S poglavnikom na povlaČenju

[Bobani]

(Donosim ovdje bez ikakovih ispravaka jedan opis Prof. Dolores Abracanović koji je izišao u časopisu USTAŠA, specijalni broj posvećen 30toj obljetnici Desetog Travnja Proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 1941 - 1971. Prof. Abracanović donosi svoja sijećanja u pratnji Poglavnika od Zagreba pa do sastanka sa svojom obitelji. Čitao sam nekoliko opisa ljudi koji su bili u pratnji s Poglavnikom. Ovaj opis mi je nekako, malo, drugačiji od svih prijašnjih, iako sada nebih bio u stanju pronaći prijašnje opise te ih usporediti sa ovim opisom. Možda netko od čitatelja ovog opisa mogne nešto reći o tome. Otporaš.)

xxxxxxxxxx

Oko tri sata poslije podne, pri povlačenju iz Zagreba, zaustevila se naša kolona kod Novih Dvora. Tu su se medju ostalima pridružila i jedna crna kola.

"Poglavnik!" reče mi dr. Niedzielski. (Dr. Felix Niedzielski je napisao knjigu SOCIJALNI ESEJI koju je kao drugo dopunjeno izdanje tiskao DRINAPRESS, Madrid, 1964. Kjniga je razdjeljena u tri dijela: 1. Temelji marksističke ideologije, 2. Dislektički i historijski materijalizam, 3. Socijalna nauka Crkve, mo, Otporaš) "Sidjemo, da ga pozdravimo" Bio je miran, ozbiljan i sabran kao uviek, samo je iz njegovih dubokih očiju gledala u nas bezkrajna tuga. Pružio mi je ruku i rekao: "Još ćemo se vidjeti".

Osjetila sam tek sada, da idemo iz Hrvatske. (Ja mislim da tadašnju vladajuću političku klimu u Hrvatskoj možemo usporediti sa današnjom političkom situacijom vladajućeg VRH RH. Koliko su tada Hrvati bili politički podjeljeni, moglo bi se reći da su toliko i danas; pa iz te perspektive trebamo gledati kako bi se Hrvati osjećali kada bi danas morali napuštati Hrvatsku zbog političke situacije, mo, Otporaš.) Kolona je krenula. Mnoštvo naroda, more - bujica! Sve je isprepleteno: samovozi, pješaci, seljačka kola i dvokolice. Idu starci i djeca, žene i muškarci. (Ovaj eksodus bi se mogao usporediti sa eksodusom srpskog pučanstva koje je bježalo iz Hrvatske 1995.,po nagovoru svojih vođa, s tom razlikom da je hrvatski eksodus bio rti puta veći, mo,Otporaš) Idu seljaci i radnici, djaci i intelektualci. Ide jedna vojska, ide jedan narod u progonstvo! Ide zato, što je poslije osam stoljeća obnovio svoju državu, što ju je gradio i branio od neprijatelja. Ide u progonstvo jedan narod, koji je svojom krvlju obilježio na zemljopisnoj karti hrvatske državne granice, narod, koji je zahtijevao svoje mjesto pod suncem i tražio uviek samo svoje, a nikada tudje.

Ide nepregledno mnoštvo mirno i dostojanstveno. Nad nama lete zrakoplovi zapadnih saveznika. Nitko ih se ne boji, niti se pred njima sakriva. Ne smatramo ih neprijateljima. Pomislih, kad bi bar iz tih zrakoplova snimili ovaj naš mimohod pred nepravdom zapadnog svijeta! Možda bi oni iz Londona i Washingtona gledajući te snimke shvatili bar nešto od naše tragedije!

Prelazimo granicu i ostavljamo za sobom našu dragu i svetu Hrvatsku! Noćimo u Rogaškoj Slatini.

8. svibnja. -

Krenemo prema Mariboru. Pred odlazak još vidim Poglavnika, kako u odori s crnim plaštem stoji na stubištu bolinice u Rogaškoj Slatini i promatra pokret. Par kilometara pred Mariborom partizani pokušavaju napad na našu kolonu. Nastaje puškaranje. Bez velikih potežkoća sliedimo put. U Spielfeldu oko pet sati popodne sazivlje nas Poglavnik i kaže nam da će Niemci te noći kapitulirati pred Rusima, pa da nam je glavni zadatak ostaviti što prije rusko područje. Daje nam nalog, da se preobučemo u gradjanska odiela. Ove se noći ne spava. Vozimo se najprije prema Klagenfurtu.

9. svibnja. -

Stiže viest, da su u Klagenfurtu već partizani. Mienjamo pravac - Judenburg. U Zeltbergu predvečer, iznenade nas Rusi bombadiranjem naše kolone. Ima nekoliko ranjenih. Sve je u vatri. Dosta je stradalo austrijsko pučanstvo, koje je bilo izišlo na ulicu, ne sluteći nikakvo zlo, i mirno gledalo naše povlačenje. Tako su postupali Rusi, iako je već bila najavljena kapitulacija. Od sada računamo i na opasnost ruskog bombadiranja, pa se na zvukove zrakoplova sklanjamo s ceste, što prije nismo činili, jer nas zapadni saveznici nisu bombadirali na povlačenju.

Namjeravamo ovu noć ostati tu pokraj ceste. General Begić daje naglo nalog za pokret. Trčim u bolinicu po jednog našeg ranjenika. Mrtvi i ranjeni leže pokriveni dekama. U tami ne razpoznajem nikoga. Zovem ga po imenu. Odlazimo skupa. Ni ove noći nema spavanja ni odmora. Bujic se neprestano i polagano kreće, kao da smo na mehaničkim stubama. Ne možemo se zaustaviti niti da bi htjeli, jer oni, koji su iza nas žure se napried.

10 svibnja. -

Stižemo u 5 sati ujutro u Judenburg i tu se namjeravamo predati Amerikancima. Dolazi nagla zapovied za pokret: Amerikanci se povlače iz Judenburga, a ulaze Rusi. Žurimo se prema Trieben-u. Zabasasmo. Našli smo opet pravi put. Najednom zastoj! Sa strane Triebena u bezglavom trku jure Kozaci na konjima: Rusi su u Trieben-u. Nalazimo se u klopki! S jedne i druge strane, iz Judenburga i Trieben-a dolaze prema nama Rusi. Stojim tako na cesti, savjetujući se, što da učinimo. Mišljenja su različita. Poglavnik predlaže šumu. Jedan dio nas uzimlje naprtnjače i sliedi Poglavnika.

Šuma se naglo uzpinje. Previše nas je na okupu. Dielimo se u dvie grupe. Jednoj je na čelu Poglavnik, a drugoj general Begić. Kak smo stigli na prvi vrhunac dielimo se ponovno u dvie grupe. Uz Poglavnika ostaje njegov sin (Velimir, mo) i nas četvero, od kojih su dvojica već mrtvi.

Spustila se noć. Ne možemo dalje, jer čujemo puškaranje. Prespavat ćemo ili bolje rečeno probdjeti tu na jednoj strmini, pod vedrim nebom, hvatajući se stabala, da se ne odskliznemo. Hladno je, a nemamo se čim pokriti.

11. svibnja. -

rano ujutro krećemo, još prije zore. Uviek kroz šumu u brda. Nemamo hrane, jedna kutija od kile šećera u kockama, je sva naša zaliha. Bratski je dielimo. Svako par sati jedna kocka po osobi. Čitav dan pješačimo. Spušta se noć. Izcrpljeni odlučujemo približiti se selu. U jednoj seljačkoj šupi, provedemo noć na golom podu tresući se od studeni.

12. svibnja. -

ujutro smo od seljaka dobili mlieka i jednu kokoš, koju smo zaklanu uzeli sa sobom, jer nismo imali vremena prirediti je. Idemo dalje. Vrhunac za vrhuncom se niže. Prodjemo jedan i mislimo, da ćemo odahnuti a ono drugi uzkrsnu pred nama još viš i strmniji. (Upoznat sam sa ovime, jer kada samo Kukić (ovo mu je nadimak) i ja koncem pedesetih godina prošlog stoljeća prelazili Alpe iz Italije za Francusku, imali smo isto iskusto. Lutajući po tim Alpama bez konačnog kraja, jedva smo ostali živi. Zahvaljujući talijanskim Carabinjerima koji su nas spasili sigurne smrti, ostali smo živi, mo, Otporaš.) Oko nas snieg. Umorni smo i gladni, gutamo snieg, da ugasimo strašnu žedj, koja nas muči. To smo predvečerje napokon prešli Taurske Alpe! Na vrhu smo se odmorili deset minuta, a onda smo se žurno počeli spuštati. Padali smo, sklizali se, opet se dizali i kotrljali, ali noć nas nije smjela tu zateći! Konačno smo stigli do prve seljačke kuće.

Pohlepno gledamo kokoš i kropmir, koji smo dobili. To će biti gostba! Kao jedinoj ženi u grupi zapala me dužnost, da to skuham. Kuharsko umjeće nije nikada bila moja jaka strana. Poglavnik, kao da to zna pa će mi smješeći se: !A znaš li ti profesorice?" I drugi se smiju. Moj odgovor i držanje bili su nesigurni. Poglavnik mi priskoči u pomoć.

Uživajući u toplini kuhinje i prvim mirisima kokošije juhe čekali smo strpljivo čas, kada ćemo poslije pet dana pojesti nešto toplo. Okrepljeni, prospavali smo ugodno tu prvu noć, na sijenu u štagelju.

13. svibnja. -

U Donnersbachu, susrećemo drugu grupu Hrvata, pa siedimo skupa dalje. Žurimo se cestom od Irdinga. Kažu nam, da će na ovoj strani mosta Ense Rusi sada preuzeti stražu. Ako se to dogodi ne ćemo moći preći u američku zonu. Svi smo umorni i izcrpljeni, te ne možemo dalje. Poglavnik nas bodri, da uztrajemo. Na drugoj strani Esne ćemo se odmoriti! Skupljamo zadnje snage, pješačimo bez odmora. Napokon ugledamo most, i Amerikance kako dolaze Rusima. Taj smo momenat izkoristili, da predjemo most. Najradije bi se bacili na travu pokraj ceste, da se odmorimo, ali moramo dalje, još dalje, samo dalje o demarkacione linije. Napokon se zaustavimo u Klankau i tu prespavamo.

14. svibnja. -

Nastavlja se pješačenje. Nogu se nam umorne i izranjene, pune mjehurića. Čim dodjemo do kojeg potoka uranjamo ih u vodu, da ublažimo bol. Pijemo na svakom izvoru. Voda osvježuje i daje snage za daljnji put.

Neka žena na cesti stala pred svoju kuću uz veliki kotao i bezplatno dieli svima prolaznicima toplu kavu. Neka joj Bog plati. Taj smo dan susreli i Madjare, kako se u dugom nizu seljačkih kola voze. U Bad Ausse nadjemo prvo konačište na krevetima. Tu se napokon malo operemo i uredimo. Ali hrane nije bilo.

15. svibnja. -

U napasti smo, da krenemo, željeznicom dalje, jer smo izcrpljeni dugim pješačenjem, ali doznajemo, da je kontrola na željeznici. Ne preostaje nego šumom na Obertraum. Susrećemo opet jednu grupu Hrvata, koja nas prepoznaje i daje nam jesti. U Hallstattu bi htjeli prespavati u jednoj gostioni, ali potrebno je izpuniti prijavnice. Prenoćili smo kod nekih ljudi, koji su nam čak dali i jesti konjskog gulaša, ali se naka njihova stara tetka bojala, da nas primi na spavanje, pa je nepristano htjela ići prijaviti policiji.

16.svibnja. -

Morali smo zato još prije zore prosliediti put, koji nas je vodio uz jezero Poslije toliko vremena osjetih opet ljepotu prirode i pozdravim je kao jednu našu vjernu saveznicu.

Hoćemo prema Pass Geschutt-u, ali Amerikanci stoje na raskršću i upućuju sve u logor Bad Ischel. Stali smo i razmišljali šta ćemo. Nije bilo drugog izlaza , jer su se uz cestu odmah strmovito dizale hrdine i nemoguće je bilo zaobići taj prolaz. Opet nam je Bog pomogao. Straža je na čas ostavila svoj položaj i ušla u kućicu, koja je tamo stajala, a dotle smo mi brzo, prešli. (Neki će se sjetiti kako je prošle godine Večernji List pisao kako su Amerikanci spasili od izručenja Titi Poglavnika Dra. Antu Pavelića u Austriji 1945. Netko bi mogao sada pomisliti da su ovi američki stražari namjerno otišli u tu kućicu kako bi se Poglavnik sa svojom pratnjom, ako bi se ovih četvero osoba uopće mogli prozvati "Poglavnikova pratnja, prebacio na drugu stranu, mo, Otporaš) U Russbachu smo u jednoj seljačkoj kući skuhali gulaš od krompira što su nam ga seljaci dali.

17. svibnja.-

Ponovno smo prošli jednu američku stražu, koja je sve legetimirala osim Poglavnika i mene, jer smo mi bili zadnji u grupi. Pada kiša. Sklonismo se u šumu k nekim radnicima.

18. svibnja.-

Približavamo se cilju, još nekoliko brda pa ćemo stići. Pješačimo bez odmora. Kiša sipi.

Leingreith! Konačno smo stigli. Tu je Poglavnikova obitelj i neki drugi Hrvati. Ostajemo tu svi na okupu očekujući daljnji razvoj dogadjaja.

20. svibnja. -

Došli su general Moškov i bojnik Šarić po upute. Poglavnik je po Moškovu poslao poruku dru. Mačeku, da poradi za hrvatsku stvar. (Ovdje se treba nadodati jedna stvar a ta je da prof. Dolores Braćanović niti jedne jedine riječi ne govori o "Poglavnikovu zlatu" koji da je navodno, po neprijateljskoj promidžbi on odnio sa sobom. također se često puta spominje i general Moškov kako je išao tražiti po Austriji Poglavnika da mu preda zlato. A što se tiče Poglavnikove poruke koju je po Moškovu poslao dru. Mačeku, nekako mi to zvuči čudno. Zvuči mi čudno je je dr. Branko Pršelj u Hrvatskoj Revije sve potanko opisao svoj put uz dra. Mačeka iz Hrvatske, mislim 8 svibnja 1845., pa sve do Pariza, gdje su skupa ostali sve do polovice 1947 godine, kada su dobili potrebne papire za ulazak u Ameriku. Po mome mišljenu Poglavnik tada nije moga znati gdje se nalazi dr. Maček 20 svibnja 1945. recimo da je Poglavnik po generalu Moškovu i poslao toga dana jednu poruku, ta poruka se je odnosila ili za nadbiskupa Stepinca ili za dra. Mačeka, što je Poglavnik mislio da su oba u Zagrebu, mo. Otporaš)

1.lipnja. -

Poglavnik se prijavio američkim vlastima. (Po svoj prilici iz ovih izvora je Večernji Listi crpio svoje opise kako su Amerikanci spasili i čuvali Poglavnika, mo)

6.lipnja. -

Navečer čujemo za izručenje i pogibiju hrvatskr vlade. Tu nas je viest porazila.

Sutrodan rano ujutro otišao je Poglavnik iz Leingreitha. Par dana iza toga došli su Saveznici tražiti Poglavnika. Neke su od nas preslušavali i odveli. Osobito su pravili pritisak na obitelj, da bi otkrili Poglavnikovo skrovište. Nitko se od nas nije smio udaljiti od mjesta boravišta. Bog je čuvao Poglavnika!

xxxxx

Od ovih dogadjaja prošlo je više od petnaest godina. Kroz to vrieme čula sam i čitala u našem tisku mnogo neistina, dajem zato u javnost ove moje bilježke. Neka bude skromno poljsko cvieće položeno na grob Poglavnika, - čovjeka velike životne snage, hrabrosti i mudrosti, čovjeka od kojeg kroz sve te dane našeg povlačenja nismo čuli ni jednu rieč tužbe ili pregovora, koji nije bio ni gladan ni žedan ni umoran ni iznemogao, kao svi mi drugi. Čovjeka, koji je kroz tih dvanaest dana, a i kasnije u emigraciji imao za sve nas samo liepu rieč pobude i poticaja, koji je bio izvor naše snage i naše nade u budućnost.

Prof. DOLORES BRACANOVIĆ

[Bobani]

NA LJUTU RANU LJUTA TRAVA

Mato MARČINKO


Kada je kralj Aleksandar 6. siečnja 1929. proglasio diktaturu i u vladu postavio i nekoliko prečanskih Srba i Hrvata, kako se ne bi reklo, da o svem odlučuju Srbijanci, Maček je povjerovao, kako je lajbek razkopčan i kako će ga opet moći skopčati, ali na drugčiji način. Prevario se kao i mnogi Hrvati prije njega. "Mora, da su se negdje zlurado nasmijali i kralj i njegovi savjetnici, koji su već tada dobro znali, kakvu muku spremaju Hrvatskoj i narodu hrvatskom.

U listopadu 1929. kralj Aleksandar donio je zakon, po kojemu se Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca preimenovala u Kraljevinu Jugoslaviju. Umjesto 33 oblasti, državu je podielio na devet banovina: Dravsku (sjedište Ljubljana), Savsku (Zagreb), Vrbasku (Banja Luka), Primorsku (Split), Drinsku (Sarajevo), Zetsku (Cetinje), Vardarsku (Skoplje), Moravsku (Niš) i Dunavsku (Novi Sad). Na čelu banovine bio je ban, kojega je imenovao kralj na priedlog ministra unutarnjih poslova. Tim je zakonom Hrvatska bila podieljena na dvie banovine - Savsku i Pri morsku - ali joj je uzet dio iztočne Slavonije i Sriema i dodieljen Drinskoj banovini. Iztočni Sriem pripao je Dunavskoj banovini, a područje bivše Dubrovačke Republike Zetskoj. Hrvatska je na taj način umjetno razčetvorena, da se što više razcjepka njezino poviestno područje. Hrvatski grad Zemun postao je dielom grada Beograda, što nikada u poviesti nije bio. Razbijene su i poviestne granice Bosne i Hercegovine, koja je bila podieljena izmedju četiri banovine. Svrha je bila postizanje pravoslavne većine u šest iztočnih banovina, odvajanje katoličkoga diela u tri zapadne (Savsku i Primorsku kao hrvatske banovine i Dravsku kao slovensku), ali i naznaka obrisa Velike Srbije. HSS i Maček nisu se jako bunili, što su bile zabranjene sve stranke (formalno i srbijanske), jer su smatrali, da će se diktatura "sama od sebe iztrošiti ,,.


Dr. Ante Pavelić predao je 1. rujna 1929. u Ženevi Savezu Naroda zamolbu ovoga sadržaja: "Zastupnici hrvatskoga naroda već se nekoliko puta obratiše na Savez Naroda, da izvieste o položaju, u koji su Hrvati dospjeli zbog svojega državnoga zajedničtva sa Srbijom. Hrvatski je narod u prošlomu desetljeću kod sveukupnih provedenih izbora - a opetovano takodjer kod drugih prigoda *nedvojbeno dao izraza, da se ne odriče svojega prava na samoodredjenje, pa da je nepromjenljiva njegova volja za čuvanje svoje državne i narodne individualnosti u okviru medjunarodno utvrdjenih granica. - Za ovo pravo samoodredjenja hrvatski se narod neprekidno borio miroljubivim i zakonitim sredstvima (iztaknuo M.M.). Pri tomu je izbjegavao oružane sukobe, jer je stalno bio duboko uvjeren, da je mir najveće dobro naroda, pa da će kulturni narodi, koji su udruženi u Savezu Naroda omogućiti hrvatskomu narodu postići svoje pravo na samoodredjenje, koje pravo mu se nikada ne može oduzeti, te koje mu nije bilo osporeno ni od kojega drugoga naroda, nego samo od srbske vlade. ( ... ) Ali 20. lipnja 1928. bijaše postrieljano revolverskim hitcima jednoga srbskoga zastupnika vladine stranke, i to po bielomu danu u plenarnoj sjednici beogradskoga parlamenta po dobro pripravljenoj osnovi, pet hrvatskih narodnih zastupnika, medju njima takodjer Stjepan Radić, predsjednik hrvatskoga narodnoga zastupstva i vodja hrvatskoga naroda, koji je nato 8. kolovoza 1928. podlegao svojim tamo zadobivenim ranama. - To umorstvo narodnoga vodje i drugih predstavnika hrvatskoga naroda u beogradskoj Skupštini - jedan dogadjaj, koji je osamljen u poviesti parlamentarivna - učinilo je zauviek nemogućim bilo kakav državnopravni zajednički život Hrvatske sa Srbijom (iztaknuo M.M.), kako je tom izraza dalo hrvatsko narodno zastupstvo svojim zaključkom od 1. kolovoza 1928., kada je očitovalo, da su za uviek izumrli osjećaji Hrvata za postojeći državni poredak (iztaknuo M.M.). ( ... ) Premda Hrvati po svojoj stoljetnoj tradiciji poznaju samo borbu zakonitim sredstvima, ipak ne će oni u času, kada im se ta sredstva oduzmu, uzmaknuti takodjer pred drugim sredstvima, jer se sada radi o njihovu narodnom obstanku i slobodi (iztaknuo M.M.). ( .. ) Lišen svoje slobode i svoje tisućgodišnje državnosti, u svojoj životnoj osjetljivosti duboko povriedjen hrvatski narod nikako ne će uzmaknuti pred krvav im nasilnim gospodstvom jedne tudje vlade, nego samo odklanja pred cieUm svietom odgovornost, ako u budućnosti nastanu težki sukobi (iztaknuo M.M.), koji moraju nastupiti, ostane li bez posljedica jednodušno inepromjenljivo zahtievanje, da oboružana snaga kraljevine Srbije izprazni hrvatske zemlje, kako bi Hrvati opet mogli u miru urediti svoju državu, pa kako bi mogli u zajedničkomu radu s kulturnim narodima uzeti djelotvoran udio za osiguranje vječnoga mira ... Taj krik iz nužde i poziv na opomenu hrvatskoga naroda dolazi do izražaja ovim pismenim putem, a sastavio ga je i podnio izabrani narodni zastupnik i od cieloga hrvatskoga naroda opunomoćeni izaslanik kao jedini, koji se sada nalazi izvan dosega fizičke sile beogradskog autokrata, te koji i time izpunjava ne samo svoju dužnost prema vlastitom u narodu, nego štoviše zastupa takodjer interese obćega mira.

Ovaj vapaj hrvatskoga naroda za pravdom i slobodom, izrečen riečima izabranoga zastupnika tog istoga naroda dr. Ante Pavelića, naišao je na tvrda uha predstavnika Saveza (Lige) Naroda kao i oni prijašnji. Zašto? Odgovor ćemo naći u Otvorenu pismu Wickhama Steeda, englezkoga novinara svjetskoga glasa, što ga je on naslovio na kralja Aleksandra Karadjordjevića. U tomu pismu Steed spominje, da je hrvatska "želja bila ujedinjenje na osnovici pod pune jednakosti s njihovom srbskom braćom, a ne podloženje ili utapanje u Velikoj Srbiji". Steed naglašuje, kako srbijanski državnici nisu iskreno prožeti pravim jugoslavenskim idealima. Napose govori Steed o takozvanoj Krfskoj deklaraciji, o sporazumu, u kojemu se ustanovljuje "pod puna vjerska i politička jednakost izmedju triju ogranaka jugoslavenske rase" (Srba, Hrvata i Slovenaca). Pri koncu svojega otvorena pisma Steed upozoruje kralja Aleksandra, kako se ni on (Steed) ni drugi prijatelji države SRS u Englezkoj nikada nisu mogli suglasiti sa srbijanskim državnicima, koji su zaboravljali jugoslavenski ideal te plovili velikosrbskim vodama. U pismu je Steed odkrio, da je on odvraćao Stjepana Radića od njegovih namjera u prigodi boravka Radićeva u Londonu. (Sjetimo se: Radić se u Londonu žalio na nametnut Vidovdanski ustav, protivio se srbijanskomu nasilju i zahtievao priznanje posebne hrvatske države!) Steed na koncu pisma odkriva, zašto je podielio priekore Srbima, a laskao Hrvatima: Englezka "u jugoiztočnoj Europi ima kao glavni svoj zahtjev pojačanje jugoslavenskoga jedinstva, bez obzira, u bilo kakvoj decentraliziranoj administrativnoj formi ,,.

Tadašnjoj englezkoj politiki nije odgovarao ni "zaborav jugoslavenskih ideala" niti velikosrbstvo pa to po Steedu poručuje kralju Aleksandru i Srbima. Kralj Aleksandar će formalno izpuniti želje Engleza: Proglasit će Jugoslaviju. Zahtjev englezke politike dobro mu je došao, jer je nazivom Jugoslavija iz imena države brisao mrzke mu Hrvate. Slovenci se ne će buniti. Srbi su iz naziva države bili samo prividno brisani, jer će oni u Jugoslaviji sve do njezine propasti imati svu pravu vlast. Eto, tako su tudjinci odlučivali o nama, a bez nas. Kako tada, tako i danas.

Godina je 2003. Na medjunarodnoj konferenciji Perspektive politike Europske Unije prema Hrvatskoj u predvečerje summita (sastanka na vrhu) u Solunu Doris Pack, članica Europskoga parlamenta, rekla je 28. svibnja 2003: "Odnosi s Haagom idu dobrim putem i nadam se, da slučaj Gotovina ne će više obterećivati hrvatska ledja. Dobro bi bilo, da se ugleda na svog albanskoga kolegu (generala Ademija) i sam ode u Haag svjedočiti. Pravi bi hrvatski državljanin to učinio i tako pomogao svojoj zemlji." "Packova je pohvalila napore, koji su poduzeti za povratak izbjeglica (čitaj: pobunjenih Srba, koji su na poziv svojih vodja pobjegli pred osloboditeljskim podhvatom "Oluja" Hrvatske vojske) te u legislativi o manjinama, i rekla, da problem zbog odnosa s Haagom postoji, ali da ga ne treba rrecjenjivati u ukupnim odnosima Hrvatske s Europskom unijom. ,,

Budući američki veleposlanik u Hrvatskoj Ralph Frank prisegnuo je 29. svibnja 2003. na svetčanosti u State Departmentu pred američkim državnim tajnikom Colinom Powellom, a očekuje se, da bi svoju novu dužnost mogao preuzeti tiekom ljeta (2003.). "Povell je u kraćem obraćanju na svetčanosti prisege naglasio, kako je sadašnja hrvatska vlada (Račanova, nap. M.M.) izvela Hrvatsku iz težkih vremena u obećavajuću budućnost i iztaknuo suradnju Hrvatske sa SAD-om u antiterorističkoj koaliciji. ,,

Što činiti, kada je rieč o američkoj nemoralnoj ponudi poznatijoj kao sporazum o neizručivanju američkih vojnika Medjunarodnomu kaznenomu sudu, pita se Marko Juričić: "Na popisu Haažkoga suda za ratne zločine mnogobrojni su gradjani ove (hrvatske) države. Samim time taj je zahtjev izrazito iritantan, kada je rieč o nama, jer od nas Amerikanci traže nešto, za što unapried kažu, kako oni to ne će učiniti ... Ako pod pišemo takav sporazum, nešto ćemo 'imati', iako je to nešto nedefinirano, jer se takvi dogovori s Amerikancima uviek dogadjaju u nejasnim okvirima. Pred postavka je ulazak u NATO, EU, nekakvi povoljni krediti, investicije i priznavanje Hrvatske kao činbenika i pouzdana partnera na ovim prostorima. Ali nigdje ništa od toga nije jasno precizirano kao dobitak, ako se pristane na takav sporazum ... Ako pogledamo na dosadašnja izkustva sličnih dogovora s američkom stranom, izvjesnije je, da ćemo biti izigrani (iztaknuo M.M.). Primjerice, hrvatska je strana u Daytonu bila zamoljena za brojne ustupke, kako bi se došlo do sporazuma, uz ustmena jamstva tadašnjih visokih američkih dužnostnika, kako će se sve to znati vrjednovati u budućnosti. Medjutim ono, što se poslije dogodilo, bilo je posve suprotno ... Ili, recimo, kada je Sudu u Haagu bila izručena skupina od deset bosanskih Hrvata uz čvrsta jamstva, kako će ti procesi biti riešeni najkasnije za šest mjeseci. Opet je to bilo lažno obećanje ludom u za radovanje, jer ti procesi i danas traju, a oslobodjeni Kupreškići su na tu slobodu čekali pet godina. Primjer ENRONA i BECHTELA, koji su u Hrvatsku dovedeni kao uvjet za kupnju američke političke podržke, jasno pokazuje koliko vriedi rieč njihovih političara ili lobističara. Od svega je ostala skupa električna energija, skupa autocesta, a Tudjmana je na kraju, da paradoks bude još veći, ista ta administracija, za čiju su podržku davani netržištni uvjeti američkim tvrtkama, rušila s vlasti ... Najsvježiji primjeri Iraka ili Afganistana zorno ukazuju na to, dokle su Amerikanci spremni ići ... Koliko je civila stradalo u Afganistanu i Iraku, to nije poznato, ali brojka se zacielo mjeri u desetcima tisuća. Tu nije rieč samo o poginulima, nego i o ranjenima, osakaćenima, spaljenim kućama, raznim toksičnim (otrovnim) kontaminacijama (onečišćenjima) za sada nepredvidivih posljedica, tu je još pitanje velikih migracija, koje se prema potrebi mogu nazivati etničko čišćenje. Treba li spomenuti prekornjemu upotrebu artiljerijskog oružja i bomba! Znači sve ono, zbog čega se optužuje generala Gotovinu i bjesomučno politički ucjenjuje Hrvatsku, ne bi li ga uhitila bez obzira na to, je li na njezinu ozemlju ili nije. Dakle sve ono, što se čini u odnosu na generala Antu Gotovinu, primjerice za generala Tommyja Franksa (kojega je skupina Iračana tužila za ratne zločine na sudu u Belgiji) ne vriedi. Ali ne samo da ne vriedi, nego bi još i Hrvatska morala sudjelovati u tomu, da generala Franksa, ako ga pozove Medjunarodni sud za ratne zločine, ne izruči, a istodobno generala Antu Gotovinu mora pronaći i živog izručiti u Haag (iztaknuo M.M.). Možete li osjetiti dubinu toga paradoksa? Zar tu nije rieč o očitoj nepravdi, a u pozadini svake nepravde jest - laž

U istomu broju "Fokusa" objavljena je izjava članice europskoga parlamenta Doris Pack, predsjednice izaslanstva Europskoga parlamenta za jugoiztočnu Europu i koordinatorice parlamentarnog Odbora za naobrazbu, medije, šport, kulturu i mladež. Ona je u Hrvatskoj prihvaćena kao osoba naklonjena Hrvatskoj. U predavanju studentima i profesorima Visokog učilišta Vern u Zagrebu Doris Pack je rekla: "Hrvatska jest Europa, ali još nije članicom Europske unije. Kako bi to postala, mora zadovoljiti odredjene kriterije ... Pakt o stabilnosti u jugoiztočnoj Europi najvažniji je medjunarodni instrument na ovomu području. Najvažniji stoga, što je to prvi instrument zajedničke vanjske politike Europske Unije. On je najvažniji za Uniju. To je naš zajednički pristup ovoj regiji. Nakon svega, što se dogadjalo u Jugoslaviji i nakon Jugoslavije, sretna sam, što smo makar i na kraju toga procesa, počeli stvarati zajedničku politiku putem pakta o stabilnosti

Pakt o stabilnosti perfidno je sredstvo za obnovu Jugoslavije - s Albanijom, ali bez Slovenije. Taj pakt obvezuje Hrvatsku, da Haažkomu sudištu preda sve Hrvate, koje to sudište obtuži. Potvrdila je to i sama Doris Pack rekavši, da se general Ante Gotovina treba predati Haagu čak i silom. Sličnost odnosa prema Hrvatskoj Engleza Wickhama Steeda iz god. 1928. i Njemice Doris Pack iz god. 2003. više je nego očita. Oboje ciene Hrvatsku pod uvjetom, da se utopi u Jugoslaviji.

Hrvati imaju dugo poviestno pamćenje. Svake godine, 30. travnja, sjećaju se hrvatskih mučenika Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Lukavstvom su namamijeni u Beč, dobivši obećanje (salvus conductus), da im se ne će ništa dogoditi. Nakon namještena (montirana) sudskoga procesa, poseban sud ih je 11. travnja 1671. osudio na smrt, a 30. travnja iste godine glave im odsjekoše na panju u Bečkomu Novomu Mjestu. U naše vrieme takodjer lukavstvom u Haag je namamijen hrvatski general iz Bosne i Hercegovine TIHOMIR BLAŽKIĆ (BLAŠKIĆ), komu je zajamčeno brzo i pošteno sudjenje. A sudjenje mu je bilo dugogodišnje, osuda nepravedna. Tročlano sudsko vieće Medjunarodnoga suda u Den Haagu izreklo je generalu Blažkiću (Blaškiću) nevjerojatnu kaznu od 45 (četrdesetpet) godina zatvora, iako on osobno nije učinio niti zapovjedio nikakve zločine. Za uzporedbu recimo i to, da je taj isti sud ustanovijenoj srbskoj ratnoj zločinki (zločine, za koje je osudjena, i sama je priznala) Biljani Plavšić izrekao četverostruko manju kaznu, koju k tomu praktično ne će odsjediti u zatvoru. Visoka, parlamentarna dužnostnica Doris Pack možda nikada nije čula za Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana i njihovu sudbinu. Nu, posve joj je sigurno poznat slučaj generala Blažkića (Blaškića). S toga motrišta njezin poziv generalu Anti Gotovini, komu zloglasna tužiteljica haažkoga sudišta Carla del Ponte nije mogla dokazati niti jedan pa ni najmanji ratni zločin, zvuči u najmanju ruku cinično.

Vraćamo se u godinu 1929., kada je (1. rujna te godine) dr.

Ante Pavelić poslao Savezu Naroda u Ženevi svoju zamolbu, u kojoj je opisao stanje hrvatskoga naroda u državnomu zajedničtvu sa Srbijom. U molbi je rekao, da Hrvati po svojoj stoljetnoj tradiciji poznaju samo borbu zakonitim sredstvima, pa se stoga kao legitimist i legalist i obratio Savezu Naroda, da SN pomogne hrvatskomu narodu, kako bi na temelju prava samoodredjenja mogao u miru urediti svoju državu. U tomu je dr. Pavelić sliedio nauk dr. Ante Starčevića, koji je bio protivnik svih nasilničkih metoda u politiki. Nu, Pavelić je u sebi imao i buntovničke krvi Starčevićeva suradnika, štićenika i prijatelja, Eugena Kvaternika, pa je jasno stavio na znanje svima, da Hrvati, ako im se zakonita sredstva oduzmu, ne će uzmaknuti ni pred drugim sredstvima.

Kada je kralj Aleksandar uveo diktaturu, dr. Ante Pavelić bježi iz Jugoslavije. Čim su u Beogradu čuli, da je dr. Ante Pavelić sklopio sporazum svodjom mac(k)edonske političke emigracije (VMRO) Vančom Mihajlovom, osudjuju ga u odsutnosti na smrt. Dr. Pavelić sa svojim suradnicima (dr. Branimir Jelić, Gustav Perčec, Ivan Perčević, dr. Mladen Lorković i dr. Mile Budak) ustrojava hrvatski oslobodilački pokret USTAŠA. Od god. 1930. taj pokret ima naziv USTAŠA - hrvatska revolucionarna organizacija (UBRO). Od god. 1932. UBRO ima ustav, a od god. 1933. i Načela hrvatskog ustaškoga pokreta. "Ustaški pokret se pozivao na pravašku tradiciju i učenje Ante Starčevića, žestoko obračunavao s jugoslavenstvom kao velikom zabludom hrvatskoga naroda, a jugoslavensku državu od 1918. nazivao vrhuncem 'niekanja hrvatske narodne samosvojnosti'. U poviestno i narodno područje zamišljene nove hrvatske države ušla bi i Bosna i Hercegovina do rieke Drine, koja se i tada označavala 'kao granica dvaju svjetova, zapadnog i iztočnoga.

Ustaški odpor Aleksandrovoj diktaturi donosi prve žrtve.

Rodoljub STIPE JAVOR uhićen je 31. listopada 1929., u zatvoru je zvjerski mučen i od posljedica mučenja umro na robiji u Mitrovici. Prije Javorove uhitbe u uzama zagrebačkoga redarstva za vrieme mučenja u svibnju 1929. umro je hrvatski radnik JOSIP ZRNEK, a u lipnju 1929, takodjer od mučenja u sarajevskim uzama izgubio je život muslimanski Hrvat iz Bosne HUSNIJA ČENGIĆ. Sredinom kolovoza 1929. ubio je srbski žandar iz zasjede u Brodskomu Varošu hrvatskoga seljaka BARTOLA VUKOVIĆA. Drugi pak srbski žandar u početku prosinca 1929. ubio je BLAŽA DJOGIĆA u Širokomu Briegu. Srbski četnik 22. prosinca 1929. u Vitezu kod Travnika ubio je muslimana AVDA IBRAKOVIĆA.

Osudom sudbenoga stola u Zagrebu od 30. lipnja 1931. osudjeni su: MARKO HRANILOVIĆ i MATIJA SOLDIN na kaznu smrti vješanjem, STJEPAN JAVOR na 20 godina robije, ANTUN HERCEG na 20 godina robije, DRAGUTIN KRIŽNJAK na 18 godina robije, STJEPAN HORVATEK na 15 godina robije, PAVAO GLAD na 15 godina robije, MILAN SILADI na 6 godina robije, ANTUN VEZMAROVIĆ na 5 godina robije, LUKA MARKULIN na 3 godine robije, dok su na kaznu od 18 mjeseci robije osudjeni: MARIJA HRANILOVIĆ, STJEPAN MARKULIN, MILE STARČEVIĆ, MIRKO KRUHAK, MIJO BZIK, GABRIEL KRUHAK i JANKO KRUHAK - svi zbog toga, što bijahu hrvatski rodoljubi.

Kralj Aleksandar je 10. rujna 1931. u Niškoj Banji podpisao izborni zakon, koji je bio sastavljen tako, da omogući pobjedu vladine stranke. Vladinoj stranki pripast će većina mandata takodjer i u onim krajevima, gdje žive i glasuju njezini protivnici.

Srbski su četnici, žandari, stražari i detektivi tiekom godine 1931. ubili više hrvatskih rodoljuba. U zagrebačkoj bolnici Milosrdnih sestara 17. veljače 1931. umro je hrvatski seljak DJUKA ILJANIĆ iz Bistre od rana i ozljeda, što ih je zadobio u prigodi mučenja na zagrebačkomu redarstvu. Sutradan, 18. veljače 1931., na večer usred Zagreba - u Dalmatinskoj ulici - ubijen je hrvatski povjestnik i političar dr. MILAN ŠUFFLAY, umirovljeni sveučilištni profesor (ubili ga članovi "Mlade Jugoslavije" u dogovoru sa zagrebačkim redarstvom). Na zagrebačkomu je redarstvu u veljači 1931. ubijen hrvatski mladić JOSIP POROPAT u prigodi strahovita mučenja. U veljači 1931. u uzama zagrebačkoga redarstva zbog dugotrajna zlostavljanja umro je limarski obrtnik iz Djakova BOŠNJAKOVIĆ. Na talijanskoj su granici srbski žandari 14. siečnja 1931. ubili OBRADA PAVLOVIĆA, Hrvata iz Bačke. Hrvatski seljak ANTE PAVELIĆ iz Bosanskoga Broda od posljedica strahovita mučenja u srbskim uzama umro je u Beču u travnju 1931. U zatvoru zagrebačkoga redarstva mučen je u lipnju 1931. trgovac JOSIP NADJ iz Ferdinandovca tako neljudski, da je i umro pri samu mučenju. Žandari su u kolovozu 1931. ubili jednoga hrvatskoga seljaka iz Lenčaka kod Lasinje. Zbog rana, što ih je zadobio prigodom mučenja u zatvoru zagrebačkoga redarstva, umro je 10. kolovoza 1931. ILIJA PETRANOVIĆ iz Nove Gradiške. Sutradan (11. kolovoza 1931.) u Beograqu je obješen hrvatski seljački mladić IVAN ROSIĆ zbog toga, što Je kao ustaša dobio nalog, da ubije hrvatskog odpadnika Andriju Berića, načelnika u Novoj Gradiški. U Omišu je 12. srpnja 1931. održan velik Euharistijski kongres (pribivalo je 12.000 Hrvatica i Hrvata), na kojemu su se pjevale hrvatske pjesme, što je srbske žandare tako razdražilo, da su pucnjevima iz pušaka dvie osobe ubili, a mnoge ranili. Nakon izbora od 8. studenoga 1931. srbski četnici i žandari ubili su u benkovačkomu kotaru pet hrvatskih seljaka, koji nisu htjeli poći na izbore, a mnoge su zlostavljali i zatvorili. Zbog posljedica mučenja u uzama su umrli hrvatski rodoljubi: IVAN JEDLIČKA iz Virovitice i bankovni činovnik ZVONIMIR TOPOLNIK iz Livna.


Popisom stanovništva od 31. siečnja 1921. 67 ustanovljeno je, da 47 posto svih stanovnika Jugoslavije pripada grčkoiztočnoj (pravoslavnoj) vjeri, a 40 posto katoličkoj (rimokatoličkoj i grkokatoličkoj) vjeri. Ostalih 13 postotaka činili su muslimani, evangelici, Židovi i ostali. Godine 1932. objavljena je statistika činovnika, koji su služili kod središnjih državnih ustanova u Beogradu. Jasno je po toj statistiki ili brojitbi bilo, kako su katolici, *dakle ponajprije Hrvati i Slovenci - veoma zapostavljeni u svim uredima, koji su iz Beograda upravljali cielom državom.

Beogradska je vlada nastojala umorstvima maknuti rodoljubne hrvatske znanstvenike i književnike. Pri tomu se služila raznim propalicama, koji su takva umorstva vršili za plaću. Tako je ZWERGER 18. veljače 1931. pod okriljem zagrebačke policije željeznom batinom ubio hrvatskoga povjestnika dr. MILANA ŠUFFLAYA. Jednak je zadatak povjeren dvojici lupeža, koji su trebali ubiti poznatoga hrvatskoga rodoljuba i književnika dr. MILU BUDAKA. Umorstvo Budaka pokušano je 7. lipnja 1932., i to usred biela dana, u Ilici, najprometnijoj ulici grada Zagreba. Dva su mladića Budaka tukli batinama po glavi, ali su pobjegla, kada su prolazeći gradjani Budaku pritekli u pomoć. Ranjeni dr. Mile Budak kolima Družtva za spašavanje prevezen je na Srebrnjak, gdje je odmah operiran u kliniki dr. Gottlieba. Kada je ozdravio, Mile Budak sklonio se u inozemstvo.

Hrvatski mučenici ubijeni u godini 1932.: IVE DUŠEVIĆ iz Ljubča kod Nina, AUINOVIĆ (Ston), JOZO OLUJIĆ iz sela Opanci kod Imotskog, IVAN DOMITROVIĆ, STJEPAN MATKOVIĆ (Bosanski Brod), hrvatski seljak LUKA DEVČIĆ (ubijen u zatvoru), gostioničar MIŠUR iz Benkovca, seljak iz Nina ŠIME GRGIĆ (ubijen u zatvoru), željeznički namještenik PEČNIKAR (umro od mučenja u zatvoru), seljak IVAN EREŠ, IVAN KAJDA i PAVAO LUKAČ (seljaci iz Virovitice), hrvatski seljak TOMISLAV ČORAK, JAKOV PERAIĆ (Polača, Dalmacija), remenarski obrtnik FRKOVIĆ iz Benkovca (umro od mučenja), MIRO PERKOVIĆ (Ljubča kod Nina), MILE KORDUN (Mumići kod Nina), BLAŽ SAVIĆ iz Bunjevaca, NIKOLA ZRILIĆ pok. Mate iz sela Šopota, MARA TROSKAT (selo Banjevci). Iste je godine ubijeno još mnogo drugih Hrvata, a bezbroj ih je mučeno, zatvarano i na sve načine proganjano zbog svoga rodoljublja.

Medju hrvatske mučenike godine 1933. spada pobornik politike dr. Ante Pavelića IVAN GABAJ, seljak iz Hlebina kod Koprivnice. Njega su ustrielili žandari, jer im nije htio odati, gdje su članovi ustaškoga pokreta prelazili granicu. Pokopan je u Hlebinama "uz grob svojega druga i ustaše FRANJE MRAZA, koji je takodjer poginuo,,68. Ostali mučenici u godini 1933.: Hrvatski seljaci po svim selima Like i sjeverne Dalmacije zbog podpore Ličkom ili Velebitskom ustanku, nekoliko stotina hrvatskih seljaka mučenih u okolici Vinice (Hrvatsko Zagorje), JOSIP KROBOT (Gornji Ladanji), preko tisuću osoba zlostavljanih u prigodi dolazka kralja Aleksandra i kraljice Marije u Zagreb (16. prosinca 1933.), skupina seljaka iz Rečice kod Karlovca (18. travnja 1933.), JOSIP SILOBRČIĆ (ljekarnik iz Biograda na moru), gradski činovnik VLADIMIR BOGOVIĆ iz Karlovca, hrvatski seljak CVJETKO NIŽIĆ (Preko pokraj Zadra), hrvatski seljak STOJILOVIĆ (ubio ga Srbin Života Radivojević na dan obćinskih izbora u selu Oreškovici), u Splitu je u srpnju 1933. za vrieme procesije ubijena neka žena, hrvatski borac PETAR GRGIĆ, hrvatski seljak ŠIME DUŠEVIĆ iz Asina kod Nina, hrvatski seljak iz Pakoštana u Dalmaciji BLAŽ VUKUTIN, hrvatski seljak BEKAVAC (Proložac kod Benkovca), ŠANDOR TRAJBER (ubijen u blizini granice kod Donje Lendave), odvjetnik i književnik dr. IVO PILAR, 60 hrvatskih seljaka (iz Djelekovca, Koprivnice, Torčeca, Sigetca, Hlebina, Gole, Sesveta, Grbaševca, Preloga i još nekih sela), koje su žandari zlostavljali zbog podpore hrvatskim emigrantima u južnoj Ugarskoj (najviše mučeni: JOSIP HAVAJIĆ, FRANJO MAKAR, PAVAO TUREK, JOSIP JURAŠIN, ANTUN BABAT, IGNAC ZLATAR, DRETAR, STANČIN i PETKOVIĆ), čestiti seljaci narodni zastupnici HSS-a TOMO VOJKOVIĆ, MIŠKO RAČAN i TOMO MADJERIĆ, preko 200 djaka, koji su u svibnju 1933. izvjesili hrvatsku zastavu na sveučilištnoj zgradi u Zagrebu, hrvatski sveučilištarci zbog hrvatskih manifestacija na zagrebačkomu sveučilištu 27. i 28. rujna 1933., hrvatski seljak IVAN BORAČ (Rožanci), seljak ANTUN IVANOV (Preko kod Zadra), hrvatska seljakinja RUŽICA KNEŽEVIĆ iz Perušića (žandari ju ubili kundacima), PAVAO PERKOVIĆ (Perkovići kod Slavonskoga Broda), seljak RAŠIĆ (ubijen na nekoj skupštini kod Slav. Broda), seljak PETAR GRGIĆ (Murvica, Dalmacija), poštanski činovnik ubijen u Zagrebu 1. prosinca 1933. zbog pjevanja hrvatskih pjesama.

Progoni, mučenja i ubojstva Hrvata stalno su se pojačavala. U Beogradu je 13. ožujka 1934. počela parnica protiv FRANJE ZRINSKOG i drugova zbog stupanja u organizaciju "Ustaša" (FRANJO ZRINSKI i STJEPAN PIŽETA osudjeni su na smrt). U Beogradu su 12. svibnja 1934. obješeni PETAR OREB i JOSIP BEGOVIĆ. Sudbeni stol u Zagrebu 11. rujna 1934. osudio je dr. IVANA PERNARA na 30 mjeseci zatvora te RASPORA, ŠTIMČEVU i dva brata HORVATA na 10 do 24 mjeseca strogoga zatvora zbog širenja letaka, u kojima se nepovoljno prikazuje djelovanje diktatorske vlasti u Beogradu. U Bjelovaru i Gospiću osudjeni su mnogobrojni hrvatski rodoljubi na težke vremenske kazne i od 15 godina na više najteže robije. U Hrvatskoj su izbijale pobune protiv krvava kraljevskoga režima. Na velikomu sokolskomu sletu "Jugoslavenskoga sokola" u Zagrebu u kolovozu 1934. prasnula je bomba. U početku travnja 1934. pobunili su se hrvatski seljaci u Sv. Križu Začretju kod Krapine protiv nasilja tamošnjih žandara. U Hrvatskomu Zagorju došlo je do ljutih progona. Žandari su pozatvarali mnogobrojne seljake, od kojih je preko 50 bilo u zatvorima izmrcvareno.

Čaša strpljenja hrvatskoga naroda se prelila. Protiv zločina jugoslavenskoga diktatorskoga režima nije se moglo boriti zakonskim sredstvima, jer su ta sredstva hrvatskomu narodu bila oduzeta. Stoga se on poslužio drugim sredstvima. Na ljutu ranu trebalo je staviti ljutu travu. U Marseilleu su 9. listopada 1934. odjeknuli atentatorski hitci. Pade glava kralju-diktatoru iz "opančarske dinastije" (Milan Jajčinović) Karadjordjevića.

"Ustaška politička emigracija uzela je zadaću rušenja

Jugoslavije, a prvi cilj na tomu putu bilo je likvidiranje kralja Aleksandra, organizatora Radićeva ubojstva i tvorca diktature. Pokušali su ga ubiti 1933. prilikom posjeta Zagrebu, a kad u tomu nisu uspjeli, povezali su se s makedonskom revolucionarnom organizacijom (VMRO) i pripremali se za atentat u Madjarskoj. Napokon su kraljev put u Franzuzku u listopadu 1934. izkoristili za taj naum. U Marseilleu, gdje se izkrcao s broda, dočekali su ga na ulicama atentatori (slično ubojstvu Franje Ferdinanda u Sarajevu 1914.) i ubili. Izvršitelj je bio Makedonac Veličko Kerin, koji je odmah ubijen, trojica Hrvata sudionika uhvaćena su na granici, a glavni organizator- ustaša Eugen Dido Kvaternik je pobjegao. ,,

Dr. Ante Pavelić i Eugen Dido Kvaternik, na sudjenju u nenazočnosti, osudjeni su na smrt. Trojica sudionika u atentatu uhvaćena na granici - MIJO KRALJ, IVAN RAJIĆ i ZVONIMIR POSPIŠIL - osudjena su na doživotnu robiju. Italija i Madjarska razpustile su ustaške emigrantske postroje ili ograničile emigrantske skupine. "Medjutim, ustaška organizacija je i dalje nastavila s radom s jednim jedinim ciljem: razbijanje Jugoslavije i stvaranje nezavisne hrvatske države.

Rimski vojskovodja, političar i pisac Marko Porcije Katon Stariji (234.-149. pr.Kr.) svaki je svoj govor u senatu završavao riečima, da najopasnijega neprijatelja Kartagu treba razoriti. Tu Katonovu borbenu lozinku preinačio je dr. Ante Pavelić u izričaj:

Ceterum censeo Iugoslaviam esse delendam - Uostalom, mislim, Jugoslaviju treba razoriti. Na razvalinama Jugoslavije obnovljena je nezavisna hrvatska država. Atentat u Marseilleu bio je početak kraja karadjordjevićevske Jugoslavije. Dr. Vladko Maček to nije shvatio. Svojom autonomističkom politikom razkopčavanja i skopčavanja lajbeka pomogao je komunistima Josipa Broza Tita, da sruše Nezavisnu Državu Hrvatsku i ponovno vrate Jugoslaviju, u kojoj će Srbi opet imati sve glavne poluge vlasti. U toj komunističkoj Jugoslaviji obnovit će se temelji, na kojima će se pokušati izgraditi Velika Srbija pod vodstvom opet jednog Aleksandra - ne opančara, nego "abadžije", selskoga krojača, Aleksandra Rankovića.



Iz knjige: "U Odžaku se branila hrvatska država"

[Bobani]

NA LJUTU RANU LJUTA TRAVA

Mato MARČINKO


Kada je kralj Aleksandar 6. siečnja 1929. proglasio diktaturu i u vladu postavio i nekoliko prečanskih Srba i Hrvata, kako se ne bi reklo, da o svem odlučuju Srbijanci, Maček je povjerovao, kako je lajbek razkopčan i kako će ga opet moći skopčati, ali na drugčiji način. Prevario se kao i mnogi Hrvati prije njega. "Mora, da su se negdje zlurado nasmijali i kralj i njegovi savjetnici, koji su već tada dobro znali, kakvu muku spremaju Hrvatskoj i narodu hrvatskom.

U listopadu 1929. kralj Aleksandar donio je zakon, po kojemu se Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca preimenovala u Kraljevinu Jugoslaviju. Umjesto 33 oblasti, državu je podielio na devet banovina: Dravsku (sjedište Ljubljana), Savsku (Zagreb), Vrbasku (Banja Luka), Primorsku (Split), Drinsku (Sarajevo), Zetsku (Cetinje), Vardarsku (Skoplje), Moravsku (Niš) i Dunavsku (Novi Sad). Na čelu banovine bio je ban, kojega je imenovao kralj na priedlog ministra unutarnjih poslova. Tim je zakonom Hrvatska bila podieljena na dvie banovine - Savsku i Pri morsku - ali joj je uzet dio iztočne Slavonije i Sriema i dodieljen Drinskoj banovini. Iztočni Sriem pripao je Dunavskoj banovini, a područje bivše Dubrovačke Republike Zetskoj. Hrvatska je na taj način umjetno razčetvorena, da se što više razcjepka njezino poviestno područje. Hrvatski grad Zemun postao je dielom grada Beograda, što nikada u poviesti nije bio. Razbijene su i poviestne granice Bosne i Hercegovine, koja je bila podieljena izmedju četiri banovine. Svrha je bila postizanje pravoslavne većine u šest iztočnih banovina, odvajanje katoličkoga diela u tri zapadne (Savsku i Primorsku kao hrvatske banovine i Dravsku kao slovensku), ali i naznaka obrisa Velike Srbije. HSS i Maček nisu se jako bunili, što su bile zabranjene sve stranke (formalno i srbijanske), jer su smatrali, da će se diktatura "sama od sebe iztrošiti ,,.


Dr. Ante Pavelić predao je 1. rujna 1929. u Ženevi Savezu Naroda zamolbu ovoga sadržaja: "Zastupnici hrvatskoga naroda već se nekoliko puta obratiše na Savez Naroda, da izvieste o položaju, u koji su Hrvati dospjeli zbog svojega državnoga zajedničtva sa Srbijom. Hrvatski je narod u prošlomu desetljeću kod sveukupnih provedenih izbora - a opetovano takodjer kod drugih prigoda *nedvojbeno dao izraza, da se ne odriče svojega prava na samoodredjenje, pa da je nepromjenljiva njegova volja za čuvanje svoje državne i narodne individualnosti u okviru medjunarodno utvrdjenih granica. - Za ovo pravo samoodredjenja hrvatski se narod neprekidno borio miroljubivim i zakonitim sredstvima (iztaknuo M.M.). Pri tomu je izbjegavao oružane sukobe, jer je stalno bio duboko uvjeren, da je mir najveće dobro naroda, pa da će kulturni narodi, koji su udruženi u Savezu Naroda omogućiti hrvatskomu narodu postići svoje pravo na samoodredjenje, koje pravo mu se nikada ne može oduzeti, te koje mu nije bilo osporeno ni od kojega drugoga naroda, nego samo od srbske vlade. ( ... ) Ali 20. lipnja 1928. bijaše postrieljano revolverskim hitcima jednoga srbskoga zastupnika vladine stranke, i to po bielomu danu u plenarnoj sjednici beogradskoga parlamenta po dobro pripravljenoj osnovi, pet hrvatskih narodnih zastupnika, medju njima takodjer Stjepan Radić, predsjednik hrvatskoga narodnoga zastupstva i vodja hrvatskoga naroda, koji je nato 8. kolovoza 1928. podlegao svojim tamo zadobivenim ranama. - To umorstvo narodnoga vodje i drugih predstavnika hrvatskoga naroda u beogradskoj Skupštini - jedan dogadjaj, koji je osamljen u poviesti parlamentarivna - učinilo je zauviek nemogućim bilo kakav državnopravni zajednički život Hrvatske sa Srbijom (iztaknuo M.M.), kako je tom izraza dalo hrvatsko narodno zastupstvo svojim zaključkom od 1. kolovoza 1928., kada je očitovalo, da su za uviek izumrli osjećaji Hrvata za postojeći državni poredak (iztaknuo M.M.). ( ... ) Premda Hrvati po svojoj stoljetnoj tradiciji poznaju samo borbu zakonitim sredstvima, ipak ne će oni u času, kada im se ta sredstva oduzmu, uzmaknuti takodjer pred drugim sredstvima, jer se sada radi o njihovu narodnom obstanku i slobodi (iztaknuo M.M.). ( .. ) Lišen svoje slobode i svoje tisućgodišnje državnosti, u svojoj životnoj osjetljivosti duboko povriedjen hrvatski narod nikako ne će uzmaknuti pred krvav im nasilnim gospodstvom jedne tudje vlade, nego samo odklanja pred cieUm svietom odgovornost, ako u budućnosti nastanu težki sukobi (iztaknuo M.M.), koji moraju nastupiti, ostane li bez posljedica jednodušno inepromjenljivo zahtievanje, da oboružana snaga kraljevine Srbije izprazni hrvatske zemlje, kako bi Hrvati opet mogli u miru urediti svoju državu, pa kako bi mogli u zajedničkomu radu s kulturnim narodima uzeti djelotvoran udio za osiguranje vječnoga mira ... Taj krik iz nužde i poziv na opomenu hrvatskoga naroda dolazi do izražaja ovim pismenim putem, a sastavio ga je i podnio izabrani narodni zastupnik i od cieloga hrvatskoga naroda opunomoćeni izaslanik kao jedini, koji se sada nalazi izvan dosega fizičke sile beogradskog autokrata, te koji i time izpunjava ne samo svoju dužnost prema vlastitom u narodu, nego štoviše zastupa takodjer interese obćega mira.

Ovaj vapaj hrvatskoga naroda za pravdom i slobodom, izrečen riečima izabranoga zastupnika tog istoga naroda dr. Ante Pavelića, naišao je na tvrda uha predstavnika Saveza (Lige) Naroda kao i oni prijašnji. Zašto? Odgovor ćemo naći u Otvorenu pismu Wickhama Steeda, englezkoga novinara svjetskoga glasa, što ga je on naslovio na kralja Aleksandra Karadjordjevića. U tomu pismu Steed spominje, da je hrvatska "želja bila ujedinjenje na osnovici pod pune jednakosti s njihovom srbskom braćom, a ne podloženje ili utapanje u Velikoj Srbiji". Steed naglašuje, kako srbijanski državnici nisu iskreno prožeti pravim jugoslavenskim idealima. Napose govori Steed o takozvanoj Krfskoj deklaraciji, o sporazumu, u kojemu se ustanovljuje "pod puna vjerska i politička jednakost izmedju triju ogranaka jugoslavenske rase" (Srba, Hrvata i Slovenaca). Pri koncu svojega otvorena pisma Steed upozoruje kralja Aleksandra, kako se ni on (Steed) ni drugi prijatelji države SRS u Englezkoj nikada nisu mogli suglasiti sa srbijanskim državnicima, koji su zaboravljali jugoslavenski ideal te plovili velikosrbskim vodama. U pismu je Steed odkrio, da je on odvraćao Stjepana Radića od njegovih namjera u prigodi boravka Radićeva u Londonu. (Sjetimo se: Radić se u Londonu žalio na nametnut Vidovdanski ustav, protivio se srbijanskomu nasilju i zahtievao priznanje posebne hrvatske države!) Steed na koncu pisma odkriva, zašto je podielio priekore Srbima, a laskao Hrvatima: Englezka "u jugoiztočnoj Europi ima kao glavni svoj zahtjev pojačanje jugoslavenskoga jedinstva, bez obzira, u bilo kakvoj decentraliziranoj administrativnoj formi ,,.

Tadašnjoj englezkoj politiki nije odgovarao ni "zaborav jugoslavenskih ideala" niti velikosrbstvo pa to po Steedu poručuje kralju Aleksandru i Srbima. Kralj Aleksandar će formalno izpuniti želje Engleza: Proglasit će Jugoslaviju. Zahtjev englezke politike dobro mu je došao, jer je nazivom Jugoslavija iz imena države brisao mrzke mu Hrvate. Slovenci se ne će buniti. Srbi su iz naziva države bili samo prividno brisani, jer će oni u Jugoslaviji sve do njezine propasti imati svu pravu vlast. Eto, tako su tudjinci odlučivali o nama, a bez nas. Kako tada, tako i danas.

Godina je 2003. Na medjunarodnoj konferenciji Perspektive politike Europske Unije prema Hrvatskoj u predvečerje summita (sastanka na vrhu) u Solunu Doris Pack, članica Europskoga parlamenta, rekla je 28. svibnja 2003: "Odnosi s Haagom idu dobrim putem i nadam se, da slučaj Gotovina ne će više obterećivati hrvatska ledja. Dobro bi bilo, da se ugleda na svog albanskoga kolegu (generala Ademija) i sam ode u Haag svjedočiti. Pravi bi hrvatski državljanin to učinio i tako pomogao svojoj zemlji." "Packova je pohvalila napore, koji su poduzeti za povratak izbjeglica (čitaj: pobunjenih Srba, koji su na poziv svojih vodja pobjegli pred osloboditeljskim podhvatom "Oluja" Hrvatske vojske) te u legislativi o manjinama, i rekla, da problem zbog odnosa s Haagom postoji, ali da ga ne treba rrecjenjivati u ukupnim odnosima Hrvatske s Europskom unijom. ,,

Budući američki veleposlanik u Hrvatskoj Ralph Frank prisegnuo je 29. svibnja 2003. na svetčanosti u State Departmentu pred američkim državnim tajnikom Colinom Powellom, a očekuje se, da bi svoju novu dužnost mogao preuzeti tiekom ljeta (2003.). "Povell je u kraćem obraćanju na svetčanosti prisege naglasio, kako je sadašnja hrvatska vlada (Račanova, nap. M.M.) izvela Hrvatsku iz težkih vremena u obećavajuću budućnost i iztaknuo suradnju Hrvatske sa SAD-om u antiterorističkoj koaliciji. ,,

Što činiti, kada je rieč o američkoj nemoralnoj ponudi poznatijoj kao sporazum o neizručivanju američkih vojnika Medjunarodnomu kaznenomu sudu, pita se Marko Juričić: "Na popisu Haažkoga suda za ratne zločine mnogobrojni su gradjani ove (hrvatske) države. Samim time taj je zahtjev izrazito iritantan, kada je rieč o nama, jer od nas Amerikanci traže nešto, za što unapried kažu, kako oni to ne će učiniti ... Ako pod pišemo takav sporazum, nešto ćemo 'imati', iako je to nešto nedefinirano, jer se takvi dogovori s Amerikancima uviek dogadjaju u nejasnim okvirima. Pred postavka je ulazak u NATO, EU, nekakvi povoljni krediti, investicije i priznavanje Hrvatske kao činbenika i pouzdana partnera na ovim prostorima. Ali nigdje ništa od toga nije jasno precizirano kao dobitak, ako se pristane na takav sporazum ... Ako pogledamo na dosadašnja izkustva sličnih dogovora s američkom stranom, izvjesnije je, da ćemo biti izigrani (iztaknuo M.M.). Primjerice, hrvatska je strana u Daytonu bila zamoljena za brojne ustupke, kako bi se došlo do sporazuma, uz ustmena jamstva tadašnjih visokih američkih dužnostnika, kako će se sve to znati vrjednovati u budućnosti. Medjutim ono, što se poslije dogodilo, bilo je posve suprotno ... Ili, recimo, kada je Sudu u Haagu bila izručena skupina od deset bosanskih Hrvata uz čvrsta jamstva, kako će ti procesi biti riešeni najkasnije za šest mjeseci. Opet je to bilo lažno obećanje ludom u za radovanje, jer ti procesi i danas traju, a oslobodjeni Kupreškići su na tu slobodu čekali pet godina. Primjer ENRONA i BECHTELA, koji su u Hrvatsku dovedeni kao uvjet za kupnju američke političke podržke, jasno pokazuje koliko vriedi rieč njihovih političara ili lobističara. Od svega je ostala skupa električna energija, skupa autocesta, a Tudjmana je na kraju, da paradoks bude još veći, ista ta administracija, za čiju su podržku davani netržištni uvjeti američkim tvrtkama, rušila s vlasti ... Najsvježiji primjeri Iraka ili Afganistana zorno ukazuju na to, dokle su Amerikanci spremni ići ... Koliko je civila stradalo u Afganistanu i Iraku, to nije poznato, ali brojka se zacielo mjeri u desetcima tisuća. Tu nije rieč samo o poginulima, nego i o ranjenima, osakaćenima, spaljenim kućama, raznim toksičnim (otrovnim) kontaminacijama (onečišćenjima) za sada nepredvidivih posljedica, tu je još pitanje velikih migracija, koje se prema potrebi mogu nazivati etničko čišćenje. Treba li spomenuti prekornjemu upotrebu artiljerijskog oružja i bomba! Znači sve ono, zbog čega se optužuje generala Gotovinu i bjesomučno politički ucjenjuje Hrvatsku, ne bi li ga uhitila bez obzira na to, je li na njezinu ozemlju ili nije. Dakle sve ono, što se čini u odnosu na generala Antu Gotovinu, primjerice za generala Tommyja Franksa (kojega je skupina Iračana tužila za ratne zločine na sudu u Belgiji) ne vriedi. Ali ne samo da ne vriedi, nego bi još i Hrvatska morala sudjelovati u tomu, da generala Franksa, ako ga pozove Medjunarodni sud za ratne zločine, ne izruči, a istodobno generala Antu Gotovinu mora pronaći i živog izručiti u Haag (iztaknuo M.M.). Možete li osjetiti dubinu toga paradoksa? Zar tu nije rieč o očitoj nepravdi, a u pozadini svake nepravde jest - laž

U istomu broju "Fokusa" objavljena je izjava članice europskoga parlamenta Doris Pack, predsjednice izaslanstva Europskoga parlamenta za jugoiztočnu Europu i koordinatorice parlamentarnog Odbora za naobrazbu, medije, šport, kulturu i mladež. Ona je u Hrvatskoj prihvaćena kao osoba naklonjena Hrvatskoj. U predavanju studentima i profesorima Visokog učilišta Vern u Zagrebu Doris Pack je rekla: "Hrvatska jest Europa, ali još nije članicom Europske unije. Kako bi to postala, mora zadovoljiti odredjene kriterije ... Pakt o stabilnosti u jugoiztočnoj Europi najvažniji je medjunarodni instrument na ovomu području. Najvažniji stoga, što je to prvi instrument zajedničke vanjske politike Europske Unije. On je najvažniji za Uniju. To je naš zajednički pristup ovoj regiji. Nakon svega, što se dogadjalo u Jugoslaviji i nakon Jugoslavije, sretna sam, što smo makar i na kraju toga procesa, počeli stvarati zajedničku politiku putem pakta o stabilnosti

Pakt o stabilnosti perfidno je sredstvo za obnovu Jugoslavije - s Albanijom, ali bez Slovenije. Taj pakt obvezuje Hrvatsku, da Haažkomu sudištu preda sve Hrvate, koje to sudište obtuži. Potvrdila je to i sama Doris Pack rekavši, da se general Ante Gotovina treba predati Haagu čak i silom. Sličnost odnosa prema Hrvatskoj Engleza Wickhama Steeda iz god. 1928. i Njemice Doris Pack iz god. 2003. više je nego očita. Oboje ciene Hrvatsku pod uvjetom, da se utopi u Jugoslaviji.

Hrvati imaju dugo poviestno pamćenje. Svake godine, 30. travnja, sjećaju se hrvatskih mučenika Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana. Lukavstvom su namamijeni u Beč, dobivši obećanje (salvus conductus), da im se ne će ništa dogoditi. Nakon namještena (montirana) sudskoga procesa, poseban sud ih je 11. travnja 1671. osudio na smrt, a 30. travnja iste godine glave im odsjekoše na panju u Bečkomu Novomu Mjestu. U naše vrieme takodjer lukavstvom u Haag je namamijen hrvatski general iz Bosne i Hercegovine TIHOMIR BLAŽKIĆ (BLAŠKIĆ), komu je zajamčeno brzo i pošteno sudjenje. A sudjenje mu je bilo dugogodišnje, osuda nepravedna. Tročlano sudsko vieće Medjunarodnoga suda u Den Haagu izreklo je generalu Blažkiću (Blaškiću) nevjerojatnu kaznu od 45 (četrdesetpet) godina zatvora, iako on osobno nije učinio niti zapovjedio nikakve zločine. Za uzporedbu recimo i to, da je taj isti sud ustanovijenoj srbskoj ratnoj zločinki (zločine, za koje je osudjena, i sama je priznala) Biljani Plavšić izrekao četverostruko manju kaznu, koju k tomu praktično ne će odsjediti u zatvoru. Visoka, parlamentarna dužnostnica Doris Pack možda nikada nije čula za Petra Zrinskog i Frana Krstu Frankopana i njihovu sudbinu. Nu, posve joj je sigurno poznat slučaj generala Blažkića (Blaškića). S toga motrišta njezin poziv generalu Anti Gotovini, komu zloglasna tužiteljica haažkoga sudišta Carla del Ponte nije mogla dokazati niti jedan pa ni najmanji ratni zločin, zvuči u najmanju ruku cinično.

Vraćamo se u godinu 1929., kada je (1. rujna te godine) dr.

Ante Pavelić poslao Savezu Naroda u Ženevi svoju zamolbu, u kojoj je opisao stanje hrvatskoga naroda u državnomu zajedničtvu sa Srbijom. U molbi je rekao, da Hrvati po svojoj stoljetnoj tradiciji poznaju samo borbu zakonitim sredstvima, pa se stoga kao legitimist i legalist i obratio Savezu Naroda, da SN pomogne hrvatskomu narodu, kako bi na temelju prava samoodredjenja mogao u miru urediti svoju državu. U tomu je dr. Pavelić sliedio nauk dr. Ante Starčevića, koji je bio protivnik svih nasilničkih metoda u politiki. Nu, Pavelić je u sebi imao i buntovničke krvi Starčevićeva suradnika, štićenika i prijatelja, Eugena Kvaternika, pa je jasno stavio na znanje svima, da Hrvati, ako im se zakonita sredstva oduzmu, ne će uzmaknuti ni pred drugim sredstvima.

Kada je kralj Aleksandar uveo diktaturu, dr. Ante Pavelić bježi iz Jugoslavije. Čim su u Beogradu čuli, da je dr. Ante Pavelić sklopio sporazum svodjom mac(k)edonske političke emigracije (VMRO) Vančom Mihajlovom, osudjuju ga u odsutnosti na smrt. Dr. Pavelić sa svojim suradnicima (dr. Branimir Jelić, Gustav Perčec, Ivan Perčević, dr. Mladen Lorković i dr. Mile Budak) ustrojava hrvatski oslobodilački pokret USTAŠA. Od god. 1930. taj pokret ima naziv USTAŠA - hrvatska revolucionarna organizacija (UBRO). Od god. 1932. UBRO ima ustav, a od god. 1933. i Načela hrvatskog ustaškoga pokreta. "Ustaški pokret se pozivao na pravašku tradiciju i učenje Ante Starčevića, žestoko obračunavao s jugoslavenstvom kao velikom zabludom hrvatskoga naroda, a jugoslavensku državu od 1918. nazivao vrhuncem 'niekanja hrvatske narodne samosvojnosti'. U poviestno i narodno područje zamišljene nove hrvatske države ušla bi i Bosna i Hercegovina do rieke Drine, koja se i tada označavala 'kao granica dvaju svjetova, zapadnog i iztočnoga.

Ustaški odpor Aleksandrovoj diktaturi donosi prve žrtve.

Rodoljub STIPE JAVOR uhićen je 31. listopada 1929., u zatvoru je zvjerski mučen i od posljedica mučenja umro na robiji u Mitrovici. Prije Javorove uhitbe u uzama zagrebačkoga redarstva za vrieme mučenja u svibnju 1929. umro je hrvatski radnik JOSIP ZRNEK, a u lipnju 1929, takodjer od mučenja u sarajevskim uzama izgubio je život muslimanski Hrvat iz Bosne HUSNIJA ČENGIĆ. Sredinom kolovoza 1929. ubio je srbski žandar iz zasjede u Brodskomu Varošu hrvatskoga seljaka BARTOLA VUKOVIĆA. Drugi pak srbski žandar u početku prosinca 1929. ubio je BLAŽA DJOGIĆA u Širokomu Briegu. Srbski četnik 22. prosinca 1929. u Vitezu kod Travnika ubio je muslimana AVDA IBRAKOVIĆA.

Osudom sudbenoga stola u Zagrebu od 30. lipnja 1931. osudjeni su: MARKO HRANILOVIĆ i MATIJA SOLDIN na kaznu smrti vješanjem, STJEPAN JAVOR na 20 godina robije, ANTUN HERCEG na 20 godina robije, DRAGUTIN KRIŽNJAK na 18 godina robije, STJEPAN HORVATEK na 15 godina robije, PAVAO GLAD na 15 godina robije, MILAN SILADI na 6 godina robije, ANTUN VEZMAROVIĆ na 5 godina robije, LUKA MARKULIN na 3 godine robije, dok su na kaznu od 18 mjeseci robije osudjeni: MARIJA HRANILOVIĆ, STJEPAN MARKULIN, MILE STARČEVIĆ, MIRKO KRUHAK, MIJO BZIK, GABRIEL KRUHAK i JANKO KRUHAK - svi zbog toga, što bijahu hrvatski rodoljubi.

Kralj Aleksandar je 10. rujna 1931. u Niškoj Banji podpisao izborni zakon, koji je bio sastavljen tako, da omogući pobjedu vladine stranke. Vladinoj stranki pripast će većina mandata takodjer i u onim krajevima, gdje žive i glasuju njezini protivnici.

Srbski su četnici, žandari, stražari i detektivi tiekom godine 1931. ubili više hrvatskih rodoljuba. U zagrebačkoj bolnici Milosrdnih sestara 17. veljače 1931. umro je hrvatski seljak DJUKA ILJANIĆ iz Bistre od rana i ozljeda, što ih je zadobio u prigodi mučenja na zagrebačkomu redarstvu. Sutradan, 18. veljače 1931., na večer usred Zagreba - u Dalmatinskoj ulici - ubijen je hrvatski povjestnik i političar dr. MILAN ŠUFFLAY, umirovljeni sveučilištni profesor (ubili ga članovi "Mlade Jugoslavije" u dogovoru sa zagrebačkim redarstvom). Na zagrebačkomu je redarstvu u veljači 1931. ubijen hrvatski mladić JOSIP POROPAT u prigodi strahovita mučenja. U veljači 1931. u uzama zagrebačkoga redarstva zbog dugotrajna zlostavljanja umro je limarski obrtnik iz Djakova BOŠNJAKOVIĆ. Na talijanskoj su granici srbski žandari 14. siečnja 1931. ubili OBRADA PAVLOVIĆA, Hrvata iz Bačke. Hrvatski seljak ANTE PAVELIĆ iz Bosanskoga Broda od posljedica strahovita mučenja u srbskim uzama umro je u Beču u travnju 1931. U zatvoru zagrebačkoga redarstva mučen je u lipnju 1931. trgovac JOSIP NADJ iz Ferdinandovca tako neljudski, da je i umro pri samu mučenju. Žandari su u kolovozu 1931. ubili jednoga hrvatskoga seljaka iz Lenčaka kod Lasinje. Zbog rana, što ih je zadobio prigodom mučenja u zatvoru zagrebačkoga redarstva, umro je 10. kolovoza 1931. ILIJA PETRANOVIĆ iz Nove Gradiške. Sutradan (11. kolovoza 1931.) u Beograqu je obješen hrvatski seljački mladić IVAN ROSIĆ zbog toga, što Je kao ustaša dobio nalog, da ubije hrvatskog odpadnika Andriju Berića, načelnika u Novoj Gradiški. U Omišu je 12. srpnja 1931. održan velik Euharistijski kongres (pribivalo je 12.000 Hrvatica i Hrvata), na kojemu su se pjevale hrvatske pjesme, što je srbske žandare tako razdražilo, da su pucnjevima iz pušaka dvie osobe ubili, a mnoge ranili. Nakon izbora od 8. studenoga 1931. srbski četnici i žandari ubili su u benkovačkomu kotaru pet hrvatskih seljaka, koji nisu htjeli poći na izbore, a mnoge su zlostavljali i zatvorili. Zbog posljedica mučenja u uzama su umrli hrvatski rodoljubi: IVAN JEDLIČKA iz Virovitice i bankovni činovnik ZVONIMIR TOPOLNIK iz Livna.


Popisom stanovništva od 31. siečnja 1921. 67 ustanovljeno je, da 47 posto svih stanovnika Jugoslavije pripada grčkoiztočnoj (pravoslavnoj) vjeri, a 40 posto katoličkoj (rimokatoličkoj i grkokatoličkoj) vjeri. Ostalih 13 postotaka činili su muslimani, evangelici, Židovi i ostali. Godine 1932. objavljena je statistika činovnika, koji su služili kod središnjih državnih ustanova u Beogradu. Jasno je po toj statistiki ili brojitbi bilo, kako su katolici, *dakle ponajprije Hrvati i Slovenci - veoma zapostavljeni u svim uredima, koji su iz Beograda upravljali cielom državom.

Beogradska je vlada nastojala umorstvima maknuti rodoljubne hrvatske znanstvenike i književnike. Pri tomu se služila raznim propalicama, koji su takva umorstva vršili za plaću. Tako je ZWERGER 18. veljače 1931. pod okriljem zagrebačke policije željeznom batinom ubio hrvatskoga povjestnika dr. MILANA ŠUFFLAYA. Jednak je zadatak povjeren dvojici lupeža, koji su trebali ubiti poznatoga hrvatskoga rodoljuba i književnika dr. MILU BUDAKA. Umorstvo Budaka pokušano je 7. lipnja 1932., i to usred biela dana, u Ilici, najprometnijoj ulici grada Zagreba. Dva su mladića Budaka tukli batinama po glavi, ali su pobjegla, kada su prolazeći gradjani Budaku pritekli u pomoć. Ranjeni dr. Mile Budak kolima Družtva za spašavanje prevezen je na Srebrnjak, gdje je odmah operiran u kliniki dr. Gottlieba. Kada je ozdravio, Mile Budak sklonio se u inozemstvo.

Hrvatski mučenici ubijeni u godini 1932.: IVE DUŠEVIĆ iz Ljubča kod Nina, AUINOVIĆ (Ston), JOZO OLUJIĆ iz sela Opanci kod Imotskog, IVAN DOMITROVIĆ, STJEPAN MATKOVIĆ (Bosanski Brod), hrvatski seljak LUKA DEVČIĆ (ubijen u zatvoru), gostioničar MIŠUR iz Benkovca, seljak iz Nina ŠIME GRGIĆ (ubijen u zatvoru), željeznički namještenik PEČNIKAR (umro od mučenja u zatvoru), seljak IVAN EREŠ, IVAN KAJDA i PAVAO LUKAČ (seljaci iz Virovitice), hrvatski seljak TOMISLAV ČORAK, JAKOV PERAIĆ (Polača, Dalmacija), remenarski obrtnik FRKOVIĆ iz Benkovca (umro od mučenja), MIRO PERKOVIĆ (Ljubča kod Nina), MILE KORDUN (Mumići kod Nina), BLAŽ SAVIĆ iz Bunjevaca, NIKOLA ZRILIĆ pok. Mate iz sela Šopota, MARA TROSKAT (selo Banjevci). Iste je godine ubijeno još mnogo drugih Hrvata, a bezbroj ih je mučeno, zatvarano i na sve načine proganjano zbog svoga rodoljublja.

Medju hrvatske mučenike godine 1933. spada pobornik politike dr. Ante Pavelića IVAN GABAJ, seljak iz Hlebina kod Koprivnice. Njega su ustrielili žandari, jer im nije htio odati, gdje su članovi ustaškoga pokreta prelazili granicu. Pokopan je u Hlebinama "uz grob svojega druga i ustaše FRANJE MRAZA, koji je takodjer poginuo,,68. Ostali mučenici u godini 1933.: Hrvatski seljaci po svim selima Like i sjeverne Dalmacije zbog podpore Ličkom ili Velebitskom ustanku, nekoliko stotina hrvatskih seljaka mučenih u okolici Vinice (Hrvatsko Zagorje), JOSIP KROBOT (Gornji Ladanji), preko tisuću osoba zlostavljanih u prigodi dolazka kralja Aleksandra i kraljice Marije u Zagreb (16. prosinca 1933.), skupina seljaka iz Rečice kod Karlovca (18. travnja 1933.), JOSIP SILOBRČIĆ (ljekarnik iz Biograda na moru), gradski činovnik VLADIMIR BOGOVIĆ iz Karlovca, hrvatski seljak CVJETKO NIŽIĆ (Preko pokraj Zadra), hrvatski seljak STOJILOVIĆ (ubio ga Srbin Života Radivojević na dan obćinskih izbora u selu Oreškovici), u Splitu je u srpnju 1933. za vrieme procesije ubijena neka žena, hrvatski borac PETAR GRGIĆ, hrvatski seljak ŠIME DUŠEVIĆ iz Asina kod Nina, hrvatski seljak iz Pakoštana u Dalmaciji BLAŽ VUKUTIN, hrvatski seljak BEKAVAC (Proložac kod Benkovca), ŠANDOR TRAJBER (ubijen u blizini granice kod Donje Lendave), odvjetnik i književnik dr. IVO PILAR, 60 hrvatskih seljaka (iz Djelekovca, Koprivnice, Torčeca, Sigetca, Hlebina, Gole, Sesveta, Grbaševca, Preloga i još nekih sela), koje su žandari zlostavljali zbog podpore hrvatskim emigrantima u južnoj Ugarskoj (najviše mučeni: JOSIP HAVAJIĆ, FRANJO MAKAR, PAVAO TUREK, JOSIP JURAŠIN, ANTUN BABAT, IGNAC ZLATAR, DRETAR, STANČIN i PETKOVIĆ), čestiti seljaci narodni zastupnici HSS-a TOMO VOJKOVIĆ, MIŠKO RAČAN i TOMO MADJERIĆ, preko 200 djaka, koji su u svibnju 1933. izvjesili hrvatsku zastavu na sveučilištnoj zgradi u Zagrebu, hrvatski sveučilištarci zbog hrvatskih manifestacija na zagrebačkomu sveučilištu 27. i 28. rujna 1933., hrvatski seljak IVAN BORAČ (Rožanci), seljak ANTUN IVANOV (Preko kod Zadra), hrvatska seljakinja RUŽICA KNEŽEVIĆ iz Perušića (žandari ju ubili kundacima), PAVAO PERKOVIĆ (Perkovići kod Slavonskoga Broda), seljak RAŠIĆ (ubijen na nekoj skupštini kod Slav. Broda), seljak PETAR GRGIĆ (Murvica, Dalmacija), poštanski činovnik ubijen u Zagrebu 1. prosinca 1933. zbog pjevanja hrvatskih pjesama.

Progoni, mučenja i ubojstva Hrvata stalno su se pojačavala. U Beogradu je 13. ožujka 1934. počela parnica protiv FRANJE ZRINSKOG i drugova zbog stupanja u organizaciju "Ustaša" (FRANJO ZRINSKI i STJEPAN PIŽETA osudjeni su na smrt). U Beogradu su 12. svibnja 1934. obješeni PETAR OREB i JOSIP BEGOVIĆ. Sudbeni stol u Zagrebu 11. rujna 1934. osudio je dr. IVANA PERNARA na 30 mjeseci zatvora te RASPORA, ŠTIMČEVU i dva brata HORVATA na 10 do 24 mjeseca strogoga zatvora zbog širenja letaka, u kojima se nepovoljno prikazuje djelovanje diktatorske vlasti u Beogradu. U Bjelovaru i Gospiću osudjeni su mnogobrojni hrvatski rodoljubi na težke vremenske kazne i od 15 godina na više najteže robije. U Hrvatskoj su izbijale pobune protiv krvava kraljevskoga režima. Na velikomu sokolskomu sletu "Jugoslavenskoga sokola" u Zagrebu u kolovozu 1934. prasnula je bomba. U početku travnja 1934. pobunili su se hrvatski seljaci u Sv. Križu Začretju kod Krapine protiv nasilja tamošnjih žandara. U Hrvatskomu Zagorju došlo je do ljutih progona. Žandari su pozatvarali mnogobrojne seljake, od kojih je preko 50 bilo u zatvorima izmrcvareno.

Čaša strpljenja hrvatskoga naroda se prelila. Protiv zločina jugoslavenskoga diktatorskoga režima nije se moglo boriti zakonskim sredstvima, jer su ta sredstva hrvatskomu narodu bila oduzeta. Stoga se on poslužio drugim sredstvima. Na ljutu ranu trebalo je staviti ljutu travu. U Marseilleu su 9. listopada 1934. odjeknuli atentatorski hitci. Pade glava kralju-diktatoru iz "opančarske dinastije" (Milan Jajčinović) Karadjordjevića.

"Ustaška politička emigracija uzela je zadaću rušenja

Jugoslavije, a prvi cilj na tomu putu bilo je likvidiranje kralja Aleksandra, organizatora Radićeva ubojstva i tvorca diktature. Pokušali su ga ubiti 1933. prilikom posjeta Zagrebu, a kad u tomu nisu uspjeli, povezali su se s makedonskom revolucionarnom organizacijom (VMRO) i pripremali se za atentat u Madjarskoj. Napokon su kraljev put u Franzuzku u listopadu 1934. izkoristili za taj naum. U Marseilleu, gdje se izkrcao s broda, dočekali su ga na ulicama atentatori (slično ubojstvu Franje Ferdinanda u Sarajevu 1914.) i ubili. Izvršitelj je bio Makedonac Veličko Kerin, koji je odmah ubijen, trojica Hrvata sudionika uhvaćena su na granici, a glavni organizator- ustaša Eugen Dido Kvaternik je pobjegao. ,,

Dr. Ante Pavelić i Eugen Dido Kvaternik, na sudjenju u nenazočnosti, osudjeni su na smrt. Trojica sudionika u atentatu uhvaćena na granici - MIJO KRALJ, IVAN RAJIĆ i ZVONIMIR POSPIŠIL - osudjena su na doživotnu robiju. Italija i Madjarska razpustile su ustaške emigrantske postroje ili ograničile emigrantske skupine. "Medjutim, ustaška organizacija je i dalje nastavila s radom s jednim jedinim ciljem: razbijanje Jugoslavije i stvaranje nezavisne hrvatske države.

Rimski vojskovodja, političar i pisac Marko Porcije Katon Stariji (234.-149. pr.Kr.) svaki je svoj govor u senatu završavao riečima, da najopasnijega neprijatelja Kartagu treba razoriti. Tu Katonovu borbenu lozinku preinačio je dr. Ante Pavelić u izričaj:

Ceterum censeo Iugoslaviam esse delendam - Uostalom, mislim, Jugoslaviju treba razoriti. Na razvalinama Jugoslavije obnovljena je nezavisna hrvatska država. Atentat u Marseilleu bio je početak kraja karadjordjevićevske Jugoslavije. Dr. Vladko Maček to nije shvatio. Svojom autonomističkom politikom razkopčavanja i skopčavanja lajbeka pomogao je komunistima Josipa Broza Tita, da sruše Nezavisnu Državu Hrvatsku i ponovno vrate Jugoslaviju, u kojoj će Srbi opet imati sve glavne poluge vlasti. U toj komunističkoj Jugoslaviji obnovit će se temelji, na kojima će se pokušati izgraditi Velika Srbija pod vodstvom opet jednog Aleksandra - ne opančara, nego "abadžije", selskoga krojača, Aleksandra Rankovića.



Iz knjige: "U Odžaku se branila hrvatska država"

[Bobani]

prvi post


Komentar od: Otporaš | Komentirano: 27. svibanj 2013. 0:59


Poštovana prijateljice,
Vidio sam da si ubacila i lijepo naslov stavila ono što sam ti poslao. Najiskrenija hvala!
Kada imadneš priliku i ako smatraš potrebno ubaci ovo i stavi da je izvor iz komentara Slobodne Dalmacije.
Ovo je na portalu slobodni net provokativno, ali DUH je taj koji uvijek provokativno izaziva. Da oni mene ne baniraju, ja bih njemu uvijek na uljudan hrvatski način odgovorio. Ali Alex i Alen-span su definitivno protiv mene i mojeg iznošenja istine o Jasenovcu, NDH, Poglavniku i Ustašama. Mene mojih 213 Sovićana i Goričana koji su svoje drage živote dali u obrani naše Hrvatske 1941-1945. obvezuju da ih se sjetim i da ih nikada nezaboravim. Zato ja to i činim. Neka oni počivaju u MIR BOŽIJEM a ja ću vršiti moju ljudsku i hrvatsku dužnost prema mojim župljanima, koje uopće nisam poznavao, ali se klanjam njihovu pepelu i cijenim njihovu žrtvu.

Iskreni pozdrav iz Texasa. Bog! Mile Boban, Otporaš.


(10) DESET RAZLOGA ZAŠTO USTAŠKI POKRET NIJE BIO FAŠISTIČKI!

1.) Kladio bih se da osnivači Ustaškog Pokreta iz 1929 godine u
Zagrebu nisu ni znali za
postojanje filozofskih doktrina fašizma i nacizma.

2.) Kladio bih se da 99% Ustaša nije ni znalo za politički smisao
fašizma i nacizma.

3.) Kladio bih se i to znam za sigurno da su Ustaše polagale prisegu
za osloboditi Hrvatsku
od tiđinske srpske kraljevske vlasti, a ne za širenje fašizma i nacizma.

4.) Kladio bih se da su Hitler, Mussolini, Maček i svi međunarodni
krugovi bili za očuvanje
Jugoslavije. Tko u to ne vjeruje neka izvoli potražiti
povijestne činjenice i tu će sve
pronaći i sam se uvjeriti.

5.) Kladio bih se da je bila velika masa Hrvata u redovima NOB, NOV
koji su iskreno mislili
da se bore za svoju zemlju Hrvatsku, a protiv svake tuđinske vlasti.

6.) Kladio bih se da je KPJ političkom manipulacijom prevarila mnoge
Hrvate, posebice
Hrvate Dalmacije i Istre, da se bore protiv okupatora, a u
stvari oni su se borili protiv
svoje vlastite braće Hrvata i svoje vlastite već tada postojeće
Hrvatske Države.

7.) Kladio bih se da Poglavnik, Ustaški Pokret i Ustaše nisu bili
protiv nikoga, osim što su
bili borci za Hrvatsku Državu! Država, to je narod! Narod se
mora čuvati i braniti. To su
vojnici HOS kao vojnici, po vojničkoj dužnosti morali činiti.

8.) Kladio bih se da bi svaki državni Poglavar bilo koje države u
svijetu, u ratnom stanju
i mao i ratne zakone. To su imali svi: Hitler, Staljin,
Churchill, Truman i svi ostali.

9.) Kladio bih se da je Staljin naredio Titi da komunističku borbu
nazove "antifašističkom"
borbom, a sve one koji mu se suprostave da ih se nazove
"fašistima" i kao takovi su
automatski neprijatelji komunističke revolucije, nacisti,
fašisti i državni neprijatelji broj
jedan.

10.) Svi oni koji zagovaraju bivši ustaško partizanski rat, SU
IZDAJNICI HRVATSKE
STVARI, rekao je u svojem povijestnom govoru za Deseti Travnja
1968 godine general
DRINJANIN svim Hrvatima u svijetu

[Bobani]

Podsjetnik...izvor: stina hrvatskij pradidova.

Nezavisna Hrvatska Država, Glavno glasilo Hrvatskog Domobrana, Siječanj, 1935.

NEKA SVATKO ZNADE!
Borba hrvatskog naroda, što ju vodi proti beogradskim nametnicima ima potpuno određene ciljeve. Do danas je već svakome postalo jasno, da hrvatski narod ne će ovoga stanja u kome se sada nalazi, te da upire sve svoje snage, da ga promijeni. Ne samo hrvatski narod, nego i svi drugi narodi, cijela svjetska javnost, znade danas posve dobro, da će ta borba biti povedena do kraja, a dokaz tome su već do sada pružili hrvatski borci- osvjedočavaju svakako da će ta borba donijeti pobjedu i rezultate, koje hrvatski narod želi.

Tkogod se je malo interesirao za hrvatsku narodnu stvar, te ju pregleda ma i površno, mogao se osvjedočiti, da cilj hrvatske narodne borbe nije tek rušenje i promjena momentalnog beogradskog režima, nije borba tek za rušenje i mijenjanje sadanjeg unutarnjeg državnog centralističkog uređenja tako-zvane ¨Jugoslavije, nije borba tek za neku autonomiju, federaciju ili konfederaciju nego je to borba za podpuno prekinuće i razrješenje bilo kakovog državopravnog veza sa Beogradom, i Srbijom, a za uzpostavu potpuno samostane i nezavisne Hrvatske.
SAMOSTALNA I NEZAVISNA HRVATSKA DRŽAVA IMA SE USPOSTAVITI NA CIJELOM HRVATSKOM POVJESTNOM I NARODNOM PODRUČJU, TO JEST U SVIM POKRAJINAMA HRVATSKE, KOJE SU U PROŠLOST OBITAVALI I SADA OBITAVAJU HRVATI, ONA IMA BITI TAKO SAMOSTALNA I NEZAVISNA, DA BUDE IMALA SVE ATRIBUTE DRŽAVNOSTI, KAO I SVAKA DRUGA SLOBODNA DRŽAVA.

Boreći se za slobodu, hrvatski narod ne će da uspostavljena Hrvatska država, nakon što razriješi veze sa Srbijom, dođe opet u bilo kakovu državopravnu vezu bilo s kojom drugom državom.
Slobodna i nezavisna država Hrvatska živjet će u prijateljstvu i u dobrim gospodarskim odnošajima sa susjednim državama, naročito onima, na koje je upućena prirodnim putem i posebnim prijateljstvom, nu ona ne će niti ne smije doći u bilo kakovu političu ovisnost, o kojoj drugoj državi ili o kom drugom narodu.

NITI SE SMIJE POVRATITI ONO ŠTO JE NEKADA BILO; NITI SE SMIJU PRAVITI KAKOVI NOVI ODNOŠAJI PA BILO S KIME, ŠTO BI ZNAČILO OPET NEKU ZAJEDNICU I VEZ S DRUGIMA, PA MAKAR I TAJ VEZ BIO I NAJMANJI I NAJNEZNATNIJI.
Ovo što je ovdje rečeno, nije tek želja ili misao pojedinca, nego je to sigurno misao, želja i čvrsta odluka cijelokupnog hrvatskog naroda.

To je tako i prirodno, jer je hrvatski narod u svojoj davnoj i nedavnoj prošlosti a i u sadašnjici gorko izkusio svu težinu i nesreću svojih veza bilo s kime, to je izkustvo skupo platio svojom krvlju, svojim mukama i svojim bolovima, pa je i odatle naučio, da je uvjet njegove sreće i blagostanja njegova podpuna državna nezavisnost, te se danas i bori samo za nju i nikakovu drugu kombinaciju.

Ovo je prirodno i jasno, te o tome nebi trebalo potrošiti niti jedne riječi, kada se od vremena do vremena nebi pojavljivale neke aluzije na to, kao da hrvatski narod želi, da Hrvatska, kada se oslobodi, bude opet sačinjavala neku zajednicu sa kojom drugom državom, ili kako se je to bilo pisalo s Austrijom.
NE, TOGA HRVATSKI NAROD NE ĆE I NE ŽELI, NI S AUSTRIJOM NITI IKOJOM DRUGOM DRŽAVOM, BAŠ TAKO KAO NI SA SRBIJOM. TOGA HRVATSKI NAROD NE ĆE I NE ŽELI, NITI ĆEMO TOGA IKADA DOZVOLITI, PA I POD CIJENU SVOJIH ŽIVOTA.

Ne ćemo dopustiti, da se ikada više povrati godina 1918., kada su zvani i nezvani, ili bolje rekuć baš nezvani izručivali hrvatske zemlje tuđinu u ruke pod vidom tobožnjeg nekakvog bratstva, i zajednice.
Pravi prijatelji naše slobode i uzpostave naše nezavisne hrvatske države to od nas ni ne traže. Proti neprijateljima, koji bi nam takova šta nametnuti htjeli, znati ćemo se boriti baš tako kao i proti beogradskim uzurpatorima, a može biti o tom na čistu i siguran da ćemo svakom onom, tko bi o tom odlučnom času pokušao obnoviti godinu 1918. stati najodlučnije na put, sa svim sredstvima to zapriečiti i u samom zametku bezobzirno ugušiti.

BORBU, KOJU SMO POVELI, NE VODIMO ZA NIKAKOVE POLITIČKE KOMBINACIJE, NEGO ZA UZPOSTAVU SAMOSTALNE I NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE TO TREBA SVATKO ZNATI!

Dr. Ante Pavelić

[Inkvizitor]

Jel tebe zanima inače u hrvatskoj politici išta osim ustaškog pokreta.

[NorthStand]

http://www.youtube.com/watch?v=gvoh-bTCOZg

[Bobani]

Naravno da me zanima općenita hrvatska povijest. Pošto je Ustaški Pokret još uvijek jedan veliki dio ne obrađene hrvatske povijesti u smislu objektivnosti, mišljenja sam da treba pisati i obrađivati i onaj dio "ustaškog pokreta" o kojem ljudi imaju različita mišljenja.

Inkvizitor, prijatelju dragi, uzmimo na primjer slučaj Janka Puste. Za ime Janka Pusta se zna, rekao bih, isto koliko se zna i za Ustaški Pokret. Ali istini za volju još se nije nitko potrudio i napisati neke uspomene, studiju dogodovština i rada sa Janka Puste. Sve što se zna o Janka Pusti zna se površno. Čitajući ove opise generala Drinjanina "Povodom smrti dra. V. Mačeka", hoćeš nećeš, zahvaljujući upravu Maksu Luburiću (bez ikakvoga uveličavanja njega kao osobe, striktno povijesno) ovi opisi bi se mogli smatrati kao jedan dio hrvatske povijesti Janka Puste...To je samo moje mišljenje.

[Bobani]

DALI JE DESETI TRAVNJA HRVATSKI ILI POGLAVNIKOV?


ŠTO BI TREBAO ZNAČITI DESETI TRAVNJA ZA HRVATE!?

Donosim u 25 točaka kao odraz 25 polja hrvatskog nacionalnog grba 25
ZASADA DESETOG TRAVNJA:

1.) DESETI TRAVNJA je nacionalni program svih Hrvata!

2.) DESETI TRAVNJA JE ETATIZAM!

3.) DESETI TRAVNJA je dijalog za sve građane Hrvatske!

4.) DESETI TRAVNJA nije stranka, pokret, organizacija ili osoba!

5.) DESETI TRAVNJA je hrvatski put i hrvatski cilj!

6.) DESETI TRAVNJA je kontroverzan samo neprijatelju Hrvatske!

7.) DESETI TRAVNJA je evolutivan i razvija se s nižih oblika
hrvatstva u više oblike hrvatstva!

8.) DESETI TRAVNJA ne poznaje norme, sisteme niti nosi sat. On samo
stvara novo!

9.) DESETI TRAVNJA je škola hrvatskog državotvorstva!

10.) DESETI TRAVNJA je nazočan gdje god se govori i priča o Hrvatskoj!

11.) DESETI TRAVNJA je mobilizacija svih građana Hrvatske u obrani
naše Države Hrvatske!

12.) DESETI TRAVNJA nije Ustaški nego hrvatski!

13.) DESETI TRAVNJA nije sam jedan nadnevak, nego je jedna hrvatska ideja!

14.) DESETI TRAVNJA je jedan sveopće hrvatski okvir hrvatstva!

15.) DESETI TRAVNJA je svijetlo i putokaz nacionalizma!

16.) DESETI TRAVNJA je kruna svih prošlih hrvatskih težnja za
Hrvatskom Državom!

17.) DESETI TRAVNJA je socijalan i baziran na temeljima pravde i jednakosti!

18.) DESETI TRAVNJA je demokratski izraz želja hrvatskog naroda za
svojom državom!

19.) DESETI TRAVNJA je integracija svih građana Hrvatske!

20.) DESETI TRAVNJA je simbol Hrvatske Države!

21.) DESETI TRAVNJA je poziv na nacionalnu svijest i hrvatsko DOSTOJANSTVO!

22.) DESETI TRAVNJA je INDEX svih hrvatskih potreba i želja!

23.) DESETI TRAVNJA je sjećanje na sve Hrvatice i Hrvate koji su pali
u obrani Hrvatske!

24.) DESETI TRAVNJA je pogled iz prošlosti u budućnost...!

25.) DESETI TRAVNJA JE DAN HRVATSKE DRŽAVNOSTI!!!


Ovim putem želim svima čestitati dan hrvatske slave i ponosa DESETI
TRAVNJA! Otporaš.

[Bobani]

SPORAZUM PACELIĆ-STOJADINOVIĆ

Prenosin sa portala INDEX.HR. bez ikakovih izmjena i promjena. Ovo je naravno pogled kroz srpski ugao. Naš hrvatski je malo drugačiji. Može se naći kroz PISMA MAKSA LUBURIĆA pravi izvor tih razgovora između Poglavnika dra. Ante Pavelića i dra. Milana Stojadinovića. Urednik časopisa IZBOR Stjepan Šubašić je bio na tim razgovorima - ja te razgovore ne mogu nazvati pregovorima, jer se ništa nije ni dogovorili niti potpisalo; ali jest uzburkalo mnoge prijatelje i neprijatelje.Ovo donosim da čitatelji pročitaju i donesu svoje osobne zaključke o ovim razgovorima. Otporaš.


Broj postova: 2057

29.3.2008. 18:56 | Naslov: RE: Pregovori i Sporazum: Pavelic-Stojadinovic, u B... Prikaži/Sakrij | Citiraj
Interesantno je takodje sta na primer o podacima iz knjige hrvatskog istoricara Krizmana, dakle o pregovorima i predvidjenom sporozumu izmedju Pavelica i Stojadinovica pise npr poznati srpski istoricar Predrag Markovic u knjizi "Istorija srpsko-hrvatskih odnosa u XX veku".

Evo samo jedan odlomak:


"
Kada je rimski "Il Tempo" 11. avgusta 1954. godine objavio vest o političkom sporazumu između bivšeg predsednika jugoslovenske vlade dr Milana Stojadinovića i poglavnika ustaške NDH dr Ante Pavelića, bila je to najveća posleratna senzacija za hrvatsku i srpsku emigraciju širom sveta. Ovo je pokušaj da se osvetli deo zaboravljene istorije o kojoj se nije pričalo godinama.

U novinarskom članku, između ostalog, piše: "Iz Buenos Ajresa stigla je vest o izmirenju Stojadinovića i Pavelića, dvojice ljutih neprijatelja pre i posle Drugog svetskog rata. Stojadinović i Pavelić, u prisustvu najbližih saradnika, obavezali su se da priznaju buduće samoopredeljenje hrvatskog i srpskog naroda kada bude srušena Titova Jugoslavija, te će zajednički raditi na stvaranju nezavisne države Srbije i nezavisne države Hrvatske..."

Mesec dana kasnije nevericu među šokiranom emogracijom raspršio je tekst u argentinskom provladinom "El Hogaru" u kojem piše: "Prava balkanska bomba eksplodirala je u srcu argentinske prestonice. Neupućeni u balkanske prilike ne mogu na pravi način oceniti značaj ovog događaja bez saznanja o stepenu netrpeljivosti među narodima na balkanskim, prostorima, a prvo mesto u tom rasponu mržnje zauzimaju Srbi i Hrvati..."

Za razbijanje Jugoslavije

Pojašnjavajući razvoj hrvatsko-srpskih odnosa od naseljavanja na ovim područjima pa sve do 1941. godine, i uz objavljivanje čak pet fotografija dvojice glavnih aktera sporazuma, "El Hogar" dalje piše: "Ma koliko to izgledalo neverovatno, između ova dva do krvi zavađena naroda na pomolu je mir i saradnja. Dr Stojadinović, koji u Argentini živi od 1948. izjasnio se za miran i prijateljski razlaz između Hrvatske i Srbije te za uspostavljanje nezavisnih država Srbije i Hrvatske. Tako bi se učinio kraj međusobnoj borbi koja je stajala života hiljade i hiljade ljudi, žena i dece na obema stranama za vreme Drugog svetskog rata..."

List dalje konstatuje da se "ni u kom slučaju ne radi o mlaćenju prazne slame među emigracijom, što potvrđuje i evidentno pojačano delovanje Titovih službi u Argentini".

Zbližavanju poglavnika u egzilu i bivšeg predsednika jugoslovenske vlade i prvom "otopljenju" odnosa dve do krajnosti suprotstavljene strane doprineo je hrvatski emigrant i publicista Josip Subašić koji je oktobar 1953. pokreno časopis "Izbor". U jednom od prvih brojeva objavio je intervju sa Pavelićem. Odgovarajući na pitanje o "mogućem sporazumu sa Srbijom na temelju hrvatskih povijesnih granica", Pavelić je izjavio: "Hrvatski narod nikada neće, niti može, odustati od svojih povijesnih državnih granica. Priznanje tih granica od Srbije uslov je za buduće dobre susedske odnose između Hrvatske i Srbije."

Već u sledećem broju "Izbor" objavljuje razgovor i sa Stojadinovićem. U uvodnom delu teksta list predstavlja Stojadinovića kao "velikog i simpatičnog Srbina", pri čemu se u Stojadinovićevoj kući u Buenos Ajresu "ispija naša hrvatska i srpska šljivovica". Tom prilikom dr Milan Stojadinović je rekao:

"Ono što ja tražim za srpski narod ne mogu a da ne priznam i hrvatskom narodu. To stanovište zastupao je i moj veliki učitelj Nikola Pašić još za vreme Prvog svetskog rata, kada se prvi put povela reč o stvaranju zajedničke države Srbije i Hrvatske. Uostalom, ideja o stvaranju Jugoslavije nije ponikla kod nas u Srbiji već je došla kao import iz vaših hrvatskih krajeva. Bila je greška što onda nije Hrvatima dato ono što im, po mom mišljenju, sada treba dati."

Stojadinović zaključuje da je eventualni sporazum jedini način "da se konačno stane na kraj međusobnom uništavanju, jer Srbi i Hrvati su stotinama godina živeli u posebnim dražvama i uvek u najboljem prijateljstvu te sam siguran da ćemo opet biti upućeni jedni na druge i pomagati se u obrani zajedničkih interesa".

Analitičari prilika među srpskom i hrvatskom emigracijom odmah su procenili da je samo pitanje vremena kada će dvojica "bivših" da se nađu za pregovaračkim stolom. U pojedinim emigrantskim listovima već su se pojavljivali naslovi, u stilu: "Sviće na Drini" ili "Mir na granicama Srbije i Hrvatske".

Krajem 1954. godine Pavelić, koji kao da se probudio iz političkog sna, ponovo daje intervju "Izboru". Na sva usta hvali "političku mudrost dr Stojadinovića" i najavljuje skoro potpisivanje "povijesnog sporazuma" uz konstataciju kako je "i kod naroda u Srbiji te kod njegovih poštenih sinova u tuđini sazrelo mišljenje da je Jugoslavija, posebno ona prva, bila nesreća za oba naroda".

I dok su se Pavelić i Stojadinović međusobno častili komlimentima, ispijali "hrvatsku i srpsku šljivovicu", porodično se posećivali i jedan drugog nazivali "najvećim sinom" hrvatskog odnosno srpskog naroda, njihovu emigrantsku sabraću sve je više kopkalo pitanje: šta, zapravo, stoji iza ovog političkog domunđavanja i "izliva nežnosti" među dojučerašnjim smrtnim neprijateljima, a naročito - kako su "rešili" pitanje budućeg razgraničenja među dvema državama. Posebno se osećala uznemirenost među hrvatskom emigracijom kojoj je bila poznata cena "političke mudrosti" poglavnika.

Mada se to vešto prikrivalo, detalji sporazuma Pavelić - Stojadinović procureli su u javnost posle jedne emigrantske sedeljke kod izvesne gospođe Maštrović u Buenos Ajresu. Ovoj "žurki" je prisustvovao i hrvatski sveštenik publicista Đuro Baloković koji je o tome sačinio belešku:

"Jedne večeri okupili smo se u salonu gospođe Maštrović, kada se pojavio i dr Stojadinović. Došao je raspoložen, a domaćici je doneo veliki buket cveća. Kada smo se upoznali, odmah me je upitao: "No, oče, šta se priča među Hrvatima? Šta radi moj prijatelj Pavelić?"

U opuštenoj i šljivovicom podgrejanoj atmosferi Stojadinović je prvi puta, nagovestio osnovne odrednice sporazuma sa Pavelićem, dodavši da prva tačka glasi: "Vođstvo Srpske radikalne stranke, koja je najjača srpska stranka, priznaje pravo Hrvatima na sopstvenu državu." Kada se povela reč o najvažnijem pitanju - budućim granicama, Stojadinović je objasnio da će "definitivne granice odrediti srpska Narodna skupština odnosno hrvatski Sabor".

- Gospodine predsedniče - primetio je Baloković - kao što vam je poznato, ne postoji ni Hrvatski sabor ni Srpska Narodna Skupština. Titove republičke parlamente ne priznajemo ni mi, a ni vi. Ako bi došlo do raspada Titovog režima, moralo bi se odmah urediti privremeno razgraničenje kako bi se izbegli tragični nesporazumi iz 1941. godine?

Stojadinović je odgovorio: "Pavelić i ja smo mislili o tome. U Hrvatskoj bi se ta granica "pokrivala" sa granicama sadašnje Republike Hrvatske. Bosnu ćemo podeliti po pola, i to tako da granica ide rekama Bosnom i Neretvom. Zatim: nama Sarajevo a vama Banjaluka. Doduše, zapadna Bosna je u većini Srpska, ali mi ćemo učiniti taj ustupak u interesu mira. Zato ćemo od Hrvata tražiti protivuslugu - da nam vrate Duborvnik"!.

Baloković je zaprepašteno zaustio: "Ali, gospodine predsedniče, pa vi znate da je Dubrovnik hrvatski."

Stojadinović je mirno nastavio: "Naši kažu da je srpski. Bilo kako bilo nama Srbima treba jedan širok izlaz na more i jedan grad zapadnoevropske kulture. Inače će Srbija zauvek ostati mala kontinentalna provincijska zemlja. Srbi koji bi ostali u Hrvatskoj neka se zovu pravoslavnim Hrvatima, ili neka ostanu, ako hoće, Srbi. U jednoj pravoj demokratiji to, uostalom, i nije nekakav problem. Formiraćemo komisiju koja će na jedan ljudski i miran način sprovesti razmenu stanovništva i dobara. Seljaci iz Hrvatske koji hoće u Srbiju dobiće kuće i imanje otprilike u istoj vrednosti, i obratno. Za radnike i činovnike seoba nije nikakav problem", zaključio je Stojadinović.

I emigracija po strani

Lamentirajući o sporazumu sa "svojim prijateljem Pavelićem" Stojadinović je ocenio da će posle "skorog pada Titovog režima", svetske sile odrediti konacne granice. Računao je, zapravo, na intervenciju zapadne alijanse i Ujedinjenih nacija.

Ove Stojadinovićeve ocene izazvale su živo interesovanje, posebno među hrvatskom emigracijom. Pripadnici desnog bloka HSS-a i veci deo ustaske emigracije nisu hteli ni da čuju o nekakvom sporazumu sa Srbima i žestoko su se okomili na Pavelića, nazivajući ga izdajnikom: "Ranije je takodje prodavao Dalmaciju, a sada ponovo uz nju trguje i Bosnom", grmela je brojna emigracija. Istovremeno, u Pavelićevom "Hrvatskom domobranu" taj sporazum su veličali kao "plod političke mudrosti poglavnika".Ipak jedan deo hrvatske emigracije, pa cak i neki bivsi Pavelicevi saradnici iz Vlade NDH su pristali da prisustvuju zavrsnim pregovorima izmedju Pavelica i Stojadinovica. Tu je posebno in concreto intrigantno da su predstavnic desnog krila HSS, ex "macekovci" nacelno bili protiv politickih kombinacija sa srpskom stranom, iako su cak i tokom WWII neki predstavnici Macekove stranke sedeli u izbeglickoj kraljevskoj Vladi u Londonu.
Posebno je bila zanimljiva reakcija heterogene i sarolike srpske emigracije. Cetnicki deo emigracije je pohvalio nacelnu ideju o rusenju Titovog "krvopijskog i anti srpskog" rezima i boljsevicke Jugoslavije"(kako su govorili na Svesrpskom Nacionalnom Saboru u Cikagu, 1954) ali je zestoko zamerio Srojadinoovicu sto uopste pregovara sa Pavelicem "krvnikom srpskog naroda". Isto tako predstavnici cetnicke emigracije su zestoko zamerili predvidjenom sporazumu to sto veci deo teritorija nije pripao "Srpskoj homogenoj drzavi".

[Bobani]

SPORAZUM: PAVELIĆ-STOJADINOVIĆ U BUENOS AIRESU 1954.

Prenosin sa portala INDEX.HR. bez ikakovih izmjena i promjena. Ovo je naravno pogled kroz srpski ugao. Naš hrvatski je malo drugačiji. Može se naći kroz PISMA MAKSA LUBURIĆA pravi izvor tih razgovora između Poglavnika dra. Ante Pavelića i dra. Milana Stojadinovića. Urednik časopisa IZBOR Stjepan Šubašić je bio na tim razgovorima - ja te razgovore ne mogu nazvati pregovorima, jer se ništa nije ni dogovorili niti potpisalo; ali jest uzburkalo mnoge prijatelje i neprijatelje.Ovo donosim da čitatelji pročitaju i donesu svoje osobne zaključke o ovim razgovorima. Otporaš.


Broj postova: 2057

29.3.2008. 18:56 | Naslov: RE: Pregovori i Sporazum: Pavelic-Stojadinovic, u B... Prikaži/Sakrij | Citiraj
Interesantno je takodje sta na primer o podacima iz knjige hrvatskog istoricara Krizmana, dakle o pregovorima i predvidjenom sporozumu izmedju Pavelica i Stojadinovica pise npr poznati srpski istoricar Predrag Markovic u knjizi "Istorija srpsko-hrvatskih odnosa u XX veku".

Evo samo jedan odlomak:


"
Kada je rimski "Il Tempo" 11. avgusta 1954. godine objavio vest o političkom sporazumu između bivšeg predsednika jugoslovenske vlade dr Milana Stojadinovića i poglavnika ustaške NDH dr Ante Pavelića, bila je to najveća posleratna senzacija za hrvatsku i srpsku emigraciju širom sveta. Ovo je pokušaj da se osvetli deo zaboravljene istorije o kojoj se nije pričalo godinama.

U novinarskom članku, između ostalog, piše: "Iz Buenos Ajresa stigla je vest o izmirenju Stojadinovića i Pavelića, dvojice ljutih neprijatelja pre i posle Drugog svetskog rata. Stojadinović i Pavelić, u prisustvu najbližih saradnika, obavezali su se da priznaju buduće samoopredeljenje hrvatskog i srpskog naroda kada bude srušena Titova Jugoslavija, te će zajednički raditi na stvaranju nezavisne države Srbije i nezavisne države Hrvatske..."

Mesec dana kasnije nevericu među šokiranom emogracijom raspršio je tekst u argentinskom provladinom "El Hogaru" u kojem piše: "Prava balkanska bomba eksplodirala je u srcu argentinske prestonice. Neupućeni u balkanske prilike ne mogu na pravi način oceniti značaj ovog događaja bez saznanja o stepenu netrpeljivosti među narodima na balkanskim, prostorima, a prvo mesto u tom rasponu mržnje zauzimaju Srbi i Hrvati..."

Za razbijanje Jugoslavije

Pojašnjavajući razvoj hrvatsko-srpskih odnosa od naseljavanja na ovim područjima pa sve do 1941. godine, i uz objavljivanje čak pet fotografija dvojice glavnih aktera sporazuma, "El Hogar" dalje piše: "Ma koliko to izgledalo neverovatno, između ova dva do krvi zavađena naroda na pomolu je mir i saradnja. Dr Stojadinović, koji u Argentini živi od 1948. izjasnio se za miran i prijateljski razlaz između Hrvatske i Srbije te za uspostavljanje nezavisnih država Srbije i Hrvatske. Tako bi se učinio kraj međusobnoj borbi koja je stajala života hiljade i hiljade ljudi, žena i dece na obema stranama za vreme Drugog svetskog rata..."

List dalje konstatuje da se "ni u kom slučaju ne radi o mlaćenju prazne slame među emigracijom, što potvrđuje i evidentno pojačano delovanje Titovih službi u Argentini".

Zbližavanju poglavnika u egzilu i bivšeg predsednika jugoslovenske vlade i prvom "otopljenju" odnosa dve do krajnosti suprotstavljene strane doprineo je hrvatski emigrant i publicista Josip Subašić koji je oktobar 1953. pokreno časopis "Izbor". U jednom od prvih brojeva objavio je intervju sa Pavelićem. Odgovarajući na pitanje o "mogućem sporazumu sa Srbijom na temelju hrvatskih povijesnih granica", Pavelić je izjavio: "Hrvatski narod nikada neće, niti može, odustati od svojih povijesnih državnih granica. Priznanje tih granica od Srbije uslov je za buduće dobre susedske odnose između Hrvatske i Srbije."

Već u sledećem broju "Izbor" objavljuje razgovor i sa Stojadinovićem. U uvodnom delu teksta list predstavlja Stojadinovića kao "velikog i simpatičnog Srbina", pri čemu se u Stojadinovićevoj kući u Buenos Ajresu "ispija naša hrvatska i srpska šljivovica". Tom prilikom dr Milan Stojadinović je rekao:

"Ono što ja tražim za srpski narod ne mogu a da ne priznam i hrvatskom narodu. To stanovište zastupao je i moj veliki učitelj Nikola Pašić još za vreme Prvog svetskog rata, kada se prvi put povela reč o stvaranju zajedničke države Srbije i Hrvatske. Uostalom, ideja o stvaranju Jugoslavije nije ponikla kod nas u Srbiji već je došla kao import iz vaših hrvatskih krajeva. Bila je greška što onda nije Hrvatima dato ono što im, po mom mišljenju, sada treba dati."

Stojadinović zaključuje da je eventualni sporazum jedini način "da se konačno stane na kraj međusobnom uništavanju, jer Srbi i Hrvati su stotinama godina živeli u posebnim dražvama i uvek u najboljem prijateljstvu te sam siguran da ćemo opet biti upućeni jedni na druge i pomagati se u obrani zajedničkih interesa".

Analitičari prilika među srpskom i hrvatskom emigracijom odmah su procenili da je samo pitanje vremena kada će dvojica "bivših" da se nađu za pregovaračkim stolom. U pojedinim emigrantskim listovima već su se pojavljivali naslovi, u stilu: "Sviće na Drini" ili "Mir na granicama Srbije i Hrvatske".

Krajem 1954. godine Pavelić, koji kao da se probudio iz političkog sna, ponovo daje intervju "Izboru". Na sva usta hvali "političku mudrost dr Stojadinovića" i najavljuje skoro potpisivanje "povijesnog sporazuma" uz konstataciju kako je "i kod naroda u Srbiji te kod njegovih poštenih sinova u tuđini sazrelo mišljenje da je Jugoslavija, posebno ona prva, bila nesreća za oba naroda".

I dok su se Pavelić i Stojadinović međusobno častili komlimentima, ispijali "hrvatsku i srpsku šljivovicu", porodično se posećivali i jedan drugog nazivali "najvećim sinom" hrvatskog odnosno srpskog naroda, njihovu emigrantsku sabraću sve je više kopkalo pitanje: šta, zapravo, stoji iza ovog političkog domunđavanja i "izliva nežnosti" među dojučerašnjim smrtnim neprijateljima, a naročito - kako su "rešili" pitanje budućeg razgraničenja među dvema državama. Posebno se osećala uznemirenost među hrvatskom emigracijom kojoj je bila poznata cena "političke mudrosti" poglavnika.

Mada se to vešto prikrivalo, detalji sporazuma Pavelić - Stojadinović procureli su u javnost posle jedne emigrantske sedeljke kod izvesne gospođe Maštrović u Buenos Ajresu. Ovoj "žurki" je prisustvovao i hrvatski sveštenik publicista Đuro Baloković koji je o tome sačinio belešku:

"Jedne večeri okupili smo se u salonu gospođe Maštrović, kada se pojavio i dr Stojadinović. Došao je raspoložen, a domaćici je doneo veliki buket cveća. Kada smo se upoznali, odmah me je upitao: "No, oče, šta se priča među Hrvatima? Šta radi moj prijatelj Pavelić?"

U opuštenoj i šljivovicom podgrejanoj atmosferi Stojadinović je prvi puta, nagovestio osnovne odrednice sporazuma sa Pavelićem, dodavši da prva tačka glasi: "Vođstvo Srpske radikalne stranke, koja je najjača srpska stranka, priznaje pravo Hrvatima na sopstvenu državu." Kada se povela reč o najvažnijem pitanju - budućim granicama, Stojadinović je objasnio da će "definitivne granice odrediti srpska Narodna skupština odnosno hrvatski Sabor".

- Gospodine predsedniče - primetio je Baloković - kao što vam je poznato, ne postoji ni Hrvatski sabor ni Srpska Narodna Skupština. Titove republičke parlamente ne priznajemo ni mi, a ni vi. Ako bi došlo do raspada Titovog režima, moralo bi se odmah urediti privremeno razgraničenje kako bi se izbegli tragični nesporazumi iz 1941. godine?

Stojadinović je odgovorio: "Pavelić i ja smo mislili o tome. U Hrvatskoj bi se ta granica "pokrivala" sa granicama sadašnje Republike Hrvatske. Bosnu ćemo podeliti po pola, i to tako da granica ide rekama Bosnom i Neretvom. Zatim: nama Sarajevo a vama Banjaluka. Doduše, zapadna Bosna je u većini Srpska, ali mi ćemo učiniti taj ustupak u interesu mira. Zato ćemo od Hrvata tražiti protivuslugu - da nam vrate Duborvnik"!.

Baloković je zaprepašteno zaustio: "Ali, gospodine predsedniče, pa vi znate da je Dubrovnik hrvatski."

Stojadinović je mirno nastavio: "Naši kažu da je srpski. Bilo kako bilo nama Srbima treba jedan širok izlaz na more i jedan grad zapadnoevropske kulture. Inače će Srbija zauvek ostati mala kontinentalna provincijska zemlja. Srbi koji bi ostali u Hrvatskoj neka se zovu pravoslavnim Hrvatima, ili neka ostanu, ako hoće, Srbi. U jednoj pravoj demokratiji to, uostalom, i nije nekakav problem. Formiraćemo komisiju koja će na jedan ljudski i miran način sprovesti razmenu stanovništva i dobara. Seljaci iz Hrvatske koji hoće u Srbiju dobiće kuće i imanje otprilike u istoj vrednosti, i obratno. Za radnike i činovnike seoba nije nikakav problem", zaključio je Stojadinović.

I emigracija po strani

Lamentirajući o sporazumu sa "svojim prijateljem Pavelićem" Stojadinović je ocenio da će posle "skorog pada Titovog režima", svetske sile odrediti konacne granice. Računao je, zapravo, na intervenciju zapadne alijanse i Ujedinjenih nacija.

Ove Stojadinovićeve ocene izazvale su živo interesovanje, posebno među hrvatskom emigracijom. Pripadnici desnog bloka HSS-a i veci deo ustaske emigracije nisu hteli ni da čuju o nekakvom sporazumu sa Srbima i žestoko su se okomili na Pavelića, nazivajući ga izdajnikom: "Ranije je takodje prodavao Dalmaciju, a sada ponovo uz nju trguje i Bosnom", grmela je brojna emigracija. Istovremeno, u Pavelićevom "Hrvatskom domobranu" taj sporazum su veličali kao "plod političke mudrosti poglavnika".Ipak jedan deo hrvatske emigracije, pa cak i neki bivsi Pavelicevi saradnici iz Vlade NDH su pristali da prisustvuju zavrsnim pregovorima izmedju Pavelica i Stojadinovica. Tu je posebno in concreto intrigantno da su predstavnic desnog krila HSS, ex "macekovci" nacelno bili protiv politickih kombinacija sa srpskom stranom, iako su cak i tokom WWII neki predstavnici Macekove stranke sedeli u izbeglickoj kraljevskoj Vladi u Londonu.
Posebno je bila zanimljiva reakcija heterogene i sarolike srpske emigracije. Cetnicki deo emigracije je pohvalio nacelnu ideju o rusenju Titovog "krvopijskog i anti srpskog" rezima i boljsevicke Jugoslavije"(kako su govorili na Svesrpskom Nacionalnom Saboru u Cikagu, 1954) ali je zestoko zamerio Srojadinoovicu sto uopste pregovara sa Pavelicem "krvnikom srpskog naroda". Isto tako predstavnici cetnicke emigracije su zestoko zamerili predvidjenom sporazumu to sto veci deo teritorija nije pripao "Srpskoj homogenoj drzavi".

[Bobani]

by:Otporaš
9th April 2012, 18:36

ZAŠTO SLAVIMO DESETI TRAVNJA!


Danas je sedamdeset i druga godina od osnutka prve hrvatske države nakon Srednjega Vijeka. U čitavu međuvremenu Hrvatska je zadržala stanovite atribute državnosti, pod različitim je tuđinskim vladarskim kućama uživala manje ili više ograničeni suverenitet, ali je vrhunac ropstva doživjela kroz nepuna dva i pol desetljeća velikosrpske jugoslavenske kraljevine. U jugo-magluštinu su je njezini samozvani vođe, smušeni, naivni i neodgovorni politikanti, ograničeni duhovi nedorasli slobodi, natjerali posrljati poput Radićevih gusaka, te ih izručili na milost i nemilost balkanskoj Dinastiji, koja je već prvih dana započela krvavom strahovladom nad narodom Hrvata.
Ustrajna hrvatska volja i čežnja, muževna borba nacionalne elite i povoljna međunarodna konstelacija nastala političkim i vojničkim slomom Karađorđevićeva mini-imperija, omogućile su hrvatskom narodu da, nakon 839 godina, ponovno stvori svoju nacionalnu državu na velikom dijelu povijesno-etničkog prostora i pod vladarem narodne krvi, premda je, iz razloga političke taktike Tomislavova kruna - bez ikakvih obvezujućih državnopravnih i političkih posljedica - formalno bila prepuštena jednom talijanskom knezu.
Deseti Travnja hrvatski je narod dočekao u deliriju oduševljenja. Novostvorena država, dakako, nije bila posve suverena i posve idealna; nije takvom bila ni Tuđmanova Hrvatska, a Mesić-Račanova to je još i mnogo manje. Ali je Desetog Travnja neupitno obnovljena hrvatska državnost prvi put nakon tolikih stoljeća, a i na neusporedivo jednoznačniji i prepoznatljiviji način nego što je to, pola stoljeća kasnije, bio slučaj s Republikom Hrvatskom i njezinim na dvije ili više godina rastegnutim stidljivim i polovičnim kročenjem u državnu nezavisnost.
A da nije bilo Nezavisne Države Hrvatske, da nije sačuvana uspomena na hrvatsku državnost koja je bila moguća još jučer, u našem stoljeću, ne bi hrvatski narod imao otkuda, kroz svoje proljetno gibanje, radom svoje političke emigracije, u volji, vjeri i nadi sabirati snage za novi osloboditeljski pothvat Devedesetih.
Nezavisnu Državu Hrvatsku, još uvijek u odsuću Poglavnika, proglasio je krugovalnom porukom 10. travnja, u njegovo ime, i prije ulaska njemačkih postrojbi, vojskovođa Slavko Kvaternik. Ali je Država u provinciji izvikana još i prije: u Čakovcu 7., a u Bjelovaru 8. travnja. Seljački vođa Maček odbio je voditi hrvatsku državu pod njemačkim pokroviteljstvom, ali ga nije smetalo sjediti u jugoslavenskoj vladi koja je s Njemačkom potpisala Trojni pakt. Pa ipak, nije imao kud nego se suglasiti s činjenicom Desetog Travnja, te pozvati narod na lojalnost novim ustaškim vlastima. Njegovi pristaše završili su u emigrantskoj jugo-vladi ili Titovoj šumi, a najbolji dio HSS-a razoružao je ostatke raspršene soldateske i priključio se Ustaškom pokretu.
Nezavisna Država Hrvatska nastala je u okolnostima koje su bile povoljne za njezinu uspostavu, ali su bile i nepovoljne s obzirom na njezino normalno funkcioniranje. Od samog početka, ona je bila suočena s pobunom domaćih Srba, sa širenjem jugo-komunističkog gerilskog ustanka, te s uredovanjem dviju formalno savezničkih, ali stvarno dobrim dijelom okupatorskih vojski. Ona sigurno nije bila "marionetska" tvorevina, ona je bila izraz neugasle narodne volje, stekla je i široko međunarodno priznanje, ali se morala, kao i današnja Hrvatska, pomiriti s ograničenim teritorijem i ograničenim suverenitetom. Bila je natjerana pribjeći strogim mjerama samoobrane, nije se mogla iživljavati u provođenju radikalne demokracije, niti bi to odgovaralo ratnom stanju i duhu tadašnjeg vremena. Ali je u zadanim uvjetima očitovala prava čuda od reda i rada, stege i organizacije, tvarnog i duhovnog tvoriteljstva i slobode.
Nezavisnu Državu Hrvatsku pomeli su vihor novog, pobjedničkog vremena, neizbježiva pobjeda komunističko-demokratske koalicije i logika prekrajanja interesnih sfera. Mnogo se raspravljalo o izgledima koje je hrvatska država možda imala za svoje preživljenje. Trebalo je, kažu, na vrijeme promijeniti saveznika, kao što su to Talijani učinili u oba svjetska rata. Trebalo je razvlastiti Poglavnika. Trebalo je odgovoriti na Staljinov mig. Da se u NDH nije poveo građanski rat, da pobjednički saveznici nisu imali petokolonaške garniture u četničkom i partizanskom pokretu, možda je Država mogla preživjeti. Ali, sigurno se mogla i morala braniti. Poglavnik je računao da će povlačenjem uštedjeti žrtve; one su samo uvećane, a junačka je ustaško-domobranska vojska nedostojno poklana, umjesto da gine na bojnom polju. Nezavisna Država Hrvatska mogla je imati tisuću grijeha. Ali najveći, a u konačnici jedini joj je grijeh bio - da je neslavno propala.
Republika Hrvatska više je nego dvostruko svojim trajanjem premašila Nezavisnu Državu Hrvatsku. Obje su nastale u sličnim okolnostima, vodile su sličan rat za učvršćenje i opstojnost, prva je izgubila, druga dobila, ali je ipak danas demontiraju kao što su demontirali i onu prvi NDH. Današnja protuhrvatska promičba spočitava Ustaškoj Hrvatskoj sve i sva, kako bi ju svela na puki, banalni, jedinstveni zločin, da bi to, u slijedećem koraku, preko Vesne Pusić i srodnih joj istomišljenika, učinila i s Republikom Hrvatskom. Nezavisna Država Hrvatska bila je slobodna od unutarnje intelektualne i medijske destrukcije, od samoponižavanja i kriminaliziranja (individualnog, kolektivnog ili masovnog, svejedno!) za tuđe interese. Što je bilo protiv nje, dalo se locirati u šumi, dostupno na puškomet. U Državi pak nitko protiv nje nije bezočno rovario, a ako bi se zatekao luđak kao onaj na Stradunu, koji je iz čista mira stao kričati: "Živjela sovjetska Rusija!", smjesta se našao pred prijekim sudom i začas ostao bez glave, ali sa sudom i presudom.
Nezavisna Država Hrvatska bila je jaka, stroga, samosvjesna država, njezina je vlast bila stegovna, autoritarna i hijerarhijska, njezina je vodeća skupina bila sastavljena od prokušanih nacionalista. Poglavnik je bio karizmatski Vođa. Svega toga danas nemamo, sve nam to nedostaje. I zato se s nostalgijom sjećamo onih muževnih, ratobornih, romantičnih dana. Ne živimo u prošlosti, ali znamo da bez prošlosti nema ni budućnosti. I zato slavimo Deseti Travnja!

Deseti Travnja je dan sjećanja, dan slave i dan razmišljanja. Kada se govori o Desetom Travnju, instiktivno se misli o Hrvatskoj. Kada se govoti o Titi onda se ne misli o Hrvatskoj nego o prokletoj Jugoslaviji! Tu je ta velika razlika o Desetom Travnju i onima koji su Ga stvarali i onima koji su ga rušili i obarali. Otporaš.

[Bobani]

HRVATSKA I REVIZIJA USTAŠTVA (8)

Prenosim sa portala wwwhrvatskinacionalisti za čitatelje portala javno šta je "GRČ" pisao poslije velebitskog ustanka 1932. Domoljub.


Poviest i uljudba Ustaše, nama je sudba dosudila!



Ustaše, nama je sudba dosudila!



Ustaško glasilo "Grič" donielo je članak "Ustaše, nama je sudba dosudila" iz autorskog pera dr. Ante Pavelića, u kojem se dr. Pavelić razračunava s jugoslavenskom idejom te iztiče program Ustaškog Pokreta. Sadržaj članka je sljedeći:



USTAŠE, NAMA JE SUDBA DOSUDILA


Na ustašku navalu, smišljenu, proračunanu, te po planu i nalogu izvedenu, ciknuo je Beograd, zajaukali su vlastodržci, a zadrhtali i zacvilili domaći izdajnici, jer su svi osjetili, da se je počelo približavati ono, što hrvatski narod željno očekuje, što ustaška organizacija strpljivo već kroz godine sprema i pred čim dušmani strepe,a to je obća i odlučna bitka za oslobođenje hrvatskog naroda izpod krvničke tiranske ruke i za uzpostavu nezavisne samostalne države Hrvatske. Prvi pokušaj, kojim je učinjen prielaz od priprema na izvršenje djela, izveden je odlično i iznad svakog neprijateljskog očekivanja. Hrabri ustaški velebitski tabor ponio se tako, da je svakog zadivio, a neprijaelja zaprepastio. Svaki pojedini Ustaša u tome taboru dao je dokaz velike ljubavi za rođenu grudu,k ao i dokaz vanredne sposobnosti, te bezprimjerenog junačtva. O karakteru te akcije kušao je Beograd širiti razne i izmišljene neistinite viesti. Glavni Ustaški Stan radi medjutim sve po starom i izrađenom planu pa svaki Ustaša kao i svaki drugi hrvatski rodoljub mirno i sa podpunim pouzdanjem gleda u susret budućnosti, koju nose događaji, što ih sprema i izvađa ustaška organizacija i hrabra ustaška vojska. Akcija je započela, započela je po planu i po planu se dalje izvađa. Ustaška vojska znade zašto se bori. Hrvatski su sinovi kroz viekove hodili po raznim bojištima i razbojištima, glasoviti s velike vojničke spremnosti i hrabrosti, svuda uviek pobjedonosni, nu prolievali su svoju krv za drugoga i sijali junačke kosti po dalekim krajevima za tuđe interese. Danas je došao čas, kada se junačka hrvatska vojska ne bori za nikoga, nego za sebe, za svoj hrvatski narod i za svoju vlastitu hrvatsku domovinu. Ona se ne bori za ničije tuđe osvajanje, nego zato, da sa svoje rođene grude iztjera dušmanina, koji ju je zaposjeo i po njoj hara i tamani. Ona se bori, da svoju vlastitu hrvatsku domovinu, da sve hrvatske zemlje oslobodi izpod tuđinskoga gospodstva i da uzpostavi samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu. Ona se zato bori, da osigura hrvatskom narodu i njegovome potomstvu ona dobra, što ih u sebi krije plemenito i plodno tlo. Ona se bori za svoje sinje Jadransko more, što oplakuje kršne obale Hrvatskog Primorja i hrvatske Dalmacije. Ona se bori za krševite hrvatske visove, po kojima su se viekovima odgajali hrvatski sokolovi. Ona se bori za hrvatske šume i proplanke po hrvatskim gorama, za plodne ravnice hrvatske Slavonije i Srijema, te za starodrevnu Herceg-Bosnu. Ona se bori za glavni grad Zagreb, što je sve zahvatila tuđinska neprijateljska ruka i po čemu sve gazi dušmanska noga. Ona se bori zato da u Hrvatskoj osigura kruh i miran život hrvatskim pokoljenjima, i zato da iz nje iztriebi nametnike šičardžije, koji u slasti i lasti, bez truda i bez znoja na hrvatskom dobru žive i tove se na biedu hrvatskog naroda. Za te i takove ciljeve ni jednome ustaškome vojniku nije težko pograbiti strojnu pušku, bombu i oštri bodež, jer svatko u kome hrvatska krv vrije, gori od želje da čim prije iziđe na bojno polje da izvrši zavjet, da izvrši zavjet otaca. Ustaše! Nama je sudba dosudila, da taj zavjet izvršimo. Mi smo ga izvršavati počeli, mi čemo ga i kraju privesti. Sve što na put stane ima pasti, a Hrvatska će biti

slobodna i nezavisna država. Za Dom Spremni!

Poglavnik

Objavljeno: 08.12.2009. u 14:17h

Delivuk 8.12.2009 22:05 h

Domoljub. Ako je Ustašama (bilo je i moji bližnji koji su bili u Ustašama) sudba dosudila da stvore Nezavisnu Državu Hrvatsku NDH, zaboravio si reći da jim je opet sudba dosudila da tu našu NDH krvavo izgube.

Domobran 9.12.2009 13:15 h

Delivuk. Na prvi pogled to tako izgleda kako si ti rekao da..."jim je opet sudba dosudila da tu našu NDH krvavo izgube". Najprije drago mi je da si sam sebe svrstao u "našu" i tako NDH nazvao "tvojom". Drugo, sudba je (politička) mogla dosuditi da Hrvati izgube svoju Državu Hrvatsku, ali nije ta politička "sudba" smijela dosuditi Hrvatima da tako "KRVAVO" izgube svoju Hrvatsku Državu. Da je ta "sudba" o kojoj ti kolega Delivuk govoriš dosudila da Hrvatsku okupiraju Saveznici, Amerika i ostali, za sigurno Hrvati bi izgubili NDH ali ju ne bi nikako KRVAVO izgubili. Hrvati su KRVAVO izgubili svoju Hrvatsku Državu zbog Tita i njegovih NOB, NOV, KPJ, AVNOJA iz kojeg proistječu TEMELJI SVIH ZALA koji su svoju mržnju prema Hrvatskoj i Hrvatima iskalili na Blejburgu, kolonama smrti i masovnim grobnicama. To su žinjenice, kolega Delivuk.

[Bobani]

HRVATSKA I USTAŠTVO, NASLOVNICA

Ovo je izišlo na portalu javno.com 2009


POGLAVNIK I RIMSKI UGOVORI

Donosim za GN i čitatelje portala javno vrlo važan povijesni dokumenat iz prve ruke, glede Rimskih ugovora.

Marko Sinovčić : razgovor s Poglavnikom




Marko Sinovčić: Razgovor s Poglavnikom

Negdje početkom 1949. g. dok je pripremao knjigu ''NDH u svietlu dokumenata'', Marko Sinovčić zamolio je dr. Pavelića za objašnjena o nekim pitanjima koja se izravno i neizravno tiču Hrvatske. Radilo se uglavnom o pitanjima oko podpisivanja Rimskih ugovora. Dr. Pavelić je vrlo rado pristao na razgovor. Ovdje ćete moći pročitati dio toga razgovora koji je objavljen u spomenutoj knjizi Marka Sinovčića, a po nama, vrlo je zanimljiv radi otkrivanja istine oko dogadjaja u prvim danima Nezavisne Države Hrvatske i tzv. ''prodaje Dalmacije'' Italiji.

- Ovih sam dana, Poglavniče, čitao u časopisu ''L'Europeo'', a zatim u časopisu ''Sloboda'' izvadke iz uspomena Filipa Anfusa. Tamo on, medju inim kaže, da ste Vi na sastanku s Mussolinijem potvrdili prijašnje sporazume s Talijanima i da ste zagarantirali njihovu primjenu. Biste li mi o tome mogli nešto kazati?

- Nadam se da ceš me nadživjeti, pa ceš pri tome imati priliku čitati moje memoare, koji su napisani, ali će biti objavljeni tek nakon moje smrti. U njima se o svemu tome podrobnije govori. Ovaj šas mogu na Tvoje pitanje ukratko odgovoriti sliedeće: Nikada i ni u kojem slučaju nisam za vrieme čitave moje emigracije ne samo sklopio bilo kakav politički ili teritorialni sporazum s Italijom, nego ni to pitanje nije nikada bilo pretrešeno pri mojim razgovorima s Mussolinijem, ili bilo kojom drugom italijanskom političkom osobom. Ako, dakle, nisam o tome nikada nikakav sporazum sklopio, nisam mogao nikada ni potvrditi ni njegovu primjenu zagarantirati.

- Znači da je time oborena i Perićeva tvrdnja, prema kojoj bi ugovor izmedju Vas i Italije o priznanju talijanskih prava, postojao još prije italijansko-jugoslavenskog rata?

- Naravno! I ne samo njegova, nego i svih onih, koji će se truditi, a takvih će biti, jer inače ne bismo bili ljudi - da me prikažu kao izdajicu. Vidio si Perićevu argumentaciju. Ništa bolje neće biti ni onih drugih. Težko je, kad se čovjek nema zašto zakvaćiti. Uvjeravam Te, da su svi ti dokazi mojih sadašnjih i budućih superkritičara, a koji su više-manje 1945. bili moji lojalni suradnici - a ja bih bio prema njima - počinio izdaju nad hrvatskim narodom 1941., ili možda još prije, da su velim Ti svi njihovi dokazi sazidani na glinenim nogama. Prema tome, kada kažem, da nisam nikada prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske sklopio nikakvog političkog ili teritorialnog ugovora s Italijom, onda time odgovaram Periću i svima, koji budu u buduće takove tvrdnje iznosili.

- Prihvaćam Vašu rieč, Poglavniče, ali mi ipak dozvolite, da Vas podsjetim na jednu bilježku grofa Ciana. On pod nednevkom 23. siečnja 1940. bilježi, da ste toga dana na sastanku s njime utvrdili glavne točke priprema i djelovanja. Ne bi li se ovaj zapisnik mogao shvatiti kao neka vrst sporazuma?

- Možeš shvatiti kako hoceš, ali ja ću Ti odmah reći o čemu se radi. Kako Ti je poznato, Mussolini se često bavio mišlju da napadne Jugoslaviju. Ta ga je misao posebno zahvatila početkom 1940. godine. Tom prilikom pozvao me Ciano na sastanak u Rim i tu smo pretresli pitanje ustaške akcije u tome pravcu. Ja sam od Ciana tražio slobodu kretanja ustaša u Italiji i prema granici Jugoslavije. Ujedno sam priobćio Cianu nacrt ustaških akcija, ali pod uvjetom da talijanska vojska ne prelazi naše granice, jer da bi to moglo omesti uspjeh. O budućim odnosima s Italijom nije bilo govora.

- Malo prije sam spomenuo Vaš sastanak s Mussolinijem. Možete li mi kazati, koja je bila svrha toga sastanka?

- Nadam se, da si iz materijala, koji si sabrao za svoju knjigu mogao uvidjeti, da uza sav sporadični antijugoslavenski stav Italije - Osovina nije htiela rušiti Jugoslaviju, nego ju je, naprotiv, htiela još tiesnije privezati uz svoja kola. Tako je došlo i do pristupa Jugoslavije Trojnom Paktu. Osovina se tome jako veselila, ali je sve kratko trajalo. Kad je došlo do beogradskog puča, pozvao me Mussolini u Rim. Čitav naš razgovor se kretao oko pitanja, da li će doći do rata Osovine i jugoslavije. Moraš znati, da je Italija imala gorko izkustvo u ratu s Grčkom, pa se bojala obveza, koje bi za nju mogle nastati, ako bi došlo do sukoba s Jugoslavijom. Zato je pokušala posredovati izmedju Berlina i Beograda, da bi se sukob riešio na miran način. Ja sam uvjeravao Mussolinija, da će do rata sigurno doći.

- Vi ste imali još jedan sastanak s Mussolinijem prije Vašega povratka u domovinu, i to nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Ovaj put ste razgovarali o granicama?

- Već sam Ti rekao, da o granicama nije bilo nikada govora za vrieme mog boravka u emigraciji.

- O kralju, dakle?

- Još manje. To će doći kasnije. Mussolini me je pozvao da me pozdravi kao poglavara države i da mi izrazi čestitke. Tom prigodom dotakli smo se i pitanja talijanskog poslanika u Zagrebu. Mussolini mi je predložio jedno ime: Randi (doušnik u Ministarstvu vanjskih poslova Italije). Ja sam odgovorio da nemam ništa protiv te osobe, ali da bi mi bilo svakako draže, kada bi za to mjesto bio imenovan Cortese, koji je nama učinio znatne usluge. Kako se Cortese u to vrieme nalazio u Tokyu u svojstvu tajnika poslanstva, do njegova dolazka imenovao je kao odpravnika poslova Casertana. Kasnije je Casertano imenovan poslanikom, jer se dolazak Cortesea zategao, a Italija je svakako htjela imati u Zagrebu poslanika, pa je tražila od mene ''placet'' za Casertanea, koji sam ja odmah dao. Prije raztanka Mussolini me pitao, kojim ću putem u Zagreb. Rekao sam mu, da ću preko Trsta. On mi je na to ponudio svoj osobni zrakoplov. Ja sam odbio s motivacijom, da želim uci u Hrvatsku na čelu mojih 700 ustaša.

- Nadam se, da mi ne ćete zamjeriti, ako Vam postavim još koje pitanje. Sada se već nalazimo na podrucju Nezavisne Države Hrvatske. Dana 13. travnja Vi ste stupili na njezino tlo. Kako to, da ste tek 15. travnja ušli u Zagreb?

- To su dva razloga po sriedi, i to: prvo, na putu od Sušaka nailazili smo po svim mjestima na mase svieta, koje su nas oduševljeno pozdravljale. Ja sam svugdje morao govoriti, i tako je vrieme odmicalo. Navečer smo stigli u Dugu Resu. Doček je bio veličanstven. Tek što smo stigli, približio mi se jedan njemački častnik i zamolio me, da čim prije dodjem u Karlovac, jer da me tamo čekaju njemački i talijanski zapoviednici. Bilo mi je vrlo žao naroda, ali nije bilo druge nego čim prije stići u Karlovac. Pozvao sam Sertića, rekao sam mu o čemu se radi i izdao nalog, da odmah za mnom krenu u Karlovac, a ja sam se odvezao s njemačkim častnikom. Kad sam stigao u Karlovac njemački i talijanski zapoviednici pozdravili su me kao glavara države. Poslije toga sam otišao u stan dr. Nikšića.

- Tamo ste našli Anfusa?

- Ne, Anfuso je došao sutradan.

- Da li ste Vi znali, da on dolazi?

-Evo kako je bilo! Ja sam Ti , naime, zaboravio reći koji je drugi razlog, da sam u Zagreb stigao dva dana kasnije. Dido Kvaternik me je uvjeravao, da situacija još nije čista, da je još uviek revolucionarno gibanje, da još nije uzpostavljen podpuni red, pa da nebi bilo poželjno krenuti prema Zagrebu. S druge strane, mene je tako boljelo grlo, pa me liečnik savjetovao, da još ne idem. Tako smo još 14. travnja kanili ostati u Karlovcu. Tog jutra javljeno mi je iz Zagreba, da je tamo stigao Anfuso, i da ima sa mnom razgovarati o vrlo važnoj stvari. Kako sam još taj dan kanio ostati u Karlovcu, naredio sam da ga tamo dovedu. Netom je stigao, priobćio mi je o čemu se radi. Naime, iz Zagreba su poslali u Berlin i Rim brzojav, u kojemu traže priznanje Nezavisne Države Hrvatske. U brzojavu upućenom u Berlin traži se samo priznanje, dok se u onome, koji je poslan u Rim traži priznanje NDH u njezinim etničkim (za razliku od Franje Tuđmana koji je tražio priznanje avnojskih ili zavnohjskih republičkih granica Hrvatske, a ne povijesnih i etničkih granica Hrvatske, mo Otporaš) i poviestnim granicama. Anfuso mi je priobćio, da Mussoliniju brzojav nije jasan, pa želi da se konkretnije izjasnimo. Ja sam na to stilizirao drugi brzojav, u kojem sam tražio samo priznanje, a pitanje granica, da se rieši redovitim diplonatskim putem. Pozvao sam Slavka Kvaternika i predočio mu koncept brzojava. On je smjesta izrazio svoju suglasnost i ja sam ga nakon toga predao Anfusu, da ga odmah iz Karlovca uputi Mussoliniju. Nu, kako su bile prekinute veze, savjetovao sam mu da osobno odnese Mussoliniju, što je on i ucinio.

- Niste li taj brzojav dali na odobrenje Niemcima? Anfuso, naime, kaže, da ste Vi taj brzojav tražili i dobili suglasnost Berlina.

-To nije istina, ja u tom pogledu nisam imao što razgovarati s Berlinom. Ja sam bio sviestan situacije. U našoj tek uzpostavljenoj državi bilo je još grupa srbskih vojnika, dvie strane vojske zauzimale su sve jače položaje, a mi smo bili bez vojske. Zar je onda bio čas, da se čitava stvar zateže radi stilizacije jednog brzojava? U tome času bilo je od najveće važnosti, da dobijemo priznanje stranih država, a pitanje granica biti će naknadno riešeno.

- Kakvu je ulogu, Poglavniče, kod toga svega odigrao Veesenmayer?

- Kad mene nije odigrao nikakvu ulogu. On je bio njemački agent, kojemu je bila povjerena uloga kod HSS-a, nakon što su njezini predstavnici ušli u pučističku vladu. On je imao izpitati odnos HSS-a prema Beogradu i mogućnost njezina izkorištavanja u eventualnom sukobu sa Jugoslavijom. S ustašama je došao u doticaj sasvim slučajno, i to tako, da je Slavku Kvaterniku donio jedno pismo, koje mu je iz Berlina poslala njegova kćerka. Slavkova kćerka, u brizi za svojim otcem, izašla je na uzletište i pitala, da li netko putuje u Zagreb. Javio joj se jedan nepoznati čovjek, kojemu je predala pismo. Bio je to Veesenmayer. U tome pismu ona moli otca, da se sakrije, jer bi mu Simović mogao kakvo zlo učiniti. Naime, Kvaternik je 1918. u ime ''Narodnog Vieća'' pozdravio srbsku vojsku pri ulazku u Zagreb. Na čelu te vojske nalazio se Simović. Kad je Kvaternik kasnije prišao ustašama, zamjerio se Simoviću. Veesenmayera je ukopčao s Kvaternikom dr. Iljadića i on bi sigurno znao o tome nešto više reći.

- Spomenuli ste, Poglavniče, sastanak u Ljubljani. Biste li mi htjeli nešto o tome reći?

-S Cianom sam se sastao u Banskim Dvorima. Netom je sastanak počeo, Ciano je raztvorio veliku zemljovidnu kartu, na kojoj su već bile povučene granice. Postavio mi je dva priedloga. Prema prvom, granična crta bi išla do Samobora, do preko Karlovca, Dinare i Mosora do crnogorske granice, a prema drugom nešto zapadnije, ali u tom slučaju Italija bi tražila vojni savez. Ja sam na to odmah odgovorio, da na takvoj bazi ne mogu uobće razgovarati. Pitao sam, da li njima više vriedi Dalmacija ili prijateljstvo sa Hrvatima. Vi hoćete, rekao sam im, Dalmaciju, a ne vodite o tome računa, da je ona pasivni kraj, a Italija ima dosta pasivnih krajeva. Ona ima već dosta potežkoća s prehranom, pa zar si još hoćete dozvoliti luksus, da hranite još jedan milion ljudi, i to ne Talijana? Na to se javlja jedan general i kaže ''da njih vode stratežki razlozi''. Ja sam mu na to odvratio, da ne razumijem, kakvi bi to bili stratežki razlozi u doba zrakoplova, i topova dalekog dometa. On mi na to odgovara, da su Talijani vodili dva rata za Dalmaciju i da je se zato ne će odreći. Ja sam mu odvratio - da će onda voditi - i treci! Zatim se opet javlja Ciano i pita me, kako bih ja to riešio? Odgovorio sam mu da nemam naslova, da postavljam teritorialne ustupke i zato ne mogu tražiti da nam vrate Zadar, ali kako poznam situaciju Zadra, sve što sam pripravan ustupiti, jest malo okolice Zadra i Trogir. Ciano je bio suglasan, ali nije mogao donieti nikakove odluke prije nego se konsultira s Mussolinijem. Savjetovao sam ga da ga brzoglasno nazove, što je on i učinio. Mussolini mu je dogovorio: ''Io non posso essere rinunciatore!'' (Ja ne mogu biti onaj koji se odriče). Trebaš znati da je Mussolini nakon prvoga svietskoga rata oštro napadao i nazivao odricateljima one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio da se njega sada isto tako nazivlje. Time je moja borba za Dalmaciju bila znatno otežena. Kad mi je Ciano priobcio Mussolinijev odgovor, ja sam odvratio, da onda o tome ne možemo više razgovarati. Zaključili smo, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem.

- Nego, Poglavniče, kod Ciana i Anfusa naišao sam na nekoliko mjesta na izraz: - talijansko-hrvatska personalna unija i carinska unija. Tko ih je predlagao i kako je ta stvar tekla?

- Jednu i drugu stvar su predliožili Talijani. Onu prvu Talijani su već predlagali kod pregovora sa Mačekom i na nju su pristali Mačekovi izaslanici. Sada su je predložili i meni. Sviestan opasnosti, koja nam od tuda dolazi i zanjući za prikrivenu mržnju, koja vlada izmedju Savojske kuće i Mussolinija, pa da bih to osujetio, zamolio sam talijanskoga kralja, a da za to Mussolini nije znao, da bi on kao starješina Savojske kuće, koja je u Hrvatskoj poznata još iz doba Eugena Savojskoga, predestinirao jednu osobu iz te kuće za hrvatskoga kralja. Kad je kralj na to pristao, obaviestio sam Mussolinija redovotim diplomatskim putem. To mu, naravno, nije bilo milo, ali nije mogao ništa protiv odluke svoga kralja. Što se tiče carinske unije, stavr se odigrala na sliedeći način: - nju je forsirao Ciano, a iza Ciana je stajao Conte Volpi. Ja sam shvatio o čemu se radi. Bile su u pitanju hrvatske šume. Zato sam se energično opirao. Kad to pitanje nisam mogao riešiti redovitim diplomatskim putem, zatražio sam sastanak s Mussolinijem. Do tog sastanka je došlo u Tržiću 7. svibnja. Tamo sam iznio razloge, zašto Hrvatska ne može pristati na carinsku uniju. Mussolini je shvatio i rekao sliedeće: ''Non si deve fare niente che potesse gettare un ombra sulla indipendenza della Croatia! - Ne smije se ništa učiniti, što bi moglo baciti sjenu na nezavisnost Hrvatske!''
Čitajući ovaj razgovor možemo se malo vratiti u prošlost i na osnovu pročitanoga predočiti si situaciju u kojoj se nalazilo državno vodstvo Hrvatske u prvim danima NDH. Država je u svom početku, bez vojske, Njemačka je zauzeta ratovanjem, a Italija nas pritišće svojim zahtjevima, a uza sve to ostatci srbske vojske maltretiraju hrvatsko pučanstvo u nekim selima itd. Kao što smo već pisali na stranici NDH, naše vodstvo bilo je u velikoj dilemi, ili potpisati Rimske ugovore i žrtvovati jedan dio Hrvatske ili ne potpisati i prepustiti cielu Hrvatsku Italiji koja je zauzela neprijateljski stav. Trebalo je stvoriti odluku: ili pristati na amputiranu Hrvatsku i u njoj omogućiti samoobranu ili postati igračka u talijanskim rukama? Ni jedna država nije nastala bez krvi i odricanja, pa tako nije mogla ni Nezavisna Država Hrvatska.
Zato Rimske ugovore treba razumieti i njihova podpisnika s naše strane ne osudjivati. Bili su bolni, ali mi smo uz njihovu cienu imali svoju državu, čije smo granice prema Jadranu mogli jednoga dana proširiti, kao što smo zaslugom onoga istoga podpisnika Rimskih ugovora i proširili. Kvaternik je rekao za Pavelica, da je on jedini u tim danima gledao u sve karte. Nije li on u tim kartama vidio i slom talijanskog imperija i i vraćanje izgubljenoga hrvatskoga teritorija? Svi dokumenti stoje uz dr. Pavelića. Možda to mnogima nije po volji, ali tok poviesti ne možemo zaustaviti.

