 1951. godine.
Dragi kolega arcanoid to je upravo to što ja hoću, a po komentarima vidim da su i drugi mnogo zainteresirani, stvoriti jedan ČASNI SUD, optužiti dra. Antu Pavelića, napraviti optužbu protiv njega, baziranu na svim onim krivičnim djelima koji bi mogli imati pravnu podlogu. Čim ja završim opise generala Drinjanina, ne bih ih želio izostaviti, pripremiću osobno jednu optužbu protiv dra. Pavelića, dati ju svima vama na uvid, pregled, na izmijenu i popunjanje, sve dok se svi ne složimo i zaključimo zajednički da se svi slažemo. Tada će nam to biti službeni dokumenat po kojem ćemo se ravnati i do kojeg ćemo se svi zajednički držati.

sponzoras
18.06.2009 08:27 h
Da, zanimljiva je ta činjenica kako Pavelić nije i po drugi put "kompromitirao" sebe i pokušao po drugi put raditi nešto za svoj narod. Ovdje tvrdite da je pakt sa Hitlerom bio na nekin način izbjegavanje manjeg zla, a kada je bilo očito da će saveznici razbiti naciste, Pavelić nije opet u ime svog naroda napravio korak koje je mogao, preći na stranu saveznika.... tko zna, vrlo je moguće da se tada Bleiburg ne bi ni dogodio. ??
Koje su to strasti i vjerovanja nagnale Pavelića da ne zaštiti svoj narod pred sudom pobjednika rata?
Na kraju krajeva, tko zna da li bi bio pobjednik i drugačije interpretiran u povijesti da je to učinio.
Nitko normalan danas ne odobrava masovni pokolj Japanaca u Hiroshimi i Nagasakiju, ni u SADu ni u svijetu, a opet taj čin je zaustavio rat.

Domobran
18.06.2009 14:00 h
sponzoras. Vi dobro zborite, ali kako to promijeniti, danas, poslije skoro 70 godina. Mi to iz današnjeg ugla gledamo, što je u jednu ruko dobro. Da smo tada, u to doba, živjelu tu, sa tim izmješanim vojskama, do zubi naoružana, gdje se nije znalo tko pije ni tko plaća, tada bi se mi svrstavali u one tabore/grupe koje bi nam najviše odgovarale; vi bi po svoj prilici otišli u partizane NOB a ja u hrvatsku vojsku HOS, kao što je to bio slučaj u prošlom Domovinskom ratu. Teško je ostati (biti) ravnodušan u takovim okolnostima.
Nami su, dragi moj kolega sponzoras, naši očevi ostevili jedan VELIKI SVEŽANJ zamršenih zagonetkih u kojima se danas skoro ni ne snalazimo. Ako ćemo zajedno živjeti u zajedničkoj zemlji Hrvatskoj, onda je neminovno potrebno da i zajednički prilazimo tom SVEŽNJU neriješenih zagonetka i pronadjemo tko je bio manje a tko više kriv k pristupu NOB i HOS i zašto su se borili jedni a zašto drugi. To je imperativ svega i spreman sam podmetnuti moja, već ostarijela, leđa i priključiti se onim Hrvatima sa dobrom voljom u pronalasku odgovora.

Bobani
29-09-2013, 13:00
otporaš.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
.

HRVATSKA I USTAŠTVO (33)

POTOMCI DESETOG TRAVNJA

Koliko bi trebalo injekcija dati nekim Hrvatima da bi konačno shvatili da je Deseti Travanj prvi hrvatski državni praznik poslije 839 godina, iz pisma generala Drinjanina dru. Miljenku Dabi Peraniću 1067. godine.



P O T O M C I 10 T R A V N J A

Svi smo mi potomci Adama i Eve. Kada je to taka, a tako je, onda smo mi Hrvati svi potomci 10 Travnja., kao što su Branitelji domovinskog rata potomci desetotravanjskih Ustaša, jer su nastavili undje gdje su Ustaše stale 1945. i ponovno oslobodili Hrvatsku Državu za koju su se Ustaše borile.

Prilažem ovdje desetotravanjsku poruku Šime Letine.


Hrvati, sretan vam 10. travnja!

U životu državotvornih Hrvata, a posebno onih koji su živjeli u slobodnom svijetu prije uspostave današnje hrvatske države,10. travnja je uvijek imao važno značenje. Bio je to dan hrvatskih okupljanja i zahvale onima koji su se kroz povijest zalagali i žrtvovali za hrvatsku slobodu i državnu nezavisnost, dan sjećanja na proglašenje Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine, na herojsku borbu njezinih branitelja i dan molitve za sve Hrvate koje su srpski četnici i jugoslavenski komunisti pobili za vrijeme i poslije Drugoga svjetskog rata, jer su bili za hrvatsku državu. Na temelju životnog iskustva i povijesnih činjenica koje otkrivaju i potvrđuju jugokomunističke zločine, sljedbenici Desetotravanjske ideje otvoreno i javno su bili protiv svake Jugoslavije i pobornici uspostave slobodne i demokratske hrvatske države. Deseti travnja za njih je simbol hrvatske državnosti, a Nezavisna Država Hrvatska (NDH) most koji je povezivao stoljetnu hrvatsku borbu, vapaje i čežnju za slobodom sa uspostavom nove hrvatske države u kojoj je jedino moguće realizirati hrvatsku narodnu i individualnu slobodu. U njihovim očima Hrvatska i Jugoslavija, hrvatstvo i jugoslavenstvo, bile su dvije suprotnosti, od kojih je jedna morala nestati da bi druga mogla opstati. Za većinu državotvornih Hrvata slavljenje 10. travnja nije bio povratak u prošlost, već pogled u novu budućnost. Iako su pripadali različitim organizacijama i imali različita mišljenja o Ustaškom pokretu i dr. Anti Paveliću, svi su vjerovali da je NDH bila izraz želja hrvatskoga naroda i kao takva nužna i opravdana. Nitko od njih nije mogao zamisliti narod koji ne bi želio vlastitu državu. "Narod koji ne bi htio svoju nacionalnu državu ne bi bio narod", napisao je prof. Vinko Nikolić. Zašto bi hrvatski narod u tome bio drukčiji od svih ostalih naroda, postavljali su pitanje sljedbenici Desetotravanjske ideje. Prof. Ivan Oršanić, učesnik Desetotravanjskih zbivanja i osnivač Hrvatske republikanske stranke, koja danas u domovini djeluje pod imenom Hrvatska republikanska zajednica,1951. godine s pravom je napisao: "Mi se možemo staviti politički u red ostalih država jedino po tome što smo htjeli hrvatsku državu, i što smo je ostvarili. Samo po tome i ni po čemu više".

Deseti travanj nije pripadao samo hrvatskim desničarima, kako su to isticali pristaše Jugoslavije, već je to bio nacionalni blagdan svih onih koji su vjerovali u ostvarenje i moralnu opravdanost hrvatske države, bez obzira na njihova ideološka i politička opredjeljenja. I zato je na Desetotravanjskim proslavama bilo normalno vidjeti Hrvate iz svih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ljude lijeve i desne političke orijentacije, ali ne i Jugoslavene, bilo ljevičare ili desničare. Srbi i Jugoslaveni nisu ustali protiv NDH "zbog Pavelićeva režima", već zato jer nisu prihvaćali nikakvu, pa ni najdemokratskiju hrvatsku državu. Odmah, nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, srpski četnici, na čelu sa svojim vođom Dražom Mihajlovićem, ustali su protiv nje. Od Talijana s kojima su bili sklopili savez dobivali su oružje, kojim su izvodili terorističke napade na nedužne hrvatske civile. Već u travnju 1941. godine prva ubojstva i pljačku četnici su izveli u Kninu, Sinju i Grahovu, a 5. svibnja u Blagaju, blizu Slunja, zajedno s domaćim Srbima, opljačkali su i pobili sve hrvatske seljake. Nekoliko mjeseci kasnije, kad je Hitler napao Sovjetski savez (22. 6. 1941.), a Staljin pozvao sve svoje sljedbenike na otpor Hitleru, jugoslavenski partizani su se pridružili četnicima u rušenju hrvatske države. Pod izlikom da se bore protiv "ustaškog režima", komunisti su, na čelu s Josipom Brozom Titom, rušili hrvatsku državu. Mađarski, bugarski, francuski, i svi drugi komunisti nisu rušili svoju državu zbog ideoloških neslaganja s onima koji su joj za vrijeme rata bili čelu. Toj izdajničkoj i zločinačkoj ideji rušenja vlastite države bili su privrženi i odani jedino tzv. hrvatski komunisti i partizani. Oni su time počinili zločin protiv vlastitoga naroda i zbog toga zaslužuju prezir i osudu svih časnih i poštenih ljudi. Odvratno zvuče svi oni koji nas danas u Hrvatskoj, svojim komunističkim besmislicama, pokušavaju uvjeriti da se današnja hrvatska država temelji na partizansko-komunističkoj borbi, koju je predvodio najveći ubojica Hrvata, Josip Broz Tito. Već u početku svoga prvog predsjedničkog mandata, Stjepan Mesić je u velikom zanosu, bez oslanjanja na povijesne činjenice, javno rekao: "Mora nam biti jasno, da se nijedna država ne stvara preko noći, već su zato potrebna i desetljeća. Samostalna se Hrvatska počela stvarati 1942. godine". Kao odgovor na Mesićevo povijesno gatanje u Hrvatskom slovu, od 29. studenoga 2002., prof Julije Derossi napisao je: "U navedenoj izjavi predsjednika Republike točno je samo to da se ni jedna država ne stvara preko noći ... Godine 1941. stvorena je Nezavisna Država Hrvatska koja je formalno pravno bila samostalna država i značila je u tom smislu 'ostvarenje težnji hrvatskoga naroda' (Tuđman), ali je u biti bila ovisna o silama Osovine Njemačke i Italije. Bez obzira na tu ovisnost, tisuće Hrvata (domobrana i ustaša) dalo je u toj državi svoje živote u iskrenoj vjeri da ih daju u borbi za svoju samostalnu državu, a ne za nekakvu ideologiju ili politiku, posebno ne za politiku talijanskog fašizma. Protiv Nezavisne Države Hrvatske digli su se jugoslavenski komunisti među njima dakako i hrvatski komunisti (Srbi i Hrvati), ali ne zato da stvore samostalnu komunističku Hrvatsku nego da stvore (socijalističku) Jugoslaviju u kojoj će Hrvatska biti samo jedan od dijelova s nekim autonomnim odrednicama. U Komunističkoj partiji nikad nije bilo ni struje ni frakcije koja bi kao svoju svrhu imala stvaranje samostalne komunističke Hrvatske. Naprotiv, čak i pokušaji da se unutar buduće Jugoslavije za Hrvatsku predvidi stupanj autonomije veći od već "službeno" utvrđenog, bili su osuđeni i drastično kažnjeni (Andrija Hebrang!). Desetci tisuća Hrvata ubijeni su samo zato što su se borili za samostalnu Hrvatsku, a protiv Jugoslavije, i to nije imalo nikakve sveze ni s fašizmom ni s antifašizmom. Prema jugokomunističkom stajalištu Hrvati nisu smjeli imati samostalnu državu, pa ni komunističku. Jedino je to povijesna činjenica u svezi sa samostalnošću hrvatske države."

Bez sjećanja na 10. travnja 1941. godine, hrvatska državotvorna ideja u četrdesetpet godišnjem nasilju velikosrpstva i jugoslavenstva bila bi potpuno nestala. Zahvaljujući njemu i onima koji su NDH smatrali moralno i legitimno opravdanom, kroz više od četrdesetpet godina komunističkog nasilja, u hrvatskom narodu tinjala je i opstala hrvatska nacionalna i državotvorna svijest iz koje je početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, zahvaljujući jedinstvu svih Hrvata, rođena nova današnja hrvatska država. To znači da bez 10. travnja i uspomene na NDH koja je toga dana bila proglašena, ne bi bilo ni današnje hrvatske države. "Bez proglašenja hrvatske državne nezavisnosti 1941.godine nikada ne bi došlo do odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943. godine), niti do Ustava Narodne Republike Hrvatske (1947. godine) i Ustava Socijalističke Republike Hrvatske (30. svibnja 1990. godine) nego bi svi ti događaji ostali samo ono što su stvarno bili: pokusi i pokušaji izgrađivanja vrlo ograničene upravne, a ne državnopravne autonomije Hrvatske unutar totalitarne, jednostranačke, svemoguće i međunarodno priznate Jugoslavije. Samo uspomena na postojanje Nezavisne Države Hrvatske i njezina četverogodišnja obrana od napada njezinih tadašnjih službenih saveznika, kao i od njezinih službenih neprijatelja, održala je u duši hrvatskog naroda vjeru da će kad - tad, u novoj međunarodnoj krizi, hrvatski narod imati priliku osloboditi i ujediniti svoju zemlju i dati Hrvatskoj suvremeni značaj normalne nacionalne države. Bez povijesne epizode Nezavisne Države Hrvatske pad svjetskog komunizma koji je započeo u Poljskoj a završio raspadanjem Sovjetskog Saveza, na hrvatskom bi području bio doveo do promjene vladavine, ali ne i do uspostave hrvatske nezavisnosti... Osloboditeljski proces i obrambeni (Domovinski) rat bili su uspješni samo zato što je narod vjerovao u mogućnost oslobođenja, jer su hrvatsku državu, bar na kratko vrijeme, ostvarili njihovi očevi i djedovi, a ne zato što je znao da je Hrvatska kraljevina bila nezavisna sve do 1102 godine. Tako daleko ne ide djelotvorna svijest nijednog naroda". (Dr. Ivo Korsky).

Ne samo zbog povijesne istine, već još više zbog uloge i važnosti10. travnja u ostvarenju današnje slobodne i demokratske hrvatske države, potrebno je izbjegavati sve ideološke natruhe, oblike i simbole koje su stranci bili nametnuli hrvatskom narodu u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. "Dizanje desne ruke na pozdrav nije nikakav hrvatski pozdrav, nego su ga sile osovine nemetnule tek stvorenoj hrvatskoj državi"(dr. Ivo Korsky), i zato ga treba odbaciti. Svi oni koji se u svom zanosu ili prkosu danas služe tim tuđim podzravom kaljaju čistoću Desetotravanjske ideje i umanjuju ugled i važnost svih onih koji su se borili za hrvatsku slobodu i državnu nezavisnost.




USKRSNA ZVONA DESETOG TRAVNJA

Kroz tešku tamu probi se sunce, Na drvu križa umro je Onaj
Rastjera na šas oblake tek, Koji je došao spasiti nas,
Al'kratko bijaše veselje naše, Iza dugog i teškog Velikog Petka
Ropskih lanaca šuo se zvek. Uskrsne zore već sjaji kras.

Mrak opet pokri Domaju moju, Slobodna Hrvatska uskrsnut će opet,
I bura strašna širi svoj bjes, S Pobjednikom smrti slaviti pir,
Gle-u daljini vidi se svijetlo, Koji iz tamnog ustavši groba
Čuje se podmuklih gromova tres. Donio je ponovno na zemlju mir.

Hrvatska vila kroz vihor kliče: Livade naše cvijećem se kite,
"Ne boj se, hrabri Rode moj, Uskrsnih zvona čuje se glas:
Iz prolivene krvi sloboda niče, Nemoj klonuti, Hrvatski Rode,
DESETI TRAVANJ blizu je tvoj. Naskoro opet doći će Spas!"



Objavljeno: 06.04.2010. u 21:05h


j.perkovic 7.04.2010 11:48 h
Gospodine Otporaš. Dragi prijetelju ja vam čestitam na ovom članku jer je jako dobar i Povijestan koji dokazuje da se Hrvati mogu složiti samo kad imamo dabrog VOĐU a to je bilo za vrijeme NDH, i za vrijeme Predsjednika TUĐMANA on je mogao da ujedini sve Hrvate u našoj Domovini i u Emigraciji šta su bivši Drugovi opet sve upropastili.

Delivuk 7.04.2010 23:56 h
Ja san pročita taj gori članak i vire mi nije loš. Ima u njemu riči koje san puno puta čija od moji stričeva koji su bili u Ustašama. Kada se oni posvade sa onom drugom dvojicon braće koji su bili u partizanima, da ji ražeste oni zapivaju: Ja Ustaša i ćaća mi bija, ćaća sinu zanat ostavija. A ona druga dva strica se naljute i odvrate njima ovako: Druže Tito mi ti se kunemo, da sa tvog puta neskrećemo. Eto kao san ja doživija i proživija moje ditinstvo u mojoj kući.


Otporaš 8.04.2010 16:57 h
j.perković. Točno je što ste rekli da su Hrvati složni samo onda kada imaju dobrog vodju. To je bilo za vrijeme NDH i za vrijeme dr. Franje Tudjmana. Ja vas uvjeravam da će ubrzo doći vrijeme da ćemo mi Hrvati opet imati dobrog vodju i da ćemo biti opet složni.

Delivuk 9.04.2010 00:09 h
Dobra pisma. Pročita san i sve je lipo. Samo šteta da se ta pisma ne more uz gusle pivati. Ja volin gusle slušat. Ganga, gusle i šijavica to su naše škutorske razonode. Divojke su nas zanimale samo kat se napijemo. Punda nam ni dragi Bog nije do kolina. Mi sve znamo i mi smo najjači, kamena sramena.

Bobani
29-09-2013, 13:36
ZAKONSKA ODREDBA O ISTOČNOJ GRANICI NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE

Iz portala wwwhrvatskinacionalisti.org

Otporaš 11.12.2009 14:25 h
Zakonska odredba o istočnoj granici Nezavisne Države Hrvatske

ČLANAK 1.
Na temelju hrvatskoga državnoga prava i na osnovi načela neprekinutosti hrvatskoga narodnoga područja
ODREDJUJEM ovom zakonskom odredbom istočnu granicu Nezavisne Države Hrvatske, koja teče:
1. od utoka rijeke Save u Dunav uzvodnim tokom Save do ušća rijeke Drine u Savu;
2. od ušća rijeke Drine uzvodno tom rijekom, i to njenim najistočnim rukavima, tako da sva ostrva na Drini pripadaju Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, do utoka potoka Hrasnice u Drinu istočno od sela Zemljice;
3. od utoka potoka Hrasnice u Drinu teče granica Nezavisne Države Hrvatske kopnom istočno od Drine točno starom granicom izmedju Bosne i Srbije, kakova je postojala do godine 1908.

ČLANAK 2.
Ovoj zakonskoj osnovi prilaže se zemljopisna karta u mjerilu 1:200.000, na kojoj je granica Nezavisne liržave Hrvatske označena crvenim potezom. Ova zemljopisna karta jest sastavni dio ove zakonske odredbe.

ČLANAK 3.
Provedbu ove zakonske odredbe povjeravam ministru hrvatskoga domobranstva i ministru unutrašnjih poslova time, da gore označenu granicu napose odmah zaposjednu sa postrojbama hrvatskoga domobranstva i hrvatske ustaške vojnice, te da odmah na licu tijesta postave medjašne znakove, izuzev područja grada Zemuna s okolicom, koje, tvoreći sastavni dio Nezavisne Države Hrvatske, sporazumom sa Velikim Njemačkim Reichom ostaje do konca rata vojnički zaposjednut od prijateljske njemačke vojske.

Ova zakonska odredba stupa na snagu današnjim danom.

U Zagrebu, dne 7. lipnja 1941.

Broj — 378. — z. p. — 1941.

Poglavnik: Dr. ANTE PAVELIĆ v. r.


Vojskovodja Slavko Kvaternik, ministar hrvatskog domobranstva v. r., Dr. Milovan Žanić, predsjednik Zakonodavnog povjerenstva pri Poglavniku, v. r., Dr. Mirko Puk, ministar pravosudja, v. r., Dr, Mile Budak, ministar bogoštovlja i nastave, v. r., Dr. Andrija Artuković ministar unutrašnjih poslova, v. r., Ing. Ivica Frković, ministar šuma i ruda, v. r., Dr. Lovro Sušić, ministar narodnog gospodarstva, v .r., Dr. Ivo Petrić, ministar zdravstva, v. r., Dr. Josip Dumandžić, ministar udružbe, v. r.


I PITANJE SANDŽAKA BIT ĆE USKORO RIJEŠENO
Predsjedništvo vlade saopćuje u vezi sa zakonskom odredbom o odredjenju istočne granice Nezavisne Države Hrvatske prema Srbiji, da će preostali dio istočne hrvatske granice u Novom Sandžaku i prema Crnoj Gori biti uskoro odredjen u sporazumu sa mjerodavnim čimbenicima. DA SE NE ZABORAVI!!

Bobani
29-09-2013, 20:18
27.7.2012, 17:34:11 #101
Bračni status korisnika: married
by:Delivuk


Kako je nastala Nezavisna Dražava Hrvatska!

Meni je moj djed pričao da je ovako postala Nezavisna Država Hrvatska.
Treba sve čitati i slušati pa će se sve znati, kaže naša hrvatska izreka.

KRATKA ANEGDOTA O NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ

Kada je Bog djelio zemlju dodju k njenu Englez, Španjolac,
Francuz,Talijan, Njemac, Madjar i HRVAT.

Pred Boga prvi dodje Englez i Bog mu reče:
"Evo ti dio ovaj zemlje i neka se zove Engleska".

Drugi dodje Španjolac i Bog mu reče:
"Evo ti ovaj dio zemlje i neka se zove Španjolska".

Treći dodje Francuz i Bog mu reče:
"Evo ti ovaj dio zemlje i neka se zove Francuska".

Nakon njega dodje Talijan i Bog mu reče:
"Evo ti ovaj dio zemlje i neka se zove Italija".

Peti pred Boga dodje Njemac i Bog mu reče:
"Evo ti ovaj dio zemlje i neka se zove Njemačka".

Na kraju dodje Madjar i Bog mu reče:
"Evo ti ovaj dio zemlje i neka se zove Madjarska".

Kada HRVAT vidje što se dogodilo ode pred Boga i upita Ga zašto on
nije dobio komad zemlje,
našto mu Bog odgovori: "Tebe toliko volim da ću tebi dati onaj dio koji
sam ostavio za sebe".

I tako HRVAT dobije svoju NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU!

Brzi odgovor na ovu poruku Odgovori Citiraj Citiraj Višestruki odgovor s citatom na ovu poruku

Saznajte više: Strogo moderirano Tko je tko u NDH - Stranica 5 http://slobodni.net/t113632-5/#ixzz2gJ5YohaU

Bobani
30-09-2013, 02:29
SMISAO USTAŠTVA JE DUBOKO U NAMA KAO I SMISAO BOŽIĆA!

Prenosim iz Slobodne Dalmacija komentar by:Otporaš
12th December 2012, 23:35
!
SMISAO USTAŠTVA JE DUBOKO KAO I SMISAO BOŽIĆA!

Zapovied-gus (Glavnog Ustaškog Stana)

U životu naroda ima mnogo tajnovitoga, što se ne može shvatiti samim razmišljanjem i zaključivanjem,nego jedino osjećanjem i vjerovanjem.Sam pojam naroda, zakoni njegova povijesnog razvoja, to su tajne...koje ne ćemo nikada shva titi, ako ih pokušamo raščlanjivati noževima našega mozga. Razumjet ćemo ih samo onda, ako smo s njima organski povezani snagom krvi, tradicije i osjećaja vjernosti.

Pitanje života, i sudbine hrvatskog naroda - smisao ustaštva! - nisu shvatili oni umovi i veleumovi visokih političarA i realni duhovi.Taj krvavi, ustaški put, taj put Poglavnika i Njegovih Ustaša, nije razumljiv onima, koji su ga htjeli dokučiti samim razumom, ali je bio razumljiv onima, koji su u svojim srcima osjećali tu magičnu svijest: mi smo Hrvati! - i koje je hrvatska svijest i hrvatski ponos, tjerao u borbu, da dokrajče dane sramotnog ropstva, propadanja i umiranja, da povrate svojem narodu dostojanstvo i da u ovoj ispaćenoj blagoslovljenoj zemlji zaoru brazdu rada i reda.

Nacionalna svijest, nacionalni ponos, osjećaj krvi, pripadnosti narodu, osjećaj hrvatske nacionalne časti, vjernost i borbenost, to su značajke, koje dovode pojedince na ustaški put, u ustaške redove, pod Poglavnikovu hrvatsku zastavu, to su značajke, koje su i kod drugih naroda dovele pojedince u nacionalističke redove njihovih naroda i stvorile nove, nacionalističke države, a po njima i preduvjete stvaranja nove Europe i novog svjetskoga poretka.

Ustaški pokret, isto kao i drugi suvremeni nacionalistički pokreti u Europi i kao svi veliki narodni pokreti, nošen je snagom podsvijesti, nacionalnog osjećanja i vjere, ali to ne znači, da on nije nošen zato i silom jasnih ciljeva i jasnih pogleda, na narodni i državni život, i na zadatke, koje on ima u narodnom i državnom životu izvršiti.
Naprotiv povijesna je istina, da su svi mali politički stranački pokreti, koji su se osnivali u složenim i ishitrenim političkim programima, koji su bili djelo političkih kombinacija i planova, puni zbrke i bez jasnih zasada, što je najbolje dokazao prošli demokratski svijet, djelo takvih stranačkih pokreta, koji se napokon i ugušio od
puste smušenosli svojih stranaka i strančica. Veliki nacionalistički pokreti, koliko god izviru iz mutnih taloga narodne vjere i volje za ustrajanjem i borbom, toliko su jasni u svojim povijesnim ciljevima slobode i stvaranja novog reda u narodnom životu.

Smisao ustaštva, veličina ustaštva, snaga ustaštva upravo i leži u kratkoći, jasnoći i osnovnosti njegovih ciljeva. Ustaštvo je hrvatskom narodu postavilo ciljeve, koji zadiru u samo pitanje njegovog života i opstanka i koji su zato kristalno jasni i jednostavni. Zato je ustaštvo pokret, pokret koji se pokreće, pokret koji je pristupačan cijelom narodu i u biti kojega leži, da obuhvaća cijeli hrvatski narod. Kad ustaška načela kažu, da hrvatski narod ne može živjeti bez svoje vlastite nezavisne države hrvatske, onda je to tako jasno, da se daju i glave, samo da bi oličena krvlju ta istina postala jasnija i shvatljiva cijelom narodu i jednoga dana bila ostvarena u životu. Kad ustaški pokret propisuje zakone reda i rada, dužnosti (poštenja i odgovornosti, onda su te zasade tako jasne, da je svako zaobilaženje nemoguće i da se može za njega platiti samo po jasnim ustaškim zakonima. Kad ustaški pokret postavlja kao svog vodju, kao svoj putokaz svoga Poglavnika, onda je sve do krajnosti jasno u
njegovoj snazi i odlučnosti i put kojim on ide toliko je shvatljivi put uskrsnuća cijeloga naroda.

Ustaštvo, Poglavnikovo hrvatsko ustaštvo, nije samo pokret, nije samo put, nego jedno sve zajedno i istina i put i život hrvatskoga naroda. Ali nadasve život, ono mora nadasve biti život hrvatskog naroda i kad ustaštvo postane život svakog i zadnjeg Hrvata, kad ono ne bude samo njegovo opredjeljenje, onda je to tako jasno, da se daju i glave, samo da bi oličena krvlju ta istina postala jasnija i shvatljiva cijelom narodu i jednoga dana bila ostvarena u životu. Kad ustaški pokret propisuje zakone reda i rada, dužnosti (poštenja i odgovornosti, onda su te zasade tako jasne, da je svako zaobilaženje nemoguće i da se može za njega platiti samo po jasnim ustaškim zakonima. Kad ustaški pokret postavlja kao svog vodju, kao svoj putokaz svoga Poglavnika, onda je sve do krajnosti jasno u njegovoj snazi i odlučnosti i put kojim on ide toliko je shvatljivi put uskrsnuća cijeloga naroda. Ali nadasve život, ono mora nadasve biti život hrvatskog naroda i kad ustaštvo postane život svakog i zadnjeg Hrvata, kad ono ne bude samo njegovo opredjeljenje.
RADOVAN LATKOVIĆ.

(Po ovome što gosp. Radovan Latković kaže, moglo bi se reći da su svi današnji Hrvati koji su za Hrvatsku Državu da su Ustaše, jer tako kažu ustaška Načela. Mo, )

Bobani
30-09-2013, 16:09
Razgovor s Dr. Antom Pavelićem glede podpisivanja Rimskih ugovora

Dne 18. svibnja 1941. izvršen je diktat fašističke Italije protiv netom obnovljene Nezavisne Države Hrvatske. Njemačka, u čiju se je pomoć nadala Hrvatska, spremala se na ratni pohod protiv Sovjetskog Saveza, te je u tom pravcu bila i usmjerena njezina vanjska politika. Kako je Italija bila jedini potencijalni saveznik Njemačke u Europi, a unutarnje stanje bilo je vrlo težko zbog gubitka talijanskog kolonijalnog carstva u Africi, mlada Hrvatska Država morala je postati žrtva talijanskih teritorijalnih presizanja, te je Njemačka u tom slučaju pokazala svoju nezainteresiranost za hrvatska prava na jugo-zapadne granice. 9. rujna 1943. Italija je kapitulirala i zatražila separatni mir sa Saveznicima. Tom prilikom je Poglavnik izdao zapovied Hrvatskim Oružanim Snagama da oslobode oteta područja i dao Izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, kako sliedi:

Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori i to: ugovor o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko-primorsko područje, te izmjena pisama glede upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule. Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nisu nikada ni stupili u život. Naprotiv svi oni probitci Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani. Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izricitu napomenu o clanstvu ugovarajucih stranaka u novom europskom poredku. Nakon sto je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanacila primirje sa neprijateljskom ratujucom strankom, i time se izdvojila od dosadanjih saveznika, nema nikakove stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unapried sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u zivot privedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić.
Dano u Zagrebu, dne 10. rujna 1943.

Razgovor s Poglavnikom

Negdje početkom 1949. g. dok je pripremao knjigu ''NDH u svietlu dokumenata'', Marko Sinovčić zamolio je dr. Pavelića za objašnjena o nekim pitanjima koja se izravno i neizravno tiču Hrvatske. Radilo se uglavnom o pitanjima oko podpisivanja Rimskih ugovora. Dr. Pavelić je vrlo rado pristao na razgovor. Ovdie ćete moći pročitati dio toga razgovora koji je objavljen u spomenutoj knjizi Marka Sinovčića, a po nama, vrlo je zanimljiv radi otkrivanja istine oko dogadjaja u prvim danima Nezavisne Države Hrvatske i tzv. ''prodaje Dalmacije'' Italiji.
- Ovih sam dana, Poglavniče, čitao u časopisu ''L'Europeo'', a zatim u časopisu ''Sloboda'' izvadke iz uspomena Filipa Anfusa. Tamo on, medju inim kaže, da ste Vi na sastanku s Mussolinijem potvrdili prijašnje sporazume s Talijanima i da ste zagarantirali njihovu primjenu. Biste li mi o tome mogli nešto kazati?
Poglavnik - Nadam se da ćeš me nadživjeti, pa ćeš pri tome imati priliku čitati moje memoare, koji su napisani, ali će biti objavljeni tek nakon moje smrti. U njima se o svemu tome podrobnije govori. Ovaj čas mogu na Tvoje pitanje ukratko odgovoriti sliedeće: Nikada i ni u kojem slučaju nisam za vrieme čitave moje emigracije ne samo sklopio bilo kakav politički ili teritorialni sporazum s Italijom, nego ni to pitanje nije nikada bilo pretreseno pri mojim razgovorima s Mussolinijem, ili bilo kojom drugom italijanskom političkom osobom. Ako, dakle, nisam o tome nikada nikakav sporazum sklopio, nisam mogao nikada ni potvrditi ni njegovu primjenu zagarantirati.
- Znači da je time oborena i Perićeva tvrdnja, prema kojoj bi ugovor izmedju Vas i Italije o priznanju talijanskih prava, postojao još prije italijansko-jugoslavenskog rata?
Poglavnik - Naravno! I ne samo njegova, nego i svih onih, koji će se truditi, a takvih će biti, jer inače ne bismo bili ljudi - da me prikažu kao izdajicu. Vidio si Perićevu argumentaciju. Ništa bolje neće biti ni onih drugih. Težko je, kad se čovjek nema zašto zakvačiti. Uvjeravam Te, da su svi ti dokazi mojih sadašnjih i budućih superkritičara, a koji su više-manje 1945. bili moji lojalni suradnici - a ja bih bio prema njima - počinio izdaju nad hrvatskim narodom 1941., ili možda još prije, da su velim Ti svi njihovi dokazi sazidani na glinenim nogama. Prema tome, kada kažem, da nisam nikada prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske sklopio nikakvog političkog ili teritorialnog ugovora s Italijom, onda time odgovaram Periću i svima, koji budu u buduće takove tvrdnje iznosili.
- Prihvaćam Vašu rieč, Poglavniče, ali mi ipak dozvolite, da Vas podsjetim na jednu bilježku grofa Ciana. On pod nadnevkom 23. siečnja 1940. bilježi, da ste toga dana na sastanku s njime utvrdili glavne točke priprema i djelovanja. Ne bi li se ovaj zapisnik mogao shvatiti kao neka vrst sporazuma?
Poglavnik - Možeš shvatiti kako hoćeš, ali ja ću Ti odmah reći o čemu se radi. Kako Ti je poznato, Mussolini se često bavio mišlju da napadne Jugoslaviju. Ta ga je misao posebno zahvatila početkom 1940. godine. Tom prilikom pozvao me Ciano na sastanak u Rim i tu smo pretresli pitanje ustaške akcije u tome pravcu. Ja sam od Ciana tražio slobodu kretanja ustaša u Italiji i prema granici Jugoslavije. Ujedno sam priobćio Cianu nacrt ustaških akcija, ali pod uvjetom da talijanska vojska ne prelazi naše granice, jer da bi to moglo omesti uspjeh. O budućim odnosima s Italijom nije bilo govora.
- Malo prije sam spomenuo Vaš sastanak s Mussolinijem. Možete li mi kazati, koja je bila svrha toga sastanka?
Poglavnik - Nadam se, da si iz materijala, koji si sabrao za svoju knjigu mogao uvidjeti, da uza sav sporadični antijugoslavenski stav Italije - Osovina nije htiela rušiti Jugoslaviju, nego ju je, naprotiv, htiela još tiesnije privezati uz svoja kola. Tako je došlo i do pristupa Jugoslavije Trojnom Paktu. Osovina se tome jako veselila, ali je sve kratko trajalo. Kad je došlo do beogradskog puca, pozvao me Mussolini u Rim. Čitav naš razgovor se kretao oko pitanja, da li će doći do rata Osovine i jugoslavije. moraš znati, da je Italija imala gorko izkustvo u ratu s Grčkom, pa se bojala obveza, koje bi za nju mogle nastati, ako bi došlo do sukoba s Jugoslavijom. Zato je pokušala posredovati izmedju Berlina i Beograda, da bi se sukob riešio na miran način. Ja sam uvjeravao Mussolinija, da ce do rata sigurno doci.
- Vi ste imali još jedan sastanak s Mussolinijem prije Vašega povratka u domovinu, i to nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Ovaj put ste razgovarali o granicama?
Poglavnik - Već sam Ti rekao, da o granicama nije bilo nikada govora za vrieme mog boravka u emigraciji.
- O kralju, dakle?
Poglavnik - Još manje. To će doći kasnije. Mussolini me je pozvao da me pozdravi kao poglavara države i da mi izrazi čestitke. Tom prigodom dotakli smo se i pitanja talijanskog poslanika u Zagrebu. Mussolini mi je predložio jedno ime: Randi (doušnik u Ministarstvu vanjskih poslova Italije). Ja sam odgovorio da nemam ništa protiv te osobe, ali da bi mi bilo svakako draže, kada bi za to mjesto bio imenovan Cortese, koji je nama učinio znatne usluge. Kako se Cortese u to vrieme nalazio u Tokyu u svojstvu tajnika poslanstva, do njegova dolazka imenovao je kao odpravnika poslova Casertana. Kasnije je Casertano imenovan poslanikom, jer se dolazak Cortesea zategao, a Italija je svakako htjela imati u Zagrebu poslanika, pa je tražila od mene ''placet'' za Casertanea, koji sam ja odmah dao. Prije raztanka Mussolini me pitao, kojim ću putem u Zagreb. Rekao sam mu, da ću preko Trsta. On mi je na to ponudio svoj osobni zrakoplov. Ja sam odbio s motivacijom, da želim ući u Hrvatsku na čelu mojih 700 ustaša.
- Nadam se, da mi ne ćete zamjeriti, ako Vam postavim još koje pitanje. Sada se već nalazimo na području Nezavisne Države Hrvatske. Dana 13. travnja Vi ste stupili na njezino tlo. Kako to, da ste tek 15. travnja ušli u Zagreb?
Poglavnik - To su dva razloga po sriedi, i to: prvo, na putu od Sušaka nailazili smo po svim mjestima na mase svieta, koje su nas oduševljeno pozdravljale. Ja sam svugdje morao govoriti, i tako je vrieme odmicalo. Navečer smo stigli u Dugu Resu. Doček je bio veličanstven. Tek što smo stigli, približio mi se jedan njemački častnik i zamolio me, da čim prije dodjem u Karlovac, jer da me tamo čekaju njemački i talijanski zapoviednici. Bilo mi je vrlo žao naroda, ali nije bilo druge nego čim prije stici u Karlovac. Pozvao sam Sertića, rekao sam mu o čemu se radi i izdao nalog, da odmah za mnom krenu u Karlovac, a ja sam se odvezao s njemačkim častnikom. Kad sam stigao u Karlovac njemački i talijanski zapoviednici pozdravili su me kao glavara države. Poslije toga sam otišao u stan dr. Nikšića.
- Tamo ste našli Anfusa?
Poglavnik - Ne, Anfuso je došao sutradan.
- Da li ste Vi znali, da on dolazi?
Poglavnik - Evo kako je bilo! Ja sam Ti , naime, zaboravio reći koji je drugi razlog, da sam u Zagreb stigao dva dana kasnije. Dido Kvaternik me je uvjeravao, da situacija još nije čista, da je još uviek revolucionarno gibanje, da još nije uzpostavljen podpuni red, pa da ne bi bilo poželjno krenuti prema Zagrebu. S druge strane, mene je tako boljelo grlo, pa me liečnik savjetovao, da još ne idem. Tako smo još 14. travnja kanili ostati u Karlovcu. Tog jutra javljeno mi je iz Zagreba, da je tamo stigao Anfuso, i da ima sa mnom razgovarati o vrlo važnoj stvari. Kako sam još taj dan kanio ostati u Karlovcu, naredio sam da ga tamo dovedu. Netom je stigao, priobćio mi je o čemu se radi. Naime, iz Zagreba su poslali u Berlin i Rim brzojav, u kojemu traže priznanje Nezavisne Države Hrvatske. U brzojavu upućenom u Berlin traži se samo priznanje, dok se u onome, koji je poslan u Rim traži priznanje NDH u njezinim etničkim i poviestnim granicama. Anfuso mi je priobćio, da Mussoliniju brzojav nije jasan, pa želi da se konkretnije izjasnimo. Ja sam na to stilizirao drugi brzojav, u kojem sam tražio samo priznanje, a pitanje granica, da se rieši redovitim diplonatskim putem. Pozvao sam Slavka Kvaternika i predočio mu koncept brzojava. On je smjesta izrazio svoju suglasnost i ja sam ga nakon toga predao Anfusu, da ga odmah iz Karlovca uputi Mussoliniju. Nu, kako su bile prekinute veze, savjetovao sam mu da osobno odnese Mussoliniju, što je on i učinio.
- Niste li taj brzojav dali na odobrenje Niemcima? Anfuso, naime, kaže, da ste Vi taj brzojav tražili i dobili suglasnost Berlina.
Poglavnik - To nije istina, ja u tom pogledu nisam imao što razgovarati s Berlinom. Ja sam bio sviestan situacije. U našoj tek uzpostavljenoj državi bilo je još grupa srbskih vojnika, dvie strane vojske zauzimale su sve jače položaje, a mi smo bili bez vojske. Zar je onda bio čas, da se čitava stvar zateže radi stilizacije jednog brzojava? U tome času bilo je od najveće važnosti, da dobijemo priznanje stranih država, a pitanje granica biti će naknadno riešeno.
- Kakvu je ulogu, Poglavniče kod toga svega odigrao Veesenmayer?
Poglavnik - Kod mene nije odigrao nikakvu ulogu. On je bio njemački agent, kojemu je bila povjerena uloga kod HSS-a, nakon što su njezini predstavnici ušli u pučisticku vladu. On je imao izpitati odnos HSS-a prema Beogradu i mogućnost njezina izkorištavanja u eventualnom sukobu sa Jugoslavijom. S ustašama je došao u doticaj sasvim slučajno, i to tako, da je Slavku Kvaterniku donio jedno pismo, koje mu je iz Berlina poslala njegova kćerka. Slavkova kćerka, u brizi za svojim otcem, izašla je na uzletište i pitala, da li netko putuje u Zagreb. Javio joj se jedan nepoznati čovjek, kojemu je predala pismo. Bio je to Veesenmayer. U tome pismu ona moli otca, da se sakrije, jer bi mu Simović mogao kakvo zlo učiniti. Naime, Kvaternik je 1918. u ime ''Narodnog Vieća'' pozdravio srbsku vojsku pri ulazku u Zagreb. Na čelu te vojske nalazio se Simović. Kad je Kvaternik kasnije prišao ustašama, zamjerio se Simoviću. Veesenmayera je ukopčao s Kvaternikom dr. Iljadića i on bi sigurno znao o tome nešto više reći.
- Kako su se, Poglavniče, držali Niemci prema nama u travanjskim dogadjajima?
Poglavnik - Bili su nezainteresirani. Mi smo još kod podjele Judoslavije na interesne sfere Osovine pripali Italiji. Kad je došlo do razsula jugoslavije NDH je '' ipso facto'' ostala u talijanskoj sferi. Ta podjela je svečano potvrdjena na sastanku izmedju Ciana i Ribbentropa nakon proglašenja naše države. Za dokaz tomu neka Ti služi i ovaj primjer. Uoči mog polazka na sastanak s Cianom u Ljubljani, posjetio me oko 10 sati navečer Kasche i uručio mi brzojavnu poruku njemačke vlade, koja je glasila: ''PRIOBCITE POGLAVNIKU, DA NA SUTRAŠNJIM PREGOVORIMA O GRANICAMA IZMEDJU HRVATSKE I ITALIJE NJEMACKA NIJE ZAINTERESIRANA''. Kako vidiš situacija nije nimalo ohrabrujuća! Nu, s drugu stranu, Niemci su nam prišili ''Pflaster'' na tu ranu. Istoga dana poslali su drugi brzojav koji je glasio: ''U BUDUCIM PREGOVORIMA IZMEDJU HRVATSKE I NJEMACKE, NJEMACKA NE CE TRAŽITI NIKAKVIH TERITORIJALNIH USTUPAKA''.
- Spomenuli ste, Poglavniče, sastanak u Ljubljani. Biste li mi htjeli nešto o tome reći?
Poglavnik - S Cianom sam se sastao u Banskim Dvorima. Netom je sastanak počeo, Ciano je raztvorio veliku zemljovidnu kartu, na kojoj su već bile povučene granice. Postavio mi je dva priedloga. Prema prvom, granična crta bi išla do Samobora, do preko Karlovca, Dinare i Mosora do crnogorske granice, a prema drugom nešto zapadnije, ali u tom slučaju Italija bi tražila vojni savez. Ja sam na to odmah odgovorio, da na takvoj bazi ne mogu uobće razgovarati. Pitao sam, da li njima više vriedi Dalmacija ili prijateljstvo sa Hrvatima. Vi hoćete, rekao sam im, Dalmaciju, a ne vodite o tome računa, da je ona pasivni kraj, a Italija ima dosta pasivnih krajeva. Ona ima već dosta potežkoća s prehranom, pa zar si još hoćete dozvoliti luksus, da hranite još jedan milion ljudi, i to ne Talijana? Na to se javlja jedan general i kaže ''da njih vode stratežki razlozi''. Ja sam mu na to odvratio, da ne razumijem, kakvi bi to bili stratežki razlozi u doba zrakoplova, i topova dalekog dometa. On mi na to odgovara, da su Talijani vodili dva rata za Dalmaciju i da je se zato ne će odreći. Ja sam mu odvratio - da će onda voditi - i treći! Zatim se opet javlja Ciano i pita me, kako bih ja to riešio? Odgovorio sam mu da nemam naslova, da postavljam teritorialne ustupke i zato ne mogu tražiti da nam vrate Zadar, ali kako poznam situaciju Zadra, sve što sam pripravan ustupiti, jest malo okolice Zadra i Trogir. Ciano je bio suglasan, ali nije mogao donieti nikakove odluke prije nego se konsultira s Mussolinijem. Savjetovao sam ga da ga brzoglasno nazove, što je on i učinio. Mussolini mu je dogovorio: ''Io non posso essere rinunciatore!'' (Ja ne mogu biti onaj koji se odriče). Trebaš znati da je Mussolini nakon prvoga svietskoga rata oštro napadao i nazivao odricateljima one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio da se njega sada isto tako nazivlje. Time je moja borba za Dalmaciju bila znatno otežana. Kad mi je Ciano priobćio Mussolinijev odgovor, ja sam odvratio, da onda o tome ne možemo više razgovarati. Zaključili smo, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem.
- Nego, Poglavniče, kod Ciana i Anfusa naišao sam na nekoliko mjesta na izraz: - talijansko-hrvatska personalna unija i carinska unija. Tko ih je predlagao i kako je ta stvar tekla?
Poglavnik - Jednu i drugu stvar su predliožili Talijani. Onu prvu Talijani su već predlagali kod pregovora sa Mačekom i na nju su pristali Mačekovi izaslanici. Sada su je predložili i meni. Sviestan opasnosti, koja nam od tuda dolazi i znajući za prikrivenu mržnju, koja vlada izmedju Savojske kuće i Mussolinija, pa da bih to osujetio, zamolio sam talijanskoga kralja, a da za to Mussolini nije znao, da bi on kao starješina Savojske kuće, koja je u Hrvatskoj poznata još iz doba Eugena Savojskoga, predestinirao jednu osobu iz te kuće za hrvatskoga kralja. Kad je kralj na to pristao, obaviestio sam Mussolinija redovotim diplomatskim putem. To mu, naravno, nije bilo milo, ali nije mogao ništa protiv odluke svoga kralja. Što se tiče carinske unije, stvar se odigrala na sliedeći način: - nju je forsirao Ciano, a iza Ciana je stajao Conte Volpi. Ja sam shvatio o čemu se radi. Bile su u pitanju hrvatske šume. Zato sam se energično opirao. Kad to pitanje nisam mogao riešiti redovitim diplomatskim putem, zatražio sam sastanak s Mussolinijem. Do tog sastanka je došlo u Tržiću 7. svibnja. Tamo sam iznio razloge, zašto Hrvatska ne može pristati na carinsku uniju. Mussolini je shvatio i rekao sliedeće: ''Non si deve fare niente che potesse gettare un ombra sulla indipendenza della Croatia! - Ne smije se ništa učiniti, što bi moglo baciti sjenu na nezavisnost Hrvatske!''
* * *
Čitajući ovaj razgovor možemo se malo vratiti u prošlost i na osnovu pročitanoga predočiti si situaciju u kojoj se nalazilo državno vodstvo Hrvatske u prvim danima NDH. Država je u svom početku, bez vojske, Njemačka diže ruke od nas, a Italija na pritišće svojim zahtjevima, a uza sve to ostatci srbske vojske maltretiraju hrvatsko pučanstvo u nekim selima itd. Kao što smo već pisali na stranici NDH, naše vodstvo bilo je u velikoj dilemi, ili potpisati Rimske ugovore i žrtvovati jedan dio Hrvatske ili ne potpisati i prepustiti cielu Hrvatsku Italiji koja je zauzela neprijateljski stav. Trebalo je stvoriti odluku: ili pristati na amputiranu Hrvatsku i u njoj omogućiti samoobranu ili postati igračka u talijanskim rukama? Ni jedna država nije nastala bez krvi i odricanja, pa tako nije mogla ni Nezavisna Država Hrvatska.

Zato Rimske ugovore treba razumieti i njihova podpisnika s naše strane ne osudjivati. Bili su bolni, ali mi smo uz njihovu cienu imali svoju državu, čije smo granice prema Jadranu mogli jednoga dana proširiti, kao što smo zaslugom onoga istoga podpisnika Rimskih ugovora i proširili.
Kvaternik je rekao za Pavelića, da je on jedini u tim danima gledao u sve karte. Nije li on u tim kartama vidio i slom talijanskog imperija i i vraćanje izgubljenoga hrvatskoga teritorija? Svi dokumenti stoje uz dr. Pavelića. Možda to mnogima nije po volji, ali tok poviesti ne možemo zaustaviti.

Ako je netko kriv za Rimske ugovore, krivi smo mi, Hrvati, zato što smo htjeli svoju državu!

Bobani
30-09-2013, 22:51
Dalje.com: by: Otporaš 2013-04-11 04:21.

ŠTO BI TREBAO ZNAČITI DESETI TRAVNJA ZA HRVATE!

Donosim u 25 točaka kao odraz 25 polja hrvatskog nacionalnog grba.

ZASADA DESETOG TRAVNJA:

1.) DESETI TRAVNJA je nacionalni program svih Hrvata!

2.) DESETI TRAVNJA JE ETATIZAM!

3.) DESETI TRAVNJA je dijalog za sve građane Hrvatske!

4.) DESETI TRAVNJA nije stranka, pokret, organizacija ili osoba!

5.) DESETI TRAVNJA je hrvatski put I hrvatski cilj!

6.) DESETI TRAVNJA je kontroverzan samo neprijatelju Hrvatske!

7.) DESETI TRAVNJA je evolutivan I razvija se s nižih oblika.
hrvatstva u više oblike hrvatstva!

8.) DESETI TRAVNJA ne poznaje norme, sisteme niti nosi sat. On samo
stvara novo!

9.) DESETI TRAVNJA je škola hrvatskog državotvorstva!

10.) DESETI TRAVNJA je je nazočan gdje god se govori I priča o Hrvatskoj!

11.) DESETI TRAVNJA je mobilizacija svih građana Hrvatske u obrani.
naše Države Hrvatske!

12.) DESETI TRAVNJA nije Ustaški nego hrvatski!

13.) DESETI TRAVNJA nije sam jedan nadnevak, nego je jedna hrvatska ideja!

14.) DESETI TRAVNJA je jedan sveopće hrvatski okvir hrvatstva!

15.) DESETI TRAVNJA je svijetlo I putokaz nacionalizma!

16.) DESETI TRAVNJA je kruna svih prošlih hrvatskih težnja za.
Hrvatskom Državom!

17.) DESETI TRAVNJA je socijalan I baziran na temeljima pravde I jednakosti!

18.) DESETI TRAVNJA je demokratski izraz želja hrvatskog naroda za.
svojom državom!

19.) DESETI TRAVNJA je integracija svih građana Hrvatske!

20.) DESETI TRAVNJA je simbol Hrvatske Države!

21.) DESETI TRAVNJA je poziv na nacionalnu svijest I hrvatsko DOSTOJANSTVO!

22.) DESETI TRAVNJA je INDEX svih hrvatskih potreba I želja!

23.) DESETI TRAVNJA je sjećanje na sve Hrvatice I Hrvate koji su pali.
u obrani Hrvatske!

24.) DESETI TRAVNJA je pogled u budućnost..

25.) DESETI TRAVNJA JE DAN HRVATSKE DRŽAVNOSTI!

Ovim putem želim svima čestitati dan hrvatske slave I ponosa DESETI.
TRAVNJA! Otporaš.

Bobani
01-10-2013, 02:27
NEKOLIKO DOKAZA ZA DESETI TRAVNJA

Časopis OTPOR, broj 6, strana 16, svibanj 1977.

Ima Hrvata koji tumače 10 Travnja na način da mu se uloga, značaj i važnost umanje, ali nema niti jednog Hrvata koji bi mogao opovrći povijesnu važnost 10 Travnja. To je zapravo nemoguće, a evo zato i nekoliko dokaza...

rasulom Austro-Hugarske monrhije 1918 godine hrvatski narod je htio svoju vlastitu državu na svom entičkom i povijesnom području. Tu želju platio je vlastitom krvlju 5 prosinca iste godine na Jelačićevu trgu. Tradicionalna iskrenost hrvatskog čovjeka i njegova midoljubivost prema svima i svakome su ga uvjeravale da se sporovi, bilo narodni bilo pojedinaca, mogu i moraju rješavati na miran i ljudski način. Zato vođen tom plemenitom idejom hrvatski čovjek sjeda za okrugli stol i (ne sluteći podmuklost i krvoločnost svoga takozvanog prijatelja) gubi i najzadnju nadu o uspjelom zajedničtvu nakon opaljenih hitaca Puniše Račića. Tim neljudskim i kukavičkim činom iz 1928. potvrdilo se i dokazalo da hegemonija srpstva pod plaštem jugoslavenstva nije ništa drugo nego srpska hegemonija i srpska bolest.

najvažniji je razlog i najpoznatiji - Hrvatski je narod za svoju državu. Za to ne trebaju primjeri, jer je primjer za to cijeli hrvatski narod. Od dijeteta do starca, od ratara do odvjetnika, od znana do neznana, sve je bilo za hrvatsku državu. Revolucija 10 Travnja pripada hrvatskom narodu, a političko obilježje te revolucije ustaškom pokretu i njegovim tvorcima.

Neprijatelji 10 Travnja, to jest hrvatskog naroda, bili to desni ili lijevi, vanjski ili unutarnji, djelomično su uspjeli iznakaziti pravi i rodoljubni smisao ustaškog imena. A to ime i taj pokret dao je najveći obol što ga jedan narod može dati svojoj povijesti na oltar domovine. mnogi nagađaju da je grijeh i sramota spominjati ustaški pokret, a ja potvrdno kazujem za je zaista sramota stiditi se tog imena, jer takvom neutemeljenom tvrdnjom obeščašćujemo našu braću i očeve, naše sinove i muževe koji su uzidali svoje kosti u temelje hrvatske države.

Ni jedan politički pokret u svijetu nije osvojio sav narod bilo to gdje bilo, pa tako nije ni ustački. Zato možemo s punim pravom reći da je 75% hrvatskih vojnika branilo granice svoje zemlje, a da nisu bili ustaše. međutim, neprijateljima hrvatskog naroda nije do toga da ocrni i likvidira ustaše, nego da pod takvom etiketom uništi i uguši sve što hrvatski diše. Sve što je hrvatsko za neprijatelja je ustaško, pa i šestogodišnje dijete ako pođe s majkom na prosvjed protiv silom nametnute i silom održavane vlasti nad porobljenom Hrvatskom.

Napokon, sami znamo i vidimo kako nas mnogi ne poznaju, unatoč državi koju smo imali de jure i de facto, i pitamo se: kako bi nas tek onda poznavali kad bi nas pitali: "Kad ste zadnji put imali državu? kada je vaš dan državnosti?". Težak bi bio odgovor, a ponosno danas svakome možemo potvrditi, kome se to sviđalo ili ne, da smo izgubili nezavisnost i državu 1945., a tada i naš državni praznik Deseti Travnja; ne krivnjom hrvatskog naroda ili hrvatskih vođa, nego krivnjom neupućenih, odlučujućih sila. Mi slavimo 10 Trevnja, Dan hrvatske državnosti, za čije temelje su se borili Hrvati bez obzira na odoru koju su nosili. Taj Dan je dokaz da se borilo za Hrvatsku zemlju hrvatskim srcem i hrvatskom krvi i da se borilo samo za dobrobit hrvatskog naroda, pa bilo to u borbi pod slovom "U" Ante pavelića, "zvijezdom petokrakom" Andrije Hebranga,

Mi, dans, koji živimo od slave i blaga prošlosti, kada bi izbacili sve ono što su nam naši pradjedovi, djedovi i očevi sagradili i ostevili i uzidali u temelje naše slave, zgrozili bi se nad činjenicom da samo gotovo ništa nismo učinili za potrebu u čast našeg naroda. I tek kada nešto učinemo onda možemo pomisliti na zamjenu ili promjenu, a dotle će revolucionarne i rodoljubne ideje 10 travnja živjeti u srcima Hrvata!

Kata Grizelj, San Francisco.


(Treba se uzeti u obzir da je ovo pisano tek samo osam (8) mjeseci poslije Akcije Zvonka Bušića i njegove petorke. Ovo je pisano u emigraciji, i to polariziranoj hrvatskoj političkoj emigraciji, kada je bilo jako teško promicati hrvatsko ime pred strancima, a nije bilo lako ni pred Hrvatima jugoslavenske orijentacije, a da te ne prozovu "hrvatskim teroristom". Hrvati su bili svrstanu u Palestince, Baske, Irce i Crvene Brigade itd. Tada, u ta vremena dok je Jimy Carter bio predsjednik Amerika i promicao svoju miroljubivu koegzistenciju u svijetu, a u Beogradu igrao Žikino kolo u srpskim a ne jugoslavenskim opancima, nama, državotvornim Hrvatima, nije bilo lako. Zato ovaj opis gospođe Kate Grizelj iz San Francisca treba razumijeti iz doba kada je ona ovo pisala, jer tako je tada državotvorna hrvatska emigracija mislila, a ne iz perspektive današnjeg mišljenja. Otporaš)

Bobani
01-10-2013, 03:28
OPĆENARODNI I VOJNIČKI DESETI TRAVNJA


Približava se i opet Deseti Travnja. Mnogi će se i opet pozivati na svoje pravo da tumače značaj, vlasništvo, tok i posljedice DESETOG TRAVNJA. Ta su intrepretiranja obično svojetanje toga dana i prebacivanje krivnje za gubitak države, dakle tekovine Desetog Travnja, na druge i ponajčešće na hrvatske vojnike. (Zar istu nepravdu danas trpe i podnose i naši Branitelji Domovinskog rata, mo, Otporaš). Zato ne će biti zgorega, ako i mi još jednom ponovimo:

1.) Deseti Travnja je bio sveopći, narodni, vojnički i vanstranački. Toga je dana narod razoružao Jugoslavensku vojsku, uhvatio oružje u ruku i branio kroz četeri godine uz najteže žrtve svoju narodnu Državu. Taj dan zato pripada cijelom hrvatsko narodu.

2.) Hrvatske Oružane Snage su bile one koje su doprinijele najteže žrtve za održanje Države. Na kraju su se na zapovjed svog Vrhovnog Zapovjednika i Državnog Poglavara povukle i predale zapadnim saveznicima. Nisu bile pobjedjene u boju, nisu se raspale, nisu bile svladane pomanjkanjem duha i smisla za žrtvu.

3.) Hrvatska Politika, dakle stranke i političari, koji su u ime hrvatske politike govorili, nisu doprinijeli ni jedne solucije. Ne daju je ni danas, jer nisu kadri suradjivati, iako je svaka od tih političkih stranaka suradjivala ili pokušala suradjivati sa svim susjedima i djelomično svim neprijateljima hrvatskog naroda. Zato te stranke niti imaju moralnog prava danas nama hrvatskim vojnicima niti davati lekcije, niti svjedočbu rodoljublja, a još manje kritizirati radi djela, koja da smo počinili za vrijeme rata, prije ili poslije njega. Oni bi te lekcije mogli davati tek onda kada bi suradnjom dokazali da hrvatski misle i osjećaju. To neka uzmu na znanje i oni, koji su za vrijeme pravljenja, obrane te pada Države, bili u vladama sa četničkim i srbokomunističkim koljačima. (Ovo se odnosi na prvake HSS koji su sjedili sa četnicima u kraljevskoj vladi u Londonu skupa sa drm. Ivanom Šubašićem, Titinim prvim ministrom vanjskih poslova FNRJ, mo)

4.) Solucije? Mi ih dajeme. Svi drugi uglavnom govore o tome KAKO BI VODILI DRŽAVU, a nitko neće da sjedne i da razgovara o tome KAKO TREBA DOĆI DO DRŽAVE. Lakše je brbljati nego borbu voditi. Zato izbjegavaju govor o spremanju borbe i izživljavaju se napadima na borce, koji da su mnogo griješili u borbi za slobodu. To je stranačarstvo i ljudska senilnost, impotencija.

Treba u borbi za Hrvatsku Državu okupiti ljevicu i desnicu, Hercegovce i Dalmatince, Sandžaklije i Istrane, Sremce i Medjimorce, Bokelje i Bačvane, katolike i pravoslavce, kršćane i muslimane, sjever i jug, proletere i seljake, fizičke i intelektualne radnike, stare i mlade, muške i ženske, ljude dinamita i ljude pera, - stvoriti HRVATSKE SNAGE, HRVATSKO VOJNO REVOLUCIONARNE SNAGE, te pripremiti HRVATSKU REVOLUCIJU, i obnoviti HRVATSKU DRŽAVU. (Vidite, general Drinjanin nije rekao stvoriti hrvatsku državu, nego je rekao: obnoviti hrvatsku državu, što je za moj pojam jače nego stvoriti državu. Poglavnik je stvorio poslije 839 godina hrvatsku državu, koju su Hrvati izgubili 1945 godine. Sada ju je trebalo samo OBNOVITI, mo, Otporaš)

Prof. Franjo Nevistić dobro je u jenom članku uočio razliku izmedju evolucije i revolucije. Mi bi rekli, da svi moramo najprije evolucionirati, da bi medjusobno izmedju Hrvata postigli jedan prihvatljivi studij političke zrelosti i državotvorne svijesti, a onda udruženim snagama sprovesti revoluciju, hrvatsku i svehrvatsku, protivu srbokomunističke ili bilo kakve druge Jugoslavije.

I polazna točka neće biti ni povratak na kajmakčalansko, solunsko i batinačko doba, ni na ovo i ono izborno doba, na partikularne stranačke, ideloške, osobne i druge polazne točke, nego na onaj narodni, općenarodni, vojnorevolucionarni pokret, koji je doveo do stvaranja HRVATSKE DRŽAVE, a na nama je, hrvatskim vojnicima, da ju OBNOVIMO.

Stranke nisu dovele do Hrvatske Države ni onda, kada su zaista bile okviri naroda, imali jake strukture, bile mlade, dinamične i u rukama autoriteta. Ti su okviri davno propali, stranke zatajile, vodje pomrle, ideologije bile zbrisane, a na licu mjesta se stvorile nove generacije, ideje i osobe.

Mjesto stranačkih snaga imamo folklorne grupe, mjesto političkih predvodnika imamo amaterske diletante, mjesto snažne hrvatske fronte zasnivane na zajedničkom akcionom minimalnom programu, imamo šefove njemačke, australske, francuske, argentinske i drugih policija kao arbitre medju razbijenim, pregaženim i deformiranim političkim grupacijama. I imamo UDBU I RANKOVIĆA KOJI ČEKAJU SVOJ ČAS.

Neka o tome razmisle i oni Ustaše koji su se borili i padali za Državu Hrvatsku, ali i oni partizani koji su bili uvjereni, da se bore tobože protiv okupatora, nacista i fašista a za radnička prava.

I neka nas u tome ne smeta deformirani preživjeli iz bilo kojeg tabora, a najmanje oni, koji jedva čekaju da ih se i opet pozove u Beograd, da spašavaju i drugu, kao što su pokušali spašavati prvu Jugoslaviju. Još manje se treba obazirati na one usidjelice, koje danas u emigraciji daju lekcije pameti živima i mrtvima, a za vrijeme rata su imitirali grotekstne vanjske forme koje hrvatski borci nisu nikada ni trebali, ni prihvatili.

Ne gubimo vremena; RANKOVIĆ VEĆ OKUPLJA I STVARA NOVI SRBOKOMUNISTIČKI, JUGOSLAVENSKI I ČETNIČKI FRONT. Na nama je da mjesto brbljanja, sanjanja i nadmudrivanja, stvorim jedan APARAT KOJI ĆE BITI KADAR SUPROSTAVITI SE ONOM RANKOVIĆEVOM.

Neka proslave DESETOG TRAVNJA budu u tom duhu. Nitko nema na taj dan monopol, nitko nije izključen, nitko ne smije izostati. Neka se slavi kako god tko zna, može i hoće, ali neka nikada ne zaboravi, da taj dan i njegovo slavljenje ima značenje tek onda, ako smo nešto kadri, u Domovini ili u slobodnom svijetu, doprinijeti za njegovu OBNOVU, kao što su i veliki Francuzi padali i dizali se, ali se nikada nisu odricali svojeg najdržavotvornijeg državnog i nacionalnog praznika 14 Juillet 1789. Mi ne slavimo taj dan zato, da bilo koga slavimo ili grdimo, nego zato, da zbližimo borce za novi pohod.

U tome neka bude dostojno, sretno i bratski proslavljen dan obnove Hrvatske Države i neka se borci svuda u svijetu sjete i palih boraca, skupa sa prvim hrvatskim državnim Poglavarom, Poglavnikom Dr. Antom Pavelićem, svih ministara, generala, biskupa, predvodnika i boraca, obnovi, izgradnju i očuvanju HRVATSKE DRŽAVE.

general Drinjanin.

Izvor: PISMA MAKSA LUBURIĆA.

Bobani
01-10-2013, 03:29
OPĆENARODNI I VOJNIČKI DESETI TRAVNJA


Približava se i opet Deseti Travnja. Mnogi će se i opet pozivati na svoje pravo da tumače značaj, vlasništvo, tok i posljedice DESETOG TRAVNJA. Ta su intrepretiranja obično svojetanje toga dana i prebacivanje krivnje za gubitak države, dakle tekovine Desetog Travnja, na druge i ponajčešće na hrvatske vojnike. (Zar istu nepravdu danas trpe i podnose i naši Branitelji Domovinskog rata, mo, Otporaš). Zato ne će biti zgorega, ako i mi još jednom ponovimo:

1.) Deseti Travnja je bio sveopći, narodni, vojnički i vanstranački. Toga je dana narod razoružao Jugoslavensku vojsku, uhvatio oružje u ruku i branio kroz četeri godine uz najteže žrtve svoju narodnu Državu. Taj dan zato pripada cijelom hrvatsko narodu.

2.) Hrvatske Oružane Snage su bile one koje su doprinijele najteže žrtve za održanje Države. Na kraju su se na zapovjed svog Vrhovnog Zapovjednika i Državnog Poglavara povukle i predale zapadnim saveznicima. Nisu bile pobjedjene u boju, nisu se raspale, nisu bile svladane pomanjkanjem duha i smisla za žrtvu.

3.) Hrvatska Politika, dakle stranke i političari, koji su u ime hrvatske politike govorili, nisu doprinijeli ni jedne solucije. Ne daju je ni danas, jer nisu kadri suradjivati, iako je svaka od tih političkih stranaka suradjivala ili pokušala suradjivati sa svim susjedima i djelomično svim neprijateljima hrvatskog naroda. Zato te stranke niti imaju moralnog prava danas nama hrvatskim vojnicima niti davati lekcije, niti svjedočbu rodoljublja, a još manje kritizirati radi djela, koja da smo počinili za vrijeme rata, prije ili poslije njega. Oni bi te lekcije mogli davati tek onda kada bi suradnjom dokazali da hrvatski misle i osjećaju. To neka uzmu na znanje i oni, koji su za vrijeme pravljenja, obrane te pada Države, bili u vladama sa četničkim i srbokomunističkim koljačima. (Ovo se odnosi na prvake HSS koji su sjedili sa četnicima u kraljevskoj vladi u Londonu skupa sa drm. Ivanom Šubašićem, Titinim prvim ministrom vanjskih poslova FNRJ, mo)

4.) Solucije? Mi ih dajeme. Svi drugi uglavnom govore o tome KAKO BI VODILI DRŽAVU, a nitko neće da sjedne i da razgovara o tome KAKO TREBA DOĆI DO DRŽAVE. Lakše je brbljati nego borbu voditi. Zato izbjegavaju govor o spremanju borbe i izživljavaju se napadima na borce, koji da su mnogo griješili u borbi za slobodu. To je stranačarstvo i ljudska senilnost, impotencija.

Treba u borbi za Hrvatsku Državu okupiti ljevicu i desnicu, Hercegovce i Dalmatince, Sandžaklije i Istrane, Sremce i Medjimorce, Bokelje i Bačvane, katolike i pravoslavce, kršćane i muslimane, sjever i jug, proletere i seljake, fizičke i intelektualne radnike, stare i mlade, muške i ženske, ljude dinamita i ljude pera, - stvoriti HRVATSKE SNAGE, HRVATSKO VOJNO REVOLUCIONARNE SNAGE, te pripremiti HRVATSKU REVOLUCIJU, i obnoviti HRVATSKU DRŽAVU. (Vidite, general Drinjanin nije rekao stvoriti hrvatsku državu, nego je rekao: obnoviti hrvatsku državu, što je za moj pojam jače nego stvoriti državu. Poglavnik je stvorio poslije 839 godina hrvatsku državu, koju su Hrvati izgubili 1945 godine. Sada ju je trebalo samo OBNOVITI, mo, Otporaš)

Prof. Franjo Nevistić dobro je u jenom članku uočio razliku izmedju evolucije i revolucije. Mi bi rekli, da svi moramo najprije evolucionirati, da bi medjusobno izmedju Hrvata postigli jedan prihvatljivi studij političke zrelosti i državotvorne svijesti, a onda udruženim snagama sprovesti revoluciju, hrvatsku i svehrvatsku, protivu srbokomunističke ili bilo kakve druge Jugoslavije.

I polazna točka neće biti ni povratak na kajmakčalansko, solunsko i batinačko doba, ni na ovo i ono izborno doba, na partikularne stranačke, ideloške, osobne i druge polazne točke, nego na onaj narodni, općenarodni, vojnorevolucionarni pokret, koji je doveo do stvaranja HRVATSKE DRŽAVE, a na nama je, hrvatskim vojnicima, da ju OBNOVIMO.

Stranke nisu dovele do Hrvatske Države ni onda, kada su zaista bile okviri naroda, imali jake strukture, bile mlade, dinamične i u rukama autoriteta. Ti su okviri davno propali, stranke zatajile, vodje pomrle, ideologije bile zbrisane, a na licu mjesta se stvorile nove generacije, ideje i osobe.

Mjesto stranačkih snaga imamo folklorne grupe, mjesto političkih predvodnika imamo amaterske diletante, mjesto snažne hrvatske fronte zasnivane na zajedničkom akcionom minimalnom programu, imamo šefove njemačke, australske, francuske, argentinske i drugih policija kao arbitre medju razbijenim, pregaženim i deformiranim političkim grupacijama. I imamo UDBU I RANKOVIĆA KOJI ČEKAJU SVOJ ČAS.

Neka o tome razmisle i oni Ustaše koji su se borili i padali za Državu Hrvatsku, ali i oni partizani koji su bili uvjereni, da se bore tobože protiv okupatora, nacista i fašista a za radnička prava.

I neka nas u tome ne smeta deformirani preživjeli iz bilo kojeg tabora, a najmanje oni, koji jedva čekaju da ih se i opet pozove u Beograd, da spašavaju i drugu, kao što su pokušali spašavati prvu Jugoslaviju. Još manje se treba obazirati na one usidjelice, koje danas u emigraciji daju lekcije pameti živima i mrtvima, a za vrijeme rata su imitirali grotekstne vanjske forme koje hrvatski borci nisu nikada ni trebali, ni prihvatili.

Ne gubimo vremena; RANKOVIĆ VEĆ OKUPLJA I STVARA NOVI SRBOKOMUNISTIČKI, JUGOSLAVENSKI I ČETNIČKI FRONT. Na nama je da mjesto brbljanja, sanjanja i nadmudrivanja, stvorim jedan APARAT KOJI ĆE BITI KADAR SUPROSTAVITI SE ONOM RANKOVIĆEVOM.

Neka proslave DESETOG TRAVNJA budu u tom duhu. Nitko nema na taj dan monopol, nitko nije izključen, nitko ne smije izostati. Neka se slavi kako god tko zna, može i hoće, ali neka nikada ne zaboravi, da taj dan i njegovo slavljenje ima značenje tek onda, ako smo nešto kadri, u Domovini ili u slobodnom svijetu, doprinijeti za njegovu OBNOVU, kao što su i veliki Francuzi padali i dizali se, ali se nikada nisu odricali svojeg najdržavotvornijeg državnog i nacionalnog praznika 14 Juillet 1789. Mi ne slavimo taj dan zato, da bilo koga slavimo ili grdimo, nego zato, da zbližimo borce za novi pohod.

U tome neka bude dostojno, sretno i bratski proslavljen dan obnove Hrvatske Države i neka se borci svuda u svijetu sjete i palih boraca, skupa sa prvim hrvatskim državnim Poglavarom, Poglavnikom Dr. Antom Pavelićem, svih ministara, generala, biskupa, predvodnika i boraca, obnovi, izgradnju i očuvanju HRVATSKE DRŽAVE.

general Drinjanin.

Izvor: PISMA MAKSA LUBURIĆA.

Bobani
01-10-2013, 17:51
Poglavnik, Druga emigracija, osnivanje HOP-a i smrt

Poglavnik je bio primoran ponovno se povući u emigraciju 06. svibnja 1945. godine. Dan nakon odlaska javio je hrvatskom narodu da se povuče na zapad pred hordama partizanskih bandita. Nažalost, tužna sudbina hrvatskoga naroda nije se mogla izbjeći. Dogodila se najveća tragedija u povijesti hrvatskoga naroda, stotine tisuća Hrvata otišlo je u tuđinu, a isto toliko je vraćeno i onda pobijeno i poklano u „kolonama smrti“, i u užasnim logorima i tamnicama. Hrvatska je pala pod crveno komunističko ropstvo. Poglavnik je neko vrijeme živio u Austriji, u američkoj okupacijskoj zoni i u samostanu San Girolamo u Italiji, pod zaštitom Vatikana. Uz pomoć Vatikana i nekih visokih američkih dužnosnika, oko 80 000 hrvatskih izbjeglica se uspjelo spasiti i otići u Argentinu. Krunoslav Draganović je bio zadužen za prebacivanje Hrvata i Nijemaca preko San Girolama u Južnu Ameriku, napravio je lažne dokumente za visoke ustaške dužnosnike i za Poglavnika i prebačeni su u Argentinu. Poglavnik je u Argentinu stigao na brodu SS Sestriere, koji je polazio iz Genoe. U Argentini ih je srdačno primio Juan Peron i nikome nije odao njihova prava imena. Poglavnik je u Argentini 1956. godine osnovao Hrvatski Oslobodilački Pokret (HOP), čiji je cilj bilo osnivanje hrvatske države na području NDH. U HOP-u se dogodio raskol, Vjekoslav Maks Luburić se zalagao za pomirbu Ustaša i partizana, a Poglavnik nije želio ni čuti za to. Zato je Luburić osnovao organizaciju HNO- Hrvatski Nacionalni Odbor, koja je imala otprilike jednake ciljeve kao i HOP, samo što se zalagala za pomirbu Hrvata. 10. travnja 1957. na 16. godišnjicu Nezavisne Države Hrvatske, izvršen je atentat na Poglavnika u mjestu Lomas del Palomar u predgrađu Buenos Airesa, u blizini Poglavnikovog doma, u 21 sat i 10 minuta. Atentator, koji nije identificiran, ispalio je 6 hitaca u Poglavnika, a dva su ga pogodila u leđa i prsa. Iako je bio ranjen, stigao je kući vlastitim snagama, gdje mu je jedan argentinski liječnik pružio pomoć. Čim je obaviješten o atentatu, poznati hrvatski doktor, kirurg Milivoj Marušić je došao pomoći Poglavniku. Argentinci su tek tada doznali da je čovjek koji se predstavljao kao građevinski tehničar Pablo Aranjos zapravo hrvatski Poglavnik. Odmah nakon izlaska iz bolnice u pratnji prijatelja odlazi u svoj dom u Lomas del Palomaru. Hrvatski Domobran je u nedjelju, 14. travnja ipak održao proslavu obljetnice NDH, te je tom prigodom pročitana Poglavnikova poruka: “Braćo i sestre, Hrvati i Hrvatice!Neprijatelj je bio nakanio upotrijebiti naš spomendan, 10. travnja, za svoje zločinačke namjere, a to zato, jer u domovini odlučno držanje hrvatskog naroda sve više ugrožava njegov opstanak. Namjera mu nije uspjela, ali namjere hrvatskog naroda, osloboditi se i ponovno uspostaviti Nezavisnu Državu Hrvatsku, uspjet će! Hrvatski Oslobodilački Pokret, skupa sa cijelim hrvatskim narodom, pobjedu će uskoko izvojevati! Bratski pozdrav, ZA DOM SPREMNI!”

Odmah nakon atentata pročula se vijest preko svjetskog tiska do 12. travnja 1957. godine, argentinska vlada je odbijala zahtjeve komunističke Jugoslavije za izručenje Poglavnika, tvrdili su da ne znaju gdje se Poglavnik nalazi, ali atentat je spriječio Argentince da i dalje slijede tu taktiku, pogotovo nakon što je u novinama prikazana slika Poglavnika kako pokazuje krvavu košulju argentinskome novinaru. Jedno od pitanja koje je Poglavniku postavio taj argentinski novinar glasilo je: “Kakvi su bili odnosi režima NDH s hitlerizmom?” Poglavnik je odgovorio: “Nezavisna Država Hrvatska održavala je odnose s Njemačkom, kao što je to činila i s drugim državama. Naš režim nije bio nacistički ni diktatorski, to je bio parlamentarni režim i režim za oslobođenje jedne bogate zemlje, koja danas gladuje pod vlašću jugoslavenskih komunista. Jedina stranka koja u Hrvatskoj nije bila dopuštena, bila je nacistička stranka.” Poslije neuspjelog pokušaja da se pred argentinskim sudom organizira njegova obrana, prisiljen je napustiti Argentinu. Rano ujutro, 18. travnja, s još otvorenim ranama, u pratnji osobnog doktora i dvojice najbližih suradnika, ukrcao se u auto i otišao u nepoznatom smjeru. Dan prije tog putovanja, jedan odani Poglavnikov štovatelj je Poglavniku dao svoj stan na raspolaganje. Poglavnikov lječnik je bio s njime 49 dana, od 18. travnja, do 16. srpnja 1957., sve dok mu rane nisu potpuno zacijelile. U dogovoru s obitelji, Poglavnik je odlučio napustiti Argentinu i smjestiti se u bilo koju južnoameričku državu i onda razmisliti kako će dalje. Poglavnik je 22. srpnja stigao u Rio Gallegos, ukrcao se tamo 23. srpnja na zrakoplov, te je 24. srpnja stigao u Punta Arenas, pograničnu postaju Čilea. Tamo ga je dočekao jedan hrvatski rodoljub i s njime je zrakoplovom stigao u Santiago de Chile, gdje je boravio od 24. do 27. srpnja. Zbog nepovoljnih političkih prilika u Čileu, morao je napustiti tu državu. Odlučio je otputovati u Madrid, i tako se 27. studenoga opet ukrcao na zrakoplov, i u pratnji jednog svog borca 29. studenoga stigao u Madrid, gdje ga je dočekao nadbiskup Ivan Šarić. Okončani su dugi razgovori i dogovori te je pronašao prebivalište u Madridu. Poglavnik je pozvao svoju ženu Mariju, koja se na brzinu spremila i 11. prosinca krenula parobrodom k njemu, da mu bude od pomoći. Marijino putovanje bilo je držano u najvećoj tajnosti, tako da se nije mogla ni s kim oprostiti. Poglavnik je želio da k njemu dođe i kćerka Višnja, jer ju je trebao za razne važne poslove. Ona je, također parobrodom, otputovala 3. listopada 1958, ispraćena prijateljima i znancima. Život mu se ponovno počeo odvijati normalnim tijekom. Uspostavljena je veza sa svim organizacijama HOP-a, suradnicima i prijateljima. Dolazili su njihovi suradnici iz raznih prekomorskih država. HOP je ponovno povratio snagu, svakim danom je bilo sve više njihovih pristaša, organizacija se razvijala. UDBA je raspisala nagrade na osobe iz Poglavnikove blizine, te je na sve načine nastojala pronaći njegovo boravište. Poglavnika su htjeli ukloniti pod svaku cijenu.Poglavnik je razotkrio tu spretno satkanu mrežu i neprijateljski plan, te ga je nastojao osujetiti, zakočiti mu djelovanje. Nekoliko dana pred Deseti Travnja 1959 stigao je na Poglavnikov “apartado” jedan paket. Budući da se s pošte nije podizala nikakva omotna pošiljka bez prethodne obavijesti pošiljatelja, brzo je došla vijest sa zaklinjanjem da se paket nipošto ne diže. Paket je ipak podignut, bio je nerazmjerno težak, pa je poslan na stručni pregled i tako je s neuspjehom završio još jedan pokušaj atentata. U tom svom golemom narodnom radu Poglavnik kraj sebe nije imao nikoga, nego samo svoju velevrijednu, marljivu i razboritu suprugu Mariju, te svoju milu i energičnu kćer Višnju, koju je nadasve volio. Njih dvije, najvjerniji njegovi pratioci, uvijek samo s njime i uz njega. One su ga čuvale i pratile, skrivale ga po austrijskim planinarskim kućicama i po talijanskim samostanima. One ga prate i u Argentinu. Uvijek su s njime dijelile dobro i zlo, sreću i nesreću, progone i zaštitu. One su poslije atentata u Palomaru bdjele nad njegovim životom, putovale sate i sate po noći, po kiši i oluji, samo da ih nitko ne vidi, ne primjeti, da ne otkrije boravište Tate. One su sudjelovale u najosjetljivijim pothvatima. I kroz dvije godine rada u Madridu one su ga pomagale u svakom narodnom poslu. Trpile su s njime njegove bolove, koji su mu iz dana u dan postajali sve nepodnošljiviji, i bile su mu utjehom. Bile su jedine one, na koje se mogao obratiti u najkritičnijim danima svoje bolesti. Godpođa je Marija nad njim bdjela u bolnici po čitave dane, a gospođica Višnja cijele noći, i tako je u bolnici prošao mjesec i pol dana bez odmora i spavanja. Uvijek su bile s njime i uz njega, čuvale ga, pomagale i dvorile do njegova zadnjeg časa. Život hrabroga Poglavnika se polako bližio kraju. Naboj između kralježnjaka izazvao je trovanje, koje je stvorilo tumor na jednom živcu. Bolovi su bili veliki, ali je Poglavnik odbio sredstva za ublažavanje. Poglavnik je na umoru imenovao novoga nasljednika, novoga predsjednika HOP-a, dr. Stjepana Hefera, koji je pripadao desnoj struji HSS-a, te je bio odani Radićevac, a u vladi NDH je bio ministar seoskog gospodarstva, i jedan od prvih župana velikih hrvatskih župa. Dana 18. prosinca 1959. vlč. O. dr. fra Branko Marić ispovijedio je Poglavnika, a 27. prosinca u 20 sati podijelio mu posljednju pomast. Istoga dana, sv. Otac Ivan XXIII podijelio mu je svoj posljednji blagoslov. Ujutro, 28. prosinca 1959., u 3 sata i 55 minuta, Poglavnik dr. Ante Pavelić blago je u snu preminuo. U času preminuća uz njega su se nalazili fra Branko Marić i kći Višnja. Istoga dana, u 16 sati i 30 minuta, nakon blagoslova tijela, ono je prenešeno u crkvu groblja Sacramental San Isidoro u Madridu, i tamo izloženo sve do 31. prosinca. Hrvatski državni poglavar imao je u rukama krunicu koju mu je poklonio sv. Otac Pio XII prigodom njegova službenog posjeta Sv. Stolici godine 1941. Dana 31. prosinca u 12 sati, fra Branko Marić čitao je sv. Misu “Dies obitus presente cadavere”, te je nakon toga na istom groblju obavljen pokop. Poglavnik je objavio dvije knjige, te više političkih i literarnih radova: „Aus dem Kampfe um den selbstständigen Staat Kroatien“(1931.), „Ustaška načela“(1933.), „Die kroatische Frage(1935.), „Liepa plavka“(1935.), „Strahote zabluda-Orrori ed Errori“(1938.), „Doživljaji 1 i 2“ (1946.-1948.-na talijanskom) Njegova kćerka Višnja objavila je 1968. godine njegovu knjigu sjećanja nazvanu „Doživljaji“ na hrvatskom jeziku, a „Doživljaji 2“ objavljeni su 1998. godine. Skup članaka, govora i izjava „Putem hrvatskog državnog prava“ je objavljen 1977. u Madridu,a u Hrvatskoj je objavljen 1999. godine.