Ako je netko kriv za Rimske ugovore, krivi smo mi, Hrvati, zato što smo htjeli svoju državu!


Kapitulacija Italije (1943.) - YouTube

[Bobani]

TRAVANJSKA REVOLUCIJA

>Ustaše su bili infiltrirani svuda<



Hrvatska se oslobodila svojom vlastitom snagom

DIO IZ POZNATOG POGLAVNIKOVA GOVORA UPUĆEN HRVATSKOM NARODU S BALKONA U ZAGREBU NI 6 TJEDANA POSLIJE PROGLAŠENJA NDH.

U SVOM govoru u Zagrebu dne 21. svibnja 1941. Poglavnik dr. Ante Pavelić je rekao: >... I došao je čas u kojega smo vjerovali... Mi smo na taj čas čekali. Taj čas je došao i taj čas je donio nama oslobođenje. Uz našu volju, uz našu sviest, uz našu vjeru, uz naše mučeničke žrtve, uz našu borbu, uz našu organizaciju, uz naša velika - možemo mirne duše reći - ratna djela, izvršena zadnjih dana života zlokobne Jugoslavije...< U svom govoru pred 30 000 Hrvata i Hrvatica u Križevcima, hrvatski ministar i doglavnik dr. Mile Budak mogao je zaista uztvrditi: >... Mi smo se sami oslobodili...<

Već 5. travnja 1941. ustaški poglavnik dr. Ante Pavelić pozvao je hrvatski narod na ustanak proti Kraljevini Jugoslaviji svojom krugovalnom poviestnom porukom, u kojoj je rekao: >... Došao je čas oslobodenja. Ustaj na noge, lati se oružja, vrstaj se u bojne redove, stupaj pod ustašku zastavu, na kojoj su zapisana slavna djela i pobjeda...<

Jedine oružane snage, s kojimaje u taj čas razpolagao hrvatski narod, bile su satnije Hrvatske seljačke i građanske zaštite, koja je bila dopuštena od beogradske kraljevske vlade, nakon sporazuma o stvaranju Banovine Hrvatske, kolovoza 1939., kao neka pomoćna vojnica. Bilo je više od 140 tisuća hrvatskih zaštitara, pristaša Hrvatske seljačke stranke, ali oni su bili naoružani tek s drvenim palicama, a njihovi častnici sa samokresima. Tu i tamo uspjelo je nabaviti ili sakriti po koju pušku. U Italijije fašistička vlada uzsporavala stvaranje ustaške vojnice, koje je započelo 6. travnja i bilo dovršeno tek 10. travnja 1941. u gradu Pistoji, kada je oblikovan začetak Poglavnikove tjelesne bojne (garde), s nekih 250 boraca, naoružanih puškama i kojom lakom strojnicom. Nu zbog talijanskog zatezanja, ova je jedinica stupila na hrvatsko tlo tek 13 . travnja 1941.

[Bobani]

Ovo prenosim sa portala Dalje.com. Tu sam kadkada komentirao a najviše je na moje komentare odgovarao ovaj komentator Flekica (Ivica Prić). Njemu se moji komentari nisu toliko dobadali, jer sam uvijek branio hrvatsko državorvorstvo. On je sam komentirao da mu je djed, kako ga je on zvao "Moj Nino" bio u partizanima i borio se za ovu istu zemlju Hrvatsku kao i "tvoje ustaše". Zato sam mu odgovorio: DVA IDEALA: USTAŠKI I PARTIZANSKI. Otporaš.


Član Delivuk (Milan Gabrić)
01.03.2012 12:14 h

Voli oru a konji zoblju...
reka bi moj pok. dida Gabro za one koji zauzimaju one poslove za koje se nisu borili i koje nisu zaslužili.


NEUMORNI RAD NA JALOVOJ NJIVI, Pavao Jelović‏

Ovu pjesmu sam našao na portalu dragovoljac.com. Napisao ju je Pavao Jelović u šast i na uspomenu pok. dru. Josipu Gamulinu. Dr. Josip Gamulin je živio u Torontu, Canada. Bio je jako poznat među Hrvatima grada Toronto, pa i još dalje od Torontam. Imao sam priliku upoznati tog iznad svega čestitog Hrvata i hrvatskog rodoljuba. Hrvati grada Toronto ga se vrlo dobro sjećaju po njegovoj žarkoj ljubavi u borbi za našu tada porobljenu Hrvatsku, sjećaju ga se po mnogim i velikim uslugama Hrvaticama i Hrvatima koji su trebali njegovu liječničku pomoć. Mnogo će se još nerečeno reći o dru. Josipu Gamulinu koji je preminuio ima tome tri godine.

Ova pjesma Pavla Jelovića se može mirne duše odnositi na tisuće i tisuće Hrvatica i Hrvata koji su se istim žarom borili za našu napaćenu i porobljenu Hrvatsku. Neka je VJEČNA SLAVA SVIMA KOJI SU SVOJIM ŽIVOTIMA SVJEDOČILI ZA HRVATSKU! Otporaš mb.

# Pavao Jelovic - 2012-02-29 07:22
NEUMORNI RAD NA JALOVOJ NJIVI

dr. J. Gamulinu

Obrađivao je jalovu njivu
i zalijevao je sa suzama
danonoćno ju je objeručke
na svoje grudi prislanjao.
Pa su ga častili izdajnici
sa uvredama i klevetama,
jer joj je on svugdje
iskrenu ljubav poklanjao.

Kada su razni zgubidani
mirno spavali pod jorganima,
on nije štedio znoj i vrijeme,
niti je mislio na užitak,
nego se odlučno i predano
suprotstavljao dušmanima,
perući ljagu s Lijepe naše
žrtvovao joj se za boljitak.

Radi njegova domoljublja
prognali su ga poodavno,
ali je ponio u dnu duše
hrvatske draži i vrednote,
pronosio ih je kroz tuđinu
hrabro, ponosno i uspravno,
i neizmjerno tugovao
kadgod je ona trpjela grozote.

Desetljeća je u tuđem svijetu,
poput neuništiva motora,
raskrinkavao podmukle laži
šireći krike rodne grude,
neiscrpnom voljom i snagom
radio je bez odmora,
utkivajući niti sloge
među sve naše prognane ljude.

No, neki će ga slavoljupci
gurnuti u stranu i zaboraviti,
obezvrjeđujući njegov rad
pleli su, siroti, za se vijence,
iako nisu znali ni htjeli
Hrvatskoj dobra napraviti,
primakli su se vješto i hitro
uz njena vrela i pune zdence.

Osjećao je zato ogromne boli
prateći budno što se zbiva,
pa se, zbog udvorica i licemjera, povukao u samoću.
Potom je posve opustjela
naša nesretna narodna njiva,
vjetar ju, Bože, opet trese
potiskujući je u hladnoću.

I dok ja o njemu pričam, on na bolesničkoj postelji leži,
pogodilo me to saznanje,
pa zbilja ne znam što bih rek'o.
Da sam uza nj malko bliže,
odnio bih mu buket svježi,
nažalost, čak ni to ne mogu,
jer sam od njega predaleko.

Umjesto toga ću, pored oltara,
pomoliti se Svevišnjemu
neka mu vrati snagu i zdravlje
te ga podari obiljem sreće.
Pišući ove skromne redke
moji pozdravi lete k njemu,
Za me je on vječni uzor.
Kakav se rijetko igdje susreće.


Član FLEKICA (IVICA PERIĆ)
01.03.2012 13:38 h

DVISTA NA STOLU
Svaka čast MILE ustašo stara ,svaka ti je na mistu i sve si brte lipo prokomentira.Lipo se slaže sa ovin gorika naslovon.Ja dobro znan da si ti dobar neki čovik i kad dođeš iz Amerika u svoje selo svakome turiš po dvista dolari u đžep .A i poezija ti je lipa ,ono šta je...je,tute ka se nima nešto dodati.Ja više neću komentirati ,dosta je brte bilo pulitike, ali volin ja pratiti tvoj trud i znoj i digot ću se javiti, zato jerbo si veliki čovik...jesi brte ,znaš sve o ustašama i jednoj strani a napiši ti digot i o zločinima ustaša ka baci neki balans ,pa nisu ni oni bili svetci ....razumiš ča san ti tija kazati,tako da mi rvati znamo sve ča se dešavalo i kako je bilo...razumiš ti mene.Ja ako digot nešto napišen onda će to biti o ljubavi muškarca i žene i tako to....razumiš Mile moj ....ustašo stara ,samo me je stra kako bi to izgledalo....ja o ljubavi ti o ustašama i komunistima ..neznan kako bi to izgledalo komentar do komentara.Ružno brte.To je ka da ti i ja igramo briškulu i ja u špade ti u dinare.....e tega me je stra....da moj čovik igra kontra mene.To nevolin brte i zato ti samo nastavi i živ ti meni bija i svakome u svojemu selu po dvista dolari podilija....


Član Otporaš (Mile Boban)
02.03.2012 00:35 h

Dva ideala: Ustaški i partizanski

Mnogo se je napisalo a još više reklo i o Ustašama i partizanima. Pišem velikim slovom Ustaše a malim slovom partizani. Nije to da Ustašama dajem više prava tim što ih označavam sa velikim slovom "U", nego jednostavno zato što je riječ Ustaša imenica koja označava jedno ratno hrvatsko povijesno razdoblje kojega su isključivo Ustaše stvorile.

Riječ partizani su pojam jedne imenice ideološkog karaktera koja isključivo ne pripada jugoslavenskim partizanima kao takovima. Riječ "partizan ili partizani" je međunarodnog značenja koju je stvorila komunistička partija Staljina za otpor u borbi protiv Hitlera. Na jedan ili drugi način svi oni koju su davali borbeni otpor Hitleru su u jednu ruku bili partizani. Tako je i u Francuskoj bilo francuskih partizana koji su kasnije promijenili ime u Resistance, tj. Otpor a da i ne govorimo o grčkim, bugarskim, albanskim i mađarskim partizanima. zato tu riječ uvijek treba pisati malim slovom, ako nije početna riječ. Imavši sve ovo u vidu, riječ Ustaša se treba uvijek pisati početnim velikim slovom "U".

Kako se danas može vrlo olako primijetiti da nitko od gore spomenutih naroda ne upotrebljava tu riječ "partizan(i) osim bivših Jugoslavena. Kada kažem "bivših Jugoslavena" tim ne želim uvrijediti reći da su to oni i danas. Danas se prepoznaju Jugoslaveni samo oni koji iz ljubavi za propalu Jugoslaviju o njoj pričaju, nju vole, s njom se ponose, štite sve njezine zločine počinjene nad hrvatskim narodom pa i nad drugim narodima bivše Jugoslavije, ističu na javnim mjestima Titina obilježja kojima raspiruju mržnju i narodnu nesnošljivost.

Svakako treba biti iskren i priznati bivšim partizanima koji su se borili na području Hrvatske za vrijeme WW2 da su se borili iz velikog ideala, isto kako su se i Ustaše borile iz jednog velikog ideala. To se ne može zanijekati niti jednima niti drugima. A tko je a tko nije bio u pravu, tko se je borio za pravi a tko za krivi ideal, to prepustimo budućnosti i povijesničarima. Tko je više a tko manje zla nanio našem hrvatskome narodu, također neka budućnost i povijesničari kažu. Tko se je borio za Hrvatsku Državu a tko protiv nje, neka budoćnost i povijesničari kažu svoje. A tko je više a tko manje nevinih Hrvata i drugih pobio, Ustaše ili partizani, i to neka se iskreno kaže, kao i RAZLOZI Ustaša i partizana za njihova ubijanja ili njihove zločine.

Na nama je mlađima danas da ne patimo od hipoteke prošlosti, nego da uzdignutom glavom gledamo prema boljoj budoćnosti naše Hrvatske i njezinih budućih naraštaja, Otporaš

[Bobani]

OSEBUJNOST I ČISTOĆA HRVATSKOG JEZIKA

Poglavnik Dr. Ante Pavelić na zaključnoj sjednici Hrvatskom Državnom Saboru, dana 28 veljače 1942.

Neka mi bude slobodno da spomenem još jednu - na oko - malenkost. Mi smo nasliedili od dvadesetgodišnje ili dvadestetrigodišnje Jugoslavije mnogo zla, pa su se kroz to vrijeme - kako sam to rekao i u svojoj Poslanicu Hrvatskom Državnom Saboru - mnogi poroci uvriežili u hrvatskom narodu. (Ovdje treba za današnji naraštaj pojasniti tu riječ "poroci" što bi u ovoj Poglavnikovoj izreki to moglo značiti: Mnoge ljage ili ljagavci su uvriježeni u hrvatskom narodu. Mnoge sramote i bruke, mnoge crne mrlje su na hrvatskom narodu, mo, Otporaš)

Mi ćemo te poroke izliječiti svim sredstvima i načinima, svi složno, pametno i jedinstveno. Ni jednoga poroka nećemo zaboraviti.

Ovdje bih htio dati značajnost još jednoj stvari, htio bih ovdje spomenuti još jednu stvar, da stekne obću saborsku značajnost, a to je pitanje jezika.

Pjesnik nam reče: "I svoj jezik Hrvati pozabit hote." Nikada ga toliko nisu pozabiti hoteli kao u ovih dvadeset i tri godine. Koliko se god kod nas govorilo o jezičnom pitanju, o germanizaciji, i madžarizaciji i td., nikada kroz stoljeća hrvatski narod na svome jeziku nije toliko pretrpio, koliko kroz ovih dvadeset i tri godine, jer je - ne radi istovjetnosti, nego radi sličnosti - bio još teže izvrgnut.

Mi imamo svoju književnost, književnost od šest, sedsam, osam stoljeća, pa se naš jezik uviek zvao hrvatskim. U zadnjem našem robovanju (Za sigurno Poglavnik sa ovom riječu: "U zadnjem našem robovanju..." je mislio na savez sa Srbima u Jugoslaviji. Ali zahvaljujući glupostima onih Hrvata koji su se borili u partizanskim redovima za Jugoslaviju, na svu žalost ta Poglavnikova izreka se nije ostvarila, tako da je bila "U zadnjem našem robovanju", došlo je i drugo robovanje. Mo, Otporaš) imao je hrvatski jezik i to ime izgubiti i postati "srbsko-hrvatskim" i "jugoslavenskim" jezikom. Najveće nedjelo i naselje, što se može na jednom narodu napraviti, jest napraviti atentat na njegov jezik, koji ga podpuno i točno obilježuje.

Ljudi se naviknu - ne na zlo - ne na zle stvari i navike mnogo prije, nego li na dobro. Vjerujte mi, za nas, koji smo bili u vanjskom svietu više nego jedno destljeće i tako sretnim slučajem bili izuzeti iz pogibelji, da si kvarimo jezik, za nas je bilo strašno čuti, kako se u Hrvatskoj, kako se u Zagrebu, piše i govori. Najprostije, najgrdnije balkanske rieči postale su sastavnim dielom hrvatskog jezika, i to po riečima, po značenju i po obliku kako su se donosile i kao su se izgovarale. (Tko u ovo ne vjeruje, neka izvoli prolistati i pregledati hrvatsko novinstvo i pisanje sve do prije proglašenja današnje RH., pa će se uvjeriti. Mo, Otporaš.)

Naš liepi jezik, naš zvučni jezik, naš kulturni jezik, u pravome smislu rieči gospodski jezik - jer je cieli hrvatski narod i seljak i radnik gospodski narod, - taj jezik bio postao običnim žargonom, u kojem smet ljudskoga družtva u nočnim kavanama razgovara.

Ja sam se mučio i s gospodom ministrima (Usput rečeno da je jedina Hrvatska Državna Vlada, HDV, imala 33 Ministra. Svi su bili sa doktoriskim titulama, osim jednoga koji je bio Inžinjer, mo, Otporaš) i sa sastavljenjem zakonskih odredba i zakonskih naredba, izgubio sam više puta po nekoliko sati na dan izpravljanjem jezika.

Kada smo uzpostavili našu državu i kada imamo našu nezavisnost, narodnu individualnost, - moramo uzpostaviti i naš jezik, čisti, onakav, kakav jest. (A ne po samovolji današnje prokomunističke vlade partizanskog sina Ive Josipovića koji dozvoljava da se iznakazi naš lijepi hrvatski jezik s srpskom ćirilicom, mo)

Zato sam ja i izdao zakonsku odredbu o imenu i čistoći hrvatskog jezika, da ga nitko nema prava više zvati prišivenim imenima i da ga nitko nema prava i ne smije više nagrdjivati, kvariti i sramotiti. Koliko će mi profesori u tome pomoći, vidjet ćemo.

Prepisao Otporaš iz Časopisa USTAŠA, godima IX. kolovoz 1982., broj 15. strana 12.

[Inkvizitor]

Čovječe prestani zasipati forum temama o ustašama..imaš jednu temu ili par njih i prestani više otvarat za svako pismo po jednu temu..

[sagitarius]

Neosporno gosp. Boban ima dosta interesantnih stvari, čiju povjesnu dimenziju ostavljam kompetentnijim od mene da je procijene.
Štujući njegovo pravo da unatoć svemu kaže što ima, podsjetio bih, da je tu dosta monologa, pa time i jako malo mjesta za nekakvo diskutiranje, što je bit forumskog rada, a pretpostaviti je da bi gosp. Bobana interesiralo što i drugi imaju da kažu na njegov tako recimo, tematski predložak.

Upravo radi toga mislim da je gospodin Inkvizitor u pravu i da na ovakav način prezentiranja "materijala", dakle monološki, a ne diskusiono, kako to čini gospodin Boban, uistinu ne traži da se otvaraju dodatne teme, jer je u biti riječ o jednoj grupi srodnih stvari koje definitivno idu pod samo jednu temu...

Ovim nipošto ne obeshrabrujem gosp.Bobana, dapače samo mu obrazlažem nekakve za forum uobičajene stvari.

[Bobani]

Potpuno se slažem s vašim obrazloženjem, s vama obadvojicom. Nije mi bila namjera pretrpavati nekim novim otvoranjima novih tema. Ova posljednja je uistinu je otvorena pogriješkom. Umjesto da odgovorim na temu, pogriješkom sam kliknuo na otvoranje neve teme. Ako ju možete prebaciti ne jednu već postojeću temu, molim učinite to.

Osim toga, koristim ovu priliku vama i drugima dati do znanja da sam ja preko 55 godina u hrvatskoh iseljeničkoj emigraciji, i kao jedan od aktivnih djelatnika hrvatske nacionalno/lolitičke emigracije, čuvao sam i sačuvao mnoge stvari ili, nazovi mo ih dokumente, koji nisu neka vrsta dnevnih vijesti, koje čovjek pročita i pređe preko njih na druge dogodovštine. Stvari koje bih ja uistinu želio iznositi ovdje nisu za svakoga iako ih svak može čitati. Stvari koje ja iznosim su ponajviše za one koji vole hrvatsku povijest i koji o povijesti pišu. Recimo, upravo jutros sam pronašao u Hrvatskom Tjedniku iz Australije kojeg je uređivao Dinko Dedić, strana 6 i 7 od 10 Travnja 1979. opis pok. Srećka Rovera: IN MEMORIAM GENERALU LUBURIĆU. Mnogi Hrvati koji su imali priliku u ona vremena imati taj broj HT, danas ga za sigurno nemaju. Jedno Hrvatu koji voli povijest i želi znati kako su Hrvati prije djelovali u emigraciji, ovaj članak, ne samo da bi ga pročitao, nego bi ga kopirao i sačuvao.

Iskreni pozdravi svima. Mile Boban, Otporaš.

[Bobani]

PROCES PROTIV POGLAVNIKA

Donosim ovdje jedan dijalog između GN što je tada na portalu javno.com značilo "Građani Novinari". Ja sam tada, kako ćete i po datumu vidjeti kada je to bilo, imao osobnu stranicu na ovom portalu HRVATSKA I USTAŠTVO. Kako je za mnoge ta tema bila kontroverzna i na kontroverzne komentare sam stavio ovo dolje priloženo da bi bilo dobro pokrenuti jedan PROCES PROTIV POGLAVNIKA‏.kako se još nikada nije nigdje niti pokrenuo niti održao bilo kakv proces proti Poglavnika, to pitanje i i dandans otvoreno i još uvijek aktualno. Zato pročitajte ove razne kometare raznih mišljenja i raznih komentatora. Otporaš.


HRVATSKA I USTAŠTVO (52) (posebni prilig (bistrenje pojmova)

Ja sam za Hrvrvatsk Državu u kojoj ima mjesta svakome Hrvatu koji je voljan se žrtvovati za slobodu Hrvatske, a ne za ovaj ili onaj politički režim, kaže Maks Luburić, general Drinjanin.
(1) Molim cijenjenje GN kao i sve koji prate ove opise i temu USTAŠTVO da uzmu u obzir da bi zadnji br. 50 trebao biti broj 51. Potkrala se pogreška u tipkanju koju nisam primijetio. Kada sam primijetio bilo je već kasno.

(2) Obzirom na komentare koji su proizišli u temi USTAŠTVO povodom rasizma i rasističkih zakona koji su postojali za vrijeme NDH a koje je potpisao Poglavnik dr. Ante Pavelić, za koje se je malo ili nimalo čulo, a za sigurno tim istim rasističkim zakonima se do danas nije prišlo sa pravničke strane, te zahvaljujući kolegi sponzorašu što je pokrenuo ovo, koliko vruće toliko i zagonetno, pitanje. Također ovdje nadodajem da je Odredba Rasnih Zakona ukinuta 3 svibnja 1945.


(3) Nije tajna ovdje spomenuti da je srpska kraljevska vlada dra. Antu Pavelića dva (2) puta osudila na smrt, i to u odsustvu i bez njegova sudjelovanja na suda.

(4) Treći put francuska vlada ga je takodjer, poslije atentata na kralja Aleksandra jugoslavenskog, osudila na smrt u odsustvu.

(5) Predlažem da mi GN (u to vrijeme kratica GN je značila "Građani Novinari", mo, Otporaš) koji sebe smatramo iskrenima i nadasve poštenima, osnujemo jedan, simbolike radi, ČASNI SUD, koji bi trebao djelovati onim načinima kojima se služe pravni sudovi, te pripremiti optužnicu protiv dra. Ante Pavelića, staviti njegovo ime pred taj ČASNI SUD, razmotriti i razmatrati sva njegova krivična djela, iako bi to opet sve bilo po četvrti puta u odsustvu, barem bi u ovom slučaju bio naš hrvatski ČASNI SUD, na usporedbu prošlih sudova koji nisu bili naši hrvatski sudovi.

(6) Kao inicijator i pokretač ovog simboličnog pravnog postupka, predlažem GN kao glavni javni tužetelji, poput Jakova Blaževića kardinalu Stepincu: sponzora, matrix, lokica, kumjura ako već nije unutra, Janica, a sve se to može izmijeniti po zelji i potrebi vas sami tamo na terenu.

(7) Opet, kao inicijator i pokretač ovog simboličnog pravnog postupka, predlažem GN kao glavni odvjetnici obrane: broken, colonia.tino, arcanoid, zippo, a sve se to može izmijeniti po želji i potrebi vas sami tamo na terenu.

(8) Ja, Otporaš, stavljam se na raspolaganje i jednima i drugima za dostaviti im one materijale koje posjedujem a koji bi njima trebali za što bolje i svrhodnije sprovesti ovaj ČASNI SUD u djelo, a ne u neku lakrdiju, tako, kao zreli ljudi, usto i odgovrni, pročesljamo, procesuiramo do temelja ovu tabu temu, ili kako ju tko hoće nazvati, meni je svjedno, te dodjemo do zajedničke konačne točke, koju ćemo zajednički staviti, a sve ostalo poslije ovoga ostaviti povijeti i povjesničarima.

(9) Budimo civilizirani i slijedimo kurs civiliziranih naroda. Sjetimo se slučaja francuskog časnika Dreyfusa, koji je 1894 bio optužen kao špijun, te tek nakon njgove smrti, rodoljubni Francuzi su se potrudili, sastavili ovakav ili sličan ČASNI SUD, pročesljali sve: ZA I PROTIV, te stavili taj slučaj iza sebe, povjesničarima, tako da tim pocijepanim slučajem medju Francuzima rasterete nove naraštaje.

(10) Otporaš vas čeka. Hvala.
Objavljeno: 15.06.2009. u 18:07h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1556
dobra ideja,
arca
15.06.2009 19:46 h
no prije svega, trebalo bi utvrditi autentičnost tog dokumenta.
Bez toga o tome se možemo izjašnjavati samo teoretski, a bojim se da je to nedostatno. Naime, stranica s koje je prenesen link na taj dokument ili 'dokument' općenito je sumnjiva, što ostavlja mjesta mnogim dvojbama.
Kolega,
sponzoras
15.06.2009 20:22 h
odličan projekt.
Za početak mogu navesti da je cijeli rasni zakon NDH objavljen u "Hrvatskom Narodu", glasilu Hrvatskog Ustaškog Pokreta, u Zagrebu, broj 80., od 3.V.1941.
Na stranici www.crohis.com nalaze se mnogi dokumenti iz hrvatske povijesti, pa tako i dio rasnih zakona.... ne garantiram da je ovdje sve navedeno.
http://www.crohis.com/izvori/ustzk.pdf - potreban vam je PDF preglednik za čitanje.

Ako vam je lakše možete vidjeti kopiju zakona koju je administrator na stranici HSPa objavio.
http://hsp.makeforum.org/rasni-zakoni-u-ndh-t471.html
Korisno je reči da je izvor u ovo slučaju knjiga "Ustaša - dokumenti" (uredio P. Požar).

matrixdc
15.06.2009 20:22 h
srećom da nema trojbi ili nekih drugih sumnji :-))

sponzoras
15.06.2009 20:36 h
http://hr.wikipedia.org/wiki/Povijest_Nezavisne_Dr%C5%BEave_Hrvatske_(Matkovi%C 4%87)

Domobran
15.06.2009 20:40 h
arca. Potpuno se slažem, da treba prije svega utvrditi autentičnost tog dokumenta. I bez toga, arca, ja sam spreman učiniti što god čovjeku je moguće da se stvari stave na čistac. Ne tvrdim da postoji niti da ne postoji, ali je jako teško vjerovati - uzevši u obzir sve ono što se je na nas Hrvate svaljivali i natrpavalo u zadnjih 70 godina, da je Poglavnik dr. Ante Pavelić, kojeg je supruga, i to se službeno zna, bila čistokrvna hrvatska Židovka. Bilo je i drugih u Ustaškom Pokretu koji su bili na visokim položajima a bili su čistokrvni hrvatski Židovi. O tome je nedavno gracena13 pisala i to bi trebalo ponovno pročitati. Kako sam već rekao da sam spreman i bez toga dokumenta pokrenuti taj ČASNI SUD, koji će, tj. SUD, biti u nadležnosti da se taj dokumenat pronadje i njegova autentičnost utvrdi. Ja ovdje javno izjavljujem da sam za to da se taj SUD pokrene. Ja sam da se zločini procesuiraju, utvrde, u kojem procesuiranju će se koristiti i jugoslavensa i hrvatska iseljenička dokumentacija, sa jednim pritiskom na srpsku današnju vladu da nam dadne na raspolaganje sve one ratne dokumente koje je "Narodna vlast" pod potkroviteljstvom Ozne, Udbe, Rankovića, Djilasa, Koče Popovića, naravno i Tita i druih, odnijela iz Jasenovca, Zagreba kao i drugih mjesta. Tek Tada se može imati jedan autentični predled u ratne dogadjaje.
Poštovana kolegice arca dok ovo pišem u pismeni dokumenat gledam kojeg je iznio davno pok. Vlaho A. Raic u svojoj knjigi " SAVEZNICI I N.D.H " koja je izisla u Argentini davne 1950 godine. On u toj knjizi iznosi u tančine koliko je hrvatskog zlata, srebra i drugih stvari otišlo u Švicersku. Radi se o milijunima vrijednosti koje se još uvijek - možda - nalaze deponirane i zaboravljene u švicerskim bankama.
Poštovana kolegice arca vi ni slutiti ne možete koliko papira, tinte i laži se napisalo kako je Poglavnik pokrao hrvatsko zalato i utekao, kao što mu se pripisuje da je prodao Dalmaciju i Istru, a nikada nitko ne spominje gruntovni ugovor i prijepis te prodaje i koliki je u totalu bio iznos te prodaje. Onima koji još u te priče vjeruju, preporučujem da prouče RAPALSKI UGOVOR iz 1920 godine i tko je sve potpisao da Istra, Zadar i druga hrvatska područja službeno pripadnu susjednoj zelji Italiji. Eto, arca, zato sam da se sve na stol stavi: Tita, Pavelića, Rankovića, Luburića, Djilasa, Mačeka, Dražu Mihailovića i sve one vojvode i političke komesare,itd.


Domobran
15.06.2009 20:44 h
dakle. Slazemo se. Onda idemo dalje. Osnujmo ČASNI SUD. Ne ostanimo samo na čula vidjela kazala. Što je za osuditi, treba osuditi. Što je za poždraviti, treba poždraviti. Ja sam za oboje.

misetic@sbcglobal.ne
16.06.2009 02:23 h
Ustaštvo...Cestitat je OTPORAŠU na hrabrosti pri donošenju tekstova koji će bar djelomično ponukat i druge da se jave (i objave) dokumente koje posjeduju u svojim arhivima. Što vas budu više napadali to si ti ,OTPORAŠU, VIŠE U PRAVU. A što se tiče Vašeg prijedloga o SUDU..., mala je vjerodostojnost njegova oživljenja, jer i oni što danas vladaju našom Domovinom kako sude i osudjuju hrvatske generale Domovinskog rata, oslobodjajući vojnike okupatorsko- četničke aramade,možemo samo zamisliti kako bi presudjivali povijesnim dogadjajima naše povijesti prošlog stoljeća. O nekom SUDU U DIJASPIRI,...vjerojatno bi završio kao što je završio i sud šezdesetih kada se 'sudilo"
danas pokojnom Srećku Roveru.

arca
16.06.2009 08:00 h
ovako, pregledala sam linkove koje nam je @sponzoras ponudio. Doduše, ponešto nabrzaka, ali dovoljno da uhvatim bit.

Kako stvari stoje, čini se da su rasni zakoni donešeni kao odraz težnje da se zaštiti vlastita rasa od eksploatacije druge rase, te time ojača vlastiti integritet.

Jest, za današnje vrijeme to je prilično čudno razmišljanje. No opet, potrebu donošenja tih zakona ne možemo promatrati u duhu današnjeg stupnja svijesti. Ukoliko su narodi koji su živjeli u to vrijeme smatrali da su im takvi zakoni potrebi, onda su i donešeni.

Što pokušavam reći? Mi ovdje osuđujemo prošlost, no svijet je još dan danas pun kojekakvih ortodoksnih zakona (koji su itekako rasni)....primjerice Islamskih i Židovskih. Ti narodi i njihovi predstavnici očito smatraju da su im ti zakoni potrebni, upravo iz istog razloga zbog kojih su u NDH (i drugdje, to ne smijemo zaboraviti) doneseni zakoni o kojima danas raspravljamo.

No, to ipak baca ponešto drugačije svjetlo na stanje stvari.



cvrkut
16.06.2009 08:10 h
Gospon...Otporaš! Kada budete gotovi sa feljtonom o ustašama bilo bi dobro započeti feljton o četnicima. :)))))))))

cvrkut
16.06.2009 08:18 h
Mislim na četnike koji su sustavno naseljavani u našoj domovini ,a ne one prekodrinske.Svima je poznato da su najveće kriminalce i ubojice srbijanski političari naseljavali u Hrvatskoj i davali im plaće i dobra radna mjesta većinom u Udbi ,miliciji i srodnim zanimanjima.Tako su kriminalci i ubojice postajali polako elitaši bogateći se na "drukanjima" pa i ubojstvima Hrvata.Njihovi potomci sa sličnim predizpozicijama danas uživaju blagodati Zagreba ,ali sami se otkrivaju naročito na ovakvim mjestima (bloger.hr) gdje njihova mržnja prema Hrvatskoj najviše dolazi do izražaja zahvaljujući skrivanju iza raznih nickova.Ima ih i ovdje i zato ti čerstitam na ovom feljtonu i očekujem gore pomenuti feljton radi "ljudi" koji ne znaju tko su i što su...ili znaju.

colonia.tino
16.06.2009 08:44 h
Otporaš, evo kad ste me već spomenili za odvjetnika, ja prihvaćam, ne samo zato što smatram kako svatko ima pravo na obranu, na poštenu obranu i pošteno suđenje, već zato što to treba istjerati do kraja.
Isto tako, podržavam ono što je u zadnjemkomentaru napisao ( predložio ) cvrkut.
To bi bilo zanimljivo, samim time što Vi zbog bogatog životnog i svakog drugog iskustva sigurno imate više saznanja o tome, nego mi manje iskusni ljudi.( ars longa vita brevis )

sponzoras
16.06.2009 10:31 h
Arca...nedvojbeno je da je stanje svijesti bilo drugačije prije 70 godina nego li danas. Ne samo u Hrvatskoj nego zasigurno u bilo kojoj drugoj zemlji svijeta...
Međutim, nemojmo zaboraviti da su rasni zakoni NDH gotovo su bili prekopirani od nacističkih Nurnberških zakona koje je dobio sam Hitler. Taj je zakon nazvan ZAKON O ZAŠTITI NJEMAČKE ČASTI I KRVI.
Kod rasnih zakona NDH, samo je umjesto "njemački" definirani "hrvatski".

Ako ćemo se složiti sa Otporašem da je ustaški pokret dijelom nastao i kao odgovor na četnička ugnjetavanja u Hercegovini, onda je vrlo čudno da se u rasnim zakonima jasno definiraju Židovi i Cigani kao nearijevske rase i manje vrijedne u odnosu na arijevsku rasu. Naime, u njima ništa ne piše o Srbima ???
Dakle, jasnije je da se ovdje ne radi samo o borbi protiv srpske hegemonije i težnji da se zaustavi teror na Hrvatima ,već o težnji da se hrvatski narod očisti od nepoželjnih rasa, konkretno Cigana i Židova.

Svijet je osudio nacizam i zakone koji je taj nacizam donosio, te onih koji su bili potpisnici tih zakona. Sama Njemačka danas se vrlo jasno i transparentno distancira od svoje povijesti i osuđuje je. Njemačke je danas demokratska država koja se ne srami priznati da je u njezinoj povijesti bilo mračnih i turobnih razdoblja i to je jedini put naprijed.
Ako ćemo mi Hrvati, pokušavati opravdavati rasne zakone koje je donosio Pavelić, kao nešto nužno u to vrijeme, onda je po meni to samo korak nazad na štetu svih nas.
Ponavljam i ovdje, Hrvati generalno nisu genocidan narod i vrlo smo prijateljski nastrojeni, što mogu potvrditi mnogi stranci koji dolaze ovdje.
Ali da imamo mrlje u svojoj povijesti, to stoji. No imaju ih svi, i Amerikanci i Englezi i Francuzi... Bitno je da se jasno postavimo i ukažemo da smo svjesni grešaka iz povijesti, a ne da ih stalno pokušavamo opravdati.

Na kraju krajeva, svijet je 15.01.1992. jasno rekao što misli o modernoj, demokratskoj, samostalnoj Hrvatskoj.


arca
16.06.2009 11:33 h
sponzorasu, pa ogradili smo se od rasnih zakona, svi po redu, jasno i glasno, nismo li?
Daljnja rasprava o Paveliću po meni služi u svrhu da se stvari postave u pravilan okvir. Po tumačenju tih zakona ispada da Pavelić nije izdao vlastiti narod, nego ga je štitio na način koji se u to vrijeme očigledno tolerirao.

Prema tome, preostaje nam razjasniti je li Pavelić (u duhu vremena) radio u ime interesa naroda ili svojih osobnih, ili nekih trećih, četvrtih, mješavine interesa, šatajaznam!?!????

Odnosno, prema tvom komentaru:
sponzoras
15.06.2009 15:22 h
Vi pretpostavljate da je Pavelić možda bio i prisiljen na taj potez. Ako je tako, onda je radio sebi u prilog a ne u prilog ljudi koji su živjeli na teritoriju NDH. Žrtvovao je ljude kako bi sačuvao svoje pozicije na čelu NDH, pri tom se pokoravajući i svojem savezniku Hitleru.
Pravi domoljub to nikada ne bi radio. Po meni, Pavelić je ispao samo obični oportunist koji se mudro sakrio iz krinke domoljublja, ne mareči o zaštiti ljudi u svojoj državi. Njegov potpis ispod rasnog zakona je dokaz.

Da ne bi bilo zabune, ponavljam: osobno, osuđujem sve zločine i zločince. Na da bismo ocijenili veličinu, težinu, obim itd. tih zločina, važan je kontekst.
U krajnjoj liniji, imao si pravo kada si rekao: ako je samo jedno židovsko dijete stradalo zbog nečijih ideala, u pitanju je zločin. Ništa ne može opravdati zločin, ni na pojedinačnoj, ni na lokalnoj (Tito, Pavelić i ostali), ni na sveukupnoj svjetskoj razini (Hitler, Staljin, to nam je poznato, ali Bush? U današnje vrijeme? Ajme majko..!!!!).

sponzoras
16.06.2009 11:57 h
Arca, ako gledamo na rasni zakon kao način koji se tolerirao u svrhu zaštite naroda, onda možemo u sličan kontekst staviti i rasizam u bivšim britanskim, francuskim, nizozemskim kolonijama,... jer se tada to smatralo u redu, pošto je sasvim bilo normalno da je bijeli čovjek superioran nad crnim.
Tek je kasnije kolektivna svijest porasla na viši nivo i takva mišljenja su odbačena, čak i zakonom zabranjeno iznošenje istih. Sve do današnjih dana, pa je tako rasizam jako osjetljiva tema i kazne su drakonske... ( znam to, vidio sam kad je žena dobila otkaz radi neslane rasističke šale na poslu). U mojem ugovoru u radu je pisalo jasno da se rasizam ne tolerira i da podliježe najstrožim sankcijama. Podsjećam, radilo se o britanskoj firmi, a zajedničko nama i Britancima je da imamo povijest rasizma... doduše oni puno, puno duže.
Represija ili demokracija? Ne, samo poštovanje i dignitet čovjeka.

Koji su motivi bili Ante Pavelića da privati i prekopira rasne zakone nacističke Njemačke? Kakva je prijetnja Hrvatskoj bila od strane Židova i Cigana ( uključujući njihovu djecu, žene, starce).. koja god, no jasno je da nije izabrao zapadnjačku demokraciju, već nacističku doktrinu pročiščavanja nacije od "nepoželjnih"..

Vrlo slično onome što smo vidjeli tijekom Domovinskog rata, politiku etničkog čiščenja u Bosni.



sponzoras
16.06.2009 11:59 h
A Bush je priča za sebe. Tu mogu samo reči "bravo američkom narodu!" što se riješio tog bolesnika.
Na Obami je još da se pokaže... pred njim je puno posla!

arca
16.06.2009 12:41 h
da, upravbo to: Koji su motivi bili Ante Pavelića da privati i prekopira rasne zakone nacističke Njemačke?

To je ono što bih ja voljela znati i što se nadam da će netko ovdje objasniti.

Uzgred, budući da si to zasigurno više upućen, zanima me kako se konkretno Britanija izjasnila po pitanju svoje prošlosti?


colonia.tino
16.06.2009 12:44 h
sponzoras. Ako bude američki narod čekao Obamu da raščisti sa prošlosti, bude se puno načekao.

Osobno je Obama u više navrata odbio otvoriti dosje BUSH, čime bi se dala mogućnost da eventualne istrage otpočnu, zadnji puta prije nekoliko dana. Nema kod američkih predsjednik prevelikih vrludanja, to je više manje politika kontinuiteta. U onom smislu, da je bivši predsjednik, uvijek predsjednik, i tako ga se poštuje, kod njih nije moguće da postoji netko poput Mesića, te da se na isti način obračunava sa mrtvim predhodnikom, narod bi takovoga odmah progutao.

Ne kažem da će Barackova politika biti ista, vjerujem da neće, jer je to gotovo nemoguće, ali da se neće ništa pokrenuti protiv Busha i ratnih ideologa, sasvim sigurno.

colonia.tino
16.06.2009 12:49 h
Glede " suđenja " u startu kao " odvjetnik " tražim da se odbiju ( kao dokaz ) bilo kakvi dokumenti nastali pod nadzorom komunističkog režima, niti je Tito mogao biti objektivan glede Pavelića, niti bi Pavelić bio objektivan u Titovom slučaju.
Još samo da nam je netko neutralan tko bi prosuđivao što se može prohvatiti kao dokaz i činjenica, a što je pak odraz osobnog afiniteta.

Kad osudimo poglavnika, red je kolega Otporas da otpočne suđenje Maršalu, Vi ga započinite u tom slučaju rado bi bila javni tužitelj ( državni odvjetnik ).

sponzoras
16.06.2009 12:59 h
broken, ne, svakako da se Obama neće baviti kopanjem po Bushevim greškama, mislim da ima više posla kako ih eventualno ispravio neke greške svojeg prethodnika, te na taj način indirektno dao do znanja što misli o Bushu i njegovoj politici.

sponzoras
16.06.2009 13:01 h
arca, o Britaniji i obračunavanju sa mračnom prošlošću ću pisati, neke stvari znam, no želim predočiti konkretne stvari kako ne bi bilo greške..

Domobran
16.06.2009 13:05 h
Poštovane kolege, procitao sam komentare i da ih je prevesti autentično na strane jezike, čitatelji - stranci - bi došli do zaključka da smo mi Hrvati uistinu uljudni i nadasve civilizirani ljudi. Zajednički polemiziramo o onome što nam je zajedničko, a mi, današnji naraštaji, mi smo samo naslijedili te zamršene stvari, koje su nam u najvećim slučajevima drugi nametnuli, te kamen bacili a ruku sakrili, kako bi mi danas tražili tko je manje a tko više kriv za jednu ili za drugu stvar.
Što se tiče ČASNOG SUDA do njega će doći, u to vas uvjeravam, kao što je hrvatski general Maks Luburić, Drinjanin, uvjeravao svoje vojnike i sljedbenike, da će netko iz ekipe OTPORA doći do slobodne Hrvatske ili sa mnom ili bez mene. Jer imamo ideju, kaže general Luburić.Tako i ja kažem, netko će doći do ovog ČASNOG SUDA, sa mnom ili bez mene, jer ideja je tu, samo je na nama da ju razradimo.
Cvrkut, vrlo dobra ideja. Prihvaćam ideju. Imam nešto podataka o tome. Kada se počme možemo to razvijati zajednički dok ne popunimo prazninu.
Hvala gospodine Mišetić. To stoji što ste rekli da je mala vjerodostojnost do njegova oživljavanja. Kao zreli ljudi i nadasve ljubitelji Hrvatske, pravde i ISTINE, na nama je dužnost da se to ostvari, kako nas nebi nadolazeći hrvatski novi naraštaji osudili i za nas rekli da: smo štuke pognuli glave i prešli preko tog mračnog poglavlla hrvatske prošlosti, a njima nismo ostevili građe kako bi se oni mogli što bolje snalaziti. Ruku na srce, zar mi koji smo se okupili oko ovog portala javno nemamo razloga(e) zamjeriti onim Hrvatima koji medju nama više nema, a iza sebe nisu ništa ostevili. Kako bi danas bilo lijepo da je Poglavnik nešto (konkretna) ostevio zapisano (osim njegova potpisa) i objesnio nama mlađima zašto je moralo doći do tog rasnog zakona. Zato čestitajmo sponzorašu da je pokrenio ovu točku, za koju sam osobno da se analizira do kraja, iz svih ugliva, a najmanje iz ugla mržnje i neke osvete.


sponzoras
16.06.2009 13:57 h
Hvala kolega Otporaš...Moram priznati da mi je drago kako je cijela diskusija krenula. Bitno je da se svi izdignemo iznad jeftinih krčmarskih prepucavanja i vrijeđanja bez obzira na točku gledišta i različitosti u razmišljanju, što je na žalost učestalo na ovom portalu, no eto, možemo i bez toga. Onako ljudski, civilizirano.
Naravno, pošto je ovo javni blog portal, moguće je da će se pridružiti i neki koji će pokušati i vrijeđanjem razbiti diskusiju, no i na to treba biti spreman i ignorirati takve pokušaje.

Koliko smo u stanju provjeriti vjerodostojnost dokumenata, ne znam, ovisno o dostupnosti izvora, a tko će u svemu biti neutralan sudionik, isto ne znam.. no imamo vremena.

Domobran
16.06.2009 14:18 h
sponzoras. Točno je što kažete: Bitno je da se izdignemo iznad jeftinih krčmarskih prepucavanja i vrijeđanja...Mi ćemo se izdići, jer nam je Hrvatska u interesu. A zajednički moramo raditi na tome da budno pratimo na one koji iz "velikog hrvatstva" žele među nas kost ubaciti. Mi imamo zadaću, i ja vam se osobno, kolega sponzoras, zahvaljujem, da nastavimo sa radom za otkrivanje ZLOČINA i pronalaženjem ISTINE. Mini ISTINA(E) neže smetati. Meni zločini smetaju. Idemo dalje.

Domobran
16.06.2009 17:11 h
Kolega Mišetić. Vaše bojazni glede ČASNOG SUDA su opravdane s gledišta ne hajnosti ljudi, u ovom slučaju nas Hrvata. Moja ideja je osnovati jedan ČASNI HRVATSKI SUD koji će potpuno biti neovisan (ne kao NDH) od državnog suda Hrvatske, kao na primjer ovdje u Ameriki, zadnji predsjednik Bush je osnovao posebni ured koji se zove "HOMELAND SECURITY" iako je postojala i postoji "FBI", što je znak da jedni druge nadziru. Državni Sud(ovi) uvijek rade za državu i moraju se prilagođavati državnim interesima. Sjetite se, ne znam koliko znate o tome, slučaja New Yorškog procesa Hrvatima u početku osamdesetih godina, u kojem je državni odvjetnik, tj. javni tužitelj Stuart Baskin bio potpuno pod utjecajem US ministarstva pravosuđa, a ovaj pod utjecajem Washingtona, tj. Bijele Kuće/vlade, koja je za interese Amerike tijesno suradjivala sa jugoslavenskom vladom iz Beograda, a ova Washingtonu dostavljala podatke o Hrvatima na sudu u New Yorku, a ovi iz Washingtona javnom tužiocu Baskinu, a ovaj federalnoj Sudkinji Konstance Motley, koja je bila 90% na strani javnog tužioca, iako 95% Amerikanaca misle da je njihov pravni sistem odvojen od države. Jest, kada država nije u pitanju. Oni Hrvati koji su bili na tom sudu to najbolje znaju. Zadnji od te New-Yorške grupe, je Ranko Primorac, oslobodjen je prije par godina.
Što se tiče sudjenja Srećka Rovera, pročitavši vaš komentar, odmah sam potražio te podatke i pronašao sam ih u "DRINI" br,1-3 1956 godine. Istina je što ste malo rekli o tome. Sada bih ja mogao o tome napisati i razloge i ishod tog suda. Samo bi oduzelo mnogo vremena za čitati našim dragim Hrvatima iz Domovine koji to prate. A vrijeme je novac, poslovica kaze. Pozdravlja vas Otporas.

sponzoras
16.06.2009 19:25 h
Susret Pavelića i Hitlera, dio filma...

http://www.youtube.com/watch?v=QlWRhZrUBqk&feature=related

arcanoid
16.06.2009 22:27 h
Otporaš. Sud časti, tužilaštvo, obranu možemo ovako vitrualno uspostaviti pa i porotu u bliku svih prisutnih. Možda i neke pouke i pravdu izvučemo ali mala je težina svega toga ako ostane samo na portalu.
Za pravo vjerodostojno rasvjetljavanje fame oko Pavelića, jedino na državnom nivou ima efekta.

matrixdc
16.06.2009 22:56 h
Umjesto "bistrenje pojmova" više bi priličilo "navlačenje majmuna"

Domobran
16.06.2009 23:05 h
arcanoid. Slažem se sa svime što ste rekli. Ja sam stavio "simbolicčno". Rijetki su slučajevi da je država pokrenula otvoranje nekih procesa, pogotovu ako je to u interesu države da do toga novog procesa ne dodje. Javno mnijenje/mišljenje prisili državu/vlast da do tog procesa dođe. Dragi kolega mi to možemo učiniti. To od nas traže naši budući naraštaji koji manje znaju o ovoj temi nego mi danas. Ja bih već sada mogao upriti prstom tko bi mogao biti protiv toga.
Kolega arcanoid ništa se preko noći nije riješilo niti dogodilo. Kinenska poslovica kaže: Šta čovjek treba najprije učiniti da pripješači 10.000 koraka. Odgovor je: napraviti prvi korak. Tako i ovdje. Ideja je tu. Prvi korak je tu. Okrivljenik (iako je već pedest godina mrtav) je tu. "Dokazi" su tu. Javni tužioci već poredani i čekaju. Porotu ćemo pronaći, pa ako ustreba uvest ćemo ih iz susjedne države Srbije. Mi smo tu. Dobra volja je tu. Ne želim da se "našeg" Pavelića smatra kao Tita. Danas je GN lokica odgovorila zippo da njezin Tito nije nikada bio sudjen te da nije kriv. Ja hoću da naš Pavelić bude sudjen i da se na sudu iznesu sva njegova krivična djela po kojima se može pronaći krivim ili biti oslobodjen. Osobno ću biti podjednako zadovoljan porotovom odlukom. Mislim da se razumijemo i radimo na tome da se ostvari za dobrobit sviju nas. Tada će nas svak cijeniti i poštivati, a ponajviše povijest.

arca
16.06.2009 23:57 h
otporaš, pa ako je stvar u tome da na ovom našem virtualnom sudu trebamo ocjeniti je li Pavelić u pravnom smislu (jer ovo je sud, makar i virtualni, zar ne?) kriv ili nije kriv, odgovor je vrlo jednostavan:

Nije kriv.

Obrazloženje: Pavelić je djelovao na osnovu zakona donešinih u pravnoj i regularnoj državi.
Mi se danas nad tim zakonima možemo i zgražati, no oni su bili punopravni i regularni. To je činjenica.

S Titom je druga stvar. Nakon uspostave njegove države postavljen je zakon koji je fiktivno regulirao ljudska prava i slobobode.
Fiktivno, naglašavam, jer pod okriljem istog počinjeni su nevjerojatni zločini.

Zaključak:

Pavelić je djelovao u okviru Zakona i na temelju ovlasti koje su njime regulirane.

Tito nije djelovao u okviru Zakona, nego suprotno njegovim stavkama.

S pravne strane u svakom sudskom procesu to bi bilo savršeno jasno, toliko da bi to i svaki početnik riješio bez problema.

sponzoras
17.06.2009 00:02 h
arca, točno, po toj logici ni Adolf Hitler nije kriv kada govorimo o stanju u Njemačkoj s kraja 30tih i za vrijeme 2. svjetskog rata, jer je donio rasne zakone koje je i sprovodio. Dakle, nije bilo kršenje zakona...

sponzoras
17.06.2009 00:06 h
ali.., mi ovdje pokušavamo utvrditi ulogu ustaškog pokreta u NDH i kreiranje hrvatske povijesti u hrvatskoj državi za vrijeme 2. svj. rata, te koliko je štete ili koristi Pavelićeva rabota nanijela Hrvatskoj u nastavku povijesti.

arca
17.06.2009 00:55 h
točno, zakonski nije. Moral je druga priča. I podosta ludila. I kalkulacije, manipulacije i drugih stvari.

E sad, bilo bi zgodno kalkulirati što bi bilo da se Pavelić nije spandžao s Hitlerom? Hrvatska bi svjedno bila zgažena od Hitlera i Mussolinija. I to je također činjenica o kojoj valja voditi računa.

Bi li broj žrtava u tom slučaju bio veći? Postoji li mogućnost da je Pavelić eventualno odabrao manje zlo?

Otporaš
17.06.2009 02:21 h
sponzoras. Bez sumnje uspjeli ste otvoriti jednu jako zanimljivu temu. Osobno nisam protiv razglabanja te teme. Naprotiv. Sve što bih ovdje zamolio, i to javno, GN i ostale da se o ovoj temo raspravlja trijezno i sa željom da saznamo o toj temi više nego znamo. Kako kažete da "mi (to mi se svidja "MI", moja opaska) ovdje pokušavamo utvrditi ulogu ustaškog pokreta u NDH i kreiranje (činjenica,moja opaska) hrvatske povijesti u hrvatskoj državi (NDH, to mi se dopada, jer je bila uistinu Hrvatska Država a ne Španjolska ili Kinenska ili nečija druga,moja opaska) za vrijeme 2. svj. rata..."
Ali, kolega sponzoras, kolegica arca, je u potpunom pravu kada kaže da se treba kalkulirati: "šta bi bilo da se Pavelić nije spandžao s Hitlerom"? E to je ono što uistinu mi Hrvati trebam vrlo dobro proučiti, i to iz već odigranih činjenica koje mi više ne možemo mjenjati niti izmjeniti. Ako ste pomno pratili opise generala Drinjanina, mogli ste iz prve ruke uočiti kuda je vodila tadašnja politika koja je dominirala u Hrvatskoj, tj. politika HSS-e. Poznato je da Maček nije htio rata, tj. htio je status quo, sačuvanje Jugoslavije. Poznato je da je Jugoslavija stupila Trojnom Paktu kojeg je potpisala 25 ožujka 1941 god., a dr. Maček, kao ministar jugoslavenske vlade, dao privolu i poslao svojeg ministarskog kolegu Cincara Markovića da potpiše taj pakt u ime jugoslavenske vlade. Prije nekoliko brojeva u temi USTAŠTVO general Drinjanin piše kako je našao na Mačekovu stolu u spavaćoj sobi poklonjeni pištolj direktno od Hitlera, s molbom da preuzme vlast/kormilo Hrvatske Države. Maček je zadržao pištolj a odbio je uzeti kormilo Hrvatske Države u svoje ruke, sve u interesu spašavanja Jugoslavije.
Eto šta bi bilo da nije bilo dra. Ante Pavelića, Poglavnika. Jugoslavija bi ostala Jugoslavija. KPJ je po naredjenju Staljina i Moskve već počela pozivati svoje sakrivene komunističke ćelije na ustanke. Banovina Hrvatska bi bila samo na papiru. Seljačka Zaštita pod vodstvom dra. Mačeka bi se stopila pod zapovjedništvo pukovnika Draže Mihailovića, a Zaštitari, tj. hrvatskim vojnicima koji bi bili u Zaštiti nabila bi im se srpska šajkača na glavu, stupali bi pod srpskom zastavom, pjevale bi se srpske solunske pjesme, svirala bi se himna Ej Slaveni, itd. To bi bio konac NAŠE SLAVE DJEDOVINO!

colonia.tino
17.06.2009 10:52 h
Teško je o tome razgovarati čisto pravno gledano, jer nacistički pokret je doživio svoju pravnu osudu i u Nunbergu. Da je bio živ i Hitler bi bez dvojbe bio bi osuđen na smrt. Ali čak i da nije bilo tog procesa, srećom bilo je, ne bismio imali nikakve dvojbe o naravi nacizma, neznam zašto je teško shvatiti da jedan desni intelektualac, građanin, ili novinar, obični mali čovjek, sasvim svejedno, može biti žestoki protivnik komunizma, a da ga odmah ne etiketiraju fašistom, iako istodobno žestoki protivnik fašizma? Takvo razmišljanje mi nikada nije bilo jasno. Poznato je da ostaci totalitarnog mentaliteta sve one koji se s njima ne slažu, pogotovo ako su desne orijentacije, proglašavaju fašistima, što vidimo iz pisanja nekoliko nesretnika i na ovom portalu, to je tužno, koliko i tragikomično.

Paveliću se nikada nije sudilo, ako naravno ne smatramo da su komunistički sudovi vjerodostojni, na njima je osuđen i potpuno nedužni čovjek, Alojzije Stpinac. Zato je i hrvatska država nakon uspostave, 1992. godine poništila proces Alojziju Stepincu, te ga rehabilitirala, da ne govorimo o Crkvi, Crkva ga nikada nije ni osudila.

Mi sigurno ovdje nećemo dokazati Pavelićevu nedužnost, ali ćemo pokušati vidjeti u kojem kontekstu se sve to dogodilo i zašto se to sve pobogu dogodilo. Zar je doista moralo tako biti ?

sponzoras
17.06.2009 12:03 h
Broken, u mojem slučaju deklariranje kao lijevo orijentiranog građana često završava etiketiranjem "komunist", "postkomunist" i sl... što je odraz neznanja iili nedostatka želje da se znanje absorbira. Ljevica je sastavni dio svake demokracije, pa i one koja nema komunističku prošlost.. no to eto, nekima nije i neće biti jasno. A bar danas je lako sebe educirati!

Naravno da se neću složiti sa nekim desnim stajalištima, no niti zagovaram totalitarizam, što pak je zajednička odlika ekstremnih lijevica i desnica. Dakle, ekstremizam i radikalizam je out!

Zašto se Pavelić priklonio Hitleru i nacističkoj ideji? Možemo nagađati ili pretpostavljati.Naime, bitno je razlučiti sukob Ustaša i Četnika u Hercegovini, razloge zašto je ustaški pokret nastao kao odgovor na četničko nasilje, te objasniti odluku da se hrvatski narod pročisti od "nepoželjnih" Židova i Cigana, ali i onih Hrvata koji nisu prihvatili ustaški zakon. A pročiščenje je dolazilo u obliku zatvaranja i likvidiranja.
Moguće je da je Pavelić prihvatio Hitlerovu ideju iz razloga da zaštiti čistu hrvatsku rasu, na uzoru
na ideju koju je sprovodio Hitler u Njemačkoj, no time je potpisao lišavanje slobode i smrtnu kaznu onim Hrvatima
koji nisu po njegovom zakonu bili dovoljno, Hrvati! Dakle, tu se radilo o čistom žrtvovanju ljudskih života u ime ideje. Ali čije, Paveličeve ili Hitlerove?

Daljnje udovoljavanje Hitleru je jasno iz činjenice da su vojnici NDH sudjelovali u napadu na Rusiju o čemu postoje
dokumenti pa čak i video snimke. Znamo da su Hitler i Staljin poptisali pakt o nenapadanju, koji je Hitler kasnije
prekršio pa je došlo do sukoba dva totalitarna režima, nacističkog i komunističkog.
NDH je između ostaloga objavila rat i SADu! Je li to bila želja Paveliča? Nekako nisam previše uvjere u to, mislim da je to bilo po nalogu njegova šefa Adolfa! No možda griješim... ali ako se Pavelić borio protiv komunista i četnika u ime slobodne Hrvatske, kako onda tu objasniti i objavljivanje rata zapadnim silama koje su bila treća strana, a sam Pavelić ih je odabrao kao svoje neprijatelje..

Otporaš
17.06.2009 12:16 h
broken, Točno je što ste rekli. Mi Hrvati smo drugačiji od drugih naroda. I neka smo! Zato nam treba jedno vremensko razdoblje malo poduže za preodgoj, jer smo kroz stoljeća plovili u tuđim vodama/idejama i nestajali pod imenima kao stranci u svojoj vlastitoj rođenoj zemlji Hrvatskoj.
Komentator Mišetić je spomenuo da bi bila mala vjerpdpstpjnost njegova oživljenja,tj. ČASNOG SUDA, te je spomenio SUD U DIASPORI SREĆKA ROVERA. To me je odmah potaklo da potražim dokumentaciju o tome i, fala dragome Bogu, pronašao sam ju. Ishod sudskog izvještaja je jako dugačak. Ja ću samo iznijeti sažeto, u kratkim crtama, šta je bilo, da se nikada ne zaboravi tadašnja, prije 50 godina i više, pismena tehnika dopisivanja, pošta zračnim ili morskim putem, rijetko telefonske veze, ali ipak se uspijelo. Po svoj prilici, tadašnji Hrvati koji su taj SUD ČASTI za specifičnu stvar stvorili, danas više nisu na životu, ali su iza sebe ostevili jednu nadasve veliku vrlinu hrvatske tradicije poštenja, gdje su se držali one: AKO HOĆU LAKO ĆU, AKO NEĆU KAKO ĆU!
Pok. Srećko Rover je bio vodič jedne skupine hrvatskih vojnika koji su u " AKCIJA DESETI TRAVANJ " pošli u domovinu se prikljuciti već postojećim postrojbama u hrvatskim šumama koji su se borili za oslobodjenje Hrvatske. Ozna ih je uhapsila kao i sve ostale skupine. Na sudu u Zagrebu 1948. godine bilo je nedokazani priča da ih je izdao Srećko Rover "BIMBO". To je bila jedna vrlo produktivna Oznaška smicalica kako zavaditi ostale Hrvate u emigraciji. U to poslljeratno vrlo ne snalazeće vrijeme za razbacane Hrvate po svijetu, ta Oznaška smicalica je pala na plodno polje, posijala sumnju među Hrvate, tako ih svadila i polarizirala. Sumnja je pala na Srećka Rovera da je špijun, da radi za Oznu i da je on taj uz još jednog Zlatara koji su svoje drugove izdali i predali u ruke Ozne. Pošto je Srećko Rover pristupio Ustaškom Pokretu još davne 1939. godine i bio je medju prvim Ustašama koji su umaršlirali u Sarajevo 23 travnja 1941 god., kao i medju prvima u osnutku Crne Legije. Kao takav bio je poznat kao jedan odvažni hrvatski Domoljub i borac. Na sve te negativne glasine protiv Srećka Rovera i sami Poglavnik je povjerovao Oznaškim smicalicama, te isključio istoga iz ustaških redova i javno ga preko novina optužio kao izdajnika. Na ovu odluku Poglavnika general Maks Luburić je energično prosvjedovao, što je, uz podjelu Bosne sa Stojadinovićem, uzrokovalo razlaz između ova dva hrvatska velikana.
Tada je na incijativu generala Luburića bio stvoren ČASNI SUD od osoba i sa jedne i sa druge strane. Sud naravno nije imao nikakove juridističke snage, ali je svakako imao dovoljno moralne snage da shladi poljuljale duhove medju Hrvatima, koliko toliko.
Kada je preživjeli iz Kavranove Grupe, Ivan Prusac napisao 1967 godine knjigu "TRAGEDIJA KAVRANA I DRUGOVA" u njoj je donekle rasvijetlio ulogu "BIMBO" kao vodič i jasno podvukao da je Srećko Rover nevin.
Eto šta može jedan simbolike radi ČASNI SUD napraviti. Mi danas u kompjutorsko doba možemo kamokud više i efikasnije napraviti, i, možda, za primjer biti prvi u svijetu koji su takvo nešto napravili.
Ja ću nastaviti završiti opise generala Drinjanina o "Povodom smrti dra. V. Mačeka" ubrzo, te ću iznijeti svima na uvid moj mali nacrt kako ja to zamišljam, kojega bi svi zajednički trebali srediti i urediti kao jednu lijepu curicu za vjenčanje. S poštovanjem, pozdravlja vas Otporaš.

colonia.tino
17.06.2009 12:35 h

Idemo od Rusije sponzoras. U napadu na Rusiju sudjelovao je veliki broj ljudi ( gotovo iz cijele Europe ), čak je Britanija ( preko kraljevske obitelji ) sakupila velike dobrovoljačke postrojbe koje bi se pridružile Hitlerovoj kampanji proti SSSR-a., Churchil, koji nije volio Staljina, ali nije htio rušiti savezništvo, je to stopirao u zadnji trenutak .

U Americi, Joseph Kennedy ( otac predsjednika Kennedya, koji nije bio oličenje dobra kako to povijest romantično želi reći, s ozirom da mafija nikada nije ima veći utjecaj na društvo nego za njegovo vrijeme, pa čak i na WHITE HOUSE ) je predlagao Roosveltu i Hooveru ( najmoćnijem Amerikancu 20 stoljeća ) da se udruže sa Hitlerom. Da nije bilo napada na Poljsku i rata sa Europom, Hitler bi lako našao saveznika u SAD-u ali i Britaniji,. Da li bi u tom slučaju njegov režim bio manje zločinački ? Naravno da ne bi.

Rasni zakoni silom su nametnuti Hrvatskoj, međutim za to nema opravdanja, po meni Pavelić je trebao u šumu, slijedilo bi ga 90 posto Hrvata a na kraju rata Hrvatska bi postojala, time bi uništio relativno ništavan Titov pokret u svom samom početku ( u početku bilo je tek stotinjak fanatika u tom pokretu ). Međutim, bilo je tako, kako je bilo. Naravno, sukobi četnika i ustaša na Drini i Hercegovini nešto su drugo od režima, režim je bio preslikan iz Berlina, nažalost, prislino, ali onda se trebalo boriti gerilski, a ne pristajati na to. NDH ne bi postojala i bila bi uništena da je Pavelić odbio Hitlera, ali bi postojala Hrvatska nakon rata, a Pavelić bi bio hrvatski De Guele.

Jasno da etiketirati nekoga fašistom ili komunistom zbog drugačijeg mišljenja nije u najmanju ruku koretno, ti vrlo dobro znaš, kako smo se postavili prema tome.

Ne samo da je ljevica u demokraciji legitimna, ona je neophodna, bez demokratske ljevice demokracije nema. Ja se nadam da ćeš ti kao intelektualac se također znati postaviti prema onima koji bi mene ili nekog sličnog etiketirali kao fašistu, te bi bilo super kada bi ti u svom tekstu iznio vlastiti stav prema drugom totalitarizmu, drugom zlu ( u komentarima si to učinio, svaka čast ), Titovom režimu. Naime, tebi je sigurno jasno kakav je to režim bio i tko je najodgovorniji za njegovu provedbu.

Domobran
17.06.2009 12:36 h
sponzoras. Skoro bih se zakleo da nas isti jadi muče: zašto ovo, zašto ono. Zašto je Pavelić objavio rat Ameriki? Taj čin se mora do temelja analizirati. Poznato je kada netko nekome objavi rat, da se tada sukobljuju dvije vojske i evo ti krvi do kljena, mesa na vagone i ruševina sela i gradova. To je prva i logična činjenica. Druga činjenica je ta da nikada nije došlo do vojničkih sukoba izmedju dvije "zaraćene" vojske, američke s jedne i hrvatske s druge strane.
Šta je u stvari bilo, to sam tek shvatio u početku 1968. godine dok sam još živio u Parizu. Tada je Henry Kissinger kao šef američke diplomacije, s jedne strane, i medjunarodni pritisak s druge strane, sazvao konferenciju za MIR izmedju južnog Vjetnama i USA, bez dozvole pristupa Vijet-Kongu u toj konferenciji. Amerika ne želi da Vijet-Kong sudjeluje jer ga Amerika ne priznaje. Koga Amerika ne priznaje, s njim ne želi ni razgovarati. Mi Hrvati to najbolje znamo, jer nas nitko nije htio priznati te s nama ni razgovarati. Tada je Vijet-Kong navijestio rat Ameriki i na taj način ju prisilio na razgovore i pregovore. Kako Amerika nije htijela priznati Hrvatsku 1941 godine, vlada NDH je vjerojatno znala za te medjunarodne diplomatske poteze kojima se sve diplomacije svijeta služe, pa je jednostavno, simbolički, navijestila rat Ameriki, kao što i mi nastojim simbolički osnovati ovaj ČASNI SUD.

sponzoras
17.06.2009 12:58 h
Za sada moram samo reči da antifašistički pokret nije bio ništavan i svakako je bio reakcija na zlo nacizma koje se nadvilo nad Europom. Samo za ilustraciju Iz Međimurja je masa ljudi zbjegla pred mađarskim nacistima u područja Kalnika i tamo osnovala odrede koji su se borili protiv nacista. Moj djed kao 20 godišnjak je prisilno regrutiran u mađarsku vojsku i poslan u Sibir, s obzirom da je živio tik do granice i imao je mađarsko prezime.
No, tema NOBa je sasvim nešto drugo i toga ćemo se svakako detaljnije dotaknuti.. za sada ne bih rastegao temu previše.

Što bi bilo da se Pavelić odmetnuo u šume i suprotstavio se nacistima? Eh sad, iz ove pozicije teško je o tome govoriti, kao i što bi bilo da je prihvatio suradnju lojalnih Srba u NDH koji su nakon 10.4.41. sami ponudili suradnju... no Pavelić ih je odbio i diskriminirao.
Nije li i sam Budak u Gospiću izjavio da trećinu Srba u Hrvatskoj treba pobiti, trećinu raseliti a trećinu pokrstiti?

colonia.tino
17.06.2009 13:22 h
Ne, u početku Titov pokret nije raspolagao sa više od 100-tinjak ljudi, ali je antifašistički pokret bio jak i jačao je u Dalmaciji pogotovo, tak kasnije sve je stavljeno pod isti nadzor. Ja nikada ne poistvjećujem antifašizam sa komunizmom.
Što bi bilo, kad bi bilo, da bi bilo - nije bilo, pa se slažem da je iracinalno o tome rezmišljati.

arca
17.06.2009 14:58 h
citat:
Rasni zakoni silom su nametnuti Hrvatskoj, međutim za to nema opravdanja, po meni Pavelić je trebao u šumu, slijedilo bi ga 90 posto Hrvata a na kraju rata Hrvatska bi postojala...

Dobro zvuči, ali pitanje je, bi li to bilo 'tehnički' izvedivo? u tom slučaju morao bi se istodobno boriti protiv nacista i Srba, budući da se s njima nije htio spanđati. Onda bi nacisti osim Židova i Cigana tamanili i odmetnute Hrvate, a njihove obitelji slali bi u konc logore. Koliko bi to tek žrtava bilo?

Meni izgleda da je kad sve skupa zbrojiš, negdje morao pregrist....


sponzoras
17.06.2009 15:18 h
Mogao je, da...isto tako preuzeti kontrolu nad antifašističkim pokretom da je htio.. pa i prihvatiti suradnju lojalnih Srba.
Pri tom ne smijemo zaboraviti da nisu svi Srbi ni tada bili od reda četnici. A ni činjenicu da je unutar Kraljevine SHS, Hrvatska i prije NDH uspjela izboriti svojevrsnu autonomiju, korak bliže samostalnosti.
Možda, kažem možda, da je Pavelić stao na stranu antifašista i prigrlio lojalne Srbe i Židove, tko zna kako bi tijek povijesti tekao dalje...
Međutim stao je na stranu ultimativnog zla, a to zlo je pobijeđeno...
Da je nacizam kojim slučajem pobijedio, možete li zamisliti kako bi današnja Europa izgledala, očiščena i filtrirana od nepoželjnih. Nekako sumnjam da bi mi sada ovdje razglabali o demokraciji i ljudskim pravima.
Bojim se da mnogi od nas ne bi ni bili rođeni.

arcanoid
17.06.2009 22:39 h
sponzoras. Pavelić je na samom kraju rata, dok se već nazirao ishod imao priliku priječi na stranu saveznika ali eto, nije to napravio. Zvali su ga a odbijanjem je napravio veliku grešku. Povijest bi se danas inače drugačije čitala.
Kao prvo, Jugoslavija se ne bi osnovala bez obzira na svoje avnoje, zavnohe i kojekakve deklaracije. O njemu se ne bi moglo govoriti kao o pripadniku nacizma ili fašizma bez obzira na ono što je napravio. Tito ne bi mogao manipulirati s prvim izborima i uspostaviti komunističku diktaturu. Blajburg se ne bi dogodio jer ne bi bilo potreba za zbjegom naroda pred partizanima.
Greška što je ostao dosljedan Hitleru umjesto da se preobukao kao svojedobno četnici. Danas ne bi imali potrebu kopati po NDH jer bi povijest bila već ispravno napisana. Ovako su je pisali pobjednici kao i uvijek a vidim kako su ju napisali. Veliki dio naroda ne zna pravu podlogu svega i duboko usađenu krivnju zbog ustaša. Pa 45 godina su nas komunisti kljukali onako kako su htjeli.
I još nešto Sponzoras, pitam se koliko ih do danas nije rođeno obzirom da se Blajburg dogodio?


Domobran
17.06.2009 23:51 h
arcanoid. Upravo tako. Imao sam na umu se toga dotaknuti sto nije rečeno da neću kada dodje vrijeme. Moja je supruga francuskinja skoro, približava se, pedest godina. Često puta smo imali "Kačićev ugodni razgovor" o Marsalu Petain-u koji je bio saveznik Hitlera. Mnogi Francuzi ga ne voli poradi tih veza sa Hitlerom. Kada je Francuska oslobodjena 25 kolovoza 1944. godine, Petain je pao u nemilost. Kasnije je bio uhićen i sudjen za sva stradanja i pokolje u Francuskoj. Sud je dugo trajao. Njegova obrana je bila da se on nije mogao oprijeti Hitlerovoj vojnoj sili, a da bi spasio što više francuskih života, odlučio se je na suradnju s Hitlerom. Mnogi ti spašeni Francuzi su kasnije otišli u Francuski Narodni Otpor, La Resistance Francaise, i generalu De Gaulle-u pomogli osloboditi Francusku. Ta njegova tvrdnja se je uveliko uzela u obzir i on je, Marsal Petain, bio oslobodjen svake krivnje 1951. godine.
Dragi kolega arcanoid to je upravo to što ja hoću, a po komentarima vidim da su i drugi mnogo zainteresirani, stvoriti jedan ČASNI SUD, optužiti dra. Antu Pavelića, napraviti optužbu protiv njega, baziranu na svim onim krivičnim djelima koji bi mogli imati pravnu podlogu. Čim ja završim opise generala Drinjanina, ne bih ih želio izostaviti, pripremiću osobno jednu optužbu protiv dra. Pavelića, dati ju svima vama na uvid, pregled, na izmijenu i popunjanje, sve dok se svi ne složimo i zaključimo zajednički da se svi slažemo. Tada će nam to biti službeni dokumenat po kojem ćemo se ravnati i do kojeg ćemo se svi zajednički držati.

sponzoras
18.06.2009 08:27 h
Da, zanimljiva je ta činjenica kako Pavelić nije i po drugi put "kompromitirao" sebe i pokušao po drugi put raditi nešto za svoj narod. Ovdje tvrdite da je pakt sa Hitlerom bio na nekin način izbjegavanje manjeg zla, a kada je bilo očito da će saveznici razbiti naciste, Pavelić nije opet u ime svog naroda napravio korak koje je mogao, preći na stranu saveznika.... tko zna, vrlo je moguće da se tada Bleiburg ne bi ni dogodio. ??
Koje su to strasti i vjerovanja nagnale Pavelića da ne zaštiti svoj narod pred sudom pobjednika rata?
Na kraju krajeva, tko zna da li bi bio pobjednik i drugačije interpretiran u povijesti da je to učinio.
Nitko normalan danas ne odobrava masovni pokolj Japanaca u Hiroshimi i Nagasakiju, ni u SADu ni u svijetu, a opet taj čin je zaustavio rat.

Domobran
18.06.2009 14:00 h
sponzoras. Vi dobro zborite, ali kako to promijeniti, danas, poslije skoro 70 godina. Mi to iz današnjeg ugla gledamo, što je u jednu ruko dobro. Da smo tada, u to doba, živjelu tu, sa tim izmješanim vojskama, do zubi naoružana, gdje se nije znalo tko pije ni tko plaća, tada bi se mi svrstavali u one tabore/grupe koje bi nam najviše odgovarale; vi bi po svoj prilici otišli u partizane NOB a ja u hrvatsku vojsku HOS, kao što je to bio slučaj u prošlom Domovinskom ratu. Teško je ostati (biti) ravnodušan u takovim okolnostima.
Nami su, dragi moj kolega sponzoras, naši očevi ostevili jedan VELIKI SVEŽANJ zamršenih zagonetkih u kojima se danas skoro ni ne snalazimo. Ako ćemo zajedno živjeti u zajedničkoj zemlji Hrvatskoj, onda je neminovno potrebno da i zajednički prilazimo tom SVEŽNJU neriješenih zagonetka i pronadjemo tko je bio manje a tko više kriv k pristupu NOB i HOS i zašto su se borili jedni a zašto drugi. To je imperativ svega i spreman sam podmetnuti moja, već ostarijela, leđa i priključiti se onim Hrvatima sa dobrom voljom u pronalasku odgovora.


HRVATSKA I USTAŠTVO / PROCES PROTIV POGLAVNIKA‏


Susret Adolfa Hitlera i dr..Ante Pavelića,1942. Poglavnik posjećuje Führera prilikom obilaska istočnog fronta!



HRVATSKA I USTAŠTVO (52) posebni prilig (bistrenje pojmova)

Ja sam za Hrvrvatsk Državu u kojoj ima mjesta svakome Hrvatu koji je voljan se žrtvovati za slobodu Hrvatske, a ne za ovaj ili onaj politički režim, kaže Maks Luburić, general Drinjanin.
(1) Molim cijenjenje GN kao i sve koji prate ove opise i temu USTAŠTVO da uzmu u obzir da bi zadnji br. 50 trebao biti broj 51. Potkrala se pogreška u tipkanju koju nisam primijetio. Kada sam primijetio bilo je već kasno.

(2) Obzirom na komentare koji su proizišli u temi USTAŠTVO povodom rasizma i rasističkih zakona koji su postojali za vrijeme NDH a koje je potpisao Poglavnik dr. Ante Pavelić, za koje se je malo ili nimalo čulo, a za sigurno tim istim rasističkim zakonima se do danas nije prišlo sa pravničke strane, te zahvaljujući kolegi sponzorašu što je pokrenuo ovo, koliko vruće toliko i zagonetno, pitanje. Također ovdje nadodajem da je Odredba Rasnih Zakona ukinuta 3 svibnja 1945.


(3) Nije tajna ovdje spomenuti da je srpska kraljevska vlada dra. Antu Pavelića dva (2) puta osudila na smrt, i to u odsustvu i bez njegova sudjelovanja na suda.

(4) Treći put francuska vlada ga je takodjer, poslije atentata na kralja Aleksandra jugoslavenskog, osudila na smrt u odsustvu.

(5) Predlažem da mi GN (u to vrijeme kratica GN je značila "Građani Novinari", mo, Otporaš) koji sebe smatramo iskrenima i nadasve poštenima, osnujemo jedan, simbolike radi, ČASNI SUD, koji bi trebao djelovati onim načinima kojima se služe pravni sudovi, te pripremiti optužnicu protiv dra. Ante Pavelića, staviti njegovo ime pred taj ČASNI SUD, razmotriti i razmatrati sva njegova krivična djela, iako bi to opet sve bilo po četvrti puta u odsustvu, barem bi u ovom slučaju bio naš hrvatski ČASNI SUD, na usporedbu prošlih sudova koji nisu bili naši hrvatski sudovi.

(6) Kao inicijator i pokretač ovog simboličnog pravnog postupka, predlažem GN kao glavni javni tužetelji, poput Jakova Blaževića kardinalu Stepincu: sponzora, matrix, lokica, kumjura ako već nije unutra, Janica, a sve se to može izmijeniti po zelji i potrebi vas sami tamo na terenu.

(7) Opet, kao inicijator i pokretač ovog simboličnog pravnog postupka, predlažem GN kao glavni odvjetnici obrane: broken, colonia.tino, arcanoid, zippo, a sve se to može izmijeniti po želji i potrebi vas sami tamo na terenu.

(8) Ja, Otporaš, stavljam se na raspolaganje i jednima i drugima za dostaviti im one materijale koje posjedujem a koji bi njima trebali za što bolje i svrhodnije sprovesti ovaj ČASNI SUD u djelo, a ne u neku lakrdiju, tako, kao zreli ljudi, usto i odgovrni, pročesljamo, procesuiramo do temelja ovu tabu temu, ili kako ju tko hoće nazvati, meni je svjedno, te dodjemo do zajedničke konačne točke, koju ćemo zajednički staviti, a sve ostalo poslije ovoga ostaviti povijeti i povjesničarima.

(9) Budimo civilizirani i slijedimo kurs civiliziranih naroda. Sjetimo se slučaja francuskog časnika Dreyfusa, koji je 1894 bio optužen kao špijun, te tek nakon njgove smrti, rodoljubni Francuzi su se potrudili, sastavili ovakav ili sličan ČASNI SUD, pročesljali sve: ZA I PROTIV, te stavili taj slučaj iza sebe, povjesničarima, tako da tim pocijepanim slučajem medju Francuzima rasterete nove naraštaje.

(10) Otporaš vas čeka. Hvala.
Objavljeno: 15.06.2009. u 18:07h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1556
dobra ideja,
arca
15.06.2009 19:46 h
no prije svega, trebalo bi utvrditi autentičnost tog dokumenta.
Bez toga o tome se možemo izjašnjavati samo teoretski, a bojim se da je to nedostatno. Naime, stranica s koje je prenesen link na taj dokument ili 'dokument' općenito je sumnjiva, što ostavlja mjesta mnogim dvojbama.
Kolega,
sponzoras
15.06.2009 20:22 h
odličan projekt.
Za početak mogu navesti da je cijeli rasni zakon NDH objavljen u "Hrvatskom Narodu", glasilu Hrvatskog Ustaškog Pokreta, u Zagrebu, broj 80., od 3.V.1941.
Na stranici www.crohis.com nalaze se mnogi dokumenti iz hrvatske povijesti, pa tako i dio rasnih zakona.... ne garantiram da je ovdje sve navedeno.
http://www.crohis.com/izvori/ustzk.pdf - potreban vam je PDF preglednik za čitanje.

Ako vam je lakše možete vidjeti kopiju zakona koju je administrator na stranici HSPa objavio.
http://hsp.makeforum.org/rasni-zakoni-u-ndh-t471.html
Korisno je reči da je izvor u ovo slučaju knjiga "Ustaša - dokumenti" (uredio P. Požar).

matrixdc
15.06.2009 20:22 h
srećom da nema trojbi ili nekih drugih sumnji :-))

sponzoras
15.06.2009 20:36 h
http://hr.wikipedia.org/wiki/Povijest_Nezavisne_Dr%C5%BEave_Hrvatske_(Matkovi%C 4%87)

Domobran
15.06.2009 20:40 h
arca. Potpuno se slažem, da treba prije svega utvrditi autentičnost tog dokumenta. I bez toga, arca, ja sam spreman učiniti što god čovjeku je moguće da se stvari stave na čistac. Ne tvrdim da postoji niti da ne postoji, ali je jako teško vjerovati - uzevši u obzir sve ono što se je na nas Hrvate svaljivali i natrpavalo u zadnjih 70 godina, da je Poglavnik dr. Ante Pavelić, kojeg je supruga, i to se službeno zna, bila čistokrvna hrvatska Židovka. Bilo je i drugih u Ustaškom Pokretu koji su bili na visokim položajima a bili su čistokrvni hrvatski Židovi. O tome je nedavno gracena13 pisala i to bi trebalo ponovno pročitati. Kako sam već rekao da sam spreman i bez toga dokumenta pokrenuti taj ČASNI SUD, koji će, tj. SUD, biti u nadležnosti da se taj dokumenat pronadje i njegova autentičnost utvrdi. Ja ovdje javno izjavljujem da sam za to da se taj SUD pokrene. Ja sam da se zločini procesuiraju, utvrde, u kojem procesuiranju će se koristiti i jugoslavensa i hrvatska iseljenička dokumentacija, sa jednim pritiskom na srpsku današnju vladu da nam dadne na raspolaganje sve one ratne dokumente koje je "Narodna vlast" pod potkroviteljstvom Ozne, Udbe, Rankovića, Djilasa, Koče Popovića, naravno i Tita i druih, odnijela iz Jasenovca, Zagreba kao i drugih mjesta. Tek Tada se može imati jedan autentični predled u ratne dogadjaje.
Poštovana kolegice arca dok ovo pišem u pismeni dokumenat gledam kojeg je iznio davno pok. Vlaho A. Raic u svojoj knjigi " SAVEZNICI I N.D.H " koja je izisla u Argentini davne 1950 godine. On u toj knjizi iznosi u tančine koliko je hrvatskog zlata, srebra i drugih stvari otišlo u Švicersku. Radi se o milijunima vrijednosti koje se još uvijek - možda - nalaze deponirane i zaboravljene u švicerskim bankama.
Poštovana kolegice arca vi ni slutiti ne možete koliko papira, tinte i laži se napisalo kako je Poglavnik pokrao hrvatsko zalato i utekao, kao što mu se pripisuje da je prodao Dalmaciju i Istru, a nikada nitko ne spominje gruntovni ugovor i prijepis te prodaje i koliki je u totalu bio iznos te prodaje. Onima koji još u te priče vjeruju, preporučujem da prouče RAPALSKI UGOVOR iz 1920 godine i tko je sve potpisao da Istra, Zadar i druga hrvatska područja službeno pripadnu susjednoj zelji Italiji. Eto, arca, zato sam da se sve na stol stavi: Tita, Pavelića, Rankovića, Luburića, Djilasa, Mačeka, Dražu Mihailovića i sve one vojvode i političke komesare,itd.


Domobran
15.06.2009 20:44 h
dakle. Slazemo se. Onda idemo dalje. Osnujmo ČASNI SUD. Ne ostanimo samo na čula vidjela kazala. Što je za osuditi, treba osuditi. Što je za poždraviti, treba poždraviti. Ja sam za oboje.

misetic@sbcglobal.ne
16.06.2009 02:23 h
Ustaštvo...Cestitat je OTPORAŠU na hrabrosti pri donošenju tekstova koji će bar djelomično ponukat i druge da se jave (i objave) dokumente koje posjeduju u svojim arhivima. Što vas budu više napadali to si ti ,OTPORAŠU, VIŠE U PRAVU. A što se tiče Vašeg prijedloga o SUDU..., mala je vjerodostojnost njegova oživljenja, jer i oni što danas vladaju našom Domovinom kako sude i osudjuju hrvatske generale Domovinskog rata, oslobodjajući vojnike okupatorsko- četničke aramade,možemo samo zamisliti kako bi presudjivali povijesnim dogadjajima naše povijesti prošlog stoljeća. O nekom SUDU U DIJASPIRI,...vjerojatno bi završio kao što je završio i sud šezdesetih kada se 'sudilo"
danas pokojnom Srećku Roveru.

arca
16.06.2009 08:00 h
ovako, pregledala sam linkove koje nam je @sponzoras ponudio. Doduše, ponešto nabrzaka, ali dovoljno da uhvatim bit.

Kako stvari stoje, čini se da su rasni zakoni donešeni kao odraz težnje da se zaštiti vlastita rasa od eksploatacije druge rase, te time ojača vlastiti integritet.

Jest, za današnje vrijeme to je prilično čudno razmišljanje. No opet, potrebu donošenja tih zakona ne možemo promatrati u duhu današnjeg stupnja svijesti. Ukoliko su narodi koji su živjeli u to vrijeme smatrali da su im takvi zakoni potrebi, onda su i donešeni.

Što pokušavam reći? Mi ovdje osuđujemo prošlost, no svijet je još dan danas pun kojekakvih ortodoksnih zakona (koji su itekako rasni)....primjerice Islamskih i Židovskih. Ti narodi i njihovi predstavnici očito smatraju da su im ti zakoni potrebni, upravo iz istog razloga zbog kojih su u NDH (i drugdje, to ne smijemo zaboraviti) doneseni zakoni o kojima danas raspravljamo.

No, to ipak baca ponešto drugačije svjetlo na stanje stvari.



cvrkut
16.06.2009 08:10 h
Gospon...Otporaš! Kada budete gotovi sa feljtonom o ustašama bilo bi dobro započeti feljton o četnicima. :)))))))))

cvrkut
16.06.2009 08:18 h
Mislim na četnike koji su sustavno naseljavani u našoj domovini ,a ne one prekodrinske.Svima je poznato da su najveće kriminalce i ubojice srbijanski političari naseljavali u Hrvatskoj i davali im plaće i dobra radna mjesta većinom u Udbi ,miliciji i srodnim zanimanjima.Tako su kriminalci i ubojice postajali polako elitaši bogateći se na "drukanjima" pa i ubojstvima Hrvata.Njihovi potomci sa sličnim predizpozicijama danas uživaju blagodati Zagreba ,ali sami se otkrivaju naročito na ovakvim mjestima (bloger.hr) gdje njihova mržnja prema Hrvatskoj najviše dolazi do izražaja zahvaljujući skrivanju iza raznih nickova.Ima ih i ovdje i zato ti čerstitam na ovom feljtonu i očekujem gore pomenuti feljton radi "ljudi" koji ne znaju tko su i što su...ili znaju.

colonia.tino
16.06.2009 08:44 h
Otporaš, evo kad ste me već spomenili za odvjetnika, ja prihvaćam, ne samo zato što smatram kako svatko ima pravo na obranu, na poštenu obranu i pošteno suđenje, već zato što to treba istjerati do kraja.
Isto tako, podržavam ono što je u zadnjemkomentaru napisao ( predložio ) cvrkut.
To bi bilo zanimljivo, samim time što Vi zbog bogatog životnog i svakog drugog iskustva sigurno imate više saznanja o tome, nego mi manje iskusni ljudi.( ars longa vita brevis )

sponzoras
16.06.2009 10:31 h
Arca...nedvojbeno je da je stanje svijesti bilo drugačije prije 70 godina nego li danas. Ne samo u Hrvatskoj nego zasigurno u bilo kojoj drugoj zemlji svijeta...
Međutim, nemojmo zaboraviti da su rasni zakoni NDH gotovo su bili prekopirani od nacističkih Nurnberških zakona koje je dobio sam Hitler. Taj je zakon nazvan ZAKON O ZAŠTITI NJEMAČKE ČASTI I KRVI.
Kod rasnih zakona NDH, samo je umjesto "njemački" definirani "hrvatski".

Ako ćemo se složiti sa Otporašem da je ustaški pokret dijelom nastao i kao odgovor na četnička ugnjetavanja u Hercegovini, onda je vrlo čudno da se u rasnim zakonima jasno definiraju Židovi i Cigani kao nearijevske rase i manje vrijedne u odnosu na arijevsku rasu. Naime, u njima ništa ne piše o Srbima ???
Dakle, jasnije je da se ovdje ne radi samo o borbi protiv srpske hegemonije i težnji da se zaustavi teror na Hrvatima ,već o težnji da se hrvatski narod očisti od nepoželjnih rasa, konkretno Cigana i Židova.

Svijet je osudio nacizam i zakone koji je taj nacizam donosio, te onih koji su bili potpisnici tih zakona. Sama Njemačka danas se vrlo jasno i transparentno distancira od svoje povijesti i osuđuje je. Njemačke je danas demokratska država koja se ne srami priznati da je u njezinoj povijesti bilo mračnih i turobnih razdoblja i to je jedini put naprijed.
Ako ćemo mi Hrvati, pokušavati opravdavati rasne zakone koje je donosio Pavelić, kao nešto nužno u to vrijeme, onda je po meni to samo korak nazad na štetu svih nas.
Ponavljam i ovdje, Hrvati generalno nisu genocidan narod i vrlo smo prijateljski nastrojeni, što mogu potvrditi mnogi stranci koji dolaze ovdje.
Ali da imamo mrlje u svojoj povijesti, to stoji. No imaju ih svi, i Amerikanci i Englezi i Francuzi... Bitno je da se jasno postavimo i ukažemo da smo svjesni grešaka iz povijesti, a ne da ih stalno pokušavamo opravdati.

Na kraju krajeva, svijet je 15.01.1992. jasno rekao što misli o modernoj, demokratskoj, samostalnoj Hrvatskoj.


arca
16.06.2009 11:33 h
sponzorasu, pa ogradili smo se od rasnih zakona, svi po redu, jasno i glasno, nismo li?
Daljnja rasprava o Paveliću po meni služi u svrhu da se stvari postave u pravilan okvir. Po tumačenju tih zakona ispada da Pavelić nije izdao vlastiti narod, nego ga je štitio na način koji se u to vrijeme očigledno tolerirao.

Prema tome, preostaje nam razjasniti je li Pavelić (u duhu vremena) radio u ime interesa naroda ili svojih osobnih, ili nekih trećih, četvrtih, mješavine interesa, šatajaznam!?!????

Odnosno, prema tvom komentaru:
sponzoras
15.06.2009 15:22 h
Vi pretpostavljate da je Pavelić možda bio i prisiljen na taj potez. Ako je tako, onda je radio sebi u prilog a ne u prilog ljudi koji su živjeli na teritoriju NDH. Žrtvovao je ljude kako bi sačuvao svoje pozicije na čelu NDH, pri tom se pokoravajući i svojem savezniku Hitleru.
Pravi domoljub to nikada ne bi radio. Po meni, Pavelić je ispao samo obični oportunist koji se mudro sakrio iz krinke domoljublja, ne mareči o zaštiti ljudi u svojoj državi. Njegov potpis ispod rasnog zakona je dokaz.

Da ne bi bilo zabune, ponavljam: osobno, osuđujem sve zločine i zločince. Na da bismo ocijenili veličinu, težinu, obim itd. tih zločina, važan je kontekst.
U krajnjoj liniji, imao si pravo kada si rekao: ako je samo jedno židovsko dijete stradalo zbog nečijih ideala, u pitanju je zločin. Ništa ne može opravdati zločin, ni na pojedinačnoj, ni na lokalnoj (Tito, Pavelić i ostali), ni na sveukupnoj svjetskoj razini (Hitler, Staljin, to nam je poznato, ali Bush? U današnje vrijeme? Ajme majko..!!!!).

sponzoras
16.06.2009 11:57 h
Arca, ako gledamo na rasni zakon kao način koji se tolerirao u svrhu zaštite naroda, onda možemo u sličan kontekst staviti i rasizam u bivšim britanskim, francuskim, nizozemskim kolonijama,... jer se tada to smatralo u redu, pošto je sasvim bilo normalno da je bijeli čovjek superioran nad crnim.
Tek je kasnije kolektivna svijest porasla na viši nivo i takva mišljenja su odbačena, čak i zakonom zabranjeno iznošenje istih. Sve do današnjih dana, pa je tako rasizam jako osjetljiva tema i kazne su drakonske... ( znam to, vidio sam kad je žena dobila otkaz radi neslane rasističke šale na poslu). U mojem ugovoru u radu je pisalo jasno da se rasizam ne tolerira i da podliježe najstrožim sankcijama. Podsjećam, radilo se o britanskoj firmi, a zajedničko nama i Britancima je da imamo povijest rasizma... doduše oni puno, puno duže.
Represija ili demokracija? Ne, samo poštovanje i dignitet čovjeka.

Koji su motivi bili Ante Pavelića da privati i prekopira rasne zakone nacističke Njemačke? Kakva je prijetnja Hrvatskoj bila od strane Židova i Cigana ( uključujući njihovu djecu, žene, starce).. koja god, no jasno je da nije izabrao zapadnjačku demokraciju, već nacističku doktrinu pročiščavanja nacije od "nepoželjnih"..

Vrlo slično onome što smo vidjeli tijekom Domovinskog rata, politiku etničkog čiščenja u Bosni.



sponzoras
16.06.2009 11:59 h
A Bush je priča za sebe. Tu mogu samo reči "bravo američkom narodu!" što se riješio tog bolesnika.
Na Obami je još da se pokaže... pred njim je puno posla!

arca
16.06.2009 12:41 h
da, upravbo to: Koji su motivi bili Ante Pavelića da privati i prekopira rasne zakone nacističke Njemačke?

To je ono što bih ja voljela znati i što se nadam da će netko ovdje objasniti.

Uzgred, budući da si to zasigurno više upućen, zanima me kako se konkretno Britanija izjasnila po pitanju svoje prošlosti?


colonia.tino
16.06.2009 12:44 h
sponzoras. Ako bude američki narod čekao Obamu da raščisti sa prošlosti, bude se puno načekao.

Osobno je Obama u više navrata odbio otvoriti dosje BUSH, čime bi se dala mogućnost da eventualne istrage otpočnu, zadnji puta prije nekoliko dana. Nema kod američkih predsjednik prevelikih vrludanja, to je više manje politika kontinuiteta. U onom smislu, da je bivši predsjednik, uvijek predsjednik, i tako ga se poštuje, kod njih nije moguće da postoji netko poput Mesića, te da se na isti način obračunava sa mrtvim predhodnikom, narod bi takovoga odmah progutao.

Ne kažem da će Barackova politika biti ista, vjerujem da neće, jer je to gotovo nemoguće, ali da se neće ništa pokrenuti protiv Busha i ratnih ideologa, sasvim sigurno.

colonia.tino
16.06.2009 12:49 h
Glede " suđenja " u startu kao " odvjetnik " tražim da se odbiju ( kao dokaz ) bilo kakvi dokumenti nastali pod nadzorom komunističkog režima, niti je Tito mogao biti objektivan glede Pavelića, niti bi Pavelić bio objektivan u Titovom slučaju.
Još samo da nam je netko neutralan tko bi prosuđivao što se može prohvatiti kao dokaz i činjenica, a što je pak odraz osobnog afiniteta.

Kad osudimo poglavnika, red je kolega Otporas da otpočne suđenje Maršalu, Vi ga započinite u tom slučaju rado bi bila javni tužitelj ( državni odvjetnik ).

sponzoras
16.06.2009 12:59 h
broken, ne, svakako da se Obama neće baviti kopanjem po Bushevim greškama, mislim da ima više posla kako ih eventualno ispravio neke greške svojeg prethodnika, te na taj način indirektno dao do znanja što misli o Bushu i njegovoj politici.

sponzoras
16.06.2009 13:01 h
arca, o Britaniji i obračunavanju sa mračnom prošlošću ću pisati, neke stvari znam, no želim predočiti konkretne stvari kako ne bi bilo greške..

Domobran
16.06.2009 13:05 h
Poštovane kolege, procitao sam komentare i da ih je prevesti autentično na strane jezike, čitatelji - stranci - bi došli do zaključka da smo mi Hrvati uistinu uljudni i nadasve civilizirani ljudi. Zajednički polemiziramo o onome što nam je zajedničko, a mi, današnji naraštaji, mi smo samo naslijedili te zamršene stvari, koje su nam u najvećim slučajevima drugi nametnuli, te kamen bacili a ruku sakrili, kako bi mi danas tražili tko je manje a tko više kriv za jednu ili za drugu stvar.
Što se tiče ČASNOG SUDA do njega će doći, u to vas uvjeravam, kao što je hrvatski general Maks Luburić, Drinjanin, uvjeravao svoje vojnike i sljedbenike, da će netko iz ekipe OTPORA doći do slobodne Hrvatske ili sa mnom ili bez mene. Jer imamo ideju, kaže general Luburić.Tako i ja kažem, netko će doći do ovog ČASNOG SUDA, sa mnom ili bez mene, jer ideja je tu, samo je na nama da ju razradimo.
Cvrkut, vrlo dobra ideja. Prihvaćam ideju. Imam nešto podataka o tome. Kada se počme možemo to razvijati zajednički dok ne popunimo prazninu.
Hvala gospodine Mišetić. To stoji što ste rekli da je mala vjerodostojnost do njegova oživljavanja. Kao zreli ljudi i nadasve ljubitelji Hrvatske, pravde i ISTINE, na nama je dužnost da se to ostvari, kako nas nebi nadolazeći hrvatski novi naraštaji osudili i za nas rekli da: smo štuke pognuli glave i prešli preko tog mračnog poglavlla hrvatske prošlosti, a njima nismo ostevili građe kako bi se oni mogli što bolje snalaziti. Ruku na srce, zar mi koji smo se okupili oko ovog portala javno nemamo razloga(e) zamjeriti onim Hrvatima koji medju nama više nema, a iza sebe nisu ništa ostevili. Kako bi danas bilo lijepo da je Poglavnik nešto (konkretna) ostevio zapisano (osim njegova potpisa) i objesnio nama mlađima zašto je moralo doći do tog rasnog zakona. Zato čestitajmo sponzorašu da je pokrenio ovu točku, za koju sam osobno da se analizira do kraja, iz svih ugliva, a najmanje iz ugla mržnje i neke osvete.


sponzoras
16.06.2009 13:57 h
Hvala kolega Otporaš...Moram priznati da mi je drago kako je cijela diskusija krenula. Bitno je da se svi izdignemo iznad jeftinih krčmarskih prepucavanja i vrijeđanja bez obzira na točku gledišta i različitosti u razmišljanju, što je na žalost učestalo na ovom portalu, no eto, možemo i bez toga. Onako ljudski, civilizirano.
Naravno, pošto je ovo javni blog portal, moguće je da će se pridružiti i neki koji će pokušati i vrijeđanjem razbiti diskusiju, no i na to treba biti spreman i ignorirati takve pokušaje.

Koliko smo u stanju provjeriti vjerodostojnost dokumenata, ne znam, ovisno o dostupnosti izvora, a tko će u svemu biti neutralan sudionik, isto ne znam.. no imamo vremena.

Domobran
16.06.2009 14:18 h
sponzoras. Točno je što kažete: Bitno je da se izdignemo iznad jeftinih krčmarskih prepucavanja i vrijeđanja...Mi ćemo se izdići, jer nam je Hrvatska u interesu. A zajednički moramo raditi na tome da budno pratimo na one koji iz "velikog hrvatstva" žele među nas kost ubaciti. Mi imamo zadaću, i ja vam se osobno, kolega sponzoras, zahvaljujem, da nastavimo sa radom za otkrivanje ZLOČINA i pronalaženjem ISTINE. Mini ISTINA(E) neže smetati. Meni zločini smetaju. Idemo dalje.

Domobran
16.06.2009 17:11 h
Kolega Mišetić. Vaše bojazni glede ČASNOG SUDA su opravdane s gledišta ne hajnosti ljudi, u ovom slučaju nas Hrvata. Moja ideja je osnovati jedan ČASNI HRVATSKI SUD koji će potpuno biti neovisan (ne kao NDH) od državnog suda Hrvatske, kao na primjer ovdje u Ameriki, zadnji predsjednik Bush je osnovao posebni ured koji se zove "HOMELAND SECURITY" iako je postojala i postoji "FBI", što je znak da jedni druge nadziru. Državni Sud(ovi) uvijek rade za državu i moraju se prilagođavati državnim interesima. Sjetite se, ne znam koliko znate o tome, slučaja New Yorškog procesa Hrvatima u početku osamdesetih godina, u kojem je državni odvjetnik, tj. javni tužitelj Stuart Baskin bio potpuno pod utjecajem US ministarstva pravosuđa, a ovaj pod utjecajem Washingtona, tj. Bijele Kuće/vlade, koja je za interese Amerike tijesno suradjivala sa jugoslavenskom vladom iz Beograda, a ova Washingtonu dostavljala podatke o Hrvatima na sudu u New Yorku, a ovi iz Washingtona javnom tužiocu Baskinu, a ovaj federalnoj Sudkinji Konstance Motley, koja je bila 90% na strani javnog tužioca, iako 95% Amerikanaca misle da je njihov pravni sistem odvojen od države. Jest, kada država nije u pitanju. Oni Hrvati koji su bili na tom sudu to najbolje znaju. Zadnji od te New-Yorške grupe, je Ranko Primorac, oslobodjen je prije par godina.
Što se tiče sudjenja Srećka Rovera, pročitavši vaš komentar, odmah sam potražio te podatke i pronašao sam ih u "DRINI" br,1-3 1956 godine. Istina je što ste malo rekli o tome. Sada bih ja mogao o tome napisati i razloge i ishod tog suda. Samo bi oduzelo mnogo vremena za čitati našim dragim Hrvatima iz Domovine koji to prate. A vrijeme je novac, poslovica kaze. Pozdravlja vas Otporas.

sponzoras
16.06.2009 19:25 h
Susret Pavelića i Hitlera, dio filma...

http://www.youtube.com/watch?v=QlWRhZrUBqk&feature=related

arcanoid
16.06.2009 22:27 h
Otporaš. Sud časti, tužilaštvo, obranu možemo ovako vitrualno uspostaviti pa i porotu u bliku svih prisutnih. Možda i neke pouke i pravdu izvučemo ali mala je težina svega toga ako ostane samo na portalu.
Za pravo vjerodostojno rasvjetljavanje fame oko Pavelića, jedino na državnom nivou ima efekta.

matrixdc
16.06.2009 22:56 h
Umjesto "bistrenje pojmova" više bi priličilo "navlačenje majmuna"

Domobran
16.06.2009 23:05 h
arcanoid. Slažem se sa svime što ste rekli. Ja sam stavio "simbolicčno". Rijetki su slučajevi da je država pokrenula otvoranje nekih procesa, pogotovu ako je to u interesu države da do toga novog procesa ne dodje. Javno mnijenje/mišljenje prisili državu/vlast da do tog procesa dođe. Dragi kolega mi to možemo učiniti. To od nas traže naši budući naraštaji koji manje znaju o ovoj temi nego mi danas. Ja bih već sada mogao upriti prstom tko bi mogao biti protiv toga.
Kolega arcanoid ništa se preko noći nije riješilo niti dogodilo. Kinenska poslovica kaže: Šta čovjek treba najprije učiniti da pripješači 10.000 koraka. Odgovor je: napraviti prvi korak. Tako i ovdje. Ideja je tu. Prvi korak je tu. Okrivljenik (iako je već pedest godina mrtav) je tu. "Dokazi" su tu. Javni tužioci već poredani i čekaju. Porotu ćemo pronaći, pa ako ustreba uvest ćemo ih iz susjedne države Srbije. Mi smo tu. Dobra volja je tu. Ne želim da se "našeg" Pavelića smatra kao Tita. Danas je GN lokica odgovorila zippo da njezin Tito nije nikada bio sudjen te da nije kriv. Ja hoću da naš Pavelić bude sudjen i da se na sudu iznesu sva njegova krivična djela po kojima se može pronaći krivim ili biti oslobodjen. Osobno ću biti podjednako zadovoljan porotovom odlukom. Mislim da se razumijemo i radimo na tome da se ostvari za dobrobit sviju nas. Tada će nas svak cijeniti i poštivati, a ponajviše povijest.

arca
16.06.2009 23:57 h
otporaš, pa ako je stvar u tome da na ovom našem virtualnom sudu trebamo ocjeniti je li Pavelić u pravnom smislu (jer ovo je sud, makar i virtualni, zar ne?) kriv ili nije kriv, odgovor je vrlo jednostavan:

Nije kriv.

Obrazloženje: Pavelić je djelovao na osnovu zakona donešinih u pravnoj i regularnoj državi.
Mi se danas nad tim zakonima možemo i zgražati, no oni su bili punopravni i regularni. To je činjenica.

S Titom je druga stvar. Nakon uspostave njegove države postavljen je zakon koji je fiktivno regulirao ljudska prava i slobobode.
Fiktivno, naglašavam, jer pod okriljem istog počinjeni su nevjerojatni zločini.

Zaključak:

Pavelić je djelovao u okviru Zakona i na temelju ovlasti koje su njime regulirane.

Tito nije djelovao u okviru Zakona, nego suprotno njegovim stavkama.

S pravne strane u svakom sudskom procesu to bi bilo savršeno jasno, toliko da bi to i svaki početnik riješio bez problema.

sponzoras
17.06.2009 00:02 h
arca, točno, po toj logici ni Adolf Hitler nije kriv kada govorimo o stanju u Njemačkoj s kraja 30tih i za vrijeme 2. svjetskog rata, jer je donio rasne zakone koje je i sprovodio. Dakle, nije bilo kršenje zakona...

sponzoras
17.06.2009 00:06 h
ali.., mi ovdje pokušavamo utvrditi ulogu ustaškog pokreta u NDH i kreiranje hrvatske povijesti u hrvatskoj državi za vrijeme 2. svj. rata, te koliko je štete ili koristi Pavelićeva rabota nanijela Hrvatskoj u nastavku povijesti.

arca
17.06.2009 00:55 h
točno, zakonski nije. Moral je druga priča. I podosta ludila. I kalkulacije, manipulacije i drugih stvari.

E sad, bilo bi zgodno kalkulirati što bi bilo da se Pavelić nije spandžao s Hitlerom? Hrvatska bi svjedno bila zgažena od Hitlera i Mussolinija. I to je također činjenica o kojoj valja voditi računa.

Bi li broj žrtava u tom slučaju bio veći? Postoji li mogućnost da je Pavelić eventualno odabrao manje zlo?

Otporaš
17.06.2009 02:21 h
sponzoras. Bez sumnje uspjeli ste otvoriti jednu jako zanimljivu temu. Osobno nisam protiv razglabanja te teme. Naprotiv. Sve što bih ovdje zamolio, i to javno, GN i ostale da se o ovoj temo raspravlja trijezno i sa željom da saznamo o toj temi više nego znamo. Kako kažete da "mi (to mi se svidja "MI", moja opaska) ovdje pokušavamo utvrditi ulogu ustaškog pokreta u NDH i kreiranje (činjenica,moja opaska) hrvatske povijesti u hrvatskoj državi (NDH, to mi se dopada, jer je bila uistinu Hrvatska Država a ne Španjolska ili Kinenska ili nečija druga,moja opaska) za vrijeme 2. svj. rata..."
Ali, kolega sponzoras, kolegica arca, je u potpunom pravu kada kaže da se treba kalkulirati: "šta bi bilo da se Pavelić nije spandžao s Hitlerom"? E to je ono što uistinu mi Hrvati trebam vrlo dobro proučiti, i to iz već odigranih činjenica koje mi više ne možemo mjenjati niti izmjeniti. Ako ste pomno pratili opise generala Drinjanina, mogli ste iz prve ruke uočiti kuda je vodila tadašnja politika koja je dominirala u Hrvatskoj, tj. politika HSS-e. Poznato je da Maček nije htio rata, tj. htio je status quo, sačuvanje Jugoslavije. Poznato je da je Jugoslavija stupila Trojnom Paktu kojeg je potpisala 25 ožujka 1941 god., a dr. Maček, kao ministar jugoslavenske vlade, dao privolu i poslao svojeg ministarskog kolegu Cincara Markovića da potpiše taj pakt u ime jugoslavenske vlade. Prije nekoliko brojeva u temi USTAŠTVO general Drinjanin piše kako je našao na Mačekovu stolu u spavaćoj sobi poklonjeni pištolj direktno od Hitlera, s molbom da preuzme vlast/kormilo Hrvatske Države. Maček je zadržao pištolj a odbio je uzeti kormilo Hrvatske Države u svoje ruke, sve u interesu spašavanja Jugoslavije.
Eto šta bi bilo da nije bilo dra. Ante Pavelića, Poglavnika. Jugoslavija bi ostala Jugoslavija. KPJ je po naredjenju Staljina i Moskve već počela pozivati svoje sakrivene komunističke ćelije na ustanke. Banovina Hrvatska bi bila samo na papiru. Seljačka Zaštita pod vodstvom dra. Mačeka bi se stopila pod zapovjedništvo pukovnika Draže Mihailovića, a Zaštitari, tj. hrvatskim vojnicima koji bi bili u Zaštiti nabila bi im se srpska šajkača na glavu, stupali bi pod srpskom zastavom, pjevale bi se srpske solunske pjesme, svirala bi se himna Ej Slaveni, itd. To bi bio konac NAŠE SLAVE DJEDOVINO!

colonia.tino
17.06.2009 10:52 h
Teško je o tome razgovarati čisto pravno gledano, jer nacistički pokret je doživio svoju pravnu osudu i u Nunbergu. Da je bio živ i Hitler bi bez dvojbe bio bi osuđen na smrt. Ali čak i da nije bilo tog procesa, srećom bilo je, ne bismio imali nikakve dvojbe o naravi nacizma, neznam zašto je teško shvatiti da jedan desni intelektualac, građanin, ili novinar, obični mali čovjek, sasvim svejedno, može biti žestoki protivnik komunizma, a da ga odmah ne etiketiraju fašistom, iako istodobno žestoki protivnik fašizma? Takvo razmišljanje mi nikada nije bilo jasno. Poznato je da ostaci totalitarnog mentaliteta sve one koji se s njima ne slažu, pogotovo ako su desne orijentacije, proglašavaju fašistima, što vidimo iz pisanja nekoliko nesretnika i na ovom portalu, to je tužno, koliko i tragikomično.

Paveliću se nikada nije sudilo, ako naravno ne smatramo da su komunistički sudovi vjerodostojni, na njima je osuđen i potpuno nedužni čovjek, Alojzije Stpinac. Zato je i hrvatska država nakon uspostave, 1992. godine poništila proces Alojziju Stepincu, te ga rehabilitirala, da ne govorimo o Crkvi, Crkva ga nikada nije ni osudila.

Mi sigurno ovdje nećemo dokazati Pavelićevu nedužnost, ali ćemo pokušati vidjeti u kojem kontekstu se sve to dogodilo i zašto se to sve pobogu dogodilo. Zar je doista moralo tako biti ?

sponzoras
17.06.2009 12:03 h
Broken, u mojem slučaju deklariranje kao lijevo orijentiranog građana često završava etiketiranjem "komunist", "postkomunist" i sl... što je odraz neznanja iili nedostatka želje da se znanje absorbira. Ljevica je sastavni dio svake demokracije, pa i one koja nema komunističku prošlost.. no to eto, nekima nije i neće biti jasno. A bar danas je lako sebe educirati!

Naravno da se neću složiti sa nekim desnim stajalištima, no niti zagovaram totalitarizam, što pak je zajednička odlika ekstremnih lijevica i desnica. Dakle, ekstremizam i radikalizam je out!

Zašto se Pavelić priklonio Hitleru i nacističkoj ideji? Možemo nagađati ili pretpostavljati.Naime, bitno je razlučiti sukob Ustaša i Četnika u Hercegovini, razloge zašto je ustaški pokret nastao kao odgovor na četničko nasilje, te objasniti odluku da se hrvatski narod pročisti od "nepoželjnih" Židova i Cigana, ali i onih Hrvata koji nisu prihvatili ustaški zakon. A pročiščenje je dolazilo u obliku zatvaranja i likvidiranja.
Moguće je da je Pavelić prihvatio Hitlerovu ideju iz razloga da zaštiti čistu hrvatsku rasu, na uzoru
na ideju koju je sprovodio Hitler u Njemačkoj, no time je potpisao lišavanje slobode i smrtnu kaznu onim Hrvatima
koji nisu po njegovom zakonu bili dovoljno, Hrvati! Dakle, tu se radilo o čistom žrtvovanju ljudskih života u ime ideje. Ali čije, Paveličeve ili Hitlerove?

Daljnje udovoljavanje Hitleru je jasno iz činjenice da su vojnici NDH sudjelovali u napadu na Rusiju o čemu postoje
dokumenti pa čak i video snimke. Znamo da su Hitler i Staljin poptisali pakt o nenapadanju, koji je Hitler kasnije
prekršio pa je došlo do sukoba dva totalitarna režima, nacističkog i komunističkog.
NDH je između ostaloga objavila rat i SADu! Je li to bila želja Paveliča? Nekako nisam previše uvjere u to, mislim da je to bilo po nalogu njegova šefa Adolfa! No možda griješim... ali ako se Pavelić borio protiv komunista i četnika u ime slobodne Hrvatske, kako onda tu objasniti i objavljivanje rata zapadnim silama koje su bila treća strana, a sam Pavelić ih je odabrao kao svoje neprijatelje..

Otporaš
17.06.2009 12:16 h
broken, Točno je što ste rekli. Mi Hrvati smo drugačiji od drugih naroda. I neka smo! Zato nam treba jedno vremensko razdoblje malo poduže za preodgoj, jer smo kroz stoljeća plovili u tuđim vodama/idejama i nestajali pod imenima kao stranci u svojoj vlastitoj rođenoj zemlji Hrvatskoj.
Komentator Mišetić je spomenuo da bi bila mala vjerpdpstpjnost njegova oživljenja,tj. ČASNOG SUDA, te je spomenio SUD U DIASPORI SREĆKA ROVERA. To me je odmah potaklo da potražim dokumentaciju o tome i, fala dragome Bogu, pronašao sam ju. Ishod sudskog izvještaja je jako dugačak. Ja ću samo iznijeti sažeto, u kratkim crtama, šta je bilo, da se nikada ne zaboravi tadašnja, prije 50 godina i više, pismena tehnika dopisivanja, pošta zračnim ili morskim putem, rijetko telefonske veze, ali ipak se uspijelo. Po svoj prilici, tadašnji Hrvati koji su taj SUD ČASTI za specifičnu stvar stvorili, danas više nisu na životu, ali su iza sebe ostevili jednu nadasve veliku vrlinu hrvatske tradicije poštenja, gdje su se držali one: AKO HOĆU LAKO ĆU, AKO NEĆU KAKO ĆU!
Pok. Srećko Rover je bio vodič jedne skupine hrvatskih vojnika koji su u " AKCIJA DESETI TRAVANJ " pošli u domovinu se prikljuciti već postojećim postrojbama u hrvatskim šumama koji su se borili za oslobodjenje Hrvatske. Ozna ih je uhapsila kao i sve ostale skupine. Na sudu u Zagrebu 1948. godine bilo je nedokazani priča da ih je izdao Srećko Rover "BIMBO". To je bila jedna vrlo produktivna Oznaška smicalica kako zavaditi ostale Hrvate u emigraciji. U to poslljeratno vrlo ne snalazeće vrijeme za razbacane Hrvate po svijetu, ta Oznaška smicalica je pala na plodno polje, posijala sumnju među Hrvate, tako ih svadila i polarizirala. Sumnja je pala na Srećka Rovera da je špijun, da radi za Oznu i da je on taj uz još jednog Zlatara koji su svoje drugove izdali i predali u ruke Ozne. Pošto je Srećko Rover pristupio Ustaškom Pokretu još davne 1939. godine i bio je medju prvim Ustašama koji su umaršlirali u Sarajevo 23 travnja 1941 god., kao i medju prvima u osnutku Crne Legije. Kao takav bio je poznat kao jedan odvažni hrvatski Domoljub i borac. Na sve te negativne glasine protiv Srećka Rovera i sami Poglavnik je povjerovao Oznaškim smicalicama, te isključio istoga iz ustaških redova i javno ga preko novina optužio kao izdajnika. Na ovu odluku Poglavnika general Maks Luburić je energično prosvjedovao, što je, uz podjelu Bosne sa Stojadinovićem, uzrokovalo razlaz između ova dva hrvatska velikana.
Tada je na incijativu generala Luburića bio stvoren ČASNI SUD od osoba i sa jedne i sa druge strane. Sud naravno nije imao nikakove juridističke snage, ali je svakako imao dovoljno moralne snage da shladi poljuljale duhove medju Hrvatima, koliko toliko.
Kada je preživjeli iz Kavranove Grupe, Ivan Prusac napisao 1967 godine knjigu "TRAGEDIJA KAVRANA I DRUGOVA" u njoj je donekle rasvijetlio ulogu "BIMBO" kao vodič i jasno podvukao da je Srećko Rover nevin.
Eto šta može jedan simbolike radi ČASNI SUD napraviti. Mi danas u kompjutorsko doba možemo kamokud više i efikasnije napraviti, i, možda, za primjer biti prvi u svijetu koji su takvo nešto napravili.
Ja ću nastaviti završiti opise generala Drinjanina o "Povodom smrti dra. V. Mačeka" ubrzo, te ću iznijeti svima na uvid moj mali nacrt kako ja to zamišljam, kojega bi svi zajednički trebali srediti i urediti kao jednu lijepu curicu za vjenčanje. S poštovanjem, pozdravlja vas Otporaš.

colonia.tino
17.06.2009 12:35 h

Idemo od Rusije sponzoras. U napadu na Rusiju sudjelovao je veliki broj ljudi ( gotovo iz cijele Europe ), čak je Britanija ( preko kraljevske obitelji ) sakupila velike dobrovoljačke postrojbe koje bi se pridružile Hitlerovoj kampanji proti SSSR-a., Churchil, koji nije volio Staljina, ali nije htio rušiti savezništvo, je to stopirao u zadnji trenutak .

U Americi, Joseph Kennedy ( otac predsjednika Kennedya, koji nije bio oličenje dobra kako to povijest romantično želi reći, s ozirom da mafija nikada nije ima veći utjecaj na društvo nego za njegovo vrijeme, pa čak i na WHITE HOUSE ) je predlagao Roosveltu i Hooveru ( najmoćnijem Amerikancu 20 stoljeća ) da se udruže sa Hitlerom. Da nije bilo napada na Poljsku i rata sa Europom, Hitler bi lako našao saveznika u SAD-u ali i Britaniji,. Da li bi u tom slučaju njegov režim bio manje zločinački ? Naravno da ne bi.

Rasni zakoni silom su nametnuti Hrvatskoj, međutim za to nema opravdanja, po meni Pavelić je trebao u šumu, slijedilo bi ga 90 posto Hrvata a na kraju rata Hrvatska bi postojala, time bi uništio relativno ništavan Titov pokret u svom samom početku ( u početku bilo je tek stotinjak fanatika u tom pokretu ). Međutim, bilo je tako, kako je bilo. Naravno, sukobi četnika i ustaša na Drini i Hercegovini nešto su drugo od režima, režim je bio preslikan iz Berlina, nažalost, prislino, ali onda se trebalo boriti gerilski, a ne pristajati na to. NDH ne bi postojala i bila bi uništena da je Pavelić odbio Hitlera, ali bi postojala Hrvatska nakon rata, a Pavelić bi bio hrvatski De Guele.

Jasno da etiketirati nekoga fašistom ili komunistom zbog drugačijeg mišljenja nije u najmanju ruku koretno, ti vrlo dobro znaš, kako smo se postavili prema tome.

Ne samo da je ljevica u demokraciji legitimna, ona je neophodna, bez demokratske ljevice demokracije nema. Ja se nadam da ćeš ti kao intelektualac se također znati postaviti prema onima koji bi mene ili nekog sličnog etiketirali kao fašistu, te bi bilo super kada bi ti u svom tekstu iznio vlastiti stav prema drugom totalitarizmu, drugom zlu ( u komentarima si to učinio, svaka čast ), Titovom režimu. Naime, tebi je sigurno jasno kakav je to režim bio i tko je najodgovorniji za njegovu provedbu.

Domobran
17.06.2009 12:36 h
sponzoras. Skoro bih se zakleo da nas isti jadi muče: zašto ovo, zašto ono. Zašto je Pavelić objavio rat Ameriki? Taj čin se mora do temelja analizirati. Poznato je kada netko nekome objavi rat, da se tada sukobljuju dvije vojske i evo ti krvi do kljena, mesa na vagone i ruševina sela i gradova. To je prva i logična činjenica. Druga činjenica je ta da nikada nije došlo do vojničkih sukoba izmedju dvije "zaraćene" vojske, američke s jedne i hrvatske s druge strane.
Šta je u stvari bilo, to sam tek shvatio u početku 1968. godine dok sam još živio u Parizu. Tada je Henry Kissinger kao šef američke diplomacije, s jedne strane, i medjunarodni pritisak s druge strane, sazvao konferenciju za MIR izmedju južnog Vjetnama i USA, bez dozvole pristupa Vijet-Kongu u toj konferenciji. Amerika ne želi da Vijet-Kong sudjeluje jer ga Amerika ne priznaje. Koga Amerika ne priznaje, s njim ne želi ni razgovarati. Mi Hrvati to najbolje znamo, jer nas nitko nije htio priznati te s nama ni razgovarati. Tada je Vijet-Kong navijestio rat Ameriki i na taj način ju prisilio na razgovore i pregovore. Kako Amerika nije htijela priznati Hrvatsku 1941 godine, vlada NDH je vjerojatno znala za te medjunarodne diplomatske poteze kojima se sve diplomacije svijeta služe, pa je jednostavno, simbolički, navijestila rat Ameriki, kao što i mi nastojim simbolički osnovati ovaj ČASNI SUD.

sponzoras
17.06.2009 12:58 h
Za sada moram samo reči da antifašistički pokret nije bio ništavan i svakako je bio reakcija na zlo nacizma koje se nadvilo nad Europom. Samo za ilustraciju Iz Međimurja je masa ljudi zbjegla pred mađarskim nacistima u područja Kalnika i tamo osnovala odrede koji su se borili protiv nacista. Moj djed kao 20 godišnjak je prisilno regrutiran u mađarsku vojsku i poslan u Sibir, s obzirom da je živio tik do granice i imao je mađarsko prezime.
No, tema NOBa je sasvim nešto drugo i toga ćemo se svakako detaljnije dotaknuti.. za sada ne bih rastegao temu previše.

Što bi bilo da se Pavelić odmetnuo u šume i suprotstavio se nacistima? Eh sad, iz ove pozicije teško je o tome govoriti, kao i što bi bilo da je prihvatio suradnju lojalnih Srba u NDH koji su nakon 10.4.41. sami ponudili suradnju... no Pavelić ih je odbio i diskriminirao.
Nije li i sam Budak u Gospiću izjavio da trećinu Srba u Hrvatskoj treba pobiti, trećinu raseliti a trećinu pokrstiti?

colonia.tino
17.06.2009 13:22 h
Ne, u početku Titov pokret nije raspolagao sa više od 100-tinjak ljudi, ali je antifašistički pokret bio jak i jačao je u Dalmaciji pogotovo, tak kasnije sve je stavljeno pod isti nadzor. Ja nikada ne poistvjećujem antifašizam sa komunizmom.
Što bi bilo, kad bi bilo, da bi bilo - nije bilo, pa se slažem da je iracinalno o tome rezmišljati.

arca
17.06.2009 14:58 h
citat:
Rasni zakoni silom su nametnuti Hrvatskoj, međutim za to nema opravdanja, po meni Pavelić je trebao u šumu, slijedilo bi ga 90 posto Hrvata a na kraju rata Hrvatska bi postojala...

Dobro zvuči, ali pitanje je, bi li to bilo 'tehnički' izvedivo? u tom slučaju morao bi se istodobno boriti protiv nacista i Srba, budući da se s njima nije htio spanđati. Onda bi nacisti osim Židova i Cigana tamanili i odmetnute Hrvate, a njihove obitelji slali bi u konc logore. Koliko bi to tek žrtava bilo?

Meni izgleda da je kad sve skupa zbrojiš, negdje morao pregrist....


sponzoras
17.06.2009 15:18 h
Mogao je, da...isto tako preuzeti kontrolu nad antifašističkim pokretom da je htio.. pa i prihvatiti suradnju lojalnih Srba.
Pri tom ne smijemo zaboraviti da nisu svi Srbi ni tada bili od reda četnici. A ni činjenicu da je unutar Kraljevine SHS, Hrvatska i prije NDH uspjela izboriti svojevrsnu autonomiju, korak bliže samostalnosti.
Možda, kažem možda, da je Pavelić stao na stranu antifašista i prigrlio lojalne Srbe i Židove, tko zna kako bi tijek povijesti tekao dalje...
Međutim stao je na stranu ultimativnog zla, a to zlo je pobijeđeno...
Da je nacizam kojim slučajem pobijedio, možete li zamisliti kako bi današnja Europa izgledala, očiščena i filtrirana od nepoželjnih. Nekako sumnjam da bi mi sada ovdje razglabali o demokraciji i ljudskim pravima.
Bojim se da mnogi od nas ne bi ni bili rođeni.

arcanoid
17.06.2009 22:39 h
sponzoras. Pavelić je na samom kraju rata, dok se već nazirao ishod imao priliku priječi na stranu saveznika ali eto, nije to napravio. Zvali su ga a odbijanjem je napravio veliku grešku. Povijest bi se danas inače drugačije čitala.
Kao prvo, Jugoslavija se ne bi osnovala bez obzira na svoje avnoje, zavnohe i kojekakve deklaracije. O njemu se ne bi moglo govoriti kao o pripadniku nacizma ili fašizma bez obzira na ono što je napravio. Tito ne bi mogao manipulirati s prvim izborima i uspostaviti komunističku diktaturu. Blajburg se ne bi dogodio jer ne bi bilo potreba za zbjegom naroda pred partizanima.
Greška što je ostao dosljedan Hitleru umjesto da se preobukao kao svojedobno četnici. Danas ne bi imali potrebu kopati po NDH jer bi povijest bila već ispravno napisana. Ovako su je pisali pobjednici kao i uvijek a vidim kako su ju napisali. Veliki dio naroda ne zna pravu podlogu svega i duboko usađenu krivnju zbog ustaša. Pa 45 godina su nas komunisti kljukali onako kako su htjeli.
I još nešto Sponzoras, pitam se koliko ih do danas nije rođeno obzirom da se Blajburg dogodio?


Domobran
17.06.2009 23:51 h
arcanoid. Upravo tako. Imao sam na umu se toga dotaknuti sto nije rečeno da neću kada dodje vrijeme. Moja je supruga francuskinja skoro, približava se, pedest godina. Često puta smo imali "Kačićev ugodni razgovor" o Marsalu Petain-u koji je bio saveznik Hitlera. Mnogi Francuzi ga ne voli poradi tih veza sa Hitlerom. Kada je Francuska oslobodjena 25 kolovoza 1944. godine, Petain je pao u nemilost. Kasnije je bio uhićen i sudjen za sva stradanja i pokolje u Francuskoj. Sud je dugo trajao. Njegova obrana je bila da se on nije mogao oprijeti Hitlerovoj vojnoj sili, a da bi spasio što više francuskih života, odlučio se je na suradnju s Hitlerom. Mnogi ti spašeni Francuzi su kasnije otišli u Francuski Narodni Otpor, La Resistance Francaise, i generalu De Gaulle-u pomogli osloboditi Francusku. Ta njegova tvrdnja se je uveliko uzela u obzir i on je, Marsal Petain, bio oslobodjen svake krivnje 1951. godine.
Dragi kolega arcanoid to je upravo to što ja hoću, a po komentarima vidim da su i drugi mnogo zainteresirani, stvoriti jedan ČASNI SUD, optužiti dra. Antu Pavelića, napraviti optužbu protiv njega, baziranu na svim onim krivičnim djelima koji bi mogli imati pravnu podlogu. Čim ja završim opise generala Drinjanina, ne bih ih želio izostaviti, pripremiću osobno jednu optužbu protiv dra. Pavelića, dati ju svima vama na uvid, pregled, na izmijenu i popunjanje, sve dok se svi ne složimo i zaključimo zajednički da se svi slažemo. Tada će nam to biti službeni dokumenat po kojem ćemo se ravnati i do kojeg ćemo se svi zajednički držati.

sponzoras
18.06.2009 08:27 h
Da, zanimljiva je ta činjenica kako Pavelić nije i po drugi put "kompromitirao" sebe i pokušao po drugi put raditi nešto za svoj narod. Ovdje tvrdite da je pakt sa Hitlerom bio na nekin način izbjegavanje manjeg zla, a kada je bilo očito da će saveznici razbiti naciste, Pavelić nije opet u ime svog naroda napravio korak koje je mogao, preći na stranu saveznika.... tko zna, vrlo je moguće da se tada Bleiburg ne bi ni dogodio. ??
Koje su to strasti i vjerovanja nagnale Pavelića da ne zaštiti svoj narod pred sudom pobjednika rata?
Na kraju krajeva, tko zna da li bi bio pobjednik i drugačije interpretiran u povijesti da je to učinio.
Nitko normalan danas ne odobrava masovni pokolj Japanaca u Hiroshimi i Nagasakiju, ni u SADu ni u svijetu, a opet taj čin je zaustavio rat.

Domobran
18.06.2009 14:00 h
sponzoras. Vi dobro zborite, ali kako to promijeniti, danas, poslije skoro 70 godina. Mi to iz današnjeg ugla gledamo, što je u jednu ruko dobro. Da smo tada, u to doba, živjelu tu, sa tim izmješanim vojskama, do zubi naoružana, gdje se nije znalo tko pije ni tko plaća, tada bi se mi svrstavali u one tabore/grupe koje bi nam najviše odgovarale; vi bi po svoj prilici otišli u partizane NOB a ja u hrvatsku vojsku HOS, kao što je to bio slučaj u prošlom Domovinskom ratu. Teško je ostati (biti) ravnodušan u takovim okolnostima.
Nami su, dragi moj kolega sponzoras, naši očevi ostevili jedan VELIKI SVEŽANJ zamršenih zagonetkih u kojima se danas skoro ni ne snalazimo. Ako ćemo zajedno živjeti u zajedničkoj zemlji Hrvatskoj, onda je neminovno potrebno da i zajednički prilazimo tom SVEŽNJU neriješenih zagonetka i pronadjemo tko je bio manje a tko više kriv k pristupu NOB i HOS i zašto su se borili jedni a zašto drugi. To je imperativ svega i spreman sam podmetnuti moja, već ostarijela, leđa i priključiti se onim Hrvatima sa dobrom voljom u pronalasku odgovora.

[Bobani]

PROCES PROTIV POGLAVNIKA

Donosim ovdje jedan dijalog između GN što je tada na portalu javno.com značilo "Građani Novinari". Ja sam tada, kako ćete i po datumu vidjeti kada je to bilo, imao osobnu stranicu na ovom portalu HRVATSKA I USTAŠTVO. Kako je za mnoge ta tema bila kontroverzna i na kontroverzne komentare sam stavio ovo dolje priloženo da bi bilo dobro pokrenuti jedan PROCES PROTIV POGLAVNIKA‏.kako se još nikada nije nigdje niti pokrenuo niti održao bilo kakv proces proti Poglavnika, to pitanje i i dandans otvoreno i još uvijek aktualno. Zato pročitajte ove razne kometare raznih mišljenja i raznih komentatora. Otporaš.


HRVATSKA I USTAŠTVO (52) (posebni prilig (bistrenje pojmova)

Ja sam za Hrvrvatsk Državu u kojoj ima mjesta svakome Hrvatu koji je voljan se žrtvovati za slobodu Hrvatske, a ne za ovaj ili onaj politički režim, kaže Maks Luburić, general Drinjanin.
(1) Molim cijenjenje GN kao i sve koji prate ove opise i temu USTAŠTVO da uzmu u obzir da bi zadnji br. 50 trebao biti broj 51. Potkrala se pogreška u tipkanju koju nisam primijetio. Kada sam primijetio bilo je već kasno.

(2) Obzirom na komentare koji su proizišli u temi USTAŠTVO povodom rasizma i rasističkih zakona koji su postojali za vrijeme NDH a koje je potpisao Poglavnik dr. Ante Pavelić, za koje se je malo ili nimalo čulo, a za sigurno tim istim rasističkim zakonima se do danas nije prišlo sa pravničke strane, te zahvaljujući kolegi sponzorašu što je pokrenuo ovo, koliko vruće toliko i zagonetno, pitanje. Također ovdje nadodajem da je Odredba Rasnih Zakona ukinuta 3 svibnja 1945.


(3) Nije tajna ovdje spomenuti da je srpska kraljevska vlada dra. Antu Pavelića dva (2) puta osudila na smrt, i to u odsustvu i bez njegova sudjelovanja na suda.

(4) Treći put francuska vlada ga je takodjer, poslije atentata na kralja Aleksandra jugoslavenskog, osudila na smrt u odsustvu.

(5) Predlažem da mi GN (u to vrijeme kratica GN je značila "Građani Novinari", mo, Otporaš) koji sebe smatramo iskrenima i nadasve poštenima, osnujemo jedan, simbolike radi, ČASNI SUD, koji bi trebao djelovati onim načinima kojima se služe pravni sudovi, te pripremiti optužnicu protiv dra. Ante Pavelića, staviti njegovo ime pred taj ČASNI SUD, razmotriti i razmatrati sva njegova krivična djela, iako bi to opet sve bilo po četvrti puta u odsustvu, barem bi u ovom slučaju bio naš hrvatski ČASNI SUD, na usporedbu prošlih sudova koji nisu bili naši hrvatski sudovi.

(6) Kao inicijator i pokretač ovog simboličnog pravnog postupka, predlažem GN kao glavni javni tužetelji, poput Jakova Blaževića kardinalu Stepincu: sponzora, matrix, lokica, kumjura ako već nije unutra, Janica, a sve se to može izmijeniti po zelji i potrebi vas sami tamo na terenu.

(7) Opet, kao inicijator i pokretač ovog simboličnog pravnog postupka, predlažem GN kao glavni odvjetnici obrane: broken, colonia.tino, arcanoid, zippo, a sve se to može izmijeniti po želji i potrebi vas sami tamo na terenu.

(8) Ja, Otporaš, stavljam se na raspolaganje i jednima i drugima za dostaviti im one materijale koje posjedujem a koji bi njima trebali za što bolje i svrhodnije sprovesti ovaj ČASNI SUD u djelo, a ne u neku lakrdiju, tako, kao zreli ljudi, usto i odgovrni, pročesljamo, procesuiramo do temelja ovu tabu temu, ili kako ju tko hoće nazvati, meni je svjedno, te dodjemo do zajedničke konačne točke, koju ćemo zajednički staviti, a sve ostalo poslije ovoga ostaviti povijeti i povjesničarima.

(9) Budimo civilizirani i slijedimo kurs civiliziranih naroda. Sjetimo se slučaja francuskog časnika Dreyfusa, koji je 1894 bio optužen kao špijun, te tek nakon njgove smrti, rodoljubni Francuzi su se potrudili, sastavili ovakav ili sličan ČASNI SUD, pročesljali sve: ZA I PROTIV, te stavili taj slučaj iza sebe, povjesničarima, tako da tim pocijepanim slučajem medju Francuzima rasterete nove naraštaje.

(10) Otporaš vas čeka. Hvala.
Objavljeno: 15.06.2009. u 18:07h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1556
dobra ideja,
arca
15.06.2009 19:46 h
no prije svega, trebalo bi utvrditi autentičnost tog dokumenta.
Bez toga o tome se možemo izjašnjavati samo teoretski, a bojim se da je to nedostatno. Naime, stranica s koje je prenesen link na taj dokument ili 'dokument' općenito je sumnjiva, što ostavlja mjesta mnogim dvojbama.
Kolega,
sponzoras
15.06.2009 20:22 h
odličan projekt.
Za početak mogu navesti da je cijeli rasni zakon NDH objavljen u "Hrvatskom Narodu", glasilu Hrvatskog Ustaškog Pokreta, u Zagrebu, broj 80., od 3.V.1941.
Na stranici www.crohis.com nalaze se mnogi dokumenti iz hrvatske povijesti, pa tako i dio rasnih zakona.... ne garantiram da je ovdje sve navedeno.
http://www.crohis.com/izvori/ustzk.pdf - potreban vam je PDF preglednik za čitanje.

Ako vam je lakše možete vidjeti kopiju zakona koju je administrator na stranici HSPa objavio.
http://hsp.makeforum.org/rasni-zakoni-u-ndh-t471.html
Korisno je reči da je izvor u ovo slučaju knjiga "Ustaša - dokumenti" (uredio P. Požar).

matrixdc
15.06.2009 20:22 h
srećom da nema trojbi ili nekih drugih sumnji :-))

sponzoras
15.06.2009 20:36 h
http://hr.wikipedia.org/wiki/Povijest_Nezavisne_Dr%C5%BEave_Hrvatske_(Matkovi%C 4%87)

Domobran
15.06.2009 20:40 h
arca. Potpuno se slažem, da treba prije svega utvrditi autentičnost tog dokumenta. I bez toga, arca, ja sam spreman učiniti što god čovjeku je moguće da se stvari stave na čistac. Ne tvrdim da postoji niti da ne postoji, ali je jako teško vjerovati - uzevši u obzir sve ono što se je na nas Hrvate svaljivali i natrpavalo u zadnjih 70 godina, da je Poglavnik dr. Ante Pavelić, kojeg je supruga, i to se službeno zna, bila čistokrvna hrvatska Židovka. Bilo je i drugih u Ustaškom Pokretu koji su bili na visokim položajima a bili su čistokrvni hrvatski Židovi. O tome je nedavno gracena13 pisala i to bi trebalo ponovno pročitati. Kako sam već rekao da sam spreman i bez toga dokumenta pokrenuti taj ČASNI SUD, koji će, tj. SUD, biti u nadležnosti da se taj dokumenat pronadje i njegova autentičnost utvrdi. Ja ovdje javno izjavljujem da sam za to da se taj SUD pokrene. Ja sam da se zločini procesuiraju, utvrde, u kojem procesuiranju će se koristiti i jugoslavensa i hrvatska iseljenička dokumentacija, sa jednim pritiskom na srpsku današnju vladu da nam dadne na raspolaganje sve one ratne dokumente koje je "Narodna vlast" pod potkroviteljstvom Ozne, Udbe, Rankovića, Djilasa, Koče Popovića, naravno i Tita i druih, odnijela iz Jasenovca, Zagreba kao i drugih mjesta. Tek Tada se može imati jedan autentični predled u ratne dogadjaje.
Poštovana kolegice arca dok ovo pišem u pismeni dokumenat gledam kojeg je iznio davno pok. Vlaho A. Raic u svojoj knjigi " SAVEZNICI I N.D.H " koja je izisla u Argentini davne 1950 godine. On u toj knjizi iznosi u tančine koliko je hrvatskog zlata, srebra i drugih stvari otišlo u Švicersku. Radi se o milijunima vrijednosti koje se još uvijek - možda - nalaze deponirane i zaboravljene u švicerskim bankama.
Poštovana kolegice arca vi ni slutiti ne možete koliko papira, tinte i laži se napisalo kako je Poglavnik pokrao hrvatsko zalato i utekao, kao što mu se pripisuje da je prodao Dalmaciju i Istru, a nikada nitko ne spominje gruntovni ugovor i prijepis te prodaje i koliki je u totalu bio iznos te prodaje. Onima koji još u te priče vjeruju, preporučujem da prouče RAPALSKI UGOVOR iz 1920 godine i tko je sve potpisao da Istra, Zadar i druga hrvatska područja službeno pripadnu susjednoj zelji Italiji. Eto, arca, zato sam da se sve na stol stavi: Tita, Pavelića, Rankovića, Luburića, Djilasa, Mačeka, Dražu Mihailovića i sve one vojvode i političke komesare,itd.


Domobran
15.06.2009 20:44 h
dakle. Slazemo se. Onda idemo dalje. Osnujmo ČASNI SUD. Ne ostanimo samo na čula vidjela kazala. Što je za osuditi, treba osuditi. Što je za poždraviti, treba poždraviti. Ja sam za oboje.

misetic@sbcglobal.ne
16.06.2009 02:23 h
Ustaštvo...Cestitat je OTPORAŠU na hrabrosti pri donošenju tekstova koji će bar djelomično ponukat i druge da se jave (i objave) dokumente koje posjeduju u svojim arhivima. Što vas budu više napadali to si ti ,OTPORAŠU, VIŠE U PRAVU. A što se tiče Vašeg prijedloga o SUDU..., mala je vjerodostojnost njegova oživljenja, jer i oni što danas vladaju našom Domovinom kako sude i osudjuju hrvatske generale Domovinskog rata, oslobodjajući vojnike okupatorsko- četničke aramade,možemo samo zamisliti kako bi presudjivali povijesnim dogadjajima naše povijesti prošlog stoljeća. O nekom SUDU U DIJASPIRI,...vjerojatno bi završio kao što je završio i sud šezdesetih kada se 'sudilo"
danas pokojnom Srećku Roveru.

arca
16.06.2009 08:00 h
ovako, pregledala sam linkove koje nam je @sponzoras ponudio. Doduše, ponešto nabrzaka, ali dovoljno da uhvatim bit.

Kako stvari stoje, čini se da su rasni zakoni donešeni kao odraz težnje da se zaštiti vlastita rasa od eksploatacije druge rase, te time ojača vlastiti integritet.

Jest, za današnje vrijeme to je prilično čudno razmišljanje. No opet, potrebu donošenja tih zakona ne možemo promatrati u duhu današnjeg stupnja svijesti. Ukoliko su narodi koji su živjeli u to vrijeme smatrali da su im takvi zakoni potrebi, onda su i donešeni.

Što pokušavam reći? Mi ovdje osuđujemo prošlost, no svijet je još dan danas pun kojekakvih ortodoksnih zakona (koji su itekako rasni)....primjerice Islamskih i Židovskih. Ti narodi i njihovi predstavnici očito smatraju da su im ti zakoni potrebni, upravo iz istog razloga zbog kojih su u NDH (i drugdje, to ne smijemo zaboraviti) doneseni zakoni o kojima danas raspravljamo.

No, to ipak baca ponešto drugačije svjetlo na stanje stvari.



cvrkut
16.06.2009 08:10 h
Gospon...Otporaš! Kada budete gotovi sa feljtonom o ustašama bilo bi dobro započeti feljton o četnicima. :)))))))))

cvrkut
16.06.2009 08:18 h
Mislim na četnike koji su sustavno naseljavani u našoj domovini ,a ne one prekodrinske.Svima je poznato da su najveće kriminalce i ubojice srbijanski političari naseljavali u Hrvatskoj i davali im plaće i dobra radna mjesta većinom u Udbi ,miliciji i srodnim zanimanjima.Tako su kriminalci i ubojice postajali polako elitaši bogateći se na "drukanjima" pa i ubojstvima Hrvata.Njihovi potomci sa sličnim predizpozicijama danas uživaju blagodati Zagreba ,ali sami se otkrivaju naročito na ovakvim mjestima (bloger.hr) gdje njihova mržnja prema Hrvatskoj najviše dolazi do izražaja zahvaljujući skrivanju iza raznih nickova.Ima ih i ovdje i zato ti čerstitam na ovom feljtonu i očekujem gore pomenuti feljton radi "ljudi" koji ne znaju tko su i što su...ili znaju.

colonia.tino
16.06.2009 08:44 h
Otporaš, evo kad ste me već spomenili za odvjetnika, ja prihvaćam, ne samo zato što smatram kako svatko ima pravo na obranu, na poštenu obranu i pošteno suđenje, već zato što to treba istjerati do kraja.
Isto tako, podržavam ono što je u zadnjemkomentaru napisao ( predložio ) cvrkut.
To bi bilo zanimljivo, samim time što Vi zbog bogatog životnog i svakog drugog iskustva sigurno imate više saznanja o tome, nego mi manje iskusni ljudi.( ars longa vita brevis )

sponzoras
16.06.2009 10:31 h
Arca...nedvojbeno je da je stanje svijesti bilo drugačije prije 70 godina nego li danas. Ne samo u Hrvatskoj nego zasigurno u bilo kojoj drugoj zemlji svijeta...
Međutim, nemojmo zaboraviti da su rasni zakoni NDH gotovo su bili prekopirani od nacističkih Nurnberških zakona koje je dobio sam Hitler. Taj je zakon nazvan ZAKON O ZAŠTITI NJEMAČKE ČASTI I KRVI.
Kod rasnih zakona NDH, samo je umjesto "njemački" definirani "hrvatski".

Ako ćemo se složiti sa Otporašem da je ustaški pokret dijelom nastao i kao odgovor na četnička ugnjetavanja u Hercegovini, onda je vrlo čudno da se u rasnim zakonima jasno definiraju Židovi i Cigani kao nearijevske rase i manje vrijedne u odnosu na arijevsku rasu. Naime, u njima ništa ne piše o Srbima ???
Dakle, jasnije je da se ovdje ne radi samo o borbi protiv srpske hegemonije i težnji da se zaustavi teror na Hrvatima ,već o težnji da se hrvatski narod očisti od nepoželjnih rasa, konkretno Cigana i Židova.

Svijet je osudio nacizam i zakone koji je taj nacizam donosio, te onih koji su bili potpisnici tih zakona. Sama Njemačka danas se vrlo jasno i transparentno distancira od svoje povijesti i osuđuje je. Njemačke je danas demokratska država koja se ne srami priznati da je u njezinoj povijesti bilo mračnih i turobnih razdoblja i to je jedini put naprijed.
Ako ćemo mi Hrvati, pokušavati opravdavati rasne zakone koje je donosio Pavelić, kao nešto nužno u to vrijeme, onda je po meni to samo korak nazad na štetu svih nas.
Ponavljam i ovdje, Hrvati generalno nisu genocidan narod i vrlo smo prijateljski nastrojeni, što mogu potvrditi mnogi stranci koji dolaze ovdje.
Ali da imamo mrlje u svojoj povijesti, to stoji. No imaju ih svi, i Amerikanci i Englezi i Francuzi... Bitno je da se jasno postavimo i ukažemo da smo svjesni grešaka iz povijesti, a ne da ih stalno pokušavamo opravdati.

Na kraju krajeva, svijet je 15.01.1992. jasno rekao što misli o modernoj, demokratskoj, samostalnoj Hrvatskoj.


arca
16.06.2009 11:33 h
sponzorasu, pa ogradili smo se od rasnih zakona, svi po redu, jasno i glasno, nismo li?
Daljnja rasprava o Paveliću po meni služi u svrhu da se stvari postave u pravilan okvir. Po tumačenju tih zakona ispada da Pavelić nije izdao vlastiti narod, nego ga je štitio na način koji se u to vrijeme očigledno tolerirao.

Prema tome, preostaje nam razjasniti je li Pavelić (u duhu vremena) radio u ime interesa naroda ili svojih osobnih, ili nekih trećih, četvrtih, mješavine interesa, šatajaznam!?!????

Odnosno, prema tvom komentaru:
sponzoras
15.06.2009 15:22 h
Vi pretpostavljate da je Pavelić možda bio i prisiljen na taj potez. Ako je tako, onda je radio sebi u prilog a ne u prilog ljudi koji su živjeli na teritoriju NDH. Žrtvovao je ljude kako bi sačuvao svoje pozicije na čelu NDH, pri tom se pokoravajući i svojem savezniku Hitleru.
Pravi domoljub to nikada ne bi radio. Po meni, Pavelić je ispao samo obični oportunist koji se mudro sakrio iz krinke domoljublja, ne mareči o zaštiti ljudi u svojoj državi. Njegov potpis ispod rasnog zakona je dokaz.

Da ne bi bilo zabune, ponavljam: osobno, osuđujem sve zločine i zločince. Na da bismo ocijenili veličinu, težinu, obim itd. tih zločina, važan je kontekst.
U krajnjoj liniji, imao si pravo kada si rekao: ako je samo jedno židovsko dijete stradalo zbog nečijih ideala, u pitanju je zločin. Ništa ne može opravdati zločin, ni na pojedinačnoj, ni na lokalnoj (Tito, Pavelić i ostali), ni na sveukupnoj svjetskoj razini (Hitler, Staljin, to nam je poznato, ali Bush? U današnje vrijeme? Ajme majko..!!!!).

sponzoras
16.06.2009 11:57 h
Arca, ako gledamo na rasni zakon kao način koji se tolerirao u svrhu zaštite naroda, onda možemo u sličan kontekst staviti i rasizam u bivšim britanskim, francuskim, nizozemskim kolonijama,... jer se tada to smatralo u redu, pošto je sasvim bilo normalno da je bijeli čovjek superioran nad crnim.
Tek je kasnije kolektivna svijest porasla na viši nivo i takva mišljenja su odbačena, čak i zakonom zabranjeno iznošenje istih. Sve do današnjih dana, pa je tako rasizam jako osjetljiva tema i kazne su drakonske... ( znam to, vidio sam kad je žena dobila otkaz radi neslane rasističke šale na poslu). U mojem ugovoru u radu je pisalo jasno da se rasizam ne tolerira i da podliježe najstrožim sankcijama. Podsjećam, radilo se o britanskoj firmi, a zajedničko nama i Britancima je da imamo povijest rasizma... doduše oni puno, puno duže.
Represija ili demokracija? Ne, samo poštovanje i dignitet čovjeka.

Koji su motivi bili Ante Pavelića da privati i prekopira rasne zakone nacističke Njemačke? Kakva je prijetnja Hrvatskoj bila od strane Židova i Cigana ( uključujući njihovu djecu, žene, starce).. koja god, no jasno je da nije izabrao zapadnjačku demokraciju, već nacističku doktrinu pročiščavanja nacije od "nepoželjnih"..

Vrlo slično onome što smo vidjeli tijekom Domovinskog rata, politiku etničkog čiščenja u Bosni.



sponzoras
16.06.2009 11:59 h
A Bush je priča za sebe. Tu mogu samo reči "bravo američkom narodu!" što se riješio tog bolesnika.
Na Obami je još da se pokaže... pred njim je puno posla!

arca
16.06.2009 12:41 h
da, upravbo to: Koji su motivi bili Ante Pavelića da privati i prekopira rasne zakone nacističke Njemačke?

To je ono što bih ja voljela znati i što se nadam da će netko ovdje objasniti.

Uzgred, budući da si to zasigurno više upućen, zanima me kako se konkretno Britanija izjasnila po pitanju svoje prošlosti?


colonia.tino
16.06.2009 12:44 h
sponzoras. Ako bude američki narod čekao Obamu da raščisti sa prošlosti, bude se puno načekao.

Osobno je Obama u više navrata odbio otvoriti dosje BUSH, čime bi se dala mogućnost da eventualne istrage otpočnu, zadnji puta prije nekoliko dana. Nema kod američkih predsjednik prevelikih vrludanja, to je više manje politika kontinuiteta. U onom smislu, da je bivši predsjednik, uvijek predsjednik, i tako ga se poštuje, kod njih nije moguće da postoji netko poput Mesića, te da se na isti način obračunava sa mrtvim predhodnikom, narod bi takovoga odmah progutao.

Ne kažem da će Barackova politika biti ista, vjerujem da neće, jer je to gotovo nemoguće, ali da se neće ništa pokrenuti protiv Busha i ratnih ideologa, sasvim sigurno.

colonia.tino
16.06.2009 12:49 h
Glede " suđenja " u startu kao " odvjetnik " tražim da se odbiju ( kao dokaz ) bilo kakvi dokumenti nastali pod nadzorom komunističkog režima, niti je Tito mogao biti objektivan glede Pavelića, niti bi Pavelić bio objektivan u Titovom slučaju.
Još samo da nam je netko neutralan tko bi prosuđivao što se može prohvatiti kao dokaz i činjenica, a što je pak odraz osobnog afiniteta.

Kad osudimo poglavnika, red je kolega Otporas da otpočne suđenje Maršalu, Vi ga započinite u tom slučaju rado bi bila javni tužitelj ( državni odvjetnik ).

sponzoras
16.06.2009 12:59 h
broken, ne, svakako da se Obama neće baviti kopanjem po Bushevim greškama, mislim da ima više posla kako ih eventualno ispravio neke greške svojeg prethodnika, te na taj način indirektno dao do znanja što misli o Bushu i njegovoj politici.

sponzoras
16.06.2009 13:01 h
arca, o Britaniji i obračunavanju sa mračnom prošlošću ću pisati, neke stvari znam, no želim predočiti konkretne stvari kako ne bi bilo greške..

Domobran
16.06.2009 13:05 h
Poštovane kolege, procitao sam komentare i da ih je prevesti autentično na strane jezike, čitatelji - stranci - bi došli do zaključka da smo mi Hrvati uistinu uljudni i nadasve civilizirani ljudi. Zajednički polemiziramo o onome što nam je zajedničko, a mi, današnji naraštaji, mi smo samo naslijedili te zamršene stvari, koje su nam u najvećim slučajevima drugi nametnuli, te kamen bacili a ruku sakrili, kako bi mi danas tražili tko je manje a tko više kriv za jednu ili za drugu stvar.
Što se tiče ČASNOG SUDA do njega će doći, u to vas uvjeravam, kao što je hrvatski general Maks Luburić, Drinjanin, uvjeravao svoje vojnike i sljedbenike, da će netko iz ekipe OTPORA doći do slobodne Hrvatske ili sa mnom ili bez mene. Jer imamo ideju, kaže general Luburić.Tako i ja kažem, netko će doći do ovog ČASNOG SUDA, sa mnom ili bez mene, jer ideja je tu, samo je na nama da ju razradimo.
Cvrkut, vrlo dobra ideja. Prihvaćam ideju. Imam nešto podataka o tome. Kada se počme možemo to razvijati zajednički dok ne popunimo prazninu.
Hvala gospodine Mišetić. To stoji što ste rekli da je mala vjerodostojnost do njegova oživljavanja. Kao zreli ljudi i nadasve ljubitelji Hrvatske, pravde i ISTINE, na nama je dužnost da se to ostvari, kako nas nebi nadolazeći hrvatski novi naraštaji osudili i za nas rekli da: smo štuke pognuli glave i prešli preko tog mračnog poglavlla hrvatske prošlosti, a njima nismo ostevili građe kako bi se oni mogli što bolje snalaziti. Ruku na srce, zar mi koji smo se okupili oko ovog portala javno nemamo razloga(e) zamjeriti onim Hrvatima koji medju nama više nema, a iza sebe nisu ništa ostevili. Kako bi danas bilo lijepo da je Poglavnik nešto (konkretna) ostevio zapisano (osim njegova potpisa) i objesnio nama mlađima zašto je moralo doći do tog rasnog zakona. Zato čestitajmo sponzorašu da je pokrenio ovu točku, za koju sam osobno da se analizira do kraja, iz svih ugliva, a najmanje iz ugla mržnje i neke osvete.


sponzoras
16.06.2009 13:57 h
Hvala kolega Otporaš...Moram priznati da mi je drago kako je cijela diskusija krenula. Bitno je da se svi izdignemo iznad jeftinih krčmarskih prepucavanja i vrijeđanja bez obzira na točku gledišta i različitosti u razmišljanju, što je na žalost učestalo na ovom portalu, no eto, možemo i bez toga. Onako ljudski, civilizirano.
Naravno, pošto je ovo javni blog portal, moguće je da će se pridružiti i neki koji će pokušati i vrijeđanjem razbiti diskusiju, no i na to treba biti spreman i ignorirati takve pokušaje.