(Da bi se popunila praznina ovog opisa, potrebno je izvući podatke iz PISMA MAKSA LUBURIĆ, u kojima ima dosta pojedinosti kako je Poglavnik iz Chila došao u Španjolsku. Netko tko bude to razrađivao, morati će za sigurno potražiti imena onih koji su s Poglavnikom bili, a to je za sigurno negdje zapisano. Otporaš)

Bobani
02-10-2013, 03:41
DA LI JE OVO ZADNJE POGLAVNIKOVO PISMO?

Prenosim iz HRVATSKE GRUDE, Prosinac 1979. (216), god. XXI.

Obljetnica smrti Poglavnika N. D. H. Dr. Ante Pavelića

Posljednji zbogom Poglavniku (Dne 31. prosinca 1959.)

Piše dr. Andrija Ilić: (Ovdje ću spomenuti da sam osobno poznavalo dra. Andriju Ilića. Iz ovog opisa ću iznijeti neke značajne stvari, kao i Poglavnikovo pismo, kojeg bi se po opisu dra. A. Ilića moglo primjetiti kao da je to zadnje Poglavnikovo pismo. Mo, Otporaš)

U svojem posljednjem pismu, koje mi je Poglavnik pisao 9. prosinca god. 1959., izmedju ostaloga pisao je sliedeće:

"Početkom siečnja mislim izdati jedno okružno pismo i u njemu upoznati sve članstvo, da bude na oprezu i da se ne da po raznim propagandistima smesti u vršenju svoje dužnosti u pravom i rodoljubnom članskom smislu".

To je što se tiče dijela tog Poglavnikova pisma kojeg ovdje dr. A. Ilić ovdje spominje bez ikakvog početka, sredine ili kraja. Zatim dr. A. Ilić nastavlja: "...kao i obično, ja sam Mu odmah odgovorio na to pismo, koje me je bilo razveselilo, jer skoro dva mjeseca nisam dobivao od Njega nikakovih viesti, te sam bio zabrinut, ali nisam ni posumnjao, da će to biti posljednje pismo, koje će napisati meni, a možda i ostalim svojim suradnicima...", strana 7 spomenute H.G.

Zatim dr. Andrija Ilić iznosi između ostaloga na strani 8 slijedeće:

"...Tako sam se oprostio s Poglavnikom dne 31. prosinca, t.j. na zadnji dan godine 1959., a da nismo uspjeli izmieniti misli, o čemu mi je pisao u svom posljednjem pismu od 9 prosinca 1959. Nu okružnicu, o kojoj mi je pisao u pismu, ipak je još uspio diktirati sa svoje smrtne postelje, iako je nije mogao više podpisati, pa je ista bila razaslana svim ograncima organizacije HOP-a u Europi.

U madridu mi je bilo predano jedno Poglavnikovo pismo od 4 prosinca 1959. u koje govori o razlozima svoje šutnje, ali je radi brige za obću narodnu stvar želio, da se pismo ne odpremi, jer se je bojao, da se ne izgubi na pošti ili da ne dospije u nepoželjne ruke, pa da neprijatelj to upotriebi u svoje mračne propagandne svrhe. Pismo sličnog sadržaja je još napisao za jednog drugo dužnostnika HOP-a u Europi, te po jedno za svako ostalo područje HOP-a.

kako u tome pismu dolazi do izražaja velika Poglavnikova briga i ljubav za uspijeh hrvatske oslobodilačke borbe, to ću ga ovdje donieti u cjelosti. Pismo glasi:

" Dragi prijatelju!

Sigurno si neugodno iznenadjen, da već dulje vremena nisi od mene primio odgovore na svoja važnija pisma.

Niti kakve posebne obaviesti. A evo ovaj čas Ti prilažem kratko okružno pismo, što ga razašiljem svim glavnim odborima, da s istim upoznaju sve svoje područne organizacije i ogranke.

Iz kratkoće okružnog pisma, te i vremenske neprikladnosti, razabrati ćeš, da je tomu neki posebni razlog, a taj jest, da sam bio podvrgnut težkoj žučnoj operaciji, nu koja je, Hvala Bogu, posve dobro i sretno uspjela, a naravno za podpuni oporavak potrebno mi je i stanovito vrieme, nu koje ćemo takodjer skoro nadvladati.

Ovo na brzu ruku, a skoro ću Ti se javiti obširnije, jer ćemo pobliže izmieniti misli o svim potrebama u radu na oslobodilačkom djelu, kako je u okružnom pismu navedeno. O odnosnoj operaciji obaviestio sam sve središnjice, kako bi se spriečili neprijateljski pokušaji i ovaj slučaj operacije krivo prikazivati i bilo kakvu propagandu proti HOP-u neistinito širiti. Takova pogibelj postoji najviše unutar Glavnog Odbora Ujedinjenih Hrvata Njemačke unutar SOHDE (SAVEZ ORGANIZACIJA HRVATSKIH DRUŠTAVA EUROPE, mo, Otporaš, gdje je neprijatelju uspjelo ubaciti u poštene redove svoje nepoštene agente.

O tome svemu, to jest o UNH i o SOHDE, te nadolazećim izborima Glavnog Odbora, sačiniti ću posebno okružno pismo, koje ću upraviti na sve naše organizacije u europskim zemljama, i to najkasnije početkom mjeseca siečnja, a o čemu ćemo još misli izmieniti.

očekujem tvoje daljnje obaviesti. Primi srdačni bratski pozdrav

Za Dom Spremni!
Tvoj Ante."

Zatim dr. Ilić nastavlja: "Iza toga je nadodao još devet reda rukom, ponovno naglašujući, da stvar o operaciji ima ostati najvećom tajnom, da to ne bi izkoristio neprijatelj u svoje svrhe..."

Predaleko bi me odvelo kada bih nastavio u cijelosti iznijeti ovaj opis dra. Andrije Ilića o smrti hrvatskog Poglavara dra. Ante Pavelića. Istina to su sjećanja iz onih dana žalosti, tuge i sprovoda, što mi, današnji Hrvati malo o tome znamo. Otporaš.

Bobani
02-10-2013, 15:50
ZAKON O OSNUTKU VOJSKE I MORNARICE NDH...

G. Vuškić
<trup1959@gmail.com> Tue, Aug 2, 2011 at 4:45 PM

Interesantno da je ovaj Zakon o osnutku vojske i mornarice Nezavisne Države Hrvatske, NDH potpisao u ime Poglavnika dra. Ante Pavelića pukovnik Slavko Kvaternik isti dan kada je Proglašena NDH 10 Travnja 1941 godine, a sutra, 11 travnja 1941. donijele taj Zakon narodne novine. Zna se da je Poglavnik došao u Zagreb tek 13 ili 14 travnja, dakle 3 do 4 dana kasnije. Takodjer se iz povijesni izvora zna da je Poglavnik putovao puna tri dana iz Italije do Karlovca gdje se je sastao sa pukovnikom Slavkom Kvaternikom i drugim visokim dužnostnicima koji su do toga dana obnašali svaku vlast u Hrvatskoj. Sada se postavlja ozbiljno pitanje: Tko je taj Zakon o osnutku vojske i mornarice NDH pisao i pripremio u ime Poglavnika?! Poglavnik za sigurno u to doba nije imao prvo (1) vremena, drugo (2) nije imao stopostotnog uvida u vojnički sastav kraljevske jugoslavenske vojske o kojoj se ovdje govori, treće (3) nije imao kod sebe ni uz sebe tipkaće strojeve kako bi mogao sve to tako lijepo zakonski dotijerati i stilizirati, četvrto (4) da li je u to vrijeme od 10-14 travnja Poglavnik imao u svojoj pratnji sve brzoglasne i brzojavne veze na raspolaganju tako da je u svakom trenutku mogao biti u vezi sa Zagrebom i pukovnikom Slavkom Kvaternikom i dirigirati mu "Ovaj Zakon o osnutku vojske i mornarice NDH", i peto (5) ako je to Poglavnik dr. Ante Pavelić sve imao spremno i pripremljeno još dok je bio u emigraciji u Italiji sa svojim Ustašama, onda je Poglavnik dr. Ante Pavelić JEDAN HRVATSKI GENIJ koji je u svojoj žarkoj ljubavi za oslobodjenje Hrvatske sve unaprijed predvidio, sve unaprijed pripremio tako da je sve čekalo SPREMNO ZA ODLUČUJUĆI DAN! Otporaš mb.


Zakon o osnutku vojske i mornarice Države Hrvatske

§ 1.

Vojsku i mornaricu Države Hrvatske sačinjavaju svi vojni obveznici dosadašnje vojske i mornarice Kraljevine Jugoslavije: časnici, podčasnici i momčad sviju vršiti oružja, aktivni i rezervni, koji su dana 1. studenoga 1918. bili zavičajnici u ma kojoj općini, koja je danas sastavni dio Države Hrvatske ili čiji su očevi bili toga dana zavičajnici tih općina.

§ 2.

Sva vojna lica, navedena u §~u 1. prestaju biti današnjim danom obveznici vojske i mornarice Kraljevine Jugoslavije. Rješavaju se stoga prisege vjernosti u toj vojsci položene, pa im se zabranjuje u toj vojsci od danas ma kakovo vršenje vojnih čina bilo na teritoriju, bilo van teritorija Države Hrvatske.

Tko uzradi protiv te zabrane, krivac je zločina veleizdaje, pa će se kazniti smrću.

§ 3.

Svim vojnim obvezanicima vojske i mornarice dosadašnje Kraljevine Jugoslavije, časnicima, vojnim činovnicima, podčasnicima i momčadi bez razlike oružja, aktivnim i rezervnim, koji nisu 1. studenoga 1918. bili zavičajnici ma u kojoj općini, koja je danas sastavni dio Države Hrvatske, i sinovima takovih o'soba, oduzima se značaj vojnog lica, pa im se na teritoriju Države Hrvatske zabranjuje svaki nastup i rad u ime vojske i mornarice. Svaki njihov nastup i rad kao vojnika smatrat će se neprijateljskim činom protiv Države Hrvatske i prema tome s njima postupati. Zapovjednik cijele obrambene snage izdat će odredbe o odstranjenju tih lica sa teritorija Države Hrvatske.

§ 4.

Vojsci i mornarici Države Hrvatske, sastavljenoj po §-u 1. ovog Zakona, zadaća je pružati sigurnost i zaštitu Državi Hrvatskoj protiv vanjskih i unutarnjih neprijatelja i čuvati njen red i poredak prema propisima zakona.

§ 5.
Svi članovi vojske i mornarice Države Hrvatske, kako ih ustanovljuje § 1. ovoga Zakona: časnici, vojni činovnici, podčasnici i momčad, bez razlike oružja, aktivni i pričuvni, dužni su bez odlaganja položiti ovu prisegu:
Prisežem Bogu Svemogućem i Sveznajućem, kunem se svim, što mi je na svijetu drago i sveto i dajem časnu riječ, da ću Državi Hrvatskoj i Poglavniku kao njenom predstavniku uvijek biti vjeran, da ću interese naroda Hrvatskoga uvijek paziti, da ću ustav i zakone Države Hrvatske uvijek poštovati, da ću kao vojnik svoju dužnost i zapovijedi predpostavljenih zdušno izvršavati, da ću u obrani Domovine i naroda Hrvatskoga hrabro se boriti. Tako mi Bog pomogao!
Način polaganja prisege propisat će zapovjednik cijele obrambene snage naredbom.

§ 6.

Svi dosadašnji vojni propisi, koji su važili u Kraljevini Jugoslaviji sadržani u zakonima, uredbama, naredbama, pravilnicima ili ma gdje drugdje u koliko nisu protivni ustrojstvu Države Hrvatske i ovom zakonu, ostaju na snazi, dok se ne izmijene.

§ 7,

Svi časnici, vojni činovnici, podčasnici prema §-u 1. osnovane vojske i mornarice Države Hrvatske stavljaju se na raspoloženje zapovjedniku cijele obrambene snage. On ih može od službe odpustiti ili umiroviti bez obzira na dosadan je propise, pa se radi toga nitko ne može pozvati na stečena prava. Protiv takovih rješenja nema prava tužbe na Upravni sud.

§ 8.

Zapovjednik cijele obrambene snage može postavljati i unapredjivati časnike, vojne činovnike, podčasnike kod vojske i mornarice, aktivne i pričuvne, koji su do sada bili u vojsci i mornarici Kraljevine Jugoslavije, a koji spadaju medju lica navedena u §-u 1. ovog Zakona bez obzira na dosadašnje propise i u njima odred jeni red.

Jednako može primati u vojsku i mornaricu Države Hrvatske za aktivne časnike, vojne činovnike i podčasnike kvalificirana lica, koja nisu do sada bila aktivni članovi vojske i mornarice Kraljevine Jugoslavije ili su bila umirovljena ili u rezervi, te ih postavljati na položaje bez obzira na red odred jen dosadašnjim propisima.

§ 9.

Zapovjednik cijele obrambene snage može bilo općenitim odredbama staviti pojedine dijelove i redove vojnih obvezanika i to časnike, vojne činovnike, podčasnike i momčad kod vojske i mornarice, aktivne i pričuvne, bilo pojedince poimeničnim odredbama »van veze sa vojskom i mornaricom« i to bilo trajno bilo na ograničeno vrijeme. Oni time gube značaj vojnih lica. Svi ti mogu biti uvršteni u radnu službu.

§ 10.
Ovaj zakon stupa na snagu danom proglašenja u »Narodnim novinama«. Zapovjednik cijele obrambene snage davat će po potrebi autentična tumačenja zakona.

U Zagrebu, 10. travnja 1941.

Po nalogu Poglavnika: Slavko Kvaternik, v. r.

(Narodne novine od 11. travnja 1941.)

Bobani
02-10-2013, 16:15
Vječiti prijepor: Tko je vratio Istru i Dalmaciju u sastav Hrvatske - Pavelić ili Tito?

SUNDAY, 29 JANUARY 2012 19:33
HRSVIJET.NET


HDZ-ov zastupnik Dujomir Marasović jučer je kolege zastupnike šokirao revizijom povijesti. Prema dr. Duji je, naime, Dalmaciju i Istru u sastav Hrvatske vratio Ante Pavelić, a ne Josip Broz Tito, piše index .

Temeljem Marasovićeve izjave i ovakvog medijskog natpisa pokušali smo provjeriti povijesne činjenice i čitateljstvu ponuditi dodatne informacije vezane za ovaj vječiti prijepor. Listajući radove jugoslavenskih historiografa redom smo nailazili na "veličanje uloge druga Tita u vraćanju Istre i Dalmacija u sastav Jugoslavije". Kao službeni nadnevak takve odluke najčešće se spominje 29. studenoga i dobro poznato II. zasjedanje AVNOJ-a.

Međutim, postoji i druga strana medalje, prema kojoj je odluka o ulasku Istre i Dalmacije u sastav Nezavisne Države Hrvatske donesena 09. rujna 1943. godine.

Pavelićeva odluka od 09. rujna 1943.

"Nekoliko sati nakon kapitulacije Muslolinijevog režima, točnije 09. rujna 1943.,proglasom hrvatskom narodu obratio se i tadašnji poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić. U tom proglasu obznanio je i odluku hrvatskog državnog vodstva o ponovnom priključenju Dalmacije i Istre Hrvatskoj", vijest je koju prenose hrvatska sredstva javnog priopćavanja u rujnu 1943.godine.

Na temelju te odluke u sastav Nezavisne Države Hrvatske ušli su područja koje je Italija otela Rapallskim sporazumom iz 1920., temeljenom na tajnom Londonskom ugovoru i Versajskom mirovnom sporazumu, kao i područja koja su u sastav Italije ušla na temelju Rimskih ugovora koje su 1941. potpisali Musolini i Pavelić. Na područjima koja su ovom odlukom priključena Nezavisnoj Državi Hrvatskoj tada je živjelo 674.000 Hrvata.

>>RASKID RIMSKIH UGOVORA I VRAĆANJE NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ OTRGNUTIH DIJELOVA

Na tragu ove političke odluke pripremljena je, s ciljem ostvarivanja punog vojnog nadzora nad jadranskom obalom i vojna operacija, poznata pod kodnim nazivom . Međutim, ta operacija nije polučila odgovarajuće rezultate a kapitulaciju Italije najbolje su iskoristili Titovi partizani.

Kapitulaciju Italije najbolje iskoristili partizani

Ljeti 1943., glavnina partizanskih postrojbi iz unutrašnjosti krenula je priobalju. Neovisni analitičari smatraju, a potvrdu toj tezi daju i britanski izvori, kako su ti pokreti usmjereni na temelju britanskih obavještajnih izvora o skoroj kapitulaciji Italije.

Zahvaljujući tome partizanima je nakon kapitulacije Italije u ruke dospjelo kompletno naoružanje i oprema jedanaest talijanskih okupacijskih divizija. Partizanske su postrojbe u do konca 1943. narasle do 300 000 boraca i uspjeli su ovladati dobrim djelom istočne obale Jadrana.

U takvoj situaciji došlo je do iznimne ekspanzije partizanskog pokreta a već početkom studenog 1943. zamijećeni su njihovi brojni pokreti prema središnjoj Bosni a odmah potom prema Srbiji, koja je u to vrijeme bila pacificirana i pod apsolutnim njemačkim nadzorom.Tek tada slijedi II zasjedanje AVNOJ-a i odluke donesene na njemu.

Ovako posložene povijesne činjenice kazuju kako je Dujomir Marasović u potpunosti u pravu.

Međutim, ukoliko kao povijesne činjenice koristimo isključivo ono što je prošlo kroz ideološke filtre KPJ i njenih ideologa onda su u pravu današnji jugonostalgičari.

Na koncu, ovo nije ideološko, nego isključivo povijesno pitanje na koje bi odgovor, vodeći računa o činjenicama, trebali dati povjesničari.

Pitanje je samo, ima li današnja Hrvatska ideološki neobojene povjesničare?!

Damir Šimić

Bobani
02-10-2013, 18:15
IZ OVIH USTAŠKIH NAČELA JE PROIZIŠAO USTAŠKI IDEAL

06. siečnja 1929., kralj Aleksandar Karađorđević uvodi diktaturu, suspendira parlament i uvodi izvanredno stanje u zemlji. 7. siječnja 1929. godine, dr. Ante Pavelić utemeljuje u Zagrebu tajnu organizaciju “USTAŠA- hrvatska revolucionarna organizacija” (UHRO) s ciljem razbijanja Jugoslavije i uzpostave nezavisne hrvatske države. Na utemeljiteljskom sastanku ustaške organizacije izabrano je vodstvo pokreta. Na tom sastanku je podpisan i ustaški ustav. Njegov sadržaj je sljedeći:


Ustav Ustaše- Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta

I. Zadaća Pokreta

Točka 1.

Ustaša, Hrvatski Oslobodilački Pokret, ima zadaću da svim sredstvima, pa i oružanim ustankom oslobodi izpod tuđinskog jarma Hrvatsku, da ona postane podpuno samostalna država na cielom svom narodnom i poviestnom području.

Točka 2.

Kada taj cilj bude postignut, Ustaški će pokret braniti svim sredstvima državnu samostalnost Hrvatske i narodnu osebujnost hrvatskog naroda, te se boriti za to da u hrvatskoj državi uviek bude vladao hrvatski narod te da on bude podpunim gospodarom svih stvarnih i duhovnih dobara u svojoj zemlji, napredno i pravedno uređenoj u duhu Ustaških Načela.

II. Sustav Pokreta

Točka 3.

Ustaša, Hrvatski Oslobodilački Pokret, sastoji se od rojeva, tabora, logora, stožera i Glavnog Ustaškog Stana. Roj je ustaška jedinica u pojedinom selu. Tabor je ustaška jedinica na području jedne upravne obćine. Logor je skup svih tabora na području jednog upravnog kotara. Stožer je skup sviju logora na području jedne župe (županije ili oblasti). Cjelokupni pokret Ustaše usredotočen je u Glavnom Ustaškom Stanu, koji upravlja svim poslovima što se odnose na cjelokupni pokret i oslobodilački rad.

Točka 4.

Na čelu roja stoji rojnik, na čelu tabora tabornik, na čelu logora logornik, na čelu stožera stožernik, a na čelu Glavnog Ustaškog Stana Poglavnik. Tabornike, logornike i stožernike imenuje i rješava dužnosti po odredbi Poglavnika Glavni Ustaški Stan, a Poglavnika biraju Ustaše utemeljitelji, odnosno po izpražnjenju Glavni Ustaški Stan.

Točka 5.

Glavni Ustaški Stan sačinjavaju Doglavničko vieće i Pobočnički sbor. Doglavnike, njih najviše dvanaest na broju, te Poglavnike pobočnike, njih najviše sedam na broju, imenuje i rješava dužnosti Poglavnik.

Točka 6.

Uz bok tabornika, logornika i stožernika imenuje Glavni Ustaški Stan po odredbi Poglavnika do šest tabornih, logornih, odnosno stožernih pobočnika za obavljanje pojedinih grana poslova, koji se u dotičnoj jedinici ukazuju potrebnim, a te poslove izvrše oni po nalogu dotičnoga tabornika, logomika, odnosno stožernika.

Točka 7.

Glavni Ustaški Stan imenuje po odredbi Poglavnika prema potrebi stručne osobe, te im opredjeljuje čin i službu, koju imadu izvršiti u taboru, logoru, stožeru, Glavnom Ustaškom Stanu, u Pokretu uobće, te u ustanku i izvađanju ustaških djela napose.

Točka 8.

Glavni Ustaški Stan imenuje po odredbi Poglavnika i posebne ustaške dužnostnike i povjerenike, kojima se povjeravaju po potrebi naročiti poslovi.

III. Članstvo

Točka 9.

Ustašom može postati svaki Hrvat, koji je sposoban za ustašku borbu, koji je podpuno odan temeljima ustaških načela, spomenutih točkama 1. i 2. ovoga Ustava, te je spreman na sebe preuzeti i izvršiti sve odredbe i naloge, koje mu izdaju ustaške vlasti i predpostavljeni. Članom Ustaškoga pokreta prestaje se biti samo razrješenjem dužnosti i odpustom, koji daje Glavni Ustaški Stan po odredbi Poglavnika.

Točka 10.

Dužnosti su članstva:

a) Polaganje ustaške prisege;
b) Neizbježivo izvršavanje svakog rada, svih dužnosti, svih naloga i odredaba, te vršenje odgovornosti, kako je to sve sažeto u načelima Hrvatskog Ustaškog Pokreta i ustaškoj prisezi. Svaki rad i svako vršenje dužnosti, kako pojedinih Ustaša tako i sviju Ustaša zajedno, a napose i svakoga dužnotsnika častnika temelji se na dužnosti, odgovornosti i neizbježivom izvršenju odredaba i naloga, što je sve sažeto u ustaškoj prisezi.

IV. Prisega

Točka 11.

Prisega, koju Ustaše polažu glasi:

„Zaklinjem se Bogom svemogućim i svime, što mi je sveto, da ću se držati ustaških načela i pokoravati se propisima te bezuslovno izvršavati sve odredbe Poglavnika, da ću svaku povjerenu mi tajnu najstrože čuvati i nikome ništa odati. Zaklinjem se, da ću se u ustaškim redovima boriti za izvojevanje samostalne države Hrvatske i sve učiniti, što mi Poglavnik naloži. Zaklinjem se, da ću jedanput izvojevanu hrvatsku državnu samostalnost i hrvatsku narodnu slobodu u ustaškim redovima čuvati i braniti. Ako se ogriešim o ovu prisegu, svjestan si svoje odgovornosti za svaki svoj čin i propust, ima me po ustaškim propisima stići kazna smrti. Tako mi Bog pomogao! Amen!“

V. Ustaška stega

Točka 12.

Stegovnu vlast u Ustaškom pokretu vrše nadležni ustaški dužnostnici prema posebnim naputcima i uz odobrenje Glavnog Ustaškog Stana. Sudovanje vrši posebni ustaški sud, što ga za svaki pojedini slučaj postavlja po odredbi Poglavnika Glavni Ustaški Stan, a osudu izvršuju naročito za to na isti način postavljeni Ustaše. Poglavnik će po potrebi u toj kao i u svim drugim stvarima svoje ovlasti prenieti na kojega od svojih pobočnika ili inih dužnostnika.

VI. Zaglavne ustanove

Točka 13.

Glavni Ustaški stan će po odredbi Poglavnika imati potrebne propise, o postrojavanju ustaških tvorba, o novačenju i polaganju prisega, o ustaškoj izobrazbi za borbu, o odori, opremi i o naoružanju, o stezi, radu i vršenju službe te o svemu, što se odnosi na Ustaški pokret i djelatnost.

„Ovaj ustaški Ustav sačiniše i vlastoručno podpisaše utemeljitelji, u Zagrebu, dne 7. siečnja 1929.“

Bobani
02-10-2013, 18:55
DESET ZASADA SIMBOLA "U" SLOVA

1.) Slovo "U" je simbol teške i krvave borbe hrvatskog naroda u očuvanje svojeg hrvatskog imena i obrani svojeg narod hrvatskoga.

2.) Slovo "U" je simbol hrvatskog junaštva, borbenosti, neustrašivosti, hrvatske neslomljive želje za hrvatskom državom.

3.) Slovo "U" je simbol koji je označio konac svih hrvatskih patnja, zvjerskih zločina, vješala, tamnica, pljačke i patnja hrvatskog naroda obiju Jugoslavija.

4.) Slovo "U" je simbol Desetog Travnja, uspostave Nezavisne Države Hrvatske, više poznate po skraćenici: NDH.

5.) Slovo "U" je simbol hrvatske nacionalne i političke zrelosti kod svih staleža Hrvata.

6.) Slovo "U" je simbol koji je visoko i vidljivo zapisan na stranicama hrvatske borbene povijesti.

7.) Slovo "U" je simbol hrvatstva pod kojim su sa smiješkom na usnicama ginuli, hrvatski sinovi i kćeri, Hrvatice i Hrvati u obrni svoje domovine Hrvatske.

8.) Slovo "U" je simbol za svakog Hrvata: VJERA, POBJEDA, NEPOKOLEBLJIVOST, USTRAJNOST I VJERNOST HRVATSKIM NARODNIM IDEALIMA.

9.) Slovo "U" je simbol hrvatskog ponosa, hrvatske slave i svih hrvatskih pobjeda, koji je čelično utisnut u srca svih Hrvatica i Hrvata.

10.) Slovo "U" je simbol kojeg se hrvatski neprijatelji boje, jer neprijatelj dobro zna da je slovo "U" Hrvatima ZAŠTITA OD SVIH NEPRIJATELJA.

Bobani
03-10-2013, 03:08
Rimski Ugovori 1941 i poništenje istih 9.9.1943.

<froate@hotmail.com> Fri, Dec 23, 2011 at 7:16 PM

Bog! dragi Mrginjdžija,

Kako sam ti danas rekao da ću čim kući dođem pretržiti svu moju pohranu kako bih pronašao ono što zanima tvojeg prijatelja, a to je sve što ja imam ili znam o rimskim ugovorima. Nije samo tvoj prijatelj kojeg ovo zanima. Ovo bi trebalo zanimati svaku Hrvaticu i svakog Hrvata. Osobno sam zadovoljan s ovim što sam pronašao tim više da sam više od pola stoljeća mnogo pročitao, čuo i čitao o toj temi Rimski ugovori. Ako se sjećaš da sam u nekoliko nastavaka o tome pisao na stranici Hrvatska i Ustaštvo na portalu javno.com.

Kada ovo dobiješ svakako nastoj kliknuti dolje na dnu da otvoriš i vidiš još zemljovidnih karata naše Hrvatske.

Pozdrav svima. Bog! mile boban, Otporaš.

Post Rimski ugovori 1941. i njihovo anuliranje u rujnu 1943.
Pošto smo se dotaknuli ove teme. U originalu namjenjeno za članove Phore.
Ovo poglavlje je prepisano iz knjige Zvonimira Puškaša - "Od Maribora do Ovčare - Sudbina ranjenika oružanih snaga NDH u Mariboru svibnja 1945. godine" iz 2002. godine. (Podvučen, podcrtan tekst je autorovo djelo, tj. doslovno prepisano iz knjige)
__________________________________________________ ______________

Rimski ugovori 1941. i njihovo anuliranje u rujnu 1943.
(Dalmacija 1941. nije prodana, nego oteta.)


Rimski ugovori između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske (dalje NDH) sklopljeni su 18. svibnja 1941., nakon ultimativnog zahtjeva Italije.

Talijanski zahtjevi bili su:
- stvaranje carinske i monetarne unije između Italije i NDH
- personalna unija pod zajedničkim talijanskim kraljem
- stvaranje zajedničke talijansko-hrvatske vojske
- aneksija Italiji širokog pojasa obale od Rijeke do Kotora

Prva tri zahtjeva dr. Pavelić je uspio odbiti, a teritorijalne talijanske zahtjeve uspio je svesti na područje srednje Dalmacije.
Rimski su ugovori bili na snazi do 9. rujna 1943. godine, kada su "Državopravnom izjavom o razrješenju Rimskih ugovora" anulirani.
Rimski su ugovori sklopljeni u nepovoljnom trenutku, kada su Oružane snage NDH bile još u povojima razvoja, pa oružani otpor, u tadašnjoj konstelaciji utjecaja i država, nije bio moguć.
Hrvatska historiografija, pod utjecajem prosrpskog i jugoslavenskog agitpropa tumačila je Rimske ugovore kao "prodaju Dalmacije". Bilo je to u skladu s jugokomunističkim jednoumljem, koje je nametnuto hrvatskoj historiografiji. Iz toga razloga neki su dijelovi ovog napisa obrađeni ekstenzivnije, kako bi se čitatelji upoznali s informacijama za koje, možda do sada nisu znali.

Relevantna pitanja i okolnosti u vezi Rimskih ugovora jesu:
1. Hrvatsko-talijanski odnosi i nakon pojave talijanske iredente.
2. Je li dr. Pavelić imao obvezu prema Italiji iz vremena njegove prve emigracije?
3. Dilema dr. Pavelića uoči sklapanja Ugovora
4. Stajalište njemačke diplomacije u svezi taljansko-hrvatskih odnosa.
5. Pregovori Ciano-Pavelić 25. travnja 1941., u Ljubljani.
6. Pregovori Mussolini-Pavelić 7. svibnja 1941. u Monfalconeu.
7. Potpis Rimskih ugovora u Rimu, 18. svibnja 1941.
8. Izjava dr. Pavelića i njegovih suradnika, nakon sklapanja Ugovora.
9. Razrješenje (anuliranje) Rimskih ugovora Državopravnom izjavom dr. Ante Pavelića.


ad 1) Hrvatsko-talijanski odnosi do sklapanja Rimskih ugovora

Pojavom talijanske iredente 1877. godine, Istra i Dalmacija došle su u sferu njezinog otvorenog interesa.
U 1915. godini Italija uvjetuje ulazak u rat na strani trojnoga sporazuma (Francuska, Velika Britanija i Rusija), sa zahtjevima na Istru s otocima, Dalmaciju do Neretve i dalmatinske otoke.
Italija je svoje zahtjeve izrazila u memorandumu kojeg su predstavnici Francuske, Engleske i Rusije potpisali 26. travnja 1915. godine u Londonu.
Italija je stupila na stranu država trojnog sporazuma, ali "Londonski ugovor" nije stupio na snagu, iako je Istra, nakon rata, pripojena Italiji.
Dana 12. studenog 1920. potpisan je Rapallski ugovor, kojim su određene granice između Italije i Kraljevine SHS (Srba, Hrvata i Slovenaca) kojim je Italiji trebala pripasti Istra s otocima, bez Krka, Zadra, Lastova i Palagruže.
Rijeka je trebala postati slobodna Država, ali su na kraju Talijani uveli komesarijat.
Rapallski ugovor nije ratificiran u talijanskom parlamentu, jer ovim ugovorom nisu zadovoljeni iredentistički apetiti.
U razdoblju 1918.-1941. postoji talijanski interes za Dalmaciju, a početkom Drugog svjetskog rata Italija je u posjedu Istre, Rijeke i Zadra s okolicom.
U ratu 1941. godine talijanske trupe zaposjedaju obalni pojas istočnog Jadrana, te Italija ubrzo nakon uspostave NDH, otvara pitanje razgraničenja između Italije i NDH.


ad 2) Da li je dr. Pavelić imao obvezu prema Italiji iz vremena njegove prve emigracije?

Ne postoje nikakvi dokazi da je dr. Pavelić u prvoj emigraciji, u vrijeme boravka u Italiji, davao obećanja ili sklapao dogovore o teritorijalnim ustupcima buduće Hrvatske Države Italiji.
Insinuaciju o prodaji Dalmacije širili su kraljevska i agitpropovska Jugoslavija.
O tom pitanju dr. Pavelić se izjasnio u dva navrata. Dana 13. travnja 1941. godine prigodom susreta u Karlovcu dr. Pavelića sa Slavkom Kvaternikom, na izravan upit Kvaternika, dr. Pavelić je rekao "da je potpuno slobodan naspram Ducea u izgradnji samostalne Hrvatske."
U drugoj emigraciji u Buenos Airesu, 10. 4. 1949., u razgovoru s Markom Sinovčićem, dr. Pavelić odgovara: "... nisam nikada prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske sklopio nikakvog političkog ili teritorijalnog ugovora s Italijom.. ."[Sinovčić, M., NDH u svietlu dokumenata, Buenos Aires 1950. - Zagreb, 1998., str. 281.]


ad 3) Dilema dr. Pavelića uoči sklapanja Rimskih ugovora

Nakon prvih spoznaja o teritorijalnim zahtjevima Italije, dr. Pavelić je stajao pred teškom odlukom. Potpuno odbijanje talijanskih zahtjeva

značilo bi kraj Hrvatske Države i okupaciju i aneksiju širokog pojasa Hrvatske Italiji, prema liniji Karlovac-Mostar.
Dilema dr. Pavelića bila je: da li braniti Državu uz gubitak dijela teritorija ili odbiti talijanske zahtjeve i izgubiti Državu? Očuvanje Nezavisne Države Hrvatske davalo je nadu za povratom izgubljenog teritorija.
Dr. Pavelić je uspio talijanski zahtjev za aneksijom širokog pojasa hrvatske obale od Rijeke do Kotora svesti na područje srednje Dalmacije, uz očuvanje Države. Velika je nepoznanica kada bi Hrvati imali ponovno povijesnu priliku za uspostavu državne nezavisnosti.
U tom je trenutku dr. Pavelić izjavio u intimnom krugu, da će mu za povrat Dalmacije trebati oko dvije godine! Nije mnogo pogriješio, jer se prilika za povrat Dalmacije dogodila 9. rujna 1943. godine.


ad 4) Stajalište njemačke diplomacije prema talijansko-hrvatskim odnosima.

U preliminarnoj fazi razgovora dr. Pavelić je pokušao dobiti pomoć njemačke diplomacije u otporu talijanskim zahtjevima, koji su sve više postojali ultimativni. Ne treba zaboraviti da je Italija u to vrijeme na području Hrvatske imala gotovo 250.000 vojnika.
Relevantna okolnost, zbog koje su Nijemci izbjegavali sukob s Italijom je činjenica, da se Njemačka već pripremala za rat sa Sovjetskim savezom. Unatoč simpatijama pojedinih njemačkih vodstvenih dužnosnika, potpora Njemačke je izostala.
Na bečkom sastanku ministara Ciana i Ribbentropa, održanom 21.-22. travnja 1941., njemački ministar nije na početku razgovora pokazivao razumijevanje za talijanske pretenzije u pogledu Dalmacije. "Tek kad je Hitler, kojega je u to vrijeme već potpuno zaokupljao plan "Barbarosa" izjavio je 22. travnja da je Njemačka nezainteresirana u ustaškoj Hrvatskoj i preporuča direktne pregovore Rima s Pavelićem, mogli su se ministri vanjskih poslova konačno složiti."[Krizman, B. Razgraničenje ustaške države, JIČ, 1971., str. 111]
Stajalište Hitlera vidi se i iz njegove izjave na sastanku s njemačkim opunomoćenikom u Hrvatskoj, održanom 17. IV. 1941.
"Hitler je na to primjetio, da o Dalmaciji još ne postoje nikakvi sporazumi, a da vrijedi kao neko pravilo, da u svemu što se nalazi južno od Države prevladavaju talijanski interesi."[Isto, str. 114.]
U spomenutom bečkom sastanku Ciano je iznio veoma drastične zahtjeve prema Hrvatskoj: "Dalmacija i ostala jadranska obala bit će također anektirana Italiji, u čitavom potezu od Rijeke do Kotora, s tim da Dalmacija dobije u pogledu uprave status guvernemana s guvernerom na čelu. Hrvatska će personalnom unijom biti također usko povezana s Italijom.[Isto, str. 113. na temelju zabilježaka tumača njemačkog ministarstva vanjskih poslova dr. Paula Otta Schmidta.]
Iz jednog telegrama Ribbentropa dr. Veesenmayera ponovno se potvrđuje njemačko stajalište, da sada prvenstvo u hrvatsko-talijanskim odnosima prepusti u potpunosti Italiji.
E. von Weizsäcker, državni sekretar u ministarstvu vanjskih poslova zapisao je, da je bio zamoljen prenijeti talijanskom ambasadoru Alfieriju stajalište Ribbentropa:
"Njemačka nije zainteresirana u političkim talijansko-hrvatskim pitanjima, i stoga za Führera ne postoji nikakav razlog da zauzme stav u tom pitanju. On, štoviše prepušta u potpunosti Duceu, da to pitanje uredi u skladu s vlastitim željama i da se u tome sporazumije s Hrvatima. To vrijedi također, i za pitanje talijansko-hrvatske personalne unije".[Isto str. 123.]


ad 5) Preliminarni pregovori Ciano-Pavelić u Ljubljani

U navedenoj atmosferi došlo je do sastanka (25. IV. 1941.) u Ljubljani talijanske i hrvatske delegacije. Hrvatsku delegaciju činili su dr. A. Pavelić, dr. M. Lorković i dr. E. Bulat, te drugi.
Dr. Bulat navodi[Bulat, E., Kroz borbe i iskušenja, Hrvatska misao, Buenos Aires, 1958., sv. 24, 11.] da je prvo dr. Pavelić razgovarao s talijanskom delegacijom oko l sat, te nastavlja[Napomena: Iznosim prikaz dr. E. Bulata iz njegove navedene knjige, jer hrvatska javnost u uvjetima jugokomunističkog jednoumlja nije imala prilike čitati radove hrvatskih političkih emigranata nacionalne orijentacije.]: "Najednom se otvore ogromna vrata. Na njima se pojavi jedan omanji, krivonogi talijančić. Gotovo svečano nas pozva, da izvolimo ući. Svi smo na broju i ulazimo. Pred nama puna slika, koju zacijelo nije nitko predviđao, niti bio u stanju predvidjeti. Potomstvo bi je trebalo zapamtiti kao vječno upozorenje na opasnost i smrt. Dvorana je velika i vrlo visoka. Prvo što nam upada u oči bila je jedna ogromna karta, obješena visoko, sučelice nama koji smo ulazili. Karta je predstavljala buduću Hrvatsku. Iako fizička, na njoj su bile označene granice hrvatske države. Kao dobar geograf još iz najranije mladosti, odmah uočih dokle idu. Tik od Karlovca na jug, pa gotovo u ravnoj crti do pred Kastav i u blagom zavoju na sjeverozapadni kut Crne Gore. Čudni torzo kojem fali sve od trbuha na više. Učinilo mi se u tom času, kao da će me bol shrvati. Cijelu polovicu Hrvatske s Dalmacijom kane odvojiti od Hrvatske države. Ništa od Dalmacije i našega mora ne bi pripalo Hrvatskoj. Pa čak bi i same granice Hrvatske bile daleko od Dalmacije. Jedva sam se uspio pribrali od tog udarca.
S lijeve strane sobe, gledajući s ulaza, amfiteatralno smjestila se čitava zbirka sijedih, prosijedih generala talijanske vojske, a pred njima odmah, do samog središnjeg stola, vižlasti i mladi Ciano. U crnoj bluzi s mnogo plavog, crvenog i žutog šarenila, u vrlo svijetlim
čizmama i s jako izbočenom čeljusti. Svi stoje i šute, gledajući ponešto u nas pridošlice, ali najviše Poglavnika, koji je stajao kod sredine stola. Poglavnik nas mrko, ali ljubazno pozva, da se smjestimo pred njim. Zaokrenut prema nama. S lijeva od njega čitav onaj vijenac jastreba treptajućeg pogleda, koji kao da se spremaju da slete na plijen.
Poglavnik uzima riječ, i to na hrvatskom jeziku. Po običaju govori polako, kao da lovi misli, koje mu bježe uokrug. Riječ mu je tvrda, a ponešto i umorna.
Kaže nam otprilike ovo:
"Njegova ekselencija ministar vanjskih poslova Italije, g. Ciano postavio je ovaj zahtjev Italije na naše područje i pokaza rukom na kartu nad njim. Nadalje je rekao, Nj. E. Ciano, da bi sve ono što je sjeverno od te crte imala biti hrvatska država, potpuno nezavisna od Italije i da s njome možemo činiti što hoćemo, pa čak ako bismo htjeli, i Njemačkoj je pripojiti. Da bi potkrijepio te svoje zahtjeve Nj. E. Ciano, skupa sa prisutnim generalima, istakao je slijedeće: Italija ulazi već drugi put u rat, da bi ostvarila baš ovu granicu, koju danas traži. Za to su oni dali, veli, šest stotina tisuća mrtvih već u prvom ratu, pa veli, neće ništa propustiti, da ovu priliku do kraja iskoriste. Jedino, kažu, ako bi Hrvatska htjela stupiti u tješnije odnose s Italijom, onda bi Italija bila spremna dati Hrvatskoj izalz na more, i to u širini od kojih tridesetak kilometara na području između Kraljevice i Senja. Ja sam na to Nj. E. Cianu odgovorio slijedeće: Kada bismo mi prihvatili ovo tek kao bazu za pregovore, tada bimo mi svi prisutni ovdje našli u vrlo čudnoj situaciji. Svi bismo bili podanici Italije, jer smo svi rođeni u kraju, koji Italija traži za sebe. Ali i bez obzira na to, rekao sam mu, da nitko od Hrvata neće nikada prihvatiti ni razgovor na takovu temelju, a kamoli vođenje pregovora. Mi ćemo u takovom slučaju ostaviti sve, odreći se svih savezništava i Italija će umjesto onoga što traži imati nakon dva rata još i treći i to s nama,.... Ja sam Nj. E. Cianu rekao, nastavlja Poglavnik, da o svemu tome ne može biti ni govora. Jedino o čemu bi se moglo razgovarati bila bi mogućnost o pograničnim ustupcima, koji ne mogu dovesti u sumnju naše potpuno prisustvo na jadranskoj obali. Ja sam Nj. E. Cianu stavio u izgled proširenje zadarske zone, ali koje ni u kojem slučaju ne bi smjelo preći Zrmanju i Krku. Ciano mi je na to odgovorio, da bi se o tome moglo govoriti samo u pretpostavci jače povezanosti izmedju Italije i Hrvatske.
Eto, zaključi Poglavnik, o čemu se govorilo ovdje, dok ste vi bili vani.[Bulat E. Kroz borbe i iskušenja, Hrvatska misao, Buenos Aires 1958.]
S. Kasche, njemački poslanik u Zagrebu, u svom izvještaju ministarstvu javlja da je sastanak Ciano-Pavelić u Ljubljani protekao bez rezultata. Dalje, Kasche javlja, da je prijedlog s talijanske strane o širom obalnom pojasu, koji bi u cijelosti pripao Italiji tako da bi Hrvatska ostala bez obale, također odbijen od strane Pavelića.
Drugi talijanski zahtjev ostavlja Hrvatskoj ispod Velebita pojas obale u širini od 80 km, ali i to uz pristup Hrvatske carinskoj i monetarnoj uniji s Italijom. Ovaj prijedlog je dr. Pavelić odbio. Prijedlogu dr. Pavelića da Italiji pripadne prošireno područje oko Zadra i Trogira i neki otoci, Ciano je postavio protuprijedlog o carinskoj privrednoj uniji, kontroli lučkog i pomorskog prometa, te podređenost hrvatske vojske, što je dr. Pavelić također odbio.
U Ljubljani razgovori završeni su bez rezultata.
U kasnijem brzojavu Ribbentropu, Kasche javlja "da Pavelić nastoj da izbjegne gubitak Dalmacije i da stoga teži sljedećem rješenju odgovarajući talijanski princ postat će hrvatski kralj bez praktičkih prava. Novi kralj nosit će hrvatsku krunu, položiti zakletvu na hrvatski ustav, dok će politički, vojno i privredno vlast pripadati isključivo hrvatskom državnom vodstvu.
Nikakvog odstupanja teritorija ne bi bilo, optički bi to bio usph za Ducea, a osigurana bi bila izgradnja i jačanje čitave Hrvatske" zaključuje Kasche.[Prema Krizmanu, B., Razgraničenje ustaške države, JIČ, 1971. godine, str. 128]
U brzojavu od 3. V. 1941. Kasche javlja iz Zagreba da se Pavelić nada (a to je povjerio Veesenmayeru) "sačuvati za Hrvatsku i Split i široke obalne poteze kod Velebita, kao i od Splita do Kotora. Moli zato njemačku podršku budući da e njegovo popuštanje pri kraju".[Isto]
U jednom drugom brzojavu od 3. V. 1941. javlja Kasche, da je Pavelić ponovno otklonio talijanske zahtjeve za carinskom unijom, te da ponovno moli njemačku potporu.
U bilješci od 3. svibnja 1941. i Weizsäcker je zabilježio, da ga oko 23 sata u noći posjetio dr. B. Benzon, poslanik NDH u Berlinu, motivirajući svoj tako kasni posjet porukom primljenom od dr. Pavelića, u kojoj mu javlja, da je NDH prisiljena odgovoriti do sutra, 4. svibnja na talijanski ultimatum.
Talijanski uvjeti su ovakvi:
1) Stvara se hrvatsko-talijanska carinska unija.
2) Savojski princ nosit će hrvatsku kraljevsku krunu.

Tek nakon što prihvate uvjete tog ultimatuma, moći će se pristupiti određivanju granice.
Dr. Benzon je nadalje, naglasio da stvaranje hrvatsko-talijanske unije znači uništenje hrvatske države, te da Italija prijeti da će anektirati hrvatski teritorij na kojem se nalaze talijanske trupe. (To znači do Karlovca - nap. Z. P.)
Prema Krizmanu, Veesenmayer je 4. V. informirao Ribbentropa, da je istog dana u 14,15 bio kod Pavelića, koji mu je priopćio da je talijanski otpravnik poslova netom prije toga iznova iznio pred Poglavnikom poznate zahtjeve u ultimativnoj formi. Pavelić ih je otklonio i kao svoj protuprijedlog iznio da je spreman da otputuje u Rim, da Ducea obavijesti o težini hrvatskog pitanja i položaja u kojem se nalazi njegova vlada.
Pavelić hitno moli, da mu Berlin javi da li se slaže s njegovim stajalištem. Nije u stanju da podnosi da trenutačno stanje i dalje potraje.... Smatra da bi prihvaćanjem talijanskih zahtjeva žrtvovao praktički nezavisnost Hrvatske.
"U noći je stigao u Berlin brzojav Kaschea, kojim javlja da je Casertano zahtijevao odluku Pavelića u pitanju granice, carinske i monetarne unije, dalekosežnog vezivanja hrvatske vojske uz Italiju to do 4. svibnja u podne."[Büro Staatssekretar. telegram broj 149 od 4.V. 1941. Prema Krizmanu, JIČ, 1971.,str. 135.]
Evo, kako je dr. Pavelić doživio i opisao pregovore u Ljubljani.
"Sa Cianom sam se sastao u Banskim Dvorima (u Ljubljani - nap. Z.P.). Netom je sastanak počeo, Ciano je raztvorio veliku zemljovidnu kartu, na kojoj su već bile povučene granice. Postavio mi je dvg prijedloga.
Prema prvom, granična crta bi išla od Samobora, do prekc Karlovca, Dinare i Mostara do crnogorske granice, a prema drugor nešto zapadnije, ali u tom slučaju Italija bi tražila vojni savez. Ja na to odmah odgovorio, da na takvoj bazi ne mogu uobće razgovarati. Pitao sam, da li njima više vriedi Dalmacija ili prijateljstvo sa Hrvatima. Vi hoćete, rekao sam im, Dalmaciju, a ne vodite o tome računa, da je ona pasivni kraj, u Italiji ima dosta pasivnih krajeva. Ona ima već dosta poteškoća s prehranom, pa zar si još hoćete dozvolit luksus, da hranite još jedan milion ljudi, i to ne Talijana? Na to javlja jedan general i kaže: da njih vode strateški razlozi. Ja sam mi na to odvratio da ne razumijem, kakvi bi to bili strateški razlozi u doba zrakoplova i topova dalekog dometa. On mi na to odgovara, da su Talijani vodili dva rata za Dalmaciju i daje se zato ne će odreći. Ja sam mu odvratio, da će onda voditi i treći. Zatim se opet javlja Ciano i pita me, kako bi ja to riešio?
Odgovorio sam mu, da nemam naslova, da postavljam teritorijalne ustupke i zato ne mogu tražiti da nam vrate Zadar, ali kako poznam situaciju Zadra, sve što sam pripravan ustupiti jest malo okolice Zadra i Trogira. Ciano je bio suglasan, ali nije mogao donieti nikakove odluke prije nego konsultira Mussolinija. Savjetova sam ga, da ga brzoglasno nazove, što je on i učinio. Mussolini mu je odgovorio; "Io non posso essere rinunciatore". Ja ne mogu biti onaj koji se odriče. Treba se znati, da je Mussolini nakon Prvog svjetskog rata oštro napadao i nazivao odricateljima (rinunciatori) one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio, da se sada njega isto tako nazivlje.
Time je moja borba za Dalmaciju bila znatno otežana. Kad mi je Ciano saobćio Mussolinijev odgovor, ja sam odvratio da onda o tome ne možemo više razgovarati. Zaključili smo, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem."[Sinovčić, M., NDH u svietlu dokumenata. Buenos Aires 1950.-Zagreb 1998., str. 346-347]
__________________
Mrzim suživot!

Bobani
03-10-2013, 15:15
EKSKLUZIVNO otkriće JUTARNJEG: Nikad objavljena pisma Ante Pavelića! Iskopane sve tajne NDH

Autor: Drago Hedl

Objavljeno: 23.09.2011


Dok je Tito željeznom rukom vladao Jugoslavijom odbjegli poglavnik je vjerovao da je pitanje dana kada će ponovno biti uspostavljena NDH. PLUS: POSLJEDNJE PISMO KOJE JE PAVELIĆ IKAD NAPISAO

ZAGREB - Više od 30 izvrsno sačuvanih pisama, dio prepiske koju je s poglavnikom NDH, Antom Pavelićem, tijekom desetak godina vodio AntonVranjković (85), ustaški časnik koji danas živi u mjestu na jadranskoj obali, nedaleko od Splita, samo je djelić fascinantne arhive o ustaškoj i kasnijoj hrvatskoj političkoj emigraciji, koja je u Europi, Južnoj Americi i Australiji djelovala nakon Drugog svjetskog rata.
Pisma iz Engleske

Dio korespondencije između Pavelića i Vranjkovića osobne je prirode i svodio se na uzajamne čestitke u povodu Božića, Nove godine i Uskrsa, te rođendanâ i imendanâ, no dio predstavlja poglavnikove ocjene i analize političkih zbivanja, te njegove planove za ponovnu uspostavu Nezavisne Države Hrvatske, poražene u Drugom svjetskom ratu.

Tridesetak pisama ustupljenih Jutarnjem listu, do sada potpuno nepoznatih javnosti, prvorazredna su povijesna građa jer daju izravan uvid u prilike koje su vladale u samom vrhu ustaške emigracije, međusobnom sumnjičenju koje je vladalo između Pavelića i njegovih najbližih suradnika, te borbi za prevlast u poslijeratnom ustaškom pokretu.

VEZANE VIJESTI
Vijesti

FOTO Film u NDH: Pogledajte kako je izgledala propaganda ustaške države
FOTO Nikad objavljena pisma ANTE PAVELIĆA: Luburić se oteo kontroli. Strahujem za vlastiti život!
Stepinac Amerikancima otkrio položaje ustaša i Nijemaca oko Zagreba
'Pavelić je zlatne poluge NDH sakrio u Sloveniji, znam točno mjesto'

Pavelićeva do sada potpuno nepoznata pisma, odašiljana Vranjkoviću iz Argentine i Španjolske u Englesku i kasnije Zapadnu Njemačku, bit će dragocjen, autentičan izvor povjesničarima, posebno u dijelu koji se odnosi na raskol između poglavnika i Branka Jelića, te Vjekoslava Maksa Luburića.

Vranjković se s Pavelićem počeo dopisivati još dok se nalazio u zarobljeništvu u Engleskoj, 1949. godine, i njihovi su kontakti trajali punih deset godina. No, pisma iz najranijeg razdoblja njihove korespondencije su izgubljena tijekom jedne od Vranjkovićevih brojnih selidbi. Prvo sačuvano poglavnikovo pismo Vranjkoviću nosi datum 7. svibnja 1953., a posljednje 18. rujna 1959. Ono posljednje, dakle, pisano je tek nešto više od tri mjeseca prije Pavelićeve smrti.

Većina Pavelićevih pisama kucana je pisaćim strojem, a samo nekoliko ih je pisano rukom. Uglavnom su na vrlo tankom papiru - sličnom onome za zamatanje duhana - kakav se koristi u zračnoj pošti, no izvrsno su sačuvana s obzirom na to da ih Vranjković čuva u plastičnim folijama. Pavelić je sva pisma datirao i osobno potpisao, no zanimljivo, nigdje uz datum nije stavio i mjesto gdje su pisana. Čini se da je Pavelić sam kucao, ili ih je diktirao osobi nevještoj s pisaćim strojem.
Grb i memorandum

Prepuna su pogrešaka i kucanja slova preko slova, a i po formi su izvan standarda kakve primjenjuju profesionalni daktilografi. Gotovo sva pisma imaju memorandum Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, a ona ranija i crno-bijeli hrvatski povijesni grb, te iznad njega slovo U uokvireno pleterom. Grb je na kasnijim pismima otisnut suhim žigom.

Jedan susret 1943.

Vranjković je Pavelića sreo tek jednom, 1943. godine, kada ga je u Zagrebu poglavnik primio sa skupinom ustaških pitomaca, polaznika vojne škole.Vranjković je tada pohađao ustašku časničku školu u Borovu.

Kad su Njemačka i njeni saveznici izgubili rat, ostaci poraženog Pavelićeva režima razasuli su se na sve strane. Vranjković je nakon zarobljeništva u Italiji i Austriji dospio u Englesku, a Pavelić je nakon kraćeg skrivanja u Italiji pobjegao u Argentinu.

(...)
EKSKLUZIVNI ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA

Bobani
03-10-2013, 16:49
APOLOGIJA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE.

T e z e (Protiv kolajućih predrasuda i laži).

1. Nezavisna Država Hrvatska (1941-1945) nastala je kao rezultat povijesne težnje I naravne potrebe hrvatskoga naroda the brani svoju samosvojnost (egzistenciju, suverenitet) I samobitnost (esenciju, identitet). Bez vlastite države narodi na dulje staze propadaju.

2. NDH nije bila sila Osovine. Ove su rado surađivale s kraljevskom J. Hitler se priklonio hrvatskoj varijanti tek kada je bio stavljen pred svršen čin. Ali, tada je za NDH došlo u obzir samo savezništvo s Osovinom: demokratske sile I SSSR podupirale su obnovu J.

3. Poglavnik nije imao kud nego potpisati Rimske ugovore I pro forma priznati talijanskog princa za kralja. The to nije učinio, Talijani bi ga zamijenili potpunim poslušnikom. Osim toga, već Rapalskim ugovorom kraljevska se J. odrekla Cresa, Lošinja, Lastova I Zadra. A Poglavnik je već 10. rujna 1943, dan nakon kapitulacije Italije, Hrvatskoj pripojio čitavu Dalmaciju, pa I Istru, koja nikada nije bila u sastavu hrvatske države.

4. Premda je Ustaštvo izvorno nastalo kao nefašistički osloboditeljski pokret, u duhu vremena, NDH je uspostavila određeni oblik fašističkog poretka. To ne može biti razlog za njezino osuđivanje, niti oportunističko odricanje od fašizma (i Ustaštva) može išta popraviti ugled hrvatskih nacionalista u očima njihovih neprijatelja. NDH je, u najtežim uvjetima, njegovala začudnu razinu sloboština, uljudba je cvjetala, I postizan je napredak na svim poljima javnog života.

5. Ustaški pokret I vojska predstavljali su prirodno sredstvo samoobrane hrvatskog naroda, u kojoj su počinili neviđena junaštva. Mogući ispadi, koji su poslužili za kriminalizaciju hrvatske države I naroda, bili su razumljiva popratna pojava rata protiv četničkih koljača. - Danas se, s kriminalizacijom Domovinskoga rata, ponavlja ista povijest, s istovjetnim ciljem.

6. Sabirno-radni logori u NDH nastali su iz potrebe the se privremeno drže pod nadzorom stvarni ili mogući državni neprijatelji. Srbi su protiv NDH odmah pokrenuli rat, nešto kasnije I komunisti, Židovi je velikim dijelom nisu priznali (lojalni pak Židovi, kao I Srbi-pravoslavci, sudjelovali su u vlasti, vojsci I Ustaškom pokretu), Cigani su predstavljali asocijalni element. Ispadi do kojih bi gdjegdje došlo shvatljivi su iz povijesne situacije, a neprijateljska ih je propaganda mnogostruko umnožila I uvećala.

7. Najveći je promašaj NDH, zacijelo, bio onaj koji je doveo do Bleiburga. Trebalo je voditi rat do kraja (što je mjestimice I činjeno) te ginuti junački, a ne kao razoružana I prijevarom izručena vojska. Ipak, Poglavnik je računao the će na taj način spasiti živote, a odlaskom u emigraciju nastaviti borbu. Bleiburški zločin, pak, počinili su Englezi I titovci, a ne Ustaše.

Bobani
08-10-2013, 22:58
POGLAVNIKOV ODLAZAK (ILI BIJEG) IZ ARGENTINE 1957. (prvi (1) dio)

(Donosim ovdje iz Jubilarnog Izdanja "USTAŠA" 1941 - 1971., br. 1 -*71, prigodom tridesetgodišnjice Uspostave Nezavisne Hrvatske, opis o atentatu na Poglavnika i njego odlazak iz Argentine za Španjolsku. Opis koliko god je zanimljiv, još više su današnjem hrvatskom naraštaju nepoznati detalji iz ovog opisa. Samo šteta da nema imena autora ovog opisa i imena osoba o kojima se ovdje govori. Nadati se je da će netko popuniti prazninu ovog opisa. Otporaš.)

KRIŽNI PUT POGLAVNIKA DR. ANTE PAVELIĆA

POGLAVNIK SMETA NEPRIJATELJA

Baš 10 travnja 1957. izabrao je neprijatelj hrvatskog naroda, da kukaviški puca u noći, u taki iz busije, u ledja na vladara hrvatskog naroda Dr. Antu Pavelića u Palomaru u blizini njegova stana.

Kada su neprijatelji, srbokomunisti spremali ovaj plan, spremali su ga na jednoj široj osnovi. Predvidjeli su više mogućnosti, kako da se dočepaju onog, koji im najviše smeta. Sko ne uspije jedan plan, uspjeti će drugi. Stavili su u pokret ogromna novčana sredstva. Brojan ljudski aparat, svjestne i nesvjestne agente svoje razgranate uhodarske službe, sa ciljem, da bi djelo zločina bilo izvedeno točno po predvidjenom planu.

Da, izabrali su baš 10 travnja, jer znaju vrlo dobro, kad pucaju u Poglavnika Antu pavelića, pucaju ne samo u njegovo fizičko tielo, nego i na njegovo dugogodišnje političko djelovanje, naučavanje na njegov rad, na ponovno uzkrsnuće Nezavisne Države Hrvatske, pucaju na cieli hrvatski narod, koji je skupa sa njim oduševljeno i jednoglasno, složno kao jedan podupro njegovo djelo - osnutak Nezavisne Države Hrvatske.

Ne samo, da su organizirali gnjusni atentat, nego su u slučaju neuspjeha atentata istovremeno zatražili od argentinske vlade izručenje Poglavnika i to kao običnog zločinca. Pobrinuli se, da je skoro cieli argentinski tisak navalio kao bujica sa izmišljenim i unapried pripremljenim i neistinim člancima protiv dr. A. Paveliću, i hrvatskog naroda i to samo zato, što je dr. A. Pavelić i hrvatski narod bio dorastao situaciji i znao, da drugi svjetski rat izkoristi u svoju korist, strese okove robstva srpske tiranije i Proglasi Nezavisnu Državu Hrvatsku.


Slijedeći nastavak:

PROVIDNOST BOŽIJA ČUVA POGLAVNIKA

Bobani
09-10-2013, 13:09
POGLAVNIKOV ODLAZAK (ILI BIJEG) IZ ARGENTINE 1957. (drugi (2) dio)

PROVIDNOST BOŽIJA ČUVA POGLAVNIKA

U jutro rano, dne 18. travnja 1957. još sa otvorenim ranama Poglavnik dr. Ante Pavelić u pratnji svoga osobnog liečnika i dvojice najintimnijih suradnika ukrcao se je u samovoz i otišao iz svoga stana u Palomaru u nepoznatom pravcu. Otputovao u nepoznatom pravcu za sve svoje štovatelje i obožavatelje, koji su ga dnevno posjećivali, da mu izraze bol svoje duše nad još toplim ranama, koje mu je neprijatelj zadao; (U tri knjige Pere Zlatara: META POGLAVNIK - ŽIV ILI MRTAV, Zagreb 2010., može se naći, ako je vjerovati, da je na Poglavnika pucao neki Crnogorac imenom Blagoje Jovović, mo,) da mu izraze svoju vjernost i odanost; da mu čestitaju na hrabrom i junačkom držanju i da zahvale Bogu na neuspjehu mučnog neprijateljskog napadaja.

Izgubio se, zameo potpuno trag svim neprijateljima i onima, koji su ga htjeli ako ne već mrtva, a ono živa pronaći, ugrabiti i predati sudu i jugokomunističkim vlastima na mučenje i smrt. Odputovao je tiho i tajanstveno u zadnji čas. Par sati kasnije već je kuća u Palomaru bila "osigurana", da se Poglavniku ne bi tobože što dogodilo. Samo malo zakašnjenja i predomišljanja već bi bilo katastrofalno, jer bi Poglavnik bio uhićen i onako ranjen odveden. No, Bog nije tako htio. On ga je čuvao, kao da mu je govorio: "Žurno, žurno, skloni se, moja ruka bdije nad tobom. Čuvao i štito sam te kroz toliko godina, tvoje nadčovječanske borbe i požrtvovanosti za tvoj mukotrpni hrvatski narod, štito sam Te i čuvao već od tolikih opasnosti, pa i ovog puta moja ruka lebdi nad Tobom".

Samovoz započinje svoj put u nepoznato. Četvorica putnika, mirni i hladni, sviesni težkog podhvata, malo ili ništa razgovaraju, jer ne žele, da upravljač samovoza sazna o čemu se radi. Saobćava se upravljaču samo u glavnim linijama kamo treba voziti. Nakon izvjestnog prevaljenog puta promjenili smo samovoz i uzeli drugi (s) namjerom, da se upravljaču samovoza sprieči upoznavanje ciele rute putovanja do konačnog boravišta.

Dan prije namjeravanog putovanja jedan veliki prijatelj i štovatelj Poglavnika bio je toliko dobar i odvažan, on i njegova ciela obitelj, da je svoju kuću stavio na razpolaganje svom vladaru i njegovu liječniku, ne prezajući pred ničim. (Interesantno da beogradski Bilic u svojim nastavcima: Atentat na Poglavnika, spominje da je Poglavnik napustio Buenos Aires u tajnosti svojih najužih suradnika, dok časopis Ustaša ovdje piše da su napustili Buenos Aires 18 travnja. Blic, koristeći se knjigama Pere Zlatara META POGLAVNIK - ŽIV ILI MRTAV, piše da su Poglavnika pratili na putu za Čile njegov osobni liječnik dr. Milivoj Marušić i dva Poglavnikova vjerna "telohranitelja" imenom Ivan i Jure. Dok ovo prepisujem iz časopisa Ustaša, pred sobom imam Pere Zlatara tri spomenute knjige koje pregledavam i nehotice se sam pitam: Dali se je Pere Zlatar služio ovim časopisom Ustaša br. 1, 1970. i iz njega crpio izvore koji se mogu naći u spomenutim knjigama, to ne znam. Sve što znam je to da ima dosta sličnosti u ovim opisima. Mo,) kada sam bio na pola puta, pozvao sam telefonom tog prijatelja, da dodje sa samovozom pred svoje drage i mile goste, pred svog Poglavnika, pa neka ih on sam vozi svojoj kući onim putem, kojim on smatra, da je anjbolje i najsigurnije.

On je taj telefonski zov još od ranog jutra sa zebnjom očekivao. Žurno je sa samovozom stigao do nas, gdje smo ga mi, mirno se okrepljujući, dočekali. Nakon kraćeg razgovora i opraštanja njegovi se gosti ukrcali s njime u samovoz i nastavili preostali dio puta. Sretno i zdravo stigli su k njegovoj kući, utočište i sklonište našeg dragog Suverena.

Za vrieme tajnovitog boravka u kući svog prijatelja od 18 travnja do 16 srpnja 1957. (a beogradski Blic spominje da su napustili Čile "sredinom jula", mo)bio je s njime 49 dana i njegov osobni liečnik (prema beogradskom Blicu to je bio dr. Milivoj Marušić, mo) sve dok rane nisu potpuno zacielile. On je s njime proživljavao težke i bolne dane do njegovog ozdravljenja. Prema pričanju liečnika Poglavnik je bio uviek vedar i miran, spreman na najteže žrtve.

Nekoliko dana nakon dolazka šalje da Poglavnik sa jednim žurnim, važnim pismom predsjedniku Doma D.D., u Salti 1241. Liečnik dolazi i predaje pismo predsjedniku, ali ga ovaj više ne pušta da se vrati Poglavniku, nego ga mjenjajući samovoze vozi na suprotnu stranu Poglavnikovog boravišta i smještava ga kod drugog vjernog i dobrog Poglavnikovog prijatelja. Ovu mjeru opreza upotrijebio je predsjednik Doma (Inž. Asančajić je tada bio predsjednik Domobrana a u isto vrijeme i predsjednik Hrvatskog Doma u Buenos Airesu, mo) u sporazumu sa obitelji Poglavnika samo u cilju, da se ne udje u trag boravištu Poglavnika, uzprkos opasnosti, koja može nastati uslied otvorenih rana. Nakon 8 dana liečnik je opet na vrlo oprezan način povraćen Poglavniku, jer su se rane počele gnjojiti i postajala je opasnost komplikacije.

Možemo si zamisliti što je od časa odlazka liečnika, pa do časa ponovnog njegova povratka pretrpio Poglavnik. Prvo zato što nije znao što se je dogodilo sa liečnikom, a drugo jer je osjetio, da se stanje rana pogoršava. Zatim u kakvim je brigama bio i sam liečnik, koji je duboko osjećao odgovornost za zdravlje Poglavnika. Konačno: koliko je pretrpjela obitelj Poglavnika i njegovi najuži suradnici, koji su sa svim tim upravljali i bili najodgovorniji pred Bogom i narodom, ako se što Poglavniku dogodi. Nakon kraće liečničke njege stanje rana počelo se brzo popravljati i Poglavnik je opet nastavio svojim neumornim radom.

nastavlja se.

Bobani
10-10-2013, 16:31
POGLAVNIKOV ODLAZAK (ILI BIJEG) IZ ARGENTINE (treći (3) dio)

POGLAVNIK ODLUČIO NAPUSTITI ARGENTINU

Napetost još ne prestaje, niti je u izgledu, da će se što u tom pravcu promijeniti. Poglavnik u dogovoru sa obitelji odlučio napustiti Argentinu i smjestiti se u bilo koju južnoameričku državu, te odatle opet prema prilikama vidjeti šta će se dalje poduzeti. (Evo jedan mali izvadak iz pisma generala Luburića Danijelu Joliću u Toronto dana 21.XI,1955.

"...P.s. 1.) Savezno s proglasom u pogledu intervencija, treba u glavnom sve bazirati na osobi Poglavnika, jer novine i radio javljaju, da policija traži poglavnika. Za nas je neshvatljivo, da se jednog istaknutog svjetskog protukomunističkog borca, prijatelja argentinskog naroda traži na ovaj način, a na osnovu intriga neprijatelja, srbokomunista i političkih neprijatelja i protivnika. Mislimo stoga, da se pitanje Poglavnika pretresa s obzirom, koji zaslužuje kao prokomunistički borac i kao borac za slobodu svoga naroda i Poglavar Države Hrvatske. Čak su i neke španjolske novine doniele viesti, koje nam jako mnogo škode, jer dovode osobu hrvatskog Poglavara u vezu s stvarima, s kojima nema nikakove veze. Apelirati na argentinsko domoljublje i ljuba za slobodu, za koju se je narod i ovog puta digao s oružjem u ruci, kao i mnogo puta u prošlosti. Dakle usmjeriti u tom pravcu naše apele, koji neće škoditi, jer će dokazati novim argentinskim vlastim, da iza Poglavnika stoji ne samo kolonija u Argentini nego i ogromna većina hrvatske emigracije u slobodnom svietu, kao i čitavi naš narod. Mi ne možemo reći, dali je Poglavnik izišao iz Argentine, niti dali to misli učiniti. Treba dakle braniti njegove pozicije tamo, već i radi rehabilitacije javne i podpune, budući da je kampanja naškodila interesima naše oslobodilačke borbe...")

Što bih ovoga puta zamolio zainteresirane o ovoj temi Poglavnikova odlaska ili bijega iz Argentine, da pregledaju PISMA MAKSA LUBURIĆA na portalu: uzdanica forum frees. Tu sam ja iznio nekoliko stotina pisama Maksa Lubuića. Najzanimljivije je - što se ove teme tiče - pismo kojeg je general pisao Danijelu Joliću: VRLO TAJNO I POVJERLJIVO. Na vrh pisma olovkom napisano: Kada pročitaš, odmah spali. Ako netko ima koje pitanje glede tih pisama, naka se javi preko ovog foruma. Otporaš.)

Odluka je pala, treba pristupiti k djelu! Kamo, kuda, kako, na koji način? S kakovim prevoznim sredstvom, kojim i kakvim putničkim izvadjenjem? Gdje je manja opasnost, a čim veća sigurnost, na kojem mjestu jedne, ili druge sjedinjene države? - Puno i puno čimbenika igralo je tu veliku ulogu, koje je sve trebalo uzeti u obzir, dobro i dobro odvagnuti i prosuditi, te konačno stvoriti čvrstu odluku. Svaka, pa i mal neopreznost, propust i nepredvidljivost mogla bi donieti katastrofalne i nepopravljive posljedice.

Jedva je ovaj prvi podhvat sretno svršio već je trebalo misliti i pristupiti drugom. Ovaj zahtjeva mnogo više opreza, mudrosti i razboritosti i promišljenoga rada. treba sretno i neprimjetno preći argentinsku granicu, sretno i zdravo stići na teritorij susjedne države. Ne biti odkriven, prepoznat, zaustevljen, i uhićen te konačno izručen.

prošlo je mnogo neprospavanih noći i napetosti živaca, dok su se pohvatali svi konci u ruke, dok se je sve smislilo, uredilo i pripravilo, dok se je moglo reći: imamo sve spremno i uredjeno, da možemo bar sa relativnom sigurnošću reči Tati: "Sve smo Ti osigurali, i spremili, možeš mirno putovati." To je bio uistinu veliki podhvat, to je bilo herojsko djelo svih onih, koji su u tom poslu sudjelovali. Hrvatski narod biti će im za uviek zahvalan, i tu uslugu ne može im se nikakvim novčenim sredstvima naplatiti.

Kada su sve sigurnosne i tehničke pripreme bile gotove, zadnji dan prije odlazka, 15 srpnja, spremili smo Poglavniku nešto toplog rublja, odjeće, obuće i pokrivač, da na tom dalekom putu vozeći se samovozom može podnieti tu polarnu oštru zimu.

Sa jednim rodoljubom u Čile-u bilo je već unapried utvrdjeno, gdje ga ima dočekati, vrieme odlazka i dolazka, kao i način kako treba javiti kada tajanstveni putnik sretno stigne na odredište. Bilo je sve spremno i uredjeno, treba samo putovati i što je najteže, oprostiti se s našim Poglavnikom.

Nastavlja se. Slijedeći opis: POGLAVNIK NAS OSTAVLJA, ON PUTUJE.

Bobani
10-10-2013, 21:22
POGLAVNIK NAS OSTAVLJA, ON PUTUJE (četvrti (4) dio)

U jutro dne 16 srpnja u 9 sati uputio sam se na Avdu. General oaz, da na jednom ugovorenom mjestu dočekam samovoz, koji će voziti poglavara države, dr. Antu pavelića iz njegovog tajnog i skromnog boravišta na daleki put iz velikog Buenos Airesa na Južni pol u Rio Gallegos u ukupnoj daljini od oko 8.000 km. (Gledao sam na karti preko interneta i didio tu udaljenost od nekih 2.500 km. južno od glavnog grada Argentine Buenos Airesa, mo) Čekam samovoz i razne misli mi dolaze u glavu, prolaze i redaju se filmskom brzinom. Poglavnik mora ići žurno, vrlo žurno, otići iz svojeg skromnog, ali već ugodnog skrovišta. Poglavnik se mora moža zauviek rastati od svoje mile i drage obitelji, svoje žene i djece, svoje unučadi, koju je toliko volio. Poglavnik mora ostaviti sve svoje organizacije, svoje Ustaše, Domobrane i borce u Buenos Airesu, cijelom svietu i domovini Hrvatskoj. Poglavnika moram baš ja, nitko drugi, uzeti, iztrgnuti, iz do sada sigurna gniezda i smjestiti ga u samovoz; pustiti ga, da prevali toliki put u zimi, hladnoći, da se vozi toliko sati i dana nezaštićen i neobranjen od svih nepredvidjenih mogućnosti, koje se mogu na putu dogoditi..., (Šteta da ne za sada ne zna tko je po imenu i prezimenu bio taj Hrvat koji ovo opisuje i koji je u "samovozu" vozio Poglavnika! Beogradski portal Blic o tome piše da su uz Poglavnika bila njegova dva vjerna prijatelja, po imenu Ivan i Jure, koji su uz njega bili dok je ležao ranjen u sirijskoj i libanskoj bolinici u Buenos Airesu, poslije atentata na njega 10 Travnja 1957., mo)

Konačno Poglavnik se mora ukrcati u avion u Rio Gallegos, preći sretno sve preglede, straže, sretno putovati i sretno stići u Punta Arenas, pograničnu postaju Chile-a. Nisam se mogao oteti ovim mislima, koje su me stalno obsjedale i mučile, jer sam strepio, kako će biti svršetak.

Oko 9 sati dojuri strašnom brzinom jedan samovoz, zakoči sve kočnice u mojoj blizini, dižući prašinu i sklizući se, zaustevi se preda mnom i prenu me temeljito iz mojih misli. Upravljač samovoza visoki, jaki, atletski razvijen čovjek, a prati ga jedan omanji plavi maldić, kojeg sam odmah prepoznao. Obadva ozbiljna, ali sa malim podsmjehom, valjada zato đto su me prekinuli u mislima. Odmah otvoraju vrata samovoza, ja ulazim i sjedam, a oni me mole, da dajem pravac kuda treba ići. nastavljamo vožnju. Upracljač samovoza daje glas, jurimo strelovitom brzinom. Vidi se da je upravljač siguran u sebe i u svoj volan. Brzina veća od 100 km na sat, a okuke sječe, kao da upravlja avionom na Istočnom bojištu. Pomišljam, da je samovoz u kojem će putovati Poglavnik i sigurnim i prokušanim rukama.

Stigosmo željnom cilju. Ostavio sam ih iza kuća 300 metara daleko od boravišta dičnog Poglavnika i umolio ih, da me pričekaju, dok se vratim. Uputio sam se do Poglavnika, koji me je već spreman čekao. Nakon kraćeg razgovora, opraštanja i zahvaljivanja prijatelju i njegovoj ženi i djeci, uputili smo se do samovoza, koji je već nestrpljivo čekao.

Nastavlja se: ZADNJI MOJ ZAGRLJAJ SA POGLAVNIKOM.

Bobani
11-10-2013, 03:18
POGLAVNIKOV ODLAZAK (ILI BIJEG) IZ ARGENTINE (oeti (5) dio)

ZADNJI MOJ ZAGRLJA SA POGLAVNIKMO

Žurno se ukrcasmo u samovoz i započinjemo dugi i naporni put, kojega treba prevaliti.*Nakon izvjesnog djela prevaljenog puta, moram se rastati od onog čovjeka, kojeg već 3 mjeseca vjerno i brižno čuvam u tajnosti, moram se rastati od našeg dičnog i hrabrog vladara, od div čovjeka i mučenika hrvatskog naroda i prepustiti ga drugom. No utješno je, u sigurnim je snažnim rukama upravljača i vlasnika samovoza, prijatelja Poglavnika i hrvatskog naroda. (Možda je pisac ovih redaka jedan od onih Poglavnikovih vjernih prijatelja koji su ga čuvali dok je bio u sirijskoj i libanskoj bolinici poslije atentata na njega, Ivan ili Jure, kako je to pisalo u beogradskom portalu Blic., mo)

Naš posljedni rastanak bio je vrlo kratak. Jedan časak u samovozu, ali tim bolniji i teži, da je razdirao i najjače srce. Zagrlili smo se i izljubili. Sa suznim očima i jecavim glasom zaželio sam mu sretan, sretan put, da ga dragi Bog čuva i prati sve do sretnog izkrcavanja na teretotiju Chile-a. Kada je po mojem izlazku samovoz pojurio napried, mahao sam rukom pozdravljajući ih i učinivči znak križa prema samovozu, prekrižio se i sam zaželivši, da ih dragi Bog čuva i sveti znak Križa prati na cielom ovom trnovitom putu. Učinio sam ovo gotovo instiktivno pod dojmom sjećanja na moje djetinstvo, kada bi moj otac, prije nego što je s kolima krenuo na put, uviek je stao pred konje, skinuo šešir, sa kandžijom na zemlji načinio znak križa, prekrižio se i tek onda sjeo na kola i otišao na put. (Ne znam tko je pisac ovog opisa, ali ova zadnja rečenica kako mu se je otac prekrstio pred konjima prije nego bi pošao na put, odgovara istini, jer je i moj otac Petar Boban gabrić činio isto tako. Bio sam svjedom toga čina mnogo puta i svakog puta kada bih sa ocem išao negdje, mo) Samovoz je sve brže i brže odmicao, dok nije nestao iz vida, praćen blagoslovom Božijim.

NADČOVJEČANSKI NAPOR POGLAVNIKA - PUT OD BUENOS AIRESA DO RIO GALLEGOS

Od Buenos Airesa do Rio Colorado put je bio prevaljen bez prekida. Ondje se je prespavalo u nekom malom hotelu. U jutro put se nastavlja. Prelaz kroz San Antonio u luku Madrin i upućuje se pravcem Comodoro Rivadavia, prelaze paralelu 42, gdje straža i carinici obavljaju pregled putnika kao na nekoj pograničnoj postaji. Pregled je izvršen bez ikakve sumnje i putnici nastavljaju put, te stižu u Comodoro Rivadavia, gdje prespavaju noć. Iz Comodoro Rivadavia kreću u Rio Gallegos, ne prekidajući vožnju, a prelazeći luku San Julian i Piedra Buena. Na tom velikom putu vrlo malo su se zaustavljali, tek toliko da se malo ugriju i okriepe, jer je trebalo na vrieme stići na odredište.

Dana 22 srpnja 1957. stigli su sretno i zdravo u Rio Gallegos, a dne 23 srpnja, upravljač i vlasnik samovoza odvezao je Poglavnika na uzletište, gdje se je ukrcao na avion istog dana odletio u Punta Arenas, gdje ga je dočekao hrvatski rodoljub i odatle su zajedno avionom prosliedili u Santiago de Chile. Osovina samovoza pukla je baš na uzletištu. Dragi Bog je valjda tako htio i želio, da osovima samovoza izdrži sve dok Poglavnik stigne na uzletište, i da time hrabri upravljač izvrši svoj zadatak onak, kako ga je po planu zamislio i predvidio.

RADOSTNA VIEST: POGLAVNIK SRETNO STIGAO

Dana 25 srpnja stiže iz Punta Arenas šifrirani brzojav, da je Poglavnik sretno stigao. Svima, koji smo bili upoznati sa ovim poghvatom, a osobito obitelji Poglavnika dani od 16. do 25 srpnja su strahovito dugi, dok su sa strahom i zebnjom očekivali onaj radosni čas, kad će naš Poglavnik sretno prekoračiti granicu. Veselili smo se i čestitali jedan drugome na uspjehu ovog težkog podhvata.

Nastavlja se. Slijedeći opis: BORAVAK U CHILE-U

Napomen:

Želio bih znati postotak Hrvata koji su znali ili znaju za ovu Poglavnikovu Odisejadu. Možda se to neće nikada znati, ali za sigurno će se znati jedna stvar, a ta je da je Poglavnik dr. Ante pavelić bio prvi Poglavar Hrvatske Države poslije 839 godina, i kao takvog povijest će ga zapisati i opisati. Usput, želim ovog puta reći, da sam u emigraciji skoro šest desetljeća i da su mi mnoge ako ne i sve hrvatske novine, časopisi i knjige poznate u emigraciji. Teško je bilo te novine izdavati, i u mnogim slučajevima su to ljudi iz vlastitog džepa plaćali, pred crkvama, utakmicama, zabavama prodavali. Često puta bi dobilo odgovor: pretplaćen sam, dobio sam, kupio sam neki dan i sto drugih izgovora. Ovaj opis je napisao vjerojatno očevidac ove Poglavnikove Odiseje. On danas nije među živima, ali svakako da će se netko nekada ozbiljno pozabaviti ovim opiosom poradi povijestne važnosti. Dok ovo prepisujem uz mene je zemljovidna karta i jedan velik krugli globus kojeg vrtim okolo i tražim ta mjesta kuda je Poglavnik Prolazio. Sve sam ih pronašao i u mojo mislima izmaštao taj poglavnikov put. Otporaš.

Bobani
11-10-2013, 08:58
DESETI TRAVANJ - nije samo kalendarski nadnevak!

Četvrtak, 12 Travanj 2012
Svi narodi u svijetu imaju nacionalno znakovlje vezano uz jedan nadnevak, koji simbolizira najznačajniji dan u povijesni dotičnih naroda. Najvelebnije proslave u svim državama u svijetu su - dan nacionalne nezavisnosti. Hrvatski je narod izuzetak i u ovom pogledu, jer nema povijesno definirani datum o obilježavanju nacionalne (samobitnosti) državotvornosti.
Okupatorski režimi su imali svoje nadnevke, koje su nametnuli u Hrvatskoj kao hrvatsko znakovlje i ''državni blagdan''. Hrvati su tobože slavili te nadnevke jer nije bio radni dan, pa su se upustili i opustili u takvim proslavama.
Kako su se u Hrvatskoj mijenjali režimi tako su se mijenjali i nadnevci koji su bili prihvaćani kao početci nacionalnog osvješćenja i državotvornog oblikovanja. Ali, nikada nismo imali jedan zajednički nadnevak, koji bi bio prihvaćen od većine hrvatskog naroda.



Dakle, u pitanju je (još uvijek!) jedan najznačajniji dan u hrvatskoj povijesti kojeg bismo mogli označiti i ozakoniti kao svehrvatski dan nacionalne nezavisnosti i državotvornosti. Mada u povijesti hrvatskog naroda imamo veliki broj nadnevaka koje bismo mogli uzeti i obilježiti najznačajnijim danom - od krunisanja Kralja Tomislava 925. godine do 25 lipnja 1991. godine.

Kod mnogih Hrvata još je na ''snazi'' prvotni datum - 30 svibnja 1990. godine, kada je u Hrvatskom državotvornom saboru ustoličen dr. Franjo Tuđman za prvog predsjednika Republike Hrvatske. Sporan je također i 25. lipnja 1991. godine, jer, i pored inauguracije u Saboru, međunarodna zajednica nameće tromjesečno čekanje, pa tek nakon isteka moratorija 8. listopada 1991. godine Republika Hrvatska raskida državno-pravne veze sa ostalim republikama i postaje slobodna, samostalna i neovisna država. Koji bi od ova tri datuma (30. svibnja, 25. lipnja i 8. listopada) mogao povijesno biti ''pravi''- Dan hrvatske državnosti?

Hrvatski narod koji ima svoje ime, svoj jezik, svoju kulturu i obitava na istom zemljovidnom prostoru od početka prvog milenija; koji je u tom vremenskom razdoblju imao svoje kraljeve, banove, vladare, poglavare i vojskovođe svjetski priznate - ali tekom prije dvadesetak godina priznali smo sebe kao državotvoran narod!!!

Nismo još ni obrisali krmelje od suza u zagrljaju sa susjedima, evo nas opet, guramo se u multinacionalne zajednice (EU), koje su nacionalno državotvornije, gospodarski bogatije, kulturno nametljivije i međusobno snošljivi od snošljivosti koja vlada među Hrvatima.

''Tko imalo zna o hrvatskoj povijesti, tome danas mora biti jasno da ponoviti svoju razdvojenost ne smijemo, ako želimo opstati. Bili smo mi Hrvati na obje strane gotovo svih europskih ratova. Bili smo često, a toga se sjećaju i naši djedovi, za bocu rakije (u I. Svjetskom ratu). Živjeli smo stoljećima u uvjerenju da uzoriti i poglaviti laičkog eklezijalnog života na Zapadu vide i shvaćaju naše ispuštanje krvi za njihov račun i njihovu slobodu. Što smo dobili za uzvrat? Hrvati iz Istre znaju precizno i jasno da je sveti čovjek Papa Pio X. mirne savjesti dao počistiti glagoljaške natpise po crkvama u Istri i više od ovog primjera gotovo da i ne treba navoditi.'' ( Z. Markus, HP, srpanj 1989.)

DESETI TRAVANJ - hrvatska je zbilja!

Neozbiljno je govoriti, a neznalački je pisati povijest hrvatskog naroda i optužiti Nezavisnu državu Hrvatsku, da je bila ''fašistička tvorevina'', kada je de facto hrvatski narod, i protiv volje Talijana i Nijemaca, ustao na obranu od srpskih četnika koji su ubijali i palili sve što je hrvatsko. NDH nije imala nacističku niti fašističku političku stranku nego je imala samo Ustaški pokret u kojem su četnici, partizani, komunisti i židovstvo uzurpirali revanšizam kojeg su Tito, Pijada i Churchil svrstali u nacizam i fašizmom, kako bi se što bilje osvetili ne samo hrvatskom savezniku (Njemačkoj) nego i Hrvatima, koji su im uvijek bili trn u oku.

Poglavnik Nezavisne države Hrvatske dr. Ante Pavelić bio je bez imalo pristranosti vrhunski državnik, ne samo po izgledu nego po svojoj stručnoj spremi, nacionalnom osjećaju, vjerskom uvjerenju i predanosti za dobrobit hrvatskog naroda - i po cijenu života. Da je, kojim slučajem, Pavelić imao druge saveznike danas bismo imali više od 10 milijuna žitelja u Republici Hrvatskoj, koja ne bi bila ni ovoliko mala ni crvena kakvu nam je Tito omeđio.

DESETI TRAVANJ - nije samo kalendarski nadnevak, nego najsvjetlija točka u hrvatskoj povijesti, jer se toga dana hrvatski narod digao na ustanak, oslobodio se okupatorskog Karađorđevog četničkog režima i proglasio svoju Nezavisnu državu Hrvatsku na cjelovitom etničkom i povijesnom područja. Nema čovjek na svijetu koji ne bi pozdravio i podupirao takav pothvat za svoje nacionalno oslobođenje. Sve drugo je nacionalna izdaja.
Za sve zločine vezane uz NDH i ustaše snose najvišu odgovornost srpsko četništvo i partizani u Hrvatskoj. Nakon 70 godina od uspostave NDH još se nije rasvijetlio niti jedan zločin ni četnika ni partizana u RH, a imamo Bleiburg, Križni put, Jazovku i još poznatih nekoliko stotina masovnih grobnica! Ali, još se nije otupila oštrica zločincima koji u oslobođenoj RH uništavaju hrvatsko nacionalno biće! Doduše, oni to danas ne čine s mačem i kamom u ruci, nego s perom u medijima, sa zakonskim odlukama u Saboru, s predsjedničkim dekretima, sudskim optužbama i međunarodnim sudom u Haagu.

Stog stajališta mogli bismo donijeti i zaključak, da će opet hrvatski narod, nakon što se osvijesti od nostalgičnosti i zabluda, ponovo ustati u obranu svojih osobnih i nacionalnih interesa. ''U čemu je, međutim naš današnji i novootkriveni trenutak nadahnuća i prosvjetljenja? U ničem drugom doli u vjeri u sebe i Hrvatsku. U ničem drugom doli u spoznaji, da smo mi ti, koji se moraju boriti do kraja za svoju domovinu. U ničem drugom doli u reskoj spoznaji, da to umjesto nas nikad nitko ne će i ne može učiniti. I to je to viđenje u našim lucidnim intervalima.'' (Ibid.)

Ili ćemo naći zajednički nadnevak za hrvatsku državotvornost, koji će ujediniti hrvatski narod, ne na političkom mimorazilaženju, nego na temeljima hrvatske državotvorne ideje, integralne slobode i nacionalne posebnosti, kako bismo ostavili novim naraštajnim u naslijeđe ljepšu Našu lijepu domovinu.

Svim državotvornim Hrvatima u domovini i dijaspori želim čestit blagdan - Deseti Travanj, jer, oni koji su dali svoje živote da imamo kakvu-takvu slobodnu i samostalnu Republiku Hrvatsku, zaslužuju naše priznanje i čestitke, jer bili su vitezovi i mučenici, a po Božjem milosrđu - već su sveci!



Rudi Tomić

Bobani
11-10-2013, 21:31
POGLAVNIKOV ODLAZAK (ILI BIJEG) IZ ARGENTINE (šesti (6) dio)

BORAVAK U CHILE-U

Poglavnik je boravio u Santiagu de Chile od 24. srpnja do 27. studenog 1957. Bio je smješten kod hrvatskog rodoljuba, gdje se je vrlo dobro osjećao. Uslied nastalih političkih prilika, u toj zemlji, morao je pomišljati da ponovno promjeni boravak.

PUTOVANJE U MADRID

Kada je Poglavnik uvidio, da boravak u Chile-u ne pruža dovoljno sigurnosti, odlučio je odputovati u Madrid. Priprema za ovaj prekooceanski put zahtjevala je mnogo posla, mnogo razgovora i sporazumjevanja, dok je konačno uredjeno onako kako se želilo.

Dana 27. studenoga ukrcao se je Poglavnik u pratnji jednog svog borca u avion i dana 29. studenoga stigao je u Madrid. (U MISMIMA MAKSA LUBURIĆA piše da je on, Maks Luburić, Padre Miguel Oltra Hernandez (1911-1982) i Evanđelist Dr. Ivan Šarić sve bili pripremili za Poglavnikov dolazak u Španjolsku. Kako je u to vrijeme bila jedna velika politička trzavica između Maksa Luburića i Poglavnikove obitelji, sve je došlo do zastoja, tako da Maks Luburić i Padre Mihuel Oltra uopće nisu znali gdje i kada je Poglavnik stupio na tlo Španjolske. Mo)Ovdje ga je dočekao Nadbiskup Ivan Šarić.

Odmah je pisao po milostivu gospodju, koja se je na brzu ruku spremila i 11. prosinca 1957. otputovala sa parabrodom k njemu, da mu bude u pomoći. Putovanje mil. gospodje bilo je držano u najvećoj tajnosti, tako da se nije mogla s nikim oprostiti. Na ispraćaju u luci bili su samo tri osobe, koji su joj zaželile sretan put i skori sastanak s našim Poglavnikom. Poglavnik je želio da i kćerka Višnja dodje k njemu, jer ju je trebao za razne važne poslove. Ona je odputovala dana 3. listopada 1958. sa parabrodom, izpraćena prijateljima i znancima.

SUPRUGA I KĆERKA UVIEK S POGLAVNIKOM

Preko dvije godine tihog boravka Poglavnika u Madridu, bile su dvie godine ogromnog i neumornog rada za svoj hrvatski narod i njegovo oslobođenje. U tom ogromnom radnom radu nije imao kraj sebe nikoga, nego samo svoju velevriednu, marljivu i razboritu suprugu, svoju milu i energičnu kćerku Višnju, koju je nada sve volio. Njih dvoje, najvjerniji njegovi pratioci uviek samo s njim i uz njega. One su ga čuvale, pratile, i sakrivale po austrijskim samostanima. One ga prate i u Argentinu. Uviek su s njim dielile dobro i zlo, sreću i nesreću, progon i zaštitu. One su poslije atentata u Palomaru (kako navodi beogradski portal Blic da je na Poglavnika pucao Crnogorac Blagoje Jojović, mo)bdjele nad njegovim životom, putovale sate i sate po noći, po kiši i oluji samo da ih nitko ne vidi, da se ne odkrije boravište Tate.

Nastavlja se.

Bobani
12-10-2013, 14:21
POGLAVNIKOV ODLAZAK (ILI BIJEG) IZ ARGENTINE (sedmi (7) dio)

One su sudjelovale u najdelikatnijim podhvatima.

Kroz dvije godine rada u Madridu one su ga pomagale u težkom narodnom poslu. Trpile su s njime njegove bolove, koji su iz dana u dan bili nepodnošljiviji, one su mu bile utjeha. Bile su jedine one na koje se je mogao obratiti u najkritičnijim danima svoje bolesti. Milostiva gospodja bdila je nad njim ciele dane u bolinici, a gdjica Višnja ciele noći i tako je prošao u bolinici mjesec i pol bez odmora i spavanja. Uviek su bile sa njim i uz njega, čuvale ga, pomagale i dvorile ga do njegovog zadnjeg časa.

Gdjica Višnja bila je prisutna kada je ujutro, u 3 sata 55 min. dana 28 prosinca izpustio svoju plemenitu dušu i zaklopio za uviek svoje blage oči. Te dvije žene su mučenice i patnice kroz cieli svoj život bile su žene heroji i junakinje. Nisu nikada pred ničim prezale, niti imala straha od koga, kada se je radilo o zaštiti i časti dragoga Tate, našeg dičnog Poglavnika i o obrani prava Hrvatskog naroda. Tim dvjema ženama biti će hrvatski narod za uviek zahvalan za žrtve, koje su pridoniele kroz svoj život.

POSLIEDNJA POSTAJA POGLAVNIKOVA KRIŽNOG PUTA

Dana 28 prosinca 1959. u 3 sata i 55 minuta Poglavnika pada i umire na svom posljednjem, mukotrpnom križnom putu za Hrvatsku i svoj hrvatski narod. Umire od posljedica srbokomunističkog naboja, koje je ostalo (ja bih ovdje opet ponovio, kojeg je, kako piše beogradski portal Blic, ispalio Crnogorac Blagoje Jovović, mo) u njegovom tielu. Pada i umire i pod teretom kleveta, napadaja, uvreda i izdaja baš onih njegovih suradnika, koji su slatko zobali iz njegovih ruku, i sve ono što jesu, ili misle, da jesu, postali su preko njega, s njim i uz njega. Pada i pod teretom rada i posla za svoj hrvatski narod. Svaki borac, ustaša, domobran, svaki ministar, general ili dužnostnik htio je pisati mu i očekivao je da mu on osobno, baš osobno, odgovori. On je to vrlo rado činio, a osobito svojim borcima nije propustio ni jedno pismo, a da ne odgovori barem s par rieči.

Umro je naš dični Poglavnik. Njega više nema živa u našoj sredini, ali njegov duh lebdi nad nama.

Naš div veliki Poglavnik vječno je s nama!

Kraj ovog opisa, koji je, uz sve manjkavosti, jedan vrlo važan povijestni izvor. Šteta da se autor opisa nije potpisao. Može se na internetu pronaći sličan opis kojeg je donio Dragutin Pavlina povodom Poglavnikove 42 obljetnice smrti, dakle 2001 godine u Zagrebu, ispod kojeg opisa stoji: 28 prosinca 2001., Zastavnik Ustaške vojnice. To je sve što se zna o ovom opisu.

Idući opis: Pismo generala Drinjanina Danijelu Joliću...Samo za Tebe, pročitaj i spali.

Bobani
12-10-2013, 17:01
Otporaš 30th November 2012, 19:07

SAMO ZA TEBE - PROČITAJ I SPALI

(Donosim ovdje jedno vrlo važno i vrlo tajno pismo kojeg je general Drinjanin pisao svojim vrlo povjerljivim i nadasve pouzdanim suradnicima. Jedan od njih je za sigurno bio i Danijel, Dane Jolić koji je živio u Torontu. Dane Jolić je bio vojnik HOS-a NDH i kao hrvatski vojnik podržavao je tijesnu veze s generalom Drinjaninom. Njigov sin Ivo je pratio PISMA MAKSA LUBURIĆA te me kontaktirao i rekao da ima jedan snopak pisama koje je general pisao njegovu sada pok. otcu Danijelu. Vrlo rado mi ih je uručio. Pisma datiraju od 1952 pa do 1959. Ima jako zanimljivih stvari, kao i u svakom generalovu pismu. Ovo pismo kojeg sada donosim je u ta doba, tj. godine 1955 kada su se koplja lomila između Poglavnika i njegove "okoline" i generala Drinjanina i HOS-a koje je on predstavljao, bilo jedna velika TAJNA, dok danas nije. Zato je general na vrh ovog pisma svojom rukom i olovkom napisao : "Samo za Tebe - pričitaj i spali". Zato sam i stavio ovom pismu taj naslov. Ovim putem se želim javno zahvaliti gospodinu Ivi Joliću na darovanju pisama njegova pok. otca Danijela meni. Hvala ti Ivo! Mo, Otporaš)

HRVATSKI NARODNI ODPOR

GENERAL DRINJANI.
Ured Glavnog Tajnika.
Stan, dne 7. XI. 1955.

Dragi brate !

Po ustanovljenom običaju šaljem Vam nekolicini ovo svoje osobno pismo, kao moje osobno pismo, ali koje tumači jednoglasno mišljenje Stožera i glavnih suradnika, kao i ogromnog diela naših ljudi u emigraciji.

Najvažnije je, da se sada pokrene sve u korist Poglavnika i naših u Argentini, a onda dolazi vrlo važno pitanje, koje moramo medjusobno riešiti. I mi i Vi učinismo sve i učiniti ćemo i više i nije važno tko je učinio, ali ima problema, koji mogu medju nas unieti klicu nesuglasica, pa i razdora.

Radi se o pismima, koje ministar Ilić šalje pojedinim ljudima i u kojima se na neovlašten način predstavlja u boji, koja je neistinita ili na vlastitu želju uveličana. On je dobio od Klaića, šefa propagandističkog ureda kao i od nekih drugih ovlast, da vodi stvar odašiljanja protesta. Učinili su to oni, koji su se skupa s njime usosili (utuvili, mo) u glavu, štetnu i nebratsku rabotu Subašića i IZBORA, koji je kriv za ono, što se našima dogadja i što je Poglavnik u bjegstvu, radi čega nam je strahovito naškodjeno politički i moralno u svietu i još se ne vide konture (opsezi, ishodi, mo) kraja. Ilić se na glup način upleo u to nakon što mu je ponudjena prodaja knjige, koju je IZBOR izdao. Tada se je zaletio i u zadnjem Izboru napisao gluposti, koje nam ne služe na čast. O tome ćete se još uvjeriti. Može se braniti Poglavnika, biti ustaša, napadati protivnike kao što smo i mi to činili, ali ne hvaliti onoga, koji nas je nazvao "ustaškom paščadi", "koljačima" i koji hvale Srbe, Dražu, Stojadina (misli se na Dra. Milana Stojadinovića, mo) itd., a napada naše svećenstvo radi koljačtva. Pa mjesto da priznaju, da je Stožer na vrieme vidio opasnost, prave se martirima, napadaju Stožer i generala Drinjanina, a sve radi toga, jer su napali onoga, koji nam je ovu tragediju priredio.

Poglavnik je htio zavaditi Srbe, ali je nevjerni Subašić podvalio i zavadio nas. Kada je klika, koja je kriva za IZBOR vidila nesreću, nisu imali smionosti ni pameti, pa priznati, nego se osvećuju Stožeru i guraju Ilića protiv nas. Najprije zeta S. Pšeničnika, (Srečko, mo) poslije Klaića i promidžbu, zatim komunistu Subašića i IZBOR i na kraju nesretnog Ilića., nekada našeg prijatelja, kuma i suradnika. (Koliko je meni poznato, a ovo treba do temelja provjeriti, Dr. Andrija Ilić je bio generalov tajnik u Glavnom Stožeru HOS-a i generalov vjenčani kum, ili kum na krštenju generalovu sinu Domagoju koji je rođen 23 listopada 1954., dakle, dok još nije među njima bilo razdora. Mo) I mjesto da kažu mea culpa, oni napadaju Stožer i DRINU i kao uvijek nagovještavaju, da će biti zaplienjena, zabranjena i obustavljena. Ilić je neliepo, nekorektno i neustaški prema nama postupao. Mi do sada ni rieči nismo dobili od njega, nego nam braća šalju njegova pisma i prepise istih i daju znati, da se Ilić predstavlja kao jedini, koji u svim poslovima ima ovlast od vodećih.

Mogu Vam kazati : Mi smo ovdje načinili plan za spašavanje Poglavnika, te od Njega dobili i ovlast za sliediti. Trebali smo ga dovesti ovamo i kamo sreće, da je odavno tu. Dali smo ogromna sredstva na raspolaganje i to pomoću naših španjolskih prijatelja i bankovnog uloga moje žene i rodbine. Sve je bilo priredjeno, a ja sam dva puta bio u Tangeru (Tanger je luka na sjeveru Maroca ili između Španjolske i Maroca kod ulaza u Gibraltar, mo) i priredio za doček kuću itd. (Po ovom izgleda da bi Poglavnik doplovio parobrodom gdje bi ga general dočekao, mo) Nakon toga bi se išlo ovamo, gdje smo imali dozvole. Prijatelji su trebali dovesti ih od tamo u Tanger. Medjutim članovi obitelji, koji neće da Poglavnik dodje ovamo kao i klaić, koji je izjavio pred povjerenikom DRINE, da sve ide u zahod, što od Stožera dodje, oni su spriečili, da Poglavnik prihvati našu ponudu. Mi danas nemamo veze, jer ista idje preko obitelji, zetova i kćeri, a ovi ne daju, da Poglavnik dodje ovamo, jer imadu interesa da bude tamo, pa makar i u stalnoj pogibiji.

To je žalosno, ali istinito. Cieli Stožer kao i španjolski prijatelji pratili su cielu stvar i svi skupa se zgražamo, da se ovako što može dogoditi. Falilo je političke mudrosti, pa su naveli Poglavnika na tanak led sa nesretnim pokušajem s IZBOROM, a sada ustraju u nesreći, i dok se Subašić šeta i dojavljuje adrese, gdji bi mogao biti Poglavnik, Njega traži policija, a nas su stavili na listu neprijatelja Crkve. To je rezultat genijalnog pokušaja rata protiv Crkve, kojeg smo osudili na vrieme i spasili barem dio ugleda našega Pokreta. Falilo je gradjanske, ustaške i ljudske hrabrosti, da priznaju ovu pogrešku i odterete Poglavnika, nego kažu, da se nije ništa dogodilo. To nije istina. Vatikan je dobro obaviešten, a čak i novine Španjolske, gdje smo bili br. 1 donose viesti, koje će nas u crno zaviti. Da se nismo ogradili od mahnitanja, danas bi i mi ovdje imali istu sudbinu kao i oni.

Pasti ćemo svi za Hrvatsku, za Poglavnika, ali pasti u borbi protiv svoga svećenstva i Crkve, a za Stojadina i peronizam, to je zločin, i one koji su zato krivi, trebalo bi staviti pred ustaški sud. Zato se osvećuju Stožeru, koji je jednodušno s generalom Drinjaninom sve napisano, sve vodio i sada je jednoglasno solidaran, kao i ogromna većina onih, kojima je stvar poznata. Poglavnik se ne može javljati i ta klika je sada dobro izkoristila čas nesreće, pa žele da se sve zaboravi. Ne, ni zaboraviti, ni oprostiti. Doživili smo tragediju Kavrana vlastitom krivnjom, (trebalo je imati "petlje" i to reći sedam godina poslije tragedije, preuzeti odgovornost za poraz i td., mo) iako sam došao iz Domovine i upozorio ih na stanje. Rekli su : mi smo vodstvo. I sada smo na vrieme upozorili i opet su rekli : mi smo vodstvo. Tako se predstavlja i Ilić, ali se vara. Mi nemamo vodstvo nego vodju. Imamo Poglavnika i Predsjednika Vlade. Ni od Poglavnika ni od Predsjednika Vlade, koji nema pojma o svemu, nema ni glasa. Nije vodstvo nitko, jer ga nema. Imamo Poglavnika i Vladu. Imamo Vrhovnog Zapovjednika, i general Drinjanin i Stožer nisu dobili ni jednog slova, pa tako Ilić nema prava miešati se u poslove Stožera ni Odpora, nego ono, što mu je Klaić dao. Mi ne priznajemo vodstva, jer smo vojnici. Ne može se jednog djelatnog generala obavještavati preko čarkara, niti Stožer preko promidžbe. Ja bih radije objesio sablju za svagda, nego da mi promidžbenjaci, koji su do sada uviek slabe rezultate pokazali, zapovjedaju. To bi bila degeneracija vojske, i to ni jedan borac, ni jedna vojska neće prihvatiti niti će to Poglavnik dopustiti.

Nije dosta, ako mi jednostavno kažemo da nismo krivi. Krivi smo jer smo dali podloge sa negativnim IZBOROM. Subašić je komunista, plaćenik Srba, i neovlašteno se služi imenom Poglavnika, izkorišćujući to. Ponudio nam je uslugu, i napravio uslugu Srbima i komunistima. Za napasti nevaljale svećenike ne treba ići tim putem, dapače treba biti dobar katolik, i u obrani ideala, Boga, Crkve, Domovine, Poglavnika i Pokreta možemo napasti ne samo svećenika, nego i kardinala, ako treba. Ali IZBOR se je težko ogriešio o Crkvu i nas usosio. Nedajte se u rat protiv Crkve, jer ćete ga izgubiti. Svećenici su, pa i naši protivnici svi ustali u obranu Poglavnika, osim par degeneriranih. Oni su nas jedini branili 1945. god. i danas u većini zemalja okupljamo se oko svećenstva i Crkve. To Vi svi znadete. "Plovidba" je nečastna, (Neznam šta bi to moglo značiti "Polovida je nečastna". Možda je to u ono doba bio jedan izraz među Hrvatima koji su emigrirali u Argentinu i došli s padobrodom, tj. plovidbom, mo) ali zar ju mi nismo napali davno prije, nego je Subašić došao medju nas? Zar je itko ljuće napao protivnike Poglavnika, pa i onda kada su svećenici? Pa ipak uživamo podporu i zaštitu Nuncija, kardinala, nadbiskupa i svećenika, jednom rieči Crkve. I svi su skočili za Poglavnika i nije mala stvar, jer ovdje su jamčili uglednici Crkve za Poglavnika i to je vriedilo više nego sve naše predstavke. Svi smo odgovorni Bogu i Narodu i zato pazite što radite.

Naša braća u Argentini zaboravili su, da je Franco mač Vatikana, da je Njemačka, Italija i Austrija u rukama kršćanskih vlada, i da u mnogim zemljama jedino Crkva štiti Hrvate. Gdje su nam novi prijatelji? Nije pupak svieta u Pampi, (Pampa je pokrajina srednje Argentine, gdje je bilo nastanjeno mnogo Hrvata, istaknutih Hrvata koji su nešto značili u tadašnjoj hrvatskoj političkoj emigraciji. Mo) pa ne možemo svi gledati kroz njihove naočale, koje su subjektivne. Prema istom pravu moramo i mi u fanatički katoličkoj Španjolskoj misliti na sebe kao i na Hrvatsku, koja treba Španjolsku. Neka sutra nagare Rusi, tko će nas primiti? Neka se ide sutra napried, zavisiti će mnogo toga o Francu. I svaki dan više. Stoga naši nemaju prava nametati nam jednu štetnu politiku, koja će i nas ovdje uništiti kao i njih tamo.

Neznam šta je sa Poglavnikom, neznam kako će se sve svršiti. Jasno je da će biti težkih posljedica za sve nas, za Pokret, za Hrvatsku, jer jedva smo se bili oprali od obtužba 1945. i sada smo mi vlastitom krivnjom naprtili glupu, nepotrebnu i tragičnu hipoteku IZBORA. Zato nećemo nikakovo vodstvo, nego Vodju i Vladu, Poglavnika i Predsjednika. Neka se osnuje politički odbor, neka se traži mišljenje sviju, neka se uzmu u obzir interesi svih, u svim zemljama, neka se dade mjesta novima, koji su se istakli u borbi za ovih 10 godina. Nije dosta, da se zetovi, kćeri i propagandisti slože i ovlaste nekoga. Kakva smo mi vojska, gdje se generala obavješćuje preko čarkara, da je "vodstvo" sve povjerilo Iliću, neborcu, koji je ratovao u Beču, a rezistirao u Engleskoj. Kakve smo mi ustaše, gdje jedan Subašić može dieliti lekcije jednom generalu koji je 25 godina u prvim redovima. Ja sam godinu dana prije nego itko osjetio izdaju Lorkovića, pa su me proglasili ludim. Osjetio sam tragediju Kavrana, pa su me proglasili "kompromitiranim". Osjetio sam propast u koju idemo u Argentini dvije godine uapried, pa sada mi sole pamet oni, koji su krivi za tragediju, jer nisu imali ni hrabrosti ni pameti. I mi nismo crnički tribu, nego tražimo, da se napravi Pokret, hierarhija, odgovornost. Mi smo u Stožeru napravili 10.000 pisama , i neka nam daju jedno gdje nije najžešći ustaški duh i duh Poglavnika, i to u doba, kada to nitko drugi nije radio. I usporedite ustaški duh IZBORA I DRINE.

Hoće propast DRINE. Subašić ju najavljuje u pismima, koja posjedujemo. Klaić baca sve u ćenifu (nužnik, mo) što dolazi od Stožera, a bacili su možda i spasenje Poglavnika. Dižem obtužbu, tražim ustaški i vojnički sud, pa da se ustanove činjenice. Čitave pošiljke DRINA su tako nestale u Domu, nastojalo se podvaliti Stožeru, jer su imali koristi od Stojadina, (Stojadinovića, mo) s kojim su pravili poslove, koji nam ne služe na čast. Ima u Argentini 10.000 nacionalista i našto smo spali.

Držite se uz svoje svećenike i onda, kada se sa njima politički ne slažete. Recite im svoje. Ja sam se ispovjedio u Barceloni na Kongresu kod čovjeka, kojega bih politički smrvio, kad bih mogao. Napadao sam ga, ali ga kao svećenika poštujem. Crkva je snaga, ne zaboravite to, a to su i naši osjetili. Neron je otišao, Staljin je otišao, Peron je otišao i Tito će otići, svi ćemo otići, a Crkva će ostati. I nama je mrieti i moramo umrieti spokojni i smireni s Bogom i Crkvom. Crkva je naš saveznik. Danas Rusija i USA traže veza s Vatikanom, muslimani, hindusi i pogani uzpostavljaju veze, a mi ih kidamo s Crkvom, sa Stepincem, sa 1000 mrtvih svećenika za Hrvatsku. Nedavno se njihao na vješalima Fra Herman, moj bivši suradnik zato, jer nije zatajio Poglavnika ni Hrvatske, i to u isto vrieme dok je Subašić pisao, da je svećenstvo anacionalno, da su fratri klali, da je Draža pošten, a da su njegovi rasovi krivi, iako znamo, da je Draža bio onaj, koji je klanje vodio. Mene je IZBOR proglasio i Srbinom i na usta srbskog generala Djukića rekao, da neznam tko mi je otac, zvao se "Luburić koji je navodno u Madridu".

(Evo šta o tome u "Otvoreno Pismo Srbskom Generalu Svetomiru Djukiću", pisano 10. X. 1955., između ostaloga, general Drinjanin kaže u DRINI br.8/12 1955., strana 218/219. "... Imam i previše dokaza o radu najnovijega "srpsko-hrvatskog stručnjaka" Josipa Subašića i njegova - i vrag zna čijeg još - lista "Izbora", pa na silu moram tražiti i nalazim, srodnost ideja i misli vodilja u pisanju toga lista i ideja, koje ste Vi iznieli u Vašem članku. obrazložit ću:

1.) Čini se kao da ste se posebno trudili , da vaš susret sa mnom dobije nedužnu formu slučajnog sastanka. Kažete doslovno: " Tu primjetih jednog ustaškog generala, prirodnog držanja. Izgledalo mi je, da je jedan od naših, i kad ga potapka po ramenu i upitah: "Ama, jeste li Vi naš čovjek. Jako ličite..."- on se nasmija i odgovori: "Ja sam general Luburić. Osjećam se hrvatski, a tko zna od koga sam..." Svi prasnusmo u smieh na ovu dosta masnu dosjetku. Inače Luburić je iz Hercegovine." Istina jest, da sam ja prisustovao viećanju izmedju Vašega predstavničtva i Glavnog Stana Poglavnika, čiji sam bio član...Tako Vi ste meni predstavili punomoć iz Glavnog Štaba Draže Mihailovića, a ja Vama sa Zapovjedi Glavnog Stana Poglavnika...Ova punomoć i danas postoji u arhivi II. Ustaškog Zbora. Nije bilo slučajnog nalaza, a niti doskočica, niti smijanja...

2.) Zamislite si, kada bih i ja imao stručnjaka za "hrvatsko-srbske probleme", pa podvalio u jednom mom članku sliedeći dialog:

Luburić: Slušaj, bre, Djuiću, ama Vi izgledate naš čovek, Jako ličite...

Djukić:Znate gospon Maks, Ja sam Srbin, srbski osjećam, a vrag bi si ga znal, kak je to s tatekom...

Šta biste Vi na to rekli?

Znate, ja sam čitao Vuka Karadžića, čitao sam i ono što Srbin Dr. Jocić (Eugen, mo) piše o Srbijancima, pa ipak se nikad ne bih usudio napisati o svom dragom prijatelju, srbskom generalu, da ne zna tko mu je otac. Možda to u Beogradu, na čaršiji, medju niškim ciganima, koji su Srbiji dali Cvetkovića Ministra Predsjednika, (nije ni danas stvar bolja, jer su im dali Tomislava Nikolića za predsjednika, mo) ili u stanovitim krugovima, gdje je moral bio jako slabo predstavljen, i ne bi bilo fatalno, ali u Ljubuškom je to pitanje od prvorazredne i sudbonosne vriednosti. Toliko načelno o moralu u Ljubuškom. A mogu Vam takodjer predstaviti obitelj Luburića, koji su oduviek bili poznati patriciji, gazde, gospoda, dobrotvori, duboko religiozni, priznati i poznati patrioti, što nije težko ustanoviti kod kojega god starijeg čovjeka Hercegovine. Bili su gazde i gospoda, dok niste došli Vi Srbi i Srbijanci, uništili patriote, gazde i gospodu, a stvorili proletere, revolucionarce i osvetnike. Sa slobodom vratio se sjaj obitelji gazde Franje i gospodina Ljube Luburića, a sa ropstvom opet smo postali prognanici, proleteri, ali uviek gospoda, i uviek u službi Boga i Domovine. Tako će to uviek i biti u domu Luburića, kao i u gotovo svim domovima Hercegovine. Tamo se, gospodine generale, zna točno, tko je kome otac. Strana 220,..." Mo)

I svakom srbskom generalu daje generalski naslov, zove Nedića rodoljubom, a mene, ustaškog generala koljačem. Ja sam osobno ponosan, a osiguravaju me svi članovi Stožera i svi suradnici Odpora, da su i oni vrlo ponosni na ulogu Stožera i DRINE. Bilo je vremena, da ni HRVATSKA nije pola godine napisala rieč Ustaša i Poglavnik, a mi smo i poslije Kavranove tragedije rekli: Ustaše srdca gore ! Kažemo i sada. Subašić i Klaić poručuju, a Ilić je na tom putu, da je Poglavnik napustio ustaše, kako bi se sporazumio sa Srbima i židovima. To ne stoji, a kada bi i stajalo, mi nismo napustili Njega, jer znademo, da će nas trebati. Ne vjerujemo u uspjeh antiklerikalne politike i zato smo protiv nje. I u tom moramo ostati jasni, ako nećemo da nas razganjaju po svietu kao razbojnike i komuniste. Neka se prestane s novim glupostima, jer ćemo se javno buniti, da spasimo ugled i čast i ljude za novu borbu.

Amerika traži Vatikan, a mi ga napuštamo. Kome to može služiti? Komunistima i Stojadinovom agentu Subašiću, a ne Hrvatskoj. Stojadin hoće Hrvatsku, ali sa granicama na Kupi i muslimani imadu pravo sumnjati u našu dobru vjeru. DRINA je bila jasna i Džafer je u njoj iznio naš stav. Čast svima pa i Stojadinu, ali na Drini. Čast liberalima i svima, ali oni vladaju u Hrvatskoj i služe komunizmu, a u svietu ga pomažu, a Stepinac je branio Hrvatsku i sada je za tu Hrvatsku na robiji. Vatikan daje emisije na hrvatskom i o nama ovisi, dali ćemo uspjeti da radi za nas. IZBOR nije taj put. Samo abnormalni i nepošteni ljudi mogu odobravati IZBOR. A IZBOR još uviek vodi duhove, sada u osveti prema DRINI i Stožeru. Ilić je najnovija poluga IZBORA pa makar kako god izgledalo, da radi za Poglavnika.

Engleska nije naš nego Petrov i Titin prijatelj. Sve što pišete Iliću i što ta budala piše Vama ide kroz ruke engleske policije, a 1945. smo vidjeli kakova je. Dali je pametno pravite centre tamo, a ne ovdje gdje imamo prijatelje, sigurnost i punu zaštitu? Ilić je profesor i pjesnik. Može voditi propadangu, pisati članke i vjerujem, da je to ono što bi trebao raditi i zašto smo ga bili i pozvali u Španjolsku. I onda je bio ministar, ali zato nije zapovjedao Odporom niti će sada zapovjedati. Nije nikada hitca izpalio, nema pojma o ničemu i svaka bi mu akcija svršila kao ona Kavranova. Žena mu je bila gestapovski agent, Čehinja, a Ilić radi strašne osobne mane sasma je u rukama svoje žene. (Ja sam upoznao gosp. Dra. Andriju Ilića u Parizu u siječnju 1960., po njegovu povratku iz Madrida kada je bio na pogrebu pok. Poglavnika. Naše društvo HOP-a Dr. Ivan Šarić ga je primilo i nas nekoliko smo otišli posjetiti Georges Desbons-a, Francuza i branitelja atentatora na srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića. Dr. Ilić je imao skoro cijelu jednu stranu lica crvenog mladeža, što je dio njegovog rođenja. Kada si sa njim, nekako ti pogled uvijek i nehotice leti na taj maladež, što izgleda vrlo upadno. Kod Georges Desbone-a me je prijatelj laktom gurnuo i opomenuo da ne gledam u dr.a Ilića tako upadno. O toj "osobnoj mani" general govori, mo) Zato je morao ići odavle, jer nije mogao medju ljude. (zbog te mane, mo) Ona je inteligentna, ali nesavjestna i dominira ga. U ovakovim okolnostima ne može biti ni govora o nadzoru nad Stožerom, bez obzira kakova pisma njemu pisali Klaić ili pojedini članovi Poglavnikove obitelji. Nama ne zapovjedaju kćerke, zetovi i zetovski prijatelji, ni klika ni promičbenjaci, ni oni, koji su nas zvali ustaškom paščadi, nego Poglavnik i Predsjednik Vlade. Zato učinite sve u obranu Poglavnika, preko banke pošaljite na obitelj novce, dajte i Iliću sve što hoćete, ali znajte da on živi u Engleskoj i da nema nad Odporom ama baš nikakove vlasti. Smiešno je ono što njemu pišu i smiešno ono što on piše. To je bio pokušaj Klaića, pa je propao, to kuša i Ilić i propasti će kao i naši, ako podju tim putevima. Pazite da nam i više štete ne nanesu, prikazujući se kao martiri, koje Crkva progoni. To ne stoji, mogli su zgriešiti i svećenici, i mi ćemo ih osuditi, ali ogromni dio nas je branio. Zato i mi moramo braniti Crkvu i svećenstvo. Sve drugo je samoubistvo i dreka, da se sakriju vlastite pogreške. I to čine naši u Argentini. Za nesreću smo krivi i sami, jer u Argentini živi mnogo tisuća nacionalista, gardista, madžarskih nacista i samo su nas tjerali, pa su još uvijek u zatvoru Dr. Bulat i drugi, šefovi peronista i grupe Izbora. A lopov Subašić pod zaštitom komunista i socijalista denuncira naše. To je stvarnost. Nije dakle Crkva, nego IZBOR, koji su krivi našoj nesreći i Poglavnikovu bjegstvu. Iz istih razloga je zatvoren i Stojadin.

Držite na okupu vaša družtva, nedajte praviti razdor niti uplesti se u protucrkvenu rabotu. Ali braniti Poglavnika i Hrvatsku zubuima i noktima i pomozite u tom poslu svakoga, pa i blesastoga i pokvarenoga Ilića, koji je na onako nekorektan način htio mimoići i uništiti Stožer i svoje dojučerašnje prijatelje, koji se nisu dali navesti na tanak led sa šeftovima IZBORA i Subašića.

Vrieme će nama dati pravo, ali na žalost, vrieme nas raztvara, jer smo si uprtili na ledja težko breme, obtužbu neprijateljstva Crkve, koja je kako tako bila uz nas, a sada je protiv. Trebat će mnogo truda, da se to izpravi i na nama je, da to učinimo. Nije najsretnije braniti Poglavnika sa Ilićem, koji je i sam sudjelovao u radu IZBORA, nego je to trebalo učiniti iz Španjolske, gdje imamo dvadeset visokih crkvenih dostojanstvenika, koji su uzeli u zaštitu Poglavnika PRIJE NEGO ILIĆ JE I DOBIO OBAVIEST O SVEMU.

Nisam Vam se mnogo javljao, jer sam baš zato mjesec dana stalno na putu, radimo i pojačavamo rad. DRINA je u tisku, a iz Amerike nam dolaze novi i svježi mladi suradnici. Bio sam dva puta na granici i javio Vam se odanle. Opet ću se skoro javiti s drugog mjesta. Stožer je jednodušan, jači i biti će pojačan. Imamo dobre veze, nalazimo se okruženi prijateljima, imademo konzulat i legalni službeni pravac, koji uživa podržku velikih i najvećih. (U to doba Španjolska je još uvijek priznavala NDH i imali smo konzulat u Španjolskoj, mo) Mislimo na sve, imamo i potrebne veze s Amerikancima, koji misle kao i mi. Treba dočekati vrieme i ne izgubiti glavu i nerve. Ne gubiti prijatelje, nego sticati nove, kao što to mi radimo. Klika koja je kriva za nesreću i razbacivanje snaga, odgovorna je i ja sam to Poglavniku i Predsjedniku Vlade pisao. Pazite što radite. Oni, koji misle da nas mogu samo tako konspiracijom maknuti, varaju se.. Ovdje se bori i pada i ne poznajemo drugog riješenja osim pobjede ili poraza. Na dobrom smo putu i idemo tim putem. Obaviestite braću o svemu a vas kao Ustašu i suradnika osobno činim odgovornim za ovo pismo, koje ne smije pasti u ruke neprijatelja. Ima ga se pred najvjernijima pročitati i pred njima spaliti. Za sve odgovaram ja i Stožer, dok se stvar ne postavi na svoje mjesto.

ZA POGLAVNIKA I DOM SPREMNI!

Kraj ovog pisma.

(Napomena:
Za razliku od drugih pisama - i svih pisama - ovo pismo nema generalova potpisa, osim što na početku nosi službeni naziv i naslov HRVATSKI NARODNI ODPOR, grb i sve ostalo je originalno. Moje osobno mišljenje je, da je pok. Danijel Jolić napravio kopiju pisma i sačuvao, a original, po želji generala Drinjanina, spalio, jer general nije ništa rekao da se kopija pisma ne može sačuvati. Mo)

Bobani
12-10-2013, 20:58
USTAŠKI MIR NA GROBU POGLAVNIKA

Hrvatska i Ustaštvo (102)

USTAŠKI MIR NA GROBU POGLAVNIKA

Prenosim ovdje za čitatelje portala javno.cm iz DRINE br. 2-3 1962. jako zanimljiv članak generala DRINJANINA.

U S T A Š K I M I R N A G R O B U P O G L A V N I K A

Na Tvom je grobu, Poglavniče, održano mnogo govora, izrečene su mnoge misli. O Tebi je napisano i napisati će se mnogo knjiga. Bit će svakakvih mišljenja. Tako je to sa velikim ljudima. A onda će Poviest reći svoju o Tebi i o onima, koji o Tebi govore i pišu. I onda će Bog suditi svima skupa.

Lako je Tebi, jer si našao svoj mir, ali težko nama, koji smo ostali. Ja Te molim povrati i meni moj mir. Za Tvog života nisam htio sageti šiju pred Tobom, ali pred Tvojim kostima to činim. Ne radi Tebe, ne radi ostalih, nego radi sebe. Potreban mi je taj mir, jer ustašku čašu treba ispiti do kraja, još treba jurišati, još treba ustašovati, (kao što je i Stjepan Mesić ustašovao kada je trebalo i u Osjeku i u Australiji, moja opaska) pa makar se i ne zvalo tim imenom.

Lako je bilo i meni, kao i ostalima iz prvih dana. Nije bilo druge kategorije nego Poglavnik i Ustaše. I s druge strane Srbi i Jugoslavija. Ali onda je došla nesretna politika i nastaše. Mi smo u Tebi gledali Poglavnika, čvrsta, jaka, granitna, revolucionarca, borca. Ti nisi volio ni politiku, ni političare, a mi još manje. Mene su u lance vezali na Janka Pusti, jer nisam htio, kao dijete, položiti prisege Ustaškom "vodstvu". Mi smo htijeli Ustaškog Poglavnika. Zvučilo je to ljepše u ono herojsko doba ustaške romantike. Zato se ni nismo razumijeli s Tvojim ministrima, a kako vidiš, ni danas se ne razumijemo s Tvojim nasljednicima, pomoćnicima i vjećnicima. Nama će opet biti lako tek onda, kada se još šačica preživijeli sastanu s Tobom. Ustaše trebaju Poglavnika, ili nisu Ustaše. A Poglavnika medju nama nema, i neće i ne smije biti. I Otac Domovine je bio samo jedan. Nikada više drugoga. Eto zato se i Tvoji nasljednici i pomoćnici ne razumiju i teško im je, kao i meni.

Mi smo u svoje vrijeme smatrali ustaštvo revolucionarnom hrvatskom vojskom. Ti si bio Vodja. Ali nakon Bleiburga poneka je ustaška glava počela misliti. Nastala je pobuna duhova. Da sam bio rastrgan na komadiće kao moj mali braco, ne bih imao problema, ali sam tu, u 48 godini, snažan, poletan, sa stanovitom životnom školom i obligacijom, da služim Hrvatsku do kraja. Došao je čas, da ustvrdimo, da su Ustaše zaželjele Poglavnika, a Poglavnika nema...Ima samo politika, Ujedinjene Nacije, Zapad, Istok, i narod u dvojstrukom robstvu. Ti si nam ostavio ciljeve, naučio si nas kako se treba boriti, možeš u legendi juriti na konju pred hrvatskim vojnicima, ali hrvatski vojnici trebaju efektivno vojničko zapovjedničtvo i efektivnu hrvatsku vladu, da bi ovi uskladili našu borbu sa stanjem u svietu, kako ne bi išlo glavom kroz duvar i u drugi Bleiburg. (to je uistinu što je dr. Franjo Tudjman i prakticirao u Domovinskom ratu, proučivši " Poruku Izmirenja" generala Drinjanina, koja je izišla u Istarskoj Drini 1964 godine, moja opaska, Otporaš)

Ostani, Poglavniče, u legendi, pa jurišaj skupa sa novim generacijama, i zaustevi se na Drini. Vitez Pjanić i tako misli, da Ti moraš počivati na Drini, jer se tako nitko ne bi usudio Drine prekoračiti. I moli za nas, Tvoje nesretne učenike, da nadjemo mir na Tvojem grobu, i da taj mir koristno upotrebimo za stvarnu oslobodilačku borbu za Hrvatsku. Pa da Pjanićevi unuci čuvaju mrtvu stražu s Tobom skupa na Drini.

Znam, Poglavniče, da u svojim zadnjim časovima nisi više htio govoriti o problemima hrvatske politike, jer si osjetio, da Tvoj duh traži druge horizonte. Tvoje umorno tielo nije više moglo podnieti. Osjetio si da se ide na zadnji, veliki put. Pa kada si na isti bio pripremljen, znam, da Ti se povratio Tvoj klasični i dominirajući mir, kojim si uvjek znao impresionirati. Bio si sviestan, da sada drugi moraju nastaviti. Znao si i to, da to neće biti lako. I nije lako. Ja, eto, idem sa Tvoga groba uvjeren, da si razumio svoga "zločastog dečka" koji Te je slijedio kroz svoje djetinstvo, kroz mladenačko i muževno doba i koji od Tebe ne traži ništa osim mira. Povrati mi mir, a Ti u legendi čekaj polazak u novi boj, (što se je i obistinilo u Domovinskom ratu, moja opaska, Otporaš) da se odatle Tebi pridruže i ostali: oni sa Kaptola, sa Jankapuste, sa Lipara. A onda, i za sve vjeke vjekova, uvjek će trebati stvarati nove legije, uvjek ići na grob velikana po snagu. Ovdje, na Tvom grobu, je jedan od izvora.

Za Dom Spremni!

Ustaša Maks.

ljuta trava
12-10-2013, 22:29
Bobani !!!!!

---Hajde života ti PROBUDI SE ....

Bobani
12-10-2013, 23:38
TKO JE POGLAVNIKU DAO ZADNJU POMAST: FRA. BRANKO MARIĆ ILI NAD. IVAN ŠARIĆ ILI PADRE OLTRA???

Piše: Fray Miguel Oltra Hernandez


domobran.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA

HRVATSKA I USTAŠTVO (53) ( Posebi prilog o Poglavniku)

Mi, naše pokoljenje,postigli smo najveće i najviše dobro za kojim je hrvatski narod toliko stoljeća težio. Postigli smo Hrvatsku Državu. Poglavnik.

Ukazala se potreba da u ovom broju opišem kako je Poglavnik dr. Ante Pavelić umro u Madridu 28 prosinca 1959. godine. Mnogo se je napisalo a i pročitalo što se je napisalo o Poglavnikovoj smrti, ali još nije toliko dovoljno da se je iznijela potpuna istina zadnjih trenutaka Poglavnikova života. općenito je poznato da ga je zadnji sipovjedio i pričestio fra, Branko Marić, a spominje se također, tu i tamo da ga je posljedni ispovjedio nadbiskup Evan. Ivan Šarić. ja ću ovdje donijeti šta o tome kaže jedan Španjolac koji je najviše pomogao Poglavniku da iz Argentine dođe u Španjolsku.

Tražio sam neke dokumente i pronašao nešto što je za mene vrlo interesantno znati, te mislim da bi i vas moglo zanimati, tim više da je Ante Pavelić bio poglavar za četiri godine Hrvatske Države, tj. bio je hrvatski državnik, a državnicima se uvijek ukazuje velika počast prilikom njihove smrti i pogreba. Prolistati svjetsko javno pisanje povodom smrti dra. Ante Pavelića, ništa nećemo naći pozetivna, sve najgore, osim što je sve najbolje o Poglavnikovoj smrti pisao hrvatski državotvorni tisak u emigraciji. Zato mislim - s jedne strane - da zaslužuje da mu se na ovim stranicama na hrvatskom portalu javno.com za Hrvate donese, prevedeno sa španjolskog na hrvatski, zapis španjolskog svećenika Fray Miguel Oltra Hernandez, ofm., koji je bio uz Poglavnika kada je umirao, i - s druge strane - zaslužuje da se ovo donese upravo sada kada se spremamo osnovati ČASNU SUD, na kojem bi se ustanovila njegova krivična djela, te ga okrvili ili oslobodili istih. Žao mi je da ovaj zapis nemam u originalu na španjolskom jeziku.

P R I V I L E G I J V E L I K I H L J U D I

Jednoga dana prije dosta godina, jedan novodošli Hrvat me prozvao "svojim konzulom" i prema običaju, pola u zbilji, pola u šali, nazvao me advokatom izgubljnih parnica...Kao vojnici nacija koje imaju toliko toga sličnoga u svojem žiću i svojim problemima, razgovarali smo o problemima iskreno i sa duhom franciskanske jednostavnosti, pa i sa veseljem. Problemi Hrvata, i Nijemaca i ostalih narodnosti, koji su dolazili u Španjolsku bili su identični. Obično se kaže, da se našlo "drugu domovinu". Pa ipak, unatoč svemu, našlo se je samo "drugu domovinu", nego se je ovdje našlo nešto i prave Domovine, jedne, autentične i čitave domovine. Hrvati, Nijemci i ostali narodi, ili većina njih, našli su nešto više nego pravo na azil, slobodu, život i sigurnost. Nešto više nego i samo milosrdje. Našla su se braća duha.

Vršio sam dužnost "konzula" najbolje kako sam znao i mogao, i u tom vršenju dužnosti "izgubljenih parnica" susreo sam se sa mnogo Hrvata najraznije precedencije. Bilo je radnika, studenata, svećenika, vojnika, intelektualaca, a medju svima dva zaista velika čovjeka: sarajevski nadbiskup (dr. Ivan Sarić, evangelist i nadbiskup vrhbosanski,moja opaska) i Poglavnik.

Nadbiskup Sarajeva i mučenički kardinal Stepinac, jedan osobno prisutan (misli se na dra. Ivana Sarić,moja opaska), drugi u duhu, (Misli se na kardinala Stepinca, jer je bio u zatvoru, moja opaska), dostojno su predstavljali mučeničku Hrvatsku pred 30 milijuna španjolskih katolika.

A onda je Poglavnik imao velikih poteškoća u Argentini. Tada je već, moralno i politički, naša dužnost bila pomoći Poglavniku. Mi nismo zaboravili, da su se u našem gradjanskom ratu, ovdje u Španjolskoj, borili oni isti komunistički šefovi, protiv kojih ste se i Vi, Hrvati, na čelu sa Poglavnikom borili. Mi smo znali da ste se herojski borili za svoju nezavisnost i svoju slobodu. Cienili smo vaše žrtve i napore, cienili hrabrost i vrline. Znali smo i za progone Kristove Crkve. Bilo je logično, da se povoljno rieši problem vašeg šefa, Poglavnika. (To je bilo poslije atentata na Poglavnika 10 travnja 1957 godine u Argentini, nedaleko Buines Aires, kada je Poglavnik imao poteškoća za ostati u Argentini,moja opaska) I mi smo taj problem riešili i Poglavnik je došao u Španjolsku, gdje je našao sigurnost, mir, - i prijatelje!

Španjolska nije nikome zaniekala svoje pomoći. Odmah nakon rata sa hrvatskim i njemačkim prijateljima stvorili smo list "ADELANTADOS DE SANTIAGO" ( Vitezovi Svetoga Jakova). Pomoglo se mnogim Nijemcimai Hrvatima, kako u Njemačkoj, tako i ovdje, u Španjolskoj, i svugdje, gdje je potrebno bilo. Da, bilo je vremena kada nije ni Španjolskoj bilo lako. Takova je bila politika i Španjolska nije mogla riešiti mnoge probleme, koje bi rado bila (po svoj prilici "htijela", moja opaska) riešiti. Ali su Španjolsci, osobno, naprema politici zauzeli pravi stav, i uvijek pomogli i u slučajevima, kada to nije bilo lako...

Tako smo došli do časa, koji za sve Vas predstavlja prekretnicu: smrt Poglavnika. Tako se je i moje konzulstvo pretvorilo u "apostolsko konzulstvo", jer sam Vašem Poglavniku dao Zadnju Pomast (Viatico).

I ako je bio u životu gorostas, bio je još više u svojim časovima. Umro je jedan veliki čovjek, veliki borac, obnovitelj Hrvatske Države (zamislimo se ovdje malo, samo na trenutak, i sami sebi predpostavimo da je Poglavnik bio neke druge narodnosti, Kinez, Afrikanac, Rus, Španjolac ili netko drugi osim Hrvata, koliko smo mi Hrvati plemeniti i zahvalni, ne bih se začudio vidjeti nazive ulica, naselja, spomenika i sl. imenom Ante Pavelića. Ali, kada se radi o Hrvatu, zgnječi ga, satari ga, moja opaska), šef jedne organizacije, - i umro je kršćanski! Umro je čestito!

Poglavnik je zaista znao, da se približuje kraj. Htio je umrieti čestito, kako se i dolikuje velikom čovjeku. Znao je umrieti čestito i to neka služi na čast Hrvatskoj i Hrvatima! Imali ste šefa, koji je bio za života jak, borac, koji se predao Bogu ponizno, kao se dolikuje zaista velikim i jakim borcima. Dao sam Poglavniku Svetu Pričest i zadnju pomast (Viatico) u društvu jednog hrvatskog svećenika. (Po svemu sudeći to bi morao biti fra. Branko Marić, Hercegovački franjevac od Širokog Brijega,moja opaska) I malo iza toga duša se rastala od tiela, koje je bilo umorno od tolike borbe, tolikih progona, tolikih nesreća, toliko nezahvalnosti.

Ali Poglavnik je opraštao i molio, da mu se oprosti. Taj čin je bio najveći od svih u Njegovom dugom i napornom radu i životu. U času kada se duša rastavljala od umornog tiela, Poglavnik nije imao protivnika, nije imao neprijatelja. On je bio u miru sa svima: sa Bogom i sa ljudima.

Bio je velik u borbi, u životu, i bio je velik u času smrti. To je privilegij velikih ljudi.

Veliki narodi znaju cieniti svoje mrtve (da, cijeniti svoje mrtve ako se želimo svrstati u velike narode, ne velike po pučanstvu, nego velki po duhu, moja opaska) velikane, znaju cieniti zasluge svojih velikana i znaju opraštati i zaboravljati male stvari. Poglavnik je zaista velikan. Ali je bio čovjek, pa je logično, da je imao i svojih slabosti, kao i svi jludi, ali su vrline Poglavnika daleko nadmšile Njegove pogreške. Pred njegovim grobom valja misliti domovinski, ljudski i kršćanski.

Poglavnik je oprastao tražeći Mir Božiji. Bog i Povijest, suditi će svima nama. Pustimo hrvatskom narodu i u skrajnjoj instanci Bogu, da kažu zadnju rieč. I tako dugo budimo razborni, pravedni i milosrdni sa svojim velikim ljudima, sa herojima.

Nemojte napustiti veliki put vječnosti, zaboravite sitnice.

Ako budete radili tako, vjerni svojoj vlastitoj veličini, imati ćete mnogo prijatelja u načoj zemlji. A vaš "Konzul" biti će sretan kad se približe časovi ospobodjenja Vaše Domovine,

Slava Poglavniku!

Živila Hrvatska!

xxxxxx

Ovo je išislo u DRINI br. 2-3 1962. godine, strana 7-10.

Bobani
13-10-2013, 15:44
DRAGI HRVATSKI BRATE

Dragi hrvatski brate,

Ukoliko je meni poznato, Dr. fra Branko Marić je Poglavniku dao Posljednju pomast, ispovjedio ga i dao mu Poputbinu (posljednju Svetu Pričest). U lipnju 1960. Mene je fra. Branko odveo na još svježi Poglavnikov grob i u posjete umirućem Nadbiskupu Ev. Ivanu Sariću.

BOG I HRVATI!

J. Ivan Prcela.

(Kada sam jučer stavio opis Fray Miguel-a Oltra Hernandez u kojem on kaže da je on bio taj koji je Poglavniku NDH dru. Anti Paveliću dao posljednu Pomast, Viatico, kako kaže Fray Padre Oltra, javio sam se e-mail pismom prof. Ivanu Prceli. Prilažem ovdje njegov odgovor za one koje bude zanimalo pronaći istinu o zadnjim trenutcima života prvog i posljednjeg hrvatskog poglavara sa titulom Poglavnika NDH dra. Ante Pavelića. Usput pozdravljam prijatelja i kolegu "ljuta trava" i ovim putem želim mu reći da sam potpuno probiđen i da znam šta radim i pišem. Dnevne vijesti prepuštam drugima, a onima koje zanima i ne umara hrvatska prošlost, osobito prošlos NDH, prilažem na ovim stranicama foruma hrvatski integralisti ono što ja znam, tako da sa menom ne ode u zemlju, grob.
Pozdrva svima. Otporaš)

Bobani
16-10-2013, 21:37
OVDJE POGLEDAJTE SVA PISMA USTAŠKOG ZLOČINCA

Nikad objavljena pisma ANTE PAVELIĆA: Luburić se oteo kontroli. Strahujem za vlastiti život!

Autor: Drago Hedl

Objavljeno: 25.09.2011

Do smrti je pisao kako će, 'uz Božiju pomoć, Hrvatska ponovno biti oslobođena'. Komunicirao je samo s par ljudi kojima je vjerovao i živio u potpunoj paranoji. Bojao se Maksa Luburića i njegove 'bolesne ambicije i samovolje'. Nedjeljni prvi put donosi sadržaj njegovih najprivatnijih pisama

Dragi prijatelju, primio sam tvoje pismo od 8. kolovoza o.g. u redu, pa ti liepa hvala. Hvala ti o obaviesti glede tvoga nastojanja dobavljati iz logora naše ljude i providiti za njihovo namještanje, što je vrlo korisno". Tako počinje posljednje pismo Ante Pavelića kojeg je 18. rujna 1959., na memorandumu poglavnika Nezavisne Države Hrvatske iz Madrida uputio svom vjernom sljedbeniku Antonu Vranjkoviću, u Singen, gradić na Bodenskom jezeru, uz njemačko-švicarsku granicu.
VEZANE VIJESTI
Vijesti

EKSKLUZIVNO otkriće JUTARNJEG: Nikad objavljena pisma Ante Pavelića! Iskopane sve tajne NDH

Pavelićevo rukom napisano pismo tamnoplavom tintom, gotovo je sigurno, posljednje je koje je ustaški poglavnik ikome poslao, ne samo zbog toga što se smanjivao krug onih s kojima se nakon atentata 10. travnja 1957. dopisivao, već i zbog činjenice da je tada već bio ozbiljno bolestan. Posljedice ranjavanja i nemogućnost da se, zbog dijabetesa, kirurški odstrane dva metka iz njegova tijela, dovest će ga za manje od mjesec dana nakon posljednjeg pisma Vranjkoviću, u njemačku bolnicu u Madridu, gdje će preminuti 28. prosinca 1959.

Posljednje pismo

Posljednje Pavelićevo pismo, međutim, za razliku od nekih drugih koje je tijekom cijelog desetljeća slao Vranjkoviću, ne sadrži informacije koje bi mogle biti zanimljive povjesničarima. Pavelić obavještava Vranjkovića o razlozima zbog čega mu ustaški pukovnik Mirko Beljan (koji će umrijeti 14. listopada 1959.) ne odgovara na pisma, objašnjavajući to njegovom bolešću. "On je vrlo teško obolio, te se nalazi u teškom stanju u bolnici", piše Pavelić. Na kraju svog posljednjeg pisma, Pavelić se raspituje o zdravstvenom stanju Vranjkovićeva sina. "Nadam se da ti se je sinčić posve oporavio, što mu od srca želim", piše Pavelić i pismo završava uobičajenim: Za dom spremni!

Povjesničarima će, međutim, od posljednjeg, rukom pisanog Pavelićevog pisma, biti zanimljivija njegova "Izjava" i "Obaviest" koje je sročio početkom rujna 1959. i razaslao svim važnijim ustaškim organizacijama diljem zapadne Europe, Sjeverne i Južne Amerike, Kanade i Australije, a jedan potpisani primjerak poslao i Vranjkoviću. Tako u "Izjavi" Pavelić obavještava ustašku emigraciju o članku koji se pojavio u listu La Razón (osnovan je u Buenos Airesu 1905. i izlazi još i danas) kako je Vlado Sečen, za kojeg se u članku tvrdilo da je pripadao Pavelićevoj tjelesnoj straži, otputovao u Ciudad Trujillo (današnji Santo Domingo, prijestolnica Dominikanske Republike), da bi ondje sudjelovao u obuci vojnika koji su trebali sudjelovati, kako je napisao Pavelić, "u oružanoj borbi između dviju protivničkih grupa u Kubi, a koje se bore za vlast u toj srednjoameričkoj zemlji". Pavelić prvo demantira da je Sečen ikada bio među njegovim tjelohraniteljima, a potom upozorava Hrvate kako se trebaju čuvati onih koji, tobože u poglavnikovo ime, vrbuju za sudjelovanje u oružanim akcijama u drugim zemljama. "Takvi pokušaji", piše Pavelić, "mogu biti samo posljedica neprijateljske želje naškoditi hrvatskom narodu u njegovoj oslobodilačkoj borbi". Pavelić upozorava kako Hrvati "koji uživaju azil u stranim nacijama, poštuju zakone tih zemalja i uvijek su voljni za njihovo dobro raditi, no ne mogu i neće se nikada miješati u njihove unutarnje političke i oružane sukobe."
Slobodna Hrvatska

Velik dio prepiske Pavelića i Vranjkovića - koji je sada prvi put dostupan javnosti - osobne je prirode. No, čak i onda kada samo zahvaljuje na rođendanskim čestitkama ili čestitkama u povodu božićnih ili uskršnjih praznika, Pavelić neće propustiti da ta kratka, tek nekoliko redaka duga pisma, uvijek začini nadom o "ponovno oslobođenoj domovini". Tako će u prvom sačuvanom pismu, koje je Vranjkoviću poslao 7. svibnja 1953., pismu od samo 10 redaka kucanih pisaćim strojem, zahvaljujući na božićnim čestitkama, Pavelić napisati: "Borba i ustrajnost svih čestitih Hrvata i boraca, ostvarit će, ako Bog da, skoro tu najveću želji i nadu". Dvije godine kasnije, istom prigodom, u kratkom pismu od 25. travnja 1955. Pavelić kaže: "Hrvatska će, ako Bog da, biti skoro opet nezavisna država. Pobijedit će pravica i hrvatski borci". Dva mjeseca kasnije, iste godine ustaški poglavnik ponavlja: "Hrvatski borci opet će izvršiti svoju dužnost i Božjom pomoću Hrvatska će biti opet nezavisna država". I tako iz godine u godinu, sve do zadnje Pavelićeve "Obaviesti" koju je sastavio početkom rujna 1959. i priložio je posljednjem pismu Vranjkoviću, gdje kaže: "Borci Hrvatskog oslobodilačkog pokreta će svoju oslobodilačku dužnost skupa s cielim hrvatskim narodom potpuno pripremljeni u pravom času izvršiti".

Od patetičnih domoljubnih Pavelićevih lamentacija, koje se javljaju kao lajtmotiv svih njegovih obraćanja Vranjkoviću, povjesničarima će biti neusporedivo zanimljivija poglavnikova objašnjenja o sukobima koji su razdirali vrh ustaške emigracije. Kroz pisma koje ja slao Vranjkoviću, pišući mu privatno ili u poslanim privicima obraćajući se, uvijek naslovljeno s "draga braćo", ustaškim organizacijama razasutim diljem svijeta, vidljiva je stalna paranoja, ali i posve realan strah, o zavjerama, urotama i ubačenim agentima.

U privatnom pismu Vranjkoviću, od 22. rujna 1956. na memorandumu poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, s povijesnim hrvatskim grbom i ustaškim "U" obrubljenim pleterom u zaglavlju, Pavelić u najvećem dijelu pisma piše zanimljivu bilješku o svom odnosu prema Luburiću. Tako će se požaliti Vranjkoviću da je "Luburić u domovini mnoge stvari vršio na svoju ruku i sprovodio svoju samovolju, a na štetu ugleda države i nas sviju, i napose time, što je poubijao i nekoliko naših čestitih ustaških i domobranskih časnika i vojnika, za koje je smatrao da su na putu njegovoj bolesnoj ambiciji i samovolji. Ja sam naravno za mnoge te stvari saznao mnogo kasnije, jer se ljudi nisu usuđivali javljati bojeći se njegove odmazde, nu obzirom na inače njegove nevaljanštine, smatrao sam se godine 1943. ponukanim odstraniti ga sa dužnosti te mu zabraniti nošenje časne ustaške odore, pa čak i pokazivati se igdje među ljudima. Ta je zabrana trajala blizu godinu dana, no pokazalo se da to nije koristilo, nego je nastavio sa svojim samovoljnim djelovanjem u domovini i sada u tuđini. U to spada i njegovo izdavanje spomenznaka i imenovanja, što je vršio tobože u moje ime, nu bez moga znanja i pitanja".

Iako je Pavelić još u siječnju 1956. Vranjkoviću poslao "Obaviest", "Prilog ka obaviesti", "Odredbu" i dopis označen s "Do znanja" i na ukupno pet stranica detaljno obrazložio "slučaj Luburić", u emigraciji - bar onom dijelu kojeg je pokrivao Vranjković, to je unijelo priličnu konfuziju. Poglavnik je stoga i devet mjeseci kasnije naglasio kako je "Luburić potpuno otpao", jer "širi laži i klevete te vrši jednu rabotu koja je već došla dotle da se njome služi i jugoslavensko komunističko poslanstvo u Argentini te citiraju i Luburićevo štivo iz Drine (časopisa kojeg je izdavao Luburić, op. a.) kao dokaze, optužujući pred argentinskom javnošću i oblastima najčestitije hrvatske rodoljube".
Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

Bobani
17-10-2013, 11:30
PODRIJETLO I ZNAČENJE POLITIČKOGA NASLOVA POGLAVNIK (Izvor: Stina hrvatskih pradidova)

Poznato je, da se je na čelu Ustaškoga pokreta nalazio poglavnik, a tako se je zvao i državni poglavar Nezavisne Države Hrvatske. Mnogi su opterećeni predrasudama, da je to oponašanje fašističkoga naslova duce (duče) odnosno nacionalsocijalističkog Führer (firer), što i u jednome i u drugom slučaju znači vođa. Čini se, da toj napasti nije odolio ni dr. Mario Jareb, koji u svom djelu "Ustaško - domobranski pokret od nastanka do travnja 1941.", koje je izišlo u Zagrebu 2006., bez navodjenja ikakvih dokaza jednostavno piše: "Pavelić je poslije tvrdio da je tu riječ (poglavnik - op. I. G. ) posudio iz hrvatskih tradicija, no vjerojatno je pred očima imao i praksu sličnih pokreta i organizacija, čije su vodje uzele slične titule. Razložno je predpostaviti da je na Pavelića ponajprije mogao utjecati Mussolinijev primjer, odnosno njegova titula 'Duce'".1 Ovim pretpostavkama i nagađanjima pisac je sigurno htio neupućenom čitatelju sugerirati fašistoidnost Ustaškoga pokreta, što je znanstveno nedopuštena metoda. Stoga je nužno argumentirano raspraviti, odakle je Pavelić uzeo naslov poglavnik i što on znači.

Poglavnik je stara hrvatska riječ. Za dokaz ove tvrdnje dovoljno je navesti samo ovih nekoliko primjera, a sigurno je, da ih ima i više. Ferenac Črnko, jedan od rijetkih preživjelih branitelja Sigeta godine 1566., opisao je kratko vrijeme nakon bitke njezin tijek i stanje u opsjednutom gradu, pa i govor Nikole Šubića Zrinjskoga braniteljima, koji djelomice glasi:
"Zato, moja bratjo, potribno je najprvo da ovdi vsi sada prisežamo na vernost najprvo gospodinu Bogu, potom našemu poglavniku kršćanskomu cesarovoj svitlosti i tomu nevoljnomu našemu orsagu, a ja vsim vam najprvo, potom vsi vi oćete priseći da vi nimate u meni dvojnje (sumnje - op. I. G.) ni ja u vas".2

Poznati junak hrvatskih narodnih pjesama Ivan Senjanin, odnosno pravim imenom Ivan Vlatković, koji sebe naziva "siromašnim hrvatskim ratnikom", optužen je godine 1611. pred ratnim sudom u Karlovcu, između ostaloga, i zato što je senjske "junake rotio i zaklinjao na propelu da svi… skupa drže i njega za glavara štimaju", a ne "ostale poglavnike i vojvode".3
Istranin fra Franjo Glavinić, čiji roditelji potječu iz Bosne, u svom djelu "Cvit svetih, to jest život svetih, od kih rimska crkva čini spominak, prenešen i složen na hrvatski jezik", koje je prvi put tiskano u Mletcima godine 1628., za Aleksandra Macedonskoga kaže, da je "Kralj od Macedonije, Poglavnik Monarhije svita zlamenovan…".4

Nikolu Šubića Zrinjskoga mlađeg, praunuka Nikole Šubića Sigetskoga, prilikom svečane instalacije za bana polovicom 17. stoljeća pozdravio je Hrvatski sabor u Varaždinu riječima: "Poglavniče naš!"5
Grof Franjo Oršić Slavetički opisao je svoje putovanje u Beč, kamo je između 1670. i 1673. u više navrata u svoje ime i u ime Krste Delišimunovića išao kralju Leopoldu, da im isplati zaostale plaće. U tom opisu on Leopolda više od petnaest puta naziva poglavnikom.6

Jednako često tu riječ upotrebljava i Pavao Ritter Vitezović u svom djelu "Kronika aliti spomen vsega svijeta vikov", koja je prvi put tiskana u Zagrebu 1696. Budući da se riječ poglavnik kod grofa Oršića i Vitezovića tako često nalazi, držimo suvišnim dokaze za to navoditi u ovom tekstu. Ali kod Vitezovića ima još jedna specifičnost. U svome spomenutom djelu on tri puta ima riječ poglavništvo, kao izvedenicu od riječi poglavnik, na primjer "Šćitsko na severu vezda jest početo pod Tanaom ladanje i poglavništvo" ili "Šimon Prisk popov židovskih poglavništvo prije" (uze - op. I. G.) ili pak "Dalmatini odstupiše od poglavništva rimsko - carigradskoga i sami svoji učiniše se, nikomu ne hoteć biti podložni…"7
Krajišnici varaždinskoga generalata podnijeli su Mariji Tereziji u nekoliko točaka svoje pritužbe u predstavci od 25. siječnja 1755., od kojih prva točka počinje riječima: "Što su naši poglavnici milostivni cesari i vaše kraljevsko veličanstvo milostivno vu privilegijah darovali, ponizno molimo poleg njih vu vsem držati…".8

Ali riječ poglavnik ušla je vrlo rano i u hrvatsku leksikografiju. Jedan od naših najstarijih, a možda i najstariji leksikograf, Šibenčanin Faust Vrančić, navodi je u svom "Rječniku pet najuglednijih europskih jezika", među koje ubraja i hrvatski pod imenom dalmatinskim, a koji je izišao u Mletcima godine 1595.9
To isto čini i Varaždinac Ivan Belostenec (1564. - 1675.) u svom rječniku pod naslovom "Gazophylacium latino -iliyricum", koji je tiskan nakon njegove smrti.10 Ta riječ, kao i njezina izvedenica poglavništvo, nalazi se i u "Ričoslovniku iliričkoga, italijanskoga i nimačkoga jezika" Josipa Voltića, Istranina, a koji je rječnik tiskan u Beču, u mjesecu listopadu godine 1802.11

Sada se postavlja pitanje, koje je pravo značenje riječi poglavnik. Prema Vrančićevu Rječniku, poglavnik na latinskomu jeziku znači praefectus. Belostenec riječju poglavnik prevodi latinsku riječ princeps. Voltiću poglavnik na talijanskomu jeziku znači capo i principe, dakle latinski princeps.
Prema latinsko - hrvatskom "Rječniku" Mirka Divkovića, praefectus znači poglavar, načelnik, nadstojnik, zapovjednik, namjesnik i upravitelj. Riječ princeps mu ima također više značenja, pa tako i prvi čovjek u državi, načelnik, vladalac, te prvi, najugledniji, glavni po časti i slično.12

Josip Vončina u izdanju "Pet stoljeća hrvatske književnosti" poglavnik tumači riječju poglavar, a poglavništvo riječima poglavarstvo ili vlast.13 To tumačenje odgovara značenju latinskih riječi praefectus i princeps.
Dakle, poglavnik i poglavništvo su stare, izvorne hrvatske riječi, koje ni u kojem smislu nemaju nikakve sveze ni sličnosti ni s talijanskom riječju duce ni s njemačkom Führer. One su ideološki posve neutralne, pa se iz njih ne mogu izvoditi nikakvi zaključci o ideološkoj usmjerenosti Ustaškoga pokreta.

Tko to čini, radi protiv logike i znanstvene istine. Jedno je sigurno: Pavelićeve tvrdnje o podrijetlu političkoga naslova poglavnik su istinite. Za uzimanje takvoga naslova nisu mu kao uzor trebali služiti ni Mussolini ni Hitler ni bilo tko drugi, jer je to dio hrvatske duhovne baštine. A poznato je kakvim su trudom i marom Pavelić i Ustaški pokret nastojali tu duhovnu baštinu oteti od zaborava i oživjeti je, pa tako i riječ poglavnik.
Ivan GABELICA

_______________
Bilješke: 1. Mario Jareb: Ustaško - domobranski pokret od nastanka do travnja 1941., Zagreb, 2006., 117.-118. 2. Ferenac Črnko: Podsjedanje i osvojenje Sigeta, Zagreb, 1971., 8.
3. Anđelko Mijatović: Uskoci i krajišnici, Zagreb, 1974., 28.
4. Franjo Glavinić: Cvit svetih, to jest život svetih, od kih rimska crkva čini spominak, prenešen i složen na hrvatski jezik, Pet stoljeća hrvatske književnosti (PSHK), knj. 11. - Zbornik proze XVI. i XVII. stoljeća, Zagreb, 1972., 234.
5. Miron Krešimir Begić: Ustaški pokret 1929. - 1941., Buenos Aires, 1986., 137.-138.
6. Adam grof Oršić Slavetićki: Rod Oršića, Zagreb, 1943., 34.-52.
7. Pavao Ritter Vitezović: Kronika aliti spomen vsega svijeta vikov, PSHK, knj. 17. Zrinski, Frankopan, Vitezović, Zagreb, 1976., 436.-472.
8. Historijska čitanka za hrvatsku povijest, uredio Jaroslav Šidak, Zagreb, 1952., 155.
9. Faust Vrančić: Rječnik pet najuglednijih europskih jezika, Zagreb, 1971., 81.
10. Ivan Belostenec: Gazophylacium latino - illyricum (pretisak), Zagreb, 1973., 963.
11. Josip Voltić: Bečka pisma - Ričoslovnik, Pula-Rijeka, 1981., 207.
12. Mirko Divković: Rječnik latinsko - hrvatski, Zagreb, 1900., 820., 821., 835., 836.
13. PSHK, knj. 17., Zrinski, Frankopan, Vitezović, Zagreb 1976., 521.

Bobani
17-10-2013, 15:53
NEKOLIKO POGLAVNIKOVIH IZREKA...

Poglavnik je za života održao i objavio mnoge govore i razmišljanja, ovo su neki od njih:

"Pod znakom srpa i čekića ide onaj,koji nikada u ruci čekića imao nije.Pod tim znakom djeluju oni,koji možda svojim vlastitim očima u naravi nikada srpa ni vidjeli nisu."


"Budimo spremni,kao da ćemo sutra odlučivati o svojoj sudbini,a radimo kao da će posao dugo trajati."


"I,braćo,i svatko od nas mora biti prototip marljivosti,svaki od nas mora biti poput mrava,svaki od nas mora biti sabran,promišljen i požrtvovan,mora biti velikodušan,čestit i moralan.Tko po birtijama,tko po gostionicama i kavanama banči,taj u Ustašku organizaciju ne spada.Tko slavi slave,tko šegluke pravi,tko se akšamlucima bavi i tko daje zabavljati svoja osjetila s balkansko-ciganskom muzikom i razbijanjem čaša,taj je neprijatelj hrvatskog naroda,jer taj truje njegovu krv,i njegovu dušu."

U Ustaškom pokretu nema razlike izmedju staleža,nema razlika vjerskih,jer nas sve spaja samo dobro naroda,opstanak i sigurnost države.Spajaju nas rad,borba i ustaška načela,u kojima je sažeto sve,što jedan narod može sebi želiti.

"Rekli smo,da samo borbom,teškom i krvavom borbom možemo uspjeti.Čeka nas teška i krvava borba.Mi ćemo je započeti i u njoj izdržati,pa makar nas stajalo i života.Hrvatska je vječna,ona ne može propasti dok ima sinova,koji će ići putem Starčevića i Rakovice. Znamo da nas čeka i nemojmo se previše zanositi.Ne znamo da li ćemo brzo završiti borbu,nu mi moramo pobijediti ili ćemo izginuti.Izabiremo put časti,put ponosa,put borbe.Započinjemo naš križni put,koji nas nije mogao mimoići."

"Mora prestati politika Hrvata,na čije mjesto neka dođe politika Hrvatske!"

˝... što se tiče Bosne i Hercegovine, neka Beograd znade, da su to stare hrvatske zemlje, te da hrvatski narod neće nikada dozvoliti, da se naše zemlje odcijepe od matere zemlje Hrvatske, te da bismo prije izginuli svi do jednoga, nego li dopustili, da nam velikosrpski moloh njih proguta. Neka Beograd ne zaboravi, da je u Bosni starodrevno hrvatsko Duvanjsko polje, neka ne zaboravi, da je u Bosni i Hercegovini hrvatska većina katoličko-muslimanska, i neka Beograd znade, da će cjelokupno hrvatstvo povesti boj do zadnje kapi krvi za te svoje zemlje, te sigurno odsjeći gramzljive beogradske ruke, koje pruža za tim hrvatskim biserom. Bosna je hrvatska i nikada je nećemo dati˝

„Ja sam došao raditi, a ne vladati!

Neka je pokoj duši našeg junačkog Poglavnika, dr. Ante Pavelića, vođi Nezavisne Države Hrvatske, koju je on svojom neustrašivom borbom uspostavio, a svojom krvnom žrtvom za sve vijeke zapisao kao neodoljivu težnju čitavog hrvatskog naroda! On je bio jedan od najvećih sinova Hrvatske, i on bi nam trebao biti uzor, jer je cijeli svoj život dao za Hrvatsku, za dobrobit svoje obitelji i svoga naroda, do smrti su mu na umu bili Bog, obitelj i Domovina, jedine tri stvari o kojima Hrvat treba razmišljati. Njegovo ime će zauvijek ostati sinonim za hrvatstvo.

Bog i Hrvati! Za Dom spremni!

Literatura korištena u izradi životopisa:

Strahote Zabluda- dr. Ante Pavelić, (Hrvatska Revija, 1960., sv.1., str. 47-55)

Tekstovi sa http://www.ultimatum.20m.com

Bobani
17-10-2013, 15:57
POGLAVNIK I NDH I JOŠ VIŠE...