Koliko smo u stanju provjeriti vjerodostojnost dokumenata, ne znam, ovisno o dostupnosti izvora, a tko će u svemu biti neutralan sudionik, isto ne znam.. no imamo vremena.

Domobran
16.06.2009 14:18 h
sponzoras. Točno je što kažete: Bitno je da se izdignemo iznad jeftinih krčmarskih prepucavanja i vrijeđanja...Mi ćemo se izdići, jer nam je Hrvatska u interesu. A zajednički moramo raditi na tome da budno pratimo na one koji iz "velikog hrvatstva" žele među nas kost ubaciti. Mi imamo zadaću, i ja vam se osobno, kolega sponzoras, zahvaljujem, da nastavimo sa radom za otkrivanje ZLOČINA i pronalaženjem ISTINE. Mini ISTINA(E) neže smetati. Meni zločini smetaju. Idemo dalje.

Domobran
16.06.2009 17:11 h
Kolega Mišetić. Vaše bojazni glede ČASNOG SUDA su opravdane s gledišta ne hajnosti ljudi, u ovom slučaju nas Hrvata. Moja ideja je osnovati jedan ČASNI HRVATSKI SUD koji će potpuno biti neovisan (ne kao NDH) od državnog suda Hrvatske, kao na primjer ovdje u Ameriki, zadnji predsjednik Bush je osnovao posebni ured koji se zove "HOMELAND SECURITY" iako je postojala i postoji "FBI", što je znak da jedni druge nadziru. Državni Sud(ovi) uvijek rade za državu i moraju se prilagođavati državnim interesima. Sjetite se, ne znam koliko znate o tome, slučaja New Yorškog procesa Hrvatima u početku osamdesetih godina, u kojem je državni odvjetnik, tj. javni tužitelj Stuart Baskin bio potpuno pod utjecajem US ministarstva pravosuđa, a ovaj pod utjecajem Washingtona, tj. Bijele Kuće/vlade, koja je za interese Amerike tijesno suradjivala sa jugoslavenskom vladom iz Beograda, a ova Washingtonu dostavljala podatke o Hrvatima na sudu u New Yorku, a ovi iz Washingtona javnom tužiocu Baskinu, a ovaj federalnoj Sudkinji Konstance Motley, koja je bila 90% na strani javnog tužioca, iako 95% Amerikanaca misle da je njihov pravni sistem odvojen od države. Jest, kada država nije u pitanju. Oni Hrvati koji su bili na tom sudu to najbolje znaju. Zadnji od te New-Yorške grupe, je Ranko Primorac, oslobodjen je prije par godina.
Što se tiče sudjenja Srećka Rovera, pročitavši vaš komentar, odmah sam potražio te podatke i pronašao sam ih u "DRINI" br,1-3 1956 godine. Istina je što ste malo rekli o tome. Sada bih ja mogao o tome napisati i razloge i ishod tog suda. Samo bi oduzelo mnogo vremena za čitati našim dragim Hrvatima iz Domovine koji to prate. A vrijeme je novac, poslovica kaze. Pozdravlja vas Otporas.

sponzoras
16.06.2009 19:25 h
Susret Pavelića i Hitlera, dio filma...

http://www.youtube.com/watch?v=QlWRhZrUBqk&feature=related

arcanoid
16.06.2009 22:27 h
Otporaš. Sud časti, tužilaštvo, obranu možemo ovako vitrualno uspostaviti pa i porotu u bliku svih prisutnih. Možda i neke pouke i pravdu izvučemo ali mala je težina svega toga ako ostane samo na portalu.
Za pravo vjerodostojno rasvjetljavanje fame oko Pavelića, jedino na državnom nivou ima efekta.

matrixdc
16.06.2009 22:56 h
Umjesto "bistrenje pojmova" više bi priličilo "navlačenje majmuna"

Domobran
16.06.2009 23:05 h
arcanoid. Slažem se sa svime što ste rekli. Ja sam stavio "simbolicčno". Rijetki su slučajevi da je država pokrenula otvoranje nekih procesa, pogotovu ako je to u interesu države da do toga novog procesa ne dodje. Javno mnijenje/mišljenje prisili državu/vlast da do tog procesa dođe. Dragi kolega mi to možemo učiniti. To od nas traže naši budući naraštaji koji manje znaju o ovoj temi nego mi danas. Ja bih već sada mogao upriti prstom tko bi mogao biti protiv toga.
Kolega arcanoid ništa se preko noći nije riješilo niti dogodilo. Kinenska poslovica kaže: Šta čovjek treba najprije učiniti da pripješači 10.000 koraka. Odgovor je: napraviti prvi korak. Tako i ovdje. Ideja je tu. Prvi korak je tu. Okrivljenik (iako je već pedest godina mrtav) je tu. "Dokazi" su tu. Javni tužioci već poredani i čekaju. Porotu ćemo pronaći, pa ako ustreba uvest ćemo ih iz susjedne države Srbije. Mi smo tu. Dobra volja je tu. Ne želim da se "našeg" Pavelića smatra kao Tita. Danas je GN lokica odgovorila zippo da njezin Tito nije nikada bio sudjen te da nije kriv. Ja hoću da naš Pavelić bude sudjen i da se na sudu iznesu sva njegova krivična djela po kojima se može pronaći krivim ili biti oslobodjen. Osobno ću biti podjednako zadovoljan porotovom odlukom. Mislim da se razumijemo i radimo na tome da se ostvari za dobrobit sviju nas. Tada će nas svak cijeniti i poštivati, a ponajviše povijest.

arca
16.06.2009 23:57 h
otporaš, pa ako je stvar u tome da na ovom našem virtualnom sudu trebamo ocjeniti je li Pavelić u pravnom smislu (jer ovo je sud, makar i virtualni, zar ne?) kriv ili nije kriv, odgovor je vrlo jednostavan:

Nije kriv.

Obrazloženje: Pavelić je djelovao na osnovu zakona donešinih u pravnoj i regularnoj državi.
Mi se danas nad tim zakonima možemo i zgražati, no oni su bili punopravni i regularni. To je činjenica.

S Titom je druga stvar. Nakon uspostave njegove države postavljen je zakon koji je fiktivno regulirao ljudska prava i slobobode.
Fiktivno, naglašavam, jer pod okriljem istog počinjeni su nevjerojatni zločini.

Zaključak:

Pavelić je djelovao u okviru Zakona i na temelju ovlasti koje su njime regulirane.

Tito nije djelovao u okviru Zakona, nego suprotno njegovim stavkama.

S pravne strane u svakom sudskom procesu to bi bilo savršeno jasno, toliko da bi to i svaki početnik riješio bez problema.

sponzoras
17.06.2009 00:02 h
arca, točno, po toj logici ni Adolf Hitler nije kriv kada govorimo o stanju u Njemačkoj s kraja 30tih i za vrijeme 2. svjetskog rata, jer je donio rasne zakone koje je i sprovodio. Dakle, nije bilo kršenje zakona...

sponzoras
17.06.2009 00:06 h
ali.., mi ovdje pokušavamo utvrditi ulogu ustaškog pokreta u NDH i kreiranje hrvatske povijesti u hrvatskoj državi za vrijeme 2. svj. rata, te koliko je štete ili koristi Pavelićeva rabota nanijela Hrvatskoj u nastavku povijesti.

arca
17.06.2009 00:55 h
točno, zakonski nije. Moral je druga priča. I podosta ludila. I kalkulacije, manipulacije i drugih stvari.

E sad, bilo bi zgodno kalkulirati što bi bilo da se Pavelić nije spandžao s Hitlerom? Hrvatska bi svjedno bila zgažena od Hitlera i Mussolinija. I to je također činjenica o kojoj valja voditi računa.

Bi li broj žrtava u tom slučaju bio veći? Postoji li mogućnost da je Pavelić eventualno odabrao manje zlo?

Otporaš
17.06.2009 02:21 h
sponzoras. Bez sumnje uspjeli ste otvoriti jednu jako zanimljivu temu. Osobno nisam protiv razglabanja te teme. Naprotiv. Sve što bih ovdje zamolio, i to javno, GN i ostale da se o ovoj temo raspravlja trijezno i sa željom da saznamo o toj temi više nego znamo. Kako kažete da "mi (to mi se svidja "MI", moja opaska) ovdje pokušavamo utvrditi ulogu ustaškog pokreta u NDH i kreiranje (činjenica,moja opaska) hrvatske povijesti u hrvatskoj državi (NDH, to mi se dopada, jer je bila uistinu Hrvatska Država a ne Španjolska ili Kinenska ili nečija druga,moja opaska) za vrijeme 2. svj. rata..."
Ali, kolega sponzoras, kolegica arca, je u potpunom pravu kada kaže da se treba kalkulirati: "šta bi bilo da se Pavelić nije spandžao s Hitlerom"? E to je ono što uistinu mi Hrvati trebam vrlo dobro proučiti, i to iz već odigranih činjenica koje mi više ne možemo mjenjati niti izmjeniti. Ako ste pomno pratili opise generala Drinjanina, mogli ste iz prve ruke uočiti kuda je vodila tadašnja politika koja je dominirala u Hrvatskoj, tj. politika HSS-e. Poznato je da Maček nije htio rata, tj. htio je status quo, sačuvanje Jugoslavije. Poznato je da je Jugoslavija stupila Trojnom Paktu kojeg je potpisala 25 ožujka 1941 god., a dr. Maček, kao ministar jugoslavenske vlade, dao privolu i poslao svojeg ministarskog kolegu Cincara Markovića da potpiše taj pakt u ime jugoslavenske vlade. Prije nekoliko brojeva u temi USTAŠTVO general Drinjanin piše kako je našao na Mačekovu stolu u spavaćoj sobi poklonjeni pištolj direktno od Hitlera, s molbom da preuzme vlast/kormilo Hrvatske Države. Maček je zadržao pištolj a odbio je uzeti kormilo Hrvatske Države u svoje ruke, sve u interesu spašavanja Jugoslavije.
Eto šta bi bilo da nije bilo dra. Ante Pavelića, Poglavnika. Jugoslavija bi ostala Jugoslavija. KPJ je po naredjenju Staljina i Moskve već počela pozivati svoje sakrivene komunističke ćelije na ustanke. Banovina Hrvatska bi bila samo na papiru. Seljačka Zaštita pod vodstvom dra. Mačeka bi se stopila pod zapovjedništvo pukovnika Draže Mihailovića, a Zaštitari, tj. hrvatskim vojnicima koji bi bili u Zaštiti nabila bi im se srpska šajkača na glavu, stupali bi pod srpskom zastavom, pjevale bi se srpske solunske pjesme, svirala bi se himna Ej Slaveni, itd. To bi bio konac NAŠE SLAVE DJEDOVINO!

colonia.tino
17.06.2009 10:52 h
Teško je o tome razgovarati čisto pravno gledano, jer nacistički pokret je doživio svoju pravnu osudu i u Nunbergu. Da je bio živ i Hitler bi bez dvojbe bio bi osuđen na smrt. Ali čak i da nije bilo tog procesa, srećom bilo je, ne bismio imali nikakve dvojbe o naravi nacizma, neznam zašto je teško shvatiti da jedan desni intelektualac, građanin, ili novinar, obični mali čovjek, sasvim svejedno, može biti žestoki protivnik komunizma, a da ga odmah ne etiketiraju fašistom, iako istodobno žestoki protivnik fašizma? Takvo razmišljanje mi nikada nije bilo jasno. Poznato je da ostaci totalitarnog mentaliteta sve one koji se s njima ne slažu, pogotovo ako su desne orijentacije, proglašavaju fašistima, što vidimo iz pisanja nekoliko nesretnika i na ovom portalu, to je tužno, koliko i tragikomično.

Paveliću se nikada nije sudilo, ako naravno ne smatramo da su komunistički sudovi vjerodostojni, na njima je osuđen i potpuno nedužni čovjek, Alojzije Stpinac. Zato je i hrvatska država nakon uspostave, 1992. godine poništila proces Alojziju Stepincu, te ga rehabilitirala, da ne govorimo o Crkvi, Crkva ga nikada nije ni osudila.

Mi sigurno ovdje nećemo dokazati Pavelićevu nedužnost, ali ćemo pokušati vidjeti u kojem kontekstu se sve to dogodilo i zašto se to sve pobogu dogodilo. Zar je doista moralo tako biti ?

sponzoras
17.06.2009 12:03 h
Broken, u mojem slučaju deklariranje kao lijevo orijentiranog građana često završava etiketiranjem "komunist", "postkomunist" i sl... što je odraz neznanja iili nedostatka želje da se znanje absorbira. Ljevica je sastavni dio svake demokracije, pa i one koja nema komunističku prošlost.. no to eto, nekima nije i neće biti jasno. A bar danas je lako sebe educirati!

Naravno da se neću složiti sa nekim desnim stajalištima, no niti zagovaram totalitarizam, što pak je zajednička odlika ekstremnih lijevica i desnica. Dakle, ekstremizam i radikalizam je out!

Zašto se Pavelić priklonio Hitleru i nacističkoj ideji? Možemo nagađati ili pretpostavljati.Naime, bitno je razlučiti sukob Ustaša i Četnika u Hercegovini, razloge zašto je ustaški pokret nastao kao odgovor na četničko nasilje, te objasniti odluku da se hrvatski narod pročisti od "nepoželjnih" Židova i Cigana, ali i onih Hrvata koji nisu prihvatili ustaški zakon. A pročiščenje je dolazilo u obliku zatvaranja i likvidiranja.
Moguće je da je Pavelić prihvatio Hitlerovu ideju iz razloga da zaštiti čistu hrvatsku rasu, na uzoru
na ideju koju je sprovodio Hitler u Njemačkoj, no time je potpisao lišavanje slobode i smrtnu kaznu onim Hrvatima
koji nisu po njegovom zakonu bili dovoljno, Hrvati! Dakle, tu se radilo o čistom žrtvovanju ljudskih života u ime ideje. Ali čije, Paveličeve ili Hitlerove?

Daljnje udovoljavanje Hitleru je jasno iz činjenice da su vojnici NDH sudjelovali u napadu na Rusiju o čemu postoje
dokumenti pa čak i video snimke. Znamo da su Hitler i Staljin poptisali pakt o nenapadanju, koji je Hitler kasnije
prekršio pa je došlo do sukoba dva totalitarna režima, nacističkog i komunističkog.
NDH je između ostaloga objavila rat i SADu! Je li to bila želja Paveliča? Nekako nisam previše uvjere u to, mislim da je to bilo po nalogu njegova šefa Adolfa! No možda griješim... ali ako se Pavelić borio protiv komunista i četnika u ime slobodne Hrvatske, kako onda tu objasniti i objavljivanje rata zapadnim silama koje su bila treća strana, a sam Pavelić ih je odabrao kao svoje neprijatelje..

Otporaš
17.06.2009 12:16 h
broken, Točno je što ste rekli. Mi Hrvati smo drugačiji od drugih naroda. I neka smo! Zato nam treba jedno vremensko razdoblje malo poduže za preodgoj, jer smo kroz stoljeća plovili u tuđim vodama/idejama i nestajali pod imenima kao stranci u svojoj vlastitoj rođenoj zemlji Hrvatskoj.
Komentator Mišetić je spomenuo da bi bila mala vjerpdpstpjnost njegova oživljenja,tj. ČASNOG SUDA, te je spomenio SUD U DIASPORI SREĆKA ROVERA. To me je odmah potaklo da potražim dokumentaciju o tome i, fala dragome Bogu, pronašao sam ju. Ishod sudskog izvještaja je jako dugačak. Ja ću samo iznijeti sažeto, u kratkim crtama, šta je bilo, da se nikada ne zaboravi tadašnja, prije 50 godina i više, pismena tehnika dopisivanja, pošta zračnim ili morskim putem, rijetko telefonske veze, ali ipak se uspijelo. Po svoj prilici, tadašnji Hrvati koji su taj SUD ČASTI za specifičnu stvar stvorili, danas više nisu na životu, ali su iza sebe ostevili jednu nadasve veliku vrlinu hrvatske tradicije poštenja, gdje su se držali one: AKO HOĆU LAKO ĆU, AKO NEĆU KAKO ĆU!
Pok. Srećko Rover je bio vodič jedne skupine hrvatskih vojnika koji su u " AKCIJA DESETI TRAVANJ " pošli u domovinu se prikljuciti već postojećim postrojbama u hrvatskim šumama koji su se borili za oslobodjenje Hrvatske. Ozna ih je uhapsila kao i sve ostale skupine. Na sudu u Zagrebu 1948. godine bilo je nedokazani priča da ih je izdao Srećko Rover "BIMBO". To je bila jedna vrlo produktivna Oznaška smicalica kako zavaditi ostale Hrvate u emigraciji. U to poslljeratno vrlo ne snalazeće vrijeme za razbacane Hrvate po svijetu, ta Oznaška smicalica je pala na plodno polje, posijala sumnju među Hrvate, tako ih svadila i polarizirala. Sumnja je pala na Srećka Rovera da je špijun, da radi za Oznu i da je on taj uz još jednog Zlatara koji su svoje drugove izdali i predali u ruke Ozne. Pošto je Srećko Rover pristupio Ustaškom Pokretu još davne 1939. godine i bio je medju prvim Ustašama koji su umaršlirali u Sarajevo 23 travnja 1941 god., kao i medju prvima u osnutku Crne Legije. Kao takav bio je poznat kao jedan odvažni hrvatski Domoljub i borac. Na sve te negativne glasine protiv Srećka Rovera i sami Poglavnik je povjerovao Oznaškim smicalicama, te isključio istoga iz ustaških redova i javno ga preko novina optužio kao izdajnika. Na ovu odluku Poglavnika general Maks Luburić je energično prosvjedovao, što je, uz podjelu Bosne sa Stojadinovićem, uzrokovalo razlaz između ova dva hrvatska velikana.
Tada je na incijativu generala Luburića bio stvoren ČASNI SUD od osoba i sa jedne i sa druge strane. Sud naravno nije imao nikakove juridističke snage, ali je svakako imao dovoljno moralne snage da shladi poljuljale duhove medju Hrvatima, koliko toliko.
Kada je preživjeli iz Kavranove Grupe, Ivan Prusac napisao 1967 godine knjigu "TRAGEDIJA KAVRANA I DRUGOVA" u njoj je donekle rasvijetlio ulogu "BIMBO" kao vodič i jasno podvukao da je Srećko Rover nevin.
Eto šta može jedan simbolike radi ČASNI SUD napraviti. Mi danas u kompjutorsko doba možemo kamokud više i efikasnije napraviti, i, možda, za primjer biti prvi u svijetu koji su takvo nešto napravili.
Ja ću nastaviti završiti opise generala Drinjanina o "Povodom smrti dra. V. Mačeka" ubrzo, te ću iznijeti svima na uvid moj mali nacrt kako ja to zamišljam, kojega bi svi zajednički trebali srediti i urediti kao jednu lijepu curicu za vjenčanje. S poštovanjem, pozdravlja vas Otporaš.

colonia.tino
17.06.2009 12:35 h

Idemo od Rusije sponzoras. U napadu na Rusiju sudjelovao je veliki broj ljudi ( gotovo iz cijele Europe ), čak je Britanija ( preko kraljevske obitelji ) sakupila velike dobrovoljačke postrojbe koje bi se pridružile Hitlerovoj kampanji proti SSSR-a., Churchil, koji nije volio Staljina, ali nije htio rušiti savezništvo, je to stopirao u zadnji trenutak .

U Americi, Joseph Kennedy ( otac predsjednika Kennedya, koji nije bio oličenje dobra kako to povijest romantično želi reći, s ozirom da mafija nikada nije ima veći utjecaj na društvo nego za njegovo vrijeme, pa čak i na WHITE HOUSE ) je predlagao Roosveltu i Hooveru ( najmoćnijem Amerikancu 20 stoljeća ) da se udruže sa Hitlerom. Da nije bilo napada na Poljsku i rata sa Europom, Hitler bi lako našao saveznika u SAD-u ali i Britaniji,. Da li bi u tom slučaju njegov režim bio manje zločinački ? Naravno da ne bi.

Rasni zakoni silom su nametnuti Hrvatskoj, međutim za to nema opravdanja, po meni Pavelić je trebao u šumu, slijedilo bi ga 90 posto Hrvata a na kraju rata Hrvatska bi postojala, time bi uništio relativno ništavan Titov pokret u svom samom početku ( u početku bilo je tek stotinjak fanatika u tom pokretu ). Međutim, bilo je tako, kako je bilo. Naravno, sukobi četnika i ustaša na Drini i Hercegovini nešto su drugo od režima, režim je bio preslikan iz Berlina, nažalost, prislino, ali onda se trebalo boriti gerilski, a ne pristajati na to. NDH ne bi postojala i bila bi uništena da je Pavelić odbio Hitlera, ali bi postojala Hrvatska nakon rata, a Pavelić bi bio hrvatski De Guele.

Jasno da etiketirati nekoga fašistom ili komunistom zbog drugačijeg mišljenja nije u najmanju ruku koretno, ti vrlo dobro znaš, kako smo se postavili prema tome.

Ne samo da je ljevica u demokraciji legitimna, ona je neophodna, bez demokratske ljevice demokracije nema. Ja se nadam da ćeš ti kao intelektualac se također znati postaviti prema onima koji bi mene ili nekog sličnog etiketirali kao fašistu, te bi bilo super kada bi ti u svom tekstu iznio vlastiti stav prema drugom totalitarizmu, drugom zlu ( u komentarima si to učinio, svaka čast ), Titovom režimu. Naime, tebi je sigurno jasno kakav je to režim bio i tko je najodgovorniji za njegovu provedbu.

Domobran
17.06.2009 12:36 h
sponzoras. Skoro bih se zakleo da nas isti jadi muče: zašto ovo, zašto ono. Zašto je Pavelić objavio rat Ameriki? Taj čin se mora do temelja analizirati. Poznato je kada netko nekome objavi rat, da se tada sukobljuju dvije vojske i evo ti krvi do kljena, mesa na vagone i ruševina sela i gradova. To je prva i logična činjenica. Druga činjenica je ta da nikada nije došlo do vojničkih sukoba izmedju dvije "zaraćene" vojske, američke s jedne i hrvatske s druge strane.
Šta je u stvari bilo, to sam tek shvatio u početku 1968. godine dok sam još živio u Parizu. Tada je Henry Kissinger kao šef američke diplomacije, s jedne strane, i medjunarodni pritisak s druge strane, sazvao konferenciju za MIR izmedju južnog Vjetnama i USA, bez dozvole pristupa Vijet-Kongu u toj konferenciji. Amerika ne želi da Vijet-Kong sudjeluje jer ga Amerika ne priznaje. Koga Amerika ne priznaje, s njim ne želi ni razgovarati. Mi Hrvati to najbolje znamo, jer nas nitko nije htio priznati te s nama ni razgovarati. Tada je Vijet-Kong navijestio rat Ameriki i na taj način ju prisilio na razgovore i pregovore. Kako Amerika nije htijela priznati Hrvatsku 1941 godine, vlada NDH je vjerojatno znala za te medjunarodne diplomatske poteze kojima se sve diplomacije svijeta služe, pa je jednostavno, simbolički, navijestila rat Ameriki, kao što i mi nastojim simbolički osnovati ovaj ČASNI SUD.

sponzoras
17.06.2009 12:58 h
Za sada moram samo reči da antifašistički pokret nije bio ništavan i svakako je bio reakcija na zlo nacizma koje se nadvilo nad Europom. Samo za ilustraciju Iz Međimurja je masa ljudi zbjegla pred mađarskim nacistima u područja Kalnika i tamo osnovala odrede koji su se borili protiv nacista. Moj djed kao 20 godišnjak je prisilno regrutiran u mađarsku vojsku i poslan u Sibir, s obzirom da je živio tik do granice i imao je mađarsko prezime.
No, tema NOBa je sasvim nešto drugo i toga ćemo se svakako detaljnije dotaknuti.. za sada ne bih rastegao temu previše.

Što bi bilo da se Pavelić odmetnuo u šume i suprotstavio se nacistima? Eh sad, iz ove pozicije teško je o tome govoriti, kao i što bi bilo da je prihvatio suradnju lojalnih Srba u NDH koji su nakon 10.4.41. sami ponudili suradnju... no Pavelić ih je odbio i diskriminirao.
Nije li i sam Budak u Gospiću izjavio da trećinu Srba u Hrvatskoj treba pobiti, trećinu raseliti a trećinu pokrstiti?

colonia.tino
17.06.2009 13:22 h
Ne, u početku Titov pokret nije raspolagao sa više od 100-tinjak ljudi, ali je antifašistički pokret bio jak i jačao je u Dalmaciji pogotovo, tak kasnije sve je stavljeno pod isti nadzor. Ja nikada ne poistvjećujem antifašizam sa komunizmom.
Što bi bilo, kad bi bilo, da bi bilo - nije bilo, pa se slažem da je iracinalno o tome rezmišljati.

arca
17.06.2009 14:58 h
citat:
Rasni zakoni silom su nametnuti Hrvatskoj, međutim za to nema opravdanja, po meni Pavelić je trebao u šumu, slijedilo bi ga 90 posto Hrvata a na kraju rata Hrvatska bi postojala...

Dobro zvuči, ali pitanje je, bi li to bilo 'tehnički' izvedivo? u tom slučaju morao bi se istodobno boriti protiv nacista i Srba, budući da se s njima nije htio spanđati. Onda bi nacisti osim Židova i Cigana tamanili i odmetnute Hrvate, a njihove obitelji slali bi u konc logore. Koliko bi to tek žrtava bilo?

Meni izgleda da je kad sve skupa zbrojiš, negdje morao pregrist....


sponzoras
17.06.2009 15:18 h
Mogao je, da...isto tako preuzeti kontrolu nad antifašističkim pokretom da je htio.. pa i prihvatiti suradnju lojalnih Srba.
Pri tom ne smijemo zaboraviti da nisu svi Srbi ni tada bili od reda četnici. A ni činjenicu da je unutar Kraljevine SHS, Hrvatska i prije NDH uspjela izboriti svojevrsnu autonomiju, korak bliže samostalnosti.
Možda, kažem možda, da je Pavelić stao na stranu antifašista i prigrlio lojalne Srbe i Židove, tko zna kako bi tijek povijesti tekao dalje...
Međutim stao je na stranu ultimativnog zla, a to zlo je pobijeđeno...
Da je nacizam kojim slučajem pobijedio, možete li zamisliti kako bi današnja Europa izgledala, očiščena i filtrirana od nepoželjnih. Nekako sumnjam da bi mi sada ovdje razglabali o demokraciji i ljudskim pravima.
Bojim se da mnogi od nas ne bi ni bili rođeni.

arcanoid
17.06.2009 22:39 h
sponzoras. Pavelić je na samom kraju rata, dok se već nazirao ishod imao priliku priječi na stranu saveznika ali eto, nije to napravio. Zvali su ga a odbijanjem je napravio veliku grešku. Povijest bi se danas inače drugačije čitala.
Kao prvo, Jugoslavija se ne bi osnovala bez obzira na svoje avnoje, zavnohe i kojekakve deklaracije. O njemu se ne bi moglo govoriti kao o pripadniku nacizma ili fašizma bez obzira na ono što je napravio. Tito ne bi mogao manipulirati s prvim izborima i uspostaviti komunističku diktaturu. Blajburg se ne bi dogodio jer ne bi bilo potreba za zbjegom naroda pred partizanima.
Greška što je ostao dosljedan Hitleru umjesto da se preobukao kao svojedobno četnici. Danas ne bi imali potrebu kopati po NDH jer bi povijest bila već ispravno napisana. Ovako su je pisali pobjednici kao i uvijek a vidim kako su ju napisali. Veliki dio naroda ne zna pravu podlogu svega i duboko usađenu krivnju zbog ustaša. Pa 45 godina su nas komunisti kljukali onako kako su htjeli.
I još nešto Sponzoras, pitam se koliko ih do danas nije rođeno obzirom da se Blajburg dogodio?


Domobran
17.06.2009 23:51 h
arcanoid. Upravo tako. Imao sam na umu se toga dotaknuti sto nije rečeno da neću kada dodje vrijeme. Moja je supruga francuskinja skoro, približava se, pedest godina. Često puta smo imali "Kačićev ugodni razgovor" o Marsalu Petain-u koji je bio saveznik Hitlera. Mnogi Francuzi ga ne voli poradi tih veza sa Hitlerom. Kada je Francuska oslobodjena 25 kolovoza 1944. godine, Petain je pao u nemilost. Kasnije je bio uhićen i sudjen za sva stradanja i pokolje u Francuskoj. Sud je dugo trajao. Njegova obrana je bila da se on nije mogao oprijeti Hitlerovoj vojnoj sili, a da bi spasio što više francuskih života, odlučio se je na suradnju s Hitlerom. Mnogi ti spašeni Francuzi su kasnije otišli u Francuski Narodni Otpor, La Resistance Francaise, i generalu De Gaulle-u pomogli osloboditi Francusku. Ta njegova tvrdnja se je uveliko uzela u obzir i on je, Marsal Petain, bio oslobodjen svake krivnje 1951. godine.
Dragi kolega arcanoid to je upravo to što ja hoću, a po komentarima vidim da su i drugi mnogo zainteresirani, stvoriti jedan ČASNI SUD, optužiti dra. Antu Pavelića, napraviti optužbu protiv njega, baziranu na svim onim krivičnim djelima koji bi mogli imati pravnu podlogu. Čim ja završim opise generala Drinjanina, ne bih ih želio izostaviti, pripremiću osobno jednu optužbu protiv dra. Pavelića, dati ju svima vama na uvid, pregled, na izmijenu i popunjanje, sve dok se svi ne složimo i zaključimo zajednički da se svi slažemo. Tada će nam to biti službeni dokumenat po kojem ćemo se ravnati i do kojeg ćemo se svi zajednički držati.

sponzoras
18.06.2009 08:27 h
Da, zanimljiva je ta činjenica kako Pavelić nije i po drugi put "kompromitirao" sebe i pokušao po drugi put raditi nešto za svoj narod. Ovdje tvrdite da je pakt sa Hitlerom bio na nekin način izbjegavanje manjeg zla, a kada je bilo očito da će saveznici razbiti naciste, Pavelić nije opet u ime svog naroda napravio korak koje je mogao, preći na stranu saveznika.... tko zna, vrlo je moguće da se tada Bleiburg ne bi ni dogodio. ??
Koje su to strasti i vjerovanja nagnale Pavelića da ne zaštiti svoj narod pred sudom pobjednika rata?
Na kraju krajeva, tko zna da li bi bio pobjednik i drugačije interpretiran u povijesti da je to učinio.
Nitko normalan danas ne odobrava masovni pokolj Japanaca u Hiroshimi i Nagasakiju, ni u SADu ni u svijetu, a opet taj čin je zaustavio rat.

Domobran
18.06.2009 14:00 h
sponzoras. Vi dobro zborite, ali kako to promijeniti, danas, poslije skoro 70 godina. Mi to iz današnjeg ugla gledamo, što je u jednu ruko dobro. Da smo tada, u to doba, živjelu tu, sa tim izmješanim vojskama, do zubi naoružana, gdje se nije znalo tko pije ni tko plaća, tada bi se mi svrstavali u one tabore/grupe koje bi nam najviše odgovarale; vi bi po svoj prilici otišli u partizane NOB a ja u hrvatsku vojsku HOS, kao što je to bio slučaj u prošlom Domovinskom ratu. Teško je ostati (biti) ravnodušan u takovim okolnostima.
Nami su, dragi moj kolega sponzoras, naši očevi ostevili jedan VELIKI SVEŽANJ zamršenih zagonetkih u kojima se danas skoro ni ne snalazimo. Ako ćemo zajedno živjeti u zajedničkoj zemlji Hrvatskoj, onda je neminovno potrebno da i zajednički prilazimo tom SVEŽNJU neriješenih zagonetka i pronadjemo tko je bio manje a tko više kriv k pristupu NOB i HOS i zašto su se borili jedni a zašto drugi. To je imperativ svega i spreman sam podmetnuti moja, već ostarijela, leđa i priključiti se onim Hrvatima sa dobrom voljom u pronalasku odgovora.


HRVATSKA I USTAŠTVO / PROCES PROTIV POGLAVNIKA‏


Susret Adolfa Hitlera i dr..Ante Pavelića,1942. Poglavnik posjećuje Führera prilikom obilaska istočnog fronta!



HRVATSKA I USTAŠTVO (52) posebni prilig (bistrenje pojmova)

Ja sam za Hrvrvatsk Državu u kojoj ima mjesta svakome Hrvatu koji je voljan se žrtvovati za slobodu Hrvatske, a ne za ovaj ili onaj politički režim, kaže Maks Luburić, general Drinjanin.
(1) Molim cijenjenje GN kao i sve koji prate ove opise i temu USTAŠTVO da uzmu u obzir da bi zadnji br. 50 trebao biti broj 51. Potkrala se pogreška u tipkanju koju nisam primijetio. Kada sam primijetio bilo je već kasno.

(2) Obzirom na komentare koji su proizišli u temi USTAŠTVO povodom rasizma i rasističkih zakona koji su postojali za vrijeme NDH a koje je potpisao Poglavnik dr. Ante Pavelić, za koje se je malo ili nimalo čulo, a za sigurno tim istim rasističkim zakonima se do danas nije prišlo sa pravničke strane, te zahvaljujući kolegi sponzorašu što je pokrenuo ovo, koliko vruće toliko i zagonetno, pitanje. Također ovdje nadodajem da je Odredba Rasnih Zakona ukinuta 3 svibnja 1945.


(3) Nije tajna ovdje spomenuti da je srpska kraljevska vlada dra. Antu Pavelića dva (2) puta osudila na smrt, i to u odsustvu i bez njegova sudjelovanja na suda.

(4) Treći put francuska vlada ga je takodjer, poslije atentata na kralja Aleksandra jugoslavenskog, osudila na smrt u odsustvu.

(5) Predlažem da mi GN (u to vrijeme kratica GN je značila "Građani Novinari", mo, Otporaš) koji sebe smatramo iskrenima i nadasve poštenima, osnujemo jedan, simbolike radi, ČASNI SUD, koji bi trebao djelovati onim načinima kojima se služe pravni sudovi, te pripremiti optužnicu protiv dra. Ante Pavelića, staviti njegovo ime pred taj ČASNI SUD, razmotriti i razmatrati sva njegova krivična djela, iako bi to opet sve bilo po četvrti puta u odsustvu, barem bi u ovom slučaju bio naš hrvatski ČASNI SUD, na usporedbu prošlih sudova koji nisu bili naši hrvatski sudovi.

(6) Kao inicijator i pokretač ovog simboličnog pravnog postupka, predlažem GN kao glavni javni tužetelji, poput Jakova Blaževića kardinalu Stepincu: sponzora, matrix, lokica, kumjura ako već nije unutra, Janica, a sve se to može izmijeniti po zelji i potrebi vas sami tamo na terenu.

(7) Opet, kao inicijator i pokretač ovog simboličnog pravnog postupka, predlažem GN kao glavni odvjetnici obrane: broken, colonia.tino, arcanoid, zippo, a sve se to može izmijeniti po želji i potrebi vas sami tamo na terenu.

(8) Ja, Otporaš, stavljam se na raspolaganje i jednima i drugima za dostaviti im one materijale koje posjedujem a koji bi njima trebali za što bolje i svrhodnije sprovesti ovaj ČASNI SUD u djelo, a ne u neku lakrdiju, tako, kao zreli ljudi, usto i odgovrni, pročesljamo, procesuiramo do temelja ovu tabu temu, ili kako ju tko hoće nazvati, meni je svjedno, te dodjemo do zajedničke konačne točke, koju ćemo zajednički staviti, a sve ostalo poslije ovoga ostaviti povijeti i povjesničarima.

(9) Budimo civilizirani i slijedimo kurs civiliziranih naroda. Sjetimo se slučaja francuskog časnika Dreyfusa, koji je 1894 bio optužen kao špijun, te tek nakon njgove smrti, rodoljubni Francuzi su se potrudili, sastavili ovakav ili sličan ČASNI SUD, pročesljali sve: ZA I PROTIV, te stavili taj slučaj iza sebe, povjesničarima, tako da tim pocijepanim slučajem medju Francuzima rasterete nove naraštaje.

(10) Otporaš vas čeka. Hvala.
Objavljeno: 15.06.2009. u 18:07h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1556
dobra ideja,
arca
15.06.2009 19:46 h
no prije svega, trebalo bi utvrditi autentičnost tog dokumenta.
Bez toga o tome se možemo izjašnjavati samo teoretski, a bojim se da je to nedostatno. Naime, stranica s koje je prenesen link na taj dokument ili 'dokument' općenito je sumnjiva, što ostavlja mjesta mnogim dvojbama.
Kolega,
sponzoras
15.06.2009 20:22 h
odličan projekt.
Za početak mogu navesti da je cijeli rasni zakon NDH objavljen u "Hrvatskom Narodu", glasilu Hrvatskog Ustaškog Pokreta, u Zagrebu, broj 80., od 3.V.1941.
Na stranici www.crohis.com nalaze se mnogi dokumenti iz hrvatske povijesti, pa tako i dio rasnih zakona.... ne garantiram da je ovdje sve navedeno.
http://www.crohis.com/izvori/ustzk.pdf - potreban vam je PDF preglednik za čitanje.

Ako vam je lakše možete vidjeti kopiju zakona koju je administrator na stranici HSPa objavio.
http://hsp.makeforum.org/rasni-zakoni-u-ndh-t471.html
Korisno je reči da je izvor u ovo slučaju knjiga "Ustaša - dokumenti" (uredio P. Požar).

matrixdc
15.06.2009 20:22 h
srećom da nema trojbi ili nekih drugih sumnji :-))

sponzoras
15.06.2009 20:36 h
http://hr.wikipedia.org/wiki/Povijest_Nezavisne_Dr%C5%BEave_Hrvatske_(Matkovi%C 4%87)

Domobran
15.06.2009 20:40 h
arca. Potpuno se slažem, da treba prije svega utvrditi autentičnost tog dokumenta. I bez toga, arca, ja sam spreman učiniti što god čovjeku je moguće da se stvari stave na čistac. Ne tvrdim da postoji niti da ne postoji, ali je jako teško vjerovati - uzevši u obzir sve ono što se je na nas Hrvate svaljivali i natrpavalo u zadnjih 70 godina, da je Poglavnik dr. Ante Pavelić, kojeg je supruga, i to se službeno zna, bila čistokrvna hrvatska Židovka. Bilo je i drugih u Ustaškom Pokretu koji su bili na visokim položajima a bili su čistokrvni hrvatski Židovi. O tome je nedavno gracena13 pisala i to bi trebalo ponovno pročitati. Kako sam već rekao da sam spreman i bez toga dokumenta pokrenuti taj ČASNI SUD, koji će, tj. SUD, biti u nadležnosti da se taj dokumenat pronadje i njegova autentičnost utvrdi. Ja ovdje javno izjavljujem da sam za to da se taj SUD pokrene. Ja sam da se zločini procesuiraju, utvrde, u kojem procesuiranju će se koristiti i jugoslavensa i hrvatska iseljenička dokumentacija, sa jednim pritiskom na srpsku današnju vladu da nam dadne na raspolaganje sve one ratne dokumente koje je "Narodna vlast" pod potkroviteljstvom Ozne, Udbe, Rankovića, Djilasa, Koče Popovića, naravno i Tita i druih, odnijela iz Jasenovca, Zagreba kao i drugih mjesta. Tek Tada se može imati jedan autentični predled u ratne dogadjaje.
Poštovana kolegice arca dok ovo pišem u pismeni dokumenat gledam kojeg je iznio davno pok. Vlaho A. Raic u svojoj knjigi " SAVEZNICI I N.D.H " koja je izisla u Argentini davne 1950 godine. On u toj knjizi iznosi u tančine koliko je hrvatskog zlata, srebra i drugih stvari otišlo u Švicersku. Radi se o milijunima vrijednosti koje se još uvijek - možda - nalaze deponirane i zaboravljene u švicerskim bankama.
Poštovana kolegice arca vi ni slutiti ne možete koliko papira, tinte i laži se napisalo kako je Poglavnik pokrao hrvatsko zalato i utekao, kao što mu se pripisuje da je prodao Dalmaciju i Istru, a nikada nitko ne spominje gruntovni ugovor i prijepis te prodaje i koliki je u totalu bio iznos te prodaje. Onima koji još u te priče vjeruju, preporučujem da prouče RAPALSKI UGOVOR iz 1920 godine i tko je sve potpisao da Istra, Zadar i druga hrvatska područja službeno pripadnu susjednoj zelji Italiji. Eto, arca, zato sam da se sve na stol stavi: Tita, Pavelića, Rankovića, Luburića, Djilasa, Mačeka, Dražu Mihailovića i sve one vojvode i političke komesare,itd.


Domobran
15.06.2009 20:44 h
dakle. Slazemo se. Onda idemo dalje. Osnujmo ČASNI SUD. Ne ostanimo samo na čula vidjela kazala. Što je za osuditi, treba osuditi. Što je za poždraviti, treba poždraviti. Ja sam za oboje.

misetic@sbcglobal.ne
16.06.2009 02:23 h
Ustaštvo...Cestitat je OTPORAŠU na hrabrosti pri donošenju tekstova koji će bar djelomično ponukat i druge da se jave (i objave) dokumente koje posjeduju u svojim arhivima. Što vas budu više napadali to si ti ,OTPORAŠU, VIŠE U PRAVU. A što se tiče Vašeg prijedloga o SUDU..., mala je vjerodostojnost njegova oživljenja, jer i oni što danas vladaju našom Domovinom kako sude i osudjuju hrvatske generale Domovinskog rata, oslobodjajući vojnike okupatorsko- četničke aramade,možemo samo zamisliti kako bi presudjivali povijesnim dogadjajima naše povijesti prošlog stoljeća. O nekom SUDU U DIJASPIRI,...vjerojatno bi završio kao što je završio i sud šezdesetih kada se 'sudilo"
danas pokojnom Srećku Roveru.

arca
16.06.2009 08:00 h
ovako, pregledala sam linkove koje nam je @sponzoras ponudio. Doduše, ponešto nabrzaka, ali dovoljno da uhvatim bit.

Kako stvari stoje, čini se da su rasni zakoni donešeni kao odraz težnje da se zaštiti vlastita rasa od eksploatacije druge rase, te time ojača vlastiti integritet.

Jest, za današnje vrijeme to je prilično čudno razmišljanje. No opet, potrebu donošenja tih zakona ne možemo promatrati u duhu današnjeg stupnja svijesti. Ukoliko su narodi koji su živjeli u to vrijeme smatrali da su im takvi zakoni potrebi, onda su i donešeni.

Što pokušavam reći? Mi ovdje osuđujemo prošlost, no svijet je još dan danas pun kojekakvih ortodoksnih zakona (koji su itekako rasni)....primjerice Islamskih i Židovskih. Ti narodi i njihovi predstavnici očito smatraju da su im ti zakoni potrebni, upravo iz istog razloga zbog kojih su u NDH (i drugdje, to ne smijemo zaboraviti) doneseni zakoni o kojima danas raspravljamo.

No, to ipak baca ponešto drugačije svjetlo na stanje stvari.



cvrkut
16.06.2009 08:10 h
Gospon...Otporaš! Kada budete gotovi sa feljtonom o ustašama bilo bi dobro započeti feljton o četnicima. :)))))))))

cvrkut
16.06.2009 08:18 h
Mislim na četnike koji su sustavno naseljavani u našoj domovini ,a ne one prekodrinske.Svima je poznato da su najveće kriminalce i ubojice srbijanski političari naseljavali u Hrvatskoj i davali im plaće i dobra radna mjesta većinom u Udbi ,miliciji i srodnim zanimanjima.Tako su kriminalci i ubojice postajali polako elitaši bogateći se na "drukanjima" pa i ubojstvima Hrvata.Njihovi potomci sa sličnim predizpozicijama danas uživaju blagodati Zagreba ,ali sami se otkrivaju naročito na ovakvim mjestima (bloger.hr) gdje njihova mržnja prema Hrvatskoj najviše dolazi do izražaja zahvaljujući skrivanju iza raznih nickova.Ima ih i ovdje i zato ti čerstitam na ovom feljtonu i očekujem gore pomenuti feljton radi "ljudi" koji ne znaju tko su i što su...ili znaju.

colonia.tino
16.06.2009 08:44 h
Otporaš, evo kad ste me već spomenili za odvjetnika, ja prihvaćam, ne samo zato što smatram kako svatko ima pravo na obranu, na poštenu obranu i pošteno suđenje, već zato što to treba istjerati do kraja.
Isto tako, podržavam ono što je u zadnjemkomentaru napisao ( predložio ) cvrkut.
To bi bilo zanimljivo, samim time što Vi zbog bogatog životnog i svakog drugog iskustva sigurno imate više saznanja o tome, nego mi manje iskusni ljudi.( ars longa vita brevis )

sponzoras
16.06.2009 10:31 h
Arca...nedvojbeno je da je stanje svijesti bilo drugačije prije 70 godina nego li danas. Ne samo u Hrvatskoj nego zasigurno u bilo kojoj drugoj zemlji svijeta...
Međutim, nemojmo zaboraviti da su rasni zakoni NDH gotovo su bili prekopirani od nacističkih Nurnberških zakona koje je dobio sam Hitler. Taj je zakon nazvan ZAKON O ZAŠTITI NJEMAČKE ČASTI I KRVI.
Kod rasnih zakona NDH, samo je umjesto "njemački" definirani "hrvatski".

Ako ćemo se složiti sa Otporašem da je ustaški pokret dijelom nastao i kao odgovor na četnička ugnjetavanja u Hercegovini, onda je vrlo čudno da se u rasnim zakonima jasno definiraju Židovi i Cigani kao nearijevske rase i manje vrijedne u odnosu na arijevsku rasu. Naime, u njima ništa ne piše o Srbima ???
Dakle, jasnije je da se ovdje ne radi samo o borbi protiv srpske hegemonije i težnji da se zaustavi teror na Hrvatima ,već o težnji da se hrvatski narod očisti od nepoželjnih rasa, konkretno Cigana i Židova.

Svijet je osudio nacizam i zakone koji je taj nacizam donosio, te onih koji su bili potpisnici tih zakona. Sama Njemačka danas se vrlo jasno i transparentno distancira od svoje povijesti i osuđuje je. Njemačke je danas demokratska država koja se ne srami priznati da je u njezinoj povijesti bilo mračnih i turobnih razdoblja i to je jedini put naprijed.
Ako ćemo mi Hrvati, pokušavati opravdavati rasne zakone koje je donosio Pavelić, kao nešto nužno u to vrijeme, onda je po meni to samo korak nazad na štetu svih nas.
Ponavljam i ovdje, Hrvati generalno nisu genocidan narod i vrlo smo prijateljski nastrojeni, što mogu potvrditi mnogi stranci koji dolaze ovdje.
Ali da imamo mrlje u svojoj povijesti, to stoji. No imaju ih svi, i Amerikanci i Englezi i Francuzi... Bitno je da se jasno postavimo i ukažemo da smo svjesni grešaka iz povijesti, a ne da ih stalno pokušavamo opravdati.

Na kraju krajeva, svijet je 15.01.1992. jasno rekao što misli o modernoj, demokratskoj, samostalnoj Hrvatskoj.


arca
16.06.2009 11:33 h
sponzorasu, pa ogradili smo se od rasnih zakona, svi po redu, jasno i glasno, nismo li?
Daljnja rasprava o Paveliću po meni služi u svrhu da se stvari postave u pravilan okvir. Po tumačenju tih zakona ispada da Pavelić nije izdao vlastiti narod, nego ga je štitio na način koji se u to vrijeme očigledno tolerirao.

Prema tome, preostaje nam razjasniti je li Pavelić (u duhu vremena) radio u ime interesa naroda ili svojih osobnih, ili nekih trećih, četvrtih, mješavine interesa, šatajaznam!?!????

Odnosno, prema tvom komentaru:
sponzoras
15.06.2009 15:22 h
Vi pretpostavljate da je Pavelić možda bio i prisiljen na taj potez. Ako je tako, onda je radio sebi u prilog a ne u prilog ljudi koji su živjeli na teritoriju NDH. Žrtvovao je ljude kako bi sačuvao svoje pozicije na čelu NDH, pri tom se pokoravajući i svojem savezniku Hitleru.
Pravi domoljub to nikada ne bi radio. Po meni, Pavelić je ispao samo obični oportunist koji se mudro sakrio iz krinke domoljublja, ne mareči o zaštiti ljudi u svojoj državi. Njegov potpis ispod rasnog zakona je dokaz.

Da ne bi bilo zabune, ponavljam: osobno, osuđujem sve zločine i zločince. Na da bismo ocijenili veličinu, težinu, obim itd. tih zločina, važan je kontekst.
U krajnjoj liniji, imao si pravo kada si rekao: ako je samo jedno židovsko dijete stradalo zbog nečijih ideala, u pitanju je zločin. Ništa ne može opravdati zločin, ni na pojedinačnoj, ni na lokalnoj (Tito, Pavelić i ostali), ni na sveukupnoj svjetskoj razini (Hitler, Staljin, to nam je poznato, ali Bush? U današnje vrijeme? Ajme majko..!!!!).

sponzoras
16.06.2009 11:57 h
Arca, ako gledamo na rasni zakon kao način koji se tolerirao u svrhu zaštite naroda, onda možemo u sličan kontekst staviti i rasizam u bivšim britanskim, francuskim, nizozemskim kolonijama,... jer se tada to smatralo u redu, pošto je sasvim bilo normalno da je bijeli čovjek superioran nad crnim.
Tek je kasnije kolektivna svijest porasla na viši nivo i takva mišljenja su odbačena, čak i zakonom zabranjeno iznošenje istih. Sve do današnjih dana, pa je tako rasizam jako osjetljiva tema i kazne su drakonske... ( znam to, vidio sam kad je žena dobila otkaz radi neslane rasističke šale na poslu). U mojem ugovoru u radu je pisalo jasno da se rasizam ne tolerira i da podliježe najstrožim sankcijama. Podsjećam, radilo se o britanskoj firmi, a zajedničko nama i Britancima je da imamo povijest rasizma... doduše oni puno, puno duže.
Represija ili demokracija? Ne, samo poštovanje i dignitet čovjeka.

Koji su motivi bili Ante Pavelića da privati i prekopira rasne zakone nacističke Njemačke? Kakva je prijetnja Hrvatskoj bila od strane Židova i Cigana ( uključujući njihovu djecu, žene, starce).. koja god, no jasno je da nije izabrao zapadnjačku demokraciju, već nacističku doktrinu pročiščavanja nacije od "nepoželjnih"..

Vrlo slično onome što smo vidjeli tijekom Domovinskog rata, politiku etničkog čiščenja u Bosni.



sponzoras
16.06.2009 11:59 h
A Bush je priča za sebe. Tu mogu samo reči "bravo američkom narodu!" što se riješio tog bolesnika.
Na Obami je još da se pokaže... pred njim je puno posla!

arca
16.06.2009 12:41 h
da, upravbo to: Koji su motivi bili Ante Pavelića da privati i prekopira rasne zakone nacističke Njemačke?

To je ono što bih ja voljela znati i što se nadam da će netko ovdje objasniti.

Uzgred, budući da si to zasigurno više upućen, zanima me kako se konkretno Britanija izjasnila po pitanju svoje prošlosti?


colonia.tino
16.06.2009 12:44 h
sponzoras. Ako bude američki narod čekao Obamu da raščisti sa prošlosti, bude se puno načekao.

Osobno je Obama u više navrata odbio otvoriti dosje BUSH, čime bi se dala mogućnost da eventualne istrage otpočnu, zadnji puta prije nekoliko dana. Nema kod američkih predsjednik prevelikih vrludanja, to je više manje politika kontinuiteta. U onom smislu, da je bivši predsjednik, uvijek predsjednik, i tako ga se poštuje, kod njih nije moguće da postoji netko poput Mesića, te da se na isti način obračunava sa mrtvim predhodnikom, narod bi takovoga odmah progutao.

Ne kažem da će Barackova politika biti ista, vjerujem da neće, jer je to gotovo nemoguće, ali da se neće ništa pokrenuti protiv Busha i ratnih ideologa, sasvim sigurno.

colonia.tino
16.06.2009 12:49 h
Glede " suđenja " u startu kao " odvjetnik " tražim da se odbiju ( kao dokaz ) bilo kakvi dokumenti nastali pod nadzorom komunističkog režima, niti je Tito mogao biti objektivan glede Pavelića, niti bi Pavelić bio objektivan u Titovom slučaju.
Još samo da nam je netko neutralan tko bi prosuđivao što se može prohvatiti kao dokaz i činjenica, a što je pak odraz osobnog afiniteta.

Kad osudimo poglavnika, red je kolega Otporas da otpočne suđenje Maršalu, Vi ga započinite u tom slučaju rado bi bila javni tužitelj ( državni odvjetnik ).

sponzoras
16.06.2009 12:59 h
broken, ne, svakako da se Obama neće baviti kopanjem po Bushevim greškama, mislim da ima više posla kako ih eventualno ispravio neke greške svojeg prethodnika, te na taj način indirektno dao do znanja što misli o Bushu i njegovoj politici.

sponzoras
16.06.2009 13:01 h
arca, o Britaniji i obračunavanju sa mračnom prošlošću ću pisati, neke stvari znam, no želim predočiti konkretne stvari kako ne bi bilo greške..

Domobran
16.06.2009 13:05 h
Poštovane kolege, procitao sam komentare i da ih je prevesti autentično na strane jezike, čitatelji - stranci - bi došli do zaključka da smo mi Hrvati uistinu uljudni i nadasve civilizirani ljudi. Zajednički polemiziramo o onome što nam je zajedničko, a mi, današnji naraštaji, mi smo samo naslijedili te zamršene stvari, koje su nam u najvećim slučajevima drugi nametnuli, te kamen bacili a ruku sakrili, kako bi mi danas tražili tko je manje a tko više kriv za jednu ili za drugu stvar.
Što se tiče ČASNOG SUDA do njega će doći, u to vas uvjeravam, kao što je hrvatski general Maks Luburić, Drinjanin, uvjeravao svoje vojnike i sljedbenike, da će netko iz ekipe OTPORA doći do slobodne Hrvatske ili sa mnom ili bez mene. Jer imamo ideju, kaže general Luburić.Tako i ja kažem, netko će doći do ovog ČASNOG SUDA, sa mnom ili bez mene, jer ideja je tu, samo je na nama da ju razradimo.
Cvrkut, vrlo dobra ideja. Prihvaćam ideju. Imam nešto podataka o tome. Kada se počme možemo to razvijati zajednički dok ne popunimo prazninu.
Hvala gospodine Mišetić. To stoji što ste rekli da je mala vjerodostojnost do njegova oživljavanja. Kao zreli ljudi i nadasve ljubitelji Hrvatske, pravde i ISTINE, na nama je dužnost da se to ostvari, kako nas nebi nadolazeći hrvatski novi naraštaji osudili i za nas rekli da: smo štuke pognuli glave i prešli preko tog mračnog poglavlla hrvatske prošlosti, a njima nismo ostevili građe kako bi se oni mogli što bolje snalaziti. Ruku na srce, zar mi koji smo se okupili oko ovog portala javno nemamo razloga(e) zamjeriti onim Hrvatima koji medju nama više nema, a iza sebe nisu ništa ostevili. Kako bi danas bilo lijepo da je Poglavnik nešto (konkretna) ostevio zapisano (osim njegova potpisa) i objesnio nama mlađima zašto je moralo doći do tog rasnog zakona. Zato čestitajmo sponzorašu da je pokrenio ovu točku, za koju sam osobno da se analizira do kraja, iz svih ugliva, a najmanje iz ugla mržnje i neke osvete.


sponzoras
16.06.2009 13:57 h
Hvala kolega Otporaš...Moram priznati da mi je drago kako je cijela diskusija krenula. Bitno je da se svi izdignemo iznad jeftinih krčmarskih prepucavanja i vrijeđanja bez obzira na točku gledišta i različitosti u razmišljanju, što je na žalost učestalo na ovom portalu, no eto, možemo i bez toga. Onako ljudski, civilizirano.
Naravno, pošto je ovo javni blog portal, moguće je da će se pridružiti i neki koji će pokušati i vrijeđanjem razbiti diskusiju, no i na to treba biti spreman i ignorirati takve pokušaje.

Koliko smo u stanju provjeriti vjerodostojnost dokumenata, ne znam, ovisno o dostupnosti izvora, a tko će u svemu biti neutralan sudionik, isto ne znam.. no imamo vremena.

Domobran
16.06.2009 14:18 h
sponzoras. Točno je što kažete: Bitno je da se izdignemo iznad jeftinih krčmarskih prepucavanja i vrijeđanja...Mi ćemo se izdići, jer nam je Hrvatska u interesu. A zajednički moramo raditi na tome da budno pratimo na one koji iz "velikog hrvatstva" žele među nas kost ubaciti. Mi imamo zadaću, i ja vam se osobno, kolega sponzoras, zahvaljujem, da nastavimo sa radom za otkrivanje ZLOČINA i pronalaženjem ISTINE. Mini ISTINA(E) neže smetati. Meni zločini smetaju. Idemo dalje.

Domobran
16.06.2009 17:11 h
Kolega Mišetić. Vaše bojazni glede ČASNOG SUDA su opravdane s gledišta ne hajnosti ljudi, u ovom slučaju nas Hrvata. Moja ideja je osnovati jedan ČASNI HRVATSKI SUD koji će potpuno biti neovisan (ne kao NDH) od državnog suda Hrvatske, kao na primjer ovdje u Ameriki, zadnji predsjednik Bush je osnovao posebni ured koji se zove "HOMELAND SECURITY" iako je postojala i postoji "FBI", što je znak da jedni druge nadziru. Državni Sud(ovi) uvijek rade za državu i moraju se prilagođavati državnim interesima. Sjetite se, ne znam koliko znate o tome, slučaja New Yorškog procesa Hrvatima u početku osamdesetih godina, u kojem je državni odvjetnik, tj. javni tužitelj Stuart Baskin bio potpuno pod utjecajem US ministarstva pravosuđa, a ovaj pod utjecajem Washingtona, tj. Bijele Kuće/vlade, koja je za interese Amerike tijesno suradjivala sa jugoslavenskom vladom iz Beograda, a ova Washingtonu dostavljala podatke o Hrvatima na sudu u New Yorku, a ovi iz Washingtona javnom tužiocu Baskinu, a ovaj federalnoj Sudkinji Konstance Motley, koja je bila 90% na strani javnog tužioca, iako 95% Amerikanaca misle da je njihov pravni sistem odvojen od države. Jest, kada država nije u pitanju. Oni Hrvati koji su bili na tom sudu to najbolje znaju. Zadnji od te New-Yorške grupe, je Ranko Primorac, oslobodjen je prije par godina.
Što se tiče sudjenja Srećka Rovera, pročitavši vaš komentar, odmah sam potražio te podatke i pronašao sam ih u "DRINI" br,1-3 1956 godine. Istina je što ste malo rekli o tome. Sada bih ja mogao o tome napisati i razloge i ishod tog suda. Samo bi oduzelo mnogo vremena za čitati našim dragim Hrvatima iz Domovine koji to prate. A vrijeme je novac, poslovica kaze. Pozdravlja vas Otporas.

sponzoras
16.06.2009 19:25 h
Susret Pavelića i Hitlera, dio filma...

http://www.youtube.com/watch?v=QlWRhZrUBqk&feature=related

arcanoid
16.06.2009 22:27 h
Otporaš. Sud časti, tužilaštvo, obranu možemo ovako vitrualno uspostaviti pa i porotu u bliku svih prisutnih. Možda i neke pouke i pravdu izvučemo ali mala je težina svega toga ako ostane samo na portalu.
Za pravo vjerodostojno rasvjetljavanje fame oko Pavelića, jedino na državnom nivou ima efekta.

matrixdc
16.06.2009 22:56 h
Umjesto "bistrenje pojmova" više bi priličilo "navlačenje majmuna"

Domobran
16.06.2009 23:05 h
arcanoid. Slažem se sa svime što ste rekli. Ja sam stavio "simbolicčno". Rijetki su slučajevi da je država pokrenula otvoranje nekih procesa, pogotovu ako je to u interesu države da do toga novog procesa ne dodje. Javno mnijenje/mišljenje prisili državu/vlast da do tog procesa dođe. Dragi kolega mi to možemo učiniti. To od nas traže naši budući naraštaji koji manje znaju o ovoj temi nego mi danas. Ja bih već sada mogao upriti prstom tko bi mogao biti protiv toga.
Kolega arcanoid ništa se preko noći nije riješilo niti dogodilo. Kinenska poslovica kaže: Šta čovjek treba najprije učiniti da pripješači 10.000 koraka. Odgovor je: napraviti prvi korak. Tako i ovdje. Ideja je tu. Prvi korak je tu. Okrivljenik (iako je već pedest godina mrtav) je tu. "Dokazi" su tu. Javni tužioci već poredani i čekaju. Porotu ćemo pronaći, pa ako ustreba uvest ćemo ih iz susjedne države Srbije. Mi smo tu. Dobra volja je tu. Ne želim da se "našeg" Pavelića smatra kao Tita. Danas je GN lokica odgovorila zippo da njezin Tito nije nikada bio sudjen te da nije kriv. Ja hoću da naš Pavelić bude sudjen i da se na sudu iznesu sva njegova krivična djela po kojima se može pronaći krivim ili biti oslobodjen. Osobno ću biti podjednako zadovoljan porotovom odlukom. Mislim da se razumijemo i radimo na tome da se ostvari za dobrobit sviju nas. Tada će nas svak cijeniti i poštivati, a ponajviše povijest.

arca
16.06.2009 23:57 h
otporaš, pa ako je stvar u tome da na ovom našem virtualnom sudu trebamo ocjeniti je li Pavelić u pravnom smislu (jer ovo je sud, makar i virtualni, zar ne?) kriv ili nije kriv, odgovor je vrlo jednostavan:

Nije kriv.

Obrazloženje: Pavelić je djelovao na osnovu zakona donešinih u pravnoj i regularnoj državi.
Mi se danas nad tim zakonima možemo i zgražati, no oni su bili punopravni i regularni. To je činjenica.

S Titom je druga stvar. Nakon uspostave njegove države postavljen je zakon koji je fiktivno regulirao ljudska prava i slobobode.
Fiktivno, naglašavam, jer pod okriljem istog počinjeni su nevjerojatni zločini.

Zaključak:

Pavelić je djelovao u okviru Zakona i na temelju ovlasti koje su njime regulirane.

Tito nije djelovao u okviru Zakona, nego suprotno njegovim stavkama.

S pravne strane u svakom sudskom procesu to bi bilo savršeno jasno, toliko da bi to i svaki početnik riješio bez problema.

sponzoras
17.06.2009 00:02 h
arca, točno, po toj logici ni Adolf Hitler nije kriv kada govorimo o stanju u Njemačkoj s kraja 30tih i za vrijeme 2. svjetskog rata, jer je donio rasne zakone koje je i sprovodio. Dakle, nije bilo kršenje zakona...

sponzoras
17.06.2009 00:06 h
ali.., mi ovdje pokušavamo utvrditi ulogu ustaškog pokreta u NDH i kreiranje hrvatske povijesti u hrvatskoj državi za vrijeme 2. svj. rata, te koliko je štete ili koristi Pavelićeva rabota nanijela Hrvatskoj u nastavku povijesti.

arca
17.06.2009 00:55 h
točno, zakonski nije. Moral je druga priča. I podosta ludila. I kalkulacije, manipulacije i drugih stvari.

E sad, bilo bi zgodno kalkulirati što bi bilo da se Pavelić nije spandžao s Hitlerom? Hrvatska bi svjedno bila zgažena od Hitlera i Mussolinija. I to je također činjenica o kojoj valja voditi računa.

Bi li broj žrtava u tom slučaju bio veći? Postoji li mogućnost da je Pavelić eventualno odabrao manje zlo?

Otporaš
17.06.2009 02:21 h
sponzoras. Bez sumnje uspjeli ste otvoriti jednu jako zanimljivu temu. Osobno nisam protiv razglabanja te teme. Naprotiv. Sve što bih ovdje zamolio, i to javno, GN i ostale da se o ovoj temo raspravlja trijezno i sa željom da saznamo o toj temi više nego znamo. Kako kažete da "mi (to mi se svidja "MI", moja opaska) ovdje pokušavamo utvrditi ulogu ustaškog pokreta u NDH i kreiranje (činjenica,moja opaska) hrvatske povijesti u hrvatskoj državi (NDH, to mi se dopada, jer je bila uistinu Hrvatska Država a ne Španjolska ili Kinenska ili nečija druga,moja opaska) za vrijeme 2. svj. rata..."
Ali, kolega sponzoras, kolegica arca, je u potpunom pravu kada kaže da se treba kalkulirati: "šta bi bilo da se Pavelić nije spandžao s Hitlerom"? E to je ono što uistinu mi Hrvati trebam vrlo dobro proučiti, i to iz već odigranih činjenica koje mi više ne možemo mjenjati niti izmjeniti. Ako ste pomno pratili opise generala Drinjanina, mogli ste iz prve ruke uočiti kuda je vodila tadašnja politika koja je dominirala u Hrvatskoj, tj. politika HSS-e. Poznato je da Maček nije htio rata, tj. htio je status quo, sačuvanje Jugoslavije. Poznato je da je Jugoslavija stupila Trojnom Paktu kojeg je potpisala 25 ožujka 1941 god., a dr. Maček, kao ministar jugoslavenske vlade, dao privolu i poslao svojeg ministarskog kolegu Cincara Markovića da potpiše taj pakt u ime jugoslavenske vlade. Prije nekoliko brojeva u temi USTAŠTVO general Drinjanin piše kako je našao na Mačekovu stolu u spavaćoj sobi poklonjeni pištolj direktno od Hitlera, s molbom da preuzme vlast/kormilo Hrvatske Države. Maček je zadržao pištolj a odbio je uzeti kormilo Hrvatske Države u svoje ruke, sve u interesu spašavanja Jugoslavije.
Eto šta bi bilo da nije bilo dra. Ante Pavelića, Poglavnika. Jugoslavija bi ostala Jugoslavija. KPJ je po naredjenju Staljina i Moskve već počela pozivati svoje sakrivene komunističke ćelije na ustanke. Banovina Hrvatska bi bila samo na papiru. Seljačka Zaštita pod vodstvom dra. Mačeka bi se stopila pod zapovjedništvo pukovnika Draže Mihailovića, a Zaštitari, tj. hrvatskim vojnicima koji bi bili u Zaštiti nabila bi im se srpska šajkača na glavu, stupali bi pod srpskom zastavom, pjevale bi se srpske solunske pjesme, svirala bi se himna Ej Slaveni, itd. To bi bio konac NAŠE SLAVE DJEDOVINO!

colonia.tino
17.06.2009 10:52 h
Teško je o tome razgovarati čisto pravno gledano, jer nacistički pokret je doživio svoju pravnu osudu i u Nunbergu. Da je bio živ i Hitler bi bez dvojbe bio bi osuđen na smrt. Ali čak i da nije bilo tog procesa, srećom bilo je, ne bismio imali nikakve dvojbe o naravi nacizma, neznam zašto je teško shvatiti da jedan desni intelektualac, građanin, ili novinar, obični mali čovjek, sasvim svejedno, može biti žestoki protivnik komunizma, a da ga odmah ne etiketiraju fašistom, iako istodobno žestoki protivnik fašizma? Takvo razmišljanje mi nikada nije bilo jasno. Poznato je da ostaci totalitarnog mentaliteta sve one koji se s njima ne slažu, pogotovo ako su desne orijentacije, proglašavaju fašistima, što vidimo iz pisanja nekoliko nesretnika i na ovom portalu, to je tužno, koliko i tragikomično.

Paveliću se nikada nije sudilo, ako naravno ne smatramo da su komunistički sudovi vjerodostojni, na njima je osuđen i potpuno nedužni čovjek, Alojzije Stpinac. Zato je i hrvatska država nakon uspostave, 1992. godine poništila proces Alojziju Stepincu, te ga rehabilitirala, da ne govorimo o Crkvi, Crkva ga nikada nije ni osudila.

Mi sigurno ovdje nećemo dokazati Pavelićevu nedužnost, ali ćemo pokušati vidjeti u kojem kontekstu se sve to dogodilo i zašto se to sve pobogu dogodilo. Zar je doista moralo tako biti ?

sponzoras
17.06.2009 12:03 h
Broken, u mojem slučaju deklariranje kao lijevo orijentiranog građana često završava etiketiranjem "komunist", "postkomunist" i sl... što je odraz neznanja iili nedostatka želje da se znanje absorbira. Ljevica je sastavni dio svake demokracije, pa i one koja nema komunističku prošlost.. no to eto, nekima nije i neće biti jasno. A bar danas je lako sebe educirati!

Naravno da se neću složiti sa nekim desnim stajalištima, no niti zagovaram totalitarizam, što pak je zajednička odlika ekstremnih lijevica i desnica. Dakle, ekstremizam i radikalizam je out!

Zašto se Pavelić priklonio Hitleru i nacističkoj ideji? Možemo nagađati ili pretpostavljati.Naime, bitno je razlučiti sukob Ustaša i Četnika u Hercegovini, razloge zašto je ustaški pokret nastao kao odgovor na četničko nasilje, te objasniti odluku da se hrvatski narod pročisti od "nepoželjnih" Židova i Cigana, ali i onih Hrvata koji nisu prihvatili ustaški zakon. A pročiščenje je dolazilo u obliku zatvaranja i likvidiranja.
Moguće je da je Pavelić prihvatio Hitlerovu ideju iz razloga da zaštiti čistu hrvatsku rasu, na uzoru
na ideju koju je sprovodio Hitler u Njemačkoj, no time je potpisao lišavanje slobode i smrtnu kaznu onim Hrvatima
koji nisu po njegovom zakonu bili dovoljno, Hrvati! Dakle, tu se radilo o čistom žrtvovanju ljudskih života u ime ideje. Ali čije, Paveličeve ili Hitlerove?

Daljnje udovoljavanje Hitleru je jasno iz činjenice da su vojnici NDH sudjelovali u napadu na Rusiju o čemu postoje
dokumenti pa čak i video snimke. Znamo da su Hitler i Staljin poptisali pakt o nenapadanju, koji je Hitler kasnije
prekršio pa je došlo do sukoba dva totalitarna režima, nacističkog i komunističkog.
NDH je između ostaloga objavila rat i SADu! Je li to bila želja Paveliča? Nekako nisam previše uvjere u to, mislim da je to bilo po nalogu njegova šefa Adolfa! No možda griješim... ali ako se Pavelić borio protiv komunista i četnika u ime slobodne Hrvatske, kako onda tu objasniti i objavljivanje rata zapadnim silama koje su bila treća strana, a sam Pavelić ih je odabrao kao svoje neprijatelje..

Otporaš
17.06.2009 12:16 h
broken, Točno je što ste rekli. Mi Hrvati smo drugačiji od drugih naroda. I neka smo! Zato nam treba jedno vremensko razdoblje malo poduže za preodgoj, jer smo kroz stoljeća plovili u tuđim vodama/idejama i nestajali pod imenima kao stranci u svojoj vlastitoj rođenoj zemlji Hrvatskoj.
Komentator Mišetić je spomenuo da bi bila mala vjerpdpstpjnost njegova oživljenja,tj. ČASNOG SUDA, te je spomenio SUD U DIASPORI SREĆKA ROVERA. To me je odmah potaklo da potražim dokumentaciju o tome i, fala dragome Bogu, pronašao sam ju. Ishod sudskog izvještaja je jako dugačak. Ja ću samo iznijeti sažeto, u kratkim crtama, šta je bilo, da se nikada ne zaboravi tadašnja, prije 50 godina i više, pismena tehnika dopisivanja, pošta zračnim ili morskim putem, rijetko telefonske veze, ali ipak se uspijelo. Po svoj prilici, tadašnji Hrvati koji su taj SUD ČASTI za specifičnu stvar stvorili, danas više nisu na životu, ali su iza sebe ostevili jednu nadasve veliku vrlinu hrvatske tradicije poštenja, gdje su se držali one: AKO HOĆU LAKO ĆU, AKO NEĆU KAKO ĆU!
Pok. Srećko Rover je bio vodič jedne skupine hrvatskih vojnika koji su u " AKCIJA DESETI TRAVANJ " pošli u domovinu se prikljuciti već postojećim postrojbama u hrvatskim šumama koji su se borili za oslobodjenje Hrvatske. Ozna ih je uhapsila kao i sve ostale skupine. Na sudu u Zagrebu 1948. godine bilo je nedokazani priča da ih je izdao Srećko Rover "BIMBO". To je bila jedna vrlo produktivna Oznaška smicalica kako zavaditi ostale Hrvate u emigraciji. U to poslljeratno vrlo ne snalazeće vrijeme za razbacane Hrvate po svijetu, ta Oznaška smicalica je pala na plodno polje, posijala sumnju među Hrvate, tako ih svadila i polarizirala. Sumnja je pala na Srećka Rovera da je špijun, da radi za Oznu i da je on taj uz još jednog Zlatara koji su svoje drugove izdali i predali u ruke Ozne. Pošto je Srećko Rover pristupio Ustaškom Pokretu još davne 1939. godine i bio je medju prvim Ustašama koji su umaršlirali u Sarajevo 23 travnja 1941 god., kao i medju prvima u osnutku Crne Legije. Kao takav bio je poznat kao jedan odvažni hrvatski Domoljub i borac. Na sve te negativne glasine protiv Srećka Rovera i sami Poglavnik je povjerovao Oznaškim smicalicama, te isključio istoga iz ustaških redova i javno ga preko novina optužio kao izdajnika. Na ovu odluku Poglavnika general Maks Luburić je energično prosvjedovao, što je, uz podjelu Bosne sa Stojadinovićem, uzrokovalo razlaz između ova dva hrvatska velikana.
Tada je na incijativu generala Luburića bio stvoren ČASNI SUD od osoba i sa jedne i sa druge strane. Sud naravno nije imao nikakove juridističke snage, ali je svakako imao dovoljno moralne snage da shladi poljuljale duhove medju Hrvatima, koliko toliko.
Kada je preživjeli iz Kavranove Grupe, Ivan Prusac napisao 1967 godine knjigu "TRAGEDIJA KAVRANA I DRUGOVA" u njoj je donekle rasvijetlio ulogu "BIMBO" kao vodič i jasno podvukao da je Srećko Rover nevin.
Eto šta može jedan simbolike radi ČASNI SUD napraviti. Mi danas u kompjutorsko doba možemo kamokud više i efikasnije napraviti, i, možda, za primjer biti prvi u svijetu koji su takvo nešto napravili.
Ja ću nastaviti završiti opise generala Drinjanina o "Povodom smrti dra. V. Mačeka" ubrzo, te ću iznijeti svima na uvid moj mali nacrt kako ja to zamišljam, kojega bi svi zajednički trebali srediti i urediti kao jednu lijepu curicu za vjenčanje. S poštovanjem, pozdravlja vas Otporaš.

colonia.tino
17.06.2009 12:35 h

Idemo od Rusije sponzoras. U napadu na Rusiju sudjelovao je veliki broj ljudi ( gotovo iz cijele Europe ), čak je Britanija ( preko kraljevske obitelji ) sakupila velike dobrovoljačke postrojbe koje bi se pridružile Hitlerovoj kampanji proti SSSR-a., Churchil, koji nije volio Staljina, ali nije htio rušiti savezništvo, je to stopirao u zadnji trenutak .

U Americi, Joseph Kennedy ( otac predsjednika Kennedya, koji nije bio oličenje dobra kako to povijest romantično želi reći, s ozirom da mafija nikada nije ima veći utjecaj na društvo nego za njegovo vrijeme, pa čak i na WHITE HOUSE ) je predlagao Roosveltu i Hooveru ( najmoćnijem Amerikancu 20 stoljeća ) da se udruže sa Hitlerom. Da nije bilo napada na Poljsku i rata sa Europom, Hitler bi lako našao saveznika u SAD-u ali i Britaniji,. Da li bi u tom slučaju njegov režim bio manje zločinački ? Naravno da ne bi.

Rasni zakoni silom su nametnuti Hrvatskoj, međutim za to nema opravdanja, po meni Pavelić je trebao u šumu, slijedilo bi ga 90 posto Hrvata a na kraju rata Hrvatska bi postojala, time bi uništio relativno ništavan Titov pokret u svom samom početku ( u početku bilo je tek stotinjak fanatika u tom pokretu ). Međutim, bilo je tako, kako je bilo. Naravno, sukobi četnika i ustaša na Drini i Hercegovini nešto su drugo od režima, režim je bio preslikan iz Berlina, nažalost, prislino, ali onda se trebalo boriti gerilski, a ne pristajati na to. NDH ne bi postojala i bila bi uništena da je Pavelić odbio Hitlera, ali bi postojala Hrvatska nakon rata, a Pavelić bi bio hrvatski De Guele.

Jasno da etiketirati nekoga fašistom ili komunistom zbog drugačijeg mišljenja nije u najmanju ruku koretno, ti vrlo dobro znaš, kako smo se postavili prema tome.

Ne samo da je ljevica u demokraciji legitimna, ona je neophodna, bez demokratske ljevice demokracije nema. Ja se nadam da ćeš ti kao intelektualac se također znati postaviti prema onima koji bi mene ili nekog sličnog etiketirali kao fašistu, te bi bilo super kada bi ti u svom tekstu iznio vlastiti stav prema drugom totalitarizmu, drugom zlu ( u komentarima si to učinio, svaka čast ), Titovom režimu. Naime, tebi je sigurno jasno kakav je to režim bio i tko je najodgovorniji za njegovu provedbu.

Domobran
17.06.2009 12:36 h
sponzoras. Skoro bih se zakleo da nas isti jadi muče: zašto ovo, zašto ono. Zašto je Pavelić objavio rat Ameriki? Taj čin se mora do temelja analizirati. Poznato je kada netko nekome objavi rat, da se tada sukobljuju dvije vojske i evo ti krvi do kljena, mesa na vagone i ruševina sela i gradova. To je prva i logična činjenica. Druga činjenica je ta da nikada nije došlo do vojničkih sukoba izmedju dvije "zaraćene" vojske, američke s jedne i hrvatske s druge strane.
Šta je u stvari bilo, to sam tek shvatio u početku 1968. godine dok sam još živio u Parizu. Tada je Henry Kissinger kao šef američke diplomacije, s jedne strane, i medjunarodni pritisak s druge strane, sazvao konferenciju za MIR izmedju južnog Vjetnama i USA, bez dozvole pristupa Vijet-Kongu u toj konferenciji. Amerika ne želi da Vijet-Kong sudjeluje jer ga Amerika ne priznaje. Koga Amerika ne priznaje, s njim ne želi ni razgovarati. Mi Hrvati to najbolje znamo, jer nas nitko nije htio priznati te s nama ni razgovarati. Tada je Vijet-Kong navijestio rat Ameriki i na taj način ju prisilio na razgovore i pregovore. Kako Amerika nije htijela priznati Hrvatsku 1941 godine, vlada NDH je vjerojatno znala za te medjunarodne diplomatske poteze kojima se sve diplomacije svijeta služe, pa je jednostavno, simbolički, navijestila rat Ameriki, kao što i mi nastojim simbolički osnovati ovaj ČASNI SUD.

sponzoras
17.06.2009 12:58 h
Za sada moram samo reči da antifašistički pokret nije bio ništavan i svakako je bio reakcija na zlo nacizma koje se nadvilo nad Europom. Samo za ilustraciju Iz Međimurja je masa ljudi zbjegla pred mađarskim nacistima u područja Kalnika i tamo osnovala odrede koji su se borili protiv nacista. Moj djed kao 20 godišnjak je prisilno regrutiran u mađarsku vojsku i poslan u Sibir, s obzirom da je živio tik do granice i imao je mađarsko prezime.
No, tema NOBa je sasvim nešto drugo i toga ćemo se svakako detaljnije dotaknuti.. za sada ne bih rastegao temu previše.

Što bi bilo da se Pavelić odmetnuo u šume i suprotstavio se nacistima? Eh sad, iz ove pozicije teško je o tome govoriti, kao i što bi bilo da je prihvatio suradnju lojalnih Srba u NDH koji su nakon 10.4.41. sami ponudili suradnju... no Pavelić ih je odbio i diskriminirao.
Nije li i sam Budak u Gospiću izjavio da trećinu Srba u Hrvatskoj treba pobiti, trećinu raseliti a trećinu pokrstiti?

colonia.tino
17.06.2009 13:22 h
Ne, u početku Titov pokret nije raspolagao sa više od 100-tinjak ljudi, ali je antifašistički pokret bio jak i jačao je u Dalmaciji pogotovo, tak kasnije sve je stavljeno pod isti nadzor. Ja nikada ne poistvjećujem antifašizam sa komunizmom.
Što bi bilo, kad bi bilo, da bi bilo - nije bilo, pa se slažem da je iracinalno o tome rezmišljati.

arca
17.06.2009 14:58 h
citat:
Rasni zakoni silom su nametnuti Hrvatskoj, međutim za to nema opravdanja, po meni Pavelić je trebao u šumu, slijedilo bi ga 90 posto Hrvata a na kraju rata Hrvatska bi postojala...

Dobro zvuči, ali pitanje je, bi li to bilo 'tehnički' izvedivo? u tom slučaju morao bi se istodobno boriti protiv nacista i Srba, budući da se s njima nije htio spanđati. Onda bi nacisti osim Židova i Cigana tamanili i odmetnute Hrvate, a njihove obitelji slali bi u konc logore. Koliko bi to tek žrtava bilo?

Meni izgleda da je kad sve skupa zbrojiš, negdje morao pregrist....


sponzoras
17.06.2009 15:18 h
Mogao je, da...isto tako preuzeti kontrolu nad antifašističkim pokretom da je htio.. pa i prihvatiti suradnju lojalnih Srba.
Pri tom ne smijemo zaboraviti da nisu svi Srbi ni tada bili od reda četnici. A ni činjenicu da je unutar Kraljevine SHS, Hrvatska i prije NDH uspjela izboriti svojevrsnu autonomiju, korak bliže samostalnosti.
Možda, kažem možda, da je Pavelić stao na stranu antifašista i prigrlio lojalne Srbe i Židove, tko zna kako bi tijek povijesti tekao dalje...
Međutim stao je na stranu ultimativnog zla, a to zlo je pobijeđeno...
Da je nacizam kojim slučajem pobijedio, možete li zamisliti kako bi današnja Europa izgledala, očiščena i filtrirana od nepoželjnih. Nekako sumnjam da bi mi sada ovdje razglabali o demokraciji i ljudskim pravima.
Bojim se da mnogi od nas ne bi ni bili rođeni.

arcanoid
17.06.2009 22:39 h
sponzoras. Pavelić je na samom kraju rata, dok se već nazirao ishod imao priliku priječi na stranu saveznika ali eto, nije to napravio. Zvali su ga a odbijanjem je napravio veliku grešku. Povijest bi se danas inače drugačije čitala.
Kao prvo, Jugoslavija se ne bi osnovala bez obzira na svoje avnoje, zavnohe i kojekakve deklaracije. O njemu se ne bi moglo govoriti kao o pripadniku nacizma ili fašizma bez obzira na ono što je napravio. Tito ne bi mogao manipulirati s prvim izborima i uspostaviti komunističku diktaturu. Blajburg se ne bi dogodio jer ne bi bilo potreba za zbjegom naroda pred partizanima.
Greška što je ostao dosljedan Hitleru umjesto da se preobukao kao svojedobno četnici. Danas ne bi imali potrebu kopati po NDH jer bi povijest bila već ispravno napisana. Ovako su je pisali pobjednici kao i uvijek a vidim kako su ju napisali. Veliki dio naroda ne zna pravu podlogu svega i duboko usađenu krivnju zbog ustaša. Pa 45 godina su nas komunisti kljukali onako kako su htjeli.
I još nešto Sponzoras, pitam se koliko ih do danas nije rođeno obzirom da se Blajburg dogodio?


Domobran
17.06.2009 23:51 h
arcanoid. Upravo tako. Imao sam na umu se toga dotaknuti sto nije rečeno da neću kada dodje vrijeme. Moja je supruga francuskinja skoro, približava se, pedest godina. Često puta smo imali "Kačićev ugodni razgovor" o Marsalu Petain-u koji je bio saveznik Hitlera. Mnogi Francuzi ga ne voli poradi tih veza sa Hitlerom. Kada je Francuska oslobodjena 25 kolovoza 1944. godine, Petain je pao u nemilost. Kasnije je bio uhićen i sudjen za sva stradanja i pokolje u Francuskoj. Sud je dugo trajao. Njegova obrana je bila da se on nije mogao oprijeti Hitlerovoj vojnoj sili, a da bi spasio što više francuskih života, odlučio se je na suradnju s Hitlerom. Mnogi ti spašeni Francuzi su kasnije otišli u Francuski Narodni Otpor, La Resistance Francaise, i generalu De Gaulle-u pomogli osloboditi Francusku. Ta njegova tvrdnja se je uveliko uzela u obzir i on je, Marsal Petain, bio oslobodjen svake krivnje 1951. godine.
Dragi kolega arcanoid to je upravo to što ja hoću, a po komentarima vidim da su i drugi mnogo zainteresirani, stvoriti jedan ČASNI SUD, optužiti dra. Antu Pavelića, napraviti optužbu protiv njega, baziranu na svim onim krivičnim djelima koji bi mogli imati pravnu podlogu. Čim ja završim opise generala Drinjanina, ne bih ih želio izostaviti, pripremiću osobno jednu optužbu protiv dra. Pavelića, dati ju svima vama na uvid, pregled, na izmijenu i popunjanje, sve dok se svi ne složimo i zaključimo zajednički da se svi slažemo. Tada će nam to biti službeni dokumenat po kojem ćemo se ravnati i do kojeg ćemo se svi zajednički držati.

sponzoras
18.06.2009 08:27 h
Da, zanimljiva je ta činjenica kako Pavelić nije i po drugi put "kompromitirao" sebe i pokušao po drugi put raditi nešto za svoj narod. Ovdje tvrdite da je pakt sa Hitlerom bio na nekin način izbjegavanje manjeg zla, a kada je bilo očito da će saveznici razbiti naciste, Pavelić nije opet u ime svog naroda napravio korak koje je mogao, preći na stranu saveznika.... tko zna, vrlo je moguće da se tada Bleiburg ne bi ni dogodio. ??
Koje su to strasti i vjerovanja nagnale Pavelića da ne zaštiti svoj narod pred sudom pobjednika rata?
Na kraju krajeva, tko zna da li bi bio pobjednik i drugačije interpretiran u povijesti da je to učinio.
Nitko normalan danas ne odobrava masovni pokolj Japanaca u Hiroshimi i Nagasakiju, ni u SADu ni u svijetu, a opet taj čin je zaustavio rat.

Domobran
18.06.2009 14:00 h
sponzoras. Vi dobro zborite, ali kako to promijeniti, danas, poslije skoro 70 godina. Mi to iz današnjeg ugla gledamo, što je u jednu ruko dobro. Da smo tada, u to doba, živjelu tu, sa tim izmješanim vojskama, do zubi naoružana, gdje se nije znalo tko pije ni tko plaća, tada bi se mi svrstavali u one tabore/grupe koje bi nam najviše odgovarale; vi bi po svoj prilici otišli u partizane NOB a ja u hrvatsku vojsku HOS, kao što je to bio slučaj u prošlom Domovinskom ratu. Teško je ostati (biti) ravnodušan u takovim okolnostima.
Nami su, dragi moj kolega sponzoras, naši očevi ostevili jedan VELIKI SVEŽANJ zamršenih zagonetkih u kojima se danas skoro ni ne snalazimo. Ako ćemo zajedno živjeti u zajedničkoj zemlji Hrvatskoj, onda je neminovno potrebno da i zajednički prilazimo tom SVEŽNJU neriješenih zagonetka i pronadjemo tko je bio manje a tko više kriv k pristupu NOB i HOS i zašto su se borili jedni a zašto drugi. To je imperativ svega i spreman sam podmetnuti moja, već ostarijela, leđa i priključiti se onim Hrvatima sa dobrom voljom u pronalasku odgovora.

[Bobani]

otporaš.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
.

HRVATSKA I USTAŠTVO (33)

POTOMCI DESETOG TRAVNJA

Koliko bi trebalo injekcija dati nekim Hrvatima da bi konačno shvatili da je Deseti Travanj prvi hrvatski državni praznik poslije 839 godina, iz pisma generala Drinjanina dru. Miljenku Dabi Peraniću 1067. godine.



P O T O M C I 10 T R A V N J A

Svi smo mi potomci Adama i Eve. Kada je to taka, a tako je, onda smo mi Hrvati svi potomci 10 Travnja., kao što su Branitelji domovinskog rata potomci desetotravanjskih Ustaša, jer su nastavili undje gdje su Ustaše stale 1945. i ponovno oslobodili Hrvatsku Državu za koju su se Ustaše borile.

Prilažem ovdje desetotravanjsku poruku Šime Letine.


Hrvati, sretan vam 10. travnja!

U životu državotvornih Hrvata, a posebno onih koji su živjeli u slobodnom svijetu prije uspostave današnje hrvatske države,10. travnja je uvijek imao važno značenje. Bio je to dan hrvatskih okupljanja i zahvale onima koji su se kroz povijest zalagali i žrtvovali za hrvatsku slobodu i državnu nezavisnost, dan sjećanja na proglašenje Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine, na herojsku borbu njezinih branitelja i dan molitve za sve Hrvate koje su srpski četnici i jugoslavenski komunisti pobili za vrijeme i poslije Drugoga svjetskog rata, jer su bili za hrvatsku državu. Na temelju životnog iskustva i povijesnih činjenica koje otkrivaju i potvrđuju jugokomunističke zločine, sljedbenici Desetotravanjske ideje otvoreno i javno su bili protiv svake Jugoslavije i pobornici uspostave slobodne i demokratske hrvatske države. Deseti travnja za njih je simbol hrvatske državnosti, a Nezavisna Država Hrvatska (NDH) most koji je povezivao stoljetnu hrvatsku borbu, vapaje i čežnju za slobodom sa uspostavom nove hrvatske države u kojoj je jedino moguće realizirati hrvatsku narodnu i individualnu slobodu. U njihovim očima Hrvatska i Jugoslavija, hrvatstvo i jugoslavenstvo, bile su dvije suprotnosti, od kojih je jedna morala nestati da bi druga mogla opstati. Za većinu državotvornih Hrvata slavljenje 10. travnja nije bio povratak u prošlost, već pogled u novu budućnost. Iako su pripadali različitim organizacijama i imali različita mišljenja o Ustaškom pokretu i dr. Anti Paveliću, svi su vjerovali da je NDH bila izraz želja hrvatskoga naroda i kao takva nužna i opravdana. Nitko od njih nije mogao zamisliti narod koji ne bi želio vlastitu državu. "Narod koji ne bi htio svoju nacionalnu državu ne bi bio narod", napisao je prof. Vinko Nikolić. Zašto bi hrvatski narod u tome bio drukčiji od svih ostalih naroda, postavljali su pitanje sljedbenici Desetotravanjske ideje. Prof. Ivan Oršanić, učesnik Desetotravanjskih zbivanja i osnivač Hrvatske republikanske stranke, koja danas u domovini djeluje pod imenom Hrvatska republikanska zajednica,1951. godine s pravom je napisao: "Mi se možemo staviti politički u red ostalih država jedino po tome što smo htjeli hrvatsku državu, i što smo je ostvarili. Samo po tome i ni po čemu više".

Deseti travanj nije pripadao samo hrvatskim desničarima, kako su to isticali pristaše Jugoslavije, već je to bio nacionalni blagdan svih onih koji su vjerovali u ostvarenje i moralnu opravdanost hrvatske države, bez obzira na njihova ideološka i politička opredjeljenja. I zato je na Desetotravanjskim proslavama bilo normalno vidjeti Hrvate iz svih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ljude lijeve i desne političke orijentacije, ali ne i Jugoslavene, bilo ljevičare ili desničare. Srbi i Jugoslaveni nisu ustali protiv NDH "zbog Pavelićeva režima", već zato jer nisu prihvaćali nikakvu, pa ni najdemokratskiju hrvatsku državu. Odmah, nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, srpski četnici, na čelu sa svojim vođom Dražom Mihajlovićem, ustali su protiv nje. Od Talijana s kojima su bili sklopili savez dobivali su oružje, kojim su izvodili terorističke napade na nedužne hrvatske civile. Već u travnju 1941. godine prva ubojstva i pljačku četnici su izveli u Kninu, Sinju i Grahovu, a 5. svibnja u Blagaju, blizu Slunja, zajedno s domaćim Srbima, opljačkali su i pobili sve hrvatske seljake. Nekoliko mjeseci kasnije, kad je Hitler napao Sovjetski savez (22. 6. 1941.), a Staljin pozvao sve svoje sljedbenike na otpor Hitleru, jugoslavenski partizani su se pridružili četnicima u rušenju hrvatske države. Pod izlikom da se bore protiv "ustaškog režima", komunisti su, na čelu s Josipom Brozom Titom, rušili hrvatsku državu. Mađarski, bugarski, francuski, i svi drugi komunisti nisu rušili svoju državu zbog ideoloških neslaganja s onima koji su joj za vrijeme rata bili čelu. Toj izdajničkoj i zločinačkoj ideji rušenja vlastite države bili su privrženi i odani jedino tzv. hrvatski komunisti i partizani. Oni su time počinili zločin protiv vlastitoga naroda i zbog toga zaslužuju prezir i osudu svih časnih i poštenih ljudi. Odvratno zvuče svi oni koji nas danas u Hrvatskoj, svojim komunističkim besmislicama, pokušavaju uvjeriti da se današnja hrvatska država temelji na partizansko-komunističkoj borbi, koju je predvodio najveći ubojica Hrvata, Josip Broz Tito. Već u početku svoga prvog predsjedničkog mandata, Stjepan Mesić je u velikom zanosu, bez oslanjanja na povijesne činjenice, javno rekao: "Mora nam biti jasno, da se nijedna država ne stvara preko noći, već su zato potrebna i desetljeća. Samostalna se Hrvatska počela stvarati 1942. godine". Kao odgovor na Mesićevo povijesno gatanje u Hrvatskom slovu, od 29. studenoga 2002., prof Julije Derossi napisao je: "U navedenoj izjavi predsjednika Republike točno je samo to da se ni jedna država ne stvara preko noći ... Godine 1941. stvorena je Nezavisna Država Hrvatska koja je formalno pravno bila samostalna država i značila je u tom smislu 'ostvarenje težnji hrvatskoga naroda' (Tuđman), ali je u biti bila ovisna o silama Osovine Njemačke i Italije. Bez obzira na tu ovisnost, tisuće Hrvata (domobrana i ustaša) dalo je u toj državi svoje živote u iskrenoj vjeri da ih daju u borbi za svoju samostalnu državu, a ne za nekakvu ideologiju ili politiku, posebno ne za politiku talijanskog fašizma. Protiv Nezavisne Države Hrvatske digli su se jugoslavenski komunisti među njima dakako i hrvatski komunisti (Srbi i Hrvati), ali ne zato da stvore samostalnu komunističku Hrvatsku nego da stvore (socijalističku) Jugoslaviju u kojoj će Hrvatska biti samo jedan od dijelova s nekim autonomnim odrednicama. U Komunističkoj partiji nikad nije bilo ni struje ni frakcije koja bi kao svoju svrhu imala stvaranje samostalne komunističke Hrvatske. Naprotiv, čak i pokušaji da se unutar buduće Jugoslavije za Hrvatsku predvidi stupanj autonomije veći od već "službeno" utvrđenog, bili su osuđeni i drastično kažnjeni (Andrija Hebrang!). Desetci tisuća Hrvata ubijeni su samo zato što su se borili za samostalnu Hrvatsku, a protiv Jugoslavije, i to nije imalo nikakve sveze ni s fašizmom ni s antifašizmom. Prema jugokomunističkom stajalištu Hrvati nisu smjeli imati samostalnu državu, pa ni komunističku. Jedino je to povijesna činjenica u svezi sa samostalnošću hrvatske države."

Bez sjećanja na 10. travnja 1941. godine, hrvatska državotvorna ideja u četrdesetpet godišnjem nasilju velikosrpstva i jugoslavenstva bila bi potpuno nestala. Zahvaljujući njemu i onima koji su NDH smatrali moralno i legitimno opravdanom, kroz više od četrdesetpet godina komunističkog nasilja, u hrvatskom narodu tinjala je i opstala hrvatska nacionalna i državotvorna svijest iz koje je početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, zahvaljujući jedinstvu svih Hrvata, rođena nova današnja hrvatska država. To znači da bez 10. travnja i uspomene na NDH koja je toga dana bila proglašena, ne bi bilo ni današnje hrvatske države. "Bez proglašenja hrvatske državne nezavisnosti 1941.godine nikada ne bi došlo do odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943. godine), niti do Ustava Narodne Republike Hrvatske (1947. godine) i Ustava Socijalističke Republike Hrvatske (30. svibnja 1990. godine) nego bi svi ti događaji ostali samo ono što su stvarno bili: pokusi i pokušaji izgrađivanja vrlo ograničene upravne, a ne državnopravne autonomije Hrvatske unutar totalitarne, jednostranačke, svemoguće i međunarodno priznate Jugoslavije. Samo uspomena na postojanje Nezavisne Države Hrvatske i njezina četverogodišnja obrana od napada njezinih tadašnjih službenih saveznika, kao i od njezinih službenih neprijatelja, održala je u duši hrvatskog naroda vjeru da će kad - tad, u novoj međunarodnoj krizi, hrvatski narod imati priliku osloboditi i ujediniti svoju zemlju i dati Hrvatskoj suvremeni značaj normalne nacionalne države. Bez povijesne epizode Nezavisne Države Hrvatske pad svjetskog komunizma koji je započeo u Poljskoj a završio raspadanjem Sovjetskog Saveza, na hrvatskom bi području bio doveo do promjene vladavine, ali ne i do uspostave hrvatske nezavisnosti... Osloboditeljski proces i obrambeni (Domovinski) rat bili su uspješni samo zato što je narod vjerovao u mogućnost oslobođenja, jer su hrvatsku državu, bar na kratko vrijeme, ostvarili njihovi očevi i djedovi, a ne zato što je znao da je Hrvatska kraljevina bila nezavisna sve do 1102 godine. Tako daleko ne ide djelotvorna svijest nijednog naroda". (Dr. Ivo Korsky).

Ne samo zbog povijesne istine, već još više zbog uloge i važnosti10. travnja u ostvarenju današnje slobodne i demokratske hrvatske države, potrebno je izbjegavati sve ideološke natruhe, oblike i simbole koje su stranci bili nametnuli hrvatskom narodu u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. "Dizanje desne ruke na pozdrav nije nikakav hrvatski pozdrav, nego su ga sile osovine nemetnule tek stvorenoj hrvatskoj državi"(dr. Ivo Korsky), i zato ga treba odbaciti. Svi oni koji se u svom zanosu ili prkosu danas služe tim tuđim podzravom kaljaju čistoću Desetotravanjske ideje i umanjuju ugled i važnost svih onih koji su se borili za hrvatsku slobodu i državnu nezavisnost.




USKRSNA ZVONA DESETOG TRAVNJA

Kroz tešku tamu probi se sunce, Na drvu križa umro je Onaj
Rastjera na šas oblake tek, Koji je došao spasiti nas,
Al'kratko bijaše veselje naše, Iza dugog i teškog Velikog Petka
Ropskih lanaca šuo se zvek. Uskrsne zore već sjaji kras.

Mrak opet pokri Domaju moju, Slobodna Hrvatska uskrsnut će opet,
I bura strašna širi svoj bjes, S Pobjednikom smrti slaviti pir,
Gle-u daljini vidi se svijetlo, Koji iz tamnog ustavši groba
Čuje se podmuklih gromova tres. Donio je ponovno na zemlju mir.

Hrvatska vila kroz vihor kliče: Livade naše cvijećem se kite,
"Ne boj se, hrabri Rode moj, Uskrsnih zvona čuje se glas:
Iz prolivene krvi sloboda niče, Nemoj klonuti, Hrvatski Rode,
DESETI TRAVANJ blizu je tvoj. Naskoro opet doći će Spas!"



Objavljeno: 06.04.2010. u 21:05h


j.perkovic 7.04.2010 11:48 h
Gospodine Otporaš. Dragi prijetelju ja vam čestitam na ovom članku jer je jako dobar i Povijestan koji dokazuje da se Hrvati mogu složiti samo kad imamo dabrog VOĐU a to je bilo za vrijeme NDH, i za vrijeme Predsjednika TUĐMANA on je mogao da ujedini sve Hrvate u našoj Domovini i u Emigraciji šta su bivši Drugovi opet sve upropastili.

Delivuk 7.04.2010 23:56 h
Ja san pročita taj gori članak i vire mi nije loš. Ima u njemu riči koje san puno puta čija od moji stričeva koji su bili u Ustašama. Kada se oni posvade sa onom drugom dvojicon braće koji su bili u partizanima, da ji ražeste oni zapivaju: Ja Ustaša i ćaća mi bija, ćaća sinu zanat ostavija. A ona druga dva strica se naljute i odvrate njima ovako: Druže Tito mi ti se kunemo, da sa tvog puta neskrećemo. Eto kao san ja doživija i proživija moje ditinstvo u mojoj kući.


Otporaš 8.04.2010 16:57 h
j.perković. Točno je što ste rekli da su Hrvati složni samo onda kada imaju dobrog vodju. To je bilo za vrijeme NDH i za vrijeme dr. Franje Tudjmana. Ja vas uvjeravam da će ubrzo doći vrijeme da ćemo mi Hrvati opet imati dobrog vodju i da ćemo biti opet složni.

Delivuk 9.04.2010 00:09 h
Dobra pisma. Pročita san i sve je lipo. Samo šteta da se ta pisma ne more uz gusle pivati. Ja volin gusle slušat. Ganga, gusle i šijavica to su naše škutorske razonode. Divojke su nas zanimale samo kat se napijemo. Punda nam ni dragi Bog nije do kolina. Mi sve znamo i mi smo najjači, kamena sramena.

[Bobani]

ZAKONSKA ODREDBA O ISTOČNOJ GRANICI NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE

Iz portala wwwhrvatskinacionalisti.org

Otporaš 11.12.2009 14:25 h
Zakonska odredba o istočnoj granici Nezavisne Države Hrvatske

ČLANAK 1.
Na temelju hrvatskoga državnoga prava i na osnovi načela neprekinutosti hrvatskoga narodnoga područja
ODREDJUJEM ovom zakonskom odredbom istočnu granicu Nezavisne Države Hrvatske, koja teče:
1. od utoka rijeke Save u Dunav uzvodnim tokom Save do ušća rijeke Drine u Savu;
2. od ušća rijeke Drine uzvodno tom rijekom, i to njenim najistočnim rukavima, tako da sva ostrva na Drini pripadaju Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, do utoka potoka Hrasnice u Drinu istočno od sela Zemljice;
3. od utoka potoka Hrasnice u Drinu teče granica Nezavisne Države Hrvatske kopnom istočno od Drine točno starom granicom izmedju Bosne i Srbije, kakova je postojala do godine 1908.

ČLANAK 2.
Ovoj zakonskoj osnovi prilaže se zemljopisna karta u mjerilu 1:200.000, na kojoj je granica Nezavisne liržave Hrvatske označena crvenim potezom. Ova zemljopisna karta jest sastavni dio ove zakonske odredbe.

ČLANAK 3.
Provedbu ove zakonske odredbe povjeravam ministru hrvatskoga domobranstva i ministru unutrašnjih poslova time, da gore označenu granicu napose odmah zaposjednu sa postrojbama hrvatskoga domobranstva i hrvatske ustaške vojnice, te da odmah na licu tijesta postave medjašne znakove, izuzev područja grada Zemuna s okolicom, koje, tvoreći sastavni dio Nezavisne Države Hrvatske, sporazumom sa Velikim Njemačkim Reichom ostaje do konca rata vojnički zaposjednut od prijateljske njemačke vojske.

Ova zakonska odredba stupa na snagu današnjim danom.

U Zagrebu, dne 7. lipnja 1941.

Broj — 378. — z. p. — 1941.

Poglavnik: Dr. ANTE PAVELIĆ v. r.


Vojskovodja Slavko Kvaternik, ministar hrvatskog domobranstva v. r., Dr. Milovan Žanić, predsjednik Zakonodavnog povjerenstva pri Poglavniku, v. r., Dr. Mirko Puk, ministar pravosudja, v. r., Dr, Mile Budak, ministar bogoštovlja i nastave, v. r., Dr. Andrija Artuković ministar unutrašnjih poslova, v. r., Ing. Ivica Frković, ministar šuma i ruda, v. r., Dr. Lovro Sušić, ministar narodnog gospodarstva, v .r., Dr. Ivo Petrić, ministar zdravstva, v. r., Dr. Josip Dumandžić, ministar udružbe, v. r.


I PITANJE SANDŽAKA BIT ĆE USKORO RIJEŠENO
Predsjedništvo vlade saopćuje u vezi sa zakonskom odredbom o odredjenju istočne granice Nezavisne Države Hrvatske prema Srbiji, da će preostali dio istočne hrvatske granice u Novom Sandžaku i prema Crnoj Gori biti uskoro odredjen u sporazumu sa mjerodavnim čimbenicima. DA SE NE ZABORAVI!!

[Bobani]

27.7.2012, 17:34:11 #101
Bračni status korisnika: married
by:Delivuk


Kako je nastala Nezavisna Dražava Hrvatska!

Meni je moj djed pričao da je ovako postala Nezavisna Država Hrvatska.
Treba sve čitati i slušati pa će se sve znati, kaže naša hrvatska izreka.

KRATKA ANEGDOTA O NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ

Kada je Bog djelio zemlju dodju k njenu Englez, Španjolac,
Francuz,Talijan, Njemac, Madjar i HRVAT.

Pred Boga prvi dodje Englez i Bog mu reče:
"Evo ti dio ovaj zemlje i neka se zove Engleska".

Drugi dodje Španjolac i Bog mu reče:
"Evo ti ovaj dio zemlje i neka se zove Španjolska".

Treći dodje Francuz i Bog mu reče:
"Evo ti ovaj dio zemlje i neka se zove Francuska".

Nakon njega dodje Talijan i Bog mu reče:
"Evo ti ovaj dio zemlje i neka se zove Italija".

Peti pred Boga dodje Njemac i Bog mu reče:
"Evo ti ovaj dio zemlje i neka se zove Njemačka".

Na kraju dodje Madjar i Bog mu reče:
"Evo ti ovaj dio zemlje i neka se zove Madjarska".

Kada HRVAT vidje što se dogodilo ode pred Boga i upita Ga zašto on
nije dobio komad zemlje,
našto mu Bog odgovori: "Tebe toliko volim da ću tebi dati onaj dio koji
sam ostavio za sebe".

I tako HRVAT dobije svoju NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU!

Brzi odgovor na ovu poruku Odgovori Citiraj Citiraj Višestruki odgovor s citatom na ovu poruku

Saznajte više: Strogo moderirano Tko je tko u NDH - Stranica 5 http://slobodni.net/t113632-5/#ixzz2gJ5YohaU

[Bobani]

SMISAO USTAŠTVA JE DUBOKO U NAMA KAO I SMISAO BOŽIĆA!

Prenosim iz Slobodne Dalmacija komentar by:Otporaš
12th December 2012, 23:35
!
SMISAO USTAŠTVA JE DUBOKO KAO I SMISAO BOŽIĆA!

Zapovied-gus (Glavnog Ustaškog Stana)

U životu naroda ima mnogo tajnovitoga, što se ne može shvatiti samim razmišljanjem i zaključivanjem,nego jedino osjećanjem i vjerovanjem.Sam pojam naroda, zakoni njegova povijesnog razvoja, to su tajne...koje ne ćemo nikada shva titi, ako ih pokušamo raščlanjivati noževima našega mozga. Razumjet ćemo ih samo onda, ako smo s njima organski povezani snagom krvi, tradicije i osjećaja vjernosti.

Pitanje života, i sudbine hrvatskog naroda - smisao ustaštva! - nisu shvatili oni umovi i veleumovi visokih političarA i realni duhovi.Taj krvavi, ustaški put, taj put Poglavnika i Njegovih Ustaša, nije razumljiv onima, koji su ga htjeli dokučiti samim razumom, ali je bio razumljiv onima, koji su u svojim srcima osjećali tu magičnu svijest: mi smo Hrvati! - i koje je hrvatska svijest i hrvatski ponos, tjerao u borbu, da dokrajče dane sramotnog ropstva, propadanja i umiranja, da povrate svojem narodu dostojanstvo i da u ovoj ispaćenoj blagoslovljenoj zemlji zaoru brazdu rada i reda.

Nacionalna svijest, nacionalni ponos, osjećaj krvi, pripadnosti narodu, osjećaj hrvatske nacionalne časti, vjernost i borbenost, to su značajke, koje dovode pojedince na ustaški put, u ustaške redove, pod Poglavnikovu hrvatsku zastavu, to su značajke, koje su i kod drugih naroda dovele pojedince u nacionalističke redove njihovih naroda i stvorile nove, nacionalističke države, a po njima i preduvjete stvaranja nove Europe i novog svjetskoga poretka.

Ustaški pokret, isto kao i drugi suvremeni nacionalistički pokreti u Europi i kao svi veliki narodni pokreti, nošen je snagom podsvijesti, nacionalnog osjećanja i vjere, ali to ne znači, da on nije nošen zato i silom jasnih ciljeva i jasnih pogleda, na narodni i državni život, i na zadatke, koje on ima u narodnom i državnom životu izvršiti.
Naprotiv povijesna je istina, da su svi mali politički stranački pokreti, koji su se osnivali u složenim i ishitrenim političkim programima, koji su bili djelo političkih kombinacija i planova, puni zbrke i bez jasnih zasada, što je najbolje dokazao prošli demokratski svijet, djelo takvih stranačkih pokreta, koji se napokon i ugušio od
puste smušenosli svojih stranaka i strančica. Veliki nacionalistički pokreti, koliko god izviru iz mutnih taloga narodne vjere i volje za ustrajanjem i borbom, toliko su jasni u svojim povijesnim ciljevima slobode i stvaranja novog reda u narodnom životu.

Smisao ustaštva, veličina ustaštva, snaga ustaštva upravo i leži u kratkoći, jasnoći i osnovnosti njegovih ciljeva. Ustaštvo je hrvatskom narodu postavilo ciljeve, koji zadiru u samo pitanje njegovog života i opstanka i koji su zato kristalno jasni i jednostavni. Zato je ustaštvo pokret, pokret koji se pokreće, pokret koji je pristupačan cijelom narodu i u biti kojega leži, da obuhvaća cijeli hrvatski narod. Kad ustaška načela kažu, da hrvatski narod ne može živjeti bez svoje vlastite nezavisne države hrvatske, onda je to tako jasno, da se daju i glave, samo da bi oličena krvlju ta istina postala jasnija i shvatljiva cijelom narodu i jednoga dana bila ostvarena u životu. Kad ustaški pokret propisuje zakone reda i rada, dužnosti (poštenja i odgovornosti, onda su te zasade tako jasne, da je svako zaobilaženje nemoguće i da se može za njega platiti samo po jasnim ustaškim zakonima. Kad ustaški pokret postavlja kao svog vodju, kao svoj putokaz svoga Poglavnika, onda je sve do krajnosti jasno u
njegovoj snazi i odlučnosti i put kojim on ide toliko je shvatljivi put uskrsnuća cijeloga naroda.

Ustaštvo, Poglavnikovo hrvatsko ustaštvo, nije samo pokret, nije samo put, nego jedno sve zajedno i istina i put i život hrvatskoga naroda. Ali nadasve život, ono mora nadasve biti život hrvatskog naroda i kad ustaštvo postane život svakog i zadnjeg Hrvata, kad ono ne bude samo njegovo opredjeljenje, onda je to tako jasno, da se daju i glave, samo da bi oličena krvlju ta istina postala jasnija i shvatljiva cijelom narodu i jednoga dana bila ostvarena u životu. Kad ustaški pokret propisuje zakone reda i rada, dužnosti (poštenja i odgovornosti, onda su te zasade tako jasne, da je svako zaobilaženje nemoguće i da se može za njega platiti samo po jasnim ustaškim zakonima. Kad ustaški pokret postavlja kao svog vodju, kao svoj putokaz svoga Poglavnika, onda je sve do krajnosti jasno u njegovoj snazi i odlučnosti i put kojim on ide toliko je shvatljivi put uskrsnuća cijeloga naroda. Ali nadasve život, ono mora nadasve biti život hrvatskog naroda i kad ustaštvo postane život svakog i zadnjeg Hrvata, kad ono ne bude samo njegovo opredjeljenje.
RADOVAN LATKOVIĆ.

(Po ovome što gosp. Radovan Latković kaže, moglo bi se reći da su svi današnji Hrvati koji su za Hrvatsku Državu da su Ustaše, jer tako kažu ustaška Načela. Mo, )

[Bobani]

Razgovor s Dr. Antom Pavelićem glede podpisivanja Rimskih ugovora

Dne 18. svibnja 1941. izvršen je diktat fašističke Italije protiv netom obnovljene Nezavisne Države Hrvatske. Njemačka, u čiju se je pomoć nadala Hrvatska, spremala se na ratni pohod protiv Sovjetskog Saveza, te je u tom pravcu bila i usmjerena njezina vanjska politika. Kako je Italija bila jedini potencijalni saveznik Njemačke u Europi, a unutarnje stanje bilo je vrlo težko zbog gubitka talijanskog kolonijalnog carstva u Africi, mlada Hrvatska Država morala je postati žrtva talijanskih teritorijalnih presizanja, te je Njemačka u tom slučaju pokazala svoju nezainteresiranost za hrvatska prava na jugo-zapadne granice. 9. rujna 1943. Italija je kapitulirala i zatražila separatni mir sa Saveznicima. Tom prilikom je Poglavnik izdao zapovied Hrvatskim Oružanim Snagama da oslobode oteta područja i dao Izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, kako sliedi:

Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori i to: ugovor o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko-primorsko područje, te izmjena pisama glede upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule. Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nisu nikada ni stupili u život. Naprotiv svi oni probitci Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani. Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izricitu napomenu o clanstvu ugovarajucih stranaka u novom europskom poredku. Nakon sto je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanacila primirje sa neprijateljskom ratujucom strankom, i time se izdvojila od dosadanjih saveznika, nema nikakove stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unapried sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u zivot privedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić.
Dano u Zagrebu, dne 10. rujna 1943.

Razgovor s Poglavnikom

Negdje početkom 1949. g. dok je pripremao knjigu ''NDH u svietlu dokumenata'', Marko Sinovčić zamolio je dr. Pavelića za objašnjena o nekim pitanjima koja se izravno i neizravno tiču Hrvatske. Radilo se uglavnom o pitanjima oko podpisivanja Rimskih ugovora. Dr. Pavelić je vrlo rado pristao na razgovor. Ovdie ćete moći pročitati dio toga razgovora koji je objavljen u spomenutoj knjizi Marka Sinovčića, a po nama, vrlo je zanimljiv radi otkrivanja istine oko dogadjaja u prvim danima Nezavisne Države Hrvatske i tzv. ''prodaje Dalmacije'' Italiji.
- Ovih sam dana, Poglavniče, čitao u časopisu ''L'Europeo'', a zatim u časopisu ''Sloboda'' izvadke iz uspomena Filipa Anfusa. Tamo on, medju inim kaže, da ste Vi na sastanku s Mussolinijem potvrdili prijašnje sporazume s Talijanima i da ste zagarantirali njihovu primjenu. Biste li mi o tome mogli nešto kazati?
Poglavnik - Nadam se da ćeš me nadživjeti, pa ćeš pri tome imati priliku čitati moje memoare, koji su napisani, ali će biti objavljeni tek nakon moje smrti. U njima se o svemu tome podrobnije govori. Ovaj čas mogu na Tvoje pitanje ukratko odgovoriti sliedeće: Nikada i ni u kojem slučaju nisam za vrieme čitave moje emigracije ne samo sklopio bilo kakav politički ili teritorialni sporazum s Italijom, nego ni to pitanje nije nikada bilo pretreseno pri mojim razgovorima s Mussolinijem, ili bilo kojom drugom italijanskom političkom osobom. Ako, dakle, nisam o tome nikada nikakav sporazum sklopio, nisam mogao nikada ni potvrditi ni njegovu primjenu zagarantirati.
- Znači da je time oborena i Perićeva tvrdnja, prema kojoj bi ugovor izmedju Vas i Italije o priznanju talijanskih prava, postojao još prije italijansko-jugoslavenskog rata?
Poglavnik - Naravno! I ne samo njegova, nego i svih onih, koji će se truditi, a takvih će biti, jer inače ne bismo bili ljudi - da me prikažu kao izdajicu. Vidio si Perićevu argumentaciju. Ništa bolje neće biti ni onih drugih. Težko je, kad se čovjek nema zašto zakvačiti. Uvjeravam Te, da su svi ti dokazi mojih sadašnjih i budućih superkritičara, a koji su više-manje 1945. bili moji lojalni suradnici - a ja bih bio prema njima - počinio izdaju nad hrvatskim narodom 1941., ili možda još prije, da su velim Ti svi njihovi dokazi sazidani na glinenim nogama. Prema tome, kada kažem, da nisam nikada prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske sklopio nikakvog političkog ili teritorialnog ugovora s Italijom, onda time odgovaram Periću i svima, koji budu u buduće takove tvrdnje iznosili.
- Prihvaćam Vašu rieč, Poglavniče, ali mi ipak dozvolite, da Vas podsjetim na jednu bilježku grofa Ciana. On pod nadnevkom 23. siečnja 1940. bilježi, da ste toga dana na sastanku s njime utvrdili glavne točke priprema i djelovanja. Ne bi li se ovaj zapisnik mogao shvatiti kao neka vrst sporazuma?
Poglavnik - Možeš shvatiti kako hoćeš, ali ja ću Ti odmah reći o čemu se radi. Kako Ti je poznato, Mussolini se često bavio mišlju da napadne Jugoslaviju. Ta ga je misao posebno zahvatila početkom 1940. godine. Tom prilikom pozvao me Ciano na sastanak u Rim i tu smo pretresli pitanje ustaške akcije u tome pravcu. Ja sam od Ciana tražio slobodu kretanja ustaša u Italiji i prema granici Jugoslavije. Ujedno sam priobćio Cianu nacrt ustaških akcija, ali pod uvjetom da talijanska vojska ne prelazi naše granice, jer da bi to moglo omesti uspjeh. O budućim odnosima s Italijom nije bilo govora.
- Malo prije sam spomenuo Vaš sastanak s Mussolinijem. Možete li mi kazati, koja je bila svrha toga sastanka?
Poglavnik - Nadam se, da si iz materijala, koji si sabrao za svoju knjigu mogao uvidjeti, da uza sav sporadični antijugoslavenski stav Italije - Osovina nije htiela rušiti Jugoslaviju, nego ju je, naprotiv, htiela još tiesnije privezati uz svoja kola. Tako je došlo i do pristupa Jugoslavije Trojnom Paktu. Osovina se tome jako veselila, ali je sve kratko trajalo. Kad je došlo do beogradskog puca, pozvao me Mussolini u Rim. Čitav naš razgovor se kretao oko pitanja, da li će doći do rata Osovine i jugoslavije. moraš znati, da je Italija imala gorko izkustvo u ratu s Grčkom, pa se bojala obveza, koje bi za nju mogle nastati, ako bi došlo do sukoba s Jugoslavijom. Zato je pokušala posredovati izmedju Berlina i Beograda, da bi se sukob riešio na miran način. Ja sam uvjeravao Mussolinija, da ce do rata sigurno doci.
- Vi ste imali još jedan sastanak s Mussolinijem prije Vašega povratka u domovinu, i to nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Ovaj put ste razgovarali o granicama?
Poglavnik - Već sam Ti rekao, da o granicama nije bilo nikada govora za vrieme mog boravka u emigraciji.
- O kralju, dakle?
Poglavnik - Još manje. To će doći kasnije. Mussolini me je pozvao da me pozdravi kao poglavara države i da mi izrazi čestitke. Tom prigodom dotakli smo se i pitanja talijanskog poslanika u Zagrebu. Mussolini mi je predložio jedno ime: Randi (doušnik u Ministarstvu vanjskih poslova Italije). Ja sam odgovorio da nemam ništa protiv te osobe, ali da bi mi bilo svakako draže, kada bi za to mjesto bio imenovan Cortese, koji je nama učinio znatne usluge. Kako se Cortese u to vrieme nalazio u Tokyu u svojstvu tajnika poslanstva, do njegova dolazka imenovao je kao odpravnika poslova Casertana. Kasnije je Casertano imenovan poslanikom, jer se dolazak Cortesea zategao, a Italija je svakako htjela imati u Zagrebu poslanika, pa je tražila od mene ''placet'' za Casertanea, koji sam ja odmah dao. Prije raztanka Mussolini me pitao, kojim ću putem u Zagreb. Rekao sam mu, da ću preko Trsta. On mi je na to ponudio svoj osobni zrakoplov. Ja sam odbio s motivacijom, da želim ući u Hrvatsku na čelu mojih 700 ustaša.
- Nadam se, da mi ne ćete zamjeriti, ako Vam postavim još koje pitanje. Sada se već nalazimo na području Nezavisne Države Hrvatske. Dana 13. travnja Vi ste stupili na njezino tlo. Kako to, da ste tek 15. travnja ušli u Zagreb?
Poglavnik - To su dva razloga po sriedi, i to: prvo, na putu od Sušaka nailazili smo po svim mjestima na mase svieta, koje su nas oduševljeno pozdravljale. Ja sam svugdje morao govoriti, i tako je vrieme odmicalo. Navečer smo stigli u Dugu Resu. Doček je bio veličanstven. Tek što smo stigli, približio mi se jedan njemački častnik i zamolio me, da čim prije dodjem u Karlovac, jer da me tamo čekaju njemački i talijanski zapoviednici. Bilo mi je vrlo žao naroda, ali nije bilo druge nego čim prije stici u Karlovac. Pozvao sam Sertića, rekao sam mu o čemu se radi i izdao nalog, da odmah za mnom krenu u Karlovac, a ja sam se odvezao s njemačkim častnikom. Kad sam stigao u Karlovac njemački i talijanski zapoviednici pozdravili su me kao glavara države. Poslije toga sam otišao u stan dr. Nikšića.
- Tamo ste našli Anfusa?
Poglavnik - Ne, Anfuso je došao sutradan.
- Da li ste Vi znali, da on dolazi?
Poglavnik - Evo kako je bilo! Ja sam Ti , naime, zaboravio reći koji je drugi razlog, da sam u Zagreb stigao dva dana kasnije. Dido Kvaternik me je uvjeravao, da situacija još nije čista, da je još uviek revolucionarno gibanje, da još nije uzpostavljen podpuni red, pa da ne bi bilo poželjno krenuti prema Zagrebu. S druge strane, mene je tako boljelo grlo, pa me liečnik savjetovao, da još ne idem. Tako smo još 14. travnja kanili ostati u Karlovcu. Tog jutra javljeno mi je iz Zagreba, da je tamo stigao Anfuso, i da ima sa mnom razgovarati o vrlo važnoj stvari. Kako sam još taj dan kanio ostati u Karlovcu, naredio sam da ga tamo dovedu. Netom je stigao, priobćio mi je o čemu se radi. Naime, iz Zagreba su poslali u Berlin i Rim brzojav, u kojemu traže priznanje Nezavisne Države Hrvatske. U brzojavu upućenom u Berlin traži se samo priznanje, dok se u onome, koji je poslan u Rim traži priznanje NDH u njezinim etničkim i poviestnim granicama. Anfuso mi je priobćio, da Mussoliniju brzojav nije jasan, pa želi da se konkretnije izjasnimo. Ja sam na to stilizirao drugi brzojav, u kojem sam tražio samo priznanje, a pitanje granica, da se rieši redovitim diplonatskim putem. Pozvao sam Slavka Kvaternika i predočio mu koncept brzojava. On je smjesta izrazio svoju suglasnost i ja sam ga nakon toga predao Anfusu, da ga odmah iz Karlovca uputi Mussoliniju. Nu, kako su bile prekinute veze, savjetovao sam mu da osobno odnese Mussoliniju, što je on i učinio.
- Niste li taj brzojav dali na odobrenje Niemcima? Anfuso, naime, kaže, da ste Vi taj brzojav tražili i dobili suglasnost Berlina.
Poglavnik - To nije istina, ja u tom pogledu nisam imao što razgovarati s Berlinom. Ja sam bio sviestan situacije. U našoj tek uzpostavljenoj državi bilo je još grupa srbskih vojnika, dvie strane vojske zauzimale su sve jače položaje, a mi smo bili bez vojske. Zar je onda bio čas, da se čitava stvar zateže radi stilizacije jednog brzojava? U tome času bilo je od najveće važnosti, da dobijemo priznanje stranih država, a pitanje granica biti će naknadno riešeno.
- Kakvu je ulogu, Poglavniče kod toga svega odigrao Veesenmayer?
Poglavnik - Kod mene nije odigrao nikakvu ulogu. On je bio njemački agent, kojemu je bila povjerena uloga kod HSS-a, nakon što su njezini predstavnici ušli u pučisticku vladu. On je imao izpitati odnos HSS-a prema Beogradu i mogućnost njezina izkorištavanja u eventualnom sukobu sa Jugoslavijom. S ustašama je došao u doticaj sasvim slučajno, i to tako, da je Slavku Kvaterniku donio jedno pismo, koje mu je iz Berlina poslala njegova kćerka. Slavkova kćerka, u brizi za svojim otcem, izašla je na uzletište i pitala, da li netko putuje u Zagreb. Javio joj se jedan nepoznati čovjek, kojemu je predala pismo. Bio je to Veesenmayer. U tome pismu ona moli otca, da se sakrije, jer bi mu Simović mogao kakvo zlo učiniti. Naime, Kvaternik je 1918. u ime ''Narodnog Vieća'' pozdravio srbsku vojsku pri ulazku u Zagreb. Na čelu te vojske nalazio se Simović. Kad je Kvaternik kasnije prišao ustašama, zamjerio se Simoviću. Veesenmayera je ukopčao s Kvaternikom dr. Iljadića i on bi sigurno znao o tome nešto više reći.
- Kako su se, Poglavniče, držali Niemci prema nama u travanjskim dogadjajima?
Poglavnik - Bili su nezainteresirani. Mi smo još kod podjele Judoslavije na interesne sfere Osovine pripali Italiji. Kad je došlo do razsula jugoslavije NDH je '' ipso facto'' ostala u talijanskoj sferi. Ta podjela je svečano potvrdjena na sastanku izmedju Ciana i Ribbentropa nakon proglašenja naše države. Za dokaz tomu neka Ti služi i ovaj primjer. Uoči mog polazka na sastanak s Cianom u Ljubljani, posjetio me oko 10 sati navečer Kasche i uručio mi brzojavnu poruku njemačke vlade, koja je glasila: ''PRIOBCITE POGLAVNIKU, DA NA SUTRAŠNJIM PREGOVORIMA O GRANICAMA IZMEDJU HRVATSKE I ITALIJE NJEMACKA NIJE ZAINTERESIRANA''. Kako vidiš situacija nije nimalo ohrabrujuća! Nu, s drugu stranu, Niemci su nam prišili ''Pflaster'' na tu ranu. Istoga dana poslali su drugi brzojav koji je glasio: ''U BUDUCIM PREGOVORIMA IZMEDJU HRVATSKE I NJEMACKE, NJEMACKA NE CE TRAŽITI NIKAKVIH TERITORIJALNIH USTUPAKA''.
- Spomenuli ste, Poglavniče, sastanak u Ljubljani. Biste li mi htjeli nešto o tome reći?
Poglavnik - S Cianom sam se sastao u Banskim Dvorima. Netom je sastanak počeo, Ciano je raztvorio veliku zemljovidnu kartu, na kojoj su već bile povučene granice. Postavio mi je dva priedloga. Prema prvom, granična crta bi išla do Samobora, do preko Karlovca, Dinare i Mosora do crnogorske granice, a prema drugom nešto zapadnije, ali u tom slučaju Italija bi tražila vojni savez. Ja sam na to odmah odgovorio, da na takvoj bazi ne mogu uobće razgovarati. Pitao sam, da li njima više vriedi Dalmacija ili prijateljstvo sa Hrvatima. Vi hoćete, rekao sam im, Dalmaciju, a ne vodite o tome računa, da je ona pasivni kraj, a Italija ima dosta pasivnih krajeva. Ona ima već dosta potežkoća s prehranom, pa zar si još hoćete dozvoliti luksus, da hranite još jedan milion ljudi, i to ne Talijana? Na to se javlja jedan general i kaže ''da njih vode stratežki razlozi''. Ja sam mu na to odvratio, da ne razumijem, kakvi bi to bili stratežki razlozi u doba zrakoplova, i topova dalekog dometa. On mi na to odgovara, da su Talijani vodili dva rata za Dalmaciju i da je se zato ne će odreći. Ja sam mu odvratio - da će onda voditi - i treći! Zatim se opet javlja Ciano i pita me, kako bih ja to riešio? Odgovorio sam mu da nemam naslova, da postavljam teritorialne ustupke i zato ne mogu tražiti da nam vrate Zadar, ali kako poznam situaciju Zadra, sve što sam pripravan ustupiti, jest malo okolice Zadra i Trogir. Ciano je bio suglasan, ali nije mogao donieti nikakove odluke prije nego se konsultira s Mussolinijem. Savjetovao sam ga da ga brzoglasno nazove, što je on i učinio. Mussolini mu je dogovorio: ''Io non posso essere rinunciatore!'' (Ja ne mogu biti onaj koji se odriče). Trebaš znati da je Mussolini nakon prvoga svietskoga rata oštro napadao i nazivao odricateljima one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio da se njega sada isto tako nazivlje. Time je moja borba za Dalmaciju bila znatno otežana. Kad mi je Ciano priobćio Mussolinijev odgovor, ja sam odvratio, da onda o tome ne možemo više razgovarati. Zaključili smo, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem.
- Nego, Poglavniče, kod Ciana i Anfusa naišao sam na nekoliko mjesta na izraz: - talijansko-hrvatska personalna unija i carinska unija. Tko ih je predlagao i kako je ta stvar tekla?
Poglavnik - Jednu i drugu stvar su predliožili Talijani. Onu prvu Talijani su već predlagali kod pregovora sa Mačekom i na nju su pristali Mačekovi izaslanici. Sada su je predložili i meni. Sviestan opasnosti, koja nam od tuda dolazi i znajući za prikrivenu mržnju, koja vlada izmedju Savojske kuće i Mussolinija, pa da bih to osujetio, zamolio sam talijanskoga kralja, a da za to Mussolini nije znao, da bi on kao starješina Savojske kuće, koja je u Hrvatskoj poznata još iz doba Eugena Savojskoga, predestinirao jednu osobu iz te kuće za hrvatskoga kralja. Kad je kralj na to pristao, obaviestio sam Mussolinija redovotim diplomatskim putem. To mu, naravno, nije bilo milo, ali nije mogao ništa protiv odluke svoga kralja. Što se tiče carinske unije, stvar se odigrala na sliedeći način: - nju je forsirao Ciano, a iza Ciana je stajao Conte Volpi. Ja sam shvatio o čemu se radi. Bile su u pitanju hrvatske šume. Zato sam se energično opirao. Kad to pitanje nisam mogao riešiti redovitim diplomatskim putem, zatražio sam sastanak s Mussolinijem. Do tog sastanka je došlo u Tržiću 7. svibnja. Tamo sam iznio razloge, zašto Hrvatska ne može pristati na carinsku uniju. Mussolini je shvatio i rekao sliedeće: ''Non si deve fare niente che potesse gettare un ombra sulla indipendenza della Croatia! - Ne smije se ništa učiniti, što bi moglo baciti sjenu na nezavisnost Hrvatske!''
* * *
Čitajući ovaj razgovor možemo se malo vratiti u prošlost i na osnovu pročitanoga predočiti si situaciju u kojoj se nalazilo državno vodstvo Hrvatske u prvim danima NDH. Država je u svom početku, bez vojske, Njemačka diže ruke od nas, a Italija na pritišće svojim zahtjevima, a uza sve to ostatci srbske vojske maltretiraju hrvatsko pučanstvo u nekim selima itd. Kao što smo već pisali na stranici NDH, naše vodstvo bilo je u velikoj dilemi, ili potpisati Rimske ugovore i žrtvovati jedan dio Hrvatske ili ne potpisati i prepustiti cielu Hrvatsku Italiji koja je zauzela neprijateljski stav. Trebalo je stvoriti odluku: ili pristati na amputiranu Hrvatsku i u njoj omogućiti samoobranu ili postati igračka u talijanskim rukama? Ni jedna država nije nastala bez krvi i odricanja, pa tako nije mogla ni Nezavisna Država Hrvatska.

Zato Rimske ugovore treba razumieti i njihova podpisnika s naše strane ne osudjivati. Bili su bolni, ali mi smo uz njihovu cienu imali svoju državu, čije smo granice prema Jadranu mogli jednoga dana proširiti, kao što smo zaslugom onoga istoga podpisnika Rimskih ugovora i proširili.
Kvaternik je rekao za Pavelića, da je on jedini u tim danima gledao u sve karte. Nije li on u tim kartama vidio i slom talijanskog imperija i i vraćanje izgubljenoga hrvatskoga teritorija? Svi dokumenti stoje uz dr. Pavelića. Možda to mnogima nije po volji, ali tok poviesti ne možemo zaustaviti.

Ako je netko kriv za Rimske ugovore, krivi smo mi, Hrvati, zato što smo htjeli svoju državu!

[Bobani]

Dalje.com: by: Otporaš 2013-04-11 04:21.

ŠTO BI TREBAO ZNAČITI DESETI TRAVNJA ZA HRVATE!

Donosim u 25 točaka kao odraz 25 polja hrvatskog nacionalnog grba.

ZASADA DESETOG TRAVNJA:

1.) DESETI TRAVNJA je nacionalni program svih Hrvata!

2.) DESETI TRAVNJA JE ETATIZAM!

3.) DESETI TRAVNJA je dijalog za sve građane Hrvatske!

4.) DESETI TRAVNJA nije stranka, pokret, organizacija ili osoba!

5.) DESETI TRAVNJA je hrvatski put I hrvatski cilj!

6.) DESETI TRAVNJA je kontroverzan samo neprijatelju Hrvatske!

7.) DESETI TRAVNJA je evolutivan I razvija se s nižih oblika.
hrvatstva u više oblike hrvatstva!

8.) DESETI TRAVNJA ne poznaje norme, sisteme niti nosi sat. On samo
stvara novo!

9.) DESETI TRAVNJA je škola hrvatskog državotvorstva!

10.) DESETI TRAVNJA je je nazočan gdje god se govori I priča o Hrvatskoj!

11.) DESETI TRAVNJA je mobilizacija svih građana Hrvatske u obrani.
naše Države Hrvatske!

12.) DESETI TRAVNJA nije Ustaški nego hrvatski!

13.) DESETI TRAVNJA nije sam jedan nadnevak, nego je jedna hrvatska ideja!

14.) DESETI TRAVNJA je jedan sveopće hrvatski okvir hrvatstva!

15.) DESETI TRAVNJA je svijetlo I putokaz nacionalizma!

16.) DESETI TRAVNJA je kruna svih prošlih hrvatskih težnja za.
Hrvatskom Državom!

17.) DESETI TRAVNJA je socijalan I baziran na temeljima pravde I jednakosti!

18.) DESETI TRAVNJA je demokratski izraz želja hrvatskog naroda za.
svojom državom!

19.) DESETI TRAVNJA je integracija svih građana Hrvatske!

20.) DESETI TRAVNJA je simbol Hrvatske Države!

21.) DESETI TRAVNJA je poziv na nacionalnu svijest I hrvatsko DOSTOJANSTVO!

22.) DESETI TRAVNJA je INDEX svih hrvatskih potreba I želja!

23.) DESETI TRAVNJA je sjećanje na sve Hrvatice I Hrvate koji su pali.
u obrani Hrvatske!

24.) DESETI TRAVNJA je pogled u budućnost..

25.) DESETI TRAVNJA JE DAN HRVATSKE DRŽAVNOSTI!

Ovim putem želim svima čestitati dan hrvatske slave I ponosa DESETI.
TRAVNJA! Otporaš.

[Bobani]

NEKOLIKO DOKAZA ZA DESETI TRAVNJA

Časopis OTPOR, broj 6, strana 16, svibanj 1977.

Ima Hrvata koji tumače 10 Travnja na način da mu se uloga, značaj i važnost umanje, ali nema niti jednog Hrvata koji bi mogao opovrći povijesnu važnost 10 Travnja. To je zapravo nemoguće, a evo zato i nekoliko dokaza...

rasulom Austro-Hugarske monrhije 1918 godine hrvatski narod je htio svoju vlastitu državu na svom entičkom i povijesnom području. Tu želju platio je vlastitom krvlju 5 prosinca iste godine na Jelačićevu trgu. Tradicionalna iskrenost hrvatskog čovjeka i njegova midoljubivost prema svima i svakome su ga uvjeravale da se sporovi, bilo narodni bilo pojedinaca, mogu i moraju rješavati na miran i ljudski način. Zato vođen tom plemenitom idejom hrvatski čovjek sjeda za okrugli stol i (ne sluteći podmuklost i krvoločnost svoga takozvanog prijatelja) gubi i najzadnju nadu o uspjelom zajedničtvu nakon opaljenih hitaca Puniše Račića. Tim neljudskim i kukavičkim činom iz 1928. potvrdilo se i dokazalo da hegemonija srpstva pod plaštem jugoslavenstva nije ništa drugo nego srpska hegemonija i srpska bolest.

najvažniji je razlog i najpoznatiji - Hrvatski je narod za svoju državu. Za to ne trebaju primjeri, jer je primjer za to cijeli hrvatski narod. Od dijeteta do starca, od ratara do odvjetnika, od znana do neznana, sve je bilo za hrvatsku državu. Revolucija 10 Travnja pripada hrvatskom narodu, a političko obilježje te revolucije ustaškom pokretu i njegovim tvorcima.

Neprijatelji 10 Travnja, to jest hrvatskog naroda, bili to desni ili lijevi, vanjski ili unutarnji, djelomično su uspjeli iznakaziti pravi i rodoljubni smisao ustaškog imena. A to ime i taj pokret dao je najveći obol što ga jedan narod može dati svojoj povijesti na oltar domovine. mnogi nagađaju da je grijeh i sramota spominjati ustaški pokret, a ja potvrdno kazujem za je zaista sramota stiditi se tog imena, jer takvom neutemeljenom tvrdnjom obeščašćujemo našu braću i očeve, naše sinove i muževe koji su uzidali svoje kosti u temelje hrvatske države.

Ni jedan politički pokret u svijetu nije osvojio sav narod bilo to gdje bilo, pa tako nije ni ustački. Zato možemo s punim pravom reći da je 75% hrvatskih vojnika branilo granice svoje zemlje, a da nisu bili ustaše. međutim, neprijateljima hrvatskog naroda nije do toga da ocrni i likvidira ustaše, nego da pod takvom etiketom uništi i uguši sve što hrvatski diše. Sve što je hrvatsko za neprijatelja je ustaško, pa i šestogodišnje dijete ako pođe s majkom na prosvjed protiv silom nametnute i silom održavane vlasti nad porobljenom Hrvatskom.

Napokon, sami znamo i vidimo kako nas mnogi ne poznaju, unatoč državi koju smo imali de jure i de facto, i pitamo se: kako bi nas tek onda poznavali kad bi nas pitali: "Kad ste zadnji put imali državu? kada je vaš dan državnosti?". Težak bi bio odgovor, a ponosno danas svakome možemo potvrditi, kome se to sviđalo ili ne, da smo izgubili nezavisnost i državu 1945., a tada i naš državni praznik Deseti Travnja; ne krivnjom hrvatskog naroda ili hrvatskih vođa, nego krivnjom neupućenih, odlučujućih sila. Mi slavimo 10 Trevnja, Dan hrvatske državnosti, za čije temelje su se borili Hrvati bez obzira na odoru koju su nosili. Taj Dan je dokaz da se borilo za Hrvatsku zemlju hrvatskim srcem i hrvatskom krvi i da se borilo samo za dobrobit hrvatskog naroda, pa bilo to u borbi pod slovom "U" Ante pavelića, "zvijezdom petokrakom" Andrije Hebranga,

Mi, dans, koji živimo od slave i blaga prošlosti, kada bi izbacili sve ono što su nam naši pradjedovi, djedovi i očevi sagradili i ostevili i uzidali u temelje naše slave, zgrozili bi se nad činjenicom da samo gotovo ništa nismo učinili za potrebu u čast našeg naroda. I tek kada nešto učinemo onda možemo pomisliti na zamjenu ili promjenu, a dotle će revolucionarne i rodoljubne ideje 10 travnja živjeti u srcima Hrvata!

Kata Grizelj, San Francisco.


(Treba se uzeti u obzir da je ovo pisano tek samo osam (8) mjeseci poslije Akcije Zvonka Bušića i njegove petorke. Ovo je pisano u emigraciji, i to polariziranoj hrvatskoj političkoj emigraciji, kada je bilo jako teško promicati hrvatsko ime pred strancima, a nije bilo lako ni pred Hrvatima jugoslavenske orijentacije, a da te ne prozovu "hrvatskim teroristom". Hrvati su bili svrstanu u Palestince, Baske, Irce i Crvene Brigade itd. Tada, u ta vremena dok je Jimy Carter bio predsjednik Amerika i promicao svoju miroljubivu koegzistenciju u svijetu, a u Beogradu igrao Žikino kolo u srpskim a ne jugoslavenskim opancima, nama, državotvornim Hrvatima, nije bilo lako. Zato ovaj opis gospođe Kate Grizelj iz San Francisca treba razumijeti iz doba kada je ona ovo pisala, jer tako je tada državotvorna hrvatska emigracija mislila, a ne iz perspektive današnjeg mišljenja. Otporaš)

[Bobani]

OPĆENARODNI I VOJNIČKI DESETI TRAVNJA


Približava se i opet Deseti Travnja. Mnogi će se i opet pozivati na svoje pravo da tumače značaj, vlasništvo, tok i posljedice DESETOG TRAVNJA. Ta su intrepretiranja obično svojetanje toga dana i prebacivanje krivnje za gubitak države, dakle tekovine Desetog Travnja, na druge i ponajčešće na hrvatske vojnike. (Zar istu nepravdu danas trpe i podnose i naši Branitelji Domovinskog rata, mo, Otporaš). Zato ne će biti zgorega, ako i mi još jednom ponovimo:

1.) Deseti Travnja je bio sveopći, narodni, vojnički i vanstranački. Toga je dana narod razoružao Jugoslavensku vojsku, uhvatio oružje u ruku i branio kroz četeri godine uz najteže žrtve svoju narodnu Državu. Taj dan zato pripada cijelom hrvatsko narodu.

2.) Hrvatske Oružane Snage su bile one koje su doprinijele najteže žrtve za održanje Države. Na kraju su se na zapovjed svog Vrhovnog Zapovjednika i Državnog Poglavara povukle i predale zapadnim saveznicima. Nisu bile pobjedjene u boju, nisu se raspale, nisu bile svladane pomanjkanjem duha i smisla za žrtvu.

3.) Hrvatska Politika, dakle stranke i političari, koji su u ime hrvatske politike govorili, nisu doprinijeli ni jedne solucije. Ne daju je ni danas, jer nisu kadri suradjivati, iako je svaka od tih političkih stranaka suradjivala ili pokušala suradjivati sa svim susjedima i djelomično svim neprijateljima hrvatskog naroda. Zato te stranke niti imaju moralnog prava danas nama hrvatskim vojnicima niti davati lekcije, niti svjedočbu rodoljublja, a još manje kritizirati radi djela, koja da smo počinili za vrijeme rata, prije ili poslije njega. Oni bi te lekcije mogli davati tek onda kada bi suradnjom dokazali da hrvatski misle i osjećaju. To neka uzmu na znanje i oni, koji su za vrijeme pravljenja, obrane te pada Države, bili u vladama sa četničkim i srbokomunističkim koljačima. (Ovo se odnosi na prvake HSS koji su sjedili sa četnicima u kraljevskoj vladi u Londonu skupa sa drm. Ivanom Šubašićem, Titinim prvim ministrom vanjskih poslova FNRJ, mo)

4.) Solucije? Mi ih dajeme. Svi drugi uglavnom govore o tome KAKO BI VODILI DRŽAVU, a nitko neće da sjedne i da razgovara o tome KAKO TREBA DOĆI DO DRŽAVE. Lakše je brbljati nego borbu voditi. Zato izbjegavaju govor o spremanju borbe i izživljavaju se napadima na borce, koji da su mnogo griješili u borbi za slobodu. To je stranačarstvo i ljudska senilnost, impotencija.

Treba u borbi za Hrvatsku Državu okupiti ljevicu i desnicu, Hercegovce i Dalmatince, Sandžaklije i Istrane, Sremce i Medjimorce, Bokelje i Bačvane, katolike i pravoslavce, kršćane i muslimane, sjever i jug, proletere i seljake, fizičke i intelektualne radnike, stare i mlade, muške i ženske, ljude dinamita i ljude pera, - stvoriti HRVATSKE SNAGE, HRVATSKO VOJNO REVOLUCIONARNE SNAGE, te pripremiti HRVATSKU REVOLUCIJU, i obnoviti HRVATSKU DRŽAVU. (Vidite, general Drinjanin nije rekao stvoriti hrvatsku državu, nego je rekao: obnoviti hrvatsku državu, što je za moj pojam jače nego stvoriti državu. Poglavnik je stvorio poslije 839 godina hrvatsku državu, koju su Hrvati izgubili 1945 godine. Sada ju je trebalo samo OBNOVITI, mo, Otporaš)

Prof. Franjo Nevistić dobro je u jenom članku uočio razliku izmedju evolucije i revolucije. Mi bi rekli, da svi moramo najprije evolucionirati, da bi medjusobno izmedju Hrvata postigli jedan prihvatljivi studij političke zrelosti i državotvorne svijesti, a onda udruženim snagama sprovesti revoluciju, hrvatsku i svehrvatsku, protivu srbokomunističke ili bilo kakve druge Jugoslavije.

I polazna točka neće biti ni povratak na kajmakčalansko, solunsko i batinačko doba, ni na ovo i ono izborno doba, na partikularne stranačke, ideloške, osobne i druge polazne točke, nego na onaj narodni, općenarodni, vojnorevolucionarni pokret, koji je doveo do stvaranja HRVATSKE DRŽAVE, a na nama je, hrvatskim vojnicima, da ju OBNOVIMO.

Stranke nisu dovele do Hrvatske Države ni onda, kada su zaista bile okviri naroda, imali jake strukture, bile mlade, dinamične i u rukama autoriteta. Ti su okviri davno propali, stranke zatajile, vodje pomrle, ideologije bile zbrisane, a na licu mjesta se stvorile nove generacije, ideje i osobe.

Mjesto stranačkih snaga imamo folklorne grupe, mjesto političkih predvodnika imamo amaterske diletante, mjesto snažne hrvatske fronte zasnivane na zajedničkom akcionom minimalnom programu, imamo šefove njemačke, australske, francuske, argentinske i drugih policija kao arbitre medju razbijenim, pregaženim i deformiranim političkim grupacijama. I imamo UDBU I RANKOVIĆA KOJI ČEKAJU SVOJ ČAS.

Neka o tome razmisle i oni Ustaše koji su se borili i padali za Državu Hrvatsku, ali i oni partizani koji su bili uvjereni, da se bore tobože protiv okupatora, nacista i fašista a za radnička prava.

I neka nas u tome ne smeta deformirani preživjeli iz bilo kojeg tabora, a najmanje oni, koji jedva čekaju da ih se i opet pozove u Beograd, da spašavaju i drugu, kao što su pokušali spašavati prvu Jugoslaviju. Još manje se treba obazirati na one usidjelice, koje danas u emigraciji daju lekcije pameti živima i mrtvima, a za vrijeme rata su imitirali grotekstne vanjske forme koje hrvatski borci nisu nikada ni trebali, ni prihvatili.

Ne gubimo vremena; RANKOVIĆ VEĆ OKUPLJA I STVARA NOVI SRBOKOMUNISTIČKI, JUGOSLAVENSKI I ČETNIČKI FRONT. Na nama je da mjesto brbljanja, sanjanja i nadmudrivanja, stvorim jedan APARAT KOJI ĆE BITI KADAR SUPROSTAVITI SE ONOM RANKOVIĆEVOM.

Neka proslave DESETOG TRAVNJA budu u tom duhu. Nitko nema na taj dan monopol, nitko nije izključen, nitko ne smije izostati. Neka se slavi kako god tko zna, može i hoće, ali neka nikada ne zaboravi, da taj dan i njegovo slavljenje ima značenje tek onda, ako smo nešto kadri, u Domovini ili u slobodnom svijetu, doprinijeti za njegovu OBNOVU, kao što su i veliki Francuzi padali i dizali se, ali se nikada nisu odricali svojeg najdržavotvornijeg državnog i nacionalnog praznika 14 Juillet 1789. Mi ne slavimo taj dan zato, da bilo koga slavimo ili grdimo, nego zato, da zbližimo borce za novi pohod.

U tome neka bude dostojno, sretno i bratski proslavljen dan obnove Hrvatske Države i neka se borci svuda u svijetu sjete i palih boraca, skupa sa prvim hrvatskim državnim Poglavarom, Poglavnikom Dr. Antom Pavelićem, svih ministara, generala, biskupa, predvodnika i boraca, obnovi, izgradnju i očuvanju HRVATSKE DRŽAVE.

general Drinjanin.

Izvor: PISMA MAKSA LUBURIĆA.

[Bobani]

OPĆENARODNI I VOJNIČKI DESETI TRAVNJA


Približava se i opet Deseti Travnja. Mnogi će se i opet pozivati na svoje pravo da tumače značaj, vlasništvo, tok i posljedice DESETOG TRAVNJA. Ta su intrepretiranja obično svojetanje toga dana i prebacivanje krivnje za gubitak države, dakle tekovine Desetog Travnja, na druge i ponajčešće na hrvatske vojnike. (Zar istu nepravdu danas trpe i podnose i naši Branitelji Domovinskog rata, mo, Otporaš). Zato ne će biti zgorega, ako i mi još jednom ponovimo:

1.) Deseti Travnja je bio sveopći, narodni, vojnički i vanstranački. Toga je dana narod razoružao Jugoslavensku vojsku, uhvatio oružje u ruku i branio kroz četeri godine uz najteže žrtve svoju narodnu Državu. Taj dan zato pripada cijelom hrvatsko narodu.

2.) Hrvatske Oružane Snage su bile one koje su doprinijele najteže žrtve za održanje Države. Na kraju su se na zapovjed svog Vrhovnog Zapovjednika i Državnog Poglavara povukle i predale zapadnim saveznicima. Nisu bile pobjedjene u boju, nisu se raspale, nisu bile svladane pomanjkanjem duha i smisla za žrtvu.

3.) Hrvatska Politika, dakle stranke i političari, koji su u ime hrvatske politike govorili, nisu doprinijeli ni jedne solucije. Ne daju je ni danas, jer nisu kadri suradjivati, iako je svaka od tih političkih stranaka suradjivala ili pokušala suradjivati sa svim susjedima i djelomično svim neprijateljima hrvatskog naroda. Zato te stranke niti imaju moralnog prava danas nama hrvatskim vojnicima niti davati lekcije, niti svjedočbu rodoljublja, a još manje kritizirati radi djela, koja da smo počinili za vrijeme rata, prije ili poslije njega. Oni bi te lekcije mogli davati tek onda kada bi suradnjom dokazali da hrvatski misle i osjećaju. To neka uzmu na znanje i oni, koji su za vrijeme pravljenja, obrane te pada Države, bili u vladama sa četničkim i srbokomunističkim koljačima. (Ovo se odnosi na prvake HSS koji su sjedili sa četnicima u kraljevskoj vladi u Londonu skupa sa drm. Ivanom Šubašićem, Titinim prvim ministrom vanjskih poslova FNRJ, mo)

4.) Solucije? Mi ih dajeme. Svi drugi uglavnom govore o tome KAKO BI VODILI DRŽAVU, a nitko neće da sjedne i da razgovara o tome KAKO TREBA DOĆI DO DRŽAVE. Lakše je brbljati nego borbu voditi. Zato izbjegavaju govor o spremanju borbe i izživljavaju se napadima na borce, koji da su mnogo griješili u borbi za slobodu. To je stranačarstvo i ljudska senilnost, impotencija.

Treba u borbi za Hrvatsku Državu okupiti ljevicu i desnicu, Hercegovce i Dalmatince, Sandžaklije i Istrane, Sremce i Medjimorce, Bokelje i Bačvane, katolike i pravoslavce, kršćane i muslimane, sjever i jug, proletere i seljake, fizičke i intelektualne radnike, stare i mlade, muške i ženske, ljude dinamita i ljude pera, - stvoriti HRVATSKE SNAGE, HRVATSKO VOJNO REVOLUCIONARNE SNAGE, te pripremiti HRVATSKU REVOLUCIJU, i obnoviti HRVATSKU DRŽAVU. (Vidite, general Drinjanin nije rekao stvoriti hrvatsku državu, nego je rekao: obnoviti hrvatsku državu, što je za moj pojam jače nego stvoriti državu. Poglavnik je stvorio poslije 839 godina hrvatsku državu, koju su Hrvati izgubili 1945 godine. Sada ju je trebalo samo OBNOVITI, mo, Otporaš)

Prof. Franjo Nevistić dobro je u jenom članku uočio razliku izmedju evolucije i revolucije. Mi bi rekli, da svi moramo najprije evolucionirati, da bi medjusobno izmedju Hrvata postigli jedan prihvatljivi studij političke zrelosti i državotvorne svijesti, a onda udruženim snagama sprovesti revoluciju, hrvatsku i svehrvatsku, protivu srbokomunističke ili bilo kakve druge Jugoslavije.

I polazna točka neće biti ni povratak na kajmakčalansko, solunsko i batinačko doba, ni na ovo i ono izborno doba, na partikularne stranačke, ideloške, osobne i druge polazne točke, nego na onaj narodni, općenarodni, vojnorevolucionarni pokret, koji je doveo do stvaranja HRVATSKE DRŽAVE, a na nama je, hrvatskim vojnicima, da ju OBNOVIMO.

Stranke nisu dovele do Hrvatske Države ni onda, kada su zaista bile okviri naroda, imali jake strukture, bile mlade, dinamične i u rukama autoriteta. Ti su okviri davno propali, stranke zatajile, vodje pomrle, ideologije bile zbrisane, a na licu mjesta se stvorile nove generacije, ideje i osobe.

Mjesto stranačkih snaga imamo folklorne grupe, mjesto političkih predvodnika imamo amaterske diletante, mjesto snažne hrvatske fronte zasnivane na zajedničkom akcionom minimalnom programu, imamo šefove njemačke, australske, francuske, argentinske i drugih policija kao arbitre medju razbijenim, pregaženim i deformiranim političkim grupacijama. I imamo UDBU I RANKOVIĆA KOJI ČEKAJU SVOJ ČAS.

Neka o tome razmisle i oni Ustaše koji su se borili i padali za Državu Hrvatsku, ali i oni partizani koji su bili uvjereni, da se bore tobože protiv okupatora, nacista i fašista a za radnička prava.