Sile Osovine su napale Jugoslaviju, pregazile su je munjevitom brzinom, baš zato što ju niti jedan narod nije želio braniti, bila je tamnica za sve osim Srba, koji ionako nikad nisu bili u stanju da obrane bilo što. Napokon je srušena ta tamnica hrvatskoga naroda. Nakon beogradskih događanja 27. ožujka 1941. Antu Pavelića prvi put prima Mussolini (29. ožujka). Revoluciju na području NDH predvodio je ustaški pokret, a prihvatio ju je i izveo čitav hrvatski narod, u Domovini i emigraciji. 5. travnja 1941. godine, Poglavnik poziva narod preko krugovala „Velebit“, ustaškoga radija; „Došao je čas oslobodjenja. Ustaj na noge, lati se oružja, vrstaj se u bojne redove, stupaj pod ustašku zastavu, na kojoj su ispisana slavna djela i pobjede!“ Pošto je Slavko Kvaternik u njegovo ime proglasio NDH 10. travnja 1941., Mussolini ponovno prima Poglavnika 11. 04. i odobrava mu ulazak u Hrvatsku. Na čelu skupine ustaša vratio se u Hrvatsku i preuzeo vlast. 15. travnja 1941. stigao je u Zagreb i kao poglavnik NDH imenovao prvu hrvatsku državnu vladu, u kojoj je uzeo položaj predsjednika vlade i ministra vanjskih poslova. Osniva domobranstvo i organizira upravnu i diplomatsku službu; preoblikuje Ustaški Pokret u jedinog nosioca političke volje, mijenja mu ime u Ustaša - hrvatski oslobodilački pokret (UHOP), uspostavlja Glavni ustaški stan (GUS) kao organizacijsko-političku, a Ustašku vojnicu i Ustašku nadzornu sluzbu (UNS) kao vojno-policijske poluge vlasti. Nakon pregovora s Cianom 25. travnja u Ljubljani i s Mussolinijem 7. svibnja u Tržiču 18. svibnja 1941., nemajući izbora, potpisuje Rimske Ugovore, koje je uspio maksimalno ublažiti. Talijani su Poglavniku skupo naplatili naizgled prijateljsko gostoprimstvo i pomoć, zatražili su gotovo polovicu teritorija NDH, ali je on političkom spretnošću uspio dogovoriti da im pripadnu samo dijelovi obale kod Splita, Šibenika i Zadra, te nekoliko otoka. Istra, Zadar i neki dijelovi obale su već izgubljeni Rappalskim ugovorom koji su potpisale Jugoslavija i Italija 12. studenog 1920. godine. Poglavnik je nakon nepoštenih pregovora ljutito izjavio „kada riješimo sa Srbima, riješit ćemo mi i sa njima!“(misleći pritom na Talijane). Prihvaćen je talijanski politički, ekonomski i vojni nadzor na jednom dijelu NDH, a hrvatska kruna (koja je bila čista formalnost) je ponuđena talijanskom vojvodi od Spoleta Aimoneu, koji je dobio ime Tomislav II. Nikad nije posjetio Hrvatsku, bio je kockar, ženskar, alkoholičar, te nije imao nikakvu političku moć u NDH. Ante Pavelić 6. lipnja 1941. godine prvi put posjećuje Adolfa Hitlera, sastaje se s njime u Salzburgu, a 15. lipnja 1941. u Veneciji potpisuje pristupanje NDH Trojnom paktu. Donio je rasne zakone u NDH s ciljem očuvanja čistoće arijevske krvi hrvatskoga naroda, ali ustaški rasni zakoni su bili po mnogočemu blaži od nacističkih, nacisti su se često žalili jer su ustaše prehumano i preblago postupali sa Židovima i ostalim nearijevskim narodima. Rasni zakoni u NDH su bili formalnost, te su se u praksi primjenjivali u ograničenom omjeru. Otvoreno je nekoliko radnih logora, među kojima je najpoznatiji radni logor Jasenovac, u kojem su neprijatelji hrvatskoga naroda izdržavali svoju kaznu prisilnim radom. U Jasenovcu su bile česte pobune, te je mnogo ustaških vojnika i logoraša poginulo u krvavim borbama koje su znale trajati po cijeli dan. Izvana su se često mogli vidjeti obješeni ustaški stražari na stražarskim kulama. Poglavnik je zabranio sve političke stranke, jer je u Hrvatskoj vladala pravaška i ustaška politika koja je bila najbolji izbor za cjelokupni hrvatski narod. 2. lipnja 1942. donio je odredbu osnivanja Hrvatske pravoslavne crkve (HPC) na čelu sa patrijarhom Germogenom, koji je protjeran iz komunističke Rusije. Srbe iz NDH je smatrao pravoslavnim Hrvatima i Vlasima, čak se i sam ponudio da prijeđe na pravoslavlje kako bi potaknuo hrvatske pravoslavce na to. Godine 1943. otvara veliku džamiju u Zagrebu, u čast Hrvatima muslimanske vjeroispovijesti. Nakon kapitulacije Italije 10. rujna 1943. objavljuje Državnopravnu izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, koji su držali dio hrvatskog naroda u lancima. Hrvatska država se prvi put u povijesti prostirala na cijelom svom povijesnom i etničkom prostoru, od Istre do Zemuna, od Boke do Međimurja, od Kupe do Drine, od Drave do Jadrana. Toga povijesnog dana, Poglavnik je iz hrvatske prijestolnice preko hrvatskoga krugovala rekao: „Hrvatski narode! Klikći od veselja, jer ti javljam radosnu vijest, da je naš plavi Jadran, s čitavom Dalmacijom, opet u naručju majke Hrvatske. Neprijatelj našeg naroda postao je neprijatelj čitave Evrope; sramotno je izdao svoje saveznike i pobjegao s naših dalmatinskih žala. I ja, Suveren Države Hrvatske, proglašujem pripojenje svih, silom otrgnutih, naših primorskih krajeva Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”.U hrvatske škole je vratio hrvatski jezik, stvoren je hrvatski književni pravopis, korienski pravopis. Sve strane riječi su bile zamjenjivane hrvatskim riječima, te je vraćen stari hrvatski način pisanja, tj. ukinut je srpskohrvatski pravopis Vuka Karadžića. 17. rujna 1944. godine posjećuje Hitlera u Prusiji, te mu vraća prusku zastavu koju su hrvatski vojnici oduzeli Prusima nakon bitke, kao simbol pomirbe i novoga saveza između Hrvata i Nijemaca. Vezao je sudbinu NDH uz sudbinu nacističke Njemačke, budući da Saveznici nisu željeli hrvatsku državu na Balkanu, njima je odgovarala Jugoslavija ili velika Srbija, jer je engleska kraljevska obitelj u rodu sa srpskom tj. jugoslavenskom kraljevskom obitelji. Oni su bili protiv bilo kakvog oblika hrvatske samostalnosti.

Bobani
18-10-2013, 02:02
ZNAČENJE POSTANKA NEZAVISNE DRŽAVE HRVTASKE

Mile Boban Wed, Sep 21, 2011 at 12:30 PM

Lako je Hrvatima danas tražiti dlaku u jajetu o Proglašenju Nezavisne Države Hrvatske 10 Travnja 1941 godine.
Treba se danas svaki državotvorni Hrvat(ica) staviti u situaciju Hrvata tog ratnog vremena travnja mjeseca 1941.
Mi Hrvati nikada u povijesti nismo željeli, nismo izazvali i nismo huškali na rat ili ratove. Nama Hrvatima su uvijek drugi
namećali svoje ratove tako da smo se morali uvijek braniti. Tako je bilo 1941 kao i 1991 godine. Nama Hrvatima se "rukavica bacila"
i mi nismo imali drugog izbora osim braniti se.

Budući da je to tako bilo i 1941 kao i 1991, onda se mi Hrvati ne trebamo sramiti ni NDH i RH. U oba slučaja su to bile vremenske
potrebe koje su Hrvati iskoristili i ostvarili svoj tisućljetni san i OBNOVILI SVOJU DRŽAVU HRVATSKU. Otporaš.


ZNAČENJE POSTANKA DRŽAVE HRVATSKE:

Ivan Oršanić: Zagreb 1942.


Nakon stoljeća muka, borbe, očekivanja, nada, prevara, obećanja i ludih vjerovanja Hrvatski narod ima svoju državu. Hrvatski narod je prošao kroz različita izkušenja, proživio je svakakve osjećaje, gledao kao svoje predstavnike različite ljude; sve je iskusio, možda više, nego ikoji narod u Europi, dok je postigao svoju državu.

Nu upravo zato, što je imao prilike toliko dugo gledati, osjećati i proživljati, ima puno razloga, da nešto i
zapamti iz ove svoje bolne prošlosti. Barem nešto, ako ne sve, jer u našem slučaju poviest doista može biti vrijedna i korisna učiteljica, samo je potrebito, da bismo mi postali malo boljim učenicima. Zapamtimo, da u životu konačno pobjedu nose jače ideje, jača načela. Ideja Nezavistne Države Hrvatske bila je najjača ideja
na tlu Hrvatskog naroda i ona je pobijedila, makar je bila ismjehivana i napadana kao nekakva gospodska
ideja. Danas svaki Hrvat jasno spoznaje što znači Država za Hrvatski narod, spoznaje da po Državi doista
cijeli narod postaje gospodski, svojim gospodarem u svojoj kući.

Zapamtimo i to, da ideje pobjeđuju, ako ih se zastupa i provodi snažnom i borbenom uztrajnošću, žilavim
radom i dosljednošću. Danas već svatko zna, da Ustaški pokret nije ništa drugo, do li izraz sposobnosti
Hrvatskog naroda, da u sebi stvori jednu golemu snagu, koja je besprimjernom dosljednošću zastupala,
provodila ideju Nezavistne Države Hrvatske.

Treće, što naročito treba zapamtiti jest to, da samo pošteni, i izpravni ljudi mogu biti trajni autoriteti u
očima naroda. Takvi ljudi jesu oni Ustaše, koji su stvorili Nezavistnu Državu Hrvatsku, takav čovjek je u
prvom redu Poglavnik. Dakle, ideju Nezavistne Države Hrvatske zastupali su snažno i uztrajno pošteni i
izpravni Ustaše.

No, kad je nastala Nezavistna Država Hrvatska, nakon 839 godina svih mogućih neprilika i težkoća, priličan
broj osoba je smatrao, da je Država Hrvatska vrijedna samo toliko, koliko se u njoj može napljačkati, koliko
se u njoj može zagrabiti bolji položaj i poneki čak obukoše Ustašku odoru, okitiše se Ustaškim znakom,
uguraše se među Ustaške dužnosnike, pa počeše vladati bez poštenja i bez odgovornosti.Takvi su pomislili,
da nema nikoga koji gleda, koji misli i koji je sposoban snažno i pošteno sačuvati Ustaškom imenu čist obraz.

Odletješe jednog dana iznenađeni, kao što će sigurno letjeti svi oni prije ili kasnije koji se usude pomišljati
ili čak raditi protivno Ustaškim načelima poštenja i odgovornosti.Polako će se ljudi priučivati na to, da Ustaška zakletva nije šala, nego da je treba shvatiti i uzimati vrlo osbiljno.

Ustaški pokret je imao snagu, da svojom moralnom vrijednošću drma jugoslavijom, on će imati i moralnu vrijednost, da u Nezavistnoj Državi Hrvatskoj uništi sve one, koji ne valjaju, i koji misle, da mi po njima
želimo u Državi Hrvatskoj baštiniti zla i pokvarenosti prošlosti.

Sve se ne može najednom riješiti popraviti ceste, podići privredu, snositi rat i ratne posljedice, popraviti
ljude i mnogo toga sličnoga, nakon 839 godina svakakvoga rada.Nu, u tome i jeste značaj Države, da se
možemo slobodno odlučiti, da sve popravimo što ne valja i da sve uredimo, kako nam treba. Tu mogu
pomoći samo Ustaške osobine, treba vjerovati u uspjeh, treba htjeti raditi, čvrsto i uztrajno, treba poštenja, izpravnosti i osjećaja odgovornosti. Ovo moraju znati svi oni, koji žele pristupiti Ustaškom pokretu.

Povijestna uloga Ustaškog pokreta nije samo u tome, što je stvorio Državu Hrvatsku, nego i u tome da stvori Ustašku Državu i Ustaški narod, t. j. narod čvrst, hrabar, pošten i odlučan, koji će imati vjeru u sebe i koji će izpred sebe uvijek davati najbolje, najhrabrije i najpoštenije.život i rad u državi ne trpi nikakvo čekanje, nego nepreztano traži pokretnost, odgovornost i odlučivanje i to mi Hrvati moramo danas pokazati. Onaj, koji nije prije bio Ustaša, a koji ovo sve shvaća i u tom smislu radi, taj postaje pravim Ustašom. Oni koji nisu mogli sudjelovati u radu oko stvaranja Države Hrvatske imaju danas stotinu prilika i mogućnosti, da pokažu svoje vriednosti u radu oko jačanja i pravilnog razvitka Države Hrvatske.

Država traži od svih pripadnika naroda stvaralački rad za cijelu zajednicu i taj stvarački duh unijet će i unosit Ustaški pokret. Ustaški pokret je shvatio, da se u Hrvatskom narodu ne može trajno i pouzdano riješiti ni jedno privredno, moralno i kulturno pitanje bez države i zato je svu svoju borbu usredotočio na stvaranje Države. Pa sad, kad je Država tu, sad je glavni zadatak Ustaškog pokreta izgraditi Državu na zadovoljstvo Hrvatskog naroda. Ali u tom izgrađivanju svaki Hrvat mora sudjelovati, pošteno i odgovorno, tako da bismo dokazali pred sobom i pred cijelim svijetom, da smo državu zaslužili i da smo sposobni trajno posjedovati svoju državu.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Oko za oko, zub za zub, metak za metak i sve za Hrvatsku!

Bobani
18-10-2013, 18:42
NEPOTPUNA KRONOLOGIJA POGLAVNIKA DRA. ANTE PAVELIĆA

Ovo treba sve dobro pregledati. Mnoge Hrvatice i mnogi Hrvati sa zebnjom su tražili i željeli imati što potpuniju biografiju o našem Poglavniku. Ovo sam pronašao i poslat ću nekim mojim prijateljima za koje sam uvijeren da bi ih ovo moglo zanimati. A oni, sa njihove strane, mogu, ako hoće, slobodno poslati ovu biografiju, iako nije najpotpunija svojim prijateljima i znancima. ZADAĆA JE NAS SVIJU da ovu biografiju popunimo do te mjere kako ne bi ništa ostalo ne zabilježeno od rođenja Ante Pavelića 14 srpnja 1889 g. pa do njegove smrti u Madridu na dan sv. Mladenaca 28 prosinca 1959 godine. Ovu kronologiju mogu popuniti svi oni koji nešto više znaju od ovoga što je ovdje priloženo. Otporaš MB.



POGLAVNIK dr. ANTE PAVELIĆ


Dan smrti, 28. XII 2003


.14. srpnja 1889: Ante rodjen u Bradini pokraj Konjica kao drugi sin Mile i Mare Pavelić.

.1902-1906: Klasična isusovačka gimnazija u Travniku.

.1906: Radnik na željezničkoj pruzi Sarajevo-Višegrad i dr.

.1907: Senjska gimnazija.

.1909: Karlovačka gimnazija.

.1915: Dr. iur., Zagreb.

.1918: Glavni tajnik Hrvatske stranke prava.

.1920: Utemeljuje Hrvatski radnički savez. U Beču dogovori s generalom Sarkotićem.

.1921: Kao odvjetnik zastupa Milana pl. Šufflaya.

.1921: Hrvatski blok.

.1922: Ženi se Marom Lovrenčević. Djeca: Višnja-Antonija, Velimir, Mirjana.

.1927: Narodni zastupnik Zagreba u beogradskoj skupštini.

.7. siečnja 1929: Utemeljuje Hrvatsku revolucionarnu organizaciju - Ustaša.

.20. lipnja 1928: Masakr u beogradskoj skupštini; Pavelić jedini koji se nije skrio pod klupe.

.19. siečnja 1929: Odlazi u emigraciju.

.22. travnja 1929: Podpisuje u Sofiji deklaraciju o suradnji Hrvata i Makedonaca.

.17. srpnja 1929: Pavelić iz ogluhe osudjen na smrt.

. rujan 1932: Ličko-velebitski ustaški ustanak (Brušani) pod vodstvom Andrije Artukovića.

.1. lipnja 1933: .

.9. listopada 1934: Likvidacija srbskoga kralja Karagjorgjevića u Marseilleu, u ustaško-vmroovskoj suradnji.

.listopad 1934: Italija zatvara Poglavnika.

.konac listopada 1935: Poglavnik piše .

.proljeće 1936: Jugoslavija osudjuje Poglavnika na smrt presudom iz ogluhe.

.sredina travnja 1936: Poglavnik pušten iz talijanskoga zatvora.

.1938: (na talijanskom, pod pseudonimom A./nte/ S./erdar/ Mrzlodolski).

.do 1937: Poglavnik u Sieni pod redarstvenom pazkom; seli u Firenzu.

.29. ožujka 1941: Mussolini prima Poglavnika u svojoj kući Villa Torlonia.

.5. travnja 1941: Poglavnik poziva Narod preko krugovala Glavnoga ustaškog stana : .

.10. Travnja 1941: Proglašena Nezavisna Država Hrvatska.

.11. travnja 1941: Poglavnik i Duce ponovno se sastaju.

.13. travnja 1941: Ustaški i hrvatski Poglavnik stiže u Domovinu.

. 7. svibnja 1941: Poglavnik i Duce sastaju se u Tržiču.

.18. svibnja 1941: Poglavnik i Duce podpisuju Rimske ugovore.

.6. lipnja 1941: Poglavnikov susret s Führerom u Salzburgu.

.15. lipnja 1941: NDH pristupa Trojnom paktu.

.25. studenog 1941: NDH pristupa Anti-kominterna paktu.

.14. prosinca 1941: NDH objavljuje rat Britaniji i SAD.

.23. veljače1942: Obnovljen Hrvatski Državni Sabor.

.2. lipnja 1942: Zakonskom odredbom Poglavnika NDH osnovana Hrvatska pravoslavna crkva.

.listopad 1942: Poglavnik politički uklanja oca i sina Kvaternika.

.9/10. rujna 1943: Poništenje Rimskih ugovora; pripajanje Istre, Rieke i čitave Dalmacije Nezavisnoj Državi Hrvatskoj: .

.početak 1943: U Zagrebu otvorena džamija.

.30. kolovoza 1944: Poglavnik ugušio .

.17. rujna 1944: Poglavnik posjećuje Führera u Iztočnoj Prusiji.

.svibanj 1945: Slom Države i početak bleiburžkog genocidnog masakra.

.6. svibanj 1945: Poglavnik napušta Zagreb i odlazi u drugu emigraciju: Austrija.

.jesen 1945: Poglavnik u Italiji.

.1946-48: I, II (na talijanskom).

.1947: Poglavnik stiže u Argentinu.

.1949: Poglavnik utemeljuje Hrvatsku državotvornu stranku.

.1956: Poglavnik utemeljuje Hrvatski oslobodilački pokret.

.10. travnja 1957: Jugo-atentat na Poglavnika u Lomas del Palomar (predgradju Buenos Airesa). Poglavnik odlazi u Čile.

.29. studenoga 1957: Poglavnik stiže u Španjolsku.

.28. prosinca 1959, u 3.55 sati: Poglavnik dr. Ante Pavelić umire u Madridu.


Ovu kronologiju donosimo na zamolbu g. Zvonimira Varjačića i niza drugih čitatelja medjumrežnog izdanja ULTIMATUMA!. Upozoravamo čitatelje i na ostale priloge o Poglavniku, Ustaškom pokretu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, objavljene u ULTIMATUMU!:

1) (ULTIMATUM! br. 1, str. 22)

2) (Iuvenalis, ULTIMATUM! br. 2, str. 5)

3) (tema broja, ULTIMATUM! br.5-6, str. 1-7)

4) (Dragutin Pavlina, ULTIMATUM! br. 11-12, str. 15-16)

5) (Dragutin Pavlina, ULTIMATUM! br. 11-12, str. 16)

6) (Poglavlje iz Ante Pavelića; ULTIMATUM! br. 13-15, str. 11 i br. 16-17, str. 10-11)

7) O Bleiburgu (ULTIMATUM! br. 16-17, str. 22-23)

8) ULTIMATUM! br. 5 - medjumrežno izdanje: (Mladen Schwartz)

9) Na istom mjestu: (teze)

10) Na istom mjestu: (teze)

Uz ove napise, problematika se dodiruje i u većem broju ULTIMATUM!ovih članaka posvećenih drugim pitanjima, te u raznim bilježkama i kronologijama.


O Poglavniku - U - NDH usp. i Mladen Schwartz, (Iuvenalis Samizdat, Zagreb 2000, str. 125-131 i 167-180).


DJELA ANTE PAVELIĆA

Aus dem Kampfe um den selbstständigen Staat Kroatien (1931)

Ustaška načela (1933)

Die kroatische Frage (1935)

Orrori ed Errori (1938)

Doživljaji I, II (1946-48, na tal.)

Doživljaji I (1968: Domovina, Madrid; 1996: Starčević, Zagreb)

Doživljaji II (1998: Vratna Gora, Zagreb)

Putem hrvatskoga državnog prava (1977: Domovina, Madrid; 1999:

Sagrak, Zagreb)

Liepa plavka (Domovina, Madrid; napisano 1935)

O Poglavniku:

Damir Petkov, Eine Studie über Ante Pavelić (Historischer Seminar der Universität Zürich, Wintersemester 2000/2001). Razprava sadrži i pregled relevantne literature: str. 38-40.


(Sastavio: il)

Bobani
18-10-2013, 23:54
poglavnikova imovina u zagrebu vrijedi desetke milijuna kuna!

Član Delivuk (Milan Gabrić) 24.12.2011 14:29 h (prenešeno s portala dalje.com)

UNUKA POGLAVNIKA I DJEDOVA DOMOVINA

Da je sada Poglavnik živ, ON, koji je bija veliki vijernik, bi za sigurno pozdravija svoj cili hrvacki narod i zaželijo mu:

SRETAN BOŽIĆ, BLAGOSLOVLJENA I BERIĆETNA NOVA GODINA 2012 u kojoj da se ostvare sve nade i želje Rvatica i Rvata i njijove dice i njijovi unučadi. To je Poglavnik činija dok je bija Poglavar Rvacke Države. To mi je moj dida Gabro priča i nemen razloga ne virovati mome didu koji je kroz propast četeri (4) države steka veliko iskustvo i pamćenje. Da je danas živ živija bi u petoj (5) državi RH koja će ubrzo nestati i moj dida prići živiti u šestu (6) državu u kojoj će Rvati živiti izmišani ko salata u pijatu sastavljena od svega i svačega.


UNUKA POGLAVNIKA I DJEDOVA DOMOVINA

Ovo san pročita sa jednim velikin užitkon, istim užitkon ko i onim kada san čita GRČKU VJEŠTICU Marije Jurić Zagorke romane. Tada san mislija da nije bilo oni odvažni i glavni junaka u Zagorkinim romanima, DA NEBI BILO NI NAŠE RVACKE. Sada kat san pročita šta UNUKA Poglavnika dra. Ante Pavelića kaže za našu Rvacku, stostruko san sada veći Rvat nego san jučer bija. Živili naši rvacki junaci koji su se borili za našu Rvacu da nama bude bolje!!!

Sretan Božić i Nova 2012 Godina svima! Delivuk, Milan Gabrić.


EKSKLUZIVNO: IVANA SHERIDAN- PŠENIČNIK, UNUKA POGLAVNIKA NDH:

PAVELIĆEVA IMOVINA U ZAGREBU VRIJEDI DESETKE MILIJUNA KUNA!

Znam da je na jednom objektu u Maksimiru blizu Kvatrića napravljen dječji vrtić, u drugom je restoran, a ne znam što je s trećim. Želimo da se ta imovina, za koju kažu da vrijedi desetke milijuna kuna, vrati u skladu s hrvatskim zakonima jer su je partizanske vlasti oduzele...

Piše: Marko MARKOVIĆ

Ivana Sheridan-Pšeničnik, Hrvatica s argentinskim državljanstvom, unuka poglavnika NDH dr. Ante Pavelića, rođena je 1957. u Argentini mjesec dana nakon što su atentatori pucali na njezina djeda u predgrađu Buenos Airesa zvanom Los Palomas. Kad su argentinski policajci 10. travnja te godine došli istražiti pokušaj Pavelićeva ubojstva, njezina majka Mirjana Pšeničnik u naručju je držala starije kćeri Zvjezdanu i Ajšu.
Ivana je treća Pavelićeva unuka. Starije sestre su Zvjezdana (1951.) i Ajša (1954.), a mlađa je Jelena (1968.). Ajša i Jelena žive u Kanadi, a Zvjezdana je u Engleskoj. Sve su udane, a zanimljivo da niti jednoj suprug nije Hrvat.
Pavelićeva djeca Višnja i Velimir nisu imali djece pa su četiri kćeri Mirjane i Srećka Pšeničnika jedini izravni poglavnikovi potomci.
"Kad je Udba pucala na poglavnika, u našu kuću došla je argentinska policija. Upali su kao da je riječ o najgorem kriminalcu. Moja mama bila je u osmom mjesecu trudnoće, a u naručju je držala moju stariju sestru Zvjezdanu i trogodišnju Ajšu.


Zlato je bila propaganda

Kad je došao u Argentinu, Pavelić se počeo baviti graditeljstvom. Bio je obični zidar i tako je privređivao za život. Nije to bilo nikakvo bogatstvo. Moj tata je radio, a mama se brinula za mene i sestre. Živjeli smo pristojno, ali ne može se govoriti o bogatstvu. Zlata nije bilo.

kojoj je osobno poglavnik dao ime. Policija je po kući tražila oružje i štošta drugo, a našli su samo jedan pištolj. Kad je smijenjen argentinski predsjednik Peron, počelo se govoriti o poglavnikovom izručenju Jugoslaviji, a pokušaj atentata bio je dokaz da se Pavelić s obitelji nalazi u Argentini. Zbog opasnosti da ga izruče Jugoslaviji, morao je bježati iz Argentine tako da ga nikad nisam upoznala. Naime, u Zagrebu je 1956. podignuta optužnica protiv Pavelića. Utočište je našao u Španjolskoj.

Umro nakon atentata

- Koliko Vi, kao član obitelji, znate o samom atentatu na dr. Pavelića?
Atentat je izveden nakon mise i proslave 10. travnja 1957. Pavelić se vraćao kući kad je na njega pucano. Znam da je bilo nekog nerazumijevanja hoće li ga tko pratiti, tko će ga štititi i ostalo. Na njega je pucano s leđa kad je izašao iz autobusa. Kad ga je pogodio prvi metak, nije uspio reagirati. Koliko znam, i Pavelić je imao pištolj, ali nije uspio pucati. Pogođen je s pet ili šest metaka, ali je unatoč teškim ozljedama uspio doći kući. Jedan metak pogodio ga je blizu srca, ali on nije bio opasan jer je prošao kroz tijelo. Najopasnji je bio metak koji ga je pogodio u kralježnicu i koji ga je paralizirao, a od tih ozljeda je i umro u Madridu dvije godine kasnije.
- Nedavno je u beogradskoj "Dugi" objavljena priča da je atentat na Pavelića izveo crnogorski četnik Blagoje Jovović, "suborac vojvode Pavla Đurišića", koji je u 2. lipnja 1999. umro u Argentini. Koliko Vi znate o tome?
Čitala sam taj tekst. Po tim navodima atentat su izvršila njih dvojica. Jedan je umro, a drugi sad priča o atentatu na Pavelića. Mi danas to ne možemo znati. Možemo vjerovati ili ne vjerovati. Izvjesno je jedino to da je atentat organizirala jugoslavenska ambasada u Buenos Airesu. Koga su oni upotrijebili kao atentatore, za cijelu priču manje je važno. Međutim, ima više varijanti tko je pucao na Pavelića. Mnogima nije bilo u interesu da Pavelić dalje radi za Hrvatsku jer bi time demantirao mnogo laži koje je i o Hrvatskoj i o Hrvatima svijetom širila jugoslavenska promidžba. Kad se u Argentini želio maknuti od politike, svi Hrvati su tražili da se vrati i organizira pokret za oslobađanje Hrvatske. Tako je i nastao Hrvatski oslobodilački pokret.
- Kako ste vi, kao Pavelićeva obitelj, živjeli u emigraciji. Mnogi tekstovi sugeriraju o raskošnom životu na temelju zlata opljačkanog iz Hrvatske?
Zlata nije bilo, to je bila partizanska propaganda. Kad je došao u Argentinu, Pavelić se počeo baviti graditeljstvom. Bio je obični zidar i tako je privređivao za život. Nije to bilo nikakvo bogatstvo. Moj tata je radio, a mama se brinula za mene i sestre. Živjeli smo pristojno, ali ne može se govoriti o bogatstvu. Godinama nismo imali automobil, nego smo se vozili malim mopedom. Tata je bio slobodan samo nedjeljom. Ujutro je radio za Vladu, popodne u banci, a uvečer je u vlastitoj radionici izrađivao filtere. Išla sam u javnu školu, a kao djevojčici jednom ili u dvije godine roditelji su mi kupovali nove cipele.
- Zašto ste iz Argentine preselili u Kanadu?
U Kanadi je bila bolje organizirana hrvatska zajednica, a tata je vjerovao da će imati bolje izglede za posao i obitelj. U Kanadu smo preselili 1969. Tata je vrlo brzo dobio posao u uglednoj kanadskoj kompaniji koja se bavila aluminijem i plastikom. Nekoliko je godina radio u Venezueli i mi djeca smo zbog škole najveći dio godine provodili u Kanadi, a školske praznike sam provodila s roditeljima.
- Kad se otac ponovno politički aktivirao?
Moj otac je bio doktor političkih znanosti koje je završio u Milanu. Hrvatska zajednica u Kanadi pozvala ga je 1977. da vodi novine Nezavisna Država Hrvatska, a poslije Bonifačića izabran je i za predsjednika Hrvatskog oslobodilačkog pokreta koji je vodio sve do nedavne smrti.

Neuspješan povratak

- Kako je u Argentini ili Kanadi bilo biti unukom dr. Pavelića?
Za nas kao djecu, odnosno unuke poglavnika Pavelića bilo je zaista vrlo teško. U zajednici bi svi primijetili što mi radimo. Morale smo biti dobre, pristojno se ponašati, biti skrušene. Morale smo se držati kao poglavnikove unuke, lijepo se ponašati, čuvati ponos i sve ostalo. To nam je na neki način i pomoglo pa je naše djevojaštvo prošlo bez većih skandala i ekscesa. S druge stane jugopropaganda je širila laži kako plivamo u zlatu, rasipamo se novcem, da nas ostali Hrvati uzdržavaju i tome slično. Ništa od toga nije bilo istina.
- Jeste li ikad, kao državljanka Argentine i kao Ivana Sheridan poželjeli doći u ondašnju Jugoslaviju, odnosno Hrvatsku?
Prvo, ja dugo nisam mogla shvatiti zašto ne mogu doći u državu mojih roditelja i moju državu. Emigracija u Argentini bila je uglavnom ustaška i došla je 1945. Emigracija u Kanadi bila je mnogo drukčija i voljela se zvati ekonomska emigracija, ali su i oni u većini Hrvatsku napustili zbog političkih razloga jer nisu mogli dobiti posao. U Kanadi sam upoznala mnogo mladih cura koje su svako ljeto posjećivale Hrvatsku i pričale o ljepotama naše zemlje. Kad sam u 19. godni završila srednju školu, teta mi je kao dar pripremila put po Europi. Tako sam s 19 godina tri mjeseca provela u Parizu. Ondje sam srela mnoge ljude koji su iz Pariza vlakom putovali do Zagreba, pa sam telefonirala tati sa željom da posjetim Hrvatsku i on se s tim složio. Međutim, kad sam nazvala dan poslije da se dogovorimo oko putovanja, tata mi je rekao da je dobio poruku od jugoslavenske ambasade u Venezueli, gdje je tada živio, a oni su kazali, vjerujem da ću ga doslovno citirati: "Doktore, budite pametni, neka mala ne prelazi granicu. Nemojte nam praviti probleme!" Tako je moja prva nakana posjeta Hrvatskoj zaustavljena jednim telefonskim pozivom. Morala sam čekati 20 godina da bih prvi put posjetila Hrvatsku što me jako žalosti prije svega zbog lošeg znanja materinjeg jezika.

Tuđman i Pavelić

- Jeste li svjesni što Hrvati danas misle o poglavniku?
Ne. Osobno sam o tome najviše spoznala preko Interneta dopisujući se s mnogobrojnim Hrvatima po cijelom svijetu. Svakodnevno sam po nekoliko sati na Internetu i vidim koliko ljudi malo znaju o tome, kao i o povijesti ustaškog pokreta i same NDH. Kod mnogih ljudi prevladava uvjerenje da su ustaše bili dobri, a da je poglavnik Pavelić bio loš. Mnogi vjeruju da je Pavelić u Madridu umro od starosti, ne znajući da je njegova smrt posljedica atentata koji je na njega izvela jugoslavenska policija. Neki misle da su ustaše i ustaštvo dobri i da su kao vojnici i domoljubi vrijedni svakog poštovanja, a da je Pavelić bio kriminalac i zločinac. To je paradoks jer je Pavelić stvarao ustaštvo i u emigraciji i u Domovini. Hrvatskoj se inače nameće kolektivna krivnja fašizma i nacizma što nema nikakve veze s ustaštvom. Uostalom, da je Beograd uspio poraziti Hrvatsku u agresiji 1991., o Tuđmanu bi pisali isto kao o Paveliću, Hrvatskoj vojsci kao o ustašama, a o elitnim gardijskim brigadama kao o Crnoj legiji.
- Što je bilo s prodajom Dalmacije?
Paveliću prigovaraju da je prodao Dalmaciju, ali kad se pročitaju knjige Marka Sinovčića, postaje jasno da to nije tako. Rimski ugovori pali su kapitulacijom Italije i Dalmacija je vraćena Hrvatskoj. Mi smo danas izgubili Bosnu i Hercegovinu, srce hrvatske države, a upoznala sam mnogo ljudi u Zagrebu koji vjeruju da nam je bolje bez Bosne. Svjesna sam u kojem vremenu živimo i ne mislim da trebamo ići u novi ekstremizam ili nekim novim ratom priključiti Bosnu i Hercegovinu Hrvatskoj. Iako sam ponosna na snagu Hrvatske vojske, vrijeme osvajanja oružjem i vojničkom čizmom je iza nas, rat u budućnosti će se drukčije voditi i vrijeme će pokazati kamo ide i gdje pripada Bosna i Hercegovina. Antifašizam, kao pokret u cijelom svijetu, ima legitimitet, a ustaše su bili na suprotnoj strani.
- Koliko Hrvatskoj danas šteti pozivanje na fašizam i pozdravljanej podignutom rukom?
Drago mi je da ste me to pitali. Pozdravljanje uzdignutom rukom nije bio ustaški pozdrav i te mlade ljude pozivam da to više ne čine. To šteti Hrvatskoj, naši neprijatelji jedva čekaju priliku da nas prikažu fašistima. Rat je iza nas. Crne košulje i pozdravi uzdignutom rukom danas nam ne trebaju. Danas se za Hrvatsku treba boriti u odijelu i kravati, s mobitelom, kompjutorom i Internetom. Da je Pavelić danas živ, vjerujem da bi bio zastupnik u Saboru i borio se za slobodu i socijalnu pravdu u Hrvatskoj.

Djedova imovina

- Vi se s obitelji vraćate živjeti u Hrvatsku?
To želimo i nadamo se i moj suprug i ja, ali nije jednostavno obitelj "iščupati" iz jednog mjesta i presaditi na drugo. Ja sam prvi put bila u Zagrebu prije dvije godine kad je služena misa za poglavnika, a danas nam je važnije da naša djeca nastave živjeti ovdje, a to možemo ako nađemo posao da bismo imali od čega živjeti. Suprug, zstupnik njemačke kompanije u Kanadi, već se raspitivao o mogućnosti predstavništva u Hrvatskoj, a meni su prijatelji koje poznajem već 20 godina kazali da će za mene u Zagrebu biti vrlo teško naći posao jer sam unuka poglavnika NDH dr. Ante Pavelića. U Kanadi, gdje trenutno radim kao poslovni tajnik u jednom odvjetničkom uredu, lako sam mogla naći posao jer sam imala kvalifikacije.
- Jeste li već razgovarali o mogućnosti zapošljavanja u Hrvatskoj?
Nisu to bili konkretni razgovori, ali sam mnogo razgovarala s prijateljima i oni savjetuju da se vratim u Kanadu i ondje nastavim živjetim. Ja se još uvijek nadam da ću mirovinu zaraditi u Hrvatskoj.
- Vaša obitelj imala je imovinu u Hrvatskoj. Jeste li tražili povrat imovine?
Teta Višnja i moja mama Mirjana o tome znaju više nego ja, ali znam da su u tom smislu razgovarale s nekim iz vlasti u Hrvatskoj. Stekla sam dojam da se nitko nije želio kompromitirati da on bude taj koji će potpisati povrat imovine obitelji Pavelić.
- Postoji li možda strah da je ta imovina stečena u ratnim prilikama, na nezakonit način?
Ne, moj djed nije bio materijalist, ma šta o njemu pisali i govorili. Da je bio takav, mogao je kao odvjetnik i zastupnik u ono doba uživati u raznim luksuzima. Tu nije riječ ni o kakvoj imovini koju je moj djed stekao kao poglavnik za vrijeme rata. Kazala sam da je do bijega iz Zagreba 1929. radio kao odvjetnik, a i njegovi roditelji su umrli živeći u Zagrebu u velikom strahu, a brata mu Josipa okrutno su mučili. Svu imovinu su oduzeli i nitko se nikad nije usudio ni pitati što je bilo s njom. Dopuštam da ne znam sve pojedinosti i da negdje mogu pogriješiti, ali pouzdano znam da je riječ o tri značajna objekta za koje su mi prijatelji rekli da danas vrijede desetke milijuna kuna.
- O kojim objektima je riječ?
Sve se nalazi u Zagrebu, ali kako u našoj obitelji nikad nije provedena ostavinska rasprava, ne mogu, zbog mame i tete Višnje, govoriti o tome. One su pozvanije pa kad dođu u Hrvatsku, možete o tome s njima razgovarati. Znam da je na jednom objektu u Maksimiru, blizu Kvatrića, napravljen dječji vrtić, u drugom je restoran, a ne znam što je s trećim. Naravno, nitko od obitelji ne očekuje da se dekretom vrati, ali želimo da se imovina vrati u skladu s hrvatskim zakonima, onako kako je vraćeno i drugim osobama kojima su partizanske vlasti oduzele imovinu.

Bobani
19-10-2013, 17:03
DOKTRINA, POSTANAK I PRIZNANJE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE

Piše: prof.dr. Tihomil DREZGA

Slijedeći članak Dr. Tihomila Drezge, sveučilišnog profesora za međunarodno pravo na zagrebačkom Sveučilištu i Pročelnika Pravnog Odjela Ministarstva Vanjskih Poslova Nezavisne Države Hrvatske, prvi put je objavljen u časopisu , broj 163 i 164, u Zagrebu, na Uskrs 1945. godine, kao odgovor onima koji su s pravnog stajališta osporavali legitimitet postanka i postojanja Nezavisne Države Hrvatske. Isti je članak zadržao aktualnost i u novim okolnostima, te je bez ikakvih ispravki objavljen u broju 7 - 8 emigrantske u Buenos Airesu 1953. godine. Članak ponovo izlazi u zborniku izdanom povodom stogodišnjice rođenja Ante Pavelića, 1989. godine u Španjolskoj, te u hrvatskom izdanju istog zbornika 1995. godine. Argumenti današnjih osporavatelja legitimnosti postanka i postojanja Nezavisne Države Hrvatske vrlo su slični argumentima onih koji su tu državu i rušili, te je i odgovor Dr. Tihomila Drezge na te napade aktualan i potreban i danas.
Obstojnost Hrvatske Države nije u neskladu s medjunarodnim pravom, nego bi njezino niekanje značilo povredu tog prava.
Prošle su četiri godine, odkad je uzpostavljena unitarna hrvatska država pod nazivom Nezavisna Država Hrvatska. Stečena je vremenska udaljenost, iz koje se mogu sine ira et studio prosudjivati zamjerke i primjetbe, koje su novom članu europskog družtva stavljene sa stanovite strane. Ima prigovora, koji padaju sami od sebe. Od ostalih mnogi idu u sferu politike. Ovdje će se ogledati i ocieniti samo oni, koji bi trebali pripadati pravnom području.Nu ne samo da se još jednom pokazuje, kolika je granica izmedju prava i politike mjestimice slabo vidljiva i težko odrediva, nego se politički motivi svjestno zaodievaju u pravno ruho (Stimson - ova nauka, Budimpeštanska interpretacija Kellog - ova Pakta); pravne ustanove zlorabe se kao politička sredstva (priznanje, intervencija); pravna načela i vriedeći propisi (legalitet, ratno pravo) tumače se na način s kojim logika, i materijalna i formalna, nemaju ništa zajedničkoga.
Današnja je dužnost razkrinkati takve prerušene i zvučne doktrine; vratiti pravnim institucijama pripadajuće značenje i dohvat; odkriti sofizme u pozivanju na navodne vječne principe.Prije ulazka u stvar sjetiti se je, da je do sada uviek u medjunarodnoj poviesti fenomen osnivanja novih i uzkrisivanja starih država izazvao reakciju i negaciju, prigovore i protustavove. Karakteristični aspekt poviesti postanka država znači u glavnom poviest ražčišćivanja s protivnicima. Nema slučaja u diplomatskoj praksi, da bi novi član medjunarodne zajednice bio od ostalih članova jednodušno primljen (priznat) ili od svih jednako povoljno gledan. Osim manjih država južnoameričkog kontinenta i jugo - iztoka Europe tokom 19. stoljeća prošle su tim križnim putom i države, koje su danas moćne velesile: Sjevero - Američka Unija koncem 18. stoljeća i Sovjetska Unija u razdoblju poslije Prvog Svjetskog Rata.
Diplomatski podatci
Nije stoga toliko uočljivo, da takvoj sudbini nije izbjegla ni Nezavisna Država Hrvatska, koliko je u tom pogledu upadljiva povoljnost njezina položaja. Ti pozitivni podatci su nadasve važni ne samo kao gradivo hrvatske diplomatske poviesti, nego kao i formalni dokaz jednog objektivnog stanja. Stoji zanimljiva činjenica, da pojavljivanju Nezavisne Države Hrvatske, kao najnovijem obliku one države, koja u svom neprekinutom poviesnom kontinuitetu pripada par exellence europskom sustavu država, jer je sudjelovala u izgradnji njegovih temelja i jer ga je vjekovima branila, nije sa strane glavnih europskih država bilo uobće prigovora. Nezavisnu Državu Hrvatsku priznale su bezuvjetno i bezodvlačno eksplicitnim načinom:Magjarska 10. travnja 1941., Njemačka 15. travnja 1941., Italija 15. travnja 1941., Slovačka 15. travnja 1941., Bugarska 21. travnja 1941., Rumunjska 6. svibnja 1941., Španjolska 27. lipnja 1941., Finska 3. srpnja 1941., Danska 10. srpnja 1941.
Zatim s Vatikanom (izmjena posebnih stalnih delegata), s Francuzkom (gospodarski ugovor 10. rujna 1941., generalni konzulat u Zagrebu, recipročne kulturne delegacije u Zagrebu i Parizu), sa Švicarskom (gospodarski ugovor 16. ožujka 1942., generalni konzulat u Zagrebu, stalno trgovačko izaslanstvo u Zurichu, imovinsko - pravni zahtievi), - podržavaju se odnosi, koji u medjunarodnom pravu znače implicitno priznanje, tako zvano priznanje konkludentnim činima. Praksa ga naziva de facto priznanje, što je pogrješno, jer je svako priznanje de jure priznanje. Razlika leži u trajnosti i opozivosti.S azijskim kontinentom postoji odnos priznanja izmedju Nezavisne Države Hrvatske i Japana 7. lipnja 1941., Mandžurije (Manchoukuo) 2. kolovoza 1941., Nacionalne Kine 1. srpnja 1941., Thailanda 27. travnja 1943., Burme 7. kolovoza 1943., Filipina 16. listopada 1943.
U taboru nepriznavatelja nalaze se u glavnom Velika Britanija, Ujedinjene Države Amerike i Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika. Ostali su povučeni njihovim stavom. Što se tiče Sovjetske Unije poznato je, da se njezina koncepcija medjunarodnog prava razlikuje od klasičnog nazora one medjunarodno - pravne zajednice, kojoj pripada i Hrvatska Država. Za medjunarodno pravo sovjetskog uzorka predpostavke, mjerilo i ocjena jedne novoosnovane države ne mora biti ista kao u medjunarodnom pravu europskog tipa. Stoga se njezin stav u pravnom pogledu ne može prosuditi.
Prigovori nepriznavatelja - način postanka države
Ostaje dakle za izpitivanje, kao jedina možebitna relevantna, samo kritika predmnievana ili izrečena u anglo - američkom taboru. U čemu je ona?
U notama, koje su vlade Londona i Washingtona primile u svibnju 1941. i kojima se prosvjeduje proti osnutka Nezavisne Države Hrvatske, kaže se na prvom mjestu, da je taj čin usliedio < protiv volje hrvatskog naroda>. O ovoj bezsmislici nije vriedno trošiti ni jedne rieči. Samo nepozvani odvjetnik, in concreto bio je Srbin, može napisati, da je obstanak hrvatske države u suprotnosti s voljom hrvatskoga naroda.Ozbiljnije izgledaju daljnji argumenti prosvjeda. Prvim se želi izvesti nezakonitost postanka Nezavisne Države Hrvatske, jer da je nasilno stvorena uz pomoć Njemačkog Reicha. U drugom se kaže, da je čin od 10. travnja u neskladu s medjunarodnim načelima, posebno s normama ratnog i okupacionog prava.
Na navod, kojim se stavlja u sumnju legitimnost postanka Nezavisne Države Hrvatske, kojim se dakle načinje problem legaliteta u fazi pojave jednog novog vrhovničtva, odgovor je jednostavan: u svakoj početnici medjunarodnog prava stoji jasno i glasno, da je legitimističko načelo zastarjelo, da se danas ne može iztraživati i ne smije ocjenjivati način rodjenja države. To je pravilo neizpitivanja zakonitosti podrietla države.Ovdje je mjesto citirati rieči, koje je u polemici s Lazarom Markovićem o postanku Države SHS - Srba, Hrvata i Slovenaca - svojedobno (1921.) napisao srbski profesor Slobodan Jovanović, ne radi nekog autoriteta, jer tu dogmu zasvjedočuju najveći njemački, francuzki, anglo - američki pravni pisci, koliko da se zabilježi upravo providnostni stjecaj, neumoljiv povratak pravde, koju nisu spoznali bezpomoćni sastavljači svibanjskih protestnih nota, nego su mislili da mogu zatajiti tezu učitelja i primieniti drugu, kad se radi o Hrvatskoj Državi. Jovanovićev passus glasi:
.Tako se srbski profesor, uočivši svu tragiku neprirodnog i u genezi država osudjenog načina rodjenja Države SHS, pozvao na jedno proceduralno pravilo, kako bi izbjegao materijalnoj razpravi i dokazivanju naslova, kojeg Država SHS nije imala. Hrvatski pravnik mogao bi sada istim oružjem uzvratiti. Nu, to bi bila pretjerana skromnost. Hrvatskoj tezi stoje naime na razpolaganju svi oni naslovi (poviestni, državnopravni, etnički, narodnosni, samoodredjenje, pravni i kulturni efektivitet, pozitivni doprinos zajednici), koje je pravna misao na području opravdanja države izgradila, a od kojih nijedan nije bio primjenjiv na slučaj Države SHS. Uopće, uzporedba Države SHS s Nezavisnom Državom Hrvatskom pokazuje veoma vidljivo i poučno, s jedne strane nepravilan i protupravan, a s druge strane valjan i sa medjunarodnim pravom skladan tip i primjer države.
Jer, iako je istina da država može postati nasilno, medjunarodno pravo se tu ne zaustavlja nego pita dalje, tko je taj, koji može državu oživotvoriti silom te zatim, na čemu država trajno počiva. Prvo je narod, drugo narodna volja. Dakle narod može svoju državu silom ostvariti, ali država ne počiva na tudjoj sili, nego na volji naroda. Tri aspekta: način (sila), subjekt (narod), podloga (narodna volja).Poznato je, da je u evoluciji mjerila za zakonitost konkretne vlasti, stari dinastički princip ustupio tokom 19. stoljeća mjesto novom načelu narodnosti. Ne legitimitet vladara, nego legalitet naroda. Ne probitci dinastije iz doba Svete Alianse, nego dobrobit nacije u eri nacionalnih revolucija.
Ovaj u modernom pravu jedino vriedeći legalitet nije u slučaju Države SHS uobće bio ostvaren. Nije hrvatski narod sudjelovao u stvaranju i vršenju nove vlasti. Jedan od glavnih činbenika vlasti je dakle manjkao. Vlast se temeljila na nečemu, što nije ona prava tekovina, kojom se medjunarodno pravo diči, nego na narodu tudjoj političkoj kombinaciji. Legitimirani subjekt je mimoidjen.U travnju 1941. sve je drugčije. Legalitet ovlaštenog subjekta je uzpostavljen. Pravi, autentični legalitet hrvatskog naroda naprama dotadašnjoj nezakonitosti jugoslavenskog naslova.
Zakonitost obstanka države
Što se tiče nadalje causae efficientis, na kojoj leži narodni legalitet i trajna vriednost države, i koja in ultima linea, ne formalno nego metaformalno, daje začetak, rodjenje i život državi, to se ima tražiti u političkoj sviesti, državnoj misli i državotvornoj volji naroda. Prema tome, ako je istina, da država nastaje činjeničnim putom, nekim metajuridičkim nastupom u život, u čemu se odrazuje poviestno - socialni lik države, istina je isto tako, da je narav države dvostrana, višestrana, te ako se dogodi da se činjenice nadju u sukobu s bitnim aspektom državne naravi, na primjer s pravnim, onda država iako se pojavila, ne će u pravnoj zajednici, kakva je europska zajednica država, moći obstojati. Ona je prolazna pojava, materijalno - pravno neobstojeća.
Što je pak taj materialni postulat, iskonski prauvjet i neobhodni pravni temelj države? To je volja odnosne političke skupine, kažu državoslovci i internacionalisti.
< Država pravno počiva na svojoj vlastitoj volji. Nju ne može pravno stvoriti nikada druga država, pa kakav god bio udio druge ili drugih država u poviestnom procesu tog stvaranja> (Jelinek).

(Erich).

(Cavalieri).

Bilfinger).
Od Hegela do Stahla, od Jelineka do Verdrossa, provlači se temeljni aksiom, da država, taj tajanstveni i zamršeni organizam, ima svoju neobhodnu podlogu, da ona bez obzira na način oživotvorbe, nije samovoljni i umjetni proizvod, nego odraz nečeg nuždnog i objektivnog. Ona je konkretizacija nacionalnog duha, prodor probudjene misli etničke zajednice, ostvarenje narodne volje.
U tom smislu mogao je Poglavnik, na sjednici Hrvatskog Državnog Sabora od 28. veljače 1942. opravdano reći, da je: . Ustaški pokret imao je dakle pridonieti, da hrvatska država dobije onaj neobhodni princip valjanosti, onaj bitni stvaralački prauvjet, koji se sastoji u tome, da volja hrvatskog naroda dodje do izražaja. Ustaški pokret je tu zadaću i izvršio. Njegova uloga u ostvarivanju Nezavisne Države Hrvatske mogla bi se sažeto ovako prikazati: osnutkom ustaškog pokreta nedvojbeno je i neprieporno zasvjedočena zbiljska, skrajnja i nezatomljiva volja hrvatskog naroda za posjedom hrvatske države u unitarnom obliku. U ustavu ustaškog pokreta i u njegovim načelima oblikovana je i izrečena ta volja. Radom i politikom ustaškog pokreta bila je ta volja provadjana, a pobjedom ustaške borbe i postignućem tražene države ona je djelotvorno ostvarena i konačno izpunjena.
Na nazočnosti ove bitne komponente, na imanentnosti narodne volje, najbolje se očituje sva prednost slučaja Nezavisne Države Hrvatske nad slučajem Države SHS. Sad postaje nadasve jasno, zašto je u poviest ušla uzrečica, da je Jugoslavija umjetna tvorevina. Ona je onaj neprirodni produkt, lutka, homunculus, kojemu manjka sklad izmedju oblika i sadržaja. Država SHS predstavlja se medjunarodnom družtvu kao unija Hrvata i Srba (u svom glavnom dielu). To je ona formalno i optički bila. Trebalo bi dakle očekivati, da su konstituirajući narodi imali i izrazili volju za osnivanjem baš takvog tipa države. Da li je srbski narod imao takovu volju, nije za hrvatsko gledište relevantno. Nu da je hrvatski narod nije imao, činjenica je, koja se kroz 23 godine svakog dana jasno očitovala. Hrvatski narod je trajno neprekidno i uporno izticao baš suprotnu volju za razkidom takvog državnog saveza, volju za posjedom posebne hrvatske države.Tako je Državi SHS, koja se godine 1929. prozvala Jugoslavijom, ab initio manjkao glavni uvjet životnosti, volja glavnog njezinog člana. Da je uzprkos tome njezinim tvorcima uspjelo prokriumčariti takav lik bez duše u medjunarodnu zajednicu i tamo steći formalnu pristupnicu, dokazom je, da se i u životu država može dogoditi ono, što i u životu posebnika, naime, da se mrtvorodjenče podmetne kao živo i da do odkrića prevare uživa svojstvo pravne osobe.
Nu ako pravni poredak može zabludom podieliti svojstvo pravnog subjekta, život se može steći i zadržati jedino iz vlastitih snaga. Tako i država svoje životne korjene vuče iz volje naroda. Tu volju ne može nadomjestiti tudja volja. S ovom istinom i Jellinekovim riečima, da državu pravno stvoriti ne može nikad druga država, uzporedjena izjava Pašića (u Radikalskom Klubu, veljače godine 1923.): < ovu je državu, ovakva kakva je, stvorila volja zapadnih velikih sila... t. zv. narodna vieća i Skupštine nisu za stvaranje ove države, imale nikakvog značenja>, znači najpravomoćniju osudu, koja je ikad nad Državom SHS izrečena.
Tako, eto, izgleda Jugoslavije naprama zakonitosti Nezavisne Države Hrvatske.
Rat i rodjenje države
Drugi temeljni prigovor, koji je stavljen Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, jesu ratne okolnosti postanka, tvrdnja, da se za vrieme rata ne mogu osnivati države, da ratno pravo zabranjuje mienjanje vrhovničtva.
I ovdje se može unapried reći . I ovdje će analiza prigovora donieti posljedke porazne za prigovaratelje.Tri pitanja treba lučiti: radi li se o okupatoru ili o drugoj pravnoj osobi? Zar zaista u ratu ne mogu nastati države? Je li za Nezavisnu Državu Hrvatsku bio odlučan tudji rat ili njezina nacionalna revolucija?
Protivnički prigovor brka dva pravna stanja, istovjetuje dva razna subjekta. Ne poriče se, da prema vriedećem pravu vojnički pobiednik ne može povećavati svoju državu na račun pobiedjene države. Zaposjednuto područje, etnički i poviestno tudje područje, ne može biti predmetom inkorporacije. Ali ovdje se ne radi niti o zaposjednutom tudjem području, niti okupatoru. Područje je hrvatsko, područje je ne samo nezaposjednuto, nego od 15. travnja 1941. medjunarodno - pravno neosporno podvrgnuto vrhovničtvu Nezavisne Države Hrvatske. Pravni subjekt, koji se koristio izmjenom vrhovničtva nad tim područjem, nije Njemački Reich, nego Nezavisna Država Hrvatska.U tom pogledu pak ne postoji nikakvo ni pozitivno ni doktrinarno pravilo ratnog ili obćeg medjunarodnog prava, po kojemu za vrieme rata narodi ne bi mogli izstupati iz neželjenih državnih zajednica. Poviest naprotiv pokazuje, da je rat par excellence glavni način nastajanja država, a svakako jedini za ostvarivanje nacionalnih država. Ove su skoro sve prodrle u ratu ili povodom rata, koji je vodilo više zaraćenih stranaka, od kojih su neke podupirale oslobodilačke aspiracije dotičnih naroda. (Sjevero - američke kolonije, pokrajine Južne Amerike, Grčka, Italija, tolike balkanske zemlje). Ovakvi precedensi ne samo da nisu neprikladni, nego su precedensi u pravnom smislu, može se reći de lege lata. Medjunarodno pravo (barem u fazi prije Drugog Svjetskog Rata) vidi u konačnom i obćenitom oživotvorenju izključivih i čistih nacionalnih država zadnji i idealni cilj razvoja medjunarodne zajednice.
Spomenuti precedensi ostaju u sjećanju naroda kao naslov slave i ponosa i za štićenika i za štitnika, od njih nastaje herojska poviest, sjajna tradicija, legende i junačtva. Ako je sve to toliko boguugodno i dično za ostale narode, zašto ne bi bilo i za hrvatski narod? Zašto drugčijim mjerilom mjeriti, kad se radi o hrvatskoj državi?
Neprimjenjivost Stimson-ove nauke na Nezavisnu Državu Hrvatsku
Na to pitanje prigovaratelji odvraćaju: u ovom ratu to više ne vriedi. U ovom ratu ne može se mienjati medjunarodni status; promjene, koje neprijateljski tabor izvrši, ne mogu se priznati. Nu tko je postavio takvo pravilo; je li ono obavezno i je li od samih prigovaratelja poštivano?To navodno pravilo poznato je pod imenom Stimson - ove doktrine. U siečnju godine 1932. uputio je sjevero - američki državni tajnik za vanjske poslove Stimson, japanskoj i kinezkoj vladi note, u kojima izjavljuje, da vlada Sjedinjenih Država Amerike ne će priznati nikakvo stanje, ugovor ili sporazum, koji budu postignuti postupkom protiv Kellogg - ovu paktu. Analognu rezoluciju doniela je skupština Družtva Naroda u ožujku iste godine.
Jednodušno je mišljenje nauke, da Stimson - ova norma ne spada u kogentno medjunarodno pravo. A nadovezujući zaključak Družtva Naroda nije nešto novo, on je obećanje i opetovanje nečega, što je već postojalo. Po njemu naime, zanimane države mogu (ali ne moraju, jer bi se to kosilo s načelom suvereniteta) ne priznati položaje i ugovore, koji su im na štetu. A to su mogle i prije!Što se tiče same djelotvornosti Stimson - ovih načela u praksi izmedju 1932. i 1939. te za vrieme Drugog Svjetskog Rata, ona su bila tada nemoćna i neprimienjena 8 slučaj Abesinije), a sad ih gaze baš učestnici bloka iz kojega potekoše (Velika Britanija u Sredozemlju i Iztoku, Sovjeti u Europi).
Konačno je upućenima već davno bilo jasno, da pitanje, tko je povriedio Kellogg - ov Pakt i kad će se primieniti Stimson - ova misao, idu u sferu čiste politike i ratne promičbe. Jer uza sve frazeološko osudjivanje rata i odricanje od rata, Englezka i Francuzka su još za vrieme sklapanja ugovora pridržale pravo na vodjenje rata za svoje probitke, kolonije i saveznike. Druga, u današnjoj strukturi medjunarodnog družtva težko ukloniva smetnja, jest problem obranbenog rata. Stara je (a i neizbježiva) norma, da je takav rat bez ograničenja dozvoljen. Nu svi podpisnici Kellogg - Briand - ova Pakta naglasili su i ostali kod neizkorjenjive zablude (začete i posvećene još u Srednjem Vieku jednom čudnom deformacijom Augustin - ove misli), da ocjena o tome, kada rat ima defenzivan značaj, pripada diskreciono samoj dotičnoj državi.
Još se može dodati, da i bez svega toga, ne bi Kellogg - ov Pakt imao veliko značenje. U njemu, naime, nisu za slučaj povrede predvidjene nikakve sankcije. Dopunitbeno tumačenje, kojim je godine 1934. u Budimpešti Internacional Law Association pokušala tu prazninu ukloniti, ne dolazi uobće u obzir kao obvezan propis.
Iz svega ovoga sliedi, da je teza, koju protivnici temelje na Stimson - ovim i analognim argumentima, već u obćenitoj interpretaciji neodrživa. Nu sve, kad bi i ona bila sastavni dio pozitivnog medjunarodnog prava, ne bi se na slučaj Nezavisne Države Hrvatske mogla primieniti. Jer Nezavisna Država Hrvatska nije i ne može po hipotezi biti posljedak nekog postupka protivnog Kellogg - ovu Paktu ili Paktu Družtva Naroda. Treba strogo lučiti poviestnu prigodu, izvanjski okvir, u kojemu se jedna država javlja, od dubokih istinskih uzroka njezina bića. Ovi potonji su već utvrđeni, onaj prvi je europski ili svjetski rat. Zato je jedino točno reći, da je doduše Nezavisna Država Hrvatska nastala u okolnostima jednog rata, da je taj rat za to izkorišten, ali ona je i de facto i de jure plod vjekovne borbe hrvatskog naroda. Nezavisna Država Hrvatska ne rezultira dakle iz povrede Kellogg - ova ili kojeg drugog pakta, nego je onaj nuždni završni čin narodne revolucije, ona je spontani izvorni proizvod konačne faze hrvatskog nacionalnog ustanka, konac vjekovnog rada , kako je rekao Poglavnik u prošlogodišnjoj Poslanici od 10. travnja.
Na ovakav slučaj se Stimson - ova doktrina očito ni po duhu ni po slovu ne može primieniti. Ovog su mišljenja i njezini najgorljiviji pristaše. Tako je Sir John Fischer Williams, koji je inače u tu novu t. zv. nauku ne - priznavanja polagao najveće nade, smatrajući ju epohalnom i predvidjajući joj budućnost sjajniju od Monroe - ve, napisao još godine 1933. rieči, koje su najbolja apologija pravilnosti i zakonitosti postanka Nezavisne Države Hrvatske. On kaže doslovce:Stoga, ako nova država svoje podrietlo vuče iz spontanog ustanka svoga pučanstva, njezino rodjenje nije proizišlo iz kršenja pakta, te se nova nauka ne će primieniti>.
Što znači priznanje države?
Stojeći na ovom odlučnom uporištu može se pristupiti daljnjem razvijanju problematike u obliku sliedećeg pitanja: ako se Stimson - ova koncepcija u objektivnoj interpretaciji ne može primieniti na slučaj Nezavisne Države Hrvatske, na čemu onda oni još riedki renitentni mogu temeljiti uzkratu priznanja. Zar na klasičnoj nauci o priznanju?Moramo pogledati redom što znači priznanje za novu državu i je li ono pravno potrebno u svakoj varianti; kojoj varianti pripada postanak Nezavisne Države Hrvatske; koje su predpostavke za stjecanje priznanja.
Uzporedo s revizijom poviestnog i genetičkog problema medjunarodnog prava izvršena je u znanosti i revizija o pravnoj naravi instituta priznanja. Vladajuća nauka zabacila je onaj nazor, po kojem bi medjunarodno - pravna zajednica počivala na slobodnom ugovoru država članica. Družtvo država naprotiv je nuždno društvo, vezano dubokim organskim i dalekim predajnim vezama, pokoravajući se neminovnim zakonima kao svaki živi organizam. Dosljedno, ne može postupak i čin priznanja imati atributivnu, stvaralačku funkciju. Priznanje samo registrira, konstatira. Netočna je teza konstitutivne škole, da tek priznanje daje novoj državi medjunarodno - pravnu osobnost, nego je država subjekt medjunarodnog prava od onog časa, kada je stekla podpuni učin (Tatbestand),kad je združila sve elemente činjeničkog stanja, koje daje državu. Kad je tomu tako, čemu onda priznanje? Stručnjaci na ovo pitanje odvraćaju, da priznanje, iako ne nosi bitnog pravotvornog učinka, imade primarnu praktičnu važnost. Ono je svjedočba, kojom se izvan sumnje i spora stavlja, da su ostvareni svi uvjeti medjunarodno - pravnog učina (Verdross).
Kad je potrebno priznanje?
Iz toga jasno sliedi, da je pravna neobhodnost priznanja još manje ondje, gdje je dokaz presumpcije ili notornosti olakšan ili nepotreban. Ima slučajeva, kad priznanje ni kao puka formalnost nije nuždno. Mogli bismo problem svesti na ove četiri varijante:
1. Osniva se država, koja prije kao država nikad nije obstojala, i to na odsjeku, koji ne spada u prvotno područje medjunarodno - pravne zajednice. Takvoj je državi priznanje neobhodno, jer ona nije automatski postala članom zajednice družtva.

2. Osniva se država, koja u prošlosti nikad nije bila država, ali na starom području medjunarodnog prava. Ona je eo ipso subjekt medjunarodnog prava, nu priznanje joj je potrebno, da to svojstvo neprieporno zasvjedoči.

3. Obnavlja se država, koja je nekad bila samostalna. Ona je još u povoljnijem položaju. Priznanje, koje će joj se jedva moći uzkratiti, značiti će samo potvrdu članstva s odredjenim, možda sad nešto promienjenim sastavnim elementima.

4. Uzpostavlja ser prvotni, unitarni (inokosni) oblik jedne države, čiji kontinuitet kao države nije nikad bio prekinut. Ona je do sada živjela u raznim inačicama državnih unija. U ovakvom slučaju posebno priznanje nije uobće potrebno: dovoljna je notifikacija o razvrgnuću zajednice (Fenwick, Holtzendorf). To zato, jer takva država u času razrješenja unije, t. j. u času vraćanja jednočlanom (unimembris) obliku, stječe in actu onu medjunarodno - pravnu osobnost, koju je do tada posjedovala in potentia.
Nezavisna Država Hrvatska je školski primjer četvrte hipoteze. Kontinuitet i karakter države dokazan je obilno u našoj pravnoj, poviestnoj i političkoj književnosti. Osobito je to za fazu 1868 - 1918. Pliverić, u znamenitoj izmjeni misli s Jellinekom stavio izvan svake razprave. Glede razdoblja 1918. - 1941. Kaufmann je, uz većinu europskih pravnika izveo, a Lorković novim razlozima podkriepio, da sa gledišta medjunarodno - pravne znanosti spoj Hrvatske i Srbije predstavlja kategoriju unio aequali iure. (Takav je barem formalno - pravni aspekt. S njim se ne mora podudarati socialna zbilja i politička stvarnost. Iz takvih nesklada i nastaju medjunarodni konflikti).
Nezavisna Država Hrvatska posjeduje sve predpostavke
Ni na ovom stupnju argumentacije, gdje smo dokazali, da hrvatska država u travnju 1941. nije s pravnog gledišta trebala posebnog priznanja, ne ćemo se zaustaviti. Ne ćemo zato, da ne bi ostala ni najmanja sumnja o konkretnom posjedu predpostavaka, koje su nuždne za priznanje. A ni zato, što je dokaz o tome, da je Nezavisna Država Hrvatska te predpostavke posjedovala, najlakši i najzahvalniji dokaz.Priznanje je formalni postupak, kojim se utvrdjuje, da je kandidat - država zaista država u smislu medjunarodnog prava. Koje zahtjeve za to postavljaju medjunarodno pravo, praksa država i kvalificirani učenjaci? Naravno, da u prvom redu moliteljica mora posjedovati bitne sastojke pojma države: zemljište, pučanstvo, vlast. Ti elementi sastavni su dio glavne i temeljne predpostavke, t. zv. efektiviteta. Taj uvjet efikasnosti vlasti, djelotvornosti pravnog poredka, koji se u dugoj evoluciji mjerila za pripadnost medjunarodnoj zajednici izkristalizirao kao jedini bitni, predpostavlja, da nova državna vlast zaista vlada, da stvarno postoji, da je dala red, doniela zakone i izpostavila posluh. Dakle, ne samo proglas nezavisnosti, nego i fakticitet državnog života, unutarnjeg i vanjskog. Vanjski se pak efektivitet odrazuje u prihvatu i sposobnosti primjene obćih norma pozitivnog medjunarodnog prava.
Političkom i pravnom efektivitetu treba dodati kulturni. Ovaj traži od nove države, da prakticira jedan minimum uljudbe, da se drži stanovite razine državnog i medjunarodnog ćudoredja. Moralni i pravni efektivitet bio je u prvim stoljećima medjunarodne zajednice (Respublica Christiana) subsumiran u kriteriju kršćanstva. Danas je obuhvaćen u pojmu europejstva.Tako se dakle sve predpostavke za stjecanje priznanja dadu svesti na jedinstveni pojam efektiviteta, stvarnog i duhovnog.
Nezavisna Država Hrvatska je kroz četiri godine intenzivnog državnog i medjunarodnog života taj efektivitet pokazala u nebrojenim obličjima. Od efikasne vojničke, redarstvene i političke do grozničave zakonodavne, upravne i kulturne djelatnosti, od živahnog diplomatskog saobraćaja 8 poslanstva, konzulati, razna izaslanstva) do bogatih ugovornih medjunarodnih odnosa (preko stotinu medjunarodnih ugovora, medju kojima neki kolektivni veoma značajni, bilo tehnički bilo administrativni, bilo ideoložki), očitovala se aktivnost Nezavisne Države Hrvatske baš u onim emanacijama, koje su eminentna obilježja vrhovničtva, neoborivi dokaz fakticiteta vlasti i efektivnosti države.Nu, osim toga, diplomatska je poviest za efektivitet Nezavisne Države Hrvatske pružila i svoj formalni dokaz. To su uvodno nabrojena priznanja, koja (kako je pokazano) znače svjedočbu nepriepornosti o tome, da država posjeduje sva svojstva djelotvornog člana zajednice suverenih država.
Kad je tomu tako, na čemu onda oni riedki renitentni još temelje uzkratu priznanja? Da li je ta uzkrata još uobće pravno relevantna?Pravno govoreći ničija uzkrata priznanja nema danas utjecaja na već izgradjenu individualnost Nezavisne Države Hrvatske kao člana europske zajednice suverenih država. Vriedi naime pravna presumpcija, izpoviedana od najkritičnijih teoretičara priznanja, da priznanje podieljeno od velesila ili od većine država, uključuje priznanje i ostalih država (Cavalieri). Nezavisna Država Hrvatska, pripadajući europskom krugu medjunarodnog prava, neprieporno je u Europi takav omjer zadobila.
Nedozvoljena intervencija protiv Nezavisne Države Hrvatske
Konačno, u pogledu načelne utemeljenosti uzkrate, istina je, da se medjunarodno pravo ne nalazi još u fazi, koju je propoviedao parižki profesor Lapradelle i u kojoj bi priznanje prestalo biti političko sredstvo, zadržavši isključivo pravni značaj, pa bi u danom slučaju bilo obavezno. Ali je s druge strane istina i to, da neutemeljena uzkrata priznanja graniči s nedozvoljenom intervencijom. Zanimljivo je, da su se i načelo priznanja stvarnih i postojećih vlada i država, kao i načelo intervencije, koja potječu još od Monroe - a, pojavila na istom onom kontinentu, u istoj onoj zemlji, koja ih danas na stvarnu hrvatsku vladu i na obstojeću hrvatsku državu oklieva primieniti.Može biti, da se pasivni način intervencije, koji se sastoji u protupravnom nepriznanju Nezavisne Države Hrvatske, ne čini svakom nepobitan. Ali naličje toga, aktivni stav, koji se očituje u priznavanju i pomaganju tudjinskih zahvata na području Nezavisne Države Hrvatske, svakako je nesumnjivi primjer zabranjenog miešanja u poslove Hrvatske Države. Američki specialist za problem intervencije Pittman B. Potter, proučavajući motive medjunarodne ingerencije, kategorički odbacuje miešanje u političke svrhe. Nema intervencije za primjenu nekih medjunarodno - pravnih načela. Statuti medjunarodnoga družtva, t. j. medjunarodno pravo, nisu takve delegacije nikom podielili. Potter izričito zabacuje kao u pozitivnom pravu nepostojeću mogućnost priznanja i podupiranja pobunjeničke djelatnosti, osobito onda, kad se krije pod plaštem navodnog prava protu - intervencije za sprječavanje predhodne neke intervencije. Ni u Fauchille - ovom izcrpnom nabrajanju nema ni u jednoj točci opravdanja za intervenciju, koju u spomenutom djelatnom obliku protiv Nezavisne Države Hrvatske vrše neke strane sile.

Bobani
19-10-2013, 17:04
DOKTRINA, POSTANAK I PRIZNANJE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE

Piše: prof.dr. Tihomil DREZGA

Slijedeći članak Dr. Tihomila Drezge, sveučilišnog profesora za međunarodno pravo na zagrebačkom Sveučilištu i Pročelnika Pravnog Odjela Ministarstva Vanjskih Poslova Nezavisne Države Hrvatske, prvi put je objavljen u časopisu , broj 163 i 164, u Zagrebu, na Uskrs 1945. godine, kao odgovor onima koji su s pravnog stajališta osporavali legitimitet postanka i postojanja Nezavisne Države Hrvatske. Isti je članak zadržao aktualnost i u novim okolnostima, te je bez ikakvih ispravki objavljen u broju 7 - 8 emigrantske u Buenos Airesu 1953. godine. Članak ponovo izlazi u zborniku izdanom povodom stogodišnjice rođenja Ante Pavelića, 1989. godine u Španjolskoj, te u hrvatskom izdanju istog zbornika 1995. godine. Argumenti današnjih osporavatelja legitimnosti postanka i postojanja Nezavisne Države Hrvatske vrlo su slični argumentima onih koji su tu državu i rušili, te je i odgovor Dr. Tihomila Drezge na te napade aktualan i potreban i danas.
Obstojnost Hrvatske Države nije u neskladu s medjunarodnim pravom, nego bi njezino niekanje značilo povredu tog prava.
Prošle su četiri godine, odkad je uzpostavljena unitarna hrvatska država pod nazivom Nezavisna Država Hrvatska. Stečena je vremenska udaljenost, iz koje se mogu sine ira et studio prosudjivati zamjerke i primjetbe, koje su novom članu europskog družtva stavljene sa stanovite strane. Ima prigovora, koji padaju sami od sebe. Od ostalih mnogi idu u sferu politike. Ovdje će se ogledati i ocieniti samo oni, koji bi trebali pripadati pravnom području.Nu ne samo da se još jednom pokazuje, kolika je granica izmedju prava i politike mjestimice slabo vidljiva i težko odrediva, nego se politički motivi svjestno zaodievaju u pravno ruho (Stimson - ova nauka, Budimpeštanska interpretacija Kellog - ova Pakta); pravne ustanove zlorabe se kao politička sredstva (priznanje, intervencija); pravna načela i vriedeći propisi (legalitet, ratno pravo) tumače se na način s kojim logika, i materijalna i formalna, nemaju ništa zajedničkoga.
Današnja je dužnost razkrinkati takve prerušene i zvučne doktrine; vratiti pravnim institucijama pripadajuće značenje i dohvat; odkriti sofizme u pozivanju na navodne vječne principe.Prije ulazka u stvar sjetiti se je, da je do sada uviek u medjunarodnoj poviesti fenomen osnivanja novih i uzkrisivanja starih država izazvao reakciju i negaciju, prigovore i protustavove. Karakteristični aspekt poviesti postanka država znači u glavnom poviest ražčišćivanja s protivnicima. Nema slučaja u diplomatskoj praksi, da bi novi član medjunarodne zajednice bio od ostalih članova jednodušno primljen (priznat) ili od svih jednako povoljno gledan. Osim manjih država južnoameričkog kontinenta i jugo - iztoka Europe tokom 19. stoljeća prošle su tim križnim putom i države, koje su danas moćne velesile: Sjevero - Američka Unija koncem 18. stoljeća i Sovjetska Unija u razdoblju poslije Prvog Svjetskog Rata.
Diplomatski podatci
Nije stoga toliko uočljivo, da takvoj sudbini nije izbjegla ni Nezavisna Država Hrvatska, koliko je u tom pogledu upadljiva povoljnost njezina položaja. Ti pozitivni podatci su nadasve važni ne samo kao gradivo hrvatske diplomatske poviesti, nego kao i formalni dokaz jednog objektivnog stanja. Stoji zanimljiva činjenica, da pojavljivanju Nezavisne Države Hrvatske, kao najnovijem obliku one države, koja u svom neprekinutom poviesnom kontinuitetu pripada par exellence europskom sustavu država, jer je sudjelovala u izgradnji njegovih temelja i jer ga je vjekovima branila, nije sa strane glavnih europskih država bilo uobće prigovora. Nezavisnu Državu Hrvatsku priznale su bezuvjetno i bezodvlačno eksplicitnim načinom:Magjarska 10. travnja 1941., Njemačka 15. travnja 1941., Italija 15. travnja 1941., Slovačka 15. travnja 1941., Bugarska 21. travnja 1941., Rumunjska 6. svibnja 1941., Španjolska 27. lipnja 1941., Finska 3. srpnja 1941., Danska 10. srpnja 1941.
Zatim s Vatikanom (izmjena posebnih stalnih delegata), s Francuzkom (gospodarski ugovor 10. rujna 1941., generalni konzulat u Zagrebu, recipročne kulturne delegacije u Zagrebu i Parizu), sa Švicarskom (gospodarski ugovor 16. ožujka 1942., generalni konzulat u Zagrebu, stalno trgovačko izaslanstvo u Zurichu, imovinsko - pravni zahtievi), - podržavaju se odnosi, koji u medjunarodnom pravu znače implicitno priznanje, tako zvano priznanje konkludentnim činima. Praksa ga naziva de facto priznanje, što je pogrješno, jer je svako priznanje de jure priznanje. Razlika leži u trajnosti i opozivosti.S azijskim kontinentom postoji odnos priznanja izmedju Nezavisne Države Hrvatske i Japana 7. lipnja 1941., Mandžurije (Manchoukuo) 2. kolovoza 1941., Nacionalne Kine 1. srpnja 1941., Thailanda 27. travnja 1943., Burme 7. kolovoza 1943., Filipina 16. listopada 1943.
U taboru nepriznavatelja nalaze se u glavnom Velika Britanija, Ujedinjene Države Amerike i Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika. Ostali su povučeni njihovim stavom. Što se tiče Sovjetske Unije poznato je, da se njezina koncepcija medjunarodnog prava razlikuje od klasičnog nazora one medjunarodno - pravne zajednice, kojoj pripada i Hrvatska Država. Za medjunarodno pravo sovjetskog uzorka predpostavke, mjerilo i ocjena jedne novoosnovane države ne mora biti ista kao u medjunarodnom pravu europskog tipa. Stoga se njezin stav u pravnom pogledu ne može prosuditi.
Prigovori nepriznavatelja - način postanka države
Ostaje dakle za izpitivanje, kao jedina možebitna relevantna, samo kritika predmnievana ili izrečena u anglo - američkom taboru. U čemu je ona?
U notama, koje su vlade Londona i Washingtona primile u svibnju 1941. i kojima se prosvjeduje proti osnutka Nezavisne Države Hrvatske, kaže se na prvom mjestu, da je taj čin usliedio < protiv volje hrvatskog naroda>. O ovoj bezsmislici nije vriedno trošiti ni jedne rieči. Samo nepozvani odvjetnik, in concreto bio je Srbin, može napisati, da je obstanak hrvatske države u suprotnosti s voljom hrvatskoga naroda.Ozbiljnije izgledaju daljnji argumenti prosvjeda. Prvim se želi izvesti nezakonitost postanka Nezavisne Države Hrvatske, jer da je nasilno stvorena uz pomoć Njemačkog Reicha. U drugom se kaže, da je čin od 10. travnja u neskladu s medjunarodnim načelima, posebno s normama ratnog i okupacionog prava.
Na navod, kojim se stavlja u sumnju legitimnost postanka Nezavisne Države Hrvatske, kojim se dakle načinje problem legaliteta u fazi pojave jednog novog vrhovničtva, odgovor je jednostavan: u svakoj početnici medjunarodnog prava stoji jasno i glasno, da je legitimističko načelo zastarjelo, da se danas ne može iztraživati i ne smije ocjenjivati način rodjenja države. To je pravilo neizpitivanja zakonitosti podrietla države.Ovdje je mjesto citirati rieči, koje je u polemici s Lazarom Markovićem o postanku Države SHS - Srba, Hrvata i Slovenaca - svojedobno (1921.) napisao srbski profesor Slobodan Jovanović, ne radi nekog autoriteta, jer tu dogmu zasvjedočuju najveći njemački, francuzki, anglo - američki pravni pisci, koliko da se zabilježi upravo providnostni stjecaj, neumoljiv povratak pravde, koju nisu spoznali bezpomoćni sastavljači svibanjskih protestnih nota, nego su mislili da mogu zatajiti tezu učitelja i primieniti drugu, kad se radi o Hrvatskoj Državi. Jovanovićev passus glasi:
.Tako se srbski profesor, uočivši svu tragiku neprirodnog i u genezi država osudjenog načina rodjenja Države SHS, pozvao na jedno proceduralno pravilo, kako bi izbjegao materijalnoj razpravi i dokazivanju naslova, kojeg Država SHS nije imala. Hrvatski pravnik mogao bi sada istim oružjem uzvratiti. Nu, to bi bila pretjerana skromnost. Hrvatskoj tezi stoje naime na razpolaganju svi oni naslovi (poviestni, državnopravni, etnički, narodnosni, samoodredjenje, pravni i kulturni efektivitet, pozitivni doprinos zajednici), koje je pravna misao na području opravdanja države izgradila, a od kojih nijedan nije bio primjenjiv na slučaj Države SHS. Uopće, uzporedba Države SHS s Nezavisnom Državom Hrvatskom pokazuje veoma vidljivo i poučno, s jedne strane nepravilan i protupravan, a s druge strane valjan i sa medjunarodnim pravom skladan tip i primjer države.
Jer, iako je istina da država može postati nasilno, medjunarodno pravo se tu ne zaustavlja nego pita dalje, tko je taj, koji može državu oživotvoriti silom te zatim, na čemu država trajno počiva. Prvo je narod, drugo narodna volja. Dakle narod može svoju državu silom ostvariti, ali država ne počiva na tudjoj sili, nego na volji naroda. Tri aspekta: način (sila), subjekt (narod), podloga (narodna volja).Poznato je, da je u evoluciji mjerila za zakonitost konkretne vlasti, stari dinastički princip ustupio tokom 19. stoljeća mjesto novom načelu narodnosti. Ne legitimitet vladara, nego legalitet naroda. Ne probitci dinastije iz doba Svete Alianse, nego dobrobit nacije u eri nacionalnih revolucija.
Ovaj u modernom pravu jedino vriedeći legalitet nije u slučaju Države SHS uobće bio ostvaren. Nije hrvatski narod sudjelovao u stvaranju i vršenju nove vlasti. Jedan od glavnih činbenika vlasti je dakle manjkao. Vlast se temeljila na nečemu, što nije ona prava tekovina, kojom se medjunarodno pravo diči, nego na narodu tudjoj političkoj kombinaciji. Legitimirani subjekt je mimoidjen.U travnju 1941. sve je drugčije. Legalitet ovlaštenog subjekta je uzpostavljen. Pravi, autentični legalitet hrvatskog naroda naprama dotadašnjoj nezakonitosti jugoslavenskog naslova.
Zakonitost obstanka države
Što se tiče nadalje causae efficientis, na kojoj leži narodni legalitet i trajna vriednost države, i koja in ultima linea, ne formalno nego metaformalno, daje začetak, rodjenje i život državi, to se ima tražiti u političkoj sviesti, državnoj misli i državotvornoj volji naroda. Prema tome, ako je istina, da država nastaje činjeničnim putom, nekim metajuridičkim nastupom u život, u čemu se odrazuje poviestno - socialni lik države, istina je isto tako, da je narav države dvostrana, višestrana, te ako se dogodi da se činjenice nadju u sukobu s bitnim aspektom državne naravi, na primjer s pravnim, onda država iako se pojavila, ne će u pravnoj zajednici, kakva je europska zajednica država, moći obstojati. Ona je prolazna pojava, materijalno - pravno neobstojeća.
Što je pak taj materialni postulat, iskonski prauvjet i neobhodni pravni temelj države? To je volja odnosne političke skupine, kažu državoslovci i internacionalisti.
< Država pravno počiva na svojoj vlastitoj volji. Nju ne može pravno stvoriti nikada druga država, pa kakav god bio udio druge ili drugih država u poviestnom procesu tog stvaranja> (Jelinek).

(Erich).

(Cavalieri).

Bilfinger).
Od Hegela do Stahla, od Jelineka do Verdrossa, provlači se temeljni aksiom, da država, taj tajanstveni i zamršeni organizam, ima svoju neobhodnu podlogu, da ona bez obzira na način oživotvorbe, nije samovoljni i umjetni proizvod, nego odraz nečeg nuždnog i objektivnog. Ona je konkretizacija nacionalnog duha, prodor probudjene misli etničke zajednice, ostvarenje narodne volje.
U tom smislu mogao je Poglavnik, na sjednici Hrvatskog Državnog Sabora od 28. veljače 1942. opravdano reći, da je: . Ustaški pokret imao je dakle pridonieti, da hrvatska država dobije onaj neobhodni princip valjanosti, onaj bitni stvaralački prauvjet, koji se sastoji u tome, da volja hrvatskog naroda dodje do izražaja. Ustaški pokret je tu zadaću i izvršio. Njegova uloga u ostvarivanju Nezavisne Države Hrvatske mogla bi se sažeto ovako prikazati: osnutkom ustaškog pokreta nedvojbeno je i neprieporno zasvjedočena zbiljska, skrajnja i nezatomljiva volja hrvatskog naroda za posjedom hrvatske države u unitarnom obliku. U ustavu ustaškog pokreta i u njegovim načelima oblikovana je i izrečena ta volja. Radom i politikom ustaškog pokreta bila je ta volja provadjana, a pobjedom ustaške borbe i postignućem tražene države ona je djelotvorno ostvarena i konačno izpunjena.
Na nazočnosti ove bitne komponente, na imanentnosti narodne volje, najbolje se očituje sva prednost slučaja Nezavisne Države Hrvatske nad slučajem Države SHS. Sad postaje nadasve jasno, zašto je u poviest ušla uzrečica, da je Jugoslavija umjetna tvorevina. Ona je onaj neprirodni produkt, lutka, homunculus, kojemu manjka sklad izmedju oblika i sadržaja. Država SHS predstavlja se medjunarodnom družtvu kao unija Hrvata i Srba (u svom glavnom dielu). To je ona formalno i optički bila. Trebalo bi dakle očekivati, da su konstituirajući narodi imali i izrazili volju za osnivanjem baš takvog tipa države. Da li je srbski narod imao takovu volju, nije za hrvatsko gledište relevantno. Nu da je hrvatski narod nije imao, činjenica je, koja se kroz 23 godine svakog dana jasno očitovala. Hrvatski narod je trajno neprekidno i uporno izticao baš suprotnu volju za razkidom takvog državnog saveza, volju za posjedom posebne hrvatske države.Tako je Državi SHS, koja se godine 1929. prozvala Jugoslavijom, ab initio manjkao glavni uvjet životnosti, volja glavnog njezinog člana. Da je uzprkos tome njezinim tvorcima uspjelo prokriumčariti takav lik bez duše u medjunarodnu zajednicu i tamo steći formalnu pristupnicu, dokazom je, da se i u životu država može dogoditi ono, što i u životu posebnika, naime, da se mrtvorodjenče podmetne kao živo i da do odkrića prevare uživa svojstvo pravne osobe.
Nu ako pravni poredak može zabludom podieliti svojstvo pravnog subjekta, život se može steći i zadržati jedino iz vlastitih snaga. Tako i država svoje životne korjene vuče iz volje naroda. Tu volju ne može nadomjestiti tudja volja. S ovom istinom i Jellinekovim riečima, da državu pravno stvoriti ne može nikad druga država, uzporedjena izjava Pašića (u Radikalskom Klubu, veljače godine 1923.): < ovu je državu, ovakva kakva je, stvorila volja zapadnih velikih sila... t. zv. narodna vieća i Skupštine nisu za stvaranje ove države, imale nikakvog značenja>, znači najpravomoćniju osudu, koja je ikad nad Državom SHS izrečena.
Tako, eto, izgleda Jugoslavije naprama zakonitosti Nezavisne Države Hrvatske.
Rat i rodjenje države
Drugi temeljni prigovor, koji je stavljen Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, jesu ratne okolnosti postanka, tvrdnja, da se za vrieme rata ne mogu osnivati države, da ratno pravo zabranjuje mienjanje vrhovničtva.
I ovdje se može unapried reći . I ovdje će analiza prigovora donieti posljedke porazne za prigovaratelje.Tri pitanja treba lučiti: radi li se o okupatoru ili o drugoj pravnoj osobi? Zar zaista u ratu ne mogu nastati države? Je li za Nezavisnu Državu Hrvatsku bio odlučan tudji rat ili njezina nacionalna revolucija?
Protivnički prigovor brka dva pravna stanja, istovjetuje dva razna subjekta. Ne poriče se, da prema vriedećem pravu vojnički pobiednik ne može povećavati svoju državu na račun pobiedjene države. Zaposjednuto područje, etnički i poviestno tudje područje, ne može biti predmetom inkorporacije. Ali ovdje se ne radi niti o zaposjednutom tudjem području, niti okupatoru. Područje je hrvatsko, područje je ne samo nezaposjednuto, nego od 15. travnja 1941. medjunarodno - pravno neosporno podvrgnuto vrhovničtvu Nezavisne Države Hrvatske. Pravni subjekt, koji se koristio izmjenom vrhovničtva nad tim područjem, nije Njemački Reich, nego Nezavisna Država Hrvatska.U tom pogledu pak ne postoji nikakvo ni pozitivno ni doktrinarno pravilo ratnog ili obćeg medjunarodnog prava, po kojemu za vrieme rata narodi ne bi mogli izstupati iz neželjenih državnih zajednica. Poviest naprotiv pokazuje, da je rat par excellence glavni način nastajanja država, a svakako jedini za ostvarivanje nacionalnih država. Ove su skoro sve prodrle u ratu ili povodom rata, koji je vodilo više zaraćenih stranaka, od kojih su neke podupirale oslobodilačke aspiracije dotičnih naroda. (Sjevero - američke kolonije, pokrajine Južne Amerike, Grčka, Italija, tolike balkanske zemlje). Ovakvi precedensi ne samo da nisu neprikladni, nego su precedensi u pravnom smislu, može se reći de lege lata. Medjunarodno pravo (barem u fazi prije Drugog Svjetskog Rata) vidi u konačnom i obćenitom oživotvorenju izključivih i čistih nacionalnih država zadnji i idealni cilj razvoja medjunarodne zajednice.
Spomenuti precedensi ostaju u sjećanju naroda kao naslov slave i ponosa i za štićenika i za štitnika, od njih nastaje herojska poviest, sjajna tradicija, legende i junačtva. Ako je sve to toliko boguugodno i dično za ostale narode, zašto ne bi bilo i za hrvatski narod? Zašto drugčijim mjerilom mjeriti, kad se radi o hrvatskoj državi?
Neprimjenjivost Stimson-ove nauke na Nezavisnu Državu Hrvatsku
Na to pitanje prigovaratelji odvraćaju: u ovom ratu to više ne vriedi. U ovom ratu ne može se mienjati medjunarodni status; promjene, koje neprijateljski tabor izvrši, ne mogu se priznati. Nu tko je postavio takvo pravilo; je li ono obavezno i je li od samih prigovaratelja poštivano?To navodno pravilo poznato je pod imenom Stimson - ove doktrine. U siečnju godine 1932. uputio je sjevero - američki državni tajnik za vanjske poslove Stimson, japanskoj i kinezkoj vladi note, u kojima izjavljuje, da vlada Sjedinjenih Država Amerike ne će priznati nikakvo stanje, ugovor ili sporazum, koji budu postignuti postupkom protiv Kellogg - ovu paktu. Analognu rezoluciju doniela je skupština Družtva Naroda u ožujku iste godine.
Jednodušno je mišljenje nauke, da Stimson - ova norma ne spada u kogentno medjunarodno pravo. A nadovezujući zaključak Družtva Naroda nije nešto novo, on je obećanje i opetovanje nečega, što je već postojalo. Po njemu naime, zanimane države mogu (ali ne moraju, jer bi se to kosilo s načelom suvereniteta) ne priznati položaje i ugovore, koji su im na štetu. A to su mogle i prije!Što se tiče same djelotvornosti Stimson - ovih načela u praksi izmedju 1932. i 1939. te za vrieme Drugog Svjetskog Rata, ona su bila tada nemoćna i neprimienjena 8 slučaj Abesinije), a sad ih gaze baš učestnici bloka iz kojega potekoše (Velika Britanija u Sredozemlju i Iztoku, Sovjeti u Europi).
Konačno je upućenima već davno bilo jasno, da pitanje, tko je povriedio Kellogg - ov Pakt i kad će se primieniti Stimson - ova misao, idu u sferu čiste politike i ratne promičbe. Jer uza sve frazeološko osudjivanje rata i odricanje od rata, Englezka i Francuzka su još za vrieme sklapanja ugovora pridržale pravo na vodjenje rata za svoje probitke, kolonije i saveznike. Druga, u današnjoj strukturi medjunarodnog družtva težko ukloniva smetnja, jest problem obranbenog rata. Stara je (a i neizbježiva) norma, da je takav rat bez ograničenja dozvoljen. Nu svi podpisnici Kellogg - Briand - ova Pakta naglasili su i ostali kod neizkorjenjive zablude (začete i posvećene još u Srednjem Vieku jednom čudnom deformacijom Augustin - ove misli), da ocjena o tome, kada rat ima defenzivan značaj, pripada diskreciono samoj dotičnoj državi.
Još se može dodati, da i bez svega toga, ne bi Kellogg - ov Pakt imao veliko značenje. U njemu, naime, nisu za slučaj povrede predvidjene nikakve sankcije. Dopunitbeno tumačenje, kojim je godine 1934. u Budimpešti Internacional Law Association pokušala tu prazninu ukloniti, ne dolazi uobće u obzir kao obvezan propis.
Iz svega ovoga sliedi, da je teza, koju protivnici temelje na Stimson - ovim i analognim argumentima, već u obćenitoj interpretaciji neodrživa. Nu sve, kad bi i ona bila sastavni dio pozitivnog medjunarodnog prava, ne bi se na slučaj Nezavisne Države Hrvatske mogla primieniti. Jer Nezavisna Država Hrvatska nije i ne može po hipotezi biti posljedak nekog postupka protivnog Kellogg - ovu Paktu ili Paktu Družtva Naroda. Treba strogo lučiti poviestnu prigodu, izvanjski okvir, u kojemu se jedna država javlja, od dubokih istinskih uzroka njezina bića. Ovi potonji su već utvrđeni, onaj prvi je europski ili svjetski rat. Zato je jedino točno reći, da je doduše Nezavisna Država Hrvatska nastala u okolnostima jednog rata, da je taj rat za to izkorišten, ali ona je i de facto i de jure plod vjekovne borbe hrvatskog naroda. Nezavisna Država Hrvatska ne rezultira dakle iz povrede Kellogg - ova ili kojeg drugog pakta, nego je onaj nuždni završni čin narodne revolucije, ona je spontani izvorni proizvod konačne faze hrvatskog nacionalnog ustanka, konac vjekovnog rada , kako je rekao Poglavnik u prošlogodišnjoj Poslanici od 10. travnja.
Na ovakav slučaj se Stimson - ova doktrina očito ni po duhu ni po slovu ne može primieniti. Ovog su mišljenja i njezini najgorljiviji pristaše. Tako je Sir John Fischer Williams, koji je inače u tu novu t. zv. nauku ne - priznavanja polagao najveće nade, smatrajući ju epohalnom i predvidjajući joj budućnost sjajniju od Monroe - ve, napisao još godine 1933. rieči, koje su najbolja apologija pravilnosti i zakonitosti postanka Nezavisne Države Hrvatske. On kaže doslovce:Stoga, ako nova država svoje podrietlo vuče iz spontanog ustanka svoga pučanstva, njezino rodjenje nije proizišlo iz kršenja pakta, te se nova nauka ne će primieniti>.
Što znači priznanje države?
Stojeći na ovom odlučnom uporištu može se pristupiti daljnjem razvijanju problematike u obliku sliedećeg pitanja: ako se Stimson - ova koncepcija u objektivnoj interpretaciji ne može primieniti na slučaj Nezavisne Države Hrvatske, na čemu onda oni još riedki renitentni mogu temeljiti uzkratu priznanja. Zar na klasičnoj nauci o priznanju?Moramo pogledati redom što znači priznanje za novu državu i je li ono pravno potrebno u svakoj varianti; kojoj varianti pripada postanak Nezavisne Države Hrvatske; koje su predpostavke za stjecanje priznanja.
Uzporedo s revizijom poviestnog i genetičkog problema medjunarodnog prava izvršena je u znanosti i revizija o pravnoj naravi instituta priznanja. Vladajuća nauka zabacila je onaj nazor, po kojem bi medjunarodno - pravna zajednica počivala na slobodnom ugovoru država članica. Družtvo država naprotiv je nuždno društvo, vezano dubokim organskim i dalekim predajnim vezama, pokoravajući se neminovnim zakonima kao svaki živi organizam. Dosljedno, ne može postupak i čin priznanja imati atributivnu, stvaralačku funkciju. Priznanje samo registrira, konstatira. Netočna je teza konstitutivne škole, da tek priznanje daje novoj državi medjunarodno - pravnu osobnost, nego je država subjekt medjunarodnog prava od onog časa, kada je stekla podpuni učin (Tatbestand),kad je združila sve elemente činjeničkog stanja, koje daje državu. Kad je tomu tako, čemu onda priznanje? Stručnjaci na ovo pitanje odvraćaju, da priznanje, iako ne nosi bitnog pravotvornog učinka, imade primarnu praktičnu važnost. Ono je svjedočba, kojom se izvan sumnje i spora stavlja, da su ostvareni svi uvjeti medjunarodno - pravnog učina (Verdross).
Kad je potrebno priznanje?
Iz toga jasno sliedi, da je pravna neobhodnost priznanja još manje ondje, gdje je dokaz presumpcije ili notornosti olakšan ili nepotreban. Ima slučajeva, kad priznanje ni kao puka formalnost nije nuždno. Mogli bismo problem svesti na ove četiri varijante:
1. Osniva se država, koja prije kao država nikad nije obstojala, i to na odsjeku, koji ne spada u prvotno područje medjunarodno - pravne zajednice. Takvoj je državi priznanje neobhodno, jer ona nije automatski postala članom zajednice družtva.

2. Osniva se država, koja u prošlosti nikad nije bila država, ali na starom području medjunarodnog prava. Ona je eo ipso subjekt medjunarodnog prava, nu priznanje joj je potrebno, da to svojstvo neprieporno zasvjedoči.

3. Obnavlja se država, koja je nekad bila samostalna. Ona je još u povoljnijem položaju. Priznanje, koje će joj se jedva moći uzkratiti, značiti će samo potvrdu članstva s odredjenim, možda sad nešto promienjenim sastavnim elementima.

4. Uzpostavlja ser prvotni, unitarni (inokosni) oblik jedne države, čiji kontinuitet kao države nije nikad bio prekinut. Ona je do sada živjela u raznim inačicama državnih unija. U ovakvom slučaju posebno priznanje nije uobće potrebno: dovoljna je notifikacija o razvrgnuću zajednice (Fenwick, Holtzendorf). To zato, jer takva država u času razrješenja unije, t. j. u času vraćanja jednočlanom (unimembris) obliku, stječe in actu onu medjunarodno - pravnu osobnost, koju je do tada posjedovala in potentia.
Nezavisna Država Hrvatska je školski primjer četvrte hipoteze. Kontinuitet i karakter države dokazan je obilno u našoj pravnoj, poviestnoj i političkoj književnosti. Osobito je to za fazu 1868 - 1918. Pliverić, u znamenitoj izmjeni misli s Jellinekom stavio izvan svake razprave. Glede razdoblja 1918. - 1941. Kaufmann je, uz većinu europskih pravnika izveo, a Lorković novim razlozima podkriepio, da sa gledišta medjunarodno - pravne znanosti spoj Hrvatske i Srbije predstavlja kategoriju unio aequali iure. (Takav je barem formalno - pravni aspekt. S njim se ne mora podudarati socialna zbilja i politička stvarnost. Iz takvih nesklada i nastaju medjunarodni konflikti).
Nezavisna Država Hrvatska posjeduje sve predpostavke
Ni na ovom stupnju argumentacije, gdje smo dokazali, da hrvatska država u travnju 1941. nije s pravnog gledišta trebala posebnog priznanja, ne ćemo se zaustaviti. Ne ćemo zato, da ne bi ostala ni najmanja sumnja o konkretnom posjedu predpostavaka, koje su nuždne za priznanje. A ni zato, što je dokaz o tome, da je Nezavisna Država Hrvatska te predpostavke posjedovala, najlakši i najzahvalniji dokaz.Priznanje je formalni postupak, kojim se utvrdjuje, da je kandidat - država zaista država u smislu medjunarodnog prava. Koje zahtjeve za to postavljaju medjunarodno pravo, praksa država i kvalificirani učenjaci? Naravno, da u prvom redu moliteljica mora posjedovati bitne sastojke pojma države: zemljište, pučanstvo, vlast. Ti elementi sastavni su dio glavne i temeljne predpostavke, t. zv. efektiviteta. Taj uvjet efikasnosti vlasti, djelotvornosti pravnog poredka, koji se u dugoj evoluciji mjerila za pripadnost medjunarodnoj zajednici izkristalizirao kao jedini bitni, predpostavlja, da nova državna vlast zaista vlada, da stvarno postoji, da je dala red, doniela zakone i izpostavila posluh. Dakle, ne samo proglas nezavisnosti, nego i fakticitet državnog života, unutarnjeg i vanjskog. Vanjski se pak efektivitet odrazuje u prihvatu i sposobnosti primjene obćih norma pozitivnog medjunarodnog prava.
Političkom i pravnom efektivitetu treba dodati kulturni. Ovaj traži od nove države, da prakticira jedan minimum uljudbe, da se drži stanovite razine državnog i medjunarodnog ćudoredja. Moralni i pravni efektivitet bio je u prvim stoljećima medjunarodne zajednice (Respublica Christiana) subsumiran u kriteriju kršćanstva. Danas je obuhvaćen u pojmu europejstva.Tako se dakle sve predpostavke za stjecanje priznanja dadu svesti na jedinstveni pojam efektiviteta, stvarnog i duhovnog.
Nezavisna Država Hrvatska je kroz četiri godine intenzivnog državnog i medjunarodnog života taj efektivitet pokazala u nebrojenim obličjima. Od efikasne vojničke, redarstvene i političke do grozničave zakonodavne, upravne i kulturne djelatnosti, od živahnog diplomatskog saobraćaja 8 poslanstva, konzulati, razna izaslanstva) do bogatih ugovornih medjunarodnih odnosa (preko stotinu medjunarodnih ugovora, medju kojima neki kolektivni veoma značajni, bilo tehnički bilo administrativni, bilo ideoložki), očitovala se aktivnost Nezavisne Države Hrvatske baš u onim emanacijama, koje su eminentna obilježja vrhovničtva, neoborivi dokaz fakticiteta vlasti i efektivnosti države.Nu, osim toga, diplomatska je poviest za efektivitet Nezavisne Države Hrvatske pružila i svoj formalni dokaz. To su uvodno nabrojena priznanja, koja (kako je pokazano) znače svjedočbu nepriepornosti o tome, da država posjeduje sva svojstva djelotvornog člana zajednice suverenih država.
Kad je tomu tako, na čemu onda oni riedki renitentni još temelje uzkratu priznanja? Da li je ta uzkrata još uobće pravno relevantna?Pravno govoreći ničija uzkrata priznanja nema danas utjecaja na već izgradjenu individualnost Nezavisne Države Hrvatske kao člana europske zajednice suverenih država. Vriedi naime pravna presumpcija, izpoviedana od najkritičnijih teoretičara priznanja, da priznanje podieljeno od velesila ili od većine država, uključuje priznanje i ostalih država (Cavalieri). Nezavisna Država Hrvatska, pripadajući europskom krugu medjunarodnog prava, neprieporno je u Europi takav omjer zadobila.
Nedozvoljena intervencija protiv Nezavisne Države Hrvatske
Konačno, u pogledu načelne utemeljenosti uzkrate, istina je, da se medjunarodno pravo ne nalazi još u fazi, koju je propoviedao parižki profesor Lapradelle i u kojoj bi priznanje prestalo biti političko sredstvo, zadržavši isključivo pravni značaj, pa bi u danom slučaju bilo obavezno. Ali je s druge strane istina i to, da neutemeljena uzkrata priznanja graniči s nedozvoljenom intervencijom. Zanimljivo je, da su se i načelo priznanja stvarnih i postojećih vlada i država, kao i načelo intervencije, koja potječu još od Monroe - a, pojavila na istom onom kontinentu, u istoj onoj zemlji, koja ih danas na stvarnu hrvatsku vladu i na obstojeću hrvatsku državu oklieva primieniti.Može biti, da se pasivni način intervencije, koji se sastoji u protupravnom nepriznanju Nezavisne Države Hrvatske, ne čini svakom nepobitan. Ali naličje toga, aktivni stav, koji se očituje u priznavanju i pomaganju tudjinskih zahvata na području Nezavisne Države Hrvatske, svakako je nesumnjivi primjer zabranjenog miešanja u poslove Hrvatske Države. Američki specialist za problem intervencije Pittman B. Potter, proučavajući motive medjunarodne ingerencije, kategorički odbacuje miešanje u političke svrhe. Nema intervencije za primjenu nekih medjunarodno - pravnih načela. Statuti medjunarodnoga družtva, t. j. medjunarodno pravo, nisu takve delegacije nikom podielili. Potter izričito zabacuje kao u pozitivnom pravu nepostojeću mogućnost priznanja i podupiranja pobunjeničke djelatnosti, osobito onda, kad se krije pod plaštem navodnog prava protu - intervencije za sprječavanje predhodne neke intervencije. Ni u Fauchille - ovom izcrpnom nabrajanju nema ni u jednoj točci opravdanja za intervenciju, koju u spomenutom djelatnom obliku protiv Nezavisne Države Hrvatske vrše neke strane sile.

Bobani
19-10-2013, 19:55
SPORAZUM PAVELIĆ-STOJADINOVIĆ

3/02/12

Bog! Mrginjdžija,

Evo me opet. Kako ćeš i vidjeti odakle je ovo. Iz Wikipedije. Mnogo se je reklo o ovim Poglavnik-Stojadinović sporazumu. Osobno sam pročitao mnogo različitih stvari i komentara. Spreman sam povjerovati najviše što je o tome pisao general Drinjanin u pismima svojim suradnicima u to vrijeme. Koliko je meni poznato, upravo poradi tog sporazuma general se je sukobio sa Poglavnikom do te mjere da mu je on osobno povratio sva vojnička odlikovanja...Kada o tome govore i pišu članovi HOP-a i Domobranci, onda je stvar sasvim drugačija. Oni, naime, tvrde da je generala Drinjanina Poglavnik isključio iz ustaških redova i HOP-a, što ne odgovara istini.

Ako dragi Bog dadne i to će doći na svijetlo dana u punoj svojoj formi i istini. Svakako treba imati zemljovidnu kartu Hrvatske pri ruci kada se ovo gleda i tek onda uspoređivati sa ovim takozvanim sporazumom. Inčije dolazi do zabune, te iz te ili tih zabuna dolazi do nesporazumjevanja. Svakako i takova Hrvatska bi bila veća od današnje Hrvatske, tj. RH.

Pozdrav. Bog! Mile Boban.



Sporazum Pavelić-Stojadinović

Sporazum Pavelić-Stojadinović je bio dogovor između bivšeg poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, Ante Pavelića, i sveučilišnogprofesora i političara iz Kraljevine Jugoslavije, doktora Milana Stojadinovića.
Potpisan je krajem 1954. godine u Buenos Airesu, Argentina.
Odredbe sporazuma | Reakcije na sporazum |Literatura | Izvori
Sporazum je predviđao razbijanje Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ) i njen raspad na tri neovisne države: Sloveniju,Hrvatsku i Srbiju.
Pavelić i Stojadinović su u hrvatskom i srpskomemigrantskom tisku branili ovaj antikomunističkisavez (obje emigracije nisu priznavale legalnost Titovog režima u Jugoslaviji) kao novi srpskohrvatski sporazum koji bi zamijeniozastarjeli iz 1939., koji su potpisali Vladko Maček i Dragiša Cvetković.
Granice
Kao granica između Slovenije i Hrvatske uzeta je već postojeća u FNRJ, jer se sporazum ticao srpskohrvatskih odnosa i nije se bavioslovenskim pitanjem.
Sporazumna granica Srbije i Hrvatske od sjevera prema jugu između Hrvatske i Srbije bila bi sljedeća:
Granica je trebala pratiti već postojeću izmeđuSR Hrvatske i SR Srbije (SAP Vojvodine) do rijeke Save i granice sa SR Bosnom i Hercegovinom. Zatim je granica trebala pratiti rijeku Savu od njezinoga ušća i rijeke Bosne. Potom je granica trebala ići rijekom Bosnom, a zatim u produžetku linije njenog donjeg toka planinskim vrhovima do početka donjeg toka rijeke Neretve, i potom tim tokom do Jadranskog mora. Na ovaj bi način Bosanska Krajina pripala Hrvatskoj, dok bi najveći dio središnjesa istočnom Bosnom, istočna Hercegovina i južna Dalmacija pripala Srbiji (uključujućiSarajevo i Dubrovnik).
Sporazum je predviđao mirno preseljenje (uz razmjenu imovine) svih Srba koji bi se zatekli u okvirima Hrvatske, te svih Hrvata (u današnjem smislu) Bošnjaka koji bi se zatekli u okvirima Srbije (svi govornici tada službenogsrpskohrvatskog jezika islamske vjeroispovijesti uzeti su kao Hrvati; ovo znači da bi i slavenskimuslimani današnje Srbije i Crne Gore bili razmjenjeni za Srbe na osnovu sporazuma).
Makedonija nije spominjana, ali se može pretpostaviti da ju je Stojadinović zamišljao u okvirima Srbije.

Bobani
20-10-2013, 20:29
DESETI TRAVNJA I CRNA LEGIJA‏

Mnogo se je pisalo o Juri Francetiću i Rafajelu Ranku Boban, a još mnogo toga se nije reklo niti napisalo. Da bi se moglo malo bolje razumijeti zašto su se ova dva hrvatska velikana vojničke sposobnosti borili, donosim kratki pregled značenja, kako Desetog Travnja tako i Crne Legije. Otporaš.

Nadodajem nešto malo da se nezaboravi zašto se je borila Crna Legija i hrvatska vojska pod zapovijedništvom ove gori dvojice znamenitih hrvatskih vojskovodja.

10. Travanj - Dan hrvatske državnosti

10. Travanj, dan državnosti Nezavisne Države Hrvatske je najveći blagdan svih Hrvata. To nije običan datum, već simbol hrvatske državotvorne borbe i hrvatske samostalnosti. On predstavlja mukotrpnu borbu hrvatskih revolucionara kroz čitavu povijest, a ne samo u 20. stoljeću, on predstavlja uskrsnuće nezavisne hrvatske države nakon davne 1463. godine.

Na taj dan, 1941. godine, ostvarila se najveća želja našeg Poglavnika doktora Ante Pavelića i svih njegovih suboraca i sunarodnjaka. Hrvatski narod ga je dočekao sa nevjerojatnim oduševljenjem i srećom. Činjenica je da tog dana ne bi bilo bez svesrdne pomoći naših europskih saveznika i njihovog razumijevanja potrebe hrvatskoga naroda za nezavisnom državom. Domaći izdajnici, komunisti, se nisu mogli pomiriti sa postojanjem nezavisne hrvatske države i već su na taj dan odlučili da će "nastaviti borbu protiv njemačkih okupatora". Naš Poglavnik je shvatio da borba za nezavisnost Hrvatske ipak nije gotova i da će hrvatski narod morati započeti borbu za očuvanje netom dobivene samostalnosti. Odmah se uključio u međunarodnu borbu protiv komunizma, crvene zvijeri, jer je upravo komunizam bio najveća prijetnja opstanku hrvatske države i hrvatskoga naroda. Hrvatska država je u trenutku uskrsnuća bila veoma krhka i nije bila sposobna sama se obraniti od bilo koga i zato su naši dotadašnji saveznici Talijani iskoristili priliku da nam otmu dio zemalja na koje imamo povijesno i etničko pravo. Donijeli su prijedlog o talijanskoj aneksiji hrvatskih područja na liniji Karlovac - Mostar - Dubrovnik, talijanskom vrhovništvu nad hrvatskom vojskom te personalnoj uniji Hrvatske i Italije. Nažalost, Poglavnik nije bio u položaju da odbije izdajničke talijanske zahtjeve, a i nije mogao dobiti pomoć od Nijemaca, koji su u srcima bili uz Hrvate, ali nisu se mogli ni željeli umiješati u poslove između Hrvatske i Italije jer nisu željeli riskirati prestanak saveza sa Italijom koja je u ono vrijeme ipak bila snažna vojna sila. I sam Adolf Hitler je izjavio kako ne podržava ponašanje Talijana prema Hrvatima, jer je osjećao duboko poštovanje prema našem narodu. Ipak, Poglavnik je pod prijetnjom da će odstupiti od svog položaja jer ne želi biti izdajnik, te da će čitavi hrvatski narod dići ustanak protiv Talijana uspio odbaciti većinu talijanskih zahtjeva i sveo je talijanske teritorijalne zahtjeve samo na malo više od područja koja je Jugoslavija prodala Italiji 1922. godine. Taj događaj je još više uzdrmao mladu hrvatsku državu, ali hrvatski narod je ipak ostao uz Poglavnika, jer su svi znali da se drukčije nije moglo i bili su mu zahvalni za to što je očuvao nezavisnost Hrvatske i ogroman dio njenih teritorija. Borbe protiv odmetnika i pobunjenih Srba su postajale sve teže, jer ih je svakim danom bilo sve više. Nakon kapitulacije Italije 1943. godine, Hrvatska je po prvi put u povijesti obuhvaćala sva svoja povijesna područja, hrvatski stijeg se vijorio u Splitu i ostalim gradovima na Jadranu, Hrvati su napokon dobili državu kakvu su oduvijek sanjali. No, položaj Sila Osovine je postajao sve gori, rat na dvije fronte i gubici na istočnoj fronti su otežali obranu Europe od najezda sa istoka i zapada. Sudbina 3. Reicha je zapečatila sudbinu Nezavisne Države Hrvatske, ali Hrvatska se zadnja u čitavoj Europi nastavila braniti od neprijatelja, Hrvatska je bila posljednja država u Europi koja je ostala vjerna svojim saveznicima i fašističkom poretku u Europi i Svijetu. No, Poglavnik je shvatio da se čak ni Hrvati ne mogu boriti protiv čitavoga svijeta i donio je odluku da se cijela hrvatska vojska i hrvatski narod treba povući na zapad i zatražiti zapadne saveznike zaštitu protiv komunističkih hordi koje su harale Hrvatskom. Naravno, oholi Saveznici su odbili njegove molbe i hrvatski narod se našao u rukama izdajničkih zločinaca, koji su istog trena počinili neljudski masakr nad njime, te natjerali ogroman broj ljudi na bijeg u inozemstvo. Poglavnika je to strašno pogodilo, jer nije mogao vjerovati da su "razvijene i kulturne zapadne države" dopustile tako nešto. Uspio je dogovoriti masovno iseljavanje Hrvata u južnu Ameriku, s ciljem njihovog spašavanja. Narod je i dalje stajao uz njega, a kad se i on zaputio u južnu Ameriku, dočekan je kao njihov jedini i neumrli vođa, a ne kao izdajnik, kako naši neprijatelji danas tvrde. 10. Travanj je i dalje ostao najveći hrvatski blagdan, slavio se svake godine, bez obzira na to što hrvatska država više nije postojala. Poglavnik je i dalje stajao na čelu svoga naroda, a narod je svim srcem stajao uz njega. Tijekom proslave 10. Travnja 1957. godine, na Poglavnika je počinjen atentat od strane istih onih izdajnika, koji su shvaćali da je on i dalje duhovni vođa hrvatskoga naroda i koji su željeli uništiti moral Hrvata tim kriminalnim činom. Ipak, Poglavnik ga je preživio i Hrvati su se danonoćno molili za njegov oporavak, a proslave 10. Travnja nisu prestale, nego su bile još veće i raskošnije, kako bi se dokazalo komunistima da su srca Hrvata i dalje uz njihovoga Poglavnika i kako ih ništa ne može pokolebati. Nažalost, Poglavnik je 1959. godine u Španjolskoj umro od posljedica atentata. Hrvati su duboko žalili zbog toga, ali svejedno se nisu predali. Poglavnikovi sljedbenici su 1972. godine pokušali organizirati ustanak u srcu Hrvatske, u srednjoj Bosni. 19 Hrvata je izazvalo strah u čitavoj jugoslavenskoj vojsci i neizmjernu sreću među Hrvatima u Domovini i iseljeništvu. Cijela jugoslavenska vojska se digla na noge kako bi ugušila ustanak. U neposrednom gušenju ustanka je sudjelovalo 30 000 jugoslavenskih vojnika. Nakon toga, prkos Hrvata je postajao sve veći, dok se 1991. godine napokon nisu odlučili na sveopći ustanak, proglašenje nezavisnosti i borbu svim sredstvima protiv Jugoslavije. Nažalost, vodstvo netom uspostavljene Republike Hrvatske nije slijedilo Poglavnikove ideale, njegovi sljedbenici su se okupili u Hrvatsku Stranku Prava. Nažalost, ona nije mogla pobijediti na "demokratskim" izborima zbog izbornih prijevara koje je provodio HDZ. Proslave 10. Travnja su zabranjene, no ipak su se održavale, unatoč prijetnjama "hrvatske" Vlade i policije. Stvorene su i "Hrvatske Oružane Snage", vojska koja je bila vjerna Poglavnikovim idealima i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, no, uskoro su rasformirane jer su domaći izdajnici počinili atentat na Blaža Kraljevića i ostale vodeće HOS-ovce. Ipak, velik broj Hrvata je i dalje ostao vjeran Poglavniku, i dalje se slavio 10. Travanj, i dalje se vodila borba za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Krajem rata, 1995. godine, povijesne hrvatske zemlje su i službeno ostale podijeljene na 3 republike; Republiku Hrvatsku, Rebubliku BiH (+RS) i Republiku Jugoslaviju (Srbiju i Crnu Goru). Nakon toga, sve je više Hrvata prestajalo vjerovati u Nezavisnu Državu Hrvatsku, mnogi su se pomirili s time da imamo Republiku Hrvatsku i da nam ne treba ništa više. No, još uvijek ima pravih hrvatskih nacionalista koji nikada nisu i nikada neće prestati biti vjerni Poglavnikovim idejama i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. 10. Travanj se i dalje slavi diljem Hrvatske, iako u tajnosti, a Hrvati u iseljeništvu ga i dalje mogu nesmetano slaviti, bez ikakvih zabrana. Danas aktualna hrvatska vlast i ostali domaći izdajnici pljuju po Poglavniku, NDH i 10. Travnju, Poglavnika nazivaju zločincem, NDH nazivaju zločinačkom tvorevinom, a 10. Travanj zločinačkim datumom, sve naše saveznike prozivaju zločincima, zabranjuju fašizam i nacional-socijalizam jer ih smatraju zločinačkim ideologijama. Sve to rade jer se boje da Hrvati i svi ostali Europljani opet ne ustanu i bore se za svoju slobodu, da ne sruše njihov kapitalizam i demokraciju koji im služe za pljačku poštenih ljudi, ali mi nikada nećemo odustati od borbe, do smrti ćemo se boriti za povratak one Hrvatske i Europe koju su naši preci i saveznici oduvijek sanjali, koju su dočekali sa oduševljenjem i euforijom i koja im je nasilno oduzeta. Naš dan će doći! Živio Poglavnik doktor Ante Pavelić, živjela Nezavisna Država Hrvatska, živio 10. Travanj, dan hrvatske državnosti!

Bobani
21-10-2013, 03:40
GDJE JE ZAVRŠILO ZLATO NDH?

(Mnogo se je govorilo a još više pisalo o zlatu NDH. Naravno da je svak nagađao onako kako bi želio da je to bilo, ali uvijek na uštrb NDH. Doći će vrijeme da će se utančine znati gdje je završilo zlato NDH. Nadati se je da će se sve saznati kao i to da Poglavnik nije uz sebe imao niti jednog zlatnika. Tko zna više, nek izvoli ovdje iznijeti što zna. Otporaš)

Na temi se je spomenulo gdje je završio novac i zlato NDH:
Nikakav pretovareni avion sa zlatom i novcem nije postojao, zračni prostor su nadzirali RAF_ovi avioni Spitfire i rušili bi sve bezuvjetno tako da bilo kakav let nije bio moguć ..

S Borongaj aerodroma nije poletio ni jedan avion a kamali s Bleiburga kako se navodi......

Vodila se je točna evidencija o količini iznešenog novca i zlata...
Dokumentacija Hrvatske državne banke i Državne riznice te OZNE i UDB-e (pohranjena u Hrvatskom državnom arhivu u{Zagrebu) omogućila je rekonstrukciju događanja , uvid u stvarnu sudbinu i količinu hrvatskog zlata...Tj. koliko je iznešeno novaca i zlata prilikom napuštanja Zagreba...

7. svibnja 1945. u vrijeme kada su ustaške vlasti napuštale Zagreb i Hrvatsku iznešeno je oko 290 kg u 13 sanduka dok su u jednom sanduku bile razne valute, najviše njemačke marke i talijanske lire, te jedna kaseta dragulja.....Zlato i ostale dragocjenosti pohranjene na Kaptolu predane su kasnije Narodnoj banci Jugoslavije, centrali u Zagrebu. Sanduci sa zlatom i ostalim vrijednostima, namijenjeni da se ponesu u izbjeglištvo, bili su utovareni u dva kamiona i u automobil dr. Mirka Puka. Kamioni i Pukov automobil (kojim je i on sam napuštao Hrvatsku) krenuli su iz dvorišta zgrade Hrvatske državne banke u Jurišićevoj ulici u Zagrebu prema Krapini s namjerom da se pridruže koloni Glavnog ustaškog stana na čelu s Poglavnikom.

Pouzdano se zna da je kamion sa 2 sanduka zlata pao u ruke partizana (10. svibnja 1945.) a za filatelističkom zbirkom nema podataka gdje je zavrsila i gubi joj se svaki trag... U kamionu, koji je dalje krenuo bilo je 11 sanduka zlata, valute i dragulja. Uz velike peripetije sanduci su stigli do blizine mjesta Wolfsberga.

Tu je ustaški bojnik JosipTomljenović uspio razbiti jedan sanduk i podijeliti zlatnike nazočnim časnicima i vojnicima. Ostalih 10 sanduka smješteno je 18. svibnja u franjevačkom samostanu u Wolfsbergu, u kojem je tada boravio dubrovački franjevac i sociolog dr. fra Bonifacije Perović. Najodgovorniju ulogu pri spašavanju i smještanju zlata u tom trenutku imao je visoki ustaški dužnosnik Božidar Kavran.

Početkom srpnja 1945. došao je iz Rima u Wolfsberg svećenik dr. KrunoslavDraganović i za potrebe emigranata u Italiji uzeo dva sanduka zlata (u jednom su bile samozlatne šipke) te ih otpremio u Rim.
Svaki je sanduk sadržavao približno oko 22 kg zlata, što znači da je od prvobitne količine ponesene iz Zagreba u okolici Radstadta bilo zakopano oko 180 kg zlata i jedna kaseta dragulja.O sudbini zlata i dragulja, koji su bili zakopani u okolici Radstadta, postoje određeni podaci u svjedočenjima pojedinaca koji ili su sudjelovali u trošenju zlata ili su o tome nešto saznavali (iskazi Moškova komunističkim vlastima 1947., svjedočanstva dr. Lovre Sušića idrugih). Na temelju niza dokumenata utvrđeno je da su se Marko Čavić i Josip Tomljenović u rujnu 1945. preselili iz Austrije u Italiju. U međuvremenu, Moškov i Šarić bili su u ilegalnom posjetu Hrvatskoj
s ciljem da provjere vijesti o velikoj aktivnosti hrvatske gerile protivkomunističke vlasti. Za boravka u sjevernoj Hrvatskoj vidjeli su da su te vijesti neistinite.

Moškov i Šarić su se vratili u Austriju, pa potom prešli u Italiju, gdje su boravili od listopada1945. do srpnja 1946. Pred odlazak iz Austrije Moškov je iskopao i prenio u Italiju dio zlatnika (850), tamo ih promijenio u lire i kupio auto, a ostatak (760 zlatnika) pohranio u sef banke Conigliano. Moškov je dio zlatnika (1037) u kolovozu 1946. predao Božidaru Kavranu, koji je trebao sredstva za organiziranje poznate akcije upada ustaške grupe u Jugoslaviju, nazvane >operacija gvardijan<.

1947. Dok su Moškov i Šarić čekali na izručenje Jugoslaviji, Marko Čavić je prešao u Argentinu i sa sobom ponio znatan dio hrvatskog zlata iznesenog iz domovine.

Podatak o činu Marka Čavića nije poznat kao i brata mu Kuzmana koji se ne navodi a brat navedenih Jakov Čavić civil u sluzbi UNS_a {ustaška nadzorna služba} uhvaćen u Zagrebu 1945. osudjen na 20 godina kao sluga okupatora. Odslužio 10 godina...Ovo napominjem da se ne miješa Jakov Čavić jer do kraja života živio je skromno premda se navodi da je bio informiran za dva sanduka zakopana negdje u okolici Radstadta ...I da je iste prisvojio , netočan podatak...

Marko i Kuzman ČaviĆ {pokojni} tj. sad već nasljednici ali ne pod prezimenom Čavić jedan od njih je imao kćer koja se je udala prezime {ne navesti radi koprimitiranja}
Imajući u vidu s kojim bogadstvom raspolažu sklon sam vjerovanju da su velike količine završile upravo kod njih tj. znatan dio ....
Izmedju ostalog velike količine su se dijelile i ostalim emigrantima za putovnice ili život općenito dok se ne snadju...

Saznajte više: Strogo moderirano Tko je tko u NDH - Stranica 5 http://slobodni.net/t113632-5/#ixzz21ucRK23w

Bobani
21-10-2013, 14:55
Gdje onda završi 36 famoznih sanduka zlata iz vremena NDH?

Petak, 21 Listopad 2011 23:42

SPLIT - Aluzija na tobožnja hrvatska zlodjela u Drugom svjetskom ratu! U to doba srpski osvajači izostavili su svoje krvave zločine, laži, lopovluk i ubojstva učinjena prema hrvatskom narodu i katoličkom svećenstvu u doba Nezavisne Države Hrvatske, a koji i danas još uvijek pokušavajući prevariti hrvatski narod.


Američki odvjetnik Jonathan Levy, koji zastupa preživjele žrtve holokausta pismenim putem od kardinala Altjelija Nicore, čelnika Vatikanskog tijela za financijsko informiranje, povrat zlata kojeg su ustaše otele i nakon toga založile u Vatikanskoj banci, a vrijednost zlata se procjenjuje na 80 milijuna dolara - od 1944-1946. navodno da su ustaše polagale u banku!

Dokaz da se transfer zlata u banku doista dogodio prvi je put službeno dokumentirano 1988. god. u izvještaju State Departmenta pod nazivom „Brige oko sudbine ratnog ustaškog blaga“.

Vatikanska banka se zbog iziještaja našla pod tužbom 1999. god., ali je slučaj propao jer se Svetoj Stolici ne može suditi u SAD-u, a ukoliko je i to propalo, Levyće tužiti Vatikansku banku Europskoj komisiji koja Institut za religijske poslove može tužiti pošto je Vatikan 2009. god. prihvatio zakon EU o pranju novca.

Povjesničar Jere Jareb ustvrdio je da su brojke oko pljačke Židovske imovine napuhane, da se temelje na obavještajnim praćenjem nakon rata, a koji nemaju veze sa stvarnošću da je Pavelić pokrao zlato.

U svojoj knjizi narodni heroj i glavni pregovarač na Bleiburgu Milan Basta, na str.269, je temeljito opisao o sanducima zlata, pa ćemo u cijelosti prenijeti Bastino izvješće za pljačku zlata.

„Prema zakonskoj klauzuli koju je donio Ante Pavelić još u jesen 1944. god. Ministarstvo državne riznice i Hrvatske banke stavlja na raspolaganje novoformiranom “povjerenstvu“ sve zlatne i devizne vrijednosti, da ta komisija izvrši popis. Jedan dio zlata u sanducima ministar Puk je zakopao na Kaptolu, u nadbiskupskom dvoru, a drugi dio je određen da se ponese s kolonom pri povlačenju“.

„O sudbini i količini sanduka zlata koje je pri povlačenju ponijela Pavelićeva kolona postoje proturječne izjave na suđenju u Zagrebu, i to komandantu ustaša i stožerniku grada Zagreba Bože Kavrana a koji je potvrdio da je u koloni bilo samo 13. sanduka zlatnih poluga, dok jedni kažu da je bilo 10, a drugi opet da je bilo 14. sanduka. Čim su prešli granicu jedan sanduk su podijelili među sobom pratioci kamiona“!

Zlato oteto od nevinih žrtava, kako Basta piše, iščupano je iz usta logoraša, pronađeno u židovskim stanovima, otrgnuto s vratova žena i s njihovih ruku donijelo je premalo sreće onima koji su ga opljačkali i bježali s njim iz zemlje. Svi ti zlatni sanduci su nestajali na tajanstven način.

Prilikom bijega iz zemlje, prešavši u Austriju, Pavelić je iznenada morao napustiti svoj automobil (idu Rusi!, bježimo u brda) i sanduk zlata koji se u njemu nalazio, ponio je samo ono što je stalo u đžepove. Sanduk zlata su nosili Lisak i Ico Kirin neko vrijeme , pa kad je dodijalo odlučili su ga sakriti u blizini jednog puta, a u namjeri da se kasnije vrate po njega.

I zaista, poslije nekog vremena našli su sanduk na istom mjestu, ali umjesto zlata u njemu je stajalo samo cedulja na kojoj je pisalo “hvala na zlatu“.

Sanduke zlata, njih 36, koji su bili zakopani u grobnici ispod oltara franjevačke crkve na Kaptolu, otkrili su organi OZN-e ubrzo poslije oslobođenja. O porijeklu toga zlata nađenog na nadbiskupskom dvoru optužen je fratar Modesto Martinčić - rekao je na suđenju Erihu Lisaku i Stepincu, to je zlatna rezerva državne riznice Nezavisne Države Hrvatske koja je sklonjena!

Povjesničar Jere Jareb, koji je utvrdio prema dokumentima - odnesene su minimalne količine zlata iz Hrvatske državne banke, a kad su nakon rata vraćene, sve je otišlo za Beograd, a to bi i danas mogao potvrditi Joža Manolić da teze o Vatikanu su obične teorije zavjere-srpska i židovska posla, jer ne postoje dokumenti - tragovi gdje je 36. sanduka zlatnih poluga završilo koje je preuzela OZN-a?

Knjiga dr. Jere Jareba odgovara na mnoga pitanja o sudbini zlata i novca NDH, istodobno predstavlja važan doprinos rasvjetljavanja hrvatske financijske i gospodarske povijesti u Drugom Svjetskom ratu.

Velika građa čeka na buduće istraživače čiji bi znanstveni rezultati trebali sasvim osvijetliti taj dio naše povijesti. Svi ratovi u povijesti su bili samo radi pljačke, a nikada nije postojao neki drugi razlog, no eto uvijek se nešto „umotavalo“ u šarene laži.

Pa tako i ovaj posljednji. Nažalost ni nakon 20 godina to još nismo shvatili, ali kako ćemo? Mi uvijek se sjećamo da je Hrvatska nekoć bila do Zemuna. A evo dođe vrijeme da nije ni do Livna.

Zvonko Palavra / JAVNO.ba

Bobani
25-10-2013, 23:06
ANTE PAVELIĆ, POGLAVNIK, USTAŠE I NDH

G. Vuškić

To: internet@slobodnadalmacija.hr
Ante Pavelić, Poglavnik, Ustaše i NDH

Ante Pavelić
Pojmovi: Ustaški Pokret, Janka Pusta, Velebitski ustanak, atentat na
srpskog kralja Aleksandra 9.10.1934., zatvor, uspostava NDH i drugo.

Oružana akcija u rujnu 1932. (naziva se još i Lički ustanak) kojom su
pripadnici ustaške organizacije napali žandarmerijsku postaju u selu
Brušani kod Gospića. S vojne točke gledišta akcija je bila simbolična
i ne može se govoriti o pravom ustanku.

Izvori:

B. Krizman: Ante Pavelić i ustaše
B. Krizman: Pavelić između Hitlera i Mussolinija

Ante PavelićAnte Pavelić rođen je 14. srpnja 1889. u hercegovačkom
selu Bradini na Ivan planini, gdje su se njegovi roditelji, otac Mile
(pružni radnik) i majka Marija, doselili iz Krivog Puta u Lici.
Osnovnu školu pohađao je u raznim bosansko-hercegovačkim mjestima, a
gimnaziju u Travniku, Senju, Karlovcu i Zagrebu, gdje je 1910.
maturirao. U svoje gimnazijsko doba pristupa Hrvatskoj stranci prava
(HSP). Nakon što je maturirao upisuje se na Pravni fakultet u Zagrebu.
Pravo je diplomirao 1914., a već naredne godine (1915.) stekao je
doktorat prava te se iste godine i započeo stručnu praksu kao
odvjetnički perovođa u odvjetničkoj pisarnici tadašnjeg predsjednika
HSP-a A. Horvata. Nakon završene prakse (1918.) radi kao samostalni
odvjetnik. Iste se godine se ženi s Marom Lovrinčević i s njom kasnije
ima troje djece (Velimir, Mirjana, Višnja) te ulazi u vodstvo HSP-a.
Prvo je član Poslovnog odbora, potom tajnik i nakon toga
potpredsjednik stranke. Tri godine kasnije (1921.) izabran je za
zastupnika u gradskoj skupštini grada Zagreba. Pored toga imao je još
jednu zadaću - u ime HSP-a bio je kontakt-osoba s Nikolom Pašićem, a u
cilju slabljenja stranke Stjepana Radića.
Nakon što je 1927. izabran za zagrebačkog pokrajinskog zastupnika u
lipnju iste godine predstavljao je zagrebačku gradsku općinu na
europskom kongresu gradova u Parizu. Na povratku u Rimu je izaslaniku
talijanske vlade Davanzatiju u ime HSP-a predao promemoriju u kojoj se
Italiji nudi suradnja u rušenju Jugoslavije. U skladu s tim očekuje
talijansku pomoć u uspostavi i zaštiti nezavisne hrvatske države, te
iznosi spremnost na teritorijalnu, političku, gospodarsku i vojnu
prilagodbu talijanskim interesima. Na parlamentarnim izborima 1927.
izabran je, zajedno s Trumbićem, za zastupnika na listi Hrvatskog
bloka. U svojim govorima u beogradskoj skupštini istupio je protiv
velikosrpske politike i izjašnjavao se za hrvatsku samostalnost i
neovisnost. Unutar stranke posebno se posvetio radu s omladinom te
pokrenuo listove Starčević i Kvaternik. Poslije atentata na prvake
Hrvatske seljačke stranke 1928. pristupa Seljačko-demokratskoj
koaliciji. Tada pokreće list Hrvatski domobran s programom ostvarenja
samostalne hrvatske države, a 1. listopada 1929. osniva istoimenu
organizaciju za borbene akcije.

Nakon proglašenja šestosiječanjske diktature 1929. odlazi u
emigraciju. Prvo odlazi u Beč, a zatim s G. Perčecom u Budimpeštu da
bi se potom preselio u Sofiju. S vođama makedonske emigracije u Sofiji
20. travnja 1929. potpisuje deklaraciju o uzajamnoj pomoći Makedonaca
i Hrvata u rušenju Jugoslavije i stvaranju nezavisnih država Hrvatske
i Makedonije. Istovremeno u Beogradu ga je Sud za zaštitu države 17.
srpnja 1929. osudio na smrt u odsutnosti. U Italiji, potkraj 1930.,
osniva tajnu revolucionarnu nacionalisticku organizaciju Ustaša -
hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO) s ciljem razbijanja
Jugoslavije i uspostave neovisne hrvatske države uz pomoć Italije.
Tada uzima naslov poglavnika, a ustaški pokret organizira na vojnim i
urotničkim načelima. U drugoj polovici 1931. u Italiji osniva prvi
logor za vojnu obuku u mjestu Bovegno u pokrajini Brescia, te inicira
osnivanje drugih takvih logora u Italiji i Mađarskoj. U Glavnom
ustaškom stanu 1. lipnja 1933. obznanjuje Načela ustaškog pokreta u 17
točaka i kao cilj pokreta ističe uspostavu samostalne i nezavisne
hrvatske države "na čitavom njezinu povijesnom i etničkom području,
što se ima pravo provesti svim sredstvima, pa i silom oružja".
Sukladno deklariranim načelima inicira i organizira promidžbene
akcije, atentate i diverzije. Godine 1932. organizira Velebitski
ustanak, a 1934. atentat u Marseillesu na jugoslavenskog kralja
Aleksandra. Stoga je ponovno osuđen na smrt u odsutnosti. Nakon
marsejskog atentata, pod pritiskom Francuske, talijanske ga vlasti 17.
listopada 1934. uhićuju i zatvaraju u Torinu gdje ostaje u zatvoru sve
do 1936. godine.


Do kraja listopada 1936. dovršava opsežni elaborat za njemačko
Ministarstvo vanjskih poslova pod naslovom: "Hrvatsko pitanje". Nakon
približavanja Jugoslavije i Italije te sporazuma Ciano-Stojadinović
(1. travnja 1937.) izdaje odredbu kojom razrješava ustaše djelatne
službe i raspušta sve logore na području Italije. Sukladno tome ustaše
su raseljene i izolirane po cijeloj Italiji, a on je interniran u
Sieni do 1939. Nakon pada Milana Stojadinovića, te talijanske
okupacije Albanije i priprema za napad na Jugoslaviju, poziva ga
talijanski ministar vanjskih poslova Ciano (23. siječnja 1940.) i
dogovara s njim plan akcije koji uključuje podizanje ustanka u
Hrvatskoj, talijansku vojnu intervenciju, uspostavu nezavisne Hrvatske
pod talijanskom zaštitom i njezin ulazak u monetarnu i carinsku, zatim
i u personalnu uniju s Italijom. Nakon beogradskih događanja (27.
ožujka 1941.) prvi ga put prima Mussolini (29. ožujka), a kada je
Slavko Kvaternik u njegovo ime proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku
(NDH) 10. travnja 1940., ponovo ga prima Mussolini dan kasnije (11.
travnja) i odobrava mu ulazak u Hrvatsku. Na čelu skupine ustaša vraća
se u Hrvatsku i preuzima vlast. U Zagreb stiže 15. travnja 1941. i kao
poglavnik NDH imenuje prvu hrvatsku državnu vladu. U vladi je uzeo
položaj predsjednika vlade i ministra vanjskih poslova. Potom osniva
domobranstvo i organizira upravnu i diplomatsku službu; preoblikuje
ustaški pokret u jedinog nositelja političke volje i mijenja mu ime u
Ustaša - hrvatski oslobodilački pokret (UHOP). Ujedno uspostavlja
Glavni ustaški stan (GUS) kao organizacijsko-političku, a Ustašku
vojnicu i Ustašku nadzornu službu (UNS) kao vojno-policijske poluge
režima. Nakon pregovora s Cianom 25. travnja u Ljubljani i s
Mussolinijem 7. svibnja u Tržiču (18. svibnja 1941.) potpisuje Rimske
ugovore. Tim ugovorima velik je dio hrvatske obale i otoka prepušten
Italiji, a ujedno prihvaćen talijanski politički, gospodarski i vojni
nadzor na djelu Nezavisne Države Hrvatske, te je hrvatska kruna
ponuđena talijanskom vojvodi od Spoleta Aimoneu. Drugi dio
novostvorene države prepušten je pak pod njemački nadzor i time je
praktično NDH bila podijeljena na talijanski i njemački dio. Početkom
lipnja 1941. Pavelić prvi put posjećuje Hitlera, a 15. lipnja 1941. u
Veneciji potpisuje pristupanje NDH Trojnom paktu.


Odnose unutar NDH riješava Zakonskim Odredbama. Tako već 17. travnja
donosi Zakonsku Odredbu za obranu naroda i države, koja vrijedi
retroaktivno i predviđa svako krivično djelo da mora proći kroz
Zakonske Odredbe za povrede časti i životnih interesa hrvatskoga
naroda. U Hrvatskoj je vladao nametnuti rat Hrvatima i morao se je
uspostaviti jedan sustav koji nije imao ništa zajedničkog ni sa
nacističkim režimom koji je vladao u Njemačkoj, iako je pod pritiskom
himbeni saveznika morao donijeti rasne zakone, i uspostaviti Sabirne
Logore za one osobe koje su svojim nasiljem nad dijelom hrvatskog
stanovništva vršili teror, unatoč prosvjedima Katoličke crkve na čelu
s nadbiskupom Alojzijem Stepincem.


Zabranio je svako antihrvatsko isticanje, te uspostavio osobnu
kontrolu za obranu Hrvatske Države. Na poticaj umjerenih ustaških
prvaka (početkom 1942.) ublažava kontrolu pa tako u siječnju 1942.
saziva Hrvatski Državni Sabor, premješta Vlatka Mačeka iz Jasenovca u
Kupinec (U osobni stan Maksa Luburića Bulićeva 7 u Zagrebu gdje ga je
čuvala, pazila i dvorila majka Maksa Luburića, mo) i pušta zatvorene
zastupnike i pristaše Hrvatske Seljačke Stranke (HSS), Srbima priznaje
status pravoslavnih državljana i donosi odredbu o osnivanju Hrvatske
Pravoslavne Crkve, a u listopadu 1942. uklanja s dužnosti Eugena
Kvaternika, jednog od glavnih provoditelja samovoljne politike.


Nakon puča maršala Badoglia i pada Mussolinija, napušta mjesto
predsjednika vlade i 2. rujna 1943. na to mjesto imenuje Dra. Nikolu
Mandića, a nakon kapitulacije Italije, 10. rujna 1943. godine
objavljuje Državnopravnu izjavu o razrješenju Rimskih ugovora. U
listopadu iste godine prekida pregovore o stvaranju koalicijske vlade,
koje su s njegovom suglasnošću Nikola Mandić i Mladen Lorković vodili
s čelnicima HSS-a. Time je sudbinu NDH vezao uz sudbinu nacističke
Njemačke, te je potkraj listopada 1944. zasutavio akciju Mladena
Lorkovića i Ante Vokića za odvajanjem NDH od Njemačke. U travnju 1945.
sudjelovao je u kombinacijama Draže Mihailovića i Lava Rupnika o
stvaranju srpsko-hrvatsko-slovenskog antikomunističkog bloka. Zagreb
je napustio 6. svibnja 1945. te preko Austrije i Italije otišao u
Argentinu. U emigraciji osniva 1956. Hrvatski oslobodilački pokret
(HOP). Nakon što je na njega pokušan (nije pokušan, nego i izvršen,
mo) atentat (10. travnja 1957.) u mjestu Lomas del Palomar kraj Buenos
Airesa, gdje je živio pod lažnim imenom, prisiljen je napustiti
Argentinu. Stoga odlazi u Španjolsku gdje je na vlasti Franco. U
Španjolskoj, točnije Madridu i umire 28. prosinca 1959. godine.


Za života je objavio više političkih i literarnih radova te dvije
knjige: politički roman Lijepa plavojka (1935.) i političku raspravu
Strahote zabluda (1938.). Njegova kćerka Višnja objavila je 1968.
knjigu njegovih sjećanja Doživljaji.


On 10/25/13, internet@slobodnadalmacija.hr

Bobani
25-10-2013, 23:06
ANTE PAVELIĆ, POGLAVNIK, USTAŠE I NDH

G. Vuškić

To: internet@slobodnadalmacija.hr
Ante Pavelić, Poglavnik, Ustaše i NDH

Ante Pavelić
Pojmovi: Ustaški Pokret, Janka Pusta, Velebitski ustanak, atentat na
srpskog kralja Aleksandra 9.10.1934., zatvor, uspostava NDH i drugo.

Oružana akcija u rujnu 1932. (naziva se još i Lički ustanak) kojom su
pripadnici ustaške organizacije napali žandarmerijsku postaju u selu
Brušani kod Gospića. S vojne točke gledišta akcija je bila simbolična
i ne može se govoriti o pravom ustanku.

Izvori:

B. Krizman: Ante Pavelić i ustaše
B. Krizman: Pavelić između Hitlera i Mussolinija

Ante PavelićAnte Pavelić rođen je 14. srpnja 1889. u hercegovačkom
selu Bradini na Ivan planini, gdje su se njegovi roditelji, otac Mile
(pružni radnik) i majka Marija, doselili iz Krivog Puta u Lici.
Osnovnu školu pohađao je u raznim bosansko-hercegovačkim mjestima, a
gimnaziju u Travniku, Senju, Karlovcu i Zagrebu, gdje je 1910.
maturirao. U svoje gimnazijsko doba pristupa Hrvatskoj stranci prava
(HSP). Nakon što je maturirao upisuje se na Pravni fakultet u Zagrebu.
Pravo je diplomirao 1914., a već naredne godine (1915.) stekao je
doktorat prava te se iste godine i započeo stručnu praksu kao
odvjetnički perovođa u odvjetničkoj pisarnici tadašnjeg predsjednika
HSP-a A. Horvata. Nakon završene prakse (1918.) radi kao samostalni
odvjetnik. Iste se godine se ženi s Marom Lovrinčević i s njom kasnije
ima troje djece (Velimir, Mirjana, Višnja) te ulazi u vodstvo HSP-a.
Prvo je član Poslovnog odbora, potom tajnik i nakon toga
potpredsjednik stranke. Tri godine kasnije (1921.) izabran je za
zastupnika u gradskoj skupštini grada Zagreba. Pored toga imao je još
jednu zadaću - u ime HSP-a bio je kontakt-osoba s Nikolom Pašićem, a u
cilju slabljenja stranke Stjepana Radića.
Nakon što je 1927. izabran za zagrebačkog pokrajinskog zastupnika u
lipnju iste godine predstavljao je zagrebačku gradsku općinu na
europskom kongresu gradova u Parizu. Na povratku u Rimu je izaslaniku
talijanske vlade Davanzatiju u ime HSP-a predao promemoriju u kojoj se
Italiji nudi suradnja u rušenju Jugoslavije. U skladu s tim očekuje
talijansku pomoć u uspostavi i zaštiti nezavisne hrvatske države, te
iznosi spremnost na teritorijalnu, političku, gospodarsku i vojnu
prilagodbu talijanskim interesima. Na parlamentarnim izborima 1927.
izabran je, zajedno s Trumbićem, za zastupnika na listi Hrvatskog
bloka. U svojim govorima u beogradskoj skupštini istupio je protiv
velikosrpske politike i izjašnjavao se za hrvatsku samostalnost i
neovisnost. Unutar stranke posebno se posvetio radu s omladinom te
pokrenuo listove Starčević i Kvaternik. Poslije atentata na prvake
Hrvatske seljačke stranke 1928. pristupa Seljačko-demokratskoj
koaliciji. Tada pokreće list Hrvatski domobran s programom ostvarenja
samostalne hrvatske države, a 1. listopada 1929. osniva istoimenu
organizaciju za borbene akcije.

Nakon proglašenja šestosiječanjske diktature 1929. odlazi u
emigraciju. Prvo odlazi u Beč, a zatim s G. Perčecom u Budimpeštu da
bi se potom preselio u Sofiju. S vođama makedonske emigracije u Sofiji
20. travnja 1929. potpisuje deklaraciju o uzajamnoj pomoći Makedonaca
i Hrvata u rušenju Jugoslavije i stvaranju nezavisnih država Hrvatske
i Makedonije. Istovremeno u Beogradu ga je Sud za zaštitu države 17.
srpnja 1929. osudio na smrt u odsutnosti. U Italiji, potkraj 1930.,
osniva tajnu revolucionarnu nacionalisticku organizaciju Ustaša -
hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO) s ciljem razbijanja
Jugoslavije i uspostave neovisne hrvatske države uz pomoć Italije.
Tada uzima naslov poglavnika, a ustaški pokret organizira na vojnim i
urotničkim načelima. U drugoj polovici 1931. u Italiji osniva prvi
logor za vojnu obuku u mjestu Bovegno u pokrajini Brescia, te inicira
osnivanje drugih takvih logora u Italiji i Mađarskoj. U Glavnom
ustaškom stanu 1. lipnja 1933. obznanjuje Načela ustaškog pokreta u 17
točaka i kao cilj pokreta ističe uspostavu samostalne i nezavisne
hrvatske države "na čitavom njezinu povijesnom i etničkom području,
što se ima pravo provesti svim sredstvima, pa i silom oružja".
Sukladno deklariranim načelima inicira i organizira promidžbene
akcije, atentate i diverzije. Godine 1932. organizira Velebitski
ustanak, a 1934. atentat u Marseillesu na jugoslavenskog kralja
Aleksandra. Stoga je ponovno osuđen na smrt u odsutnosti. Nakon
marsejskog atentata, pod pritiskom Francuske, talijanske ga vlasti 17.
listopada 1934. uhićuju i zatvaraju u Torinu gdje ostaje u zatvoru sve
do 1936. godine.


Do kraja listopada 1936. dovršava opsežni elaborat za njemačko
Ministarstvo vanjskih poslova pod naslovom: "Hrvatsko pitanje". Nakon
približavanja Jugoslavije i Italije te sporazuma Ciano-Stojadinović
(1. travnja 1937.) izdaje odredbu kojom razrješava ustaše djelatne
službe i raspušta sve logore na području Italije. Sukladno tome ustaše
su raseljene i izolirane po cijeloj Italiji, a on je interniran u
Sieni do 1939. Nakon pada Milana Stojadinovića, te talijanske
okupacije Albanije i priprema za napad na Jugoslaviju, poziva ga
talijanski ministar vanjskih poslova Ciano (23. siječnja 1940.) i
dogovara s njim plan akcije koji uključuje podizanje ustanka u
Hrvatskoj, talijansku vojnu intervenciju, uspostavu nezavisne Hrvatske
pod talijanskom zaštitom i njezin ulazak u monetarnu i carinsku, zatim
i u personalnu uniju s Italijom. Nakon beogradskih događanja (27.
ožujka 1941.) prvi ga put prima Mussolini (29. ožujka), a kada je
Slavko Kvaternik u njegovo ime proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku
(NDH) 10. travnja 1940., ponovo ga prima Mussolini dan kasnije (11.
travnja) i odobrava mu ulazak u Hrvatsku. Na čelu skupine ustaša vraća
se u Hrvatsku i preuzima vlast. U Zagreb stiže 15. travnja 1941. i kao
poglavnik NDH imenuje prvu hrvatsku državnu vladu. U vladi je uzeo
položaj predsjednika vlade i ministra vanjskih poslova. Potom osniva
domobranstvo i organizira upravnu i diplomatsku službu; preoblikuje
ustaški pokret u jedinog nositelja političke volje i mijenja mu ime u
Ustaša - hrvatski oslobodilački pokret (UHOP). Ujedno uspostavlja
Glavni ustaški stan (GUS) kao organizacijsko-političku, a Ustašku
vojnicu i Ustašku nadzornu službu (UNS) kao vojno-policijske poluge
režima. Nakon pregovora s Cianom 25. travnja u Ljubljani i s
Mussolinijem 7. svibnja u Tržiču (18. svibnja 1941.) potpisuje Rimske
ugovore. Tim ugovorima velik je dio hrvatske obale i otoka prepušten
Italiji, a ujedno prihvaćen talijanski politički, gospodarski i vojni
nadzor na djelu Nezavisne Države Hrvatske, te je hrvatska kruna
ponuđena talijanskom vojvodi od Spoleta Aimoneu. Drugi dio
novostvorene države prepušten je pak pod njemački nadzor i time je
praktično NDH bila podijeljena na talijanski i njemački dio. Početkom
lipnja 1941. Pavelić prvi put posjećuje Hitlera, a 15. lipnja 1941. u
Veneciji potpisuje pristupanje NDH Trojnom paktu.


Odnose unutar NDH riješava Zakonskim Odredbama. Tako već 17. travnja
donosi Zakonsku Odredbu za obranu naroda i države, koja vrijedi
retroaktivno i predviđa svako krivično djelo da mora proći kroz
Zakonske Odredbe za povrede časti i životnih interesa hrvatskoga
naroda. U Hrvatskoj je vladao nametnuti rat Hrvatima i morao se je
uspostaviti jedan sustav koji nije imao ništa zajedničkog ni sa
nacističkim režimom koji je vladao u Njemačkoj, iako je pod pritiskom
himbeni saveznika morao donijeti rasne zakone, i uspostaviti Sabirne
Logore za one osobe koje su svojim nasiljem nad dijelom hrvatskog
stanovništva vršili teror, unatoč prosvjedima Katoličke crkve na čelu
s nadbiskupom Alojzijem Stepincem.


Zabranio je svako antihrvatsko isticanje, te uspostavio osobnu
kontrolu za obranu Hrvatske Države. Na poticaj umjerenih ustaških
prvaka (početkom 1942.) ublažava kontrolu pa tako u siječnju 1942.
saziva Hrvatski Državni Sabor, premješta Vlatka Mačeka iz Jasenovca u
Kupinec (U osobni stan Maksa Luburića Bulićeva 7 u Zagrebu gdje ga je
čuvala, pazila i dvorila majka Maksa Luburića, mo) i pušta zatvorene
zastupnike i pristaše Hrvatske Seljačke Stranke (HSS), Srbima priznaje
status pravoslavnih državljana i donosi odredbu o osnivanju Hrvatske
Pravoslavne Crkve, a u listopadu 1942. uklanja s dužnosti Eugena
Kvaternika, jednog od glavnih provoditelja samovoljne politike.


Nakon puča maršala Badoglia i pada Mussolinija, napušta mjesto
predsjednika vlade i 2. rujna 1943. na to mjesto imenuje Dra. Nikolu
Mandića, a nakon kapitulacije Italije, 10. rujna 1943. godine
objavljuje Državnopravnu izjavu o razrješenju Rimskih ugovora. U
listopadu iste godine prekida pregovore o stvaranju koalicijske vlade,
koje su s njegovom suglasnošću Nikola Mandić i Mladen Lorković vodili
s čelnicima HSS-a. Time je sudbinu NDH vezao uz sudbinu nacističke
Njemačke, te je potkraj listopada 1944. zasutavio akciju Mladena
Lorkovića i Ante Vokića za odvajanjem NDH od Njemačke. U travnju 1945.
sudjelovao je u kombinacijama Draže Mihailovića i Lava Rupnika o
stvaranju srpsko-hrvatsko-slovenskog antikomunističkog bloka. Zagreb
je napustio 6. svibnja 1945. te preko Austrije i Italije otišao u
Argentinu. U emigraciji osniva 1956. Hrvatski oslobodilački pokret
(HOP). Nakon što je na njega pokušan (nije pokušan, nego i izvršen,
mo) atentat (10. travnja 1957.) u mjestu Lomas del Palomar kraj Buenos
Airesa, gdje je živio pod lažnim imenom, prisiljen je napustiti
Argentinu. Stoga odlazi u Španjolsku gdje je na vlasti Franco. U
Španjolskoj, točnije Madridu i umire 28. prosinca 1959. godine.


Za života je objavio više političkih i literarnih radova te dvije
knjige: politički roman Lijepa plavojka (1935.) i političku raspravu
Strahote zabluda (1938.). Njegova kćerka Višnja objavila je 1968.
knjigu njegovih sjećanja Doživljaji.


On 10/25/13, internet@slobodnadalmacija.hr

Bobani
28-10-2013, 02:24
ŠTO BI TREBAO ZNAČITI DESETI TRAVNJA ZA HRVATE?


by: Otporaš 2013-04-11 03:21

ŠTO BI TREBAO ZNAČITI DESETI TRAVNJA ZA HRVATE!?

Donosim u 25 točaka kao odraz 25 polja hrvatskog nacionalnog grba 25
ZASADA DESETOG TRAVNJA:

1.) DESETI TRAVNJA je nacionalni program svih Hrvata!

2.) DESETI TRAVNJA JE ETATIZAM!

3.) DESETI TRAVNJA je dijalog za sve građane Hrvatske!

4.) DESETI TRAVNJA nije stranka, pokret, organizacija ili osoba!

5.) DESETI TRAVNJA je hrvatski put i hrvatski cilj!

6.) DESETI TRAVNJA je kontroverzan samo neprijatelju Hrvatske!

7.) DESETI TRAVNJA je evolutivan i razvija se s nižih oblika
hrvatstva u više oblike hrvatstva!

8.) DESETI TRAVNJA ne poznaje norme, sisteme niti nosi sat. On samo
stvara novo!

9.) DESETI TRAVNJA je škola hrvatskog državotvorstva!

10.) DESETI TRAVNJA je je nazočan gdje god se govori i priča o Hrvatskoj!

11.) DESETI TRAVNJA je mobilizacija svih građana Hrvatske u obrani
naše Države Hrvatske!

12.) DESETI TRAVNJA nije Ustaški nego hrvatski!

13.) DESETI TRAVNJA nije sam jedan nadnevak, nego je jedna hrvatska ideja!

14.) DESETI TRAVNJA je jedan sveopće hrvatski okvir hrvatstva!

15.) DESETI TRAVNJA je svijetlo i putokaz nacionalizma!

16.) DESETI TRAVNJA je kruna svih prošlih hrvatskih težnja za
Hrvatskom Državom!

17.) DESETI TRAVNJA je socijalan i baziran na temeljima pravde i jednakosti!

18.) DESETI TRAVNJA je demokratski izraz želja hrvatskog naroda za
svojom državom!

19.) DESETI TRAVNJA je integracija svih građana Hrvatske!

20.) DESETI TRAVNJA je simbol Hrvatske Države!

21.) DESETI TRAVNJA je poziv na nacionalnu svijest i hrvatsko DOSTOJANSTVO!

22.) DESETI TRAVNJA je INDEX svih hrvatskih potreba i želja!

23.) DESETI TRAVNJA je sjećanje na sve Hrvatice i Hrvate koji su pali
u obrani Hrvatske!

24.) DESETI TRAVNJA je pogled u budućnost...!

25.) DESETI TRAVNJA JE DAN HRVATSKE DRŽAVNOSTI!!!


Ovim putem želim svima čestitati dan hrvatske slave i ponosa DESETI
TRAVNJA! Otporaš.

NorthStand
28-10-2013, 09:12
zato jer ga ne slave komunisti i SRBI, barem ga ja zato slavim. :D

i prije svega zato što je to bio legalni cilj hrvata, da konačno imaju svoju vlastitu državu nakon toliko stoljeća lutanja pod raznim tuđim monarhijama i državama. kucnuo je konačno čas, ko i 1991 da se proglasi vlastita država, na žalost nije opstala ali sjećanje na nju nikad neće izblijedit, kao ni na Republiku Hrvatsku u kojoj živimo danas u sklopu novog carstva pod nadimkom- EU.

Bobani
30-10-2013, 21:12
Svaka čast NorthStand. Slažem se sa svime što si napisao.

Mene muči jedna stvar, a ta je da bi mnogi Hrvati kada bi mogli i dandans izbacili datum Deseti Travnja iz četvrtog mjeseca u godini, a taj je na hrvatskom jeziku mjesec Travanj. To je dugogodišnji odgoj u Titinim školama, a ostalo se sve zna: PROMIDŽBA, PROMIDŽBA I SUSTAVNA PROMIDŽBA, protiv hrvata i NDH, pa nešto će ostati od toga.

Uzmimo naprimjer Francuze. Oni su u svojoj preko 225 godina od dana Bastille pa do dans imali nekoliko padova i uspona, državnih prevrata i nasilnih promjena vlada i vlasti. Nikada im nije palo na pamet i ideju da promjenu taj dan, kojeg Francuzi zovu: La Fete Nacionale du 14 Srpnja 1789. Francuzi su nacionalno ponosni na taj dan kojeg oni smatraju kao kraj i završetak jednog povijstnog feudalnog sistema ugnjetavanja francuskog naroda. Čak ni general Charles De Gaulle kada je najviše zaslugom svojim Francuskim Narodnim Otporom, La Resistance Nacionale Francaise kojeg je on bio glavni Zapovjednik FOS, Francuskih Oružanih Snaga oslobodio Francusku 25 kolovoza 1944., nije mijenjao francuski državni praznik 24 Srpnja u 25 kolovoza. Mi Hrvati imamo mnogo više razloga nego Francuzi ponositi se našim prvim hrvatskim državnim praznikom, kojeg smo, zaslugom naših predaka i otaca mukotrpnom borbom postigli poslije punih 839 godina, a taj dan je bio Deseti Travnja 1941.

Istina je da je Poglavnik stavio na hrvatsku zastavu, gore lijevo na vrhu političku oznaku "U" kao znak borbenog pokreta u postizanju tog nadnevka. Istina da je i Tito stavio na hrvatsku zastavu zvijezgu petokraku kao znak i simbol komunizma. Ali je također istina da je Tito i svi njegovi obožavatelji, kako tada i onada, tako i dandanas, mijenjaju mnoge hrvatske povijesne obilježje s motivacijom da je to "ustaški", nacistički, fašistički i slično.







ž

Bobani
30-10-2013, 21:19
by: Otporaš

OPĆENARODNI I VOJNIČKI DESETI TRAVNJA

(ovoj je povijest a ne nikavo veličanje. Ograđujem se, mo)

Približava se i opet Deseti Travnja. Mnogi će se i opet pozivati na svoje pravo da tumače značaj, vlasništvo, tok i posljedice DESETOG TRAVNJA. Ta su intrepretiranja obično svojetanje toga dana i prebacivanje krivnje za gubitak države, dakle tekovine Desetog Travnja, na druge i ponajčešće na hrvatske vojnike. (Zar istu nepravdu danas trpe i podnose i naši Branitelji Domovinskog rata, mo). Zato ne će biti zgorega, ako i mi još jednom ponovimo:

1.) Deseti Travnja je bio sveopći, narodni, vojnički i vanstranački. Toga je dana narod razoružao Jugoslavensku vojsku, uhvatio oružje u ruku i branio kroz četeri godine uz najteže žrtve svoju narodnu Državu. Taj dan zato pripada cijelom hrvatsko narodu.

2.) Hrvatske Oružane Snage su bile one koje su doprinijele najteže žrtve za održanje Države. Na kraju su se na zapovjed svog Vrhovnog Zapovjednika i Državnog Poglavara povukle i predale zapadnim saveznicima. Nisu bile pobjedjene u boju, nisu se raspale, nisu bile svladane pomanjkanjem duha i smisla za žrtvu.

3.) Hrvatska Politika, dakle stranke i političari, koji su u ime hrvatske politike govorili, nisu doprinijeli ni jedne solucije. Ne daju je ni danas, jer nisu kadri suradjivati, iako je svaka od tih političkih stranaka suradjivala ili pokušala suradjivati sa svim susjedima i djelomično svim neprijateljima hrvatskog naroda. Zato te stranke niti imaju moralnog prava danas nama hrvatskim vojnicima niti davati lekcije, niti svjedočbu rodoljublja, a još manje kritizirati radi djela, koja da smo počinili za vrijeme rata, prije ili poslije njega. Oni bi te lekcije mogli davati tek onda kada bi suradnjom dokazali da hrvatski misle i osjećaju. To neka uzmu na znanje i oni, koji su za vrijeme pravljenja, obrane te pada Države, bili u vladama sa četničkim i srbokomunističkim koljačima. (Ovo se odnosi na prvake HSS koji su sjedili sa četnicima u kraljevskoj vladi u Londonu skupa sa drm. Ivanom Šubašićem, Titinim prvim ministrom vanjskih poslova FNRJ, mo)

4.) Solucije? Mi ih dajeme. Svi drugi uglavnom govore o tome KAKO BI VODILI DRŽAVU, a nitko neće da sjedne i da razgovara o tome KAKO TREBA DOĆI DO DRŽAVE. Lakše je brbljati nego borbu voditi. Zato izbjegavaju govor o spremanju borbe i izživljavaju se napadima na borce, koji da su mnogo griješili u borbi za slobodu. To je stranačarstvo i ljudska senilnost, impotencija.

Treba u borbi za Hrvatsku Državu okupiti ljevicu i desnicu, Hercegovce i Dalmatince, Sandžaklije i Istrane, Sremce i Medjimorce, Bokelje i Bačvane, katolike i pravoslavce, kršćane i muslimane, sjever i jug, proletere i seljake, fizičke i intelektualne radnike, stare i mlade, muške i ženske, ljude dinamita i ljude pera, - stvoriti HRVATSKE SNAGE, HRVATSKO VOJNO REVOLUCIONARNE SNAGE, te pripremiti HRVATSKU REVOLUCIJU, i obnoviti HRVATSKU DRŽAVU. (Vidite, general Drinjanin nije rekao stvoriti hrvatsku državu, nego je rekao: obnoviti hrvatsku državu, što je za moj pojam jače nego stvoriti državu. Poglavnik je stvorio poslije 839 godina hrvatsku državu, koju su Hrvati izgubili 1945 godine. Sada ju je trebalo samo OBNOVITI, mo)

Prof. Franjo Nevistić dobro je u jenom članku uočio razliku izmedju evolucije i revolucije. Mi bi rekli, da svi moramo najprije evolucionirati, da bi medjusobno izmedju Hrvata postigli jedan prihvatljivi studij političke zrelosti i državotvorne svijesti, a onda udruženim snagama sprovesti revoluciju, hrvatsku i svehrvatsku, protivu srbokomunističke ili bilo kakve druge Jugoslavije.