I neka nas u tome ne smeta deformirani preživjeli iz bilo kojeg tabora, a najmanje oni, koji jedva čekaju da ih se i opet pozove u Beograd, da spašavaju i drugu, kao što su pokušali spašavati prvu Jugoslaviju. Još manje se treba obazirati na one usidjelice, koje danas u emigraciji daju lekcije pameti živima i mrtvima, a za vrijeme rata su imitirali grotekstne vanjske forme koje hrvatski borci nisu nikada ni trebali, ni prihvatili.

Ne gubimo vremena; RANKOVIĆ VEĆ OKUPLJA I STVARA NOVI SRBOKOMUNISTIČKI, JUGOSLAVENSKI I ČETNIČKI FRONT. Na nama je da mjesto brbljanja, sanjanja i nadmudrivanja, stvorim jedan APARAT KOJI ĆE BITI KADAR SUPROSTAVITI SE ONOM RANKOVIĆEVOM.

Neka proslave DESETOG TRAVNJA budu u tom duhu. Nitko nema na taj dan monopol, nitko nije izključen, nitko ne smije izostati. Neka se slavi kako god tko zna, može i hoće, ali neka nikada ne zaboravi, da taj dan i njegovo slavljenje ima značenje tek onda, ako smo nešto kadri, u Domovini ili u slobodnom svijetu, doprinijeti za njegovu OBNOVU, kao što su i veliki Francuzi padali i dizali se, ali se nikada nisu odricali svojeg najdržavotvornijeg državnog i nacionalnog praznika 14 Juillet 1789. Mi ne slavimo taj dan zato, da bilo koga slavimo ili grdimo, nego zato, da zbližimo borce za novi pohod.

U tome neka bude dostojno, sretno i bratski proslavljen dan obnove Hrvatske Države i neka se borci svuda u svijetu sjete i palih boraca, skupa sa prvim hrvatskim državnim Poglavarom, Poglavnikom Dr. Antom Pavelićem, svih ministara, generala, biskupa, predvodnika i boraca, obnovi, izgradnju i očuvanju HRVATSKE DRŽAVE.

general Drinjanin.

Izvor: PISMA MAKSA LUBURIĆA.

[Bobani]

Poglavnik, Druga emigracija, osnivanje HOP-a i smrt

Poglavnik je bio primoran ponovno se povući u emigraciju 06. svibnja 1945. godine. Dan nakon odlaska javio je hrvatskom narodu da se povuče na zapad pred hordama partizanskih bandita. Nažalost, tužna sudbina hrvatskoga naroda nije se mogla izbjeći. Dogodila se najveća tragedija u povijesti hrvatskoga naroda, stotine tisuća Hrvata otišlo je u tuđinu, a isto toliko je vraćeno i onda pobijeno i poklano u „kolonama smrti“, i u užasnim logorima i tamnicama. Hrvatska je pala pod crveno komunističko ropstvo. Poglavnik je neko vrijeme živio u Austriji, u američkoj okupacijskoj zoni i u samostanu San Girolamo u Italiji, pod zaštitom Vatikana. Uz pomoć Vatikana i nekih visokih američkih dužnosnika, oko 80 000 hrvatskih izbjeglica se uspjelo spasiti i otići u Argentinu. Krunoslav Draganović je bio zadužen za prebacivanje Hrvata i Nijemaca preko San Girolama u Južnu Ameriku, napravio je lažne dokumente za visoke ustaške dužnosnike i za Poglavnika i prebačeni su u Argentinu. Poglavnik je u Argentinu stigao na brodu SS Sestriere, koji je polazio iz Genoe. U Argentini ih je srdačno primio Juan Peron i nikome nije odao njihova prava imena. Poglavnik je u Argentini 1956. godine osnovao Hrvatski Oslobodilački Pokret (HOP), čiji je cilj bilo osnivanje hrvatske države na području NDH. U HOP-u se dogodio raskol, Vjekoslav Maks Luburić se zalagao za pomirbu Ustaša i partizana, a Poglavnik nije želio ni čuti za to. Zato je Luburić osnovao organizaciju HNO- Hrvatski Nacionalni Odbor, koja je imala otprilike jednake ciljeve kao i HOP, samo što se zalagala za pomirbu Hrvata. 10. travnja 1957. na 16. godišnjicu Nezavisne Države Hrvatske, izvršen je atentat na Poglavnika u mjestu Lomas del Palomar u predgrađu Buenos Airesa, u blizini Poglavnikovog doma, u 21 sat i 10 minuta. Atentator, koji nije identificiran, ispalio je 6 hitaca u Poglavnika, a dva su ga pogodila u leđa i prsa. Iako je bio ranjen, stigao je kući vlastitim snagama, gdje mu je jedan argentinski liječnik pružio pomoć. Čim je obaviješten o atentatu, poznati hrvatski doktor, kirurg Milivoj Marušić je došao pomoći Poglavniku. Argentinci su tek tada doznali da je čovjek koji se predstavljao kao građevinski tehničar Pablo Aranjos zapravo hrvatski Poglavnik. Odmah nakon izlaska iz bolnice u pratnji prijatelja odlazi u svoj dom u Lomas del Palomaru. Hrvatski Domobran je u nedjelju, 14. travnja ipak održao proslavu obljetnice NDH, te je tom prigodom pročitana Poglavnikova poruka: “Braćo i sestre, Hrvati i Hrvatice!Neprijatelj je bio nakanio upotrijebiti naš spomendan, 10. travnja, za svoje zločinačke namjere, a to zato, jer u domovini odlučno držanje hrvatskog naroda sve više ugrožava njegov opstanak. Namjera mu nije uspjela, ali namjere hrvatskog naroda, osloboditi se i ponovno uspostaviti Nezavisnu Državu Hrvatsku, uspjet će! Hrvatski Oslobodilački Pokret, skupa sa cijelim hrvatskim narodom, pobjedu će uskoko izvojevati! Bratski pozdrav, ZA DOM SPREMNI!”

Odmah nakon atentata pročula se vijest preko svjetskog tiska do 12. travnja 1957. godine, argentinska vlada je odbijala zahtjeve komunističke Jugoslavije za izručenje Poglavnika, tvrdili su da ne znaju gdje se Poglavnik nalazi, ali atentat je spriječio Argentince da i dalje slijede tu taktiku, pogotovo nakon što je u novinama prikazana slika Poglavnika kako pokazuje krvavu košulju argentinskome novinaru. Jedno od pitanja koje je Poglavniku postavio taj argentinski novinar glasilo je: “Kakvi su bili odnosi režima NDH s hitlerizmom?” Poglavnik je odgovorio: “Nezavisna Država Hrvatska održavala je odnose s Njemačkom, kao što je to činila i s drugim državama. Naš režim nije bio nacistički ni diktatorski, to je bio parlamentarni režim i režim za oslobođenje jedne bogate zemlje, koja danas gladuje pod vlašću jugoslavenskih komunista. Jedina stranka koja u Hrvatskoj nije bila dopuštena, bila je nacistička stranka.” Poslije neuspjelog pokušaja da se pred argentinskim sudom organizira njegova obrana, prisiljen je napustiti Argentinu. Rano ujutro, 18. travnja, s još otvorenim ranama, u pratnji osobnog doktora i dvojice najbližih suradnika, ukrcao se u auto i otišao u nepoznatom smjeru. Dan prije tog putovanja, jedan odani Poglavnikov štovatelj je Poglavniku dao svoj stan na raspolaganje. Poglavnikov lječnik je bio s njime 49 dana, od 18. travnja, do 16. srpnja 1957., sve dok mu rane nisu potpuno zacijelile. U dogovoru s obitelji, Poglavnik je odlučio napustiti Argentinu i smjestiti se u bilo koju južnoameričku državu i onda razmisliti kako će dalje. Poglavnik je 22. srpnja stigao u Rio Gallegos, ukrcao se tamo 23. srpnja na zrakoplov, te je 24. srpnja stigao u Punta Arenas, pograničnu postaju Čilea. Tamo ga je dočekao jedan hrvatski rodoljub i s njime je zrakoplovom stigao u Santiago de Chile, gdje je boravio od 24. do 27. srpnja. Zbog nepovoljnih političkih prilika u Čileu, morao je napustiti tu državu. Odlučio je otputovati u Madrid, i tako se 27. studenoga opet ukrcao na zrakoplov, i u pratnji jednog svog borca 29. studenoga stigao u Madrid, gdje ga je dočekao nadbiskup Ivan Šarić. Okončani su dugi razgovori i dogovori te je pronašao prebivalište u Madridu. Poglavnik je pozvao svoju ženu Mariju, koja se na brzinu spremila i 11. prosinca krenula parobrodom k njemu, da mu bude od pomoći. Marijino putovanje bilo je držano u najvećoj tajnosti, tako da se nije mogla ni s kim oprostiti. Poglavnik je želio da k njemu dođe i kćerka Višnja, jer ju je trebao za razne važne poslove. Ona je, također parobrodom, otputovala 3. listopada 1958, ispraćena prijateljima i znancima. Život mu se ponovno počeo odvijati normalnim tijekom. Uspostavljena je veza sa svim organizacijama HOP-a, suradnicima i prijateljima. Dolazili su njihovi suradnici iz raznih prekomorskih država. HOP je ponovno povratio snagu, svakim danom je bilo sve više njihovih pristaša, organizacija se razvijala. UDBA je raspisala nagrade na osobe iz Poglavnikove blizine, te je na sve načine nastojala pronaći njegovo boravište. Poglavnika su htjeli ukloniti pod svaku cijenu.Poglavnik je razotkrio tu spretno satkanu mrežu i neprijateljski plan, te ga je nastojao osujetiti, zakočiti mu djelovanje. Nekoliko dana pred Deseti Travnja 1959 stigao je na Poglavnikov “apartado” jedan paket. Budući da se s pošte nije podizala nikakva omotna pošiljka bez prethodne obavijesti pošiljatelja, brzo je došla vijest sa zaklinjanjem da se paket nipošto ne diže. Paket je ipak podignut, bio je nerazmjerno težak, pa je poslan na stručni pregled i tako je s neuspjehom završio još jedan pokušaj atentata. U tom svom golemom narodnom radu Poglavnik kraj sebe nije imao nikoga, nego samo svoju velevrijednu, marljivu i razboritu suprugu Mariju, te svoju milu i energičnu kćer Višnju, koju je nadasve volio. Njih dvije, najvjerniji njegovi pratioci, uvijek samo s njime i uz njega. One su ga čuvale i pratile, skrivale ga po austrijskim planinarskim kućicama i po talijanskim samostanima. One ga prate i u Argentinu. Uvijek su s njime dijelile dobro i zlo, sreću i nesreću, progone i zaštitu. One su poslije atentata u Palomaru bdjele nad njegovim životom, putovale sate i sate po noći, po kiši i oluji, samo da ih nitko ne vidi, ne primjeti, da ne otkrije boravište Tate. One su sudjelovale u najosjetljivijim pothvatima. I kroz dvije godine rada u Madridu one su ga pomagale u svakom narodnom poslu. Trpile su s njime njegove bolove, koji su mu iz dana u dan postajali sve nepodnošljiviji, i bile su mu utjehom. Bile su jedine one, na koje se mogao obratiti u najkritičnijim danima svoje bolesti. Godpođa je Marija nad njim bdjela u bolnici po čitave dane, a gospođica Višnja cijele noći, i tako je u bolnici prošao mjesec i pol dana bez odmora i spavanja. Uvijek su bile s njime i uz njega, čuvale ga, pomagale i dvorile do njegova zadnjeg časa. Život hrabroga Poglavnika se polako bližio kraju. Naboj između kralježnjaka izazvao je trovanje, koje je stvorilo tumor na jednom živcu. Bolovi su bili veliki, ali je Poglavnik odbio sredstva za ublažavanje. Poglavnik je na umoru imenovao novoga nasljednika, novoga predsjednika HOP-a, dr. Stjepana Hefera, koji je pripadao desnoj struji HSS-a, te je bio odani Radićevac, a u vladi NDH je bio ministar seoskog gospodarstva, i jedan od prvih župana velikih hrvatskih župa. Dana 18. prosinca 1959. vlč. O. dr. fra Branko Marić ispovijedio je Poglavnika, a 27. prosinca u 20 sati podijelio mu posljednju pomast. Istoga dana, sv. Otac Ivan XXIII podijelio mu je svoj posljednji blagoslov. Ujutro, 28. prosinca 1959., u 3 sata i 55 minuta, Poglavnik dr. Ante Pavelić blago je u snu preminuo. U času preminuća uz njega su se nalazili fra Branko Marić i kći Višnja. Istoga dana, u 16 sati i 30 minuta, nakon blagoslova tijela, ono je prenešeno u crkvu groblja Sacramental San Isidoro u Madridu, i tamo izloženo sve do 31. prosinca. Hrvatski državni poglavar imao je u rukama krunicu koju mu je poklonio sv. Otac Pio XII prigodom njegova službenog posjeta Sv. Stolici godine 1941. Dana 31. prosinca u 12 sati, fra Branko Marić čitao je sv. Misu “Dies obitus presente cadavere”, te je nakon toga na istom groblju obavljen pokop. Poglavnik je objavio dvije knjige, te više političkih i literarnih radova: „Aus dem Kampfe um den selbstständigen Staat Kroatien“(1931.), „Ustaška načela“(1933.), „Die kroatische Frage(1935.), „Liepa plavka“(1935.), „Strahote zabluda-Orrori ed Errori“(1938.), „Doživljaji 1 i 2“ (1946.-1948.-na talijanskom) Njegova kćerka Višnja objavila je 1968. godine njegovu knjigu sjećanja nazvanu „Doživljaji“ na hrvatskom jeziku, a „Doživljaji 2“ objavljeni su 1998. godine. Skup članaka, govora i izjava „Putem hrvatskog državnog prava“ je objavljen 1977. u Madridu,a u Hrvatskoj je objavljen 1999. godine.

(Da bi se popunila praznina ovog opisa, potrebno je izvući podatke iz PISMA MAKSA LUBURIĆ, u kojima ima dosta pojedinosti kako je Poglavnik iz Chila došao u Španjolsku. Netko tko bude to razrađivao, morati će za sigurno potražiti imena onih koji su s Poglavnikom bili, a to je za sigurno negdje zapisano. Otporaš)

[Bobani]

DA LI JE OVO ZADNJE POGLAVNIKOVO PISMO?

Prenosim iz HRVATSKE GRUDE, Prosinac 1979. (216), god. XXI.

Obljetnica smrti Poglavnika N. D. H. Dr. Ante Pavelića

Posljednji zbogom Poglavniku (Dne 31. prosinca 1959.)

Piše dr. Andrija Ilić: (Ovdje ću spomenuti da sam osobno poznavalo dra. Andriju Ilića. Iz ovog opisa ću iznijeti neke značajne stvari, kao i Poglavnikovo pismo, kojeg bi se po opisu dra. A. Ilića moglo primjetiti kao da je to zadnje Poglavnikovo pismo. Mo, Otporaš)

U svojem posljednjem pismu, koje mi je Poglavnik pisao 9. prosinca god. 1959., izmedju ostaloga pisao je sliedeće:

"Početkom siečnja mislim izdati jedno okružno pismo i u njemu upoznati sve članstvo, da bude na oprezu i da se ne da po raznim propagandistima smesti u vršenju svoje dužnosti u pravom i rodoljubnom članskom smislu".

To je što se tiče dijela tog Poglavnikova pisma kojeg ovdje dr. A. Ilić ovdje spominje bez ikakvog početka, sredine ili kraja. Zatim dr. A. Ilić nastavlja: "...kao i obično, ja sam Mu odmah odgovorio na to pismo, koje me je bilo razveselilo, jer skoro dva mjeseca nisam dobivao od Njega nikakovih viesti, te sam bio zabrinut, ali nisam ni posumnjao, da će to biti posljednje pismo, koje će napisati meni, a možda i ostalim svojim suradnicima...", strana 7 spomenute H.G.

Zatim dr. Andrija Ilić iznosi između ostaloga na strani 8 slijedeće:

"...Tako sam se oprostio s Poglavnikom dne 31. prosinca, t.j. na zadnji dan godine 1959., a da nismo uspjeli izmieniti misli, o čemu mi je pisao u svom posljednjem pismu od 9 prosinca 1959. Nu okružnicu, o kojoj mi je pisao u pismu, ipak je još uspio diktirati sa svoje smrtne postelje, iako je nije mogao više podpisati, pa je ista bila razaslana svim ograncima organizacije HOP-a u Europi.

U madridu mi je bilo predano jedno Poglavnikovo pismo od 4 prosinca 1959. u koje govori o razlozima svoje šutnje, ali je radi brige za obću narodnu stvar želio, da se pismo ne odpremi, jer se je bojao, da se ne izgubi na pošti ili da ne dospije u nepoželjne ruke, pa da neprijatelj to upotriebi u svoje mračne propagandne svrhe. Pismo sličnog sadržaja je još napisao za jednog drugo dužnostnika HOP-a u Europi, te po jedno za svako ostalo područje HOP-a.

kako u tome pismu dolazi do izražaja velika Poglavnikova briga i ljubav za uspijeh hrvatske oslobodilačke borbe, to ću ga ovdje donieti u cjelosti. Pismo glasi:

" Dragi prijatelju!

Sigurno si neugodno iznenadjen, da već dulje vremena nisi od mene primio odgovore na svoja važnija pisma.

Niti kakve posebne obaviesti. A evo ovaj čas Ti prilažem kratko okružno pismo, što ga razašiljem svim glavnim odborima, da s istim upoznaju sve svoje područne organizacije i ogranke.

Iz kratkoće okružnog pisma, te i vremenske neprikladnosti, razabrati ćeš, da je tomu neki posebni razlog, a taj jest, da sam bio podvrgnut težkoj žučnoj operaciji, nu koja je, Hvala Bogu, posve dobro i sretno uspjela, a naravno za podpuni oporavak potrebno mi je i stanovito vrieme, nu koje ćemo takodjer skoro nadvladati.

Ovo na brzu ruku, a skoro ću Ti se javiti obširnije, jer ćemo pobliže izmieniti misli o svim potrebama u radu na oslobodilačkom djelu, kako je u okružnom pismu navedeno. O odnosnoj operaciji obaviestio sam sve središnjice, kako bi se spriečili neprijateljski pokušaji i ovaj slučaj operacije krivo prikazivati i bilo kakvu propagandu proti HOP-u neistinito širiti. Takova pogibelj postoji najviše unutar Glavnog Odbora Ujedinjenih Hrvata Njemačke unutar SOHDE (SAVEZ ORGANIZACIJA HRVATSKIH DRUŠTAVA EUROPE, mo, Otporaš, gdje je neprijatelju uspjelo ubaciti u poštene redove svoje nepoštene agente.

O tome svemu, to jest o UNH i o SOHDE, te nadolazećim izborima Glavnog Odbora, sačiniti ću posebno okružno pismo, koje ću upraviti na sve naše organizacije u europskim zemljama, i to najkasnije početkom mjeseca siečnja, a o čemu ćemo još misli izmieniti.

očekujem tvoje daljnje obaviesti. Primi srdačni bratski pozdrav

Za Dom Spremni!
Tvoj Ante."

Zatim dr. Ilić nastavlja: "Iza toga je nadodao još devet reda rukom, ponovno naglašujući, da stvar o operaciji ima ostati najvećom tajnom, da to ne bi izkoristio neprijatelj u svoje svrhe..."

Predaleko bi me odvelo kada bih nastavio u cijelosti iznijeti ovaj opis dra. Andrije Ilića o smrti hrvatskog Poglavara dra. Ante Pavelića. Istina to su sjećanja iz onih dana žalosti, tuge i sprovoda, što mi, današnji Hrvati malo o tome znamo. Otporaš.

[Bobani]

ZAKON O OSNUTKU VOJSKE I MORNARICE NDH...

G. Vuškić
<trup1959@gmail.com> Tue, Aug 2, 2011 at 4:45 PM

Interesantno da je ovaj Zakon o osnutku vojske i mornarice Nezavisne Države Hrvatske, NDH potpisao u ime Poglavnika dra. Ante Pavelića pukovnik Slavko Kvaternik isti dan kada je Proglašena NDH 10 Travnja 1941 godine, a sutra, 11 travnja 1941. donijele taj Zakon narodne novine. Zna se da je Poglavnik došao u Zagreb tek 13 ili 14 travnja, dakle 3 do 4 dana kasnije. Takodjer se iz povijesni izvora zna da je Poglavnik putovao puna tri dana iz Italije do Karlovca gdje se je sastao sa pukovnikom Slavkom Kvaternikom i drugim visokim dužnostnicima koji su do toga dana obnašali svaku vlast u Hrvatskoj. Sada se postavlja ozbiljno pitanje: Tko je taj Zakon o osnutku vojske i mornarice NDH pisao i pripremio u ime Poglavnika?! Poglavnik za sigurno u to doba nije imao prvo (1) vremena, drugo (2) nije imao stopostotnog uvida u vojnički sastav kraljevske jugoslavenske vojske o kojoj se ovdje govori, treće (3) nije imao kod sebe ni uz sebe tipkaće strojeve kako bi mogao sve to tako lijepo zakonski dotijerati i stilizirati, četvrto (4) da li je u to vrijeme od 10-14 travnja Poglavnik imao u svojoj pratnji sve brzoglasne i brzojavne veze na raspolaganju tako da je u svakom trenutku mogao biti u vezi sa Zagrebom i pukovnikom Slavkom Kvaternikom i dirigirati mu "Ovaj Zakon o osnutku vojske i mornarice NDH", i peto (5) ako je to Poglavnik dr. Ante Pavelić sve imao spremno i pripremljeno još dok je bio u emigraciji u Italiji sa svojim Ustašama, onda je Poglavnik dr. Ante Pavelić JEDAN HRVATSKI GENIJ koji je u svojoj žarkoj ljubavi za oslobodjenje Hrvatske sve unaprijed predvidio, sve unaprijed pripremio tako da je sve čekalo SPREMNO ZA ODLUČUJUĆI DAN! Otporaš mb.


Zakon o osnutku vojske i mornarice Države Hrvatske

§ 1.

Vojsku i mornaricu Države Hrvatske sačinjavaju svi vojni obveznici dosadašnje vojske i mornarice Kraljevine Jugoslavije: časnici, podčasnici i momčad sviju vršiti oružja, aktivni i rezervni, koji su dana 1. studenoga 1918. bili zavičajnici u ma kojoj općini, koja je danas sastavni dio Države Hrvatske ili čiji su očevi bili toga dana zavičajnici tih općina.

§ 2.

Sva vojna lica, navedena u §~u 1. prestaju biti današnjim danom obveznici vojske i mornarice Kraljevine Jugoslavije. Rješavaju se stoga prisege vjernosti u toj vojsci položene, pa im se zabranjuje u toj vojsci od danas ma kakovo vršenje vojnih čina bilo na teritoriju, bilo van teritorija Države Hrvatske.

Tko uzradi protiv te zabrane, krivac je zločina veleizdaje, pa će se kazniti smrću.

§ 3.

Svim vojnim obvezanicima vojske i mornarice dosadašnje Kraljevine Jugoslavije, časnicima, vojnim činovnicima, podčasnicima i momčadi bez razlike oružja, aktivnim i rezervnim, koji nisu 1. studenoga 1918. bili zavičajnici ma u kojoj općini, koja je danas sastavni dio Države Hrvatske, i sinovima takovih o'soba, oduzima se značaj vojnog lica, pa im se na teritoriju Države Hrvatske zabranjuje svaki nastup i rad u ime vojske i mornarice. Svaki njihov nastup i rad kao vojnika smatrat će se neprijateljskim činom protiv Države Hrvatske i prema tome s njima postupati. Zapovjednik cijele obrambene snage izdat će odredbe o odstranjenju tih lica sa teritorija Države Hrvatske.

§ 4.

Vojsci i mornarici Države Hrvatske, sastavljenoj po §-u 1. ovog Zakona, zadaća je pružati sigurnost i zaštitu Državi Hrvatskoj protiv vanjskih i unutarnjih neprijatelja i čuvati njen red i poredak prema propisima zakona.

§ 5.
Svi članovi vojske i mornarice Države Hrvatske, kako ih ustanovljuje § 1. ovoga Zakona: časnici, vojni činovnici, podčasnici i momčad, bez razlike oružja, aktivni i pričuvni, dužni su bez odlaganja položiti ovu prisegu:
Prisežem Bogu Svemogućem i Sveznajućem, kunem se svim, što mi je na svijetu drago i sveto i dajem časnu riječ, da ću Državi Hrvatskoj i Poglavniku kao njenom predstavniku uvijek biti vjeran, da ću interese naroda Hrvatskoga uvijek paziti, da ću ustav i zakone Države Hrvatske uvijek poštovati, da ću kao vojnik svoju dužnost i zapovijedi predpostavljenih zdušno izvršavati, da ću u obrani Domovine i naroda Hrvatskoga hrabro se boriti. Tako mi Bog pomogao!
Način polaganja prisege propisat će zapovjednik cijele obrambene snage naredbom.

§ 6.

Svi dosadašnji vojni propisi, koji su važili u Kraljevini Jugoslaviji sadržani u zakonima, uredbama, naredbama, pravilnicima ili ma gdje drugdje u koliko nisu protivni ustrojstvu Države Hrvatske i ovom zakonu, ostaju na snazi, dok se ne izmijene.

§ 7,

Svi časnici, vojni činovnici, podčasnici prema §-u 1. osnovane vojske i mornarice Države Hrvatske stavljaju se na raspoloženje zapovjedniku cijele obrambene snage. On ih može od službe odpustiti ili umiroviti bez obzira na dosadan je propise, pa se radi toga nitko ne može pozvati na stečena prava. Protiv takovih rješenja nema prava tužbe na Upravni sud.

§ 8.

Zapovjednik cijele obrambene snage može postavljati i unapredjivati časnike, vojne činovnike, podčasnike kod vojske i mornarice, aktivne i pričuvne, koji su do sada bili u vojsci i mornarici Kraljevine Jugoslavije, a koji spadaju medju lica navedena u §-u 1. ovog Zakona bez obzira na dosadašnje propise i u njima odred jeni red.

Jednako može primati u vojsku i mornaricu Države Hrvatske za aktivne časnike, vojne činovnike i podčasnike kvalificirana lica, koja nisu do sada bila aktivni članovi vojske i mornarice Kraljevine Jugoslavije ili su bila umirovljena ili u rezervi, te ih postavljati na položaje bez obzira na red odred jen dosadašnjim propisima.

§ 9.

Zapovjednik cijele obrambene snage može bilo općenitim odredbama staviti pojedine dijelove i redove vojnih obvezanika i to časnike, vojne činovnike, podčasnike i momčad kod vojske i mornarice, aktivne i pričuvne, bilo pojedince poimeničnim odredbama »van veze sa vojskom i mornaricom« i to bilo trajno bilo na ograničeno vrijeme. Oni time gube značaj vojnih lica. Svi ti mogu biti uvršteni u radnu službu.

§ 10.
Ovaj zakon stupa na snagu danom proglašenja u »Narodnim novinama«. Zapovjednik cijele obrambene snage davat će po potrebi autentična tumačenja zakona.

U Zagrebu, 10. travnja 1941.

Po nalogu Poglavnika: Slavko Kvaternik, v. r.

(Narodne novine od 11. travnja 1941.)

[Bobani]

Vječiti prijepor: Tko je vratio Istru i Dalmaciju u sastav Hrvatske - Pavelić ili Tito?

SUNDAY, 29 JANUARY 2012 19:33
HRSVIJET.NET


HDZ-ov zastupnik Dujomir Marasović jučer je kolege zastupnike šokirao revizijom povijesti. Prema dr. Duji je, naime, Dalmaciju i Istru u sastav Hrvatske vratio Ante Pavelić, a ne Josip Broz Tito, piše index .

Temeljem Marasovićeve izjave i ovakvog medijskog natpisa pokušali smo provjeriti povijesne činjenice i čitateljstvu ponuditi dodatne informacije vezane za ovaj vječiti prijepor. Listajući radove jugoslavenskih historiografa redom smo nailazili na "veličanje uloge druga Tita u vraćanju Istre i Dalmacija u sastav Jugoslavije". Kao službeni nadnevak takve odluke najčešće se spominje 29. studenoga i dobro poznato II. zasjedanje AVNOJ-a.

Međutim, postoji i druga strana medalje, prema kojoj je odluka o ulasku Istre i Dalmacije u sastav Nezavisne Države Hrvatske donesena 09. rujna 1943. godine.

Pavelićeva odluka od 09. rujna 1943.

"Nekoliko sati nakon kapitulacije Muslolinijevog režima, točnije 09. rujna 1943.,proglasom hrvatskom narodu obratio se i tadašnji poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić. U tom proglasu obznanio je i odluku hrvatskog državnog vodstva o ponovnom priključenju Dalmacije i Istre Hrvatskoj", vijest je koju prenose hrvatska sredstva javnog priopćavanja u rujnu 1943.godine.

Na temelju te odluke u sastav Nezavisne Države Hrvatske ušli su područja koje je Italija otela Rapallskim sporazumom iz 1920., temeljenom na tajnom Londonskom ugovoru i Versajskom mirovnom sporazumu, kao i područja koja su u sastav Italije ušla na temelju Rimskih ugovora koje su 1941. potpisali Musolini i Pavelić. Na područjima koja su ovom odlukom priključena Nezavisnoj Državi Hrvatskoj tada je živjelo 674.000 Hrvata.

>>RASKID RIMSKIH UGOVORA I VRAĆANJE NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ OTRGNUTIH DIJELOVA

Na tragu ove političke odluke pripremljena je, s ciljem ostvarivanja punog vojnog nadzora nad jadranskom obalom i vojna operacija, poznata pod kodnim nazivom . Međutim, ta operacija nije polučila odgovarajuće rezultate a kapitulaciju Italije najbolje su iskoristili Titovi partizani.

Kapitulaciju Italije najbolje iskoristili partizani

Ljeti 1943., glavnina partizanskih postrojbi iz unutrašnjosti krenula je priobalju. Neovisni analitičari smatraju, a potvrdu toj tezi daju i britanski izvori, kako su ti pokreti usmjereni na temelju britanskih obavještajnih izvora o skoroj kapitulaciji Italije.

Zahvaljujući tome partizanima je nakon kapitulacije Italije u ruke dospjelo kompletno naoružanje i oprema jedanaest talijanskih okupacijskih divizija. Partizanske su postrojbe u do konca 1943. narasle do 300 000 boraca i uspjeli su ovladati dobrim djelom istočne obale Jadrana.

U takvoj situaciji došlo je do iznimne ekspanzije partizanskog pokreta a već početkom studenog 1943. zamijećeni su njihovi brojni pokreti prema središnjoj Bosni a odmah potom prema Srbiji, koja je u to vrijeme bila pacificirana i pod apsolutnim njemačkim nadzorom.Tek tada slijedi II zasjedanje AVNOJ-a i odluke donesene na njemu.

Ovako posložene povijesne činjenice kazuju kako je Dujomir Marasović u potpunosti u pravu.

Međutim, ukoliko kao povijesne činjenice koristimo isključivo ono što je prošlo kroz ideološke filtre KPJ i njenih ideologa onda su u pravu današnji jugonostalgičari.

Na koncu, ovo nije ideološko, nego isključivo povijesno pitanje na koje bi odgovor, vodeći računa o činjenicama, trebali dati povjesničari.

Pitanje je samo, ima li današnja Hrvatska ideološki neobojene povjesničare?!

Damir Šimić

[Bobani]

IZ OVIH USTAŠKIH NAČELA JE PROIZIŠAO USTAŠKI IDEAL

06. siečnja 1929., kralj Aleksandar Karađorđević uvodi diktaturu, suspendira parlament i uvodi izvanredno stanje u zemlji. 7. siječnja 1929. godine, dr. Ante Pavelić utemeljuje u Zagrebu tajnu organizaciju “USTAŠA- hrvatska revolucionarna organizacija” (UHRO) s ciljem razbijanja Jugoslavije i uzpostave nezavisne hrvatske države. Na utemeljiteljskom sastanku ustaške organizacije izabrano je vodstvo pokreta. Na tom sastanku je podpisan i ustaški ustav. Njegov sadržaj je sljedeći:


Ustav Ustaše- Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta

I. Zadaća Pokreta

Točka 1.

Ustaša, Hrvatski Oslobodilački Pokret, ima zadaću da svim sredstvima, pa i oružanim ustankom oslobodi izpod tuđinskog jarma Hrvatsku, da ona postane podpuno samostalna država na cielom svom narodnom i poviestnom području.

Točka 2.

Kada taj cilj bude postignut, Ustaški će pokret braniti svim sredstvima državnu samostalnost Hrvatske i narodnu osebujnost hrvatskog naroda, te se boriti za to da u hrvatskoj državi uviek bude vladao hrvatski narod te da on bude podpunim gospodarom svih stvarnih i duhovnih dobara u svojoj zemlji, napredno i pravedno uređenoj u duhu Ustaških Načela.

II. Sustav Pokreta

Točka 3.

Ustaša, Hrvatski Oslobodilački Pokret, sastoji se od rojeva, tabora, logora, stožera i Glavnog Ustaškog Stana. Roj je ustaška jedinica u pojedinom selu. Tabor je ustaška jedinica na području jedne upravne obćine. Logor je skup svih tabora na području jednog upravnog kotara. Stožer je skup sviju logora na području jedne župe (županije ili oblasti). Cjelokupni pokret Ustaše usredotočen je u Glavnom Ustaškom Stanu, koji upravlja svim poslovima što se odnose na cjelokupni pokret i oslobodilački rad.

Točka 4.

Na čelu roja stoji rojnik, na čelu tabora tabornik, na čelu logora logornik, na čelu stožera stožernik, a na čelu Glavnog Ustaškog Stana Poglavnik. Tabornike, logornike i stožernike imenuje i rješava dužnosti po odredbi Poglavnika Glavni Ustaški Stan, a Poglavnika biraju Ustaše utemeljitelji, odnosno po izpražnjenju Glavni Ustaški Stan.

Točka 5.

Glavni Ustaški Stan sačinjavaju Doglavničko vieće i Pobočnički sbor. Doglavnike, njih najviše dvanaest na broju, te Poglavnike pobočnike, njih najviše sedam na broju, imenuje i rješava dužnosti Poglavnik.

Točka 6.

Uz bok tabornika, logornika i stožernika imenuje Glavni Ustaški Stan po odredbi Poglavnika do šest tabornih, logornih, odnosno stožernih pobočnika za obavljanje pojedinih grana poslova, koji se u dotičnoj jedinici ukazuju potrebnim, a te poslove izvrše oni po nalogu dotičnoga tabornika, logomika, odnosno stožernika.

Točka 7.

Glavni Ustaški Stan imenuje po odredbi Poglavnika prema potrebi stručne osobe, te im opredjeljuje čin i službu, koju imadu izvršiti u taboru, logoru, stožeru, Glavnom Ustaškom Stanu, u Pokretu uobće, te u ustanku i izvađanju ustaških djela napose.

Točka 8.

Glavni Ustaški Stan imenuje po odredbi Poglavnika i posebne ustaške dužnostnike i povjerenike, kojima se povjeravaju po potrebi naročiti poslovi.

III. Članstvo

Točka 9.

Ustašom može postati svaki Hrvat, koji je sposoban za ustašku borbu, koji je podpuno odan temeljima ustaških načela, spomenutih točkama 1. i 2. ovoga Ustava, te je spreman na sebe preuzeti i izvršiti sve odredbe i naloge, koje mu izdaju ustaške vlasti i predpostavljeni. Članom Ustaškoga pokreta prestaje se biti samo razrješenjem dužnosti i odpustom, koji daje Glavni Ustaški Stan po odredbi Poglavnika.

Točka 10.

Dužnosti su članstva:

a) Polaganje ustaške prisege;
b) Neizbježivo izvršavanje svakog rada, svih dužnosti, svih naloga i odredaba, te vršenje odgovornosti, kako je to sve sažeto u načelima Hrvatskog Ustaškog Pokreta i ustaškoj prisezi. Svaki rad i svako vršenje dužnosti, kako pojedinih Ustaša tako i sviju Ustaša zajedno, a napose i svakoga dužnotsnika častnika temelji se na dužnosti, odgovornosti i neizbježivom izvršenju odredaba i naloga, što je sve sažeto u ustaškoj prisezi.

IV. Prisega

Točka 11.

Prisega, koju Ustaše polažu glasi:

„Zaklinjem se Bogom svemogućim i svime, što mi je sveto, da ću se držati ustaških načela i pokoravati se propisima te bezuslovno izvršavati sve odredbe Poglavnika, da ću svaku povjerenu mi tajnu najstrože čuvati i nikome ništa odati. Zaklinjem se, da ću se u ustaškim redovima boriti za izvojevanje samostalne države Hrvatske i sve učiniti, što mi Poglavnik naloži. Zaklinjem se, da ću jedanput izvojevanu hrvatsku državnu samostalnost i hrvatsku narodnu slobodu u ustaškim redovima čuvati i braniti. Ako se ogriešim o ovu prisegu, svjestan si svoje odgovornosti za svaki svoj čin i propust, ima me po ustaškim propisima stići kazna smrti. Tako mi Bog pomogao! Amen!“

V. Ustaška stega

Točka 12.

Stegovnu vlast u Ustaškom pokretu vrše nadležni ustaški dužnostnici prema posebnim naputcima i uz odobrenje Glavnog Ustaškog Stana. Sudovanje vrši posebni ustaški sud, što ga za svaki pojedini slučaj postavlja po odredbi Poglavnika Glavni Ustaški Stan, a osudu izvršuju naročito za to na isti način postavljeni Ustaše. Poglavnik će po potrebi u toj kao i u svim drugim stvarima svoje ovlasti prenieti na kojega od svojih pobočnika ili inih dužnostnika.

VI. Zaglavne ustanove

Točka 13.

Glavni Ustaški stan će po odredbi Poglavnika imati potrebne propise, o postrojavanju ustaških tvorba, o novačenju i polaganju prisega, o ustaškoj izobrazbi za borbu, o odori, opremi i o naoružanju, o stezi, radu i vršenju službe te o svemu, što se odnosi na Ustaški pokret i djelatnost.

„Ovaj ustaški Ustav sačiniše i vlastoručno podpisaše utemeljitelji, u Zagrebu, dne 7. siečnja 1929.“

[Bobani]

DESET ZASADA SIMBOLA "U" SLOVA

1.) Slovo "U" je simbol teške i krvave borbe hrvatskog naroda u očuvanje svojeg hrvatskog imena i obrani svojeg narod hrvatskoga.

2.) Slovo "U" je simbol hrvatskog junaštva, borbenosti, neustrašivosti, hrvatske neslomljive želje za hrvatskom državom.

3.) Slovo "U" je simbol koji je označio konac svih hrvatskih patnja, zvjerskih zločina, vješala, tamnica, pljačke i patnja hrvatskog naroda obiju Jugoslavija.

4.) Slovo "U" je simbol Desetog Travnja, uspostave Nezavisne Države Hrvatske, više poznate po skraćenici: NDH.

5.) Slovo "U" je simbol hrvatske nacionalne i političke zrelosti kod svih staleža Hrvata.

6.) Slovo "U" je simbol koji je visoko i vidljivo zapisan na stranicama hrvatske borbene povijesti.

7.) Slovo "U" je simbol hrvatstva pod kojim su sa smiješkom na usnicama ginuli, hrvatski sinovi i kćeri, Hrvatice i Hrvati u obrni svoje domovine Hrvatske.

8.) Slovo "U" je simbol za svakog Hrvata: VJERA, POBJEDA, NEPOKOLEBLJIVOST, USTRAJNOST I VJERNOST HRVATSKIM NARODNIM IDEALIMA.

9.) Slovo "U" je simbol hrvatskog ponosa, hrvatske slave i svih hrvatskih pobjeda, koji je čelično utisnut u srca svih Hrvatica i Hrvata.

10.) Slovo "U" je simbol kojeg se hrvatski neprijatelji boje, jer neprijatelj dobro zna da je slovo "U" Hrvatima ZAŠTITA OD SVIH NEPRIJATELJA.

[Bobani]

Rimski Ugovori 1941 i poništenje istih 9.9.1943.

<froate@hotmail.com> Fri, Dec 23, 2011 at 7:16 PM

Bog! dragi Mrginjdžija,

Kako sam ti danas rekao da ću čim kući dođem pretržiti svu moju pohranu kako bih pronašao ono što zanima tvojeg prijatelja, a to je sve što ja imam ili znam o rimskim ugovorima. Nije samo tvoj prijatelj kojeg ovo zanima. Ovo bi trebalo zanimati svaku Hrvaticu i svakog Hrvata. Osobno sam zadovoljan s ovim što sam pronašao tim više da sam više od pola stoljeća mnogo pročitao, čuo i čitao o toj temi Rimski ugovori. Ako se sjećaš da sam u nekoliko nastavaka o tome pisao na stranici Hrvatska i Ustaštvo na portalu javno.com.

Kada ovo dobiješ svakako nastoj kliknuti dolje na dnu da otvoriš i vidiš još zemljovidnih karata naše Hrvatske.

Pozdrav svima. Bog! mile boban, Otporaš.

Post Rimski ugovori 1941. i njihovo anuliranje u rujnu 1943.
Pošto smo se dotaknuli ove teme. U originalu namjenjeno za članove Phore.
Ovo poglavlje je prepisano iz knjige Zvonimira Puškaša - "Od Maribora do Ovčare - Sudbina ranjenika oružanih snaga NDH u Mariboru svibnja 1945. godine" iz 2002. godine. (Podvučen, podcrtan tekst je autorovo djelo, tj. doslovno prepisano iz knjige)
__________________________________________________ ______________

Rimski ugovori 1941. i njihovo anuliranje u rujnu 1943.
(Dalmacija 1941. nije prodana, nego oteta.)


Rimski ugovori između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske (dalje NDH) sklopljeni su 18. svibnja 1941., nakon ultimativnog zahtjeva Italije.

Talijanski zahtjevi bili su:
- stvaranje carinske i monetarne unije između Italije i NDH
- personalna unija pod zajedničkim talijanskim kraljem
- stvaranje zajedničke talijansko-hrvatske vojske
- aneksija Italiji širokog pojasa obale od Rijeke do Kotora

Prva tri zahtjeva dr. Pavelić je uspio odbiti, a teritorijalne talijanske zahtjeve uspio je svesti na područje srednje Dalmacije.
Rimski su ugovori bili na snazi do 9. rujna 1943. godine, kada su "Državopravnom izjavom o razrješenju Rimskih ugovora" anulirani.
Rimski su ugovori sklopljeni u nepovoljnom trenutku, kada su Oružane snage NDH bile još u povojima razvoja, pa oružani otpor, u tadašnjoj konstelaciji utjecaja i država, nije bio moguć.
Hrvatska historiografija, pod utjecajem prosrpskog i jugoslavenskog agitpropa tumačila je Rimske ugovore kao "prodaju Dalmacije". Bilo je to u skladu s jugokomunističkim jednoumljem, koje je nametnuto hrvatskoj historiografiji. Iz toga razloga neki su dijelovi ovog napisa obrađeni ekstenzivnije, kako bi se čitatelji upoznali s informacijama za koje, možda do sada nisu znali.

Relevantna pitanja i okolnosti u vezi Rimskih ugovora jesu:
1. Hrvatsko-talijanski odnosi i nakon pojave talijanske iredente.
2. Je li dr. Pavelić imao obvezu prema Italiji iz vremena njegove prve emigracije?
3. Dilema dr. Pavelića uoči sklapanja Ugovora
4. Stajalište njemačke diplomacije u svezi taljansko-hrvatskih odnosa.
5. Pregovori Ciano-Pavelić 25. travnja 1941., u Ljubljani.
6. Pregovori Mussolini-Pavelić 7. svibnja 1941. u Monfalconeu.
7. Potpis Rimskih ugovora u Rimu, 18. svibnja 1941.
8. Izjava dr. Pavelića i njegovih suradnika, nakon sklapanja Ugovora.
9. Razrješenje (anuliranje) Rimskih ugovora Državopravnom izjavom dr. Ante Pavelića.


ad 1) Hrvatsko-talijanski odnosi do sklapanja Rimskih ugovora

Pojavom talijanske iredente 1877. godine, Istra i Dalmacija došle su u sferu njezinog otvorenog interesa.
U 1915. godini Italija uvjetuje ulazak u rat na strani trojnoga sporazuma (Francuska, Velika Britanija i Rusija), sa zahtjevima na Istru s otocima, Dalmaciju do Neretve i dalmatinske otoke.
Italija je svoje zahtjeve izrazila u memorandumu kojeg su predstavnici Francuske, Engleske i Rusije potpisali 26. travnja 1915. godine u Londonu.
Italija je stupila na stranu država trojnog sporazuma, ali "Londonski ugovor" nije stupio na snagu, iako je Istra, nakon rata, pripojena Italiji.
Dana 12. studenog 1920. potpisan je Rapallski ugovor, kojim su određene granice između Italije i Kraljevine SHS (Srba, Hrvata i Slovenaca) kojim je Italiji trebala pripasti Istra s otocima, bez Krka, Zadra, Lastova i Palagruže.
Rijeka je trebala postati slobodna Država, ali su na kraju Talijani uveli komesarijat.
Rapallski ugovor nije ratificiran u talijanskom parlamentu, jer ovim ugovorom nisu zadovoljeni iredentistički apetiti.
U razdoblju 1918.-1941. postoji talijanski interes za Dalmaciju, a početkom Drugog svjetskog rata Italija je u posjedu Istre, Rijeke i Zadra s okolicom.
U ratu 1941. godine talijanske trupe zaposjedaju obalni pojas istočnog Jadrana, te Italija ubrzo nakon uspostave NDH, otvara pitanje razgraničenja između Italije i NDH.


ad 2) Da li je dr. Pavelić imao obvezu prema Italiji iz vremena njegove prve emigracije?

Ne postoje nikakvi dokazi da je dr. Pavelić u prvoj emigraciji, u vrijeme boravka u Italiji, davao obećanja ili sklapao dogovore o teritorijalnim ustupcima buduće Hrvatske Države Italiji.
Insinuaciju o prodaji Dalmacije širili su kraljevska i agitpropovska Jugoslavija.
O tom pitanju dr. Pavelić se izjasnio u dva navrata. Dana 13. travnja 1941. godine prigodom susreta u Karlovcu dr. Pavelića sa Slavkom Kvaternikom, na izravan upit Kvaternika, dr. Pavelić je rekao "da je potpuno slobodan naspram Ducea u izgradnji samostalne Hrvatske."
U drugoj emigraciji u Buenos Airesu, 10. 4. 1949., u razgovoru s Markom Sinovčićem, dr. Pavelić odgovara: "... nisam nikada prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske sklopio nikakvog političkog ili teritorijalnog ugovora s Italijom.. ."[Sinovčić, M., NDH u svietlu dokumenata, Buenos Aires 1950. - Zagreb, 1998., str. 281.]


ad 3) Dilema dr. Pavelića uoči sklapanja Rimskih ugovora

Nakon prvih spoznaja o teritorijalnim zahtjevima Italije, dr. Pavelić je stajao pred teškom odlukom. Potpuno odbijanje talijanskih zahtjeva

značilo bi kraj Hrvatske Države i okupaciju i aneksiju širokog pojasa Hrvatske Italiji, prema liniji Karlovac-Mostar.
Dilema dr. Pavelića bila je: da li braniti Državu uz gubitak dijela teritorija ili odbiti talijanske zahtjeve i izgubiti Državu? Očuvanje Nezavisne Države Hrvatske davalo je nadu za povratom izgubljenog teritorija.
Dr. Pavelić je uspio talijanski zahtjev za aneksijom širokog pojasa hrvatske obale od Rijeke do Kotora svesti na područje srednje Dalmacije, uz očuvanje Države. Velika je nepoznanica kada bi Hrvati imali ponovno povijesnu priliku za uspostavu državne nezavisnosti.
U tom je trenutku dr. Pavelić izjavio u intimnom krugu, da će mu za povrat Dalmacije trebati oko dvije godine! Nije mnogo pogriješio, jer se prilika za povrat Dalmacije dogodila 9. rujna 1943. godine.


ad 4) Stajalište njemačke diplomacije prema talijansko-hrvatskim odnosima.

U preliminarnoj fazi razgovora dr. Pavelić je pokušao dobiti pomoć njemačke diplomacije u otporu talijanskim zahtjevima, koji su sve više postojali ultimativni. Ne treba zaboraviti da je Italija u to vrijeme na području Hrvatske imala gotovo 250.000 vojnika.
Relevantna okolnost, zbog koje su Nijemci izbjegavali sukob s Italijom je činjenica, da se Njemačka već pripremala za rat sa Sovjetskim savezom. Unatoč simpatijama pojedinih njemačkih vodstvenih dužnosnika, potpora Njemačke je izostala.
Na bečkom sastanku ministara Ciana i Ribbentropa, održanom 21.-22. travnja 1941., njemački ministar nije na početku razgovora pokazivao razumijevanje za talijanske pretenzije u pogledu Dalmacije. "Tek kad je Hitler, kojega je u to vrijeme već potpuno zaokupljao plan "Barbarosa" izjavio je 22. travnja da je Njemačka nezainteresirana u ustaškoj Hrvatskoj i preporuča direktne pregovore Rima s Pavelićem, mogli su se ministri vanjskih poslova konačno složiti."[Krizman, B. Razgraničenje ustaške države, JIČ, 1971., str. 111]
Stajalište Hitlera vidi se i iz njegove izjave na sastanku s njemačkim opunomoćenikom u Hrvatskoj, održanom 17. IV. 1941.
"Hitler je na to primjetio, da o Dalmaciji još ne postoje nikakvi sporazumi, a da vrijedi kao neko pravilo, da u svemu što se nalazi južno od Države prevladavaju talijanski interesi."[Isto, str. 114.]
U spomenutom bečkom sastanku Ciano je iznio veoma drastične zahtjeve prema Hrvatskoj: "Dalmacija i ostala jadranska obala bit će također anektirana Italiji, u čitavom potezu od Rijeke do Kotora, s tim da Dalmacija dobije u pogledu uprave status guvernemana s guvernerom na čelu. Hrvatska će personalnom unijom biti također usko povezana s Italijom.[Isto, str. 113. na temelju zabilježaka tumača njemačkog ministarstva vanjskih poslova dr. Paula Otta Schmidta.]
Iz jednog telegrama Ribbentropa dr. Veesenmayera ponovno se potvrđuje njemačko stajalište, da sada prvenstvo u hrvatsko-talijanskim odnosima prepusti u potpunosti Italiji.
E. von Weizsäcker, državni sekretar u ministarstvu vanjskih poslova zapisao je, da je bio zamoljen prenijeti talijanskom ambasadoru Alfieriju stajalište Ribbentropa:
"Njemačka nije zainteresirana u političkim talijansko-hrvatskim pitanjima, i stoga za Führera ne postoji nikakav razlog da zauzme stav u tom pitanju. On, štoviše prepušta u potpunosti Duceu, da to pitanje uredi u skladu s vlastitim željama i da se u tome sporazumije s Hrvatima. To vrijedi također, i za pitanje talijansko-hrvatske personalne unije".[Isto str. 123.]


ad 5) Preliminarni pregovori Ciano-Pavelić u Ljubljani

U navedenoj atmosferi došlo je do sastanka (25. IV. 1941.) u Ljubljani talijanske i hrvatske delegacije. Hrvatsku delegaciju činili su dr. A. Pavelić, dr. M. Lorković i dr. E. Bulat, te drugi.
Dr. Bulat navodi[Bulat, E., Kroz borbe i iskušenja, Hrvatska misao, Buenos Aires, 1958., sv. 24, 11.] da je prvo dr. Pavelić razgovarao s talijanskom delegacijom oko l sat, te nastavlja[Napomena: Iznosim prikaz dr. E. Bulata iz njegove navedene knjige, jer hrvatska javnost u uvjetima jugokomunističkog jednoumlja nije imala prilike čitati radove hrvatskih političkih emigranata nacionalne orijentacije.]: "Najednom se otvore ogromna vrata. Na njima se pojavi jedan omanji, krivonogi talijančić. Gotovo svečano nas pozva, da izvolimo ući. Svi smo na broju i ulazimo. Pred nama puna slika, koju zacijelo nije nitko predviđao, niti bio u stanju predvidjeti. Potomstvo bi je trebalo zapamtiti kao vječno upozorenje na opasnost i smrt. Dvorana je velika i vrlo visoka. Prvo što nam upada u oči bila je jedna ogromna karta, obješena visoko, sučelice nama koji smo ulazili. Karta je predstavljala buduću Hrvatsku. Iako fizička, na njoj su bile označene granice hrvatske države. Kao dobar geograf još iz najranije mladosti, odmah uočih dokle idu. Tik od Karlovca na jug, pa gotovo u ravnoj crti do pred Kastav i u blagom zavoju na sjeverozapadni kut Crne Gore. Čudni torzo kojem fali sve od trbuha na više. Učinilo mi se u tom času, kao da će me bol shrvati. Cijelu polovicu Hrvatske s Dalmacijom kane odvojiti od Hrvatske države. Ništa od Dalmacije i našega mora ne bi pripalo Hrvatskoj. Pa čak bi i same granice Hrvatske bile daleko od Dalmacije. Jedva sam se uspio pribrali od tog udarca.
S lijeve strane sobe, gledajući s ulaza, amfiteatralno smjestila se čitava zbirka sijedih, prosijedih generala talijanske vojske, a pred njima odmah, do samog središnjeg stola, vižlasti i mladi Ciano. U crnoj bluzi s mnogo plavog, crvenog i žutog šarenila, u vrlo svijetlim
čizmama i s jako izbočenom čeljusti. Svi stoje i šute, gledajući ponešto u nas pridošlice, ali najviše Poglavnika, koji je stajao kod sredine stola. Poglavnik nas mrko, ali ljubazno pozva, da se smjestimo pred njim. Zaokrenut prema nama. S lijeva od njega čitav onaj vijenac jastreba treptajućeg pogleda, koji kao da se spremaju da slete na plijen.
Poglavnik uzima riječ, i to na hrvatskom jeziku. Po običaju govori polako, kao da lovi misli, koje mu bježe uokrug. Riječ mu je tvrda, a ponešto i umorna.
Kaže nam otprilike ovo:
"Njegova ekselencija ministar vanjskih poslova Italije, g. Ciano postavio je ovaj zahtjev Italije na naše područje i pokaza rukom na kartu nad njim. Nadalje je rekao, Nj. E. Ciano, da bi sve ono što je sjeverno od te crte imala biti hrvatska država, potpuno nezavisna od Italije i da s njome možemo činiti što hoćemo, pa čak ako bismo htjeli, i Njemačkoj je pripojiti. Da bi potkrijepio te svoje zahtjeve Nj. E. Ciano, skupa sa prisutnim generalima, istakao je slijedeće: Italija ulazi već drugi put u rat, da bi ostvarila baš ovu granicu, koju danas traži. Za to su oni dali, veli, šest stotina tisuća mrtvih već u prvom ratu, pa veli, neće ništa propustiti, da ovu priliku do kraja iskoriste. Jedino, kažu, ako bi Hrvatska htjela stupiti u tješnije odnose s Italijom, onda bi Italija bila spremna dati Hrvatskoj izalz na more, i to u širini od kojih tridesetak kilometara na području između Kraljevice i Senja. Ja sam na to Nj. E. Cianu odgovorio slijedeće: Kada bismo mi prihvatili ovo tek kao bazu za pregovore, tada bimo mi svi prisutni ovdje našli u vrlo čudnoj situaciji. Svi bismo bili podanici Italije, jer smo svi rođeni u kraju, koji Italija traži za sebe. Ali i bez obzira na to, rekao sam mu, da nitko od Hrvata neće nikada prihvatiti ni razgovor na takovu temelju, a kamoli vođenje pregovora. Mi ćemo u takovom slučaju ostaviti sve, odreći se svih savezništava i Italija će umjesto onoga što traži imati nakon dva rata još i treći i to s nama,.... Ja sam Nj. E. Cianu rekao, nastavlja Poglavnik, da o svemu tome ne može biti ni govora. Jedino o čemu bi se moglo razgovarati bila bi mogućnost o pograničnim ustupcima, koji ne mogu dovesti u sumnju naše potpuno prisustvo na jadranskoj obali. Ja sam Nj. E. Cianu stavio u izgled proširenje zadarske zone, ali koje ni u kojem slučaju ne bi smjelo preći Zrmanju i Krku. Ciano mi je na to odgovorio, da bi se o tome moglo govoriti samo u pretpostavci jače povezanosti izmedju Italije i Hrvatske.
Eto, zaključi Poglavnik, o čemu se govorilo ovdje, dok ste vi bili vani.[Bulat E. Kroz borbe i iskušenja, Hrvatska misao, Buenos Aires 1958.]
S. Kasche, njemački poslanik u Zagrebu, u svom izvještaju ministarstvu javlja da je sastanak Ciano-Pavelić u Ljubljani protekao bez rezultata. Dalje, Kasche javlja, da je prijedlog s talijanske strane o širom obalnom pojasu, koji bi u cijelosti pripao Italiji tako da bi Hrvatska ostala bez obale, također odbijen od strane Pavelića.
Drugi talijanski zahtjev ostavlja Hrvatskoj ispod Velebita pojas obale u širini od 80 km, ali i to uz pristup Hrvatske carinskoj i monetarnoj uniji s Italijom. Ovaj prijedlog je dr. Pavelić odbio. Prijedlogu dr. Pavelića da Italiji pripadne prošireno područje oko Zadra i Trogira i neki otoci, Ciano je postavio protuprijedlog o carinskoj privrednoj uniji, kontroli lučkog i pomorskog prometa, te podređenost hrvatske vojske, što je dr. Pavelić također odbio.
U Ljubljani razgovori završeni su bez rezultata.
U kasnijem brzojavu Ribbentropu, Kasche javlja "da Pavelić nastoj da izbjegne gubitak Dalmacije i da stoga teži sljedećem rješenju odgovarajući talijanski princ postat će hrvatski kralj bez praktičkih prava. Novi kralj nosit će hrvatsku krunu, položiti zakletvu na hrvatski ustav, dok će politički, vojno i privredno vlast pripadati isključivo hrvatskom državnom vodstvu.
Nikakvog odstupanja teritorija ne bi bilo, optički bi to bio usph za Ducea, a osigurana bi bila izgradnja i jačanje čitave Hrvatske" zaključuje Kasche.[Prema Krizmanu, B., Razgraničenje ustaške države, JIČ, 1971. godine, str. 128]
U brzojavu od 3. V. 1941. Kasche javlja iz Zagreba da se Pavelić nada (a to je povjerio Veesenmayeru) "sačuvati za Hrvatsku i Split i široke obalne poteze kod Velebita, kao i od Splita do Kotora. Moli zato njemačku podršku budući da e njegovo popuštanje pri kraju".[Isto]
U jednom drugom brzojavu od 3. V. 1941. javlja Kasche, da je Pavelić ponovno otklonio talijanske zahtjeve za carinskom unijom, te da ponovno moli njemačku potporu.
U bilješci od 3. svibnja 1941. i Weizsäcker je zabilježio, da ga oko 23 sata u noći posjetio dr. B. Benzon, poslanik NDH u Berlinu, motivirajući svoj tako kasni posjet porukom primljenom od dr. Pavelića, u kojoj mu javlja, da je NDH prisiljena odgovoriti do sutra, 4. svibnja na talijanski ultimatum.
Talijanski uvjeti su ovakvi:
1) Stvara se hrvatsko-talijanska carinska unija.
2) Savojski princ nosit će hrvatsku kraljevsku krunu.

Tek nakon što prihvate uvjete tog ultimatuma, moći će se pristupiti određivanju granice.
Dr. Benzon je nadalje, naglasio da stvaranje hrvatsko-talijanske unije znači uništenje hrvatske države, te da Italija prijeti da će anektirati hrvatski teritorij na kojem se nalaze talijanske trupe. (To znači do Karlovca - nap. Z. P.)
Prema Krizmanu, Veesenmayer je 4. V. informirao Ribbentropa, da je istog dana u 14,15 bio kod Pavelića, koji mu je priopćio da je talijanski otpravnik poslova netom prije toga iznova iznio pred Poglavnikom poznate zahtjeve u ultimativnoj formi. Pavelić ih je otklonio i kao svoj protuprijedlog iznio da je spreman da otputuje u Rim, da Ducea obavijesti o težini hrvatskog pitanja i položaja u kojem se nalazi njegova vlada.
Pavelić hitno moli, da mu Berlin javi da li se slaže s njegovim stajalištem. Nije u stanju da podnosi da trenutačno stanje i dalje potraje.... Smatra da bi prihvaćanjem talijanskih zahtjeva žrtvovao praktički nezavisnost Hrvatske.
"U noći je stigao u Berlin brzojav Kaschea, kojim javlja da je Casertano zahtijevao odluku Pavelića u pitanju granice, carinske i monetarne unije, dalekosežnog vezivanja hrvatske vojske uz Italiju to do 4. svibnja u podne."[Büro Staatssekretar. telegram broj 149 od 4.V. 1941. Prema Krizmanu, JIČ, 1971.,str. 135.]
Evo, kako je dr. Pavelić doživio i opisao pregovore u Ljubljani.
"Sa Cianom sam se sastao u Banskim Dvorima (u Ljubljani - nap. Z.P.). Netom je sastanak počeo, Ciano je raztvorio veliku zemljovidnu kartu, na kojoj su već bile povučene granice. Postavio mi je dvg prijedloga.
Prema prvom, granična crta bi išla od Samobora, do prekc Karlovca, Dinare i Mostara do crnogorske granice, a prema drugor nešto zapadnije, ali u tom slučaju Italija bi tražila vojni savez. Ja na to odmah odgovorio, da na takvoj bazi ne mogu uobće razgovarati. Pitao sam, da li njima više vriedi Dalmacija ili prijateljstvo sa Hrvatima. Vi hoćete, rekao sam im, Dalmaciju, a ne vodite o tome računa, da je ona pasivni kraj, u Italiji ima dosta pasivnih krajeva. Ona ima već dosta poteškoća s prehranom, pa zar si još hoćete dozvolit luksus, da hranite još jedan milion ljudi, i to ne Talijana? Na to javlja jedan general i kaže: da njih vode strateški razlozi. Ja sam mi na to odvratio da ne razumijem, kakvi bi to bili strateški razlozi u doba zrakoplova i topova dalekog dometa. On mi na to odgovara, da su Talijani vodili dva rata za Dalmaciju i daje se zato ne će odreći. Ja sam mu odvratio, da će onda voditi i treći. Zatim se opet javlja Ciano i pita me, kako bi ja to riešio?
Odgovorio sam mu, da nemam naslova, da postavljam teritorijalne ustupke i zato ne mogu tražiti da nam vrate Zadar, ali kako poznam situaciju Zadra, sve što sam pripravan ustupiti jest malo okolice Zadra i Trogira. Ciano je bio suglasan, ali nije mogao donieti nikakove odluke prije nego konsultira Mussolinija. Savjetova sam ga, da ga brzoglasno nazove, što je on i učinio. Mussolini mu je odgovorio; "Io non posso essere rinunciatore". Ja ne mogu biti onaj koji se odriče. Treba se znati, da je Mussolini nakon Prvog svjetskog rata oštro napadao i nazivao odricateljima (rinunciatori) one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio, da se sada njega isto tako nazivlje.
Time je moja borba za Dalmaciju bila znatno otežana. Kad mi je Ciano saobćio Mussolinijev odgovor, ja sam odvratio da onda o tome ne možemo više razgovarati. Zaključili smo, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem."[Sinovčić, M., NDH u svietlu dokumenata. Buenos Aires 1950.-Zagreb 1998., str. 346-347]
__________________
Mrzim suživot!

[Bobani]

EKSKLUZIVNO otkriće JUTARNJEG: Nikad objavljena pisma Ante Pavelića! Iskopane sve tajne NDH

Autor: Drago Hedl

Objavljeno: 23.09.2011


Dok je Tito željeznom rukom vladao Jugoslavijom odbjegli poglavnik je vjerovao da je pitanje dana kada će ponovno biti uspostavljena NDH. PLUS: POSLJEDNJE PISMO KOJE JE PAVELIĆ IKAD NAPISAO

ZAGREB - Više od 30 izvrsno sačuvanih pisama, dio prepiske koju je s poglavnikom NDH, Antom Pavelićem, tijekom desetak godina vodio AntonVranjković (85), ustaški časnik koji danas živi u mjestu na jadranskoj obali, nedaleko od Splita, samo je djelić fascinantne arhive o ustaškoj i kasnijoj hrvatskoj političkoj emigraciji, koja je u Europi, Južnoj Americi i Australiji djelovala nakon Drugog svjetskog rata.
Pisma iz Engleske

Dio korespondencije između Pavelića i Vranjkovića osobne je prirode i svodio se na uzajamne čestitke u povodu Božića, Nove godine i Uskrsa, te rođendanâ i imendanâ, no dio predstavlja poglavnikove ocjene i analize političkih zbivanja, te njegove planove za ponovnu uspostavu Nezavisne Države Hrvatske, poražene u Drugom svjetskom ratu.

Tridesetak pisama ustupljenih Jutarnjem listu, do sada potpuno nepoznatih javnosti, prvorazredna su povijesna građa jer daju izravan uvid u prilike koje su vladale u samom vrhu ustaške emigracije, međusobnom sumnjičenju koje je vladalo između Pavelića i njegovih najbližih suradnika, te borbi za prevlast u poslijeratnom ustaškom pokretu.

VEZANE VIJESTI
Vijesti

FOTO Film u NDH: Pogledajte kako je izgledala propaganda ustaške države
FOTO Nikad objavljena pisma ANTE PAVELIĆA: Luburić se oteo kontroli. Strahujem za vlastiti život!
Stepinac Amerikancima otkrio položaje ustaša i Nijemaca oko Zagreba
'Pavelić je zlatne poluge NDH sakrio u Sloveniji, znam točno mjesto'

Pavelićeva do sada potpuno nepoznata pisma, odašiljana Vranjkoviću iz Argentine i Španjolske u Englesku i kasnije Zapadnu Njemačku, bit će dragocjen, autentičan izvor povjesničarima, posebno u dijelu koji se odnosi na raskol između poglavnika i Branka Jelića, te Vjekoslava Maksa Luburića.

Vranjković se s Pavelićem počeo dopisivati još dok se nalazio u zarobljeništvu u Engleskoj, 1949. godine, i njihovi su kontakti trajali punih deset godina. No, pisma iz najranijeg razdoblja njihove korespondencije su izgubljena tijekom jedne od Vranjkovićevih brojnih selidbi. Prvo sačuvano poglavnikovo pismo Vranjkoviću nosi datum 7. svibnja 1953., a posljednje 18. rujna 1959. Ono posljednje, dakle, pisano je tek nešto više od tri mjeseca prije Pavelićeve smrti.

Većina Pavelićevih pisama kucana je pisaćim strojem, a samo nekoliko ih je pisano rukom. Uglavnom su na vrlo tankom papiru - sličnom onome za zamatanje duhana - kakav se koristi u zračnoj pošti, no izvrsno su sačuvana s obzirom na to da ih Vranjković čuva u plastičnim folijama. Pavelić je sva pisma datirao i osobno potpisao, no zanimljivo, nigdje uz datum nije stavio i mjesto gdje su pisana. Čini se da je Pavelić sam kucao, ili ih je diktirao osobi nevještoj s pisaćim strojem.
Grb i memorandum

Prepuna su pogrešaka i kucanja slova preko slova, a i po formi su izvan standarda kakve primjenjuju profesionalni daktilografi. Gotovo sva pisma imaju memorandum Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, a ona ranija i crno-bijeli hrvatski povijesni grb, te iznad njega slovo U uokvireno pleterom. Grb je na kasnijim pismima otisnut suhim žigom.

Jedan susret 1943.

Vranjković je Pavelića sreo tek jednom, 1943. godine, kada ga je u Zagrebu poglavnik primio sa skupinom ustaških pitomaca, polaznika vojne škole.Vranjković je tada pohađao ustašku časničku školu u Borovu.

Kad su Njemačka i njeni saveznici izgubili rat, ostaci poraženog Pavelićeva režima razasuli su se na sve strane. Vranjković je nakon zarobljeništva u Italiji i Austriji dospio u Englesku, a Pavelić je nakon kraćeg skrivanja u Italiji pobjegao u Argentinu.

(...)
EKSKLUZIVNI ČLANAK U CIJELOSTI PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU JUTARNJEG LISTA

[Bobani]

APOLOGIJA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE.

T e z e (Protiv kolajućih predrasuda i laži).

1. Nezavisna Država Hrvatska (1941-1945) nastala je kao rezultat povijesne težnje I naravne potrebe hrvatskoga naroda the brani svoju samosvojnost (egzistenciju, suverenitet) I samobitnost (esenciju, identitet). Bez vlastite države narodi na dulje staze propadaju.

2. NDH nije bila sila Osovine. Ove su rado surađivale s kraljevskom J. Hitler se priklonio hrvatskoj varijanti tek kada je bio stavljen pred svršen čin. Ali, tada je za NDH došlo u obzir samo savezništvo s Osovinom: demokratske sile I SSSR podupirale su obnovu J.

3. Poglavnik nije imao kud nego potpisati Rimske ugovore I pro forma priznati talijanskog princa za kralja. The to nije učinio, Talijani bi ga zamijenili potpunim poslušnikom. Osim toga, već Rapalskim ugovorom kraljevska se J. odrekla Cresa, Lošinja, Lastova I Zadra. A Poglavnik je već 10. rujna 1943, dan nakon kapitulacije Italije, Hrvatskoj pripojio čitavu Dalmaciju, pa I Istru, koja nikada nije bila u sastavu hrvatske države.

4. Premda je Ustaštvo izvorno nastalo kao nefašistički osloboditeljski pokret, u duhu vremena, NDH je uspostavila određeni oblik fašističkog poretka. To ne može biti razlog za njezino osuđivanje, niti oportunističko odricanje od fašizma (i Ustaštva) može išta popraviti ugled hrvatskih nacionalista u očima njihovih neprijatelja. NDH je, u najtežim uvjetima, njegovala začudnu razinu sloboština, uljudba je cvjetala, I postizan je napredak na svim poljima javnog života.

5. Ustaški pokret I vojska predstavljali su prirodno sredstvo samoobrane hrvatskog naroda, u kojoj su počinili neviđena junaštva. Mogući ispadi, koji su poslužili za kriminalizaciju hrvatske države I naroda, bili su razumljiva popratna pojava rata protiv četničkih koljača. - Danas se, s kriminalizacijom Domovinskoga rata, ponavlja ista povijest, s istovjetnim ciljem.

6. Sabirno-radni logori u NDH nastali su iz potrebe the se privremeno drže pod nadzorom stvarni ili mogući državni neprijatelji. Srbi su protiv NDH odmah pokrenuli rat, nešto kasnije I komunisti, Židovi je velikim dijelom nisu priznali (lojalni pak Židovi, kao I Srbi-pravoslavci, sudjelovali su u vlasti, vojsci I Ustaškom pokretu), Cigani su predstavljali asocijalni element. Ispadi do kojih bi gdjegdje došlo shvatljivi su iz povijesne situacije, a neprijateljska ih je propaganda mnogostruko umnožila I uvećala.

7. Najveći je promašaj NDH, zacijelo, bio onaj koji je doveo do Bleiburga. Trebalo je voditi rat do kraja (što je mjestimice I činjeno) te ginuti junački, a ne kao razoružana I prijevarom izručena vojska. Ipak, Poglavnik je računao the će na taj način spasiti živote, a odlaskom u emigraciju nastaviti borbu. Bleiburški zločin, pak, počinili su Englezi I titovci, a ne Ustaše.

[Bobani]

POGLAVNIKOV ODLAZAK (ILI BIJEG) IZ ARGENTINE 1957. (prvi (1) dio)

(Donosim ovdje iz Jubilarnog Izdanja "USTAŠA" 1941 - 1971., br. 1 -*71, prigodom tridesetgodišnjice Uspostave Nezavisne Hrvatske, opis o atentatu na Poglavnika i njego odlazak iz Argentine za Španjolsku. Opis koliko god je zanimljiv, još više su današnjem hrvatskom naraštaju nepoznati detalji iz ovog opisa. Samo šteta da nema imena autora ovog opisa i imena osoba o kojima se ovdje govori. Nadati se je da će netko popuniti prazninu ovog opisa. Otporaš.)

KRIŽNI PUT POGLAVNIKA DR. ANTE PAVELIĆA

POGLAVNIK SMETA NEPRIJATELJA

Baš 10 travnja 1957. izabrao je neprijatelj hrvatskog naroda, da kukaviški puca u noći, u taki iz busije, u ledja na vladara hrvatskog naroda Dr. Antu Pavelića u Palomaru u blizini njegova stana.

Kada su neprijatelji, srbokomunisti spremali ovaj plan, spremali su ga na jednoj široj osnovi. Predvidjeli su više mogućnosti, kako da se dočepaju onog, koji im najviše smeta. Sko ne uspije jedan plan, uspjeti će drugi. Stavili su u pokret ogromna novčana sredstva. Brojan ljudski aparat, svjestne i nesvjestne agente svoje razgranate uhodarske službe, sa ciljem, da bi djelo zločina bilo izvedeno točno po predvidjenom planu.

Da, izabrali su baš 10 travnja, jer znaju vrlo dobro, kad pucaju u Poglavnika Antu pavelića, pucaju ne samo u njegovo fizičko tielo, nego i na njegovo dugogodišnje političko djelovanje, naučavanje na njegov rad, na ponovno uzkrsnuće Nezavisne Države Hrvatske, pucaju na cieli hrvatski narod, koji je skupa sa njim oduševljeno i jednoglasno, složno kao jedan podupro njegovo djelo - osnutak Nezavisne Države Hrvatske.

Ne samo, da su organizirali gnjusni atentat, nego su u slučaju neuspjeha atentata istovremeno zatražili od argentinske vlade izručenje Poglavnika i to kao običnog zločinca. Pobrinuli se, da je skoro cieli argentinski tisak navalio kao bujica sa izmišljenim i unapried pripremljenim i neistinim člancima protiv dr. A. Paveliću, i hrvatskog naroda i to samo zato, što je dr. A. Pavelić i hrvatski narod bio dorastao situaciji i znao, da drugi svjetski rat izkoristi u svoju korist, strese okove robstva srpske tiranije i Proglasi Nezavisnu Državu Hrvatsku.


Slijedeći nastavak:

PROVIDNOST BOŽIJA ČUVA POGLAVNIKA

[Bobani]

POGLAVNIKOV ODLAZAK (ILI BIJEG) IZ ARGENTINE 1957. (drugi (2) dio)

PROVIDNOST BOŽIJA ČUVA POGLAVNIKA

U jutro rano, dne 18. travnja 1957. još sa otvorenim ranama Poglavnik dr. Ante Pavelić u pratnji svoga osobnog liečnika i dvojice najintimnijih suradnika ukrcao se je u samovoz i otišao iz svoga stana u Palomaru u nepoznatom pravcu. Otputovao u nepoznatom pravcu za sve svoje štovatelje i obožavatelje, koji su ga dnevno posjećivali, da mu izraze bol svoje duše nad još toplim ranama, koje mu je neprijatelj zadao; (U tri knjige Pere Zlatara: META POGLAVNIK - ŽIV ILI MRTAV, Zagreb 2010., može se naći, ako je vjerovati, da je na Poglavnika pucao neki Crnogorac imenom Blagoje Jovović, mo,) da mu izraze svoju vjernost i odanost; da mu čestitaju na hrabrom i junačkom držanju i da zahvale Bogu na neuspjehu mučnog neprijateljskog napadaja.

Izgubio se, zameo potpuno trag svim neprijateljima i onima, koji su ga htjeli ako ne već mrtva, a ono živa pronaći, ugrabiti i predati sudu i jugokomunističkim vlastima na mučenje i smrt. Odputovao je tiho i tajanstveno u zadnji čas. Par sati kasnije već je kuća u Palomaru bila "osigurana", da se Poglavniku ne bi tobože što dogodilo. Samo malo zakašnjenja i predomišljanja već bi bilo katastrofalno, jer bi Poglavnik bio uhićen i onako ranjen odveden. No, Bog nije tako htio. On ga je čuvao, kao da mu je govorio: "Žurno, žurno, skloni se, moja ruka bdije nad tobom. Čuvao i štito sam te kroz toliko godina, tvoje nadčovječanske borbe i požrtvovanosti za tvoj mukotrpni hrvatski narod, štito sam Te i čuvao već od tolikih opasnosti, pa i ovog puta moja ruka lebdi nad Tobom".

Samovoz započinje svoj put u nepoznato. Četvorica putnika, mirni i hladni, sviesni težkog podhvata, malo ili ništa razgovaraju, jer ne žele, da upravljač samovoza sazna o čemu se radi. Saobćava se upravljaču samo u glavnim linijama kamo treba voziti. Nakon izvjestnog prevaljenog puta promjenili smo samovoz i uzeli drugi (s) namjerom, da se upravljaču samovoza sprieči upoznavanje ciele rute putovanja do konačnog boravišta.

Dan prije namjeravanog putovanja jedan veliki prijatelj i štovatelj Poglavnika bio je toliko dobar i odvažan, on i njegova ciela obitelj, da je svoju kuću stavio na razpolaganje svom vladaru i njegovu liječniku, ne prezajući pred ničim. (Interesantno da beogradski Bilic u svojim nastavcima: Atentat na Poglavnika, spominje da je Poglavnik napustio Buenos Aires u tajnosti svojih najužih suradnika, dok časopis Ustaša ovdje piše da su napustili Buenos Aires 18 travnja. Blic, koristeći se knjigama Pere Zlatara META POGLAVNIK - ŽIV ILI MRTAV, piše da su Poglavnika pratili na putu za Čile njegov osobni liječnik dr. Milivoj Marušić i dva Poglavnikova vjerna "telohranitelja" imenom Ivan i Jure. Dok ovo prepisujem iz časopisa Ustaša, pred sobom imam Pere Zlatara tri spomenute knjige koje pregledavam i nehotice se sam pitam: Dali se je Pere Zlatar služio ovim časopisom Ustaša br. 1, 1970. i iz njega crpio izvore koji se mogu naći u spomenutim knjigama, to ne znam. Sve što znam je to da ima dosta sličnosti u ovim opisima. Mo,) kada sam bio na pola puta, pozvao sam telefonom tog prijatelja, da dodje sa samovozom pred svoje drage i mile goste, pred svog Poglavnika, pa neka ih on sam vozi svojoj kući onim putem, kojim on smatra, da je anjbolje i najsigurnije.

On je taj telefonski zov još od ranog jutra sa zebnjom očekivao. Žurno je sa samovozom stigao do nas, gdje smo ga mi, mirno se okrepljujući, dočekali. Nakon kraćeg razgovora i opraštanja njegovi se gosti ukrcali s njime u samovoz i nastavili preostali dio puta. Sretno i zdravo stigli su k njegovoj kući, utočište i sklonište našeg dragog Suverena.

Za vrieme tajnovitog boravka u kući svog prijatelja od 18 travnja do 16 srpnja 1957. (a beogradski Blic spominje da su napustili Čile "sredinom jula", mo)bio je s njime 49 dana i njegov osobni liečnik (prema beogradskom Blicu to je bio dr. Milivoj Marušić, mo) sve dok rane nisu potpuno zacielile. On je s njime proživljavao težke i bolne dane do njegovog ozdravljenja. Prema pričanju liečnika Poglavnik je bio uviek vedar i miran, spreman na najteže žrtve.

Nekoliko dana nakon dolazka šalje da Poglavnik sa jednim žurnim, važnim pismom predsjedniku Doma D.D., u Salti 1241. Liečnik dolazi i predaje pismo predsjedniku, ali ga ovaj više ne pušta da se vrati Poglavniku, nego ga mjenjajući samovoze vozi na suprotnu stranu Poglavnikovog boravišta i smještava ga kod drugog vjernog i dobrog Poglavnikovog prijatelja. Ovu mjeru opreza upotrijebio je predsjednik Doma (Inž. Asančajić je tada bio predsjednik Domobrana a u isto vrijeme i predsjednik Hrvatskog Doma u Buenos Airesu, mo) u sporazumu sa obitelji Poglavnika samo u cilju, da se ne udje u trag boravištu Poglavnika, uzprkos opasnosti, koja može nastati uslied otvorenih rana. Nakon 8 dana liečnik je opet na vrlo oprezan način povraćen Poglavniku, jer su se rane počele gnjojiti i postajala je opasnost komplikacije.

Možemo si zamisliti što je od časa odlazka liečnika, pa do časa ponovnog njegova povratka pretrpio Poglavnik. Prvo zato što nije znao što se je dogodilo sa liečnikom, a drugo jer je osjetio, da se stanje rana pogoršava. Zatim u kakvim je brigama bio i sam liečnik, koji je duboko osjećao odgovornost za zdravlje Poglavnika. Konačno: koliko je pretrpjela obitelj Poglavnika i njegovi najuži suradnici, koji su sa svim tim upravljali i bili najodgovorniji pred Bogom i narodom, ako se što Poglavniku dogodi. Nakon kraće liečničke njege stanje rana počelo se brzo popravljati i Poglavnik je opet nastavio svojim neumornim radom.

nastavlja se.

[Bobani]

POGLAVNIKOV ODLAZAK (ILI BIJEG) IZ ARGENTINE (treći (3) dio)

POGLAVNIK ODLUČIO NAPUSTITI ARGENTINU

Napetost još ne prestaje, niti je u izgledu, da će se što u tom pravcu promijeniti. Poglavnik u dogovoru sa obitelji odlučio napustiti Argentinu i smjestiti se u bilo koju južnoameričku državu, te odatle opet prema prilikama vidjeti šta će se dalje poduzeti. (Evo jedan mali izvadak iz pisma generala Luburića Danijelu Joliću u Toronto dana 21.XI,1955.

"...P.s. 1.) Savezno s proglasom u pogledu intervencija, treba u glavnom sve bazirati na osobi Poglavnika, jer novine i radio javljaju, da policija traži poglavnika. Za nas je neshvatljivo, da se jednog istaknutog svjetskog protukomunističkog borca, prijatelja argentinskog naroda traži na ovaj način, a na osnovu intriga neprijatelja, srbokomunista i političkih neprijatelja i protivnika. Mislimo stoga, da se pitanje Poglavnika pretresa s obzirom, koji zaslužuje kao prokomunistički borac i kao borac za slobodu svoga naroda i Poglavar Države Hrvatske. Čak su i neke španjolske novine doniele viesti, koje nam jako mnogo škode, jer dovode osobu hrvatskog Poglavara u vezu s stvarima, s kojima nema nikakove veze. Apelirati na argentinsko domoljublje i ljuba za slobodu, za koju se je narod i ovog puta digao s oružjem u ruci, kao i mnogo puta u prošlosti. Dakle usmjeriti u tom pravcu naše apele, koji neće škoditi, jer će dokazati novim argentinskim vlastim, da iza Poglavnika stoji ne samo kolonija u Argentini nego i ogromna većina hrvatske emigracije u slobodnom svietu, kao i čitavi naš narod. Mi ne možemo reći, dali je Poglavnik izišao iz Argentine, niti dali to misli učiniti. Treba dakle braniti njegove pozicije tamo, već i radi rehabilitacije javne i podpune, budući da je kampanja naškodila interesima naše oslobodilačke borbe...")

Što bih ovoga puta zamolio zainteresirane o ovoj temi Poglavnikova odlaska ili bijega iz Argentine, da pregledaju PISMA MAKSA LUBURIĆA na portalu: uzdanica forum frees. Tu sam ja iznio nekoliko stotina pisama Maksa Lubuića. Najzanimljivije je - što se ove teme tiče - pismo kojeg je general pisao Danijelu Joliću: VRLO TAJNO I POVJERLJIVO. Na vrh pisma olovkom napisano: Kada pročitaš, odmah spali. Ako netko ima koje pitanje glede tih pisama, naka se javi preko ovog foruma. Otporaš.)

Odluka je pala, treba pristupiti k djelu! Kamo, kuda, kako, na koji način? S kakovim prevoznim sredstvom, kojim i kakvim putničkim izvadjenjem? Gdje je manja opasnost, a čim veća sigurnost, na kojem mjestu jedne, ili druge sjedinjene države? - Puno i puno čimbenika igralo je tu veliku ulogu, koje je sve trebalo uzeti u obzir, dobro i dobro odvagnuti i prosuditi, te konačno stvoriti čvrstu odluku. Svaka, pa i mal neopreznost, propust i nepredvidljivost mogla bi donieti katastrofalne i nepopravljive posljedice.

Jedva je ovaj prvi podhvat sretno svršio već je trebalo misliti i pristupiti drugom. Ovaj zahtjeva mnogo više opreza, mudrosti i razboritosti i promišljenoga rada. treba sretno i neprimjetno preći argentinsku granicu, sretno i zdravo stići na teritorij susjedne države. Ne biti odkriven, prepoznat, zaustevljen, i uhićen te konačno izručen.

prošlo je mnogo neprospavanih noći i napetosti živaca, dok su se pohvatali svi konci u ruke, dok se je sve smislilo, uredilo i pripravilo, dok se je moglo reći: imamo sve spremno i uredjeno, da možemo bar sa relativnom sigurnošću reči Tati: "Sve smo Ti osigurali, i spremili, možeš mirno putovati." To je bio uistinu veliki podhvat, to je bilo herojsko djelo svih onih, koji su u tom poslu sudjelovali. Hrvatski narod biti će im za uviek zahvalan, i tu uslugu ne može im se nikakvim novčenim sredstvima naplatiti.

Kada su sve sigurnosne i tehničke pripreme bile gotove, zadnji dan prije odlazka, 15 srpnja, spremili smo Poglavniku nešto toplog rublja, odjeće, obuće i pokrivač, da na tom dalekom putu vozeći se samovozom može podnieti tu polarnu oštru zimu.

Sa jednim rodoljubom u Čile-u bilo je već unapried utvrdjeno, gdje ga ima dočekati, vrieme odlazka i dolazka, kao i način kako treba javiti kada tajanstveni putnik sretno stigne na odredište. Bilo je sve spremno i uredjeno, treba samo putovati i što je najteže, oprostiti se s našim Poglavnikom.

Nastavlja se. Slijedeći opis: POGLAVNIK NAS OSTAVLJA, ON PUTUJE.

[Bobani]

POGLAVNIK NAS OSTAVLJA, ON PUTUJE (četvrti (4) dio)

U jutro dne 16 srpnja u 9 sati uputio sam se na Avdu. General oaz, da na jednom ugovorenom mjestu dočekam samovoz, koji će voziti poglavara države, dr. Antu pavelića iz njegovog tajnog i skromnog boravišta na daleki put iz velikog Buenos Airesa na Južni pol u Rio Gallegos u ukupnoj daljini od oko 8.000 km. (Gledao sam na karti preko interneta i didio tu udaljenost od nekih 2.500 km. južno od glavnog grada Argentine Buenos Airesa, mo) Čekam samovoz i razne misli mi dolaze u glavu, prolaze i redaju se filmskom brzinom. Poglavnik mora ići žurno, vrlo žurno, otići iz svojeg skromnog, ali već ugodnog skrovišta. Poglavnik se mora moža zauviek rastati od svoje mile i drage obitelji, svoje žene i djece, svoje unučadi, koju je toliko volio. Poglavnik mora ostaviti sve svoje organizacije, svoje Ustaše, Domobrane i borce u Buenos Airesu, cijelom svietu i domovini Hrvatskoj. Poglavnika moram baš ja, nitko drugi, uzeti, iztrgnuti, iz do sada sigurna gniezda i smjestiti ga u samovoz; pustiti ga, da prevali toliki put u zimi, hladnoći, da se vozi toliko sati i dana nezaštićen i neobranjen od svih nepredvidjenih mogućnosti, koje se mogu na putu dogoditi..., (Šteta da ne za sada ne zna tko je po imenu i prezimenu bio taj Hrvat koji ovo opisuje i koji je u "samovozu" vozio Poglavnika! Beogradski portal Blic o tome piše da su uz Poglavnika bila njegova dva vjerna prijatelja, po imenu Ivan i Jure, koji su uz njega bili dok je ležao ranjen u sirijskoj i libanskoj bolinici u Buenos Airesu, poslije atentata na njega 10 Travnja 1957., mo)

Konačno Poglavnik se mora ukrcati u avion u Rio Gallegos, preći sretno sve preglede, straže, sretno putovati i sretno stići u Punta Arenas, pograničnu postaju Chile-a. Nisam se mogao oteti ovim mislima, koje su me stalno obsjedale i mučile, jer sam strepio, kako će biti svršetak.

Oko 9 sati dojuri strašnom brzinom jedan samovoz, zakoči sve kočnice u mojoj blizini, dižući prašinu i sklizući se, zaustevi se preda mnom i prenu me temeljito iz mojih misli. Upravljač samovoza visoki, jaki, atletski razvijen čovjek, a prati ga jedan omanji plavi maldić, kojeg sam odmah prepoznao. Obadva ozbiljna, ali sa malim podsmjehom, valjada zato đto su me prekinuli u mislima. Odmah otvoraju vrata samovoza, ja ulazim i sjedam, a oni me mole, da dajem pravac kuda treba ići. nastavljamo vožnju. Upracljač samovoza daje glas, jurimo strelovitom brzinom. Vidi se da je upravljač siguran u sebe i u svoj volan. Brzina veća od 100 km na sat, a okuke sječe, kao da upravlja avionom na Istočnom bojištu. Pomišljam, da je samovoz u kojem će putovati Poglavnik i sigurnim i prokušanim rukama.

Stigosmo željnom cilju. Ostavio sam ih iza kuća 300 metara daleko od boravišta dičnog Poglavnika i umolio ih, da me pričekaju, dok se vratim. Uputio sam se do Poglavnika, koji me je već spreman čekao. Nakon kraćeg razgovora, opraštanja i zahvaljivanja prijatelju i njegovoj ženi i djeci, uputili smo se do samovoza, koji je već nestrpljivo čekao.

Nastavlja se: ZADNJI MOJ ZAGRLJAJ SA POGLAVNIKOM.

[Bobani]

POGLAVNIKOV ODLAZAK (ILI BIJEG) IZ ARGENTINE (oeti (5) dio)

ZADNJI MOJ ZAGRLJA SA POGLAVNIKMO

Žurno se ukrcasmo u samovoz i započinjemo dugi i naporni put, kojega treba prevaliti.*Nakon izvjesnog djela prevaljenog puta, moram se rastati od onog čovjeka, kojeg već 3 mjeseca vjerno i brižno čuvam u tajnosti, moram se rastati od našeg dičnog i hrabrog vladara, od div čovjeka i mučenika hrvatskog naroda i prepustiti ga drugom. No utješno je, u sigurnim je snažnim rukama upravljača i vlasnika samovoza, prijatelja Poglavnika i hrvatskog naroda. (Možda je pisac ovih redaka jedan od onih Poglavnikovih vjernih prijatelja koji su ga čuvali dok je bio u sirijskoj i libanskoj bolinici poslije atentata na njega, Ivan ili Jure, kako je to pisalo u beogradskom portalu Blic., mo)

Naš posljedni rastanak bio je vrlo kratak. Jedan časak u samovozu, ali tim bolniji i teži, da je razdirao i najjače srce. Zagrlili smo se i izljubili. Sa suznim očima i jecavim glasom zaželio sam mu sretan, sretan put, da ga dragi Bog čuva i prati sve do sretnog izkrcavanja na teretotiju Chile-a. Kada je po mojem izlazku samovoz pojurio napried, mahao sam rukom pozdravljajući ih i učinivči znak križa prema samovozu, prekrižio se i sam zaželivši, da ih dragi Bog čuva i sveti znak Križa prati na cielom ovom trnovitom putu. Učinio sam ovo gotovo instiktivno pod dojmom sjećanja na moje djetinstvo, kada bi moj otac, prije nego što je s kolima krenuo na put, uviek je stao pred konje, skinuo šešir, sa kandžijom na zemlji načinio znak križa, prekrižio se i tek onda sjeo na kola i otišao na put. (Ne znam tko je pisac ovog opisa, ali ova zadnja rečenica kako mu se je otac prekrstio pred konjima prije nego bi pošao na put, odgovara istini, jer je i moj otac Petar Boban gabrić činio isto tako. Bio sam svjedom toga čina mnogo puta i svakog puta kada bih sa ocem išao negdje, mo) Samovoz je sve brže i brže odmicao, dok nije nestao iz vida, praćen blagoslovom Božijim.

NADČOVJEČANSKI NAPOR POGLAVNIKA - PUT OD BUENOS AIRESA DO RIO GALLEGOS

Od Buenos Airesa do Rio Colorado put je bio prevaljen bez prekida. Ondje se je prespavalo u nekom malom hotelu. U jutro put se nastavlja. Prelaz kroz San Antonio u luku Madrin i upućuje se pravcem Comodoro Rivadavia, prelaze paralelu 42, gdje straža i carinici obavljaju pregled putnika kao na nekoj pograničnoj postaji. Pregled je izvršen bez ikakve sumnje i putnici nastavljaju put, te stižu u Comodoro Rivadavia, gdje prespavaju noć. Iz Comodoro Rivadavia kreću u Rio Gallegos, ne prekidajući vožnju, a prelazeći luku San Julian i Piedra Buena. Na tom velikom putu vrlo malo su se zaustavljali, tek toliko da se malo ugriju i okriepe, jer je trebalo na vrieme stići na odredište.

Dana 22 srpnja 1957. stigli su sretno i zdravo u Rio Gallegos, a dne 23 srpnja, upravljač i vlasnik samovoza odvezao je Poglavnika na uzletište, gdje se je ukrcao na avion istog dana odletio u Punta Arenas, gdje ga je dočekao hrvatski rodoljub i odatle su zajedno avionom prosliedili u Santiago de Chile. Osovina samovoza pukla je baš na uzletištu. Dragi Bog je valjda tako htio i želio, da osovima samovoza izdrži sve dok Poglavnik stigne na uzletište, i da time hrabri upravljač izvrši svoj zadatak onak, kako ga je po planu zamislio i predvidio.

RADOSTNA VIEST: POGLAVNIK SRETNO STIGAO

Dana 25 srpnja stiže iz Punta Arenas šifrirani brzojav, da je Poglavnik sretno stigao. Svima, koji smo bili upoznati sa ovim poghvatom, a osobito obitelji Poglavnika dani od 16. do 25 srpnja su strahovito dugi, dok su sa strahom i zebnjom očekivali onaj radosni čas, kad će naš Poglavnik sretno prekoračiti granicu. Veselili smo se i čestitali jedan drugome na uspjehu ovog težkog podhvata.

Nastavlja se. Slijedeći opis: BORAVAK U CHILE-U

Napomen:

Želio bih znati postotak Hrvata koji su znali ili znaju za ovu Poglavnikovu Odisejadu. Možda se to neće nikada znati, ali za sigurno će se znati jedna stvar, a ta je da je Poglavnik dr. Ante pavelić bio prvi Poglavar Hrvatske Države poslije 839 godina, i kao takvog povijest će ga zapisati i opisati. Usput, želim ovog puta reći, da sam u emigraciji skoro šest desetljeća i da su mi mnoge ako ne i sve hrvatske novine, časopisi i knjige poznate u emigraciji. Teško je bilo te novine izdavati, i u mnogim slučajevima su to ljudi iz vlastitog džepa plaćali, pred crkvama, utakmicama, zabavama prodavali. Često puta bi dobilo odgovor: pretplaćen sam, dobio sam, kupio sam neki dan i sto drugih izgovora. Ovaj opis je napisao vjerojatno očevidac ove Poglavnikove Odiseje. On danas nije među živima, ali svakako da će se netko nekada ozbiljno pozabaviti ovim opiosom poradi povijestne važnosti. Dok ovo prepisujem uz mene je zemljovidna karta i jedan velik krugli globus kojeg vrtim okolo i tražim ta mjesta kuda je Poglavnik Prolazio. Sve sam ih pronašao i u mojo mislima izmaštao taj poglavnikov put. Otporaš.

[Bobani]

DESETI TRAVANJ - nije samo kalendarski nadnevak!

Četvrtak, 12 Travanj 2012
Svi narodi u svijetu imaju nacionalno znakovlje vezano uz jedan nadnevak, koji simbolizira najznačajniji dan u povijesni dotičnih naroda. Najvelebnije proslave u svim državama u svijetu su - dan nacionalne nezavisnosti. Hrvatski je narod izuzetak i u ovom pogledu, jer nema povijesno definirani datum o obilježavanju nacionalne (samobitnosti) državotvornosti.
Okupatorski režimi su imali svoje nadnevke, koje su nametnuli u Hrvatskoj kao hrvatsko znakovlje i ''državni blagdan''. Hrvati su tobože slavili te nadnevke jer nije bio radni dan, pa su se upustili i opustili u takvim proslavama.
Kako su se u Hrvatskoj mijenjali režimi tako su se mijenjali i nadnevci koji su bili prihvaćani kao početci nacionalnog osvješćenja i državotvornog oblikovanja. Ali, nikada nismo imali jedan zajednički nadnevak, koji bi bio prihvaćen od većine hrvatskog naroda.



Dakle, u pitanju je (još uvijek!) jedan najznačajniji dan u hrvatskoj povijesti kojeg bismo mogli označiti i ozakoniti kao svehrvatski dan nacionalne nezavisnosti i državotvornosti. Mada u povijesti hrvatskog naroda imamo veliki broj nadnevaka koje bismo mogli uzeti i obilježiti najznačajnijim danom - od krunisanja Kralja Tomislava 925. godine do 25 lipnja 1991. godine.

Kod mnogih Hrvata još je na ''snazi'' prvotni datum - 30 svibnja 1990. godine, kada je u Hrvatskom državotvornom saboru ustoličen dr. Franjo Tuđman za prvog predsjednika Republike Hrvatske. Sporan je također i 25. lipnja 1991. godine, jer, i pored inauguracije u Saboru, međunarodna zajednica nameće tromjesečno čekanje, pa tek nakon isteka moratorija 8. listopada 1991. godine Republika Hrvatska raskida državno-pravne veze sa ostalim republikama i postaje slobodna, samostalna i neovisna država. Koji bi od ova tri datuma (30. svibnja, 25. lipnja i 8. listopada) mogao povijesno biti ''pravi''- Dan hrvatske državnosti?

Hrvatski narod koji ima svoje ime, svoj jezik, svoju kulturu i obitava na istom zemljovidnom prostoru od početka prvog milenija; koji je u tom vremenskom razdoblju imao svoje kraljeve, banove, vladare, poglavare i vojskovođe svjetski priznate - ali tekom prije dvadesetak godina priznali smo sebe kao državotvoran narod!!!

Nismo još ni obrisali krmelje od suza u zagrljaju sa susjedima, evo nas opet, guramo se u multinacionalne zajednice (EU), koje su nacionalno državotvornije, gospodarski bogatije, kulturno nametljivije i međusobno snošljivi od snošljivosti koja vlada među Hrvatima.

''Tko imalo zna o hrvatskoj povijesti, tome danas mora biti jasno da ponoviti svoju razdvojenost ne smijemo, ako želimo opstati. Bili smo mi Hrvati na obje strane gotovo svih europskih ratova. Bili smo često, a toga se sjećaju i naši djedovi, za bocu rakije (u I. Svjetskom ratu). Živjeli smo stoljećima u uvjerenju da uzoriti i poglaviti laičkog eklezijalnog života na Zapadu vide i shvaćaju naše ispuštanje krvi za njihov račun i njihovu slobodu. Što smo dobili za uzvrat? Hrvati iz Istre znaju precizno i jasno da je sveti čovjek Papa Pio X. mirne savjesti dao počistiti glagoljaške natpise po crkvama u Istri i više od ovog primjera gotovo da i ne treba navoditi.'' ( Z. Markus, HP, srpanj 1989.)

DESETI TRAVANJ - hrvatska je zbilja!

Neozbiljno je govoriti, a neznalački je pisati povijest hrvatskog naroda i optužiti Nezavisnu državu Hrvatsku, da je bila ''fašistička tvorevina'', kada je de facto hrvatski narod, i protiv volje Talijana i Nijemaca, ustao na obranu od srpskih četnika koji su ubijali i palili sve što je hrvatsko. NDH nije imala nacističku niti fašističku političku stranku nego je imala samo Ustaški pokret u kojem su četnici, partizani, komunisti i židovstvo uzurpirali revanšizam kojeg su Tito, Pijada i Churchil svrstali u nacizam i fašizmom, kako bi se što bilje osvetili ne samo hrvatskom savezniku (Njemačkoj) nego i Hrvatima, koji su im uvijek bili trn u oku.

Poglavnik Nezavisne države Hrvatske dr. Ante Pavelić bio je bez imalo pristranosti vrhunski državnik, ne samo po izgledu nego po svojoj stručnoj spremi, nacionalnom osjećaju, vjerskom uvjerenju i predanosti za dobrobit hrvatskog naroda - i po cijenu života. Da je, kojim slučajem, Pavelić imao druge saveznike danas bismo imali više od 10 milijuna žitelja u Republici Hrvatskoj, koja ne bi bila ni ovoliko mala ni crvena kakvu nam je Tito omeđio.

DESETI TRAVANJ - nije samo kalendarski nadnevak, nego najsvjetlija točka u hrvatskoj povijesti, jer se toga dana hrvatski narod digao na ustanak, oslobodio se okupatorskog Karađorđevog četničkog režima i proglasio svoju Nezavisnu državu Hrvatsku na cjelovitom etničkom i povijesnom područja. Nema čovjek na svijetu koji ne bi pozdravio i podupirao takav pothvat za svoje nacionalno oslobođenje. Sve drugo je nacionalna izdaja.
Za sve zločine vezane uz NDH i ustaše snose najvišu odgovornost srpsko četništvo i partizani u Hrvatskoj. Nakon 70 godina od uspostave NDH još se nije rasvijetlio niti jedan zločin ni četnika ni partizana u RH, a imamo Bleiburg, Križni put, Jazovku i još poznatih nekoliko stotina masovnih grobnica! Ali, još se nije otupila oštrica zločincima koji u oslobođenoj RH uništavaju hrvatsko nacionalno biće! Doduše, oni to danas ne čine s mačem i kamom u ruci, nego s perom u medijima, sa zakonskim odlukama u Saboru, s predsjedničkim dekretima, sudskim optužbama i međunarodnim sudom u Haagu.

Stog stajališta mogli bismo donijeti i zaključak, da će opet hrvatski narod, nakon što se osvijesti od nostalgičnosti i zabluda, ponovo ustati u obranu svojih osobnih i nacionalnih interesa. ''U čemu je, međutim naš današnji i novootkriveni trenutak nadahnuća i prosvjetljenja? U ničem drugom doli u vjeri u sebe i Hrvatsku. U ničem drugom doli u spoznaji, da smo mi ti, koji se moraju boriti do kraja za svoju domovinu. U ničem drugom doli u reskoj spoznaji, da to umjesto nas nikad nitko ne će i ne može učiniti. I to je to viđenje u našim lucidnim intervalima.'' (Ibid.)

Ili ćemo naći zajednički nadnevak za hrvatsku državotvornost, koji će ujediniti hrvatski narod, ne na političkom mimorazilaženju, nego na temeljima hrvatske državotvorne ideje, integralne slobode i nacionalne posebnosti, kako bismo ostavili novim naraštajnim u naslijeđe ljepšu Našu lijepu domovinu.

Svim državotvornim Hrvatima u domovini i dijaspori želim čestit blagdan - Deseti Travanj, jer, oni koji su dali svoje živote da imamo kakvu-takvu slobodnu i samostalnu Republiku Hrvatsku, zaslužuju naše priznanje i čestitke, jer bili su vitezovi i mučenici, a po Božjem milosrđu - već su sveci!



Rudi Tomić

[Bobani]

POGLAVNIKOV ODLAZAK (ILI BIJEG) IZ ARGENTINE (šesti (6) dio)

BORAVAK U CHILE-U

Poglavnik je boravio u Santiagu de Chile od 24. srpnja do 27. studenog 1957. Bio je smješten kod hrvatskog rodoljuba, gdje se je vrlo dobro osjećao. Uslied nastalih političkih prilika, u toj zemlji, morao je pomišljati da ponovno promjeni boravak.

PUTOVANJE U MADRID

Kada je Poglavnik uvidio, da boravak u Chile-u ne pruža dovoljno sigurnosti, odlučio je odputovati u Madrid. Priprema za ovaj prekooceanski put zahtjevala je mnogo posla, mnogo razgovora i sporazumjevanja, dok je konačno uredjeno onako kako se želilo.

Dana 27. studenoga ukrcao se je Poglavnik u pratnji jednog svog borca u avion i dana 29. studenoga stigao je u Madrid. (U MISMIMA MAKSA LUBURIĆA piše da je on, Maks Luburić, Padre Miguel Oltra Hernandez (1911-1982) i Evanđelist Dr. Ivan Šarić sve bili pripremili za Poglavnikov dolazak u Španjolsku. Kako je u to vrijeme bila jedna velika politička trzavica između Maksa Luburića i Poglavnikove obitelji, sve je došlo do zastoja, tako da Maks Luburić i Padre Mihuel Oltra uopće nisu znali gdje i kada je Poglavnik stupio na tlo Španjolske. Mo)Ovdje ga je dočekao Nadbiskup Ivan Šarić.

Odmah je pisao po milostivu gospodju, koja se je na brzu ruku spremila i 11. prosinca 1957. otputovala sa parabrodom k njemu, da mu bude u pomoći. Putovanje mil. gospodje bilo je držano u najvećoj tajnosti, tako da se nije mogla s nikim oprostiti. Na ispraćaju u luci bili su samo tri osobe, koji su joj zaželile sretan put i skori sastanak s našim Poglavnikom. Poglavnik je želio da i kćerka Višnja dodje k njemu, jer ju je trebao za razne važne poslove. Ona je odputovala dana 3. listopada 1958. sa parabrodom, izpraćena prijateljima i znancima.

SUPRUGA I KĆERKA UVIEK S POGLAVNIKOM

Preko dvije godine tihog boravka Poglavnika u Madridu, bile su dvie godine ogromnog i neumornog rada za svoj hrvatski narod i njegovo oslobođenje. U tom ogromnom radnom radu nije imao kraj sebe nikoga, nego samo svoju velevriednu, marljivu i razboritu suprugu, svoju milu i energičnu kćerku Višnju, koju je nada sve volio. Njih dvoje, najvjerniji njegovi pratioci uviek samo s njim i uz njega. One su ga čuvale, pratile, i sakrivale po austrijskim samostanima. One ga prate i u Argentinu. Uviek su s njim dielile dobro i zlo, sreću i nesreću, progon i zaštitu. One su poslije atentata u Palomaru (kako navodi beogradski portal Blic da je na Poglavnika pucao Crnogorac Blagoje Jojović, mo)bdjele nad njegovim životom, putovale sate i sate po noći, po kiši i oluji samo da ih nitko ne vidi, da se ne odkrije boravište Tate.

Nastavlja se.

[Bobani]

POGLAVNIKOV ODLAZAK (ILI BIJEG) IZ ARGENTINE (sedmi (7) dio)

One su sudjelovale u najdelikatnijim podhvatima.

Kroz dvije godine rada u Madridu one su ga pomagale u težkom narodnom poslu. Trpile su s njime njegove bolove, koji su iz dana u dan bili nepodnošljiviji, one su mu bile utjeha. Bile su jedine one na koje se je mogao obratiti u najkritičnijim danima svoje bolesti. Milostiva gospodja bdila je nad njim ciele dane u bolinici, a gdjica Višnja ciele noći i tako je prošao u bolinici mjesec i pol bez odmora i spavanja. Uviek su bile sa njim i uz njega, čuvale ga, pomagale i dvorile ga do njegovog zadnjeg časa.

Gdjica Višnja bila je prisutna kada je ujutro, u 3 sata 55 min. dana 28 prosinca izpustio svoju plemenitu dušu i zaklopio za uviek svoje blage oči. Te dvije žene su mučenice i patnice kroz cieli svoj život bile su žene heroji i junakinje. Nisu nikada pred ničim prezale, niti imala straha od koga, kada se je radilo o zaštiti i časti dragoga Tate, našeg dičnog Poglavnika i o obrani prava Hrvatskog naroda. Tim dvjema ženama biti će hrvatski narod za uviek zahvalan za žrtve, koje su pridoniele kroz svoj život.

POSLIEDNJA POSTAJA POGLAVNIKOVA KRIŽNOG PUTA

Dana 28 prosinca 1959. u 3 sata i 55 minuta Poglavnika pada i umire na svom posljednjem, mukotrpnom križnom putu za Hrvatsku i svoj hrvatski narod. Umire od posljedica srbokomunističkog naboja, koje je ostalo (ja bih ovdje opet ponovio, kojeg je, kako piše beogradski portal Blic, ispalio Crnogorac Blagoje Jovović, mo) u njegovom tielu. Pada i umire i pod teretom kleveta, napadaja, uvreda i izdaja baš onih njegovih suradnika, koji su slatko zobali iz njegovih ruku, i sve ono što jesu, ili misle, da jesu, postali su preko njega, s njim i uz njega. Pada i pod teretom rada i posla za svoj hrvatski narod. Svaki borac, ustaša, domobran, svaki ministar, general ili dužnostnik htio je pisati mu i očekivao je da mu on osobno, baš osobno, odgovori. On je to vrlo rado činio, a osobito svojim borcima nije propustio ni jedno pismo, a da ne odgovori barem s par rieči.

Umro je naš dični Poglavnik. Njega više nema živa u našoj sredini, ali njegov duh lebdi nad nama.

Naš div veliki Poglavnik vječno je s nama!

Kraj ovog opisa, koji je, uz sve manjkavosti, jedan vrlo važan povijestni izvor. Šteta da se autor opisa nije potpisao. Može se na internetu pronaći sličan opis kojeg je donio Dragutin Pavlina povodom Poglavnikove 42 obljetnice smrti, dakle 2001 godine u Zagrebu, ispod kojeg opisa stoji: 28 prosinca 2001., Zastavnik Ustaške vojnice. To je sve što se zna o ovom opisu.

Idući opis: Pismo generala Drinjanina Danijelu Joliću...Samo za Tebe, pročitaj i spali.

[Bobani]

Otporaš 30th November 2012, 19:07

SAMO ZA TEBE - PROČITAJ I SPALI

(Donosim ovdje jedno vrlo važno i vrlo tajno pismo kojeg je general Drinjanin pisao svojim vrlo povjerljivim i nadasve pouzdanim suradnicima. Jedan od njih je za sigurno bio i Danijel, Dane Jolić koji je živio u Torontu. Dane Jolić je bio vojnik HOS-a NDH i kao hrvatski vojnik podržavao je tijesnu veze s generalom Drinjaninom. Njigov sin Ivo je pratio PISMA MAKSA LUBURIĆA te me kontaktirao i rekao da ima jedan snopak pisama koje je general pisao njegovu sada pok. otcu Danijelu. Vrlo rado mi ih je uručio. Pisma datiraju od 1952 pa do 1959. Ima jako zanimljivih stvari, kao i u svakom generalovu pismu. Ovo pismo kojeg sada donosim je u ta doba, tj. godine 1955 kada su se koplja lomila između Poglavnika i njegove "okoline" i generala Drinjanina i HOS-a koje je on predstavljao, bilo jedna velika TAJNA, dok danas nije. Zato je general na vrh ovog pisma svojom rukom i olovkom napisao : "Samo za Tebe - pričitaj i spali". Zato sam i stavio ovom pismu taj naslov. Ovim putem se želim javno zahvaliti gospodinu Ivi Joliću na darovanju pisama njegova pok. otca Danijela meni. Hvala ti Ivo! Mo, Otporaš)

HRVATSKI NARODNI ODPOR

GENERAL DRINJANI.
Ured Glavnog Tajnika.
Stan, dne 7. XI. 1955.

Dragi brate !

Po ustanovljenom običaju šaljem Vam nekolicini ovo svoje osobno pismo, kao moje osobno pismo, ali koje tumači jednoglasno mišljenje Stožera i glavnih suradnika, kao i ogromnog diela naših ljudi u emigraciji.

Najvažnije je, da se sada pokrene sve u korist Poglavnika i naših u Argentini, a onda dolazi vrlo važno pitanje, koje moramo medjusobno riešiti. I mi i Vi učinismo sve i učiniti ćemo i više i nije važno tko je učinio, ali ima problema, koji mogu medju nas unieti klicu nesuglasica, pa i razdora.

Radi se o pismima, koje ministar Ilić šalje pojedinim ljudima i u kojima se na neovlašten način predstavlja u boji, koja je neistinita ili na vlastitu želju uveličana. On je dobio od Klaića, šefa propagandističkog ureda kao i od nekih drugih ovlast, da vodi stvar odašiljanja protesta. Učinili su to oni, koji su se skupa s njime usosili (utuvili, mo) u glavu, štetnu i nebratsku rabotu Subašića i IZBORA, koji je kriv za ono, što se našima dogadja i što je Poglavnik u bjegstvu, radi čega nam je strahovito naškodjeno politički i moralno u svietu i još se ne vide konture (opsezi, ishodi, mo) kraja. Ilić se na glup način upleo u to nakon što mu je ponudjena prodaja knjige, koju je IZBOR izdao. Tada se je zaletio i u zadnjem Izboru napisao gluposti, koje nam ne služe na čast. O tome ćete se još uvjeriti. Može se braniti Poglavnika, biti ustaša, napadati protivnike kao što smo i mi to činili, ali ne hvaliti onoga, koji nas je nazvao "ustaškom paščadi", "koljačima" i koji hvale Srbe, Dražu, Stojadina (misli se na Dra. Milana Stojadinovića, mo) itd., a napada naše svećenstvo radi koljačtva. Pa mjesto da priznaju, da je Stožer na vrieme vidio opasnost, prave se martirima, napadaju Stožer i generala Drinjanina, a sve radi toga, jer su napali onoga, koji nam je ovu tragediju priredio.

Poglavnik je htio zavaditi Srbe, ali je nevjerni Subašić podvalio i zavadio nas. Kada je klika, koja je kriva za IZBOR vidila nesreću, nisu imali smionosti ni pameti, pa priznati, nego se osvećuju Stožeru i guraju Ilića protiv nas. Najprije zeta S. Pšeničnika, (Srečko, mo) poslije Klaića i promidžbu, zatim komunistu Subašića i IZBOR i na kraju nesretnog Ilića., nekada našeg prijatelja, kuma i suradnika. (Koliko je meni poznato, a ovo treba do temelja provjeriti, Dr. Andrija Ilić je bio generalov tajnik u Glavnom Stožeru HOS-a i generalov vjenčani kum, ili kum na krštenju generalovu sinu Domagoju koji je rođen 23 listopada 1954., dakle, dok još nije među njima bilo razdora. Mo) I mjesto da kažu mea culpa, oni napadaju Stožer i DRINU i kao uvijek nagovještavaju, da će biti zaplienjena, zabranjena i obustavljena. Ilić je neliepo, nekorektno i neustaški prema nama postupao. Mi do sada ni rieči nismo dobili od njega, nego nam braća šalju njegova pisma i prepise istih i daju znati, da se Ilić predstavlja kao jedini, koji u svim poslovima ima ovlast od vodećih.

Mogu Vam kazati : Mi smo ovdje načinili plan za spašavanje Poglavnika, te od Njega dobili i ovlast za sliediti. Trebali smo ga dovesti ovamo i kamo sreće, da je odavno tu. Dali smo ogromna sredstva na raspolaganje i to pomoću naših španjolskih prijatelja i bankovnog uloga moje žene i rodbine. Sve je bilo priredjeno, a ja sam dva puta bio u Tangeru (Tanger je luka na sjeveru Maroca ili između Španjolske i Maroca kod ulaza u Gibraltar, mo) i priredio za doček kuću itd. (Po ovom izgleda da bi Poglavnik doplovio parobrodom gdje bi ga general dočekao, mo) Nakon toga bi se išlo ovamo, gdje smo imali dozvole. Prijatelji su trebali dovesti ih od tamo u Tanger. Medjutim članovi obitelji, koji neće da Poglavnik dodje ovamo kao i klaić, koji je izjavio pred povjerenikom DRINE, da sve ide u zahod, što od Stožera dodje, oni su spriečili, da Poglavnik prihvati našu ponudu. Mi danas nemamo veze, jer ista idje preko obitelji, zetova i kćeri, a ovi ne daju, da Poglavnik dodje ovamo, jer imadu interesa da bude tamo, pa makar i u stalnoj pogibiji.

To je žalosno, ali istinito. Cieli Stožer kao i španjolski prijatelji pratili su cielu stvar i svi skupa se zgražamo, da se ovako što može dogoditi. Falilo je političke mudrosti, pa su naveli Poglavnika na tanak led sa nesretnim pokušajem s IZBOROM, a sada ustraju u nesreći, i dok se Subašić šeta i dojavljuje adrese, gdji bi mogao biti Poglavnik, Njega traži policija, a nas su stavili na listu neprijatelja Crkve. To je rezultat genijalnog pokušaja rata protiv Crkve, kojeg smo osudili na vrieme i spasili barem dio ugleda našega Pokreta. Falilo je gradjanske, ustaške i ljudske hrabrosti, da priznaju ovu pogrešku i odterete Poglavnika, nego kažu, da se nije ništa dogodilo. To nije istina. Vatikan je dobro obaviešten, a čak i novine Španjolske, gdje smo bili br. 1 donose viesti, koje će nas u crno zaviti. Da se nismo ogradili od mahnitanja, danas bi i mi ovdje imali istu sudbinu kao i oni.

Pasti ćemo svi za Hrvatsku, za Poglavnika, ali pasti u borbi protiv svoga svećenstva i Crkve, a za Stojadina i peronizam, to je zločin, i one koji su zato krivi, trebalo bi staviti pred ustaški sud. Zato se osvećuju Stožeru, koji je jednodušno s generalom Drinjaninom sve napisano, sve vodio i sada je jednoglasno solidaran, kao i ogromna većina onih, kojima je stvar poznata. Poglavnik se ne može javljati i ta klika je sada dobro izkoristila čas nesreće, pa žele da se sve zaboravi. Ne, ni zaboraviti, ni oprostiti. Doživili smo tragediju Kavrana vlastitom krivnjom, (trebalo je imati "petlje" i to reći sedam godina poslije tragedije, preuzeti odgovornost za poraz i td., mo) iako sam došao iz Domovine i upozorio ih na stanje. Rekli su : mi smo vodstvo. I sada smo na vrieme upozorili i opet su rekli : mi smo vodstvo. Tako se predstavlja i Ilić, ali se vara. Mi nemamo vodstvo nego vodju. Imamo Poglavnika i Predsjednika Vlade. Ni od Poglavnika ni od Predsjednika Vlade, koji nema pojma o svemu, nema ni glasa. Nije vodstvo nitko, jer ga nema. Imamo Poglavnika i Vladu. Imamo Vrhovnog Zapovjednika, i general Drinjanin i Stožer nisu dobili ni jednog slova, pa tako Ilić nema prava miešati se u poslove Stožera ni Odpora, nego ono, što mu je Klaić dao. Mi ne priznajemo vodstva, jer smo vojnici. Ne može se jednog djelatnog generala obavještavati preko čarkara, niti Stožer preko promidžbe. Ja bih radije objesio sablju za svagda, nego da mi promidžbenjaci, koji su do sada uviek slabe rezultate pokazali, zapovjedaju. To bi bila degeneracija vojske, i to ni jedan borac, ni jedna vojska neće prihvatiti niti će to Poglavnik dopustiti.

Nije dosta, ako mi jednostavno kažemo da nismo krivi. Krivi smo jer smo dali podloge sa negativnim IZBOROM. Subašić je komunista, plaćenik Srba, i neovlašteno se služi imenom Poglavnika, izkorišćujući to. Ponudio nam je uslugu, i napravio uslugu Srbima i komunistima. Za napasti nevaljale svećenike ne treba ići tim putem, dapače treba biti dobar katolik, i u obrani ideala, Boga, Crkve, Domovine, Poglavnika i Pokreta možemo napasti ne samo svećenika, nego i kardinala, ako treba. Ali IZBOR se je težko ogriešio o Crkvu i nas usosio. Nedajte se u rat protiv Crkve, jer ćete ga izgubiti. Svećenici su, pa i naši protivnici svi ustali u obranu Poglavnika, osim par degeneriranih. Oni su nas jedini branili 1945. god. i danas u većini zemalja okupljamo se oko svećenstva i Crkve. To Vi svi znadete. "Plovidba" je nečastna, (Neznam šta bi to moglo značiti "Polovida je nečastna". Možda je to u ono doba bio jedan izraz među Hrvatima koji su emigrirali u Argentinu i došli s padobrodom, tj. plovidbom, mo) ali zar ju mi nismo napali davno prije, nego je Subašić došao medju nas? Zar je itko ljuće napao protivnike Poglavnika, pa i onda kada su svećenici? Pa ipak uživamo podporu i zaštitu Nuncija, kardinala, nadbiskupa i svećenika, jednom rieči Crkve. I svi su skočili za Poglavnika i nije mala stvar, jer ovdje su jamčili uglednici Crkve za Poglavnika i to je vriedilo više nego sve naše predstavke. Svi smo odgovorni Bogu i Narodu i zato pazite što radite.

Naša braća u Argentini zaboravili su, da je Franco mač Vatikana, da je Njemačka, Italija i Austrija u rukama kršćanskih vlada, i da u mnogim zemljama jedino Crkva štiti Hrvate. Gdje su nam novi prijatelji? Nije pupak svieta u Pampi, (Pampa je pokrajina srednje Argentine, gdje je bilo nastanjeno mnogo Hrvata, istaknutih Hrvata koji su nešto značili u tadašnjoj hrvatskoj političkoj emigraciji. Mo) pa ne možemo svi gledati kroz njihove naočale, koje su subjektivne. Prema istom pravu moramo i mi u fanatički katoličkoj Španjolskoj misliti na sebe kao i na Hrvatsku, koja treba Španjolsku. Neka sutra nagare Rusi, tko će nas primiti? Neka se ide sutra napried, zavisiti će mnogo toga o Francu. I svaki dan više. Stoga naši nemaju prava nametati nam jednu štetnu politiku, koja će i nas ovdje uništiti kao i njih tamo.

Neznam šta je sa Poglavnikom, neznam kako će se sve svršiti. Jasno je da će biti težkih posljedica za sve nas, za Pokret, za Hrvatsku, jer jedva smo se bili oprali od obtužba 1945. i sada smo mi vlastitom krivnjom naprtili glupu, nepotrebnu i tragičnu hipoteku IZBORA. Zato nećemo nikakovo vodstvo, nego Vodju i Vladu, Poglavnika i Predsjednika. Neka se osnuje politički odbor, neka se traži mišljenje sviju, neka se uzmu u obzir interesi svih, u svim zemljama, neka se dade mjesta novima, koji su se istakli u borbi za ovih 10 godina. Nije dosta, da se zetovi, kćeri i propagandisti slože i ovlaste nekoga. Kakva smo mi vojska, gdje se generala obavješćuje preko čarkara, da je "vodstvo" sve povjerilo Iliću, neborcu, koji je ratovao u Beču, a rezistirao u Engleskoj. Kakve smo mi ustaše, gdje jedan Subašić može dieliti lekcije jednom generalu koji je 25 godina u prvim redovima. Ja sam godinu dana prije nego itko osjetio izdaju Lorkovića, pa su me proglasili ludim. Osjetio sam tragediju Kavrana, pa su me proglasili "kompromitiranim". Osjetio sam propast u koju idemo u Argentini dvije godine uapried, pa sada mi sole pamet oni, koji su krivi za tragediju, jer nisu imali ni hrabrosti ni pameti. I mi nismo crnički tribu, nego tražimo, da se napravi Pokret, hierarhija, odgovornost. Mi smo u Stožeru napravili 10.000 pisama , i neka nam daju jedno gdje nije najžešći ustaški duh i duh Poglavnika, i to u doba, kada to nitko drugi nije radio. I usporedite ustaški duh IZBORA I DRINE.

Hoće propast DRINE. Subašić ju najavljuje u pismima, koja posjedujemo. Klaić baca sve u ćenifu (nužnik, mo) što dolazi od Stožera, a bacili su možda i spasenje Poglavnika. Dižem obtužbu, tražim ustaški i vojnički sud, pa da se ustanove činjenice. Čitave pošiljke DRINA su tako nestale u Domu, nastojalo se podvaliti Stožeru, jer su imali koristi od Stojadina, (Stojadinovića, mo) s kojim su pravili poslove, koji nam ne služe na čast. Ima u Argentini 10.000 nacionalista i našto smo spali.

Držite se uz svoje svećenike i onda, kada se sa njima politički ne slažete. Recite im svoje. Ja sam se ispovjedio u Barceloni na Kongresu kod čovjeka, kojega bih politički smrvio, kad bih mogao. Napadao sam ga, ali ga kao svećenika poštujem. Crkva je snaga, ne zaboravite to, a to su i naši osjetili. Neron je otišao, Staljin je otišao, Peron je otišao i Tito će otići, svi ćemo otići, a Crkva će ostati. I nama je mrieti i moramo umrieti spokojni i smireni s Bogom i Crkvom. Crkva je naš saveznik. Danas Rusija i USA traže veza s Vatikanom, muslimani, hindusi i pogani uzpostavljaju veze, a mi ih kidamo s Crkvom, sa Stepincem, sa 1000 mrtvih svećenika za Hrvatsku. Nedavno se njihao na vješalima Fra Herman, moj bivši suradnik zato, jer nije zatajio Poglavnika ni Hrvatske, i to u isto vrieme dok je Subašić pisao, da je svećenstvo anacionalno, da su fratri klali, da je Draža pošten, a da su njegovi rasovi krivi, iako znamo, da je Draža bio onaj, koji je klanje vodio. Mene je IZBOR proglasio i Srbinom i na usta srbskog generala Djukića rekao, da neznam tko mi je otac, zvao se "Luburić koji je navodno u Madridu".

(Evo šta o tome u "Otvoreno Pismo Srbskom Generalu Svetomiru Djukiću", pisano 10. X. 1955., između ostaloga, general Drinjanin kaže u DRINI br.8/12 1955., strana 218/219. "... Imam i previše dokaza o radu najnovijega "srpsko-hrvatskog stručnjaka" Josipa Subašića i njegova - i vrag zna čijeg još - lista "Izbora", pa na silu moram tražiti i nalazim, srodnost ideja i misli vodilja u pisanju toga lista i ideja, koje ste Vi iznieli u Vašem članku. obrazložit ću:

1.) Čini se kao da ste se posebno trudili , da vaš susret sa mnom dobije nedužnu formu slučajnog sastanka. Kažete doslovno: " Tu primjetih jednog ustaškog generala, prirodnog držanja. Izgledalo mi je, da je jedan od naših, i kad ga potapka po ramenu i upitah: "Ama, jeste li Vi naš čovjek. Jako ličite..."- on se nasmija i odgovori: "Ja sam general Luburić. Osjećam se hrvatski, a tko zna od koga sam..." Svi prasnusmo u smieh na ovu dosta masnu dosjetku. Inače Luburić je iz Hercegovine." Istina jest, da sam ja prisustovao viećanju izmedju Vašega predstavničtva i Glavnog Stana Poglavnika, čiji sam bio član...Tako Vi ste meni predstavili punomoć iz Glavnog Štaba Draže Mihailovića, a ja Vama sa Zapovjedi Glavnog Stana Poglavnika...Ova punomoć i danas postoji u arhivi II. Ustaškog Zbora. Nije bilo slučajnog nalaza, a niti doskočica, niti smijanja...

2.) Zamislite si, kada bih i ja imao stručnjaka za "hrvatsko-srbske probleme", pa podvalio u jednom mom članku sliedeći dialog:

Luburić: Slušaj, bre, Djuiću, ama Vi izgledate naš čovek, Jako ličite...

Djukić:Znate gospon Maks, Ja sam Srbin, srbski osjećam, a vrag bi si ga znal, kak je to s tatekom...

Šta biste Vi na to rekli?

Znate, ja sam čitao Vuka Karadžića, čitao sam i ono što Srbin Dr. Jocić (Eugen, mo) piše o Srbijancima, pa ipak se nikad ne bih usudio napisati o svom dragom prijatelju, srbskom generalu, da ne zna tko mu je otac. Možda to u Beogradu, na čaršiji, medju niškim ciganima, koji su Srbiji dali Cvetkovića Ministra Predsjednika, (nije ni danas stvar bolja, jer su im dali Tomislava Nikolića za predsjednika, mo) ili u stanovitim krugovima, gdje je moral bio jako slabo predstavljen, i ne bi bilo fatalno, ali u Ljubuškom je to pitanje od prvorazredne i sudbonosne vriednosti. Toliko načelno o moralu u Ljubuškom. A mogu Vam takodjer predstaviti obitelj Luburića, koji su oduviek bili poznati patriciji, gazde, gospoda, dobrotvori, duboko religiozni, priznati i poznati patrioti, što nije težko ustanoviti kod kojega god starijeg čovjeka Hercegovine. Bili su gazde i gospoda, dok niste došli Vi Srbi i Srbijanci, uništili patriote, gazde i gospodu, a stvorili proletere, revolucionarce i osvetnike. Sa slobodom vratio se sjaj obitelji gazde Franje i gospodina Ljube Luburića, a sa ropstvom opet smo postali prognanici, proleteri, ali uviek gospoda, i uviek u službi Boga i Domovine. Tako će to uviek i biti u domu Luburića, kao i u gotovo svim domovima Hercegovine. Tamo se, gospodine generale, zna točno, tko je kome otac. Strana 220,..." Mo)

I svakom srbskom generalu daje generalski naslov, zove Nedića rodoljubom, a mene, ustaškog generala koljačem. Ja sam osobno ponosan, a osiguravaju me svi članovi Stožera i svi suradnici Odpora, da su i oni vrlo ponosni na ulogu Stožera i DRINE. Bilo je vremena, da ni HRVATSKA nije pola godine napisala rieč Ustaša i Poglavnik, a mi smo i poslije Kavranove tragedije rekli: Ustaše srdca gore ! Kažemo i sada. Subašić i Klaić poručuju, a Ilić je na tom putu, da je Poglavnik napustio ustaše, kako bi se sporazumio sa Srbima i židovima. To ne stoji, a kada bi i stajalo, mi nismo napustili Njega, jer znademo, da će nas trebati. Ne vjerujemo u uspjeh antiklerikalne politike i zato smo protiv nje. I u tom moramo ostati jasni, ako nećemo da nas razganjaju po svietu kao razbojnike i komuniste. Neka se prestane s novim glupostima, jer ćemo se javno buniti, da spasimo ugled i čast i ljude za novu borbu.

Amerika traži Vatikan, a mi ga napuštamo. Kome to može služiti? Komunistima i Stojadinovom agentu Subašiću, a ne Hrvatskoj. Stojadin hoće Hrvatsku, ali sa granicama na Kupi i muslimani imadu pravo sumnjati u našu dobru vjeru. DRINA je bila jasna i Džafer je u njoj iznio naš stav. Čast svima pa i Stojadinu, ali na Drini. Čast liberalima i svima, ali oni vladaju u Hrvatskoj i služe komunizmu, a u svietu ga pomažu, a Stepinac je branio Hrvatsku i sada je za tu Hrvatsku na robiji. Vatikan daje emisije na hrvatskom i o nama ovisi, dali ćemo uspjeti da radi za nas. IZBOR nije taj put. Samo abnormalni i nepošteni ljudi mogu odobravati IZBOR. A IZBOR još uviek vodi duhove, sada u osveti prema DRINI i Stožeru. Ilić je najnovija poluga IZBORA pa makar kako god izgledalo, da radi za Poglavnika.

Engleska nije naš nego Petrov i Titin prijatelj. Sve što pišete Iliću i što ta budala piše Vama ide kroz ruke engleske policije, a 1945. smo vidjeli kakova je. Dali je pametno pravite centre tamo, a ne ovdje gdje imamo prijatelje, sigurnost i punu zaštitu? Ilić je profesor i pjesnik. Može voditi propadangu, pisati članke i vjerujem, da je to ono što bi trebao raditi i zašto smo ga bili i pozvali u Španjolsku. I onda je bio ministar, ali zato nije zapovjedao Odporom niti će sada zapovjedati. Nije nikada hitca izpalio, nema pojma o ničemu i svaka bi mu akcija svršila kao ona Kavranova. Žena mu je bila gestapovski agent, Čehinja, a Ilić radi strašne osobne mane sasma je u rukama svoje žene. (Ja sam upoznao gosp. Dra. Andriju Ilića u Parizu u siječnju 1960., po njegovu povratku iz Madrida kada je bio na pogrebu pok. Poglavnika. Naše društvo HOP-a Dr. Ivan Šarić ga je primilo i nas nekoliko smo otišli posjetiti Georges Desbons-a, Francuza i branitelja atentatora na srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića. Dr. Ilić je imao skoro cijelu jednu stranu lica crvenog mladeža, što je dio njegovog rođenja. Kada si sa njim, nekako ti pogled uvijek i nehotice leti na taj maladež, što izgleda vrlo upadno. Kod Georges Desbone-a me je prijatelj laktom gurnuo i opomenuo da ne gledam u dr.a Ilića tako upadno. O toj "osobnoj mani" general govori, mo) Zato je morao ići odavle, jer nije mogao medju ljude. (zbog te mane, mo) Ona je inteligentna, ali nesavjestna i dominira ga. U ovakovim okolnostima ne može biti ni govora o nadzoru nad Stožerom, bez obzira kakova pisma njemu pisali Klaić ili pojedini članovi Poglavnikove obitelji. Nama ne zapovjedaju kćerke, zetovi i zetovski prijatelji, ni klika ni promičbenjaci, ni oni, koji su nas zvali ustaškom paščadi, nego Poglavnik i Predsjednik Vlade. Zato učinite sve u obranu Poglavnika, preko banke pošaljite na obitelj novce, dajte i Iliću sve što hoćete, ali znajte da on živi u Engleskoj i da nema nad Odporom ama baš nikakove vlasti. Smiešno je ono što njemu pišu i smiešno ono što on piše. To je bio pokušaj Klaića, pa je propao, to kuša i Ilić i propasti će kao i naši, ako podju tim putevima. Pazite da nam i više štete ne nanesu, prikazujući se kao martiri, koje Crkva progoni. To ne stoji, mogli su zgriešiti i svećenici, i mi ćemo ih osuditi, ali ogromni dio nas je branio. Zato i mi moramo braniti Crkvu i svećenstvo. Sve drugo je samoubistvo i dreka, da se sakriju vlastite pogreške. I to čine naši u Argentini. Za nesreću smo krivi i sami, jer u Argentini živi mnogo tisuća nacionalista, gardista, madžarskih nacista i samo su nas tjerali, pa su još uvijek u zatvoru Dr. Bulat i drugi, šefovi peronista i grupe Izbora. A lopov Subašić pod zaštitom komunista i socijalista denuncira naše. To je stvarnost. Nije dakle Crkva, nego IZBOR, koji su krivi našoj nesreći i Poglavnikovu bjegstvu. Iz istih razloga je zatvoren i Stojadin.

Držite na okupu vaša družtva, nedajte praviti razdor niti uplesti se u protucrkvenu rabotu. Ali braniti Poglavnika i Hrvatsku zubuima i noktima i pomozite u tom poslu svakoga, pa i blesastoga i pokvarenoga Ilića, koji je na onako nekorektan način htio mimoići i uništiti Stožer i svoje dojučerašnje prijatelje, koji se nisu dali navesti na tanak led sa šeftovima IZBORA i Subašića.

Vrieme će nama dati pravo, ali na žalost, vrieme nas raztvara, jer smo si uprtili na ledja težko breme, obtužbu neprijateljstva Crkve, koja je kako tako bila uz nas, a sada je protiv. Trebat će mnogo truda, da se to izpravi i na nama je, da to učinimo. Nije najsretnije braniti Poglavnika sa Ilićem, koji je i sam sudjelovao u radu IZBORA, nego je to trebalo učiniti iz Španjolske, gdje imamo dvadeset visokih crkvenih dostojanstvenika, koji su uzeli u zaštitu Poglavnika PRIJE NEGO ILIĆ JE I DOBIO OBAVIEST O SVEMU.

Nisam Vam se mnogo javljao, jer sam baš zato mjesec dana stalno na putu, radimo i pojačavamo rad. DRINA je u tisku, a iz Amerike nam dolaze novi i svježi mladi suradnici. Bio sam dva puta na granici i javio Vam se odanle. Opet ću se skoro javiti s drugog mjesta. Stožer je jednodušan, jači i biti će pojačan. Imamo dobre veze, nalazimo se okruženi prijateljima, imademo konzulat i legalni službeni pravac, koji uživa podržku velikih i najvećih. (U to doba Španjolska je još uvijek priznavala NDH i imali smo konzulat u Španjolskoj, mo) Mislimo na sve, imamo i potrebne veze s Amerikancima, koji misle kao i mi. Treba dočekati vrieme i ne izgubiti glavu i nerve. Ne gubiti prijatelje, nego sticati nove, kao što to mi radimo. Klika koja je kriva za nesreću i razbacivanje snaga, odgovorna je i ja sam to Poglavniku i Predsjedniku Vlade pisao. Pazite što radite. Oni, koji misle da nas mogu samo tako konspiracijom maknuti, varaju se.. Ovdje se bori i pada i ne poznajemo drugog riješenja osim pobjede ili poraza. Na dobrom smo putu i idemo tim putem. Obaviestite braću o svemu a vas kao Ustašu i suradnika osobno činim odgovornim za ovo pismo, koje ne smije pasti u ruke neprijatelja. Ima ga se pred najvjernijima pročitati i pred njima spaliti. Za sve odgovaram ja i Stožer, dok se stvar ne postavi na svoje mjesto.

ZA POGLAVNIKA I DOM SPREMNI!

Kraj ovog pisma.

(Napomena:
Za razliku od drugih pisama - i svih pisama - ovo pismo nema generalova potpisa, osim što na početku nosi službeni naziv i naslov HRVATSKI NARODNI ODPOR, grb i sve ostalo je originalno. Moje osobno mišljenje je, da je pok. Danijel Jolić napravio kopiju pisma i sačuvao, a original, po želji generala Drinjanina, spalio, jer general nije ništa rekao da se kopija pisma ne može sačuvati. Mo)

[Bobani]

USTAŠKI MIR NA GROBU POGLAVNIKA

Hrvatska i Ustaštvo (102)

USTAŠKI MIR NA GROBU POGLAVNIKA

Prenosim ovdje za čitatelje portala javno.cm iz DRINE br. 2-3 1962. jako zanimljiv članak generala DRINJANINA.

U S T A Š K I M I R N A G R O B U P O G L A V N I K A

Na Tvom je grobu, Poglavniče, održano mnogo govora, izrečene su mnoge misli. O Tebi je napisano i napisati će se mnogo knjiga. Bit će svakakvih mišljenja. Tako je to sa velikim ljudima. A onda će Poviest reći svoju o Tebi i o onima, koji o Tebi govore i pišu. I onda će Bog suditi svima skupa.

Lako je Tebi, jer si našao svoj mir, ali težko nama, koji smo ostali. Ja Te molim povrati i meni moj mir. Za Tvog života nisam htio sageti šiju pred Tobom, ali pred Tvojim kostima to činim. Ne radi Tebe, ne radi ostalih, nego radi sebe. Potreban mi je taj mir, jer ustašku čašu treba ispiti do kraja, još treba jurišati, još treba ustašovati, (kao što je i Stjepan Mesić ustašovao kada je trebalo i u Osjeku i u Australiji, moja opaska) pa makar se i ne zvalo tim imenom.

Lako je bilo i meni, kao i ostalima iz prvih dana. Nije bilo druge kategorije nego Poglavnik i Ustaše. I s druge strane Srbi i Jugoslavija. Ali onda je došla nesretna politika i nastaše. Mi smo u Tebi gledali Poglavnika, čvrsta, jaka, granitna, revolucionarca, borca. Ti nisi volio ni politiku, ni političare, a mi još manje. Mene su u lance vezali na Janka Pusti, jer nisam htio, kao dijete, položiti prisege Ustaškom "vodstvu". Mi smo htijeli Ustaškog Poglavnika. Zvučilo je to ljepše u ono herojsko doba ustaške romantike. Zato se ni nismo razumijeli s Tvojim ministrima, a kako vidiš, ni danas se ne razumijemo s Tvojim nasljednicima, pomoćnicima i vjećnicima. Nama će opet biti lako tek onda, kada se još šačica preživijeli sastanu s Tobom. Ustaše trebaju Poglavnika, ili nisu Ustaše. A Poglavnika medju nama nema, i neće i ne smije biti. I Otac Domovine je bio samo jedan. Nikada više drugoga. Eto zato se i Tvoji nasljednici i pomoćnici ne razumiju i teško im je, kao i meni.

Mi smo u svoje vrijeme smatrali ustaštvo revolucionarnom hrvatskom vojskom. Ti si bio Vodja. Ali nakon Bleiburga poneka je ustaška glava počela misliti. Nastala je pobuna duhova. Da sam bio rastrgan na komadiće kao moj mali braco, ne bih imao problema, ali sam tu, u 48 godini, snažan, poletan, sa stanovitom životnom školom i obligacijom, da služim Hrvatsku do kraja. Došao je čas, da ustvrdimo, da su Ustaše zaželjele Poglavnika, a Poglavnika nema...Ima samo politika, Ujedinjene Nacije, Zapad, Istok, i narod u dvojstrukom robstvu. Ti si nam ostavio ciljeve, naučio si nas kako se treba boriti, možeš u legendi juriti na konju pred hrvatskim vojnicima, ali hrvatski vojnici trebaju efektivno vojničko zapovjedničtvo i efektivnu hrvatsku vladu, da bi ovi uskladili našu borbu sa stanjem u svietu, kako ne bi išlo glavom kroz duvar i u drugi Bleiburg. (to je uistinu što je dr. Franjo Tudjman i prakticirao u Domovinskom ratu, proučivši " Poruku Izmirenja" generala Drinjanina, koja je izišla u Istarskoj Drini 1964 godine, moja opaska, Otporaš)

Ostani, Poglavniče, u legendi, pa jurišaj skupa sa novim generacijama, i zaustevi se na Drini. Vitez Pjanić i tako misli, da Ti moraš počivati na Drini, jer se tako nitko ne bi usudio Drine prekoračiti. I moli za nas, Tvoje nesretne učenike, da nadjemo mir na Tvojem grobu, i da taj mir koristno upotrebimo za stvarnu oslobodilačku borbu za Hrvatsku. Pa da Pjanićevi unuci čuvaju mrtvu stražu s Tobom skupa na Drini.

Znam, Poglavniče, da u svojim zadnjim časovima nisi više htio govoriti o problemima hrvatske politike, jer si osjetio, da Tvoj duh traži druge horizonte. Tvoje umorno tielo nije više moglo podnieti. Osjetio si da se ide na zadnji, veliki put. Pa kada si na isti bio pripremljen, znam, da Ti se povratio Tvoj klasični i dominirajući mir, kojim si uvjek znao impresionirati. Bio si sviestan, da sada drugi moraju nastaviti. Znao si i to, da to neće biti lako. I nije lako. Ja, eto, idem sa Tvoga groba uvjeren, da si razumio svoga "zločastog dečka" koji Te je slijedio kroz svoje djetinstvo, kroz mladenačko i muževno doba i koji od Tebe ne traži ništa osim mira. Povrati mi mir, a Ti u legendi čekaj polazak u novi boj, (što se je i obistinilo u Domovinskom ratu, moja opaska, Otporaš) da se odatle Tebi pridruže i ostali: oni sa Kaptola, sa Jankapuste, sa Lipara. A onda, i za sve vjeke vjekova, uvjek će trebati stvarati nove legije, uvjek ići na grob velikana po snagu. Ovdje, na Tvom grobu, je jedan od izvora.

Za Dom Spremni!

Ustaša Maks.

[ljuta trava]

Bobani !!!!!

---Hajde života ti PROBUDI SE ....

[Bobani]

TKO JE POGLAVNIKU DAO ZADNJU POMAST: FRA. BRANKO MARIĆ ILI NAD. IVAN ŠARIĆ ILI PADRE OLTRA???

Piše: Fray Miguel Oltra Hernandez


domobran.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA

HRVATSKA I USTAŠTVO (53) ( Posebi prilog o Poglavniku)

Mi, naše pokoljenje,postigli smo najveće i najviše dobro za kojim je hrvatski narod toliko stoljeća težio. Postigli smo Hrvatsku Državu. Poglavnik.

Ukazala se potreba da u ovom broju opišem kako je Poglavnik dr. Ante Pavelić umro u Madridu 28 prosinca 1959. godine. Mnogo se je napisalo a i pročitalo što se je napisalo o Poglavnikovoj smrti, ali još nije toliko dovoljno da se je iznijela potpuna istina zadnjih trenutaka Poglavnikova života. općenito je poznato da ga je zadnji sipovjedio i pričestio fra, Branko Marić, a spominje se također, tu i tamo da ga je posljedni ispovjedio nadbiskup Evan. Ivan Šarić. ja ću ovdje donijeti šta o tome kaže jedan Španjolac koji je najviše pomogao Poglavniku da iz Argentine dođe u Španjolsku.

Tražio sam neke dokumente i pronašao nešto što je za mene vrlo interesantno znati, te mislim da bi i vas moglo zanimati, tim više da je Ante Pavelić bio poglavar za četiri godine Hrvatske Države, tj. bio je hrvatski državnik, a državnicima se uvijek ukazuje velika počast prilikom njihove smrti i pogreba. Prolistati svjetsko javno pisanje povodom smrti dra. Ante Pavelića, ništa nećemo naći pozetivna, sve najgore, osim što je sve najbolje o Poglavnikovoj smrti pisao hrvatski državotvorni tisak u emigraciji. Zato mislim - s jedne strane - da zaslužuje da mu se na ovim stranicama na hrvatskom portalu javno.com za Hrvate donese, prevedeno sa španjolskog na hrvatski, zapis španjolskog svećenika Fray Miguel Oltra Hernandez, ofm., koji je bio uz Poglavnika kada je umirao, i - s druge strane - zaslužuje da se ovo donese upravo sada kada se spremamo osnovati ČASNU SUD, na kojem bi se ustanovila njegova krivična djela, te ga okrvili ili oslobodili istih. Žao mi je da ovaj zapis nemam u originalu na španjolskom jeziku.

P R I V I L E G I J V E L I K I H L J U D I

Jednoga dana prije dosta godina, jedan novodošli Hrvat me prozvao "svojim konzulom" i prema običaju, pola u zbilji, pola u šali, nazvao me advokatom izgubljnih parnica...Kao vojnici nacija koje imaju toliko toga sličnoga u svojem žiću i svojim problemima, razgovarali smo o problemima iskreno i sa duhom franciskanske jednostavnosti, pa i sa veseljem. Problemi Hrvata, i Nijemaca i ostalih narodnosti, koji su dolazili u Španjolsku bili su identični. Obično se kaže, da se našlo "drugu domovinu". Pa ipak, unatoč svemu, našlo se je samo "drugu domovinu", nego se je ovdje našlo nešto i prave Domovine, jedne, autentične i čitave domovine. Hrvati, Nijemci i ostali narodi, ili većina njih, našli su nešto više nego pravo na azil, slobodu, život i sigurnost. Nešto više nego i samo milosrdje. Našla su se braća duha.

Vršio sam dužnost "konzula" najbolje kako sam znao i mogao, i u tom vršenju dužnosti "izgubljenih parnica" susreo sam se sa mnogo Hrvata najraznije precedencije. Bilo je radnika, studenata, svećenika, vojnika, intelektualaca, a medju svima dva zaista velika čovjeka: sarajevski nadbiskup (dr. Ivan Sarić, evangelist i nadbiskup vrhbosanski,moja opaska) i Poglavnik.

Nadbiskup Sarajeva i mučenički kardinal Stepinac, jedan osobno prisutan (misli se na dra. Ivana Sarić,moja opaska), drugi u duhu, (Misli se na kardinala Stepinca, jer je bio u zatvoru, moja opaska), dostojno su predstavljali mučeničku Hrvatsku pred 30 milijuna španjolskih katolika.

A onda je Poglavnik imao velikih poteškoća u Argentini. Tada je već, moralno i politički, naša dužnost bila pomoći Poglavniku. Mi nismo zaboravili, da su se u našem gradjanskom ratu, ovdje u Španjolskoj, borili oni isti komunistički šefovi, protiv kojih ste se i Vi, Hrvati, na čelu sa Poglavnikom borili. Mi smo znali da ste se herojski borili za svoju nezavisnost i svoju slobodu. Cienili smo vaše žrtve i napore, cienili hrabrost i vrline. Znali smo i za progone Kristove Crkve. Bilo je logično, da se povoljno rieši problem vašeg šefa, Poglavnika. (To je bilo poslije atentata na Poglavnika 10 travnja 1957 godine u Argentini, nedaleko Buines Aires, kada je Poglavnik imao poteškoća za ostati u Argentini,moja opaska) I mi smo taj problem riešili i Poglavnik je došao u Španjolsku, gdje je našao sigurnost, mir, - i prijatelje!

Španjolska nije nikome zaniekala svoje pomoći. Odmah nakon rata sa hrvatskim i njemačkim prijateljima stvorili smo list "ADELANTADOS DE SANTIAGO" ( Vitezovi Svetoga Jakova). Pomoglo se mnogim Nijemcimai Hrvatima, kako u Njemačkoj, tako i ovdje, u Španjolskoj, i svugdje, gdje je potrebno bilo. Da, bilo je vremena kada nije ni Španjolskoj bilo lako. Takova je bila politika i Španjolska nije mogla riešiti mnoge probleme, koje bi rado bila (po svoj prilici "htijela", moja opaska) riešiti. Ali su Španjolsci, osobno, naprema politici zauzeli pravi stav, i uvijek pomogli i u slučajevima, kada to nije bilo lako...

Tako smo došli do časa, koji za sve Vas predstavlja prekretnicu: smrt Poglavnika. Tako se je i moje konzulstvo pretvorilo u "apostolsko konzulstvo", jer sam Vašem Poglavniku dao Zadnju Pomast (Viatico).

I ako je bio u životu gorostas, bio je još više u svojim časovima. Umro je jedan veliki čovjek, veliki borac, obnovitelj Hrvatske Države (zamislimo se ovdje malo, samo na trenutak, i sami sebi predpostavimo da je Poglavnik bio neke druge narodnosti, Kinez, Afrikanac, Rus, Španjolac ili netko drugi osim Hrvata, koliko smo mi Hrvati plemeniti i zahvalni, ne bih se začudio vidjeti nazive ulica, naselja, spomenika i sl. imenom Ante Pavelića. Ali, kada se radi o Hrvatu, zgnječi ga, satari ga, moja opaska), šef jedne organizacije, - i umro je kršćanski! Umro je čestito!

Poglavnik je zaista znao, da se približuje kraj. Htio je umrieti čestito, kako se i dolikuje velikom čovjeku. Znao je umrieti čestito i to neka služi na čast Hrvatskoj i Hrvatima! Imali ste šefa, koji je bio za života jak, borac, koji se predao Bogu ponizno, kao se dolikuje zaista velikim i jakim borcima. Dao sam Poglavniku Svetu Pričest i zadnju pomast (Viatico) u društvu jednog hrvatskog svećenika. (Po svemu sudeći to bi morao biti fra. Branko Marić, Hercegovački franjevac od Širokog Brijega,moja opaska) I malo iza toga duša se rastala od tiela, koje je bilo umorno od tolike borbe, tolikih progona, tolikih nesreća, toliko nezahvalnosti.

Ali Poglavnik je opraštao i molio, da mu se oprosti. Taj čin je bio najveći od svih u Njegovom dugom i napornom radu i životu. U času kada se duša rastavljala od umornog tiela, Poglavnik nije imao protivnika, nije imao neprijatelja. On je bio u miru sa svima: sa Bogom i sa ljudima.

Bio je velik u borbi, u životu, i bio je velik u času smrti. To je privilegij velikih ljudi.

Veliki narodi znaju cieniti svoje mrtve (da, cijeniti svoje mrtve ako se želimo svrstati u velike narode, ne velike po pučanstvu, nego velki po duhu, moja opaska) velikane, znaju cieniti zasluge svojih velikana i znaju opraštati i zaboravljati male stvari. Poglavnik je zaista velikan. Ali je bio čovjek, pa je logično, da je imao i svojih slabosti, kao i svi jludi, ali su vrline Poglavnika daleko nadmšile Njegove pogreške. Pred njegovim grobom valja misliti domovinski, ljudski i kršćanski.

Poglavnik je oprastao tražeći Mir Božiji. Bog i Povijest, suditi će svima nama. Pustimo hrvatskom narodu i u skrajnjoj instanci Bogu, da kažu zadnju rieč. I tako dugo budimo razborni, pravedni i milosrdni sa svojim velikim ljudima, sa herojima.

Nemojte napustiti veliki put vječnosti, zaboravite sitnice.

Ako budete radili tako, vjerni svojoj vlastitoj veličini, imati ćete mnogo prijatelja u načoj zemlji. A vaš "Konzul" biti će sretan kad se približe časovi ospobodjenja Vaše Domovine,

Slava Poglavniku!

Živila Hrvatska!

xxxxxx

Ovo je išislo u DRINI br. 2-3 1962. godine, strana 7-10.

[Bobani]

DRAGI HRVATSKI BRATE

Dragi hrvatski brate,

Ukoliko je meni poznato, Dr. fra Branko Marić je Poglavniku dao Posljednju pomast, ispovjedio ga i dao mu Poputbinu (posljednju Svetu Pričest). U lipnju 1960. Mene je fra. Branko odveo na još svježi Poglavnikov grob i u posjete umirućem Nadbiskupu Ev. Ivanu Sariću.

BOG I HRVATI!

J. Ivan Prcela.

(Kada sam jučer stavio opis Fray Miguel-a Oltra Hernandez u kojem on kaže da je on bio taj koji je Poglavniku NDH dru. Anti Paveliću dao posljednu Pomast, Viatico, kako kaže Fray Padre Oltra, javio sam se e-mail pismom prof. Ivanu Prceli. Prilažem ovdje njegov odgovor za one koje bude zanimalo pronaći istinu o zadnjim trenutcima života prvog i posljednjeg hrvatskog poglavara sa titulom Poglavnika NDH dra. Ante Pavelića. Usput pozdravljam prijatelja i kolegu "ljuta trava" i ovim putem želim mu reći da sam potpuno probiđen i da znam šta radim i pišem. Dnevne vijesti prepuštam drugima, a onima koje zanima i ne umara hrvatska prošlost, osobito prošlos NDH, prilažem na ovim stranicama foruma hrvatski integralisti ono što ja znam, tako da sa menom ne ode u zemlju, grob.
Pozdrva svima. Otporaš)

[Bobani]

OVDJE POGLEDAJTE SVA PISMA USTAŠKOG ZLOČINCA

Nikad objavljena pisma ANTE PAVELIĆA: Luburić se oteo kontroli. Strahujem za vlastiti život!

Autor: Drago Hedl

Objavljeno: 25.09.2011

Do smrti je pisao kako će, 'uz Božiju pomoć, Hrvatska ponovno biti oslobođena'. Komunicirao je samo s par ljudi kojima je vjerovao i živio u potpunoj paranoji. Bojao se Maksa Luburića i njegove 'bolesne ambicije i samovolje'. Nedjeljni prvi put donosi sadržaj njegovih najprivatnijih pisama

Dragi prijatelju, primio sam tvoje pismo od 8. kolovoza o.g. u redu, pa ti liepa hvala. Hvala ti o obaviesti glede tvoga nastojanja dobavljati iz logora naše ljude i providiti za njihovo namještanje, što je vrlo korisno". Tako počinje posljednje pismo Ante Pavelića kojeg je 18. rujna 1959., na memorandumu poglavnika Nezavisne Države Hrvatske iz Madrida uputio svom vjernom sljedbeniku Antonu Vranjkoviću, u Singen, gradić na Bodenskom jezeru, uz njemačko-švicarsku granicu.
VEZANE VIJESTI
Vijesti

EKSKLUZIVNO otkriće JUTARNJEG: Nikad objavljena pisma Ante Pavelića! Iskopane sve tajne NDH

Pavelićevo rukom napisano pismo tamnoplavom tintom, gotovo je sigurno, posljednje je koje je ustaški poglavnik ikome poslao, ne samo zbog toga što se smanjivao krug onih s kojima se nakon atentata 10. travnja 1957. dopisivao, već i zbog činjenice da je tada već bio ozbiljno bolestan. Posljedice ranjavanja i nemogućnost da se, zbog dijabetesa, kirurški odstrane dva metka iz njegova tijela, dovest će ga za manje od mjesec dana nakon posljednjeg pisma Vranjkoviću, u njemačku bolnicu u Madridu, gdje će preminuti 28. prosinca 1959.