I polazna točka neće biti ni povratak na kajmakčalansko, solunsko i batinačko doba, ni na ovo i ono izborno doba, na partikularne stranačke, ideloške, osobne i druge polazne točke, nego na onaj narodni, općenarodni, vojnorevolucionarni pokret, koji je doveo do stvaranja HRVATSKE DRŽAVE, a na nama je, hrvatskim vojnicima, da ju OBNOVIMO.

Stranke nisu dovele do Hrvatske Države ni onda, kada su zaista bile okviri naroda, imali jake strukture, bile mlade, dinamične i u rukama autoriteta. Ti su okviri davno propali, stranke zatajile, vodje pomrle, ideologije bile zbrisane, a na licu mjesta se stvorile nove generacije, ideje i osobe.

Mjesto stranačkih snaga imamo folklorne grupe, mjesto političkih predvodnika imamo amaterske diletante, mjesto snažne hrvatske fronte zasnivane na zajedničkom akcionom minimalnom programu, imamo šefove njemačke, australske, francuske, argentinske i drugih policija kao arbitre medju razbijenim, pregaženim i deformiranim političkim grupacijama. I imamo UDBU I RANKOVIĆA KOJI ČEKAJU SVOJ ČAS.

Neka o tome razmisle i oni Ustaše koji su se borili i padali za Državu Hrvatsku, ali i oni partizani koji su bili uvjereni, da se bore tobože protiv okupatora, nacista i fašista a za radnička prava.

I neka nas u tome ne smeta deformirani preživjeli iz bilo kojeg tabora, a najmanje oni, koji jedva čekaju da ih se i opet pozove u Beograd, da spašavaju i drugu, kao što su pokušali spašavati prvu Jugoslaviju. Još manje se treba obazirati na one usidjelice, koje danas u emigraciji daju lekcije pameti živima i mrtvima, a za vrijeme rata su imitirali grotekstne vanjske forme koje hrvatski borci nisu nikada ni trebali, ni prihvatili.

Ne gubimo vremena; RANKOVIĆ VEĆ OKUPLJA I STVARA NOVI SRBOKOMUNISTIČKI, JUGOSLAVENSKI I ČETNIČKI FRONT. Na nama je da mjesto brbljanja, sanjanja i nadmudrivanja, stvorim jedan APARAT KOJI ĆE BITI KADAR SUPROSTAVITI SE ONOM RANKOVIĆEVOM.

Neka proslave DESETOG TRAVNJA budu u tom duhu. Nitko nema na taj dan monopol, nitko nije izključen, nitko ne smije izostati. Neka se slavi kako god tko zna, može i hoće, ali neka nikada ne zaboravi, da taj dan i njegovo slavljenje ima značenje tek onda, ako smo nešto kadri, u Domovini ili u slobodnom svijetu, doprinijeti za njegovu OBNOVU, kao što su i veliki Francuzi padali i dizali se, ali se nikada nisu odricali svojeg najdržavotvornijeg državnog i nacionalnog praznika 14 Juillet 1789. Mi ne slavimo taj dan zato, da bilo koga slavimo ili grdimo, nego zato, da zbližimo borce za novi pohod.

U tome neka bude dostojno, sretno i bratski proslavljen dan obnove Hrvatske Države i neka se borci svuda u svijetu sjete i palih boraca, skupa sa prvim hrvatskim državnim Poglavarom, Poglavnikom Dr. Antom Pavelićem, svih ministara, generala, biskupa, predvodnika i boraca, obnovi, izgradnju i očuvanju HRVATSKE DRŽAVE.

general Drinjanin.

Saznajte više: "Yugoslaviju u Europu" - Stranica 2 http://slobodni.net/t116559-2/#ixzz2jEUfSX1n

Bobani
30-10-2013, 22:03
PODRIJETLO "ZA DOM SPREMNI" datira iz 1069. godine.


Član Otporaš (Mile Boban)
18.08.2011 22:50 h

Oluja i politički VRH RH u Kninu.

Imao sam priliku vidjeti slike s slavlja Oluje u Kninu i po nekoliko puta pregledati da se potpuno osvjedočim da li je istina ili tlapnja da predsjednik RH ne drži svoju desnu ruku položenu na stranu srce dok se je pjevala naša hrvatska himna Lijema Naša Domovin...

Tako je isto učinio i njegov predšasnik Stjepan Mesić prilikom ceremonije predsjedničkog ustoličenja u siječnju 2000, kada je svojom desnom rukom samo odgurnuo hrvatsku zastavu, umjesto da ju poljubi kao što je to činio njegov predšasnik dr. Franjo Tuđman.

Sve što se može reći za ova dva predsjednika je: NEKA IH JE SRAMOTA kada se stide hrvatske HIMNE i hrvatske ZASTAVE!

Član Delivuk (Milan Gabrić)
19.08.2011 02:03 h

HRVATSKA I USTAŠTVO (113)

Z A D O M S P R E M N I !

Prekasno smo se rodili da bismo mogi reći nešto,što već nije rečeno.Ipak je opravdano ponavljati rečeno za sve one koji još nisu čuli.
Nema naroda na svijetu koji se je toliko svadđao, mrzio jedan drugoga, ubijao jedan drugoga, svjedočio jedan protiv drugoga, u zatvore jedan drugoga trpao samo i jedino zbog izreke koja u sebi sadrž riječi koje znače: Uvijek biti spreman za braniti svoju Domovinu, kao što je to naš hrvatski narod.


TA IZREKA JE ZA DOM SPREMNI!

Svjedoci smo kako se je išlo na simpatizere Thomsona koji je bio hrvatski Branitelj i pjevao hrvatske Domoljubne pjesme. I sam predsjednički kandidat na prošlim izborima, gradonacčelnik grada Zagreba, Milan Bandić je napustio nogometnu utakmicu kada je publika počela skandirati: "Za Dom" a da nisu ni izrekli: "Spremni".


Prenosim ovdje sa jednog portala o toj temi " Za Dom Spremni " gdje Poglavnik dr. Ante Pavelić objašnjava postanak te izreke. Mišljenja sam da je on najmjerodavniji dati odgovor na to pitanje jer se je upravo njemu sve pripisivalo zbog te izreke "Za Dom Spremni!". Poslušajmo šta o tome Poglavnik dr. Ante Pavelić kaže:


javno.com 26.07.2009 19:59 h

SVIMA NA ZNANJE!!!

" SPREMNI " i godina 1069 - kako je nastao ovaj ustaški pozdrav, iz časopisa USTAŠA Godina Vll studeni 1980. droj 11-12.

Priskakajući ću prepisati dijelove opisa M.K.B. iz spomenutog članka tako da se vidi iz prve ruke odakle proizlazi hrvatski pozdrav "ZA DOM SPREMNI".

"Jednog žarkog ljetnog dana godine 1957., pratio sam Poglavnika po nekom poslu u središte Buenos Airesa. Odsjednemo u jednom svratištu na "Avenida de mayo", da se malo odmorimo. Neke su izbjegličke novine doniele (prepisujem izvorno, Otporaš), da je velika pogreška što Ustaše jos uviek pozdravljaju s "fašističkim pozdravom "Spremni!" - a pozdrav da je izveden iz talijanskog pozdrava "Pronti!"

Rekoh Poglavniku da su i nas, nekadanje Hrvatske Skaute u Italiji, klevetali po Rimu da upotrebljavamo "fašistički pozdrav". To je izazvalo smieh kod Engleza, jer su oni vrlo dobro znali, da sam ja osnivač skauta, pukovnik Baden-Powell, stvorio medjunarodni skautski pozdrav, koji na engleskom glasi: "Be prepared", i na hrvatskom "Budi spreman! - Ustaštvo ništa nije oponašalo od fašizma, pa ni pozdrav - reče Poglavnik.

Od ovog imena pa dalje, ono se je nadahnjivalo na hrvatskim poviesnim izvorima. (Ovo sada govori Poglavnik. Mislim da je on najmjerodovniji govoriti o ovoj temi. Zato poslušajmo njega, a ne njegove neprijatelje koji su usput i naši hrvatski neprijatelji,moja opaska, Otpraš.)

- Pravaštvo je imalo svoja snažna gesla "Bog i Hrvati" - "Hrvatska Hrvatom", nastavlja Poglavnik, nu osjećala se je potreba posebnog ustaškog pozdrava, (kao što se je za vrijeme Franje Tudjmana i Domovinskog rata osjećala potreba da se izbace neke riječi iz naše stoljetne nacionalne Himne i nadoda kruna na naš grb,moja opaska, Otporaš) koji bi bio više vojničkog značaja. Tražio sam ga u našoj davnoj prošlosti. Prelistavajući tako starinske izprave kraljeva, zapne mi za oko na jednom izrazu u povelji kralja Petra Krešimira lV., izdanoj u Ninu godine 1069. Medju inim kralj veli:

"...Posto je svemogući Bog Naše Kraljestvo na kopnu i po moru razprostranio, odlučismo i "spremna" srdca ustanovismo..."
Za Krešimira Velikog naša je država doživjela svoju najveću razprostranjenost, obuhvaćajući čvrsto i Bosnu. Osim toga u istoj se povelji spominje "naše dalmatinsko more". (a ne talijansko,moja opaska, Otporaš.) Sve je to imalo svoju duboku simboliku: Ustaša neće dati nikada ni hrvatske Bosne, ni našega mora! (Eto, Domovinskim ratom smo dali Bosnu jer nismo imali Ustaša, moja opaska, Otporaš.)

Nisam tražio dalje. "Odlučiti spremna srdca" i "spremni" jedno je te isto, samo što je drugi izraz prikladniji i odrješiti za pozdrav. Postavlja se pitanje: Spremni za što? Za ono, što nam je među zemaljskim stvarima najsvetije: ZA DOM! Dom ne znači samo domovinu, nego i domaće ognjište, pa je njegove značenje dvostruko jako. Ta se izraz provlaci kroz cielu našu povjesnicu, provlači se i kroz naše rodoljubno pjesničtvo. Upotrabljavaju ga i Zrinski i Jelačić, Bašagić i Kranjčević
.
- Kasnije su Ustaše tome pozdravu dodali i "Za Poglavnika". To nikako ne znači da bi se tko trebao boriti za moju osobu ili moje probitke, već jedino za onu MISAO, koju ja predstavljam, a ta je sloboda i nezavisnost svih Hrvata..."

(Eto, dragi kolege i kolegice, imali ste priliku cuti sta o temi: "ZA DOM SPREMNI" kaže sami sada pokojni Poglavnik. Širite ovo medju viašim prijateljima kako bi se saznalo pravo značenje te izreke, a ne značenje kako ga naši neprijatelji antifašisti prikazuju, a izdajnici Mesić i njegova klika nastoje proširiti među Hrvate.)


Objavljeno: 07.03.2010. u 21:16h

Delivuk 8.03.2010 11:48

Tako je momak. Da te moj dida vidi bao bi ti punu demežanu vina za ovo što si napisa. Zašto bi se mi bojali biti za naš Dom uvik spremni. To samo naši rvacki neprijatelji oćedu da mi nikad ne budemo spremni za naš Dom. Oni oćedu da smo nespremni tako da oni mogu po nama tabačit koliko oće. E neš više. Sad mi imamo našu Rvacku i kad nam se priključe naša braća iz Ercegovine i Bosne, e gire mi moje ni sila paklena nam neće moć odolit. Samo mi sami sebi možemo naškodit ako ne bum bili složni.

Domobran čestitam!

j.perković 8.03.2010 15:39 h

Nastavite tako dalje jer puno ima u Hrvatskoj koji to neznaju, da se za svoj narod treba boriti.
Puno u našoj Domovini ima koji su samo naučili da kažu ZDRAVO, je nalazim da je lijepše reći za DOM SPREMNI.

j.perkovic DOMOLJUB 8.03.2010 23:33 h

Dragi prijatelju j.perkoviću drago mi je što si rekao da je ljepše reći ZA DOM SPREMNI! od bilo koje druge riječi. Ja sam spreman za sve ono što je moje: Moj Bog, moja Domovina, moja Obitelj, za sve gore navedeno ja sam SPREMAN BRANITI. Zato se kaže: ZA DOM SPREMNI! Nema tu nikakva fašizma, nacizma, komunizma niti antifašizma. Sve što u toj izreki ima, je čisti RODOLJUBIZAM. Ništa više, ništa manje. Osim, kako će nadolazeći hrvatski naraštaji gledati na to da je nekada bila u hrvatskoj politička klima i grupa ili grupica Hrvata koji su zabranjivali govoriti i izgovarati riječi: ZA DOM SPREMNI!

Domobran, Otporaš 9.03.2010 12:43 h

Hvala vam na ovom članku koji donosi iz prve ruke značenje i podrijetlo izreke "ZA DOM SPREMNI". Mnogi Hrvati za sigurno nisu ni znali za ovo. Zato bi bilo poželjno da njaprije ovo pročitaju i upute se u ISTINU današnja vladajuća politička ELITA HRVATSKE RH.

Bobani
31-10-2013, 15:11
POGLAVNIK, RIMSKI UGOVOR, GRANICE NDH‏

Annie Boban
12:07 PM
[Keep this message at the top of your inbox]
To: Annie Boban, nera.gric@gmail.com
Picture of Annie Boban
From: froate@hotmail.com

RIMSKI UGOVORI, PRITISAK, POGLAVNIK I GRANICE NDH

Tue 1/05/10 12:42 AM


Ovo sam pronašao, sastavio i šaljem svim Hrvatima na znanje, Otporaš.

Podatci su uglavnom preuzeti iz djela dr. Vjekoslava Vrančića - "Branili smo državu", s nekim primjetbama i izmjenama, no tekst se bitno ne razlikuje od izvornog.



Granice Nezavisne Države Hrvatske

Ustaše su odlučili stvoriti hrvatsku državu bez obzira na sve i nisu se zamarali granicama nego su jednostavno prihvatili pomoć Niemaca i Talijana. Čim su došli na vlast, stvari su se zakomplicirale i Talijani su Ustašama skupo naplatili naizgled prijateljsko gostoprimstvo i pomoć.

Niemci su se uglavnom bavili pitanjem podjele Slovenije i Banata, a u pitanje hrvatskih državnih granica se nisu miešali i dopustili su Hrvatima i Talijanima da se sami pokušaju dogovoriti oko njih. Hrvati su 10. travnja 1941. proglasili vlast na cjelokupnom poviestnom i etničkom hrvatskom teritoriju, ali Talijani su imali teritorijalne pretenzije prema hrvatskoj obali i Hrvati su morali dati sve od sebe da odbiju što više talijanskih zahtjeva.

Ciano je razgovarao s Ribbentropom o hrvatskom pitanju i rekao je da Talijani žele anektirati čitavu Dalmaciju i ući u personalnu uniju sa Hrvatskom. Čak je i lagao o tome da je s Pavelićem već razgovarao o personalnoj uniji i to je uvelike utjecalo na njemačku politiku nemiešanja u talijansko-hrvatske pregovore. Pod tim prilikama, nakon što je talijanska strana od svog njemačkog saveznika dobila slobodne ruke, započeli su razgovori i nastavljeni pregovori između talijanskih i hrvatskih državnih predstavnika o razgraničenju i budućim odnosima između NDH i Italije. Započeti na Cianovu želju, razgovori su održani u Ljubljani 25. travnja 1941. Želju za sastanak je Poglavniku donio posebni opunomoćenik talijanske vlade Raffaello Casertano. Uoči početka razgovora, 24. travnja, Ciano bilježi u svoj dnevnik da je dogovorio razgovor sa Pavelićem za sutradan i da se radi više o tome da se vidi što Hrvati misle, nego da se nešto zaključi. Tom prilikom dogovoreni su i parafirani konačni tekstovi budućih ugovora, koji su potisani 18. svibnja u Rimu. Uvjeti Rimskih Ugovora bili su za NDH izvanredno teški, ali su i pregovori za hrvatsku stranu vođeni pod veoma teškim okolnostima.

Hrvatska u obrani svojih probitaka nije imala nikakvog međunarodnog oslona i pregovore je vodila u trenutku kada nije imala svoju vojsku, kada se na njenom području nalazilo 10 talijanskih divizija, a talijanska vlada je sve do potpisa Rimskih ugovora to područje smatrala osvojenim i zaposjednutim. I talijanska strana vodila je pregovore pod pritiskom svoga javnog mnienja. S jedne strane, oživio je u to doba tradicionalni talijanski iredentizam, a s druge, Italija je doživljavala slom svoga kolonialnog carstva i trpjela težke poraze u Albaniji i Africi.Talijanski gubitci u iztočnoj Africi se penju na 270 000 častnika, dočastnika i vojnika. Uzevši u obzir ove prilike, nije nikakvo čudo da je vladajuća Fašistička stranka u nizu poraza nastojala polučiti bar neki vidljiv uspjeh, izabravši Hrvatsku kao jedinu moguću žrtvu u onome trenutku.

Nasuprot talijanskom nasrtaju, Hrvatska se strana našla pred poviestnom odgovornošću: ne pregovarati i izgubiti sve ili pregovarati i spasiti državu uz što manje gubitke. Odgovorni hrvatski pregovarač, Poglavnik dr. Ante Pavelić odlučio se za spašavanje države. Poglavnik je u svojim odlukama našao razumievanje i potporu svih svojih pristaša i suradnika, kao i onih Hrvata kojima je ljubav prema državnoj nezavisnosti bila jača od mržnje prema protivniku. Ciano je Poglavniku ponudio dva priedloga. Po prvom od njih, hrvatsko-talijanska granica išla bi od Samobora, prieko Karlovca, Dinare i Mostara do crnogorske granice. Po drugom prijedlogu, išla bi nešto zapadnije, ali u tom slučaju Italija bi tražila vojni savez. Poglavnik je odgovorio Cianu da na takvoj bazi ne može uobće razgovarati. Upitao je Ciana vrijedi li Talijanima više Dalmacija ili prijateljstvo sa Hrvatima. Jedan talijanski general uzvratio je Poglavniku da njih vode stratežki razlozi te da su Talijani vodili dva rata za Dalmaciju i da je se neće odreći. Poglavnik mu je na to odgovorio da će onda voditi i treći! Zatim ga je Ciano upitao kako bi on to riešio. On je odgovorio: "Ja nemam naslova da postavljam zahtjeve za teritorialne ustupke i zato ne mogu tražiti da nam vratite Zadar, ali kako poznam situaciju Zadra, sve što sam pripravan ustupiti jest malo okolice Zadra i Trogira." Ciano je bio suglasan ali nije mogao donijeti nikakvu odluku prije nego se konzultira sa Mussolinijem. Poglavnik mu je savjetovao da ga nazove brzoglasom, što je on i učinio. Mussolini mu je odgovorio "Io non posso essere rinunciatore" tj. "Ja ne mogu biti onaj koji se odriče." Time je Poglavnikova borba za Dalmaciju bila znatno otežana. Poglavnik je rekao Cianu da onda ne mogu razgovarati te da je najbolje da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem.

Hrvatskom državnom vodstvu, ako je htjelo očuvati hrvatsku državu, nije preostao drugi izlaz nego se upustiti u pregovore s protivnikom koji se nalazi u mnogo povoljniem položaju. Odlučivši se za put pregovora, hrvatskoj je strani palo u dužnost braniti se u dva pravca: u teritorialnom pogledu, spasiti što više hrvatskog narodnog područja; u političkom, obraniti hrvatsko državno vrhovničtvo u pitanjima vojne i gospodarske nezavisnosti. Talijanski kralj je bio prohrvatski i antidalmatinski nastrojen, njegovo je mišljenje bilo da će Talijani imati (š)to manje smetnja, što manje Dalmacije. "Da nema nekih čisto protumačivih sentimentalizama, ja bih bio sklon da prepustimo čak i Zadar", rekao je kralj. Njemački predstavnik u Hrvatskoj, Siegfried Kasche je izvjestio ministra Ribbentropa u brzojavu od 28. travnja, da Pavelić nastoji izbjeći gubitak Dalmacije i stoga teži sljedećem rješenju: talijanski princ postat će hrvatski kralj bez političkih prava; novi kralj nosit će hrvatsku Krunu, položiti prisegu na hrvatski ustav, dok će politička, vojna i gospodarska vlast pripasti izključivo hrvatskom državnom vodstvu; nikakvo ustupanje teritorija; optički uspjeh za Ducea, a osigurana izgradnja i ojačanje čitave Hrvatske. Hrvatski narod - zaključuje Kasche svoj brzojav - razumjet će takvo rješenje. Ovaj Poglavnikov pokušaj ostaje bez uspjeha. Pozvan na referat u Rim, Casertano je Duceu podnio izvješće o toku pregovora, predao mu Poglavnikovo pismo, kojim nudi Krunu jednom princu Savojske kuće, i dobio konačne upute za nastavak pregovora.

O tome Ciano unosi 29. travnja u svoj dnevnik sljedeću bilješku: "Casertano kod Ducea. Hrvatska je stvar krenula mnogo koraka napried. Čak i kruna je ponuđena jednom princu iz savojske kuće. Ali u pitanju Splita nepopustljivost je absolutna. Pavelić izjavljuje da će, ako bude morao pustiti Split, morati podnieti ostavku, a s njime bi se srušio čitav filotalijanski sustav. Duce uviđa, koji su naši pravi interesi, ali je u pitanju Splita veoma tvrdokoran. U njemu se bude njegovi vlastiti glasi iz riečke i dalmatinske polemike." Ciano nadalje bilježi, kako je sve više uvjeren da je potrebno riešiti problem na političkoj osnovi, tj. jačim vezanjem Hrvatske na Italiju, a popuštanjem u teritorialnom pogledu. 30. travnja Duce odgovara na Poglavnikovo pismo. Pristaje na Krunu, a Casertanu daje posljednje upute: ne popuštati u pitanju Splita, ali u odporu ne ići tako daleko da bi zbog nepopustljivosti došlo do prekida pregovora.

U međuvremenu su talijanske vojne snage zaposjele čitavo svoje posadno područje (do crte željenog razgraničenja sa Hrvatskom) i time još više oslabile hrvatsku moć pregovaranja. Casertano se vratio u Zagreb da na hrvatsku stranu izvrši pritisak, da prihvati političke ugovore onog sadržaja kako ih je Mussolini bio zacrtao 24. travnja, a Ciano Poglavniku predao 25. travnja u Ljubljani te da se u teritorialnom pitanju drži granice koju je Mussolini naznačio uz napomenu da Split, Korčula i Bakar trebaju pripasti Italiji. Poglavnik je pritisak talijanskog predstavnika osjetio već prvi dan dodira (2. svibnja), a sljedećega se odnos bio zaoštrio u tolikoj mjeri, da se Poglavnik obratio za pomoć Berlinu. Nakon višekratnih neuspjelih pokušaja, Poglavnik se uvjerio da od Berlina ne treba očekivati podporu, pa posljednju nadu polaže na sastanak s Duceom, da bi ga obaviestio o neprihvatljivosti talijanskih zahtjeva. Do sastanka Poglavnika s Mussolinijem i Cianom dolazi 7. svibnja u Tržiču nedaleko od Trsta, kojom prilikom Mussolini pristaje na izvjestne uztupke političke i teritorialno-upravne naravi. U Tržiču je u duhu postignutog sporazuma izpravljen sadržaj prvotnog nacrta ugovora o jamstvu i suradnji i tako korigirani tekst parafiran od Poglavnika i Mussolinija. U Tržiču korigirani i parafirani tekst otvorio je sadržaj, koji će kao ugovor biti potpisan u Rimu 18. svibnja 1941. Poglavnik se nadao da će sačuvati za Hrvatsku Split i široki obalni potez kod Velebita, kao i od Splita do Kotora. To je povjerio Veesenmayeru koji je to javio Kascheu. Poglavnik je također zatražio njemačku pomoć u ovom pitanju. Također je odbio carinsku, deviznu i monetarnu uniju sa Italijom i Albanijom jer bi ona uvelike umanjila hrvatsku nezavisnost i odbio je dalekosežno vezivanje hrvatske vojske uz talijansku jer je smatrao da hrvatska vojska mora pripadati Hrvatima i služiti samo hrvatskoj državi.

Ukoliko bi Talijani uztrajali u ovim zahtjevima, Poglavnik je odlučio odstupiti s vlasti jer nije želio ispasti izdajica u očima svoga naroda. Veesenmayerova ocjena protagonista sastanka u Tržiču: "Pavelić je hrvatske probitke zastupao dostojanstveno i odlučno. Duce je pokazao puno razumijevanje i izišao u susret Paveliću u pojedinim točkama, uzprkos protivljenju Conte Ciana." Znači, Poglavnik je nasuprot talijanskim zahtjevima uspio: 1) ne prihvatiti podređenost hrvatskih oružanih snaga; 2) ne pristupiti talijansko-albanskoj carinskoj uniji; 3) postići pristanak da grad Split i otok Korčula, koje je Italija prisvojila, dobiju hrvatsku obćinsku upravu. Na sastanku u Tržiču Mussolini je obećao skoru predaju uprave hrvatskim organima (vlastima, mo, Otporaš)na području NDH zaposjednutom talijanskom vojskom i zadržanje toga zaposjednuća u skladu sa hrvatskim željama. U svojim izvješćima Ribbentropu, Kasche i Veesenmayer, koji su čitav tok pregovora pratili izbliza, ocienili su ishod sastanka u Tržiču za Hrvatsku pozitivnim. Tokom pregovora u Zagrebu i prilikom zaključnog razgovora u Tržiču dogovoreno je između predstavnika Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije: 1) ponuda hrvatske krune jednom članu Sabaudske kraljevske kuće, i 2) podpis ugovora, sporazuma i popratnih isprava, kojima se određuju granice i međudržavni odnosi između Hrvatske i Italije. Zamisao da se jednom članu talijanske kraljevske kuće ponudi hrvatska Kruna nikla je u nadi, da bi se time moglo postići da se prilikom pregovora o razgraničenju NDH spasi od težih gubitaka. Pokušaj, nažalost, nije uspio jer je talijanska strana ušla u pregovore o razgraničenju kao posjednik ratom stečenih područja i prema tome u pravu, da Hrvatskoj prepusti ono što Italiji bude po volji.

Ugovor o razgraničenju nije se mogao nazvati ugovorom već diktatom. Sviestno poviestne odgovornosti, ustaško političko vodstvo, Poglavnik i njegovi bliži suradnici, odlučili su se za prihvaćanje diktata ali očuvanje živog plamena hrvatske nacionalne pripadnosti i državne sviesti. U svezi s ponudom hrvatske Krune donesena je u Zagrebu 15. svibnja Zakonska odredba o Kruni Kralja Zvonimira, koja predstavlja vrhovničtvo NDH. Odredba je uzakonjena podpisom Poglavnika i svih članova vlade. Uzporedo s time, u Zagrebu je sastavljeno izaslanstvo koje će kao predstavničtvo naroda pratiti Poglavnika u Rim na podpisivanje ugovora. Poglavnik i izaslanstvo krenuli su 17. svibnja u Rim, a 18. svibnja u 11 sati su se nalazili u Quirinalu, kraljevskoj rezidenciji u kojoj se odvijala svečana ponuda hrvatske Krune jednom članu Sabaudske kuće. U dvoranu su prvo ušli Duce, Ciano i Vittorio Emanuele, car i kralj Italije praćen članovima kraljevske obitelji. Odmah nakon toga, najavljen od dvorskog ceremoniala, ušao je u dvoranu Poglavnik, praćen hrvatskim izaslanstvom, koje je zauzelo prostor u sredini dvorane, sučelice priestolju. Poglavnika je pratio velik broj članova vlade, vojnih i diplomatskih predstavnika Države i Pokreta te lički, travnički, slavonski, zagorski i dva muslimanska seljaka, svi u narodnim nošnjama svoga kraja. Poglavnik se poklonio pred Kraljem, te mu u dostojanstvenom držanju mirnim glasom upravio govor. Poglavnikov govor bio je kratak. Svrha mu je bila ponuditi hrvatsku Krunu jednom članu Sabaudske kraljevske kuće i zamoliti, da kralj i car Italije odredi vojvodu, koji će biti njen nosilac. Povrh toga, Poglavnikov govor imao je i politički značaj, jer je u njemu iztaknuo misli oprečne talijanskoj službenoj politici, koja je težila podpunim podređenjem Hrvatske Italiji. Riječima, koje je Poglavnik upravio Kralju, istaknute su tri misli: suverenitet Nezavisne Države Hrvatske, hrvatska dinastija i ponos hrvatskog naroda.

U uvodu svoga govora istaknuo je Poglavnik, da Zvonimirova Kruna predstavlja vrhovničtvo Nezavisne Države Hrvatske . Polučivši svoju slobodu - nastavio je Poglavnik - hrvatski je narod odlučio ponuditi Krunu svojih vladara vojvodi iz Sabaudske kuće. Zatim Poglavnik iztiče, da hrvatski narod očekuje monarha osnivača nove hrvatske dinastije, koji će Hrvatima prethoditi u njihovom preporodu; završio je time, da su Hrvati toliko ponosni na Kralja, koji će uzići na hrvatsko priestolje, kao što su ponosni na svoju državu i na narodnu nezavisnost.

Kralj je Poglavniku i hrvatskom izaslanstvu odgovorio u svoje ime i u ime Italije. Njegov govor odisao je prijateljstvom i poštovanjem prema hrvatskom narodu. Odmah u početku svoga govora Kralj je prihvatio zahvalnim srdcem hrvatski zahtjev, da bi označio kneza svoje kuće, koji će se okruniti Zvonimirovom Krunom. U nastavku pozdravio je preporod hrvatskog naroda i uzkrsnuće države Hrvatske izjavivši izaslanstvu, da je Italija svim srcem uz plemeniti hrvatski narod. Na kraju govora označio je svoga nećaka, Vojvodu od Spoleta, izabranim da preuzme kraljevsku krunu Hrvatske. Kad je kralj spomenuo ime Vojvode od Spoleta, ovaj je stupio napried i duboko se poklonio pred Kraljem i Poglavnikom. Nato je Poglavnik pristupio Kralju i poklonio mu se. Na Kraljevu želju stao je s njegove lieve strane i predstavio mu, jednog po jednog, članove hrvatskog izaslanstva. Nakon toga Poglavnik se pozdravio s Vojvodom od Spoleta i zadržao u kraćem razgovoru, nakon čega se upitao s Mussolinijem. Time je završena ceremonija kod Kralja koji se povukao iz dvorane u pratnji članova kraljevske kuće, kao i Mussolinija i Ciana. Poslije toga hrvatsko je izaslanstvo primljeno najprije od kraljice Jelene, a zatim od Aimone di Savoia-Aosta, njegove supruge, vojvodkinje Irene, i njegove majke, kneginje Helene. Nakon toga hrvatsko je izaslanstvo posjetilo Panteon, gdje je Poglavnik položio vience na grobove članova Sabaudske kuće, kralja

Vittoria Emanuela II. i vojvode Umberta Savojskoga.

Makar kraljev govor nije imao praktičnog utjecaja na razvoj talijansko-hrvatskih odnosa, kao što ni kod određivanja granica nije uvaženo njegovo mišljenje o hrvatskoj pripadnosti Dalmacije, Ustaše su njegove rieči smatrali kao ponovljeni izražaj dobre volje prema Hrvatskoj, riedku pojavu u ono vrieme na obalama Tibera. Sliedi prienos Kraljeva govora prema "Hrvatskom Narodu", Zagreb, od 18. svibnja 1941. Kraljev govor glasio je:

Poglavniče i gospodo izaslanici Kraljevstva Hrvatskog!

Sa živim zadovoljstvom i duboko zahvalnim srdcem prihvaćam zahtjev, koji ste uputili u ime plemenitog naroda hrvatskog, da bismo označili jednog kneza naše kuće, da bi se okrunio Krunom Zvonimirovom i da bi osnovao dinastiju, koja će biti na čelu Kraljevstva Hrvatske!

Rieči, s kojima ste popratili taj zahtjev, da biste pokazali, kako prisuće kneza Sabaudske kuće na priestolju Nezavisne Države Hrvatske ima posvjedočiti volju Vašeg naroda za suradnju s Italijom u duhu najtješnjeg prijateljstva, u punini nalaze odjek u osjećajima našim, kao i osjećajima čitavog talijanskog naroda. Mi pozdravljamo kao veselu nadu za novi poredak, koji se utvrđuje u Europi, preporod hrvatskog naroda, čija je poviest toliko vezana uz nas i koji je ustrajno stoljećima svoj moralni i intelektualni život usmjerio prema civilizaciji Rima. Italija nije tek od danas osjetljivo pokazala svoje simpatije za težnje hrvatskog naroda, koje su u Vama, Poglavniče, našle nepokolebivog pobornika. Danas, kada je stoljetna želja hrvatskog naroda, da bi opet uzkrsnula vlastita država, podpuno ostvarena pomoću pobjede Osovine, vrlo nam je drago, što imamo priliku, da u svečanosti ove uzvišene zgode, izrazimo Vama, gospodo izaslanici Nezavisne Države Hrvatske, da je Italija sa svim srdcem uz Vaš plemeniti narod, spremna pružiti svaku podporu svoje suradnje u bratskim solidarnim nakanama i djelima.

Potaknut vašim osjećajima veseli nas, što možemo prihvatiti zahtjev hrvatskog naroda i označiti našeg ljubljenog nećaka, Kraljevsku Visost Aimona di Savoia-Aosta, Vojvodu od Spoleta, da preuzme kraljevsku krunu Hrvatske. Naša želja i želja talijanskog naroda prate ga u njegovoj uzvišenoj misiji i u isto vrieme želimo hrvatskom narodu razdoblje uspjeha i plodnog napredka!

Poslije posjeta Panteonu Poglavnik je s užom pratnjom otišao u Mussolinijevu radnu dvoranu u Palazzo Venezia na podpis ugovora. Ostala pratnja zadržala se kroz to vrieme u salonima iste palače. Nakon podpisa ugovora priređen je hrvatskom izaslanstvu objed u velikoj dvorani Palazzo Venezia, kojemu su s talijanske strane uz Mussolinija prisustvovali Emilio de Bono, maršal Italije, članovi vlade, predstavnici oružanih snaga, predstavnici Fašističke stranke, poslanici osovinskih zemalja, državni tajnici i predstavnici tiska. Na kraju objeda izmienjene su zdravice između Ducea i Poglavnika. Oko 6 sati poslije podne, Poglavnik je u pratnji krilnog pobočnika Sabljaka i dvojice talijanskih častnika posjetio državnog tajnika Vatikana, kardinala Luigija Maglionea, koji je Poglavnika predveo u privatnu audijenciju pape Pija XII., koja je trajala pola sata. U 8 sati navečer priređena je hrvatskom izaslanstvu svečana večera na kojoj je sudjelovalo oko 200 uzvanika. Iste večeri izaslanstvo je napustilo Rim i vratilo se u Zagreb 19. svibnja u 10 sati navečer.


Izprave koje su u Rimu potpisane 18. svibnja nose sljedeće službene nazive:

1) Ugovor o određivanju granica između Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije

2) Sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko primorsko područje

3) Ugovor o jamstvu i suradnji između Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije

4) Zaključni zapisnik


Ugovorom o određivanju granica, zapravo diktatom iznuđenim pod već opisanim iznimno težkim okolnostima, talijanska je vlada iz hrvatskog narodnog tiela nemilosrdno izsjekla i prisvojila ove dielove na obalama hrvatskog Jadrana:

- Sušak s ovim okolnim područjem: kotareve Kastav, Sušak, Čabar i dio kotara Delnice. Iztočna granična crta ovog proširenja Riečke enklave polazi od Biljevine u kotaru Delnice, stiže do upravne granice kotara Sušak i silazi na more kod Bakarca.

- Otoke u Hrvatskom Primorju: Sveti Marko, Krk, Rab i one manje do visine Jablanca.

- Sve otoke zadarskog područja

- Od kopna srednje Dalmacije: područje obuhvaćeno crtom , koja polazi od rta Privlaka, dostiže Planinski kanal, sliedi njegovu unutarnju crtu do Novigradskog mora, nastavlja se uzduž gornje obala rečenog mora, zahvaća Bukovicu i stigavši do toka Krke izpod mjesta Pađani, silazi duž rieke te se od nje odvaja tako, da obuhvaća cielo područje Šibenika i Trogira, te grad Split uključivši predgrađa.

- Srednjodalmatinske otoke: Čiovo, Drvenik, Šolta, Vis, Biševo, Sv. Andrija, Jabuka i ostale manje, koji do njih leže.

- Južnodalmatinske otoke: Korčulu i Mljet

- Prošireno područje Kotora: kotar, koji obuhvaća cielu Boku Kotorsku crtom koja ostavlja obalu na jednoj točci između Cavtata i Vitaljine i ulazi prema sjeveroistoku, uključujući mjesto Grudu i masiv planine Orjen.


Od okrnjenog jadranskog područja talijanski je diktat Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ostavio:

- Hrvatsko primorje: obćinu Hreljin, Dol Bakarac i Kraljevicu, a odatle obalu do Planinskog kanala, uključivši otok Pag.

- Dalmatinsku obalu: od granice grada Splita do točke između Cavtata i Vitaljine, uključivši otoke Brač i Hvar, poluotok Pelješac, Dubrovnik s otocima Šipan, Lopud i ostalim manjim otocima.


U svezi s posebnim položajem Splita i Korčule valja ovdje spomenuti sadržaj pisma od 18. svibnja 1941., koje je Mussolini uputio Poglavniku u stvari njihova upravnog uređaja. U tom pismu Mussolini potvrđuje Poglavniku: "da će talijanska vlada u najkraćem roku pripremiti nacrt utanačenja s hrvatskom vladom glede upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule."


19. svibnja Mussolini je izdao, u svojstvu vrhovnog zapovjednika talijanskih oružanih snaga, sljedeću Dnevnu zapovied:


"U vezi s političkim ugovorima, koji su sklopljeni u Rimu između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske, naređujem:

1. Od sutra, 20. o. mj., sva građanska uprava na području, koje je pripalo Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a koje je do danas bilo podloženo talijanskoj vojničkoj okupaciji, prelazi u ruke hrvatskih vlasti.

2. Talijanske oružane snage, koje se sada nalaze na području Nezavisne Države Hrvatske, prestaju od sutra, 20. o. mj., imati značaj okupacionih snaga, te dobivaju značaj četa, koje se nalaze na području prijateljske i savezničke Nezavisne Države Hrvatske.

3. General Vittorio Ambrosio utanačit će potrebne sporazume s hrvatskim vlastima, da se ovo izvrši. - Mussolini".

U gornjem tekstu izneseni su razlozi koji su ondašnje hrvatsko političko vodstvo silili na prihvaćanje talijanskog diktata izraženog u Rimskim ugovorima. Radilo se o izboru: očuvati ili izgubiti netom stečenu državu.


Odluka je bila: očuvati je.

Nikada nikome od Hrvata nije palo na pamet braniti sadržaj Rimskih ugovora. U cieloj zemlji, a posebno u njenom odciepljenom dielu, hrvatski je narod odgovorio razumljivim izljevom protutalijanske mržnje. Osim jugoslavenski orientiranih Hrvata, čitav je hrvatski narod s oduševljenjem pozdravio proglašenje NDH. Uzprkos tome, posve je razumljivo da su Rimski diktati izazvali bol u duši svakog Hrvata. Zato je bilo potrebno narodu raztumačiti razloge koji su doveli do neželjena stanja. U tu svrhu su sljedećih šest tjedana održane javne skupštine diljem zemlje, na kojima su govorili iztaknuti politički ljudi, javni radnici i omladinci.

Prije toga, u svim većim mjestima u kojima se građanska vlast već nalazila u rukama talijanske vojske, preuzeta je na svečan način vlast s hrvatske strane, a u nekoliko gradova ušle su jedinice hrvatskog domobranstva uz neopisivo oduševljenje naroda.

22. svibnja održana je u Zagrebu velika javna skupština na kojoj je Poglavnik govorio o obćem položaju i o sadržaju sporazuma zaključenih s Italijom. Sigurnost kojom je Poglavnik nastupio djelovala je umirujuće na uznemirene duhove. Između 25. svibnja i 15. lipnja održane su u 33 mjesta javne skupštine uz veliko sudjelovanje naroda.

Poglavnik je među svojim najbližim suradnicima nakon podpisivanja Rimskih diktata ljutito izjavio: "nakon što riešimo sa Srbima, riešit ćemo mi i sa Talijanima!" Također je u intimnom krugu izjavio da će mu za povrat Dalmacije trebati oko dvie godine. Mnogi njegovi blizki suradnici, uključujući Milu Budaka, su bili mišljenja "da Talijane treba sve skupa pobacati u more i natjerati ih da plivaju do Italije!"

Osim već spomenute jadranske granice s Italijom, NDH je graničila na sjeveru s Mađarskom, na iztoku sa Srbijom, Sandžakom i Crnom Gorom, a na zapadu sa Štajerskom i Kranjskom. Za razgraničenje s Mađarskom bila je mjerodavna vlada u Budimpešti, sa Srbijom i Štajerskom vlada Trećeg Reicha, a sa Sandžakom, Crnom Gorom i Kranjskom vlada Kraljevine Italije. Niemci su 3. 5. tražili da se zaključi njemačko-hrvatska granica. Predložili su da granica bude onakva kakva je bila 1918. prema Štajerskoj. Tražila se neznatna izmjena u korist Njemačke na onoj točki gdje rieka Drava protječe tromeđom koju Štajerska tvori s kotarevima Čakovec i Varaždin. Njemačka je ondje željela izgraditi veliku hidroelektranu. Nekoliko dana su vođeni pregovori sa Hrvatima i 13. svibnja su potpisani ugovori o njemačko-hrvatskoj granici. Vođene su velike borbe oko pripadnosti Huma na Sutli. Prvo je pripao Reichu, ali Hrvati su toliko negodovali da su Niemci na kraju popustili i vratili Hrvatima Hum na Sutli.

Pitanje određivanja granice između NDH i Mađarske je bilo problematično. Problem povlačenja te granice nije bio gospodarske ili zemljopisne, nego političke naravi. Zemljopisno nije postojala potežkoća razgraničenja, jer se radilo o prirodnoj međi, označenoj tokom rieka. Problem je bio u pomanjkanju sporazuma o onom dielu granice, čiji tok određuje vrhovničku pripadnost područja zvanog Međimurje. A taj se sporazum nije mogao postići jer su obje strane smatrale Međimurje svojim državnim teritorijem i obje svoj stav temeljile na načelu poviestnog vrhovničkog prava, koje je hrvatska strana, za razliku od mađarske, mogla podkriepiti i narodnosnim razlozima, budući da je stanovničtvo Međimurja - i po priznanju samih Mađara - bilo 99% hrvatsko. Obje strane su se slagale s time da granica treba teći između mjesta Barcza na Dravi, tokom drave do njena utoka u Dunav i Dunavom do točke na kojoj ova rieka prima pritoku Tisu. Ostalo je otvoreno pitanje onog diela granice, koji teče od hrvatsko-štajerske međe do mjesta Barcza. Sporna je bila samo sjeverna međimurska granica, dakle crta od štajerske međe do utoka Mure u Dravu. Hrvati i Mađari su ostavili ovo pitanje otvorenim i nisu se odmah sporazumjeli oko njega. Mađari su 16. travnja ušle u Međimurje, u kojem je još od 7. travnja građanska uprava bila u rukama hrvatskih oblasti koje su se 10. travnja stavile na razpolaganje vladi NDH. Hrvati su se oštro pobunili protiv mađarskog prisvajanja Međimurja i mađarske vojne uprave. 17. prosinca 1941. stupio je na snagu zakon o aneksiji Međimurja Mađarskoj. Hrvatska vlada nije ovaj jednostrani čin nikada priznala. Pitanje hrvatsko-mađarske granice ostalo je neriešeno kroz cielo vrieme rata.

Iztočna granica NDH određena je odvojenim činom za njen tok prema Srbiji, a odvojeno prema Crnoj Gori. Određivanje granice prema Srbji prepustila je njemačka strana odluci vlade NDH, dok je granica prema tadašnjoj Crnoj Gori utvrđena sporazumom između predstavnika hrvatske i talijanske vlade. Prema Srbiji, granica je određena Zakonskom odredbom od 7. lipnja 1941., koju su potpisali Poglavnik i članovi vlade. Tok granice jednak je onome, koji je postojao između Bosne i Srbije 1908. godine uz napomenu, da svi otoci na Drini pripadaju NDH. Zemun sa širom okolicom je prvo prepušten njemačkoj vojnoj upravi, ali 4. listopada 1941. čitav iztočni Sriem vraćen je pod hrvatsku vlast. U pitanju razgraničenja Hrvatske i Kranjske je bilo nekih manjih problema ali oni su riešeni. O pitanju razgraničenja sa Sandžakom i Crnom Gorom se razpravljalo sa Talijanima, također kao i o pitanju granice sa Kranjskom. Dielovi Sandžaka su bili nastanjeni hrvatskom muslimanskom većinom i hrvatska je vlada nastojala prilikom razgraničenja sa Crnom Gorom postaviti i pitanje pripadnosti onog diela Sandžaka koji je Hitlerovom odlukom pripao talijanskoj interesnoj sferi. Hrvati su sa Talijanima o tome razpravljali još od 18. svibnja. Poznato je da je 50 predstavnika Sandžaka 1941. uputilo zamolbu Poglavniku da pripoji Sandžak Hrvatskoj. Talijani nisu pristali na hrvatsko pripajanje Sandžaka. Time je, osim s Mađarskom, završeno razgraničenje NDH s ostalim susjednim zemljama.

Granice su ostale takve kakve jesu do kapitulacije Italije 1943. godine. Razvoj talijanske krize odvio se u roku od 45 dana, koji su protekli od ostavke Mussolinija (25. srpnja), imenovanja maršala Italije Pietra Badoglia istoga dana, na njegovo mjesto, pa prieko razpuštanja Narodne fašističke stranke (28. srpnja), do bezuvjetnog polaganja oružja i istovremenog podpisivanja ugovora o primirju sa Zapadnim saveznicima (8. rujna 1943.). Događaji u Italiji imali su velikog odjeka u Hrvatskoj, ne samo zbog predstojećih promjena državnopravnih odnosa s Kraljevinom Italijom, nego i zbog toga što se na području NDH slomila 2. Armata talijanske vojske, koja je Državi Hrvatskoj i hrvatskom narodu naniela mnogo zla. Talijani su 2. rujna pustili sve Hrvate iz sabirnih logora Arso, Gonano, Monigo, Aenici, Visco i Chiesa Nuova da se vrate u domovinu. Svećenik Krunoslav Draganović je poslan u Rim tako da ondje može zastupati hrvatske probitke. Inače, taj je svećenik zaslužan za spašavanje ogromnog broja Hrvata 1945. godine.

Nakon kapitulacije Italije 8. rujna, kao prvi čin, Poglavnik je u jedan sat u noći od 9. na 10. rujna 1943. uputio prieko Državnog krugovala proglas hrvatskom narodu, kojim izjavljuje, da Rimski ugovori nemaju nikakve obvezatnosti za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Ta je izjava dobila službeni naziv Državnopravna Izjava o Razrješenju Rimskih Ugovora, a njezin je sadržaj sljedeći:

"Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko-primorsko područje, te izmjena pisama glede upravnog uređenja obćine split i otoka Korčule.

Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorialnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nisu nikada ni stupili u život. Naprotiv, svi oni probitci Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani. Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajućih stranaka u novom europskom poredku. Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje sa neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadašnjih saveznka, nema nikakove stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unapried sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život privedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku!"

Istoga dana, Poglavnik je u svome govoru na Markovu trgu priobćio hrvatskom narodu: "Hinbeni saveznik bio je nametnuo hrvatskom narodu u času uzkrsnuća Nezavisne Države Hrvatske ugovore i granice, kojima je veliki dio hrvatske jadranske obale bio odtrgnut od tiela Hrvatske. Kroz dvie i pol godine hrvatski je narod sa najdubljom boli u duši trpio to nasilje, a napose Hrvati tih krajeva pretrpili su na slobodi, na životima i na imovini najveće patnje. Današnjim danom sama je talijanska vlada svojim postupkom riešila hrvatski narod i hrvatsku državu svake obveze proiztekle iz nametnutih ugovora. Velika Njemačka izjavila mi je večeras, da priznaje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj granice, u kojima su uključene odciepljene hrvatske zemlje na Jadranu!

Također je izdana dnevna zapovied za hrvatsku vojsku;

Hrvatski vojnici! Domobrani, ustaše, zrakoplovci i mornari! Postupak Italije razriešio je hrvatsku državu svih nametnutih obaveza, koje su sputavale razvoj Nezavisne Države Hrvatske, a napose razvoj hrvatskih oružanih snaga. Uslied toga Nezavisna Država Hrvatska ima dužnost i pravo, da s oružjem u ruci zauzme i brani one hrvatske zemlje, koje su joj bile oduzete. Hrvatski vojnici! Pod vodstvom vašeg zapovjedničtva zapada vas čast i dužnost, da u najvećoj stezi i sa poviestnim junačtvom hrvatskih vojnika oslobodite odciepljene hrvatske zemlje i da razvijete slavnu hrvatsku zastavu na Jadranu, pod kojom će na našem moru svanuti sretniji dani hrvatskome narodu. U tom podhvatu pomoći će vas bratski oružane snage savezničke Njemačke. Hrvatski vojnici! U ovom poviestnom času siguran sam, da ćete izvršiti svoju vojničku i hrvatsku dužnost, a time će biti izpunjena i vaša najvrućija želja, da povratite svojoj domovini i svome narodu ono, što nam je bilo oduzeto i za čim je krvarilo vaše srdce. Hrvatski vojnici, hrvatski mornari!Došao je davno žuđeni i težkim mukama očekivani čas, Hrvatskoj se vraća njezino more! Vi ćete ga braniti!

U provedbi Državnopravne Izjave od 10. rujna, Poglavnikovom odredbom od istoga dana izabrani su ministar za oslobođene krajeve (dr. Edo Bulat) i glavari građanske uprave, i to: glavar građanske uprave za područje oslobođene Dalmacije te velikih župa Bribir-Sidraga i Cetina, sa sjedištem u Splitu (dr. Bruno Nardelli), a glavar građanske uprave za oslobođeno područje Gorskog Kotara, Hrvatskog Primorja i Istre, te za područje velikih župa Modruš, Vinodol i Podgorje, Gacka i Lika, sa sjedištem u gradu Sušak-Rieka (dr. Oskar Turina).

10. rujna je održana velika javna skupština na poziv dr. Ede Bulata, upućen jadranskim Hrvatima. Množtvo naroda skupilo se na prostoru izpred Sveučilišta. Govorili su dr. Bulat i dr. Stjepan Buć. Dr. Bulat naglasio je, da mu je Poglavnik prilikom odlaska na podpis Rimskih ugovora rekao: "Poručite u Split, da Hrvatska sa Dalmacijom stoji i pada!" ... "Tuđin će sigurno biti izbačen iz Hrvatske snagom naše buduće hrvatske vojske!" ... "To što je tada naš državni poglavar prorekao, sada se obistinilo" - rekao je dr. Bulat. Poslije Bulata govorio je dr. Stjepan Buć, brat velikog župana Ante. On je u svom govoru predložio osnutak jedne dobrovoljačke jadranske legije. Nakon toga prisutni su se svrstali u povorku i krenuli na Trg Stjepana Radića. Ondje su stigli članovi državne vlade, državni tajnici, glavni ravnatelji, predstavnici Pokreta i sam Poglavnik. Pozdravio ga je dr. Bulat, koji je među ostalim rekao: "Naš državni Poglavare! Ja znam najbolje, ... kolike si užasne muke okušao, kada si, kako si sam tada izričito kazao, bio prisiljen praviti ugovore. Tvoje je srdce krvarilo, a Tvoj je um izdvajao, ne znajući u prvi čas, da li ćemo radije odmah svi u krv protiv protivnika s Apenina, nego li onako, kako se to učinilo. Međutim, često puta... nesmiljeni zakoni logike, biranje manjeg zla u svrhu očuvanja golog obstanka, makar za čas i okrnjene države, diktirali su težki, mučni i krvavi izbor, koji nam je toliko paklenskih boli zadao. Koliko je to bilo državnički mudro, vidi se danas, kada smo, makar prieko nezapamćenih muka, došli, eto, u mogućnost, da uzmemo što je bilo, što jest i što će biti samo hrvatsko." U bitnome Poglavnik je odgovorio: "Braćo! Sigurno je, da smo svi u svome srdcu proživljavali težke dane, kada smo morali zatvoriti oči, staviti podpis na ugovor po kojem bi granice prolazile ne na našoj narodnoj i državnoj međi, nego na granici, koja bi prolazila kroz živo tielo hrvatskog naroda i hrvatske države. Nu jer je to bilo neprirodno, jer je to bilo protunaravno, znao sam, a znali ste i vi svi, da ne će proći dugo vremena, da se hrvatsko more, hrvatska Dalmacija i hrvatske zemlje na Jadranu majci zemlji Hrvatskoj povrate."

Ovo su podatci onih koji su stvarali i branili Hrvatsku Državu. Njima se treba više vjerovati nego onima koji su se borili i koji su rušili stvorenu Hrvatsku Državu. Otporaš.

Bobani
31-10-2013, 15:13
RIMSKI UGOVORI, PRITISAK, POGLAVNIK I GRANICE NDH

Tue 1/05/10 12:42 AM


Ovo sam pronašao, sastavio i šaljem svim Hrvatima na znanje, Otporaš.

Podatci su uglavnom preuzeti iz djela dr. Vjekoslava Vrančića - "Branili smo državu", s nekim primjetbama i izmjenama, no tekst se bitno ne razlikuje od izvornog.



Granice Nezavisne Države Hrvatske

Ustaše su odlučili stvoriti hrvatsku državu bez obzira na sve i nisu se zamarali granicama nego su jednostavno prihvatili pomoć Niemaca i Talijana. Čim su došli na vlast, stvari su se zakomplicirale i Talijani su Ustašama skupo naplatili naizgled prijateljsko gostoprimstvo i pomoć.

Niemci su se uglavnom bavili pitanjem podjele Slovenije i Banata, a u pitanje hrvatskih državnih granica se nisu miešali i dopustili su Hrvatima i Talijanima da se sami pokušaju dogovoriti oko njih. Hrvati su 10. travnja 1941. proglasili vlast na cjelokupnom poviestnom i etničkom hrvatskom teritoriju, ali Talijani su imali teritorijalne pretenzije prema hrvatskoj obali i Hrvati su morali dati sve od sebe da odbiju što više talijanskih zahtjeva.

Ciano je razgovarao s Ribbentropom o hrvatskom pitanju i rekao je da Talijani žele anektirati čitavu Dalmaciju i ući u personalnu uniju sa Hrvatskom. Čak je i lagao o tome da je s Pavelićem već razgovarao o personalnoj uniji i to je uvelike utjecalo na njemačku politiku nemiešanja u talijansko-hrvatske pregovore. Pod tim prilikama, nakon što je talijanska strana od svog njemačkog saveznika dobila slobodne ruke, započeli su razgovori i nastavljeni pregovori između talijanskih i hrvatskih državnih predstavnika o razgraničenju i budućim odnosima između NDH i Italije. Započeti na Cianovu želju, razgovori su održani u Ljubljani 25. travnja 1941. Želju za sastanak je Poglavniku donio posebni opunomoćenik talijanske vlade Raffaello Casertano. Uoči početka razgovora, 24. travnja, Ciano bilježi u svoj dnevnik da je dogovorio razgovor sa Pavelićem za sutradan i da se radi više o tome da se vidi što Hrvati misle, nego da se nešto zaključi. Tom prilikom dogovoreni su i parafirani konačni tekstovi budućih ugovora, koji su potisani 18. svibnja u Rimu. Uvjeti Rimskih Ugovora bili su za NDH izvanredno teški, ali su i pregovori za hrvatsku stranu vođeni pod veoma teškim okolnostima.

Hrvatska u obrani svojih probitaka nije imala nikakvog međunarodnog oslona i pregovore je vodila u trenutku kada nije imala svoju vojsku, kada se na njenom području nalazilo 10 talijanskih divizija, a talijanska vlada je sve do potpisa Rimskih ugovora to područje smatrala osvojenim i zaposjednutim. I talijanska strana vodila je pregovore pod pritiskom svoga javnog mnienja. S jedne strane, oživio je u to doba tradicionalni talijanski iredentizam, a s druge, Italija je doživljavala slom svoga kolonialnog carstva i trpjela težke poraze u Albaniji i Africi.Talijanski gubitci u iztočnoj Africi se penju na 270 000 častnika, dočastnika i vojnika. Uzevši u obzir ove prilike, nije nikakvo čudo da je vladajuća Fašistička stranka u nizu poraza nastojala polučiti bar neki vidljiv uspjeh, izabravši Hrvatsku kao jedinu moguću žrtvu u onome trenutku.

Nasuprot talijanskom nasrtaju, Hrvatska se strana našla pred poviestnom odgovornošću: ne pregovarati i izgubiti sve ili pregovarati i spasiti državu uz što manje gubitke. Odgovorni hrvatski pregovarač, Poglavnik dr. Ante Pavelić odlučio se za spašavanje države. Poglavnik je u svojim odlukama našao razumievanje i potporu svih svojih pristaša i suradnika, kao i onih Hrvata kojima je ljubav prema državnoj nezavisnosti bila jača od mržnje prema protivniku. Ciano je Poglavniku ponudio dva priedloga. Po prvom od njih, hrvatsko-talijanska granica išla bi od Samobora, prieko Karlovca, Dinare i Mostara do crnogorske granice. Po drugom prijedlogu, išla bi nešto zapadnije, ali u tom slučaju Italija bi tražila vojni savez. Poglavnik je odgovorio Cianu da na takvoj bazi ne može uobće razgovarati. Upitao je Ciana vrijedi li Talijanima više Dalmacija ili prijateljstvo sa Hrvatima. Jedan talijanski general uzvratio je Poglavniku da njih vode stratežki razlozi te da su Talijani vodili dva rata za Dalmaciju i da je se neće odreći. Poglavnik mu je na to odgovorio da će onda voditi i treći! Zatim ga je Ciano upitao kako bi on to riešio. On je odgovorio: "Ja nemam naslova da postavljam zahtjeve za teritorialne ustupke i zato ne mogu tražiti da nam vratite Zadar, ali kako poznam situaciju Zadra, sve što sam pripravan ustupiti jest malo okolice Zadra i Trogira." Ciano je bio suglasan ali nije mogao donijeti nikakvu odluku prije nego se konzultira sa Mussolinijem. Poglavnik mu je savjetovao da ga nazove brzoglasom, što je on i učinio. Mussolini mu je odgovorio "Io non posso essere rinunciatore" tj. "Ja ne mogu biti onaj koji se odriče." Time je Poglavnikova borba za Dalmaciju bila znatno otežana. Poglavnik je rekao Cianu da onda ne mogu razgovarati te da je najbolje da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem.

Hrvatskom državnom vodstvu, ako je htjelo očuvati hrvatsku državu, nije preostao drugi izlaz nego se upustiti u pregovore s protivnikom koji se nalazi u mnogo povoljniem položaju. Odlučivši se za put pregovora, hrvatskoj je strani palo u dužnost braniti se u dva pravca: u teritorialnom pogledu, spasiti što više hrvatskog narodnog područja; u političkom, obraniti hrvatsko državno vrhovničtvo u pitanjima vojne i gospodarske nezavisnosti. Talijanski kralj je bio prohrvatski i antidalmatinski nastrojen, njegovo je mišljenje bilo da će Talijani imati (š)to manje smetnja, što manje Dalmacije. "Da nema nekih čisto protumačivih sentimentalizama, ja bih bio sklon da prepustimo čak i Zadar", rekao je kralj. Njemački predstavnik u Hrvatskoj, Siegfried Kasche je izvjestio ministra Ribbentropa u brzojavu od 28. travnja, da Pavelić nastoji izbjeći gubitak Dalmacije i stoga teži sljedećem rješenju: talijanski princ postat će hrvatski kralj bez političkih prava; novi kralj nosit će hrvatsku Krunu, položiti prisegu na hrvatski ustav, dok će politička, vojna i gospodarska vlast pripasti izključivo hrvatskom državnom vodstvu; nikakvo ustupanje teritorija; optički uspjeh za Ducea, a osigurana izgradnja i ojačanje čitave Hrvatske. Hrvatski narod - zaključuje Kasche svoj brzojav - razumjet će takvo rješenje. Ovaj Poglavnikov pokušaj ostaje bez uspjeha. Pozvan na referat u Rim, Casertano je Duceu podnio izvješće o toku pregovora, predao mu Poglavnikovo pismo, kojim nudi Krunu jednom princu Savojske kuće, i dobio konačne upute za nastavak pregovora.

O tome Ciano unosi 29. travnja u svoj dnevnik sljedeću bilješku: "Casertano kod Ducea. Hrvatska je stvar krenula mnogo koraka napried. Čak i kruna je ponuđena jednom princu iz savojske kuće. Ali u pitanju Splita nepopustljivost je absolutna. Pavelić izjavljuje da će, ako bude morao pustiti Split, morati podnieti ostavku, a s njime bi se srušio čitav filotalijanski sustav. Duce uviđa, koji su naši pravi interesi, ali je u pitanju Splita veoma tvrdokoran. U njemu se bude njegovi vlastiti glasi iz riečke i dalmatinske polemike." Ciano nadalje bilježi, kako je sve više uvjeren da je potrebno riešiti problem na političkoj osnovi, tj. jačim vezanjem Hrvatske na Italiju, a popuštanjem u teritorialnom pogledu. 30. travnja Duce odgovara na Poglavnikovo pismo. Pristaje na Krunu, a Casertanu daje posljednje upute: ne popuštati u pitanju Splita, ali u odporu ne ići tako daleko da bi zbog nepopustljivosti došlo do prekida pregovora.

U međuvremenu su talijanske vojne snage zaposjele čitavo svoje posadno područje (do crte željenog razgraničenja sa Hrvatskom) i time još više oslabile hrvatsku moć pregovaranja. Casertano se vratio u Zagreb da na hrvatsku stranu izvrši pritisak, da prihvati političke ugovore onog sadržaja kako ih je Mussolini bio zacrtao 24. travnja, a Ciano Poglavniku predao 25. travnja u Ljubljani te da se u teritorialnom pitanju drži granice koju je Mussolini naznačio uz napomenu da Split, Korčula i Bakar trebaju pripasti Italiji. Poglavnik je pritisak talijanskog predstavnika osjetio već prvi dan dodira (2. svibnja), a sljedećega se odnos bio zaoštrio u tolikoj mjeri, da se Poglavnik obratio za pomoć Berlinu. Nakon višekratnih neuspjelih pokušaja, Poglavnik se uvjerio da od Berlina ne treba očekivati podporu, pa posljednju nadu polaže na sastanak s Duceom, da bi ga obaviestio o neprihvatljivosti talijanskih zahtjeva. Do sastanka Poglavnika s Mussolinijem i Cianom dolazi 7. svibnja u Tržiču nedaleko od Trsta, kojom prilikom Mussolini pristaje na izvjestne uztupke političke i teritorialno-upravne naravi. U Tržiču je u duhu postignutog sporazuma izpravljen sadržaj prvotnog nacrta ugovora o jamstvu i suradnji i tako korigirani tekst parafiran od Poglavnika i Mussolinija. U Tržiču korigirani i parafirani tekst otvorio je sadržaj, koji će kao ugovor biti potpisan u Rimu 18. svibnja 1941. Poglavnik se nadao da će sačuvati za Hrvatsku Split i široki obalni potez kod Velebita, kao i od Splita do Kotora. To je povjerio Veesenmayeru koji je to javio Kascheu. Poglavnik je također zatražio njemačku pomoć u ovom pitanju. Također je odbio carinsku, deviznu i monetarnu uniju sa Italijom i Albanijom jer bi ona uvelike umanjila hrvatsku nezavisnost i odbio je dalekosežno vezivanje hrvatske vojske uz talijansku jer je smatrao da hrvatska vojska mora pripadati Hrvatima i služiti samo hrvatskoj državi.

Ukoliko bi Talijani uztrajali u ovim zahtjevima, Poglavnik je odlučio odstupiti s vlasti jer nije želio ispasti izdajica u očima svoga naroda. Veesenmayerova ocjena protagonista sastanka u Tržiču: "Pavelić je hrvatske probitke zastupao dostojanstveno i odlučno. Duce je pokazao puno razumijevanje i izišao u susret Paveliću u pojedinim točkama, uzprkos protivljenju Conte Ciana." Znači, Poglavnik je nasuprot talijanskim zahtjevima uspio: 1) ne prihvatiti podređenost hrvatskih oružanih snaga; 2) ne pristupiti talijansko-albanskoj carinskoj uniji; 3) postići pristanak da grad Split i otok Korčula, koje je Italija prisvojila, dobiju hrvatsku obćinsku upravu. Na sastanku u Tržiču Mussolini je obećao skoru predaju uprave hrvatskim organima (vlastima, mo, Otporaš)na području NDH zaposjednutom talijanskom vojskom i zadržanje toga zaposjednuća u skladu sa hrvatskim željama. U svojim izvješćima Ribbentropu, Kasche i Veesenmayer, koji su čitav tok pregovora pratili izbliza, ocienili su ishod sastanka u Tržiču za Hrvatsku pozitivnim. Tokom pregovora u Zagrebu i prilikom zaključnog razgovora u Tržiču dogovoreno je između predstavnika Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije: 1) ponuda hrvatske krune jednom članu Sabaudske kraljevske kuće, i 2) podpis ugovora, sporazuma i popratnih isprava, kojima se određuju granice i međudržavni odnosi između Hrvatske i Italije. Zamisao da se jednom članu talijanske kraljevske kuće ponudi hrvatska Kruna nikla je u nadi, da bi se time moglo postići da se prilikom pregovora o razgraničenju NDH spasi od težih gubitaka. Pokušaj, nažalost, nije uspio jer je talijanska strana ušla u pregovore o razgraničenju kao posjednik ratom stečenih područja i prema tome u pravu, da Hrvatskoj prepusti ono što Italiji bude po volji.

Ugovor o razgraničenju nije se mogao nazvati ugovorom već diktatom. Sviestno poviestne odgovornosti, ustaško političko vodstvo, Poglavnik i njegovi bliži suradnici, odlučili su se za prihvaćanje diktata ali očuvanje živog plamena hrvatske nacionalne pripadnosti i državne sviesti. U svezi s ponudom hrvatske Krune donesena je u Zagrebu 15. svibnja Zakonska odredba o Kruni Kralja Zvonimira, koja predstavlja vrhovničtvo NDH. Odredba je uzakonjena podpisom Poglavnika i svih članova vlade. Uzporedo s time, u Zagrebu je sastavljeno izaslanstvo koje će kao predstavničtvo naroda pratiti Poglavnika u Rim na podpisivanje ugovora. Poglavnik i izaslanstvo krenuli su 17. svibnja u Rim, a 18. svibnja u 11 sati su se nalazili u Quirinalu, kraljevskoj rezidenciji u kojoj se odvijala svečana ponuda hrvatske Krune jednom članu Sabaudske kuće. U dvoranu su prvo ušli Duce, Ciano i Vittorio Emanuele, car i kralj Italije praćen članovima kraljevske obitelji. Odmah nakon toga, najavljen od dvorskog ceremoniala, ušao je u dvoranu Poglavnik, praćen hrvatskim izaslanstvom, koje je zauzelo prostor u sredini dvorane, sučelice priestolju. Poglavnika je pratio velik broj članova vlade, vojnih i diplomatskih predstavnika Države i Pokreta te lički, travnički, slavonski, zagorski i dva muslimanska seljaka, svi u narodnim nošnjama svoga kraja. Poglavnik se poklonio pred Kraljem, te mu u dostojanstvenom držanju mirnim glasom upravio govor. Poglavnikov govor bio je kratak. Svrha mu je bila ponuditi hrvatsku Krunu jednom članu Sabaudske kraljevske kuće i zamoliti, da kralj i car Italije odredi vojvodu, koji će biti njen nosilac. Povrh toga, Poglavnikov govor imao je i politički značaj, jer je u njemu iztaknuo misli oprečne talijanskoj službenoj politici, koja je težila podpunim podređenjem Hrvatske Italiji. Riječima, koje je Poglavnik upravio Kralju, istaknute su tri misli: suverenitet Nezavisne Države Hrvatske, hrvatska dinastija i ponos hrvatskog naroda.

U uvodu svoga govora istaknuo je Poglavnik, da Zvonimirova Kruna predstavlja vrhovničtvo Nezavisne Države Hrvatske . Polučivši svoju slobodu - nastavio je Poglavnik - hrvatski je narod odlučio ponuditi Krunu svojih vladara vojvodi iz Sabaudske kuće. Zatim Poglavnik iztiče, da hrvatski narod očekuje monarha osnivača nove hrvatske dinastije, koji će Hrvatima prethoditi u njihovom preporodu; završio je time, da su Hrvati toliko ponosni na Kralja, koji će uzići na hrvatsko priestolje, kao što su ponosni na svoju državu i na narodnu nezavisnost.

Kralj je Poglavniku i hrvatskom izaslanstvu odgovorio u svoje ime i u ime Italije. Njegov govor odisao je prijateljstvom i poštovanjem prema hrvatskom narodu. Odmah u početku svoga govora Kralj je prihvatio zahvalnim srdcem hrvatski zahtjev, da bi označio kneza svoje kuće, koji će se okruniti Zvonimirovom Krunom. U nastavku pozdravio je preporod hrvatskog naroda i uzkrsnuće države Hrvatske izjavivši izaslanstvu, da je Italija svim srcem uz plemeniti hrvatski narod. Na kraju govora označio je svoga nećaka, Vojvodu od Spoleta, izabranim da preuzme kraljevsku krunu Hrvatske. Kad je kralj spomenuo ime Vojvode od Spoleta, ovaj je stupio napried i duboko se poklonio pred Kraljem i Poglavnikom. Nato je Poglavnik pristupio Kralju i poklonio mu se. Na Kraljevu želju stao je s njegove lieve strane i predstavio mu, jednog po jednog, članove hrvatskog izaslanstva. Nakon toga Poglavnik se pozdravio s Vojvodom od Spoleta i zadržao u kraćem razgovoru, nakon čega se upitao s Mussolinijem. Time je završena ceremonija kod Kralja koji se povukao iz dvorane u pratnji članova kraljevske kuće, kao i Mussolinija i Ciana. Poslije toga hrvatsko je izaslanstvo primljeno najprije od kraljice Jelene, a zatim od Aimone di Savoia-Aosta, njegove supruge, vojvodkinje Irene, i njegove majke, kneginje Helene. Nakon toga hrvatsko je izaslanstvo posjetilo Panteon, gdje je Poglavnik položio vience na grobove članova Sabaudske kuće, kralja

Vittoria Emanuela II. i vojvode Umberta Savojskoga.

Makar kraljev govor nije imao praktičnog utjecaja na razvoj talijansko-hrvatskih odnosa, kao što ni kod određivanja granica nije uvaženo njegovo mišljenje o hrvatskoj pripadnosti Dalmacije, Ustaše su njegove rieči smatrali kao ponovljeni izražaj dobre volje prema Hrvatskoj, riedku pojavu u ono vrieme na obalama Tibera. Sliedi prienos Kraljeva govora prema "Hrvatskom Narodu", Zagreb, od 18. svibnja 1941. Kraljev govor glasio je:

Poglavniče i gospodo izaslanici Kraljevstva Hrvatskog!

Sa živim zadovoljstvom i duboko zahvalnim srdcem prihvaćam zahtjev, koji ste uputili u ime plemenitog naroda hrvatskog, da bismo označili jednog kneza naše kuće, da bi se okrunio Krunom Zvonimirovom i da bi osnovao dinastiju, koja će biti na čelu Kraljevstva Hrvatske!

Rieči, s kojima ste popratili taj zahtjev, da biste pokazali, kako prisuće kneza Sabaudske kuće na priestolju Nezavisne Države Hrvatske ima posvjedočiti volju Vašeg naroda za suradnju s Italijom u duhu najtješnjeg prijateljstva, u punini nalaze odjek u osjećajima našim, kao i osjećajima čitavog talijanskog naroda. Mi pozdravljamo kao veselu nadu za novi poredak, koji se utvrđuje u Europi, preporod hrvatskog naroda, čija je poviest toliko vezana uz nas i koji je ustrajno stoljećima svoj moralni i intelektualni život usmjerio prema civilizaciji Rima. Italija nije tek od danas osjetljivo pokazala svoje simpatije za težnje hrvatskog naroda, koje su u Vama, Poglavniče, našle nepokolebivog pobornika. Danas, kada je stoljetna želja hrvatskog naroda, da bi opet uzkrsnula vlastita država, podpuno ostvarena pomoću pobjede Osovine, vrlo nam je drago, što imamo priliku, da u svečanosti ove uzvišene zgode, izrazimo Vama, gospodo izaslanici Nezavisne Države Hrvatske, da je Italija sa svim srdcem uz Vaš plemeniti narod, spremna pružiti svaku podporu svoje suradnje u bratskim solidarnim nakanama i djelima.

Potaknut vašim osjećajima veseli nas, što možemo prihvatiti zahtjev hrvatskog naroda i označiti našeg ljubljenog nećaka, Kraljevsku Visost Aimona di Savoia-Aosta, Vojvodu od Spoleta, da preuzme kraljevsku krunu Hrvatske. Naša želja i želja talijanskog naroda prate ga u njegovoj uzvišenoj misiji i u isto vrieme želimo hrvatskom narodu razdoblje uspjeha i plodnog napredka!

Poslije posjeta Panteonu Poglavnik je s užom pratnjom otišao u Mussolinijevu radnu dvoranu u Palazzo Venezia na podpis ugovora. Ostala pratnja zadržala se kroz to vrieme u salonima iste palače. Nakon podpisa ugovora priređen je hrvatskom izaslanstvu objed u velikoj dvorani Palazzo Venezia, kojemu su s talijanske strane uz Mussolinija prisustvovali Emilio de Bono, maršal Italije, članovi vlade, predstavnici oružanih snaga, predstavnici Fašističke stranke, poslanici osovinskih zemalja, državni tajnici i predstavnici tiska. Na kraju objeda izmienjene su zdravice između Ducea i Poglavnika. Oko 6 sati poslije podne, Poglavnik je u pratnji krilnog pobočnika Sabljaka i dvojice talijanskih častnika posjetio državnog tajnika Vatikana, kardinala Luigija Maglionea, koji je Poglavnika predveo u privatnu audijenciju pape Pija XII., koja je trajala pola sata. U 8 sati navečer priređena je hrvatskom izaslanstvu svečana večera na kojoj je sudjelovalo oko 200 uzvanika. Iste večeri izaslanstvo je napustilo Rim i vratilo se u Zagreb 19. svibnja u 10 sati navečer.


Izprave koje su u Rimu potpisane 18. svibnja nose sljedeće službene nazive:

1) Ugovor o određivanju granica između Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije

2) Sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko primorsko područje

3) Ugovor o jamstvu i suradnji između Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije

4) Zaključni zapisnik


Ugovorom o određivanju granica, zapravo diktatom iznuđenim pod već opisanim iznimno težkim okolnostima, talijanska je vlada iz hrvatskog narodnog tiela nemilosrdno izsjekla i prisvojila ove dielove na obalama hrvatskog Jadrana:

- Sušak s ovim okolnim područjem: kotareve Kastav, Sušak, Čabar i dio kotara Delnice. Iztočna granična crta ovog proširenja Riečke enklave polazi od Biljevine u kotaru Delnice, stiže do upravne granice kotara Sušak i silazi na more kod Bakarca.

- Otoke u Hrvatskom Primorju: Sveti Marko, Krk, Rab i one manje do visine Jablanca.

- Sve otoke zadarskog područja

- Od kopna srednje Dalmacije: područje obuhvaćeno crtom , koja polazi od rta Privlaka, dostiže Planinski kanal, sliedi njegovu unutarnju crtu do Novigradskog mora, nastavlja se uzduž gornje obala rečenog mora, zahvaća Bukovicu i stigavši do toka Krke izpod mjesta Pađani, silazi duž rieke te se od nje odvaja tako, da obuhvaća cielo područje Šibenika i Trogira, te grad Split uključivši predgrađa.

- Srednjodalmatinske otoke: Čiovo, Drvenik, Šolta, Vis, Biševo, Sv. Andrija, Jabuka i ostale manje, koji do njih leže.

- Južnodalmatinske otoke: Korčulu i Mljet

- Prošireno područje Kotora: kotar, koji obuhvaća cielu Boku Kotorsku crtom koja ostavlja obalu na jednoj točci između Cavtata i Vitaljine i ulazi prema sjeveroistoku, uključujući mjesto Grudu i masiv planine Orjen.


Od okrnjenog jadranskog područja talijanski je diktat Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ostavio:

- Hrvatsko primorje: obćinu Hreljin, Dol Bakarac i Kraljevicu, a odatle obalu do Planinskog kanala, uključivši otok Pag.

- Dalmatinsku obalu: od granice grada Splita do točke između Cavtata i Vitaljine, uključivši otoke Brač i Hvar, poluotok Pelješac, Dubrovnik s otocima Šipan, Lopud i ostalim manjim otocima.


U svezi s posebnim položajem Splita i Korčule valja ovdje spomenuti sadržaj pisma od 18. svibnja 1941., koje je Mussolini uputio Poglavniku u stvari njihova upravnog uređaja. U tom pismu Mussolini potvrđuje Poglavniku: "da će talijanska vlada u najkraćem roku pripremiti nacrt utanačenja s hrvatskom vladom glede upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule."


19. svibnja Mussolini je izdao, u svojstvu vrhovnog zapovjednika talijanskih oružanih snaga, sljedeću Dnevnu zapovied:


"U vezi s političkim ugovorima, koji su sklopljeni u Rimu između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske, naređujem:

1. Od sutra, 20. o. mj., sva građanska uprava na području, koje je pripalo Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a koje je do danas bilo podloženo talijanskoj vojničkoj okupaciji, prelazi u ruke hrvatskih vlasti.

2. Talijanske oružane snage, koje se sada nalaze na području Nezavisne Države Hrvatske, prestaju od sutra, 20. o. mj., imati značaj okupacionih snaga, te dobivaju značaj četa, koje se nalaze na području prijateljske i savezničke Nezavisne Države Hrvatske.

3. General Vittorio Ambrosio utanačit će potrebne sporazume s hrvatskim vlastima, da se ovo izvrši. - Mussolini".

U gornjem tekstu izneseni su razlozi koji su ondašnje hrvatsko političko vodstvo silili na prihvaćanje talijanskog diktata izraženog u Rimskim ugovorima. Radilo se o izboru: očuvati ili izgubiti netom stečenu državu.


Odluka je bila: očuvati je.

Nikada nikome od Hrvata nije palo na pamet braniti sadržaj Rimskih ugovora. U cieloj zemlji, a posebno u njenom odciepljenom dielu, hrvatski je narod odgovorio razumljivim izljevom protutalijanske mržnje. Osim jugoslavenski orientiranih Hrvata, čitav je hrvatski narod s oduševljenjem pozdravio proglašenje NDH. Uzprkos tome, posve je razumljivo da su Rimski diktati izazvali bol u duši svakog Hrvata. Zato je bilo potrebno narodu raztumačiti razloge koji su doveli do neželjena stanja. U tu svrhu su sljedećih šest tjedana održane javne skupštine diljem zemlje, na kojima su govorili iztaknuti politički ljudi, javni radnici i omladinci.

Prije toga, u svim većim mjestima u kojima se građanska vlast već nalazila u rukama talijanske vojske, preuzeta je na svečan način vlast s hrvatske strane, a u nekoliko gradova ušle su jedinice hrvatskog domobranstva uz neopisivo oduševljenje naroda.

22. svibnja održana je u Zagrebu velika javna skupština na kojoj je Poglavnik govorio o obćem položaju i o sadržaju sporazuma zaključenih s Italijom. Sigurnost kojom je Poglavnik nastupio djelovala je umirujuće na uznemirene duhove. Između 25. svibnja i 15. lipnja održane su u 33 mjesta javne skupštine uz veliko sudjelovanje naroda.

Poglavnik je među svojim najbližim suradnicima nakon podpisivanja Rimskih diktata ljutito izjavio: "nakon što riešimo sa Srbima, riešit ćemo mi i sa Talijanima!" Također je u intimnom krugu izjavio da će mu za povrat Dalmacije trebati oko dvie godine. Mnogi njegovi blizki suradnici, uključujući Milu Budaka, su bili mišljenja "da Talijane treba sve skupa pobacati u more i natjerati ih da plivaju do Italije!"

Osim već spomenute jadranske granice s Italijom, NDH je graničila na sjeveru s Mađarskom, na iztoku sa Srbijom, Sandžakom i Crnom Gorom, a na zapadu sa Štajerskom i Kranjskom. Za razgraničenje s Mađarskom bila je mjerodavna vlada u Budimpešti, sa Srbijom i Štajerskom vlada Trećeg Reicha, a sa Sandžakom, Crnom Gorom i Kranjskom vlada Kraljevine Italije. Niemci su 3. 5. tražili da se zaključi njemačko-hrvatska granica. Predložili su da granica bude onakva kakva je bila 1918. prema Štajerskoj. Tražila se neznatna izmjena u korist Njemačke na onoj točki gdje rieka Drava protječe tromeđom koju Štajerska tvori s kotarevima Čakovec i Varaždin. Njemačka je ondje željela izgraditi veliku hidroelektranu. Nekoliko dana su vođeni pregovori sa Hrvatima i 13. svibnja su potpisani ugovori o njemačko-hrvatskoj granici. Vođene su velike borbe oko pripadnosti Huma na Sutli. Prvo je pripao Reichu, ali Hrvati su toliko negodovali da su Niemci na kraju popustili i vratili Hrvatima Hum na Sutli.

Pitanje određivanja granice između NDH i Mađarske je bilo problematično. Problem povlačenja te granice nije bio gospodarske ili zemljopisne, nego političke naravi. Zemljopisno nije postojala potežkoća razgraničenja, jer se radilo o prirodnoj međi, označenoj tokom rieka. Problem je bio u pomanjkanju sporazuma o onom dielu granice, čiji tok određuje vrhovničku pripadnost područja zvanog Međimurje. A taj se sporazum nije mogao postići jer su obje strane smatrale Međimurje svojim državnim teritorijem i obje svoj stav temeljile na načelu poviestnog vrhovničkog prava, koje je hrvatska strana, za razliku od mađarske, mogla podkriepiti i narodnosnim razlozima, budući da je stanovničtvo Međimurja - i po priznanju samih Mađara - bilo 99% hrvatsko. Obje strane su se slagale s time da granica treba teći između mjesta Barcza na Dravi, tokom drave do njena utoka u Dunav i Dunavom do točke na kojoj ova rieka prima pritoku Tisu. Ostalo je otvoreno pitanje onog diela granice, koji teče od hrvatsko-štajerske međe do mjesta Barcza. Sporna je bila samo sjeverna međimurska granica, dakle crta od štajerske međe do utoka Mure u Dravu. Hrvati i Mađari su ostavili ovo pitanje otvorenim i nisu se odmah sporazumjeli oko njega. Mađari su 16. travnja ušle u Međimurje, u kojem je još od 7. travnja građanska uprava bila u rukama hrvatskih oblasti koje su se 10. travnja stavile na razpolaganje vladi NDH. Hrvati su se oštro pobunili protiv mađarskog prisvajanja Međimurja i mađarske vojne uprave. 17. prosinca 1941. stupio je na snagu zakon o aneksiji Međimurja Mađarskoj. Hrvatska vlada nije ovaj jednostrani čin nikada priznala. Pitanje hrvatsko-mađarske granice ostalo je neriešeno kroz cielo vrieme rata.

Iztočna granica NDH određena je odvojenim činom za njen tok prema Srbiji, a odvojeno prema Crnoj Gori. Određivanje granice prema Srbji prepustila je njemačka strana odluci vlade NDH, dok je granica prema tadašnjoj Crnoj Gori utvrđena sporazumom između predstavnika hrvatske i talijanske vlade. Prema Srbiji, granica je određena Zakonskom odredbom od 7. lipnja 1941., koju su potpisali Poglavnik i članovi vlade. Tok granice jednak je onome, koji je postojao između Bosne i Srbije 1908. godine uz napomenu, da svi otoci na Drini pripadaju NDH. Zemun sa širom okolicom je prvo prepušten njemačkoj vojnoj upravi, ali 4. listopada 1941. čitav iztočni Sriem vraćen je pod hrvatsku vlast. U pitanju razgraničenja Hrvatske i Kranjske je bilo nekih manjih problema ali oni su riešeni. O pitanju razgraničenja sa Sandžakom i Crnom Gorom se razpravljalo sa Talijanima, također kao i o pitanju granice sa Kranjskom. Dielovi Sandžaka su bili nastanjeni hrvatskom muslimanskom većinom i hrvatska je vlada nastojala prilikom razgraničenja sa Crnom Gorom postaviti i pitanje pripadnosti onog diela Sandžaka koji je Hitlerovom odlukom pripao talijanskoj interesnoj sferi. Hrvati su sa Talijanima o tome razpravljali još od 18. svibnja. Poznato je da je 50 predstavnika Sandžaka 1941. uputilo zamolbu Poglavniku da pripoji Sandžak Hrvatskoj. Talijani nisu pristali na hrvatsko pripajanje Sandžaka. Time je, osim s Mađarskom, završeno razgraničenje NDH s ostalim susjednim zemljama.

Granice su ostale takve kakve jesu do kapitulacije Italije 1943. godine. Razvoj talijanske krize odvio se u roku od 45 dana, koji su protekli od ostavke Mussolinija (25. srpnja), imenovanja maršala Italije Pietra Badoglia istoga dana, na njegovo mjesto, pa prieko razpuštanja Narodne fašističke stranke (28. srpnja), do bezuvjetnog polaganja oružja i istovremenog podpisivanja ugovora o primirju sa Zapadnim saveznicima (8. rujna 1943.). Događaji u Italiji imali su velikog odjeka u Hrvatskoj, ne samo zbog predstojećih promjena državnopravnih odnosa s Kraljevinom Italijom, nego i zbog toga što se na području NDH slomila 2. Armata talijanske vojske, koja je Državi Hrvatskoj i hrvatskom narodu naniela mnogo zla. Talijani su 2. rujna pustili sve Hrvate iz sabirnih logora Arso, Gonano, Monigo, Aenici, Visco i Chiesa Nuova da se vrate u domovinu. Svećenik Krunoslav Draganović je poslan u Rim tako da ondje može zastupati hrvatske probitke. Inače, taj je svećenik zaslužan za spašavanje ogromnog broja Hrvata 1945. godine.

Nakon kapitulacije Italije 8. rujna, kao prvi čin, Poglavnik je u jedan sat u noći od 9. na 10. rujna 1943. uputio prieko Državnog krugovala proglas hrvatskom narodu, kojim izjavljuje, da Rimski ugovori nemaju nikakve obvezatnosti za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Ta je izjava dobila službeni naziv Državnopravna Izjava o Razrješenju Rimskih Ugovora, a njezin je sadržaj sljedeći:

"Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko-primorsko područje, te izmjena pisama glede upravnog uređenja obćine split i otoka Korčule.

Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorialnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nisu nikada ni stupili u život. Naprotiv, svi oni probitci Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani. Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajućih stranaka u novom europskom poredku. Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje sa neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadašnjih saveznka, nema nikakove stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unapried sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život privedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku!"

Istoga dana, Poglavnik je u svome govoru na Markovu trgu priobćio hrvatskom narodu: "Hinbeni saveznik bio je nametnuo hrvatskom narodu u času uzkrsnuća Nezavisne Države Hrvatske ugovore i granice, kojima je veliki dio hrvatske jadranske obale bio odtrgnut od tiela Hrvatske. Kroz dvie i pol godine hrvatski je narod sa najdubljom boli u duši trpio to nasilje, a napose Hrvati tih krajeva pretrpili su na slobodi, na životima i na imovini najveće patnje. Današnjim danom sama je talijanska vlada svojim postupkom riešila hrvatski narod i hrvatsku državu svake obveze proiztekle iz nametnutih ugovora. Velika Njemačka izjavila mi je večeras, da priznaje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj granice, u kojima su uključene odciepljene hrvatske zemlje na Jadranu!

Također je izdana dnevna zapovied za hrvatsku vojsku;

Hrvatski vojnici! Domobrani, ustaše, zrakoplovci i mornari! Postupak Italije razriešio je hrvatsku državu svih nametnutih obaveza, koje su sputavale razvoj Nezavisne Države Hrvatske, a napose razvoj hrvatskih oružanih snaga. Uslied toga Nezavisna Država Hrvatska ima dužnost i pravo, da s oružjem u ruci zauzme i brani one hrvatske zemlje, koje su joj bile oduzete. Hrvatski vojnici! Pod vodstvom vašeg zapovjedničtva zapada vas čast i dužnost, da u najvećoj stezi i sa poviestnim junačtvom hrvatskih vojnika oslobodite odciepljene hrvatske zemlje i da razvijete slavnu hrvatsku zastavu na Jadranu, pod kojom će na našem moru svanuti sretniji dani hrvatskome narodu. U tom podhvatu pomoći će vas bratski oružane snage savezničke Njemačke. Hrvatski vojnici! U ovom poviestnom času siguran sam, da ćete izvršiti svoju vojničku i hrvatsku dužnost, a time će biti izpunjena i vaša najvrućija želja, da povratite svojoj domovini i svome narodu ono, što nam je bilo oduzeto i za čim je krvarilo vaše srdce. Hrvatski vojnici, hrvatski mornari!Došao je davno žuđeni i težkim mukama očekivani čas, Hrvatskoj se vraća njezino more! Vi ćete ga braniti!

U provedbi Državnopravne Izjave od 10. rujna, Poglavnikovom odredbom od istoga dana izabrani su ministar za oslobođene krajeve (dr. Edo Bulat) i glavari građanske uprave, i to: glavar građanske uprave za područje oslobođene Dalmacije te velikih župa Bribir-Sidraga i Cetina, sa sjedištem u Splitu (dr. Bruno Nardelli), a glavar građanske uprave za oslobođeno područje Gorskog Kotara, Hrvatskog Primorja i Istre, te za područje velikih župa Modruš, Vinodol i Podgorje, Gacka i Lika, sa sjedištem u gradu Sušak-Rieka (dr. Oskar Turina).

10. rujna je održana velika javna skupština na poziv dr. Ede Bulata, upućen jadranskim Hrvatima. Množtvo naroda skupilo se na prostoru izpred Sveučilišta. Govorili su dr. Bulat i dr. Stjepan Buć. Dr. Bulat naglasio je, da mu je Poglavnik prilikom odlaska na podpis Rimskih ugovora rekao: "Poručite u Split, da Hrvatska sa Dalmacijom stoji i pada!" ... "Tuđin će sigurno biti izbačen iz Hrvatske snagom naše buduće hrvatske vojske!" ... "To što je tada naš državni poglavar prorekao, sada se obistinilo" - rekao je dr. Bulat. Poslije Bulata govorio je dr. Stjepan Buć, brat velikog župana Ante. On je u svom govoru predložio osnutak jedne dobrovoljačke jadranske legije. Nakon toga prisutni su se svrstali u povorku i krenuli na Trg Stjepana Radića. Ondje su stigli članovi državne vlade, državni tajnici, glavni ravnatelji, predstavnici Pokreta i sam Poglavnik. Pozdravio ga je dr. Bulat, koji je među ostalim rekao: "Naš državni Poglavare! Ja znam najbolje, ... kolike si užasne muke okušao, kada si, kako si sam tada izričito kazao, bio prisiljen praviti ugovore. Tvoje je srdce krvarilo, a Tvoj je um izdvajao, ne znajući u prvi čas, da li ćemo radije odmah svi u krv protiv protivnika s Apenina, nego li onako, kako se to učinilo. Međutim, često puta... nesmiljeni zakoni logike, biranje manjeg zla u svrhu očuvanja golog obstanka, makar za čas i okrnjene države, diktirali su težki, mučni i krvavi izbor, koji nam je toliko paklenskih boli zadao. Koliko je to bilo državnički mudro, vidi se danas, kada smo, makar prieko nezapamćenih muka, došli, eto, u mogućnost, da uzmemo što je bilo, što jest i što će biti samo hrvatsko." U bitnome Poglavnik je odgovorio: "Braćo! Sigurno je, da smo svi u svome srdcu proživljavali težke dane, kada smo morali zatvoriti oči, staviti podpis na ugovor po kojem bi granice prolazile ne na našoj narodnoj i državnoj međi, nego na granici, koja bi prolazila kroz živo tielo hrvatskog naroda i hrvatske države. Nu jer je to bilo neprirodno, jer je to bilo protunaravno, znao sam, a znali ste i vi svi, da ne će proći dugo vremena, da se hrvatsko more, hrvatska Dalmacija i hrvatske zemlje na Jadranu majci zemlji Hrvatskoj povrate."

Ovo su podatci onih koji su stvarali i branili Hrvatsku Državu. Njima se treba više vjerovati nego onima koji su se borili i koji su rušili stvorenu Hrvatsku Državu. Otporaš.

Bobani
31-10-2013, 21:06
Dr. Džafer Kulenović povodom 10. travnja

Tuesday, 10 April 2007 00:22
U povodu 10. Travnja dana osnutka NDH, čiji se grijesi i struktura desetljećima pripisuju isključivo Hrvatskoj i katolicima, prenosimo zanimljivo izlaganje Dr. Džafera Kulenovića objavljeno u DRINI – Viestniku Hrvatskih oružanih snaga, Europa (Madrid, Španjolska), god. IV., br. 3.-5., travanj 1954.



SUVIŠNI PRIEDLOZI

PAR MISLI ZA 10.TRAVNJA GODINE 1954.

NEKA se gospoda žure i toj žurbi grieše.Kada bi se to ticalo samo njihovih osobnih briga, pustili bi ih na miru, ali pošto njihov rad štetno zasjeca u razvoj obćenarodnih pitanja, to ih je potrebno izpraviti..Vršeći taj izpravak nuždno je prvenstveno postaviti pitanje da li ih je narod na to ovlastio.Nama, koliko je poznato, a to će biti po svojoj prilici točno, narod do danas nije nikoga ovlastio, da pojedine dielove rodjene grude odvaja i daruje drugome u ime nekakva sporazuma, koji ne daje nikakve koristne posljedke.Prema tome bi ta gospoda mogla govoriti samo u svoje ime, ali im se ni u tom slučaju nebi moglo oprostiti, jer u obćenarodnim pitanjima posebna mišljenja moraju biti prilagodjena narodnim probitcima, pa da bi priedlozi o riešenju takovih pitanja bili na mjestu. Radi toga će se svaki domoljub najprije potruditi biti s tim na čistu, pa istom onda prieći na djelo. Nu uzprkos tomu, neki pojedinci protivno djeluju, misleći valjda da će s time postići prvenstvo.

Njih ne peče savjest što taj njihov rad nanosi štetu njihovim sunarodnjacima i što pravim narodnim predstavnicima otežava i onako težak posao. Kad bi oni temeljito proučili stvari, sami bi uvidjeli, da su njihovi izpadi neuobičajeni i štetni, jer nitko ne ide na pregovore samo nuditi, već pokraj ponude ima i potraživanja, koja prvenstveno dolaze na red, a ponuda služi kao zakrpa, da bi se potraživanja ostvarila. Naši „borci“ rade obrnuto. Oni ništa ne potražuju, već samo nude. Njima je cilj postići „bratski sporazum“ a drugo im je sve sporedno. Osim toga oni ne razmišljaju ni o tome, kad bi se i postigao takav njihov „sporazum“, kakav bi bio polučeni uspjeh, kad postoji glavni čvor, koji ovakove sporazume baca u pozadinu.

Ovakav rad vodi u ponor, koji traži žrtve, a bez ikakva izgleda na uspjeh. Narod nije željan robstva, a oni koji dobar dio svoga naroda u robstvo turaju, zaslužuju samo prokletstvo, i kad tad, bit će za to odgovorni.

ODGOVOR HRVATSKIH BORACA

Ne znam, da li gospoda koja su spremna darivati djelove svoje djedovine, pobliže razmišljaju o tome kakove bi izhode ta njihova darežljivost dala, jer sama pomisao na trganje zdravog tiela je odvratna, a sliedno tome još je odvratnije djelovanje koje ide za izvršenjem toga, a na štetu narodnih i državnih probitaka. Tako su odvratni priedlozi, koje postavljaju neki „narodni trudbenici“, jer domoljubi drugačije štite narodne probitke, nego li samozvani i brbljavi, koji se s velikom lakoćom upuštaju u razpravljanje pitanja što duboko pogadjaju narodne osjećaje. Oni u tome ne vide nikakovu narodnu štetu, a daleko su od toga da bi se bar prekorili radi takovoga svoga postupka. Ovima i njima sličnima hrvatski borci poručuju: da se gruda, koja je od davnih davnina hrvatska bila i koja je hrvatskom krvlju natopljena, ne može dieliti ni kidati, jer će je oni svojom krvlju braniti, a čvrsto vjeruju, da će je i obraniti. Ono što je hrvatsko ne može se protivniku ustupati, jer to njegovo nije ni bilo. Mi nemamo spora u pogledu područja, kojega su neki pripravni darovati; to je naše, naša je to djedovina i naša je krv i danas tamo.

Krajevi istočne Bosne, koje neki u pitanje dovode, nisu pripadali Srbiji, a hrvatski ih živalj od unazad više stoljeća naselio i na njima živi u pretežnoj većini i danas. Ni kasnije doseljenje Srba nije tu većinu zbrisalo, što najbolje potvrdjuju svi politički izbori, koji su obavljeni u posljednjih trideset godina. U svim tim izborima izabrana je u ovim krajevima hrvatska većina, kao i u ostalim dielovima Bosne i Hercegovine. Ta se je većina pogotovo odrazila u izborima godine 1920., u kojima su birani narodni zastupnici za Ustavotvornu skupštinu.

U tim su izborima birale Bosna i Hercegovina 52 zastupnika, a izabrale su 38 Hrvata (24 muslimana i 14 katolika), te 14 Srba. Dakle, u izborima, koji se provode da bi se državi dao Ustav, Bosna i Hercegovina daju više nego li dvotrećinsku hrvatsku većinu. Ta je činjenica tako odlučna, da svaki razuman i pošten čovjek ne može poricati Bosni i Hrcegovini obilježje njezina Hrvatstva, i one kao takove, voljom naroda i svojim obilježjem, mogu pripadati samo Državi Hrvatskoj, tim više, što su oni srdce te države. Oni koji drugačije misle, neka bolje prouče stvari, te nas ne trebaju obmanjivati pričama iz zastarijelih i pristrano pisanih knjiga. Ne znam da li oni Bosnu i Hercegovinu pobliže poznaju, da li su u njoj živjeli i da li su je makar temeljito proputovali. Prema onome što predlažu, ne može se vjerovati da ih je njihovo znanje o Bosni i Hercegovini crpljeno na temelju vlastitih opažanja, jer je u protuslovlju sa zbiljskim položajem. Nije dosta živjeti na granici jedne zemlje i po lažnim brojitbama izvaditi zaključke i na temelju pogrješno stvorenih zaključaka izticati sud o ovome ili onome pitanju. Potrebno je dublje zaviriti u stvarnost, pa prema tome i raditi. Inače se grieši, pa bilo to hotimično ili ne. I jedno i drugo je za osuditi, jer o tako krupnim pitanjima govoriti bez poznavanja pravog položaja nije u skladu s domoljubnim osjećajima, i svaki je onaj, koji o tome olako razpravlja, najveći griešnik u očima svoga naroda. Ne postizavaju se uspjesi uzmicanjem i ustupcima, već je dio cjeline, kojoj pripada, i njegov rad mora biti takav, kako to cjelina želi. Mi nemamo što ustupiti, jer je to naše, a svoje se treba braniti, pa ako bude potrebno u obrani i ginuti. To od nas traži ne samo naš probitak, nego i naš obraz i dostojanstvo.



NA DRINI JE GRANICA

Od davnih davnina granica je izmedju Hrvatske i Srbije – Drina. Ta Drina teče svojim starim tiekom i danas, i razdvaja te dvie zemlje. Nju se ne može lako preplivati, jer ona ima jaku branu, a to je cieli hrvatski narod, koji je sviestan da braneći Drinu brani cielu Hrvatsku. Ova se je povjestna granica održala stoljećima i bila je granicom ne samo izmedju Bosne i Hercegovine i Srbije, već izmedju dvaju naroda, različita odgoja i različitih pogleda. Naša poimanja i poimanja Srbijanaca su podpuno oprečna, jer oni žele bezobzirno vladati i gospodariti, a mi hoćemo živjeti podpuno ravnopravni, s istim pravima i dužnostima. I kad netko za volju nekakova sporazuma i dobrih odnosa hoće gurnuti svoje sugradjane u ponor, u kojem bi bili bezpravni, onda je to za najveću osudu, pa makar to ne znam tko bio.

Dielenje Bosne i Hercegovine neki pojdinci nabacuju kao olaku stvar, jer nisu dovoljno prožeti narodnim duhom, a vjerojatno je, da im ona toliko ni srdcu prirasla. Oni možda žive još danas s pogledima iz davne prošlosti, misleći valjda u toj Bosni i Hercegovini žive Turci, za koje se nije vriedno boriti. Ali ta gospoda neka upamte da u Bosni i Hercegovini živi najčišći dio hrvatskog roda, a za potvrdu toga neka se sjete kako je o tome mislio neumrli dr. Ante Starčević. Osim toga neka pogledaju barem nekoliko godina unazad, pa će moći opaziti kakovom su hrabrošću ti njihovi Turci branili svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku i kako su za nju sladko umirali, pa će ih valjda te činjenice – otriezniti i možda će steći izpravnije mišljenje o Bosni i Hercegovini, te će ju u buduće moći bolje cieniti.

Potrebno je naglasiti da Bosna i Hercegovina nisu predmet trgovine niti zakupa za izravnavanje nekakovih računa. Ponosna Bosna i kršna Hercegovina bile su uviek sposobne same se braniti, a ne će ni danas pokleknuti, kad bi i same sebi bile prepuštene, što hvala Bogu nije slučaj, jer su sdružene s ostalom svojom braćom s svojoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i time su im snage pojačane, da bi prigodom oslobodjenja i ponovne uzpostave hrvatske nezavisnosti mogle snažnije djelovati. Bošnajni i Hercegovci su spremni boriti se za svoju Državu Hrvatsku, oni ne uzmiču i daleko su od toga, da bi ponudili ma koji dio područja svoje države za izranavanje nekakovih tobožnjih sporova. Radi toga oni osudjuju svaki pokušaj, bilo ma čiji, koji bi išao za tim da se i najmanji dio Države Hrvatske kukavički poklanja drugome, a time odbacuju i uplitanje mlitavih pojedinaca, koji im sa svojim neumjestnim i suvišnim priedlozima otežavaju rad.

Dr. Džafer Kulenović

DRINA – Viestnik Hrvatskih oružanih snaga, Europa (Madrid, Španjolska), god. IV., br. 3.-5., travanj 1954., str.2-8.

A evo za ovaj datum dobili smo čestitku od njemačke podružnice HOP-a koja se zove "Zmaj od Zemuna" i koja još uvijek uporno slavi datum uspostave propalog projekta znanog kao NDH...

"Štovane čitateljice i čitatelji Poskoka!

Već godinu dana "ratujemo" s vama na Poskoku.

Imali smo dosta ruzžnih, uvrijedljivih trenutaka, još više lijepih i ugodnih. Mi ne zamjerimo nikome ništa, jer nam je jasno koju ulogu igra www-svijet, pogotovo kod mladjih.

Mi smo pokušali u ovoj godini dana, glede našeg stava, Hrvaticu i Hrvata sensibilizirati i otrijeznuti. Koliko nam je to uspijelo, odlušite to sami.

Naši stavovi, glede naše domomovine, su jasni, jer smo jedno od zadnjih utočišta pravaša, poslije raskola HSP-a, 1993. godine.

Ovu priliku, obraćanja vama, želimo iskoristiti, svima kojima je to i te malo važno, čestitati 10.Travnja, dan Hrvatske Državnosti.

Želimo vas podsjetiti na desetotravanjsku revoluciju 1941. godine, kada je naša domovina osjala u svijetlu nezavisnosti.

Zato, želimo okrenuti pažnju svima, čak i onima koji to ne žele čuti, na taj vrlo važni dan za Hrvate!

Čestitke svima:

Dobro vam došao 10. Travnja 2007. godine!

Lüdenscheid,09.04.2007

Podružnica HOP-a ("Zmaj od Zemuna") Zapadne Njemačke



Ante Žeravica, predsjednik

Ibrahim Mehonjić, dopredsjednik

Franjo Vranjković, glasogovornik

Viktor Bonta, tajnik

Ivan Lončar, rizničar

poskok.info

Bobani
02-11-2013, 11:41
POGLAVNIKOVO PISMO ANTI KRŠENIĆU

POGLAVNIK NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE
Dne 4. veljače 1958.

Mr. A. Kršenić, tajnik Amerčkog Gradjanskog Kluba,
15029 Inverness St.
SAN LEANDRO, Cal. U.S.A.

Dragi prijatelju!

Primio sam Tvoje pismo od 24 siječnja, pa Ti najljepša hvala, kao i na poslanom čeku od deset Dolara za kalendare, a nadam se da si potvrdu vrhu toga već primio.

Najljepša hvala svim članovima Kluba na pozdravima koje svima obitelj i ja od sveg srca uzvraćamo. takošer srdačna hvala na pozdravima prijatelju Fran Fekteru, i molim Te, izruči mu takodjer moje srdačne pozdrave.

Nadam se, da će u stvari Andrije, (Radi se o dru. Andriji Artukoviću i njegovu slučaju i procesu u Los Angelesu, mo) odredjeno preslušanje, koje spominješ, doista biti posljenje, i da će konačno usliediti konačna i zadovoljavajuća odluka.

Medjunarodne se prilike sve više zaoštravaju unatoč nastojanju izvjestnih državnika za ponovni pokušaj pregovora sa sovjetskom Rusijom u pogledu suživljenja, do kojega nikako ne može doći, nego naprotiv s njezine strane i sa strane obćeg komunizma prieti pogibelj i do sada slobodnim narodima, da izgube slobodu i državnu nezavisnost, ako se pravodobno ne uništi vrelo, iz kojeg sav komunizam po cielom svietu hranu dobiva, a to vrelo leži u Moskvi.

Nadam se, da ću koncem veljače dospjeti opet sačiniti kratki osvrt na najnovije dogadjaje u svietu, a u savezu sa našim oslobodilačkim radom i napose radom na pripremama za konačnu oslobodilačku akciju.

Primi srdačni pozdrav, veseliti će me opet skoro Tvojih nekoliko redaka,

Za Dom Spremni!

Tvoj (podpis) Dr. Ante Pavelić.

Bobani
05-11-2013, 18:43
Posted September 2, 2013 Iz Otporaševe Torbe

MORAL I VRLINE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE!!!


Zakonska odredba protiv psovke u NDH
08293_img_0012654jkh_122_1135lo

Vlasti NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE su pokrenule značajnu akciju protiv psovanja i psovki, o čemu svjedoči i naredba Ministarstva unutarnjih poslova u kojoj se objašnjava podrijetlo psovke (kletve) i izriču se zakonske mjere u slučaju njihove upotrebe.

“Kao posljedica bivših nastojanja, da se hrvatski narod pobalkanči, zaostao je mjestimice u zemlji običaj kletve. Pod kletvom se ne razumijeva samo kletva imena Božjega, sveca ili uzvišenih stvari, kletva oca i majke, nego i u obliku kletve izrečena prostačina svake vrste. Tog se običaja prihvatila naročito gradska i seoska mladež, koja je bila napose izvrgnuta takvom neprijateljskom nastojanju.”

“Da se taj ružni i sramotni običaj iz hrvatskog naroda posve iskorijeni dužne su sve javne vlasti bditi i nastojati, da svaki takav psovač bude prijavljen upravno redarstvenoj vlasti koja će ga kazniti zatvorom od 30 dana, a u slučaju opetovanja 2 mjeseca. Osim službenika javnih vlasti svatko je zvan, da psovača i izustitelja prostota prijave, jer će se samo tako sramotni običaj psovanja i prostote temeljito iskorijeniti iz hrvatskog naroda.”

Navedena zakonska odredba čitana je u katoličkim crkvama tri naredna tjedna, poslije nedjeljne mise, a bila je podupirana propovijedima, prigodnim člancima i brošurama. Članci protiv psovke objavljivani su još potkraj 1944. što govori da je psovka bila široko rasprostranjena, da je borba protiv nje morala biti dugotrajna i provođena s dosta upornosti. Hrvatski list, od 9. kolovoza 1942., donosi članak u kojemu se govori o provođenju spomenutog zakona u Sarajevu. Članak navodi kako su Srbi donijeli psovku u Hrvatsku te kako se psovanjem čovjek spušta na razinu najgore i najniže životinje. “To je bijedna i niska navika, koja je u naš narod unesena sa svrhom, da snizi njegovu kulturnu razinu.” (Hrvatski list, br. 186, 1942: 6) Dalje se govori kako su djelatnici Župske redarstvene oblasti u Sarajevu počeli s kažnjavanjem psovača. U samo jednom danu uhićeno je oko 20 ljudi, koji su kažnjeni zatvorskom kaznom u trajanju od 30 dana, nepretvorivo u globu.

Otporaš

NorthStand
05-11-2013, 19:35
zato jer smo Hrvati, a ne Jugoslaveni.

Bobani
05-11-2013, 20:58
Bravo NorthStand! Pametno i točno odgovoreno Urbi et Orbi.

Bobani
07-11-2013, 23:48
DRUGO POGLAVNIKOVO PISMO

(Donosim ovdje pismo kojeg je Poglavnik dr. Ante
Pavelić pisao nekom svom prijatelju. Ne znam koji bi to prijatelj mogao biti.
Iz pisma se može razabrati da je taj Poglavnikov prijatelj u to doba živio u
Njemačkoj, jer spominje Luciju Rukavinu koja je bila glavna dužnostnica HOP-a
za Njemačku. Pismo je po sadržaju povijestne važnosti, jer spominju se Srećko
Rover i Maks Luburić. Pismo je u originalu a ne u kopiji. Iako je prošlo kroz
mnoge ruke i previjanjem i savijanjem izlomljeno i prilomljeno tako, da je
netko, ne znam tko, na pozadini pisma prilijepio drugi papir koji dobro drži
originalno pismo. Pismo je ipak čitljivo i nastojati ću ga prepisati onako kako
ga je Poglavnik pisao.

Ja sam nedavno na ovim stranicama u nastavcima pisao o ČASTNOM SUDU HRVATSKOG
NARODNOG ODPORA koji je bio sastavljen i održan u svubnju 1956. godine, kako bi
se mogla dokazati KRIVNJA/NEKRIVNJA nadporučnika Srećka Rovera. Sve što želim
sada reći je to: Da oni koje ovaj slučaj zanima, uzmu u obzir i ovo
Poglavnikovo pismo, te usporede izvješća raznih svjedoka s tog suda. Ja o ovom
slučaju pišem trijezno i bez predrasuda; jer su svi o kojima se ovdje piše bili
visoki dužnostnici NDH, a danas nisu među živima. Poglavnikovo pismo je pisano
na službenom papiru NDH. Otporaš.)

P O G L A V N I K

NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE DNE 14 RUJNA 1958.

DRAGI PRIJATELJU !

Primio sam Tvoje pismo od 14 kolovoza, koje mi je poslao veleč. R. (Rafajel, mo) Medić, pa Ti lijepa hvala
na izražaju rodoljubnih misli i osjećaja, kao i na požrtvovanom doprinosu od 20
dolara.

Razumijem da težko i sa bolju osjećaš onaj nemili i žalostni dogadjaj, (Ovdje se radi o slučaju S. Rover, mo) nu
koji je bio neizbježiv, i to ne iz kakovih osobnih ili sporednih razloga, nego
s razloga izdaje svete hrvatske narodne stvari, koju je izdaju počinio Rover.
Kroz dulje se je vremena bilo počelo opažati, da njegovo držanje i postupci
nisu u skladu ne samo sa dužnostima prema našem organiziranom radu, nego da i
inače s njim nije uredu, dok se nije pokazalo bjelodano, i dokazano, (Sada se ozbiljno može postaviti jedno
pitanje Poglavniku NDH, dru. Anti Paveliću, kao jednom auktoritetu: DA ZAŠTO
POGLAVNIK ILI NETKO DRUGI KOGA BI POGLAVNIK POSLAO NA TAJ ČASTNI SUD HRVATSKOG
NARODNOG ODPORA, NIJE DOŠAO NA TAJ SAZVANI SUD I IZLOŽIO SVOJE DOKAZE PROTIV
SREĆKA ROVERA, mo) da se on nalazi u službi beogradskog komunističkog
režima, a sa glavnom zadaćom unašanja nereda i neslog u rodoljubne i boračke
redove hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta. Što više, iztragom unatrag se je
ustanovilo, da je on izdao Kavrana i drugove, nametnuvši im se za prevodjača
preko granice, i predajući ih nakon prelaza preko granice u ruke agenata Ozne.
Imajući sve to uglavljeno i kada je povodom jednog akta, izvršenoga po
povjereniku Pokreta za vanjsku promidžbu, a po mom nalogu i odobrenju, zapodjeo
veliku kampanju u našim redovima s pokušajem da unese zabunu i nered u istima,
izdao sam obaviest, da ga se ne može više smatrati članom našega Pokreta.

Na to sam dobio od Luburića jedno vrlo bezobzirno pismo, kojim se on stavlja na
stranu Rovera, navodeći neistinite izreke i završavajući time, da se odriče
Pokreta i svoje suradnje u njemu, te i vojničkog čina, kojeg je imao.

On je time sam sebe odstranio iz Pokreta i suradnje, a da ni ne spominjem
izmišljotina, koje je nakon toga širio o tobožnjoj prodaji polovice Bosne.
Rover pako je bio i nadalje pokušao sa i najsramotnijim sredstvima i širenjem
neistina razbijati hrvatske boračke redove, nu rodoljubi i borci su mu to
uskoro onemogućili.

Evo, to je bilo na stvari, a izdajici ja ne mogu opraštati, jer izdaja, izdaja
narodne stvari je neoprostiva, a onaj, tko se je s njime poistovietio i svega
odrekao, sam se je iz redova Pokreta odstranio, (misli se na generala Luburića, mo) a drugi nitko od boraca nije s
tim dogadjajem pogodjen, pa nema nikakova razloga, da se otudjuju od Pokreta i
rada u njemu, nego im je dužnost kao rodoljubima i borcima, te kao
poštivateljima položene prisege, da se na rad u Pokretu povrate, ukoliko su se
udaljili radi nepoznavanja pravoga značenja odnosnoga dogadjaja i radi
neistinitih viesti, koje su neprijatelji hrvatskog naroda i pokreta bili
razširili.

Dragi prijatelju, znam da su Tvoja sviest i rodoljublje ostali netaknuti i da
si onaj isti nepokolebivi borac, koji si bio u slavnoj Crnoj Legiji neumrlog
viteza Francetića, te po hrvatskim planinama u borbi za obranu hrvatskog naroda
i države, pa Tebi i preko tebe ostaloj braći, koja su s Tobom, evo ova moja
bratska poruka, da se opet svrstate u redove Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta u
radu i pripremi za konačnu oslobodilačku akciju za odstranjenje iz domovine tudje
i komunističke tiranije i za ponovnu uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske, u
koje vas redove opet bratski primamo i pozdravljamo.

Primi srdačni pozdrav i izruči svoj braći borcima.

Za Dom Spremni ! Tvoj dr. Ante Pavelić.

Nadodato:

Veseliti će me skore Tvoje viesti a možeš mi pisati na sliedeću adresu
Središnjeg Odbora: L. (Lucija, mo)
Rukavina, Rosenbisch Str. 3 II. MUENCHEM 22. - West Germany. Sve daljnje
obaviesti će Ti poslati Ured HOP-a. Ante.

Bobani
16-11-2013, 20:37
Ustaški pokret, njegov nastanak i povijest...

Kladio bih se da veliki postotak Hrvata danas ne zna uzroke postanka Ustaškog Pokreta. Mnogi se još uvijek drže - kao pijan plota - onoga što su u Titinim školama naučili, a to se zna: Sve najgore! Priloženo bi Hrvati trebali na pamet naučiti i svakodnevno ponavljati, kao Očenaš.

06. siečnja 1929., kralj Aleksandar Karađorđević uvodi diktaturu, suspendira parlament i uvodi izvanredno stanje u zemlji. 7. siječnja 1929. godine, dr. Ante Pavelić utemeljuje u Zagrebu tajnu organizaciju “USTAŠA- hrvatska revolucionarna organizacija” (UHRO) s ciljem razbijanja Jugoslavije i uzpostave nezavisne hrvatske države. Na utemeljiteljskom sastanku ustaške organizacije izabrano je vodstvo pokreta. Na tom sastanku je podpisan i ustaški ustav. Njegov sadržaj je sljedeći:


Načela ili Ustav Ustaše - Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta

I. Zadaća Pokreta

Točka 1.

Ustaša, Hrvatski Oslobodilački Pokret, ima zadaću da svim sredstvima, pa i oružanim ustankom oslobodi izpod tuđinskog jarma Hrvatsku, da ona postane podpuno samostalna država na cielom svom narodnom i poviestnom području.

Točka 2.

Kada taj cilj bude postignut, Ustaški će pokret braniti svim sredstvima državnu samostalnost Hrvatske i narodnu osebujnost hrvatskog naroda, te se boriti za to da u hrvatskoj državi uviek bude vladao hrvatski narod te da on bude podpunim gospodarom svih stvarnih i duhovnih dobara u svojoj zemlji, napredno i pravedno uređenoj u duhu Ustaških Načela.

II. Sustav Pokreta

Točka 3.

Ustaša, Hrvatski Oslobodilački Pokret, sastoji se od rojeva, tabora, logora, stožera i Glavnog Ustaškog Stana. Roj je ustaška jedinica u pojedinom selu. Tabor je ustaška jedinica na području jedne upravne obćine. Logor je skup svih tabora na području jednog upravnog kotara. Stožer je skup sviju logora na području jedne župe (županije ili oblasti). Cjelokupni pokret Ustaše usredotočen je u Glavnom Ustaškom Stanu, koji upravlja svim poslovima što se odnose na cjelokupni pokret i oslobodilački rad.

Točka 4.

Na čelu roja stoji rojnik, na čelu tabora tabornik, na čelu logora logornik, na čelu stožera stožernik, a na čelu Glavnog Ustaškog Stana Poglavnik. Tabornike, logornike i stožernike imenuje i rješava dužnosti po odredbi Poglavnika Glavni Ustaški Stan, a Poglavnika biraju Ustaše utemeljitelji, odnosno po izpražnjenju Glavni Ustaški Stan.

Točka 5.

Glavni Ustaški Stan sačinjavaju Doglavničko vieće i Pobočnički sbor. Doglavnike, njih najviše dvanaest na broju, te Poglavnike pobočnike, njih najviše sedam na broju, imenuje i rješava dužnosti Poglavnik.

Točka 6.

Uz bok tabornika, logornika i stožernika imenuje Glavni Ustaški Stan po odredbi Poglavnika do šest tabornih, logornih, odnosno stožernih pobočnika za obavljanje pojedinih grana poslova, koji se u dotičnoj jedinici ukazuju potrebnim, a te poslove izvrše oni po nalogu dotičnoga tabornika, logomika, odnosno stožernika.

Točka 7.

Glavni Ustaški Stan imenuje po odredbi Poglavnika prema potrebi stručne osobe, te im opredjeljuje čin i službu, koju imadu izvršiti u taboru, logoru, stožeru, Glavnom Ustaškom Stanu, u Pokretu uobće, te u ustanku i izvađanju ustaških djela napose.

Točka 8.

Glavni Ustaški Stan imenuje po odredbi Poglavnika i posebne ustaške dužnostnike i povjerenike, kojima se povjeravaju po potrebi naročiti poslovi.

III. Članstvo

Točka 9.

Ustašom može postati svaki Hrvat, koji je sposoban za ustašku borbu, koji je podpuno odan temeljima ustaških načela, spomenutih točkama 1. i 2. ovoga Ustava, te je spreman na sebe preuzeti i izvršiti sve odredbe i naloge, koje mu izdaju ustaške vlasti i predpostavljeni. Članom Ustaškoga pokreta prestaje se biti samo razrješenjem dužnosti i odpustom, koji daje Glavni Ustaški Stan po odredbi Poglavnika.

Točka 10.

Dužnosti su članstva:

a) Polaganje ustaške prisege;

b) Neizbježivo izvršavanje svakog rada, svih dužnosti, svih naloga i odredaba, te vršenje odgovornosti, kako je to sve sažeto u načelima Hrvatskog Ustaškog Pokreta i ustaškoj prisezi. Svaki rad i svako vršenje dužnosti, kako pojedinih Ustaša tako i sviju Ustaša zajedno, a napose i svakoga dužnotsnika častnika temelji se na dužnosti, odgovornosti i neizbježivom izvršenju odredaba i naloga, što je sve sažeto u ustaškoj prisezi.

IV. Prisega

Točka 11.

Prisega, koju Ustaše polažu glasi:

„Zaklinjem se Bogom svemogućim i svime, što mi je sveto, da ću se držati ustaških načela i pokoravati se propisima te bezuslovno izvršavati sve odredbe Poglavnika, da ću svaku povjerenu mi tajnu najstrože čuvati i nikome ništa odati. Zaklinjem se, da ću se u ustaškim redovima boriti za izvojevanje samostalne države Hrvatske i sve učiniti, što mi Poglavnik naloži. Zaklinjem se, da ću jedanput izvojevanu hrvatsku državnu samostalnost i hrvatsku narodnu slobodu u ustaškim redovima čuvati i braniti. Ako se ogriešim o ovu prisegu, svjestan si svoje odgovornosti za svaki svoj čin i propust, ima me po ustaškim propisima stići kazna smrti. Tako mi Bog pomogao! Amen!“

V. Ustaška stega

Točka 12.

Stegovnu vlast u Ustaškom pokretu vrše nadležni ustaški dužnostnici prema posebnim naputcima i uz odobrenje Glavnog Ustaškog Stana. Sudovanje vrši posebni ustaški sud, što ga za svaki pojedini slučaj postavlja po odredbi Poglavnika Glavni Ustaški Stan, a osudu izvršuju naročito za to na isti način postavljeni Ustaše. Poglavnik će po potrebi u toj kao i u svim drugim stvarima svoje ovlasti prenieti na kojega od svojih pobočnika ili inih dužnostnika.

VI. Zaglavne ustanove

Točka 13.

Glavni Ustaški stan će po odredbi Poglavnika imati potrebne propise, o postrojavanju ustaških tvorba, o novačenju i polaganju prisega, o ustaškoj izobrazbi za borbu, o odori, opremi i o naoružanju, o stezi, radu i vršenju službe te o svemu, što se odnosi na Ustaški pokret i djelatnost.

„Ovaj ustaški Ustav sačiniše i vlastoručno podpisaše utemeljitelji, u Zagrebu, dne 7. siečnja 1929.“

Bobani
17-11-2013, 13:29
TKO JE STVARAO IDOLE OD BLATA?

G. Vuskic
<trup1959@gmail.com> Sun, Nov 17, 2013 at 6:03 AM


Izvor: Sa port ATLKINGala CROATIA

Dolaskom u Španjolsku, Pavelić se smjestio u samostanu nedaleko trga San Francisco el Grande. Njegovi tjelohranitelji podozrivo su nadzirali sve koji su se kretali u okolici. Sam je Pavelić bio vrlo teško podnosio novu adresu i imao je sumnje da mu fratri truju hranu. Nekoliko dana prije 10.travnja 1959 godine na adresu je poslan
paket-bomba,kojeg su Pavelićevi ljudi uspješno demontirali.Prilično iznemogao Pavelić je kćerki Višnji da zavjet da pronađe onoga koji je pucao u njega u Argentini te da pronađe jednog svećenika u Austriji.Naposljetku metak koji se Paveliću zario u leđa,učinio je svoje. 28.prosinca 1959. godine u tri sata ujutro Ante Pavelić je
izdahnuo. Ogorčena supruga Mara zabranila je bivšem nadbiskupu Sarajeva dr.Šariću, njegovom tajniku Krunoslavu Draganoviću, vlč.Beluhanu i prof.Tejanu (Tijanu, mo, Otporaš) te V.Maksu Luburiću prisustvo na sahrani.

"..Jedva sam stisnuo oka cijeli tjedan od Poglavnikove smrti. S jedne strane bol nad gubitkom oca, jer mi je on bio otac, (U ona "blažena" vremena pollije ratna hrvatska emigracija, skoro svi sljedbenici Poglavnika dra. Ante Pavelića, zvalu su ga ocem. I ja sam ga tako zvao dobrih niz godina, mo, Otporaš) otac koji je otjerao sina od kuće. S druge strane nad sudbinom Hrvatske. Svakodnevno umiru stari,a novi idu ne samo protiv nas buntovnika,nego i protiv svega što smo izgrađivali, dok o našim bogomdanim vođama odavno neće ni da čuju. Ustaštvo umire u vlastitoj mistifikaciji, a Poglavnik umire u tuđini, kao bespravni urotnik, tajno pokopan. Hrvati su saznali sa američkog radija da je umro vođa. Na sprovodu, pored redara, pokojnika i obitelji, nije bilo ni desetak ljudi..Način kako se to sve vodilo, prijetnja da će biti krvi ako general Drinjanin-Luburić dođe na sahranu, zabrana hrvatskom svećeniku, prijetnja i fotografima, slomio me je više nego rane i šuma i
druga emigracija, više nego moje isključenje iz redova naroda. To je sve draga braćo dostojno oplakivanja,jer dokazuje da smo apsolutno krahirali pred svijetom..

Kako smo radili, tako smo svršili, kako se živjelo, tako se i umrlo. Poviest će nas stjerati na stupanj balkanskih urotnika..No, ne tužim se, jer sam i ja stvarao idole i skidao u ime poviesti glave, koje nisu usvajale te idole. Sada je idol pao, jer je on bio stvoren od
blata.."gen HOS. V.Maks Luburić.

Bobani
17-11-2013, 16:18
DESETI TRAVNJA NAJVEĆI DAN HRVATSKE POVIJESTI!


Mr.sc. Dragan Hazler: 10. travnja je najveći dan novije hrvatske povijesti
Posted on 06.04.2013 by editor

Veliki tjedan ima za Hrvate vjerski i narodni slavljenički značaj!

Pripomena: Ovo je obnovljeni, dopunjeni i osuvremenjeni članak i valja ga objaviti za javnost u ovogodišnjem Velikom tjednu jer uz ostalo ukazuje na obnovu velikosrbskog četničkog fašizma i rehabilitaciju fašističkog vojvode Draže Mihailovića, koji je uz J.B. Tita najveći zločinac na prostoru po zlu stvorene Jugoslavije, napose protiv Hrvata i Bošnjaka u BiH i u Hrvatskoj. Slijedi dopunjeni članak pod istim naslovom:

10. travnja je najveći dan novije hrvatske povijesti

Ne može šaka biednih komunističkih i srbskih bjesomučnika, izbrisati iz sviesti i poviesti hrvatske, Dan svih Hrvata i pobjede naših ustanika,

Deseti travanja, Dan Nezavisne Države Hrvatske!



Svima Hrvaticama i Hrvatima u domovini i u Diaspori, napose pobjedonosnim Hrvatskim dragovoljcima te Hrvatskim braniteljicama i braniteljima, želim radost u sjećanju na najveći dan novije hrvatske povijesti 10. Travanj 1941.!



Tragom povijesti, da bismo bolje shvatili značaj 10. Travanj 1941.

Srbski zločini protiv Hrvata ugrađeni su u sve srbske ideologije i srbsku politiku.

Svaka Hrvatica i Hrvat još živućeg pokoljenja upoznala je i osjetila srbske fašističke zločine, srbske komunističke zločine, srbske pravoslavne zločine i srbske nacionalističke zločine protiv hrvatskog naroda i njegove domovine – države Hrvatske.



Svaka Hrvatica i Hrvat, koji nisu zaboravili spomenute i druge srbske zločine i njihovu genocidnu, okupacijsku, silovateljsku, pljačkašku i vandalsku ideologiju i sprovedbu na Hrvatima i Hrvatskoj prije 10. Travnja 1941. i iza toga dana do našeg vremena pa i dan danas složit će se i potvrditi, da je



10. Travanj 1941. najveći dan novije hrvatske povijesti jer je taj dan uvod u ostvarenje slobodne, suverene i jedine pod Suncem nebeskim, naše države Hrvatske, koju su nakon svih povijesnih preturbacija, konačno – junački izvojevali i ostvarili Hrvatski dragovoljci i Hrvatski branitelji, potomci onih, koji su se spremni za Hrvatsku borili kao lavovi, a izginuli poput Grka u Termopilu. Neka im je vječna slava!

Čestiti i pravi Hrvati i Hrvatice vas nikada zaboraviti neće.



Iz 10. Travnja rođen je spas Hrvata i Hrvatske

Da nije bilo 10. Travnja, uspostave Nezavisne Države Hrvatske i hrabre hrvatske vojske domobrana i ustaša, pitanje je, da li bi danas još uopće bilo Hrvata i bilo kakove, osim možda nominalne Hrvatske – zemljopisnog pojma, ako i to?!

Nezavisna Država Hrvatska i njena hrabra vojska domobrani i ustaše spasili su Hrvatski narod od totalnog uništenja kroz srbski četnički fašizam i srbski boljševički komunizam.



Srbska vojska naoružana do zuba postaje fašistička i protuhrvatska

Dokumentarno je poznato, da je vrlo naoružana srbska vojska, nakon kapitulacije kraljevine Jugoslavije 1941. prešla masovno u fašističke četnike, a ovi su tim načinom postali najveći saveznici Hitlerovih Nijemaca i Mussolinijevih talijanskih fašista.

Svih troje međusobnih saveznika su bili hrvatski neprijatelji. Nijemci i Talijani su spletom raznih okolnosti pihvatili Nezavisnu Državu Hrvatsku, ali je nikada nisu smatrasli svojim pouzdanim saveznikom.

Srbi pak kao fašistički četnici, kao pravoslavni osvajači i kao boljševički crveni fašisti, zvani komunisti su se odkad im se za ime znade borili protiv Hrvatske, da bi na njenome tlu ostvarili svoju suludu Veliku Srbiju.



Najvažnije jest ovdje podsjetiti one Hrvate, koji su zaraženi komunističkom ideologijom protiv Nezavisne Države Hrvatske, da je četnički fašizam Draže Mihailovića službeno proglasio takozvanu Moljevićevu doktrinu (1941), prema kojoj sve Hrvate katolike i muslimane treba poubijati i na njihovom prostoru stvoriti državu pod srbskom kraljevskom krunom.



Srbi sprovode stoljećima sustavni genocid na Hrvatima

Čitajući iole bolju povijest srbskog odnosa prema Hrvatskoj, obično se kao početak srbskih pretenzija na Hrvatsku navodi dokument Načertenije od Ilije Garašanina iz polovice 19. stoljeća. Ne! To je zabluda, u kojoj je dominantan hrvatski zaborav.

Upravo suprotno. Odkad se znade za povijest srbske države i Srbske pravoslavne crkve Srbi vode okupacijske i svestrano uništavajuće ratove protiv Hrvatske.



Evo kao primjer samo četiri oblika srbskih ratova protiv Hrvatske

Kroz povijest ima golemi broj srbskih ratova protiv Hrvatske, ali je njihov spomen i opis za povijestne knjige, a ne za obseg jedne prigodne rasprave pa ću spomenuti samo četiri oblika.

Prvi: Car Dušan, zvani Silni je tijekom 14. stoljeća ratujući protiv Hrvatske, čak 19 puta obsjedao Dubrovnik, a došao je u svojim ratnim zvjerstvima čak do Korčule.

Drugi: Pećki patrijarh Srbske pravoslavne crkve Makarije ratuje srbskim krstom i njime obilježava Srbsko pravoslavno carstvo (1567) ovako: Jadranom uzvodno do Trsta; od Trsta na Budim i dalje do Temišvara pa prema jugu preko Videma do Soluna sa srbskim pravom na Carigrad. Ovo je pohlepnija požuda za Velikom Srbijom na hrvatskom tlu i moru, nego Miloševićeva i Šešeljeva “Od Karlobaga preko Karlovca na Viroviticu…”

Treći: Srbi zajedno s Turcima ratuju protiv Hrvata i protiv Hrvatske oko 400 godina. Srbi kao Turski vojskovođe su bili najokrutniji. Primjer: Mehmed paša Sokolović, Predojević, Čengić…

Četvrti: Srbska pravoslavna crkva je “silom ili milom” prevela kroz pravoslavlje u Srbe većinu Hrvata u Turskoj Bosni. To isto je učinila s Vlasima u Hrvatskoj. Za ovo postoji pisana dokumentacija u brojnim knjigama, a napose razrađena i dokumentarno napisana u Povijesti Bosne i Hercegovine od Dominika Mandića. SPC je najstarija slika faüizma!!!



Hrvati zaboravljaju novija pa i najnovija srbska zločinstva

O srbskim zločinstvima fašističkih četnika Draže Mihailovića se u Hrvatskoj šuti, ali je ta ista Hrvatska uklonila u Slunju spomenobilježje hrvatskome vitezu Juri Francetiću, koji je uspješno ratujući protiv srbskih fašističkih četnika spašavao Bošnjake i Hrvate od četničkih pokolja. Probudi se Hrvatska i vrati u Slunj na njegovo mjesto spomenobilježje Juri Francetiću, simbolu i ponosu pobjedonosne hrvatske borbe protiv srbskog fašizma i srbskog komunizma.



Hrvati zaboravljaju čak Memorandum SANU iako se ovaj usavršava!

Ima hrvatskih zaboravljivaca Memoraduma Srpske akademije nauka i umetnosti, iako je u njemu suvremeni poticaj srbskog genocida i svih ostalih zločinstava protiv Hrvata i protiv Hrvatske. Svjedoci smo da se Velikosrbski memorandum obnavlja i usavršava.

Inicijatori Memoranduma žive slobodno i nekažnjeno, iako su oni uz Miloševića i Mesićev generalštab najveći krivci za Srbski okupacijski i genocidni rat protiv Hrvatske i BiH od 1991-1995. godine

Memorandum pamtimo još mi stariji, ali u hrvatskim školama se ne uči ništa o nijednome srbskom zločinstvu pa niti o srbskom Memorandumu, iako su posljedice univerzalnih najstrašnijih srbskih zločinstava protiv Hrvatske (vrijedi i za BiH!) potaknute njime u svome intenzitetu.



Srbski genocidni rat protiv Hrvata još uvijek traje

Tko još danas u Hrvatskoj smatra, da srbski genocidni rat u Hrvatskoj još traje?! Svi smo postali slijepi i gluhi na ubitačne mine, koje su Srbi posijali po Hrvatskoj i od njih je u mirno doba poginulo preko 600 Hrvata svih starosnih dobi i izranjavano u raznim stupnjevima invaliditeta više od 1500 Hrvata. Domaće blago (ne volim izraz stoka) i divlje životinje ubijane od srbskih mina nitko niti ne spominje. Troškove deminiranja, koji će trajati do 2019. (?!) uz skromnu pomoć od nekih europskih država plaća Hrvatska iz poreza i kreditnih zaduživanja, umjesto da se prisili Srbiju na deminiranje Hrvatske ili plaćanje deminiranja.

Prema opće poznatome Hrvatska još nijednom nije ni diplomatski ni sudski prisilila Srbiju i Srbe na vađenje ili plaćanje njihovih mina, koje su posadili po Hrvatskoj.

Naprotiv, Hrvatske vlasti su amnestirale i abolirale srbske zločince, a obtužuju i sude najistaknutije Hrvatske branitelje radi smaknuća srbskih četnika u civilu.



Nije li užas već i sama pomisao, da Srbija odlikuje i oficirski unaprjeđuje srbske vojnike i oficire (molim, ne častnike!) koji su ratovali protiv Hrvatske i protiv BiH, a Hrvatska kažnjava naše ponajbolje branitelje radi smaknuće pojedinih četnika u civilu. Puni zatvore s hrvatskim braniteljima ili ih šalje u Den Haag.

Hoće li se Hrvatska ikada politički i pravosudno opametiti?!

K dosadašnjem klevetanju i sotoniziranju ustaša, dodala je politička i pravosudna Hrvatska klevetanje, sotoniziranje, progon i zatvorsko kažnjavanje ponajboljih Hrvatskih branitelja.



Postavlja se generalno pitanje: Ima li Hrvatska svoju vlast i zakone, koji štite Hrvate i barem obtužuje i sudi srbske zločince svih zločinačkih oblika: okupacija, genocid, silovanje, mučenje, pljačka, uništavanje svih dobara, miniranje Hrvatske ubitačnim minama, lažna srbska promičba i lažne obtužbe Hrvata (Savo Štrbac i sve srbske vlasti u Srbiji i u Hrvatskoj (Milorad Pupovac…).



Srbski zločini protiv Hrvata prije 10. Travnja 1941.

Hrvatska povjestnica jedva spominje i to najčešće uz poštedu srbskog imena samo neke (nipošto) ne sve srbske zločine od 1918. do 1941. To su na primjer:



a) spominje od brojnih samo ove pojedinačne nedužne žrtve srbskog terora na Hrvatima: Stipe Javor, Milan plemeniti Šuflay, hrvatski znanstvenik, povjesničar, utemeljitelj albanologije, pravaš. Po nalogu fašističkog kralja Aleksandra Karađorđevića,velikosrpska ruka ga je usmrtila u Zagrebu), Ivo Kozarčanin (ubijen u zagrebačkoj Ilici), Milovan Kvaternik (ubijen u Crikvenici)…

Tisuće drugih Hrvata, pojedinačno ubijanih i u mukama umorenih od žandara i drugih egsekutora srbske Jugoslavije niti ne spominje hrvatska povjesnica.

Samo u Kotaru Slunju je od 1918. do 1941. poubijano 27 Hrvata, a mučenih i od muka umrlih bilo je više od stotinu.

Obitelji ubijenog otca ili člana obitelji morala je platiti račun za metke, kojima je strijeljan njihov ukućanin.



b) skupne nedužne hrvatske žrtve srbskog terora: Hrvatski domobrani u Zagrebu (5. prosinca 1918.), Podravske žrtve, Sibinjske žrtve, atentat na hrvatske zastupnike u Beogradskoj skupštini, ubojstvo gospićkih maturanata na hodočašću u Senju…

Ovo su samo primjerice spomenuti i planski izvođeni srbski zločini na Hrvatima. Takvih srbskih zločina na Hrvatima od 1918. do 1941. godine ima na stotine pa i na tisuće, ali ih se nigdje ne spominje da bi se zaštitilo zločinačko srbsko ime.



Polazeći od tih zločina ubijanjem, raznim mučenjima do izdaha, progonom Hrvata i masovnim posrbljivanjem Hrvatske, nikakvo čudo da je većina Hrvatskog naroda doživjela

10. Travnja 1941. kao najveći dan svoga spasa i oslobođenja u novijoj hrvatskoj povijesti.



Ima nažalost Hrvata, napose među komunistima, koji se ne obaziru na srbske zločine

Oni, pak Hrvati, pretežno komunisti, koji te dokumentarne i povijestne istine ne će vidjeti i koji samo traže i nastavljaju desetljećima drobiti jednu te istu temu, potvarajući Hrvate, a ne Srbe zločincima, mlate praznu slamu i neistine. Čine to zato da mogu opravdati svoje izdajstvo i komunistička zločinstva protiv vlastitog naroda. Time očito dokazuju pomanjkanje iole ozbiljnog, dokumentarnog, političkog i povijestnog istraživanja i rada, a što bi nakon više od 70 godina hrvatska inteligencija – imajući otvorena i pristupačna sva vrela, morala učiniti kao dug svome narodu i pogibiji stotine tisuća mladih Hrvata, kojima je bio jedini ideal slobodna i Nezavisna Država Hrvatska, a ne nikakve ideologije.

Deseti Travnja je plebiscitarni dan, kada se je većina Hrvata izjasnila za svoju državu

Nažalost bio je rat i Nezavisna Država Hrvatska je poprimila sve ratno ponašanje u obrani i nametnutom joj ratu i revoluciji. Na to valja ka na krivnju podsjetiti u sljedećim rečenicama:



U Zagrebu, na političkoj pozornici su bili uoči početka rata: ban Ivan Šubašić, podpredsjednik jugoslavenske vlade i čelnik HSS-a Vladimir Maček, sekretar KPJ Josip Broz Tito i u privremenoj ulozi general Slavko Kvaternik.



Šubašić je pobjegao s jugoslavenskom vladom preko Egipta… u London, napustivši kukavički Hrvatsku. O njemu još nije hrvatska povjestnica rekla odlučnu i istinitu riječ odgovornosti.



Maček se nije htjeo primiti vlasti isto radi svoga kukavičluka. “U dobru je lako dobar biti; u muci se poznaju junaci!” Maček se nije pokazao ni junakom ni političarem, iako se je trebao primiti vlasti i na najbezbolniji način povesti ratnu Hrvatsku između svih Scila i Haribda.



Josip Broz, za ono vrijeme indirektni prijatelj Adolfa Hitlera preko svoga vođe i učitelja Staljina (prijatelja i suradnika s Hitlerom) nije se htjeo primiti vlasti u Hrvatskoj jer je njega zanimala Jugoslavija, a ne Nezavisna Država Hrvatska. On je bio i ostao protiv Hrvatske! Broz Tito je i mrtav protiv Hrvatske jer si je za grob izabrao srbskonacistički Beograd.



Godine 1941. Broz seli u Beograd i kao prijatelj Hitlera preko Staljina stanuje u zgradi Njemačkog generalstaba i hrani se u porvorazrednome restaurantu visokih njemačkih oficira. On je zadovoljan s njemačkom prevlasti na prostoru bivše Jugoslavije i nije prstom mrdnuo protiv toga stanja do 22. lipnja 1941.



Tek, nakon svađe Hitlera i Staljina, tadašnji nacifašistički komunist produkt zločinca Staljina Josip Broz bježi iz Beograda k fašističkom vođi srbskih četnika Draži Mihailoviću. S njim ostaje čitavog rata suparnik, a ne ljuti neprijatelj jer su se obadvojica borila za velikosrbsku Jugoslaviju samo s eazličitim predznacima. To je predmet za drugu raspravu.



General Slavko Kvaternik, koji je stjecajem okolnosti odigrao ulogu proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, u popodnevnim satima 10. travnja 1941. nije se usudio trajno preuzeti vlast u Hrvatskoj, što u takvim okolnostima običavaju preuzeti visoki vojni dužnostnici.



Hrvatska je u stanju neke vrste bezvlađa izvrgnuta svima opasnostima

U Hrvatsku ulaze Nijemci i Talijani kao “osloboditeljski” reokupatori. Srbski fašistički četnici

rovare u Hrvatskoj iznutra (oružani četnički napad na Slunj već 10. travnja uvečer i ponovljen 12. travnja, u kojem se je Slunj jedva obranio, zatim brojni četnički zločini po Bosni, na Baniji, u Lici i u Dalmaciji) i izvana: Četnici Draže Mihailovića napadaju Bosnu i Hercegovinu… Osvajaju, ubijaju, kolju, siluju i progone nedužne ljude sa svojih vjekovnih ognjišta. Napose su se istakli ubijanjem muslimana i katolika u Višegradu i Foči te zločinom na redovnicama – Drinskim mučenicama, zatim u Hercegovini i Dalmaciji. Fašistički četnici Draže Mihailovića su poubijali više od 50.000 Hrvata i to pretežno poznatom srbskom metodom klanjem odraslih ljudi i hrvatske djece strašnije, nego se kolju životinje.



Pojava Dr. Ante Pavelića u Hrvatskoj

U takvu, ratom i četničkim ustancima uzavrelu Hrvatsku, dolazi 15. travnja 1941. talijanski zatvorenik, hrvatski političar i organizator Ustaškog pokreta Dr. Ante Pavelić.



On je najdobromanjernije činio, što je mogao za dobrobit Hrvatske, ali je bilo mnogo onih iz nacifašističke osovine, jačih od njega i morao se je vladati po njihovim normama, s kojima se u mnogo slučajeva nije slagao. Komunisti lažu da je Pavelić poklonio Talijanima Dalmaciju. On je nije mogao spasiti jer su je Englezi i Francuzi poklonili Talijanima tajnim Londonskim ugovorom već 1915. Pitam ovdje komunističke i srbske lažljivce, je li Pavelić poklonio Talijanima: pola Slovenije, Crnu Goru, Albaniju s Kosovom… koje su Talijani okupirali?!



Hrvatska se je našla 1941. na raspelu poput Isusa Krista

Hrvatsku su teritorijalno ugrožavali Talijani, ostvarivanjem Londonskih ugovora iz 1915.

Hrvatsku su ugrožavali Nijemci, nasilnim uvođenjem antisemitistikih zločinstava, iako se znade da su Hrvati uvijek živjeli u najboljim odnosima sa Židovima i štitili su ih u ratu.

Hrvatsku su ugrožavali srbski fašistički četnici iznutra i izvana od samog proglašenja NDH, 10. Travnja 1941. nadalje.

K srbskim fašističkim četnicima, nakon svađe Hitler-Staljin, 22. lipnja 1941. pridružili su se i komunisti sa svojom borbom protiv Hrvatske i za uspostavu komunističke Jugoslavije.



U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, danomice je rastao ratni kaos i revolucionarna zločinstva.



Poglavniku, Dr. Anti Paveliću nije preostalo drugo, nego se boriti svima sredstvima i ratnim načinima za obstanak, obranu i učvršćenje Nezavisne Države Hrvatske po načelu:

“Na ljutu ranu ljuta trava”!



Za ovo stanje u Hrvatskoj vrijedi jedna misao J.W. Goethea:

Für eine Nation ist nur das gut, was aus ihrem eigenen Kern und ihrem eigenen allgemeinen Bedürfnis hervorgeht, ohne Nachäffung einer anderen.

Alle Versuche, irgend eine ausländische Neuerung einzuführen, wozu das Bedürfnis nicht im tiefen Kern der eigenen Nation wurzelt, sind daher töricht. Johann Wolfgang von Goethe

Za jednu naciju je samo to dobro, što proizlazi iz njene vlastite jezgre i iz njenih vlastitih, općih potreba, bez oponašanja neke druge. Svi pokušaji uvođenja neke inozemne novosti, za što nema ukorjenjene potrebe u dubini jezgre vlastite nacije su radi toga glupi. Johann Wolfgang Goethe



Zaključak bez mnogo mudrovanja

Svaki rat je zločin bez obzira na njegov oblik i namjenu (osvajanje, revolucija, obrana…). Nijedan, zdravom pameću nadareni Hrvat niti Hrvatica ne poriče ratne zločine vršene u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, bez obzira na pobudu za njih. Ali svima se za rat i zločine prašta (napose se uvijek Srbima prašta za zločine!!!), ali Hrvatima se nikada ne prašta.



Ako osuđujemo sve ratne zločine, onda za ih njih nisu potrebna dva kriterija, nego prema svima zauzeti jednaki stav. Ovo treba najkraćim upitnim osvrtima pojasniti:



Koje to pravo i pravosuđe ovoga svijeta može opravdavati stotinu milijuna poubijanih ljudi za pobjedu protuljudske komunističke ideologije? Nijedno, jer komunistička pa i svaka druga ideologija, bez obzira na njeno ime ne vrijedi jednoga ljudskoga života.



Ljudska pamet je zakazala, kod Hrvata i kod svih onih naroda, koji slave pobjedu komunizma nad fašizmom, kad se znade da je to pobjeda jačeg zločinstva nad slabijim zločinstvom.



Među milijunima poubijanih za pobjedu zločinačke komunističke ideologije je oko milijun Hrvata, koji nisu prihvaćali komunističku ideologiju i njene varijante fašizam i nacizam.



Bez mnogo mudrovanja, dopunimo ovo pitanje u sljedećem:

Ako se komunističkom ideologijom, opravdava ubijanje nedužnih ljudi za njenu pobjedu, zašto se taj isti kriterij ne primjeni kao opravdanje svih nedužnih ratnih žrtava za obranu i obstanak Nezavisne države Hrvatske?!

Dakako, da sam osobno protiv svakog rata i protiv svih zločina, koje rat uzrokuje i sprovodi, ali postavljam pitanje: Zašto dvojaki kriterij za ratne zločine?!

Komunističke zločine za pobjedu protuljudske ideologije (plod bolesne mašte Židova Karla Marxa, Friedricha Engelsa i Vladimira Lenjina) se ne samo opravdava, nego ih se glorificira!



Hrvatske zločine (dozvoljavam si upotrijebiti isti izraz) u borbi za obranu i obstanak Nezavisne Države Hrvatske, koja bi nakon rata sigurno bila uzorna država (kao što je današnja Njemačka) se sotonizira, najstrože osuđuje, kleveće i još danas stavlja na stup srama.



Negdje je ipak zatajila ljudska savjest u kriteriju onih hrvatski struka i znanosti, koje se bave povijesnom i suvremenom sudbinom Hrvatskog naroda.



Ja ostajem pri svome, udružen s onim Hrvaticama i Hrvatima, koji smatraju da je 10. Travanja najveći dan novije hrvatske povijesti jer da nije bilo toga dana, Hrvati i Hrvatska bi bila progutana od aždaje velikosrbskog fašizma i komunizma, nacionalizma i pravoslavlja.



Treba, radi istine dodati i ovo: Sve vojske, nacifašističkih, komunističkih, ateističkih i pravoslavnih obilježja su se borile protiv Hrvatske.



Jedina vojska u Drugom svjetskom ratu, koja se je borila za Hrvatsku je bila Hrvatska vojska, koju su sačinjavali hrabri i domoljubni domobrani i ustaše.

Tko misli drugčije neka se prijavi za liječenje u Vrabču.



Zato poštivam Dan 10. Travanj 1941. Sjećam se ga u najvećoj radosti svoga života, ali i u osjećaju tuge za sve mlade živote Hrvatica i Hrvata, hrabrih domobrana i ustaša, koji su položili svoje živote utkane u najsvetinjskiji i najsvetiji Oltar domovine, koju s ponosom zovemo svojom državom Hrvatskom.



I na kraju, uz Dan 10. Travnja treba napose zahvaliti suvremenim Hrvatskim dragovoljcima i Hrvatskim braniteljima, jednako ponos Hrvaticama i hrabrim hrvatskim mladićima, koji su uspjeli ono što njihovim djedovima i očevima nije uspjelo: Izborili su i uspostavili suverenu Državu Hrvatsku, koja je od Pactae conventae 1102. do 1991. igrala podređenu ulogu s ograničenim suverenitetom u raznim neravnopravnim zajednicama.



Čestitam svima Hrvaticama i svima Hrvatima, koji vole Hrvatsku Dan 10. Travnja!



Završavam s najljepšim hrvatskim i katoličkim pozdravima i sloganima:

Za dom i domovinu Hrvatsku – Spremni!

Za Hrvatsku – Uvijek!

Sve za Hrvatsku, a Hrvatsku nizašto!

Bože čuvaj Hrvatsku, naš dragi dom!



Nikad povijest ne stvaraju sluge
Na mrtvoj straži vođa pravi stoji!

Domoljublje po žrtvi se mjeri,
Država se samo mačem kroji!…



Plug i brana Hrvatu je hrana,
A ustaša to mu je obrana!



Mr.sc. Dragan Hazler – u svima svojim dragovoljnim ulogama za Hrvatsku



Basel, 10. Travnja 2011. na obljetnički dan 70 godina (1941. – 2011.)

Dopunjeno i ponovljeno, u Velikom tjednu 2012. i 2013. D.H.
Posted in o Hrvatskoj | Tagged 10. Travanj 1941

Bobani
17-11-2013, 16:19
DESETI TRAVNJA NAJVEĆI DAN HRVATSKE POVIJESTI!


Mr.sc. Dragan Hazler: 10. travnja je najveći dan novije hrvatske povijesti
Posted on 06.04.2013 by editor

Veliki tjedan ima za Hrvate vjerski i narodni slavljenički značaj!

Pripomena: Ovo je obnovljeni, dopunjeni i osuvremenjeni članak i valja ga objaviti za javnost u ovogodišnjem Velikom tjednu jer uz ostalo ukazuje na obnovu velikosrbskog četničkog fašizma i rehabilitaciju fašističkog vojvode Draže Mihailovića, koji je uz J.B. Tita najveći zločinac na prostoru po zlu stvorene Jugoslavije, napose protiv Hrvata i Bošnjaka u BiH i u Hrvatskoj. Slijedi dopunjeni članak pod istim naslovom:

10. travnja je najveći dan novije hrvatske povijesti

Ne može šaka biednih komunističkih i srbskih bjesomučnika, izbrisati iz sviesti i poviesti hrvatske, Dan svih Hrvata i pobjede naših ustanika,

Deseti travanja, Dan Nezavisne Države Hrvatske!



Svima Hrvaticama i Hrvatima u domovini i u Diaspori, napose pobjedonosnim Hrvatskim dragovoljcima te Hrvatskim braniteljicama i braniteljima, želim radost u sjećanju na najveći dan novije hrvatske povijesti 10. Travanj 1941.!



Tragom povijesti, da bismo bolje shvatili značaj 10. Travanj 1941.

Srbski zločini protiv Hrvata ugrađeni su u sve srbske ideologije i srbsku politiku.

Svaka Hrvatica i Hrvat još živućeg pokoljenja upoznala je i osjetila srbske fašističke zločine, srbske komunističke zločine, srbske pravoslavne zločine i srbske nacionalističke zločine protiv hrvatskog naroda i njegove domovine – države Hrvatske.



Svaka Hrvatica i Hrvat, koji nisu zaboravili spomenute i druge srbske zločine i njihovu genocidnu, okupacijsku, silovateljsku, pljačkašku i vandalsku ideologiju i sprovedbu na Hrvatima i Hrvatskoj prije 10. Travnja 1941. i iza toga dana do našeg vremena pa i dan danas složit će se i potvrditi, da je



10. Travanj 1941. najveći dan novije hrvatske povijesti jer je taj dan uvod u ostvarenje slobodne, suverene i jedine pod Suncem nebeskim, naše države Hrvatske, koju su nakon svih povijesnih preturbacija, konačno – junački izvojevali i ostvarili Hrvatski dragovoljci i Hrvatski branitelji, potomci onih, koji su se spremni za Hrvatsku borili kao lavovi, a izginuli poput Grka u Termopilu. Neka im je vječna slava!

Čestiti i pravi Hrvati i Hrvatice vas nikada zaboraviti neće.



Iz 10. Travnja rođen je spas Hrvata i Hrvatske

Da nije bilo 10. Travnja, uspostave Nezavisne Države Hrvatske i hrabre hrvatske vojske domobrana i ustaša, pitanje je, da li bi danas još uopće bilo Hrvata i bilo kakove, osim možda nominalne Hrvatske – zemljopisnog pojma, ako i to?!

Nezavisna Država Hrvatska i njena hrabra vojska domobrani i ustaše spasili su Hrvatski narod od totalnog uništenja kroz srbski četnički fašizam i srbski boljševički komunizam.



Srbska vojska naoružana do zuba postaje fašistička i protuhrvatska

Dokumentarno je poznato, da je vrlo naoružana srbska vojska, nakon kapitulacije kraljevine Jugoslavije 1941. prešla masovno u fašističke četnike, a ovi su tim načinom postali najveći saveznici Hitlerovih Nijemaca i Mussolinijevih talijanskih fašista.

Svih troje međusobnih saveznika su bili hrvatski neprijatelji. Nijemci i Talijani su spletom raznih okolnosti pihvatili Nezavisnu Državu Hrvatsku, ali je nikada nisu smatrasli svojim pouzdanim saveznikom.

Srbi pak kao fašistički četnici, kao pravoslavni osvajači i kao boljševički crveni fašisti, zvani komunisti su se odkad im se za ime znade borili protiv Hrvatske, da bi na njenome tlu ostvarili svoju suludu Veliku Srbiju.



Najvažnije jest ovdje podsjetiti one Hrvate, koji su zaraženi komunističkom ideologijom protiv Nezavisne Države Hrvatske, da je četnički fašizam Draže Mihailovića službeno proglasio takozvanu Moljevićevu doktrinu (1941), prema kojoj sve Hrvate katolike i muslimane treba poubijati i na njihovom prostoru stvoriti državu pod srbskom kraljevskom krunom.



Srbi sprovode stoljećima sustavni genocid na Hrvatima

Čitajući iole bolju povijest srbskog odnosa prema Hrvatskoj, obično se kao početak srbskih pretenzija na Hrvatsku navodi dokument Načertenije od Ilije Garašanina iz polovice 19. stoljeća. Ne! To je zabluda, u kojoj je dominantan hrvatski zaborav.

Upravo suprotno. Odkad se znade za povijest srbske države i Srbske pravoslavne crkve Srbi vode okupacijske i svestrano uništavajuće ratove protiv Hrvatske.



Evo kao primjer samo četiri oblika srbskih ratova protiv Hrvatske

Kroz povijest ima golemi broj srbskih ratova protiv Hrvatske, ali je njihov spomen i opis za povijestne knjige, a ne za obseg jedne prigodne rasprave pa ću spomenuti samo četiri oblika.

Prvi: Car Dušan, zvani Silni je tijekom 14. stoljeća ratujući protiv Hrvatske, čak 19 puta obsjedao Dubrovnik, a došao je u svojim ratnim zvjerstvima čak do Korčule.

Drugi: Pećki patrijarh Srbske pravoslavne crkve Makarije ratuje srbskim krstom i njime obilježava Srbsko pravoslavno carstvo (1567) ovako: Jadranom uzvodno do Trsta; od Trsta na Budim i dalje do Temišvara pa prema jugu preko Videma do Soluna sa srbskim pravom na Carigrad. Ovo je pohlepnija požuda za Velikom Srbijom na hrvatskom tlu i moru, nego Miloševićeva i Šešeljeva “Od Karlobaga preko Karlovca na Viroviticu…”

Treći: Srbi zajedno s Turcima ratuju protiv Hrvata i protiv Hrvatske oko 400 godina. Srbi kao Turski vojskovođe su bili najokrutniji. Primjer: Mehmed paša Sokolović, Predojević, Čengić…

Četvrti: Srbska pravoslavna crkva je “silom ili milom” prevela kroz pravoslavlje u Srbe većinu Hrvata u Turskoj Bosni. To isto je učinila s Vlasima u Hrvatskoj. Za ovo postoji pisana dokumentacija u brojnim knjigama, a napose razrađena i dokumentarno napisana u Povijesti Bosne i Hercegovine od Dominika Mandića. SPC je najstarija slika faüizma!!!



Hrvati zaboravljaju novija pa i najnovija srbska zločinstva

O srbskim zločinstvima fašističkih četnika Draže Mihailovića se u Hrvatskoj šuti, ali je ta ista Hrvatska uklonila u Slunju spomenobilježje hrvatskome vitezu Juri Francetiću, koji je uspješno ratujući protiv srbskih fašističkih četnika spašavao Bošnjake i Hrvate od četničkih pokolja. Probudi se Hrvatska i vrati u Slunj na njegovo mjesto spomenobilježje Juri Francetiću, simbolu i ponosu pobjedonosne hrvatske borbe protiv srbskog fašizma i srbskog komunizma.



Hrvati zaboravljaju čak Memorandum SANU iako se ovaj usavršava!

Ima hrvatskih zaboravljivaca Memoraduma Srpske akademije nauka i umetnosti, iako je u njemu suvremeni poticaj srbskog genocida i svih ostalih zločinstava protiv Hrvata i protiv Hrvatske. Svjedoci smo da se Velikosrbski memorandum obnavlja i usavršava.

Inicijatori Memoranduma žive slobodno i nekažnjeno, iako su oni uz Miloševića i Mesićev generalštab najveći krivci za Srbski okupacijski i genocidni rat protiv Hrvatske i BiH od 1991-1995. godine

Memorandum pamtimo još mi stariji, ali u hrvatskim školama se ne uči ništa o nijednome srbskom zločinstvu pa niti o srbskom Memorandumu, iako su posljedice univerzalnih najstrašnijih srbskih zločinstava protiv Hrvatske (vrijedi i za BiH!) potaknute njime u svome intenzitetu.



Srbski genocidni rat protiv Hrvata još uvijek traje

Tko još danas u Hrvatskoj smatra, da srbski genocidni rat u Hrvatskoj još traje?! Svi smo postali slijepi i gluhi na ubitačne mine, koje su Srbi posijali po Hrvatskoj i od njih je u mirno doba poginulo preko 600 Hrvata svih starosnih dobi i izranjavano u raznim stupnjevima invaliditeta više od 1500 Hrvata. Domaće blago (ne volim izraz stoka) i divlje životinje ubijane od srbskih mina nitko niti ne spominje. Troškove deminiranja, koji će trajati do 2019. (?!) uz skromnu pomoć od nekih europskih država plaća Hrvatska iz poreza i kreditnih zaduživanja, umjesto da se prisili Srbiju na deminiranje Hrvatske ili plaćanje deminiranja.

Prema opće poznatome Hrvatska još nijednom nije ni diplomatski ni sudski prisilila Srbiju i Srbe na vađenje ili plaćanje njihovih mina, koje su posadili po Hrvatskoj.

Naprotiv, Hrvatske vlasti su amnestirale i abolirale srbske zločince, a obtužuju i sude najistaknutije Hrvatske branitelje radi smaknuća srbskih četnika u civilu.



Nije li užas već i sama pomisao, da Srbija odlikuje i oficirski unaprjeđuje srbske vojnike i oficire (molim, ne častnike!) koji su ratovali protiv Hrvatske i protiv BiH, a Hrvatska kažnjava naše ponajbolje branitelje radi smaknuće pojedinih četnika u civilu. Puni zatvore s hrvatskim braniteljima ili ih šalje u Den Haag.

Hoće li se Hrvatska ikada politički i pravosudno opametiti?!

K dosadašnjem klevetanju i sotoniziranju ustaša, dodala je politička i pravosudna Hrvatska klevetanje, sotoniziranje, progon i zatvorsko kažnjavanje ponajboljih Hrvatskih branitelja.



Postavlja se generalno pitanje: Ima li Hrvatska svoju vlast i zakone, koji štite Hrvate i barem obtužuje i sudi srbske zločince svih zločinačkih oblika: okupacija, genocid, silovanje, mučenje, pljačka, uništavanje svih dobara, miniranje Hrvatske ubitačnim minama, lažna srbska promičba i lažne obtužbe Hrvata (Savo Štrbac i sve srbske vlasti u Srbiji i u Hrvatskoj (Milorad Pupovac…).



Srbski zločini protiv Hrvata prije 10. Travnja 1941.

Hrvatska povjestnica jedva spominje i to najčešće uz poštedu srbskog imena samo neke (nipošto) ne sve srbske zločine od 1918. do 1941. To su na primjer:



a) spominje od brojnih samo ove pojedinačne nedužne žrtve srbskog terora na Hrvatima: Stipe Javor, Milan plemeniti Šuflay, hrvatski znanstvenik, povjesničar, utemeljitelj albanologije, pravaš. Po nalogu fašističkog kralja Aleksandra Karađorđevića,velikosrpska ruka ga je usmrtila u Zagrebu), Ivo Kozarčanin (ubijen u zagrebačkoj Ilici), Milovan Kvaternik (ubijen u Crikvenici)…

Tisuće drugih Hrvata, pojedinačno ubijanih i u mukama umorenih od žandara i drugih egsekutora srbske Jugoslavije niti ne spominje hrvatska povjesnica.

Samo u Kotaru Slunju je od 1918. do 1941. poubijano 27 Hrvata, a mučenih i od muka umrlih bilo je više od stotinu.

Obitelji ubijenog otca ili člana obitelji morala je platiti račun za metke, kojima je strijeljan njihov ukućanin.



b) skupne nedužne hrvatske žrtve srbskog terora: Hrvatski domobrani u Zagrebu (5. prosinca 1918.), Podravske žrtve, Sibinjske žrtve, atentat na hrvatske zastupnike u Beogradskoj skupštini, ubojstvo gospićkih maturanata na hodočašću u Senju…

Ovo su samo primjerice spomenuti i planski izvođeni srbski zločini na Hrvatima. Takvih srbskih zločina na Hrvatima od 1918. do 1941. godine ima na stotine pa i na tisuće, ali ih se nigdje ne spominje da bi se zaštitilo zločinačko srbsko ime.