Posljednje pismo

Posljednje Pavelićevo pismo, međutim, za razliku od nekih drugih koje je tijekom cijelog desetljeća slao Vranjkoviću, ne sadrži informacije koje bi mogle biti zanimljive povjesničarima. Pavelić obavještava Vranjkovića o razlozima zbog čega mu ustaški pukovnik Mirko Beljan (koji će umrijeti 14. listopada 1959.) ne odgovara na pisma, objašnjavajući to njegovom bolešću. "On je vrlo teško obolio, te se nalazi u teškom stanju u bolnici", piše Pavelić. Na kraju svog posljednjeg pisma, Pavelić se raspituje o zdravstvenom stanju Vranjkovićeva sina. "Nadam se da ti se je sinčić posve oporavio, što mu od srca želim", piše Pavelić i pismo završava uobičajenim: Za dom spremni!

Povjesničarima će, međutim, od posljednjeg, rukom pisanog Pavelićevog pisma, biti zanimljivija njegova "Izjava" i "Obaviest" koje je sročio početkom rujna 1959. i razaslao svim važnijim ustaškim organizacijama diljem zapadne Europe, Sjeverne i Južne Amerike, Kanade i Australije, a jedan potpisani primjerak poslao i Vranjkoviću. Tako u "Izjavi" Pavelić obavještava ustašku emigraciju o članku koji se pojavio u listu La Razón (osnovan je u Buenos Airesu 1905. i izlazi još i danas) kako je Vlado Sečen, za kojeg se u članku tvrdilo da je pripadao Pavelićevoj tjelesnoj straži, otputovao u Ciudad Trujillo (današnji Santo Domingo, prijestolnica Dominikanske Republike), da bi ondje sudjelovao u obuci vojnika koji su trebali sudjelovati, kako je napisao Pavelić, "u oružanoj borbi između dviju protivničkih grupa u Kubi, a koje se bore za vlast u toj srednjoameričkoj zemlji". Pavelić prvo demantira da je Sečen ikada bio među njegovim tjelohraniteljima, a potom upozorava Hrvate kako se trebaju čuvati onih koji, tobože u poglavnikovo ime, vrbuju za sudjelovanje u oružanim akcijama u drugim zemljama. "Takvi pokušaji", piše Pavelić, "mogu biti samo posljedica neprijateljske želje naškoditi hrvatskom narodu u njegovoj oslobodilačkoj borbi". Pavelić upozorava kako Hrvati "koji uživaju azil u stranim nacijama, poštuju zakone tih zemalja i uvijek su voljni za njihovo dobro raditi, no ne mogu i neće se nikada miješati u njihove unutarnje političke i oružane sukobe."
Slobodna Hrvatska

Velik dio prepiske Pavelića i Vranjkovića - koji je sada prvi put dostupan javnosti - osobne je prirode. No, čak i onda kada samo zahvaljuje na rođendanskim čestitkama ili čestitkama u povodu božićnih ili uskršnjih praznika, Pavelić neće propustiti da ta kratka, tek nekoliko redaka duga pisma, uvijek začini nadom o "ponovno oslobođenoj domovini". Tako će u prvom sačuvanom pismu, koje je Vranjkoviću poslao 7. svibnja 1953., pismu od samo 10 redaka kucanih pisaćim strojem, zahvaljujući na božićnim čestitkama, Pavelić napisati: "Borba i ustrajnost svih čestitih Hrvata i boraca, ostvarit će, ako Bog da, skoro tu najveću želji i nadu". Dvije godine kasnije, istom prigodom, u kratkom pismu od 25. travnja 1955. Pavelić kaže: "Hrvatska će, ako Bog da, biti skoro opet nezavisna država. Pobijedit će pravica i hrvatski borci". Dva mjeseca kasnije, iste godine ustaški poglavnik ponavlja: "Hrvatski borci opet će izvršiti svoju dužnost i Božjom pomoću Hrvatska će biti opet nezavisna država". I tako iz godine u godinu, sve do zadnje Pavelićeve "Obaviesti" koju je sastavio početkom rujna 1959. i priložio je posljednjem pismu Vranjkoviću, gdje kaže: "Borci Hrvatskog oslobodilačkog pokreta će svoju oslobodilačku dužnost skupa s cielim hrvatskim narodom potpuno pripremljeni u pravom času izvršiti".

Od patetičnih domoljubnih Pavelićevih lamentacija, koje se javljaju kao lajtmotiv svih njegovih obraćanja Vranjkoviću, povjesničarima će biti neusporedivo zanimljivija poglavnikova objašnjenja o sukobima koji su razdirali vrh ustaške emigracije. Kroz pisma koje ja slao Vranjkoviću, pišući mu privatno ili u poslanim privicima obraćajući se, uvijek naslovljeno s "draga braćo", ustaškim organizacijama razasutim diljem svijeta, vidljiva je stalna paranoja, ali i posve realan strah, o zavjerama, urotama i ubačenim agentima.

U privatnom pismu Vranjkoviću, od 22. rujna 1956. na memorandumu poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, s povijesnim hrvatskim grbom i ustaškim "U" obrubljenim pleterom u zaglavlju, Pavelić u najvećem dijelu pisma piše zanimljivu bilješku o svom odnosu prema Luburiću. Tako će se požaliti Vranjkoviću da je "Luburić u domovini mnoge stvari vršio na svoju ruku i sprovodio svoju samovolju, a na štetu ugleda države i nas sviju, i napose time, što je poubijao i nekoliko naših čestitih ustaških i domobranskih časnika i vojnika, za koje je smatrao da su na putu njegovoj bolesnoj ambiciji i samovolji. Ja sam naravno za mnoge te stvari saznao mnogo kasnije, jer se ljudi nisu usuđivali javljati bojeći se njegove odmazde, nu obzirom na inače njegove nevaljanštine, smatrao sam se godine 1943. ponukanim odstraniti ga sa dužnosti te mu zabraniti nošenje časne ustaške odore, pa čak i pokazivati se igdje među ljudima. Ta je zabrana trajala blizu godinu dana, no pokazalo se da to nije koristilo, nego je nastavio sa svojim samovoljnim djelovanjem u domovini i sada u tuđini. U to spada i njegovo izdavanje spomenznaka i imenovanja, što je vršio tobože u moje ime, nu bez moga znanja i pitanja".

Iako je Pavelić još u siječnju 1956. Vranjkoviću poslao "Obaviest", "Prilog ka obaviesti", "Odredbu" i dopis označen s "Do znanja" i na ukupno pet stranica detaljno obrazložio "slučaj Luburić", u emigraciji - bar onom dijelu kojeg je pokrivao Vranjković, to je unijelo priličnu konfuziju. Poglavnik je stoga i devet mjeseci kasnije naglasio kako je "Luburić potpuno otpao", jer "širi laži i klevete te vrši jednu rabotu koja je već došla dotle da se njome služi i jugoslavensko komunističko poslanstvo u Argentini te citiraju i Luburićevo štivo iz Drine (časopisa kojeg je izdavao Luburić, op. a.) kao dokaze, optužujući pred argentinskom javnošću i oblastima najčestitije hrvatske rodoljube".
Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg

[Bobani]

PODRIJETLO I ZNAČENJE POLITIČKOGA NASLOVA POGLAVNIK (Izvor: Stina hrvatskih pradidova)

Poznato je, da se je na čelu Ustaškoga pokreta nalazio poglavnik, a tako se je zvao i državni poglavar Nezavisne Države Hrvatske. Mnogi su opterećeni predrasudama, da je to oponašanje fašističkoga naslova duce (duče) odnosno nacionalsocijalističkog Führer (firer), što i u jednome i u drugom slučaju znači vođa. Čini se, da toj napasti nije odolio ni dr. Mario Jareb, koji u svom djelu "Ustaško - domobranski pokret od nastanka do travnja 1941.", koje je izišlo u Zagrebu 2006., bez navodjenja ikakvih dokaza jednostavno piše: "Pavelić je poslije tvrdio da je tu riječ (poglavnik - op. I. G. ) posudio iz hrvatskih tradicija, no vjerojatno je pred očima imao i praksu sličnih pokreta i organizacija, čije su vodje uzele slične titule. Razložno je predpostaviti da je na Pavelića ponajprije mogao utjecati Mussolinijev primjer, odnosno njegova titula 'Duce'".1 Ovim pretpostavkama i nagađanjima pisac je sigurno htio neupućenom čitatelju sugerirati fašistoidnost Ustaškoga pokreta, što je znanstveno nedopuštena metoda. Stoga je nužno argumentirano raspraviti, odakle je Pavelić uzeo naslov poglavnik i što on znači.

Poglavnik je stara hrvatska riječ. Za dokaz ove tvrdnje dovoljno je navesti samo ovih nekoliko primjera, a sigurno je, da ih ima i više. Ferenac Črnko, jedan od rijetkih preživjelih branitelja Sigeta godine 1566., opisao je kratko vrijeme nakon bitke njezin tijek i stanje u opsjednutom gradu, pa i govor Nikole Šubića Zrinjskoga braniteljima, koji djelomice glasi:
"Zato, moja bratjo, potribno je najprvo da ovdi vsi sada prisežamo na vernost najprvo gospodinu Bogu, potom našemu poglavniku kršćanskomu cesarovoj svitlosti i tomu nevoljnomu našemu orsagu, a ja vsim vam najprvo, potom vsi vi oćete priseći da vi nimate u meni dvojnje (sumnje - op. I. G.) ni ja u vas".2

Poznati junak hrvatskih narodnih pjesama Ivan Senjanin, odnosno pravim imenom Ivan Vlatković, koji sebe naziva "siromašnim hrvatskim ratnikom", optužen je godine 1611. pred ratnim sudom u Karlovcu, između ostaloga, i zato što je senjske "junake rotio i zaklinjao na propelu da svi… skupa drže i njega za glavara štimaju", a ne "ostale poglavnike i vojvode".3
Istranin fra Franjo Glavinić, čiji roditelji potječu iz Bosne, u svom djelu "Cvit svetih, to jest život svetih, od kih rimska crkva čini spominak, prenešen i složen na hrvatski jezik", koje je prvi put tiskano u Mletcima godine 1628., za Aleksandra Macedonskoga kaže, da je "Kralj od Macedonije, Poglavnik Monarhije svita zlamenovan…".4

Nikolu Šubića Zrinjskoga mlađeg, praunuka Nikole Šubića Sigetskoga, prilikom svečane instalacije za bana polovicom 17. stoljeća pozdravio je Hrvatski sabor u Varaždinu riječima: "Poglavniče naš!"5
Grof Franjo Oršić Slavetički opisao je svoje putovanje u Beč, kamo je između 1670. i 1673. u više navrata u svoje ime i u ime Krste Delišimunovića išao kralju Leopoldu, da im isplati zaostale plaće. U tom opisu on Leopolda više od petnaest puta naziva poglavnikom.6

Jednako često tu riječ upotrebljava i Pavao Ritter Vitezović u svom djelu "Kronika aliti spomen vsega svijeta vikov", koja je prvi put tiskana u Zagrebu 1696. Budući da se riječ poglavnik kod grofa Oršića i Vitezovića tako često nalazi, držimo suvišnim dokaze za to navoditi u ovom tekstu. Ali kod Vitezovića ima još jedna specifičnost. U svome spomenutom djelu on tri puta ima riječ poglavništvo, kao izvedenicu od riječi poglavnik, na primjer "Šćitsko na severu vezda jest početo pod Tanaom ladanje i poglavništvo" ili "Šimon Prisk popov židovskih poglavništvo prije" (uze - op. I. G.) ili pak "Dalmatini odstupiše od poglavništva rimsko - carigradskoga i sami svoji učiniše se, nikomu ne hoteć biti podložni…"7
Krajišnici varaždinskoga generalata podnijeli su Mariji Tereziji u nekoliko točaka svoje pritužbe u predstavci od 25. siječnja 1755., od kojih prva točka počinje riječima: "Što su naši poglavnici milostivni cesari i vaše kraljevsko veličanstvo milostivno vu privilegijah darovali, ponizno molimo poleg njih vu vsem držati…".8

Ali riječ poglavnik ušla je vrlo rano i u hrvatsku leksikografiju. Jedan od naših najstarijih, a možda i najstariji leksikograf, Šibenčanin Faust Vrančić, navodi je u svom "Rječniku pet najuglednijih europskih jezika", među koje ubraja i hrvatski pod imenom dalmatinskim, a koji je izišao u Mletcima godine 1595.9
To isto čini i Varaždinac Ivan Belostenec (1564. - 1675.) u svom rječniku pod naslovom "Gazophylacium latino -iliyricum", koji je tiskan nakon njegove smrti.10 Ta riječ, kao i njezina izvedenica poglavništvo, nalazi se i u "Ričoslovniku iliričkoga, italijanskoga i nimačkoga jezika" Josipa Voltića, Istranina, a koji je rječnik tiskan u Beču, u mjesecu listopadu godine 1802.11

Sada se postavlja pitanje, koje je pravo značenje riječi poglavnik. Prema Vrančićevu Rječniku, poglavnik na latinskomu jeziku znači praefectus. Belostenec riječju poglavnik prevodi latinsku riječ princeps. Voltiću poglavnik na talijanskomu jeziku znači capo i principe, dakle latinski princeps.
Prema latinsko - hrvatskom "Rječniku" Mirka Divkovića, praefectus znači poglavar, načelnik, nadstojnik, zapovjednik, namjesnik i upravitelj. Riječ princeps mu ima također više značenja, pa tako i prvi čovjek u državi, načelnik, vladalac, te prvi, najugledniji, glavni po časti i slično.12

Josip Vončina u izdanju "Pet stoljeća hrvatske književnosti" poglavnik tumači riječju poglavar, a poglavništvo riječima poglavarstvo ili vlast.13 To tumačenje odgovara značenju latinskih riječi praefectus i princeps.
Dakle, poglavnik i poglavništvo su stare, izvorne hrvatske riječi, koje ni u kojem smislu nemaju nikakve sveze ni sličnosti ni s talijanskom riječju duce ni s njemačkom Führer. One su ideološki posve neutralne, pa se iz njih ne mogu izvoditi nikakvi zaključci o ideološkoj usmjerenosti Ustaškoga pokreta.

Tko to čini, radi protiv logike i znanstvene istine. Jedno je sigurno: Pavelićeve tvrdnje o podrijetlu političkoga naslova poglavnik su istinite. Za uzimanje takvoga naslova nisu mu kao uzor trebali služiti ni Mussolini ni Hitler ni bilo tko drugi, jer je to dio hrvatske duhovne baštine. A poznato je kakvim su trudom i marom Pavelić i Ustaški pokret nastojali tu duhovnu baštinu oteti od zaborava i oživjeti je, pa tako i riječ poglavnik.
Ivan GABELICA

_______________
Bilješke: 1. Mario Jareb: Ustaško - domobranski pokret od nastanka do travnja 1941., Zagreb, 2006., 117.-118. 2. Ferenac Črnko: Podsjedanje i osvojenje Sigeta, Zagreb, 1971., 8.
3. Anđelko Mijatović: Uskoci i krajišnici, Zagreb, 1974., 28.
4. Franjo Glavinić: Cvit svetih, to jest život svetih, od kih rimska crkva čini spominak, prenešen i složen na hrvatski jezik, Pet stoljeća hrvatske književnosti (PSHK), knj. 11. - Zbornik proze XVI. i XVII. stoljeća, Zagreb, 1972., 234.
5. Miron Krešimir Begić: Ustaški pokret 1929. - 1941., Buenos Aires, 1986., 137.-138.
6. Adam grof Oršić Slavetićki: Rod Oršića, Zagreb, 1943., 34.-52.
7. Pavao Ritter Vitezović: Kronika aliti spomen vsega svijeta vikov, PSHK, knj. 17. Zrinski, Frankopan, Vitezović, Zagreb, 1976., 436.-472.
8. Historijska čitanka za hrvatsku povijest, uredio Jaroslav Šidak, Zagreb, 1952., 155.
9. Faust Vrančić: Rječnik pet najuglednijih europskih jezika, Zagreb, 1971., 81.
10. Ivan Belostenec: Gazophylacium latino - illyricum (pretisak), Zagreb, 1973., 963.
11. Josip Voltić: Bečka pisma - Ričoslovnik, Pula-Rijeka, 1981., 207.
12. Mirko Divković: Rječnik latinsko - hrvatski, Zagreb, 1900., 820., 821., 835., 836.
13. PSHK, knj. 17., Zrinski, Frankopan, Vitezović, Zagreb 1976., 521.

[Bobani]

NEKOLIKO POGLAVNIKOVIH IZREKA...

Poglavnik je za života održao i objavio mnoge govore i razmišljanja, ovo su neki od njih:

"Pod znakom srpa i čekića ide onaj,koji nikada u ruci čekića imao nije.Pod tim znakom djeluju oni,koji možda svojim vlastitim očima u naravi nikada srpa ni vidjeli nisu."


"Budimo spremni,kao da ćemo sutra odlučivati o svojoj sudbini,a radimo kao da će posao dugo trajati."


"I,braćo,i svatko od nas mora biti prototip marljivosti,svaki od nas mora biti poput mrava,svaki od nas mora biti sabran,promišljen i požrtvovan,mora biti velikodušan,čestit i moralan.Tko po birtijama,tko po gostionicama i kavanama banči,taj u Ustašku organizaciju ne spada.Tko slavi slave,tko šegluke pravi,tko se akšamlucima bavi i tko daje zabavljati svoja osjetila s balkansko-ciganskom muzikom i razbijanjem čaša,taj je neprijatelj hrvatskog naroda,jer taj truje njegovu krv,i njegovu dušu."

U Ustaškom pokretu nema razlike izmedju staleža,nema razlika vjerskih,jer nas sve spaja samo dobro naroda,opstanak i sigurnost države.Spajaju nas rad,borba i ustaška načela,u kojima je sažeto sve,što jedan narod može sebi želiti.

"Rekli smo,da samo borbom,teškom i krvavom borbom možemo uspjeti.Čeka nas teška i krvava borba.Mi ćemo je započeti i u njoj izdržati,pa makar nas stajalo i života.Hrvatska je vječna,ona ne može propasti dok ima sinova,koji će ići putem Starčevića i Rakovice. Znamo da nas čeka i nemojmo se previše zanositi.Ne znamo da li ćemo brzo završiti borbu,nu mi moramo pobijediti ili ćemo izginuti.Izabiremo put časti,put ponosa,put borbe.Započinjemo naš križni put,koji nas nije mogao mimoići."

"Mora prestati politika Hrvata,na čije mjesto neka dođe politika Hrvatske!"

˝... što se tiče Bosne i Hercegovine, neka Beograd znade, da su to stare hrvatske zemlje, te da hrvatski narod neće nikada dozvoliti, da se naše zemlje odcijepe od matere zemlje Hrvatske, te da bismo prije izginuli svi do jednoga, nego li dopustili, da nam velikosrpski moloh njih proguta. Neka Beograd ne zaboravi, da je u Bosni starodrevno hrvatsko Duvanjsko polje, neka ne zaboravi, da je u Bosni i Hercegovini hrvatska većina katoličko-muslimanska, i neka Beograd znade, da će cjelokupno hrvatstvo povesti boj do zadnje kapi krvi za te svoje zemlje, te sigurno odsjeći gramzljive beogradske ruke, koje pruža za tim hrvatskim biserom. Bosna je hrvatska i nikada je nećemo dati˝

„Ja sam došao raditi, a ne vladati!

Neka je pokoj duši našeg junačkog Poglavnika, dr. Ante Pavelića, vođi Nezavisne Države Hrvatske, koju je on svojom neustrašivom borbom uspostavio, a svojom krvnom žrtvom za sve vijeke zapisao kao neodoljivu težnju čitavog hrvatskog naroda! On je bio jedan od najvećih sinova Hrvatske, i on bi nam trebao biti uzor, jer je cijeli svoj život dao za Hrvatsku, za dobrobit svoje obitelji i svoga naroda, do smrti su mu na umu bili Bog, obitelj i Domovina, jedine tri stvari o kojima Hrvat treba razmišljati. Njegovo ime će zauvijek ostati sinonim za hrvatstvo.

Bog i Hrvati! Za Dom spremni!

Literatura korištena u izradi životopisa:

Strahote Zabluda- dr. Ante Pavelić, (Hrvatska Revija, 1960., sv.1., str. 47-55)

Tekstovi sa http://www.ultimatum.20m.com

[Bobani]

POGLAVNIK I NDH I JOŠ VIŠE...

Sile Osovine su napale Jugoslaviju, pregazile su je munjevitom brzinom, baš zato što ju niti jedan narod nije želio braniti, bila je tamnica za sve osim Srba, koji ionako nikad nisu bili u stanju da obrane bilo što. Napokon je srušena ta tamnica hrvatskoga naroda. Nakon beogradskih događanja 27. ožujka 1941. Antu Pavelića prvi put prima Mussolini (29. ožujka). Revoluciju na području NDH predvodio je ustaški pokret, a prihvatio ju je i izveo čitav hrvatski narod, u Domovini i emigraciji. 5. travnja 1941. godine, Poglavnik poziva narod preko krugovala „Velebit“, ustaškoga radija; „Došao je čas oslobodjenja. Ustaj na noge, lati se oružja, vrstaj se u bojne redove, stupaj pod ustašku zastavu, na kojoj su ispisana slavna djela i pobjede!“ Pošto je Slavko Kvaternik u njegovo ime proglasio NDH 10. travnja 1941., Mussolini ponovno prima Poglavnika 11. 04. i odobrava mu ulazak u Hrvatsku. Na čelu skupine ustaša vratio se u Hrvatsku i preuzeo vlast. 15. travnja 1941. stigao je u Zagreb i kao poglavnik NDH imenovao prvu hrvatsku državnu vladu, u kojoj je uzeo položaj predsjednika vlade i ministra vanjskih poslova. Osniva domobranstvo i organizira upravnu i diplomatsku službu; preoblikuje Ustaški Pokret u jedinog nosioca političke volje, mijenja mu ime u Ustaša - hrvatski oslobodilački pokret (UHOP), uspostavlja Glavni ustaški stan (GUS) kao organizacijsko-političku, a Ustašku vojnicu i Ustašku nadzornu sluzbu (UNS) kao vojno-policijske poluge vlasti. Nakon pregovora s Cianom 25. travnja u Ljubljani i s Mussolinijem 7. svibnja u Tržiču 18. svibnja 1941., nemajući izbora, potpisuje Rimske Ugovore, koje je uspio maksimalno ublažiti. Talijani su Poglavniku skupo naplatili naizgled prijateljsko gostoprimstvo i pomoć, zatražili su gotovo polovicu teritorija NDH, ali je on političkom spretnošću uspio dogovoriti da im pripadnu samo dijelovi obale kod Splita, Šibenika i Zadra, te nekoliko otoka. Istra, Zadar i neki dijelovi obale su već izgubljeni Rappalskim ugovorom koji su potpisale Jugoslavija i Italija 12. studenog 1920. godine. Poglavnik je nakon nepoštenih pregovora ljutito izjavio „kada riješimo sa Srbima, riješit ćemo mi i sa njima!“(misleći pritom na Talijane). Prihvaćen je talijanski politički, ekonomski i vojni nadzor na jednom dijelu NDH, a hrvatska kruna (koja je bila čista formalnost) je ponuđena talijanskom vojvodi od Spoleta Aimoneu, koji je dobio ime Tomislav II. Nikad nije posjetio Hrvatsku, bio je kockar, ženskar, alkoholičar, te nije imao nikakvu političku moć u NDH. Ante Pavelić 6. lipnja 1941. godine prvi put posjećuje Adolfa Hitlera, sastaje se s njime u Salzburgu, a 15. lipnja 1941. u Veneciji potpisuje pristupanje NDH Trojnom paktu. Donio je rasne zakone u NDH s ciljem očuvanja čistoće arijevske krvi hrvatskoga naroda, ali ustaški rasni zakoni su bili po mnogočemu blaži od nacističkih, nacisti su se često žalili jer su ustaše prehumano i preblago postupali sa Židovima i ostalim nearijevskim narodima. Rasni zakoni u NDH su bili formalnost, te su se u praksi primjenjivali u ograničenom omjeru. Otvoreno je nekoliko radnih logora, među kojima je najpoznatiji radni logor Jasenovac, u kojem su neprijatelji hrvatskoga naroda izdržavali svoju kaznu prisilnim radom. U Jasenovcu su bile česte pobune, te je mnogo ustaških vojnika i logoraša poginulo u krvavim borbama koje su znale trajati po cijeli dan. Izvana su se često mogli vidjeti obješeni ustaški stražari na stražarskim kulama. Poglavnik je zabranio sve političke stranke, jer je u Hrvatskoj vladala pravaška i ustaška politika koja je bila najbolji izbor za cjelokupni hrvatski narod. 2. lipnja 1942. donio je odredbu osnivanja Hrvatske pravoslavne crkve (HPC) na čelu sa patrijarhom Germogenom, koji je protjeran iz komunističke Rusije. Srbe iz NDH je smatrao pravoslavnim Hrvatima i Vlasima, čak se i sam ponudio da prijeđe na pravoslavlje kako bi potaknuo hrvatske pravoslavce na to. Godine 1943. otvara veliku džamiju u Zagrebu, u čast Hrvatima muslimanske vjeroispovijesti. Nakon kapitulacije Italije 10. rujna 1943. objavljuje Državnopravnu izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, koji su držali dio hrvatskog naroda u lancima. Hrvatska država se prvi put u povijesti prostirala na cijelom svom povijesnom i etničkom prostoru, od Istre do Zemuna, od Boke do Međimurja, od Kupe do Drine, od Drave do Jadrana. Toga povijesnog dana, Poglavnik je iz hrvatske prijestolnice preko hrvatskoga krugovala rekao: „Hrvatski narode! Klikći od veselja, jer ti javljam radosnu vijest, da je naš plavi Jadran, s čitavom Dalmacijom, opet u naručju majke Hrvatske. Neprijatelj našeg naroda postao je neprijatelj čitave Evrope; sramotno je izdao svoje saveznike i pobjegao s naših dalmatinskih žala. I ja, Suveren Države Hrvatske, proglašujem pripojenje svih, silom otrgnutih, naših primorskih krajeva Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”.U hrvatske škole je vratio hrvatski jezik, stvoren je hrvatski književni pravopis, korienski pravopis. Sve strane riječi su bile zamjenjivane hrvatskim riječima, te je vraćen stari hrvatski način pisanja, tj. ukinut je srpskohrvatski pravopis Vuka Karadžića. 17. rujna 1944. godine posjećuje Hitlera u Prusiji, te mu vraća prusku zastavu koju su hrvatski vojnici oduzeli Prusima nakon bitke, kao simbol pomirbe i novoga saveza između Hrvata i Nijemaca. Vezao je sudbinu NDH uz sudbinu nacističke Njemačke, budući da Saveznici nisu željeli hrvatsku državu na Balkanu, njima je odgovarala Jugoslavija ili velika Srbija, jer je engleska kraljevska obitelj u rodu sa srpskom tj. jugoslavenskom kraljevskom obitelji. Oni su bili protiv bilo kakvog oblika hrvatske samostalnosti.

[Bobani]

ZNAČENJE POSTANKA NEZAVISNE DRŽAVE HRVTASKE

Mile Boban Wed, Sep 21, 2011 at 12:30 PM

Lako je Hrvatima danas tražiti dlaku u jajetu o Proglašenju Nezavisne Države Hrvatske 10 Travnja 1941 godine.
Treba se danas svaki državotvorni Hrvat(ica) staviti u situaciju Hrvata tog ratnog vremena travnja mjeseca 1941.
Mi Hrvati nikada u povijesti nismo željeli, nismo izazvali i nismo huškali na rat ili ratove. Nama Hrvatima su uvijek drugi
namećali svoje ratove tako da smo se morali uvijek braniti. Tako je bilo 1941 kao i 1991 godine. Nama Hrvatima se "rukavica bacila"
i mi nismo imali drugog izbora osim braniti se.

Budući da je to tako bilo i 1941 kao i 1991, onda se mi Hrvati ne trebamo sramiti ni NDH i RH. U oba slučaja su to bile vremenske
potrebe koje su Hrvati iskoristili i ostvarili svoj tisućljetni san i OBNOVILI SVOJU DRŽAVU HRVATSKU. Otporaš.


ZNAČENJE POSTANKA DRŽAVE HRVATSKE:

Ivan Oršanić: Zagreb 1942.


Nakon stoljeća muka, borbe, očekivanja, nada, prevara, obećanja i ludih vjerovanja Hrvatski narod ima svoju državu. Hrvatski narod je prošao kroz različita izkušenja, proživio je svakakve osjećaje, gledao kao svoje predstavnike različite ljude; sve je iskusio, možda više, nego ikoji narod u Europi, dok je postigao svoju državu.

Nu upravo zato, što je imao prilike toliko dugo gledati, osjećati i proživljati, ima puno razloga, da nešto i
zapamti iz ove svoje bolne prošlosti. Barem nešto, ako ne sve, jer u našem slučaju poviest doista može biti vrijedna i korisna učiteljica, samo je potrebito, da bismo mi postali malo boljim učenicima. Zapamtimo, da u životu konačno pobjedu nose jače ideje, jača načela. Ideja Nezavistne Države Hrvatske bila je najjača ideja
na tlu Hrvatskog naroda i ona je pobijedila, makar je bila ismjehivana i napadana kao nekakva gospodska
ideja. Danas svaki Hrvat jasno spoznaje što znači Država za Hrvatski narod, spoznaje da po Državi doista
cijeli narod postaje gospodski, svojim gospodarem u svojoj kući.

Zapamtimo i to, da ideje pobjeđuju, ako ih se zastupa i provodi snažnom i borbenom uztrajnošću, žilavim
radom i dosljednošću. Danas već svatko zna, da Ustaški pokret nije ništa drugo, do li izraz sposobnosti
Hrvatskog naroda, da u sebi stvori jednu golemu snagu, koja je besprimjernom dosljednošću zastupala,
provodila ideju Nezavistne Države Hrvatske.

Treće, što naročito treba zapamtiti jest to, da samo pošteni, i izpravni ljudi mogu biti trajni autoriteti u
očima naroda. Takvi ljudi jesu oni Ustaše, koji su stvorili Nezavistnu Državu Hrvatsku, takav čovjek je u
prvom redu Poglavnik. Dakle, ideju Nezavistne Države Hrvatske zastupali su snažno i uztrajno pošteni i
izpravni Ustaše.

No, kad je nastala Nezavistna Država Hrvatska, nakon 839 godina svih mogućih neprilika i težkoća, priličan
broj osoba je smatrao, da je Država Hrvatska vrijedna samo toliko, koliko se u njoj može napljačkati, koliko
se u njoj može zagrabiti bolji položaj i poneki čak obukoše Ustašku odoru, okitiše se Ustaškim znakom,
uguraše se među Ustaške dužnosnike, pa počeše vladati bez poštenja i bez odgovornosti.Takvi su pomislili,
da nema nikoga koji gleda, koji misli i koji je sposoban snažno i pošteno sačuvati Ustaškom imenu čist obraz.

Odletješe jednog dana iznenađeni, kao što će sigurno letjeti svi oni prije ili kasnije koji se usude pomišljati
ili čak raditi protivno Ustaškim načelima poštenja i odgovornosti.Polako će se ljudi priučivati na to, da Ustaška zakletva nije šala, nego da je treba shvatiti i uzimati vrlo osbiljno.

Ustaški pokret je imao snagu, da svojom moralnom vrijednošću drma jugoslavijom, on će imati i moralnu vrijednost, da u Nezavistnoj Državi Hrvatskoj uništi sve one, koji ne valjaju, i koji misle, da mi po njima
želimo u Državi Hrvatskoj baštiniti zla i pokvarenosti prošlosti.

Sve se ne može najednom riješiti popraviti ceste, podići privredu, snositi rat i ratne posljedice, popraviti
ljude i mnogo toga sličnoga, nakon 839 godina svakakvoga rada.Nu, u tome i jeste značaj Države, da se
možemo slobodno odlučiti, da sve popravimo što ne valja i da sve uredimo, kako nam treba. Tu mogu
pomoći samo Ustaške osobine, treba vjerovati u uspjeh, treba htjeti raditi, čvrsto i uztrajno, treba poštenja, izpravnosti i osjećaja odgovornosti. Ovo moraju znati svi oni, koji žele pristupiti Ustaškom pokretu.

Povijestna uloga Ustaškog pokreta nije samo u tome, što je stvorio Državu Hrvatsku, nego i u tome da stvori Ustašku Državu i Ustaški narod, t. j. narod čvrst, hrabar, pošten i odlučan, koji će imati vjeru u sebe i koji će izpred sebe uvijek davati najbolje, najhrabrije i najpoštenije.život i rad u državi ne trpi nikakvo čekanje, nego nepreztano traži pokretnost, odgovornost i odlučivanje i to mi Hrvati moramo danas pokazati. Onaj, koji nije prije bio Ustaša, a koji ovo sve shvaća i u tom smislu radi, taj postaje pravim Ustašom. Oni koji nisu mogli sudjelovati u radu oko stvaranja Države Hrvatske imaju danas stotinu prilika i mogućnosti, da pokažu svoje vriednosti u radu oko jačanja i pravilnog razvitka Države Hrvatske.

Država traži od svih pripadnika naroda stvaralački rad za cijelu zajednicu i taj stvarački duh unijet će i unosit Ustaški pokret. Ustaški pokret je shvatio, da se u Hrvatskom narodu ne može trajno i pouzdano riješiti ni jedno privredno, moralno i kulturno pitanje bez države i zato je svu svoju borbu usredotočio na stvaranje Države. Pa sad, kad je Država tu, sad je glavni zadatak Ustaškog pokreta izgraditi Državu na zadovoljstvo Hrvatskog naroda. Ali u tom izgrađivanju svaki Hrvat mora sudjelovati, pošteno i odgovorno, tako da bismo dokazali pred sobom i pred cijelim svijetom, da smo državu zaslužili i da smo sposobni trajno posjedovati svoju državu.
Ljutu travu na ljutu ranu!

Oko za oko, zub za zub, metak za metak i sve za Hrvatsku!

[Bobani]

NEPOTPUNA KRONOLOGIJA POGLAVNIKA DRA. ANTE PAVELIĆA

Ovo treba sve dobro pregledati. Mnoge Hrvatice i mnogi Hrvati sa zebnjom su tražili i željeli imati što potpuniju biografiju o našem Poglavniku. Ovo sam pronašao i poslat ću nekim mojim prijateljima za koje sam uvijeren da bi ih ovo moglo zanimati. A oni, sa njihove strane, mogu, ako hoće, slobodno poslati ovu biografiju, iako nije najpotpunija svojim prijateljima i znancima. ZADAĆA JE NAS SVIJU da ovu biografiju popunimo do te mjere kako ne bi ništa ostalo ne zabilježeno od rođenja Ante Pavelića 14 srpnja 1889 g. pa do njegove smrti u Madridu na dan sv. Mladenaca 28 prosinca 1959 godine. Ovu kronologiju mogu popuniti svi oni koji nešto više znaju od ovoga što je ovdje priloženo. Otporaš MB.



POGLAVNIK dr. ANTE PAVELIĆ


Dan smrti, 28. XII 2003


.14. srpnja 1889: Ante rodjen u Bradini pokraj Konjica kao drugi sin Mile i Mare Pavelić.

.1902-1906: Klasična isusovačka gimnazija u Travniku.

.1906: Radnik na željezničkoj pruzi Sarajevo-Višegrad i dr.

.1907: Senjska gimnazija.

.1909: Karlovačka gimnazija.

.1915: Dr. iur., Zagreb.

.1918: Glavni tajnik Hrvatske stranke prava.

.1920: Utemeljuje Hrvatski radnički savez. U Beču dogovori s generalom Sarkotićem.

.1921: Kao odvjetnik zastupa Milana pl. Šufflaya.

.1921: Hrvatski blok.

.1922: Ženi se Marom Lovrenčević. Djeca: Višnja-Antonija, Velimir, Mirjana.

.1927: Narodni zastupnik Zagreba u beogradskoj skupštini.

.7. siečnja 1929: Utemeljuje Hrvatsku revolucionarnu organizaciju - Ustaša.

.20. lipnja 1928: Masakr u beogradskoj skupštini; Pavelić jedini koji se nije skrio pod klupe.

.19. siečnja 1929: Odlazi u emigraciju.

.22. travnja 1929: Podpisuje u Sofiji deklaraciju o suradnji Hrvata i Makedonaca.

.17. srpnja 1929: Pavelić iz ogluhe osudjen na smrt.

. rujan 1932: Ličko-velebitski ustaški ustanak (Brušani) pod vodstvom Andrije Artukovića.

.1. lipnja 1933: .

.9. listopada 1934: Likvidacija srbskoga kralja Karagjorgjevića u Marseilleu, u ustaško-vmroovskoj suradnji.

.listopad 1934: Italija zatvara Poglavnika.

.konac listopada 1935: Poglavnik piše .

.proljeće 1936: Jugoslavija osudjuje Poglavnika na smrt presudom iz ogluhe.

.sredina travnja 1936: Poglavnik pušten iz talijanskoga zatvora.

.1938: (na talijanskom, pod pseudonimom A./nte/ S./erdar/ Mrzlodolski).

.do 1937: Poglavnik u Sieni pod redarstvenom pazkom; seli u Firenzu.

.29. ožujka 1941: Mussolini prima Poglavnika u svojoj kući Villa Torlonia.

.5. travnja 1941: Poglavnik poziva Narod preko krugovala Glavnoga ustaškog stana : .

.10. Travnja 1941: Proglašena Nezavisna Država Hrvatska.

.11. travnja 1941: Poglavnik i Duce ponovno se sastaju.

.13. travnja 1941: Ustaški i hrvatski Poglavnik stiže u Domovinu.

. 7. svibnja 1941: Poglavnik i Duce sastaju se u Tržiču.

.18. svibnja 1941: Poglavnik i Duce podpisuju Rimske ugovore.

.6. lipnja 1941: Poglavnikov susret s Führerom u Salzburgu.

.15. lipnja 1941: NDH pristupa Trojnom paktu.

.25. studenog 1941: NDH pristupa Anti-kominterna paktu.

.14. prosinca 1941: NDH objavljuje rat Britaniji i SAD.

.23. veljače1942: Obnovljen Hrvatski Državni Sabor.

.2. lipnja 1942: Zakonskom odredbom Poglavnika NDH osnovana Hrvatska pravoslavna crkva.

.listopad 1942: Poglavnik politički uklanja oca i sina Kvaternika.

.9/10. rujna 1943: Poništenje Rimskih ugovora; pripajanje Istre, Rieke i čitave Dalmacije Nezavisnoj Državi Hrvatskoj: .

.početak 1943: U Zagrebu otvorena džamija.

.30. kolovoza 1944: Poglavnik ugušio .

.17. rujna 1944: Poglavnik posjećuje Führera u Iztočnoj Prusiji.

.svibanj 1945: Slom Države i početak bleiburžkog genocidnog masakra.

.6. svibanj 1945: Poglavnik napušta Zagreb i odlazi u drugu emigraciju: Austrija.

.jesen 1945: Poglavnik u Italiji.

.1946-48: I, II (na talijanskom).

.1947: Poglavnik stiže u Argentinu.

.1949: Poglavnik utemeljuje Hrvatsku državotvornu stranku.

.1956: Poglavnik utemeljuje Hrvatski oslobodilački pokret.

.10. travnja 1957: Jugo-atentat na Poglavnika u Lomas del Palomar (predgradju Buenos Airesa). Poglavnik odlazi u Čile.

.29. studenoga 1957: Poglavnik stiže u Španjolsku.

.28. prosinca 1959, u 3.55 sati: Poglavnik dr. Ante Pavelić umire u Madridu.


Ovu kronologiju donosimo na zamolbu g. Zvonimira Varjačića i niza drugih čitatelja medjumrežnog izdanja ULTIMATUMA!. Upozoravamo čitatelje i na ostale priloge o Poglavniku, Ustaškom pokretu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, objavljene u ULTIMATUMU!:

1) (ULTIMATUM! br. 1, str. 22)

2) (Iuvenalis, ULTIMATUM! br. 2, str. 5)

3) (tema broja, ULTIMATUM! br.5-6, str. 1-7)

4) (Dragutin Pavlina, ULTIMATUM! br. 11-12, str. 15-16)

5) (Dragutin Pavlina, ULTIMATUM! br. 11-12, str. 16)

6) (Poglavlje iz Ante Pavelića; ULTIMATUM! br. 13-15, str. 11 i br. 16-17, str. 10-11)

7) O Bleiburgu (ULTIMATUM! br. 16-17, str. 22-23)

8) ULTIMATUM! br. 5 - medjumrežno izdanje: (Mladen Schwartz)

9) Na istom mjestu: (teze)

10) Na istom mjestu: (teze)

Uz ove napise, problematika se dodiruje i u većem broju ULTIMATUM!ovih članaka posvećenih drugim pitanjima, te u raznim bilježkama i kronologijama.


O Poglavniku - U - NDH usp. i Mladen Schwartz, (Iuvenalis Samizdat, Zagreb 2000, str. 125-131 i 167-180).


DJELA ANTE PAVELIĆA

Aus dem Kampfe um den selbstständigen Staat Kroatien (1931)

Ustaška načela (1933)

Die kroatische Frage (1935)

Orrori ed Errori (1938)

Doživljaji I, II (1946-48, na tal.)

Doživljaji I (1968: Domovina, Madrid; 1996: Starčević, Zagreb)

Doživljaji II (1998: Vratna Gora, Zagreb)

Putem hrvatskoga državnog prava (1977: Domovina, Madrid; 1999:

Sagrak, Zagreb)

Liepa plavka (Domovina, Madrid; napisano 1935)

O Poglavniku:

Damir Petkov, Eine Studie über Ante Pavelić (Historischer Seminar der Universität Zürich, Wintersemester 2000/2001). Razprava sadrži i pregled relevantne literature: str. 38-40.


(Sastavio: il)

[Bobani]

poglavnikova imovina u zagrebu vrijedi desetke milijuna kuna!

Član Delivuk (Milan Gabrić) 24.12.2011 14:29 h (prenešeno s portala dalje.com)

UNUKA POGLAVNIKA I DJEDOVA DOMOVINA

Da je sada Poglavnik živ, ON, koji je bija veliki vijernik, bi za sigurno pozdravija svoj cili hrvacki narod i zaželijo mu:

SRETAN BOŽIĆ, BLAGOSLOVLJENA I BERIĆETNA NOVA GODINA 2012 u kojoj da se ostvare sve nade i želje Rvatica i Rvata i njijove dice i njijovi unučadi. To je Poglavnik činija dok je bija Poglavar Rvacke Države. To mi je moj dida Gabro priča i nemen razloga ne virovati mome didu koji je kroz propast četeri (4) države steka veliko iskustvo i pamćenje. Da je danas živ živija bi u petoj (5) državi RH koja će ubrzo nestati i moj dida prići živiti u šestu (6) državu u kojoj će Rvati živiti izmišani ko salata u pijatu sastavljena od svega i svačega.


UNUKA POGLAVNIKA I DJEDOVA DOMOVINA

Ovo san pročita sa jednim velikin užitkon, istim užitkon ko i onim kada san čita GRČKU VJEŠTICU Marije Jurić Zagorke romane. Tada san mislija da nije bilo oni odvažni i glavni junaka u Zagorkinim romanima, DA NEBI BILO NI NAŠE RVACKE. Sada kat san pročita šta UNUKA Poglavnika dra. Ante Pavelića kaže za našu Rvacku, stostruko san sada veći Rvat nego san jučer bija. Živili naši rvacki junaci koji su se borili za našu Rvacu da nama bude bolje!!!

Sretan Božić i Nova 2012 Godina svima! Delivuk, Milan Gabrić.


EKSKLUZIVNO: IVANA SHERIDAN- PŠENIČNIK, UNUKA POGLAVNIKA NDH:

PAVELIĆEVA IMOVINA U ZAGREBU VRIJEDI DESETKE MILIJUNA KUNA!

Znam da je na jednom objektu u Maksimiru blizu Kvatrića napravljen dječji vrtić, u drugom je restoran, a ne znam što je s trećim. Želimo da se ta imovina, za koju kažu da vrijedi desetke milijuna kuna, vrati u skladu s hrvatskim zakonima jer su je partizanske vlasti oduzele...

Piše: Marko MARKOVIĆ

Ivana Sheridan-Pšeničnik, Hrvatica s argentinskim državljanstvom, unuka poglavnika NDH dr. Ante Pavelića, rođena je 1957. u Argentini mjesec dana nakon što su atentatori pucali na njezina djeda u predgrađu Buenos Airesa zvanom Los Palomas. Kad su argentinski policajci 10. travnja te godine došli istražiti pokušaj Pavelićeva ubojstva, njezina majka Mirjana Pšeničnik u naručju je držala starije kćeri Zvjezdanu i Ajšu.
Ivana je treća Pavelićeva unuka. Starije sestre su Zvjezdana (1951.) i Ajša (1954.), a mlađa je Jelena (1968.). Ajša i Jelena žive u Kanadi, a Zvjezdana je u Engleskoj. Sve su udane, a zanimljivo da niti jednoj suprug nije Hrvat.
Pavelićeva djeca Višnja i Velimir nisu imali djece pa su četiri kćeri Mirjane i Srećka Pšeničnika jedini izravni poglavnikovi potomci.
"Kad je Udba pucala na poglavnika, u našu kuću došla je argentinska policija. Upali su kao da je riječ o najgorem kriminalcu. Moja mama bila je u osmom mjesecu trudnoće, a u naručju je držala moju stariju sestru Zvjezdanu i trogodišnju Ajšu.


Zlato je bila propaganda

Kad je došao u Argentinu, Pavelić se počeo baviti graditeljstvom. Bio je obični zidar i tako je privređivao za život. Nije to bilo nikakvo bogatstvo. Moj tata je radio, a mama se brinula za mene i sestre. Živjeli smo pristojno, ali ne može se govoriti o bogatstvu. Zlata nije bilo.

kojoj je osobno poglavnik dao ime. Policija je po kući tražila oružje i štošta drugo, a našli su samo jedan pištolj. Kad je smijenjen argentinski predsjednik Peron, počelo se govoriti o poglavnikovom izručenju Jugoslaviji, a pokušaj atentata bio je dokaz da se Pavelić s obitelji nalazi u Argentini. Zbog opasnosti da ga izruče Jugoslaviji, morao je bježati iz Argentine tako da ga nikad nisam upoznala. Naime, u Zagrebu je 1956. podignuta optužnica protiv Pavelića. Utočište je našao u Španjolskoj.

Umro nakon atentata

- Koliko Vi, kao član obitelji, znate o samom atentatu na dr. Pavelića?
Atentat je izveden nakon mise i proslave 10. travnja 1957. Pavelić se vraćao kući kad je na njega pucano. Znam da je bilo nekog nerazumijevanja hoće li ga tko pratiti, tko će ga štititi i ostalo. Na njega je pucano s leđa kad je izašao iz autobusa. Kad ga je pogodio prvi metak, nije uspio reagirati. Koliko znam, i Pavelić je imao pištolj, ali nije uspio pucati. Pogođen je s pet ili šest metaka, ali je unatoč teškim ozljedama uspio doći kući. Jedan metak pogodio ga je blizu srca, ali on nije bio opasan jer je prošao kroz tijelo. Najopasnji je bio metak koji ga je pogodio u kralježnicu i koji ga je paralizirao, a od tih ozljeda je i umro u Madridu dvije godine kasnije.
- Nedavno je u beogradskoj "Dugi" objavljena priča da je atentat na Pavelića izveo crnogorski četnik Blagoje Jovović, "suborac vojvode Pavla Đurišića", koji je u 2. lipnja 1999. umro u Argentini. Koliko Vi znate o tome?
Čitala sam taj tekst. Po tim navodima atentat su izvršila njih dvojica. Jedan je umro, a drugi sad priča o atentatu na Pavelića. Mi danas to ne možemo znati. Možemo vjerovati ili ne vjerovati. Izvjesno je jedino to da je atentat organizirala jugoslavenska ambasada u Buenos Airesu. Koga su oni upotrijebili kao atentatore, za cijelu priču manje je važno. Međutim, ima više varijanti tko je pucao na Pavelića. Mnogima nije bilo u interesu da Pavelić dalje radi za Hrvatsku jer bi time demantirao mnogo laži koje je i o Hrvatskoj i o Hrvatima svijetom širila jugoslavenska promidžba. Kad se u Argentini želio maknuti od politike, svi Hrvati su tražili da se vrati i organizira pokret za oslobađanje Hrvatske. Tako je i nastao Hrvatski oslobodilački pokret.
- Kako ste vi, kao Pavelićeva obitelj, živjeli u emigraciji. Mnogi tekstovi sugeriraju o raskošnom životu na temelju zlata opljačkanog iz Hrvatske?
Zlata nije bilo, to je bila partizanska propaganda. Kad je došao u Argentinu, Pavelić se počeo baviti graditeljstvom. Bio je obični zidar i tako je privređivao za život. Nije to bilo nikakvo bogatstvo. Moj tata je radio, a mama se brinula za mene i sestre. Živjeli smo pristojno, ali ne može se govoriti o bogatstvu. Godinama nismo imali automobil, nego smo se vozili malim mopedom. Tata je bio slobodan samo nedjeljom. Ujutro je radio za Vladu, popodne u banci, a uvečer je u vlastitoj radionici izrađivao filtere. Išla sam u javnu školu, a kao djevojčici jednom ili u dvije godine roditelji su mi kupovali nove cipele.
- Zašto ste iz Argentine preselili u Kanadu?
U Kanadi je bila bolje organizirana hrvatska zajednica, a tata je vjerovao da će imati bolje izglede za posao i obitelj. U Kanadu smo preselili 1969. Tata je vrlo brzo dobio posao u uglednoj kanadskoj kompaniji koja se bavila aluminijem i plastikom. Nekoliko je godina radio u Venezueli i mi djeca smo zbog škole najveći dio godine provodili u Kanadi, a školske praznike sam provodila s roditeljima.
- Kad se otac ponovno politički aktivirao?
Moj otac je bio doktor političkih znanosti koje je završio u Milanu. Hrvatska zajednica u Kanadi pozvala ga je 1977. da vodi novine Nezavisna Država Hrvatska, a poslije Bonifačića izabran je i za predsjednika Hrvatskog oslobodilačkog pokreta koji je vodio sve do nedavne smrti.

Neuspješan povratak

- Kako je u Argentini ili Kanadi bilo biti unukom dr. Pavelića?
Za nas kao djecu, odnosno unuke poglavnika Pavelića bilo je zaista vrlo teško. U zajednici bi svi primijetili što mi radimo. Morale smo biti dobre, pristojno se ponašati, biti skrušene. Morale smo se držati kao poglavnikove unuke, lijepo se ponašati, čuvati ponos i sve ostalo. To nam je na neki način i pomoglo pa je naše djevojaštvo prošlo bez većih skandala i ekscesa. S druge stane jugopropaganda je širila laži kako plivamo u zlatu, rasipamo se novcem, da nas ostali Hrvati uzdržavaju i tome slično. Ništa od toga nije bilo istina.
- Jeste li ikad, kao državljanka Argentine i kao Ivana Sheridan poželjeli doći u ondašnju Jugoslaviju, odnosno Hrvatsku?
Prvo, ja dugo nisam mogla shvatiti zašto ne mogu doći u državu mojih roditelja i moju državu. Emigracija u Argentini bila je uglavnom ustaška i došla je 1945. Emigracija u Kanadi bila je mnogo drukčija i voljela se zvati ekonomska emigracija, ali su i oni u većini Hrvatsku napustili zbog političkih razloga jer nisu mogli dobiti posao. U Kanadi sam upoznala mnogo mladih cura koje su svako ljeto posjećivale Hrvatsku i pričale o ljepotama naše zemlje. Kad sam u 19. godni završila srednju školu, teta mi je kao dar pripremila put po Europi. Tako sam s 19 godina tri mjeseca provela u Parizu. Ondje sam srela mnoge ljude koji su iz Pariza vlakom putovali do Zagreba, pa sam telefonirala tati sa željom da posjetim Hrvatsku i on se s tim složio. Međutim, kad sam nazvala dan poslije da se dogovorimo oko putovanja, tata mi je rekao da je dobio poruku od jugoslavenske ambasade u Venezueli, gdje je tada živio, a oni su kazali, vjerujem da ću ga doslovno citirati: "Doktore, budite pametni, neka mala ne prelazi granicu. Nemojte nam praviti probleme!" Tako je moja prva nakana posjeta Hrvatskoj zaustavljena jednim telefonskim pozivom. Morala sam čekati 20 godina da bih prvi put posjetila Hrvatsku što me jako žalosti prije svega zbog lošeg znanja materinjeg jezika.

Tuđman i Pavelić

- Jeste li svjesni što Hrvati danas misle o poglavniku?
Ne. Osobno sam o tome najviše spoznala preko Interneta dopisujući se s mnogobrojnim Hrvatima po cijelom svijetu. Svakodnevno sam po nekoliko sati na Internetu i vidim koliko ljudi malo znaju o tome, kao i o povijesti ustaškog pokreta i same NDH. Kod mnogih ljudi prevladava uvjerenje da su ustaše bili dobri, a da je poglavnik Pavelić bio loš. Mnogi vjeruju da je Pavelić u Madridu umro od starosti, ne znajući da je njegova smrt posljedica atentata koji je na njega izvela jugoslavenska policija. Neki misle da su ustaše i ustaštvo dobri i da su kao vojnici i domoljubi vrijedni svakog poštovanja, a da je Pavelić bio kriminalac i zločinac. To je paradoks jer je Pavelić stvarao ustaštvo i u emigraciji i u Domovini. Hrvatskoj se inače nameće kolektivna krivnja fašizma i nacizma što nema nikakve veze s ustaštvom. Uostalom, da je Beograd uspio poraziti Hrvatsku u agresiji 1991., o Tuđmanu bi pisali isto kao o Paveliću, Hrvatskoj vojsci kao o ustašama, a o elitnim gardijskim brigadama kao o Crnoj legiji.
- Što je bilo s prodajom Dalmacije?
Paveliću prigovaraju da je prodao Dalmaciju, ali kad se pročitaju knjige Marka Sinovčića, postaje jasno da to nije tako. Rimski ugovori pali su kapitulacijom Italije i Dalmacija je vraćena Hrvatskoj. Mi smo danas izgubili Bosnu i Hercegovinu, srce hrvatske države, a upoznala sam mnogo ljudi u Zagrebu koji vjeruju da nam je bolje bez Bosne. Svjesna sam u kojem vremenu živimo i ne mislim da trebamo ići u novi ekstremizam ili nekim novim ratom priključiti Bosnu i Hercegovinu Hrvatskoj. Iako sam ponosna na snagu Hrvatske vojske, vrijeme osvajanja oružjem i vojničkom čizmom je iza nas, rat u budućnosti će se drukčije voditi i vrijeme će pokazati kamo ide i gdje pripada Bosna i Hercegovina. Antifašizam, kao pokret u cijelom svijetu, ima legitimitet, a ustaše su bili na suprotnoj strani.
- Koliko Hrvatskoj danas šteti pozivanje na fašizam i pozdravljanej podignutom rukom?
Drago mi je da ste me to pitali. Pozdravljanje uzdignutom rukom nije bio ustaški pozdrav i te mlade ljude pozivam da to više ne čine. To šteti Hrvatskoj, naši neprijatelji jedva čekaju priliku da nas prikažu fašistima. Rat je iza nas. Crne košulje i pozdravi uzdignutom rukom danas nam ne trebaju. Danas se za Hrvatsku treba boriti u odijelu i kravati, s mobitelom, kompjutorom i Internetom. Da je Pavelić danas živ, vjerujem da bi bio zastupnik u Saboru i borio se za slobodu i socijalnu pravdu u Hrvatskoj.

Djedova imovina

- Vi se s obitelji vraćate živjeti u Hrvatsku?
To želimo i nadamo se i moj suprug i ja, ali nije jednostavno obitelj "iščupati" iz jednog mjesta i presaditi na drugo. Ja sam prvi put bila u Zagrebu prije dvije godine kad je služena misa za poglavnika, a danas nam je važnije da naša djeca nastave živjeti ovdje, a to možemo ako nađemo posao da bismo imali od čega živjeti. Suprug, zstupnik njemačke kompanije u Kanadi, već se raspitivao o mogućnosti predstavništva u Hrvatskoj, a meni su prijatelji koje poznajem već 20 godina kazali da će za mene u Zagrebu biti vrlo teško naći posao jer sam unuka poglavnika NDH dr. Ante Pavelića. U Kanadi, gdje trenutno radim kao poslovni tajnik u jednom odvjetničkom uredu, lako sam mogla naći posao jer sam imala kvalifikacije.
- Jeste li već razgovarali o mogućnosti zapošljavanja u Hrvatskoj?
Nisu to bili konkretni razgovori, ali sam mnogo razgovarala s prijateljima i oni savjetuju da se vratim u Kanadu i ondje nastavim živjetim. Ja se još uvijek nadam da ću mirovinu zaraditi u Hrvatskoj.
- Vaša obitelj imala je imovinu u Hrvatskoj. Jeste li tražili povrat imovine?
Teta Višnja i moja mama Mirjana o tome znaju više nego ja, ali znam da su u tom smislu razgovarale s nekim iz vlasti u Hrvatskoj. Stekla sam dojam da se nitko nije želio kompromitirati da on bude taj koji će potpisati povrat imovine obitelji Pavelić.
- Postoji li možda strah da je ta imovina stečena u ratnim prilikama, na nezakonit način?
Ne, moj djed nije bio materijalist, ma šta o njemu pisali i govorili. Da je bio takav, mogao je kao odvjetnik i zastupnik u ono doba uživati u raznim luksuzima. Tu nije riječ ni o kakvoj imovini koju je moj djed stekao kao poglavnik za vrijeme rata. Kazala sam da je do bijega iz Zagreba 1929. radio kao odvjetnik, a i njegovi roditelji su umrli živeći u Zagrebu u velikom strahu, a brata mu Josipa okrutno su mučili. Svu imovinu su oduzeli i nitko se nikad nije usudio ni pitati što je bilo s njom. Dopuštam da ne znam sve pojedinosti i da negdje mogu pogriješiti, ali pouzdano znam da je riječ o tri značajna objekta za koje su mi prijatelji rekli da danas vrijede desetke milijuna kuna.
- O kojim objektima je riječ?
Sve se nalazi u Zagrebu, ali kako u našoj obitelji nikad nije provedena ostavinska rasprava, ne mogu, zbog mame i tete Višnje, govoriti o tome. One su pozvanije pa kad dođu u Hrvatsku, možete o tome s njima razgovarati. Znam da je na jednom objektu u Maksimiru, blizu Kvatrića, napravljen dječji vrtić, u drugom je restoran, a ne znam što je s trećim. Naravno, nitko od obitelji ne očekuje da se dekretom vrati, ali želimo da se imovina vrati u skladu s hrvatskim zakonima, onako kako je vraćeno i drugim osobama kojima su partizanske vlasti oduzele imovinu.

[Bobani]

DOKTRINA, POSTANAK I PRIZNANJE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE

Piše: prof.dr. Tihomil DREZGA

Slijedeći članak Dr. Tihomila Drezge, sveučilišnog profesora za međunarodno pravo na zagrebačkom Sveučilištu i Pročelnika Pravnog Odjela Ministarstva Vanjskih Poslova Nezavisne Države Hrvatske, prvi put je objavljen u časopisu , broj 163 i 164, u Zagrebu, na Uskrs 1945. godine, kao odgovor onima koji su s pravnog stajališta osporavali legitimitet postanka i postojanja Nezavisne Države Hrvatske. Isti je članak zadržao aktualnost i u novim okolnostima, te je bez ikakvih ispravki objavljen u broju 7 - 8 emigrantske u Buenos Airesu 1953. godine. Članak ponovo izlazi u zborniku izdanom povodom stogodišnjice rođenja Ante Pavelića, 1989. godine u Španjolskoj, te u hrvatskom izdanju istog zbornika 1995. godine. Argumenti današnjih osporavatelja legitimnosti postanka i postojanja Nezavisne Države Hrvatske vrlo su slični argumentima onih koji su tu državu i rušili, te je i odgovor Dr. Tihomila Drezge na te napade aktualan i potreban i danas.
Obstojnost Hrvatske Države nije u neskladu s medjunarodnim pravom, nego bi njezino niekanje značilo povredu tog prava.
Prošle su četiri godine, odkad je uzpostavljena unitarna hrvatska država pod nazivom Nezavisna Država Hrvatska. Stečena je vremenska udaljenost, iz koje se mogu sine ira et studio prosudjivati zamjerke i primjetbe, koje su novom članu europskog družtva stavljene sa stanovite strane. Ima prigovora, koji padaju sami od sebe. Od ostalih mnogi idu u sferu politike. Ovdje će se ogledati i ocieniti samo oni, koji bi trebali pripadati pravnom području.Nu ne samo da se još jednom pokazuje, kolika je granica izmedju prava i politike mjestimice slabo vidljiva i težko odrediva, nego se politički motivi svjestno zaodievaju u pravno ruho (Stimson - ova nauka, Budimpeštanska interpretacija Kellog - ova Pakta); pravne ustanove zlorabe se kao politička sredstva (priznanje, intervencija); pravna načela i vriedeći propisi (legalitet, ratno pravo) tumače se na način s kojim logika, i materijalna i formalna, nemaju ništa zajedničkoga.
Današnja je dužnost razkrinkati takve prerušene i zvučne doktrine; vratiti pravnim institucijama pripadajuće značenje i dohvat; odkriti sofizme u pozivanju na navodne vječne principe.Prije ulazka u stvar sjetiti se je, da je do sada uviek u medjunarodnoj poviesti fenomen osnivanja novih i uzkrisivanja starih država izazvao reakciju i negaciju, prigovore i protustavove. Karakteristični aspekt poviesti postanka država znači u glavnom poviest ražčišćivanja s protivnicima. Nema slučaja u diplomatskoj praksi, da bi novi član medjunarodne zajednice bio od ostalih članova jednodušno primljen (priznat) ili od svih jednako povoljno gledan. Osim manjih država južnoameričkog kontinenta i jugo - iztoka Europe tokom 19. stoljeća prošle su tim križnim putom i države, koje su danas moćne velesile: Sjevero - Američka Unija koncem 18. stoljeća i Sovjetska Unija u razdoblju poslije Prvog Svjetskog Rata.
Diplomatski podatci
Nije stoga toliko uočljivo, da takvoj sudbini nije izbjegla ni Nezavisna Država Hrvatska, koliko je u tom pogledu upadljiva povoljnost njezina položaja. Ti pozitivni podatci su nadasve važni ne samo kao gradivo hrvatske diplomatske poviesti, nego kao i formalni dokaz jednog objektivnog stanja. Stoji zanimljiva činjenica, da pojavljivanju Nezavisne Države Hrvatske, kao najnovijem obliku one države, koja u svom neprekinutom poviesnom kontinuitetu pripada par exellence europskom sustavu država, jer je sudjelovala u izgradnji njegovih temelja i jer ga je vjekovima branila, nije sa strane glavnih europskih država bilo uobće prigovora. Nezavisnu Državu Hrvatsku priznale su bezuvjetno i bezodvlačno eksplicitnim načinom:Magjarska 10. travnja 1941., Njemačka 15. travnja 1941., Italija 15. travnja 1941., Slovačka 15. travnja 1941., Bugarska 21. travnja 1941., Rumunjska 6. svibnja 1941., Španjolska 27. lipnja 1941., Finska 3. srpnja 1941., Danska 10. srpnja 1941.
Zatim s Vatikanom (izmjena posebnih stalnih delegata), s Francuzkom (gospodarski ugovor 10. rujna 1941., generalni konzulat u Zagrebu, recipročne kulturne delegacije u Zagrebu i Parizu), sa Švicarskom (gospodarski ugovor 16. ožujka 1942., generalni konzulat u Zagrebu, stalno trgovačko izaslanstvo u Zurichu, imovinsko - pravni zahtievi), - podržavaju se odnosi, koji u medjunarodnom pravu znače implicitno priznanje, tako zvano priznanje konkludentnim činima. Praksa ga naziva de facto priznanje, što je pogrješno, jer je svako priznanje de jure priznanje. Razlika leži u trajnosti i opozivosti.S azijskim kontinentom postoji odnos priznanja izmedju Nezavisne Države Hrvatske i Japana 7. lipnja 1941., Mandžurije (Manchoukuo) 2. kolovoza 1941., Nacionalne Kine 1. srpnja 1941., Thailanda 27. travnja 1943., Burme 7. kolovoza 1943., Filipina 16. listopada 1943.
U taboru nepriznavatelja nalaze se u glavnom Velika Britanija, Ujedinjene Države Amerike i Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika. Ostali su povučeni njihovim stavom. Što se tiče Sovjetske Unije poznato je, da se njezina koncepcija medjunarodnog prava razlikuje od klasičnog nazora one medjunarodno - pravne zajednice, kojoj pripada i Hrvatska Država. Za medjunarodno pravo sovjetskog uzorka predpostavke, mjerilo i ocjena jedne novoosnovane države ne mora biti ista kao u medjunarodnom pravu europskog tipa. Stoga se njezin stav u pravnom pogledu ne može prosuditi.
Prigovori nepriznavatelja - način postanka države
Ostaje dakle za izpitivanje, kao jedina možebitna relevantna, samo kritika predmnievana ili izrečena u anglo - američkom taboru. U čemu je ona?
U notama, koje su vlade Londona i Washingtona primile u svibnju 1941. i kojima se prosvjeduje proti osnutka Nezavisne Države Hrvatske, kaže se na prvom mjestu, da je taj čin usliedio < protiv volje hrvatskog naroda>. O ovoj bezsmislici nije vriedno trošiti ni jedne rieči. Samo nepozvani odvjetnik, in concreto bio je Srbin, može napisati, da je obstanak hrvatske države u suprotnosti s voljom hrvatskoga naroda.Ozbiljnije izgledaju daljnji argumenti prosvjeda. Prvim se želi izvesti nezakonitost postanka Nezavisne Države Hrvatske, jer da je nasilno stvorena uz pomoć Njemačkog Reicha. U drugom se kaže, da je čin od 10. travnja u neskladu s medjunarodnim načelima, posebno s normama ratnog i okupacionog prava.
Na navod, kojim se stavlja u sumnju legitimnost postanka Nezavisne Države Hrvatske, kojim se dakle načinje problem legaliteta u fazi pojave jednog novog vrhovničtva, odgovor je jednostavan: u svakoj početnici medjunarodnog prava stoji jasno i glasno, da je legitimističko načelo zastarjelo, da se danas ne može iztraživati i ne smije ocjenjivati način rodjenja države. To je pravilo neizpitivanja zakonitosti podrietla države.Ovdje je mjesto citirati rieči, koje je u polemici s Lazarom Markovićem o postanku Države SHS - Srba, Hrvata i Slovenaca - svojedobno (1921.) napisao srbski profesor Slobodan Jovanović, ne radi nekog autoriteta, jer tu dogmu zasvjedočuju najveći njemački, francuzki, anglo - američki pravni pisci, koliko da se zabilježi upravo providnostni stjecaj, neumoljiv povratak pravde, koju nisu spoznali bezpomoćni sastavljači svibanjskih protestnih nota, nego su mislili da mogu zatajiti tezu učitelja i primieniti drugu, kad se radi o Hrvatskoj Državi. Jovanovićev passus glasi:
.Tako se srbski profesor, uočivši svu tragiku neprirodnog i u genezi država osudjenog načina rodjenja Države SHS, pozvao na jedno proceduralno pravilo, kako bi izbjegao materijalnoj razpravi i dokazivanju naslova, kojeg Država SHS nije imala. Hrvatski pravnik mogao bi sada istim oružjem uzvratiti. Nu, to bi bila pretjerana skromnost. Hrvatskoj tezi stoje naime na razpolaganju svi oni naslovi (poviestni, državnopravni, etnički, narodnosni, samoodredjenje, pravni i kulturni efektivitet, pozitivni doprinos zajednici), koje je pravna misao na području opravdanja države izgradila, a od kojih nijedan nije bio primjenjiv na slučaj Države SHS. Uopće, uzporedba Države SHS s Nezavisnom Državom Hrvatskom pokazuje veoma vidljivo i poučno, s jedne strane nepravilan i protupravan, a s druge strane valjan i sa medjunarodnim pravom skladan tip i primjer države.
Jer, iako je istina da država može postati nasilno, medjunarodno pravo se tu ne zaustavlja nego pita dalje, tko je taj, koji može državu oživotvoriti silom te zatim, na čemu država trajno počiva. Prvo je narod, drugo narodna volja. Dakle narod može svoju državu silom ostvariti, ali država ne počiva na tudjoj sili, nego na volji naroda. Tri aspekta: način (sila), subjekt (narod), podloga (narodna volja).Poznato je, da je u evoluciji mjerila za zakonitost konkretne vlasti, stari dinastički princip ustupio tokom 19. stoljeća mjesto novom načelu narodnosti. Ne legitimitet vladara, nego legalitet naroda. Ne probitci dinastije iz doba Svete Alianse, nego dobrobit nacije u eri nacionalnih revolucija.
Ovaj u modernom pravu jedino vriedeći legalitet nije u slučaju Države SHS uobće bio ostvaren. Nije hrvatski narod sudjelovao u stvaranju i vršenju nove vlasti. Jedan od glavnih činbenika vlasti je dakle manjkao. Vlast se temeljila na nečemu, što nije ona prava tekovina, kojom se medjunarodno pravo diči, nego na narodu tudjoj političkoj kombinaciji. Legitimirani subjekt je mimoidjen.U travnju 1941. sve je drugčije. Legalitet ovlaštenog subjekta je uzpostavljen. Pravi, autentični legalitet hrvatskog naroda naprama dotadašnjoj nezakonitosti jugoslavenskog naslova.
Zakonitost obstanka države
Što se tiče nadalje causae efficientis, na kojoj leži narodni legalitet i trajna vriednost države, i koja in ultima linea, ne formalno nego metaformalno, daje začetak, rodjenje i život državi, to se ima tražiti u političkoj sviesti, državnoj misli i državotvornoj volji naroda. Prema tome, ako je istina, da država nastaje činjeničnim putom, nekim metajuridičkim nastupom u život, u čemu se odrazuje poviestno - socialni lik države, istina je isto tako, da je narav države dvostrana, višestrana, te ako se dogodi da se činjenice nadju u sukobu s bitnim aspektom državne naravi, na primjer s pravnim, onda država iako se pojavila, ne će u pravnoj zajednici, kakva je europska zajednica država, moći obstojati. Ona je prolazna pojava, materijalno - pravno neobstojeća.
Što je pak taj materialni postulat, iskonski prauvjet i neobhodni pravni temelj države? To je volja odnosne političke skupine, kažu državoslovci i internacionalisti.
< Država pravno počiva na svojoj vlastitoj volji. Nju ne može pravno stvoriti nikada druga država, pa kakav god bio udio druge ili drugih država u poviestnom procesu tog stvaranja> (Jelinek).

(Erich).

(Cavalieri).

Bilfinger).
Od Hegela do Stahla, od Jelineka do Verdrossa, provlači se temeljni aksiom, da država, taj tajanstveni i zamršeni organizam, ima svoju neobhodnu podlogu, da ona bez obzira na način oživotvorbe, nije samovoljni i umjetni proizvod, nego odraz nečeg nuždnog i objektivnog. Ona je konkretizacija nacionalnog duha, prodor probudjene misli etničke zajednice, ostvarenje narodne volje.
U tom smislu mogao je Poglavnik, na sjednici Hrvatskog Državnog Sabora od 28. veljače 1942. opravdano reći, da je: . Ustaški pokret imao je dakle pridonieti, da hrvatska država dobije onaj neobhodni princip valjanosti, onaj bitni stvaralački prauvjet, koji se sastoji u tome, da volja hrvatskog naroda dodje do izražaja. Ustaški pokret je tu zadaću i izvršio. Njegova uloga u ostvarivanju Nezavisne Države Hrvatske mogla bi se sažeto ovako prikazati: osnutkom ustaškog pokreta nedvojbeno je i neprieporno zasvjedočena zbiljska, skrajnja i nezatomljiva volja hrvatskog naroda za posjedom hrvatske države u unitarnom obliku. U ustavu ustaškog pokreta i u njegovim načelima oblikovana je i izrečena ta volja. Radom i politikom ustaškog pokreta bila je ta volja provadjana, a pobjedom ustaške borbe i postignućem tražene države ona je djelotvorno ostvarena i konačno izpunjena.
Na nazočnosti ove bitne komponente, na imanentnosti narodne volje, najbolje se očituje sva prednost slučaja Nezavisne Države Hrvatske nad slučajem Države SHS. Sad postaje nadasve jasno, zašto je u poviest ušla uzrečica, da je Jugoslavija umjetna tvorevina. Ona je onaj neprirodni produkt, lutka, homunculus, kojemu manjka sklad izmedju oblika i sadržaja. Država SHS predstavlja se medjunarodnom družtvu kao unija Hrvata i Srba (u svom glavnom dielu). To je ona formalno i optički bila. Trebalo bi dakle očekivati, da su konstituirajući narodi imali i izrazili volju za osnivanjem baš takvog tipa države. Da li je srbski narod imao takovu volju, nije za hrvatsko gledište relevantno. Nu da je hrvatski narod nije imao, činjenica je, koja se kroz 23 godine svakog dana jasno očitovala. Hrvatski narod je trajno neprekidno i uporno izticao baš suprotnu volju za razkidom takvog državnog saveza, volju za posjedom posebne hrvatske države.Tako je Državi SHS, koja se godine 1929. prozvala Jugoslavijom, ab initio manjkao glavni uvjet životnosti, volja glavnog njezinog člana. Da je uzprkos tome njezinim tvorcima uspjelo prokriumčariti takav lik bez duše u medjunarodnu zajednicu i tamo steći formalnu pristupnicu, dokazom je, da se i u životu država može dogoditi ono, što i u životu posebnika, naime, da se mrtvorodjenče podmetne kao živo i da do odkrića prevare uživa svojstvo pravne osobe.
Nu ako pravni poredak može zabludom podieliti svojstvo pravnog subjekta, život se može steći i zadržati jedino iz vlastitih snaga. Tako i država svoje životne korjene vuče iz volje naroda. Tu volju ne može nadomjestiti tudja volja. S ovom istinom i Jellinekovim riečima, da državu pravno stvoriti ne može nikad druga država, uzporedjena izjava Pašića (u Radikalskom Klubu, veljače godine 1923.): < ovu je državu, ovakva kakva je, stvorila volja zapadnih velikih sila... t. zv. narodna vieća i Skupštine nisu za stvaranje ove države, imale nikakvog značenja>, znači najpravomoćniju osudu, koja je ikad nad Državom SHS izrečena.
Tako, eto, izgleda Jugoslavije naprama zakonitosti Nezavisne Države Hrvatske.
Rat i rodjenje države
Drugi temeljni prigovor, koji je stavljen Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, jesu ratne okolnosti postanka, tvrdnja, da se za vrieme rata ne mogu osnivati države, da ratno pravo zabranjuje mienjanje vrhovničtva.
I ovdje se može unapried reći . I ovdje će analiza prigovora donieti posljedke porazne za prigovaratelje.Tri pitanja treba lučiti: radi li se o okupatoru ili o drugoj pravnoj osobi? Zar zaista u ratu ne mogu nastati države? Je li za Nezavisnu Državu Hrvatsku bio odlučan tudji rat ili njezina nacionalna revolucija?
Protivnički prigovor brka dva pravna stanja, istovjetuje dva razna subjekta. Ne poriče se, da prema vriedećem pravu vojnički pobiednik ne može povećavati svoju državu na račun pobiedjene države. Zaposjednuto područje, etnički i poviestno tudje područje, ne može biti predmetom inkorporacije. Ali ovdje se ne radi niti o zaposjednutom tudjem području, niti okupatoru. Područje je hrvatsko, područje je ne samo nezaposjednuto, nego od 15. travnja 1941. medjunarodno - pravno neosporno podvrgnuto vrhovničtvu Nezavisne Države Hrvatske. Pravni subjekt, koji se koristio izmjenom vrhovničtva nad tim područjem, nije Njemački Reich, nego Nezavisna Država Hrvatska.U tom pogledu pak ne postoji nikakvo ni pozitivno ni doktrinarno pravilo ratnog ili obćeg medjunarodnog prava, po kojemu za vrieme rata narodi ne bi mogli izstupati iz neželjenih državnih zajednica. Poviest naprotiv pokazuje, da je rat par excellence glavni način nastajanja država, a svakako jedini za ostvarivanje nacionalnih država. Ove su skoro sve prodrle u ratu ili povodom rata, koji je vodilo više zaraćenih stranaka, od kojih su neke podupirale oslobodilačke aspiracije dotičnih naroda. (Sjevero - američke kolonije, pokrajine Južne Amerike, Grčka, Italija, tolike balkanske zemlje). Ovakvi precedensi ne samo da nisu neprikladni, nego su precedensi u pravnom smislu, može se reći de lege lata. Medjunarodno pravo (barem u fazi prije Drugog Svjetskog Rata) vidi u konačnom i obćenitom oživotvorenju izključivih i čistih nacionalnih država zadnji i idealni cilj razvoja medjunarodne zajednice.
Spomenuti precedensi ostaju u sjećanju naroda kao naslov slave i ponosa i za štićenika i za štitnika, od njih nastaje herojska poviest, sjajna tradicija, legende i junačtva. Ako je sve to toliko boguugodno i dično za ostale narode, zašto ne bi bilo i za hrvatski narod? Zašto drugčijim mjerilom mjeriti, kad se radi o hrvatskoj državi?
Neprimjenjivost Stimson-ove nauke na Nezavisnu Državu Hrvatsku
Na to pitanje prigovaratelji odvraćaju: u ovom ratu to više ne vriedi. U ovom ratu ne može se mienjati medjunarodni status; promjene, koje neprijateljski tabor izvrši, ne mogu se priznati. Nu tko je postavio takvo pravilo; je li ono obavezno i je li od samih prigovaratelja poštivano?To navodno pravilo poznato je pod imenom Stimson - ove doktrine. U siečnju godine 1932. uputio je sjevero - američki državni tajnik za vanjske poslove Stimson, japanskoj i kinezkoj vladi note, u kojima izjavljuje, da vlada Sjedinjenih Država Amerike ne će priznati nikakvo stanje, ugovor ili sporazum, koji budu postignuti postupkom protiv Kellogg - ovu paktu. Analognu rezoluciju doniela je skupština Družtva Naroda u ožujku iste godine.
Jednodušno je mišljenje nauke, da Stimson - ova norma ne spada u kogentno medjunarodno pravo. A nadovezujući zaključak Družtva Naroda nije nešto novo, on je obećanje i opetovanje nečega, što je već postojalo. Po njemu naime, zanimane države mogu (ali ne moraju, jer bi se to kosilo s načelom suvereniteta) ne priznati položaje i ugovore, koji su im na štetu. A to su mogle i prije!Što se tiče same djelotvornosti Stimson - ovih načela u praksi izmedju 1932. i 1939. te za vrieme Drugog Svjetskog Rata, ona su bila tada nemoćna i neprimienjena 8 slučaj Abesinije), a sad ih gaze baš učestnici bloka iz kojega potekoše (Velika Britanija u Sredozemlju i Iztoku, Sovjeti u Europi).
Konačno je upućenima već davno bilo jasno, da pitanje, tko je povriedio Kellogg - ov Pakt i kad će se primieniti Stimson - ova misao, idu u sferu čiste politike i ratne promičbe. Jer uza sve frazeološko osudjivanje rata i odricanje od rata, Englezka i Francuzka su još za vrieme sklapanja ugovora pridržale pravo na vodjenje rata za svoje probitke, kolonije i saveznike. Druga, u današnjoj strukturi medjunarodnog družtva težko ukloniva smetnja, jest problem obranbenog rata. Stara je (a i neizbježiva) norma, da je takav rat bez ograničenja dozvoljen. Nu svi podpisnici Kellogg - Briand - ova Pakta naglasili su i ostali kod neizkorjenjive zablude (začete i posvećene još u Srednjem Vieku jednom čudnom deformacijom Augustin - ove misli), da ocjena o tome, kada rat ima defenzivan značaj, pripada diskreciono samoj dotičnoj državi.
Još se može dodati, da i bez svega toga, ne bi Kellogg - ov Pakt imao veliko značenje. U njemu, naime, nisu za slučaj povrede predvidjene nikakve sankcije. Dopunitbeno tumačenje, kojim je godine 1934. u Budimpešti Internacional Law Association pokušala tu prazninu ukloniti, ne dolazi uobće u obzir kao obvezan propis.
Iz svega ovoga sliedi, da je teza, koju protivnici temelje na Stimson - ovim i analognim argumentima, već u obćenitoj interpretaciji neodrživa. Nu sve, kad bi i ona bila sastavni dio pozitivnog medjunarodnog prava, ne bi se na slučaj Nezavisne Države Hrvatske mogla primieniti. Jer Nezavisna Država Hrvatska nije i ne može po hipotezi biti posljedak nekog postupka protivnog Kellogg - ovu Paktu ili Paktu Družtva Naroda. Treba strogo lučiti poviestnu prigodu, izvanjski okvir, u kojemu se jedna država javlja, od dubokih istinskih uzroka njezina bića. Ovi potonji su već utvrđeni, onaj prvi je europski ili svjetski rat. Zato je jedino točno reći, da je doduše Nezavisna Država Hrvatska nastala u okolnostima jednog rata, da je taj rat za to izkorišten, ali ona je i de facto i de jure plod vjekovne borbe hrvatskog naroda. Nezavisna Država Hrvatska ne rezultira dakle iz povrede Kellogg - ova ili kojeg drugog pakta, nego je onaj nuždni završni čin narodne revolucije, ona je spontani izvorni proizvod konačne faze hrvatskog nacionalnog ustanka, konac vjekovnog rada , kako je rekao Poglavnik u prošlogodišnjoj Poslanici od 10. travnja.
Na ovakav slučaj se Stimson - ova doktrina očito ni po duhu ni po slovu ne može primieniti. Ovog su mišljenja i njezini najgorljiviji pristaše. Tako je Sir John Fischer Williams, koji je inače u tu novu t. zv. nauku ne - priznavanja polagao najveće nade, smatrajući ju epohalnom i predvidjajući joj budućnost sjajniju od Monroe - ve, napisao još godine 1933. rieči, koje su najbolja apologija pravilnosti i zakonitosti postanka Nezavisne Države Hrvatske. On kaže doslovce:Stoga, ako nova država svoje podrietlo vuče iz spontanog ustanka svoga pučanstva, njezino rodjenje nije proizišlo iz kršenja pakta, te se nova nauka ne će primieniti>.
Što znači priznanje države?
Stojeći na ovom odlučnom uporištu može se pristupiti daljnjem razvijanju problematike u obliku sliedećeg pitanja: ako se Stimson - ova koncepcija u objektivnoj interpretaciji ne može primieniti na slučaj Nezavisne Države Hrvatske, na čemu onda oni još riedki renitentni mogu temeljiti uzkratu priznanja. Zar na klasičnoj nauci o priznanju?Moramo pogledati redom što znači priznanje za novu državu i je li ono pravno potrebno u svakoj varianti; kojoj varianti pripada postanak Nezavisne Države Hrvatske; koje su predpostavke za stjecanje priznanja.
Uzporedo s revizijom poviestnog i genetičkog problema medjunarodnog prava izvršena je u znanosti i revizija o pravnoj naravi instituta priznanja. Vladajuća nauka zabacila je onaj nazor, po kojem bi medjunarodno - pravna zajednica počivala na slobodnom ugovoru država članica. Družtvo država naprotiv je nuždno društvo, vezano dubokim organskim i dalekim predajnim vezama, pokoravajući se neminovnim zakonima kao svaki živi organizam. Dosljedno, ne može postupak i čin priznanja imati atributivnu, stvaralačku funkciju. Priznanje samo registrira, konstatira. Netočna je teza konstitutivne škole, da tek priznanje daje novoj državi medjunarodno - pravnu osobnost, nego je država subjekt medjunarodnog prava od onog časa, kada je stekla podpuni učin (Tatbestand),kad je združila sve elemente činjeničkog stanja, koje daje državu. Kad je tomu tako, čemu onda priznanje? Stručnjaci na ovo pitanje odvraćaju, da priznanje, iako ne nosi bitnog pravotvornog učinka, imade primarnu praktičnu važnost. Ono je svjedočba, kojom se izvan sumnje i spora stavlja, da su ostvareni svi uvjeti medjunarodno - pravnog učina (Verdross).
Kad je potrebno priznanje?
Iz toga jasno sliedi, da je pravna neobhodnost priznanja još manje ondje, gdje je dokaz presumpcije ili notornosti olakšan ili nepotreban. Ima slučajeva, kad priznanje ni kao puka formalnost nije nuždno. Mogli bismo problem svesti na ove četiri varijante:
1. Osniva se država, koja prije kao država nikad nije obstojala, i to na odsjeku, koji ne spada u prvotno područje medjunarodno - pravne zajednice. Takvoj je državi priznanje neobhodno, jer ona nije automatski postala članom zajednice družtva.

2. Osniva se država, koja u prošlosti nikad nije bila država, ali na starom području medjunarodnog prava. Ona je eo ipso subjekt medjunarodnog prava, nu priznanje joj je potrebno, da to svojstvo neprieporno zasvjedoči.

3. Obnavlja se država, koja je nekad bila samostalna. Ona je još u povoljnijem položaju. Priznanje, koje će joj se jedva moći uzkratiti, značiti će samo potvrdu članstva s odredjenim, možda sad nešto promienjenim sastavnim elementima.

4. Uzpostavlja ser prvotni, unitarni (inokosni) oblik jedne države, čiji kontinuitet kao države nije nikad bio prekinut. Ona je do sada živjela u raznim inačicama državnih unija. U ovakvom slučaju posebno priznanje nije uobće potrebno: dovoljna je notifikacija o razvrgnuću zajednice (Fenwick, Holtzendorf). To zato, jer takva država u času razrješenja unije, t. j. u času vraćanja jednočlanom (unimembris) obliku, stječe in actu onu medjunarodno - pravnu osobnost, koju je do tada posjedovala in potentia.
Nezavisna Država Hrvatska je školski primjer četvrte hipoteze. Kontinuitet i karakter države dokazan je obilno u našoj pravnoj, poviestnoj i političkoj književnosti. Osobito je to za fazu 1868 - 1918. Pliverić, u znamenitoj izmjeni misli s Jellinekom stavio izvan svake razprave. Glede razdoblja 1918. - 1941. Kaufmann je, uz većinu europskih pravnika izveo, a Lorković novim razlozima podkriepio, da sa gledišta medjunarodno - pravne znanosti spoj Hrvatske i Srbije predstavlja kategoriju unio aequali iure. (Takav je barem formalno - pravni aspekt. S njim se ne mora podudarati socialna zbilja i politička stvarnost. Iz takvih nesklada i nastaju medjunarodni konflikti).
Nezavisna Država Hrvatska posjeduje sve predpostavke
Ni na ovom stupnju argumentacije, gdje smo dokazali, da hrvatska država u travnju 1941. nije s pravnog gledišta trebala posebnog priznanja, ne ćemo se zaustaviti. Ne ćemo zato, da ne bi ostala ni najmanja sumnja o konkretnom posjedu predpostavaka, koje su nuždne za priznanje. A ni zato, što je dokaz o tome, da je Nezavisna Država Hrvatska te predpostavke posjedovala, najlakši i najzahvalniji dokaz.Priznanje je formalni postupak, kojim se utvrdjuje, da je kandidat - država zaista država u smislu medjunarodnog prava. Koje zahtjeve za to postavljaju medjunarodno pravo, praksa država i kvalificirani učenjaci? Naravno, da u prvom redu moliteljica mora posjedovati bitne sastojke pojma države: zemljište, pučanstvo, vlast. Ti elementi sastavni su dio glavne i temeljne predpostavke, t. zv. efektiviteta. Taj uvjet efikasnosti vlasti, djelotvornosti pravnog poredka, koji se u dugoj evoluciji mjerila za pripadnost medjunarodnoj zajednici izkristalizirao kao jedini bitni, predpostavlja, da nova državna vlast zaista vlada, da stvarno postoji, da je dala red, doniela zakone i izpostavila posluh. Dakle, ne samo proglas nezavisnosti, nego i fakticitet državnog života, unutarnjeg i vanjskog. Vanjski se pak efektivitet odrazuje u prihvatu i sposobnosti primjene obćih norma pozitivnog medjunarodnog prava.
Političkom i pravnom efektivitetu treba dodati kulturni. Ovaj traži od nove države, da prakticira jedan minimum uljudbe, da se drži stanovite razine državnog i medjunarodnog ćudoredja. Moralni i pravni efektivitet bio je u prvim stoljećima medjunarodne zajednice (Respublica Christiana) subsumiran u kriteriju kršćanstva. Danas je obuhvaćen u pojmu europejstva.Tako se dakle sve predpostavke za stjecanje priznanja dadu svesti na jedinstveni pojam efektiviteta, stvarnog i duhovnog.
Nezavisna Država Hrvatska je kroz četiri godine intenzivnog državnog i medjunarodnog života taj efektivitet pokazala u nebrojenim obličjima. Od efikasne vojničke, redarstvene i političke do grozničave zakonodavne, upravne i kulturne djelatnosti, od živahnog diplomatskog saobraćaja 8 poslanstva, konzulati, razna izaslanstva) do bogatih ugovornih medjunarodnih odnosa (preko stotinu medjunarodnih ugovora, medju kojima neki kolektivni veoma značajni, bilo tehnički bilo administrativni, bilo ideoložki), očitovala se aktivnost Nezavisne Države Hrvatske baš u onim emanacijama, koje su eminentna obilježja vrhovničtva, neoborivi dokaz fakticiteta vlasti i efektivnosti države.Nu, osim toga, diplomatska je poviest za efektivitet Nezavisne Države Hrvatske pružila i svoj formalni dokaz. To su uvodno nabrojena priznanja, koja (kako je pokazano) znače svjedočbu nepriepornosti o tome, da država posjeduje sva svojstva djelotvornog člana zajednice suverenih država.
Kad je tomu tako, na čemu onda oni riedki renitentni još temelje uzkratu priznanja? Da li je ta uzkrata još uobće pravno relevantna?Pravno govoreći ničija uzkrata priznanja nema danas utjecaja na već izgradjenu individualnost Nezavisne Države Hrvatske kao člana europske zajednice suverenih država. Vriedi naime pravna presumpcija, izpoviedana od najkritičnijih teoretičara priznanja, da priznanje podieljeno od velesila ili od većine država, uključuje priznanje i ostalih država (Cavalieri). Nezavisna Država Hrvatska, pripadajući europskom krugu medjunarodnog prava, neprieporno je u Europi takav omjer zadobila.
Nedozvoljena intervencija protiv Nezavisne Države Hrvatske
Konačno, u pogledu načelne utemeljenosti uzkrate, istina je, da se medjunarodno pravo ne nalazi još u fazi, koju je propoviedao parižki profesor Lapradelle i u kojoj bi priznanje prestalo biti političko sredstvo, zadržavši isključivo pravni značaj, pa bi u danom slučaju bilo obavezno. Ali je s druge strane istina i to, da neutemeljena uzkrata priznanja graniči s nedozvoljenom intervencijom. Zanimljivo je, da su se i načelo priznanja stvarnih i postojećih vlada i država, kao i načelo intervencije, koja potječu još od Monroe - a, pojavila na istom onom kontinentu, u istoj onoj zemlji, koja ih danas na stvarnu hrvatsku vladu i na obstojeću hrvatsku državu oklieva primieniti.Može biti, da se pasivni način intervencije, koji se sastoji u protupravnom nepriznanju Nezavisne Države Hrvatske, ne čini svakom nepobitan. Ali naličje toga, aktivni stav, koji se očituje u priznavanju i pomaganju tudjinskih zahvata na području Nezavisne Države Hrvatske, svakako je nesumnjivi primjer zabranjenog miešanja u poslove Hrvatske Države. Američki specialist za problem intervencije Pittman B. Potter, proučavajući motive medjunarodne ingerencije, kategorički odbacuje miešanje u političke svrhe. Nema intervencije za primjenu nekih medjunarodno - pravnih načela. Statuti medjunarodnoga družtva, t. j. medjunarodno pravo, nisu takve delegacije nikom podielili. Potter izričito zabacuje kao u pozitivnom pravu nepostojeću mogućnost priznanja i podupiranja pobunjeničke djelatnosti, osobito onda, kad se krije pod plaštem navodnog prava protu - intervencije za sprječavanje predhodne neke intervencije. Ni u Fauchille - ovom izcrpnom nabrajanju nema ni u jednoj točci opravdanja za intervenciju, koju u spomenutom djelatnom obliku protiv Nezavisne Države Hrvatske vrše neke strane sile.

[Bobani]

DOKTRINA, POSTANAK I PRIZNANJE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE

Piše: prof.dr. Tihomil DREZGA

Slijedeći članak Dr. Tihomila Drezge, sveučilišnog profesora za međunarodno pravo na zagrebačkom Sveučilištu i Pročelnika Pravnog Odjela Ministarstva Vanjskih Poslova Nezavisne Države Hrvatske, prvi put je objavljen u časopisu , broj 163 i 164, u Zagrebu, na Uskrs 1945. godine, kao odgovor onima koji su s pravnog stajališta osporavali legitimitet postanka i postojanja Nezavisne Države Hrvatske. Isti je članak zadržao aktualnost i u novim okolnostima, te je bez ikakvih ispravki objavljen u broju 7 - 8 emigrantske u Buenos Airesu 1953. godine. Članak ponovo izlazi u zborniku izdanom povodom stogodišnjice rođenja Ante Pavelića, 1989. godine u Španjolskoj, te u hrvatskom izdanju istog zbornika 1995. godine. Argumenti današnjih osporavatelja legitimnosti postanka i postojanja Nezavisne Države Hrvatske vrlo su slični argumentima onih koji su tu državu i rušili, te je i odgovor Dr. Tihomila Drezge na te napade aktualan i potreban i danas.
Obstojnost Hrvatske Države nije u neskladu s medjunarodnim pravom, nego bi njezino niekanje značilo povredu tog prava.
Prošle su četiri godine, odkad je uzpostavljena unitarna hrvatska država pod nazivom Nezavisna Država Hrvatska. Stečena je vremenska udaljenost, iz koje se mogu sine ira et studio prosudjivati zamjerke i primjetbe, koje su novom članu europskog družtva stavljene sa stanovite strane. Ima prigovora, koji padaju sami od sebe. Od ostalih mnogi idu u sferu politike. Ovdje će se ogledati i ocieniti samo oni, koji bi trebali pripadati pravnom području.Nu ne samo da se još jednom pokazuje, kolika je granica izmedju prava i politike mjestimice slabo vidljiva i težko odrediva, nego se politički motivi svjestno zaodievaju u pravno ruho (Stimson - ova nauka, Budimpeštanska interpretacija Kellog - ova Pakta); pravne ustanove zlorabe se kao politička sredstva (priznanje, intervencija); pravna načela i vriedeći propisi (legalitet, ratno pravo) tumače se na način s kojim logika, i materijalna i formalna, nemaju ništa zajedničkoga.
Današnja je dužnost razkrinkati takve prerušene i zvučne doktrine; vratiti pravnim institucijama pripadajuće značenje i dohvat; odkriti sofizme u pozivanju na navodne vječne principe.Prije ulazka u stvar sjetiti se je, da je do sada uviek u medjunarodnoj poviesti fenomen osnivanja novih i uzkrisivanja starih država izazvao reakciju i negaciju, prigovore i protustavove. Karakteristični aspekt poviesti postanka država znači u glavnom poviest ražčišćivanja s protivnicima. Nema slučaja u diplomatskoj praksi, da bi novi član medjunarodne zajednice bio od ostalih članova jednodušno primljen (priznat) ili od svih jednako povoljno gledan. Osim manjih država južnoameričkog kontinenta i jugo - iztoka Europe tokom 19. stoljeća prošle su tim križnim putom i države, koje su danas moćne velesile: Sjevero - Američka Unija koncem 18. stoljeća i Sovjetska Unija u razdoblju poslije Prvog Svjetskog Rata.
Diplomatski podatci
Nije stoga toliko uočljivo, da takvoj sudbini nije izbjegla ni Nezavisna Država Hrvatska, koliko je u tom pogledu upadljiva povoljnost njezina položaja. Ti pozitivni podatci su nadasve važni ne samo kao gradivo hrvatske diplomatske poviesti, nego kao i formalni dokaz jednog objektivnog stanja. Stoji zanimljiva činjenica, da pojavljivanju Nezavisne Države Hrvatske, kao najnovijem obliku one države, koja u svom neprekinutom poviesnom kontinuitetu pripada par exellence europskom sustavu država, jer je sudjelovala u izgradnji njegovih temelja i jer ga je vjekovima branila, nije sa strane glavnih europskih država bilo uobće prigovora. Nezavisnu Državu Hrvatsku priznale su bezuvjetno i bezodvlačno eksplicitnim načinom:Magjarska 10. travnja 1941., Njemačka 15. travnja 1941., Italija 15. travnja 1941., Slovačka 15. travnja 1941., Bugarska 21. travnja 1941., Rumunjska 6. svibnja 1941., Španjolska 27. lipnja 1941., Finska 3. srpnja 1941., Danska 10. srpnja 1941.
Zatim s Vatikanom (izmjena posebnih stalnih delegata), s Francuzkom (gospodarski ugovor 10. rujna 1941., generalni konzulat u Zagrebu, recipročne kulturne delegacije u Zagrebu i Parizu), sa Švicarskom (gospodarski ugovor 16. ožujka 1942., generalni konzulat u Zagrebu, stalno trgovačko izaslanstvo u Zurichu, imovinsko - pravni zahtievi), - podržavaju se odnosi, koji u medjunarodnom pravu znače implicitno priznanje, tako zvano priznanje konkludentnim činima. Praksa ga naziva de facto priznanje, što je pogrješno, jer je svako priznanje de jure priznanje. Razlika leži u trajnosti i opozivosti.S azijskim kontinentom postoji odnos priznanja izmedju Nezavisne Države Hrvatske i Japana 7. lipnja 1941., Mandžurije (Manchoukuo) 2. kolovoza 1941., Nacionalne Kine 1. srpnja 1941., Thailanda 27. travnja 1943., Burme 7. kolovoza 1943., Filipina 16. listopada 1943.
U taboru nepriznavatelja nalaze se u glavnom Velika Britanija, Ujedinjene Države Amerike i Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika. Ostali su povučeni njihovim stavom. Što se tiče Sovjetske Unije poznato je, da se njezina koncepcija medjunarodnog prava razlikuje od klasičnog nazora one medjunarodno - pravne zajednice, kojoj pripada i Hrvatska Država. Za medjunarodno pravo sovjetskog uzorka predpostavke, mjerilo i ocjena jedne novoosnovane države ne mora biti ista kao u medjunarodnom pravu europskog tipa. Stoga se njezin stav u pravnom pogledu ne može prosuditi.
Prigovori nepriznavatelja - način postanka države
Ostaje dakle za izpitivanje, kao jedina možebitna relevantna, samo kritika predmnievana ili izrečena u anglo - američkom taboru. U čemu je ona?
U notama, koje su vlade Londona i Washingtona primile u svibnju 1941. i kojima se prosvjeduje proti osnutka Nezavisne Države Hrvatske, kaže se na prvom mjestu, da je taj čin usliedio < protiv volje hrvatskog naroda>. O ovoj bezsmislici nije vriedno trošiti ni jedne rieči. Samo nepozvani odvjetnik, in concreto bio je Srbin, može napisati, da je obstanak hrvatske države u suprotnosti s voljom hrvatskoga naroda.Ozbiljnije izgledaju daljnji argumenti prosvjeda. Prvim se želi izvesti nezakonitost postanka Nezavisne Države Hrvatske, jer da je nasilno stvorena uz pomoć Njemačkog Reicha. U drugom se kaže, da je čin od 10. travnja u neskladu s medjunarodnim načelima, posebno s normama ratnog i okupacionog prava.
Na navod, kojim se stavlja u sumnju legitimnost postanka Nezavisne Države Hrvatske, kojim se dakle načinje problem legaliteta u fazi pojave jednog novog vrhovničtva, odgovor je jednostavan: u svakoj početnici medjunarodnog prava stoji jasno i glasno, da je legitimističko načelo zastarjelo, da se danas ne može iztraživati i ne smije ocjenjivati način rodjenja države. To je pravilo neizpitivanja zakonitosti podrietla države.Ovdje je mjesto citirati rieči, koje je u polemici s Lazarom Markovićem o postanku Države SHS - Srba, Hrvata i Slovenaca - svojedobno (1921.) napisao srbski profesor Slobodan Jovanović, ne radi nekog autoriteta, jer tu dogmu zasvjedočuju najveći njemački, francuzki, anglo - američki pravni pisci, koliko da se zabilježi upravo providnostni stjecaj, neumoljiv povratak pravde, koju nisu spoznali bezpomoćni sastavljači svibanjskih protestnih nota, nego su mislili da mogu zatajiti tezu učitelja i primieniti drugu, kad se radi o Hrvatskoj Državi. Jovanovićev passus glasi:
.Tako se srbski profesor, uočivši svu tragiku neprirodnog i u genezi država osudjenog načina rodjenja Države SHS, pozvao na jedno proceduralno pravilo, kako bi izbjegao materijalnoj razpravi i dokazivanju naslova, kojeg Država SHS nije imala. Hrvatski pravnik mogao bi sada istim oružjem uzvratiti. Nu, to bi bila pretjerana skromnost. Hrvatskoj tezi stoje naime na razpolaganju svi oni naslovi (poviestni, državnopravni, etnički, narodnosni, samoodredjenje, pravni i kulturni efektivitet, pozitivni doprinos zajednici), koje je pravna misao na području opravdanja države izgradila, a od kojih nijedan nije bio primjenjiv na slučaj Države SHS. Uopće, uzporedba Države SHS s Nezavisnom Državom Hrvatskom pokazuje veoma vidljivo i poučno, s jedne strane nepravilan i protupravan, a s druge strane valjan i sa medjunarodnim pravom skladan tip i primjer države.
Jer, iako je istina da država može postati nasilno, medjunarodno pravo se tu ne zaustavlja nego pita dalje, tko je taj, koji može državu oživotvoriti silom te zatim, na čemu država trajno počiva. Prvo je narod, drugo narodna volja. Dakle narod može svoju državu silom ostvariti, ali država ne počiva na tudjoj sili, nego na volji naroda. Tri aspekta: način (sila), subjekt (narod), podloga (narodna volja).Poznato je, da je u evoluciji mjerila za zakonitost konkretne vlasti, stari dinastički princip ustupio tokom 19. stoljeća mjesto novom načelu narodnosti. Ne legitimitet vladara, nego legalitet naroda. Ne probitci dinastije iz doba Svete Alianse, nego dobrobit nacije u eri nacionalnih revolucija.
Ovaj u modernom pravu jedino vriedeći legalitet nije u slučaju Države SHS uobće bio ostvaren. Nije hrvatski narod sudjelovao u stvaranju i vršenju nove vlasti. Jedan od glavnih činbenika vlasti je dakle manjkao. Vlast se temeljila na nečemu, što nije ona prava tekovina, kojom se medjunarodno pravo diči, nego na narodu tudjoj političkoj kombinaciji. Legitimirani subjekt je mimoidjen.U travnju 1941. sve je drugčije. Legalitet ovlaštenog subjekta je uzpostavljen. Pravi, autentični legalitet hrvatskog naroda naprama dotadašnjoj nezakonitosti jugoslavenskog naslova.
Zakonitost obstanka države
Što se tiče nadalje causae efficientis, na kojoj leži narodni legalitet i trajna vriednost države, i koja in ultima linea, ne formalno nego metaformalno, daje začetak, rodjenje i život državi, to se ima tražiti u političkoj sviesti, državnoj misli i državotvornoj volji naroda. Prema tome, ako je istina, da država nastaje činjeničnim putom, nekim metajuridičkim nastupom u život, u čemu se odrazuje poviestno - socialni lik države, istina je isto tako, da je narav države dvostrana, višestrana, te ako se dogodi da se činjenice nadju u sukobu s bitnim aspektom državne naravi, na primjer s pravnim, onda država iako se pojavila, ne će u pravnoj zajednici, kakva je europska zajednica država, moći obstojati. Ona je prolazna pojava, materijalno - pravno neobstojeća.
Što je pak taj materialni postulat, iskonski prauvjet i neobhodni pravni temelj države? To je volja odnosne političke skupine, kažu državoslovci i internacionalisti.
< Država pravno počiva na svojoj vlastitoj volji. Nju ne može pravno stvoriti nikada druga država, pa kakav god bio udio druge ili drugih država u poviestnom procesu tog stvaranja> (Jelinek).

(Erich).

(Cavalieri).

Bilfinger).
Od Hegela do Stahla, od Jelineka do Verdrossa, provlači se temeljni aksiom, da država, taj tajanstveni i zamršeni organizam, ima svoju neobhodnu podlogu, da ona bez obzira na način oživotvorbe, nije samovoljni i umjetni proizvod, nego odraz nečeg nuždnog i objektivnog. Ona je konkretizacija nacionalnog duha, prodor probudjene misli etničke zajednice, ostvarenje narodne volje.
U tom smislu mogao je Poglavnik, na sjednici Hrvatskog Državnog Sabora od 28. veljače 1942. opravdano reći, da je: . Ustaški pokret imao je dakle pridonieti, da hrvatska država dobije onaj neobhodni princip valjanosti, onaj bitni stvaralački prauvjet, koji se sastoji u tome, da volja hrvatskog naroda dodje do izražaja. Ustaški pokret je tu zadaću i izvršio. Njegova uloga u ostvarivanju Nezavisne Države Hrvatske mogla bi se sažeto ovako prikazati: osnutkom ustaškog pokreta nedvojbeno je i neprieporno zasvjedočena zbiljska, skrajnja i nezatomljiva volja hrvatskog naroda za posjedom hrvatske države u unitarnom obliku. U ustavu ustaškog pokreta i u njegovim načelima oblikovana je i izrečena ta volja. Radom i politikom ustaškog pokreta bila je ta volja provadjana, a pobjedom ustaške borbe i postignućem tražene države ona je djelotvorno ostvarena i konačno izpunjena.
Na nazočnosti ove bitne komponente, na imanentnosti narodne volje, najbolje se očituje sva prednost slučaja Nezavisne Države Hrvatske nad slučajem Države SHS. Sad postaje nadasve jasno, zašto je u poviest ušla uzrečica, da je Jugoslavija umjetna tvorevina. Ona je onaj neprirodni produkt, lutka, homunculus, kojemu manjka sklad izmedju oblika i sadržaja. Država SHS predstavlja se medjunarodnom družtvu kao unija Hrvata i Srba (u svom glavnom dielu). To je ona formalno i optički bila. Trebalo bi dakle očekivati, da su konstituirajući narodi imali i izrazili volju za osnivanjem baš takvog tipa države. Da li je srbski narod imao takovu volju, nije za hrvatsko gledište relevantno. Nu da je hrvatski narod nije imao, činjenica je, koja se kroz 23 godine svakog dana jasno očitovala. Hrvatski narod je trajno neprekidno i uporno izticao baš suprotnu volju za razkidom takvog državnog saveza, volju za posjedom posebne hrvatske države.Tako je Državi SHS, koja se godine 1929. prozvala Jugoslavijom, ab initio manjkao glavni uvjet životnosti, volja glavnog njezinog člana. Da je uzprkos tome njezinim tvorcima uspjelo prokriumčariti takav lik bez duše u medjunarodnu zajednicu i tamo steći formalnu pristupnicu, dokazom je, da se i u životu država može dogoditi ono, što i u životu posebnika, naime, da se mrtvorodjenče podmetne kao živo i da do odkrića prevare uživa svojstvo pravne osobe.
Nu ako pravni poredak može zabludom podieliti svojstvo pravnog subjekta, život se može steći i zadržati jedino iz vlastitih snaga. Tako i država svoje životne korjene vuče iz volje naroda. Tu volju ne može nadomjestiti tudja volja. S ovom istinom i Jellinekovim riečima, da državu pravno stvoriti ne može nikad druga država, uzporedjena izjava Pašića (u Radikalskom Klubu, veljače godine 1923.): < ovu je državu, ovakva kakva je, stvorila volja zapadnih velikih sila... t. zv. narodna vieća i Skupštine nisu za stvaranje ove države, imale nikakvog značenja>, znači najpravomoćniju osudu, koja je ikad nad Državom SHS izrečena.
Tako, eto, izgleda Jugoslavije naprama zakonitosti Nezavisne Države Hrvatske.
Rat i rodjenje države
Drugi temeljni prigovor, koji je stavljen Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, jesu ratne okolnosti postanka, tvrdnja, da se za vrieme rata ne mogu osnivati države, da ratno pravo zabranjuje mienjanje vrhovničtva.
I ovdje se može unapried reći . I ovdje će analiza prigovora donieti posljedke porazne za prigovaratelje.Tri pitanja treba lučiti: radi li se o okupatoru ili o drugoj pravnoj osobi? Zar zaista u ratu ne mogu nastati države? Je li za Nezavisnu Državu Hrvatsku bio odlučan tudji rat ili njezina nacionalna revolucija?
Protivnički prigovor brka dva pravna stanja, istovjetuje dva razna subjekta. Ne poriče se, da prema vriedećem pravu vojnički pobiednik ne može povećavati svoju državu na račun pobiedjene države. Zaposjednuto područje, etnički i poviestno tudje područje, ne može biti predmetom inkorporacije. Ali ovdje se ne radi niti o zaposjednutom tudjem području, niti okupatoru. Područje je hrvatsko, područje je ne samo nezaposjednuto, nego od 15. travnja 1941. medjunarodno - pravno neosporno podvrgnuto vrhovničtvu Nezavisne Države Hrvatske. Pravni subjekt, koji se koristio izmjenom vrhovničtva nad tim područjem, nije Njemački Reich, nego Nezavisna Država Hrvatska.U tom pogledu pak ne postoji nikakvo ni pozitivno ni doktrinarno pravilo ratnog ili obćeg medjunarodnog prava, po kojemu za vrieme rata narodi ne bi mogli izstupati iz neželjenih državnih zajednica. Poviest naprotiv pokazuje, da je rat par excellence glavni način nastajanja država, a svakako jedini za ostvarivanje nacionalnih država. Ove su skoro sve prodrle u ratu ili povodom rata, koji je vodilo više zaraćenih stranaka, od kojih su neke podupirale oslobodilačke aspiracije dotičnih naroda. (Sjevero - američke kolonije, pokrajine Južne Amerike, Grčka, Italija, tolike balkanske zemlje). Ovakvi precedensi ne samo da nisu neprikladni, nego su precedensi u pravnom smislu, može se reći de lege lata. Medjunarodno pravo (barem u fazi prije Drugog Svjetskog Rata) vidi u konačnom i obćenitom oživotvorenju izključivih i čistih nacionalnih država zadnji i idealni cilj razvoja medjunarodne zajednice.
Spomenuti precedensi ostaju u sjećanju naroda kao naslov slave i ponosa i za štićenika i za štitnika, od njih nastaje herojska poviest, sjajna tradicija, legende i junačtva. Ako je sve to toliko boguugodno i dično za ostale narode, zašto ne bi bilo i za hrvatski narod? Zašto drugčijim mjerilom mjeriti, kad se radi o hrvatskoj državi?
Neprimjenjivost Stimson-ove nauke na Nezavisnu Državu Hrvatsku
Na to pitanje prigovaratelji odvraćaju: u ovom ratu to više ne vriedi. U ovom ratu ne može se mienjati medjunarodni status; promjene, koje neprijateljski tabor izvrši, ne mogu se priznati. Nu tko je postavio takvo pravilo; je li ono obavezno i je li od samih prigovaratelja poštivano?To navodno pravilo poznato je pod imenom Stimson - ove doktrine. U siečnju godine 1932. uputio je sjevero - američki državni tajnik za vanjske poslove Stimson, japanskoj i kinezkoj vladi note, u kojima izjavljuje, da vlada Sjedinjenih Država Amerike ne će priznati nikakvo stanje, ugovor ili sporazum, koji budu postignuti postupkom protiv Kellogg - ovu paktu. Analognu rezoluciju doniela je skupština Družtva Naroda u ožujku iste godine.
Jednodušno je mišljenje nauke, da Stimson - ova norma ne spada u kogentno medjunarodno pravo. A nadovezujući zaključak Družtva Naroda nije nešto novo, on je obećanje i opetovanje nečega, što je već postojalo. Po njemu naime, zanimane države mogu (ali ne moraju, jer bi se to kosilo s načelom suvereniteta) ne priznati položaje i ugovore, koji su im na štetu. A to su mogle i prije!Što se tiče same djelotvornosti Stimson - ovih načela u praksi izmedju 1932. i 1939. te za vrieme Drugog Svjetskog Rata, ona su bila tada nemoćna i neprimienjena 8 slučaj Abesinije), a sad ih gaze baš učestnici bloka iz kojega potekoše (Velika Britanija u Sredozemlju i Iztoku, Sovjeti u Europi).
Konačno je upućenima već davno bilo jasno, da pitanje, tko je povriedio Kellogg - ov Pakt i kad će se primieniti Stimson - ova misao, idu u sferu čiste politike i ratne promičbe. Jer uza sve frazeološko osudjivanje rata i odricanje od rata, Englezka i Francuzka su još za vrieme sklapanja ugovora pridržale pravo na vodjenje rata za svoje probitke, kolonije i saveznike. Druga, u današnjoj strukturi medjunarodnog družtva težko ukloniva smetnja, jest problem obranbenog rata. Stara je (a i neizbježiva) norma, da je takav rat bez ograničenja dozvoljen. Nu svi podpisnici Kellogg - Briand - ova Pakta naglasili su i ostali kod neizkorjenjive zablude (začete i posvećene još u Srednjem Vieku jednom čudnom deformacijom Augustin - ove misli), da ocjena o tome, kada rat ima defenzivan značaj, pripada diskreciono samoj dotičnoj državi.
Još se može dodati, da i bez svega toga, ne bi Kellogg - ov Pakt imao veliko značenje. U njemu, naime, nisu za slučaj povrede predvidjene nikakve sankcije. Dopunitbeno tumačenje, kojim je godine 1934. u Budimpešti Internacional Law Association pokušala tu prazninu ukloniti, ne dolazi uobće u obzir kao obvezan propis.
Iz svega ovoga sliedi, da je teza, koju protivnici temelje na Stimson - ovim i analognim argumentima, već u obćenitoj interpretaciji neodrživa. Nu sve, kad bi i ona bila sastavni dio pozitivnog medjunarodnog prava, ne bi se na slučaj Nezavisne Države Hrvatske mogla primieniti. Jer Nezavisna Država Hrvatska nije i ne može po hipotezi biti posljedak nekog postupka protivnog Kellogg - ovu Paktu ili Paktu Družtva Naroda. Treba strogo lučiti poviestnu prigodu, izvanjski okvir, u kojemu se jedna država javlja, od dubokih istinskih uzroka njezina bića. Ovi potonji su već utvrđeni, onaj prvi je europski ili svjetski rat. Zato je jedino točno reći, da je doduše Nezavisna Država Hrvatska nastala u okolnostima jednog rata, da je taj rat za to izkorišten, ali ona je i de facto i de jure plod vjekovne borbe hrvatskog naroda. Nezavisna Država Hrvatska ne rezultira dakle iz povrede Kellogg - ova ili kojeg drugog pakta, nego je onaj nuždni završni čin narodne revolucije, ona je spontani izvorni proizvod konačne faze hrvatskog nacionalnog ustanka, konac vjekovnog rada , kako je rekao Poglavnik u prošlogodišnjoj Poslanici od 10. travnja.
Na ovakav slučaj se Stimson - ova doktrina očito ni po duhu ni po slovu ne može primieniti. Ovog su mišljenja i njezini najgorljiviji pristaše. Tako je Sir John Fischer Williams, koji je inače u tu novu t. zv. nauku ne - priznavanja polagao najveće nade, smatrajući ju epohalnom i predvidjajući joj budućnost sjajniju od Monroe - ve, napisao još godine 1933. rieči, koje su najbolja apologija pravilnosti i zakonitosti postanka Nezavisne Države Hrvatske. On kaže doslovce:Stoga, ako nova država svoje podrietlo vuče iz spontanog ustanka svoga pučanstva, njezino rodjenje nije proizišlo iz kršenja pakta, te se nova nauka ne će primieniti>.
Što znači priznanje države?
Stojeći na ovom odlučnom uporištu može se pristupiti daljnjem razvijanju problematike u obliku sliedećeg pitanja: ako se Stimson - ova koncepcija u objektivnoj interpretaciji ne može primieniti na slučaj Nezavisne Države Hrvatske, na čemu onda oni još riedki renitentni mogu temeljiti uzkratu priznanja. Zar na klasičnoj nauci o priznanju?Moramo pogledati redom što znači priznanje za novu državu i je li ono pravno potrebno u svakoj varianti; kojoj varianti pripada postanak Nezavisne Države Hrvatske; koje su predpostavke za stjecanje priznanja.
Uzporedo s revizijom poviestnog i genetičkog problema medjunarodnog prava izvršena je u znanosti i revizija o pravnoj naravi instituta priznanja. Vladajuća nauka zabacila je onaj nazor, po kojem bi medjunarodno - pravna zajednica počivala na slobodnom ugovoru država članica. Družtvo država naprotiv je nuždno društvo, vezano dubokim organskim i dalekim predajnim vezama, pokoravajući se neminovnim zakonima kao svaki živi organizam. Dosljedno, ne može postupak i čin priznanja imati atributivnu, stvaralačku funkciju. Priznanje samo registrira, konstatira. Netočna je teza konstitutivne škole, da tek priznanje daje novoj državi medjunarodno - pravnu osobnost, nego je država subjekt medjunarodnog prava od onog časa, kada je stekla podpuni učin (Tatbestand),kad je združila sve elemente činjeničkog stanja, koje daje državu. Kad je tomu tako, čemu onda priznanje? Stručnjaci na ovo pitanje odvraćaju, da priznanje, iako ne nosi bitnog pravotvornog učinka, imade primarnu praktičnu važnost. Ono je svjedočba, kojom se izvan sumnje i spora stavlja, da su ostvareni svi uvjeti medjunarodno - pravnog učina (Verdross).
Kad je potrebno priznanje?
Iz toga jasno sliedi, da je pravna neobhodnost priznanja još manje ondje, gdje je dokaz presumpcije ili notornosti olakšan ili nepotreban. Ima slučajeva, kad priznanje ni kao puka formalnost nije nuždno. Mogli bismo problem svesti na ove četiri varijante:
1. Osniva se država, koja prije kao država nikad nije obstojala, i to na odsjeku, koji ne spada u prvotno područje medjunarodno - pravne zajednice. Takvoj je državi priznanje neobhodno, jer ona nije automatski postala članom zajednice družtva.

2. Osniva se država, koja u prošlosti nikad nije bila država, ali na starom području medjunarodnog prava. Ona je eo ipso subjekt medjunarodnog prava, nu priznanje joj je potrebno, da to svojstvo neprieporno zasvjedoči.

3. Obnavlja se država, koja je nekad bila samostalna. Ona je još u povoljnijem položaju. Priznanje, koje će joj se jedva moći uzkratiti, značiti će samo potvrdu članstva s odredjenim, možda sad nešto promienjenim sastavnim elementima.

4. Uzpostavlja ser prvotni, unitarni (inokosni) oblik jedne države, čiji kontinuitet kao države nije nikad bio prekinut. Ona je do sada živjela u raznim inačicama državnih unija. U ovakvom slučaju posebno priznanje nije uobće potrebno: dovoljna je notifikacija o razvrgnuću zajednice (Fenwick, Holtzendorf). To zato, jer takva država u času razrješenja unije, t. j. u času vraćanja jednočlanom (unimembris) obliku, stječe in actu onu medjunarodno - pravnu osobnost, koju je do tada posjedovala in potentia.
Nezavisna Država Hrvatska je školski primjer četvrte hipoteze. Kontinuitet i karakter države dokazan je obilno u našoj pravnoj, poviestnoj i političkoj književnosti. Osobito je to za fazu 1868 - 1918. Pliverić, u znamenitoj izmjeni misli s Jellinekom stavio izvan svake razprave. Glede razdoblja 1918. - 1941. Kaufmann je, uz većinu europskih pravnika izveo, a Lorković novim razlozima podkriepio, da sa gledišta medjunarodno - pravne znanosti spoj Hrvatske i Srbije predstavlja kategoriju unio aequali iure. (Takav je barem formalno - pravni aspekt. S njim se ne mora podudarati socialna zbilja i politička stvarnost. Iz takvih nesklada i nastaju medjunarodni konflikti).
Nezavisna Država Hrvatska posjeduje sve predpostavke
Ni na ovom stupnju argumentacije, gdje smo dokazali, da hrvatska država u travnju 1941. nije s pravnog gledišta trebala posebnog priznanja, ne ćemo se zaustaviti. Ne ćemo zato, da ne bi ostala ni najmanja sumnja o konkretnom posjedu predpostavaka, koje su nuždne za priznanje. A ni zato, što je dokaz o tome, da je Nezavisna Država Hrvatska te predpostavke posjedovala, najlakši i najzahvalniji dokaz.Priznanje je formalni postupak, kojim se utvrdjuje, da je kandidat - država zaista država u smislu medjunarodnog prava. Koje zahtjeve za to postavljaju medjunarodno pravo, praksa država i kvalificirani učenjaci? Naravno, da u prvom redu moliteljica mora posjedovati bitne sastojke pojma države: zemljište, pučanstvo, vlast. Ti elementi sastavni su dio glavne i temeljne predpostavke, t. zv. efektiviteta. Taj uvjet efikasnosti vlasti, djelotvornosti pravnog poredka, koji se u dugoj evoluciji mjerila za pripadnost medjunarodnoj zajednici izkristalizirao kao jedini bitni, predpostavlja, da nova državna vlast zaista vlada, da stvarno postoji, da je dala red, doniela zakone i izpostavila posluh. Dakle, ne samo proglas nezavisnosti, nego i fakticitet državnog života, unutarnjeg i vanjskog. Vanjski se pak efektivitet odrazuje u prihvatu i sposobnosti primjene obćih norma pozitivnog medjunarodnog prava.
Političkom i pravnom efektivitetu treba dodati kulturni. Ovaj traži od nove države, da prakticira jedan minimum uljudbe, da se drži stanovite razine državnog i medjunarodnog ćudoredja. Moralni i pravni efektivitet bio je u prvim stoljećima medjunarodne zajednice (Respublica Christiana) subsumiran u kriteriju kršćanstva. Danas je obuhvaćen u pojmu europejstva.Tako se dakle sve predpostavke za stjecanje priznanja dadu svesti na jedinstveni pojam efektiviteta, stvarnog i duhovnog.
Nezavisna Država Hrvatska je kroz četiri godine intenzivnog državnog i medjunarodnog života taj efektivitet pokazala u nebrojenim obličjima. Od efikasne vojničke, redarstvene i političke do grozničave zakonodavne, upravne i kulturne djelatnosti, od živahnog diplomatskog saobraćaja 8 poslanstva, konzulati, razna izaslanstva) do bogatih ugovornih medjunarodnih odnosa (preko stotinu medjunarodnih ugovora, medju kojima neki kolektivni veoma značajni, bilo tehnički bilo administrativni, bilo ideoložki), očitovala se aktivnost Nezavisne Države Hrvatske baš u onim emanacijama, koje su eminentna obilježja vrhovničtva, neoborivi dokaz fakticiteta vlasti i efektivnosti države.Nu, osim toga, diplomatska je poviest za efektivitet Nezavisne Države Hrvatske pružila i svoj formalni dokaz. To su uvodno nabrojena priznanja, koja (kako je pokazano) znače svjedočbu nepriepornosti o tome, da država posjeduje sva svojstva djelotvornog člana zajednice suverenih država.
Kad je tomu tako, na čemu onda oni riedki renitentni još temelje uzkratu priznanja? Da li je ta uzkrata još uobće pravno relevantna?Pravno govoreći ničija uzkrata priznanja nema danas utjecaja na već izgradjenu individualnost Nezavisne Države Hrvatske kao člana europske zajednice suverenih država. Vriedi naime pravna presumpcija, izpoviedana od najkritičnijih teoretičara priznanja, da priznanje podieljeno od velesila ili od većine država, uključuje priznanje i ostalih država (Cavalieri). Nezavisna Država Hrvatska, pripadajući europskom krugu medjunarodnog prava, neprieporno je u Europi takav omjer zadobila.
Nedozvoljena intervencija protiv Nezavisne Države Hrvatske
Konačno, u pogledu načelne utemeljenosti uzkrate, istina je, da se medjunarodno pravo ne nalazi još u fazi, koju je propoviedao parižki profesor Lapradelle i u kojoj bi priznanje prestalo biti političko sredstvo, zadržavši isključivo pravni značaj, pa bi u danom slučaju bilo obavezno. Ali je s druge strane istina i to, da neutemeljena uzkrata priznanja graniči s nedozvoljenom intervencijom. Zanimljivo je, da su se i načelo priznanja stvarnih i postojećih vlada i država, kao i načelo intervencije, koja potječu još od Monroe - a, pojavila na istom onom kontinentu, u istoj onoj zemlji, koja ih danas na stvarnu hrvatsku vladu i na obstojeću hrvatsku državu oklieva primieniti.Može biti, da se pasivni način intervencije, koji se sastoji u protupravnom nepriznanju Nezavisne Države Hrvatske, ne čini svakom nepobitan. Ali naličje toga, aktivni stav, koji se očituje u priznavanju i pomaganju tudjinskih zahvata na području Nezavisne Države Hrvatske, svakako je nesumnjivi primjer zabranjenog miešanja u poslove Hrvatske Države. Američki specialist za problem intervencije Pittman B. Potter, proučavajući motive medjunarodne ingerencije, kategorički odbacuje miešanje u političke svrhe. Nema intervencije za primjenu nekih medjunarodno - pravnih načela. Statuti medjunarodnoga družtva, t. j. medjunarodno pravo, nisu takve delegacije nikom podielili. Potter izričito zabacuje kao u pozitivnom pravu nepostojeću mogućnost priznanja i podupiranja pobunjeničke djelatnosti, osobito onda, kad se krije pod plaštem navodnog prava protu - intervencije za sprječavanje predhodne neke intervencije. Ni u Fauchille - ovom izcrpnom nabrajanju nema ni u jednoj točci opravdanja za intervenciju, koju u spomenutom djelatnom obliku protiv Nezavisne Države Hrvatske vrše neke strane sile.

[Bobani]

SPORAZUM PAVELIĆ-STOJADINOVIĆ

3/02/12

Bog! Mrginjdžija,

Evo me opet. Kako ćeš i vidjeti odakle je ovo. Iz Wikipedije. Mnogo se je reklo o ovim Poglavnik-Stojadinović sporazumu. Osobno sam pročitao mnogo različitih stvari i komentara. Spreman sam povjerovati najviše što je o tome pisao general Drinjanin u pismima svojim suradnicima u to vrijeme. Koliko je meni poznato, upravo poradi tog sporazuma general se je sukobio sa Poglavnikom do te mjere da mu je on osobno povratio sva vojnička odlikovanja...Kada o tome govore i pišu članovi HOP-a i Domobranci, onda je stvar sasvim drugačija. Oni, naime, tvrde da je generala Drinjanina Poglavnik isključio iz ustaških redova i HOP-a, što ne odgovara istini.

Ako dragi Bog dadne i to će doći na svijetlo dana u punoj svojoj formi i istini. Svakako treba imati zemljovidnu kartu Hrvatske pri ruci kada se ovo gleda i tek onda uspoređivati sa ovim takozvanim sporazumom. Inčije dolazi do zabune, te iz te ili tih zabuna dolazi do nesporazumjevanja. Svakako i takova Hrvatska bi bila veća od današnje Hrvatske, tj. RH.

Pozdrav. Bog! Mile Boban.



Sporazum Pavelić-Stojadinović

Sporazum Pavelić-Stojadinović je bio dogovor između bivšeg poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, Ante Pavelića, i sveučilišnogprofesora i političara iz Kraljevine Jugoslavije, doktora Milana Stojadinovića.
Potpisan je krajem 1954. godine u Buenos Airesu, Argentina.
Odredbe sporazuma | Reakcije na sporazum |Literatura | Izvori
Sporazum je predviđao razbijanje Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ) i njen raspad na tri neovisne države: Sloveniju,Hrvatsku i Srbiju.
Pavelić i Stojadinović su u hrvatskom i srpskomemigrantskom tisku branili ovaj antikomunističkisavez (obje emigracije nisu priznavale legalnost Titovog režima u Jugoslaviji) kao novi srpskohrvatski sporazum koji bi zamijeniozastarjeli iz 1939., koji su potpisali Vladko Maček i Dragiša Cvetković.
Granice
Kao granica između Slovenije i Hrvatske uzeta je već postojeća u FNRJ, jer se sporazum ticao srpskohrvatskih odnosa i nije se bavioslovenskim pitanjem.
Sporazumna granica Srbije i Hrvatske od sjevera prema jugu između Hrvatske i Srbije bila bi sljedeća:
Granica je trebala pratiti već postojeću izmeđuSR Hrvatske i SR Srbije (SAP Vojvodine) do rijeke Save i granice sa SR Bosnom i Hercegovinom. Zatim je granica trebala pratiti rijeku Savu od njezinoga ušća i rijeke Bosne. Potom je granica trebala ići rijekom Bosnom, a zatim u produžetku linije njenog donjeg toka planinskim vrhovima do početka donjeg toka rijeke Neretve, i potom tim tokom do Jadranskog mora. Na ovaj bi način Bosanska Krajina pripala Hrvatskoj, dok bi najveći dio središnjesa istočnom Bosnom, istočna Hercegovina i južna Dalmacija pripala Srbiji (uključujućiSarajevo i Dubrovnik).
Sporazum je predviđao mirno preseljenje (uz razmjenu imovine) svih Srba koji bi se zatekli u okvirima Hrvatske, te svih Hrvata (u današnjem smislu) Bošnjaka koji bi se zatekli u okvirima Srbije (svi govornici tada službenogsrpskohrvatskog jezika islamske vjeroispovijesti uzeti su kao Hrvati; ovo znači da bi i slavenskimuslimani današnje Srbije i Crne Gore bili razmjenjeni za Srbe na osnovu sporazuma).
Makedonija nije spominjana, ali se može pretpostaviti da ju je Stojadinović zamišljao u okvirima Srbije.

[Bobani]

DESETI TRAVNJA I CRNA LEGIJA‏

Mnogo se je pisalo o Juri Francetiću i Rafajelu Ranku Boban, a još mnogo toga se nije reklo niti napisalo. Da bi se moglo malo bolje razumijeti zašto su se ova dva hrvatska velikana vojničke sposobnosti borili, donosim kratki pregled značenja, kako Desetog Travnja tako i Crne Legije. Otporaš.

Nadodajem nešto malo da se nezaboravi zašto se je borila Crna Legija i hrvatska vojska pod zapovijedništvom ove gori dvojice znamenitih hrvatskih vojskovodja.

10. Travanj - Dan hrvatske državnosti

10. Travanj, dan državnosti Nezavisne Države Hrvatske je najveći blagdan svih Hrvata. To nije običan datum, već simbol hrvatske državotvorne borbe i hrvatske samostalnosti. On predstavlja mukotrpnu borbu hrvatskih revolucionara kroz čitavu povijest, a ne samo u 20. stoljeću, on predstavlja uskrsnuće nezavisne hrvatske države nakon davne 1463. godine.

Na taj dan, 1941. godine, ostvarila se najveća želja našeg Poglavnika doktora Ante Pavelića i svih njegovih suboraca i sunarodnjaka. Hrvatski narod ga je dočekao sa nevjerojatnim oduševljenjem i srećom. Činjenica je da tog dana ne bi bilo bez svesrdne pomoći naših europskih saveznika i njihovog razumijevanja potrebe hrvatskoga naroda za nezavisnom državom. Domaći izdajnici, komunisti, se nisu mogli pomiriti sa postojanjem nezavisne hrvatske države i već su na taj dan odlučili da će "nastaviti borbu protiv njemačkih okupatora". Naš Poglavnik je shvatio da borba za nezavisnost Hrvatske ipak nije gotova i da će hrvatski narod morati započeti borbu za očuvanje netom dobivene samostalnosti. Odmah se uključio u međunarodnu borbu protiv komunizma, crvene zvijeri, jer je upravo komunizam bio najveća prijetnja opstanku hrvatske države i hrvatskoga naroda. Hrvatska država je u trenutku uskrsnuća bila veoma krhka i nije bila sposobna sama se obraniti od bilo koga i zato su naši dotadašnji saveznici Talijani iskoristili priliku da nam otmu dio zemalja na koje imamo povijesno i etničko pravo. Donijeli su prijedlog o talijanskoj aneksiji hrvatskih područja na liniji Karlovac - Mostar - Dubrovnik, talijanskom vrhovništvu nad hrvatskom vojskom te personalnoj uniji Hrvatske i Italije. Nažalost, Poglavnik nije bio u položaju da odbije izdajničke talijanske zahtjeve, a i nije mogao dobiti pomoć od Nijemaca, koji su u srcima bili uz Hrvate, ali nisu se mogli ni željeli umiješati u poslove između Hrvatske i Italije jer nisu željeli riskirati prestanak saveza sa Italijom koja je u ono vrijeme ipak bila snažna vojna sila. I sam Adolf Hitler je izjavio kako ne podržava ponašanje Talijana prema Hrvatima, jer je osjećao duboko poštovanje prema našem narodu. Ipak, Poglavnik je pod prijetnjom da će odstupiti od svog položaja jer ne želi biti izdajnik, te da će čitavi hrvatski narod dići ustanak protiv Talijana uspio odbaciti većinu talijanskih zahtjeva i sveo je talijanske teritorijalne zahtjeve samo na malo više od područja koja je Jugoslavija prodala Italiji 1922. godine. Taj događaj je još više uzdrmao mladu hrvatsku državu, ali hrvatski narod je ipak ostao uz Poglavnika, jer su svi znali da se drukčije nije moglo i bili su mu zahvalni za to što je očuvao nezavisnost Hrvatske i ogroman dio njenih teritorija. Borbe protiv odmetnika i pobunjenih Srba su postajale sve teže, jer ih je svakim danom bilo sve više. Nakon kapitulacije Italije 1943. godine, Hrvatska je po prvi put u povijesti obuhvaćala sva svoja povijesna područja, hrvatski stijeg se vijorio u Splitu i ostalim gradovima na Jadranu, Hrvati su napokon dobili državu kakvu su oduvijek sanjali. No, položaj Sila Osovine je postajao sve gori, rat na dvije fronte i gubici na istočnoj fronti su otežali obranu Europe od najezda sa istoka i zapada. Sudbina 3. Reicha je zapečatila sudbinu Nezavisne Države Hrvatske, ali Hrvatska se zadnja u čitavoj Europi nastavila braniti od neprijatelja, Hrvatska je bila posljednja država u Europi koja je ostala vjerna svojim saveznicima i fašističkom poretku u Europi i Svijetu. No, Poglavnik je shvatio da se čak ni Hrvati ne mogu boriti protiv čitavoga svijeta i donio je odluku da se cijela hrvatska vojska i hrvatski narod treba povući na zapad i zatražiti zapadne saveznike zaštitu protiv komunističkih hordi koje su harale Hrvatskom. Naravno, oholi Saveznici su odbili njegove molbe i hrvatski narod se našao u rukama izdajničkih zločinaca, koji su istog trena počinili neljudski masakr nad njime, te natjerali ogroman broj ljudi na bijeg u inozemstvo. Poglavnika je to strašno pogodilo, jer nije mogao vjerovati da su "razvijene i kulturne zapadne države" dopustile tako nešto. Uspio je dogovoriti masovno iseljavanje Hrvata u južnu Ameriku, s ciljem njihovog spašavanja. Narod je i dalje stajao uz njega, a kad se i on zaputio u južnu Ameriku, dočekan je kao njihov jedini i neumrli vođa, a ne kao izdajnik, kako naši neprijatelji danas tvrde. 10. Travanj je i dalje ostao najveći hrvatski blagdan, slavio se svake godine, bez obzira na to što hrvatska država više nije postojala. Poglavnik je i dalje stajao na čelu svoga naroda, a narod je svim srcem stajao uz njega. Tijekom proslave 10. Travnja 1957. godine, na Poglavnika je počinjen atentat od strane istih onih izdajnika, koji su shvaćali da je on i dalje duhovni vođa hrvatskoga naroda i koji su željeli uništiti moral Hrvata tim kriminalnim činom. Ipak, Poglavnik ga je preživio i Hrvati su se danonoćno molili za njegov oporavak, a proslave 10. Travnja nisu prestale, nego su bile još veće i raskošnije, kako bi se dokazalo komunistima da su srca Hrvata i dalje uz njihovoga Poglavnika i kako ih ništa ne može pokolebati. Nažalost, Poglavnik je 1959. godine u Španjolskoj umro od posljedica atentata. Hrvati su duboko žalili zbog toga, ali svejedno se nisu predali. Poglavnikovi sljedbenici su 1972. godine pokušali organizirati ustanak u srcu Hrvatske, u srednjoj Bosni. 19 Hrvata je izazvalo strah u čitavoj jugoslavenskoj vojsci i neizmjernu sreću među Hrvatima u Domovini i iseljeništvu. Cijela jugoslavenska vojska se digla na noge kako bi ugušila ustanak. U neposrednom gušenju ustanka je sudjelovalo 30 000 jugoslavenskih vojnika. Nakon toga, prkos Hrvata je postajao sve veći, dok se 1991. godine napokon nisu odlučili na sveopći ustanak, proglašenje nezavisnosti i borbu svim sredstvima protiv Jugoslavije. Nažalost, vodstvo netom uspostavljene Republike Hrvatske nije slijedilo Poglavnikove ideale, njegovi sljedbenici su se okupili u Hrvatsku Stranku Prava. Nažalost, ona nije mogla pobijediti na "demokratskim" izborima zbog izbornih prijevara koje je provodio HDZ. Proslave 10. Travnja su zabranjene, no ipak su se održavale, unatoč prijetnjama "hrvatske" Vlade i policije. Stvorene su i "Hrvatske Oružane Snage", vojska koja je bila vjerna Poglavnikovim idealima i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, no, uskoro su rasformirane jer su domaći izdajnici počinili atentat na Blaža Kraljevića i ostale vodeće HOS-ovce. Ipak, velik broj Hrvata je i dalje ostao vjeran Poglavniku, i dalje se slavio 10. Travanj, i dalje se vodila borba za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Krajem rata, 1995. godine, povijesne hrvatske zemlje su i službeno ostale podijeljene na 3 republike; Republiku Hrvatsku, Rebubliku BiH (+RS) i Republiku Jugoslaviju (Srbiju i Crnu Goru). Nakon toga, sve je više Hrvata prestajalo vjerovati u Nezavisnu Državu Hrvatsku, mnogi su se pomirili s time da imamo Republiku Hrvatsku i da nam ne treba ništa više. No, još uvijek ima pravih hrvatskih nacionalista koji nikada nisu i nikada neće prestati biti vjerni Poglavnikovim idejama i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. 10. Travanj se i dalje slavi diljem Hrvatske, iako u tajnosti, a Hrvati u iseljeništvu ga i dalje mogu nesmetano slaviti, bez ikakvih zabrana. Danas aktualna hrvatska vlast i ostali domaći izdajnici pljuju po Poglavniku, NDH i 10. Travnju, Poglavnika nazivaju zločincem, NDH nazivaju zločinačkom tvorevinom, a 10. Travanj zločinačkim datumom, sve naše saveznike prozivaju zločincima, zabranjuju fašizam i nacional-socijalizam jer ih smatraju zločinačkim ideologijama. Sve to rade jer se boje da Hrvati i svi ostali Europljani opet ne ustanu i bore se za svoju slobodu, da ne sruše njihov kapitalizam i demokraciju koji im služe za pljačku poštenih ljudi, ali mi nikada nećemo odustati od borbe, do smrti ćemo se boriti za povratak one Hrvatske i Europe koju su naši preci i saveznici oduvijek sanjali, koju su dočekali sa oduševljenjem i euforijom i koja im je nasilno oduzeta. Naš dan će doći! Živio Poglavnik doktor Ante Pavelić, živjela Nezavisna Država Hrvatska, živio 10. Travanj, dan hrvatske državnosti!

[Bobani]

GDJE JE ZAVRŠILO ZLATO NDH?

(Mnogo se je govorilo a još više pisalo o zlatu NDH. Naravno da je svak nagađao onako kako bi želio da je to bilo, ali uvijek na uštrb NDH. Doći će vrijeme da će se utančine znati gdje je završilo zlato NDH. Nadati se je da će se sve saznati kao i to da Poglavnik nije uz sebe imao niti jednog zlatnika. Tko zna više, nek izvoli ovdje iznijeti što zna. Otporaš)

Na temi se je spomenulo gdje je završio novac i zlato NDH:
Nikakav pretovareni avion sa zlatom i novcem nije postojao, zračni prostor su nadzirali RAF_ovi avioni Spitfire i rušili bi sve bezuvjetno tako da bilo kakav let nije bio moguć ..

S Borongaj aerodroma nije poletio ni jedan avion a kamali s Bleiburga kako se navodi......

Vodila se je točna evidencija o količini iznešenog novca i zlata...
Dokumentacija Hrvatske državne banke i Državne riznice te OZNE i UDB-e (pohranjena u Hrvatskom državnom arhivu u{Zagrebu) omogućila je rekonstrukciju događanja , uvid u stvarnu sudbinu i količinu hrvatskog zlata...Tj. koliko je iznešeno novaca i zlata prilikom napuštanja Zagreba...

7. svibnja 1945. u vrijeme kada su ustaške vlasti napuštale Zagreb i Hrvatsku iznešeno je oko 290 kg u 13 sanduka dok su u jednom sanduku bile razne valute, najviše njemačke marke i talijanske lire, te jedna kaseta dragulja.....Zlato i ostale dragocjenosti pohranjene na Kaptolu predane su kasnije Narodnoj banci Jugoslavije, centrali u Zagrebu. Sanduci sa zlatom i ostalim vrijednostima, namijenjeni da se ponesu u izbjeglištvo, bili su utovareni u dva kamiona i u automobil dr. Mirka Puka. Kamioni i Pukov automobil (kojim je i on sam napuštao Hrvatsku) krenuli su iz dvorišta zgrade Hrvatske državne banke u Jurišićevoj ulici u Zagrebu prema Krapini s namjerom da se pridruže koloni Glavnog ustaškog stana na čelu s Poglavnikom.

Pouzdano se zna da je kamion sa 2 sanduka zlata pao u ruke partizana (10. svibnja 1945.) a za filatelističkom zbirkom nema podataka gdje je zavrsila i gubi joj se svaki trag... U kamionu, koji je dalje krenuo bilo je 11 sanduka zlata, valute i dragulja. Uz velike peripetije sanduci su stigli do blizine mjesta Wolfsberga.

Tu je ustaški bojnik JosipTomljenović uspio razbiti jedan sanduk i podijeliti zlatnike nazočnim časnicima i vojnicima. Ostalih 10 sanduka smješteno je 18. svibnja u franjevačkom samostanu u Wolfsbergu, u kojem je tada boravio dubrovački franjevac i sociolog dr. fra Bonifacije Perović. Najodgovorniju ulogu pri spašavanju i smještanju zlata u tom trenutku imao je visoki ustaški dužnosnik Božidar Kavran.

Početkom srpnja 1945. došao je iz Rima u Wolfsberg svećenik dr. KrunoslavDraganović i za potrebe emigranata u Italiji uzeo dva sanduka zlata (u jednom su bile samozlatne šipke) te ih otpremio u Rim.
Svaki je sanduk sadržavao približno oko 22 kg zlata, što znači da je od prvobitne količine ponesene iz Zagreba u okolici Radstadta bilo zakopano oko 180 kg zlata i jedna kaseta dragulja.O sudbini zlata i dragulja, koji su bili zakopani u okolici Radstadta, postoje određeni podaci u svjedočenjima pojedinaca koji ili su sudjelovali u trošenju zlata ili su o tome nešto saznavali (iskazi Moškova komunističkim vlastima 1947., svjedočanstva dr. Lovre Sušića idrugih). Na temelju niza dokumenata utvrđeno je da su se Marko Čavić i Josip Tomljenović u rujnu 1945. preselili iz Austrije u Italiju. U međuvremenu, Moškov i Šarić bili su u ilegalnom posjetu Hrvatskoj
s ciljem da provjere vijesti o velikoj aktivnosti hrvatske gerile protivkomunističke vlasti. Za boravka u sjevernoj Hrvatskoj vidjeli su da su te vijesti neistinite.

Moškov i Šarić su se vratili u Austriju, pa potom prešli u Italiju, gdje su boravili od listopada1945. do srpnja 1946. Pred odlazak iz Austrije Moškov je iskopao i prenio u Italiju dio zlatnika (850), tamo ih promijenio u lire i kupio auto, a ostatak (760 zlatnika) pohranio u sef banke Conigliano. Moškov je dio zlatnika (1037) u kolovozu 1946. predao Božidaru Kavranu, koji je trebao sredstva za organiziranje poznate akcije upada ustaške grupe u Jugoslaviju, nazvane >operacija gvardijan<.

1947. Dok su Moškov i Šarić čekali na izručenje Jugoslaviji, Marko Čavić je prešao u Argentinu i sa sobom ponio znatan dio hrvatskog zlata iznesenog iz domovine.

Podatak o činu Marka Čavića nije poznat kao i brata mu Kuzmana koji se ne navodi a brat navedenih Jakov Čavić civil u sluzbi UNS_a {ustaška nadzorna služba} uhvaćen u Zagrebu 1945. osudjen na 20 godina kao sluga okupatora. Odslužio 10 godina...Ovo napominjem da se ne miješa Jakov Čavić jer do kraja života živio je skromno premda se navodi da je bio informiran za dva sanduka zakopana negdje u okolici Radstadta ...I da je iste prisvojio , netočan podatak...

Marko i Kuzman ČaviĆ {pokojni} tj. sad već nasljednici ali ne pod prezimenom Čavić jedan od njih je imao kćer koja se je udala prezime {ne navesti radi koprimitiranja}
Imajući u vidu s kojim bogadstvom raspolažu sklon sam vjerovanju da su velike količine završile upravo kod njih tj. znatan dio ....
Izmedju ostalog velike količine su se dijelile i ostalim emigrantima za putovnice ili život općenito dok se ne snadju...

Saznajte više: Strogo moderirano Tko je tko u NDH - Stranica 5 http://slobodni.net/t113632-5/#ixzz21ucRK23w

[Bobani]

Gdje onda završi 36 famoznih sanduka zlata iz vremena NDH?

Petak, 21 Listopad 2011 23:42

SPLIT - Aluzija na tobožnja hrvatska zlodjela u Drugom svjetskom ratu! U to doba srpski osvajači izostavili su svoje krvave zločine, laži, lopovluk i ubojstva učinjena prema hrvatskom narodu i katoličkom svećenstvu u doba Nezavisne Države Hrvatske, a koji i danas još uvijek pokušavajući prevariti hrvatski narod.


Američki odvjetnik Jonathan Levy, koji zastupa preživjele žrtve holokausta pismenim putem od kardinala Altjelija Nicore, čelnika Vatikanskog tijela za financijsko informiranje, povrat zlata kojeg su ustaše otele i nakon toga založile u Vatikanskoj banci, a vrijednost zlata se procjenjuje na 80 milijuna dolara - od 1944-1946. navodno da su ustaše polagale u banku!

Dokaz da se transfer zlata u banku doista dogodio prvi je put službeno dokumentirano 1988. god. u izvještaju State Departmenta pod nazivom „Brige oko sudbine ratnog ustaškog blaga“.

Vatikanska banka se zbog iziještaja našla pod tužbom 1999. god., ali je slučaj propao jer se Svetoj Stolici ne može suditi u SAD-u, a ukoliko je i to propalo, Levyće tužiti Vatikansku banku Europskoj komisiji koja Institut za religijske poslove može tužiti pošto je Vatikan 2009. god. prihvatio zakon EU o pranju novca.

Povjesničar Jere Jareb ustvrdio je da su brojke oko pljačke Židovske imovine napuhane, da se temelje na obavještajnim praćenjem nakon rata, a koji nemaju veze sa stvarnošću da je Pavelić pokrao zlato.

U svojoj knjizi narodni heroj i glavni pregovarač na Bleiburgu Milan Basta, na str.269, je temeljito opisao o sanducima zlata, pa ćemo u cijelosti prenijeti Bastino izvješće za pljačku zlata.

„Prema zakonskoj klauzuli koju je donio Ante Pavelić još u jesen 1944. god. Ministarstvo državne riznice i Hrvatske banke stavlja na raspolaganje novoformiranom “povjerenstvu“ sve zlatne i devizne vrijednosti, da ta komisija izvrši popis. Jedan dio zlata u sanducima ministar Puk je zakopao na Kaptolu, u nadbiskupskom dvoru, a drugi dio je određen da se ponese s kolonom pri povlačenju“.

„O sudbini i količini sanduka zlata koje je pri povlačenju ponijela Pavelićeva kolona postoje proturječne izjave na suđenju u Zagrebu, i to komandantu ustaša i stožerniku grada Zagreba Bože Kavrana a koji je potvrdio da je u koloni bilo samo 13. sanduka zlatnih poluga, dok jedni kažu da je bilo 10, a drugi opet da je bilo 14. sanduka. Čim su prešli granicu jedan sanduk su podijelili među sobom pratioci kamiona“!

Zlato oteto od nevinih žrtava, kako Basta piše, iščupano je iz usta logoraša, pronađeno u židovskim stanovima, otrgnuto s vratova žena i s njihovih ruku donijelo je premalo sreće onima koji su ga opljačkali i bježali s njim iz zemlje. Svi ti zlatni sanduci su nestajali na tajanstven način.

Prilikom bijega iz zemlje, prešavši u Austriju, Pavelić je iznenada morao napustiti svoj automobil (idu Rusi!, bježimo u brda) i sanduk zlata koji se u njemu nalazio, ponio je samo ono što je stalo u đžepove. Sanduk zlata su nosili Lisak i Ico Kirin neko vrijeme , pa kad je dodijalo odlučili su ga sakriti u blizini jednog puta, a u namjeri da se kasnije vrate po njega.

I zaista, poslije nekog vremena našli su sanduk na istom mjestu, ali umjesto zlata u njemu je stajalo samo cedulja na kojoj je pisalo “hvala na zlatu“.

Sanduke zlata, njih 36, koji su bili zakopani u grobnici ispod oltara franjevačke crkve na Kaptolu, otkrili su organi OZN-e ubrzo poslije oslobođenja. O porijeklu toga zlata nađenog na nadbiskupskom dvoru optužen je fratar Modesto Martinčić - rekao je na suđenju Erihu Lisaku i Stepincu, to je zlatna rezerva državne riznice Nezavisne Države Hrvatske koja je sklonjena!

Povjesničar Jere Jareb, koji je utvrdio prema dokumentima - odnesene su minimalne količine zlata iz Hrvatske državne banke, a kad su nakon rata vraćene, sve je otišlo za Beograd, a to bi i danas mogao potvrditi Joža Manolić da teze o Vatikanu su obične teorije zavjere-srpska i židovska posla, jer ne postoje dokumenti - tragovi gdje je 36. sanduka zlatnih poluga završilo koje je preuzela OZN-a?

Knjiga dr. Jere Jareba odgovara na mnoga pitanja o sudbini zlata i novca NDH, istodobno predstavlja važan doprinos rasvjetljavanja hrvatske financijske i gospodarske povijesti u Drugom Svjetskom ratu.

Velika građa čeka na buduće istraživače čiji bi znanstveni rezultati trebali sasvim osvijetliti taj dio naše povijesti. Svi ratovi u povijesti su bili samo radi pljačke, a nikada nije postojao neki drugi razlog, no eto uvijek se nešto „umotavalo“ u šarene laži.

Pa tako i ovaj posljednji. Nažalost ni nakon 20 godina to još nismo shvatili, ali kako ćemo? Mi uvijek se sjećamo da je Hrvatska nekoć bila do Zemuna. A evo dođe vrijeme da nije ni do Livna.

Zvonko Palavra / JAVNO.ba

[Bobani]

ANTE PAVELIĆ, POGLAVNIK, USTAŠE I NDH

G. Vuškić

To: internet@slobodnadalmacija.hr
Ante Pavelić, Poglavnik, Ustaše i NDH

Ante Pavelić
Pojmovi: Ustaški Pokret, Janka Pusta, Velebitski ustanak, atentat na
srpskog kralja Aleksandra 9.10.1934., zatvor, uspostava NDH i drugo.

Oružana akcija u rujnu 1932. (naziva se još i Lički ustanak) kojom su
pripadnici ustaške organizacije napali žandarmerijsku postaju u selu
Brušani kod Gospića. S vojne točke gledišta akcija je bila simbolična
i ne može se govoriti o pravom ustanku.

Izvori:

B. Krizman: Ante Pavelić i ustaše
B. Krizman: Pavelić između Hitlera i Mussolinija

Ante PavelićAnte Pavelić rođen je 14. srpnja 1889. u hercegovačkom
selu Bradini na Ivan planini, gdje su se njegovi roditelji, otac Mile
(pružni radnik) i majka Marija, doselili iz Krivog Puta u Lici.
Osnovnu školu pohađao je u raznim bosansko-hercegovačkim mjestima, a
gimnaziju u Travniku, Senju, Karlovcu i Zagrebu, gdje je 1910.
maturirao. U svoje gimnazijsko doba pristupa Hrvatskoj stranci prava
(HSP). Nakon što je maturirao upisuje se na Pravni fakultet u Zagrebu.
Pravo je diplomirao 1914., a već naredne godine (1915.) stekao je
doktorat prava te se iste godine i započeo stručnu praksu kao
odvjetnički perovođa u odvjetničkoj pisarnici tadašnjeg predsjednika
HSP-a A. Horvata. Nakon završene prakse (1918.) radi kao samostalni
odvjetnik. Iste se godine se ženi s Marom Lovrinčević i s njom kasnije
ima troje djece (Velimir, Mirjana, Višnja) te ulazi u vodstvo HSP-a.
Prvo je član Poslovnog odbora, potom tajnik i nakon toga
potpredsjednik stranke. Tri godine kasnije (1921.) izabran je za
zastupnika u gradskoj skupštini grada Zagreba. Pored toga imao je još
jednu zadaću - u ime HSP-a bio je kontakt-osoba s Nikolom Pašićem, a u
cilju slabljenja stranke Stjepana Radića.
Nakon što je 1927. izabran za zagrebačkog pokrajinskog zastupnika u
lipnju iste godine predstavljao je zagrebačku gradsku općinu na
europskom kongresu gradova u Parizu. Na povratku u Rimu je izaslaniku
talijanske vlade Davanzatiju u ime HSP-a predao promemoriju u kojoj se
Italiji nudi suradnja u rušenju Jugoslavije. U skladu s tim očekuje
talijansku pomoć u uspostavi i zaštiti nezavisne hrvatske države, te
iznosi spremnost na teritorijalnu, političku, gospodarsku i vojnu
prilagodbu talijanskim interesima. Na parlamentarnim izborima 1927.
izabran je, zajedno s Trumbićem, za zastupnika na listi Hrvatskog
bloka. U svojim govorima u beogradskoj skupštini istupio je protiv
velikosrpske politike i izjašnjavao se za hrvatsku samostalnost i
neovisnost. Unutar stranke posebno se posvetio radu s omladinom te
pokrenuo listove Starčević i Kvaternik. Poslije atentata na prvake
Hrvatske seljačke stranke 1928. pristupa Seljačko-demokratskoj
koaliciji. Tada pokreće list Hrvatski domobran s programom ostvarenja
samostalne hrvatske države, a 1. listopada 1929. osniva istoimenu
organizaciju za borbene akcije.

Nakon proglašenja šestosiječanjske diktature 1929. odlazi u
emigraciju. Prvo odlazi u Beč, a zatim s G. Perčecom u Budimpeštu da
bi se potom preselio u Sofiju. S vođama makedonske emigracije u Sofiji
20. travnja 1929. potpisuje deklaraciju o uzajamnoj pomoći Makedonaca
i Hrvata u rušenju Jugoslavije i stvaranju nezavisnih država Hrvatske
i Makedonije. Istovremeno u Beogradu ga je Sud za zaštitu države 17.
srpnja 1929. osudio na smrt u odsutnosti. U Italiji, potkraj 1930.,
osniva tajnu revolucionarnu nacionalisticku organizaciju Ustaša -
hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO) s ciljem razbijanja
Jugoslavije i uspostave neovisne hrvatske države uz pomoć Italije.
Tada uzima naslov poglavnika, a ustaški pokret organizira na vojnim i
urotničkim načelima. U drugoj polovici 1931. u Italiji osniva prvi
logor za vojnu obuku u mjestu Bovegno u pokrajini Brescia, te inicira
osnivanje drugih takvih logora u Italiji i Mađarskoj. U Glavnom
ustaškom stanu 1. lipnja 1933. obznanjuje Načela ustaškog pokreta u 17
točaka i kao cilj pokreta ističe uspostavu samostalne i nezavisne
hrvatske države "na čitavom njezinu povijesnom i etničkom području,
što se ima pravo provesti svim sredstvima, pa i silom oružja".
Sukladno deklariranim načelima inicira i organizira promidžbene
akcije, atentate i diverzije. Godine 1932. organizira Velebitski
ustanak, a 1934. atentat u Marseillesu na jugoslavenskog kralja
Aleksandra. Stoga je ponovno osuđen na smrt u odsutnosti. Nakon
marsejskog atentata, pod pritiskom Francuske, talijanske ga vlasti 17.
listopada 1934. uhićuju i zatvaraju u Torinu gdje ostaje u zatvoru sve
do 1936. godine.


Do kraja listopada 1936. dovršava opsežni elaborat za njemačko
Ministarstvo vanjskih poslova pod naslovom: "Hrvatsko pitanje". Nakon
približavanja Jugoslavije i Italije te sporazuma Ciano-Stojadinović
(1. travnja 1937.) izdaje odredbu kojom razrješava ustaše djelatne
službe i raspušta sve logore na području Italije. Sukladno tome ustaše
su raseljene i izolirane po cijeloj Italiji, a on je interniran u
Sieni do 1939. Nakon pada Milana Stojadinovića, te talijanske
okupacije Albanije i priprema za napad na Jugoslaviju, poziva ga
talijanski ministar vanjskih poslova Ciano (23. siječnja 1940.) i
dogovara s njim plan akcije koji uključuje podizanje ustanka u
Hrvatskoj, talijansku vojnu intervenciju, uspostavu nezavisne Hrvatske
pod talijanskom zaštitom i njezin ulazak u monetarnu i carinsku, zatim
i u personalnu uniju s Italijom. Nakon beogradskih događanja (27.
ožujka 1941.) prvi ga put prima Mussolini (29. ožujka), a kada je
Slavko Kvaternik u njegovo ime proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku
(NDH) 10. travnja 1940., ponovo ga prima Mussolini dan kasnije (11.
travnja) i odobrava mu ulazak u Hrvatsku. Na čelu skupine ustaša vraća
se u Hrvatsku i preuzima vlast. U Zagreb stiže 15. travnja 1941. i kao
poglavnik NDH imenuje prvu hrvatsku državnu vladu. U vladi je uzeo
položaj predsjednika vlade i ministra vanjskih poslova. Potom osniva
domobranstvo i organizira upravnu i diplomatsku službu; preoblikuje
ustaški pokret u jedinog nositelja političke volje i mijenja mu ime u
Ustaša - hrvatski oslobodilački pokret (UHOP). Ujedno uspostavlja
Glavni ustaški stan (GUS) kao organizacijsko-političku, a Ustašku
vojnicu i Ustašku nadzornu službu (UNS) kao vojno-policijske poluge
režima. Nakon pregovora s Cianom 25. travnja u Ljubljani i s
Mussolinijem 7. svibnja u Tržiču (18. svibnja 1941.) potpisuje Rimske
ugovore. Tim ugovorima velik je dio hrvatske obale i otoka prepušten
Italiji, a ujedno prihvaćen talijanski politički, gospodarski i vojni
nadzor na djelu Nezavisne Države Hrvatske, te je hrvatska kruna
ponuđena talijanskom vojvodi od Spoleta Aimoneu. Drugi dio
novostvorene države prepušten je pak pod njemački nadzor i time je
praktično NDH bila podijeljena na talijanski i njemački dio. Početkom
lipnja 1941. Pavelić prvi put posjećuje Hitlera, a 15. lipnja 1941. u
Veneciji potpisuje pristupanje NDH Trojnom paktu.


Odnose unutar NDH riješava Zakonskim Odredbama. Tako već 17. travnja
donosi Zakonsku Odredbu za obranu naroda i države, koja vrijedi
retroaktivno i predviđa svako krivično djelo da mora proći kroz
Zakonske Odredbe za povrede časti i životnih interesa hrvatskoga
naroda. U Hrvatskoj je vladao nametnuti rat Hrvatima i morao se je
uspostaviti jedan sustav koji nije imao ništa zajedničkog ni sa
nacističkim režimom koji je vladao u Njemačkoj, iako je pod pritiskom
himbeni saveznika morao donijeti rasne zakone, i uspostaviti Sabirne
Logore za one osobe koje su svojim nasiljem nad dijelom hrvatskog
stanovništva vršili teror, unatoč prosvjedima Katoličke crkve na čelu
s nadbiskupom Alojzijem Stepincem.


Zabranio je svako antihrvatsko isticanje, te uspostavio osobnu
kontrolu za obranu Hrvatske Države. Na poticaj umjerenih ustaških
prvaka (početkom 1942.) ublažava kontrolu pa tako u siječnju 1942.
saziva Hrvatski Državni Sabor, premješta Vlatka Mačeka iz Jasenovca u
Kupinec (U osobni stan Maksa Luburića Bulićeva 7 u Zagrebu gdje ga je
čuvala, pazila i dvorila majka Maksa Luburića, mo) i pušta zatvorene
zastupnike i pristaše Hrvatske Seljačke Stranke (HSS), Srbima priznaje
status pravoslavnih državljana i donosi odredbu o osnivanju Hrvatske
Pravoslavne Crkve, a u listopadu 1942. uklanja s dužnosti Eugena
Kvaternika, jednog od glavnih provoditelja samovoljne politike.


Nakon puča maršala Badoglia i pada Mussolinija, napušta mjesto
predsjednika vlade i 2. rujna 1943. na to mjesto imenuje Dra. Nikolu
Mandića, a nakon kapitulacije Italije, 10. rujna 1943. godine
objavljuje Državnopravnu izjavu o razrješenju Rimskih ugovora. U
listopadu iste godine prekida pregovore o stvaranju koalicijske vlade,
koje su s njegovom suglasnošću Nikola Mandić i Mladen Lorković vodili
s čelnicima HSS-a. Time je sudbinu NDH vezao uz sudbinu nacističke
Njemačke, te je potkraj listopada 1944. zasutavio akciju Mladena
Lorkovića i Ante Vokića za odvajanjem NDH od Njemačke. U travnju 1945.
sudjelovao je u kombinacijama Draže Mihailovića i Lava Rupnika o
stvaranju srpsko-hrvatsko-slovenskog antikomunističkog bloka. Zagreb
je napustio 6. svibnja 1945. te preko Austrije i Italije otišao u
Argentinu. U emigraciji osniva 1956. Hrvatski oslobodilački pokret
(HOP). Nakon što je na njega pokušan (nije pokušan, nego i izvršen,
mo) atentat (10. travnja 1957.) u mjestu Lomas del Palomar kraj Buenos
Airesa, gdje je živio pod lažnim imenom, prisiljen je napustiti
Argentinu. Stoga odlazi u Španjolsku gdje je na vlasti Franco. U
Španjolskoj, točnije Madridu i umire 28. prosinca 1959. godine.


Za života je objavio više političkih i literarnih radova te dvije
knjige: politički roman Lijepa plavojka (1935.) i političku raspravu
Strahote zabluda (1938.). Njegova kćerka Višnja objavila je 1968.
knjigu njegovih sjećanja Doživljaji.


On 10/25/13, internet@slobodnadalmacija.hr

[Bobani]

ANTE PAVELIĆ, POGLAVNIK, USTAŠE I NDH

G. Vuškić

To: internet@slobodnadalmacija.hr
Ante Pavelić, Poglavnik, Ustaše i NDH

Ante Pavelić
Pojmovi: Ustaški Pokret, Janka Pusta, Velebitski ustanak, atentat na
srpskog kralja Aleksandra 9.10.1934., zatvor, uspostava NDH i drugo.

Oružana akcija u rujnu 1932. (naziva se još i Lički ustanak) kojom su
pripadnici ustaške organizacije napali žandarmerijsku postaju u selu
Brušani kod Gospića. S vojne točke gledišta akcija je bila simbolična
i ne može se govoriti o pravom ustanku.

Izvori:

B. Krizman: Ante Pavelić i ustaše
B. Krizman: Pavelić između Hitlera i Mussolinija

Ante PavelićAnte Pavelić rođen je 14. srpnja 1889. u hercegovačkom
selu Bradini na Ivan planini, gdje su se njegovi roditelji, otac Mile
(pružni radnik) i majka Marija, doselili iz Krivog Puta u Lici.
Osnovnu školu pohađao je u raznim bosansko-hercegovačkim mjestima, a
gimnaziju u Travniku, Senju, Karlovcu i Zagrebu, gdje je 1910.
maturirao. U svoje gimnazijsko doba pristupa Hrvatskoj stranci prava
(HSP). Nakon što je maturirao upisuje se na Pravni fakultet u Zagrebu.
Pravo je diplomirao 1914., a već naredne godine (1915.) stekao je
doktorat prava te se iste godine i započeo stručnu praksu kao
odvjetnički perovođa u odvjetničkoj pisarnici tadašnjeg predsjednika
HSP-a A. Horvata. Nakon završene prakse (1918.) radi kao samostalni
odvjetnik. Iste se godine se ženi s Marom Lovrinčević i s njom kasnije
ima troje djece (Velimir, Mirjana, Višnja) te ulazi u vodstvo HSP-a.
Prvo je član Poslovnog odbora, potom tajnik i nakon toga
potpredsjednik stranke. Tri godine kasnije (1921.) izabran je za
zastupnika u gradskoj skupštini grada Zagreba. Pored toga imao je još
jednu zadaću - u ime HSP-a bio je kontakt-osoba s Nikolom Pašićem, a u
cilju slabljenja stranke Stjepana Radića.
Nakon što je 1927. izabran za zagrebačkog pokrajinskog zastupnika u
lipnju iste godine predstavljao je zagrebačku gradsku općinu na
europskom kongresu gradova u Parizu. Na povratku u Rimu je izaslaniku
talijanske vlade Davanzatiju u ime HSP-a predao promemoriju u kojoj se
Italiji nudi suradnja u rušenju Jugoslavije. U skladu s tim očekuje
talijansku pomoć u uspostavi i zaštiti nezavisne hrvatske države, te
iznosi spremnost na teritorijalnu, političku, gospodarsku i vojnu
prilagodbu talijanskim interesima. Na parlamentarnim izborima 1927.
izabran je, zajedno s Trumbićem, za zastupnika na listi Hrvatskog
bloka. U svojim govorima u beogradskoj skupštini istupio je protiv
velikosrpske politike i izjašnjavao se za hrvatsku samostalnost i
neovisnost. Unutar stranke posebno se posvetio radu s omladinom te
pokrenuo listove Starčević i Kvaternik. Poslije atentata na prvake
Hrvatske seljačke stranke 1928. pristupa Seljačko-demokratskoj
koaliciji. Tada pokreće list Hrvatski domobran s programom ostvarenja
samostalne hrvatske države, a 1. listopada 1929. osniva istoimenu
organizaciju za borbene akcije.

Nakon proglašenja šestosiječanjske diktature 1929. odlazi u
emigraciju. Prvo odlazi u Beč, a zatim s G. Perčecom u Budimpeštu da
bi se potom preselio u Sofiju. S vođama makedonske emigracije u Sofiji
20. travnja 1929. potpisuje deklaraciju o uzajamnoj pomoći Makedonaca
i Hrvata u rušenju Jugoslavije i stvaranju nezavisnih država Hrvatske
i Makedonije. Istovremeno u Beogradu ga je Sud za zaštitu države 17.
srpnja 1929. osudio na smrt u odsutnosti. U Italiji, potkraj 1930.,
osniva tajnu revolucionarnu nacionalisticku organizaciju Ustaša -
hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO) s ciljem razbijanja
Jugoslavije i uspostave neovisne hrvatske države uz pomoć Italije.
Tada uzima naslov poglavnika, a ustaški pokret organizira na vojnim i
urotničkim načelima. U drugoj polovici 1931. u Italiji osniva prvi
logor za vojnu obuku u mjestu Bovegno u pokrajini Brescia, te inicira
osnivanje drugih takvih logora u Italiji i Mađarskoj. U Glavnom
ustaškom stanu 1. lipnja 1933. obznanjuje Načela ustaškog pokreta u 17
točaka i kao cilj pokreta ističe uspostavu samostalne i nezavisne
hrvatske države "na čitavom njezinu povijesnom i etničkom području,
što se ima pravo provesti svim sredstvima, pa i silom oružja".
Sukladno deklariranim načelima inicira i organizira promidžbene
akcije, atentate i diverzije. Godine 1932. organizira Velebitski
ustanak, a 1934. atentat u Marseillesu na jugoslavenskog kralja
Aleksandra. Stoga je ponovno osuđen na smrt u odsutnosti. Nakon
marsejskog atentata, pod pritiskom Francuske, talijanske ga vlasti 17.
listopada 1934. uhićuju i zatvaraju u Torinu gdje ostaje u zatvoru sve
do 1936. godine.


Do kraja listopada 1936. dovršava opsežni elaborat za njemačko
Ministarstvo vanjskih poslova pod naslovom: "Hrvatsko pitanje". Nakon
približavanja Jugoslavije i Italije te sporazuma Ciano-Stojadinović
(1. travnja 1937.) izdaje odredbu kojom razrješava ustaše djelatne
službe i raspušta sve logore na području Italije. Sukladno tome ustaše
su raseljene i izolirane po cijeloj Italiji, a on je interniran u
Sieni do 1939. Nakon pada Milana Stojadinovića, te talijanske
okupacije Albanije i priprema za napad na Jugoslaviju, poziva ga
talijanski ministar vanjskih poslova Ciano (23. siječnja 1940.) i
dogovara s njim plan akcije koji uključuje podizanje ustanka u
Hrvatskoj, talijansku vojnu intervenciju, uspostavu nezavisne Hrvatske
pod talijanskom zaštitom i njezin ulazak u monetarnu i carinsku, zatim
i u personalnu uniju s Italijom. Nakon beogradskih događanja (27.
ožujka 1941.) prvi ga put prima Mussolini (29. ožujka), a kada je
Slavko Kvaternik u njegovo ime proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku
(NDH) 10. travnja 1940., ponovo ga prima Mussolini dan kasnije (11.
travnja) i odobrava mu ulazak u Hrvatsku. Na čelu skupine ustaša vraća
se u Hrvatsku i preuzima vlast. U Zagreb stiže 15. travnja 1941. i kao
poglavnik NDH imenuje prvu hrvatsku državnu vladu. U vladi je uzeo
položaj predsjednika vlade i ministra vanjskih poslova. Potom osniva
domobranstvo i organizira upravnu i diplomatsku službu; preoblikuje
ustaški pokret u jedinog nositelja političke volje i mijenja mu ime u
Ustaša - hrvatski oslobodilački pokret (UHOP). Ujedno uspostavlja
Glavni ustaški stan (GUS) kao organizacijsko-političku, a Ustašku
vojnicu i Ustašku nadzornu službu (UNS) kao vojno-policijske poluge
režima. Nakon pregovora s Cianom 25. travnja u Ljubljani i s
Mussolinijem 7. svibnja u Tržiču (18. svibnja 1941.) potpisuje Rimske
ugovore. Tim ugovorima velik je dio hrvatske obale i otoka prepušten
Italiji, a ujedno prihvaćen talijanski politički, gospodarski i vojni
nadzor na djelu Nezavisne Države Hrvatske, te je hrvatska kruna
ponuđena talijanskom vojvodi od Spoleta Aimoneu. Drugi dio
novostvorene države prepušten je pak pod njemački nadzor i time je
praktično NDH bila podijeljena na talijanski i njemački dio. Početkom
lipnja 1941. Pavelić prvi put posjećuje Hitlera, a 15. lipnja 1941. u
Veneciji potpisuje pristupanje NDH Trojnom paktu.


Odnose unutar NDH riješava Zakonskim Odredbama. Tako već 17. travnja
donosi Zakonsku Odredbu za obranu naroda i države, koja vrijedi
retroaktivno i predviđa svako krivično djelo da mora proći kroz
Zakonske Odredbe za povrede časti i životnih interesa hrvatskoga
naroda. U Hrvatskoj je vladao nametnuti rat Hrvatima i morao se je
uspostaviti jedan sustav koji nije imao ništa zajedničkog ni sa
nacističkim režimom koji je vladao u Njemačkoj, iako je pod pritiskom
himbeni saveznika morao donijeti rasne zakone, i uspostaviti Sabirne
Logore za one osobe koje su svojim nasiljem nad dijelom hrvatskog
stanovništva vršili teror, unatoč prosvjedima Katoličke crkve na čelu
s nadbiskupom Alojzijem Stepincem.


Zabranio je svako antihrvatsko isticanje, te uspostavio osobnu
kontrolu za obranu Hrvatske Države. Na poticaj umjerenih ustaških
prvaka (početkom 1942.) ublažava kontrolu pa tako u siječnju 1942.
saziva Hrvatski Državni Sabor, premješta Vlatka Mačeka iz Jasenovca u
Kupinec (U osobni stan Maksa Luburića Bulićeva 7 u Zagrebu gdje ga je
čuvala, pazila i dvorila majka Maksa Luburića, mo) i pušta zatvorene
zastupnike i pristaše Hrvatske Seljačke Stranke (HSS), Srbima priznaje
status pravoslavnih državljana i donosi odredbu o osnivanju Hrvatske
Pravoslavne Crkve, a u listopadu 1942. uklanja s dužnosti Eugena
Kvaternika, jednog od glavnih provoditelja samovoljne politike.


Nakon puča maršala Badoglia i pada Mussolinija, napušta mjesto
predsjednika vlade i 2. rujna 1943. na to mjesto imenuje Dra. Nikolu
Mandića, a nakon kapitulacije Italije, 10. rujna 1943. godine
objavljuje Državnopravnu izjavu o razrješenju Rimskih ugovora. U
listopadu iste godine prekida pregovore o stvaranju koalicijske vlade,
koje su s njegovom suglasnošću Nikola Mandić i Mladen Lorković vodili
s čelnicima HSS-a. Time je sudbinu NDH vezao uz sudbinu nacističke
Njemačke, te je potkraj listopada 1944. zasutavio akciju Mladena
Lorkovića i Ante Vokića za odvajanjem NDH od Njemačke. U travnju 1945.
sudjelovao je u kombinacijama Draže Mihailovića i Lava Rupnika o
stvaranju srpsko-hrvatsko-slovenskog antikomunističkog bloka. Zagreb
je napustio 6. svibnja 1945. te preko Austrije i Italije otišao u
Argentinu. U emigraciji osniva 1956. Hrvatski oslobodilački pokret
(HOP). Nakon što je na njega pokušan (nije pokušan, nego i izvršen,
mo) atentat (10. travnja 1957.) u mjestu Lomas del Palomar kraj Buenos
Airesa, gdje je živio pod lažnim imenom, prisiljen je napustiti
Argentinu. Stoga odlazi u Španjolsku gdje je na vlasti Franco. U
Španjolskoj, točnije Madridu i umire 28. prosinca 1959. godine.


Za života je objavio više političkih i literarnih radova te dvije
knjige: politički roman Lijepa plavojka (1935.) i političku raspravu
Strahote zabluda (1938.). Njegova kćerka Višnja objavila je 1968.
knjigu njegovih sjećanja Doživljaji.


On 10/25/13, internet@slobodnadalmacija.hr

[Bobani]

ŠTO BI TREBAO ZNAČITI DESETI TRAVNJA ZA HRVATE?


by: Otporaš 2013-04-11 03:21

ŠTO BI TREBAO ZNAČITI DESETI TRAVNJA ZA HRVATE!?

Donosim u 25 točaka kao odraz 25 polja hrvatskog nacionalnog grba 25
ZASADA DESETOG TRAVNJA:

1.) DESETI TRAVNJA je nacionalni program svih Hrvata!

2.) DESETI TRAVNJA JE ETATIZAM!

3.) DESETI TRAVNJA je dijalog za sve građane Hrvatske!

4.) DESETI TRAVNJA nije stranka, pokret, organizacija ili osoba!

5.) DESETI TRAVNJA je hrvatski put i hrvatski cilj!

6.) DESETI TRAVNJA je kontroverzan samo neprijatelju Hrvatske!

7.) DESETI TRAVNJA je evolutivan i razvija se s nižih oblika
hrvatstva u više oblike hrvatstva!

8.) DESETI TRAVNJA ne poznaje norme, sisteme niti nosi sat. On samo
stvara novo!

9.) DESETI TRAVNJA je škola hrvatskog državotvorstva!

10.) DESETI TRAVNJA je je nazočan gdje god se govori i priča o Hrvatskoj!

11.) DESETI TRAVNJA je mobilizacija svih građana Hrvatske u obrani
naše Države Hrvatske!

12.) DESETI TRAVNJA nije Ustaški nego hrvatski!

13.) DESETI TRAVNJA nije sam jedan nadnevak, nego je jedna hrvatska ideja!

14.) DESETI TRAVNJA je jedan sveopće hrvatski okvir hrvatstva!

15.) DESETI TRAVNJA je svijetlo i putokaz nacionalizma!

16.) DESETI TRAVNJA je kruna svih prošlih hrvatskih težnja za
Hrvatskom Državom!

17.) DESETI TRAVNJA je socijalan i baziran na temeljima pravde i jednakosti!

18.) DESETI TRAVNJA je demokratski izraz želja hrvatskog naroda za
svojom državom!

19.) DESETI TRAVNJA je integracija svih građana Hrvatske!

20.) DESETI TRAVNJA je simbol Hrvatske Države!

21.) DESETI TRAVNJA je poziv na nacionalnu svijest i hrvatsko DOSTOJANSTVO!

22.) DESETI TRAVNJA je INDEX svih hrvatskih potreba i želja!

23.) DESETI TRAVNJA je sjećanje na sve Hrvatice i Hrvate koji su pali
u obrani Hrvatske!

24.) DESETI TRAVNJA je pogled u budućnost...!

25.) DESETI TRAVNJA JE DAN HRVATSKE DRŽAVNOSTI!!!


Ovim putem želim svima čestitati dan hrvatske slave i ponosa DESETI
TRAVNJA! Otporaš.

[NorthStand]

zato jer ga ne slave komunisti i SRBI, barem ga ja zato slavim. :D

i prije svega zato što je to bio legalni cilj hrvata, da konačno imaju svoju vlastitu državu nakon toliko stoljeća lutanja pod raznim tuđim monarhijama i državama. kucnuo je konačno čas, ko i 1991 da se proglasi vlastita država, na žalost nije opstala ali sjećanje na nju nikad neće izblijedit, kao ni na Republiku Hrvatsku u kojoj živimo danas u sklopu novog carstva pod nadimkom- EU.

[Bobani]

Svaka čast NorthStand. Slažem se sa svime što si napisao.

Mene muči jedna stvar, a ta je da bi mnogi Hrvati kada bi mogli i dandans izbacili datum Deseti Travnja iz četvrtog mjeseca u godini, a taj je na hrvatskom jeziku mjesec Travanj. To je dugogodišnji odgoj u Titinim školama, a ostalo se sve zna: PROMIDŽBA, PROMIDŽBA I SUSTAVNA PROMIDŽBA, protiv hrvata i NDH, pa nešto će ostati od toga.

Uzmimo naprimjer Francuze. Oni su u svojoj preko 225 godina od dana Bastille pa do dans imali nekoliko padova i uspona, državnih prevrata i nasilnih promjena vlada i vlasti. Nikada im nije palo na pamet i ideju da promjenu taj dan, kojeg Francuzi zovu: La Fete Nacionale du 14 Srpnja 1789. Francuzi su nacionalno ponosni na taj dan kojeg oni smatraju kao kraj i završetak jednog povijstnog feudalnog sistema ugnjetavanja francuskog naroda. Čak ni general Charles De Gaulle kada je najviše zaslugom svojim Francuskim Narodnim Otporom, La Resistance Nacionale Francaise kojeg je on bio glavni Zapovjednik FOS, Francuskih Oružanih Snaga oslobodio Francusku 25 kolovoza 1944., nije mijenjao francuski državni praznik 24 Srpnja u 25 kolovoza. Mi Hrvati imamo mnogo više razloga nego Francuzi ponositi se našim prvim hrvatskim državnim praznikom, kojeg smo, zaslugom naših predaka i otaca mukotrpnom borbom postigli poslije punih 839 godina, a taj dan je bio Deseti Travnja 1941.

Istina je da je Poglavnik stavio na hrvatsku zastavu, gore lijevo na vrhu političku oznaku "U" kao znak borbenog pokreta u postizanju tog nadnevka. Istina da je i Tito stavio na hrvatsku zastavu zvijezgu petokraku kao znak i simbol komunizma. Ali je također istina da je Tito i svi njegovi obožavatelji, kako tada i onada, tako i dandanas, mijenjaju mnoge hrvatske povijesne obilježje s motivacijom da je to "ustaški", nacistički, fašistički i slično.







ž

[Bobani]

by: Otporaš

OPĆENARODNI I VOJNIČKI DESETI TRAVNJA

(ovoj je povijest a ne nikavo veličanje. Ograđujem se, mo)

Približava se i opet Deseti Travnja. Mnogi će se i opet pozivati na svoje pravo da tumače značaj, vlasništvo, tok i posljedice DESETOG TRAVNJA. Ta su intrepretiranja obično svojetanje toga dana i prebacivanje krivnje za gubitak države, dakle tekovine Desetog Travnja, na druge i ponajčešće na hrvatske vojnike. (Zar istu nepravdu danas trpe i podnose i naši Branitelji Domovinskog rata, mo). Zato ne će biti zgorega, ako i mi još jednom ponovimo:

1.) Deseti Travnja je bio sveopći, narodni, vojnički i vanstranački. Toga je dana narod razoružao Jugoslavensku vojsku, uhvatio oružje u ruku i branio kroz četeri godine uz najteže žrtve svoju narodnu Državu. Taj dan zato pripada cijelom hrvatsko narodu.

2.) Hrvatske Oružane Snage su bile one koje su doprinijele najteže žrtve za održanje Države. Na kraju su se na zapovjed svog Vrhovnog Zapovjednika i Državnog Poglavara povukle i predale zapadnim saveznicima. Nisu bile pobjedjene u boju, nisu se raspale, nisu bile svladane pomanjkanjem duha i smisla za žrtvu.

3.) Hrvatska Politika, dakle stranke i političari, koji su u ime hrvatske politike govorili, nisu doprinijeli ni jedne solucije. Ne daju je ni danas, jer nisu kadri suradjivati, iako je svaka od tih političkih stranaka suradjivala ili pokušala suradjivati sa svim susjedima i djelomično svim neprijateljima hrvatskog naroda. Zato te stranke niti imaju moralnog prava danas nama hrvatskim vojnicima niti davati lekcije, niti svjedočbu rodoljublja, a još manje kritizirati radi djela, koja da smo počinili za vrijeme rata, prije ili poslije njega. Oni bi te lekcije mogli davati tek onda kada bi suradnjom dokazali da hrvatski misle i osjećaju. To neka uzmu na znanje i oni, koji su za vrijeme pravljenja, obrane te pada Države, bili u vladama sa četničkim i srbokomunističkim koljačima. (Ovo se odnosi na prvake HSS koji su sjedili sa četnicima u kraljevskoj vladi u Londonu skupa sa drm. Ivanom Šubašićem, Titinim prvim ministrom vanjskih poslova FNRJ, mo)

4.) Solucije? Mi ih dajeme. Svi drugi uglavnom govore o tome KAKO BI VODILI DRŽAVU, a nitko neće da sjedne i da razgovara o tome KAKO TREBA DOĆI DO DRŽAVE. Lakše je brbljati nego borbu voditi. Zato izbjegavaju govor o spremanju borbe i izživljavaju se napadima na borce, koji da su mnogo griješili u borbi za slobodu. To je stranačarstvo i ljudska senilnost, impotencija.

Treba u borbi za Hrvatsku Državu okupiti ljevicu i desnicu, Hercegovce i Dalmatince, Sandžaklije i Istrane, Sremce i Medjimorce, Bokelje i Bačvane, katolike i pravoslavce, kršćane i muslimane, sjever i jug, proletere i seljake, fizičke i intelektualne radnike, stare i mlade, muške i ženske, ljude dinamita i ljude pera, - stvoriti HRVATSKE SNAGE, HRVATSKO VOJNO REVOLUCIONARNE SNAGE, te pripremiti HRVATSKU REVOLUCIJU, i obnoviti HRVATSKU DRŽAVU. (Vidite, general Drinjanin nije rekao stvoriti hrvatsku državu, nego je rekao: obnoviti hrvatsku državu, što je za moj pojam jače nego stvoriti državu. Poglavnik je stvorio poslije 839 godina hrvatsku državu, koju su Hrvati izgubili 1945 godine. Sada ju je trebalo samo OBNOVITI, mo)

Prof. Franjo Nevistić dobro je u jenom članku uočio razliku izmedju evolucije i revolucije. Mi bi rekli, da svi moramo najprije evolucionirati, da bi medjusobno izmedju Hrvata postigli jedan prihvatljivi studij političke zrelosti i državotvorne svijesti, a onda udruženim snagama sprovesti revoluciju, hrvatsku i svehrvatsku, protivu srbokomunističke ili bilo kakve druge Jugoslavije.

I polazna točka neće biti ni povratak na kajmakčalansko, solunsko i batinačko doba, ni na ovo i ono izborno doba, na partikularne stranačke, ideloške, osobne i druge polazne točke, nego na onaj narodni, općenarodni, vojnorevolucionarni pokret, koji je doveo do stvaranja HRVATSKE DRŽAVE, a na nama je, hrvatskim vojnicima, da ju OBNOVIMO.

Stranke nisu dovele do Hrvatske Države ni onda, kada su zaista bile okviri naroda, imali jake strukture, bile mlade, dinamične i u rukama autoriteta. Ti su okviri davno propali, stranke zatajile, vodje pomrle, ideologije bile zbrisane, a na licu mjesta se stvorile nove generacije, ideje i osobe.

Mjesto stranačkih snaga imamo folklorne grupe, mjesto političkih predvodnika imamo amaterske diletante, mjesto snažne hrvatske fronte zasnivane na zajedničkom akcionom minimalnom programu, imamo šefove njemačke, australske, francuske, argentinske i drugih policija kao arbitre medju razbijenim, pregaženim i deformiranim političkim grupacijama. I imamo UDBU I RANKOVIĆA KOJI ČEKAJU SVOJ ČAS.

Neka o tome razmisle i oni Ustaše koji su se borili i padali za Državu Hrvatsku, ali i oni partizani koji su bili uvjereni, da se bore tobože protiv okupatora, nacista i fašista a za radnička prava.

I neka nas u tome ne smeta deformirani preživjeli iz bilo kojeg tabora, a najmanje oni, koji jedva čekaju da ih se i opet pozove u Beograd, da spašavaju i drugu, kao što su pokušali spašavati prvu Jugoslaviju. Još manje se treba obazirati na one usidjelice, koje danas u emigraciji daju lekcije pameti živima i mrtvima, a za vrijeme rata su imitirali grotekstne vanjske forme koje hrvatski borci nisu nikada ni trebali, ni prihvatili.

Ne gubimo vremena; RANKOVIĆ VEĆ OKUPLJA I STVARA NOVI SRBOKOMUNISTIČKI, JUGOSLAVENSKI I ČETNIČKI FRONT. Na nama je da mjesto brbljanja, sanjanja i nadmudrivanja, stvorim jedan APARAT KOJI ĆE BITI KADAR SUPROSTAVITI SE ONOM RANKOVIĆEVOM.

Neka proslave DESETOG TRAVNJA budu u tom duhu. Nitko nema na taj dan monopol, nitko nije izključen, nitko ne smije izostati. Neka se slavi kako god tko zna, može i hoće, ali neka nikada ne zaboravi, da taj dan i njegovo slavljenje ima značenje tek onda, ako smo nešto kadri, u Domovini ili u slobodnom svijetu, doprinijeti za njegovu OBNOVU, kao što su i veliki Francuzi padali i dizali se, ali se nikada nisu odricali svojeg najdržavotvornijeg državnog i nacionalnog praznika 14 Juillet 1789. Mi ne slavimo taj dan zato, da bilo koga slavimo ili grdimo, nego zato, da zbližimo borce za novi pohod.

U tome neka bude dostojno, sretno i bratski proslavljen dan obnove Hrvatske Države i neka se borci svuda u svijetu sjete i palih boraca, skupa sa prvim hrvatskim državnim Poglavarom, Poglavnikom Dr. Antom Pavelićem, svih ministara, generala, biskupa, predvodnika i boraca, obnovi, izgradnju i očuvanju HRVATSKE DRŽAVE.

general Drinjanin.

Saznajte više: "Yugoslaviju u Europu" - Stranica 2 http://slobodni.net/t116559-2/#ixzz2jEUfSX1n

[Bobani]

PODRIJETLO "ZA DOM SPREMNI" datira iz 1069. godine.


Član Otporaš (Mile Boban)
18.08.2011 22:50 h

Oluja i politički VRH RH u Kninu.

Imao sam priliku vidjeti slike s slavlja Oluje u Kninu i po nekoliko puta pregledati da se potpuno osvjedočim da li je istina ili tlapnja da predsjednik RH ne drži svoju desnu ruku položenu na stranu srce dok se je pjevala naša hrvatska himna Lijema Naša Domovin...

Tako je isto učinio i njegov predšasnik Stjepan Mesić prilikom ceremonije predsjedničkog ustoličenja u siječnju 2000, kada je svojom desnom rukom samo odgurnuo hrvatsku zastavu, umjesto da ju poljubi kao što je to činio njegov predšasnik dr. Franjo Tuđman.

Sve što se može reći za ova dva predsjednika je: NEKA IH JE SRAMOTA kada se stide hrvatske HIMNE i hrvatske ZASTAVE!

Član Delivuk (Milan Gabrić)
19.08.2011 02:03 h

HRVATSKA I USTAŠTVO (113)

Z A D O M S P R E M N I !

Prekasno smo se rodili da bismo mogi reći nešto,što već nije rečeno.Ipak je opravdano ponavljati rečeno za sve one koji još nisu čuli.
Nema naroda na svijetu koji se je toliko svadđao, mrzio jedan drugoga, ubijao jedan drugoga, svjedočio jedan protiv drugoga, u zatvore jedan drugoga trpao samo i jedino zbog izreke koja u sebi sadrž riječi koje znače: Uvijek biti spreman za braniti svoju Domovinu, kao što je to naš hrvatski narod.


TA IZREKA JE ZA DOM SPREMNI!

Svjedoci smo kako se je išlo na simpatizere Thomsona koji je bio hrvatski Branitelj i pjevao hrvatske Domoljubne pjesme. I sam predsjednički kandidat na prošlim izborima, gradonacčelnik grada Zagreba, Milan Bandić je napustio nogometnu utakmicu kada je publika počela skandirati: "Za Dom" a da nisu ni izrekli: "Spremni".


Prenosim ovdje sa jednog portala o toj temi " Za Dom Spremni " gdje Poglavnik dr. Ante Pavelić objašnjava postanak te izreke. Mišljenja sam da je on najmjerodavniji dati odgovor na to pitanje jer se je upravo njemu sve pripisivalo zbog te izreke "Za Dom Spremni!". Poslušajmo šta o tome Poglavnik dr. Ante Pavelić kaže:


javno.com 26.07.2009 19:59 h

SVIMA NA ZNANJE!!!

" SPREMNI " i godina 1069 - kako je nastao ovaj ustaški pozdrav, iz časopisa USTAŠA Godina Vll studeni 1980. droj 11-12.

Priskakajući ću prepisati dijelove opisa M.K.B. iz spomenutog članka tako da se vidi iz prve ruke odakle proizlazi hrvatski pozdrav "ZA DOM SPREMNI".

"Jednog žarkog ljetnog dana godine 1957., pratio sam Poglavnika po nekom poslu u središte Buenos Airesa. Odsjednemo u jednom svratištu na "Avenida de mayo", da se malo odmorimo. Neke su izbjegličke novine doniele (prepisujem izvorno, Otporaš), da je velika pogreška što Ustaše jos uviek pozdravljaju s "fašističkim pozdravom "Spremni!" - a pozdrav da je izveden iz talijanskog pozdrava "Pronti!"

Rekoh Poglavniku da su i nas, nekadanje Hrvatske Skaute u Italiji, klevetali po Rimu da upotrebljavamo "fašistički pozdrav". To je izazvalo smieh kod Engleza, jer su oni vrlo dobro znali, da sam ja osnivač skauta, pukovnik Baden-Powell, stvorio medjunarodni skautski pozdrav, koji na engleskom glasi: "Be prepared", i na hrvatskom "Budi spreman! - Ustaštvo ništa nije oponašalo od fašizma, pa ni pozdrav - reče Poglavnik.

Od ovog imena pa dalje, ono se je nadahnjivalo na hrvatskim poviesnim izvorima. (Ovo sada govori Poglavnik. Mislim da je on najmjerodovniji govoriti o ovoj temi. Zato poslušajmo njega, a ne njegove neprijatelje koji su usput i naši hrvatski neprijatelji,moja opaska, Otpraš.)

- Pravaštvo je imalo svoja snažna gesla "Bog i Hrvati" - "Hrvatska Hrvatom", nastavlja Poglavnik, nu osjećala se je potreba posebnog ustaškog pozdrava, (kao što se je za vrijeme Franje Tudjmana i Domovinskog rata osjećala potreba da se izbace neke riječi iz naše stoljetne nacionalne Himne i nadoda kruna na naš grb,moja opaska, Otporaš) koji bi bio više vojničkog značaja. Tražio sam ga u našoj davnoj prošlosti. Prelistavajući tako starinske izprave kraljeva, zapne mi za oko na jednom izrazu u povelji kralja Petra Krešimira lV., izdanoj u Ninu godine 1069. Medju inim kralj veli:

"...Posto je svemogući Bog Naše Kraljestvo na kopnu i po moru razprostranio, odlučismo i "spremna" srdca ustanovismo..."
Za Krešimira Velikog naša je država doživjela svoju najveću razprostranjenost, obuhvaćajući čvrsto i Bosnu. Osim toga u istoj se povelji spominje "naše dalmatinsko more". (a ne talijansko,moja opaska, Otporaš.) Sve je to imalo svoju duboku simboliku: Ustaša neće dati nikada ni hrvatske Bosne, ni našega mora! (Eto, Domovinskim ratom smo dali Bosnu jer nismo imali Ustaša, moja opaska, Otporaš.)

Nisam tražio dalje. "Odlučiti spremna srdca" i "spremni" jedno je te isto, samo što je drugi izraz prikladniji i odrješiti za pozdrav. Postavlja se pitanje: Spremni za što? Za ono, što nam je među zemaljskim stvarima najsvetije: ZA DOM! Dom ne znači samo domovinu, nego i domaće ognjište, pa je njegove značenje dvostruko jako. Ta se izraz provlaci kroz cielu našu povjesnicu, provlači se i kroz naše rodoljubno pjesničtvo. Upotrabljavaju ga i Zrinski i Jelačić, Bašagić i Kranjčević
.
- Kasnije su Ustaše tome pozdravu dodali i "Za Poglavnika". To nikako ne znači da bi se tko trebao boriti za moju osobu ili moje probitke, već jedino za onu MISAO, koju ja predstavljam, a ta je sloboda i nezavisnost svih Hrvata..."

(Eto, dragi kolege i kolegice, imali ste priliku cuti sta o temi: "ZA DOM SPREMNI" kaže sami sada pokojni Poglavnik. Širite ovo medju viašim prijateljima kako bi se saznalo pravo značenje te izreke, a ne značenje kako ga naši neprijatelji antifašisti prikazuju, a izdajnici Mesić i njegova klika nastoje proširiti među Hrvate.)


Objavljeno: 07.03.2010. u 21:16h

Delivuk 8.03.2010 11:48

Tako je momak. Da te moj dida vidi bao bi ti punu demežanu vina za ovo što si napisa. Zašto bi se mi bojali biti za naš Dom uvik spremni. To samo naši rvacki neprijatelji oćedu da mi nikad ne budemo spremni za naš Dom. Oni oćedu da smo nespremni tako da oni mogu po nama tabačit koliko oće. E neš više. Sad mi imamo našu Rvacku i kad nam se priključe naša braća iz Ercegovine i Bosne, e gire mi moje ni sila paklena nam neće moć odolit. Samo mi sami sebi možemo naškodit ako ne bum bili složni.

Domobran čestitam!

j.perković 8.03.2010 15:39 h

Nastavite tako dalje jer puno ima u Hrvatskoj koji to neznaju, da se za svoj narod treba boriti.
Puno u našoj Domovini ima koji su samo naučili da kažu ZDRAVO, je nalazim da je lijepše reći za DOM SPREMNI.

j.perkovic DOMOLJUB 8.03.2010 23:33 h

Dragi prijatelju j.perkoviću drago mi je što si rekao da je ljepše reći ZA DOM SPREMNI! od bilo koje druge riječi. Ja sam spreman za sve ono što je moje: Moj Bog, moja Domovina, moja Obitelj, za sve gore navedeno ja sam SPREMAN BRANITI. Zato se kaže: ZA DOM SPREMNI! Nema tu nikakva fašizma, nacizma, komunizma niti antifašizma. Sve što u toj izreki ima, je čisti RODOLJUBIZAM. Ništa više, ništa manje. Osim, kako će nadolazeći hrvatski naraštaji gledati na to da je nekada bila u hrvatskoj politička klima i grupa ili grupica Hrvata koji su zabranjivali govoriti i izgovarati riječi: ZA DOM SPREMNI!

Domobran, Otporaš 9.03.2010 12:43 h

Hvala vam na ovom članku koji donosi iz prve ruke značenje i podrijetlo izreke "ZA DOM SPREMNI". Mnogi Hrvati za sigurno nisu ni znali za ovo. Zato bi bilo poželjno da njaprije ovo pročitaju i upute se u ISTINU današnja vladajuća politička ELITA HRVATSKE RH.

[Bobani]

POGLAVNIK, RIMSKI UGOVOR, GRANICE NDH‏

Annie Boban
12:07 PM
[Keep this message at the top of your inbox]
To: Annie Boban, nera.gric@gmail.com
Picture of Annie Boban
From: froate@hotmail.com

RIMSKI UGOVORI, PRITISAK, POGLAVNIK I GRANICE NDH

Tue 1/05/10 12:42 AM


Ovo sam pronašao, sastavio i šaljem svim Hrvatima na znanje, Otporaš.

Podatci su uglavnom preuzeti iz djela dr. Vjekoslava Vrančića - "Branili smo državu", s nekim primjetbama i izmjenama, no tekst se bitno ne razlikuje od izvornog.



Granice Nezavisne Države Hrvatske

Ustaše su odlučili stvoriti hrvatsku državu bez obzira na sve i nisu se zamarali granicama nego su jednostavno prihvatili pomoć Niemaca i Talijana. Čim su došli na vlast, stvari su se zakomplicirale i Talijani su Ustašama skupo naplatili naizgled prijateljsko gostoprimstvo i pomoć.

Niemci su se uglavnom bavili pitanjem podjele Slovenije i Banata, a u pitanje hrvatskih državnih granica se nisu miešali i dopustili su Hrvatima i Talijanima da se sami pokušaju dogovoriti oko njih. Hrvati su 10. travnja 1941. proglasili vlast na cjelokupnom poviestnom i etničkom hrvatskom teritoriju, ali Talijani su imali teritorijalne pretenzije prema hrvatskoj obali i Hrvati su morali dati sve od sebe da odbiju što više talijanskih zahtjeva.

Ciano je razgovarao s Ribbentropom o hrvatskom pitanju i rekao je da Talijani žele anektirati čitavu Dalmaciju i ući u personalnu uniju sa Hrvatskom. Čak je i lagao o tome da je s Pavelićem već razgovarao o personalnoj uniji i to je uvelike utjecalo na njemačku politiku nemiešanja u talijansko-hrvatske pregovore. Pod tim prilikama, nakon što je talijanska strana od svog njemačkog saveznika dobila slobodne ruke, započeli su razgovori i nastavljeni pregovori između talijanskih i hrvatskih državnih predstavnika o razgraničenju i budućim odnosima između NDH i Italije. Započeti na Cianovu želju, razgovori su održani u Ljubljani 25. travnja 1941. Želju za sastanak je Poglavniku donio posebni opunomoćenik talijanske vlade Raffaello Casertano. Uoči početka razgovora, 24. travnja, Ciano bilježi u svoj dnevnik da je dogovorio razgovor sa Pavelićem za sutradan i da se radi više o tome da se vidi što Hrvati misle, nego da se nešto zaključi. Tom prilikom dogovoreni su i parafirani konačni tekstovi budućih ugovora, koji su potisani 18. svibnja u Rimu. Uvjeti Rimskih Ugovora bili su za NDH izvanredno teški, ali su i pregovori za hrvatsku stranu vođeni pod veoma teškim okolnostima.

Hrvatska u obrani svojih probitaka nije imala nikakvog međunarodnog oslona i pregovore je vodila u trenutku kada nije imala svoju vojsku, kada se na njenom području nalazilo 10 talijanskih divizija, a talijanska vlada je sve do potpisa Rimskih ugovora to područje smatrala osvojenim i zaposjednutim. I talijanska strana vodila je pregovore pod pritiskom svoga javnog mnienja. S jedne strane, oživio je u to doba tradicionalni talijanski iredentizam, a s druge, Italija je doživljavala slom svoga kolonialnog carstva i trpjela težke poraze u Albaniji i Africi.Talijanski gubitci u iztočnoj Africi se penju na 270 000 častnika, dočastnika i vojnika. Uzevši u obzir ove prilike, nije nikakvo čudo da je vladajuća Fašistička stranka u nizu poraza nastojala polučiti bar neki vidljiv uspjeh, izabravši Hrvatsku kao jedinu moguću žrtvu u onome trenutku.

Nasuprot talijanskom nasrtaju, Hrvatska se strana našla pred poviestnom odgovornošću: ne pregovarati i izgubiti sve ili pregovarati i spasiti državu uz što manje gubitke. Odgovorni hrvatski pregovarač, Poglavnik dr. Ante Pavelić odlučio se za spašavanje države. Poglavnik je u svojim odlukama našao razumievanje i potporu svih svojih pristaša i suradnika, kao i onih Hrvata kojima je ljubav prema državnoj nezavisnosti bila jača od mržnje prema protivniku. Ciano je Poglavniku ponudio dva priedloga. Po prvom od njih, hrvatsko-talijanska granica išla bi od Samobora, prieko Karlovca, Dinare i Mostara do crnogorske granice. Po drugom prijedlogu, išla bi nešto zapadnije, ali u tom slučaju Italija bi tražila vojni savez. Poglavnik je odgovorio Cianu da na takvoj bazi ne može uobće razgovarati. Upitao je Ciana vrijedi li Talijanima više Dalmacija ili prijateljstvo sa Hrvatima. Jedan talijanski general uzvratio je Poglavniku da njih vode stratežki razlozi te da su Talijani vodili dva rata za Dalmaciju i da je se neće odreći. Poglavnik mu je na to odgovorio da će onda voditi i treći! Zatim ga je Ciano upitao kako bi on to riešio. On je odgovorio: "Ja nemam naslova da postavljam zahtjeve za teritorialne ustupke i zato ne mogu tražiti da nam vratite Zadar, ali kako poznam situaciju Zadra, sve što sam pripravan ustupiti jest malo okolice Zadra i Trogira." Ciano je bio suglasan ali nije mogao donijeti nikakvu odluku prije nego se konzultira sa Mussolinijem. Poglavnik mu je savjetovao da ga nazove brzoglasom, što je on i učinio. Mussolini mu je odgovorio "Io non posso essere rinunciatore" tj. "Ja ne mogu biti onaj koji se odriče." Time je Poglavnikova borba za Dalmaciju bila znatno otežana. Poglavnik je rekao Cianu da onda ne mogu razgovarati te da je najbolje da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem.

Hrvatskom državnom vodstvu, ako je htjelo očuvati hrvatsku državu, nije preostao drugi izlaz nego se upustiti u pregovore s protivnikom koji se nalazi u mnogo povoljniem položaju. Odlučivši se za put pregovora, hrvatskoj je strani palo u dužnost braniti se u dva pravca: u teritorialnom pogledu, spasiti što više hrvatskog narodnog područja; u političkom, obraniti hrvatsko državno vrhovničtvo u pitanjima vojne i gospodarske nezavisnosti. Talijanski kralj je bio prohrvatski i antidalmatinski nastrojen, njegovo je mišljenje bilo da će Talijani imati (š)to manje smetnja, što manje Dalmacije. "Da nema nekih čisto protumačivih sentimentalizama, ja bih bio sklon da prepustimo čak i Zadar", rekao je kralj. Njemački predstavnik u Hrvatskoj, Siegfried Kasche je izvjestio ministra Ribbentropa u brzojavu od 28. travnja, da Pavelić nastoji izbjeći gubitak Dalmacije i stoga teži sljedećem rješenju: talijanski princ postat će hrvatski kralj bez političkih prava; novi kralj nosit će hrvatsku Krunu, položiti prisegu na hrvatski ustav, dok će politička, vojna i gospodarska vlast pripasti izključivo hrvatskom državnom vodstvu; nikakvo ustupanje teritorija; optički uspjeh za Ducea, a osigurana izgradnja i ojačanje čitave Hrvatske. Hrvatski narod - zaključuje Kasche svoj brzojav - razumjet će takvo rješenje. Ovaj Poglavnikov pokušaj ostaje bez uspjeha. Pozvan na referat u Rim, Casertano je Duceu podnio izvješće o toku pregovora, predao mu Poglavnikovo pismo, kojim nudi Krunu jednom princu Savojske kuće, i dobio konačne upute za nastavak pregovora.

O tome Ciano unosi 29. travnja u svoj dnevnik sljedeću bilješku: "Casertano kod Ducea. Hrvatska je stvar krenula mnogo koraka napried. Čak i kruna je ponuđena jednom princu iz savojske kuće. Ali u pitanju Splita nepopustljivost je absolutna. Pavelić izjavljuje da će, ako bude morao pustiti Split, morati podnieti ostavku, a s njime bi se srušio čitav filotalijanski sustav. Duce uviđa, koji su naši pravi interesi, ali je u pitanju Splita veoma tvrdokoran. U njemu se bude njegovi vlastiti glasi iz riečke i dalmatinske polemike." Ciano nadalje bilježi, kako je sve više uvjeren da je potrebno riešiti problem na političkoj osnovi, tj. jačim vezanjem Hrvatske na Italiju, a popuštanjem u teritorialnom pogledu. 30. travnja Duce odgovara na Poglavnikovo pismo. Pristaje na Krunu, a Casertanu daje posljednje upute: ne popuštati u pitanju Splita, ali u odporu ne ići tako daleko da bi zbog nepopustljivosti došlo do prekida pregovora.

U međuvremenu su talijanske vojne snage zaposjele čitavo svoje posadno područje (do crte željenog razgraničenja sa Hrvatskom) i time još više oslabile hrvatsku moć pregovaranja. Casertano se vratio u Zagreb da na hrvatsku stranu izvrši pritisak, da prihvati političke ugovore onog sadržaja kako ih je Mussolini bio zacrtao 24. travnja, a Ciano Poglavniku predao 25. travnja u Ljubljani te da se u teritorialnom pitanju drži granice koju je Mussolini naznačio uz napomenu da Split, Korčula i Bakar trebaju pripasti Italiji. Poglavnik je pritisak talijanskog predstavnika osjetio već prvi dan dodira (2. svibnja), a sljedećega se odnos bio zaoštrio u tolikoj mjeri, da se Poglavnik obratio za pomoć Berlinu. Nakon višekratnih neuspjelih pokušaja, Poglavnik se uvjerio da od Berlina ne treba očekivati podporu, pa posljednju nadu polaže na sastanak s Duceom, da bi ga obaviestio o neprihvatljivosti talijanskih zahtjeva. Do sastanka Poglavnika s Mussolinijem i Cianom dolazi 7. svibnja u Tržiču nedaleko od Trsta, kojom prilikom Mussolini pristaje na izvjestne uztupke političke i teritorialno-upravne naravi. U Tržiču je u duhu postignutog sporazuma izpravljen sadržaj prvotnog nacrta ugovora o jamstvu i suradnji i tako korigirani tekst parafiran od Poglavnika i Mussolinija. U Tržiču korigirani i parafirani tekst otvorio je sadržaj, koji će kao ugovor biti potpisan u Rimu 18. svibnja 1941. Poglavnik se nadao da će sačuvati za Hrvatsku Split i široki obalni potez kod Velebita, kao i od Splita do Kotora. To je povjerio Veesenmayeru koji je to javio Kascheu. Poglavnik je također zatražio njemačku pomoć u ovom pitanju. Također je odbio carinsku, deviznu i monetarnu uniju sa Italijom i Albanijom jer bi ona uvelike umanjila hrvatsku nezavisnost i odbio je dalekosežno vezivanje hrvatske vojske uz talijansku jer je smatrao da hrvatska vojska mora pripadati Hrvatima i služiti samo hrvatskoj državi.

Ukoliko bi Talijani uztrajali u ovim zahtjevima, Poglavnik je odlučio odstupiti s vlasti jer nije želio ispasti izdajica u očima svoga naroda. Veesenmayerova ocjena protagonista sastanka u Tržiču: "Pavelić je hrvatske probitke zastupao dostojanstveno i odlučno. Duce je pokazao puno razumijevanje i izišao u susret Paveliću u pojedinim točkama, uzprkos protivljenju Conte Ciana." Znači, Poglavnik je nasuprot talijanskim zahtjevima uspio: 1) ne prihvatiti podređenost hrvatskih oružanih snaga; 2) ne pristupiti talijansko-albanskoj carinskoj uniji; 3) postići pristanak da grad Split i otok Korčula, koje je Italija prisvojila, dobiju hrvatsku obćinsku upravu. Na sastanku u Tržiču Mussolini je obećao skoru predaju uprave hrvatskim organima (vlastima, mo, Otporaš)na području NDH zaposjednutom talijanskom vojskom i zadržanje toga zaposjednuća u skladu sa hrvatskim željama. U svojim izvješćima Ribbentropu, Kasche i Veesenmayer, koji su čitav tok pregovora pratili izbliza, ocienili su ishod sastanka u Tržiču za Hrvatsku pozitivnim. Tokom pregovora u Zagrebu i prilikom zaključnog razgovora u Tržiču dogovoreno je između predstavnika Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije: 1) ponuda hrvatske krune jednom članu Sabaudske kraljevske kuće, i 2) podpis ugovora, sporazuma i popratnih isprava, kojima se određuju granice i međudržavni odnosi između Hrvatske i Italije. Zamisao da se jednom članu talijanske kraljevske kuće ponudi hrvatska Kruna nikla je u nadi, da bi se time moglo postići da se prilikom pregovora o razgraničenju NDH spasi od težih gubitaka. Pokušaj, nažalost, nije uspio jer je talijanska strana ušla u pregovore o razgraničenju kao posjednik ratom stečenih područja i prema tome u pravu, da Hrvatskoj prepusti ono što Italiji bude po volji.

Ugovor o razgraničenju nije se mogao nazvati ugovorom već diktatom. Sviestno poviestne odgovornosti, ustaško političko vodstvo, Poglavnik i njegovi bliži suradnici, odlučili su se za prihvaćanje diktata ali očuvanje živog plamena hrvatske nacionalne pripadnosti i državne sviesti. U svezi s ponudom hrvatske Krune donesena je u Zagrebu 15. svibnja Zakonska odredba o Kruni Kralja Zvonimira, koja predstavlja vrhovničtvo NDH. Odredba je uzakonjena podpisom Poglavnika i svih članova vlade. Uzporedo s time, u Zagrebu je sastavljeno izaslanstvo koje će kao predstavničtvo naroda pratiti Poglavnika u Rim na podpisivanje ugovora. Poglavnik i izaslanstvo krenuli su 17. svibnja u Rim, a 18. svibnja u 11 sati su se nalazili u Quirinalu, kraljevskoj rezidenciji u kojoj se odvijala svečana ponuda hrvatske Krune jednom članu Sabaudske kuće. U dvoranu su prvo ušli Duce, Ciano i Vittorio Emanuele, car i kralj Italije praćen članovima kraljevske obitelji. Odmah nakon toga, najavljen od dvorskog ceremoniala, ušao je u dvoranu Poglavnik, praćen hrvatskim izaslanstvom, koje je zauzelo prostor u sredini dvorane, sučelice priestolju. Poglavnika je pratio velik broj članova vlade, vojnih i diplomatskih predstavnika Države i Pokreta te lički, travnički, slavonski, zagorski i dva muslimanska seljaka, svi u narodnim nošnjama svoga kraja. Poglavnik se poklonio pred Kraljem, te mu u dostojanstvenom držanju mirnim glasom upravio govor. Poglavnikov govor bio je kratak. Svrha mu je bila ponuditi hrvatsku Krunu jednom članu Sabaudske kraljevske kuće i zamoliti, da kralj i car Italije odredi vojvodu, koji će biti njen nosilac. Povrh toga, Poglavnikov govor imao je i politički značaj, jer je u njemu iztaknuo misli oprečne talijanskoj službenoj politici, koja je težila podpunim podređenjem Hrvatske Italiji. Riječima, koje je Poglavnik upravio Kralju, istaknute su tri misli: suverenitet Nezavisne Države Hrvatske, hrvatska dinastija i ponos hrvatskog naroda.

U uvodu svoga govora istaknuo je Poglavnik, da Zvonimirova Kruna predstavlja vrhovničtvo Nezavisne Države Hrvatske . Polučivši svoju slobodu - nastavio je Poglavnik - hrvatski je narod odlučio ponuditi Krunu svojih vladara vojvodi iz Sabaudske kuće. Zatim Poglavnik iztiče, da hrvatski narod očekuje monarha osnivača nove hrvatske dinastije, koji će Hrvatima prethoditi u njihovom preporodu; završio je time, da su Hrvati toliko ponosni na Kralja, koji će uzići na hrvatsko priestolje, kao što su ponosni na svoju državu i na narodnu nezavisnost.

Kralj je Poglavniku i hrvatskom izaslanstvu odgovorio u svoje ime i u ime Italije. Njegov govor odisao je prijateljstvom i poštovanjem prema hrvatskom narodu. Odmah u početku svoga govora Kralj je prihvatio zahvalnim srdcem hrvatski zahtjev, da bi označio kneza svoje kuće, koji će se okruniti Zvonimirovom Krunom. U nastavku pozdravio je preporod hrvatskog naroda i uzkrsnuće države Hrvatske izjavivši izaslanstvu, da je Italija svim srcem uz plemeniti hrvatski narod. Na kraju govora označio je svoga nećaka, Vojvodu od Spoleta, izabranim da preuzme kraljevsku krunu Hrvatske. Kad je kralj spomenuo ime Vojvode od Spoleta, ovaj je stupio napried i duboko se poklonio pred Kraljem i Poglavnikom. Nato je Poglavnik pristupio Kralju i poklonio mu se. Na Kraljevu želju stao je s njegove lieve strane i predstavio mu, jednog po jednog, članove hrvatskog izaslanstva. Nakon toga Poglavnik se pozdravio s Vojvodom od Spoleta i zadržao u kraćem razgovoru, nakon čega se upitao s Mussolinijem. Time je završena ceremonija kod Kralja koji se povukao iz dvorane u pratnji članova kraljevske kuće, kao i Mussolinija i Ciana. Poslije toga hrvatsko je izaslanstvo primljeno najprije od kraljice Jelene, a zatim od Aimone di Savoia-Aosta, njegove supruge, vojvodkinje Irene, i njegove majke, kneginje Helene. Nakon toga hrvatsko je izaslanstvo posjetilo Panteon, gdje je Poglavnik položio vience na grobove članova Sabaudske kuće, kralja

Vittoria Emanuela II. i vojvode Umberta Savojskoga.

Makar kraljev govor nije imao praktičnog utjecaja na razvoj talijansko-hrvatskih odnosa, kao što ni kod određivanja granica nije uvaženo njegovo mišljenje o hrvatskoj pripadnosti Dalmacije, Ustaše su njegove rieči smatrali kao ponovljeni izražaj dobre volje prema Hrvatskoj, riedku pojavu u ono vrieme na obalama Tibera. Sliedi prienos Kraljeva govora prema "Hrvatskom Narodu", Zagreb, od 18. svibnja 1941. Kraljev govor glasio je:

Poglavniče i gospodo izaslanici Kraljevstva Hrvatskog!

Sa živim zadovoljstvom i duboko zahvalnim srdcem prihvaćam zahtjev, koji ste uputili u ime plemenitog naroda hrvatskog, da bismo označili jednog kneza naše kuće, da bi se okrunio Krunom Zvonimirovom i da bi osnovao dinastiju, koja će biti na čelu Kraljevstva Hrvatske!

Rieči, s kojima ste popratili taj zahtjev, da biste pokazali, kako prisuće kneza Sabaudske kuće na priestolju Nezavisne Države Hrvatske ima posvjedočiti volju Vašeg naroda za suradnju s Italijom u duhu najtješnjeg prijateljstva, u punini nalaze odjek u osjećajima našim, kao i osjećajima čitavog talijanskog naroda. Mi pozdravljamo kao veselu nadu za novi poredak, koji se utvrđuje u Europi, preporod hrvatskog naroda, čija je poviest toliko vezana uz nas i koji je ustrajno stoljećima svoj moralni i intelektualni život usmjerio prema civilizaciji Rima. Italija nije tek od danas osjetljivo pokazala svoje simpatije za težnje hrvatskog naroda, koje su u Vama, Poglavniče, našle nepokolebivog pobornika. Danas, kada je stoljetna želja hrvatskog naroda, da bi opet uzkrsnula vlastita država, podpuno ostvarena pomoću pobjede Osovine, vrlo nam je drago, što imamo priliku, da u svečanosti ove uzvišene zgode, izrazimo Vama, gospodo izaslanici Nezavisne Države Hrvatske, da je Italija sa svim srdcem uz Vaš plemeniti narod, spremna pružiti svaku podporu svoje suradnje u bratskim solidarnim nakanama i djelima.

Potaknut vašim osjećajima veseli nas, što možemo prihvatiti zahtjev hrvatskog naroda i označiti našeg ljubljenog nećaka, Kraljevsku Visost Aimona di Savoia-Aosta, Vojvodu od Spoleta, da preuzme kraljevsku krunu Hrvatske. Naša želja i želja talijanskog naroda prate ga u njegovoj uzvišenoj misiji i u isto vrieme želimo hrvatskom narodu razdoblje uspjeha i plodnog napredka!

Poslije posjeta Panteonu Poglavnik je s užom pratnjom otišao u Mussolinijevu radnu dvoranu u Palazzo Venezia na podpis ugovora. Ostala pratnja zadržala se kroz to vrieme u salonima iste palače. Nakon podpisa ugovora priređen je hrvatskom izaslanstvu objed u velikoj dvorani Palazzo Venezia, kojemu su s talijanske strane uz Mussolinija prisustvovali Emilio de Bono, maršal Italije, članovi vlade, predstavnici oružanih snaga, predstavnici Fašističke stranke, poslanici osovinskih zemalja, državni tajnici i predstavnici tiska. Na kraju objeda izmienjene su zdravice između Ducea i Poglavnika. Oko 6 sati poslije podne, Poglavnik je u pratnji krilnog pobočnika Sabljaka i dvojice talijanskih častnika posjetio državnog tajnika Vatikana, kardinala Luigija Maglionea, koji je Poglavnika predveo u privatnu audijenciju pape Pija XII., koja je trajala pola sata. U 8 sati navečer priređena je hrvatskom izaslanstvu svečana večera na kojoj je sudjelovalo oko 200 uzvanika. Iste večeri izaslanstvo je napustilo Rim i vratilo se u Zagreb 19. svibnja u 10 sati navečer.


Izprave koje su u Rimu potpisane 18. svibnja nose sljedeće službene nazive:

1) Ugovor o određivanju granica između Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije

2) Sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko primorsko područje

3) Ugovor o jamstvu i suradnji između Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije

4) Zaključni zapisnik


Ugovorom o određivanju granica, zapravo diktatom iznuđenim pod već opisanim iznimno težkim okolnostima, talijanska je vlada iz hrvatskog narodnog tiela nemilosrdno izsjekla i prisvojila ove dielove na obalama hrvatskog Jadrana:

- Sušak s ovim okolnim područjem: kotareve Kastav, Sušak, Čabar i dio kotara Delnice. Iztočna granična crta ovog proširenja Riečke enklave polazi od Biljevine u kotaru Delnice, stiže do upravne granice kotara Sušak i silazi na more kod Bakarca.

- Otoke u Hrvatskom Primorju: Sveti Marko, Krk, Rab i one manje do visine Jablanca.

- Sve otoke zadarskog područja

- Od kopna srednje Dalmacije: područje obuhvaćeno crtom , koja polazi od rta Privlaka, dostiže Planinski kanal, sliedi njegovu unutarnju crtu do Novigradskog mora, nastavlja se uzduž gornje obala rečenog mora, zahvaća Bukovicu i stigavši do toka Krke izpod mjesta Pađani, silazi duž rieke te se od nje odvaja tako, da obuhvaća cielo područje Šibenika i Trogira, te grad Split uključivši predgrađa.

- Srednjodalmatinske otoke: Čiovo, Drvenik, Šolta, Vis, Biševo, Sv. Andrija, Jabuka i ostale manje, koji do njih leže.

- Južnodalmatinske otoke: Korčulu i Mljet

- Prošireno područje Kotora: kotar, koji obuhvaća cielu Boku Kotorsku crtom koja ostavlja obalu na jednoj točci između Cavtata i Vitaljine i ulazi prema sjeveroistoku, uključujući mjesto Grudu i masiv planine Orjen.


Od okrnjenog jadranskog područja talijanski je diktat Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ostavio:

- Hrvatsko primorje: obćinu Hreljin, Dol Bakarac i Kraljevicu, a odatle obalu do Planinskog kanala, uključivši otok Pag.

- Dalmatinsku obalu: od granice grada Splita do točke između Cavtata i Vitaljine, uključivši otoke Brač i Hvar, poluotok Pelješac, Dubrovnik s otocima Šipan, Lopud i ostalim manjim otocima.


U svezi s posebnim položajem Splita i Korčule valja ovdje spomenuti sadržaj pisma od 18. svibnja 1941., koje je Mussolini uputio Poglavniku u stvari njihova upravnog uređaja. U tom pismu Mussolini potvrđuje Poglavniku: "da će talijanska vlada u najkraćem roku pripremiti nacrt utanačenja s hrvatskom vladom glede upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule."


19. svibnja Mussolini je izdao, u svojstvu vrhovnog zapovjednika talijanskih oružanih snaga, sljedeću Dnevnu zapovied:


"U vezi s političkim ugovorima, koji su sklopljeni u Rimu između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske, naređujem:

1. Od sutra, 20. o. mj., sva građanska uprava na području, koje je pripalo Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a koje je do danas bilo podloženo talijanskoj vojničkoj okupaciji, prelazi u ruke hrvatskih vlasti.

2. Talijanske oružane snage, koje se sada nalaze na području Nezavisne Države Hrvatske, prestaju od sutra, 20. o. mj., imati značaj okupacionih snaga, te dobivaju značaj četa, koje se nalaze na području prijateljske i savezničke Nezavisne Države Hrvatske.

3. General Vittorio Ambrosio utanačit će potrebne sporazume s hrvatskim vlastima, da se ovo izvrši. - Mussolini".

U gornjem tekstu izneseni su razlozi koji su ondašnje hrvatsko političko vodstvo silili na prihvaćanje talijanskog diktata izraženog u Rimskim ugovorima. Radilo se o izboru: očuvati ili izgubiti netom stečenu državu.


Odluka je bila: očuvati je.

Nikada nikome od Hrvata nije palo na pamet braniti sadržaj Rimskih ugovora. U cieloj zemlji, a posebno u njenom odciepljenom dielu, hrvatski je narod odgovorio razumljivim izljevom protutalijanske mržnje. Osim jugoslavenski orientiranih Hrvata, čitav je hrvatski narod s oduševljenjem pozdravio proglašenje NDH. Uzprkos tome, posve je razumljivo da su Rimski diktati izazvali bol u duši svakog Hrvata. Zato je bilo potrebno narodu raztumačiti razloge koji su doveli do neželjena stanja. U tu svrhu su sljedećih šest tjedana održane javne skupštine diljem zemlje, na kojima su govorili iztaknuti politički ljudi, javni radnici i omladinci.

Prije toga, u svim većim mjestima u kojima se građanska vlast već nalazila u rukama talijanske vojske, preuzeta je na svečan način vlast s hrvatske strane, a u nekoliko gradova ušle su jedinice hrvatskog domobranstva uz neopisivo oduševljenje naroda.

22. svibnja održana je u Zagrebu velika javna skupština na kojoj je Poglavnik govorio o obćem položaju i o sadržaju sporazuma zaključenih s Italijom. Sigurnost kojom je Poglavnik nastupio djelovala je umirujuće na uznemirene duhove. Između 25. svibnja i 15. lipnja održane su u 33 mjesta javne skupštine uz veliko sudjelovanje naroda.

Poglavnik je među svojim najbližim suradnicima nakon podpisivanja Rimskih diktata ljutito izjavio: "nakon što riešimo sa Srbima, riešit ćemo mi i sa Talijanima!" Također je u intimnom krugu izjavio da će mu za povrat Dalmacije trebati oko dvie godine. Mnogi njegovi blizki suradnici, uključujući Milu Budaka, su bili mišljenja "da Talijane treba sve skupa pobacati u more i natjerati ih da plivaju do Italije!"

Osim već spomenute jadranske granice s Italijom, NDH je graničila na sjeveru s Mađarskom, na iztoku sa Srbijom, Sandžakom i Crnom Gorom, a na zapadu sa Štajerskom i Kranjskom. Za razgraničenje s Mađarskom bila je mjerodavna vlada u Budimpešti, sa Srbijom i Štajerskom vlada Trećeg Reicha, a sa Sandžakom, Crnom Gorom i Kranjskom vlada Kraljevine Italije. Niemci su 3. 5. tražili da se zaključi njemačko-hrvatska granica. Predložili su da granica bude onakva kakva je bila 1918. prema Štajerskoj. Tražila se neznatna izmjena u korist Njemačke na onoj točki gdje rieka Drava protječe tromeđom koju Štajerska tvori s kotarevima Čakovec i Varaždin. Njemačka je ondje željela izgraditi veliku hidroelektranu. Nekoliko dana su vođeni pregovori sa Hrvatima i 13. svibnja su potpisani ugovori o njemačko-hrvatskoj granici. Vođene su velike borbe oko pripadnosti Huma na Sutli. Prvo je pripao Reichu, ali Hrvati su toliko negodovali da su Niemci na kraju popustili i vratili Hrvatima Hum na Sutli.

Pitanje određivanja granice između NDH i Mađarske je bilo problematično. Problem povlačenja te granice nije bio gospodarske ili zemljopisne, nego političke naravi. Zemljopisno nije postojala potežkoća razgraničenja, jer se radilo o prirodnoj međi, označenoj tokom rieka. Problem je bio u pomanjkanju sporazuma o onom dielu granice, čiji tok određuje vrhovničku pripadnost područja zvanog Međimurje. A taj se sporazum nije mogao postići jer su obje strane smatrale Međimurje svojim državnim teritorijem i obje svoj stav temeljile na načelu poviestnog vrhovničkog prava, koje je hrvatska strana, za razliku od mađarske, mogla podkriepiti i narodnosnim razlozima, budući da je stanovničtvo Međimurja - i po priznanju samih Mađara - bilo 99% hrvatsko. Obje strane su se slagale s time da granica treba teći između mjesta Barcza na Dravi, tokom drave do njena utoka u Dunav i Dunavom do točke na kojoj ova rieka prima pritoku Tisu. Ostalo je otvoreno pitanje onog diela granice, koji teče od hrvatsko-štajerske međe do mjesta Barcza. Sporna je bila samo sjeverna međimurska granica, dakle crta od štajerske međe do utoka Mure u Dravu. Hrvati i Mađari su ostavili ovo pitanje otvorenim i nisu se odmah sporazumjeli oko njega. Mađari su 16. travnja ušle u Međimurje, u kojem je još od 7. travnja građanska uprava bila u rukama hrvatskih oblasti koje su se 10. travnja stavile na razpolaganje vladi NDH. Hrvati su se oštro pobunili protiv mađarskog prisvajanja Međimurja i mađarske vojne uprave. 17. prosinca 1941. stupio je na snagu zakon o aneksiji Međimurja Mađarskoj. Hrvatska vlada nije ovaj jednostrani čin nikada priznala. Pitanje hrvatsko-mađarske granice ostalo je neriešeno kroz cielo vrieme rata.

Iztočna granica NDH određena je odvojenim činom za njen tok prema Srbiji, a odvojeno prema Crnoj Gori. Određivanje granice prema Srbji prepustila je njemačka strana odluci vlade NDH, dok je granica prema tadašnjoj Crnoj Gori utvrđena sporazumom između predstavnika hrvatske i talijanske vlade. Prema Srbiji, granica je određena Zakonskom odredbom od 7. lipnja 1941., koju su potpisali Poglavnik i članovi vlade. Tok granice jednak je onome, koji je postojao između Bosne i Srbije 1908. godine uz napomenu, da svi otoci na Drini pripadaju NDH. Zemun sa širom okolicom je prvo prepušten njemačkoj vojnoj upravi, ali 4. listopada 1941. čitav iztočni Sriem vraćen je pod hrvatsku vlast. U pitanju razgraničenja Hrvatske i Kranjske je bilo nekih manjih problema ali oni su riešeni. O pitanju razgraničenja sa Sandžakom i Crnom Gorom se razpravljalo sa Talijanima, također kao i o pitanju granice sa Kranjskom. Dielovi Sandžaka su bili nastanjeni hrvatskom muslimanskom većinom i hrvatska je vlada nastojala prilikom razgraničenja sa Crnom Gorom postaviti i pitanje pripadnosti onog diela Sandžaka koji je Hitlerovom odlukom pripao talijanskoj interesnoj sferi. Hrvati su sa Talijanima o tome razpravljali još od 18. svibnja. Poznato je da je 50 predstavnika Sandžaka 1941. uputilo zamolbu Poglavniku da pripoji Sandžak Hrvatskoj. Talijani nisu pristali na hrvatsko pripajanje Sandžaka. Time je, osim s Mađarskom, završeno razgraničenje NDH s ostalim susjednim zemljama.

Granice su ostale takve kakve jesu do kapitulacije Italije 1943. godine. Razvoj talijanske krize odvio se u roku od 45 dana, koji su protekli od ostavke Mussolinija (25. srpnja), imenovanja maršala Italije Pietra Badoglia istoga dana, na njegovo mjesto, pa prieko razpuštanja Narodne fašističke stranke (28. srpnja), do bezuvjetnog polaganja oružja i istovremenog podpisivanja ugovora o primirju sa Zapadnim saveznicima (8. rujna 1943.). Događaji u Italiji imali su velikog odjeka u Hrvatskoj, ne samo zbog predstojećih promjena državnopravnih odnosa s Kraljevinom Italijom, nego i zbog toga što se na području NDH slomila 2. Armata talijanske vojske, koja je Državi Hrvatskoj i hrvatskom narodu naniela mnogo zla. Talijani su 2. rujna pustili sve Hrvate iz sabirnih logora Arso, Gonano, Monigo, Aenici, Visco i Chiesa Nuova da se vrate u domovinu. Svećenik Krunoslav Draganović je poslan u Rim tako da ondje može zastupati hrvatske probitke. Inače, taj je svećenik zaslužan za spašavanje ogromnog broja Hrvata 1945. godine.

Nakon kapitulacije Italije 8. rujna, kao prvi čin, Poglavnik je u jedan sat u noći od 9. na 10. rujna 1943. uputio prieko Državnog krugovala proglas hrvatskom narodu, kojim izjavljuje, da Rimski ugovori nemaju nikakve obvezatnosti za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Ta je izjava dobila službeni naziv Državnopravna Izjava o Razrješenju Rimskih Ugovora, a njezin je sadržaj sljedeći:

"Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko-primorsko područje, te izmjena pisama glede upravnog uređenja obćine split i otoka Korčule.

Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorialnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nisu nikada ni stupili u život. Naprotiv, svi oni probitci Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani. Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajućih stranaka u novom europskom poredku. Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje sa neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadašnjih saveznka, nema nikakove stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unapried sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život privedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku!"

Istoga dana, Poglavnik je u svome govoru na Markovu trgu priobćio hrvatskom narodu: "Hinbeni saveznik bio je nametnuo hrvatskom narodu u času uzkrsnuća Nezavisne Države Hrvatske ugovore i granice, kojima je veliki dio hrvatske jadranske obale bio odtrgnut od tiela Hrvatske. Kroz dvie i pol godine hrvatski je narod sa najdubljom boli u duši trpio to nasilje, a napose Hrvati tih krajeva pretrpili su na slobodi, na životima i na imovini najveće patnje. Današnjim danom sama je talijanska vlada svojim postupkom riešila hrvatski narod i hrvatsku državu svake obveze proiztekle iz nametnutih ugovora. Velika Njemačka izjavila mi je večeras, da priznaje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj granice, u kojima su uključene odciepljene hrvatske zemlje na Jadranu!

Također je izdana dnevna zapovied za hrvatsku vojsku;

Hrvatski vojnici! Domobrani, ustaše, zrakoplovci i mornari! Postupak Italije razriešio je hrvatsku državu svih nametnutih obaveza, koje su sputavale razvoj Nezavisne Države Hrvatske, a napose razvoj hrvatskih oružanih snaga. Uslied toga Nezavisna Država Hrvatska ima dužnost i pravo, da s oružjem u ruci zauzme i brani one hrvatske zemlje, koje su joj bile oduzete. Hrvatski vojnici! Pod vodstvom vašeg zapovjedničtva zapada vas čast i dužnost, da u najvećoj stezi i sa poviestnim junačtvom hrvatskih vojnika oslobodite odciepljene hrvatske zemlje i da razvijete slavnu hrvatsku zastavu na Jadranu, pod kojom će na našem moru svanuti sretniji dani hrvatskome narodu. U tom podhvatu pomoći će vas bratski oružane snage savezničke Njemačke. Hrvatski vojnici! U ovom poviestnom času siguran sam, da ćete izvršiti svoju vojničku i hrvatsku dužnost, a time će biti izpunjena i vaša najvrućija želja, da povratite svojoj domovini i svome narodu ono, što nam je bilo oduzeto i za čim je krvarilo vaše srdce. Hrvatski vojnici, hrvatski mornari!Došao je davno žuđeni i težkim mukama očekivani čas, Hrvatskoj se vraća njezino more! Vi ćete ga braniti!

U provedbi Državnopravne Izjave od 10. rujna, Poglavnikovom odredbom od istoga dana izabrani su ministar za oslobođene krajeve (dr. Edo Bulat) i glavari građanske uprave, i to: glavar građanske uprave za područje oslobođene Dalmacije te velikih župa Bribir-Sidraga i Cetina, sa sjedištem u Splitu (dr. Bruno Nardelli), a glavar građanske uprave za oslobođeno područje Gorskog Kotara, Hrvatskog Primorja i Istre, te za područje velikih župa Modruš, Vinodol i Podgorje, Gacka i Lika, sa sjedištem u gradu Sušak-Rieka (dr. Oskar Turina).

10. rujna je održana velika javna skupština na poziv dr. Ede Bulata, upućen jadranskim Hrvatima. Množtvo naroda skupilo se na prostoru izpred Sveučilišta. Govorili su dr. Bulat i dr. Stjepan Buć. Dr. Bulat naglasio je, da mu je Poglavnik prilikom odlaska na podpis Rimskih ugovora rekao: "Poručite u Split, da Hrvatska sa Dalmacijom stoji i pada!" ... "Tuđin će sigurno biti izbačen iz Hrvatske snagom naše buduće hrvatske vojske!" ... "To što je tada naš državni poglavar prorekao, sada se obistinilo" - rekao je dr. Bulat. Poslije Bulata govorio je dr. Stjepan Buć, brat velikog župana Ante. On je u svom govoru predložio osnutak jedne dobrovoljačke jadranske legije. Nakon toga prisutni su se svrstali u povorku i krenuli na Trg Stjepana Radića. Ondje su stigli članovi državne vlade, državni tajnici, glavni ravnatelji, predstavnici Pokreta i sam Poglavnik. Pozdravio ga je dr. Bulat, koji je među ostalim rekao: "Naš državni Poglavare! Ja znam najbolje, ... kolike si užasne muke okušao, kada si, kako si sam tada izričito kazao, bio prisiljen praviti ugovore. Tvoje je srdce krvarilo, a Tvoj je um izdvajao, ne znajući u prvi čas, da li ćemo radije odmah svi u krv protiv protivnika s Apenina, nego li onako, kako se to učinilo. Međutim, često puta... nesmiljeni zakoni logike, biranje manjeg zla u svrhu očuvanja golog obstanka, makar za čas i okrnjene države, diktirali su težki, mučni i krvavi izbor, koji nam je toliko paklenskih boli zadao. Koliko je to bilo državnički mudro, vidi se danas, kada smo, makar prieko nezapamćenih muka, došli, eto, u mogućnost, da uzmemo što je bilo, što jest i što će biti samo hrvatsko." U bitnome Poglavnik je odgovorio: "Braćo! Sigurno je, da smo svi u svome srdcu proživljavali težke dane, kada smo morali zatvoriti oči, staviti podpis na ugovor po kojem bi granice prolazile ne na našoj narodnoj i državnoj međi, nego na granici, koja bi prolazila kroz živo tielo hrvatskog naroda i hrvatske države. Nu jer je to bilo neprirodno, jer je to bilo protunaravno, znao sam, a znali ste i vi svi, da ne će proći dugo vremena, da se hrvatsko more, hrvatska Dalmacija i hrvatske zemlje na Jadranu majci zemlji Hrvatskoj povrate."

Ovo su podatci onih koji su stvarali i branili Hrvatsku Državu. Njima se treba više vjerovati nego onima koji su se borili i koji su rušili stvorenu Hrvatsku Državu. Otporaš.

[Bobani]

RIMSKI UGOVORI, PRITISAK, POGLAVNIK I GRANICE NDH

Tue 1/05/10 12:42 AM


Ovo sam pronašao, sastavio i šaljem svim Hrvatima na znanje, Otporaš.

Podatci su uglavnom preuzeti iz djela dr. Vjekoslava Vrančića - "Branili smo državu", s nekim primjetbama i izmjenama, no tekst se bitno ne razlikuje od izvornog.



Granice Nezavisne Države Hrvatske

Ustaše su odlučili stvoriti hrvatsku državu bez obzira na sve i nisu se zamarali granicama nego su jednostavno prihvatili pomoć Niemaca i Talijana. Čim su došli na vlast, stvari su se zakomplicirale i Talijani su Ustašama skupo naplatili naizgled prijateljsko gostoprimstvo i pomoć.

Niemci su se uglavnom bavili pitanjem podjele Slovenije i Banata, a u pitanje hrvatskih državnih granica se nisu miešali i dopustili su Hrvatima i Talijanima da se sami pokušaju dogovoriti oko njih. Hrvati su 10. travnja 1941. proglasili vlast na cjelokupnom poviestnom i etničkom hrvatskom teritoriju, ali Talijani su imali teritorijalne pretenzije prema hrvatskoj obali i Hrvati su morali dati sve od sebe da odbiju što više talijanskih zahtjeva.

Ciano je razgovarao s Ribbentropom o hrvatskom pitanju i rekao je da Talijani žele anektirati čitavu Dalmaciju i ući u personalnu uniju sa Hrvatskom. Čak je i lagao o tome da je s Pavelićem već razgovarao o personalnoj uniji i to je uvelike utjecalo na njemačku politiku nemiešanja u talijansko-hrvatske pregovore. Pod tim prilikama, nakon što je talijanska strana od svog njemačkog saveznika dobila slobodne ruke, započeli su razgovori i nastavljeni pregovori između talijanskih i hrvatskih državnih predstavnika o razgraničenju i budućim odnosima između NDH i Italije. Započeti na Cianovu želju, razgovori su održani u Ljubljani 25. travnja 1941. Želju za sastanak je Poglavniku donio posebni opunomoćenik talijanske vlade Raffaello Casertano. Uoči početka razgovora, 24. travnja, Ciano bilježi u svoj dnevnik da je dogovorio razgovor sa Pavelićem za sutradan i da se radi više o tome da se vidi što Hrvati misle, nego da se nešto zaključi. Tom prilikom dogovoreni su i parafirani konačni tekstovi budućih ugovora, koji su potisani 18. svibnja u Rimu. Uvjeti Rimskih Ugovora bili su za NDH izvanredno teški, ali su i pregovori za hrvatsku stranu vođeni pod veoma teškim okolnostima.

Hrvatska u obrani svojih probitaka nije imala nikakvog međunarodnog oslona i pregovore je vodila u trenutku kada nije imala svoju vojsku, kada se na njenom području nalazilo 10 talijanskih divizija, a talijanska vlada je sve do potpisa Rimskih ugovora to područje smatrala osvojenim i zaposjednutim. I talijanska strana vodila je pregovore pod pritiskom svoga javnog mnienja. S jedne strane, oživio je u to doba tradicionalni talijanski iredentizam, a s druge, Italija je doživljavala slom svoga kolonialnog carstva i trpjela težke poraze u Albaniji i Africi.Talijanski gubitci u iztočnoj Africi se penju na 270 000 častnika, dočastnika i vojnika. Uzevši u obzir ove prilike, nije nikakvo čudo da je vladajuća Fašistička stranka u nizu poraza nastojala polučiti bar neki vidljiv uspjeh, izabravši Hrvatsku kao jedinu moguću žrtvu u onome trenutku.

Nasuprot talijanskom nasrtaju, Hrvatska se strana našla pred poviestnom odgovornošću: ne pregovarati i izgubiti sve ili pregovarati i spasiti državu uz što manje gubitke. Odgovorni hrvatski pregovarač, Poglavnik dr. Ante Pavelić odlučio se za spašavanje države. Poglavnik je u svojim odlukama našao razumievanje i potporu svih svojih pristaša i suradnika, kao i onih Hrvata kojima je ljubav prema državnoj nezavisnosti bila jača od mržnje prema protivniku. Ciano je Poglavniku ponudio dva priedloga. Po prvom od njih, hrvatsko-talijanska granica išla bi od Samobora, prieko Karlovca, Dinare i Mostara do crnogorske granice. Po drugom prijedlogu, išla bi nešto zapadnije, ali u tom slučaju Italija bi tražila vojni savez. Poglavnik je odgovorio Cianu da na takvoj bazi ne može uobće razgovarati. Upitao je Ciana vrijedi li Talijanima više Dalmacija ili prijateljstvo sa Hrvatima. Jedan talijanski general uzvratio je Poglavniku da njih vode stratežki razlozi te da su Talijani vodili dva rata za Dalmaciju i da je se neće odreći. Poglavnik mu je na to odgovorio da će onda voditi i treći! Zatim ga je Ciano upitao kako bi on to riešio. On je odgovorio: "Ja nemam naslova da postavljam zahtjeve za teritorialne ustupke i zato ne mogu tražiti da nam vratite Zadar, ali kako poznam situaciju Zadra, sve što sam pripravan ustupiti jest malo okolice Zadra i Trogira." Ciano je bio suglasan ali nije mogao donijeti nikakvu odluku prije nego se konzultira sa Mussolinijem. Poglavnik mu je savjetovao da ga nazove brzoglasom, što je on i učinio. Mussolini mu je odgovorio "Io non posso essere rinunciatore" tj. "Ja ne mogu biti onaj koji se odriče." Time je Poglavnikova borba za Dalmaciju bila znatno otežana. Poglavnik je rekao Cianu da onda ne mogu razgovarati te da je najbolje da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem.

Hrvatskom državnom vodstvu, ako je htjelo očuvati hrvatsku državu, nije preostao drugi izlaz nego se upustiti u pregovore s protivnikom koji se nalazi u mnogo povoljniem položaju. Odlučivši se za put pregovora, hrvatskoj je strani palo u dužnost braniti se u dva pravca: u teritorialnom pogledu, spasiti što više hrvatskog narodnog područja; u političkom, obraniti hrvatsko državno vrhovničtvo u pitanjima vojne i gospodarske nezavisnosti. Talijanski kralj je bio prohrvatski i antidalmatinski nastrojen, njegovo je mišljenje bilo da će Talijani imati (š)to manje smetnja, što manje Dalmacije. "Da nema nekih čisto protumačivih sentimentalizama, ja bih bio sklon da prepustimo čak i Zadar", rekao je kralj. Njemački predstavnik u Hrvatskoj, Siegfried Kasche je izvjestio ministra Ribbentropa u brzojavu od 28. travnja, da Pavelić nastoji izbjeći gubitak Dalmacije i stoga teži sljedećem rješenju: talijanski princ postat će hrvatski kralj bez političkih prava; novi kralj nosit će hrvatsku Krunu, položiti prisegu na hrvatski ustav, dok će politička, vojna i gospodarska vlast pripasti izključivo hrvatskom državnom vodstvu; nikakvo ustupanje teritorija; optički uspjeh za Ducea, a osigurana izgradnja i ojačanje čitave Hrvatske. Hrvatski narod - zaključuje Kasche svoj brzojav - razumjet će takvo rješenje. Ovaj Poglavnikov pokušaj ostaje bez uspjeha. Pozvan na referat u Rim, Casertano je Duceu podnio izvješće o toku pregovora, predao mu Poglavnikovo pismo, kojim nudi Krunu jednom princu Savojske kuće, i dobio konačne upute za nastavak pregovora.

O tome Ciano unosi 29. travnja u svoj dnevnik sljedeću bilješku: "Casertano kod Ducea. Hrvatska je stvar krenula mnogo koraka napried. Čak i kruna je ponuđena jednom princu iz savojske kuće. Ali u pitanju Splita nepopustljivost je absolutna. Pavelić izjavljuje da će, ako bude morao pustiti Split, morati podnieti ostavku, a s njime bi se srušio čitav filotalijanski sustav. Duce uviđa, koji su naši pravi interesi, ali je u pitanju Splita veoma tvrdokoran. U njemu se bude njegovi vlastiti glasi iz riečke i dalmatinske polemike." Ciano nadalje bilježi, kako je sve više uvjeren da je potrebno riešiti problem na političkoj osnovi, tj. jačim vezanjem Hrvatske na Italiju, a popuštanjem u teritorialnom pogledu. 30. travnja Duce odgovara na Poglavnikovo pismo. Pristaje na Krunu, a Casertanu daje posljednje upute: ne popuštati u pitanju Splita, ali u odporu ne ići tako daleko da bi zbog nepopustljivosti došlo do prekida pregovora.

U međuvremenu su talijanske vojne snage zaposjele čitavo svoje posadno područje (do crte željenog razgraničenja sa Hrvatskom) i time još više oslabile hrvatsku moć pregovaranja. Casertano se vratio u Zagreb da na hrvatsku stranu izvrši pritisak, da prihvati političke ugovore onog sadržaja kako ih je Mussolini bio zacrtao 24. travnja, a Ciano Poglavniku predao 25. travnja u Ljubljani te da se u teritorialnom pitanju drži granice koju je Mussolini naznačio uz napomenu da Split, Korčula i Bakar trebaju pripasti Italiji. Poglavnik je pritisak talijanskog predstavnika osjetio već prvi dan dodira (2. svibnja), a sljedećega se odnos bio zaoštrio u tolikoj mjeri, da se Poglavnik obratio za pomoć Berlinu. Nakon višekratnih neuspjelih pokušaja, Poglavnik se uvjerio da od Berlina ne treba očekivati podporu, pa posljednju nadu polaže na sastanak s Duceom, da bi ga obaviestio o neprihvatljivosti talijanskih zahtjeva. Do sastanka Poglavnika s Mussolinijem i Cianom dolazi 7. svibnja u Tržiču nedaleko od Trsta, kojom prilikom Mussolini pristaje na izvjestne uztupke političke i teritorialno-upravne naravi. U Tržiču je u duhu postignutog sporazuma izpravljen sadržaj prvotnog nacrta ugovora o jamstvu i suradnji i tako korigirani tekst parafiran od Poglavnika i Mussolinija. U Tržiču korigirani i parafirani tekst otvorio je sadržaj, koji će kao ugovor biti potpisan u Rimu 18. svibnja 1941. Poglavnik se nadao da će sačuvati za Hrvatsku Split i široki obalni potez kod Velebita, kao i od Splita do Kotora. To je povjerio Veesenmayeru koji je to javio Kascheu. Poglavnik je također zatražio njemačku pomoć u ovom pitanju. Također je odbio carinsku, deviznu i monetarnu uniju sa Italijom i Albanijom jer bi ona uvelike umanjila hrvatsku nezavisnost i odbio je dalekosežno vezivanje hrvatske vojske uz talijansku jer je smatrao da hrvatska vojska mora pripadati Hrvatima i služiti samo hrvatskoj državi.

Ukoliko bi Talijani uztrajali u ovim zahtjevima, Poglavnik je odlučio odstupiti s vlasti jer nije želio ispasti izdajica u očima svoga naroda. Veesenmayerova ocjena protagonista sastanka u Tržiču: "Pavelić je hrvatske probitke zastupao dostojanstveno i odlučno. Duce je pokazao puno razumijevanje i izišao u susret Paveliću u pojedinim točkama, uzprkos protivljenju Conte Ciana." Znači, Poglavnik je nasuprot talijanskim zahtjevima uspio: 1) ne prihvatiti podređenost hrvatskih oružanih snaga; 2) ne pristupiti talijansko-albanskoj carinskoj uniji; 3) postići pristanak da grad Split i otok Korčula, koje je Italija prisvojila, dobiju hrvatsku obćinsku upravu. Na sastanku u Tržiču Mussolini je obećao skoru predaju uprave hrvatskim organima (vlastima, mo, Otporaš)na području NDH zaposjednutom talijanskom vojskom i zadržanje toga zaposjednuća u skladu sa hrvatskim željama. U svojim izvješćima Ribbentropu, Kasche i Veesenmayer, koji su čitav tok pregovora pratili izbliza, ocienili su ishod sastanka u Tržiču za Hrvatsku pozitivnim. Tokom pregovora u Zagrebu i prilikom zaključnog razgovora u Tržiču dogovoreno je između predstavnika Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije: 1) ponuda hrvatske krune jednom članu Sabaudske kraljevske kuće, i 2) podpis ugovora, sporazuma i popratnih isprava, kojima se određuju granice i međudržavni odnosi između Hrvatske i Italije. Zamisao da se jednom članu talijanske kraljevske kuće ponudi hrvatska Kruna nikla je u nadi, da bi se time moglo postići da se prilikom pregovora o razgraničenju NDH spasi od težih gubitaka. Pokušaj, nažalost, nije uspio jer je talijanska strana ušla u pregovore o razgraničenju kao posjednik ratom stečenih područja i prema tome u pravu, da Hrvatskoj prepusti ono što Italiji bude po volji.

Ugovor o razgraničenju nije se mogao nazvati ugovorom već diktatom. Sviestno poviestne odgovornosti, ustaško političko vodstvo, Poglavnik i njegovi bliži suradnici, odlučili su se za prihvaćanje diktata ali očuvanje živog plamena hrvatske nacionalne pripadnosti i državne sviesti. U svezi s ponudom hrvatske Krune donesena je u Zagrebu 15. svibnja Zakonska odredba o Kruni Kralja Zvonimira, koja predstavlja vrhovničtvo NDH. Odredba je uzakonjena podpisom Poglavnika i svih članova vlade. Uzporedo s time, u Zagrebu je sastavljeno izaslanstvo koje će kao predstavničtvo naroda pratiti Poglavnika u Rim na podpisivanje ugovora. Poglavnik i izaslanstvo krenuli su 17. svibnja u Rim, a 18. svibnja u 11 sati su se nalazili u Quirinalu, kraljevskoj rezidenciji u kojoj se odvijala svečana ponuda hrvatske Krune jednom članu Sabaudske kuće. U dvoranu su prvo ušli Duce, Ciano i Vittorio Emanuele, car i kralj Italije praćen članovima kraljevske obitelji. Odmah nakon toga, najavljen od dvorskog ceremoniala, ušao je u dvoranu Poglavnik, praćen hrvatskim izaslanstvom, koje je zauzelo prostor u sredini dvorane, sučelice priestolju. Poglavnika je pratio velik broj članova vlade, vojnih i diplomatskih predstavnika Države i Pokreta te lički, travnički, slavonski, zagorski i dva muslimanska seljaka, svi u narodnim nošnjama svoga kraja. Poglavnik se poklonio pred Kraljem, te mu u dostojanstvenom držanju mirnim glasom upravio govor. Poglavnikov govor bio je kratak. Svrha mu je bila ponuditi hrvatsku Krunu jednom članu Sabaudske kraljevske kuće i zamoliti, da kralj i car Italije odredi vojvodu, koji će biti njen nosilac. Povrh toga, Poglavnikov govor imao je i politički značaj, jer je u njemu iztaknuo misli oprečne talijanskoj službenoj politici, koja je težila podpunim podređenjem Hrvatske Italiji. Riječima, koje je Poglavnik upravio Kralju, istaknute su tri misli: suverenitet Nezavisne Države Hrvatske, hrvatska dinastija i ponos hrvatskog naroda.

U uvodu svoga govora istaknuo je Poglavnik, da Zvonimirova Kruna predstavlja vrhovničtvo Nezavisne Države Hrvatske . Polučivši svoju slobodu - nastavio je Poglavnik - hrvatski je narod odlučio ponuditi Krunu svojih vladara vojvodi iz Sabaudske kuće. Zatim Poglavnik iztiče, da hrvatski narod očekuje monarha osnivača nove hrvatske dinastije, koji će Hrvatima prethoditi u njihovom preporodu; završio je time, da su Hrvati toliko ponosni na Kralja, koji će uzići na hrvatsko priestolje, kao što su ponosni na svoju državu i na narodnu nezavisnost.

Kralj je Poglavniku i hrvatskom izaslanstvu odgovorio u svoje ime i u ime Italije. Njegov govor odisao je prijateljstvom i poštovanjem prema hrvatskom narodu. Odmah u početku svoga govora Kralj je prihvatio zahvalnim srdcem hrvatski zahtjev, da bi označio kneza svoje kuće, koji će se okruniti Zvonimirovom Krunom. U nastavku pozdravio je preporod hrvatskog naroda i uzkrsnuće države Hrvatske izjavivši izaslanstvu, da je Italija svim srcem uz plemeniti hrvatski narod. Na kraju govora označio je svoga nećaka, Vojvodu od Spoleta, izabranim da preuzme kraljevsku krunu Hrvatske. Kad je kralj spomenuo ime Vojvode od Spoleta, ovaj je stupio napried i duboko se poklonio pred Kraljem i Poglavnikom. Nato je Poglavnik pristupio Kralju i poklonio mu se. Na Kraljevu želju stao je s njegove lieve strane i predstavio mu, jednog po jednog, članove hrvatskog izaslanstva. Nakon toga Poglavnik se pozdravio s Vojvodom od Spoleta i zadržao u kraćem razgovoru, nakon čega se upitao s Mussolinijem. Time je završena ceremonija kod Kralja koji se povukao iz dvorane u pratnji članova kraljevske kuće, kao i Mussolinija i Ciana. Poslije toga hrvatsko je izaslanstvo primljeno najprije od kraljice Jelene, a zatim od Aimone di Savoia-Aosta, njegove supruge, vojvodkinje Irene, i njegove majke, kneginje Helene. Nakon toga hrvatsko je izaslanstvo posjetilo Panteon, gdje je Poglavnik položio vience na grobove članova Sabaudske kuće, kralja

Vittoria Emanuela II. i vojvode Umberta Savojskoga.

Makar kraljev govor nije imao praktičnog utjecaja na razvoj talijansko-hrvatskih odnosa, kao što ni kod određivanja granica nije uvaženo njegovo mišljenje o hrvatskoj pripadnosti Dalmacije, Ustaše su njegove rieči smatrali kao ponovljeni izražaj dobre volje prema Hrvatskoj, riedku pojavu u ono vrieme na obalama Tibera. Sliedi prienos Kraljeva govora prema "Hrvatskom Narodu", Zagreb, od 18. svibnja 1941. Kraljev govor glasio je:

Poglavniče i gospodo izaslanici Kraljevstva Hrvatskog!

Sa živim zadovoljstvom i duboko zahvalnim srdcem prihvaćam zahtjev, koji ste uputili u ime plemenitog naroda hrvatskog, da bismo označili jednog kneza naše kuće, da bi se okrunio Krunom Zvonimirovom i da bi osnovao dinastiju, koja će biti na čelu Kraljevstva Hrvatske!

Rieči, s kojima ste popratili taj zahtjev, da biste pokazali, kako prisuće kneza Sabaudske kuće na priestolju Nezavisne Države Hrvatske ima posvjedočiti volju Vašeg naroda za suradnju s Italijom u duhu najtješnjeg prijateljstva, u punini nalaze odjek u osjećajima našim, kao i osjećajima čitavog talijanskog naroda. Mi pozdravljamo kao veselu nadu za novi poredak, koji se utvrđuje u Europi, preporod hrvatskog naroda, čija je poviest toliko vezana uz nas i koji je ustrajno stoljećima svoj moralni i intelektualni život usmjerio prema civilizaciji Rima. Italija nije tek od danas osjetljivo pokazala svoje simpatije za težnje hrvatskog naroda, koje su u Vama, Poglavniče, našle nepokolebivog pobornika. Danas, kada je stoljetna želja hrvatskog naroda, da bi opet uzkrsnula vlastita država, podpuno ostvarena pomoću pobjede Osovine, vrlo nam je drago, što imamo priliku, da u svečanosti ove uzvišene zgode, izrazimo Vama, gospodo izaslanici Nezavisne Države Hrvatske, da je Italija sa svim srdcem uz Vaš plemeniti narod, spremna pružiti svaku podporu svoje suradnje u bratskim solidarnim nakanama i djelima.

Potaknut vašim osjećajima veseli nas, što možemo prihvatiti zahtjev hrvatskog naroda i označiti našeg ljubljenog nećaka, Kraljevsku Visost Aimona di Savoia-Aosta, Vojvodu od Spoleta, da preuzme kraljevsku krunu Hrvatske. Naša želja i želja talijanskog naroda prate ga u njegovoj uzvišenoj misiji i u isto vrieme želimo hrvatskom narodu razdoblje uspjeha i plodnog napredka!

Poslije posjeta Panteonu Poglavnik je s užom pratnjom otišao u Mussolinijevu radnu dvoranu u Palazzo Venezia na podpis ugovora. Ostala pratnja zadržala se kroz to vrieme u salonima iste palače. Nakon podpisa ugovora priređen je hrvatskom izaslanstvu objed u velikoj dvorani Palazzo Venezia, kojemu su s talijanske strane uz Mussolinija prisustvovali Emilio de Bono, maršal Italije, članovi vlade, predstavnici oružanih snaga, predstavnici Fašističke stranke, poslanici osovinskih zemalja, državni tajnici i predstavnici tiska. Na kraju objeda izmienjene su zdravice između Ducea i Poglavnika. Oko 6 sati poslije podne, Poglavnik je u pratnji krilnog pobočnika Sabljaka i dvojice talijanskih častnika posjetio državnog tajnika Vatikana, kardinala Luigija Maglionea, koji je Poglavnika predveo u privatnu audijenciju pape Pija XII., koja je trajala pola sata. U 8 sati navečer priređena je hrvatskom izaslanstvu svečana večera na kojoj je sudjelovalo oko 200 uzvanika. Iste večeri izaslanstvo je napustilo Rim i vratilo se u Zagreb 19. svibnja u 10 sati navečer.


Izprave koje su u Rimu potpisane 18. svibnja nose sljedeće službene nazive:

1) Ugovor o određivanju granica između Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije

2) Sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko primorsko područje

3) Ugovor o jamstvu i suradnji između Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije

4) Zaključni zapisnik


Ugovorom o određivanju granica, zapravo diktatom iznuđenim pod već opisanim iznimno težkim okolnostima, talijanska je vlada iz hrvatskog narodnog tiela nemilosrdno izsjekla i prisvojila ove dielove na obalama hrvatskog Jadrana:

- Sušak s ovim okolnim područjem: kotareve Kastav, Sušak, Čabar i dio kotara Delnice. Iztočna granična crta ovog proširenja Riečke enklave polazi od Biljevine u kotaru Delnice, stiže do upravne granice kotara Sušak i silazi na more kod Bakarca.

- Otoke u Hrvatskom Primorju: Sveti Marko, Krk, Rab i one manje do visine Jablanca.

- Sve otoke zadarskog područja

- Od kopna srednje Dalmacije: područje obuhvaćeno crtom , koja polazi od rta Privlaka, dostiže Planinski kanal, sliedi njegovu unutarnju crtu do Novigradskog mora, nastavlja se uzduž gornje obala rečenog mora, zahvaća Bukovicu i stigavši do toka Krke izpod mjesta Pađani, silazi duž rieke te se od nje odvaja tako, da obuhvaća cielo područje Šibenika i Trogira, te grad Split uključivši predgrađa.

- Srednjodalmatinske otoke: Čiovo, Drvenik, Šolta, Vis, Biševo, Sv. Andrija, Jabuka i ostale manje, koji do njih leže.

- Južnodalmatinske otoke: Korčulu i Mljet

- Prošireno područje Kotora: kotar, koji obuhvaća cielu Boku Kotorsku crtom koja ostavlja obalu na jednoj točci između Cavtata i Vitaljine i ulazi prema sjeveroistoku, uključujući mjesto Grudu i masiv planine Orjen.


Od okrnjenog jadranskog područja talijanski je diktat Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ostavio:

- Hrvatsko primorje: obćinu Hreljin, Dol Bakarac i Kraljevicu, a odatle obalu do Planinskog kanala, uključivši otok Pag.

- Dalmatinsku obalu: od granice grada Splita do točke između Cavtata i Vitaljine, uključivši otoke Brač i Hvar, poluotok Pelješac, Dubrovnik s otocima Šipan, Lopud i ostalim manjim otocima.


U svezi s posebnim položajem Splita i Korčule valja ovdje spomenuti sadržaj pisma od 18. svibnja 1941., koje je Mussolini uputio Poglavniku u stvari njihova upravnog uređaja. U tom pismu Mussolini potvrđuje Poglavniku: "da će talijanska vlada u najkraćem roku pripremiti nacrt utanačenja s hrvatskom vladom glede upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule."


19. svibnja Mussolini je izdao, u svojstvu vrhovnog zapovjednika talijanskih oružanih snaga, sljedeću Dnevnu zapovied:


"U vezi s političkim ugovorima, koji su sklopljeni u Rimu između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske, naređujem:

1. Od sutra, 20. o. mj., sva građanska uprava na području, koje je pripalo Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a koje je do danas bilo podloženo talijanskoj vojničkoj okupaciji, prelazi u ruke hrvatskih vlasti.

2. Talijanske oružane snage, koje se sada nalaze na području Nezavisne Države Hrvatske, prestaju od sutra, 20. o. mj., imati značaj okupacionih snaga, te dobivaju značaj četa, koje se nalaze na području prijateljske i savezničke Nezavisne Države Hrvatske.

3. General Vittorio Ambrosio utanačit će potrebne sporazume s hrvatskim vlastima, da se ovo izvrši. - Mussolini".

U gornjem tekstu izneseni su razlozi koji su ondašnje hrvatsko političko vodstvo silili na prihvaćanje talijanskog diktata izraženog u Rimskim ugovorima. Radilo se o izboru: očuvati ili izgubiti netom stečenu državu.


Odluka je bila: očuvati je.

Nikada nikome od Hrvata nije palo na pamet braniti sadržaj Rimskih ugovora. U cieloj zemlji, a posebno u njenom odciepljenom dielu, hrvatski je narod odgovorio razumljivim izljevom protutalijanske mržnje. Osim jugoslavenski orientiranih Hrvata, čitav je hrvatski narod s oduševljenjem pozdravio proglašenje NDH. Uzprkos tome, posve je razumljivo da su Rimski diktati izazvali bol u duši svakog Hrvata. Zato je bilo potrebno narodu raztumačiti razloge koji su doveli do neželjena stanja. U tu svrhu su sljedećih šest tjedana održane javne skupštine diljem zemlje, na kojima su govorili iztaknuti politički ljudi, javni radnici i omladinci.

Prije toga, u svim većim mjestima u kojima se građanska vlast već nalazila u rukama talijanske vojske, preuzeta je na svečan način vlast s hrvatske strane, a u nekoliko gradova ušle su jedinice hrvatskog domobranstva uz neopisivo oduševljenje naroda.

22. svibnja održana je u Zagrebu velika javna skupština na kojoj je Poglavnik govorio o obćem položaju i o sadržaju sporazuma zaključenih s Italijom. Sigurnost kojom je Poglavnik nastupio djelovala je umirujuće na uznemirene duhove. Između 25. svibnja i 15. lipnja održane su u 33 mjesta javne skupštine uz veliko sudjelovanje naroda.

Poglavnik je među svojim najbližim suradnicima nakon podpisivanja Rimskih diktata ljutito izjavio: "nakon što riešimo sa Srbima, riešit ćemo mi i sa Talijanima!" Također je u intimnom krugu izjavio da će mu za povrat Dalmacije trebati oko dvie godine. Mnogi njegovi blizki suradnici, uključujući Milu Budaka, su bili mišljenja "da Talijane treba sve skupa pobacati u more i natjerati ih da plivaju do Italije!"

Osim već spomenute jadranske granice s Italijom, NDH je graničila na sjeveru s Mađarskom, na iztoku sa Srbijom, Sandžakom i Crnom Gorom, a na zapadu sa Štajerskom i Kranjskom. Za razgraničenje s Mađarskom bila je mjerodavna vlada u Budimpešti, sa Srbijom i Štajerskom vlada Trećeg Reicha, a sa Sandžakom, Crnom Gorom i Kranjskom vlada Kraljevine Italije. Niemci su 3. 5. tražili da se zaključi njemačko-hrvatska granica. Predložili su da granica bude onakva kakva je bila 1918. prema Štajerskoj. Tražila se neznatna izmjena u korist Njemačke na onoj točki gdje rieka Drava protječe tromeđom koju Štajerska tvori s kotarevima Čakovec i Varaždin. Njemačka je ondje željela izgraditi veliku hidroelektranu. Nekoliko dana su vođeni pregovori sa Hrvatima i 13. svibnja su potpisani ugovori o njemačko-hrvatskoj granici. Vođene su velike borbe oko pripadnosti Huma na Sutli. Prvo je pripao Reichu, ali Hrvati su toliko negodovali da su Niemci na kraju popustili i vratili Hrvatima Hum na Sutli.

Pitanje određivanja granice između NDH i Mađarske je bilo problematično. Problem povlačenja te granice nije bio gospodarske ili zemljopisne, nego političke naravi. Zemljopisno nije postojala potežkoća razgraničenja, jer se radilo o prirodnoj međi, označenoj tokom rieka. Problem je bio u pomanjkanju sporazuma o onom dielu granice, čiji tok određuje vrhovničku pripadnost područja zvanog Međimurje. A taj se sporazum nije mogao postići jer su obje strane smatrale Međimurje svojim državnim teritorijem i obje svoj stav temeljile na načelu poviestnog vrhovničkog prava, koje je hrvatska strana, za razliku od mađarske, mogla podkriepiti i narodnosnim razlozima, budući da je stanovničtvo Međimurja - i po priznanju samih Mađara - bilo 99% hrvatsko. Obje strane su se slagale s time da granica treba teći između mjesta Barcza na Dravi, tokom drave do njena utoka u Dunav i Dunavom do točke na kojoj ova rieka prima pritoku Tisu. Ostalo je otvoreno pitanje onog diela granice, koji teče od hrvatsko-štajerske međe do mjesta Barcza. Sporna je bila samo sjeverna međimurska granica, dakle crta od štajerske međe do utoka Mure u Dravu. Hrvati i Mađari su ostavili ovo pitanje otvorenim i nisu se odmah sporazumjeli oko njega. Mađari su 16. travnja ušle u Međimurje, u kojem je još od 7. travnja građanska uprava bila u rukama hrvatskih oblasti koje su se 10. travnja stavile na razpolaganje vladi NDH. Hrvati su se oštro pobunili protiv mađarskog prisvajanja Međimurja i mađarske vojne uprave. 17. prosinca 1941. stupio je na snagu zakon o aneksiji Međimurja Mađarskoj. Hrvatska vlada nije ovaj jednostrani čin nikada priznala. Pitanje hrvatsko-mađarske granice ostalo je neriešeno kroz cielo vrieme rata.

Iztočna granica NDH određena je odvojenim činom za njen tok prema Srbiji, a odvojeno prema Crnoj Gori. Određivanje granice prema Srbji prepustila je njemačka strana odluci vlade NDH, dok je granica prema tadašnjoj Crnoj Gori utvrđena sporazumom između predstavnika hrvatske i talijanske vlade. Prema Srbiji, granica je određena Zakonskom odredbom od 7. lipnja 1941., koju su potpisali Poglavnik i članovi vlade. Tok granice jednak je onome, koji je postojao između Bosne i Srbije 1908. godine uz napomenu, da svi otoci na Drini pripadaju NDH. Zemun sa širom okolicom je prvo prepušten njemačkoj vojnoj upravi, ali 4. listopada 1941. čitav iztočni Sriem vraćen je pod hrvatsku vlast. U pitanju razgraničenja Hrvatske i Kranjske je bilo nekih manjih problema ali oni su riešeni. O pitanju razgraničenja sa Sandžakom i Crnom Gorom se razpravljalo sa Talijanima, također kao i o pitanju granice sa Kranjskom. Dielovi Sandžaka su bili nastanjeni hrvatskom muslimanskom većinom i hrvatska je vlada nastojala prilikom razgraničenja sa Crnom Gorom postaviti i pitanje pripadnosti onog diela Sandžaka koji je Hitlerovom odlukom pripao talijanskoj interesnoj sferi. Hrvati su sa Talijanima o tome razpravljali još od 18. svibnja. Poznato je da je 50 predstavnika Sandžaka 1941. uputilo zamolbu Poglavniku da pripoji Sandžak Hrvatskoj. Talijani nisu pristali na hrvatsko pripajanje Sandžaka. Time je, osim s Mađarskom, završeno razgraničenje NDH s ostalim susjednim zemljama.

Granice su ostale takve kakve jesu do kapitulacije Italije 1943. godine. Razvoj talijanske krize odvio se u roku od 45 dana, koji su protekli od ostavke Mussolinija (25. srpnja), imenovanja maršala Italije Pietra Badoglia istoga dana, na njegovo mjesto, pa prieko razpuštanja Narodne fašističke stranke (28. srpnja), do bezuvjetnog polaganja oružja i istovremenog podpisivanja ugovora o primirju sa Zapadnim saveznicima (8. rujna 1943.). Događaji u Italiji imali su velikog odjeka u Hrvatskoj, ne samo zbog predstojećih promjena državnopravnih odnosa s Kraljevinom Italijom, nego i zbog toga što se na području NDH slomila 2. Armata talijanske vojske, koja je Državi Hrvatskoj i hrvatskom narodu naniela mnogo zla. Talijani su 2. rujna pustili sve Hrvate iz sabirnih logora Arso, Gonano, Monigo, Aenici, Visco i Chiesa Nuova da se vrate u domovinu. Svećenik Krunoslav Draganović je poslan u Rim tako da ondje može zastupati hrvatske probitke. Inače, taj je svećenik zaslužan za spašavanje ogromnog broja Hrvata 1945. godine.

Nakon kapitulacije Italije 8. rujna, kao prvi čin, Poglavnik je u jedan sat u noći od 9. na 10. rujna 1943. uputio prieko Državnog krugovala proglas hrvatskom narodu, kojim izjavljuje, da Rimski ugovori nemaju nikakve obvezatnosti za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Ta je izjava dobila službeni naziv Državnopravna Izjava o Razrješenju Rimskih Ugovora, a njezin je sadržaj sljedeći:

"Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko-primorsko područje, te izmjena pisama glede upravnog uređenja obćine split i otoka Korčule.

Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorialnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nisu nikada ni stupili u život. Naprotiv, svi oni probitci Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani. Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajućih stranaka u novom europskom poredku. Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje sa neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadašnjih saveznka, nema nikakove stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unapried sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život privedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku!"

Istoga dana, Poglavnik je u svome govoru na Markovu trgu priobćio hrvatskom narodu: "Hinbeni saveznik bio je nametnuo hrvatskom narodu u času uzkrsnuća Nezavisne Države Hrvatske ugovore i granice, kojima je veliki dio hrvatske jadranske obale bio odtrgnut od tiela Hrvatske. Kroz dvie i pol godine hrvatski je narod sa najdubljom boli u duši trpio to nasilje, a napose Hrvati tih krajeva pretrpili su na slobodi, na životima i na imovini najveće patnje. Današnjim danom sama je talijanska vlada svojim postupkom riešila hrvatski narod i hrvatsku državu svake obveze proiztekle iz nametnutih ugovora. Velika Njemačka izjavila mi je večeras, da priznaje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj granice, u kojima su uključene odciepljene hrvatske zemlje na Jadranu!

Također je izdana dnevna zapovied za hrvatsku vojsku;

Hrvatski vojnici! Domobrani, ustaše, zrakoplovci i mornari! Postupak Italije razriešio je hrvatsku državu svih nametnutih obaveza, koje su sputavale razvoj Nezavisne Države Hrvatske, a napose razvoj hrvatskih oružanih snaga. Uslied toga Nezavisna Država Hrvatska ima dužnost i pravo, da s oružjem u ruci zauzme i brani one hrvatske zemlje, koje su joj bile oduzete. Hrvatski vojnici! Pod vodstvom vašeg zapovjedničtva zapada vas čast i dužnost, da u najvećoj stezi i sa poviestnim junačtvom hrvatskih vojnika oslobodite odciepljene hrvatske zemlje i da razvijete slavnu hrvatsku zastavu na Jadranu, pod kojom će na našem moru svanuti sretniji dani hrvatskome narodu. U tom podhvatu pomoći će vas bratski oružane snage savezničke Njemačke. Hrvatski vojnici! U ovom poviestnom času siguran sam, da ćete izvršiti svoju vojničku i hrvatsku dužnost, a time će biti izpunjena i vaša najvrućija želja, da povratite svojoj domovini i svome narodu ono, što nam je bilo oduzeto i za čim je krvarilo vaše srdce. Hrvatski vojnici, hrvatski mornari!Došao je davno žuđeni i težkim mukama očekivani čas, Hrvatskoj se vraća njezino more! Vi ćete ga braniti!

U provedbi Državnopravne Izjave od 10. rujna, Poglavnikovom odredbom od istoga dana izabrani su ministar za oslobođene krajeve (dr. Edo Bulat) i glavari građanske uprave, i to: glavar građanske uprave za područje oslobođene Dalmacije te velikih župa Bribir-Sidraga i Cetina, sa sjedištem u Splitu (dr. Bruno Nardelli), a glavar građanske uprave za oslobođeno područje Gorskog Kotara, Hrvatskog Primorja i Istre, te za područje velikih župa Modruš, Vinodol i Podgorje, Gacka i Lika, sa sjedištem u gradu Sušak-Rieka (dr. Oskar Turina).

10. rujna je održana velika javna skupština na poziv dr. Ede Bulata, upućen jadranskim Hrvatima. Množtvo naroda skupilo se na prostoru izpred Sveučilišta. Govorili su dr. Bulat i dr. Stjepan Buć. Dr. Bulat naglasio je, da mu je Poglavnik prilikom odlaska na podpis Rimskih ugovora rekao: "Poručite u Split, da Hrvatska sa Dalmacijom stoji i pada!" ... "Tuđin će sigurno biti izbačen iz Hrvatske snagom naše buduće hrvatske vojske!" ... "To što je tada naš državni poglavar prorekao, sada se obistinilo" - rekao je dr. Bulat. Poslije Bulata govorio je dr. Stjepan Buć, brat velikog župana Ante. On je u svom govoru predložio osnutak jedne dobrovoljačke jadranske legije. Nakon toga prisutni su se svrstali u povorku i krenuli na Trg Stjepana Radića. Ondje su stigli članovi državne vlade, državni tajnici, glavni ravnatelji, predstavnici Pokreta i sam Poglavnik. Pozdravio ga je dr. Bulat, koji je među ostalim rekao: "Naš državni Poglavare! Ja znam najbolje, ... kolike si užasne muke okušao, kada si, kako si sam tada izričito kazao, bio prisiljen praviti ugovore. Tvoje je srdce krvarilo, a Tvoj je um izdvajao, ne znajući u prvi čas, da li ćemo radije odmah svi u krv protiv protivnika s Apenina, nego li onako, kako se to učinilo. Međutim, često puta... nesmiljeni zakoni logike, biranje manjeg zla u svrhu očuvanja golog obstanka, makar za čas i okrnjene države, diktirali su težki, mučni i krvavi izbor, koji nam je toliko paklenskih boli zadao. Koliko je to bilo državnički mudro, vidi se danas, kada smo, makar prieko nezapamćenih muka, došli, eto, u mogućnost, da uzmemo što je bilo, što jest i što će biti samo hrvatsko." U bitnome Poglavnik je odgovorio: "Braćo! Sigurno je, da smo svi u svome srdcu proživljavali težke dane, kada smo morali zatvoriti oči, staviti podpis na ugovor po kojem bi granice prolazile ne na našoj narodnoj i državnoj međi, nego na granici, koja bi prolazila kroz živo tielo hrvatskog naroda i hrvatske države. Nu jer je to bilo neprirodno, jer je to bilo protunaravno, znao sam, a znali ste i vi svi, da ne će proći dugo vremena, da se hrvatsko more, hrvatska Dalmacija i hrvatske zemlje na Jadranu majci zemlji Hrvatskoj povrate."

Ovo su podatci onih koji su stvarali i branili Hrvatsku Državu. Njima se treba više vjerovati nego onima koji su se borili i koji su rušili stvorenu Hrvatsku Državu. Otporaš.

[Bobani]

Dr. Džafer Kulenović povodom 10. travnja

Tuesday, 10 April 2007 00:22
U povodu 10. Travnja dana osnutka NDH, čiji se grijesi i struktura desetljećima pripisuju isključivo Hrvatskoj i katolicima, prenosimo zanimljivo izlaganje Dr. Džafera Kulenovića objavljeno u DRINI – Viestniku Hrvatskih oružanih snaga, Europa (Madrid, Španjolska), god. IV., br. 3.-5., travanj 1954.



SUVIŠNI PRIEDLOZI

PAR MISLI ZA 10.TRAVNJA GODINE 1954.

NEKA se gospoda žure i toj žurbi grieše.Kada bi se to ticalo samo njihovih osobnih briga, pustili bi ih na miru, ali pošto njihov rad štetno zasjeca u razvoj obćenarodnih pitanja, to ih je potrebno izpraviti..Vršeći taj izpravak nuždno je prvenstveno postaviti pitanje da li ih je narod na to ovlastio.Nama, koliko je poznato, a to će biti po svojoj prilici točno, narod do danas nije nikoga ovlastio, da pojedine dielove rodjene grude odvaja i daruje drugome u ime nekakva sporazuma, koji ne daje nikakve koristne posljedke.Prema tome bi ta gospoda mogla govoriti samo u svoje ime, ali im se ni u tom slučaju nebi moglo oprostiti, jer u obćenarodnim pitanjima posebna mišljenja moraju biti prilagodjena narodnim probitcima, pa da bi priedlozi o riešenju takovih pitanja bili na mjestu. Radi toga će se svaki domoljub najprije potruditi biti s tim na čistu, pa istom onda prieći na djelo. Nu uzprkos tomu, neki pojedinci protivno djeluju, misleći valjda da će s time postići prvenstvo.

Njih ne peče savjest što taj njihov rad nanosi štetu njihovim sunarodnjacima i što pravim narodnim predstavnicima otežava i onako težak posao. Kad bi oni temeljito proučili stvari, sami bi uvidjeli, da su njihovi izpadi neuobičajeni i štetni, jer nitko ne ide na pregovore samo nuditi, već pokraj ponude ima i potraživanja, koja prvenstveno dolaze na red, a ponuda služi kao zakrpa, da bi se potraživanja ostvarila. Naši „borci“ rade obrnuto. Oni ništa ne potražuju, već samo nude. Njima je cilj postići „bratski sporazum“ a drugo im je sve sporedno. Osim toga oni ne razmišljaju ni o tome, kad bi se i postigao takav njihov „sporazum“, kakav bi bio polučeni uspjeh, kad postoji glavni čvor, koji ovakove sporazume baca u pozadinu.

Ovakav rad vodi u ponor, koji traži žrtve, a bez ikakva izgleda na uspjeh. Narod nije željan robstva, a oni koji dobar dio svoga naroda u robstvo turaju, zaslužuju samo prokletstvo, i kad tad, bit će za to odgovorni.

ODGOVOR HRVATSKIH BORACA

Ne znam, da li gospoda koja su spremna darivati djelove svoje djedovine, pobliže razmišljaju o tome kakove bi izhode ta njihova darežljivost dala, jer sama pomisao na trganje zdravog tiela je odvratna, a sliedno tome još je odvratnije djelovanje koje ide za izvršenjem toga, a na štetu narodnih i državnih probitaka. Tako su odvratni priedlozi, koje postavljaju neki „narodni trudbenici“, jer domoljubi drugačije štite narodne probitke, nego li samozvani i brbljavi, koji se s velikom lakoćom upuštaju u razpravljanje pitanja što duboko pogadjaju narodne osjećaje. Oni u tome ne vide nikakovu narodnu štetu, a daleko su od toga da bi se bar prekorili radi takovoga svoga postupka. Ovima i njima sličnima hrvatski borci poručuju: da se gruda, koja je od davnih davnina hrvatska bila i koja je hrvatskom krvlju natopljena, ne može dieliti ni kidati, jer će je oni svojom krvlju braniti, a čvrsto vjeruju, da će je i obraniti. Ono što je hrvatsko ne može se protivniku ustupati, jer to njegovo nije ni bilo. Mi nemamo spora u pogledu područja, kojega su neki pripravni darovati; to je naše, naša je to djedovina i naša je krv i danas tamo.

Krajevi istočne Bosne, koje neki u pitanje dovode, nisu pripadali Srbiji, a hrvatski ih živalj od unazad više stoljeća naselio i na njima živi u pretežnoj većini i danas. Ni kasnije doseljenje Srba nije tu većinu zbrisalo, što najbolje potvrdjuju svi politički izbori, koji su obavljeni u posljednjih trideset godina. U svim tim izborima izabrana je u ovim krajevima hrvatska većina, kao i u ostalim dielovima Bosne i Hercegovine. Ta se je većina pogotovo odrazila u izborima godine 1920., u kojima su birani narodni zastupnici za Ustavotvornu skupštinu.

U tim su izborima birale Bosna i Hercegovina 52 zastupnika, a izabrale su 38 Hrvata (24 muslimana i 14 katolika), te 14 Srba. Dakle, u izborima, koji se provode da bi se državi dao Ustav, Bosna i Hercegovina daju više nego li dvotrećinsku hrvatsku većinu. Ta je činjenica tako odlučna, da svaki razuman i pošten čovjek ne može poricati Bosni i Hrcegovini obilježje njezina Hrvatstva, i one kao takove, voljom naroda i svojim obilježjem, mogu pripadati samo Državi Hrvatskoj, tim više, što su oni srdce te države. Oni koji drugačije misle, neka bolje prouče stvari, te nas ne trebaju obmanjivati pričama iz zastarijelih i pristrano pisanih knjiga. Ne znam da li oni Bosnu i Hercegovinu pobliže poznaju, da li su u njoj živjeli i da li su je makar temeljito proputovali. Prema onome što predlažu, ne može se vjerovati da ih je njihovo znanje o Bosni i Hercegovini crpljeno na temelju vlastitih opažanja, jer je u protuslovlju sa zbiljskim položajem. Nije dosta živjeti na granici jedne zemlje i po lažnim brojitbama izvaditi zaključke i na temelju pogrješno stvorenih zaključaka izticati sud o ovome ili onome pitanju. Potrebno je dublje zaviriti u stvarnost, pa prema tome i raditi. Inače se grieši, pa bilo to hotimično ili ne. I jedno i drugo je za osuditi, jer o tako krupnim pitanjima govoriti bez poznavanja pravog položaja nije u skladu s domoljubnim osjećajima, i svaki je onaj, koji o tome olako razpravlja, najveći griešnik u očima svoga naroda. Ne postizavaju se uspjesi uzmicanjem i ustupcima, već je dio cjeline, kojoj pripada, i njegov rad mora biti takav, kako to cjelina želi. Mi nemamo što ustupiti, jer je to naše, a svoje se treba braniti, pa ako bude potrebno u obrani i ginuti. To od nas traži ne samo naš probitak, nego i naš obraz i dostojanstvo.



NA DRINI JE GRANICA

Od davnih davnina granica je izmedju Hrvatske i Srbije – Drina. Ta Drina teče svojim starim tiekom i danas, i razdvaja te dvie zemlje. Nju se ne može lako preplivati, jer ona ima jaku branu, a to je cieli hrvatski narod, koji je sviestan da braneći Drinu brani cielu Hrvatsku. Ova se je povjestna granica održala stoljećima i bila je granicom ne samo izmedju Bosne i Hercegovine i Srbije, već izmedju dvaju naroda, različita odgoja i različitih pogleda. Naša poimanja i poimanja Srbijanaca su podpuno oprečna, jer oni žele bezobzirno vladati i gospodariti, a mi hoćemo živjeti podpuno ravnopravni, s istim pravima i dužnostima. I kad netko za volju nekakova sporazuma i dobrih odnosa hoće gurnuti svoje sugradjane u ponor, u kojem bi bili bezpravni, onda je to za najveću osudu, pa makar to ne znam tko bio.

Dielenje Bosne i Hercegovine neki pojdinci nabacuju kao olaku stvar, jer nisu dovoljno prožeti narodnim duhom, a vjerojatno je, da im ona toliko ni srdcu prirasla. Oni možda žive još danas s pogledima iz davne prošlosti, misleći valjda u toj Bosni i Hercegovini žive Turci, za koje se nije vriedno boriti. Ali ta gospoda neka upamte da u Bosni i Hercegovini živi najčišći dio hrvatskog roda, a za potvrdu toga neka se sjete kako je o tome mislio neumrli dr. Ante Starčević. Osim toga neka pogledaju barem nekoliko godina unazad, pa će moći opaziti kakovom su hrabrošću ti njihovi Turci branili svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku i kako su za nju sladko umirali, pa će ih valjda te činjenice – otriezniti i možda će steći izpravnije mišljenje o Bosni i Hercegovini, te će ju u buduće moći bolje cieniti.

Potrebno je naglasiti da Bosna i Hercegovina nisu predmet trgovine niti zakupa za izravnavanje nekakovih računa. Ponosna Bosna i kršna Hercegovina bile su uviek sposobne same se braniti, a ne će ni danas pokleknuti, kad bi i same sebi bile prepuštene, što hvala Bogu nije slučaj, jer su sdružene s ostalom svojom braćom s svojoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i time su im snage pojačane, da bi prigodom oslobodjenja i ponovne uzpostave hrvatske nezavisnosti mogle snažnije djelovati. Bošnajni i Hercegovci su spremni boriti se za svoju Državu Hrvatsku, oni ne uzmiču i daleko su od toga, da bi ponudili ma koji dio područja svoje države za izranavanje nekakovih tobožnjih sporova. Radi toga oni osudjuju svaki pokušaj, bilo ma čiji, koji bi išao za tim da se i najmanji dio Države Hrvatske kukavički poklanja drugome, a time odbacuju i uplitanje mlitavih pojedinaca, koji im sa svojim neumjestnim i suvišnim priedlozima otežavaju rad.

Dr. Džafer Kulenović

DRINA – Viestnik Hrvatskih oružanih snaga, Europa (Madrid, Španjolska), god. IV., br. 3.-5., travanj 1954., str.2-8.

A evo za ovaj datum dobili smo čestitku od njemačke podružnice HOP-a koja se zove "Zmaj od Zemuna" i koja još uvijek uporno slavi datum uspostave propalog projekta znanog kao NDH...

"Štovane čitateljice i čitatelji Poskoka!

Već godinu dana "ratujemo" s vama na Poskoku.

Imali smo dosta ruzžnih, uvrijedljivih trenutaka, još više lijepih i ugodnih. Mi ne zamjerimo nikome ništa, jer nam je jasno koju ulogu igra www-svijet, pogotovo kod mladjih.

Mi smo pokušali u ovoj godini dana, glede našeg stava, Hrvaticu i Hrvata sensibilizirati i otrijeznuti. Koliko nam je to uspijelo, odlušite to sami.

Naši stavovi, glede naše domomovine, su jasni, jer smo jedno od zadnjih utočišta pravaša, poslije raskola HSP-a, 1993. godine.

Ovu priliku, obraćanja vama, želimo iskoristiti, svima kojima je to i te malo važno, čestitati 10.Travnja, dan Hrvatske Državnosti.

Želimo vas podsjetiti na desetotravanjsku revoluciju 1941. godine, kada je naša domovina osjala u svijetlu nezavisnosti.

Zato, želimo okrenuti pažnju svima, čak i onima koji to ne žele čuti, na taj vrlo važni dan za Hrvate!

Čestitke svima:

Dobro vam došao 10. Travnja 2007. godine!

Lüdenscheid,09.04.2007

Podružnica HOP-a ("Zmaj od Zemuna") Zapadne Njemačke



Ante Žeravica, predsjednik

Ibrahim Mehonjić, dopredsjednik

Franjo Vranjković, glasogovornik

Viktor Bonta, tajnik

Ivan Lončar, rizničar

poskok.info

[Bobani]

POGLAVNIKOVO PISMO ANTI KRŠENIĆU

POGLAVNIK NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE
Dne 4. veljače 1958.

Mr. A. Kršenić, tajnik Amerčkog Gradjanskog Kluba,
15029 Inverness St.
SAN LEANDRO, Cal. U.S.A.

Dragi prijatelju!

Primio sam Tvoje pismo od 24 siječnja, pa Ti najljepša hvala, kao i na poslanom čeku od deset Dolara za kalendare, a nadam se da si potvrdu vrhu toga već primio.

Najljepša hvala svim članovima Kluba na pozdravima koje svima obitelj i ja od sveg srca uzvraćamo. takošer srdačna hvala na pozdravima prijatelju Fran Fekteru, i molim Te, izruči mu takodjer moje srdačne pozdrave.

Nadam se, da će u stvari Andrije, (Radi se o dru. Andriji Artukoviću i njegovu slučaju i procesu u Los Angelesu, mo) odredjeno preslušanje, koje spominješ, doista biti posljenje, i da će konačno usliediti konačna i zadovoljavajuća odluka.

Medjunarodne se prilike sve više zaoštravaju unatoč nastojanju izvjestnih državnika za ponovni pokušaj pregovora sa sovjetskom Rusijom u pogledu suživljenja, do kojega nikako ne može doći, nego naprotiv s njezine strane i sa strane obćeg komunizma prieti pogibelj i do sada slobodnim narodima, da izgube slobodu i državnu nezavisnost, ako se pravodobno ne uništi vrelo, iz kojeg sav komunizam po cielom svietu hranu dobiva, a to vrelo leži u Moskvi.

Nadam se, da ću koncem veljače dospjeti opet sačiniti kratki osvrt na najnovije dogadjaje u svietu, a u savezu sa našim oslobodilačkim radom i napose radom na pripremama za konačnu oslobodilačku akciju.

Primi srdačni pozdrav, veseliti će me opet skoro Tvojih nekoliko redaka,

Za Dom Spremni!

Tvoj (podpis) Dr. Ante Pavelić.

[Bobani]

Posted September 2, 2013 Iz Otporaševe Torbe

MORAL I VRLINE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE!!!


Zakonska odredba protiv psovke u NDH
08293_img_0012654jkh_122_1135lo

Vlasti NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE su pokrenule značajnu akciju protiv psovanja i psovki, o čemu svjedoči i naredba Ministarstva unutarnjih poslova u kojoj se objašnjava podrijetlo psovke (kletve) i izriču se zakonske mjere u slučaju njihove upotrebe.

“Kao posljedica bivših nastojanja, da se hrvatski narod pobalkanči, zaostao je mjestimice u zemlji običaj kletve. Pod kletvom se ne razumijeva samo kletva imena Božjega, sveca ili uzvišenih stvari, kletva oca i majke, nego i u obliku kletve izrečena prostačina svake vrste. Tog se običaja prihvatila naročito gradska i seoska mladež, koja je bila napose izvrgnuta takvom neprijateljskom nastojanju.”

“Da se taj ružni i sramotni običaj iz hrvatskog naroda posve iskorijeni dužne su sve javne vlasti bditi i nastojati, da svaki takav psovač bude prijavljen upravno redarstvenoj vlasti koja će ga kazniti zatvorom od 30 dana, a u slučaju opetovanja 2 mjeseca. Osim službenika javnih vlasti svatko je zvan, da psovača i izustitelja prostota prijave, jer će se samo tako sramotni običaj psovanja i prostote temeljito iskorijeniti iz hrvatskog naroda.”

Navedena zakonska odredba čitana je u katoličkim crkvama tri naredna tjedna, poslije nedjeljne mise, a bila je podupirana propovijedima, prigodnim člancima i brošurama. Članci protiv psovke objavljivani su još potkraj 1944. što govori da je psovka bila široko rasprostranjena, da je borba protiv nje morala biti dugotrajna i provođena s dosta upornosti. Hrvatski list, od 9. kolovoza 1942., donosi članak u kojemu se govori o provođenju spomenutog zakona u Sarajevu. Članak navodi kako su Srbi donijeli psovku u Hrvatsku te kako se psovanjem čovjek spušta na razinu najgore i najniže životinje. “To je bijedna i niska navika, koja je u naš narod unesena sa svrhom, da snizi njegovu kulturnu razinu.” (Hrvatski list, br. 186, 1942: 6) Dalje se govori kako su djelatnici Župske redarstvene oblasti u Sarajevu počeli s kažnjavanjem psovača. U samo jednom danu uhićeno je oko 20 ljudi, koji su kažnjeni zatvorskom kaznom u trajanju od 30 dana, nepretvorivo u globu.

Otporaš

[NorthStand]

zato jer smo Hrvati, a ne Jugoslaveni.

[Bobani]

Bravo NorthStand! Pametno i točno odgovoreno Urbi et Orbi.

[Bobani]

DRUGO POGLAVNIKOVO PISMO

(Donosim ovdje pismo kojeg je Poglavnik dr. Ante
Pavelić pisao nekom svom prijatelju. Ne znam koji bi to prijatelj mogao biti.
Iz pisma se može razabrati da je taj Poglavnikov prijatelj u to doba živio u
Njemačkoj, jer spominje Luciju Rukavinu koja je bila glavna dužnostnica HOP-a
za Njemačku. Pismo je po sadržaju povijestne važnosti, jer spominju se Srećko
Rover i Maks Luburić. Pismo je u originalu a ne u kopiji. Iako je prošlo kroz
mnoge ruke i previjanjem i savijanjem izlomljeno i prilomljeno tako, da je
netko, ne znam tko, na pozadini pisma prilijepio drugi papir koji dobro drži
originalno pismo. Pismo je ipak čitljivo i nastojati ću ga prepisati onako kako
ga je Poglavnik pisao.

Ja sam nedavno na ovim stranicama u nastavcima pisao o ČASTNOM SUDU HRVATSKOG
NARODNOG ODPORA koji je bio sastavljen i održan u svubnju 1956. godine, kako bi
se mogla dokazati KRIVNJA/NEKRIVNJA nadporučnika Srećka Rovera. Sve što želim
sada reći je to: Da oni koje ovaj slučaj zanima, uzmu u obzir i ovo
Poglavnikovo pismo, te usporede izvješća raznih svjedoka s tog suda. Ja o ovom
slučaju pišem trijezno i bez predrasuda; jer su svi o kojima se ovdje piše bili
visoki dužnostnici NDH, a danas nisu među živima. Poglavnikovo pismo je pisano
na službenom papiru NDH. Otporaš.)

P O G L A V N I K

NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE DNE 14 RUJNA 1958.

DRAGI PRIJATELJU !

Primio sam Tvoje pismo od 14 kolovoza, koje mi je poslao veleč. R. (Rafajel, mo) Medić, pa Ti lijepa hvala
na izražaju rodoljubnih misli i osjećaja, kao i na požrtvovanom doprinosu od 20
dolara.

Razumijem da težko i sa bolju osjećaš onaj nemili i žalostni dogadjaj, (Ovdje se radi o slučaju S. Rover, mo) nu
koji je bio neizbježiv, i to ne iz kakovih osobnih ili sporednih razloga, nego
s razloga izdaje svete hrvatske narodne stvari, koju je izdaju počinio Rover.
Kroz dulje se je vremena bilo počelo opažati, da njegovo držanje i postupci
nisu u skladu ne samo sa dužnostima prema našem organiziranom radu, nego da i
inače s njim nije uredu, dok se nije pokazalo bjelodano, i dokazano, (Sada se ozbiljno može postaviti jedno
pitanje Poglavniku NDH, dru. Anti Paveliću, kao jednom auktoritetu: DA ZAŠTO
POGLAVNIK ILI NETKO DRUGI KOGA BI POGLAVNIK POSLAO NA TAJ ČASTNI SUD HRVATSKOG
NARODNOG ODPORA, NIJE DOŠAO NA TAJ SAZVANI SUD I IZLOŽIO SVOJE DOKAZE PROTIV
SREĆKA ROVERA, mo) da se on nalazi u službi beogradskog komunističkog
režima, a sa glavnom zadaćom unašanja nereda i neslog u rodoljubne i boračke
redove hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta. Što više, iztragom unatrag se je
ustanovilo, da je on izdao Kavrana i drugove, nametnuvši im se za prevodjača
preko granice, i predajući ih nakon prelaza preko granice u ruke agenata Ozne.
Imajući sve to uglavljeno i kada je povodom jednog akta, izvršenoga po
povjereniku Pokreta za vanjsku promidžbu, a po mom nalogu i odobrenju, zapodjeo
veliku kampanju u našim redovima s pokušajem da unese zabunu i nered u istima,
izdao sam obaviest, da ga se ne može više smatrati članom našega Pokreta.

Na to sam dobio od Luburića jedno vrlo bezobzirno pismo, kojim se on stavlja na
stranu Rovera, navodeći neistinite izreke i završavajući time, da se odriče
Pokreta i svoje suradnje u njemu, te i vojničkog čina, kojeg je imao.

On je time sam sebe odstranio iz Pokreta i suradnje, a da ni ne spominjem
izmišljotina, koje je nakon toga širio o tobožnjoj prodaji polovice Bosne.
Rover pako je bio i nadalje pokušao sa i najsramotnijim sredstvima i širenjem
neistina razbijati hrvatske boračke redove, nu rodoljubi i borci su mu to
uskoro onemogućili.

Evo, to je bilo na stvari, a izdajici ja ne mogu opraštati, jer izdaja, izdaja
narodne stvari je neoprostiva, a onaj, tko se je s njime poistovietio i svega
odrekao, sam se je iz redova Pokreta odstranio, (misli se na generala Luburića, mo) a drugi nitko od boraca nije s
tim dogadjajem pogodjen, pa nema nikakova razloga, da se otudjuju od Pokreta i
rada u njemu, nego im je dužnost kao rodoljubima i borcima, te kao
poštivateljima položene prisege, da se na rad u Pokretu povrate, ukoliko su se
udaljili radi nepoznavanja pravoga značenja odnosnoga dogadjaja i radi
neistinitih viesti, koje su neprijatelji hrvatskog naroda i pokreta bili
razširili.

Dragi prijatelju, znam da su Tvoja sviest i rodoljublje ostali netaknuti i da
si onaj isti nepokolebivi borac, koji si bio u slavnoj Crnoj Legiji neumrlog
viteza Francetića, te po hrvatskim planinama u borbi za obranu hrvatskog naroda
i države, pa Tebi i preko tebe ostaloj braći, koja su s Tobom, evo ova moja
bratska poruka, da se opet svrstate u redove Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta u
radu i pripremi za konačnu oslobodilačku akciju za odstranjenje iz domovine tudje
i komunističke tiranije i za ponovnu uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske, u
koje vas redove opet bratski primamo i pozdravljamo.

Primi srdačni pozdrav i izruči svoj braći borcima.

Za Dom Spremni ! Tvoj dr. Ante Pavelić.

Nadodato:

Veseliti će me skore Tvoje viesti a možeš mi pisati na sliedeću adresu
Središnjeg Odbora: L. (Lucija, mo)
Rukavina, Rosenbisch Str. 3 II. MUENCHEM 22. - West Germany. Sve daljnje
obaviesti će Ti poslati Ured HOP-a. Ante.

[Bobani]

Ustaški pokret, njegov nastanak i povijest...

Kladio bih se da veliki postotak Hrvata danas ne zna uzroke postanka Ustaškog Pokreta. Mnogi se još uvijek drže - kao pijan plota - onoga što su u Titinim školama naučili, a to se zna: Sve najgore! Priloženo bi Hrvati trebali na pamet naučiti i svakodnevno ponavljati, kao Očenaš.

06. siečnja 1929., kralj Aleksandar Karađorđević uvodi diktaturu, suspendira parlament i uvodi izvanredno stanje u zemlji. 7. siječnja 1929. godine, dr. Ante Pavelić utemeljuje u Zagrebu tajnu organizaciju “USTAŠA- hrvatska revolucionarna organizacija” (UHRO) s ciljem razbijanja Jugoslavije i uzpostave nezavisne hrvatske države. Na utemeljiteljskom sastanku ustaške organizacije izabrano je vodstvo pokreta. Na tom sastanku je podpisan i ustaški ustav. Njegov sadržaj je sljedeći:


Načela ili Ustav Ustaše - Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta

I. Zadaća Pokreta

Točka 1.

Ustaša, Hrvatski Oslobodilački Pokret, ima zadaću da svim sredstvima, pa i oružanim ustankom oslobodi izpod tuđinskog jarma Hrvatsku, da ona postane podpuno samostalna država na cielom svom narodnom i poviestnom području.

Točka 2.

Kada taj cilj bude postignut, Ustaški će pokret braniti svim sredstvima državnu samostalnost Hrvatske i narodnu osebujnost hrvatskog naroda, te se boriti za to da u hrvatskoj državi uviek bude vladao hrvatski narod te da on bude podpunim gospodarom svih stvarnih i duhovnih dobara u svojoj zemlji, napredno i pravedno uređenoj u duhu Ustaških Načela.

II. Sustav Pokreta

Točka 3.

Ustaša, Hrvatski Oslobodilački Pokret, sastoji se od rojeva, tabora, logora, stožera i Glavnog Ustaškog Stana. Roj je ustaška jedinica u pojedinom selu. Tabor je ustaška jedinica na području jedne upravne obćine. Logor je skup svih tabora na području jednog upravnog kotara. Stožer je skup sviju logora na području jedne župe (županije ili oblasti). Cjelokupni pokret Ustaše usredotočen je u Glavnom Ustaškom Stanu, koji upravlja svim poslovima što se odnose na cjelokupni pokret i oslobodilački rad.

Točka 4.

Na čelu roja stoji rojnik, na čelu tabora tabornik, na čelu logora logornik, na čelu stožera stožernik, a na čelu Glavnog Ustaškog Stana Poglavnik. Tabornike, logornike i stožernike imenuje i rješava dužnosti po odredbi Poglavnika Glavni Ustaški Stan, a Poglavnika biraju Ustaše utemeljitelji, odnosno po izpražnjenju Glavni Ustaški Stan.

Točka 5.

Glavni Ustaški Stan sačinjavaju Doglavničko vieće i Pobočnički sbor. Doglavnike, njih najviše dvanaest na broju, te Poglavnike pobočnike, njih najviše sedam na broju, imenuje i rješava dužnosti Poglavnik.

Točka 6.

Uz bok tabornika, logornika i stožernika imenuje Glavni Ustaški Stan po odredbi Poglavnika do šest tabornih, logornih, odnosno stožernih pobočnika za obavljanje pojedinih grana poslova, koji se u dotičnoj jedinici ukazuju potrebnim, a te poslove izvrše oni po nalogu dotičnoga tabornika, logomika, odnosno stožernika.

Točka 7.

Glavni Ustaški Stan imenuje po odredbi Poglavnika prema potrebi stručne osobe, te im opredjeljuje čin i službu, koju imadu izvršiti u taboru, logoru, stožeru, Glavnom Ustaškom Stanu, u Pokretu uobće, te u ustanku i izvađanju ustaških djela napose.

Točka 8.

Glavni Ustaški Stan imenuje po odredbi Poglavnika i posebne ustaške dužnostnike i povjerenike, kojima se povjeravaju po potrebi naročiti poslovi.

III. Članstvo

Točka 9.

Ustašom može postati svaki Hrvat, koji je sposoban za ustašku borbu, koji je podpuno odan temeljima ustaških načela, spomenutih točkama 1. i 2. ovoga Ustava, te je spreman na sebe preuzeti i izvršiti sve odredbe i naloge, koje mu izdaju ustaške vlasti i predpostavljeni. Članom Ustaškoga pokreta prestaje se biti samo razrješenjem dužnosti i odpustom, koji daje Glavni Ustaški Stan po odredbi Poglavnika.

Točka 10.

Dužnosti su članstva:

a) Polaganje ustaške prisege;

b) Neizbježivo izvršavanje svakog rada, svih dužnosti, svih naloga i odredaba, te vršenje odgovornosti, kako je to sve sažeto u načelima Hrvatskog Ustaškog Pokreta i ustaškoj prisezi. Svaki rad i svako vršenje dužnosti, kako pojedinih Ustaša tako i sviju Ustaša zajedno, a napose i svakoga dužnotsnika častnika temelji se na dužnosti, odgovornosti i neizbježivom izvršenju odredaba i naloga, što je sve sažeto u ustaškoj prisezi.

IV. Prisega

Točka 11.

Prisega, koju Ustaše polažu glasi:

„Zaklinjem se Bogom svemogućim i svime, što mi je sveto, da ću se držati ustaških načela i pokoravati se propisima te bezuslovno izvršavati sve odredbe Poglavnika, da ću svaku povjerenu mi tajnu najstrože čuvati i nikome ništa odati. Zaklinjem se, da ću se u ustaškim redovima boriti za izvojevanje samostalne države Hrvatske i sve učiniti, što mi Poglavnik naloži. Zaklinjem se, da ću jedanput izvojevanu hrvatsku državnu samostalnost i hrvatsku narodnu slobodu u ustaškim redovima čuvati i braniti. Ako se ogriešim o ovu prisegu, svjestan si svoje odgovornosti za svaki svoj čin i propust, ima me po ustaškim propisima stići kazna smrti. Tako mi Bog pomogao! Amen!“

V. Ustaška stega

Točka 12.

Stegovnu vlast u Ustaškom pokretu vrše nadležni ustaški dužnostnici prema posebnim naputcima i uz odobrenje Glavnog Ustaškog Stana. Sudovanje vrši posebni ustaški sud, što ga za svaki pojedini slučaj postavlja po odredbi Poglavnika Glavni Ustaški Stan, a osudu izvršuju naročito za to na isti način postavljeni Ustaše. Poglavnik će po potrebi u toj kao i u svim drugim stvarima svoje ovlasti prenieti na kojega od svojih pobočnika ili inih dužnostnika.

VI. Zaglavne ustanove

Točka 13.

Glavni Ustaški stan će po odredbi Poglavnika imati potrebne propise, o postrojavanju ustaških tvorba, o novačenju i polaganju prisega, o ustaškoj izobrazbi za borbu, o odori, opremi i o naoružanju, o stezi, radu i vršenju službe te o svemu, što se odnosi na Ustaški pokret i djelatnost.

„Ovaj ustaški Ustav sačiniše i vlastoručno podpisaše utemeljitelji, u Zagrebu, dne 7. siečnja 1929.“

[Bobani]

TKO JE STVARAO IDOLE OD BLATA?

G. Vuskic
<trup1959@gmail.com> Sun, Nov 17, 2013 at 6:03 AM


Izvor: Sa port ATLKINGala CROATIA

Dolaskom u Španjolsku, Pavelić se smjestio u samostanu nedaleko trga San Francisco el Grande. Njegovi tjelohranitelji podozrivo su nadzirali sve koji su se kretali u okolici. Sam je Pavelić bio vrlo teško podnosio novu adresu i imao je sumnje da mu fratri truju hranu. Nekoliko dana prije 10.travnja 1959 godine na adresu je poslan
paket-bomba,kojeg su Pavelićevi ljudi uspješno demontirali.Prilično iznemogao Pavelić je kćerki Višnji da zavjet da pronađe onoga koji je pucao u njega u Argentini te da pronađe jednog svećenika u Austriji.Naposljetku metak koji se Paveliću zario u leđa,učinio je svoje. 28.prosinca 1959. godine u tri sata ujutro Ante Pavelić je
izdahnuo. Ogorčena supruga Mara zabranila je bivšem nadbiskupu Sarajeva dr.Šariću, njegovom tajniku Krunoslavu Draganoviću, vlč.Beluhanu i prof.Tejanu (Tijanu, mo, Otporaš) te V.Maksu Luburiću prisustvo na sahrani.

"..Jedva sam stisnuo oka cijeli tjedan od Poglavnikove smrti. S jedne strane bol nad gubitkom oca, jer mi je on bio otac, (U ona "blažena" vremena pollije ratna hrvatska emigracija, skoro svi sljedbenici Poglavnika dra. Ante Pavelića, zvalu su ga ocem. I ja sam ga tako zvao dobrih niz godina, mo, Otporaš) otac koji je otjerao sina od kuće. S druge strane nad sudbinom Hrvatske. Svakodnevno umiru stari,a novi idu ne samo protiv nas buntovnika,nego i protiv svega što smo izgrađivali, dok o našim bogomdanim vođama odavno neće ni da čuju. Ustaštvo umire u vlastitoj mistifikaciji, a Poglavnik umire u tuđini, kao bespravni urotnik, tajno pokopan. Hrvati su saznali sa američkog radija da je umro vođa. Na sprovodu, pored redara, pokojnika i obitelji, nije bilo ni desetak ljudi..Način kako se to sve vodilo, prijetnja da će biti krvi ako general Drinjanin-Luburić dođe na sahranu, zabrana hrvatskom svećeniku, prijetnja i fotografima, slomio me je više nego rane i šuma i
druga emigracija, više nego moje isključenje iz redova naroda. To je sve draga braćo dostojno oplakivanja,jer dokazuje da smo apsolutno krahirali pred svijetom..

Kako smo radili, tako smo svršili, kako se živjelo, tako se i umrlo. Poviest će nas stjerati na stupanj balkanskih urotnika..No, ne tužim se, jer sam i ja stvarao idole i skidao u ime poviesti glave, koje nisu usvajale te idole. Sada je idol pao, jer je on bio stvoren od
blata.."gen HOS. V.Maks Luburić.

[Bobani]

DESETI TRAVNJA NAJVEĆI DAN HRVATSKE POVIJESTI!


Mr.sc. Dragan Hazler: 10. travnja je najveći dan novije hrvatske povijesti
Posted on 06.04.2013 by editor

Veliki tjedan ima za Hrvate vjerski i narodni slavljenički značaj!