Polazeći od tih zločina ubijanjem, raznim mučenjima do izdaha, progonom Hrvata i masovnim posrbljivanjem Hrvatske, nikakvo čudo da je većina Hrvatskog naroda doživjela

10. Travnja 1941. kao najveći dan svoga spasa i oslobođenja u novijoj hrvatskoj povijesti.



Ima nažalost Hrvata, napose među komunistima, koji se ne obaziru na srbske zločine

Oni, pak Hrvati, pretežno komunisti, koji te dokumentarne i povijestne istine ne će vidjeti i koji samo traže i nastavljaju desetljećima drobiti jednu te istu temu, potvarajući Hrvate, a ne Srbe zločincima, mlate praznu slamu i neistine. Čine to zato da mogu opravdati svoje izdajstvo i komunistička zločinstva protiv vlastitog naroda. Time očito dokazuju pomanjkanje iole ozbiljnog, dokumentarnog, političkog i povijestnog istraživanja i rada, a što bi nakon više od 70 godina hrvatska inteligencija – imajući otvorena i pristupačna sva vrela, morala učiniti kao dug svome narodu i pogibiji stotine tisuća mladih Hrvata, kojima je bio jedini ideal slobodna i Nezavisna Država Hrvatska, a ne nikakve ideologije.

Deseti Travnja je plebiscitarni dan, kada se je većina Hrvata izjasnila za svoju državu

Nažalost bio je rat i Nezavisna Država Hrvatska je poprimila sve ratno ponašanje u obrani i nametnutom joj ratu i revoluciji. Na to valja ka na krivnju podsjetiti u sljedećim rečenicama:



U Zagrebu, na političkoj pozornici su bili uoči početka rata: ban Ivan Šubašić, podpredsjednik jugoslavenske vlade i čelnik HSS-a Vladimir Maček, sekretar KPJ Josip Broz Tito i u privremenoj ulozi general Slavko Kvaternik.



Šubašić je pobjegao s jugoslavenskom vladom preko Egipta… u London, napustivši kukavički Hrvatsku. O njemu još nije hrvatska povjestnica rekla odlučnu i istinitu riječ odgovornosti.



Maček se nije htjeo primiti vlasti isto radi svoga kukavičluka. “U dobru je lako dobar biti; u muci se poznaju junaci!” Maček se nije pokazao ni junakom ni političarem, iako se je trebao primiti vlasti i na najbezbolniji način povesti ratnu Hrvatsku između svih Scila i Haribda.



Josip Broz, za ono vrijeme indirektni prijatelj Adolfa Hitlera preko svoga vođe i učitelja Staljina (prijatelja i suradnika s Hitlerom) nije se htjeo primiti vlasti u Hrvatskoj jer je njega zanimala Jugoslavija, a ne Nezavisna Država Hrvatska. On je bio i ostao protiv Hrvatske! Broz Tito je i mrtav protiv Hrvatske jer si je za grob izabrao srbskonacistički Beograd.



Godine 1941. Broz seli u Beograd i kao prijatelj Hitlera preko Staljina stanuje u zgradi Njemačkog generalstaba i hrani se u porvorazrednome restaurantu visokih njemačkih oficira. On je zadovoljan s njemačkom prevlasti na prostoru bivše Jugoslavije i nije prstom mrdnuo protiv toga stanja do 22. lipnja 1941.



Tek, nakon svađe Hitlera i Staljina, tadašnji nacifašistički komunist produkt zločinca Staljina Josip Broz bježi iz Beograda k fašističkom vođi srbskih četnika Draži Mihailoviću. S njim ostaje čitavog rata suparnik, a ne ljuti neprijatelj jer su se obadvojica borila za velikosrbsku Jugoslaviju samo s eazličitim predznacima. To je predmet za drugu raspravu.



General Slavko Kvaternik, koji je stjecajem okolnosti odigrao ulogu proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, u popodnevnim satima 10. travnja 1941. nije se usudio trajno preuzeti vlast u Hrvatskoj, što u takvim okolnostima običavaju preuzeti visoki vojni dužnostnici.



Hrvatska je u stanju neke vrste bezvlađa izvrgnuta svima opasnostima

U Hrvatsku ulaze Nijemci i Talijani kao “osloboditeljski” reokupatori. Srbski fašistički četnici

rovare u Hrvatskoj iznutra (oružani četnički napad na Slunj već 10. travnja uvečer i ponovljen 12. travnja, u kojem se je Slunj jedva obranio, zatim brojni četnički zločini po Bosni, na Baniji, u Lici i u Dalmaciji) i izvana: Četnici Draže Mihailovića napadaju Bosnu i Hercegovinu… Osvajaju, ubijaju, kolju, siluju i progone nedužne ljude sa svojih vjekovnih ognjišta. Napose su se istakli ubijanjem muslimana i katolika u Višegradu i Foči te zločinom na redovnicama – Drinskim mučenicama, zatim u Hercegovini i Dalmaciji. Fašistički četnici Draže Mihailovića su poubijali više od 50.000 Hrvata i to pretežno poznatom srbskom metodom klanjem odraslih ljudi i hrvatske djece strašnije, nego se kolju životinje.



Pojava Dr. Ante Pavelića u Hrvatskoj

U takvu, ratom i četničkim ustancima uzavrelu Hrvatsku, dolazi 15. travnja 1941. talijanski zatvorenik, hrvatski političar i organizator Ustaškog pokreta Dr. Ante Pavelić.



On je najdobromanjernije činio, što je mogao za dobrobit Hrvatske, ali je bilo mnogo onih iz nacifašističke osovine, jačih od njega i morao se je vladati po njihovim normama, s kojima se u mnogo slučajeva nije slagao. Komunisti lažu da je Pavelić poklonio Talijanima Dalmaciju. On je nije mogao spasiti jer su je Englezi i Francuzi poklonili Talijanima tajnim Londonskim ugovorom već 1915. Pitam ovdje komunističke i srbske lažljivce, je li Pavelić poklonio Talijanima: pola Slovenije, Crnu Goru, Albaniju s Kosovom… koje su Talijani okupirali?!



Hrvatska se je našla 1941. na raspelu poput Isusa Krista

Hrvatsku su teritorijalno ugrožavali Talijani, ostvarivanjem Londonskih ugovora iz 1915.

Hrvatsku su ugrožavali Nijemci, nasilnim uvođenjem antisemitistikih zločinstava, iako se znade da su Hrvati uvijek živjeli u najboljim odnosima sa Židovima i štitili su ih u ratu.

Hrvatsku su ugrožavali srbski fašistički četnici iznutra i izvana od samog proglašenja NDH, 10. Travnja 1941. nadalje.

K srbskim fašističkim četnicima, nakon svađe Hitler-Staljin, 22. lipnja 1941. pridružili su se i komunisti sa svojom borbom protiv Hrvatske i za uspostavu komunističke Jugoslavije.



U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, danomice je rastao ratni kaos i revolucionarna zločinstva.



Poglavniku, Dr. Anti Paveliću nije preostalo drugo, nego se boriti svima sredstvima i ratnim načinima za obstanak, obranu i učvršćenje Nezavisne Države Hrvatske po načelu:

“Na ljutu ranu ljuta trava”!



Za ovo stanje u Hrvatskoj vrijedi jedna misao J.W. Goethea:

Für eine Nation ist nur das gut, was aus ihrem eigenen Kern und ihrem eigenen allgemeinen Bedürfnis hervorgeht, ohne Nachäffung einer anderen.

Alle Versuche, irgend eine ausländische Neuerung einzuführen, wozu das Bedürfnis nicht im tiefen Kern der eigenen Nation wurzelt, sind daher töricht. Johann Wolfgang von Goethe

Za jednu naciju je samo to dobro, što proizlazi iz njene vlastite jezgre i iz njenih vlastitih, općih potreba, bez oponašanja neke druge. Svi pokušaji uvođenja neke inozemne novosti, za što nema ukorjenjene potrebe u dubini jezgre vlastite nacije su radi toga glupi. Johann Wolfgang Goethe



Zaključak bez mnogo mudrovanja

Svaki rat je zločin bez obzira na njegov oblik i namjenu (osvajanje, revolucija, obrana…). Nijedan, zdravom pameću nadareni Hrvat niti Hrvatica ne poriče ratne zločine vršene u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, bez obzira na pobudu za njih. Ali svima se za rat i zločine prašta (napose se uvijek Srbima prašta za zločine!!!), ali Hrvatima se nikada ne prašta.



Ako osuđujemo sve ratne zločine, onda za ih njih nisu potrebna dva kriterija, nego prema svima zauzeti jednaki stav. Ovo treba najkraćim upitnim osvrtima pojasniti:



Koje to pravo i pravosuđe ovoga svijeta može opravdavati stotinu milijuna poubijanih ljudi za pobjedu protuljudske komunističke ideologije? Nijedno, jer komunistička pa i svaka druga ideologija, bez obzira na njeno ime ne vrijedi jednoga ljudskoga života.



Ljudska pamet je zakazala, kod Hrvata i kod svih onih naroda, koji slave pobjedu komunizma nad fašizmom, kad se znade da je to pobjeda jačeg zločinstva nad slabijim zločinstvom.



Među milijunima poubijanih za pobjedu zločinačke komunističke ideologije je oko milijun Hrvata, koji nisu prihvaćali komunističku ideologiju i njene varijante fašizam i nacizam.



Bez mnogo mudrovanja, dopunimo ovo pitanje u sljedećem:

Ako se komunističkom ideologijom, opravdava ubijanje nedužnih ljudi za njenu pobjedu, zašto se taj isti kriterij ne primjeni kao opravdanje svih nedužnih ratnih žrtava za obranu i obstanak Nezavisne države Hrvatske?!

Dakako, da sam osobno protiv svakog rata i protiv svih zločina, koje rat uzrokuje i sprovodi, ali postavljam pitanje: Zašto dvojaki kriterij za ratne zločine?!

Komunističke zločine za pobjedu protuljudske ideologije (plod bolesne mašte Židova Karla Marxa, Friedricha Engelsa i Vladimira Lenjina) se ne samo opravdava, nego ih se glorificira!



Hrvatske zločine (dozvoljavam si upotrijebiti isti izraz) u borbi za obranu i obstanak Nezavisne Države Hrvatske, koja bi nakon rata sigurno bila uzorna država (kao što je današnja Njemačka) se sotonizira, najstrože osuđuje, kleveće i još danas stavlja na stup srama.



Negdje je ipak zatajila ljudska savjest u kriteriju onih hrvatski struka i znanosti, koje se bave povijesnom i suvremenom sudbinom Hrvatskog naroda.



Ja ostajem pri svome, udružen s onim Hrvaticama i Hrvatima, koji smatraju da je 10. Travanja najveći dan novije hrvatske povijesti jer da nije bilo toga dana, Hrvati i Hrvatska bi bila progutana od aždaje velikosrbskog fašizma i komunizma, nacionalizma i pravoslavlja.



Treba, radi istine dodati i ovo: Sve vojske, nacifašističkih, komunističkih, ateističkih i pravoslavnih obilježja su se borile protiv Hrvatske.



Jedina vojska u Drugom svjetskom ratu, koja se je borila za Hrvatsku je bila Hrvatska vojska, koju su sačinjavali hrabri i domoljubni domobrani i ustaše.

Tko misli drugčije neka se prijavi za liječenje u Vrabču.



Zato poštivam Dan 10. Travanj 1941. Sjećam se ga u najvećoj radosti svoga života, ali i u osjećaju tuge za sve mlade živote Hrvatica i Hrvata, hrabrih domobrana i ustaša, koji su položili svoje živote utkane u najsvetinjskiji i najsvetiji Oltar domovine, koju s ponosom zovemo svojom državom Hrvatskom.



I na kraju, uz Dan 10. Travnja treba napose zahvaliti suvremenim Hrvatskim dragovoljcima i Hrvatskim braniteljima, jednako ponos Hrvaticama i hrabrim hrvatskim mladićima, koji su uspjeli ono što njihovim djedovima i očevima nije uspjelo: Izborili su i uspostavili suverenu Državu Hrvatsku, koja je od Pactae conventae 1102. do 1991. igrala podređenu ulogu s ograničenim suverenitetom u raznim neravnopravnim zajednicama.



Čestitam svima Hrvaticama i svima Hrvatima, koji vole Hrvatsku Dan 10. Travnja!



Završavam s najljepšim hrvatskim i katoličkim pozdravima i sloganima:

Za dom i domovinu Hrvatsku – Spremni!

Za Hrvatsku – Uvijek!

Sve za Hrvatsku, a Hrvatsku nizašto!

Bože čuvaj Hrvatsku, naš dragi dom!



Nikad povijest ne stvaraju sluge
Na mrtvoj straži vođa pravi stoji!

Domoljublje po žrtvi se mjeri,
Država se samo mačem kroji!…



Plug i brana Hrvatu je hrana,
A ustaša to mu je obrana!



Mr.sc. Dragan Hazler – u svima svojim dragovoljnim ulogama za Hrvatsku



Basel, 10. Travnja 2011. na obljetnički dan 70 godina (1941. – 2011.)

Dopunjeno i ponovljeno, u Velikom tjednu 2012. i 2013. D.H.
Posted in o Hrvatskoj | Tagged 10. Travanj 1941

Bobani
17-11-2013, 21:14
ISTINU O USTAŠAMA UVIJEK TREBA GOVORITI !!!

Mnogo se je o Ustašama reklo, a najmanje se je istina rekla. Istina je samo jedna, a ta je da su se Ustaše iz ideala borili za Hrvatsku Državu. Ustaški pokret nije bio potkovan nikakovim stranim ideologijama i političkim doktrinama, osim isključivo hrvatsko/nacionalističkim inspiracijama. Uz to ne treba zaboraviti da su i hrvatski partizani imali svoj partizanski ideal, a taj je bio socijalna pravda i radnička prava. To je kako su ih učila načela KPJ-e. Ali ideal hrvatski partizana iz Dalmacije i Istre je bio borbeni ideal protiv talijanskog fašizma za očuvanje hrvatskih područja koja je Italija prisvojila kao svoja, talijanska područja.

Što mora znati svaki Ustaša i što mora znati svaki hrvatski partizan. Nisam rekao "jugoslavenski partizan".

Ustaša je revolucionarni borac, koji se dobrovoljno i sviestno bori za uzvišene ciljeve podpune slobode i samostalnosti Hrvatske. Za ustašu nema mira, nema počinka, nema i ne smije biti nekog promatranja iz prikrajka. Ustaša radi i bori se, uviek djelatno, uviek u prvim redovima. On može ili podpuno pobjediti ili u borbi izginuti. Ustaša ne poznaje nikakve sredine: On traži posvemašnje ostvarenje Poglavnikovih načela u Ustaškoj Hrvatskoj, tj u svojim povijesnim granicama. Za Ustašu postoje iznad svega Bog, Poglavnik i Nezavisna Država Hrvatska. Uzvišena ustaška borba temelji se na ustaškim načelima, koja je postavio Poglavnik 1. lipnja 1933. u Glavnom Ustaškom Stanu. U tim je načelima Poglavnik na najdivniji i najsavršeniji način obuhvatio sve vjekovne težnje i zahtjeve hrvatskoga naroda. Dok su u prošlosti razne političke stranke sastavljale i objavljivale na tucete raznih svojih »programa«, u kojima nije gotovo ništa rečeno, Poglavnik je u 17 točaka ustaških načela ovjekovječio sve misli, sve želje, sva stremljenja hrvatskoga naroda kroz vjekove, obuhvatio je sve ono što hrvatski narod traži i očekuje od svoje države. Ustaška su načela stoga evandjelje, vjerovanje svakog Hrvata, a život po njima znači narodnu potrebu, narodnu sreću, družtvovnu pravdu, narodno poštenje, znači sretnu i čestitu budućnost Hrvatskoj i hrvatskom narodu. Život Ustaše mora se temeljiti na ustaškim načelima, pa tko se njih ne drži u svome javnom i posebničkom životu, nije Ustaša. Država je za nas Hrvate najveće blago što ga možemo imati. Tokom dugih stoljeća hrvatski je narod morao stradavati i podnašati mnoge nedaće samo stoga, što je svojedobno nesrećom i neslogom velikaša izgubio svoju državu. Narod bez države ne znači ništa, pa ako bi svojom nerazboritom politikom ili kojom nesrećom opet izgubili državu, nestalo bi nas brzo i kao naroda. Dužnost je stoga svakog Ustaše, svakog Hrvata, da uvijek i svagdje najodlučnije brani Nezavisnu Državu Hrvatsku, jer braneć državu brani svoj dom, svoj narod, svoje ognjište, svoju djecu, brani i svoju budućnost.

Nezavisna Država Hrvatska jest i mora biti svakom Ustaši najveća svetinja, za koju mora uvijek biti spreman voditi borbu, a ako je potrebno i svoj život spremno za nju dati. Poglavnik je jedini vodja hrvatskoga naroda i najveći čovjek naših vremena. On je za Ustašu svetost. Poglavnik Ante Pavelić najveći je Hrvat sviju vremena. On je osloboditelj hrvatske domovine i uskrisitelj starodrevne Nezavisne Države Hrvatske. Njegov rad, njegova borba, njegove patnje, njegova strpljivost, cijeli njegov život najsjajniji je prilog naše povijesti. Njegova je zasluga, da se je hrvatski narod nakon osam stoljeća otresao tudjinskih gospodara i da sada živi opet svoj na svome u uspostavljenoj državi. Pojava Poglavnika ja stoga od najveće povijestne važnosti za hrvatski narod. Poglavnik je jedini vođja, jedini autoritet. Samo on zapovieda, samo on ima pravo voditi državnu politiku. Svi su drugi samo njegovi vojnici, koji mu pomažu u izgradnji hrvatske države. Poglavnik je uvijek do sada imao pravo, on ima pravo sada i imat će pravo i u buduće. Sve što on čini, makar to na čas nekome izgleda i nerazumljivo, sve je to u probitku Hrvatske i naroda, sve što čini — dobro je. Ustaštvo je postalo jedinim i zbiljskim predstavnikom hrvatskog političkog života. Bit je ustaštva duboka ljubav za domovinu i Poglavnika, vječna spremnost: braniti hrvatski dom, hrvatska ognjišta, hrvatske granice i hrvatsku posebnost, te stvaranje i odgajanje zdravog narodnog naraštaja. Težnje hrvatskog naroda mogu se oživotvoriti samo u Ustaškoj Hrvatskoj. Da nije bilo Ustaša ne bi bilo ni Nezavisne Države Hrvatske. I dok bude Ustaša bit će i Hrvatske. Ustaštvo i hrvatstvo jedna je savršena cjelina i ne može se više nikada zamisliti jedno bez drugog. Ustaštvo stvara novog čovjeka u novom poredku. Novi hrvatski čovjek, što znači Ustaša, mora biti čovjek dužnosti, odgovornosti, rada, borbe, poštenja, junačtva, pregaralaštva, mora bit podpun čovjek i Hrvat. Taj novi čovjek, Ustaša, mora u svom radu i u svom javnom i posebničkom životu spojiti sve nove vrline ustaštva s vrlinama starih Hrvata, vječnih boraca i ratnika. U najtežim časovima po Hrvatsku na bojištu su bili samo i jedino Ustaše. Bilo u tudjini, bilo u domovini po zatvorima ili zatočeničtvu Ustaše su nosili luč oslobodilačke borbe i oni su uz najteže patnje i muke, konačno i za sva vremena pobiedili. Da nije bilo mučeničke ustaške krvi, da nije bilo nadčovječnog stradanja ustaških mučenika, da nije bilo mrtvih ustaških glava, nikada ne bi bilo došlo do uspostave Nezavisne Države Hrvatske. Ti Ustaše, koji su uzpostavom N. D. H. završili prvi i najteži dio hrvatske osloboditeljske borbe, ti su Ustaše i danas na bojištu, na svim bojištima Evrope i oni će izvojevati i konačnu hrvatsku pobjedu.

Biti Ustašom, znači biti idealnim borcem, koji preko svih izkušenja, preko svih patnja, preko svih nedaća, najvećom strpljivošću mora doći do konačnog uzvišenog cilja. Ustaša mora biti uvijek prvi u borbi, uvijek prvi u opasnim podhvatima. On mora biti strpljiv i mora vjerovati u Poglavnika, koji će sve na najbolji način riješiti. Pa i u časovima, kad netko misli da izvjesne stvari nisu na mjestu, on mora ostati Ustašom na svom mjestu, imajuć na umu, da se sve stvari ne mogu odmah riješiti. Dakle: vjera, stega, strpljenje, ustrajnost, a povrh svega rad i opet rad, temelji su našeg konačnog uspjeha. Ustaša je mali čovjek. On je dijete seljačko i radničke kućice. Stoga Ustaša nikada ne smije zaboraviti na svoj dom i na svoje ukućane. U saobraćaju s malim čovjekom ustaša mora uvijek ostati uljudan i pristupačan i nikada ne smije smetnuti s uma, da su seljak i radnik temelji države, koji svojim radom, svojim žuljevima, drže, a svojim mišicama brane državu. Za Ustašu je jedna od najvažnijih stvari stega. Ona je jedna od najjačih i najglavnijih vrlina, koja mora resiti svakog Ustašu. Vojska bez stege, pokret bez stege, rad bez stege, propast je za narod i državu. Stoga je stega jedan od glavnih preduvjeta uspjeha. Onaj, koji danas sluša, koji danas izvršuje zapoviedi svojih predpostavljenih, taj će sutra izdavati zapoviedi, taj će drugima nalagati. Neka se svaki zapovjednik prenese u stanje onih koji slušaju, a isto tako svaki onaj korak se zapovieda u stanje onih, koji zapoviedaju. Svaki si mora postaviti pitanje: »što bi bilo, kad bi ja bio na njegovom mjestu« ? Ustaški se vojničar, kao i svaki pripadnik Ustaškog pokreta, mora uviek i svagdje ponašati ćudoredno. Ustaša mora služiti kao uzor svakom Hrvatu. Ustaša se mora okaniti svake psovke, jer je ona naša narodna sramota, koja dolikuje samo prostaku. Ustaša ne smije pijančevati, ne smije posjećivati sumnjiva noćna zabavišta, ustaša ne smije zalaziti u sumnjiva ženska društva. Ustaša mora čitav svoj posebnički život temeljiti na obitelji. Ustaša mora biti predstavnik i čuvar svega onoga što je hrvatski narod kroz vjekove stvorio, a što se može jednom ricči nazvati našim narodnim duhovnim blagom. Ustaša ne smije biti laktaš, koji bi se borio za položaje, za čin ili za lagodni život. Za Ustašu je glavna stvar dužnost, pa makar ju on vršio kao obični čarkar ili kao najviši častnik ili dužnostnik. Svaki Ustaša mora biti svijestan toga, da će se njegov marljiv i savjestan rad prije ili kasnije nagraditi sa strane zapovjedničtva, pa stoga ne smije nikada on sam isticati svoje zasluge i tražiti svoje promaknuće ili odlikovanje. Ustaši ne smije nikada biti vojnićki život neugodan. Hrvat je kroz vjekove bio vojnik, bio je junak, bio je ratnik. Stoga za svakog Ustašu mora biti najveća čast ako dodje u vojničke redove i kao vojnik čuvati državu, granice i hrvatska ognjišta. Hrvat je kao vojnik kroz mnoga stoljeća pronio slavu Hrvatskoj na svim bojištima. Hrvat je kao vojnik dao najveće priloge Evropi. Ustaša i vojnik nije rob. Najveći gospodin, najveći čovjek je onaj, koji s puškom na ramenu, pa makar bio i običan čarkar, služi domovini. Stoga je najveća podlost, najveći zločin, ako bi se netko želio izmaknuti vršenju vojničke dužnosti, ili ako za vrieme vršenja svojeg djelatnog razdoblja pokušava izmaknuti redovitom vojničkim poslovima. Dužnost vojnika, ma kakva ona bila, uviek je uzvišena i rad u vojsci mora se smatrati dostojnim i potrebnim.

ljuta trava
17-11-2013, 21:16
Bobani , hajde lijepo otvori oči , pogledaj kalendar , koja je godina , i koji dan ....PROBUDI SE !!!!!!!!!!!!!!!

Bobani
18-11-2013, 03:14
Prijatelju dragi probuđena sam ja, i za tvoju informaciju spavam otvorenih očiju. Ja sa ti kao i Očenaš kojeg svaki čovjek treba po nekoliko puta na dan izmoliti , ito napamet, da ga ne zaboravi. Znam za sigurno, dragi prijatelju "ljuta trava", da ćeš se složiti sa menom da mnogi Hrvati još uvijek radije vple čitati Titine priče, nego naše hrvatske priče. Ja sam ti, ako hoćeš, kao svirač ili trubač iz pustinje za one koji ne znaju hrvatsku istini i hrvatsku prošlost, a trebali bi ju znati. Svakako, povijest nije za svakoga...

caporegime
18-11-2013, 21:33
Ustaše su, ako ih gledamo u kontekstu boraca za hrvatsku državu, oni koji nisu uspjeli. Kako imamo one koji su u tome uspjeli a to su hrvatski domoljubi i branitelji iz 1991-1995 ne vidim ikakvu potrebu za ustašama budući sve ono što kao domoljubi trebamo imamo štujući načela na temelju kojih je obnovljena samostalnost hrvatske države 1991.
Ili, čast Luburiću ili Bobabu ali moj san su ostvarili Gotovina, Roso, Norac, Daidža, Pauk, Gavran, Zadro, Filipović........i Tuđman naravno.

Bobani
19-11-2013, 00:22
Jest, dragi prijatelju caporegime, točno je da na mlađima svijet ostaje, kaže hrvatski narod. Ti svi mlađi koje si ti nakontao su nastavili ondje gdje su stariji prestali. To se zove: PRIJENOS BAKLJE SA STARIJIH NA MLAĐE. Pozdrav.

Bobani
19-11-2013, 01:14
USTAŠKA I AVNOJ-SKA NAČELA - KOJA SU BILA BOLJA ZA HRVATSKI NAROD?

delivuk.prkos.com
(Autor: Milan Gabrić) NASLOVNICA

Hrvatska i Ustaštvo (8)

AVNOJSKA TEMELJNA NAČELA

Ova avnojska temeljna načela ne mogu se prišutiti sve kat bi Rvati i tili. Ova slika što je pajdo stavija nas posića na Kozaraško Kolo
Ovo je ta jugoslavenska vojska kojoj je Tito bio Maršal. Teško je bilo pobjediti ovu vojsku koja je u sebi imala socijalistiški idealizam.





P R E D S J E D N I Š T V O

Antifašističkog vijeća narodnog oslobodjenja

J U G O S L A V I J E



O D L U K A



o imenovanju Narodnog odbora oslobodjenja Jugoslavije.



Na osnovu odluke Antifašističkog vijeća narodnog oslobodjenja Jugoslavije o Glavnom zakonodavnom i izvršnom tijelu Jugoslavije i o Narodnom odboru oslobodjenja Jugoslavije kao privremenim tijelima vrhovne narodne vlasti u Jugoslaviji za vrijeme narodno-osloboditeljskog rata, Predsjedništvo antifašističkog vijeća narodnog oslobodjenja Jugoslavije imenuje Narodni odbor oslobodjenja Jugoslavije u koji ulaze:



Predsjednik i glavni za narodnu obranu Maršal Jugoslavije

Josip Broz Tito

Potpredsjednik Eduard Kardelj

Podpredsjednik i povjerenik za informacije Vladislav Ribnikar

Podpredsjednik Božidar Magovac

Povjerenik za vanjske poslove Dr.Josip Smodlaka

Povjerenik za unutrašnje poslove Vlada Zečević

Povjerenik za prosvjetu Eduard Kocbek

Povjerenik za narodnu privredu Ivan Milutinović

Povjerenik za gospodarstvo Inj. Dušan Sernec

Povjerenik za saobraćaj Sretan Žijović-Crni

Povjerenik za narodno zdravlje Dr.Milovej Jambrisak

Povjederenik za gospodarsku obnovu Todor Vujašinović

Povjerenik za socijalnu politiku Dr. Anton Kržisnik

Povjerenik za sudstvo Jrane Frol

Povjerenik za ishranu Mile Periničić

Povjerenik za gradjevinstvo Dr. Rade Pribičević

Povijerenik za šume i rude Sulejman Filipović

pukovnik



U Jajcu, Dana 30 studenoga 1943. M.P. Predsjednik, Dr. I. Ribar vr.



Tajnik, R. Čolaković vr.





Objavljeno: 12.04.2010. u 01:51h

DOMOLJUB 12.04.2010 02:26 h

Delivuk. Ta slika koju si stavio tu me podsjeća na partizanska kola koja bi se igrala na svakom komunističko/partizanskom mitingu. Silom su nagonili narod da uskaču u to kolo i pjevaju Titine pjesme. Tko bi se opro ili izvlačio bilo zbog čega, bio bi pozvan na stranu i ispitivan da šta on ima protiv druga Tita. Od Tite i njegove vlasti sve se je moralo silom raditi.

matrixdc 12.04.2010 05:33 h

Utemeljiteljsko i prvo zasjedanje AVNOJ-a održano je 26. i 27. studenoga 1942. godine u Bihaću. AVNOJ je konstituiran kao općenarodno i općepolitičko predstavništvo Narodnooslobodilačkog pokreta. Na 2. zasjedanju AVNOJ-a 29. i 30. studenoga 1943. u Jajcu donešena je odluka o utemeljenju Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije, s funkcijama privremene vlade. Odobrena je Odluka o uređenju buduće Jugoslavije na federativnome i demokratskome načelu uz priznavanje prava svim njenim narodima, koja je odluka imala kasniji ustavotvoran značaj. Zasjedanju AVNOJ-a nazočila su 142 delegata. Odobreno je kako će o uređenju buduće države odlučiti njeni narodi nakon rata. 3. zasjedanje AVNOJ-a održano je 7. do 10. kolovoza 1945. u Beogradu. AVNOJ se preoblikovao u Privremenu narodnu skupštinu Demokratske Federativne Jugoslavije sa zadatkom pripremanja Ustavotvorne skupštine. 11. studenoga 1945. održani su izbori za Ustavotvornu skupštinu. Lista Narodnog fronta Jugoslavije dobila je 96% glasova. (Kao i Hitlerova 1933., mo,) Narodna skupština (konstituanta) je 29. studenoga 1945. proglasila je Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju. Jugoslavija je postala savezna narodna republika sa 6 narodnih republika Ustavom od 31. siječnja 1946., a država je dobila naziv Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ).


j.perkovic 12.04.2010 08:31 h

Kako sve znaju? Kako su zločinci planirali da unište Hrvatsku Državu i još se sa time ponose da su napravili tolike zločine treba samo čitati šta piše Domobran pa će se sve saznati, šta su radili oni koji su za sebe govorili da donose oslobođenje samo se treba pitat za koga.

Delivuk 12.04.2010 12:59 h

bravo pajdo. To je istina što si napisa. Ja san tako nešto čita u mojin bukvarima kat san u školu iša. To danas niko više ne čita, zato se i ljute neki kat čuju šta je i kak je prije bilo. To je naša rvacka povist koju ne možemo izbrisat sve kat bi tili.


matrixdc 13.04.2010 07:51 h

Značajniji nadnevci u radu ZAVNOH-a su:

* 13. lipnja 1943. u Otočcu održano je prvo zasjedanje ZAVNOH-a, kada je ZAVNOH formalno preuzeo funkciju najvišega političkog tijela Narodnooslobodilačkoga pokreta u Hrvatskoj, ali je de facto obavljao i zadaće najvišega tijela vlasti u Hrvatskoj.

* 14. lipnja 1943. na proplanku pokraj jezera Labudovac (jednoga od Plitvičkih jezera) održana je radna sjednica ZAVNOH-a;

* 12. - 15. listopada 1943. u Plaškom održano je drugo zasjedanje ZAVNOH-a;

* 20. rujna 1943. - ZAVNOH donosi Odluku o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj.

* 8. i 9. svibnja 1944. u Topuskom održano je treće zasjedanje ZAVNOH-a kada je prihvaćena odluka o stvaranju federativne Jugoslavije, a ZAVNOH proglašen vrhovnim zakonodavnim i izvršnim predstavničkim tijelom i najvišim tijelom državne vlasti Federalne Države Hrvatske.

* Šibenik je bio sjedište ZAVNOH-a od 31. prosinca 1944. do 13. svibnja 1945., nakon čega se ZAVNOH preselio u Zagreb, 20. svibnja 1945.

* 21. srpnja 1945. u sabornici na Markovom trgu održano je četvrto zasjedanje i tog dana promijenjen je naziv u Narodni sabor Hrvatske.


Domobran 14.04.2010 00:39 h

matrixdc. Da su Hrvati bili takove sreće i da nisu izgubili svoju nacionalnu Državu Hrvatsku, za sigurno se nikada ne bi pričalo a još manje spominjalo te u tajnosti i u šumama održavane i za hrvatski narod izdajničke sastanke.
Pošto je poznato da u svakome ratu pobjednici pišu povijest, tako je i za rat na podrušju Hrvatske Države - protiv koje se je tvoj ZAFNOH borio - ispalo je da su oni obilnom Staljinovom pomoći dobili rat, pa su mogli pisati što god ih je bila volja protiv Hrvatske i vojnika Hrvatske Države.


Otporaš 15.04.2010 13:12 h

matrixdc. Vi kažete da je lista Narodnog fronta dobila 96% glasova i vi mislite da je to bilo demokratski. Ako vi to tako mislite, onda je i Hitler pobjedio :demokratski" sa 98% 31 siječnja 1933.godine.
Što se tiče avnojskih "demokrtatskih" načela, to je jedna obična magla i neistina. Poznato je da u komunizmu nije vladala demokracija nego DIKTAT. Takodjer je poznato da su sve komunističke zemlje imali u svojim nazivima "demokratska" narodna Republika, a u svim tim zemljama je vladala kruta DIKTATURA.


Otporaš 16.04.2010 12:47 h

matrixdc. Koliko je bilo drzavotvornih Hrvata na ovoj listi imenovanja u toj privremenoj vladi avnojske Jugoslavije? Niti jednoga! Sramota! I tu u Jajcu se je stvarala, kako hrvatski današnji antifašisti tvrde," Federativna Država Hrvatska "!? Čudo nad čudima! Tu se je obnavljala srpska Jugoslavija bez kralja i stvarali se temelji kako Hrvatsku ponovno okupirati a državotvorne Hrvate pobiti. Proučiti avnojska načela, tu se ne može naći niti jedna jedina riječ o Hrvatskoj državi.

Bobani
19-11-2013, 02:09
HRVATI I U NJIMA DESETI TRAVNJA ILI IZVAN NJIH!

1. 10-04-2009 13:29

Meni se čini da u našoj cijeloj povijesti nije bilo čovjeka koji je bio više narodni čovjek od Dr. Ante Pavelića. Ja mu zato skidam kapu i učinit ću sve što mogu da se pobije sva lažna partizanska propaganda protiv njega. Ta propaganda je danas uperena protiv nas Hrvata jer se na taj način pokušava uvjeriti sve nas da su nam naši zakleti neprijatelji stvarali državu boreći se protiv jednog od naših najvećih političkih i rodoljubnih divova.

Svim članovima Poglavnikove obitlji, svim živim ustašama i domobranima koji su živote svoje bili spremni položiti za ideju samostalne i nezavisne Hrvatske, svim posjetiteljima ovog portala i svim iskrenim Hrvatima želim sretan 10. travanj, dan stvarne hrvatske državnosti!

I slava svim ustašama i domobranima i ostalim hrvatskim vojnicima koji su umrli za tu istu ideju.

Ne osvrćimo se na partizankse laži, danas je naš stvarni dan državnosti!

Andjelko Galić
www.blogihrvati.com

TjelohraniteljOdSchwartza
20-11-2013, 20:16
Autoru svaka časta na trudu.

Samo da pitam;ima li autor kakve veze sa otporašem sa ugašenog foruma dnevno.hr?

Bobani
22-11-2013, 04:06
Naravno da ima. Otporaš je iznosio PISMA MAKSA LUBURIĆA.

Bobani
22-11-2013, 19:11
SVI PUTEVI VODE U BOKU - KOMENTAR UZ JEDNU MAPU (prvi (1) dio)

(Prepisujem iz DRINE br. 1-2. 1965. strana 128-135 za hrvatsko općinstvo jedan vrlo povijestne važnosti opis generala DRINJANINA. Više/manje poznato je da je general DRINJANIN u Istarskoj DRINI 1964. godine na strani 18-21 tiskao PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. To spominjem zato da bi čitatelji priloženog opisa mogli što bolje razumijeti početak i prvi paragraf opisa. Usput želim naglasiti da je uz naslov: SVI PUTEVI VODE U BOKU priložena i vojnička karta Boke Kotorske, koju ja ne mogu ovdje priložiti, jer ne znam kako, ispričavam se zbog toga, ali ću zato napisati sve one riječi koje su ispod te karte, koja je svakako kopija od Bog dragi zna koliko kopija, pa nije toliko jasna, ali svakako se jasno vide strijelice talijanskih jedinica koje prodiru u Boku Kotorsku. Ispod karte je napisano: IZ NJEMAČKE RATNE REVIJE "SIGNAL": vidi se kretanje Talijana po kopnu i moru prema Boki Kotorskoj i Jadranu. Tko drži Boku, gospodari Jadranom. Moja opaska. Otporaš.)

Piše: general DRINJANIN

komentar uz jednu mapu

Zadnja istarska DRINA bila je razgrabljena, pa neka ove riječi služe i kao poziv svim povjerenicima, da nam smjesta pošalju sve primjerke, koje još eventualno imaju na raspolaganju. Treba mo ih za odpremu onima, koji ih traže. I tih ima mnogo.

Vele nam mnogi prekaljeni stari ustaški borci, u čije borbeno i oružano ustaštvo nitko ne može sumnjati, da je zasluga te DRINE u tome, što ona postavlja svaku stvar na svoje mjesto. Mi se nismo odrekli i nikada se nećemo odreći onoga ustaštva, kojem, s kim i za koga je palo pola milijuna Hrvata. Ti su se ustaški junaci i martiri borili za HRVATSKU DRŽAVU i imaju prava da ih se smatra hrvatskim vojnicima i hrvatskim mučenicima.

Što je, konačno znao onaj hercegovački dječarac, onaj lički pastir, onaj zenički radnik ili jednostavni težak sa Drine - o ideološkim problemima svijeta? Nismo rekli da o tim ideološkim smjerovima ne treba voditi računa o političkim stvarnostima, nego smo samo rekli - da su ovi jednostavni i mali ljudi, koji su nosili "U" slovo na ličkoj kapici, bosanskom fesu ili ustaškoj vojničkoj kapi - bili samo i jedino hrvatski vojnici, koji su pošteno ginuli za HRVATSKU DRŽAVU.

Nisu to samo sentimentalni razlozi, pa da kažemo da bi bili nesretni, jer bi nam se nijekala vojnička kategorija, a ne govorimo o tobožnjem prokletstvu Hrvata, koja da datira još od vremena nesretnog kralja Zvonimira, nego se radi o konkretnim razlozima. Nikada Hrvatska neće moći biti ni slobodna, ni svoja, ni sretna još manje - kad bi prešutila ili zatajila tih pola milijuna palih. (Hrvata, mo)

Nije uvijek za povijest i Boga mjerodavno ono, što o nama kažu oni, koji su nas pobjedili, (Toga smo svjedoci upravo danas dok ja, Otporaš, ovo pišem. Napali su našeg slavnog hrvatskog igrača Josipa Šimunovića samo zato što je u utorak 19 studenoga 2013. poslije utakmice Islanda i Hrvatske u Zagrebu za kvalifikaciju svjetskog prvenstva u Brazil 2014., rekao: ZA DOM SPREMNI!. Preko hrvatskih slabića u službi hrvatskog neprijatelja ova stara vojnička hrvatska izreka ZA DOM SPREMNI! je munjevitom brzinom proširila se kuglom zemaljskom, kako bi još jednom, Bog dragi zna po koji put još više, prišili HIPOTEKU GRIJEHA WW2 NAMA HRVATIMA na našim hrvatskim područjima. Mo, Otporap)a ni t. zv. veliki, jaki, jer živimo u doba ispaštanja grijeha velikih i moćnih. I ne samo mi nego i oni sami ispaštaju svoje grijehe i zablude.

I baš zato, jer se nismo odrekli dijela naše slave i naše tragedije - ne smijemo zatvoriti oči pred evidentnim stvarnostima u svijetu, koje nas sile da izvršimo reviziju svih koncepata u pogledu naše politike i naše strategije. (Upravo u tom i jest veličina generala Maksa Luburića. On je sam sebe pobjedio i došao do zaključka da ako se Hrvati ne ujedine u jedan ROV, budućnost je jugoslavenska, mo, Otporaš) Svijet vodi POLITIKA i, prema tome, ta je diktirala i hrvatsku politiku (Kao i danas spominjanje ZA DOM SPREMNI!, mo) godine 1941. Hrvatska je strategija bila posljedica te naše političke linije, koja je sačinjavala dio jedne evropske i svjetske politike, koja je tada priznavala Hrvatsku. Zato je bila apsolutno ispravna i ona hrvatska politika i, dosljedno tome, hrvatska strategija, koju smo vodili na strani onih, koji su nam dali kakvu - takvu mogućnost, da dodjemo do hrvatskeDRŽAVE. A stvaranje HRVATSKE DRŽAVE bio je naš vrhovni stratežki cilj.

S druge strane, mi smo bili stvarni i u istarskoj DRINI smo na sasma jasan i konsekventan način analizirali političko - vojnu situaciju kod onih Hrvata, koji su bili protivni našem časovitom političko - ideološkom smjeru, ili su pak snašli posljedice našeg časovitog savezništva s Italijom, koja nije bila samo ideološki protivnik tih Hrvata, nego je bila i stvarni potencijalni protivnik cijelog hrvatskog naroda.

I hrvatski Ustaše i hrvatski partizani podjednako su mrzili Italiju. Malobrojni hrvatski komunisti mrzili su Italiju i iz ideoloških razloga, ali se je kasnije dogodilo, radi svojih ideoloških zabluda, stvarno paktirali s Italijom, našim narodnim i političkim neprijateljem. u isto vrijeme Kotoranin Ante Moškov, tobožnji ideološki sumišljenik Italije, jurišao je s bombom u ruci na talijanske tenkove.

Osim, dakle, ideoloških problema postojali su i taktički problemi s obje strane, pa ako je hrvatska ratna mašina, iz taktičkih razloga, prihvatila ideološko obilježje svojih saveznika u svom političko-startežkom planu, onad na jedan pošten i iskren način moramo priznati isto taktičko pravo i onim Hrvatima, koji su bili na drugoj strani. Da bi to mogli učiniti moramo rasčlaniti Titovu snagu na njene sastavne dijelove.

Ne ćemo ovdje govoriti o velikosrbstvu, ni o srbokomunizmu, ni o beogradskoj čaršiji, ni o srbijanskoj profesionalnoj soldateski. Oni su naravni neprijatelji svake hrvatske državne koncepcije, pa bila ona ma kako ideološki obojena. Onaj isti rječnik, kojega su upotrebljavali za naše stare i borbene pravaše, Frankovce i stekliše, upotrebljavali su kasnije za ustašku generaciju, i upotrebljavaju danas, (1965., dr. Juraj Krnjević je tada bio predsjednik HSS-e, jer je bilo tada - kao i danas - bolje imati nekakovu titulu predsjednika, nego biti državotvorni Hrvat za Hrvatsku Državu, mo)za dra. J. Krnjevića i novu HSS, koja se deklarira izročito državotvornom. Taj će isti rječnik oni sutra upotrebljavati za one hrvatske komuniste i bivše partizane, čim se ovi deklariraju pristašama hrvatske DEŽAVE. Andrija Hebrang je meni, neposredno prije izručenja, rekao . da on želi Hrvatsku crvenu kako kukurik, ali sa granicama na Drini i kod Zemuna. zato je taj zaslužni i stari komunisitčki borac pao isto tako izmučen i pogrdjen, kao jedan Juco Rukavina.

Nastavlja se. Otporaš.

Bobani
23-11-2013, 18:11
SVI PUTEVI VODE U BOKU - KOMENTAR UZ JEDNU MAPU (drugi (2) dio)

Ne govorimo, dakle, i bilo kojoj srpskoj snazi. Govorimo o Hrvatima. Nećemo trošiti riječi ni na one oportuniste, slabiće ili amorfnu masu (u ovom slučaju "amorfna masa" se odnosi na sve one bezosjećajne i bez kristalno jasne ideje Hrvate, mo, Otporaš)koja je klicala "Hosana, sine Davidov", a onda Ga pljuvala. Svaki narod ima te svoje oportuniste, slabiće i amorfnu masu. Oni ne prave nikada povijest. Oni ju tek slijede. Oni bi sjutra klicali Ustašama, HSS-u, demokratima ili eventualno hrvatskim monarhistima.

Radi se o onim Hrvatima komunistima i idealistima, koji su se dali prebijati kosti i koji nisu odavali svojih drugova; ili su umirali s puškom u ruci i na vješalama, s poklikom "živila komunistička partija", itd. Mi njima odajemo priznanje, kao borcima, ako su pali u vjeri, da njihova žrtva služi za bolju budućnost hrvatskih proletera. Mnogo su od njih sve dali u vjeri, da se bore kao predhodnica jednog novog i boljeg svijeta, gdje Hrvat Hrvata ne će ekonomski izrabljivati, i da se jedan narod s drugim ne će klati za kapitalističke interese.

Mi te ljude odjeljujemo od onih, koji su i u komunizmu gledali svoja osobna rješenja, pa su se, poput Tita, stavili u službu jugoslavenske državne ideje. Taj oportunizam doveo je i u krizu takovu novu jugoslavensku tvorevinu, jer su se urotili i protiv Rusije i Staljina, za koje su umirali. Njihova je urota bila kupljena za američke dolare, kao što je i puč generala Simovića bio plaćen s pola milijuna engleskih funta sterlinga. Mi smo danas očevidci loma. Većina hrvatskih komunista za Beogradjanine su danas čisti - ustašluk! Dio hrvatski komunista gubi se u oportunizmu i kukavičluku, da ih ne snadje sudbina Andrije Hebranga. Ali oni neće praviti povijesti, oni će slijediti tok dogadjaja. Jedan pogled na stanje u svijetu govori o krizi kominizma, gdje se Jugoslavija spasava od "majčice" Rusije s pomoću buržujske Amerike, a Rusija pak traži saveznika u medjunarodnom kapitalizmu protiv revolucionarnog Mao-Ce-Tung (Mao-Tso-tong, francuski, Mao-Tse-Tung i (Mao Zedong) engleski, mo) i milijuna gladnih Kineza.

Vratimo se hrvatskim komunistima idealistima. Oni, koji šrežive duboku krizu komunizma uopće i lom jugoslavenske državne strukture, morat će naći jedan hrvatski okvir za svoju legalnu borbu. (Franjo Tuđman i njegova Hrvatska Demokratska Zajednica, HDZ, mo)Nećemo mi Hrvati riješiti problem komunizma u svijetu, nego ćemo morati prihvatiti rješenje, koja će donijeti "vjetrovi povijesti". (Pad berlinskog zida u studenom 1989. godine, mo, Otporaš)

Ali, pitanje hrvatskih partizana je problem naš, interni, hrvatski i njega moramo riješiti medju sobom mi Hrvati. Samo jedan pogled na mapu, (o kojoj sam rekao par riječi u početku ovog opisa, mo) koju smo uzeli u originalu iz njemačkog ratnog mjesečnika "Signal" - pokazuje nam što se je sve dogadjalo u ona vremena. Treba konstatirati dvije bazične činjenice.

Prva je činjenica, da su Njemačka i Italija navijestile rat Jugoslaviji ne zato, jer su to želili, nego - jer je po njihovim neprijateljima organizirani puč generala Simovića, od 27 ožujka1941. - na to prisilio. Njihov cilj, t.j. Njemaca, nije bio ni rušenje Jugoslavije, ni stvaranje Hrvatske, nego su prije svega trebali pasivnost Jugoslavije i slobodni prolaz za Solun i Kretu, kamo su stigli 2. lipnja 1941. Rat je bio tu.

Druga je činjenica, da su Hrvati iskoristili to ratno stanje, proglasili hrvatskuDRŽAVU, razoružali jugoslavenske jedinice i stvorili hrvatsku Vladu, hrvatsku vojsku, itd. Pogled na mapu (kartu, mo) pokazuje glavne smjerove Njemaca. Oni su iz Madjarske, Rumunjske i Bugraske okupirali glavne komunikacije, koje su trebali za osvajanje Sueza i drugih stratežkih ciljeva. To se je i kasnije osjetilo u držanju Njemaca na teretoriju bivše Jugoslavije, kada su pravili lokalne kompromise s bilo kim, da si osuguraju te komunikacije.

Kasnije se to promijenilo utoliko - koliko je radi nepovoljnih ratnih rezultata - Hrvatska postala južni stratežki obrambeni bedem za njemački životni prostor (lebensraum). Tada je Njemačka imala više interesa za Hrvatsku kao takovu, ali ne radi Hrvata, nego radi sebe. Priča o našem vjekovnom ratnom prijateljstvu je čista poezija, koja je nastala iz obostrane upućenosti, i kao posljedica našeg geopolitičkog položaja.

Ali Italiju su vodili drugi motivi u svim njenim potezima, koji su je vodili u našu Dalmaciju, i to ne radi ideoloških razloga, nego iz imperialističkih motiva, koji su (kod njih, Talijana, mo)vječni i s kojima treba rašunati u svim budućim potezima hrvatske politike i hrvatske strategije.

Italija je izdala sve svoje saveznike radi Dalmacije, i u budućnosti će svaka Italija prići svakom bloku, koji joj obeća Dalmaciju ili komad iste; i opet će iznevjeriti, ako joj druga strana obeća više; i ne smao to, nego će Italija, na jedan ili drugi način, pokrenuti naše unutarnje neprijatelje, jer joj nikako ne konvenira jedna jaka HRVATSKA DRŽAVA.

Prelazim, konačno, na ono, što smo htjeli istaknuti. Dobar dio partizana na hrvatskom području posljedica je - ne nekih vrlina komunizma, a ni pomanjkanja smisla za povijest i ljubavi za hrvatsku DRŽAVU samih DALMATINACA, - nego je posljedica imperijalizma Italije i izdajstva domaćih Srba i četnika, koji su Hrvate planskih tjerali u partizane, da ih kasnije mogu optužiti i uništiti - kao komuniste. Mi bi mogli toj našoj hrvatskoj braći predbaciti njihovo partizanstvo tek onad, kad bi hrvatska DRŽAVA bila dovoljno jaka, pa im mogla prižiti zaštitu. Nu hrvatska DRŽAVA je bila nemoćna prema svome "himbenom savezniku".

"Ustaška Hrvatsa" ne može predbaciti "partizanskoj Hrvatskoj" ama baš ništa. Oni su bili žrtva naše nemoći, talijanske perfidnosti, četničkog noža i komunističke prevare. Njima je, naime, bila obećana hrvatska sloboda, jednakost i socijalni napredak.

Danas bivši hrvatski partizani, medju kojima nije bilo tek 3-4% uvjerenih komunista, uvidjaju da su bili nasamareni "slobodom i blagostanjem", kao što je tragični pjesnik paćeničke Boke, Viktor Vida, u časovima krize pjevao - da je bio nasamaren životom.

I vratimo se našoj paćeničkoj hrvatskoj Boki. Talijanska strijela bila je ravno na nju odapeta. Tko gospodari Bokom - gospodari prilazima Jadranu. Tko gospodari Jadranom - gospodari obalnim narodima, i kotirima njegovih rijeka i komunikacija dominira pozadinom. Boka i cijeli naš prostor, kroz dva milenija, bio je deklariran talijanskim životnim prostorom. Od vremena ilirskog ustaničkog vodje BATUMA, pa do Poglavnika, dra. Ante Pavelića, moglo bi se reći, nije se niša novo dogodilo.

Zato je naša istarska DRINA (Baš u toj istarskoj DRINI iz 1964. godine je tiskana PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA,mo,) bila razgrabljena od mlade generacije i zato vjerujemo, da će ova bokeljskaDRINA izvršiti namjerenu joj misiju.

A ta misija jest: pravljenje hrvatskog fronta za rušenje svake Jugoslavije, a za stvaranje HRVATSKE DRŽAVE, gdje ćemo moći konačno zacijeliti zadane rane u bratoubilačkoj borbi, medju nama Hrvatima i u HRVATSKOM DRŽAVNOM SABORU razgovarati o hrvatskoj politici.

Na nam je, hrvatskim vojnicima, bez obzira na bilo kakve natruhe ideološke naravi, izvršavati ono, što taj naš stardrevni HRVATSKI DRŽAVNI SABOR bude o našoj sudbini odredio.

general Drinjanin.

Bobani
24-11-2013, 14:47
ČESTITKA DESETOM TRAVNJU!!! (HRVATSKA I USTAŠTVO (35) (sa portala: javno.com, pripremio Otporaš.)

Iz povijesne perspektive, ne bi danas bilo Hrvata koji ne bi htio govoriti s očevidcem delirija PROGLASELNJEN NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE.

Danas je 69 godišnjica PROGLAŠENJA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE. Kako bi bilo lijepo da se nadje živi svjedok i iznese nama mladjima svoje dojmove kako se je osjećao hrvatski narod kada je čuo vijest da smo konačno SLOBODNI!

U tu svrhu i za zadovoljstov vam donosim veselje dvojice Ustaša koji su svoje dojmove zapisali u vlaku vozeći se iz Italije prema Domovini Hrvatskoj.

ČESTITAM SVOM HRVATIMA DESETI TRAVANJ!!!


Najradosniji trenuci obnovitelja Hrvatske Države.


Najradosniji trenuci obnovitelja hrvatske slobode i nezavisnosti-

Zagreb, 9. listopada 1941.


Vedro talijansko nebo, vedrije i jasnije od djetinjeg oka. Proljetno sunce nekako veselije grije, sve pupa i oživljuje, u duše naših Ustaša uvlači se neka tiha i skrovita radost, predosjećaj o velikoj bliskoj budućnosti, koja je na pomolu. Pokrajina Avellino, najdivniji kutak Italije: sunce, pjesma, cvijeće i dražest. Izgleda da se priroda natjecalo s ljudskim duhom, u obogaćivanju toga kraja i u tom natjecanju stvorila ono, što joj gotovo nigdje na kori zemaljskoj nije u potpunosti uspjelo. Bujno zelenilo okružuje sam gradić Avellino, a tamo prema jugozapadu vide se obronci tamnomrkog i jezivog Vezuva, kojemu se sučelice usidrio Napulj, jedan od najljepših svjetskih gradova.

U skromnom stanu u Avellinu sjede dvojica ustaških časnika i šute. Od vremena na vrijeme šutke se pogledaju i ništa više.

- Marko, što naši u domovini rade? Hoće li ona biti ubrzo oslobodjena?
- Nadajmo se. Ja čekam svakim danom brzojavku od Poglavnika.
- Ne strahuj, brzojavka će pravovremeno stići, uzdajmo se u njega i Providnost.

Opet zašutiše. Lagani proljetni povjetarac leluja cvatuće jorgovane, koji neobično opojno mirišu, kakvi samo u Avellinu cvjetaju. U to se na vratima pojavi listonoša s brzojavkom. Srce naših boraca življe zaigra. Danas je utorak, 8. travnja, treba da se nadju još danas s ostalim drugovima u Napulju, a u četvrtak sa svima u Pistoji, gradiću sjeverne Italije.
Brzo uzmu najnužnije stvari, kojih nije bilo Bogzna kako mnogo, i upute se na avellinski kolodvor. Na putu do Napulja pridruži im se još desetak drugova. Svi su razdragani, jer znaju, da se Jugoslavija uplela u rat s osovinskim silama i tako sebi potpisala smrtnu osudu, znaju da će iz te borbe izići pobjednicom i njihova sveta majka Hrvatska, za dobrobit koje im se nikakva žrtva ne čini preteškom.

Iz Napulja krenuše vlakom kroz srednju Italiju prema Pistoji, gdje su se imali svi sakupiti. Putovanje je bilo veoma ugodno, kakvo samo može biti u prvo proljetno doba u tom kraju Italije. Govori se veoma malo i to ono najnužnije, najpreče. Ta kako bi i govorili, kad je srce prepuno osjećaja, a duša i mašta već brode oranicama i poljima, šumama i vrletima oslobodjene domovine Hrvatske? Tako im je meko pri duši. Znaju, da ne će naći sve uredjeno i stišano, znaju da će morati prolijevati more krvi i žrtvovati mnoštvo života dok potpunoma ne oslobode okovanu domovinu i osiguraju joj mirniju i sretniju budućnost Sve to oni znaju i razmišljaju o tome, ali to ne može narušiti njihovo veselje, već ga naprotiv umnožava i uzveličava.

Na Veliki Četvrtak, oko pola dana, stigne njihov vlak na kolodvor u Pistoji. Na kolodvoru ih dočekaše neki ustaški častnici, stari borci, te dočastnici i ustaše. Tu se izrukovaše i izgrliše sa starim drugovima i istomišljenicima, a zatim se uputiše u logor. Nije bilo vremena, a nisu imali ni volje za razonodu, već se stali savjetovati što da se čini. Odmah im bi podijeljeno ustaško odijelo, kojega do tada nisu imali, te oružje i streljivo, kao i cjelokupna ratna oprema. Stvaraju se nacrti o možebitnom napadaju na Jugoslaviju, ako to ustreba, i pomoći braći, koja su najvećma ugrožena od neprijatelja.

Onda zapadoše u maštanja o onoj, koju već godinama nisu vidjeli, o onoj iz koje su bili protjerani i bačeni u daleku tudjinu da medju stranim svijetom, koji ne pozna ni jedne riječi njihova slatkog jezika traže utočište i zaštitu. Je li se išta promjenilo? Jesu li one male, bijele kuće još uvijek iste? Jesu li prostrane livade još uvijek cvjetne; muču li goveda i bleje li ovce po pašnjacima? Čuje li se svugdje meka i živa hrvatska popijevka, ganga? Odzvanjaju li sure litice brda onim živim uzvicima i dozivanjem? Gori li još na očinskom ognjištu sveti kućni oganj? Njihova srca udaraju mahnitom radošću, a blaženi smiješak talasa (vijuga, svijetlaca, mo, Otporaš) se njihovim opaljenim licem. U to ih iz slatkog sanjarenja prene vijest: - Poglavnik dolazi! Poglavnik dolazi! Svi se ubrzo okupiše, da dočekaju svoga Poglavnika. Već su bili pridošli svi ustaše iz brojnih pokrajina Italije. Ukupan broj časnika, dočasnika i ustaša iznosio je 340 ljudi.

Poglavnik je došao kao uvijek ozbiljna i zamišljena čela, srdačno se rukovao sa svima i sa svakim prozborio dvije tri ljubazne riječi, osvrnuvši se na ove povjesne dane, koje upravo proživljavamo. Svi su pogledi bili uprti u njega, u njima se ljeskala ljubav i privrženost, a ujedno i strahopočitanje. Svima je bilo lagodno pri duši, ostvaruje se njihov san; njihov trud, izgnanstvo, žrtve i samoprijegor krune se uspjehom.

Uvečer se svi okupiše oko krugovalnika, da čuju razvoj dogadjaja u domovini. Najednom suspregoše dah, srce im življe i mahnitije stane udarati, nadimlju se grudi, a u grlu ih nešto draži, rekao bi, na,
sad će ti okorjeli borci, ti divovi proplakati. Bežični brzojav donosi do ušiju izgnanika najveseliju vijest: >Maršal Slavko Kvaternik proglasio je Hrvatsku Slobodnom i Nezavisnom Državom.<

Jedan je čas zavladala mrtva tišina, i kucaj se srca nije mogao čuti, a onda odahnuše duboko ustaške grudi i nutarnje uzbudjenje trebalo je dijeliti da se lakše snosi ona snažna bujica čuvstva. Svi se rukuju i ljube, svima suze radosnice titraju u očima, no brzo ih uguši junačko ustaško srce, koje ne plače ni onda, kad je presretno.

Nije se smjelo dugočasiti. Odmah se spremi sve za polazak. Upute se na pistojsku postaju, gdje ih je već čekalo nebrojeno mnoštvo pistojskog prijateljskog pučanstva. Posebni vlak za njih već stoji na kolodvoru i pisti. Naši ulaze u vagone. Razdragani i iskreni živalj onoga kraja kliče i plješće našim junacima; djevojke ih posiplju cvijećem, a starice ih blagosivlju i šapću tihu i predanu molitvu za njih, za brzo i konačno oslobodjenje njihove vjekovima sputane i izrabljivane domovine.

Vlak kreće vrlo polagano. Ustaše se nagnuli na prozore, a narod maše rukama, maramicama, svime do čega u tome času velikog ushita može doći. A ustaška srca gore, plamte, uzvraćaju im pozdrave uzdignutom desnicom. Kad je vlak izišao iz stanice iz stotine ustaških grla prolomila se poput oluje slobodna "Lijepa naša". Vlak juri kroz sjevernu Italiju, prelazi Padsku ravnicu i primiče se Trstu. U Trst stigoše 11. ožujka pod večer. Na kolodvoru ih je čekalo mnoštvo svijeta, većinom Hrvata, koji su jamačno znali za njihov dolazak. Bura oduševljenja i poklika prolomila se zrakom. Kliče se Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Poglavniku, hrabrim ustaškim mučenicima i borcima. Predstavnici talijanskih vlasti u Trstu predali su u ime prijateljskog talijanskog naroda divan vijenac Poglavniku.

Prije nego sjedoše u autobuse, koji su ih čekali, Poglavnik im održa kratak govor, upozoravajući ih da budu kao i uvijek spremni za svaki eventualni napadaj četničkih banda na putu u domovinu..

>Ako dodje do čega, rekao je dostojanstveno POGLAVNIK, ja pred vama stupam u borbu!<

Poglavnikove su se riječi jako dojmile ustaških srdaca, kojima život i ne predstavlja ništa drugo nego predano žrtvovanje za dobrobit domovine.
Zabrujaše motori, zazviždaše sirene i samovozi krenuše prema Rijeci.
Usprkos napornoga putovanja i neprospavane noći nije sada nitko mislio na odmor i počinak, već svi iz svih samovoza počeše punim grlom >Lijepu našu, Puška puca< i druge hrvatske ustaške popijevke i koračnice. Što se više noć primicala jutru postajalo je sve hladnije i hladnije, brije ledeni sniježni vjetar. No taj vjetar ne rashladjuje, već naprotiv grije, taj je vjetar prvi vijesnik slobode, koji im je izišao u susret da im izruči pozdrave radosne
majke, da ih u njezino ime poljubi i blagoslovi. Taj vjetar razblažuje i mekša čvrsta ustaška srca i raznježuje tvrde i opore njihove grudi, privijajući slatki
melem na njihove boli.

- Marko, reci mi je li ti ugodno pri duši?
- Pitaš?!

I iz ustaških grudi ote se burnija i jača, vedrija i proćućenija nego ikada od svoga opstanka >Lijepa, naša domovino...<

U tri i pol sata poslije pola noći predje posljednji samovoz riječko-sušački most i krene prema Delnicama. Po zapovjedništvu Poglavnika (odmah u Sušaku), jedan odred Ustaša, na čelu sa satnikom Ivanom Devčićem, odvoji se od cjeline i krene u Liku da pomogne našima ugušiti mjestimične pobune vlaha. Kako put kroz bivše Srpske Moravice nije bio baš najsigurniji, naredi Poglavnik da se istraži teren i osigura nesmetan prolaz.
Usprkos noći i snijegu, koji je još uvijek padao, izidje na cestu svo delničko pučanstvo da izrazi svoju zahvalnost i odanost Poglavniku i ustaškim odjelima. Poglavnik je odredio da svi samovozi stanu, a sam je izišao i kratkim, ali toplim govorom pozdravio pučanstvo, koje je oduševljeno klicalo Poglavniku i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Uz cestu, od Delnica do Ogulina, kao i dalje do Zagreba, stajalo je staro i mlado, muško i žensko i samovoze posipalo cvijećem. U Ogulin je ušao posljednji samovoz 13. travnja u 3 i pol sata poslije podne. I tu je Poglavnik održao mali govor, u kojemu je u kratkim crtama i jezgrovito, kako mu je prirodjeno, upozorio narod na ove povjesne časove, koje upravo proživljavamo. Pljesak, poklici, pjesma, uzdignute desnice, bio je vidljivi znak nutarnjeg uzbudjenja i neopisive sreće ogulinskog hrvatskog pučanstva.

Na tome napornom i dugotrajnom putovanju Poglavnik se malo jače nahladio pa se moralo ostati u Karlovcu do prvih sati 15. travnja. U Karlovcu je bio neopisivo oduševljen doček. Na karlovačkom kolodvoru dočekao je Poglavnika i ustaše Doglavnik Vojskovodja maršal Slavko Kvaternik i srdačno se rukovao s Poglavnikom, zahvalivši mu u kratkom govoru na svemu što je učinio za hrvatski narod, za napaćenu majku Hrvatsku.

U 5 sati jutro 15. travnja izašao je Poglavnik sa svojim vjernim ustašama na povijesni Markov trg. Pogledao je ustaše i ustaše njega; u očima im sjale
suze. Baciše pogled u maglovitu daljinu i vidješe, što nisu nikada do tada vidjeli s Markova trga; u travanjskoj magli ljeska se uzvišen i velik lik slobodne i okrunjene Hrvatske Domovine.



(I. R.)


Objavljeno: 10.04.2010. u 01:02h

Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1763

j.perkovic 10.04.2010 10:00 h

Otporaš, jako dobro! I još danas ima Hrvata koji se diče otim vremenima kad smo postigli našu SLOBODU, u dugoj borbi i opet smo sve izgubili dali je sudbina Hrvatata ili je bila uvijek IZDAJA kao šta je bilo za vrijeme 2 Svijetckog rata.

Domobran 10.04.2010 14:25 h

Čestitka Desetom Travnju! Pisati hrvatsku povijest, osobito hrvatsku povijest iz drugog svijetskog rata i priskakati a ne spominjati važnost DESETOG TRAVNJA, bio bi jedan očiti PRKOS, MRŽNJA, ZAVIST, NACIONALNA IZDAJA prema svim onim žrtvama i Hrvatima koji su stoljećima čekali taj dan oslobodjenja Hrvatske.
Ovo gore što su dvojica Hrvata razgovarali onda, onaj dan kada se je radjao DAN SLAVE, DAN VESELJA, DAN PROGLAŠENJA HRVATSKE DRŽAVE je jedan živi odraz onoga travanjskog vremena 1941. godine!
Dali Hrvati danas, DESETOG TRAVNJA 2010. godine, 69 godina kasnije, mogu suosjećati onako kao ova dvojica Hrvata onda, je pojedinačni odgovor svakog Hrvata sam za sebe.
Prešutiti danas veselje Hrvatima tog slavnog i blaženog travanjskog vremena 1941.godine, bila bi - ne samo sramota - neprijateljska pljuska nad grobovima svim PALIM HRVATIMA za tu ideju stvaranja Hrvatske države.
Sve što mi pošteni i državotvorni Hrvati možemo danas učiniti za tu palu braću u čast čuvanja Hrvatske Države, je reći im: SLAVA SVIM PALIMA HRVATIMA !!! i
ČESTITAJMO DESETI TRAVANJ SVIM ŽIVIM HRVATIMA!

Delivuk 15.04.2010 15:35 h

Zašto ti ne bi čestita današnji dan Rvacke Države, zašto ići u prošli vik tražiti nešto ko da mi Rvati nemamo nešta novijega.

Ja ću početi. ŽIVIJA DAN NEZAVISNOSTI DRŽAVE RVACKE!

Bobani
24-11-2013, 14:48
ČESTITKA DESETOM TRAVNJU!!! (HRVATSKA I USTAŠTVO (35) (sa portala: javno.com, pripremio Otporaš.)

Iz povijesne perspektive, ne bi danas bilo Hrvata koji ne bi htio govoriti s očevidcem delirija PROGLASELNJEN NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE.

Danas je 69 godišnjica PROGLAŠENJA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE. Kako bi bilo lijepo da se nadje živi svjedok i iznese nama mladjima svoje dojmove kako se je osjećao hrvatski narod kada je čuo vijest da smo konačno SLOBODNI!

U tu svrhu i za zadovoljstov vam donosim veselje dvojice Ustaša koji su svoje dojmove zapisali u vlaku vozeći se iz Italije prema Domovini Hrvatskoj.

ČESTITAM SVOM HRVATIMA DESETI TRAVANJ!!!


Najradosniji trenuci obnovitelja Hrvatske Države.


Najradosniji trenuci obnovitelja hrvatske slobode i nezavisnosti-

Zagreb, 9. listopada 1941.


Vedro talijansko nebo, vedrije i jasnije od djetinjeg oka. Proljetno sunce nekako veselije grije, sve pupa i oživljuje, u duše naših Ustaša uvlači se neka tiha i skrovita radost, predosjećaj o velikoj bliskoj budućnosti, koja je na pomolu. Pokrajina Avellino, najdivniji kutak Italije: sunce, pjesma, cvijeće i dražest. Izgleda da se priroda natjecalo s ljudskim duhom, u obogaćivanju toga kraja i u tom natjecanju stvorila ono, što joj gotovo nigdje na kori zemaljskoj nije u potpunosti uspjelo. Bujno zelenilo okružuje sam gradić Avellino, a tamo prema jugozapadu vide se obronci tamnomrkog i jezivog Vezuva, kojemu se sučelice usidrio Napulj, jedan od najljepših svjetskih gradova.

U skromnom stanu u Avellinu sjede dvojica ustaških časnika i šute. Od vremena na vrijeme šutke se pogledaju i ništa više.

- Marko, što naši u domovini rade? Hoće li ona biti ubrzo oslobodjena?
- Nadajmo se. Ja čekam svakim danom brzojavku od Poglavnika.
- Ne strahuj, brzojavka će pravovremeno stići, uzdajmo se u njega i Providnost.

Opet zašutiše. Lagani proljetni povjetarac leluja cvatuće jorgovane, koji neobično opojno mirišu, kakvi samo u Avellinu cvjetaju. U to se na vratima pojavi listonoša s brzojavkom. Srce naših boraca življe zaigra. Danas je utorak, 8. travnja, treba da se nadju još danas s ostalim drugovima u Napulju, a u četvrtak sa svima u Pistoji, gradiću sjeverne Italije.
Brzo uzmu najnužnije stvari, kojih nije bilo Bogzna kako mnogo, i upute se na avellinski kolodvor. Na putu do Napulja pridruži im se još desetak drugova. Svi su razdragani, jer znaju, da se Jugoslavija uplela u rat s osovinskim silama i tako sebi potpisala smrtnu osudu, znaju da će iz te borbe izići pobjednicom i njihova sveta majka Hrvatska, za dobrobit koje im se nikakva žrtva ne čini preteškom.

Iz Napulja krenuše vlakom kroz srednju Italiju prema Pistoji, gdje su se imali svi sakupiti. Putovanje je bilo veoma ugodno, kakvo samo može biti u prvo proljetno doba u tom kraju Italije. Govori se veoma malo i to ono najnužnije, najpreče. Ta kako bi i govorili, kad je srce prepuno osjećaja, a duša i mašta već brode oranicama i poljima, šumama i vrletima oslobodjene domovine Hrvatske? Tako im je meko pri duši. Znaju, da ne će naći sve uredjeno i stišano, znaju da će morati prolijevati more krvi i žrtvovati mnoštvo života dok potpunoma ne oslobode okovanu domovinu i osiguraju joj mirniju i sretniju budućnost Sve to oni znaju i razmišljaju o tome, ali to ne može narušiti njihovo veselje, već ga naprotiv umnožava i uzveličava.

Na Veliki Četvrtak, oko pola dana, stigne njihov vlak na kolodvor u Pistoji. Na kolodvoru ih dočekaše neki ustaški častnici, stari borci, te dočastnici i ustaše. Tu se izrukovaše i izgrliše sa starim drugovima i istomišljenicima, a zatim se uputiše u logor. Nije bilo vremena, a nisu imali ni volje za razonodu, već se stali savjetovati što da se čini. Odmah im bi podijeljeno ustaško odijelo, kojega do tada nisu imali, te oružje i streljivo, kao i cjelokupna ratna oprema. Stvaraju se nacrti o možebitnom napadaju na Jugoslaviju, ako to ustreba, i pomoći braći, koja su najvećma ugrožena od neprijatelja.

Onda zapadoše u maštanja o onoj, koju već godinama nisu vidjeli, o onoj iz koje su bili protjerani i bačeni u daleku tudjinu da medju stranim svijetom, koji ne pozna ni jedne riječi njihova slatkog jezika traže utočište i zaštitu. Je li se išta promjenilo? Jesu li one male, bijele kuće još uvijek iste? Jesu li prostrane livade još uvijek cvjetne; muču li goveda i bleje li ovce po pašnjacima? Čuje li se svugdje meka i živa hrvatska popijevka, ganga? Odzvanjaju li sure litice brda onim živim uzvicima i dozivanjem? Gori li još na očinskom ognjištu sveti kućni oganj? Njihova srca udaraju mahnitom radošću, a blaženi smiješak talasa (vijuga, svijetlaca, mo, Otporaš) se njihovim opaljenim licem. U to ih iz slatkog sanjarenja prene vijest: - Poglavnik dolazi! Poglavnik dolazi! Svi se ubrzo okupiše, da dočekaju svoga Poglavnika. Već su bili pridošli svi ustaše iz brojnih pokrajina Italije. Ukupan broj časnika, dočasnika i ustaša iznosio je 340 ljudi.

Poglavnik je došao kao uvijek ozbiljna i zamišljena čela, srdačno se rukovao sa svima i sa svakim prozborio dvije tri ljubazne riječi, osvrnuvši se na ove povjesne dane, koje upravo proživljavamo. Svi su pogledi bili uprti u njega, u njima se ljeskala ljubav i privrženost, a ujedno i strahopočitanje. Svima je bilo lagodno pri duši, ostvaruje se njihov san; njihov trud, izgnanstvo, žrtve i samoprijegor krune se uspjehom.

Uvečer se svi okupiše oko krugovalnika, da čuju razvoj dogadjaja u domovini. Najednom suspregoše dah, srce im življe i mahnitije stane udarati, nadimlju se grudi, a u grlu ih nešto draži, rekao bi, na,
sad će ti okorjeli borci, ti divovi proplakati. Bežični brzojav donosi do ušiju izgnanika najveseliju vijest: >Maršal Slavko Kvaternik proglasio je Hrvatsku Slobodnom i Nezavisnom Državom.<

Jedan je čas zavladala mrtva tišina, i kucaj se srca nije mogao čuti, a onda odahnuše duboko ustaške grudi i nutarnje uzbudjenje trebalo je dijeliti da se lakše snosi ona snažna bujica čuvstva. Svi se rukuju i ljube, svima suze radosnice titraju u očima, no brzo ih uguši junačko ustaško srce, koje ne plače ni onda, kad je presretno.

Nije se smjelo dugočasiti. Odmah se spremi sve za polazak. Upute se na pistojsku postaju, gdje ih je već čekalo nebrojeno mnoštvo pistojskog prijateljskog pučanstva. Posebni vlak za njih već stoji na kolodvoru i pisti. Naši ulaze u vagone. Razdragani i iskreni živalj onoga kraja kliče i plješće našim junacima; djevojke ih posiplju cvijećem, a starice ih blagosivlju i šapću tihu i predanu molitvu za njih, za brzo i konačno oslobodjenje njihove vjekovima sputane i izrabljivane domovine.

Vlak kreće vrlo polagano. Ustaše se nagnuli na prozore, a narod maše rukama, maramicama, svime do čega u tome času velikog ushita može doći. A ustaška srca gore, plamte, uzvraćaju im pozdrave uzdignutom desnicom. Kad je vlak izišao iz stanice iz stotine ustaških grla prolomila se poput oluje slobodna "Lijepa naša". Vlak juri kroz sjevernu Italiju, prelazi Padsku ravnicu i primiče se Trstu. U Trst stigoše 11. ožujka pod večer. Na kolodvoru ih je čekalo mnoštvo svijeta, većinom Hrvata, koji su jamačno znali za njihov dolazak. Bura oduševljenja i poklika prolomila se zrakom. Kliče se Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Poglavniku, hrabrim ustaškim mučenicima i borcima. Predstavnici talijanskih vlasti u Trstu predali su u ime prijateljskog talijanskog naroda divan vijenac Poglavniku.

Prije nego sjedoše u autobuse, koji su ih čekali, Poglavnik im održa kratak govor, upozoravajući ih da budu kao i uvijek spremni za svaki eventualni napadaj četničkih banda na putu u domovinu..

>Ako dodje do čega, rekao je dostojanstveno POGLAVNIK, ja pred vama stupam u borbu!<

Poglavnikove su se riječi jako dojmile ustaških srdaca, kojima život i ne predstavlja ništa drugo nego predano žrtvovanje za dobrobit domovine.
Zabrujaše motori, zazviždaše sirene i samovozi krenuše prema Rijeci.
Usprkos napornoga putovanja i neprospavane noći nije sada nitko mislio na odmor i počinak, već svi iz svih samovoza počeše punim grlom >Lijepu našu, Puška puca< i druge hrvatske ustaške popijevke i koračnice. Što se više noć primicala jutru postajalo je sve hladnije i hladnije, brije ledeni sniježni vjetar. No taj vjetar ne rashladjuje, već naprotiv grije, taj je vjetar prvi vijesnik slobode, koji im je izišao u susret da im izruči pozdrave radosne
majke, da ih u njezino ime poljubi i blagoslovi. Taj vjetar razblažuje i mekša čvrsta ustaška srca i raznježuje tvrde i opore njihove grudi, privijajući slatki
melem na njihove boli.

- Marko, reci mi je li ti ugodno pri duši?
- Pitaš?!

I iz ustaških grudi ote se burnija i jača, vedrija i proćućenija nego ikada od svoga opstanka >Lijepa, naša domovino...<

U tri i pol sata poslije pola noći predje posljednji samovoz riječko-sušački most i krene prema Delnicama. Po zapovjedništvu Poglavnika (odmah u Sušaku), jedan odred Ustaša, na čelu sa satnikom Ivanom Devčićem, odvoji se od cjeline i krene u Liku da pomogne našima ugušiti mjestimične pobune vlaha. Kako put kroz bivše Srpske Moravice nije bio baš najsigurniji, naredi Poglavnik da se istraži teren i osigura nesmetan prolaz.
Usprkos noći i snijegu, koji je još uvijek padao, izidje na cestu svo delničko pučanstvo da izrazi svoju zahvalnost i odanost Poglavniku i ustaškim odjelima. Poglavnik je odredio da svi samovozi stanu, a sam je izišao i kratkim, ali toplim govorom pozdravio pučanstvo, koje je oduševljeno klicalo Poglavniku i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Uz cestu, od Delnica do Ogulina, kao i dalje do Zagreba, stajalo je staro i mlado, muško i žensko i samovoze posipalo cvijećem. U Ogulin je ušao posljednji samovoz 13. travnja u 3 i pol sata poslije podne. I tu je Poglavnik održao mali govor, u kojemu je u kratkim crtama i jezgrovito, kako mu je prirodjeno, upozorio narod na ove povjesne časove, koje upravo proživljavamo. Pljesak, poklici, pjesma, uzdignute desnice, bio je vidljivi znak nutarnjeg uzbudjenja i neopisive sreće ogulinskog hrvatskog pučanstva.

Na tome napornom i dugotrajnom putovanju Poglavnik se malo jače nahladio pa se moralo ostati u Karlovcu do prvih sati 15. travnja. U Karlovcu je bio neopisivo oduševljen doček. Na karlovačkom kolodvoru dočekao je Poglavnika i ustaše Doglavnik Vojskovodja maršal Slavko Kvaternik i srdačno se rukovao s Poglavnikom, zahvalivši mu u kratkom govoru na svemu što je učinio za hrvatski narod, za napaćenu majku Hrvatsku.

U 5 sati jutro 15. travnja izašao je Poglavnik sa svojim vjernim ustašama na povijesni Markov trg. Pogledao je ustaše i ustaše njega; u očima im sjale
suze. Baciše pogled u maglovitu daljinu i vidješe, što nisu nikada do tada vidjeli s Markova trga; u travanjskoj magli ljeska se uzvišen i velik lik slobodne i okrunjene Hrvatske Domovine.



(I. R.)


Objavljeno: 10.04.2010. u 01:02h

Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1763

j.perkovic 10.04.2010 10:00 h

Otporaš, jako dobro! I još danas ima Hrvata koji se diče otim vremenima kad smo postigli našu SLOBODU, u dugoj borbi i opet smo sve izgubili dali je sudbina Hrvatata ili je bila uvijek IZDAJA kao šta je bilo za vrijeme 2 Svijetckog rata.

Domobran 10.04.2010 14:25 h

Čestitka Desetom Travnju! Pisati hrvatsku povijest, osobito hrvatsku povijest iz drugog svijetskog rata i priskakati a ne spominjati važnost DESETOG TRAVNJA, bio bi jedan očiti PRKOS, MRŽNJA, ZAVIST, NACIONALNA IZDAJA prema svim onim žrtvama i Hrvatima koji su stoljećima čekali taj dan oslobodjenja Hrvatske.
Ovo gore što su dvojica Hrvata razgovarali onda, onaj dan kada se je radjao DAN SLAVE, DAN VESELJA, DAN PROGLAŠENJA HRVATSKE DRŽAVE je jedan živi odraz onoga travanjskog vremena 1941. godine!
Dali Hrvati danas, DESETOG TRAVNJA 2010. godine, 69 godina kasnije, mogu suosjećati onako kao ova dvojica Hrvata onda, je pojedinačni odgovor svakog Hrvata sam za sebe.
Prešutiti danas veselje Hrvatima tog slavnog i blaženog travanjskog vremena 1941.godine, bila bi - ne samo sramota - neprijateljska pljuska nad grobovima svim PALIM HRVATIMA za tu ideju stvaranja Hrvatske države.
Sve što mi pošteni i državotvorni Hrvati možemo danas učiniti za tu palu braću u čast čuvanja Hrvatske Države, je reći im: SLAVA SVIM PALIMA HRVATIMA !!! i
ČESTITAJMO DESETI TRAVANJ SVIM ŽIVIM HRVATIMA!

Delivuk 15.04.2010 15:35 h

Zašto ti ne bi čestita današnji dan Rvacke Države, zašto ići u prošli vik tražiti nešto ko da mi Rvati nemamo nešta novijega.

Ja ću početi. ŽIVIJA DAN NEZAVISNOSTI DRŽAVE RVACKE!

NorthStand
24-11-2013, 16:10
zato da bi komunisti i srbi, imali o čemu pričat.

Bobani
24-11-2013, 17:18
Svaka čast! NorthStand.

Istina je. Da nije njih, komunista i takozvanih naših hrvatskih antifašista, manje bi se isticala želja slavljenja Dana Hrvatske Državnosti Desetoga Travnja. Moglo bi se reći da oni to proračunato rade, jer znadu da su oni ti koji su se borili protiv tada postojeće Države Hrvatske, i da će ih povijest okriviti da su upravo oni ti koji su krivi da u današnjoj RH nije uvrštena i povijestni i sastavni dio Hrvatske a taj je Bosna i Hercegovina.

Mnogi od nas Hrv