Pripomena: Ovo je obnovljeni, dopunjeni i osuvremenjeni članak i valja ga objaviti za javnost u ovogodišnjem Velikom tjednu jer uz ostalo ukazuje na obnovu velikosrbskog četničkog fašizma i rehabilitaciju fašističkog vojvode Draže Mihailovića, koji je uz J.B. Tita najveći zločinac na prostoru po zlu stvorene Jugoslavije, napose protiv Hrvata i Bošnjaka u BiH i u Hrvatskoj. Slijedi dopunjeni članak pod istim naslovom:

10. travnja je najveći dan novije hrvatske povijesti

Ne može šaka biednih komunističkih i srbskih bjesomučnika, izbrisati iz sviesti i poviesti hrvatske, Dan svih Hrvata i pobjede naših ustanika,

Deseti travanja, Dan Nezavisne Države Hrvatske!



Svima Hrvaticama i Hrvatima u domovini i u Diaspori, napose pobjedonosnim Hrvatskim dragovoljcima te Hrvatskim braniteljicama i braniteljima, želim radost u sjećanju na najveći dan novije hrvatske povijesti 10. Travanj 1941.!



Tragom povijesti, da bismo bolje shvatili značaj 10. Travanj 1941.

Srbski zločini protiv Hrvata ugrađeni su u sve srbske ideologije i srbsku politiku.

Svaka Hrvatica i Hrvat još živućeg pokoljenja upoznala je i osjetila srbske fašističke zločine, srbske komunističke zločine, srbske pravoslavne zločine i srbske nacionalističke zločine protiv hrvatskog naroda i njegove domovine – države Hrvatske.



Svaka Hrvatica i Hrvat, koji nisu zaboravili spomenute i druge srbske zločine i njihovu genocidnu, okupacijsku, silovateljsku, pljačkašku i vandalsku ideologiju i sprovedbu na Hrvatima i Hrvatskoj prije 10. Travnja 1941. i iza toga dana do našeg vremena pa i dan danas složit će se i potvrditi, da je



10. Travanj 1941. najveći dan novije hrvatske povijesti jer je taj dan uvod u ostvarenje slobodne, suverene i jedine pod Suncem nebeskim, naše države Hrvatske, koju su nakon svih povijesnih preturbacija, konačno – junački izvojevali i ostvarili Hrvatski dragovoljci i Hrvatski branitelji, potomci onih, koji su se spremni za Hrvatsku borili kao lavovi, a izginuli poput Grka u Termopilu. Neka im je vječna slava!

Čestiti i pravi Hrvati i Hrvatice vas nikada zaboraviti neće.



Iz 10. Travnja rođen je spas Hrvata i Hrvatske

Da nije bilo 10. Travnja, uspostave Nezavisne Države Hrvatske i hrabre hrvatske vojske domobrana i ustaša, pitanje je, da li bi danas još uopće bilo Hrvata i bilo kakove, osim možda nominalne Hrvatske – zemljopisnog pojma, ako i to?!

Nezavisna Država Hrvatska i njena hrabra vojska domobrani i ustaše spasili su Hrvatski narod od totalnog uništenja kroz srbski četnički fašizam i srbski boljševički komunizam.



Srbska vojska naoružana do zuba postaje fašistička i protuhrvatska

Dokumentarno je poznato, da je vrlo naoružana srbska vojska, nakon kapitulacije kraljevine Jugoslavije 1941. prešla masovno u fašističke četnike, a ovi su tim načinom postali najveći saveznici Hitlerovih Nijemaca i Mussolinijevih talijanskih fašista.

Svih troje međusobnih saveznika su bili hrvatski neprijatelji. Nijemci i Talijani su spletom raznih okolnosti pihvatili Nezavisnu Državu Hrvatsku, ali je nikada nisu smatrasli svojim pouzdanim saveznikom.

Srbi pak kao fašistički četnici, kao pravoslavni osvajači i kao boljševički crveni fašisti, zvani komunisti su se odkad im se za ime znade borili protiv Hrvatske, da bi na njenome tlu ostvarili svoju suludu Veliku Srbiju.



Najvažnije jest ovdje podsjetiti one Hrvate, koji su zaraženi komunističkom ideologijom protiv Nezavisne Države Hrvatske, da je četnički fašizam Draže Mihailovića službeno proglasio takozvanu Moljevićevu doktrinu (1941), prema kojoj sve Hrvate katolike i muslimane treba poubijati i na njihovom prostoru stvoriti državu pod srbskom kraljevskom krunom.



Srbi sprovode stoljećima sustavni genocid na Hrvatima

Čitajući iole bolju povijest srbskog odnosa prema Hrvatskoj, obično se kao početak srbskih pretenzija na Hrvatsku navodi dokument Načertenije od Ilije Garašanina iz polovice 19. stoljeća. Ne! To je zabluda, u kojoj je dominantan hrvatski zaborav.

Upravo suprotno. Odkad se znade za povijest srbske države i Srbske pravoslavne crkve Srbi vode okupacijske i svestrano uništavajuće ratove protiv Hrvatske.



Evo kao primjer samo četiri oblika srbskih ratova protiv Hrvatske

Kroz povijest ima golemi broj srbskih ratova protiv Hrvatske, ali je njihov spomen i opis za povijestne knjige, a ne za obseg jedne prigodne rasprave pa ću spomenuti samo četiri oblika.

Prvi: Car Dušan, zvani Silni je tijekom 14. stoljeća ratujući protiv Hrvatske, čak 19 puta obsjedao Dubrovnik, a došao je u svojim ratnim zvjerstvima čak do Korčule.

Drugi: Pećki patrijarh Srbske pravoslavne crkve Makarije ratuje srbskim krstom i njime obilježava Srbsko pravoslavno carstvo (1567) ovako: Jadranom uzvodno do Trsta; od Trsta na Budim i dalje do Temišvara pa prema jugu preko Videma do Soluna sa srbskim pravom na Carigrad. Ovo je pohlepnija požuda za Velikom Srbijom na hrvatskom tlu i moru, nego Miloševićeva i Šešeljeva “Od Karlobaga preko Karlovca na Viroviticu…”

Treći: Srbi zajedno s Turcima ratuju protiv Hrvata i protiv Hrvatske oko 400 godina. Srbi kao Turski vojskovođe su bili najokrutniji. Primjer: Mehmed paša Sokolović, Predojević, Čengić…

Četvrti: Srbska pravoslavna crkva je “silom ili milom” prevela kroz pravoslavlje u Srbe većinu Hrvata u Turskoj Bosni. To isto je učinila s Vlasima u Hrvatskoj. Za ovo postoji pisana dokumentacija u brojnim knjigama, a napose razrađena i dokumentarno napisana u Povijesti Bosne i Hercegovine od Dominika Mandića. SPC je najstarija slika faüizma!!!



Hrvati zaboravljaju novija pa i najnovija srbska zločinstva

O srbskim zločinstvima fašističkih četnika Draže Mihailovića se u Hrvatskoj šuti, ali je ta ista Hrvatska uklonila u Slunju spomenobilježje hrvatskome vitezu Juri Francetiću, koji je uspješno ratujući protiv srbskih fašističkih četnika spašavao Bošnjake i Hrvate od četničkih pokolja. Probudi se Hrvatska i vrati u Slunj na njegovo mjesto spomenobilježje Juri Francetiću, simbolu i ponosu pobjedonosne hrvatske borbe protiv srbskog fašizma i srbskog komunizma.



Hrvati zaboravljaju čak Memorandum SANU iako se ovaj usavršava!

Ima hrvatskih zaboravljivaca Memoraduma Srpske akademije nauka i umetnosti, iako je u njemu suvremeni poticaj srbskog genocida i svih ostalih zločinstava protiv Hrvata i protiv Hrvatske. Svjedoci smo da se Velikosrbski memorandum obnavlja i usavršava.

Inicijatori Memoranduma žive slobodno i nekažnjeno, iako su oni uz Miloševića i Mesićev generalštab najveći krivci za Srbski okupacijski i genocidni rat protiv Hrvatske i BiH od 1991-1995. godine

Memorandum pamtimo još mi stariji, ali u hrvatskim školama se ne uči ništa o nijednome srbskom zločinstvu pa niti o srbskom Memorandumu, iako su posljedice univerzalnih najstrašnijih srbskih zločinstava protiv Hrvatske (vrijedi i za BiH!) potaknute njime u svome intenzitetu.



Srbski genocidni rat protiv Hrvata još uvijek traje

Tko još danas u Hrvatskoj smatra, da srbski genocidni rat u Hrvatskoj još traje?! Svi smo postali slijepi i gluhi na ubitačne mine, koje su Srbi posijali po Hrvatskoj i od njih je u mirno doba poginulo preko 600 Hrvata svih starosnih dobi i izranjavano u raznim stupnjevima invaliditeta više od 1500 Hrvata. Domaće blago (ne volim izraz stoka) i divlje životinje ubijane od srbskih mina nitko niti ne spominje. Troškove deminiranja, koji će trajati do 2019. (?!) uz skromnu pomoć od nekih europskih država plaća Hrvatska iz poreza i kreditnih zaduživanja, umjesto da se prisili Srbiju na deminiranje Hrvatske ili plaćanje deminiranja.

Prema opće poznatome Hrvatska još nijednom nije ni diplomatski ni sudski prisilila Srbiju i Srbe na vađenje ili plaćanje njihovih mina, koje su posadili po Hrvatskoj.

Naprotiv, Hrvatske vlasti su amnestirale i abolirale srbske zločince, a obtužuju i sude najistaknutije Hrvatske branitelje radi smaknuća srbskih četnika u civilu.



Nije li užas već i sama pomisao, da Srbija odlikuje i oficirski unaprjeđuje srbske vojnike i oficire (molim, ne častnike!) koji su ratovali protiv Hrvatske i protiv BiH, a Hrvatska kažnjava naše ponajbolje branitelje radi smaknuće pojedinih četnika u civilu. Puni zatvore s hrvatskim braniteljima ili ih šalje u Den Haag.

Hoće li se Hrvatska ikada politički i pravosudno opametiti?!

K dosadašnjem klevetanju i sotoniziranju ustaša, dodala je politička i pravosudna Hrvatska klevetanje, sotoniziranje, progon i zatvorsko kažnjavanje ponajboljih Hrvatskih branitelja.



Postavlja se generalno pitanje: Ima li Hrvatska svoju vlast i zakone, koji štite Hrvate i barem obtužuje i sudi srbske zločince svih zločinačkih oblika: okupacija, genocid, silovanje, mučenje, pljačka, uništavanje svih dobara, miniranje Hrvatske ubitačnim minama, lažna srbska promičba i lažne obtužbe Hrvata (Savo Štrbac i sve srbske vlasti u Srbiji i u Hrvatskoj (Milorad Pupovac…).



Srbski zločini protiv Hrvata prije 10. Travnja 1941.

Hrvatska povjestnica jedva spominje i to najčešće uz poštedu srbskog imena samo neke (nipošto) ne sve srbske zločine od 1918. do 1941. To su na primjer:



a) spominje od brojnih samo ove pojedinačne nedužne žrtve srbskog terora na Hrvatima: Stipe Javor, Milan plemeniti Šuflay, hrvatski znanstvenik, povjesničar, utemeljitelj albanologije, pravaš. Po nalogu fašističkog kralja Aleksandra Karađorđevića,velikosrpska ruka ga je usmrtila u Zagrebu), Ivo Kozarčanin (ubijen u zagrebačkoj Ilici), Milovan Kvaternik (ubijen u Crikvenici)…

Tisuće drugih Hrvata, pojedinačno ubijanih i u mukama umorenih od žandara i drugih egsekutora srbske Jugoslavije niti ne spominje hrvatska povjesnica.

Samo u Kotaru Slunju je od 1918. do 1941. poubijano 27 Hrvata, a mučenih i od muka umrlih bilo je više od stotinu.

Obitelji ubijenog otca ili člana obitelji morala je platiti račun za metke, kojima je strijeljan njihov ukućanin.



b) skupne nedužne hrvatske žrtve srbskog terora: Hrvatski domobrani u Zagrebu (5. prosinca 1918.), Podravske žrtve, Sibinjske žrtve, atentat na hrvatske zastupnike u Beogradskoj skupštini, ubojstvo gospićkih maturanata na hodočašću u Senju…

Ovo su samo primjerice spomenuti i planski izvođeni srbski zločini na Hrvatima. Takvih srbskih zločina na Hrvatima od 1918. do 1941. godine ima na stotine pa i na tisuće, ali ih se nigdje ne spominje da bi se zaštitilo zločinačko srbsko ime.



Polazeći od tih zločina ubijanjem, raznim mučenjima do izdaha, progonom Hrvata i masovnim posrbljivanjem Hrvatske, nikakvo čudo da je većina Hrvatskog naroda doživjela

10. Travnja 1941. kao najveći dan svoga spasa i oslobođenja u novijoj hrvatskoj povijesti.



Ima nažalost Hrvata, napose među komunistima, koji se ne obaziru na srbske zločine

Oni, pak Hrvati, pretežno komunisti, koji te dokumentarne i povijestne istine ne će vidjeti i koji samo traže i nastavljaju desetljećima drobiti jednu te istu temu, potvarajući Hrvate, a ne Srbe zločincima, mlate praznu slamu i neistine. Čine to zato da mogu opravdati svoje izdajstvo i komunistička zločinstva protiv vlastitog naroda. Time očito dokazuju pomanjkanje iole ozbiljnog, dokumentarnog, političkog i povijestnog istraživanja i rada, a što bi nakon više od 70 godina hrvatska inteligencija – imajući otvorena i pristupačna sva vrela, morala učiniti kao dug svome narodu i pogibiji stotine tisuća mladih Hrvata, kojima je bio jedini ideal slobodna i Nezavisna Država Hrvatska, a ne nikakve ideologije.

Deseti Travnja je plebiscitarni dan, kada se je većina Hrvata izjasnila za svoju državu

Nažalost bio je rat i Nezavisna Država Hrvatska je poprimila sve ratno ponašanje u obrani i nametnutom joj ratu i revoluciji. Na to valja ka na krivnju podsjetiti u sljedećim rečenicama:



U Zagrebu, na političkoj pozornici su bili uoči početka rata: ban Ivan Šubašić, podpredsjednik jugoslavenske vlade i čelnik HSS-a Vladimir Maček, sekretar KPJ Josip Broz Tito i u privremenoj ulozi general Slavko Kvaternik.



Šubašić je pobjegao s jugoslavenskom vladom preko Egipta… u London, napustivši kukavički Hrvatsku. O njemu još nije hrvatska povjestnica rekla odlučnu i istinitu riječ odgovornosti.



Maček se nije htjeo primiti vlasti isto radi svoga kukavičluka. “U dobru je lako dobar biti; u muci se poznaju junaci!” Maček se nije pokazao ni junakom ni političarem, iako se je trebao primiti vlasti i na najbezbolniji način povesti ratnu Hrvatsku između svih Scila i Haribda.



Josip Broz, za ono vrijeme indirektni prijatelj Adolfa Hitlera preko svoga vođe i učitelja Staljina (prijatelja i suradnika s Hitlerom) nije se htjeo primiti vlasti u Hrvatskoj jer je njega zanimala Jugoslavija, a ne Nezavisna Država Hrvatska. On je bio i ostao protiv Hrvatske! Broz Tito je i mrtav protiv Hrvatske jer si je za grob izabrao srbskonacistički Beograd.



Godine 1941. Broz seli u Beograd i kao prijatelj Hitlera preko Staljina stanuje u zgradi Njemačkog generalstaba i hrani se u porvorazrednome restaurantu visokih njemačkih oficira. On je zadovoljan s njemačkom prevlasti na prostoru bivše Jugoslavije i nije prstom mrdnuo protiv toga stanja do 22. lipnja 1941.



Tek, nakon svađe Hitlera i Staljina, tadašnji nacifašistički komunist produkt zločinca Staljina Josip Broz bježi iz Beograda k fašističkom vođi srbskih četnika Draži Mihailoviću. S njim ostaje čitavog rata suparnik, a ne ljuti neprijatelj jer su se obadvojica borila za velikosrbsku Jugoslaviju samo s eazličitim predznacima. To je predmet za drugu raspravu.



General Slavko Kvaternik, koji je stjecajem okolnosti odigrao ulogu proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, u popodnevnim satima 10. travnja 1941. nije se usudio trajno preuzeti vlast u Hrvatskoj, što u takvim okolnostima običavaju preuzeti visoki vojni dužnostnici.



Hrvatska je u stanju neke vrste bezvlađa izvrgnuta svima opasnostima

U Hrvatsku ulaze Nijemci i Talijani kao “osloboditeljski” reokupatori. Srbski fašistički četnici

rovare u Hrvatskoj iznutra (oružani četnički napad na Slunj već 10. travnja uvečer i ponovljen 12. travnja, u kojem se je Slunj jedva obranio, zatim brojni četnički zločini po Bosni, na Baniji, u Lici i u Dalmaciji) i izvana: Četnici Draže Mihailovića napadaju Bosnu i Hercegovinu… Osvajaju, ubijaju, kolju, siluju i progone nedužne ljude sa svojih vjekovnih ognjišta. Napose su se istakli ubijanjem muslimana i katolika u Višegradu i Foči te zločinom na redovnicama – Drinskim mučenicama, zatim u Hercegovini i Dalmaciji. Fašistički četnici Draže Mihailovića su poubijali više od 50.000 Hrvata i to pretežno poznatom srbskom metodom klanjem odraslih ljudi i hrvatske djece strašnije, nego se kolju životinje.



Pojava Dr. Ante Pavelića u Hrvatskoj

U takvu, ratom i četničkim ustancima uzavrelu Hrvatsku, dolazi 15. travnja 1941. talijanski zatvorenik, hrvatski političar i organizator Ustaškog pokreta Dr. Ante Pavelić.



On je najdobromanjernije činio, što je mogao za dobrobit Hrvatske, ali je bilo mnogo onih iz nacifašističke osovine, jačih od njega i morao se je vladati po njihovim normama, s kojima se u mnogo slučajeva nije slagao. Komunisti lažu da je Pavelić poklonio Talijanima Dalmaciju. On je nije mogao spasiti jer su je Englezi i Francuzi poklonili Talijanima tajnim Londonskim ugovorom već 1915. Pitam ovdje komunističke i srbske lažljivce, je li Pavelić poklonio Talijanima: pola Slovenije, Crnu Goru, Albaniju s Kosovom… koje su Talijani okupirali?!



Hrvatska se je našla 1941. na raspelu poput Isusa Krista

Hrvatsku su teritorijalno ugrožavali Talijani, ostvarivanjem Londonskih ugovora iz 1915.

Hrvatsku su ugrožavali Nijemci, nasilnim uvođenjem antisemitistikih zločinstava, iako se znade da su Hrvati uvijek živjeli u najboljim odnosima sa Židovima i štitili su ih u ratu.

Hrvatsku su ugrožavali srbski fašistički četnici iznutra i izvana od samog proglašenja NDH, 10. Travnja 1941. nadalje.

K srbskim fašističkim četnicima, nakon svađe Hitler-Staljin, 22. lipnja 1941. pridružili su se i komunisti sa svojom borbom protiv Hrvatske i za uspostavu komunističke Jugoslavije.



U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, danomice je rastao ratni kaos i revolucionarna zločinstva.



Poglavniku, Dr. Anti Paveliću nije preostalo drugo, nego se boriti svima sredstvima i ratnim načinima za obstanak, obranu i učvršćenje Nezavisne Države Hrvatske po načelu:

“Na ljutu ranu ljuta trava”!



Za ovo stanje u Hrvatskoj vrijedi jedna misao J.W. Goethea:

Für eine Nation ist nur das gut, was aus ihrem eigenen Kern und ihrem eigenen allgemeinen Bedürfnis hervorgeht, ohne Nachäffung einer anderen.

Alle Versuche, irgend eine ausländische Neuerung einzuführen, wozu das Bedürfnis nicht im tiefen Kern der eigenen Nation wurzelt, sind daher töricht. Johann Wolfgang von Goethe

Za jednu naciju je samo to dobro, što proizlazi iz njene vlastite jezgre i iz njenih vlastitih, općih potreba, bez oponašanja neke druge. Svi pokušaji uvođenja neke inozemne novosti, za što nema ukorjenjene potrebe u dubini jezgre vlastite nacije su radi toga glupi. Johann Wolfgang Goethe



Zaključak bez mnogo mudrovanja

Svaki rat je zločin bez obzira na njegov oblik i namjenu (osvajanje, revolucija, obrana…). Nijedan, zdravom pameću nadareni Hrvat niti Hrvatica ne poriče ratne zločine vršene u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, bez obzira na pobudu za njih. Ali svima se za rat i zločine prašta (napose se uvijek Srbima prašta za zločine!!!), ali Hrvatima se nikada ne prašta.



Ako osuđujemo sve ratne zločine, onda za ih njih nisu potrebna dva kriterija, nego prema svima zauzeti jednaki stav. Ovo treba najkraćim upitnim osvrtima pojasniti:



Koje to pravo i pravosuđe ovoga svijeta može opravdavati stotinu milijuna poubijanih ljudi za pobjedu protuljudske komunističke ideologije? Nijedno, jer komunistička pa i svaka druga ideologija, bez obzira na njeno ime ne vrijedi jednoga ljudskoga života.



Ljudska pamet je zakazala, kod Hrvata i kod svih onih naroda, koji slave pobjedu komunizma nad fašizmom, kad se znade da je to pobjeda jačeg zločinstva nad slabijim zločinstvom.



Među milijunima poubijanih za pobjedu zločinačke komunističke ideologije je oko milijun Hrvata, koji nisu prihvaćali komunističku ideologiju i njene varijante fašizam i nacizam.



Bez mnogo mudrovanja, dopunimo ovo pitanje u sljedećem:

Ako se komunističkom ideologijom, opravdava ubijanje nedužnih ljudi za njenu pobjedu, zašto se taj isti kriterij ne primjeni kao opravdanje svih nedužnih ratnih žrtava za obranu i obstanak Nezavisne države Hrvatske?!

Dakako, da sam osobno protiv svakog rata i protiv svih zločina, koje rat uzrokuje i sprovodi, ali postavljam pitanje: Zašto dvojaki kriterij za ratne zločine?!

Komunističke zločine za pobjedu protuljudske ideologije (plod bolesne mašte Židova Karla Marxa, Friedricha Engelsa i Vladimira Lenjina) se ne samo opravdava, nego ih se glorificira!



Hrvatske zločine (dozvoljavam si upotrijebiti isti izraz) u borbi za obranu i obstanak Nezavisne Države Hrvatske, koja bi nakon rata sigurno bila uzorna država (kao što je današnja Njemačka) se sotonizira, najstrože osuđuje, kleveće i još danas stavlja na stup srama.



Negdje je ipak zatajila ljudska savjest u kriteriju onih hrvatski struka i znanosti, koje se bave povijesnom i suvremenom sudbinom Hrvatskog naroda.



Ja ostajem pri svome, udružen s onim Hrvaticama i Hrvatima, koji smatraju da je 10. Travanja najveći dan novije hrvatske povijesti jer da nije bilo toga dana, Hrvati i Hrvatska bi bila progutana od aždaje velikosrbskog fašizma i komunizma, nacionalizma i pravoslavlja.



Treba, radi istine dodati i ovo: Sve vojske, nacifašističkih, komunističkih, ateističkih i pravoslavnih obilježja su se borile protiv Hrvatske.



Jedina vojska u Drugom svjetskom ratu, koja se je borila za Hrvatsku je bila Hrvatska vojska, koju su sačinjavali hrabri i domoljubni domobrani i ustaše.

Tko misli drugčije neka se prijavi za liječenje u Vrabču.



Zato poštivam Dan 10. Travanj 1941. Sjećam se ga u najvećoj radosti svoga života, ali i u osjećaju tuge za sve mlade živote Hrvatica i Hrvata, hrabrih domobrana i ustaša, koji su položili svoje živote utkane u najsvetinjskiji i najsvetiji Oltar domovine, koju s ponosom zovemo svojom državom Hrvatskom.



I na kraju, uz Dan 10. Travnja treba napose zahvaliti suvremenim Hrvatskim dragovoljcima i Hrvatskim braniteljima, jednako ponos Hrvaticama i hrabrim hrvatskim mladićima, koji su uspjeli ono što njihovim djedovima i očevima nije uspjelo: Izborili su i uspostavili suverenu Državu Hrvatsku, koja je od Pactae conventae 1102. do 1991. igrala podređenu ulogu s ograničenim suverenitetom u raznim neravnopravnim zajednicama.



Čestitam svima Hrvaticama i svima Hrvatima, koji vole Hrvatsku Dan 10. Travnja!



Završavam s najljepšim hrvatskim i katoličkim pozdravima i sloganima:

Za dom i domovinu Hrvatsku – Spremni!

Za Hrvatsku – Uvijek!

Sve za Hrvatsku, a Hrvatsku nizašto!

Bože čuvaj Hrvatsku, naš dragi dom!



Nikad povijest ne stvaraju sluge
Na mrtvoj straži vođa pravi stoji!

Domoljublje po žrtvi se mjeri,
Država se samo mačem kroji!…



Plug i brana Hrvatu je hrana,
A ustaša to mu je obrana!



Mr.sc. Dragan Hazler – u svima svojim dragovoljnim ulogama za Hrvatsku



Basel, 10. Travnja 2011. na obljetnički dan 70 godina (1941. – 2011.)

Dopunjeno i ponovljeno, u Velikom tjednu 2012. i 2013. D.H.
Posted in o Hrvatskoj | Tagged 10. Travanj 1941

[Bobani]

DESETI TRAVNJA NAJVEĆI DAN HRVATSKE POVIJESTI!


Mr.sc. Dragan Hazler: 10. travnja je najveći dan novije hrvatske povijesti
Posted on 06.04.2013 by editor

Veliki tjedan ima za Hrvate vjerski i narodni slavljenički značaj!

Pripomena: Ovo je obnovljeni, dopunjeni i osuvremenjeni članak i valja ga objaviti za javnost u ovogodišnjem Velikom tjednu jer uz ostalo ukazuje na obnovu velikosrbskog četničkog fašizma i rehabilitaciju fašističkog vojvode Draže Mihailovića, koji je uz J.B. Tita najveći zločinac na prostoru po zlu stvorene Jugoslavije, napose protiv Hrvata i Bošnjaka u BiH i u Hrvatskoj. Slijedi dopunjeni članak pod istim naslovom:

10. travnja je najveći dan novije hrvatske povijesti

Ne može šaka biednih komunističkih i srbskih bjesomučnika, izbrisati iz sviesti i poviesti hrvatske, Dan svih Hrvata i pobjede naših ustanika,

Deseti travanja, Dan Nezavisne Države Hrvatske!



Svima Hrvaticama i Hrvatima u domovini i u Diaspori, napose pobjedonosnim Hrvatskim dragovoljcima te Hrvatskim braniteljicama i braniteljima, želim radost u sjećanju na najveći dan novije hrvatske povijesti 10. Travanj 1941.!



Tragom povijesti, da bismo bolje shvatili značaj 10. Travanj 1941.

Srbski zločini protiv Hrvata ugrađeni su u sve srbske ideologije i srbsku politiku.

Svaka Hrvatica i Hrvat još živućeg pokoljenja upoznala je i osjetila srbske fašističke zločine, srbske komunističke zločine, srbske pravoslavne zločine i srbske nacionalističke zločine protiv hrvatskog naroda i njegove domovine – države Hrvatske.



Svaka Hrvatica i Hrvat, koji nisu zaboravili spomenute i druge srbske zločine i njihovu genocidnu, okupacijsku, silovateljsku, pljačkašku i vandalsku ideologiju i sprovedbu na Hrvatima i Hrvatskoj prije 10. Travnja 1941. i iza toga dana do našeg vremena pa i dan danas složit će se i potvrditi, da je



10. Travanj 1941. najveći dan novije hrvatske povijesti jer je taj dan uvod u ostvarenje slobodne, suverene i jedine pod Suncem nebeskim, naše države Hrvatske, koju su nakon svih povijesnih preturbacija, konačno – junački izvojevali i ostvarili Hrvatski dragovoljci i Hrvatski branitelji, potomci onih, koji su se spremni za Hrvatsku borili kao lavovi, a izginuli poput Grka u Termopilu. Neka im je vječna slava!

Čestiti i pravi Hrvati i Hrvatice vas nikada zaboraviti neće.



Iz 10. Travnja rođen je spas Hrvata i Hrvatske

Da nije bilo 10. Travnja, uspostave Nezavisne Države Hrvatske i hrabre hrvatske vojske domobrana i ustaša, pitanje je, da li bi danas još uopće bilo Hrvata i bilo kakove, osim možda nominalne Hrvatske – zemljopisnog pojma, ako i to?!

Nezavisna Država Hrvatska i njena hrabra vojska domobrani i ustaše spasili su Hrvatski narod od totalnog uništenja kroz srbski četnički fašizam i srbski boljševički komunizam.



Srbska vojska naoružana do zuba postaje fašistička i protuhrvatska

Dokumentarno je poznato, da je vrlo naoružana srbska vojska, nakon kapitulacije kraljevine Jugoslavije 1941. prešla masovno u fašističke četnike, a ovi su tim načinom postali najveći saveznici Hitlerovih Nijemaca i Mussolinijevih talijanskih fašista.

Svih troje međusobnih saveznika su bili hrvatski neprijatelji. Nijemci i Talijani su spletom raznih okolnosti pihvatili Nezavisnu Državu Hrvatsku, ali je nikada nisu smatrasli svojim pouzdanim saveznikom.

Srbi pak kao fašistički četnici, kao pravoslavni osvajači i kao boljševički crveni fašisti, zvani komunisti su se odkad im se za ime znade borili protiv Hrvatske, da bi na njenome tlu ostvarili svoju suludu Veliku Srbiju.



Najvažnije jest ovdje podsjetiti one Hrvate, koji su zaraženi komunističkom ideologijom protiv Nezavisne Države Hrvatske, da je četnički fašizam Draže Mihailovića službeno proglasio takozvanu Moljevićevu doktrinu (1941), prema kojoj sve Hrvate katolike i muslimane treba poubijati i na njihovom prostoru stvoriti državu pod srbskom kraljevskom krunom.



Srbi sprovode stoljećima sustavni genocid na Hrvatima

Čitajući iole bolju povijest srbskog odnosa prema Hrvatskoj, obično se kao početak srbskih pretenzija na Hrvatsku navodi dokument Načertenije od Ilije Garašanina iz polovice 19. stoljeća. Ne! To je zabluda, u kojoj je dominantan hrvatski zaborav.

Upravo suprotno. Odkad se znade za povijest srbske države i Srbske pravoslavne crkve Srbi vode okupacijske i svestrano uništavajuće ratove protiv Hrvatske.



Evo kao primjer samo četiri oblika srbskih ratova protiv Hrvatske

Kroz povijest ima golemi broj srbskih ratova protiv Hrvatske, ali je njihov spomen i opis za povijestne knjige, a ne za obseg jedne prigodne rasprave pa ću spomenuti samo četiri oblika.

Prvi: Car Dušan, zvani Silni je tijekom 14. stoljeća ratujući protiv Hrvatske, čak 19 puta obsjedao Dubrovnik, a došao je u svojim ratnim zvjerstvima čak do Korčule.

Drugi: Pećki patrijarh Srbske pravoslavne crkve Makarije ratuje srbskim krstom i njime obilježava Srbsko pravoslavno carstvo (1567) ovako: Jadranom uzvodno do Trsta; od Trsta na Budim i dalje do Temišvara pa prema jugu preko Videma do Soluna sa srbskim pravom na Carigrad. Ovo je pohlepnija požuda za Velikom Srbijom na hrvatskom tlu i moru, nego Miloševićeva i Šešeljeva “Od Karlobaga preko Karlovca na Viroviticu…”

Treći: Srbi zajedno s Turcima ratuju protiv Hrvata i protiv Hrvatske oko 400 godina. Srbi kao Turski vojskovođe su bili najokrutniji. Primjer: Mehmed paša Sokolović, Predojević, Čengić…

Četvrti: Srbska pravoslavna crkva je “silom ili milom” prevela kroz pravoslavlje u Srbe većinu Hrvata u Turskoj Bosni. To isto je učinila s Vlasima u Hrvatskoj. Za ovo postoji pisana dokumentacija u brojnim knjigama, a napose razrađena i dokumentarno napisana u Povijesti Bosne i Hercegovine od Dominika Mandića. SPC je najstarija slika faüizma!!!



Hrvati zaboravljaju novija pa i najnovija srbska zločinstva

O srbskim zločinstvima fašističkih četnika Draže Mihailovića se u Hrvatskoj šuti, ali je ta ista Hrvatska uklonila u Slunju spomenobilježje hrvatskome vitezu Juri Francetiću, koji je uspješno ratujući protiv srbskih fašističkih četnika spašavao Bošnjake i Hrvate od četničkih pokolja. Probudi se Hrvatska i vrati u Slunj na njegovo mjesto spomenobilježje Juri Francetiću, simbolu i ponosu pobjedonosne hrvatske borbe protiv srbskog fašizma i srbskog komunizma.



Hrvati zaboravljaju čak Memorandum SANU iako se ovaj usavršava!

Ima hrvatskih zaboravljivaca Memoraduma Srpske akademije nauka i umetnosti, iako je u njemu suvremeni poticaj srbskog genocida i svih ostalih zločinstava protiv Hrvata i protiv Hrvatske. Svjedoci smo da se Velikosrbski memorandum obnavlja i usavršava.

Inicijatori Memoranduma žive slobodno i nekažnjeno, iako su oni uz Miloševića i Mesićev generalštab najveći krivci za Srbski okupacijski i genocidni rat protiv Hrvatske i BiH od 1991-1995. godine

Memorandum pamtimo još mi stariji, ali u hrvatskim školama se ne uči ništa o nijednome srbskom zločinstvu pa niti o srbskom Memorandumu, iako su posljedice univerzalnih najstrašnijih srbskih zločinstava protiv Hrvatske (vrijedi i za BiH!) potaknute njime u svome intenzitetu.



Srbski genocidni rat protiv Hrvata još uvijek traje

Tko još danas u Hrvatskoj smatra, da srbski genocidni rat u Hrvatskoj još traje?! Svi smo postali slijepi i gluhi na ubitačne mine, koje su Srbi posijali po Hrvatskoj i od njih je u mirno doba poginulo preko 600 Hrvata svih starosnih dobi i izranjavano u raznim stupnjevima invaliditeta više od 1500 Hrvata. Domaće blago (ne volim izraz stoka) i divlje životinje ubijane od srbskih mina nitko niti ne spominje. Troškove deminiranja, koji će trajati do 2019. (?!) uz skromnu pomoć od nekih europskih država plaća Hrvatska iz poreza i kreditnih zaduživanja, umjesto da se prisili Srbiju na deminiranje Hrvatske ili plaćanje deminiranja.

Prema opće poznatome Hrvatska još nijednom nije ni diplomatski ni sudski prisilila Srbiju i Srbe na vađenje ili plaćanje njihovih mina, koje su posadili po Hrvatskoj.

Naprotiv, Hrvatske vlasti su amnestirale i abolirale srbske zločince, a obtužuju i sude najistaknutije Hrvatske branitelje radi smaknuća srbskih četnika u civilu.



Nije li užas već i sama pomisao, da Srbija odlikuje i oficirski unaprjeđuje srbske vojnike i oficire (molim, ne častnike!) koji su ratovali protiv Hrvatske i protiv BiH, a Hrvatska kažnjava naše ponajbolje branitelje radi smaknuće pojedinih četnika u civilu. Puni zatvore s hrvatskim braniteljima ili ih šalje u Den Haag.

Hoće li se Hrvatska ikada politički i pravosudno opametiti?!

K dosadašnjem klevetanju i sotoniziranju ustaša, dodala je politička i pravosudna Hrvatska klevetanje, sotoniziranje, progon i zatvorsko kažnjavanje ponajboljih Hrvatskih branitelja.



Postavlja se generalno pitanje: Ima li Hrvatska svoju vlast i zakone, koji štite Hrvate i barem obtužuje i sudi srbske zločince svih zločinačkih oblika: okupacija, genocid, silovanje, mučenje, pljačka, uništavanje svih dobara, miniranje Hrvatske ubitačnim minama, lažna srbska promičba i lažne obtužbe Hrvata (Savo Štrbac i sve srbske vlasti u Srbiji i u Hrvatskoj (Milorad Pupovac…).



Srbski zločini protiv Hrvata prije 10. Travnja 1941.

Hrvatska povjestnica jedva spominje i to najčešće uz poštedu srbskog imena samo neke (nipošto) ne sve srbske zločine od 1918. do 1941. To su na primjer:



a) spominje od brojnih samo ove pojedinačne nedužne žrtve srbskog terora na Hrvatima: Stipe Javor, Milan plemeniti Šuflay, hrvatski znanstvenik, povjesničar, utemeljitelj albanologije, pravaš. Po nalogu fašističkog kralja Aleksandra Karađorđevića,velikosrpska ruka ga je usmrtila u Zagrebu), Ivo Kozarčanin (ubijen u zagrebačkoj Ilici), Milovan Kvaternik (ubijen u Crikvenici)…

Tisuće drugih Hrvata, pojedinačno ubijanih i u mukama umorenih od žandara i drugih egsekutora srbske Jugoslavije niti ne spominje hrvatska povjesnica.

Samo u Kotaru Slunju je od 1918. do 1941. poubijano 27 Hrvata, a mučenih i od muka umrlih bilo je više od stotinu.

Obitelji ubijenog otca ili člana obitelji morala je platiti račun za metke, kojima je strijeljan njihov ukućanin.



b) skupne nedužne hrvatske žrtve srbskog terora: Hrvatski domobrani u Zagrebu (5. prosinca 1918.), Podravske žrtve, Sibinjske žrtve, atentat na hrvatske zastupnike u Beogradskoj skupštini, ubojstvo gospićkih maturanata na hodočašću u Senju…

Ovo su samo primjerice spomenuti i planski izvođeni srbski zločini na Hrvatima. Takvih srbskih zločina na Hrvatima od 1918. do 1941. godine ima na stotine pa i na tisuće, ali ih se nigdje ne spominje da bi se zaštitilo zločinačko srbsko ime.



Polazeći od tih zločina ubijanjem, raznim mučenjima do izdaha, progonom Hrvata i masovnim posrbljivanjem Hrvatske, nikakvo čudo da je većina Hrvatskog naroda doživjela

10. Travnja 1941. kao najveći dan svoga spasa i oslobođenja u novijoj hrvatskoj povijesti.



Ima nažalost Hrvata, napose među komunistima, koji se ne obaziru na srbske zločine

Oni, pak Hrvati, pretežno komunisti, koji te dokumentarne i povijestne istine ne će vidjeti i koji samo traže i nastavljaju desetljećima drobiti jednu te istu temu, potvarajući Hrvate, a ne Srbe zločincima, mlate praznu slamu i neistine. Čine to zato da mogu opravdati svoje izdajstvo i komunistička zločinstva protiv vlastitog naroda. Time očito dokazuju pomanjkanje iole ozbiljnog, dokumentarnog, političkog i povijestnog istraživanja i rada, a što bi nakon više od 70 godina hrvatska inteligencija – imajući otvorena i pristupačna sva vrela, morala učiniti kao dug svome narodu i pogibiji stotine tisuća mladih Hrvata, kojima je bio jedini ideal slobodna i Nezavisna Država Hrvatska, a ne nikakve ideologije.

Deseti Travnja je plebiscitarni dan, kada se je većina Hrvata izjasnila za svoju državu

Nažalost bio je rat i Nezavisna Država Hrvatska je poprimila sve ratno ponašanje u obrani i nametnutom joj ratu i revoluciji. Na to valja ka na krivnju podsjetiti u sljedećim rečenicama:



U Zagrebu, na političkoj pozornici su bili uoči početka rata: ban Ivan Šubašić, podpredsjednik jugoslavenske vlade i čelnik HSS-a Vladimir Maček, sekretar KPJ Josip Broz Tito i u privremenoj ulozi general Slavko Kvaternik.



Šubašić je pobjegao s jugoslavenskom vladom preko Egipta… u London, napustivši kukavički Hrvatsku. O njemu još nije hrvatska povjestnica rekla odlučnu i istinitu riječ odgovornosti.



Maček se nije htjeo primiti vlasti isto radi svoga kukavičluka. “U dobru je lako dobar biti; u muci se poznaju junaci!” Maček se nije pokazao ni junakom ni političarem, iako se je trebao primiti vlasti i na najbezbolniji način povesti ratnu Hrvatsku između svih Scila i Haribda.



Josip Broz, za ono vrijeme indirektni prijatelj Adolfa Hitlera preko svoga vođe i učitelja Staljina (prijatelja i suradnika s Hitlerom) nije se htjeo primiti vlasti u Hrvatskoj jer je njega zanimala Jugoslavija, a ne Nezavisna Država Hrvatska. On je bio i ostao protiv Hrvatske! Broz Tito je i mrtav protiv Hrvatske jer si je za grob izabrao srbskonacistički Beograd.



Godine 1941. Broz seli u Beograd i kao prijatelj Hitlera preko Staljina stanuje u zgradi Njemačkog generalstaba i hrani se u porvorazrednome restaurantu visokih njemačkih oficira. On je zadovoljan s njemačkom prevlasti na prostoru bivše Jugoslavije i nije prstom mrdnuo protiv toga stanja do 22. lipnja 1941.



Tek, nakon svađe Hitlera i Staljina, tadašnji nacifašistički komunist produkt zločinca Staljina Josip Broz bježi iz Beograda k fašističkom vođi srbskih četnika Draži Mihailoviću. S njim ostaje čitavog rata suparnik, a ne ljuti neprijatelj jer su se obadvojica borila za velikosrbsku Jugoslaviju samo s eazličitim predznacima. To je predmet za drugu raspravu.



General Slavko Kvaternik, koji je stjecajem okolnosti odigrao ulogu proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, u popodnevnim satima 10. travnja 1941. nije se usudio trajno preuzeti vlast u Hrvatskoj, što u takvim okolnostima običavaju preuzeti visoki vojni dužnostnici.



Hrvatska je u stanju neke vrste bezvlađa izvrgnuta svima opasnostima

U Hrvatsku ulaze Nijemci i Talijani kao “osloboditeljski” reokupatori. Srbski fašistički četnici

rovare u Hrvatskoj iznutra (oružani četnički napad na Slunj već 10. travnja uvečer i ponovljen 12. travnja, u kojem se je Slunj jedva obranio, zatim brojni četnički zločini po Bosni, na Baniji, u Lici i u Dalmaciji) i izvana: Četnici Draže Mihailovića napadaju Bosnu i Hercegovinu… Osvajaju, ubijaju, kolju, siluju i progone nedužne ljude sa svojih vjekovnih ognjišta. Napose su se istakli ubijanjem muslimana i katolika u Višegradu i Foči te zločinom na redovnicama – Drinskim mučenicama, zatim u Hercegovini i Dalmaciji. Fašistički četnici Draže Mihailovića su poubijali više od 50.000 Hrvata i to pretežno poznatom srbskom metodom klanjem odraslih ljudi i hrvatske djece strašnije, nego se kolju životinje.



Pojava Dr. Ante Pavelića u Hrvatskoj

U takvu, ratom i četničkim ustancima uzavrelu Hrvatsku, dolazi 15. travnja 1941. talijanski zatvorenik, hrvatski političar i organizator Ustaškog pokreta Dr. Ante Pavelić.



On je najdobromanjernije činio, što je mogao za dobrobit Hrvatske, ali je bilo mnogo onih iz nacifašističke osovine, jačih od njega i morao se je vladati po njihovim normama, s kojima se u mnogo slučajeva nije slagao. Komunisti lažu da je Pavelić poklonio Talijanima Dalmaciju. On je nije mogao spasiti jer su je Englezi i Francuzi poklonili Talijanima tajnim Londonskim ugovorom već 1915. Pitam ovdje komunističke i srbske lažljivce, je li Pavelić poklonio Talijanima: pola Slovenije, Crnu Goru, Albaniju s Kosovom… koje su Talijani okupirali?!



Hrvatska se je našla 1941. na raspelu poput Isusa Krista

Hrvatsku su teritorijalno ugrožavali Talijani, ostvarivanjem Londonskih ugovora iz 1915.

Hrvatsku su ugrožavali Nijemci, nasilnim uvođenjem antisemitistikih zločinstava, iako se znade da su Hrvati uvijek živjeli u najboljim odnosima sa Židovima i štitili su ih u ratu.

Hrvatsku su ugrožavali srbski fašistički četnici iznutra i izvana od samog proglašenja NDH, 10. Travnja 1941. nadalje.

K srbskim fašističkim četnicima, nakon svađe Hitler-Staljin, 22. lipnja 1941. pridružili su se i komunisti sa svojom borbom protiv Hrvatske i za uspostavu komunističke Jugoslavije.



U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, danomice je rastao ratni kaos i revolucionarna zločinstva.



Poglavniku, Dr. Anti Paveliću nije preostalo drugo, nego se boriti svima sredstvima i ratnim načinima za obstanak, obranu i učvršćenje Nezavisne Države Hrvatske po načelu:

“Na ljutu ranu ljuta trava”!



Za ovo stanje u Hrvatskoj vrijedi jedna misao J.W. Goethea:

Für eine Nation ist nur das gut, was aus ihrem eigenen Kern und ihrem eigenen allgemeinen Bedürfnis hervorgeht, ohne Nachäffung einer anderen.

Alle Versuche, irgend eine ausländische Neuerung einzuführen, wozu das Bedürfnis nicht im tiefen Kern der eigenen Nation wurzelt, sind daher töricht. Johann Wolfgang von Goethe

Za jednu naciju je samo to dobro, što proizlazi iz njene vlastite jezgre i iz njenih vlastitih, općih potreba, bez oponašanja neke druge. Svi pokušaji uvođenja neke inozemne novosti, za što nema ukorjenjene potrebe u dubini jezgre vlastite nacije su radi toga glupi. Johann Wolfgang Goethe



Zaključak bez mnogo mudrovanja

Svaki rat je zločin bez obzira na njegov oblik i namjenu (osvajanje, revolucija, obrana…). Nijedan, zdravom pameću nadareni Hrvat niti Hrvatica ne poriče ratne zločine vršene u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, bez obzira na pobudu za njih. Ali svima se za rat i zločine prašta (napose se uvijek Srbima prašta za zločine!!!), ali Hrvatima se nikada ne prašta.



Ako osuđujemo sve ratne zločine, onda za ih njih nisu potrebna dva kriterija, nego prema svima zauzeti jednaki stav. Ovo treba najkraćim upitnim osvrtima pojasniti:



Koje to pravo i pravosuđe ovoga svijeta može opravdavati stotinu milijuna poubijanih ljudi za pobjedu protuljudske komunističke ideologije? Nijedno, jer komunistička pa i svaka druga ideologija, bez obzira na njeno ime ne vrijedi jednoga ljudskoga života.



Ljudska pamet je zakazala, kod Hrvata i kod svih onih naroda, koji slave pobjedu komunizma nad fašizmom, kad se znade da je to pobjeda jačeg zločinstva nad slabijim zločinstvom.



Među milijunima poubijanih za pobjedu zločinačke komunističke ideologije je oko milijun Hrvata, koji nisu prihvaćali komunističku ideologiju i njene varijante fašizam i nacizam.



Bez mnogo mudrovanja, dopunimo ovo pitanje u sljedećem:

Ako se komunističkom ideologijom, opravdava ubijanje nedužnih ljudi za njenu pobjedu, zašto se taj isti kriterij ne primjeni kao opravdanje svih nedužnih ratnih žrtava za obranu i obstanak Nezavisne države Hrvatske?!

Dakako, da sam osobno protiv svakog rata i protiv svih zločina, koje rat uzrokuje i sprovodi, ali postavljam pitanje: Zašto dvojaki kriterij za ratne zločine?!

Komunističke zločine za pobjedu protuljudske ideologije (plod bolesne mašte Židova Karla Marxa, Friedricha Engelsa i Vladimira Lenjina) se ne samo opravdava, nego ih se glorificira!



Hrvatske zločine (dozvoljavam si upotrijebiti isti izraz) u borbi za obranu i obstanak Nezavisne Države Hrvatske, koja bi nakon rata sigurno bila uzorna država (kao što je današnja Njemačka) se sotonizira, najstrože osuđuje, kleveće i još danas stavlja na stup srama.



Negdje je ipak zatajila ljudska savjest u kriteriju onih hrvatski struka i znanosti, koje se bave povijesnom i suvremenom sudbinom Hrvatskog naroda.



Ja ostajem pri svome, udružen s onim Hrvaticama i Hrvatima, koji smatraju da je 10. Travanja najveći dan novije hrvatske povijesti jer da nije bilo toga dana, Hrvati i Hrvatska bi bila progutana od aždaje velikosrbskog fašizma i komunizma, nacionalizma i pravoslavlja.



Treba, radi istine dodati i ovo: Sve vojske, nacifašističkih, komunističkih, ateističkih i pravoslavnih obilježja su se borile protiv Hrvatske.



Jedina vojska u Drugom svjetskom ratu, koja se je borila za Hrvatsku je bila Hrvatska vojska, koju su sačinjavali hrabri i domoljubni domobrani i ustaše.

Tko misli drugčije neka se prijavi za liječenje u Vrabču.



Zato poštivam Dan 10. Travanj 1941. Sjećam se ga u najvećoj radosti svoga života, ali i u osjećaju tuge za sve mlade živote Hrvatica i Hrvata, hrabrih domobrana i ustaša, koji su položili svoje živote utkane u najsvetinjskiji i najsvetiji Oltar domovine, koju s ponosom zovemo svojom državom Hrvatskom.



I na kraju, uz Dan 10. Travnja treba napose zahvaliti suvremenim Hrvatskim dragovoljcima i Hrvatskim braniteljima, jednako ponos Hrvaticama i hrabrim hrvatskim mladićima, koji su uspjeli ono što njihovim djedovima i očevima nije uspjelo: Izborili su i uspostavili suverenu Državu Hrvatsku, koja je od Pactae conventae 1102. do 1991. igrala podređenu ulogu s ograničenim suverenitetom u raznim neravnopravnim zajednicama.



Čestitam svima Hrvaticama i svima Hrvatima, koji vole Hrvatsku Dan 10. Travnja!



Završavam s najljepšim hrvatskim i katoličkim pozdravima i sloganima:

Za dom i domovinu Hrvatsku – Spremni!

Za Hrvatsku – Uvijek!

Sve za Hrvatsku, a Hrvatsku nizašto!

Bože čuvaj Hrvatsku, naš dragi dom!



Nikad povijest ne stvaraju sluge
Na mrtvoj straži vođa pravi stoji!

Domoljublje po žrtvi se mjeri,
Država se samo mačem kroji!…



Plug i brana Hrvatu je hrana,
A ustaša to mu je obrana!



Mr.sc. Dragan Hazler – u svima svojim dragovoljnim ulogama za Hrvatsku



Basel, 10. Travnja 2011. na obljetnički dan 70 godina (1941. – 2011.)

Dopunjeno i ponovljeno, u Velikom tjednu 2012. i 2013. D.H.
Posted in o Hrvatskoj | Tagged 10. Travanj 1941

[Bobani]

ISTINU O USTAŠAMA UVIJEK TREBA GOVORITI !!!

Mnogo se je o Ustašama reklo, a najmanje se je istina rekla. Istina je samo jedna, a ta je da su se Ustaše iz ideala borili za Hrvatsku Državu. Ustaški pokret nije bio potkovan nikakovim stranim ideologijama i političkim doktrinama, osim isključivo hrvatsko/nacionalističkim inspiracijama. Uz to ne treba zaboraviti da su i hrvatski partizani imali svoj partizanski ideal, a taj je bio socijalna pravda i radnička prava. To je kako su ih učila načela KPJ-e. Ali ideal hrvatski partizana iz Dalmacije i Istre je bio borbeni ideal protiv talijanskog fašizma za očuvanje hrvatskih područja koja je Italija prisvojila kao svoja, talijanska područja.

Što mora znati svaki Ustaša i što mora znati svaki hrvatski partizan. Nisam rekao "jugoslavenski partizan".

Ustaša je revolucionarni borac, koji se dobrovoljno i sviestno bori za uzvišene ciljeve podpune slobode i samostalnosti Hrvatske. Za ustašu nema mira, nema počinka, nema i ne smije biti nekog promatranja iz prikrajka. Ustaša radi i bori se, uviek djelatno, uviek u prvim redovima. On može ili podpuno pobjediti ili u borbi izginuti. Ustaša ne poznaje nikakve sredine: On traži posvemašnje ostvarenje Poglavnikovih načela u Ustaškoj Hrvatskoj, tj u svojim povijesnim granicama. Za Ustašu postoje iznad svega Bog, Poglavnik i Nezavisna Država Hrvatska. Uzvišena ustaška borba temelji se na ustaškim načelima, koja je postavio Poglavnik 1. lipnja 1933. u Glavnom Ustaškom Stanu. U tim je načelima Poglavnik na najdivniji i najsavršeniji način obuhvatio sve vjekovne težnje i zahtjeve hrvatskoga naroda. Dok su u prošlosti razne političke stranke sastavljale i objavljivale na tucete raznih svojih »programa«, u kojima nije gotovo ništa rečeno, Poglavnik je u 17 točaka ustaških načela ovjekovječio sve misli, sve želje, sva stremljenja hrvatskoga naroda kroz vjekove, obuhvatio je sve ono što hrvatski narod traži i očekuje od svoje države. Ustaška su načela stoga evandjelje, vjerovanje svakog Hrvata, a život po njima znači narodnu potrebu, narodnu sreću, družtvovnu pravdu, narodno poštenje, znači sretnu i čestitu budućnost Hrvatskoj i hrvatskom narodu. Život Ustaše mora se temeljiti na ustaškim načelima, pa tko se njih ne drži u svome javnom i posebničkom životu, nije Ustaša. Država je za nas Hrvate najveće blago što ga možemo imati. Tokom dugih stoljeća hrvatski je narod morao stradavati i podnašati mnoge nedaće samo stoga, što je svojedobno nesrećom i neslogom velikaša izgubio svoju državu. Narod bez države ne znači ništa, pa ako bi svojom nerazboritom politikom ili kojom nesrećom opet izgubili državu, nestalo bi nas brzo i kao naroda. Dužnost je stoga svakog Ustaše, svakog Hrvata, da uvijek i svagdje najodlučnije brani Nezavisnu Državu Hrvatsku, jer braneć državu brani svoj dom, svoj narod, svoje ognjište, svoju djecu, brani i svoju budućnost.

Nezavisna Država Hrvatska jest i mora biti svakom Ustaši najveća svetinja, za koju mora uvijek biti spreman voditi borbu, a ako je potrebno i svoj život spremno za nju dati. Poglavnik je jedini vodja hrvatskoga naroda i najveći čovjek naših vremena. On je za Ustašu svetost. Poglavnik Ante Pavelić najveći je Hrvat sviju vremena. On je osloboditelj hrvatske domovine i uskrisitelj starodrevne Nezavisne Države Hrvatske. Njegov rad, njegova borba, njegove patnje, njegova strpljivost, cijeli njegov život najsjajniji je prilog naše povijesti. Njegova je zasluga, da se je hrvatski narod nakon osam stoljeća otresao tudjinskih gospodara i da sada živi opet svoj na svome u uspostavljenoj državi. Pojava Poglavnika ja stoga od najveće povijestne važnosti za hrvatski narod. Poglavnik je jedini vođja, jedini autoritet. Samo on zapovieda, samo on ima pravo voditi državnu politiku. Svi su drugi samo njegovi vojnici, koji mu pomažu u izgradnji hrvatske države. Poglavnik je uvijek do sada imao pravo, on ima pravo sada i imat će pravo i u buduće. Sve što on čini, makar to na čas nekome izgleda i nerazumljivo, sve je to u probitku Hrvatske i naroda, sve što čini — dobro je. Ustaštvo je postalo jedinim i zbiljskim predstavnikom hrvatskog političkog života. Bit je ustaštva duboka ljubav za domovinu i Poglavnika, vječna spremnost: braniti hrvatski dom, hrvatska ognjišta, hrvatske granice i hrvatsku posebnost, te stvaranje i odgajanje zdravog narodnog naraštaja. Težnje hrvatskog naroda mogu se oživotvoriti samo u Ustaškoj Hrvatskoj. Da nije bilo Ustaša ne bi bilo ni Nezavisne Države Hrvatske. I dok bude Ustaša bit će i Hrvatske. Ustaštvo i hrvatstvo jedna je savršena cjelina i ne može se više nikada zamisliti jedno bez drugog. Ustaštvo stvara novog čovjeka u novom poredku. Novi hrvatski čovjek, što znači Ustaša, mora biti čovjek dužnosti, odgovornosti, rada, borbe, poštenja, junačtva, pregaralaštva, mora bit podpun čovjek i Hrvat. Taj novi čovjek, Ustaša, mora u svom radu i u svom javnom i posebničkom životu spojiti sve nove vrline ustaštva s vrlinama starih Hrvata, vječnih boraca i ratnika. U najtežim časovima po Hrvatsku na bojištu su bili samo i jedino Ustaše. Bilo u tudjini, bilo u domovini po zatvorima ili zatočeničtvu Ustaše su nosili luč oslobodilačke borbe i oni su uz najteže patnje i muke, konačno i za sva vremena pobiedili. Da nije bilo mučeničke ustaške krvi, da nije bilo nadčovječnog stradanja ustaških mučenika, da nije bilo mrtvih ustaških glava, nikada ne bi bilo došlo do uspostave Nezavisne Države Hrvatske. Ti Ustaše, koji su uzpostavom N. D. H. završili prvi i najteži dio hrvatske osloboditeljske borbe, ti su Ustaše i danas na bojištu, na svim bojištima Evrope i oni će izvojevati i konačnu hrvatsku pobjedu.

Biti Ustašom, znači biti idealnim borcem, koji preko svih izkušenja, preko svih patnja, preko svih nedaća, najvećom strpljivošću mora doći do konačnog uzvišenog cilja. Ustaša mora biti uvijek prvi u borbi, uvijek prvi u opasnim podhvatima. On mora biti strpljiv i mora vjerovati u Poglavnika, koji će sve na najbolji način riješiti. Pa i u časovima, kad netko misli da izvjesne stvari nisu na mjestu, on mora ostati Ustašom na svom mjestu, imajuć na umu, da se sve stvari ne mogu odmah riješiti. Dakle: vjera, stega, strpljenje, ustrajnost, a povrh svega rad i opet rad, temelji su našeg konačnog uspjeha. Ustaša je mali čovjek. On je dijete seljačko i radničke kućice. Stoga Ustaša nikada ne smije zaboraviti na svoj dom i na svoje ukućane. U saobraćaju s malim čovjekom ustaša mora uvijek ostati uljudan i pristupačan i nikada ne smije smetnuti s uma, da su seljak i radnik temelji države, koji svojim radom, svojim žuljevima, drže, a svojim mišicama brane državu. Za Ustašu je jedna od najvažnijih stvari stega. Ona je jedna od najjačih i najglavnijih vrlina, koja mora resiti svakog Ustašu. Vojska bez stege, pokret bez stege, rad bez stege, propast je za narod i državu. Stoga je stega jedan od glavnih preduvjeta uspjeha. Onaj, koji danas sluša, koji danas izvršuje zapoviedi svojih predpostavljenih, taj će sutra izdavati zapoviedi, taj će drugima nalagati. Neka se svaki zapovjednik prenese u stanje onih koji slušaju, a isto tako svaki onaj korak se zapovieda u stanje onih, koji zapoviedaju. Svaki si mora postaviti pitanje: »što bi bilo, kad bi ja bio na njegovom mjestu« ? Ustaški se vojničar, kao i svaki pripadnik Ustaškog pokreta, mora uviek i svagdje ponašati ćudoredno. Ustaša mora služiti kao uzor svakom Hrvatu. Ustaša se mora okaniti svake psovke, jer je ona naša narodna sramota, koja dolikuje samo prostaku. Ustaša ne smije pijančevati, ne smije posjećivati sumnjiva noćna zabavišta, ustaša ne smije zalaziti u sumnjiva ženska društva. Ustaša mora čitav svoj posebnički život temeljiti na obitelji. Ustaša mora biti predstavnik i čuvar svega onoga što je hrvatski narod kroz vjekove stvorio, a što se može jednom ricči nazvati našim narodnim duhovnim blagom. Ustaša ne smije biti laktaš, koji bi se borio za položaje, za čin ili za lagodni život. Za Ustašu je glavna stvar dužnost, pa makar ju on vršio kao obični čarkar ili kao najviši častnik ili dužnostnik. Svaki Ustaša mora biti svijestan toga, da će se njegov marljiv i savjestan rad prije ili kasnije nagraditi sa strane zapovjedničtva, pa stoga ne smije nikada on sam isticati svoje zasluge i tražiti svoje promaknuće ili odlikovanje. Ustaši ne smije nikada biti vojnićki život neugodan. Hrvat je kroz vjekove bio vojnik, bio je junak, bio je ratnik. Stoga za svakog Ustašu mora biti najveća čast ako dodje u vojničke redove i kao vojnik čuvati državu, granice i hrvatska ognjišta. Hrvat je kao vojnik kroz mnoga stoljeća pronio slavu Hrvatskoj na svim bojištima. Hrvat je kao vojnik dao najveće priloge Evropi. Ustaša i vojnik nije rob. Najveći gospodin, najveći čovjek je onaj, koji s puškom na ramenu, pa makar bio i običan čarkar, služi domovini. Stoga je najveća podlost, najveći zločin, ako bi se netko želio izmaknuti vršenju vojničke dužnosti, ili ako za vrieme vršenja svojeg djelatnog razdoblja pokušava izmaknuti redovitom vojničkim poslovima. Dužnost vojnika, ma kakva ona bila, uviek je uzvišena i rad u vojsci mora se smatrati dostojnim i potrebnim.

[ljuta trava]

Bobani , hajde lijepo otvori oči , pogledaj kalendar , koja je godina , i koji dan ....PROBUDI SE !!!!!!!!!!!!!!!

[Bobani]

Prijatelju dragi probuđena sam ja, i za tvoju informaciju spavam otvorenih očiju. Ja sa ti kao i Očenaš kojeg svaki čovjek treba po nekoliko puta na dan izmoliti , ito napamet, da ga ne zaboravi. Znam za sigurno, dragi prijatelju "ljuta trava", da ćeš se složiti sa menom da mnogi Hrvati još uvijek radije vple čitati Titine priče, nego naše hrvatske priče. Ja sam ti, ako hoćeš, kao svirač ili trubač iz pustinje za one koji ne znaju hrvatsku istini i hrvatsku prošlost, a trebali bi ju znati. Svakako, povijest nije za svakoga...

[caporegime]

Ustaše su, ako ih gledamo u kontekstu boraca za hrvatsku državu, oni koji nisu uspjeli. Kako imamo one koji su u tome uspjeli a to su hrvatski domoljubi i branitelji iz 1991-1995 ne vidim ikakvu potrebu za ustašama budući sve ono što kao domoljubi trebamo imamo štujući načela na temelju kojih je obnovljena samostalnost hrvatske države 1991.
Ili, čast Luburiću ili Bobabu ali moj san su ostvarili Gotovina, Roso, Norac, Daidža, Pauk, Gavran, Zadro, Filipović........i Tuđman naravno.

[Bobani]

Jest, dragi prijatelju caporegime, točno je da na mlađima svijet ostaje, kaže hrvatski narod. Ti svi mlađi koje si ti nakontao su nastavili ondje gdje su stariji prestali. To se zove: PRIJENOS BAKLJE SA STARIJIH NA MLAĐE. Pozdrav.

[Bobani]

USTAŠKA I AVNOJ-SKA NAČELA - KOJA SU BILA BOLJA ZA HRVATSKI NAROD?

delivuk.prkos.com
(Autor: Milan Gabrić) NASLOVNICA

Hrvatska i Ustaštvo (8)

AVNOJSKA TEMELJNA NAČELA

Ova avnojska temeljna načela ne mogu se prišutiti sve kat bi Rvati i tili. Ova slika što je pajdo stavija nas posića na Kozaraško Kolo
Ovo je ta jugoslavenska vojska kojoj je Tito bio Maršal. Teško je bilo pobjediti ovu vojsku koja je u sebi imala socijalistiški idealizam.





P R E D S J E D N I Š T V O

Antifašističkog vijeća narodnog oslobodjenja

J U G O S L A V I J E



O D L U K A



o imenovanju Narodnog odbora oslobodjenja Jugoslavije.



Na osnovu odluke Antifašističkog vijeća narodnog oslobodjenja Jugoslavije o Glavnom zakonodavnom i izvršnom tijelu Jugoslavije i o Narodnom odboru oslobodjenja Jugoslavije kao privremenim tijelima vrhovne narodne vlasti u Jugoslaviji za vrijeme narodno-osloboditeljskog rata, Predsjedništvo antifašističkog vijeća narodnog oslobodjenja Jugoslavije imenuje Narodni odbor oslobodjenja Jugoslavije u koji ulaze:



Predsjednik i glavni za narodnu obranu Maršal Jugoslavije

Josip Broz Tito

Potpredsjednik Eduard Kardelj

Podpredsjednik i povjerenik za informacije Vladislav Ribnikar

Podpredsjednik Božidar Magovac

Povjerenik za vanjske poslove Dr.Josip Smodlaka

Povjerenik za unutrašnje poslove Vlada Zečević

Povjerenik za prosvjetu Eduard Kocbek

Povjerenik za narodnu privredu Ivan Milutinović

Povjerenik za gospodarstvo Inj. Dušan Sernec

Povjerenik za saobraćaj Sretan Žijović-Crni

Povjerenik za narodno zdravlje Dr.Milovej Jambrisak

Povjederenik za gospodarsku obnovu Todor Vujašinović

Povjerenik za socijalnu politiku Dr. Anton Kržisnik

Povjerenik za sudstvo Jrane Frol

Povjerenik za ishranu Mile Periničić

Povjerenik za gradjevinstvo Dr. Rade Pribičević

Povijerenik za šume i rude Sulejman Filipović

pukovnik



U Jajcu, Dana 30 studenoga 1943. M.P. Predsjednik, Dr. I. Ribar vr.



Tajnik, R. Čolaković vr.





Objavljeno: 12.04.2010. u 01:51h

DOMOLJUB 12.04.2010 02:26 h

Delivuk. Ta slika koju si stavio tu me podsjeća na partizanska kola koja bi se igrala na svakom komunističko/partizanskom mitingu. Silom su nagonili narod da uskaču u to kolo i pjevaju Titine pjesme. Tko bi se opro ili izvlačio bilo zbog čega, bio bi pozvan na stranu i ispitivan da šta on ima protiv druga Tita. Od Tite i njegove vlasti sve se je moralo silom raditi.

matrixdc 12.04.2010 05:33 h

Utemeljiteljsko i prvo zasjedanje AVNOJ-a održano je 26. i 27. studenoga 1942. godine u Bihaću. AVNOJ je konstituiran kao općenarodno i općepolitičko predstavništvo Narodnooslobodilačkog pokreta. Na 2. zasjedanju AVNOJ-a 29. i 30. studenoga 1943. u Jajcu donešena je odluka o utemeljenju Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije, s funkcijama privremene vlade. Odobrena je Odluka o uređenju buduće Jugoslavije na federativnome i demokratskome načelu uz priznavanje prava svim njenim narodima, koja je odluka imala kasniji ustavotvoran značaj. Zasjedanju AVNOJ-a nazočila su 142 delegata. Odobreno je kako će o uređenju buduće države odlučiti njeni narodi nakon rata. 3. zasjedanje AVNOJ-a održano je 7. do 10. kolovoza 1945. u Beogradu. AVNOJ se preoblikovao u Privremenu narodnu skupštinu Demokratske Federativne Jugoslavije sa zadatkom pripremanja Ustavotvorne skupštine. 11. studenoga 1945. održani su izbori za Ustavotvornu skupštinu. Lista Narodnog fronta Jugoslavije dobila je 96% glasova. (Kao i Hitlerova 1933., mo,) Narodna skupština (konstituanta) je 29. studenoga 1945. proglasila je Federativnu Narodnu Republiku Jugoslaviju. Jugoslavija je postala savezna narodna republika sa 6 narodnih republika Ustavom od 31. siječnja 1946., a država je dobila naziv Federativna Narodna Republika Jugoslavija (FNRJ).


j.perkovic 12.04.2010 08:31 h

Kako sve znaju? Kako su zločinci planirali da unište Hrvatsku Državu i još se sa time ponose da su napravili tolike zločine treba samo čitati šta piše Domobran pa će se sve saznati, šta su radili oni koji su za sebe govorili da donose oslobođenje samo se treba pitat za koga.

Delivuk 12.04.2010 12:59 h

bravo pajdo. To je istina što si napisa. Ja san tako nešto čita u mojin bukvarima kat san u školu iša. To danas niko više ne čita, zato se i ljute neki kat čuju šta je i kak je prije bilo. To je naša rvacka povist koju ne možemo izbrisat sve kat bi tili.


matrixdc 13.04.2010 07:51 h

Značajniji nadnevci u radu ZAVNOH-a su:

* 13. lipnja 1943. u Otočcu održano je prvo zasjedanje ZAVNOH-a, kada je ZAVNOH formalno preuzeo funkciju najvišega političkog tijela Narodnooslobodilačkoga pokreta u Hrvatskoj, ali je de facto obavljao i zadaće najvišega tijela vlasti u Hrvatskoj.

* 14. lipnja 1943. na proplanku pokraj jezera Labudovac (jednoga od Plitvičkih jezera) održana je radna sjednica ZAVNOH-a;

* 12. - 15. listopada 1943. u Plaškom održano je drugo zasjedanje ZAVNOH-a;

* 20. rujna 1943. - ZAVNOH donosi Odluku o priključenju Istre, Rijeke, Zadra i ostalih okupiranih krajeva Hrvatskoj.

* 8. i 9. svibnja 1944. u Topuskom održano je treće zasjedanje ZAVNOH-a kada je prihvaćena odluka o stvaranju federativne Jugoslavije, a ZAVNOH proglašen vrhovnim zakonodavnim i izvršnim predstavničkim tijelom i najvišim tijelom državne vlasti Federalne Države Hrvatske.

* Šibenik je bio sjedište ZAVNOH-a od 31. prosinca 1944. do 13. svibnja 1945., nakon čega se ZAVNOH preselio u Zagreb, 20. svibnja 1945.

* 21. srpnja 1945. u sabornici na Markovom trgu održano je četvrto zasjedanje i tog dana promijenjen je naziv u Narodni sabor Hrvatske.


Domobran 14.04.2010 00:39 h

matrixdc. Da su Hrvati bili takove sreće i da nisu izgubili svoju nacionalnu Državu Hrvatsku, za sigurno se nikada ne bi pričalo a još manje spominjalo te u tajnosti i u šumama održavane i za hrvatski narod izdajničke sastanke.
Pošto je poznato da u svakome ratu pobjednici pišu povijest, tako je i za rat na podrušju Hrvatske Države - protiv koje se je tvoj ZAFNOH borio - ispalo je da su oni obilnom Staljinovom pomoći dobili rat, pa su mogli pisati što god ih je bila volja protiv Hrvatske i vojnika Hrvatske Države.


Otporaš 15.04.2010 13:12 h

matrixdc. Vi kažete da je lista Narodnog fronta dobila 96% glasova i vi mislite da je to bilo demokratski. Ako vi to tako mislite, onda je i Hitler pobjedio :demokratski" sa 98% 31 siječnja 1933.godine.
Što se tiče avnojskih "demokrtatskih" načela, to je jedna obična magla i neistina. Poznato je da u komunizmu nije vladala demokracija nego DIKTAT. Takodjer je poznato da su sve komunističke zemlje imali u svojim nazivima "demokratska" narodna Republika, a u svim tim zemljama je vladala kruta DIKTATURA.


Otporaš 16.04.2010 12:47 h

matrixdc. Koliko je bilo drzavotvornih Hrvata na ovoj listi imenovanja u toj privremenoj vladi avnojske Jugoslavije? Niti jednoga! Sramota! I tu u Jajcu se je stvarala, kako hrvatski današnji antifašisti tvrde," Federativna Država Hrvatska "!? Čudo nad čudima! Tu se je obnavljala srpska Jugoslavija bez kralja i stvarali se temelji kako Hrvatsku ponovno okupirati a državotvorne Hrvate pobiti. Proučiti avnojska načela, tu se ne može naći niti jedna jedina riječ o Hrvatskoj državi.

[Bobani]

HRVATI I U NJIMA DESETI TRAVNJA ILI IZVAN NJIH!

1. 10-04-2009 13:29

Meni se čini da u našoj cijeloj povijesti nije bilo čovjeka koji je bio više narodni čovjek od Dr. Ante Pavelića. Ja mu zato skidam kapu i učinit ću sve što mogu da se pobije sva lažna partizanska propaganda protiv njega. Ta propaganda je danas uperena protiv nas Hrvata jer se na taj način pokušava uvjeriti sve nas da su nam naši zakleti neprijatelji stvarali državu boreći se protiv jednog od naših najvećih političkih i rodoljubnih divova.

Svim članovima Poglavnikove obitlji, svim živim ustašama i domobranima koji su živote svoje bili spremni položiti za ideju samostalne i nezavisne Hrvatske, svim posjetiteljima ovog portala i svim iskrenim Hrvatima želim sretan 10. travanj, dan stvarne hrvatske državnosti!

I slava svim ustašama i domobranima i ostalim hrvatskim vojnicima koji su umrli za tu istu ideju.

Ne osvrćimo se na partizankse laži, danas je naš stvarni dan državnosti!

Andjelko Galić
www.blogihrvati.com

[TjelohraniteljOdSchwartza]

Autoru svaka časta na trudu.

Samo da pitam;ima li autor kakve veze sa otporašem sa ugašenog foruma dnevno.hr?

[Bobani]

Naravno da ima. Otporaš je iznosio PISMA MAKSA LUBURIĆA.

[Bobani]

SVI PUTEVI VODE U BOKU - KOMENTAR UZ JEDNU MAPU (prvi (1) dio)

(Prepisujem iz DRINE br. 1-2. 1965. strana 128-135 za hrvatsko općinstvo jedan vrlo povijestne važnosti opis generala DRINJANINA. Više/manje poznato je da je general DRINJANIN u Istarskoj DRINI 1964. godine na strani 18-21 tiskao PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. To spominjem zato da bi čitatelji priloženog opisa mogli što bolje razumijeti početak i prvi paragraf opisa. Usput želim naglasiti da je uz naslov: SVI PUTEVI VODE U BOKU priložena i vojnička karta Boke Kotorske, koju ja ne mogu ovdje priložiti, jer ne znam kako, ispričavam se zbog toga, ali ću zato napisati sve one riječi koje su ispod te karte, koja je svakako kopija od Bog dragi zna koliko kopija, pa nije toliko jasna, ali svakako se jasno vide strijelice talijanskih jedinica koje prodiru u Boku Kotorsku. Ispod karte je napisano: IZ NJEMAČKE RATNE REVIJE "SIGNAL": vidi se kretanje Talijana po kopnu i moru prema Boki Kotorskoj i Jadranu. Tko drži Boku, gospodari Jadranom. Moja opaska. Otporaš.)

Piše: general DRINJANIN

komentar uz jednu mapu

Zadnja istarska DRINA bila je razgrabljena, pa neka ove riječi služe i kao poziv svim povjerenicima, da nam smjesta pošalju sve primjerke, koje još eventualno imaju na raspolaganju. Treba mo ih za odpremu onima, koji ih traže. I tih ima mnogo.

Vele nam mnogi prekaljeni stari ustaški borci, u čije borbeno i oružano ustaštvo nitko ne može sumnjati, da je zasluga te DRINE u tome, što ona postavlja svaku stvar na svoje mjesto. Mi se nismo odrekli i nikada se nećemo odreći onoga ustaštva, kojem, s kim i za koga je palo pola milijuna Hrvata. Ti su se ustaški junaci i martiri borili za HRVATSKU DRŽAVU i imaju prava da ih se smatra hrvatskim vojnicima i hrvatskim mučenicima.

Što je, konačno znao onaj hercegovački dječarac, onaj lički pastir, onaj zenički radnik ili jednostavni težak sa Drine - o ideološkim problemima svijeta? Nismo rekli da o tim ideološkim smjerovima ne treba voditi računa o političkim stvarnostima, nego smo samo rekli - da su ovi jednostavni i mali ljudi, koji su nosili "U" slovo na ličkoj kapici, bosanskom fesu ili ustaškoj vojničkoj kapi - bili samo i jedino hrvatski vojnici, koji su pošteno ginuli za HRVATSKU DRŽAVU.

Nisu to samo sentimentalni razlozi, pa da kažemo da bi bili nesretni, jer bi nam se nijekala vojnička kategorija, a ne govorimo o tobožnjem prokletstvu Hrvata, koja da datira još od vremena nesretnog kralja Zvonimira, nego se radi o konkretnim razlozima. Nikada Hrvatska neće moći biti ni slobodna, ni svoja, ni sretna još manje - kad bi prešutila ili zatajila tih pola milijuna palih. (Hrvata, mo)

Nije uvijek za povijest i Boga mjerodavno ono, što o nama kažu oni, koji su nas pobjedili, (Toga smo svjedoci upravo danas dok ja, Otporaš, ovo pišem. Napali su našeg slavnog hrvatskog igrača Josipa Šimunovića samo zato što je u utorak 19 studenoga 2013. poslije utakmice Islanda i Hrvatske u Zagrebu za kvalifikaciju svjetskog prvenstva u Brazil 2014., rekao: ZA DOM SPREMNI!. Preko hrvatskih slabića u službi hrvatskog neprijatelja ova stara vojnička hrvatska izreka ZA DOM SPREMNI! je munjevitom brzinom proširila se kuglom zemaljskom, kako bi još jednom, Bog dragi zna po koji put još više, prišili HIPOTEKU GRIJEHA WW2 NAMA HRVATIMA na našim hrvatskim područjima. Mo, Otporap)a ni t. zv. veliki, jaki, jer živimo u doba ispaštanja grijeha velikih i moćnih. I ne samo mi nego i oni sami ispaštaju svoje grijehe i zablude.

I baš zato, jer se nismo odrekli dijela naše slave i naše tragedije - ne smijemo zatvoriti oči pred evidentnim stvarnostima u svijetu, koje nas sile da izvršimo reviziju svih koncepata u pogledu naše politike i naše strategije. (Upravo u tom i jest veličina generala Maksa Luburića. On je sam sebe pobjedio i došao do zaključka da ako se Hrvati ne ujedine u jedan ROV, budućnost je jugoslavenska, mo, Otporaš) Svijet vodi POLITIKA i, prema tome, ta je diktirala i hrvatsku politiku (Kao i danas spominjanje ZA DOM SPREMNI!, mo) godine 1941. Hrvatska je strategija bila posljedica te naše političke linije, koja je sačinjavala dio jedne evropske i svjetske politike, koja je tada priznavala Hrvatsku. Zato je bila apsolutno ispravna i ona hrvatska politika i, dosljedno tome, hrvatska strategija, koju smo vodili na strani onih, koji su nam dali kakvu - takvu mogućnost, da dodjemo do hrvatskeDRŽAVE. A stvaranje HRVATSKE DRŽAVE bio je naš vrhovni stratežki cilj.

S druge strane, mi smo bili stvarni i u istarskoj DRINI smo na sasma jasan i konsekventan način analizirali političko - vojnu situaciju kod onih Hrvata, koji su bili protivni našem časovitom političko - ideološkom smjeru, ili su pak snašli posljedice našeg časovitog savezništva s Italijom, koja nije bila samo ideološki protivnik tih Hrvata, nego je bila i stvarni potencijalni protivnik cijelog hrvatskog naroda.

I hrvatski Ustaše i hrvatski partizani podjednako su mrzili Italiju. Malobrojni hrvatski komunisti mrzili su Italiju i iz ideoloških razloga, ali se je kasnije dogodilo, radi svojih ideoloških zabluda, stvarno paktirali s Italijom, našim narodnim i političkim neprijateljem. u isto vrijeme Kotoranin Ante Moškov, tobožnji ideološki sumišljenik Italije, jurišao je s bombom u ruci na talijanske tenkove.

Osim, dakle, ideoloških problema postojali su i taktički problemi s obje strane, pa ako je hrvatska ratna mašina, iz taktičkih razloga, prihvatila ideološko obilježje svojih saveznika u svom političko-startežkom planu, onad na jedan pošten i iskren način moramo priznati isto taktičko pravo i onim Hrvatima, koji su bili na drugoj strani. Da bi to mogli učiniti moramo rasčlaniti Titovu snagu na njene sastavne dijelove.

Ne ćemo ovdje govoriti o velikosrbstvu, ni o srbokomunizmu, ni o beogradskoj čaršiji, ni o srbijanskoj profesionalnoj soldateski. Oni su naravni neprijatelji svake hrvatske državne koncepcije, pa bila ona ma kako ideološki obojena. Onaj isti rječnik, kojega su upotrebljavali za naše stare i borbene pravaše, Frankovce i stekliše, upotrebljavali su kasnije za ustašku generaciju, i upotrebljavaju danas, (1965., dr. Juraj Krnjević je tada bio predsjednik HSS-e, jer je bilo tada - kao i danas - bolje imati nekakovu titulu predsjednika, nego biti državotvorni Hrvat za Hrvatsku Državu, mo)za dra. J. Krnjevića i novu HSS, koja se deklarira izročito državotvornom. Taj će isti rječnik oni sutra upotrebljavati za one hrvatske komuniste i bivše partizane, čim se ovi deklariraju pristašama hrvatske DEŽAVE. Andrija Hebrang je meni, neposredno prije izručenja, rekao . da on želi Hrvatsku crvenu kako kukurik, ali sa granicama na Drini i kod Zemuna. zato je taj zaslužni i stari komunisitčki borac pao isto tako izmučen i pogrdjen, kao jedan Juco Rukavina.

Nastavlja se. Otporaš.

[Bobani]

SVI PUTEVI VODE U BOKU - KOMENTAR UZ JEDNU MAPU (drugi (2) dio)

Ne govorimo, dakle, i bilo kojoj srpskoj snazi. Govorimo o Hrvatima. Nećemo trošiti riječi ni na one oportuniste, slabiće ili amorfnu masu (u ovom slučaju "amorfna masa" se odnosi na sve one bezosjećajne i bez kristalno jasne ideje Hrvate, mo, Otporaš)koja je klicala "Hosana, sine Davidov", a onda Ga pljuvala. Svaki narod ima te svoje oportuniste, slabiće i amorfnu masu. Oni ne prave nikada povijest. Oni ju tek slijede. Oni bi sjutra klicali Ustašama, HSS-u, demokratima ili eventualno hrvatskim monarhistima.

Radi se o onim Hrvatima komunistima i idealistima, koji su se dali prebijati kosti i koji nisu odavali svojih drugova; ili su umirali s puškom u ruci i na vješalama, s poklikom "živila komunistička partija", itd. Mi njima odajemo priznanje, kao borcima, ako su pali u vjeri, da njihova žrtva služi za bolju budućnost hrvatskih proletera. Mnogo su od njih sve dali u vjeri, da se bore kao predhodnica jednog novog i boljeg svijeta, gdje Hrvat Hrvata ne će ekonomski izrabljivati, i da se jedan narod s drugim ne će klati za kapitalističke interese.

Mi te ljude odjeljujemo od onih, koji su i u komunizmu gledali svoja osobna rješenja, pa su se, poput Tita, stavili u službu jugoslavenske državne ideje. Taj oportunizam doveo je i u krizu takovu novu jugoslavensku tvorevinu, jer su se urotili i protiv Rusije i Staljina, za koje su umirali. Njihova je urota bila kupljena za američke dolare, kao što je i puč generala Simovića bio plaćen s pola milijuna engleskih funta sterlinga. Mi smo danas očevidci loma. Većina hrvatskih komunista za Beogradjanine su danas čisti - ustašluk! Dio hrvatski komunista gubi se u oportunizmu i kukavičluku, da ih ne snadje sudbina Andrije Hebranga. Ali oni neće praviti povijesti, oni će slijediti tok dogadjaja. Jedan pogled na stanje u svijetu govori o krizi kominizma, gdje se Jugoslavija spasava od "majčice" Rusije s pomoću buržujske Amerike, a Rusija pak traži saveznika u medjunarodnom kapitalizmu protiv revolucionarnog Mao-Ce-Tung (Mao-Tso-tong, francuski, Mao-Tse-Tung i (Mao Zedong) engleski, mo) i milijuna gladnih Kineza.

Vratimo se hrvatskim komunistima idealistima. Oni, koji šrežive duboku krizu komunizma uopće i lom jugoslavenske državne strukture, morat će naći jedan hrvatski okvir za svoju legalnu borbu. (Franjo Tuđman i njegova Hrvatska Demokratska Zajednica, HDZ, mo)Nećemo mi Hrvati riješiti problem komunizma u svijetu, nego ćemo morati prihvatiti rješenje, koja će donijeti "vjetrovi povijesti". (Pad berlinskog zida u studenom 1989. godine, mo, Otporaš)

Ali, pitanje hrvatskih partizana je problem naš, interni, hrvatski i njega moramo riješiti medju sobom mi Hrvati. Samo jedan pogled na mapu, (o kojoj sam rekao par riječi u početku ovog opisa, mo) koju smo uzeli u originalu iz njemačkog ratnog mjesečnika "Signal" - pokazuje nam što se je sve dogadjalo u ona vremena. Treba konstatirati dvije bazične činjenice.

Prva je činjenica, da su Njemačka i Italija navijestile rat Jugoslaviji ne zato, jer su to želili, nego - jer je po njihovim neprijateljima organizirani puč generala Simovića, od 27 ožujka1941. - na to prisilio. Njihov cilj, t.j. Njemaca, nije bio ni rušenje Jugoslavije, ni stvaranje Hrvatske, nego su prije svega trebali pasivnost Jugoslavije i slobodni prolaz za Solun i Kretu, kamo su stigli 2. lipnja 1941. Rat je bio tu.

Druga je činjenica, da su Hrvati iskoristili to ratno stanje, proglasili hrvatskuDRŽAVU, razoružali jugoslavenske jedinice i stvorili hrvatsku Vladu, hrvatsku vojsku, itd. Pogled na mapu (kartu, mo) pokazuje glavne smjerove Njemaca. Oni su iz Madjarske, Rumunjske i Bugraske okupirali glavne komunikacije, koje su trebali za osvajanje Sueza i drugih stratežkih ciljeva. To se je i kasnije osjetilo u držanju Njemaca na teretoriju bivše Jugoslavije, kada su pravili lokalne kompromise s bilo kim, da si osuguraju te komunikacije.

Kasnije se to promijenilo utoliko - koliko je radi nepovoljnih ratnih rezultata - Hrvatska postala južni stratežki obrambeni bedem za njemački životni prostor (lebensraum). Tada je Njemačka imala više interesa za Hrvatsku kao takovu, ali ne radi Hrvata, nego radi sebe. Priča o našem vjekovnom ratnom prijateljstvu je čista poezija, koja je nastala iz obostrane upućenosti, i kao posljedica našeg geopolitičkog položaja.

Ali Italiju su vodili drugi motivi u svim njenim potezima, koji su je vodili u našu Dalmaciju, i to ne radi ideoloških razloga, nego iz imperialističkih motiva, koji su (kod njih, Talijana, mo)vječni i s kojima treba rašunati u svim budućim potezima hrvatske politike i hrvatske strategije.

Italija je izdala sve svoje saveznike radi Dalmacije, i u budućnosti će svaka Italija prići svakom bloku, koji joj obeća Dalmaciju ili komad iste; i opet će iznevjeriti, ako joj druga strana obeća više; i ne smao to, nego će Italija, na jedan ili drugi način, pokrenuti naše unutarnje neprijatelje, jer joj nikako ne konvenira jedna jaka HRVATSKA DRŽAVA.

Prelazim, konačno, na ono, što smo htjeli istaknuti. Dobar dio partizana na hrvatskom području posljedica je - ne nekih vrlina komunizma, a ni pomanjkanja smisla za povijest i ljubavi za hrvatsku DRŽAVU samih DALMATINACA, - nego je posljedica imperijalizma Italije i izdajstva domaćih Srba i četnika, koji su Hrvate planskih tjerali u partizane, da ih kasnije mogu optužiti i uništiti - kao komuniste. Mi bi mogli toj našoj hrvatskoj braći predbaciti njihovo partizanstvo tek onad, kad bi hrvatska DRŽAVA bila dovoljno jaka, pa im mogla prižiti zaštitu. Nu hrvatska DRŽAVA je bila nemoćna prema svome "himbenom savezniku".

"Ustaška Hrvatsa" ne može predbaciti "partizanskoj Hrvatskoj" ama baš ništa. Oni su bili žrtva naše nemoći, talijanske perfidnosti, četničkog noža i komunističke prevare. Njima je, naime, bila obećana hrvatska sloboda, jednakost i socijalni napredak.

Danas bivši hrvatski partizani, medju kojima nije bilo tek 3-4% uvjerenih komunista, uvidjaju da su bili nasamareni "slobodom i blagostanjem", kao što je tragični pjesnik paćeničke Boke, Viktor Vida, u časovima krize pjevao - da je bio nasamaren životom.

I vratimo se našoj paćeničkoj hrvatskoj Boki. Talijanska strijela bila je ravno na nju odapeta. Tko gospodari Bokom - gospodari prilazima Jadranu. Tko gospodari Jadranom - gospodari obalnim narodima, i kotirima njegovih rijeka i komunikacija dominira pozadinom. Boka i cijeli naš prostor, kroz dva milenija, bio je deklariran talijanskim životnim prostorom. Od vremena ilirskog ustaničkog vodje BATUMA, pa do Poglavnika, dra. Ante Pavelića, moglo bi se reći, nije se niša novo dogodilo.

Zato je naša istarska DRINA (Baš u toj istarskoj DRINI iz 1964. godine je tiskana PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA,mo,) bila razgrabljena od mlade generacije i zato vjerujemo, da će ova bokeljskaDRINA izvršiti namjerenu joj misiju.

A ta misija jest: pravljenje hrvatskog fronta za rušenje svake Jugoslavije, a za stvaranje HRVATSKE DRŽAVE, gdje ćemo moći konačno zacijeliti zadane rane u bratoubilačkoj borbi, medju nama Hrvatima i u HRVATSKOM DRŽAVNOM SABORU razgovarati o hrvatskoj politici.

Na nam je, hrvatskim vojnicima, bez obzira na bilo kakve natruhe ideološke naravi, izvršavati ono, što taj naš stardrevni HRVATSKI DRŽAVNI SABOR bude o našoj sudbini odredio.

general Drinjanin.

[Bobani]

ČESTITKA DESETOM TRAVNJU!!! (HRVATSKA I USTAŠTVO (35) (sa portala: javno.com, pripremio Otporaš.)

Iz povijesne perspektive, ne bi danas bilo Hrvata koji ne bi htio govoriti s očevidcem delirija PROGLASELNJEN NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE.

Danas je 69 godišnjica PROGLAŠENJA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE. Kako bi bilo lijepo da se nadje živi svjedok i iznese nama mladjima svoje dojmove kako se je osjećao hrvatski narod kada je čuo vijest da smo konačno SLOBODNI!

U tu svrhu i za zadovoljstov vam donosim veselje dvojice Ustaša koji su svoje dojmove zapisali u vlaku vozeći se iz Italije prema Domovini Hrvatskoj.

ČESTITAM SVOM HRVATIMA DESETI TRAVANJ!!!


Najradosniji trenuci obnovitelja Hrvatske Države.


Najradosniji trenuci obnovitelja hrvatske slobode i nezavisnosti-

Zagreb, 9. listopada 1941.


Vedro talijansko nebo, vedrije i jasnije od djetinjeg oka. Proljetno sunce nekako veselije grije, sve pupa i oživljuje, u duše naših Ustaša uvlači se neka tiha i skrovita radost, predosjećaj o velikoj bliskoj budućnosti, koja je na pomolu. Pokrajina Avellino, najdivniji kutak Italije: sunce, pjesma, cvijeće i dražest. Izgleda da se priroda natjecalo s ljudskim duhom, u obogaćivanju toga kraja i u tom natjecanju stvorila ono, što joj gotovo nigdje na kori zemaljskoj nije u potpunosti uspjelo. Bujno zelenilo okružuje sam gradić Avellino, a tamo prema jugozapadu vide se obronci tamnomrkog i jezivog Vezuva, kojemu se sučelice usidrio Napulj, jedan od najljepših svjetskih gradova.

U skromnom stanu u Avellinu sjede dvojica ustaških časnika i šute. Od vremena na vrijeme šutke se pogledaju i ništa više.

- Marko, što naši u domovini rade? Hoće li ona biti ubrzo oslobodjena?
- Nadajmo se. Ja čekam svakim danom brzojavku od Poglavnika.
- Ne strahuj, brzojavka će pravovremeno stići, uzdajmo se u njega i Providnost.

Opet zašutiše. Lagani proljetni povjetarac leluja cvatuće jorgovane, koji neobično opojno mirišu, kakvi samo u Avellinu cvjetaju. U to se na vratima pojavi listonoša s brzojavkom. Srce naših boraca življe zaigra. Danas je utorak, 8. travnja, treba da se nadju još danas s ostalim drugovima u Napulju, a u četvrtak sa svima u Pistoji, gradiću sjeverne Italije.
Brzo uzmu najnužnije stvari, kojih nije bilo Bogzna kako mnogo, i upute se na avellinski kolodvor. Na putu do Napulja pridruži im se još desetak drugova. Svi su razdragani, jer znaju, da se Jugoslavija uplela u rat s osovinskim silama i tako sebi potpisala smrtnu osudu, znaju da će iz te borbe izići pobjednicom i njihova sveta majka Hrvatska, za dobrobit koje im se nikakva žrtva ne čini preteškom.

Iz Napulja krenuše vlakom kroz srednju Italiju prema Pistoji, gdje su se imali svi sakupiti. Putovanje je bilo veoma ugodno, kakvo samo može biti u prvo proljetno doba u tom kraju Italije. Govori se veoma malo i to ono najnužnije, najpreče. Ta kako bi i govorili, kad je srce prepuno osjećaja, a duša i mašta već brode oranicama i poljima, šumama i vrletima oslobodjene domovine Hrvatske? Tako im je meko pri duši. Znaju, da ne će naći sve uredjeno i stišano, znaju da će morati prolijevati more krvi i žrtvovati mnoštvo života dok potpunoma ne oslobode okovanu domovinu i osiguraju joj mirniju i sretniju budućnost Sve to oni znaju i razmišljaju o tome, ali to ne može narušiti njihovo veselje, već ga naprotiv umnožava i uzveličava.

Na Veliki Četvrtak, oko pola dana, stigne njihov vlak na kolodvor u Pistoji. Na kolodvoru ih dočekaše neki ustaški častnici, stari borci, te dočastnici i ustaše. Tu se izrukovaše i izgrliše sa starim drugovima i istomišljenicima, a zatim se uputiše u logor. Nije bilo vremena, a nisu imali ni volje za razonodu, već se stali savjetovati što da se čini. Odmah im bi podijeljeno ustaško odijelo, kojega do tada nisu imali, te oružje i streljivo, kao i cjelokupna ratna oprema. Stvaraju se nacrti o možebitnom napadaju na Jugoslaviju, ako to ustreba, i pomoći braći, koja su najvećma ugrožena od neprijatelja.

Onda zapadoše u maštanja o onoj, koju već godinama nisu vidjeli, o onoj iz koje su bili protjerani i bačeni u daleku tudjinu da medju stranim svijetom, koji ne pozna ni jedne riječi njihova slatkog jezika traže utočište i zaštitu. Je li se išta promjenilo? Jesu li one male, bijele kuće još uvijek iste? Jesu li prostrane livade još uvijek cvjetne; muču li goveda i bleje li ovce po pašnjacima? Čuje li se svugdje meka i živa hrvatska popijevka, ganga? Odzvanjaju li sure litice brda onim živim uzvicima i dozivanjem? Gori li još na očinskom ognjištu sveti kućni oganj? Njihova srca udaraju mahnitom radošću, a blaženi smiješak talasa (vijuga, svijetlaca, mo, Otporaš) se njihovim opaljenim licem. U to ih iz slatkog sanjarenja prene vijest: - Poglavnik dolazi! Poglavnik dolazi! Svi se ubrzo okupiše, da dočekaju svoga Poglavnika. Već su bili pridošli svi ustaše iz brojnih pokrajina Italije. Ukupan broj časnika, dočasnika i ustaša iznosio je 340 ljudi.

Poglavnik je došao kao uvijek ozbiljna i zamišljena čela, srdačno se rukovao sa svima i sa svakim prozborio dvije tri ljubazne riječi, osvrnuvši se na ove povjesne dane, koje upravo proživljavamo. Svi su pogledi bili uprti u njega, u njima se ljeskala ljubav i privrženost, a ujedno i strahopočitanje. Svima je bilo lagodno pri duši, ostvaruje se njihov san; njihov trud, izgnanstvo, žrtve i samoprijegor krune se uspjehom.

Uvečer se svi okupiše oko krugovalnika, da čuju razvoj dogadjaja u domovini. Najednom suspregoše dah, srce im življe i mahnitije stane udarati, nadimlju se grudi, a u grlu ih nešto draži, rekao bi, na,
sad će ti okorjeli borci, ti divovi proplakati. Bežični brzojav donosi do ušiju izgnanika najveseliju vijest: >Maršal Slavko Kvaternik proglasio je Hrvatsku Slobodnom i Nezavisnom Državom.<

Jedan je čas zavladala mrtva tišina, i kucaj se srca nije mogao čuti, a onda odahnuše duboko ustaške grudi i nutarnje uzbudjenje trebalo je dijeliti da se lakše snosi ona snažna bujica čuvstva. Svi se rukuju i ljube, svima suze radosnice titraju u očima, no brzo ih uguši junačko ustaško srce, koje ne plače ni onda, kad je presretno.

Nije se smjelo dugočasiti. Odmah se spremi sve za polazak. Upute se na pistojsku postaju, gdje ih je već čekalo nebrojeno mnoštvo pistojskog prijateljskog pučanstva. Posebni vlak za njih već stoji na kolodvoru i pisti. Naši ulaze u vagone. Razdragani i iskreni živalj onoga kraja kliče i plješće našim junacima; djevojke ih posiplju cvijećem, a starice ih blagosivlju i šapću tihu i predanu molitvu za njih, za brzo i konačno oslobodjenje njihove vjekovima sputane i izrabljivane domovine.

Vlak kreće vrlo polagano. Ustaše se nagnuli na prozore, a narod maše rukama, maramicama, svime do čega u tome času velikog ushita može doći. A ustaška srca gore, plamte, uzvraćaju im pozdrave uzdignutom desnicom. Kad je vlak izišao iz stanice iz stotine ustaških grla prolomila se poput oluje slobodna "Lijepa naša". Vlak juri kroz sjevernu Italiju, prelazi Padsku ravnicu i primiče se Trstu. U Trst stigoše 11. ožujka pod večer. Na kolodvoru ih je čekalo mnoštvo svijeta, većinom Hrvata, koji su jamačno znali za njihov dolazak. Bura oduševljenja i poklika prolomila se zrakom. Kliče se Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Poglavniku, hrabrim ustaškim mučenicima i borcima. Predstavnici talijanskih vlasti u Trstu predali su u ime prijateljskog talijanskog naroda divan vijenac Poglavniku.

Prije nego sjedoše u autobuse, koji su ih čekali, Poglavnik im održa kratak govor, upozoravajući ih da budu kao i uvijek spremni za svaki eventualni napadaj četničkih banda na putu u domovinu..

>Ako dodje do čega, rekao je dostojanstveno POGLAVNIK, ja pred vama stupam u borbu!<

Poglavnikove su se riječi jako dojmile ustaških srdaca, kojima život i ne predstavlja ništa drugo nego predano žrtvovanje za dobrobit domovine.
Zabrujaše motori, zazviždaše sirene i samovozi krenuše prema Rijeci.
Usprkos napornoga putovanja i neprospavane noći nije sada nitko mislio na odmor i počinak, već svi iz svih samovoza počeše punim grlom >Lijepu našu, Puška puca< i druge hrvatske ustaške popijevke i koračnice. Što se više noć primicala jutru postajalo je sve hladnije i hladnije, brije ledeni sniježni vjetar. No taj vjetar ne rashladjuje, već naprotiv grije, taj je vjetar prvi vijesnik slobode, koji im je izišao u susret da im izruči pozdrave radosne
majke, da ih u njezino ime poljubi i blagoslovi. Taj vjetar razblažuje i mekša čvrsta ustaška srca i raznježuje tvrde i opore njihove grudi, privijajući slatki
melem na njihove boli.

- Marko, reci mi je li ti ugodno pri duši?
- Pitaš?!

I iz ustaških grudi ote se burnija i jača, vedrija i proćućenija nego ikada od svoga opstanka >Lijepa, naša domovino...<

U tri i pol sata poslije pola noći predje posljednji samovoz riječko-sušački most i krene prema Delnicama. Po zapovjedništvu Poglavnika (odmah u Sušaku), jedan odred Ustaša, na čelu sa satnikom Ivanom Devčićem, odvoji se od cjeline i krene u Liku da pomogne našima ugušiti mjestimične pobune vlaha. Kako put kroz bivše Srpske Moravice nije bio baš najsigurniji, naredi Poglavnik da se istraži teren i osigura nesmetan prolaz.
Usprkos noći i snijegu, koji je još uvijek padao, izidje na cestu svo delničko pučanstvo da izrazi svoju zahvalnost i odanost Poglavniku i ustaškim odjelima. Poglavnik je odredio da svi samovozi stanu, a sam je izišao i kratkim, ali toplim govorom pozdravio pučanstvo, koje je oduševljeno klicalo Poglavniku i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Uz cestu, od Delnica do Ogulina, kao i dalje do Zagreba, stajalo je staro i mlado, muško i žensko i samovoze posipalo cvijećem. U Ogulin je ušao posljednji samovoz 13. travnja u 3 i pol sata poslije podne. I tu je Poglavnik održao mali govor, u kojemu je u kratkim crtama i jezgrovito, kako mu je prirodjeno, upozorio narod na ove povjesne časove, koje upravo proživljavamo. Pljesak, poklici, pjesma, uzdignute desnice, bio je vidljivi znak nutarnjeg uzbudjenja i neopisive sreće ogulinskog hrvatskog pučanstva.

Na tome napornom i dugotrajnom putovanju Poglavnik se malo jače nahladio pa se moralo ostati u Karlovcu do prvih sati 15. travnja. U Karlovcu je bio neopisivo oduševljen doček. Na karlovačkom kolodvoru dočekao je Poglavnika i ustaše Doglavnik Vojskovodja maršal Slavko Kvaternik i srdačno se rukovao s Poglavnikom, zahvalivši mu u kratkom govoru na svemu što je učinio za hrvatski narod, za napaćenu majku Hrvatsku.

U 5 sati jutro 15. travnja izašao je Poglavnik sa svojim vjernim ustašama na povijesni Markov trg. Pogledao je ustaše i ustaše njega; u očima im sjale
suze. Baciše pogled u maglovitu daljinu i vidješe, što nisu nikada do tada vidjeli s Markova trga; u travanjskoj magli ljeska se uzvišen i velik lik slobodne i okrunjene Hrvatske Domovine.



(I. R.)


Objavljeno: 10.04.2010. u 01:02h

Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1763

j.perkovic 10.04.2010 10:00 h

Otporaš, jako dobro! I još danas ima Hrvata koji se diče otim vremenima kad smo postigli našu SLOBODU, u dugoj borbi i opet smo sve izgubili dali je sudbina Hrvatata ili je bila uvijek IZDAJA kao šta je bilo za vrijeme 2 Svijetckog rata.

Domobran 10.04.2010 14:25 h

Čestitka Desetom Travnju! Pisati hrvatsku povijest, osobito hrvatsku povijest iz drugog svijetskog rata i priskakati a ne spominjati važnost DESETOG TRAVNJA, bio bi jedan očiti PRKOS, MRŽNJA, ZAVIST, NACIONALNA IZDAJA prema svim onim žrtvama i Hrvatima koji su stoljećima čekali taj dan oslobodjenja Hrvatske.
Ovo gore što su dvojica Hrvata razgovarali onda, onaj dan kada se je radjao DAN SLAVE, DAN VESELJA, DAN PROGLAŠENJA HRVATSKE DRŽAVE je jedan živi odraz onoga travanjskog vremena 1941. godine!
Dali Hrvati danas, DESETOG TRAVNJA 2010. godine, 69 godina kasnije, mogu suosjećati onako kao ova dvojica Hrvata onda, je pojedinačni odgovor svakog Hrvata sam za sebe.
Prešutiti danas veselje Hrvatima tog slavnog i blaženog travanjskog vremena 1941.godine, bila bi - ne samo sramota - neprijateljska pljuska nad grobovima svim PALIM HRVATIMA za tu ideju stvaranja Hrvatske države.
Sve što mi pošteni i državotvorni Hrvati možemo danas učiniti za tu palu braću u čast čuvanja Hrvatske Države, je reći im: SLAVA SVIM PALIMA HRVATIMA !!! i
ČESTITAJMO DESETI TRAVANJ SVIM ŽIVIM HRVATIMA!

Delivuk 15.04.2010 15:35 h

Zašto ti ne bi čestita današnji dan Rvacke Države, zašto ići u prošli vik tražiti nešto ko da mi Rvati nemamo nešta novijega.

Ja ću početi. ŽIVIJA DAN NEZAVISNOSTI DRŽAVE RVACKE!

[Bobani]

ČESTITKA DESETOM TRAVNJU!!! (HRVATSKA I USTAŠTVO (35) (sa portala: javno.com, pripremio Otporaš.)

Iz povijesne perspektive, ne bi danas bilo Hrvata koji ne bi htio govoriti s očevidcem delirija PROGLASELNJEN NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE.

Danas je 69 godišnjica PROGLAŠENJA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE. Kako bi bilo lijepo da se nadje živi svjedok i iznese nama mladjima svoje dojmove kako se je osjećao hrvatski narod kada je čuo vijest da smo konačno SLOBODNI!

U tu svrhu i za zadovoljstov vam donosim veselje dvojice Ustaša koji su svoje dojmove zapisali u vlaku vozeći se iz Italije prema Domovini Hrvatskoj.

ČESTITAM SVOM HRVATIMA DESETI TRAVANJ!!!


Najradosniji trenuci obnovitelja Hrvatske Države.


Najradosniji trenuci obnovitelja hrvatske slobode i nezavisnosti-

Zagreb, 9. listopada 1941.


Vedro talijansko nebo, vedrije i jasnije od djetinjeg oka. Proljetno sunce nekako veselije grije, sve pupa i oživljuje, u duše naših Ustaša uvlači se neka tiha i skrovita radost, predosjećaj o velikoj bliskoj budućnosti, koja je na pomolu. Pokrajina Avellino, najdivniji kutak Italije: sunce, pjesma, cvijeće i dražest. Izgleda da se priroda natjecalo s ljudskim duhom, u obogaćivanju toga kraja i u tom natjecanju stvorila ono, što joj gotovo nigdje na kori zemaljskoj nije u potpunosti uspjelo. Bujno zelenilo okružuje sam gradić Avellino, a tamo prema jugozapadu vide se obronci tamnomrkog i jezivog Vezuva, kojemu se sučelice usidrio Napulj, jedan od najljepših svjetskih gradova.

U skromnom stanu u Avellinu sjede dvojica ustaških časnika i šute. Od vremena na vrijeme šutke se pogledaju i ništa više.

- Marko, što naši u domovini rade? Hoće li ona biti ubrzo oslobodjena?
- Nadajmo se. Ja čekam svakim danom brzojavku od Poglavnika.
- Ne strahuj, brzojavka će pravovremeno stići, uzdajmo se u njega i Providnost.

Opet zašutiše. Lagani proljetni povjetarac leluja cvatuće jorgovane, koji neobično opojno mirišu, kakvi samo u Avellinu cvjetaju. U to se na vratima pojavi listonoša s brzojavkom. Srce naših boraca življe zaigra. Danas je utorak, 8. travnja, treba da se nadju još danas s ostalim drugovima u Napulju, a u četvrtak sa svima u Pistoji, gradiću sjeverne Italije.
Brzo uzmu najnužnije stvari, kojih nije bilo Bogzna kako mnogo, i upute se na avellinski kolodvor. Na putu do Napulja pridruži im se još desetak drugova. Svi su razdragani, jer znaju, da se Jugoslavija uplela u rat s osovinskim silama i tako sebi potpisala smrtnu osudu, znaju da će iz te borbe izići pobjednicom i njihova sveta majka Hrvatska, za dobrobit koje im se nikakva žrtva ne čini preteškom.

Iz Napulja krenuše vlakom kroz srednju Italiju prema Pistoji, gdje su se imali svi sakupiti. Putovanje je bilo veoma ugodno, kakvo samo može biti u prvo proljetno doba u tom kraju Italije. Govori se veoma malo i to ono najnužnije, najpreče. Ta kako bi i govorili, kad je srce prepuno osjećaja, a duša i mašta već brode oranicama i poljima, šumama i vrletima oslobodjene domovine Hrvatske? Tako im je meko pri duši. Znaju, da ne će naći sve uredjeno i stišano, znaju da će morati prolijevati more krvi i žrtvovati mnoštvo života dok potpunoma ne oslobode okovanu domovinu i osiguraju joj mirniju i sretniju budućnost Sve to oni znaju i razmišljaju o tome, ali to ne može narušiti njihovo veselje, već ga naprotiv umnožava i uzveličava.

Na Veliki Četvrtak, oko pola dana, stigne njihov vlak na kolodvor u Pistoji. Na kolodvoru ih dočekaše neki ustaški častnici, stari borci, te dočastnici i ustaše. Tu se izrukovaše i izgrliše sa starim drugovima i istomišljenicima, a zatim se uputiše u logor. Nije bilo vremena, a nisu imali ni volje za razonodu, već se stali savjetovati što da se čini. Odmah im bi podijeljeno ustaško odijelo, kojega do tada nisu imali, te oružje i streljivo, kao i cjelokupna ratna oprema. Stvaraju se nacrti o možebitnom napadaju na Jugoslaviju, ako to ustreba, i pomoći braći, koja su najvećma ugrožena od neprijatelja.

Onda zapadoše u maštanja o onoj, koju već godinama nisu vidjeli, o onoj iz koje su bili protjerani i bačeni u daleku tudjinu da medju stranim svijetom, koji ne pozna ni jedne riječi njihova slatkog jezika traže utočište i zaštitu. Je li se išta promjenilo? Jesu li one male, bijele kuće još uvijek iste? Jesu li prostrane livade još uvijek cvjetne; muču li goveda i bleje li ovce po pašnjacima? Čuje li se svugdje meka i živa hrvatska popijevka, ganga? Odzvanjaju li sure litice brda onim živim uzvicima i dozivanjem? Gori li još na očinskom ognjištu sveti kućni oganj? Njihova srca udaraju mahnitom radošću, a blaženi smiješak talasa (vijuga, svijetlaca, mo, Otporaš) se njihovim opaljenim licem. U to ih iz slatkog sanjarenja prene vijest: - Poglavnik dolazi! Poglavnik dolazi! Svi se ubrzo okupiše, da dočekaju svoga Poglavnika. Već su bili pridošli svi ustaše iz brojnih pokrajina Italije. Ukupan broj časnika, dočasnika i ustaša iznosio je 340 ljudi.

Poglavnik je došao kao uvijek ozbiljna i zamišljena čela, srdačno se rukovao sa svima i sa svakim prozborio dvije tri ljubazne riječi, osvrnuvši se na ove povjesne dane, koje upravo proživljavamo. Svi su pogledi bili uprti u njega, u njima se ljeskala ljubav i privrženost, a ujedno i strahopočitanje. Svima je bilo lagodno pri duši, ostvaruje se njihov san; njihov trud, izgnanstvo, žrtve i samoprijegor krune se uspjehom.

Uvečer se svi okupiše oko krugovalnika, da čuju razvoj dogadjaja u domovini. Najednom suspregoše dah, srce im življe i mahnitije stane udarati, nadimlju se grudi, a u grlu ih nešto draži, rekao bi, na,
sad će ti okorjeli borci, ti divovi proplakati. Bežični brzojav donosi do ušiju izgnanika najveseliju vijest: >Maršal Slavko Kvaternik proglasio je Hrvatsku Slobodnom i Nezavisnom Državom.<

Jedan je čas zavladala mrtva tišina, i kucaj se srca nije mogao čuti, a onda odahnuše duboko ustaške grudi i nutarnje uzbudjenje trebalo je dijeliti da se lakše snosi ona snažna bujica čuvstva. Svi se rukuju i ljube, svima suze radosnice titraju u očima, no brzo ih uguši junačko ustaško srce, koje ne plače ni onda, kad je presretno.

Nije se smjelo dugočasiti. Odmah se spremi sve za polazak. Upute se na pistojsku postaju, gdje ih je već čekalo nebrojeno mnoštvo pistojskog prijateljskog pučanstva. Posebni vlak za njih već stoji na kolodvoru i pisti. Naši ulaze u vagone. Razdragani i iskreni živalj onoga kraja kliče i plješće našim junacima; djevojke ih posiplju cvijećem, a starice ih blagosivlju i šapću tihu i predanu molitvu za njih, za brzo i konačno oslobodjenje njihove vjekovima sputane i izrabljivane domovine.

Vlak kreće vrlo polagano. Ustaše se nagnuli na prozore, a narod maše rukama, maramicama, svime do čega u tome času velikog ushita može doći. A ustaška srca gore, plamte, uzvraćaju im pozdrave uzdignutom desnicom. Kad je vlak izišao iz stanice iz stotine ustaških grla prolomila se poput oluje slobodna "Lijepa naša". Vlak juri kroz sjevernu Italiju, prelazi Padsku ravnicu i primiče se Trstu. U Trst stigoše 11. ožujka pod večer. Na kolodvoru ih je čekalo mnoštvo svijeta, većinom Hrvata, koji su jamačno znali za njihov dolazak. Bura oduševljenja i poklika prolomila se zrakom. Kliče se Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Poglavniku, hrabrim ustaškim mučenicima i borcima. Predstavnici talijanskih vlasti u Trstu predali su u ime prijateljskog talijanskog naroda divan vijenac Poglavniku.

Prije nego sjedoše u autobuse, koji su ih čekali, Poglavnik im održa kratak govor, upozoravajući ih da budu kao i uvijek spremni za svaki eventualni napadaj četničkih banda na putu u domovinu..

>Ako dodje do čega, rekao je dostojanstveno POGLAVNIK, ja pred vama stupam u borbu!<

Poglavnikove su se riječi jako dojmile ustaških srdaca, kojima život i ne predstavlja ništa drugo nego predano žrtvovanje za dobrobit domovine.
Zabrujaše motori, zazviždaše sirene i samovozi krenuše prema Rijeci.
Usprkos napornoga putovanja i neprospavane noći nije sada nitko mislio na odmor i počinak, već svi iz svih samovoza počeše punim grlom >Lijepu našu, Puška puca< i druge hrvatske ustaške popijevke i koračnice. Što se više noć primicala jutru postajalo je sve hladnije i hladnije, brije ledeni sniježni vjetar. No taj vjetar ne rashladjuje, već naprotiv grije, taj je vjetar prvi vijesnik slobode, koji im je izišao u susret da im izruči pozdrave radosne
majke, da ih u njezino ime poljubi i blagoslovi. Taj vjetar razblažuje i mekša čvrsta ustaška srca i raznježuje tvrde i opore njihove grudi, privijajući slatki
melem na njihove boli.

- Marko, reci mi je li ti ugodno pri duši?
- Pitaš?!

I iz ustaških grudi ote se burnija i jača, vedrija i proćućenija nego ikada od svoga opstanka >Lijepa, naša domovino...<

U tri i pol sata poslije pola noći predje posljednji samovoz riječko-sušački most i krene prema Delnicama. Po zapovjedništvu Poglavnika (odmah u Sušaku), jedan odred Ustaša, na čelu sa satnikom Ivanom Devčićem, odvoji se od cjeline i krene u Liku da pomogne našima ugušiti mjestimične pobune vlaha. Kako put kroz bivše Srpske Moravice nije bio baš najsigurniji, naredi Poglavnik da se istraži teren i osigura nesmetan prolaz.
Usprkos noći i snijegu, koji je još uvijek padao, izidje na cestu svo delničko pučanstvo da izrazi svoju zahvalnost i odanost Poglavniku i ustaškim odjelima. Poglavnik je odredio da svi samovozi stanu, a sam je izišao i kratkim, ali toplim govorom pozdravio pučanstvo, koje je oduševljeno klicalo Poglavniku i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Uz cestu, od Delnica do Ogulina, kao i dalje do Zagreba, stajalo je staro i mlado, muško i žensko i samovoze posipalo cvijećem. U Ogulin je ušao posljednji samovoz 13. travnja u 3 i pol sata poslije podne. I tu je Poglavnik održao mali govor, u kojemu je u kratkim crtama i jezgrovito, kako mu je prirodjeno, upozorio narod na ove povjesne časove, koje upravo proživljavamo. Pljesak, poklici, pjesma, uzdignute desnice, bio je vidljivi znak nutarnjeg uzbudjenja i neopisive sreće ogulinskog hrvatskog pučanstva.

Na tome napornom i dugotrajnom putovanju Poglavnik se malo jače nahladio pa se moralo ostati u Karlovcu do prvih sati 15. travnja. U Karlovcu je bio neopisivo oduševljen doček. Na karlovačkom kolodvoru dočekao je Poglavnika i ustaše Doglavnik Vojskovodja maršal Slavko Kvaternik i srdačno se rukovao s Poglavnikom, zahvalivši mu u kratkom govoru na svemu što je učinio za hrvatski narod, za napaćenu majku Hrvatsku.

U 5 sati jutro 15. travnja izašao je Poglavnik sa svojim vjernim ustašama na povijesni Markov trg. Pogledao je ustaše i ustaše njega; u očima im sjale
suze. Baciše pogled u maglovitu daljinu i vidješe, što nisu nikada do tada vidjeli s Markova trga; u travanjskoj magli ljeska se uzvišen i velik lik slobodne i okrunjene Hrvatske Domovine.



(I. R.)


Objavljeno: 10.04.2010. u 01:02h

Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1763

j.perkovic 10.04.2010 10:00 h

Otporaš, jako dobro! I još danas ima Hrvata koji se diče otim vremenima kad smo postigli našu SLOBODU, u dugoj borbi i opet smo sve izgubili dali je sudbina Hrvatata ili je bila uvijek IZDAJA kao šta je bilo za vrijeme 2 Svijetckog rata.

Domobran 10.04.2010 14:25 h

Čestitka Desetom Travnju! Pisati hrvatsku povijest, osobito hrvatsku povijest iz drugog svijetskog rata i priskakati a ne spominjati važnost DESETOG TRAVNJA, bio bi jedan očiti PRKOS, MRŽNJA, ZAVIST, NACIONALNA IZDAJA prema svim onim žrtvama i Hrvatima koji su stoljećima čekali taj dan oslobodjenja Hrvatske.
Ovo gore što su dvojica Hrvata razgovarali onda, onaj dan kada se je radjao DAN SLAVE, DAN VESELJA, DAN PROGLAŠENJA HRVATSKE DRŽAVE je jedan živi odraz onoga travanjskog vremena 1941. godine!
Dali Hrvati danas, DESETOG TRAVNJA 2010. godine, 69 godina kasnije, mogu suosjećati onako kao ova dvojica Hrvata onda, je pojedinačni odgovor svakog Hrvata sam za sebe.
Prešutiti danas veselje Hrvatima tog slavnog i blaženog travanjskog vremena 1941.godine, bila bi - ne samo sramota - neprijateljska pljuska nad grobovima svim PALIM HRVATIMA za tu ideju stvaranja Hrvatske države.
Sve što mi pošteni i državotvorni Hrvati možemo danas učiniti za tu palu braću u čast čuvanja Hrvatske Države, je reći im: SLAVA SVIM PALIMA HRVATIMA !!! i
ČESTITAJMO DESETI TRAVANJ SVIM ŽIVIM HRVATIMA!

Delivuk 15.04.2010 15:35 h

Zašto ti ne bi čestita današnji dan Rvacke Države, zašto ići u prošli vik tražiti nešto ko da mi Rvati nemamo nešta novijega.

Ja ću početi. ŽIVIJA DAN NEZAVISNOSTI DRŽAVE RVACKE!

[NorthStand]

zato da bi komunisti i srbi, imali o čemu pričat.

[Bobani]

Svaka čast! NorthStand.

Istina je. Da nije njih, komunista i takozvanih naših hrvatskih antifašista, manje bi se isticala želja slavljenja Dana Hrvatske Državnosti Desetoga Travnja. Moglo bi se reći da oni to proračunato rade, jer znadu da su oni ti koji su se borili protiv tada postojeće Države Hrvatske, i da će ih povijest okriviti da su upravo oni ti koji su krivi da u današnjoj RH nije uvrštena i povijestni i sastavni dio Hrvatske a taj je Bosna i Hercegovina.

Mnogi od nas Hrvata koji se na jedan ili drugi način bavimo hrvatskim pitanjem i tu i tamo na internetu pronađeno zemljovidne karte Hrvatske kroz povijest u različitim oblicima, različitih veličina i različitih granica, i svaka ta zemljovidna karta nosi ime hrvatskog vladara tog vremena. Zemljovidna karta NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE će biti povijestno prikazana kao Poglavnikova Ustaška Hrvatska, što će nesumnjivo REHABILITIRATI i Poglavnika i Ustaše i sve one koji su se borili i u toj borbi padali za ostvarenje i za obranu NDH. I ne samo to, nego će biti REHHABILITIRANI i sve one Hrvatice i svi Hrvati koji su svojim radom, javno i tajno, podražavali ideje NDH i za koje ideje su morali ispaštati, patiti, biježati u progonstvo, biti proganjani i u jugoslavenskim zatvorima i tamnicam čamili, mnogi tu i svoje živote ostavili, kao što se je nedavno u Sloveniji pronašlo i otkrilo likvidacija hrvatskog prognanika Stjepana Crnogorac, jedon od Bugojanske Operacije. Pa i moja malenkost će biti REHABILITIRANA tim što su moje ime Udba i njihovi simpatizeri stavili na listu međunarodnih TERORISTA samo zato, i nizašto drugo, što sam svugdje i na svakom mjestu i koraku branio ideje NDH. Otporaš.

[Bobani]

KADA NESTANE HRVATSKE, NESTATI ĆE I DESETOG TRAVNJA!

Pjesma Desetom Travnju za svaku priliku.

Napisao prof. Vinko Nikolić.

Izvor: Hrvatski Tjednik, Australija, br. 329, 17 Travnja 1984.

DESETI TRAVNJA

DESETI je Travnja!..Nićas i pol noći
Ustati će mrtvi, da pohode žive.
Prije zore rane, još za mnoge slave
Podranit će živi i na groblje poći...

Kresovi će planut, vijorit barjaci
Vrhu svih planina, - U kandilu staru
Ulje će izgarat kao na oltaru.
Slutit će se zorom našeg sunca zraci!

Preorano groblje netko će obići
I u zoru ranu svud će cvijeće cvasti;
I u zoru bijelu Križ će, sav u časti
Blistati nad grobljem, do neba se dići.

Deseti je Travnja!..Ovoga će dana
Cijela domovina jedno srce biti;
Gordo u svom čuvstvu, bol će svoju kriti,
Makar krik sa Drine ječi do Jadrana!

Strvinari mračni nek se danas skriju!
Crne zlokobnice, prestanite grakom!
Mi ćemo se danas nagnuti nad rakom,
Heroji gdje naši vječni pokoj sniju!

Tisuće su pali za Čast ovog dana,
Što ga povijest piše Desetog Travnja;
Povijesnica naša ostala bi manja,
Da ne cvate ova na grobu nam rana.

Po njemu ćće svanut i za naše noći,
Proljeće će procvast iza naše zime;
Skoro će i drage Hrvatske nam ime
Na everopskoj karti ugledat se moći!

Skoro će i nama svanut Uskrs bijeli,
Narod će otkupit krvava raspeća;
Uz zvonjavu zvona i uz miris cvijeća
Pobjedu ća slavit sretan dom naš cijeli!

Zatu vjeru živim; u njoj vidim sreću
Da ću poljubit prašak rodne grude;
Suzom toplom zalit! A lad to se zbude,
Nit same smrti bojati se neću!

Tebi vjeran bit ću, kunem ti se, dome!
A tko tebe izda, neka proklet bude!
Tebe, tko zaniječe, nek mu mrtvi sude:
Velikani bdiju na braniku Tvome!

Prepisao: Otporaš.

(Preporučio bih da svaki čitalac pročita petu kiticu po nekoliko pua na sav glas, tek tada će se uvjeriti da se ta kitica može primijeniti na današnji političkih vrh RH. Na svu žalost, ali je to tako. Otporaš.)

[Bobani]


Ispričavam se za nedostatke ovih informacija. Ovo priloženo sam pronašao ovako kako ga prilažem. Možda će netko znati više, pa bi bilo dobro ta pojasni ostalo. Ako bih ja pronašao izvore ovog opisa, a po svim izgledima da je ovo napisao poznati hrvatski povijestničar dr. Jere Jareb, onda za sigurno će se pronaći i ostalo. To toliko za sada. Otporaš.


Ocjene i prikazi, Pontes (Zagreb) 3, str. 333-371
kata povijesti NDH. Svatko koga vačke rezultate te zaključke, ipak se u
zanima to povijesno razdoblje trebao bi pročitati najnoviju knjigu N. Kisić Kolanović.
Nzkica Barić
svom pretežitom dijelu njegova knjiga sastoji od kritički objavljenih dokume- nata, koji zainteresiranom čitatelju pru- žaju mogućnost s*canja vlastitih su- dova, a istraživačima daju tvorivo za buduća istraživanja tog dijela hrvatske prošlosti. Prema tome, predstavlja ova knjiga zbirku dokumenata.
Dr. Jere Jareb, ZLATO I NOVAC
NEZAVISNE DRŽAVE HR- Značajnu ulogu u prebacivanju zlata VATSKE IZNESENI U INO- i novca NDH u inozemstvo imala je
ZEMSTVO 1944. i 1945, Hrvatski institut za povijest i Dom i svijet, Zagreb 1997,367 str.
Hrvatska državna banka (dalje HDB), središnja novčarska ustanova u NDH. Stoga je u ''Uvodu'' (str. 13-144) autor rekonstruirao njeno djelovanje i ustroj. Ovdje objavljeni dokumenti i autoro-
Knjiga dr. Jere Jareba Zlato i novac vi zaključci predstavljaju nam HDB
Nezavisne Države Hroatske izneseni u inozemstvo 1944. i 1945. predstavlja dosad najozbiljnije i najopsežnije znanstveno djelo koje rasvjetljuje iznošenje zlata i novca iz Nezavisne Države Hrvatske na kraju Drugog svjetskog rata. Uz to, ova knjiga daje značajan doprinos istraživanju hrvat- skog novčarstva i gospodarstva u Drugom svjetskom ratu.
kao ozbiljnu novčarsku ustanovu ko- ja je djelovala u teškim ratnim prili- kama.
Uspostava banke i njen ustroj, te djelomično njeno djelovanje rekon- struirani su s pomoću dokumenata objavljenih još tijekom njenog djelo- vanja, uglavnom zakonskih odredbi tiskanih u Narodnim novinama - SluŽ- benom listu Nezavisne Države Hroatske, Zbornzku zakona i naredaba NDH, od 1941. do 1945. godine, a sporadično
Jarebova knjiga nastala je uglavnom
na osnovi rada na neobjavljenom
arhivskom gradivu pohranjenom u
Hrvatskom državnom arhivu (dalje
HDA). Također, autor je iskoristio i
dosad neobjavljeno gradivo koje je
sam prikupio tijekom svog boravka i
rada u izbjeglištvu i iseljeništvu u
SAD-u. Kako je u proteklih pola
stoljeća objavljeno vrlo malo doku-
menata o navedenoj temi, to oni u
knjizi zauzimaju neznatan prostor. zu 1944." (str. 145-248) obrađen je Iako dr. Jareb iznosi i svoje istraži- prijenos određenih količina zlata iz
i u suvremenom hrvatskom tisku. Dje- lovanje banke, posebno potkraj rata, osvijetljeno je objavljivanjem većeg broja dosad neobjavljenih dokumenata pohranjenih u HDA, uglavnom iz sa- čuvanog arhivskog gradiva HDB.
U prvom poglavlju knjige pod naslo- vom "Hrvatsko državno zlato prene- seno u Švicarsku u svibnju i kolovo-
Ocjene i prikazi, rantes (Zagreb) 3, str. 333-371
Hrvatske u švicarske banke tijekom 1944. godine, i dalja sudbina tog zlata. Prema podacima koje je dr. Jareb pri- kupio, riječ je o ukupno 1338,87 kilo- grama zlata i oko 2,750.000 švicarskih franaka, koji su bili u trezorima i na računima švicarskih banaka krajem rata 1945. godine. Dio zlata (358,42 kg) bilo je zlato koje je središnja njemačka banka Reichsbank dosta- vila HDB-u na osnovi plaćanja Nje- mačke NDH za prijevoz njemačkih vojnih postrojbi i ratnog tvoriva pre- ko državnog područja NDH. Drugi dio zlata (980,45 kg) bilo je uglavnom zlato koje je HDB uspjela dobiti iz trezora filijale bivše Narodne banke Kraljevine Jugoslavije u Sarajevu. Sli- jedom okolnosti, ubrzo po pohrani ovih sredstava u Švicarskoj, švicarske su vlasti blokirale pristup i raspolaga- nje njima vlastima NDH. Unatoč pokušajima vlasti NDH i predstavni- ka HDB održala se blokada sve do kraja rata. Na posljetku, tijekom ljeta 1945. godine uspjele su jugoslaven- ske komunističke vlasti dobiti ove vrjednote.
Najveći dio dokumenata ovdje objav- ljenih po*če iz arhiva HDB, pohra- njenog u HDA. Riječ je osačuvanim izvješćima dužnosnika banke o prije- nosu novca i zlata, a također i o tijeku nastojanja i pregovora o preki- du blokade vrjednota u Švicarskoj. Uz to, objavljena su pisma iz kores- pondencije HDB, iz kojih je vidljivo da su dužnosnici banke djelovali u suglasju s najvišim državnim dužno- snicima, a također je vidljivo i da su
bili česti kontakti sa švicarskim pred- stavnicima. Manji dio dokumenata su izvaci iz zapisnika o saslušanju bivših dužnosnika banke i vlasti NDH, na- stalih po svršetku rata i pred istraž- nim organima novih komunističkih vlasti.
U drugom i trećem poglavlju svoje knjige dr. Jareb obrađuje iznošenje određenih količina zlata, novca i dru- gih vrijednosti iz zemlje na samom kraju rata, prigodom povlačenja vlasti i oružanih snaga NDH te velikog broja civila iz Hrvatske prema Au- striji u svibnju 1945. godine.
Drugo poglavlje, pod naslovom "Imovina koju je osobno nosio u inozemstvo dr. Nikola Mandić, pred- sjednik Hrvatske državne vlade" (str. 249-256), daje odgovor na pitanje što se dogodilo sa sredstvima koja je pri povlačenju iz Hrvatske početkom svibnja 1945. godine sa sobom nosio predsjednik Hrvatske državne vlade dr. Nikola Mandić. Riječ je bila o svoti od 220.000 švicarskih franaka i 150 zlatnih napoleondora. Mandić se sa skupinom uspio probiti do Austri- je, no ubrzo su ga tamo, zajedno s većom skupinom ministara te visokih vojnih i državnih dužnosnika NDH, uhitile engleske okupacijske vlasti i izručile jugoslavenskim komunistič- kim vlastima. Već 22. svibnja 1945. godine Mandić je prebačen u zatvor u Zagrebu. On je novac i zlato koje je odnio prigodom povlačenja iz Za- greba uspio sačuvati sve do izručenja. Tada su vojnici Jugoslavenske armije u Škofjoj Loki u Sloveniji oduzeli te

Ocjene i prikazi, Fontes (Zagreb) 3, str. 333-371
vrijednosti, a njihova dalja sudbina je nepoznata.
Dokumenti upotrijebljeni u ovom poglavlju uglavnom potječu iz dosjea dr. Nikole Mandića i dr. Mile Buda- ka. Riječ je o gradivu koje je nastalo tijekom istrage i suđenja ovoj dvojici, dakle u razdoblju od kraja svibnja do prve polovice lipnja 1945. godine. Dijelom je riječ o istražnim materija- lima (zapisnici saslušanja kod OZN- e), a dijelom materijalima vezanim uz samo suđenje (optužnica, dokumenti Javnog tužilaštva Hrvatske, neki do- kumenti iz ostavštine odvjetnika dr. Ive Politea). Svi ovi dokumenti po- hranjeni su u Hrvatskom državnom arhivu. Dio njih (zapisnici saslušanja iz dosjea Mandića i Budaka) svoje- vremeno su se nalazili u MUP-u RH, a pred nekoliko godina predani su Hrvatskom državnom arhivu.
U trećem poglavlju, pod naslovom "Zlato izneseno u inozemstvo kod povlačenja 7. svibnja 1945." (str. 257- 356), obrađeno je iznošenje zlata i drugih vrijednosti 7. svibnja 1945. godine pod nadzorom dr. Mirka Pu- ka. On je imao zadaću evakuiranja iz zemlje vrijednosti HDB-a, a također vrijednosti Državne riznice koje su bile u pologu kod HDB-a. Sve ove vrijednosti bile su stavljene u 46 san- duka. Od toga, 32 sanduka skrivena su u franjevačkom samostanu na Kaptolu u Zagrebu, dočim je 14 sanduka bilo izneseno iz zemlje. San- duke skrivene na Kaptolu otkrile su jugoslavenske vlasti početkom 1946. godine i zaplijenile.
U 14 sanduka koji su izneseni u inozemstvo bilo je nešto manje od 290 kg zlata (u šipkama i zlatnicima). Već prigodom povlačenja prema Au- striji dva sanduka su, prema nekim izvorima, dospjela u partizanske ru- ke. Ostali su sanduci nakon dosta muka dospjeli u mjesto Wolfsberg u Austriji, gdje su pohranjeni u tamoš- njem franjevačkom samostanu, izu- zev jednog koji je otvoren, a njegov sadržaj podijeljen među hrvatskim izbjeglicama.
U srpnju 1945. godine dva sanduka je iz Wolfsberga u Italiju prenio sve- ćenik Krunoslav Draganović. On je dio zlata iz njih upotrijebio za pomoć izbjeglim Hrvatima i za rad protiv Jugoslavije. Ipak, veći dio zlata iz tih sanduka preuzeo je uskoro general Pećnikar, koji ga je u kratko vrijeme lošim gospodarenjem uspio izgubiti. Ostali sanduci bili su, po Pavelićevoj zapovijedi, preneseni iz Wolfsberga u mjesto Radstadt, gdje su nadzor nad njima dobili general Moškov i ustaški dopukovnik Šarić. Uskoro su ova dvojica došla u sukob s Pavelićem, pa su premjestili i preostalo zlato. Pret- postavlja se kako je moglo biti sve skupa 180 kg zlata i jedna kaseta dragulja. Pavelić je na sve načine nastojao doći do zlata, te je na kraju od Šarića i Moškova uspio dobiti 1037 zlatnika, dok su ostatak skriven u okolici Radstadta oni i dalje držali pod svojim nadzorom.
Prigodom boravka u Italiji engleske vojničke vlasti uhitile su Šarića i Moš- kova. Dok se Šarić uspio izvući iz



[NorthStand]

http://www.ratnakronikasplita.com/kronika/1941

ima interestantnih stvari, u neku ruku objašnjava kompleksnu situaciju na onom djelu hrvatske gdje su talijanski fašisti zagospodarili, i opako provocirali i na sve moguće načine osporavali hrvatsko stanovništvo. što je imalo za rezultat, odlazak u partizane i borbu za Tita. oko 400.000 hrvata se našlo pod talijanskom okupacijom, i ne može im se zamjerit borba protiv fašista koji su očito krajnje kurvinjski kompromitirali ustaški pokret, tobože svoje saveznike u ratu, ali da su im iti malo dobroga željeli nikada im ne bi palo na pamet radit sve ovo što su radili, i okupirat dobar dio hrvatske obale i otoka. cijenu su kasnije platili, kada im je Tito ušao s partizanima, i dobrano im se krvi napio i potjero ih gotovo sve za italiju. osobno smatram to jedinim pozitivnim trenutkom, u titinoj vrlo negativnoj političkoj karijeri po nas hrvate. e da i onaj momenat, kad smo mogli zaurlat TRST JE NAŠ, bilo je lijepo nakon okupacije splita okupirat i komad italije čisto da paštari znaju da se s vragom nije pametno igrat! :D

[Bobani]

NorthStand hvala na priloženom linku. Imao sam priliku vidjeti tu ratnu antifašističku kroniku. To je bila naša hrvatska stvarnost, koje se mi ne trebamo stiditi niti se poradi nje prepirati. To je naša povijest.

Sva šteta da se nije netko pronašao i napravio ustašku ratnu kronologiju. Možda priloženi link će nekome dati povoda da počme prikupljati potrebne podatke te iz tih činjenica sastaviti kronologiju dogodovština rata NDH.

[Bobani]

MEMORANDUM HRVATSKE DRŽAVNE VLADE 4 svibnja 1945.

(Mnogi Hrvati su čilu o ovom povijestnom Memorandumu HDV od 4 svibnja 1945. godine, ali također mnogi Hrvati nisu imali uvida u sadržaj istoga. Osobno sam često puta tu i tamo čitao neke izvadke iz ovog memoranduma, ali ga nikada nisam u cijelosti vidio niti pročitao. Jest, negdje sam na internetu pročitao da su neki spočitovali dru. Vjekoslavu Vrančiću da tekst Memoranduma kojeg je on donio u svojoj knjigi S BIELOM ZASTAVOM PREKO ALPA (Buenos Aires 1953.) nije autentičan originalu.

U originalost Memoranduma kojeg niže donosim ne ulazim; a sve što želim reći je to da sam, prije nego ovaj Memorandum prepišem iz knjige U SLUŽBI DOMOVINE, koju je napisao dr. V. Vrančić, Buenos Aires 1977., pregledao linkove na internetu o ovom Memorandumu, i nisma mogao ništa pronaći da je netko stavio ovaj Memorandum na internet. Zato sam došao na ideju da ga stavim na uvid svim onima koji imadnu priliku ga pročitati i na isti, po mogućnosti, dati svoj komentar. Hvala svima na razumijevanju. Mile Boban, Otporaš.)

MEMORANDUM H.D.V. 4 SVIBNJA 1945.

U vrieme, kad se sudbina naroda Evrope i čitavog svijeta odredjuje (sama ova riječ "odredjuje" umjesto "određuje" govori sama za sebe da bi ovo mogao biti prijepis iz Memoranduma na engleskom jeziku, jer, kako pisac knjige kaže sam za sebe da su mu u zarobljeništvu sve stvari zaplijenuli i odnijeli, mo) za dulji poviestni razmak, treba urediti i položaj Nezavisne Države Hrvatske. Pravedna odluka, za koju se zalaže velika Britanija i Sjedinjene Američke Države, ne može biti donešena, ako se ne uzmu u obzir i sliedeći momenti:

Nezavisna Država Hrvatska već četiri godine postoji i djeluje sa svim atributima suverene države. Ona je i de facto i de jure već u prvoj godini obstanka dobila priznanje triju velevlasti (Njemačke, Italije i Japana), te više drugih država (Španjolske, Finske, Madjarske, Rumunjske, Slovačke, Bugarske, Thailanda, Mandžukuoa i t.d.). Imale su s hrvatskom državom odnose u početku godine 1941. i same Sjedinjene Države Amerike, zatim Argentina, a do danas imaju svoja predstavničtva u Hrvatskoj, Švicarska (konzulat), švedska (konzulat) i Sv. Stolica (Apostolski delegat). Hrvatska država je članica Medjunarodne poštanske unije i Medjunarodnog Crvenog Križa. U ratu se pridržava svih propisa medjunarodnog prava te podržava logore sa zarovljenicima, podanicima Sjedinjenih Država, Engleske, Sovjetskog Saveza (.......)

Hrvatski narod je to dokazao posebno tokom posljednjih četiriju godina. Hrvatskoj državnoj vladi i Hrvatskom državnom saboru uspjelo je, uzprkos živom protivljenju s mnogih strana, održati političku samostalnost i izgraditi jaku vojsku s izvrstnim častničkim zborom. Uzprkos neprestanim, često težkim i vrlo krvavim gubitcima, i uzprkos medjunarodnim izvanjskim protivljenjima i to upravo onih, koji su u to vrieme htjeli i u tom pitanju kod nas imati odlučnu rieč, hrvatska vojska je dala dokaza svoje izvanredne borbenosti i valjanosti. Time je hrvatski narod izdržao najveću kušnju, koja se stavlja na pojedine narode i države. Više stotina tisuća hrvatskih boraca, a od toga velikim dielom vojnika novačenih na temelju dobrovoljnog stupnja u vojsku, koji su dali više desetaka tisuća žrtava i više desetaka tisuća ranjenika, i koji su i danas spremni poginuti za hrvatsku državu - jesu trajni i najeklatniji plebiscit, koji svjedoči o volji i sposobnosti hrvatskog naroda, da bude nezavisan u svojoj vlastitoj državi, a sve to uzprkos vanredno nepovoljnim vanjskim okolnostima.

Hrvatska kao zemlja, koja je kao država nastala na obalama Jadrana i koja je upućena na Jadransko more kao uvjet svoga obstanka, a hrvatski narod, uz Grke jedini pomorski narod Balkanskog poluotoka, ima stare prirodne vezes velikom Britanijom. Hrvatska ne može obstojati bez oslonca na Veliku Britanihu, dok s druge strane obstanak Hrvatske može biti Velikoj Britaniji od znatne koristi, budući da je hrvatski narod po prirodi čuvar istočne obale Jadranskog mora, jer je njezin posjednik.

Posebno treba upozoriti na mediteranski položaj Hrvatske i na naše razgranate veze s narodima Sredozemlja. Tu u prvom redu treba spomenuti činjenicu, da smo mi Hrvati jedini narod u Europi, koji ima veliki dio svojih pripadnika islamske vjeroispoviesti. Veze Hrvata islamske vjeroispoviesti - njih oko milijun - s Turskom stare su i vrlo duboke. U Turskoj danas živi oko 200.000 hrvatskih izseljenika, koji velikom većinom govore hrvatskim jezikom u kućnom saobraćaju, te imaju živ osjećaj ljubavi za staru postojbinu.

Oni u Turskoj zauzimaju razmjerno najviše položaje; veliki ih je broj medju pripadnicima viših razreda. Primjerica ambasador Turske u Londonu Ruset Ešref rodom je iz hrvatske pokrajine Bosne. Husref Gerede, turski poslanik u Berlinu do godine 1941., takodjer je rodom iz hrvatske pokrajine Bosne, kao i veći broj uglednih članova turske diplomacije. Gradonačelnik i zapovjednik okružja Ankara, rodom je takodjer iz Hrvatske; on je najuži suradnik predsjednika republike.

Razumljivo je, da se izseljeni Hrvati u Turskoj i njihovi mnogobrojni prijatelji zanimaju za položaj Hrvatske, a napose za položaj hrvatskih muslimana, koje Hrvati smatraju najplemenitijim dielom svoga naroda, te je politika hrvatske države prema muslimanima naišla na najljepši odjek u Turskoj, nasuprot lošim postupcima protiv muslimana u jugoslavenskoj državi prije godine 1941.

Za Hrvatsku se zanimaju, u duhu žive vjerske solidarnosti islamskih naroda, posebice muslimani Bližeg Iztoka. Primjera radi može se spomenuti, da je egipatski parlament, odnosno predsjedničtvo vlade u kairu dne 28. lipnja 1944. razpravljao o težkom položaju hrvatskih muslimana radi nasilja raznih banda, te je preko Crvenog polumjeseca odredilo znatnu novčanu pomoć za spomenute hrvatske stradalnike.

Nasuprot od Moskvestvarnom "slavenskom bloku" na Balkanu, u turskim krugovima je više puta iztaknuta potreba stvaranja mediteransko-balkanskog bloka neboljševičkih snaga, poimenice Turske, Grčke i Albanije. Tamo bi spadao i hrvatski narod, koji već radi svoje pripadnosti katolicizmu i islamu nema razvienog osjećaja panslavenske solidarnosti, koja se danas javlja kao sredstvo širenja moskovskog utjecaja.

Obrana Hrvatske prema tome nije borba za bilo kakvu, a najmanje fašističku političku ideologiju. To je čisto hrvatski nacionalno obranbeni rat. Dokaz za to jest i činjenica, da je mjeseca listopada 1944. - kada se vjerovalo, da će doći do ango-američkog izkrcavanja na hrvatskoj obali u Dalmaciji - bila izdana hrvatskim vojnim postrojbama u tom području zapovied, da se hrvatske oružane snage nemaju opirati ni suprostavljati pokušaju bilo kakvog vojničkog izkrcavanja i vojničkih djelatnosti anglo-američkih četa na našem državnom teretoriju.

Hrvatski narod je spreman urediti svoje granice, a u prvom redu na iztoku na širokogrudnoj bazi. S nacionalnim elementima Srbije, Crne Gore i Albanije već danas postoje odnosi suradnje u borbi protiv zajedničkog neprijatelja.

Hrvatski narod je u pogledu odredjenja svih granica spreman prihvatiti arbitražu Velike Britanije i Sjedinjenih Država Amerike. U pogledu razgraničenja s Italijom iztičemo, da Hrvatska u rieci gleda ne samo svoju najvažniju luku, nego i izlaz Podunavskih zemalja na Jadran i Mediteran.

Na temelju svega izloženoga, hrvatski narod ima pravo tražiti od svih medjunarodnih činbenika, koji načelno priznaju pravo samoodredjenja svim poviestnim kulturnim europskim narodima, da se to pravo prizna i hrvatskom narodu, na temelju postojećeg stanja hrvatske države.

Danas se na slobodnom području Nezavisne Države Hrvatske, a napose u glavnom gradu Zagrebu, koji ima danas preko milijun stanovnika, nalazi preko milijun izbjeglica iz svih hrvatskih krajeva, kao i izbjeglica iz Srbije, Crne Gore, Albanije i Bugarske, prokušanih prijatelja Englezke i Sjedinjinih Država Amerike. U Hrvatskoj se nalazi više izbjeglih visokih dostojanstvenika sa svojim klerom, medju ostalim i crnogorski pravoslavni metropolita s velikim brojem svoga svećenstva.

Svi oni strahuju pred mnogostruko dokazanim nasiljima partizana.*Na hrvatskom području nalazi se više stotina tisuća pripadnika hrvatske regularne vojske kao i veći broj nacionalnih boraca Srbije i Crne Gore, koji u suradnji sa slovenskim borcima odolievaju napadajima rušilačkih partizanskih snaga. Uzprkos činjenici, što se njemačke snage uglavnom bez borbe povlače, same ove hrvatske snage, kad bi imale i približno onakovu pomoć inozemstva kao partizani, bile bi u stanju dugo vremena odolievati svim napadajima pa čak i uništiti neprijatelja. Medjutim u sadanjim prilikama borba hrvatske vojske ne može se dugo nastaviti, te je iz razloga medjunarodne pravde, iz razloga spašavanja srži hrvatskog naroda, kao i drugih prije spomenutih naroda, te iz humani obzira prema ogromnom broju izbjeglica, potrebno pružiti pomoć hrvatskom narodu.

Hrvatska državna vlada želi i moli, da čim prije bude upućena u Hrvatsku Vaša vojnička misija, kako bi mogla dobiti uvida u činenjično stanje. Ujedno molimo, da Vaša vojska dodje na naše državno područje, da olakša ovo težko i pogibljeno stanje. Time se stavlja hrvatski narod u svojoj državi pod Vašu moćnu zaštitu.

Svim narodima, pa i u ovom ratu poraženim narodima, se sa strane Velike Britanije i Sjedinjenih Država Amerike priznaje pravo na slastitu državu. Zašto bi samo Hrvatska, koja k tomu nije nikoga napadala, nego jedino branila od napadaja, imala strepiti, da bi mogla izgubiti i ono najmanje, na što svaki narod ima pravo, t.j. svoju državu. Svakoj vojsci se priznalo barem pravo na kapitulaciju, a samo hrvatska vojska bi imala biti jednostavno zaklana in capite et in membris, makar je ta vojska branilac svoga naroda i svoje države bila i ostala bez ikakvih osvajačkih ambicija.

Dr. NIKOLA MANDIĆ
predsjednik vlade N.D.H.

(Nadati se je da će se razviti rasprava o sadržaju ovog Memorandumu poslije 68 godina. Šta se je uspijelo, šta se nije uspijelo, kakovi su propusti bili, šta se je još moglo više reći, dali je sve rečeni itd., itd. Otopraš.)

[Bobani]

Vjekoslav Vrančić s vladinim memorandumom od 4 svibnja 1945. godine je zrakoplovom krenuo prema engleskom feldmarsalu Aleksandru...
Kopiju istog memoranduma su nosili britanski/americki piloti, ratni zarobljenici NDH, koji su pristali da sudjeluju u misiji.
Kopija se nalazi u F.O 371/48814, R 8237/6/92, britanski arhiv. Zrakoplov s pilotima i ustaskim porucnikom Vitomirom Dubajom su zaustavili partizani na zadarskom aerodromu. Partizani su poslali britance drugim transportom (zajedno sa memorandumom) u Italiju te ubili Dubaja i zadrzali njegov zrakoplov.
Tekst memoranduma je objavljen i u Jugoslaviji u "Suđenje Lisaku, Stepincu, Šalicu i družini, ustaško-križarskim zločincima i njihovim pomagačima", str. 46—48

(Taj memorandum u prievodu s engleskog glasio je u konačnoj redakciji ovako (u ovoj gornjoj verziji koja je očito skraćena ima nekih rečenica koje daju drugi smisao i pitanje je je li prijevod u svim stavkama točan...):

Priloženo mi je poslao jedna osoba imenom Drinski da stavim - ako hoću - ispod opisa, što sada i činim. Pregledao sa knjigu SUĐENJE Stepinci...i zbilja na spomenutim stranicama 46-48 postoji Memorandum Hrvatske Državne Vlade od 4.5.1945. Sada se postavlja pitanje koji Memorandum više odgovara originalnom, ovaj dra. Vjekoslava Vrančića ili onaj koji se nalazi u spomenutoj knjigu. Netko bi to trebao istražiti. Otporaš.)

[Bobani]

MEMORANDUM HRVATSKE DRŽAVNE VLADE OD 4 SVOBNJA 1945.


Vjekoslav Vrančić s vladinim memorandumom od 4 svibnja 1945. godine je zrakoplovom krenuo prema engleskom feldmarsalu Aleksandru...
Kopiju istog memoranduma su nosili britanski/americki piloti, ratni zarobljenici NDH, koji su pristali da sudjeluju u misiji.
Kopija se nalazi u F.O 371/48814, R 8237/6/92, britanski arhiv. Zrakoplov s pilotima i ustaškim poručnikom Vitomirom Dubajom su zaustavili partizani na zadarskom uzletuštu. Partizani su poslali britance drugim transportom (zajedno sa Memorandumom) u Italiju te ubili Dubaja i zadržali njegov zrakoplov.
Tekst memoranduma je objavljen i u Jugoslaviji u "Suđenje Lisaku, Stepincu, Šaliću i družini, ustaško-križarskim zločincima i njihovim pomagačima", str. 46—48

Taj memorandum u prievodu s engleskog glasio je u konačnoj redakciji ovako (u ovoj gornjoj verziji koja je očito skraćena ima nekih rečenica koje daju drugi smisao i pitanje je jeli prijevod u svim stavkama točan...): I ne samo to. Pitanje je dali je ovaj Memorandum od sedam (7) točaka pravi i originalni, ili je Vrančićev ili iz knjige SUĐENJE...pravi. Potrebno bi bilo da se jave zainteresirani, kako bi se mogla razviti diskusija ovog vrlo povijestnog dokumenta. Izvor: uzdanica forum frees. Otporaš.

MEMORANDUM HRVATSKE DRŽAVNE VLADE

U ovo vrijeme kad će se sudbina svih evropskih naroda kao i onih čitavog svijeta odrediti za dugo historijsko razdoblje potrebno je da se također uredi i položaj Nezavisne Države Hrvatske. Pravedna odluka za koju se zalažu Velika Britanija i Sjedinjene američke države ne može se donijeti ako se pri tom ne uzmu u obzir i slijedeći momenti:

I.

Hrvatski narod došao je na područje koje pokriva Nezavisna Država Hrvatska u srednjem vijeku za vrijeme velikih seoba naroda i osnovao svoju državu. Prije 800 godina ušli smo s Ugarskom u personalnu a kasnije u realnu uniju. God. 1918. (protivno volji hrvatskog naroda) bio je protupravno prekinut tisućugodišnji kontinuitet hrvatske suverenosti.
Stotinama godina Hrvatska se trudila da ostvari svoju punu državnu nezavisnost a dvadeset godina (1918-1941) borila se za svoj suverenitet. Tek 1941. god. pružila se prilika da hrvatski narod pomoću revolucije - iskoristivši prednost sukoba između Italije i Njemačke u borbi za interesne sfere na Jadranu i u Podunavlju — uspostavi Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Hrvatska država ponikla je iz volje i borbe hrvatskog naroda, doduše, za vrijeme rata, ali ona nije rezultat rata.
Bila je uspostavljena u jednoj povoljnoj vanjskopolitičkoj konstelaciji, no nije tuđinska tvorevina. Hrvatski narod iskoristio je samo danu priliku da ostvari svoj cilj za koji se aktivno borio više od dvadeset godina, a kojem cilju je težio stotinama godina.
Nezavisna Država Hrvatska već postoji četiri godine i djeluje sa svim atributima moderne države. Hrvatsku državu su u prvoj godini opstanka priznale de facto i de iure tri velesile (Italija, Njemačka i Japan) i mnoge druge (Španjolska, Finska, Mađarska, Rumunjska, Slovačka, Bugarska, Tajland, Mandžuko itđ.). Čak Sjedinjene države i Argentina održavale su odnose s hrvatskom državom početkom 1941. god. a do danas imaju svoje predstavnike u Hrvatskoj Švicarska (konzulat), Švedska (konzulat), Francuska (konzulat) i Sveta Stolica (apostolskog delegata). Hrvatska država članica je Međunarodne poštanske unije i Međunarodnoga Crvenog križa. U ratu se hrvatska država pridržava odredaba međunarodnog prava i drži logore ratnih zarobljenika za državljane Sjedinjenih država, Engleske, SSSR-a itd.

II.

Nezavisna Država Hrvatska dokazala je u svakom pogledu sposobnost hrvatskog naroda u pogledu postignutoga nezavisnog političkog života. Hrvatski narod predstavlja potpuno razvijen narod u modernom evropskom smislu. Hrvatski narod je svjestan svog prava na političku nezavisnost i prožet je uvjerenjem da je samo ona u stanju da osigura njegov opstanak i napredak.
Hrvatski narod je to dokazao posebno tokom posljednjih četiriju godina.
Hrvatskoj vladi kao i hrvatskom parlamentu (Saboru) uspjelo je - usprkos raznovrsnim protestima — održati političku nezavisnost i izgraditi moćnu vojsku s izvrsnim oficirskim kadrom.
Usprkos neprekidnim, često teškim i vrlo krvavim gubicima i usprkos vanjskim međunarodnim protivljenjima i to upravo od onih koji su kroz to vrijeme htjeli u tom pogledu imati odlučnu riječ, hrvatska vojska pokazala je svoju izvanrednu sposobnost da se uspješno bori. Na taj način je hrvatski narod izdržao najveću kušnju koja se stavlja na pojedine narode i države.
Više stotina tisuća hrvatskih boraca, od toga najvećim dijelom novačenih na temelju dobrovoljnog stupanja u vojsku, koji su dali više desetaka tisuća žrtava i više desetaka tisuća ranjenika i koji su i danas spremni poginuti za hrvatsku državu — trajan su i najeklatantniji plebiscit koji svjedoči o volji i sposobnosti hrvatskog naroda da bude nezavisan u svojoj vlastitoj državi, a sve to usprkos izvanredno nepovoljnim vanjskim okolnostima.
Usprkos činjenici što posljednje četiri godine nismo čak imali ni najpotrebnije industrije, za rat neophodne, mi smo na vojnom i privrednom planu odolijevali, tako da se može reći da se posebno na onim područjima kojima je neprekidno upravljala hrvatska vlada u znatnoj mjeri poboljšalo blagostanje naroda.
Usprkos činjenici što je mnoštvo vojski prešlo Hrvatskom i tu boravilo, privredni život zemlje nije uopće pružao sliku siromašne države i njene prezaduženosti, kao što se to moglo primijetiti za vrijeme Jugoslavije u ponekim tzv. pasivnim krajevima čak u doba mira kad su uslijed loše uprave Beograda pojedini hrvatski krajevi skapavali od gladi.
Hrvatska ima dovoljno resursa za opstanak; raspolaže znatnim rudnim bogatstvom; posjeduje bezbroj šuma od kojih su znamenite one s hrastom; nadalje raspolaže dugom i vrlo razvijenom morskom obalom sa stanovništvom izvanredno sposobnim i poduzetnim za plovidbu. Hrvatska je također dobro poznata po mogućnostima koje pruža međunarodnom turizmu.
U kulturnom pogledu hrvatski je narod priznat kao najnapredniji narod balkansko-jadranskog područja. Velik niz imena umjetničkih i znanstvenih stvaralaca koje svojataju druge zemlje pripada hrvatskoj naciji. Hrvatska je u potpunosti podigla vodeće slojeve sposobne da vode poslove političke, upravne, vojne, privredne i tehničke izgradnje i uprave zemlje. U tom pravcu mi smo bez sumnje najuspješniji od svih naroda balkanskog područja.

III.

Hrvatska kao zemlja, ponikla na obalama Jadrana, upućena je na jadransko more kao uvjet svog opstanka, a hrvatski narod pored Grka jedini je pomorski narod Balkana i ima posebno stare prirodne veze s V. Britanijom. Hrvatska ne može opstojati bez oslonca na V. Britaniju, dok s druge strane opstanak Hrvatske može biti V. Britaniji od posebne koristi budući da je hrvatski narod po prirodi istovremeno čuvar istočne obale Jadranskog mora.
Da je hrvatski narod vezan za anglo-američki svijet, tome u prilog govori činjenica što jedna petina hrvatskog naroda, tj. više od milijun Hrvata živi u Sjedinjenim Državama i u raznim dijelovima Britanskog Carstva (Australija, Kanada, Novi Zeland, Južna Afrika).
Ta brojna emigracija najbolja je i najjača kopča između Hrvatske i naprijed spomenutih zemalja. Ta emigracija uvijek je aktivno podržavala privredni razvoj i političku borbu hrvatskog naroda u domovini. Možda danas i nije do u pojedinosti obaviještena o prilikama u Hrvatskoj, ali je činjenica da gotovo svaki hrvatski iseljenik u anglo-američkom svijetu ima najmanje po jednog člana svoje obitelji koji je poginuo ili bio ranjen u sadašnjoj borbi hrvatskog naroda protiv svog neprijatelja, u borbi za opstanak hrvatske države.
Duhovne veze između »starog kraja« i naprijed spomenutih iseljenika posebno su snažne, čak i kod onih njihovih potomaka već naturaliziranih u zemlji useljenja roditelja kojoj su svi doseljeni Hrvati bez iznimke odani državljani. Sa stajališta V. Britanije i Sjedinjenih Država potrebno je izbjeći razvoj situacije kojim bi tako brojno hrvatsko pučanstvo tih zemalja moglo biti dovedeno do toga da osudi politiku njegovih novih zemalja prema domovini s kojom je vezano osjećajem najdubIje simpatije i u kojoj ima najbliže rođake.
U ovom su ratu tako brojne hrvatske obitelji trpjele da se za velik broj može reći da ih je neprijatelj u Hrvatskoj u potpunosti istrijebio i da njihovi preživjeli rođaci postoje samo u redovima hrvatskih iseljenika u Sjedinjenim Državama i Britanskom Carstvu.
Kao narod sposobnih pomoraca, Hrvati su upoznali Britansko Carstvo i Sjedinjene Države. Najveći dio nekadašnje jugoslavenske trgovačke mornarice, čak i u ovom ratu, plovio je i još plovi u interesu zapadnih sila.
Potrebno je napomenuti da su svi ti brodovi isključivo hrvatsko vlasništvo te da su njihovi kapetani i mornari isključivo Hrvati.
Trgovački odnosi vrlo su se razvijali između Hrvatske i, posebice, V. Britanije koja predstavlja odabrano tržište, između ostalog, za proizvode naše poljoprivrede i posebno našeg šumarstva. U posljednje je vrijeme bio zabilježen porast broja engleskih turista na našoj hrvatskoj obali i kopnu.
Mnogi umjetnici i naučenjaci hrvatskog porijekla djeluju posebno u Sjedinjenim Državama. Njihova djela krase umjetničke zbirke i galerije Engleske i Sjedinjenih Država.
Izložbe tzv. jugoslavenske umjetnosti koje su bile priređene u Engleskoj i Sjedinjenim Državama sadrže prvenstveno izložena djela hrvatskih umjetnika (na primjer Meštrovića).

IV.

Posebnu pažnju treba posvetiti mediteranskom položaju Hrvatske i našim razgranatim vezama s narodima Sredozemlja. U tom pogledu treba na prvom mjestu spomenuti činjenicu da smo mi Hrvati jedini narod u Evropi koji ima velik dio svojih pripadnika islamske vjeroispovijedi.
Veze islamskih Hrvata -njih oko milijun s Turskom stare su i vrlo duboke. U Turskoj danas živi oko 200.000 hrvatskih iseljenika od kojih velik broj govori kod kuće hrvatski i prožeti su dubokim osjećajem divljenja prema staroj domovini.
Oni u Turskoj zauzimaju razmjerno najviše položaje i velik broj njih pripada višim klasama. Na primjer, turski ambasador Rušet Ešref rodom je iz hrvatske pokrajine Bosne. Hesref Gerede, turski poslanik u Berlinu do 1941. god., također je porijeklom iz hrvatske pokrajine Bosne, kao i veći broj uglednih članova turske diplomacije. Gradonačelnik i zapovjednik Ankare također su rodom iz Hrvatske; on je najbliži suradnik predsjednika republike.
Razumljivo je što se hrvatski doseljenici u Turskoj kao i njihovi mnogobrojni prijatelji zanimaju za položaj hrvatskih muslimana koje Hrvati smatraju najplemenitijim dijelom svog naroda, zbog čega je hrvatska politika prema muslimanima naišla na najljepši odjek u Turskoj, nasuprot lošim postupcima prema muslimanima u Jugoslaviji prije godine 1941.
Za Hrvatsku se zanimaju - zahvaljujući živoj vjerskoj solidarnosti islamskih naroda - posebice muslimani Bliskog istoka. Primjera radi može se spomenuti da je egipatski parlament, odnosno predsjedništvo vlade u Kairu 28. VI 1944. raspravljalo o teškom položaju hrvatskih muslimana zbog nasilja različitih bandi i preko Crvenog po umjeseca odredilo znatnu novčanu pomoć za spomenute hrvatske stradalnike.
Nasuprot od Moskve stvaranom »slavenskom bioku« na Balkanu u turskim je krugovima više puta bila istaknuta potreba stvaranja jednog međiteransko-balkanskog bloka neboljševičkih država, poimence Turske, Grčke i Albanije. Taj bi blok trebao uključiti i hrvatski narod koji već zbog svoje pripadnosti katolicizmu i Islamu nema razvijen osjećaj panslavenske solidarnosti koja se danas javlja kao sredstvo za širenje utjecaja Moskve.

V.

Hrvatski narod nije nikada promatrao svoju političku borbu sa stajališta velikih ideoloških sukoba. Hrvatski vojnik u svojoj borbi mario je i još uvijek mari za rat za Hrvatsku, za borbu u obrani hrvatske nezavisnosti a u velikom broju slučajeva također za borbu da očuva vlastiti dom i život svoje obitelji pred napadom neprijatelja. U stvari, hrvatska država sudjeluje u velikom svjetskom ratu isključivo za to da brani svoj teritorij i njegova obrana ima svojstvo isključivo narodnog obrambenog rata.
Hrvatski narod zna vrlo dobro da osovinske sile u njihovom programu ratnih ciljeva nisu planirale osnivanje hrvatske države. Berlin i Rim vjerovali su čak krajem ožujka 1941. god. da će se Jugoslavija pristupajući Trojnom paktu uključiti u njihov ratno-politički sistem. No, pomoću vlastite revolucije hrvatski je narod stvorio gotov čin postojeće hrvatske države, čemu su Njemačka i Italija morale prilagoditi svoje stavove, a čime je Hrvatskoj pošlo za rukom da iskoristi sebi u prilog njihovo suparništvo na našem teritoriju i da održi hrvatsku državu usprkos dobro poznatoj činjenici da je Italija sistematski nastojala da je slomi, što je otvoreno izjavio general Roatta prilikom talijanske kapitulacije.
Da bismo upotpunili sliku naše međunarodno-političke situacije u godini 1941. potrebno je utvrditi činjenicu da se Komunistička partija Jugoslavije, za vrijeme stvaranja hrvatske države, nije aktivno borila protiv nje sve dotle dok je Sovjetski Savez održavao odnose s Trećim Reichom na temelju poznatog ugovora o uzajamnom nenapadanju. S otpočinjanjem rata na Istoku, otpočele su snažnije partizanske akcije protiv hrvatske države, u početku isključivo od strane članova Komunističke partije Jugoslavije. Poslije sloma Jugoslavije Moskva je na najdrastičniji način otpustila bivšega jugoslavenskog ambasadora u SSSR-u dra Milana Gavrilovića.
Borba partizana nije nikada naišla na odobravanje u širim krugovima hrvatskog naroda koji nije nikada prihvaćao stajalište da je Hrvatska jednako tako okupirano područje kao srpski i slovenski krajevi.
Usprkos činjenici što je hrvatski narod teško podnosio prisutnost stranih vojski na svom području, ipak se držanje hrvatskih masa prema njima razlikovalo od odnosa, primjerice, srpskih masa prema njemačkom, talijanskom i bugarskom okupatoru.
Hrvatski narod vidi prvenstveno u borbi partizana za uništenjem hrvatske države radi stvaranja boljševičke Jugoslavije prijetnju hrvatskom narodu i državi, dalje pokušaj Sovjetskog Saveza da formira širu teritorijalnu zajednicu i izgradi po mogućnosti što veće područje za vlastiti utjecaj i da se omogući posredno širenje njegove moći sve do Jadranskog mora na potezu od Kotora do Trsta.
Prema tome, borba hrvatskog naroda protiv partizana ili patriota - kako se oni obično nazivaju - samo je obrambena borba. Poprimila je ogorčena i surova obilježja uslijed ideološkog, političkog sustava kao tendencije diktirane od komunističkog vodstva partizana.
Komunisti žele vidjeti u svakom pojedinom hrvatskom nacionalističkom konzervativcu, bez obzira na njegovu stranačku orijentaciju, »fašistu« i »ratnog zločinca« koji je skroz na skroz rđav i ne zaslužuje pažnju Saveznika.
Zbog toga su, na primjer, poubijali na surov način velik broj predstavnika Hrvatske seljačke stranke i znatan broj svećenika svih vjeroispovijedi, naročito katolike.
Takav oblik vođenja rata opravdavale su zapadne velesile kao potrebu da se veže i uništi što je moguće veći broj njemačkih vojnika. Takav oblik ratovanja, međutim, poprimio je svojstvo rata istrebljenja, okrutnog ubijanja i besmislenog rušenja škola, crkava, javnih zgrada, nezaštićenih seljačkih domova itd. Takvo gorko iskustvo bilo je razlog što je hrvatski narod ustao kao jedan čovjek da brani svoju imovinu, život i narodni opstanak.

VI.

Treba pripisati čudnovatom lancu okolnosti činjenicu što je do oživljavanja hrvatske suverenosti došlo u jednoj međunarodnoj situaciji koja se pretvorila u paradoks. Želimo reći da je - koliko god to izgledalo čudnovato — hrvatska država, čiju uspostavu treba prvenstveno pripisati poticanju hrvatskih nacionalističkih krugova, najvećim dijelom sljedbenika najvećega hrvatskog liberala i demokrata dra Antuna Starčevića, poprimila vanjske značajke jedne autoritativne države! To se tako zbilo uslijed vanjskog pritiska koji se jasno odražava u činjenici što čak ni spise »Oca domovine« (popularno ime za A. Starčevića) nije bilo moguće objaviti u njihovom originalnom obliku za vrijeme rata, iako je to bila želja Hrvata, nego se dopuštalo da se izdavač ograniči samo na izvode ispuštajući najvažnije političke poglede dra Starčevića koji je bio najveći protivnik pruskog imperijalizma i najvatreniji pobornik zapadne demokracije.
Neprekidno stremljenje hrvatskog naroda bilo je u tome da postigne rješenje nacionalnog pitanja u suglasju sa starim hrvatskim konstitucionalizmom i parlamentarizmom.
Hrvatski Sabor predstavlja jednu od najstarijih institucija te vrste. Pojavio se u ranom srednjem vijeku; ima tisućugodišnji kontinuitet i stoji uz bok u svom dugom trajanju engleskom i ugarskom parlamentu. U skladu s tom tradicijom bio je ponovno sazvan hrvatski parlament (Sabor) i njegov suvereni kontinuitet oživjeli su hrvatski zastupnici izabrani na izborima 1914. i 1938. godine jer je bilo prekinuto njegovo djelovanje u razdoblju od 1918. do 1941. godine.
Spomenuti zastupnici su upravo oni koje spominje odluka Krimske konferencije.
Hrvati su stoljećima vodili borbu za ustavna prava i Hrvatska je u stvari jedna od onih zemalja koje su prožete osjećajem za ustavnost, iako Hrvati nemaju pisanog ustava — slučaj poput onog u Engleskoj i Ugarskoj.
U novoj situaciji nastaloj nakon iščeznuća pritiska velikih totalitarističkih susjeda, Hrvatska će s najvećom radošću pozdraviti demokratsku i ustavnu vladu. Hrvatski narod u svojoj ukupnosti prožet je idejom svog velikog vođe, učitelja i narodnog tribuna Stjepana Radića koji je umro kao žrtva hrvatske državne ideje.

Na čelu hrvatske države ima biti predsjednik hrvatske republike. Njega treba izabrati narod pomoću općeg i tajnog prava glasa. Hrvatska ima biti parlamentarna država u posjedu svih političkih sloboda (slobode štampe, sastajanja, udruživanja i suradnje). Ona ima iskoristiti sve mogućnosti stranačkog opredjeljivanja, od krajnje ljevice do krajnje desnice. Četiri temeljne slobode kako su ih objavili veliki Saveznici imaju biti zagarantirane u Hrvatskoj. Jedan od razloga što su Hrvati vodili borbu protiv jugoslavenske države bila je, između ostalog, odsutnost takvih sloboda i one u stvari i ne mogu postojati u državi u kojoj većina stanovništva ima centrifugalne težnje zbog čega središnja državna vlast (u jugoslavenskom slučaju vlast Srba) mora neizbježivo suzbijati svaku vrstu slobodnog izražavanja volje ljudi i mora pristupati nedemokratskim metodama u naizmjenično više ili manje naglašenoj formi.
Zbog naprijed navedenog razloga obnovljena Jugoslavija ne bi nikako mogla biti demokratska.

VII.

Na temelju svih naprijed izloženih činjenica hrvatski narod ima puno pravo tražiti od svih međunarodnih čimbenika, koji načelno priznaju pravo samoopredjeljenja svim kulturnim evropskim narodima, da se to pravo prizna i hrvatskom narodu na temelju postojećeg činjeničnog stanja hrvatske države.
Na slobodnom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, a napose u glavnom gradu Zagrebu nalazi se danas više od milijun izbjeglica iz svih krajeva Hrvatske, kao i iz Srbije, Crne Gore, Albanije i Bugarske i oni su osvjedočeni prijatelji Engleske i Sjedinjenih Država. U Hrvatskoj se nalazi više visokih crkvenih dostojanstvenika sa svojim klerom, među ostalim arhiepiskop crnogorski i velik broj njegovog klera.
Svi oni strahuju od nasilja partizana čiji su kriminalni čini opetovano bili potvrđeni. Na hrvatskom području nalazi se više stotina tisuća vojnika hrvatskih oružanih snaga kao i znatan broj nacionalnih boraca iz Srbije i Crne Gore, koji u suradnji sa slovenskim nacionalnim borcima odbijaju razarajuće napade partizanskih snaga.
Usprkos činjenici što se njemačke snage povlače, pretežno bez borbe, same ove hrvatske snage u stanju su da se suprotstave dugo vremena svim napadajima, čak i da unište neprijatelja. Međutim, u sadašnjim okolnostima borba hrvatske vojske ne može dugo potrajati i stoga zbog međunarodne pravde, dužnosti da se spasi srž hrvatskog naroda i drugih naprijed spomenutih naroda, kao i brige za velik broj izbjeglica - potrebno je pružiti pomoć hrvatskom narodu.
Vlada hrvatske države želi i moli da što prije upute vojnu misiju u Hrvatsku kako bi se u potpunosti upoznala sa stanjem stvari.
Ujedno molimo da pošaljete Vaše oružane snage na teritorij naše države da biste olakšali ovo teško stanje. Na taj se način hrvatski narod u hrvatskoj državi stavlja pod Vašu moćnu zaštitu.
Velika Britanija i Sjedinjene Države priznaju pravo da imaju vlastitu državu čak i narodima koji su bili poraženi u sadašnjem ratu. Zašto bi samo Hrvatska koja, k tome, nije nikoga napadala, nego se jedino branila od napadaja, imala strepiti da bi mogla izgubiti i ono najmanje na što svaki narod ima pravo, tj. svoju državu. Svakoj vojsci priznaje se pravo na predaju, ali samo bi hrvatska vojska imala biti jednostavno poklana in capite et in membris, makar ta vojska - budući branitelj svog naroda i države - nije nikada imala nikakvih zavojevačkih težnji.

Zagreb, 4. svibnja 1945.

(Slijede potpisi predsjednika vlade i svih ministara)

[Bobani]

MEMORANDUM HRVATSKE DRŽAVNE VLADE OD 4 SVOBNJA 1945.


Vjekoslav Vrančić s vladinim memorandumom od 4 svibnja 1945. godine je zrakoplovom krenuo prema engleskom feldmarsalu Aleksandru...
Kopiju istog memoranduma su nosili britanski/americki piloti, ratni zarobljenici NDH, koji su pristali da sudjeluju u misiji.
Kopija se nalazi u F.O 371/48814, R 8237/6/92, britanski arhiv. Zrakoplov s pilotima i ustaškim poručnikom Vitomirom Dubajom su zaustavili partizani na zadarskom uzletuštu. Partizani su poslali britance drugim transportom (zajedno sa Memorandumom) u Italiju te ubili Dubaja i zadržali njegov zrakoplov.
Tekst memoranduma je objavljen i u Jugoslaviji u "Suđenje Lisaku, Stepincu, Šaliću i družini, ustaško-križarskim zločincima i njihovim pomagačima", str. 46—48

Taj memorandum u prievodu s engleskog glasio je u konačnoj redakciji ovako (u ovoj gornjoj verziji koja je očito skraćena ima nekih rečenica koje daju drugi smisao i pitanje je jeli prijevod u svim stavkama točan...): I ne samo to. Pitanje je dali je ovaj Memorandum od sedam (7) točaka pravi i originalni, ili je Vrančićev ili iz knjige SUĐENJE...pravi. Potrebno bi bilo da se jave zainteresirani, kako bi se mogla razviti diskusija ovog vrlo povijestnog dokumenta. Izvor: uzdanica forum frees. Otporaš.

MEMORANDUM HRVATSKE DRŽAVNE VLADE

U ovo vrijeme kad će se sudbina svih evropskih naroda kao i onih čitavog svijeta odrediti za dugo historijsko razdoblje potrebno je da se također uredi i položaj Nezavisne Države Hrvatske. Pravedna odluka za koju se zalažu Velika Britanija i Sjedinjene američke države ne može se donijeti ako se pri tom ne uzmu u obzir i slijedeći momenti:

I.

Hrvatski narod došao je na područje koje pokriva Nezavisna Država Hrvatska u srednjem vijeku za vrijeme velikih seoba naroda i osnovao svoju državu. Prije 800 godina ušli smo s Ugarskom u personalnu a kasnije u realnu uniju. God. 1918. (protivno volji hrvatskog naroda) bio je protupravno prekinut tisućugodišnji kontinuitet hrvatske suverenosti.
Stotinama godina Hrvatska se trudila da ostvari svoju punu državnu nezavisnost a dvadeset godina (1918-1941) borila se za svoj suverenitet. Tek 1941. god. pružila se prilika da hrvatski narod pomoću revolucije - iskoristivši prednost sukoba između Italije i Njemačke u borbi za interesne sfere na Jadranu i u Podunavlju — uspostavi Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Hrvatska država ponikla je iz volje i borbe hrvatskog naroda, doduše, za vrijeme rata, ali ona nije rezultat rata.
Bila je uspostavljena u jednoj povoljnoj vanjskopolitičkoj konstelaciji, no nije tuđinska tvorevina. Hrvatski narod iskoristio je samo danu priliku da ostvari svoj cilj za koji se aktivno borio više od dvadeset godina, a kojem cilju je težio stotinama godina.
Nezavisna Država Hrvatska već postoji četiri godine i djeluje sa svim atributima moderne države. Hrvatsku državu su u prvoj godini opstanka priznale de facto i de iure tri velesile (Italija, Njemačka i Japan) i mnoge druge (Španjolska, Finska, Mađarska, Rumunjska, Slovačka, Bugarska, Tajland, Mandžuko itđ.). Čak Sjedinjene države i Argentina održavale su odnose s hrvatskom državom početkom 1941. god. a do danas imaju svoje predstavnike u Hrvatskoj Švicarska (konzulat), Švedska (konzulat), Francuska (konzulat) i Sveta Stolica (apostolskog delegata). Hrvatska država članica je Međunarodne poštanske unije i Međunarodnoga Crvenog križa. U ratu se hrvatska država pridržava odredaba međunarodnog prava i drži logore ratnih zarobljenika za državljane Sjedinjenih država, Engleske, SSSR-a itd.

II.

Nezavisna Država Hrvatska dokazala je u svakom pogledu sposobnost hrvatskog naroda u pogledu postignutoga nezavisnog političkog života. Hrvatski narod predstavlja potpuno razvijen narod u modernom evropskom smislu. Hrvatski narod je svjestan svog prava na političku nezavisnost i prožet je uvjerenjem da je samo ona u stanju da osigura njegov opstanak i napredak.
Hrvatski narod je to dokazao posebno tokom posljednjih četiriju godina.
Hrvatskoj vladi kao i hrvatskom parlamentu (Saboru) uspjelo je - usprkos raznovrsnim protestima — održati političku nezavisnost i izgraditi moćnu vojsku s izvrsnim oficirskim kadrom.
Usprkos neprekidnim, često teškim i vrlo krvavim gubicima i usprkos vanjskim međunarodnim protivljenjima i to upravo od onih koji su kroz to vrijeme htjeli u tom pogledu imati odlučnu riječ, hrvatska vojska pokazala je svoju izvanrednu sposobnost da se uspješno bori. Na taj način je hrvatski narod izdržao najveću kušnju koja se stavlja na pojedine narode i države.
Više stotina tisuća hrvatskih boraca, od toga najvećim dijelom novačenih na temelju dobrovoljnog stupanja u vojsku, koji su dali više desetaka tisuća žrtava i više desetaka tisuća ranjenika i koji su i danas spremni poginuti za hrvatsku državu — trajan su i najeklatantniji plebiscit koji svjedoči o volji i sposobnosti hrvatskog naroda da bude nezavisan u svojoj vlastitoj državi, a sve to usprkos izvanredno nepovoljnim vanjskim okolnostima.
Usprkos činjenici što posljednje četiri godine nismo čak imali ni najpotrebnije industrije, za rat neophodne, mi smo na vojnom i privrednom planu odolijevali, tako da se može reći da se posebno na onim područjima kojima je neprekidno upravljala hrvatska vlada u znatnoj mjeri poboljšalo blagostanje naroda.
Usprkos činjenici što je mnoštvo vojski prešlo Hrvatskom i tu boravilo, privredni život zemlje nije uopće pružao sliku siromašne države i njene prezaduženosti, kao što se to moglo primijetiti za vrijeme Jugoslavije u ponekim tzv. pasivnim krajevima čak u doba mira kad su uslijed loše uprave Beograda pojedini hrvatski krajevi skapavali od gladi.
Hrvatska ima dovoljno resursa za opstanak; raspolaže znatnim rudnim bogatstvom; posjeduje bezbroj šuma od kojih su znamenite one s hrastom; nadalje raspolaže dugom i vrlo razvijenom morskom obalom sa stanovništvom izvanredno sposobnim i poduzetnim za plovidbu. Hrvatska je također dobro poznata po mogućnostima koje pruža međunarodnom turizmu.
U kulturnom pogledu hrvatski je narod priznat kao najnapredniji narod balkansko-jadranskog područja. Velik niz imena umjetničkih i znanstvenih stvaralaca koje svojataju druge zemlje pripada hrvatskoj naciji. Hrvatska je u potpunosti podigla vodeće slojeve sposobne da vode poslove političke, upravne, vojne, privredne i tehničke izgradnje i uprave zemlje. U tom pravcu mi smo bez sumnje najuspješniji od svih naroda balkanskog područja.

III.

Hrvatska kao zemlja, ponikla na obalama Jadrana, upućena je na jadransko more kao uvjet svog opstanka, a hrvatski narod pored Grka jedini je pomorski narod Balkana i ima posebno stare prirodne veze s V. Britanijom. Hrvatska ne može opstojati bez oslonca na V. Britaniju, dok s druge strane opstanak Hrvatske može biti V. Britaniji od posebne koristi budući da je hrvatski narod po prirodi istovremeno čuvar istočne obale Jadranskog mora.
Da je hrvatski narod vezan za anglo-američki svijet, tome u prilog govori činjenica što jedna petina hrvatskog naroda, tj. više od milijun Hrvata živi u Sjedinjenim Državama i u raznim dijelovima Britanskog Carstva (Australija, Kanada, Novi Zeland, Južna Afrika).
Ta brojna emigracija najbolja je i najjača kopča između Hrvatske i naprijed spomenutih zemalja. Ta emigracija uvijek je aktivno podržavala privredni razvoj i političku borbu hrvatskog naroda u domovini. Možda danas i nije do u pojedinosti obaviještena o prilikama u Hrvatskoj, ali je činjenica da gotovo svaki hrvatski iseljenik u anglo-američkom svijetu ima najmanje po jednog člana svoje obitelji koji je poginuo ili bio ranjen u sadašnjoj borbi hrvatskog naroda protiv svog neprijatelja, u borbi za opstanak hrvatske države.
Duhovne veze između »starog kraja« i naprijed spomenutih iseljenika posebno su snažne, čak i kod onih njihovih potomaka već naturaliziranih u zemlji useljenja roditelja kojoj su svi doseljeni Hrvati bez iznimke odani državljani. Sa stajališta V. Britanije i Sjedinjenih Država potrebno je izbjeći razvoj situacije kojim bi tako brojno hrvatsko pučanstvo tih zemalja moglo biti dovedeno do toga da osudi politiku njegovih novih zemalja prema domovini s kojom je vezano osjećajem najdubIje simpatije i u kojoj ima najbliže rođake.
U ovom su ratu tako brojne hrvatske obitelji trpjele da se za velik broj može reći da ih je neprijatelj u Hrvatskoj u potpunosti istrijebio i da njihovi preživjeli rođaci postoje samo u redovima hrvatskih iseljenika u Sjedinjenim Državama i Britanskom Carstvu.
Kao narod sposobnih pomoraca, Hrvati su upoznali Britansko Carstvo i Sjedinjene Države. Najveći dio nekadašnje jugoslavenske trgovačke mornarice, čak i u ovom ratu, plovio je i još plovi u interesu zapadnih sila.
Potrebno je napomenuti da su svi ti brodovi isključivo hrvatsko vlasništvo te da su njihovi kapetani i mornari isključivo Hrvati.
Trgovački odnosi vrlo su se razvijali između Hrvatske i, posebice, V. Britanije koja predstavlja odabrano tržište, između ostalog, za proizvode naše poljoprivrede i posebno našeg šumarstva. U posljednje je vrijeme bio zabilježen porast broja engleskih turista na našoj hrvatskoj obali i kopnu.
Mnogi umjetnici i naučenjaci hrvatskog porijekla djeluju posebno u Sjedinjenim Državama. Njihova djela krase umjetničke zbirke i galerije Engleske i Sjedinjenih Država.
Izložbe tzv. jugoslavenske umjetnosti koje su bile priređene u Engleskoj i Sjedinjenim Državama sadrže prvenstveno izložena djela hrvatskih umjetnika (na primjer Meštrovića).

IV.

Posebnu pažnju treba posvetiti mediteranskom položaju Hrvatske i našim razgranatim vezama s narodima Sredozemlja. U tom pogledu treba na prvom mjestu spomenuti činjenicu da smo mi Hrvati jedini narod u Evropi koji ima velik dio svojih pripadnika islamske vjeroispovijedi.
Veze islamskih Hrvata -njih oko milijun s Turskom stare su i vrlo duboke. U Turskoj danas živi oko 200.000 hrvatskih iseljenika od kojih velik broj govori kod kuće hrvatski i prožeti su dubokim osjećajem divljenja prema staroj domovini.
Oni u Turskoj zauzimaju razmjerno najviše položaje i velik broj njih pripada višim klasama. Na primjer, turski ambasador Rušet Ešref rodom je iz hrvatske pokrajine Bosne. Hesref Gerede, turski poslanik u Berlinu do 1941. god., također je porijeklom iz hrvatske pokrajine Bosne, kao i veći broj uglednih članova turske diplomacije. Gradonačelnik i zapovjednik Ankare također su rodom iz Hrvatske; on je najbliži suradnik predsjednika republike.
Razumljivo je što se hrvatski doseljenici u Turskoj kao i njihovi mnogobrojni prijatelji zanimaju za položaj hrvatskih muslimana koje Hrvati smatraju najplemenitijim dijelom svog naroda, zbog čega je hrvatska politika prema muslimanima naišla na najljepši odjek u Turskoj, nasuprot lošim postupcima prema muslimanima u Jugoslaviji prije godine 1941.
Za Hrvatsku se zanimaju - zahvaljujući živoj vjerskoj solidarnosti islamskih naroda - posebice muslimani Bliskog istoka. Primjera radi može se spomenuti da je egipatski parlament, odnosno predsjedništvo vlade u Kairu 28. VI 1944. raspravljalo o teškom položaju hrvatskih muslimana zbog nasilja različitih bandi i preko Crvenog po umjeseca odredilo znatnu novčanu pomoć za spomenute hrvatske stradalnike.
Nasuprot od Moskve stvaranom »slavenskom bioku« na Balkanu u turskim je krugovima više puta bila istaknuta potreba stvaranja jednog međiteransko-balkanskog bloka neboljševičkih država, poimence Turske, Grčke i Albanije. Taj bi blok trebao uključiti i hrvatski narod koji već zbog svoje pripadnosti katolicizmu i Islamu nema razvijen osjećaj panslavenske solidarnosti koja se danas javlja kao sredstvo za širenje utjecaja Moskve.

V.

Hrvatski narod nije nikada promatrao svoju političku borbu sa stajališta velikih ideoloških sukoba. Hrvatski vojnik u svojoj borbi mario je i još uvijek mari za rat za Hrvatsku, za borbu u obrani hrvatske nezavisnosti a u velikom broju slučajeva također za borbu da očuva vlastiti dom i život svoje obitelji pred napadom neprijatelja. U stvari, hrvatska država sudjeluje u velikom svjetskom ratu isključivo za to da brani svoj teritorij i njegova obrana ima svojstvo isključivo narodnog obrambenog rata.
Hrvatski narod zna vrlo dobro da osovinske sile u njihovom programu ratnih ciljeva nisu planirale osnivanje hrvatske države. Berlin i Rim vjerovali su čak krajem ožujka 1941. god. da će se Jugoslavija pristupajući Trojnom paktu uključiti u njihov ratno-politički sistem. No, pomoću vlastite revolucije hrvatski je narod stvorio gotov čin postojeće hrvatske države, čemu su Njemačka i Italija morale prilagoditi svoje stavove, a čime je Hrvatskoj pošlo za rukom da iskoristi sebi u prilog njihovo suparništvo na našem teritoriju i da održi hrvatsku državu usprkos dobro poznatoj činjenici da je Italija sistematski nastojala da je slomi, što je otvoreno izjavio general Roatta prilikom talijanske kapitulacije.
Da bismo upotpunili sliku naše međunarodno-političke situacije u godini 1941. potrebno je utvrditi činjenicu da se Komunistička partija Jugoslavije, za vrijeme stvaranja hrvatske države, nije aktivno borila protiv nje sve dotle dok je Sovjetski Savez održavao odnose s Trećim Reichom na temelju poznatog ugovora o uzajamnom nenapadanju. S otpočinjanjem rata na Istoku, otpočele su snažnije partizanske akcije protiv hrvatske države, u početku isključivo od strane članova Komunističke partije Jugoslavije. Poslije sloma Jugoslavije Moskva je na najdrastičniji način otpustila bivšega jugoslavenskog ambasadora u SSSR-u dra Milana Gavrilovića.
Borba partizana nije nikada naišla na odobravanje u širim krugovima hrvatskog naroda koji nije nikada prihvaćao stajalište da je Hrvatska jednako tako okupirano područje kao srpski i slovenski krajevi.
Usprkos činjenici što je hrvatski narod teško podnosio prisutnost stranih vojski na svom području, ipak se držanje hrvatskih masa prema njima razlikovalo od odnosa, primjerice, srpskih masa prema njemačkom, talijanskom i bugarskom okupatoru.
Hrvatski narod vidi prvenstveno u borbi partizana za uništenjem hrvatske države radi stvaranja boljševičke Jugoslavije prijetnju hrvatskom narodu i državi, dalje pokušaj Sovjetskog Saveza da formira širu teritorijalnu zajednicu i izgradi po mogućnosti što veće područje za vlastiti utjecaj i da se omogući posredno širenje njegove moći sve do Jadranskog mora na potezu od Kotora do Trsta.
Prema tome, borba hrvatskog naroda protiv partizana ili patriota - kako se oni obično nazivaju - samo je obrambena borba. Poprimila je ogorčena i surova obilježja uslijed ideološkog, političkog sustava kao tendencije diktirane od komunističkog vodstva partizana.
Komunisti žele vidjeti u svakom pojedinom hrvatskom nacionalističkom konzervativcu, bez obzira na njegovu stranačku orijentaciju, »fašistu« i »ratnog zločinca« koji je skroz na skroz rđav i ne zaslužuje pažnju Saveznika.
Zbog toga su, na primjer, poubijali na surov način velik broj predstavnika Hrvatske seljačke stranke i znatan broj svećenika svih vjeroispovijedi, naročito katolike.
Takav oblik vođenja rata opravdavale su zapadne velesile kao potrebu da se veže i uništi što je moguće veći broj njemačkih vojnika. Takav oblik ratovanja, međutim, poprimio je svojstvo rata istrebljenja, okrutnog ubijanja i besmislenog rušenja škola, crkava, javnih zgrada, nezaštićenih seljačkih domova itd. Takvo gorko iskustvo bilo je razlog što je hrvatski narod ustao kao jedan čovjek da brani svoju imovinu, život i narodni opstanak.

VI.

Treba pripisati čudnovatom lancu okolnosti činjenicu što je do oživljavanja hrvatske suverenosti došlo u jednoj međunarodnoj situaciji koja se pretvorila u paradoks. Želimo reći da je - koliko god to izgledalo čudnovato — hrvatska država, čiju uspostavu treba prvenstveno pripisati poticanju hrvatskih nacionalističkih krugova, najvećim dijelom sljedbenika najvećega hrvatskog liberala i demokrata dra Antuna Starčevića, poprimila vanjske značajke jedne autoritativne države! To se tako zbilo uslijed vanjskog pritiska koji se jasno odražava u činjenici što čak ni spise »Oca domovine« (popularno ime za A. Starčevića) nije bilo moguće objaviti u njihovom originalnom obliku za vrijeme rata, iako je to bila želja Hrvata, nego se dopuštalo da se izdavač ograniči samo na izvode ispuštajući najvažnije političke poglede dra Starčevića koji je bio najveći protivnik pruskog imperijalizma i najvatreniji pobornik zapadne demokracije.
Neprekidno stremljenje hrvatskog naroda bilo je u tome da postigne rješenje nacionalnog pitanja u suglasju sa starim hrvatskim konstitucionalizmom i parlamentarizmom.
Hrvatski Sabor predstavlja jednu od najstarijih institucija te vrste. Pojavio se u ranom srednjem vijeku; ima tisućugodišnji kontinuitet i stoji uz bok u svom dugom trajanju engleskom i ugarskom parlamentu. U skladu s tom tradicijom bio je ponovno sazvan hrvatski parlament (Sabor) i njegov suvereni kontinuitet oživjeli su hrvatski zastupnici izabrani na izborima 1914. i 1938. godine jer je bilo prekinuto njegovo djelovanje u razdoblju od 1918. do 1941. godine.
Spomenuti zastupnici su upravo oni koje spominje odluka Krimske konferencije.
Hrvati su stoljećima vodili borbu za ustavna prava i Hrvatska je u stvari jedna od onih zemalja koje su prožete osjećajem za ustavnost, iako Hrvati nemaju pisanog ustava — slučaj poput onog u Engleskoj i Ugarskoj.
U novoj situaciji nastaloj nakon iščeznuća pritiska velikih totalitarističkih susjeda, Hrvatska će s najvećom radošću pozdraviti demokratsku i ustavnu vladu. Hrvatski narod u svojoj ukupnosti prožet je idejom svog velikog vođe, učitelja i narodnog tribuna Stjepana Radića koji je umro kao žrtva hrvatske državne ideje.

Na čelu hrvatske države ima biti predsjednik hrvatske republike. Njega treba izabrati narod pomoću općeg i tajnog prava glasa. Hrvatska ima biti parlamentarna država u posjedu svih političkih sloboda (slobode štampe, sastajanja, udruživanja i suradnje). Ona ima iskoristiti sve mogućnosti stranačkog opredjeljivanja, od krajnje ljevice do krajnje desnice. Četiri temeljne slobode kako su ih objavili veliki Saveznici imaju biti zagarantirane u Hrvatskoj. Jedan od razloga što su Hrvati vodili borbu protiv jugoslavenske države bila je, između ostalog, odsutnost takvih sloboda i one u stvari i ne mogu postojati u državi u kojoj većina stanovništva ima centrifugalne težnje zbog čega središnja državna vlast (u jugoslavenskom slučaju vlast Srba) mora neizbježivo suzbijati svaku vrstu slobodnog izražavanja volje ljudi i mora pristupati nedemokratskim metodama u naizmjenično više ili manje naglašenoj formi.
Zbog naprijed navedenog razloga obnovljena Jugoslavija ne bi nikako mogla biti demokratska.

VII.

Na temelju svih naprijed izloženih činjenica hrvatski narod ima puno pravo tražiti od svih međunarodnih čimbenika, koji načelno priznaju pravo samoopredjeljenja svim kulturnim evropskim narodima, da se to pravo prizna i hrvatskom narodu na temelju postojećeg činjeničnog stanja hrvatske države.
Na slobodnom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, a napose u glavnom gradu Zagrebu nalazi se danas više od milijun izbjeglica iz svih krajeva Hrvatske, kao i iz Srbije, Crne Gore, Albanije i Bugarske i oni su osvjedočeni prijatelji Engleske i Sjedinjenih Država. U Hrvatskoj se nalazi više visokih crkvenih dostojanstvenika sa svojim klerom, među ostalim arhiepiskop crnogorski i velik broj njegovog klera.
Svi oni strahuju od nasilja partizana čiji su kriminalni čini opetovano bili potvrđeni. Na hrvatskom području nalazi se više stotina tisuća vojnika hrvatskih oružanih snaga kao i znatan broj nacionalnih boraca iz Srbije i Crne Gore, koji u suradnji sa slovenskim nacionalnim borcima odbijaju razarajuće napade partizanskih snaga.
Usprkos činjenici što se njemačke snage povlače, pretežno bez borbe, same ove hrvatske snage u stanju su da se suprotstave dugo vremena svim napadajima, čak i da unište neprijatelja. Međutim, u sadašnjim okolnostima borba hrvatske vojske ne može dugo potrajati i stoga zbog međunarodne pravde, dužnosti da se spasi srž hrvatskog naroda i drugih naprijed spomenutih naroda, kao i brige za velik broj izbjeglica - potrebno je pružiti pomoć hrvatskom narodu.
Vlada hrvatske države želi i moli da što prije upute vojnu misiju u Hrvatsku kako bi se u potpunosti upoznala sa stanjem stvari.
Ujedno molimo da pošaljete Vaše oružane snage na teritorij naše države da biste olakšali ovo teško stanje. Na taj se način hrvatski narod u hrvatskoj državi stavlja pod Vašu moćnu zaštitu.
Velika Britanija i Sjedinjene Države priznaju pravo da imaju vlastitu državu čak i narodima koji su bili poraženi u sadašnjem ratu. Zašto bi samo Hrvatska koja, k tome, nije nikoga napadala, nego se jedino branila od napadaja, imala strepiti da bi mogla izgubiti i ono najmanje na što svaki narod ima pravo, tj. svoju državu. Svakoj vojsci priznaje se pravo na predaju, ali samo bi hrvatska vojska imala biti jednostavno poklana in capite et in membris, makar ta vojska - budući branitelj svog naroda i države - nije nikada imala nikakvih zavojevačkih težnji.

Zagreb, 4. svibnja 1945.

(Slijede potpisi predsjednika vlade i svih ministara)

[Bobani]

HRVATSKA, POGLAVNIK I USTAŠTVO

Bog! dragi moj Tomislave,

Prilažem ti ono što si traži da vidiš moj prvi opis na stranici HRVATSKA I USTAŠTVO na portalu javno.com kao i komentare. Ja sam bio jedan od komentatora na portalu javno.com. Mojim komentarima sam mnoge "ražestio" da tako kažem, da su mi savjetovali da otvorim osobnu stranicu. Kako nisam znao kako se to radi, preko privatnog sandučića jedna novinarka koja je bila i Administrator portala, mi je pomogla. Ovo je prvi broj, a, koliko se sjećam, izišlo ih je 168. Po datumima ćeš vidjeti kada je ovo pisano. Kada imadneš vremena pročitaj pa mi javi.
Srdačni pozdrav tebi i tvojima.
Bog! Mile. ZDS!

HRVATSKA I USTAŠTVO (1)

Pošto je naša Hrvatska patila preko sedamdestet godina da dodje do
naše HRVATSKE ISTINE, Otporaš je odlušio otvoriti osobnu stranicu
HRVATSKA I USTAŠTVO.

Želim otvoriti osobnu stranicu pod imenom USTAŠTVO. Odmah želim
naglasiti da ova " kontroverzna " tema nije tema za ikakove
provokacije, već za ozbiljne polemike pa koliko god one kritične bile.

Sa moje, Otporaševe strane, ja ću - ne samo nastojati - nego biti
toliko tolerantan da se neću dati izazvati/provocirati. Zato, uljudno
i hrvatski, molim sve one Gradjane Novinare i ostale koji iz bilo
kojih želja i motiva žele pisati, odgovarati, razglabati, ili ako to
oni hoce nazvati " bistrenje pojmova " o ovoj temi " Ustaštvo ", neka
to bude na visini dostojanstva, na visine želje za saznati istinu o
ovoj temi koja nam je toliko crnila nanijela na naše lijepo hrvatsko
ime u zadnjih 65-70 godina. Otporaš će nastojati, stručno i uljudno,
odgovarati na sva postavljena pitanja u svim svojim najboljim
mogućnostima njegova znanja. Ipak, Otporaš si zadržava svako pravo ne
odgovarati na bilo koje osobne i ine uvrijede, kao niti biti odgovoran
za nečije opise i ideje izražene o spomenutoj temi.

Svi su pozvani na DIALOG O USTAŠTVU. Nitko nije isključen. Ima
prostora za svakoga a najviše za one koji budu tražili dlaku u jajetu.
Ova tema o Ustaštvu je otvorena samo i jedinu zbog i poradi naše
Hrvatske. Otporaš vas športski očekuje na dijalog o Hrvatskoj.

Objavljeno: 15.04.2009. u 18:04h

Ajoj... sponzoras 15.04.2009 19:19 h
kolega Otporašu koliko mi je drago da si postao GN, toliko mi nije
draga ova tema... ali to je tvoj izbor i takvog ga poštujem.
Kad bude neka druga malo vedrija i ljepša tema budem ti dao i dobru
ocjenu ali sada ću se od toga suzdržati
Pozdrav!

Otporaš 15.04.2009 19:59 h
sponzoraš najiskrenija hvala na pozdravima. Ako ste pomno pročitali
cijeli članak i shvatili težinu istog, dojam i svrhu otvaranja ove
teme, onda ćete razumijeti SVE. Ova tema se tiče sviju nas, Hrvata,
jer smo jedni bili žrtve ove teme Ustaštva na jedan način a drugi na
drugi način. Zato je neophodno potrebno čuti glas i drugog zvona.
Dosta smo ga se naslušali sa svih drugih strana u zadnjih preko
šesdeset godina.
Molim, kolega sponzoraš, primite moje poštovanje i pozdrave, s
iskrenom molbom da se ne ustručavate iznositi vaše dojmove i mišljenja
o ovoj temi Ustaštvo. Ona je uistinu za to i otvorena.

sponzoras 15.04.2009 20:19 h
OK kolega..ja ću svoje iznjeti i to je mišljenje koje imam već dugo vremena.
Kao hrvatski nacionali pokret, ustaštvo je između 1929. i 1941. bilo
na tragu da zaista postane težnja hrvatskog naroda za samostalnost i
da je kojim slučajem pokret ostao doslijedan, možda bi se i izrodio u
nešto više.
No, samim koketiranjem sa nacistima, otvaranjem konc. logora,
ubijanjem Srba, Roma, Židova, djece i staraca, ustaše su postale sve
drugo samo ne pokret za stvaranje jedne normalne civilizirane države.
Vjerujem da je bilo pojedinaca koji nisu odobravali barbarske metode u
njihovim redovima.. no u globalu su od pokreta postali zločinci.
Kolega Otporaš, već sam nedavno to rekao ovdje, u mojoj široj obitelji
bilo je predaka koji su zaklani ustaškim nožem bez razloga, a nisu
bili ni Srbi,ni Židovi ni Romi, čak nisu bili ni naoružani i dovoljno
sam toga čuo od starijih o tim "borcima" za Hrvatsku...
Da je kojim slučajem bilo drugačije i da su umjesto komunista u ratu
pobijedile ustaše, bojim se da bi od 45. nadalje bilo istih takvih
jama i masovnih grobnica kao danas ..samo sa kostima drugih ljudi.
Ne mogu prihvatiti ni crne ni crvene kao ponosnu povijest mojeg
naroda, već kao jednu veliku sramotu i povijesnu mrlju, do koje nije
trebalo doći... možda, ne znam. No povijest ne možemo mijenjati.

Za mene je Hrvatska bila okupirana do 90tih. Sve prije je tužna
povijest koja se nadam neće ponoviti... i slobodu Hrvatske ja ću
uvijek računati od kraja Domovinskog rata. Isto tako i moja djeca.

Otporaš 15.04.2009 21:07 h
sponzoras. Drago mi je da ste iskreno i nada sve odvažno iznijeli vaše
mišljenje. Najprije mi je uistinu žao šta se je dogodilo u vašoj užoj
ili široj obitelji, rodbini. S jedne strane, ako će vam moja isprika
donijeti imalo olakšica, onda se u ime Ustaških zločina nanešenih
vašoj obitelji, ispričavam. S druge pak strane, vi kolega sponzoraš,
ćete razumijeti da će meni biti skoro nemoguće povijesno odgovoriti na
sva vaša postavljena pitanja u ovome članku i opisu, jer bi se
oduljilo, a kada je nešto dugo čitati, ljudi jednostvno priskoče preko
toga i pridju na nešto drugo. Ja ću ipak nastojati, a vama kao i
drugima preporučujem da napravite kopije mojih opisa u kojim ću
nastojati iznositi ono što ja o tome znam.

U prvom redu Hrvatska nije nastala poradi Ustaštva, već obratno.
Ustaštvo je nastalo zbog Hrvatske koja je bila pod čizmom srpskog
kraljestva i srpskom dinastijom. Osnutkom Ustaškog pokreta 1929 godine
počeo se je dizati hrvatski bunt protv kraljevine Jugoslavije. U
Ustaškim pravilima iz 1932. godine ništa ne stoji o nacizmu, fašizmu,
komunizmu, nekim osvetama, ubijenjima, koncetracionskim logorima, i
sl. Sve što tu stoji, u tim Ustaškim pravilima, je borba za ostvarenje
Nezavisne (netko je danas i protiv ove riječi) Države Hrvatske, NDH. I
vjerute mi da bi ona, NDH, bila Nezavisna da nije bilo KUKE I MOTIKE
protiv naše Hrvatske, ne toliko sa sastrane talijanskih fašista i
njemačkih nacista, koliko od strane komunističko/jugoslavensko
nahuškanih domaćih NOB boraca, i to odmah u početku, prije svih konc.
logora, prije svih žrtava, itd. Ovdje se uvijek treba postaviti jedno
ozbiljno pitanje: Šta bi bilo da nije bilo srpskih četnika i
jugoslavenskih partizana??? Odgovor je JASAN I JEDNOSTAVAN: Nebi bilo
rata. Hrvatska država bi se razvijala kao što se sve druge države
razvijaju kada se ropstva oslobode, i tada bi uistinu bila NEZAVISNA
DRŽAVA HRVATSKA, NDH.

colonia.tino 15.04.2009 22:29 h
ovo od sponzorasa
"Za mene je Hrvatska bila okupirana do 90tih. Sve prije je tužna
povijest koja se nadam neće ponoviti... i slobodu Hrvatske ja ću
uvijek računati od kraja Domovinskog rata. Isto tako i moja djeca"

..odlična je konstatacija, kada čovjek odbacuje svako zlo, bez
predrasuda, tog čovjeka vrijedi saslušati i cijeniti njegovo
razmišljanje...svaku čast kolegi...

Dragi kolega Otporas, drago mi je što si sa nama, samo nastavi, ja bih
dodala, mi moramo istražiti našu povijest od 1941-1945 bez ikakvih
ideoloških predrasuda i crvenih, komunističkih podvala...

sponzoras 15.04.2009 23:29 h
Otporaš. Znam zašto je došlo do ustaškog pokreta, no znam i zašto je
došlo do partizankog pokreta. Mislim da je s današnjeg stajališta
nepravedno osuđivati bilo koga tko se našao na bilo kojoj strani u
bunilu tog rata pred skoro 70 godina. Informacija nije bilo kao danas,
edukacija je bila na nižem nivou a ljudi su se snalazili kako su
znali. Jedan moj djed bio je u mađarskoj vojsci pod prisilom, drugi u
njemačkoj isto tako.. kako bi sačuvali živou glavu išli su tamo gdje
su znali i umjeli, a momci od 19 godina i nisu baš u to doba mogli
znati što je najbolje i najmoralnije itd... mislim budimo realni, nama
je lakše danas u doba informatike i Intereneta donositi neke sudove
nego njima tada..

Bio bih najsretniji da je i tada, u doba tog rata postojala frakcija
koja se borila za Hrvatsku, ali ne način na koji su to Pavelić i
njegovi radili sprovodeći rasističke zakone i ubijajući ne-Hrvate, a
po nalozima nacista s kojima su šurovali. Ako su to i radili pod
hrvatskim stijegom i imenom ja ih se sramim.. ne Hrvatske, ne stijega
i grba jer su oni stariji i od Pavelića i od Broza, već onih koji su
mržnjom i ubojstvom propagirali neke svoje ideje, pa makar to bile i
državotvorne ideje o samostalnoj Hrvatskoj.
Kasnije, nakon sloma NDH, u ime nekih drugih režima opet su patili ono
koji se nisu uklapali u određene kalupe... i to je najporaznije u
cijeloj priči.
Ponosan sam na mnoge heroje iz naše povijesti, na Jelačića, Zrinske,
Gupca,.. jer svi su oni imali donekle u sebi, manje ili više ideju o
slobodi... sad ovisno o epohi i stremljenju, načinima i idejama kako
do nje doći..
no u novijoj povijesti, krvavi komunistički režim i ustaški rasizam su
dvije sramote koje se nisu trebale desiti... a opet, desile su se.

Po meni nije se sramota posramiti takvih stvari, već odlika velikog
naroda. Pogreške treba ponekada priznati i jasno reči da nije sve bilo
u redu u povijesti. A nije. Htjeli mi to priznati ili ne.

Iskreno, više volim gledati u budučnost i raditi na sadašnjosti nego
se stalno vračati u prošlost. Ovo sada i ono sutra mogu mijenjati na
bolje, a ono od jučer ne mogu. Znam da je nekim ljudima teško
potisnuti prošlost u zaborav, no u ime sebe i svoje djece ponekad taj
trud donosi jako velike rezultate... štoviše iznenađujuće.
Ja sam, kolega kao i vi u dijaspori već neko vrijeme i cijelo to
vrijeme sam se trudio biti ambasador Hrvatske na najbolji način na
koji znam i umijem. I mislim da sam u 9 godina to dobro radio i da sam
uspio. Ali sam i realan i uvijek ću ukazivati na stvari koje mislim da
nisu u redu.
Nije me briga o kome se radi, kako se zove, koje je vjere,
nacionalnosti, političkog uvjerenja, spola, boje kože... to je ono što
su mi moji roditelji usadili i na čemu sam im iskreno zahvalan. Ako ću
radi toga trpiti žrtvu, neka.. i to je sastavni dio života. Isto tako
ne radi podjele među ljudima po navedenim kategorijama, jer to nije
ono u što vjerujem.

No da ne duljim i da ne ispadne ovo kao esej o meni, ukratko, želim
samo reči da kod ljudi gledam neke druge kvalitete, a do toga se ne
može uvijek lako doći, jer ponekad i trebamo zaslužiti da bi nam ljudi
dali ono najbolje iz sebe. Na žalost, te su vrijednosti danas jako
zanemarene.

Eto, nadam se da neće biti zamjerke na ovoj "salati" misli, uhvatila
me inspiracija i rekao sam sve što mislim.
Ugodnu večer želim i pozdrav

Domobran 15.04.2009 23:42 h
Ne želim ići u osobnost. Ona razžalošćuje svakoga pa tako i mene, jer
sam od krvi i mesa. Sve što želim reći je to da mi je majka imala
petnaesterto (15) djece i meni rekla jedne zgode: Moj sinko, ja sam
breme nosila (bila noseća) 10 godina. Roditelji mi nisu znali ni
čitati ni pisati. Kao takovi su i umrli. Za volju mojih roditelja i
odgoj koji su mi dali, iznosit ću što znam o temi Ustaštvo, a što vi
za sigurno ne znate, bez ikakvog farbanja. Bio sam žrtva Ustaštva kao
djete Ustaše, iako moj otac nije bio Ustaša. Bio je Domobran. Bio sam
žrtva i komunizma i jugoslavenstva. Zato sam demografski izgubljen za
Hrvatsku, a zna se zašto. Doživio sam svašta, da ne kažem mnogo. Zato
pozdravljam sponzoraša, broken i druge koji će me razumijeti.
Dozvolite mi spomenuti šta je nedavno rekao Ivan Zvonimir Čičak: Samo
me metak može zausteviti.
Molim, samo se vi javljajte. Ja ću nastojati odgovoriti i pomoći
ISPRAVITI KRIVU DRINU koliko god mogao.

Domobran 15.04.2009 23:59 h
sponzoras najiskrenija hvala na lijepu opisu. Sve je onako kako ste
napisali. Potpisujem od riječi do riječi! Smao ovako se može doći do
ISTINE. Sponsoras, ja ovo vama pišem i plačem. Mojih šestero djece
koja nisu imala priliku se roditi u mojoj dragoj i voljenoj Hrvatskoj,
me uvijek pitaju: Tata, zašto ti nama ne pričaš zasto si ti kao
maloljetnik morao napustiti Hrvatsku. Mnogo sam im pričao i, rekao bih
da im nisam uspio "utuviti" u glavu sve ono što ni današnji mnogi
Hrvati ne mogu razumijeti. Zato, i samo zato, sam otvorio ovu stranicu
Ustaštvo kroz koje da osvijetlimo ono što je bilo ne osvjetljeno, a ne
da Ustaštvo branim Ustaštvom, naprotiv, da Ustaštvom branim Hrvatsku.

east zagreb 16.04.2009 00:01 h
Slažem se i sa Otporaševim i sa Sponzoraševim ocjenama ustaškog
pokreta i razdoblja u kojem je postojao.

Samo za razliku od Sponzoraša mislim da je itekako potrebno "vratiti"
se u prošlost. Ne zato da bi u njoj ostali, već upravo suprotno, da bi
je se oslobodili i krenuli naprijed. Prošlost treba temeljito
pretresti i rasčistiti, povesti javnu raspravu, iznijeti sve
činjenice, uzeti u obzir okolnosti, dopustiti kritički pristup bilo
kojem razdoblju i bilo kojoj ideologiji, imati jednake kriterije itd.

Nema na svijetu naroda ni države koja je prosperirala, a da nema
rasčišćenu prošlost i konsenzus oko nje.
Mi nemamo raščišćenu prošlost i zato imamo tako duboko podijeljeno i
shizofreno društvo.
Kako riba uvijek smrdi od glave, tako je i u našem slučaju jedan od
glavnih remetilačkih i destabilizirajućih faktora, predsjednik Mesić.
Upravo nas on stalno vraća u prošlost, ali ne radi raščišćavanja i
smirivanja, već upravo radi stvaranja novih napetosti i podjela.
On nas vraća u prošlost tako da reciklira stare laži, otvara stare
rane i ne dopušta da završi 2. svj. rat među Hrvatima.
Ja se nadam da će nas slijedeći predsjednik "vratiti" u prošlost i
povesti pravednu javnu raspravu nakon koje u budućnosti više ne će
biti podjela i napetosti među Hrvatima.

colonia.tino 16.04.2009 00:10 h
Apsolutno podržavam sve tri kolege koje su pisale ovdje, s time da je
sponzoras odlično opisao u dugom komentaru svoje osjećaje prema
režimima te nabrajajući hrvatske velikane, svi oni stoje, ja bih još
dodala i pokojnog predsjednika Tuđmana, neka se nitko ne naljuti, ali
mislim da je on uz Starčevića i Radića najveći..

A east je ispravno, barem po meni, detektirao pogrešnu, sramotnu
politiku trenutnog predsjednika Stjepana Mesića..

sponzoras 16.04.2009 00:18 h
East to je jedan dugi i naporni proces, a mi, generacije s kraja 20 i
početka 21. stoljeća budemo li ga počinjali među nama, nećemo puno
postiči... previše smo zaglibili da bi smo na silu to pokušali
ispraviti. Velika konfuzija vlada u glavama Hrvata, a to je
razumljivo, s obzirom na sve što se dešavalo u zadnjih stotinjak
godina, i još se dešava. Ne vjerujem da ijedan novi vođa ovih
generacija može išta napraviti, ma koliko karizmatičan bio, koliko
objektivno pristupio problemu.

Ali stvari mogu ispraviti... naša djeca. Oni koji dolaze, oni koji će
na neki novi način, nadam se neopterečeni duhovima prošlosti sagledati
stvari. Opet, na nama je da im dopustimo da budu neopterečeni, jer ako
to ne učinimo, opet ćemo učiniti istu grešku.
Za nas je možda kasno za takve velike zahvate, za njih nikako nije...a
vrijeme će učiniti svoje, jer ono je ovdje najpotrebnije.

sponzoras 16.04.2009 00:29 h
Otporaš shvaćam poruku, jasno mi je, kao što mi je jasno bilo kad sam
slušao djedove priče o sibirskim zimama i borbi sa Rusima. To nije bio
njegov rat, ali ga je uvukao u sebe kao crna rupa. Srećom, preživio je
i smrzavanje, jer da nije, ne bih ni ja sada bio ovdje.

Zapravo, svatko od nas uvučen je u neke ratove, da li krvave,
verbalne, moralne... to svi prolazimo u nekom periodu života. Ntko iz
njih izađe, netko ostane zauvijek a nekoga ubiju, fizički ili
mentalno.
Iskustva su individualna, samo nama znana,.. i ako naučimo jedni druge
prihvatiti znajući da naša iskustva nikada neće biti kao ona drugih
ljudi, a opet ih kao takve prihvatimo... mislim da smo na dobrom putu.
Ali to je moje mišljenje, možda me jednog dana netko razuvjeri, ne znam...

east zagreb 16.04.2009 00:41 h
Sponzoraš vidiš ja sam inače pesimističan u vezi nas Hrvata, kad vidim
kakvi smo sami prema sebi, koliko sami sebe ne poštujemo, kako lako
gutamo laži, kako slabo pamtimo, kako stalno tražimo strane gazde itd.
Međutim, što se raščišćavanja prošlosti tiče mislim da bi se to dalo
relativno lako i bezbolno provesti. Samo treba povesti otvorenu i
ničim ograničenu javnu raspravu.

Naravno, nisam mislio da će jedan čovjek, neki budući vođa to sam
riješiti. Još manje mislim da bi bilo što trebalo nametati ili na silu
pokušavati. Jer upravo je ovakvo stanje koje sad imamo rezultat silom
nametnutih "istina".
Politika je ta koja određuje sve i od koje ovisi bilo koji segment
društva. U tom smislu sam mislio na nekog budućeg predsjednika. Ne da
će on ili bilo koji političar donijeti smirenje i završiti 2. svj.
rat. To je u prvom redu zadaća povjesničara, a onda i svih ostalih.
Ali politika odnosno političari su ti koji moraju omogućiti da
profesionalci mogu raditi svoj posao, da se rasprava povede i da se
dođe do konsenzusa.

Otporaš 16.04.2009 00:56 h
Uživam čitati vaša mišljenja, koja su hrvatska mišljenja. Najradije
bih želio sa vama biti negdje u kafiću i platiti vam piće da se
pipričamo i ispričamo. Imam više molba a jedna od njih je ta da
nastojite po vašim vremenskim mogućnostima sve kopirati o čemu budem
pisao, jer ću iznositi onaka kako ja to znam sve ono što su drugi
pisali o našoj zajedničkoj stvari, zgodama, nezgodama, ratu i
zbivanjima, a danas ih medju nama živima više nema.
Nadodajem: Na mladjima svijet ostaje!

matrixdc 16.04.2009 08:18 h
Stjepan Mesić, NDH nostalgičari ne pitaju koliko su nevinih ljudi
likvidirale grupe koje su harale do 1951.
. Prilično žestoko reagirate na priče o pronađenim grobištima, za koje
mnogi pretpostavljaju da su posljedica obračuna komunističkih vlasti s
nevinim ljudima nakon rata.

- Kad se raspala NDH i kapitulirala Njemačka, mnogi su se pripadnici
raznih kvislinških formacija - četnici, nedićevci, ustaše, Rupelovi
domobrani - razmiljeli po cijeloj Jugoslaviji. Bili su naoružani i
opasni. Ozna je imala zadatak razoružati te formacije. Nisu to bili
pojedinci, nego grupacije. Ja sam, primjerice, bio u vlaku, nakon
rata, kada je šezdesetak naoružanih ustaša na konjima zaustavilo vlak
i izvuklo neke od ljudi i znam što se sve događalo. Do 1951. razne su
grupe s oružjem hodale i mnogi su ljudi likvidirani u njihovim
napadima i obračunima. Meni je zanimljivo da se ovi NDH nostalgičari
ne pitaju koliko je takvih ljudi stradalo. Jesam za to da svatko
odgovara za svoj zločin i da se ratni zločini procesuiraju, ali ne
može odgovarati onaj tko je dobio zadatak da neutralizira grupu koja
ubija odbornike, predstavnike vlasti, civile i na kraju pljačka i pali
državnu imovinu. Ali kada sada slušate NDH nostalgičare, ispada da su
to sve bili nevini ljudi, a onda su došli neki komunisti koji su ih
likvidirali.

east zagreb 16.04.2009 10:13 h
Evo upravo naš dežurni udbaš Matrix potvrđuje ono što sam rekao o
destabilizirajućem faktoru Mesiću.

A mene čudi kako se jugonostalgičari ne pitaju otkud tim hrvatskim
borcima tolika podrška stanovništva kada su oni kako Mesić i Matrix
lažu, eto bez razloga ubijali ljude?
Neka se zapitaju otkuda je tolika podrška križarima bila u inače
mirnim i pitomim krajevima Podravine i Bilogore gdje se godinama borio
Rafael Boban sa svojim "crncima"?
Odgovor bi im mogao dati zločinac Josip Manolić koji je u to vrijeme
bio gospodar života i smrti i odgovoran za mnoga komunistička
zvjerstva.
Za područje zapadne Slavonije pojašnjenje bi mogao dati sam Mesić,
čiji je otac na tom području bio jedan od glavnih krvnika.

colonia.tino 16.04.2009 10:39 h
Stipe Mesić: "...evo zore, evo dana ..."
Nekoć mu je to omiljena pjesma bila..

colonia.tino 16.04.2009 10:43 h
east točno, pogotovo u znamenitoj bitci za Koprivnicu 1944. godine, to
je bio najbveći sukob između hrvatske i partizanske vojske.. Od tuda
je ostala legenda u narodu i od tuda podrška križarima, sam je Šibl
zapisao u svojim dnevnicima nešto o tome i to veoma objektvno...

Domobran 16.04.2009 11:19 h
Crvena krpa. Koliko god španjolski bik je alergičan na crvenu krpi,
rekao bih da su jugonostalgičari još alergicniji na Ustaštvo i na sve
ono zašto se je Ustaštvo borilo, a to je bila Hrvatska. Ne, ništa
drugo nego Hrvatska. I oni hrvatski borci koji se na Bleiburgu nisu
predali i odložili oružje i nisu otišli na KLAONICU, nego u hrvatske
šume boriti se, opet, ZAŠTO ??? ZA HRVATSKU. Šta bi matrix i kompanija
govorili da su to bili Kinezi Mao Tso-tong-a vojnici koji su toliko
(za)voljeli Hrvatsku i borili se za nju. Vjerujem da bi im matrix i
kompanija i spomenik digli. To ti je tako kada se svojega i svoje
mrzi.

Janica 16.04.2009 12:07 h
Otporaš drago mi je da si otvorio svoju stranicu. Žao mi je što si
ostao zarobljen u jednom teškom prošlom vremenu. Zašto stalno čeprkati
po prošlosti i čupati njene duhove? Jel nešto mijenja DANAS u našoj
zemlji saznanje- čiji je nož bio krvaviji, jednog ustaše ili
partizana?

colonia.tino 16.04.2009 12:12 h
Ja se s Janicom bi i mogla složiti, međutim o tome treba govoriti dok
se odgovorni za nedjela ne kazne, "crni" su uglavnom svi odgovarali,
"crveni" nisu..i to je žalosno..kad svi budu kažnjeni za svoje
zločine, tek tada pustimo povjesnicarima da daju neometano od politike
svoje povjesne sudove..

..kako STJEPAN MESIĆ , bivši "fašista" i sadašnji "komunista" kaže:

"... mi smo dva puta pobjedili, prvi puta kada su nam sile osovine
priznale državu, a drugi puta... "

sponzoras 16.04.2009 12:13 h
Janice nož koji je klao nevinu djecu, starce, majke, očeve, mlade
ljude... sve one koji nisu bili po volji koljačima, je isti. Dok se
percepcija zločina ne svede na razumljivu razinu većini. Onda nemamo
što tražiti u ovakvim temama, odnosno vrtit ćemo se ukrug zauvijek.

Mogu danas postati Majka Tereza i boriti se za najpravedniju i
najmoralniju stvar na svijetu, usrećiti time milijune ljudi, a ubijem
li u ime te ideje ijednog nevinog čovjeka, postajem najobičnji ubojica
i koljač.
I točka.

east zagreb 16.04.2009 12:35 h
Apsolutno se slažem sa Sponzorašem.

Ali bi se čak i sa Janicom složio, ali pod uvjetom da postoji jednaki
kriterij u ocijenjivanju ustaštva i komunizma.
Međutim, upravo na kriterijima sve staje i pada u vodu.

Kada netko kao Otporaš iznese svoje stavove tada je to vraćanje i
čeprkanje po prošlosti, ali kada netko kao Mesić iznese svoje stavove
ili kad Lokica objavi Titinu bistu i hvali se njome, tada to nije
vraćanje u prošlost već nešto samo po sebi razumljivo. Upravo nas ta
dvostruka mjerila u pristupu prošlosti sprečavaju da završimo 2. svj.
rat. Dok god se o prošlosti ne progovori otvoreno, bez zadrške i uz
jednaka mjerila ne ćemo imati mira.
Bez obzira jeli od rata prošlo 10 ili 1000 godina. Koliko god nešto
prikrivali i potiskivali uvijek će nas stizati duhovi te neraščišćene
prošlosti.
O tome se i radi.

Domobran 16.04.2009 13:11 h
Meni uopće nije stalo "čeprkati i brčkati" po prošlosti. Što je meni
stalo - to sam ovdje iznio mnogo puta - je to da iznesem što više
podataka o toj i iz te prošlosti o kojoj se najviše zna to što su
drugi o nama pisali. Navest ću jedan primijer. Imao sam priliku
susresti jednog Francuza po imenu Eugen 12 kolovoza 2008 godine.
Nikada tog čovjeka nisam prije vidio, niti mislim da ću ikada imati
priliku ga opet sresti. Čim smo se upoznali i pozdravili, rekli jedan
drugome odakle smo, našto sam ja rekao da sam Hrvat, on se strese,
začudi i kaže da nisam slučajno iz Jasenovca. Na moje (za)čudjenje
pitam ga kako i od kuda on to zna. Našto on kao iz rukava. Nedavno je
umro vaš Dink Šakić, koji je svaku vrstu zlošina činio u Jasenovcu.
Pitam ga gdje je on to saznao. Kaže na interneru, našto sam mu rekao
da se na internet može staviti, i to nekontrolirano, mnogo, svašta i
svačega. Pričali smo nekoliko sati. Kada sam mu počeo nabrajati
njegove francuske zločine koje su oni činili nad Alžircima od
1954-1962 godine, začudjeno me gledao i pitao; kako to da ja znam više
o tome nego on. Kada sam mu rekao izvore, zapanjio se i ušutio. Eto
dokle može stići neprijateljska promidžba, i kao što je Lenjin rekao
da je propadanda najjače oružje. Ja ću samo nadodati: Gdje PRAVDA
ŠUTI, ZLI DUHOVI CARUJU !

gustirna 16.04.2009 21:25 h
Otporašu cijenim vašu neizmjernu brigu za neovisnom državom hrvatskom.
predpostavljam da ste dobar i iskren čovijek koji nikom nebi napravio
zlo ali vam moram reći da gradjenje neke hrvatske 21.stoljeća ne
možemo bazirati ni na crvenom fašisti titu ni na crnom fašisti
paveliću. nova hrvatska trebala bi se bazirati na krunici i krvi
dragovoljaca domovinskog rata.

Otporaš 16.04.2009 22:02 h
gustrina...Potpuno se slažem sa vašom izjavom i sa svim onima koji
tako misle, a njih ima na milijune i ja sa njima. O čemo se ovdje radi
je to da se izvuku one činjenice iz prošlosti o kojima vi niste
smijeli znati niti čuti. Na sreću ja sam imao priliku toga mnogo čuti
od svjedoka (koji danas nisu više živi) koji su bili u mnogim
dogadjajima o kojima se treba znati a koje je jugoslavensko/beogradska
čaršija, ne samo da je krila od vas, nego vam prikazala kako je ona to
htijela. Dok ovo pišem, imam pred sobom feljtone VUS-a koje je pisao
Oznaš Mato Rajković " Povijest na optužničkoj Klupi (6)" od 18 ožujka
1970 godine. Moj dragi kolega gustrina i svi ostali koje ovo zanima,
da vam je to vidjeti i pročitati, tek tada bi znali kako se je sa
Udbaško/partijske linije pisalo i serviralo našem Hrvatskom Narodu.
Najveća glupost koja bi se mogla desiti Hrvatskoj je da joj se
prošlost povrati. Koliko god to nije moguće, još više to nam nije ni
potrebno. Šta je danas potrebno, dok se masovne grobnice pronalaze i
otkrivaju, OTKRITI ISTINU, našu Hrvatsku ISTINI. To je sve, dragi
kolege što ja, Otporaš, želim na ovim stranicama iznijeti, ništa više
i ništa manje..

colonia.tino 16.04.2009 22:21 h
Slažem se sa razmišljanjem i gustirne i Otporaša, Hrvatska je
utemeljena u Domovinskom ratu, ali zbog budućnosti moramo saznati
potpunu istinu što se događalo u našoj prošlosti, kako bi se
eventualni krivci kaznili i kako se zlo nikada nebi ponovilo.

matrixdc 16.04.2009 22:58 h
Otporaš ovdje vidim gomilu balavaca koji nemaju pojma o čemu govore,
to su čuli iz druge ruke ili treće.Cijenim tvoje mišljenje ali ne da
nisi u pravu već pišeš povijest kakvu bi ti htio da jest, na tvoju
žalost a moju sreću upravo je suprotna. Ova mlađarija ne da se nije
rodila nego se nije ni učinila u očevim jajima a ovdje pričaju kao
vrsni povjesničari. Dobro, opće poznato društvo malograđana
frustriranih ali opsesivno kompulzivnih.

east zagreb 16.04.2009 23:21 h
Matrix kada mi balavci ne znamo, daj onda ti kao stara kljusina koja
je tada valjda odavno bila rođena i sudjelovala u 2. svj. ratu, reci
iz prve ruke kako je bilo.

Ti toliko imaš pojma o čemu govoriš da kada bi bilo po tvom, ukinuo bi
se studij povijesti, povjesničari kao struka bi nestali, a sve knjige
koje se tiču povijesti starije od 50 godina bi bile odbačene kao
beskorisne.
Jer tko može pisati o npr. srednjem vijeku? Pa tko je tada bio rođen?
Ili bar u očevim jajima?

Domobran 17.04.2009 12:48 h
matrixdc. Zato čovjek ima dva oka. Nekada se dogadja da jednim vidi
jednu a drugim drugu stvar u potpuno drugačijem smislu i obliku. Kao u
kinu, na primjer. Isti film gledamo skoro puna dva sata, kada izidjemo
iz kina, svaki ide svojoj kući, priča dogadjaje iz filma na onaj način
kako je on to uočio, zapamtio...Tada se sastanu druga dvojica/trojica,
pripričavaju o tom filmu kojeg nisu uopće vidjeli, ali svaki, opet,
onako kako su im ova prva dvojica ispričala.

Tako nekako se može razumijeti i matrixa što misli onako kako je
rekao: da na njegovu sreću je upravo suprotno...misleći što Otporaš
iznosi i piše, kao što se na isti način može razumijeti i Otporaša i
njegovo iznošanje povijesnih činjenica.

sponzoras 17.04.2009 15:44 h
Ako već imamo dva oka, znači li to da jednim širom gledamo u ono što
želimo vidjeti a drugo zatvaramo pred stvarima koje ne želimo vidjeti?
Možemo godinama vrtjeti temu koliko su temelji ustaštva bili
pošteni,moralni,domoljubni,kad je na kraju ispalo je Pavelić
rasističkim zakonima i ubojstvima sprovodio to
"domoljublje." Ista stvar vrijedi i za komuniste koji su promicali
idealizam koji je u osnovi bio vrlo dobar, teoretski, no praktično se
pokazao kao veliko zlo.
Ne bih se ponavaljao što sam gore pisao... ali ukratko, ubojice NE
podržavam,taman da se radi
o mojim najmilijima, NE idoliziram one koji sprovode realizaciju
svojih ideja metkom ili nožem
protiv neistomišljenika,i SVAKI nevini život je vrijedniji od bilo
koje ideologije.

Po kojem je onda načelu Pavelič veliki domoljub i krščanin ako su mu
ruke bile krvave u ime
njegovih ideja? Ja takva načela, etiku i vjeru ne poznajem... barem me
nitko tome nije učio

Domobran 17.04.2009 16:50 h
sponzoras opet ponavljam da se slažem što ste rekli i na pisali. Tu
nema nikakove dvojbe. Još manje u mojim opisima ima ikakovih želja za
prilijevanje nečijih misljenja na moju stranu. To nije potrebno niti
je to ikakova svrha mojih opisa. Svrha mojih opisa je ta da po
mogućnosti redosljedom, kronološkim putem, iznesem one činjenice za
koje sam čuo, o kojima sam mnogo pročitao, koje sam prikupio i sa
jedne i sa druge strane, mnogo puta nastojao usporediti i jedno i
drugo kako bih lakiše došao do osobnog zaključka: Zašto je to moralo
sve tako biti???

Čaša hrvatskog GNJEVA se je pošela puniti 5 prosinca 1918 godine kada
su srpski vojnici na pločniku Jelačićevog trga poubijali 14 hrvatskih
vojnika i mnoštvo ranili. Ta čaša GNJEVA se iz dana u dan sve malo po
malo punila dok se nije napunila....

Sponsoras, moje mišljenje koliko god ono bilo identično vašemu, ili
čak oprečno, neće zaustaviti kotač povijesti. Naprotiv, svi mi
trebamo, zajednički, svak na svoj način pomoci nadopunjati da naša
hrvatska povijest konačno bude pisana po nama Hrvatima, a ne strancima
koji će nam servirati ono što oni hoće, bez nas i protivu nas, kako je
to bilo u zadnjih stotinjak godina.

sponzoras 17.04.2009 17:24 h
Kolega Otporaš a jeste li sigurni da su svi Hrvati, ili barem većina
spremni prihvatiti istinu, kakva da je ona god? Bila ugodna ili
neugodna... mislite da je većina spremna prihvatiti da su neki njihovi
preci bili ubojice, na ovoj ili onoj strani?
Osobno smatram da nismo još na tom nivou, niti kao narod niti kao
pojedinci.. govorim i u svoje ime, jer istina koju znam o svojim
precima nije takva da bi me sada mučila, no i to se može promijeniti i
ne znam koliko sam spreman s time se suočiti ako bi se neke stvari
pokazale drugačijima nego jesu.
Zato sam već rekao, da će to lakše podnijeti neke buduće, poviješću
neopterečene generacije... i zato ponavljam da mlade koji dolaze ne
trebamo opterečivati time, već im pomoći da grade bolju sadašnjost i
budučnost. Eto, to je moje mišljenje o svemu.

Domobran 17.04.2009 18:42 h
Dragi kolega sponzoras i sa tim se slažem. Treba svakako računati i na
to da svi Hrvati još nisu sazrijeli saslušati živu istinu, kao, na
primijwer, kada doktor pacijentu kaže da je prognoza otkrila da on ima
zloćudni rak. Svakako da to nitko ne želi čuti niti imati. Ali, ISTINA
ostaje ISTINA, kao što i u svakom stablu ima kipova/likova koje samo
dobar kipar/umijetnik može otkriti/isklesati, iako smo mi kao cijelina
tuda prolazili toliko puta i nismo ništa uočili i opazili. Neće biti
lako, ali, nemojte mi zamjeriti, ja ću početi, ako treba biti i prvi.
Dokle ću stići, ne znam.

Domobran 6.08.2009 18:00 h
Otporaš nema tome dugo da sam na ovom portalu. Pročitao sam nekoliko
tvojih opisa. Sve što mogu reći je to da se u sveme, potpuno u sveme,
slažem. Što (po)neki komentatori iznose svaja negodovanja o tvojem
opisivanju, to je njihovo pravo koje ih odaje da su razočaranu u
hrvatstvu.

colonia.tino 7.08.2009 02:30 h
Puno smo toga naučili kroz tvoje opise kolega Otporaš, i puno vremena
je prošlo od prvog teksta, a tema je opet aktualna. Kao i uvijek.
Hvala...

Domobran 7.08.2009 02:56 h
broken. Najsretniji bih bio kada bih mogao "isprazniti" moju vreću
povijesnih dogodovština koja su kroz zadnjih pet-šest desetljeća bila
zabranjivana, a toliko su vitalna za naš hrvatski identitet u
pojašnjavanju mnogih iskrivljenih činjenica na štetu našeg hrvatskog
naroda.

[Bobani]

HRVATSKA, POGLAVNIK I USTAŠTVO

Bog! dragi moj Tomislave,

Prilažem ti ono što si traži da vidiš moj prvi opis na stranici HRVATSKA I USTAŠTVO na portalu javno.com kao i komentare. Ja sam bio jedan od komentatora na portalu javno.com. Mojim komentarima sam mnoge "ražestio" da tako kažem, da su mi savjetovali da otvorim osobnu stranicu. Kako nisam znao kako se to radi, preko privatnog sandučića jedna novinarka koja je bila i Administrator portala, mi je pomogla. Ovo je prvi broj, a, koliko se sjećam, izišlo ih je 168. Po datumima ćeš vidjeti kada je ovo pisano. Kada imadneš vremena pročitaj pa mi javi.
Srdačni pozdrav tebi i tvojima.
Bog! Mile. ZDS!

HRVATSKA I USTAŠTVO (1)

Pošto je naša Hrvatska patila preko sedamdestet godina da dodje do
naše HRVATSKE ISTINE, Otporaš je odlušio otvoriti osobnu stranicu
HRVATSKA I USTAŠTVO.

Želim otvoriti osobnu stranicu pod imenom USTAŠTVO. Odmah želim
naglasiti da ova " kontroverzna " tema nije tema za ikakove
provokacije, već za ozbiljne polemike pa koliko god one kritične bile.

Sa moje, Otporaševe strane, ja ću - ne samo nastojati - nego biti
toliko tolerantan da se neću dati izazvati/provocirati. Zato, uljudno
i hrvatski, molim sve one Gradjane Novinare i ostale koji iz bilo
kojih želja i motiva žele pisati, odgovarati, razglabati, ili ako to
oni hoce nazvati " bistrenje pojmova " o ovoj temi " Ustaštvo ", neka
to bude na visini dostojanstva, na visine želje za saznati istinu o
ovoj temi koja nam je toliko crnila nanijela na naše lijepo hrvatsko
ime u zadnjih 65-70 godina. Otporaš će nastojati, stručno i uljudno,
odgovarati na sva postavljena pitanja u svim svojim najboljim
mogućnostima njegova znanja. Ipak, Otporaš si zadržava svako pravo ne
odgovarati na bilo koje osobne i ine uvrijede, kao niti biti odgovoran
za nečije opise i ideje izražene o spomenutoj temi.

Svi su pozvani na DIALOG O USTAŠTVU. Nitko nije isključen. Ima
prostora za svakoga a najviše za one koji budu tražili dlaku u jajetu.
Ova tema o Ustaštvu je otvorena samo i jedinu zbog i poradi naše
Hrvatske. Otporaš vas športski očekuje na dijalog o Hrvatskoj.

Objavljeno: 15.04.2009. u 18:04h

Ajoj... sponzoras 15.04.2009 19:19 h
kolega Otporašu koliko mi je drago da si postao GN, toliko mi nije
draga ova tema... ali to je tvoj izbor i takvog ga poštujem.
Kad bude neka druga malo vedrija i ljepša tema budem ti dao i dobru
ocjenu ali sada ću se od toga suzdržati
Pozdrav!

Otporaš 15.04.2009 19:59 h
sponzoraš najiskrenija hvala na pozdravima. Ako ste pomno pročitali
cijeli članak i shvatili težinu istog, dojam i svrhu otvaranja ove
teme, onda ćete razumijeti SVE. Ova tema se tiče sviju nas, Hrvata,
jer smo jedni bili žrtve ove teme Ustaštva na jedan način a drugi na
drugi način. Zato je neophodno potrebno čuti glas i drugog zvona.
Dosta smo ga se naslušali sa svih drugih strana u zadnjih preko
šesdeset godina.
Molim, kolega sponzoraš, primite moje poštovanje i pozdrave, s
iskrenom molbom da se ne ustručavate iznositi vaše dojmove i mišljenja
o ovoj temi Ustaštvo. Ona je uistinu za to i otvorena.

sponzoras 15.04.2009 20:19 h
OK kolega..ja ću svoje iznjeti i to je mišljenje koje imam već dugo vremena.
Kao hrvatski nacionali pokret, ustaštvo je između 1929. i 1941. bilo
na tragu da zaista postane težnja hrvatskog naroda za samostalnost i
da je kojim slučajem pokret ostao doslijedan, možda bi se i izrodio u
nešto više.
No, samim koketiranjem sa nacistima, otvaranjem konc. logora,
ubijanjem Srba, Roma, Židova, djece i staraca, ustaše su postale sve
drugo samo ne pokret za stvaranje jedne normalne civilizirane države.
Vjerujem da je bilo pojedinaca koji nisu odobravali barbarske metode u
njihovim redovima.. no u globalu su od pokreta postali zločinci.
Kolega Otporaš, već sam nedavno to rekao ovdje, u mojoj široj obitelji
bilo je predaka koji su zaklani ustaškim nožem bez razloga, a nisu
bili ni Srbi,ni Židovi ni Romi, čak nisu bili ni naoružani i dovoljno
sam toga čuo od starijih o tim "borcima" za Hrvatsku...
Da je kojim slučajem bilo drugačije i da su umjesto komunista u ratu
pobijedile ustaše, bojim se da bi od 45. nadalje bilo istih takvih
jama i masovnih grobnica kao danas ..samo sa kostima drugih ljudi.
Ne mogu prihvatiti ni crne ni crvene kao ponosnu povijest mojeg
naroda, već kao jednu veliku sramotu i povijesnu mrlju, do koje nije
trebalo doći... možda, ne znam. No povijest ne možemo mijenjati.

Za mene je Hrvatska bila okupirana do 90tih. Sve prije je tužna
povijest koja se nadam neće ponoviti... i slobodu Hrvatske ja ću
uvijek računati od kraja Domovinskog rata. Isto tako i moja djeca.

Otporaš 15.04.2009 21:07 h
sponzoras. Drago mi je da ste iskreno i nada sve odvažno iznijeli vaše
mišljenje. Najprije mi je uistinu žao šta se je dogodilo u vašoj užoj
ili široj obitelji, rodbini. S jedne strane, ako će vam moja isprika
donijeti imalo olakšica, onda se u ime Ustaških zločina nanešenih
vašoj obitelji, ispričavam. S druge pak strane, vi kolega sponzoraš,
ćete razumijeti da će meni biti skoro nemoguće povijesno odgovoriti na
sva vaša postavljena pitanja u ovome članku i opisu, jer bi se
oduljilo, a kada je nešto dugo čitati, ljudi jednostvno priskoče preko
toga i pridju na nešto drugo. Ja ću ipak nastojati, a vama kao i
drugima preporučujem da napravite kopije mojih opisa u kojim ću
nastojati iznositi ono što ja o tome znam.

U prvom redu Hrvatska nije nastala poradi Ustaštva, već obratno.
Ustaštvo je nastalo zbog Hrvatske koja je bila pod čizmom srpskog
kraljestva i srpskom dinastijom. Osnutkom Ustaškog pokreta 1929 godine
počeo se je dizati hrvatski bunt protv kraljevine Jugoslavije. U
Ustaškim pravilima iz 1932. godine ništa ne stoji o nacizmu, fašizmu,
komunizmu, nekim osvetama, ubijenjima, koncetracionskim logorima, i
sl. Sve što tu stoji, u tim Ustaškim pravilima, je borba za ostvarenje
Nezavisne (netko je danas i protiv ove riječi) Države Hrvatske, NDH. I
vjerute mi da bi ona, NDH, bila Nezavisna da nije bilo KUKE I MOTIKE
protiv naše Hrvatske, ne toliko sa sastrane talijanskih fašista i
njemačkih nacista, koliko od strane komunističko/jugoslavensko
nahuškanih domaćih NOB boraca, i to odmah u početku, prije svih konc.
logora, prije svih žrtava, itd. Ovdje se uvijek treba postaviti jedno
ozbiljno pitanje: Šta bi bilo da nije bilo srpskih četnika i
jugoslavenskih partizana??? Odgovor je JASAN I JEDNOSTAVAN: Nebi bilo
rata. Hrvatska država bi se razvijala kao što se sve druge države
razvijaju kada se ropstva oslobode, i tada bi uistinu bila NEZAVISNA
DRŽAVA HRVATSKA, NDH.

colonia.tino 15.04.2009 22:29 h
ovo od sponzorasa
"Za mene je Hrvatska bila okupirana do 90tih. Sve prije je tužna
povijest koja se nadam neće ponoviti... i slobodu Hrvatske ja ću
uvijek računati od kraja Domovinskog rata. Isto tako i moja djeca"

..odlična je konstatacija, kada čovjek odbacuje svako zlo, bez
predrasuda, tog čovjeka vrijedi saslušati i cijeniti njegovo
razmišljanje...svaku čast kolegi...

Dragi kolega Otporas, drago mi je što si sa nama, samo nastavi, ja bih
dodala, mi moramo istražiti našu povijest od 1941-1945 bez ikakvih
ideoloških predrasuda i crvenih, komunističkih podvala...

sponzoras 15.04.2009 23:29 h
Otporaš. Znam zašto je došlo do ustaškog pokreta, no znam i zašto je
došlo do partizankog pokreta. Mislim da je s današnjeg stajališta
nepravedno osuđivati bilo koga tko se našao na bilo kojoj strani u
bunilu tog rata pred skoro 70 godina. Informacija nije bilo kao danas,
edukacija je bila na nižem nivou a ljudi su se snalazili kako su
znali. Jedan moj djed bio je u mađarskoj vojsci pod prisilom, drugi u
njemačkoj isto tako.. kako bi sačuvali živou glavu išli su tamo gdje
su znali i umjeli, a momci od 19 godina i nisu baš u to doba mogli
znati što je najbolje i najmoralnije itd... mislim budimo realni, nama
je lakše danas u doba informatike i Intereneta donositi neke sudove
nego njima tada..

Bio bih najsretniji da je i tada, u doba tog rata postojala frakcija
koja se borila za Hrvatsku, ali ne način na koji su to Pavelić i
njegovi radili sprovodeći rasističke zakone i ubijajući ne-Hrvate, a
po nalozima nacista s kojima su šurovali. Ako su to i radili pod
hrvatskim stijegom i imenom ja ih se sramim.. ne Hrvatske, ne stijega
i grba jer su oni stariji i od Pavelića i od Broza, već onih koji su
mržnjom i ubojstvom propagirali neke svoje ideje, pa makar to bile i
državotvorne ideje o samostalnoj Hrvatskoj.
Kasnije, nakon sloma NDH, u ime nekih drugih režima opet su patili ono
koji se nisu uklapali u određene kalupe... i to je najporaznije u
cijeloj priči.
Ponosan sam na mnoge heroje iz naše povijesti, na Jelačića, Zrinske,
Gupca,.. jer svi su oni imali donekle u sebi, manje ili više ideju o
slobodi... sad ovisno o epohi i stremljenju, načinima i idejama kako
do nje doći..
no u novijoj povijesti, krvavi komunistički režim i ustaški rasizam su
dvije sramote koje se nisu trebale desiti... a opet, desile su se.

Po meni nije se sramota posramiti takvih stvari, već odlika velikog
naroda. Pogreške treba ponekada priznati i jasno reči da nije sve bilo
u redu u povijesti. A nije. Htjeli mi to priznati ili ne.

Iskreno, više volim gledati u budučnost i raditi na sadašnjosti nego
se stalno vračati u prošlost. Ovo sada i ono sutra mogu mijenjati na
bolje, a ono od jučer ne mogu. Znam da je nekim ljudima teško
potisnuti prošlost u zaborav, no u ime sebe i svoje djece ponekad taj
trud donosi jako velike rezultate... štoviše iznenađujuće.
Ja sam, kolega kao i vi u dijaspori već neko vrijeme i cijelo to
vrijeme sam se trudio biti ambasador Hrvatske na najbolji način na
koji znam i umijem. I mislim da sam u 9 godina to dobro radio i da sam
uspio. Ali sam i realan i uvijek ću ukazivati na stvari koje mislim da
nisu u redu.
Nije me briga o kome se radi, kako se zove, koje je vjere,
nacionalnosti, političkog uvjerenja, spola, boje kože... to je ono što
su mi moji roditelji usadili i na čemu sam im iskreno zahvalan. Ako ću
radi toga trpiti žrtvu, neka.. i to je sastavni dio života. Isto tako
ne radi podjele među ljudima po navedenim kategorijama, jer to nije
ono u što vjerujem.

No da ne duljim i da ne ispadne ovo kao esej o meni, ukratko, želim
samo reči da kod ljudi gledam neke druge kvalitete, a do toga se ne
može uvijek lako doći, jer ponekad i trebamo zaslužiti da bi nam ljudi
dali ono najbolje iz sebe. Na žalost, te su vrijednosti danas jako
zanemarene.

Eto, nadam se da neće biti zamjerke na ovoj "salati" misli, uhvatila
me inspiracija i rekao sam sve što mislim.
Ugodnu večer želim i pozdrav

Domobran 15.04.2009 23:42 h
Ne želim ići u osobnost. Ona razžalošćuje svakoga pa tako i mene, jer
sam od krvi i mesa. Sve što želim reći je to da mi je majka imala
petnaesterto (15) djece i meni rekla jedne zgode: Moj sinko, ja sam
breme nosila (bila noseća) 10 godina. Roditelji mi nisu znali ni
čitati ni pisati. Kao takovi su i umrli. Za volju mojih roditelja i
odgoj koji su mi dali, iznosit ću što znam o temi Ustaštvo, a što vi
za sigurno ne znate, bez ikakvog farbanja. Bio sam žrtva Ustaštva kao
djete Ustaše, iako moj otac nije bio Ustaša. Bio je Domobran. Bio sam
žrtva i komunizma i jugoslavenstva. Zato sam demografski izgubljen za
Hrvatsku, a zna se zašto. Doživio sam svašta, da ne kažem mnogo. Zato
pozdravljam sponzoraša, broken i druge koji će me razumijeti.
Dozvolite mi spomenuti šta je nedavno rekao Ivan Zvonimir Čičak: Samo
me metak može zausteviti.
Molim, samo se vi javljajte. Ja ću nastojati odgovoriti i pomoći
ISPRAVITI KRIVU DRINU koliko god mogao.

Domobran 15.04.2009 23:59 h
sponzoras najiskrenija hvala na lijepu opisu. Sve je onako kako ste
napisali. Potpisujem od riječi do riječi! Smao ovako se može doći do
ISTINE. Sponsoras, ja ovo vama pišem i plačem. Mojih šestero djece
koja nisu imala priliku se roditi u mojoj dragoj i voljenoj Hrvatskoj,
me uvijek pitaju: Tata, zašto ti nama ne pričaš zasto si ti kao
maloljetnik morao napustiti Hrvatsku. Mnogo sam im pričao i, rekao bih
da im nisam uspio "utuviti" u glavu sve ono što ni današnji mnogi
Hrvati ne mogu razumijeti. Zato, i samo zato, sam otvorio ovu stranicu
Ustaštvo kroz koje da osvijetlimo ono što je bilo ne osvjetljeno, a ne
da Ustaštvo branim Ustaštvom, naprotiv, da Ustaštvom branim Hrvatsku.

east zagreb 16.04.2009 00:01 h
Slažem se i sa Otporaševim i sa Sponzoraševim ocjenama ustaškog
pokreta i razdoblja u kojem je postojao.

Samo za razliku od Sponzoraša mislim da je itekako potrebno "vratiti"
se u prošlost. Ne zato da bi u njoj ostali, već upravo suprotno, da bi
je se oslobodili i krenuli naprijed. Prošlost treba temeljito
pretresti i rasčistiti, povesti javnu raspravu, iznijeti sve
činjenice, uzeti u obzir okolnosti, dopustiti kritički pristup bilo
kojem razdoblju i bilo kojoj ideologiji, imati jednake kriterije itd.

Nema na svijetu naroda ni države koja je prosperirala, a da nema
rasčišćenu prošlost i konsenzus oko nje.
Mi nemamo raščišćenu prošlost i zato imamo tako duboko podijeljeno i
shizofreno društvo.
Kako riba uvijek smrdi od glave, tako je i u našem slučaju jedan od
glavnih remetilačkih i destabilizirajućih faktora, predsjednik Mesić.
Upravo nas on stalno vraća u prošlost, ali ne radi raščišćavanja i
smirivanja, već upravo radi stvaranja novih napetosti i podjela.
On nas vraća u prošlost tako da reciklira stare laži, otvara stare
rane i ne dopušta da završi 2. svj. rat među Hrvatima.
Ja se nadam da će nas slijedeći predsjednik "vratiti" u prošlost i
povesti pravednu javnu raspravu nakon koje u budućnosti više ne će
biti podjela i napetosti među Hrvatima.

colonia.tino 16.04.2009 00:10 h
Apsolutno podržavam sve tri kolege koje su pisale ovdje, s time da je
sponzoras odlično opisao u dugom komentaru svoje osjećaje prema
režimima te nabrajajući hrvatske velikane, svi oni stoje, ja bih još
dodala i pokojnog predsjednika Tuđmana, neka se nitko ne naljuti, ali
mislim da je on uz Starčevića i Radića najveći..

A east je ispravno, barem po meni, detektirao pogrešnu, sramotnu
politiku trenutnog predsjednika Stjepana Mesića..

sponzoras 16.04.2009 00:18 h
East to je jedan dugi i naporni proces, a mi, generacije s kraja 20 i
početka 21. stoljeća budemo li ga počinjali među nama, nećemo puno
postiči... previše smo zaglibili da bi smo na silu to pokušali
ispraviti. Velika konfuzija vlada u glavama Hrvata, a to je
razumljivo, s obzirom na sve što se dešavalo u zadnjih stotinjak
godina, i još se dešava. Ne vjerujem da ijedan novi vođa ovih
generacija može išta napraviti, ma koliko karizmatičan bio, koliko
objektivno pristupio problemu.

Ali stvari mogu ispraviti... naša djeca. Oni koji dolaze, oni koji će
na neki novi način, nadam se neopterečeni duhovima prošlosti sagledati
stvari. Opet, na nama je da im dopustimo da budu neopterečeni, jer ako
to ne učinimo, opet ćemo učiniti istu grešku.
Za nas je možda kasno za takve velike zahvate, za njih nikako nije...a
vrijeme će učiniti svoje, jer ono je ovdje najpotrebnije.

sponzoras 16.04.2009 00:29 h
Otporaš shvaćam poruku, jasno mi je, kao što mi je jasno bilo kad sam
slušao djedove priče o sibirskim zimama i borbi sa Rusima. To nije bio
njegov rat, ali ga je uvukao u sebe kao crna rupa. Srećom, preživio je
i smrzavanje, jer da nije, ne bih ni ja sada bio ovdje.

Zapravo, svatko od nas uvučen je u neke ratove, da li krvave,
verbalne, moralne... to svi prolazimo u nekom periodu života. Ntko iz
njih izađe, netko ostane zauvijek a nekoga ubiju, fizički ili
mentalno.
Iskustva su individualna, samo nama znana,.. i ako naučimo jedni druge
prihvatiti znajući da naša iskustva nikada neće biti kao ona drugih
ljudi, a opet ih kao takve prihvatimo... mislim da smo na dobrom putu.
Ali to je moje mišljenje, možda me jednog dana netko razuvjeri, ne znam...

east zagreb 16.04.2009 00:41 h
Sponzoraš vidiš ja sam inače pesimističan u vezi nas Hrvata, kad vidim
kakvi smo sami prema sebi, koliko sami sebe ne poštujemo, kako lako
gutamo laži, kako slabo pamtimo, kako stalno tražimo strane gazde itd.
Međutim, što se raščišćavanja prošlosti tiče mislim da bi se to dalo
relativno lako i bezbolno provesti. Samo treba povesti otvorenu i
ničim ograničenu javnu raspravu.

Naravno, nisam mislio da će jedan čovjek, neki budući vođa to sam
riješiti. Još manje mislim da bi bilo što trebalo nametati ili na silu
pokušavati. Jer upravo je ovakvo stanje koje sad imamo rezultat silom
nametnutih "istina".
Politika je ta koja određuje sve i od koje ovisi bilo koji segment
društva. U tom smislu sam mislio na nekog budućeg predsjednika. Ne da
će on ili bilo koji političar donijeti smirenje i završiti 2. svj.
rat. To je u prvom redu zadaća povjesničara, a onda i svih ostalih.
Ali politika odnosno političari su ti koji moraju omogućiti da
profesionalci mogu raditi svoj posao, da se rasprava povede i da se
dođe do konsenzusa.

Otporaš 16.04.2009 00:56 h
Uživam čitati vaša mišljenja, koja su hrvatska mišljenja. Najradije
bih želio sa vama biti negdje u kafiću i platiti vam piće da se
pipričamo i ispričamo. Imam više molba a jedna od njih je ta da
nastojite po vašim vremenskim mogućnostima sve kopirati o čemu budem
pisao, jer ću iznositi onaka kako ja to znam sve ono što su drugi
pisali o našoj zajedničkoj stvari, zgodama, nezgodama, ratu i
zbivanjima, a danas ih medju nama živima više nema.
Nadodajem: Na mladjima svijet ostaje!

matrixdc 16.04.2009 08:18 h
Stjepan Mesić, NDH nostalgičari ne pitaju koliko su nevinih ljudi
likvidirale grupe koje su harale do 1951.
. Prilično žestoko reagirate na priče o pronađenim grobištima, za koje
mnogi pretpostavljaju da su posljedica obračuna komunističkih vlasti s
nevinim ljudima nakon rata.

- Kad se raspala NDH i kapitulirala Njemačka, mnogi su se pripadnici
raznih kvislinških formacija - četnici, nedićevci, ustaše, Rupelovi
domobrani - razmiljeli po cijeloj Jugoslaviji. Bili su naoružani i
opasni. Ozna je imala zadatak razoružati te formacije. Nisu to bili
pojedinci, nego grupacije. Ja sam, primjerice, bio u vlaku, nakon
rata, kada je šezdesetak naoružanih ustaša na konjima zaustavilo vlak
i izvuklo neke od ljudi i znam što se sve događalo. Do 1951. razne su
grupe s oružjem hodale i mnogi su ljudi likvidirani u njihovim
napadima i obračunima. Meni je zanimljivo da se ovi NDH nostalgičari
ne pitaju koliko je takvih ljudi stradalo. Jesam za to da svatko
odgovara za svoj zločin i da se ratni zločini procesuiraju, ali ne
može odgovarati onaj tko je dobio zadatak da neutralizira grupu koja
ubija odbornike, predstavnike vlasti, civile i na kraju pljačka i pali
državnu imovinu. Ali kada sada slušate NDH nostalgičare, ispada da su
to sve bili nevini ljudi, a onda su došli neki komunisti koji su ih
likvidirali.

east zagreb 16.04.2009 10:13 h
Evo upravo naš dežurni udbaš Matrix potvrđuje ono što sam rekao o
destabilizirajućem faktoru Mesiću.

A mene čudi kako se jugonostalgičari ne pitaju otkud tim hrvatskim
borcima tolika podrška stanovništva kada su oni kako Mesić i Matrix
lažu, eto bez razloga ubijali ljude?
Neka se zapitaju otkuda je tolika podrška križarima bila u inače
mirnim i pitomim krajevima Podravine i Bilogore gdje se godinama borio
Rafael Boban sa svojim "crncima"?
Odgovor bi im mogao dati zločinac Josip Manolić koji je u to vrijeme
bio gospodar života i smrti i odgovoran za mnoga komunistička
zvjerstva.
Za područje zapadne Slavonije pojašnjenje bi mogao dati sam Mesić,
čiji je otac na tom području bio jedan od glavnih krvnika.

colonia.tino 16.04.2009 10:39 h
Stipe Mesić: "...evo zore, evo dana ..."
Nekoć mu je to omiljena pjesma bila..

colonia.tino 16.04.2009 10:43 h
east točno, pogotovo u znamenitoj bitci za Koprivnicu 1944. godine, to
je bio najbveći sukob između hrvatske i partizanske vojske.. Od tuda
je ostala legenda u narodu i od tuda podrška križarima, sam je Šibl
zapisao u svojim dnevnicima nešto o tome i to veoma objektvno...

Domobran 16.04.2009 11:19 h
Crvena krpa. Koliko god španjolski bik je alergičan na crvenu krpi,
rekao bih da su jugonostalgičari još alergicniji na Ustaštvo i na sve
ono zašto se je Ustaštvo borilo, a to je bila Hrvatska. Ne, ništa
drugo nego Hrvatska. I oni hrvatski borci koji se na Bleiburgu nisu
predali i odložili oružje i nisu otišli na KLAONICU, nego u hrvatske
šume boriti se, opet, ZAŠTO ??? ZA HRVATSKU. Šta bi matrix i kompanija
govorili da su to bili Kinezi Mao Tso-tong-a vojnici koji su toliko
(za)voljeli Hrvatsku i borili se za nju. Vjerujem da bi im matrix i
kompanija i spomenik digli. To ti je tako kada se svojega i svoje
mrzi.

Janica 16.04.2009 12:07 h
Otporaš drago mi je da si otvorio svoju stranicu. Žao mi je što si
ostao zarobljen u jednom teškom prošlom vremenu. Zašto stalno čeprkati
po prošlosti i čupati njene duhove? Jel nešto mijenja DANAS u našoj
zemlji saznanje- čiji je nož bio krvaviji, jednog ustaše ili
partizana?

colonia.tino 16.04.2009 12:12 h
Ja se s Janicom bi i mogla složiti, međutim o tome treba govoriti dok
se odgovorni za nedjela ne kazne, "crni" su uglavnom svi odgovarali,
"crveni" nisu..i to je žalosno..kad svi budu kažnjeni za svoje
zločine, tek tada pustimo povjesnicarima da daju neometano od politike
svoje povjesne sudove..

..kako STJEPAN MESIĆ , bivši "fašista" i sadašnji "komunista" kaže:

"... mi smo dva puta pobjedili, prvi puta kada su nam sile osovine
priznale državu, a drugi puta... "

sponzoras 16.04.2009 12:13 h
Janice nož koji je klao nevinu djecu, starce, majke, očeve, mlade
ljude... sve one koji nisu bili po volji koljačima, je isti. Dok se
percepcija zločina ne svede na razumljivu razinu većini. Onda nemamo
što tražiti u ovakvim temama, odnosno vrtit ćemo se ukrug zauvijek.

Mogu danas postati Majka Tereza i boriti se za najpravedniju i
najmoralniju stvar na svijetu, usrećiti time milijune ljudi, a ubijem
li u ime te ideje ijednog nevinog čovjeka, postajem najobičnji ubojica
i koljač.
I točka.

east zagreb 16.04.2009 12:35 h
Apsolutno se slažem sa Sponzorašem.

Ali bi se čak i sa Janicom složio, ali pod uvjetom da postoji jednaki
kriterij u ocijenjivanju ustaštva i komunizma.
Međutim, upravo na kriterijima sve staje i pada u vodu.

Kada netko kao Otporaš iznese svoje stavove tada je to vraćanje i
čeprkanje po prošlosti, ali kada netko kao Mesić iznese svoje stavove
ili kad Lokica objavi Titinu bistu i hvali se njome, tada to nije
vraćanje u prošlost već nešto samo po sebi razumljivo. Upravo nas ta
dvostruka mjerila u pristupu prošlosti sprečavaju da završimo 2. svj.
rat. Dok god se o prošlosti ne progovori otvoreno, bez zadrške i uz
jednaka mjerila ne ćemo imati mira.
Bez obzira jeli od rata prošlo 10 ili 1000 godina. Koliko god nešto
prikrivali i potiskivali uvijek će nas stizati duhovi te neraščišćene
prošlosti.
O tome se i radi.

Domobran 16.04.2009 13:11 h
Meni uopće nije stalo "čeprkati i brčkati" po prošlosti. Što je meni
stalo - to sam ovdje iznio mnogo puta - je to da iznesem što više
podataka o toj i iz te prošlosti o kojoj se najviše zna to što su
drugi o nama pisali. Navest ću jedan primijer. Imao sam priliku
susresti jednog Francuza po imenu Eugen 12 kolovoza 2008 godine.
Nikada tog čovjeka nisam prije vidio, niti mislim da ću ikada imati
priliku ga opet sresti. Čim smo se upoznali i pozdravili, rekli jedan
drugome odakle smo, našto sam ja rekao da sam Hrvat, on se strese,
začudi i kaže da nisam slučajno iz Jasenovca. Na moje (za)čudjenje
pitam ga kako i od kuda on to zna. Našto on kao iz rukava. Nedavno je
umro vaš Dink Šakić, koji je svaku vrstu zlošina činio u Jasenovcu.
Pitam ga gdje je on to saznao. Kaže na interneru, našto sam mu rekao
da se na internet može staviti, i to nekontrolirano, mnogo, svašta i
svačega. Pričali smo nekoliko sati. Kada sam mu počeo nabrajati
njegove francuske zločine koje su oni činili nad Alžircima od
1954-1962 godine, začudjeno me gledao i pitao; kako to da ja znam više
o tome nego on. Kada sam mu rekao izvore, zapanjio se i ušutio. Eto
dokle može stići neprijateljska promidžba, i kao što je Lenjin rekao
da je propadanda najjače oružje. Ja ću samo nadodati: Gdje PRAVDA
ŠUTI, ZLI DUHOVI CARUJU !

gustirna 16.04.2009 21:25 h
Otporašu cijenim vašu neizmjernu brigu za neovisnom državom hrvatskom.
predpostavljam da ste dobar i iskren čovijek koji nikom nebi napravio
zlo ali vam moram reći da gradjenje neke hrvatske 21.stoljeća ne
možemo bazirati ni na crvenom fašisti titu ni na crnom fašisti
paveliću. nova hrvatska trebala bi se bazirati na krunici i krvi
dragovoljaca domovinskog rata.

Otporaš 16.04.2009 22:02 h
gustrina...Potpuno se slažem sa vašom izjavom i sa svim onima koji
tako misle, a njih ima na milijune i ja sa njima. O čemo se ovdje radi
je to da se izvuku one činjenice iz prošlosti o kojima vi niste
smijeli znati niti čuti. Na sreću ja sam imao priliku toga mnogo čuti
od svjedoka (koji danas nisu više živi) koji su bili u mnogim
dogadjajima o kojima se treba znati a koje je jugoslavensko/beogradska
čaršija, ne samo da je krila od vas, nego vam prikazala kako je ona to
htijela. Dok ovo pišem, imam pred sobom feljtone VUS-a koje je pisao
Oznaš Mato Rajković " Povijest na optužničkoj Klupi (6)" od 18 ožujka
1970 godine. Moj dragi kolega gustrina i svi ostali koje ovo zanima,
da vam je to vidjeti i pročitati, tek tada bi znali kako se je sa
Udbaško/partijske linije pisalo i serviralo našem Hrvatskom Narodu.
Najveća glupost koja bi se mogla desiti Hrvatskoj je da joj se
prošlost povrati. Koliko god to nije moguće, još više to nam nije ni
potrebno. Šta je danas potrebno, dok se masovne grobnice pronalaze i
otkrivaju, OTKRITI ISTINU, našu Hrvatsku ISTINI. To je sve, dragi
kolege što ja, Otporaš, želim na ovim stranicama iznijeti, ništa više
i ništa manje..

colonia.tino 16.04.2009 22:21 h
Slažem se sa razmišljanjem i gustirne i Otporaša, Hrvatska je
utemeljena u Domovinskom ratu, ali zbog budućnosti moramo saznati
potpunu istinu što se događalo u našoj prošlosti, kako bi se
eventualni krivci kaznili i kako se zlo nikada nebi ponovilo.

matrixdc 16.04.2009 22:58 h
Otporaš ovdje vidim gomilu balavaca koji nemaju pojma o čemu govore,
to su čuli iz druge ruke ili treće.Cijenim tvoje mišljenje ali ne da
nisi u pravu već pišeš povijest kakvu bi ti htio da jest, na tvoju
žalost a moju sreću upravo je suprotna. Ova mlađarija ne da se nije
rodila nego se nije ni učinila u očevim jajima a ovdje pričaju kao
vrsni povjesničari. Dobro, opće poznato društvo malograđana
frustriranih ali opsesivno kompulzivnih.

east zagreb 16.04.2009 23:21 h
Matrix kada mi balavci ne znamo, daj onda ti kao stara kljusina koja
je tada valjda odavno bila rođena i sudjelovala u 2. svj. ratu, reci
iz prve ruke kako je bilo.

Ti toliko imaš pojma o čemu govoriš da kada bi bilo po tvom, ukinuo bi
se studij povijesti, povjesničari kao struka bi nestali, a sve knjige
koje se tiču povijesti starije od 50 godina bi bile odbačene kao
beskorisne.
Jer tko može pisati o npr. srednjem vijeku? Pa tko je tada bio rođen?
Ili bar u očevim jajima?

Domobran 17.04.2009 12:48 h
matrixdc. Zato čovjek ima dva oka. Nekada se dogadja da jednim vidi
jednu a drugim drugu stvar u potpuno drugačijem smislu i obliku. Kao u
kinu, na primjer. Isti film gledamo skoro puna dva sata, kada izidjemo
iz kina, svaki ide svojoj kući, priča dogadjaje iz filma na onaj način
kako je on to uočio, zapamtio...Tada se sastanu druga dvojica/trojica,
pripričavaju o tom filmu kojeg nisu uopće vidjeli, ali svaki, opet,
onako kako su im ova prva dvojica ispričala.

Tako nekako se može razumijeti i matrixa što misli onako kako je
rekao: da na njegovu sreću je upravo suprotno...misleći što Otporaš
iznosi i piše, kao što se na isti način može razumijeti i Otporaša i
njegovo iznošanje povijesnih činjenica.

sponzoras 17.04.2009 15:44 h
Ako već imamo dva oka, znači li to da jednim širom gledamo u ono što
želimo vidjeti a drugo zatvaramo pred stvarima koje ne želimo vidjeti?
Možemo godinama vrtjeti temu koliko su temelji ustaštva bili
pošteni,moralni,domoljubni,kad je na kraju ispalo je Pavelić
rasističkim zakonima i ubojstvima sprovodio to
"domoljublje." Ista stvar vrijedi i za komuniste koji su promicali
idealizam koji je u osnovi bio vrlo dobar, teoretski, no praktično se
pokazao kao veliko zlo.
Ne bih se ponavaljao što sam gore pisao... ali ukratko, ubojice NE
podržavam,taman da se radi
o mojim najmilijima, NE idoliziram one koji sprovode realizaciju
svojih ideja metkom ili nožem
protiv neistomišljenika,i SVAKI nevini život je vrijedniji od bilo
koje ideologije.

Po kojem je onda načelu Pavelič veliki domoljub i krščanin ako su mu
ruke bile krvave u ime
njegovih ideja? Ja takva načela, etiku i vjeru ne poznajem... barem me
nitko tome nije učio

Domobran 17.04.2009 16:50 h
sponzoras opet ponavljam da se slažem što ste rekli i na pisali. Tu
nema nikakove dvojbe. Još manje u mojim opisima ima ikakovih želja za
prilijevanje nečijih misljenja na moju stranu. To nije potrebno niti
je to ikakova svrha mojih opisa. Svrha mojih opisa je ta da po
mogućnosti redosljedom, kronološkim putem, iznesem one činjenice za
koje sam čuo, o kojima sam mnogo pročitao, koje sam prikupio i sa
jedne i sa druge strane, mnogo puta nastojao usporediti i jedno i
drugo kako bih lakiše došao do osobnog zaključka: Zašto je to moralo
sve tako biti???

Čaša hrvatskog GNJEVA se je pošela puniti 5 prosinca 1918 godine kada
su srpski vojnici na pločniku Jelačićevog trga poubijali 14 hrvatskih
vojnika i mnoštvo ranili. Ta čaša GNJEVA se iz dana u dan sve malo po
malo punila dok se nije napunila....

Sponsoras, moje mišljenje koliko god ono bilo identično vašemu, ili
čak oprečno, neće zaustaviti kotač povijesti. Naprotiv, svi mi
trebamo, zajednički, svak na svoj način pomoci nadopunjati da naša
hrvatska povijest konačno bude pisana po nama Hrvatima, a ne strancima
koji će nam servirati ono što oni hoće, bez nas i protivu nas, kako je
to bilo u zadnjih stotinjak godina.

sponzoras 17.04.2009 17:24 h
Kolega Otporaš a jeste li sigurni da su svi Hrvati, ili barem većina
spremni prihvatiti istinu, kakva da je ona god? Bila ugodna ili
neugodna... mislite da je većina spremna prihvatiti da su neki njihovi
preci bili ubojice, na ovoj ili onoj strani?
Osobno smatram da nismo još na tom nivou, niti kao narod niti kao
pojedinci.. govorim i u svoje ime, jer istina koju znam o svojim
precima nije takva da bi me sada mučila, no i to se može promijeniti i
ne znam koliko sam spreman s time se suočiti ako bi se neke stvari
pokazale drugačijima nego jesu.
Zato sam već rekao, da će to lakše podnijeti neke buduće, poviješću
neopterečene generacije... i zato ponavljam da mlade koji dolaze ne
trebamo opterečivati time, već im pomoći da grade bolju sadašnjost i
budučnost. Eto, to je moje mišljenje o svemu.

Domobran 17.04.2009 18:42 h
Dragi kolega sponzoras i sa tim se slažem. Treba svakako računati i na
to da svi Hrvati još nisu sazrijeli saslušati živu istinu, kao, na
primijwer, kada doktor pacijentu kaže da je prognoza otkrila da on ima
zloćudni rak. Svakako da to nitko ne želi čuti niti imati. Ali, ISTINA
ostaje ISTINA, kao što i u svakom stablu ima kipova/likova koje samo
dobar kipar/umijetnik može otkriti/isklesati, iako smo mi kao cijelina
tuda prolazili toliko puta i nismo ništa uočili i opazili. Neće biti
lako, ali, nemojte mi zamjeriti, ja ću početi, ako treba biti i prvi.
Dokle ću stići, ne znam.

Domobran 6.08.2009 18:00 h
Otporaš nema tome dugo da sam na ovom portalu. Pročitao sam nekoliko
tvojih opisa. Sve što mogu reći je to da se u sveme, potpuno u sveme,
slažem. Što (po)neki komentatori iznose svaja negodovanja o tvojem
opisivanju, to je njihovo pravo koje ih odaje da su razočaranu u
hrvatstvu.

colonia.tino 7.08.2009 02:30 h
Puno smo toga naučili kroz tvoje opise kolega Otporaš, i puno vremena
je prošlo od prvog teksta, a tema je opet aktualna. Kao i uvijek.
Hvala...

Domobran 7.08.2009 02:56 h
broken. Najsretniji bih bio kada bih mogao "isprazniti" moju vreću
povijesnih dogodovština koja su kroz zadnjih pet-šest desetljeća bila
zabranjivana, a toliko su vitalna za naš hrvatski identitet u
pojašnjavanju mnogih iskrivljenih činjenica na štetu našeg hrvatskog
naroda.

[Bobani]

BOŽIDAR KAVRAN I POGLAVNIKOVO PISMO

Dne 31. prosinca 1955.

Dragi bojniče ! (Možda će zauvijek ostati tajna tko bi mogao biti ovaj "bojnik", jer se ime nigdje ne spominje. Ali čitajući Pisma Maksa Luburića moglo bi se zaključiti da se radim o Franku Fikretu s kojim se je general Drinjanin dopisivao i oslovljavao ga s "bojnik", mo, Otporaš.)



Kako sam Ti već javio, nemili slučaj Srečka Rovera, koji se je tečko ogriešio o svaku stegu pa i neopravdano i neistino obiedio niz čestitih hrvatskih rodoljuba i boraca, nije ostao osamljen, nego se je snjime poistevjetio i general Luburi, koji mi je tim povodom upravio pismo i u njemu naveo, da se odriče čina i svih dužnosti u organizaciji upravivši ujedno i nekoliko pogrdnih izraza prema meni. Na osobne uvrede nisam se nikada u životu i napose ne u javnom radu za narodnu stvar osvrtao, pa to ne bih ušinio ni sada, nu njegovu ostavku sam morao prihvatiti i razriešiti ga dužnosti.-

Rovera ne poznam osobno, (po pisanju i izjavi satnika Dinka Šakića u opisu koji je izišao na portalu Ustaški Pokret u dva nastavka "Akcija Deseti Travanj" Božidara Kavrana, tu Dinko Šakić tvrdi da je u njegovu nazočstvu u Rimu 1946. god. Srećko Rover predao Poglavniku izviješće koje je došlo iz domovine, mo) nu velikoj množini Hrvata u emigraciji je poznato, da je upravo on bio onaj, koji je najviše nagovarao pojedine rodoljube i borce, da u tragičnom slučaju pok. borca i velikoga rodoljuba Bože Kavrana podju u domovinu u šumu, a u više je slučajeva prikazivao, da je to i moja bila želja i ako sam ja, čim sam za tu akciju saznao, pok. Kavrana pismeno zamolio, da se ne ide, jer, da za to nije još vrieme. (Pročitajte gore spomenuti opis Dinka Šakića na portalu "Ustaški Pokret", uočiti ćete da je Poglavnik bio upoznat o toj Akciji Deseti Travanj od prvog dana, mo)
Napose je poznato, da je Rover sve te osobe u grupama i grupicama prevodio preko granice i predavao u ruke u ruke navodnim Križarima, a da ih oni vode dalje u šumu, a kasnije se medjutim bilo izpostavilo, da to nisu bili Križari nego OZNA-ši, koji su ljude odvodili u zatvor i na stratište, dočim se je Rover svakog puta natrag u Austriju vraćao, pa i posljedni put nakon predaje i istog pok. Kavrana.- (Po svim znacima i saznanjima koje mi danas poznajemo, izgleda po ovome što Poglavnik ovdje iznosi, da je on bio loše ili krivo obavješten. Ja sam o tome pisao u ovim pismima 28 lipnja 2012. pod naslovom ČASTNI SUD i iznio u 10 nastavaka slučaj Rovera. Molim, koga zanima neka po datumima opisa ovih PISMA MAKSA LUBURIĆA to pronađe, pa će se tu moći vidjeti šta su tu izjavili tada živi i svjedoci i sudionici "Akcije Deseti Travanj", koju je vodio i predvodio Božo Kavran. Tu će se moći vidjeti, između ostaloga, da je Božo Kavran zadužio Srečka Rovera da izradi 10.000 Poglavnikovih fotografija. Jedna slika da je bila u gradjenskom odjelu s oznakom "Dr. Ante Pavelić - Hrvatski Državni Poglavar", a na drugoj u vojničkoj bieloj odori "Dr. Ante Pavelić - Vrhovni Zapovjednik Hrvatskog Narodnog Odpora". Mo)

Težko je vjerovati, da je i one izgrede, koje je sa svojim uputama australskim družtvima, koje je slao i po svim ostalim zemljama, učinio iz neke puste odanosti prema Luburiću i da to što je u stvari značilo sijanje razdora u našim rodoljubnim redovima, nije imalo neki drugi i dublji razlog. I ako nije jahko na temelju svega toga praviti skrajne zaključke, ipak je u najmanju ruku neobhodno potreban najveći oprez, jer nema nikakve dvojbe, da neprijatelj hrvatskog naroda nastoji sve poduzeti, kako bi ometao i spriečavao oslobodilački rad. Potreban je dakle oprez i sve mejre sigurnosti, jer bi u danom odlučnom času mogla stradati sama stvar a uz to biti izvrženi najvećoj pogibelji i životi stotina i tisuća boraca u domovini i inozemstvu.-

Ja sam na to opetovano upozorio Luburića nu to nije ništa koristilo i on je vjerovao više Roveru nego meni te preko toga prelazio, pa i nakon moje odluke u gornjem smislu kod toga ostao. Osim toga je Luburić u posljenje vrieme poduzimao posve na svoju ruku i samovoljno bez moga znanja i pitanja stanovite čine a kraj toga je izpadalo, kao da to čini u moje ime, spominjući ga. Za takove samovoljne čine nisam mogao više snositi odgovornosti tim više, što ista ne pada samo na mene, nego i na sve vas, kao što je to bivalo i u prošlosti, pa to moramo barem sada u tudjem svietu spriečiti.-

Svima nam uviek mora biti pred očima narodna stvar a nikada osobna pitanja nesmiju rad za nju ometati ili spriečavati. Svi smo prolazni, samo su domovina i narod vječni i za njih moramo sve žrtvovati i na taj način s Božijom pomoći konačni cilj postići.-

Ove pripomene stavljamo do znanja i ostalim istaknutim pripadnicima Hr. Oružanih Snaga kao i članovima oslobodilačkog pokreta, da svi budu izravno i od mene neposredno o pravom stanju stvari obaviešteni, kako ne bi bili izvrgnuti bilo kakovim neistinitim informacijama.-

Za Dom Spremni ! Tvoj

Ante (vlastoručno)


Napomena:

(Ovo pismo je kopija Poglavnikova Pisma. Na vrh pisma olovkom je napisano "kopija" i vrlo čitljivo se vidi original i plava boja penkala. Pismo sam pronašao u pismu Anti Kršaniću, kojega je njemu poslao Frank Fekter iz Berkeley Californija 18 siječnja 1956., - bojnik HOS, kako sam mogao saznati iz generalovih pisama, - i u kuverti Franka Fektera je ovo Poglavnikovo pismo, pretipkano, po svoj prilici, s originala. U popratnom pismu Frank Fekter piše svojem prijatelju Anti Krišeniću između ostaloga i ovo: "...Kako vidiš iz priložene kopije "hladni rat" između Ćaće i Maksa se nastavlja nesmanjenom žestinom. iz ove nove obtužbe mi se čini, kao da Ćaća nema pametnijeg posla, nego se latio starih tračara (rekla, kazala) možda želi da nas time udobrovolji.-".Otporaš.)

[Bobani]

SLOBODNA DALMACIJA O USTAŠKOM ZLATU - 30.12.2009.


(Ovih dana se opet raspisalo o takozvanom "ustaškom" zlatu. Svjetskoj promidžbi protiv Hrvatske preko pola stoljeća je glavni izvor bio Jasenovac. Kada su se podobro ispucali, svoje vreće pune LAŽI ispraznili, milijunske žrtve Jasenovca spale samo na dvije tisuće i nešto, najviše žrtve bolesti i tifusa, sada su se dojali takozvanog "ustaškog" zlata.

Bilo kako mu drago, nije više u pitanju ni Poglavnik, ni Ustaše, ni Ustaški Pokret, ni Jasenovac niti nikada postojeće zlato Ukrajinaca, Srba ili nekih drugih bezimenih osoba. Svima je poznato da je Milan Basta, jugoslavenski partizan/generalpukovnik i zapovjednik 51 vojvođanske divizije, koji je u svom pohodu i sa svojom divizijon i partizanima prema Bleiburgu u svibnju 1945 godine, pregovarač sa Danijelom Crljenom i generalom Ivom Herenčićem o predaji hrvatske vojske Saveznicima 15 svibnja iste godine, napisao knjigu RAT POSLIJE RATA. U toj knjigi on piše kako su partizani kod Celja zarobili konvoj hrvatskih vagona punih državnog arhiva i ŠEST VAGONA ZLATA. Također o tome izvješćuje svog vrhovnog komandanta (hrvatski zapovjednika) druga maršala Tita i general Kosta Nađ u svojem izvještaju od 23-24 svibnja 1945. Vidi Hrvatska i Ustaštvo, antifašističko/partizanski zločini 1944-1946.

Sve u sveme, zahvaljujući upravo Poglavniku, Ustašama, NDH, pa i tom nepostojećem zlatu ako hoćete, da međunarodni činbenici sustavno govore o Hrvatima i Hrvatskoj, pa makar i u crnoj boji, što se svakako mora povezati sa onom Poglavnikovom izjavom Hrvatima grada Chicaga kada su mu pisali u Torino 1935. godine kada je bio u zatvoru poslije atentata na srpskog kralja Aleksandra u Marseille-u 9 listopada 1934 godine, da američki tisak jako loše i nepovoljno piše o Hrvatima, našto je Poglavnik odgovorio, nekako ovako, nemam pri ruci izvornu izjavu: "Draga braćo Hrvati, neka oni govore o nama što god ih je volja i što god hoće, neka kažu da smo crnji i od vraga, ali neka kažu da smo Hrvati. Do sada smo bili Austrougarci i mnogi ste došli u tu zemlju sa putnicom tuđinca. Ako Bog dadne ubrzo ćete moći putovati sa našom hrvatskom putnicom NDH".

Na sve ovo se nema šta baš nadodati. Osobno sam nosio tuđinske isprave. Kada sam postao građanin Amerike u rujnu 1978. godine, iako sam točno, propisno i po svim uputama ispunio svaki obrazac na papirima za državljanstvo, svugdje sam stavio Hrvat, Hrvatska, govorni jezik hrvatski itd. Službujići u uredu za naturaliziranje su sve prekrižili i stavili najomrženije i ogavnije ime koje Hrvata može naljutiti do ludila, a to je bilo Yugoslav. Kada sam to vidio i kako sam stajao u prvom redu, na zahtijev federalnog sudca Richard Smith da svi nazočni, bilo nas je preko četeri (400) stotine, stavimo desnu ruku na srce u znak prisege i vjernosti Ameriki i njenom USTAVU. Kako je na mojim papirima pisalo to ogavno ime Yugoslav, ja nisam htio staviti moju desnu ruku na srce, već sam obje ruke obisio niz tijelo.

Kako sam po abecednom redosljedu bio u prvom redi i to peti odmah iza slova "A", naravno da je federalni sudac to vidio i uočio. Čim je ceremonija završila, pred svima me je sudac upitao: "Da zašto ja nisam htio položiti prisegu", našto sam odgovorio da nisam htio, jer ja nisam Yugoslav nego sam Hrvat. Istini za volju ovo mogu službeno dokazati, jer sam sve papire sačuvao. Sudac se je počeo isterično na mene derati, govoreći da li ja znam gdje se ja nalazim i gdje ja stojim. Ja sam mu mirno hladno rekao da se nalazim u jednoj velikoj dvorani i da stojim nas zemlji. Tada je sudac prekinuo svaki razgovor s mnom, a od mene uzeo moje papire koje sam držao u ruci i rekao mi da ga slijedim u njegov ured, što sam i učinio.

U uredu sa svojom tajnicom je bio jako uljudan. Pregledao je sve papire koje sam ja prethodno ispunjao za primiti američko državljanstvo, nigdje nije pisalo to za svakog Hrvata i Hrvaticu uvrijedljivo ime Yugoslav. Sada je sudac Richard Smith bio potpuno zbunjen. Shvatio je ozbiljnost situacije i meni rekao: Sve što je u mojoj nadležnosti ću učiniti, a to je da ću vam staviti na svjedočanstvo za državljanstvo da ste Hrvat, a na putnicu vam ne mogu staviti. To je u nadležnosti ministarstva unutarnjih poslova SAD. Ako želiti da vam na putnici bude pisalo Hrvat, moraćete imati odvjetnika koji će vam to sve srediti. Tako sam i postupio. Uzeo sam Odvjetnika Williams Worsatz iz San Mateo, Californija, južno od San Francisca. Trajalo je nekoliko mjeseci; koštalo me 28 tisuća dollara; odvjetnik nije uspio da se stavi u putnicu CROAT i CROATIA, ali nije ni Yugoslav. Na mojoj putnici je pisalo da sam ja narodnosti SOVIĆANAC, rođen u Sovićima, i svi obrazci ispunjeni imenom mojeg sela gdje sam se rodio SOVIĆI. To je tako trajalo sve dok naša draga Hrvatska nije ponovno OBNOVLJENA 1991 godine.

Od toga dana led je bio probijen. Ja sam to stavio u nekoliko hrvatskih iseljeničkih novina. Hrvatice i Hrvati s nacionalim hrvatskim osjećajima su se požurili da promijenu i zamijenu omrženo ime Yugoslav i da na njihovim putnim ispravama piše častno i pošteno ime Hrvat i Hrvatska. Tako se je u ona vremena "hladnog" rata borilo za oslobođenje Hrvatske. I mnogi smo sretni što smo na taj način, iz velike udaljenosti i iz zemalja u kojima smo živjeli a koje nas nisu priznavale, bili sudionici u borbi za oslobođenje naše Hrvatske i tako postali sastavni dio Branitelja Domovinskog rata 1991-1995. Mile Boban, Otporaš.)


30.12.2009. | 13:02
Sud odbio tužbu preživjelih iz holokausta u NDH protiv Vatikanske banke
CROPIX
Američki prizivni sud u utorak je odbio tužbu preživjelih u holokaustu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH) u kojoj tvrde da je Vatikanska banka prihvatila milijune dolara ukradene židovske i druge imovine kako bi osigurala bijeg nacističkih saveznika nakon završetka Drugoga svjetskog rata.

Prizivni sud u San Franciscu potvrdio je odluku nižega suda po kojoj Vatikanska banka uživa imunitet protiv takvih tužbi po Zakonu oimunitetu stranih država iz 1976., koji općenito štiti strane zemlje od procesuiranja na američkim sudovima.

Preživjeli u holokaustu iz Hrvatske, Ukrajine i bivše Jugoslavije podnijeli su tužbu protiv Vatikanske banke 1999. navodeći da je pohranila i 'oprala' oduzetu imovinu tisuća Židova, Srba i Roma koji su ubijeni ili zatočeni od tadašnjega pronacističkog ustaškog režima u Hrvatskoj, navodi u izvješću američka agencija Associated Press.

U tužbi su tražili utvrđivanje odgovornosti Vatikana, te naknadu štete.

Sud nije odlučivao o meritumu tužbe, nego je u odluci ustvrdio da je Vatikanska banka, službeno poznata kao Institut za religijski rad (IOR), suvereni entitet koji potpada pod zaštitu zakona o imunitetu stranih država te da zato američki sudovi nemaju jurisdikciju.

I samom je papi zajamčena takva zaštita na sudovima u SAD-u u predmetima vezanim uz seksualne zloporabe katoličkog svećenstva.

Jeffrey Lena, koji je u predmetu predstavljao Vatikansku banku, rekao je da je zadovoljan presudom jer je sud odlučio da je IOR suvereni entitet koji kao takav ima imunitet od jurisdikcije SAD-a.

"U obrani od tužbe IOR nije osporavao navode tužitelja da su pretrpjeli strašne gubitke od ruku ustaša. Umjesto toga, on je osporavao samo jurisdikciju američkih sudova nad sobom", rekao je Lena za Associated Press.

Odvjetnik Jonathan Levy, koji je predstavljao preživjele u holokaustu, rekao je kako je mislio da je dovoljno dokazao da je Vatikanska banka uključena u komercijalne aktivnosti u SAD-u, što može služiti za izuzeće od zaštite koju daje zakon o imunitetu.

"Razočarani smo jer je sud utvrdio da poslovanje sa zlatnim zubima iz koncentracijskog logora nije trgovačka aktivnost", rekao je.

U presudi je sud naveo da su trgovačke aktivnosti Vatikanske banke u SAD-u bile "previše rubno povezane s njihovim pravnim tvrdnjama da bi bile temelj za tužbu".

Levy je rekao kako ne namjerava podnijeti žalbu na presudu. Žrtve su tužile i franjevački red s istim tvrdnjama, a taj dio predmeta se nastavlja, dodao je.

Preživjele žrtve holokausta tužile su Vatikansku banku godinu dana pošto je "Swiss Bank" pristao platiti 1,25 milijarda dolara žrtvama nacizma i njihovim obiteljima, koji su je tužili za krađu, prikrivanje ili slanje nacistima stotine milijuna dolara vrijedne židovske imovine.

Mnogi preživjeli koji su u tužbi navedeni kao tužitelji žive u SAD-u.

Po navodima iz tužbe i dostupnim podacima iz sudskog postupka, Vatikan je pomogao u bijegu ustaškome poglavniku Anti Paveliću i drugim dužnosnicima NDH u zamjenu za dio opljačkanoga blaga što su ga u deset kamiona ustaše najprije dopremili u Austriju, a zatim i u Rim. Paveliću su u bijegu pomagale američke i britanske obavještajne službe po pisanju izraelskoga dnevnog lista "Ha'aretz" o tom sudskom predmetu iz siječnja 2006. Ta je mreža, koja je čelnim ljudima ustaškog režima omogućila bijeg u Argentinu, Australiju i druge zemlje, bila poznata pod nazivom "štakorska veza".

Vatikanska banka poznata je po upletenosti u skandal vezan uz propast talijanske banke "Banco Ambrosiano" osamdesetih godina. Roberto Calvi, čelnik te banke, pronađen je obješen na mostu Blackfriarsu u Londonu u još nerazjašnjenim okolnostima.

Talijanski mediji prošlog su mjeseca izvijestili da talijanska finacijska policija analizira desetke milijuna eura transakcija Vatikanske banke tragajući za povredama propisa o pranju novca.

[ljuta trava]

Povijesne istine radi , nikakvog Poglavnika nije bilo na povlačenju , jer je Poglavnik zbrisao ,,herojski,, zrakoplovom sa uzletišta Borongaj i ostavio narod i vojsku da se snalaze kako znaju i umiju , na milost i nemilost partizanima .

[Bobani]

O toj tvrdnji fale podatci.

ljuta trava bilo bih mi drago da izneseš točne podatke o tome, jer mi je to ite kako potrebno za moje osobno poznanstvo odlazka iz zagreba, kako neki izvori tvrde, 5 svibnja, a neki opet 6 svibnja. General Drinjanin u svojim opisima iznosi da su imali zadnju sjednicu Glavnog Ustaškog Stana u noći na svanuće 5 svibnja, dok je on, general Luburić još 8 svibnja se povlačio sa svojim jedinicama iz zagreba prema Sloveniji.

[ljuta trava]

O toj tvrdnji fale podatci.

ljuta trava bilo bih mi drago da izneseš točne podatke o tome, jer mi je to ite kako potrebno za moje osobno poznanstvo odlazka iz zagreba, kako neki izvori tvrde, 5 svibnja, a neki opet 6 svibnja. General Drinjanin u svojim opisima iznosi da su imali zadnju sjednicu Glavnog Ustaškog Stana u noći na svanuće 5 svibnja, dok je on, general Luburić još 8 svibnja se povlačio sa svojim jedinicama iz zagreba prema Sloveniji.


Datum točno ne znam , nije me iskreno ni zanimalo , ali imao sam prilike razgovarati sa čovjekom , sada pokojnim , koji je osobno sa suborcima unosio kovčega u avion , a zatim je slijedilo mahanje iz aviona i odlazak Poglavnika .Nakon toga je uslijedilo potpuno rasulo .

[Bobani]

Preporučio bih ti knjigu dra. Vjekoslava Vrančića: U SLUŽBI DOMOVINE, Buenos Aires 1977. Tu u toj knjigi ima podosta podataka. Upravo sam malo prije, nema tome pet do deset minuta, vidio jedan komentar na stranicama portala kamenjar.com., koji opisuje neke razlike o Memorandumu Hrvatske Državne Vlade koje je dr. Vrančić i kapetan bojnog broda hrvatske Ratne Mornarice Andrija Vrkljan nosili predati Savezničkoj upravi koja se je tada nalazaila u Caserti u Italiji. Ako te to zanima ili ako te ova tema zanima, bilo bih mi drago, dragi prijatelju "ljuta trava" da to potražiš.

[Bobani]

BAKLJA DESETOG TRAVNJA!‏


HRVATSKA I USTAŠTVO (172)

ODNOS HRVATA PREMA DESETOM TRAVNJU

Veseli me što nikada nisam bio protiv Stvaratelja i Branitelja prve Hrvatske države poslije punih 839 godina: Države DESETOG TRAVNJA 1941.

O D N O S D E S E T O G T R A V N J A P R E M A H R V A T I M A


Ante Pavelić

rođen: 14. srpnja 1889..
Bradina, Austro-Ugarska
preminuo: 28. decembar 1959..
Madrid, Španjolska


Odnos Hrvata prema untarizmu i prema SHS nije bio samo naš ošiti stav prema kraljevskoj Jugoslaviji, nego je to bio više odnos prema samim nama: kako se postaviti za stvaranje Hrvatske Države bez koje Hrvati nisu mogli slobodno živjeti.

Poslije ubojstva hrvatskih narodnih zastupnika u beogradskoj skupštini 1928. godine, sva vrata su širom otvorena za sve načine djelovanja prema stvaranju Hrvatske Države. Ta država SHS koja se je pretvorila u Jugoslaviju i koja je proizvod svih zala, dala je Hrvatima do znanja, da Srbi i Hrvati nisti isti narod te da ne mogu živjeti u istoj zajedničkoj državi.

Dr. Ante Pavelić osniva Ustaški Pokret 1929. godine s jednim odredjenim ciljem, a taj je: Stvaranje Slobodne i Nezavisne Države Hrvatske, svim mogućim miroljubivim i raspoloživim sredstvima, pa i sredstvima oružane borbe, ako to uztreba i ako nas se na to prisili.

Rezultat te borbe je konačno ostvaren ne toliko revolucionarnom borbom Ustaškog Pokreta, koliko željom hrvatskog naroda za svojom nacionalnom Hrvatskom Državom. Ta višestoljetna želja i nastojana hrvatskog naroda su se konačno ostvarili dana DESETOG TRAVNJA 1941. godine, Proglasivši svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku, NDH poslije punih 839 godina bez svojeg državnog i nacionalnog praznika. Sada smo ga tek stekli, najprije Božijom Milošću i željom hrvatskog naroda, da imamo, kao i svi drugi slobodni narodi, svoj državni praznik DESETI TRAVNJA!

Ideološki svjetski sukobi i ratne prilike su nametnuli veselom hrvatskome narodu rat u kojem su se morali braniti od raznih osvojača i napadača. Medju prvima su to bili srpski četnici kojima su se kasnije priključili i jugoslavenski partizani. Kako nam je taj rat bio nametnut, tako su nam bili nametnuti i načini borbe i borbena obilježja sa kojima naš hrvatski narod nije imao ama baš ništa zajedničkoga. Naša hrvatska borba je bila naša nacionalna borba a ne bilo koje političke ideologije.

Političke prilike i ishod drugog svjetskog rata nisu išle u prilog težnjama hrvatskog naroda za svojom vlastitom državom. Rat se primicao kraju i Hrvatska gubi rat, i još više: Gubi svoju nacionalnu Hrvatsku Državu!

Vojne snage NDH se nisu povlačile prema zapadu bježeći pred partizanima, nego hrleći k Saveznicima, očekujući da će tokom povlačenja Saveznici revidirati mišljenje o tome tko je sada njihov saveznik, a tko je njihov neprijatelj. To je povijest našego odnosa prema samim nama pa tako i prema hrvatskom državnom prazniku DESETI TRAVNJA!

Profesor Vinko Nikolić je napisao (mislim 1949.godine?) pjesmu o DESETOM TRAVNJU.
Kako je za par dana dan hrvatske državnosti 10 Travnja kojeg će se mnogi Hrvati sjetiti kao odnos hrvatske državnosti, donosim tu prikladnu pjesmu ovdje za sve Hrvate diljem kugle zemaljeske.

D E S E T I T R A V N J A

DESETI je Travnja!.. Noćas u pol noći
Ustati će mrtvi, da pohode žive.
Prije zore rane, još za magle sive
Podranit će živi i na groblje poći...

Kresovi će planut, viorit barjaci
Vrhu svih planina. - U kandilu staru
Ulje će izgarat kao na oltaru.
Slutit će se zorom našeg sunca traci!

Preorano groblje netko će obići
I u zoru ranu svud će cvijeće cvasti;
I u zoru bijelu Križ će, sav u časti
Blistati nad grobljem, do neba se dići.

Deseti je Travnja!..Ovoga će dana
Cijela domovina jedno srce biti;
Gordo u svom čuvstvu, bol će svoju kriti,
Makar krik sa Drine ječi do Jadrana!

Strvinari mračni nek se danas skriju!
Crne zlokobnice, prestanite grakom!
Mi ćemo se danas nagnuti nad rakom,
Heroji gdje naši vječni pokoj sniju!

Tisuće su pale za čast ovog dana,
Što ga povijest piše Desetoga Travnja:
Povijesnica naša ostala bi manja,
Da ne cvate ova na grobu nam rana.

Po njemu će svanut i za naše noći,
Proljeće će procvat i za naše zime;
Skoro će i drage Hrvatske nam ime
Na evropskoj karti ugledat se moći!

Skoro će i nama svanut Uskrs bijeli,
Narod će otkupit krvava raspeća;
Uz zvonjavu zvona i uz miris cvijeća
Pobjedu će slavit sretan dom naš cijeli!

Za tu vjeru živim; u njoj vidim sreću,
Da ću poljubit prašak rodne grude;
Suzom toplom žalit! A kad to se zbude,
Niti same smrti bojati se neću!

Tebi vjeran bit ću, kunem ti se, dome!
A tko tebe izda, neka proklet bude!
Tebe, tko zaniječe, nek mu mrtvi sude:
Velikani bdiju na braniku tvome!

Napisao Vinko Nikolić, HT. br. 329 od 17.4.1984.

(Moja opaska kaže:..."A tko tebe izda, neka proklet bude!" kaže Vinko Nikolić.
Nek se sada za hrvatski državni praznik DESETI TRAVNJA jave svi oni koji su izdali hrvatske generale i branitelje Domovinskog rata!? Otporaš.)

[Bobani]

FAŠIZAM, NACIZAM, KOMUNIZAM, USTAŠTVO I POGLAVNIK


HRVATSKA I USTAŠTVO (105)

Ovo je izišlo na portalu javno.com odmah poslije predsjedničkih izbora
u siječnju 2010.

FAŠIZAM - Šta je to?

Ponukao me je korisnik ovog portala Delivuk da sažeto napišem nešto o
Fasšzmu/komunizmu. "ljevici" i "desnici"

Ideje o Fašizmu su izvadjene iz knjige Giovanni Gentil: DOKTRINA
FASIZMA, izdanje Ardita Publishers, Rim 1935. strana 7-42.

Drugi materijali su izvadjeni iz raznih hrvatskih izvora kao i
knjiga " Jugoslavija Danas " Tisak : Delo, Ljubljana 1978.

Treba uzeti u obzir da su sve ideje izražene u ovom opisu u
skraćenom obliku.

( 1 ) Fašizam ja kao i sve druge filozofije i politički i
ideološki koncept.

( 2 ) U hrvatskim postojećim, čitaj današnjim, krugovima
često nastaju nesporazumi oko uporabe riječi "ljevica i "desnica".
Pogrešna uporaba tih riječi olako može dovesti čovjeka kao pojedinca i
kao skupine pa i cijecli narod do stvaranja neodgovarajućih i
pogriješnih i štetnih djela, a sve to na uštrb hrvatsko/državotvornoj
stvari, čitaj ideji.

( 3 ) Fašizam zahtijeva od čovjeka aktivnost/djelatnost i da se
svom snagom uključi u izgradnju zajednice, čitaj države, tj. zahtijeva
od čovjeka potpunu stegu, svijest i spremnost suočiti se sa svim
poteškoćama koje ga (o)čekaju na putu k ostvarenju konačnog cilja,
čitaj Države.

( 4 ) Ako se temeljito ( ali takodjer neovisno od Doktrine
Fasizma ) procitaju USTAŠKA NAČELA iz 1933 god., može se uočiti
sličnost u idejama/coljevima za postignuće (po)željnog cilja, čitaj
Države Hrvatske.

( 5 ) Marks i Engels su u njihovu Kapital-u iznijeli temelje
komunizma sa parolom: " Proleteri svih zemalja ujedinte se ", dok je
Tito na drugom zasjedanju AVNOJ-a rekao: Drugovi i drugarice, u našoj
borbi za socijalizam nisša nam ne smije biti na putu, neti nam trebaju
ruke (za) drćati da postignemo naš cilj, čitaj državu Jugoslaviju.

( 6 ) Kakova je razlika za postići zacrtani/očekivani cilj
izmedju izloženog pod broj (5) i pod broj (4) Ustaških Načela i
temeljnih Titinih načela iznešenih u Jajcu na drugom zasjedanju AVNO-a
29-30 studenog 1943 godfine?!

( 7 ) Nikakova! Svak se borio za ostvarenje svojih
ideja/ciljeva.Ustaška Načela za stvoriti Hrvatsku Državu, Avnojska
Načela za stvoriti državu Jugoslaviju.

( 8 ) Fašizam se borio da: (a) od pojedinca, (b) političkih
grupa i stranaka, (c) kulturnih i gospodarskih udruženja, socijalnih
staleža i ostalih, napravi jednu etičku i etničku poslušnu i stegovnu
masu unutar Države, čitaj Italije.

( 9 ) Ustaštvo se opet sa svoje strane borilo sasvim za nešto
drugo, potpuno različito u svojoj ideji i koncepciji od Fašizma,
ustaštvo se borilo za Hrvatsku Državu.

( 10 ) Ustaštvo u svojem programu nije imalo nikakovih
ideoloških aspiracija za osvajanje internacionalnih masa, kao što su
to imali i komunizam i fašizam.

( 11 ) Uzevši u obzir te ideološke aspiracije za osvajanje masa,
nepobitno se dolazi do zaključka da su komunizam i fašizam u svojim
načelima jako srodni, a ne nikako oprečni.

( 12 ) Te dvije srodne ideološko/političke koncepcije, iz
iskustva se dolazi do nepobitnog zaključka da će se ove dvije
ideologije unutar sami sebe sudariti, ne toliko zbog ikakovog
političko/ideološkog razmimoilaženja u mišljenjima, koliko zbog borbe
za vlast i preuzimanje prevlasti.

( 13 ) U borbi za tu prevlast su se izmislile riječi "ljevica"
i "desnica", kako bi se u primjeni mogli odrediti politički smjerovi,
na jednu stranu komunizam a na drugu fašizam.

( 14 ) To se najbolje moglo oćitovati kod nas Hrvata na prošlim
predsjedničkim izborima. Za jedne Hrvate Milan Bandić je predstavljao
hrvatsku "desnicu" dok je za druge Hrvate Ivo Josipovic predstavljao
hrvatsku "ljevicu", čitaj komunizam.

( 15 ) Obe ove riječi "ljevica" i "desnica" (posebno) kod nas
Hrvata su značajne: (a) što je naš hrvatski neprijatelj sustavno
prišivao etiketu državotvornim Hrvatima da su "desničari" kako bi ih
što uže, jače i čvršće povezao s fašizmom, (b) neophodno je bilo
potrebno povezati ustašku borbu za odcijepljenje Hrvatske iz
kraljevine Jugoslavije kao "desničarsku" i onda si automacki fašista,
i (c) u odrazu onog ratnog vremena kada je bilo popularno biti
"ljevičar", hrvatske državotvorne "ljevice" nije ni bilo, jer se je
ona stopila i utopila u jugoslavenski i internacionalni komunizam, za
borbu države Jugoslavije.

( 16 ) Zato se nije niti čuditi što su Hrvati u svijetu
(posebice u političkom) okarakterizirani elementima fašizma. To je -
za prevlast - u borbama i brigadama NOB, NOV, KPJ i Titi odgovaralo,
pa su kanalima internacionale, potpomognuti i hrvatskim glupostima,
širili sve najgore o hrvatskoj državotvornoj vojski, HOS, i o
Hrvatskoj općenito.

( 17 ) Vlast u NDHrvatskoj, uza sve što joj se prišiva, nije
bila fašistička. U NDH fašistička stranka je bilja zakonskom odredbom
Poglavnika zabranjena, a tradicionalni Hrvatski Sabor, ne sam da je
uščuvan, nego nije bio Ustaški Sabor, nego je otvoren 23 veljače 1942
godine kao: HRVATSKI DRŽAVNI SABOR.

( 18 ) Hrvatska je uvijek u prošlosti bila meta neprijateljskih
napadaja, sve zbog svoje prirodne ljepote i prirodnog bogatstva.
Izmišljala su se imena kako što bolje Hrvatsku ocrniti, posebno
državotvorne Hrvate.

( 19 ) Jugoslavija je rabila riječ "ustaštvo" kao sinonim za
najveća zločinstva kao znak za ocrnjivanje Hrvata, pa i naše Hrvatske.

( 20 ) Bruno Bušić (1939-1978) je u svojoj analizi: HRVATSKE
USTAŠE I KOMUNISTI, u glasilu HNO OTPOR 1979 godine napisao i lijepo
obrazložio borbu hrvatski Ustaša i hrvatski Komunista za HRVATSKU
DRŽAVU.

( 21 ) Bruno Bušić u svojoj analizi ne niječe da u to predratno
doba hrvatski komunisti nisu bili svijesni hrvatski nacionalisti, nego
da oni nisu bili ni partizani. Hrvatskim komunistima ta riječ
"partizan(i)" je bila nepoznata sve dok KPJ 22 lipnju 1941. nije ih
nasilno i smišljeno natjerala da se zovu "partizani" po nalogu
Staljina. To je učinjeno i za to da ih se, opet po Staljinovu nalogu,
prozove "antifašistima", jer su se armije SSSR već borile protiv
koncepcije "fašističko nacističke".

( 22 ) Iz izloženoga, politički i ideološki gledano, olako se
može vidjeti kako se je Hrvate podijelilo na "ljevičare" i
"desničare", odnosno na FAŠISTE I ANTIFAŠISTE, sve u cilju da se
sruši u to doba teškom mukom poslije 839 godina borbe NEZAVISNA
DRŽAVA HRVATSKA, NDH.

( 23 ) Hrvatska "ljevica" okupljena oko Ive Josipovića može nam
na sav glas i lijepo dokazati sa svojim hrvatsko/državotvornim radom,
da su spremni, za razliku od onoga što je bilo prije pola stoljeća,
ići sa cijelim hrvatskim narodom, pa i sa hrvatskim komunistima i
ustašama ako ih još ima, u izgradnju bolje i svijetlije hrvatske
budućnosti i sve za hrvatski narod i hrvatsko stanovništvo.

( 24 ) Hrvatska "desnica" okupljena oko Milana Bandića ne treba
biti potištena zbog izgubljenih prošlih izbora. Za mene je to jedana
nevidjena pobjeda, koja je očevidno dokazala da hrvatska "desnica"
nije fasšstička, jer je Milan Bandić bio kumunista i član SDP.

( 25 ) Poštovani i dragi kolega Delivuk smatrajte ovih 25 točaka
kao odgovor na vaše želje upućene kolegi matrixdc da vam objasni
razliku izmedju fašizma i antifašizma; kao i to da ovih 25 točaka
predstavlja 25 polja hrvatskog državnog i nacionalnog GRBA.

[Bobani]

FAŠIZAM, NACIZAM, KOMUNIZAM, USTAŠTVO I POGLAVNIK


HRVATSKA I USTAŠTVO (105)

Ovo je izišlo na portalu javno.com odmah poslije predsjedničkih izbora
u siječnju 2010.

FAŠIZAM - Šta je to?

Ponukao me je korisnik ovog portala Delivuk da sažeto napišem nešto o
Fasšzmu/komunizmu. "ljevici" i "desnici"

Ideje o Fašizmu su izvadjene iz knjige Giovanni Gentil: DOKTRINA
FASIZMA, izdanje Ardita Publishers, Rim 1935. strana 7-42.

Drugi materijali su izvadjeni iz raznih hrvatskih izvora kao i
knjiga " Jugoslavija Danas " Tisak : Delo, Ljubljana 1978.

Treba uzeti u obzir da su sve ideje izražene u ovom opisu u
skraćenom obliku.

( 1 ) Fašizam ja kao i sve druge filozofije i politički i
ideološki koncept.

( 2 ) U hrvatskim postojećim, čitaj današnjim, krugovima
često nastaju nesporazumi oko uporabe riječi "ljevica i "desnica".
Pogrešna uporaba tih riječi olako može dovesti čovjeka kao pojedinca i
kao skupine pa i cijecli narod do stvaranja neodgovarajućih i
pogriješnih i štetnih djela, a sve to na uštrb hrvatsko/državotvornoj
stvari, čitaj ideji.

( 3 ) Fašizam zahtijeva od čovjeka aktivnost/djelatnost i da se
svom snagom uključi u izgradnju zajednice, čitaj države, tj. zahtijeva
od čovjeka potpunu stegu, svijest i spremnost suočiti se sa svim
poteškoćama koje ga (o)čekaju na putu k ostvarenju konačnog cilja,
čitaj Države.

( 4 ) Ako se temeljito ( ali takodjer neovisno od Doktrine
Fasizma ) procitaju USTAŠKA NAČELA iz 1933 god., može se uočiti
sličnost u idejama/coljevima za postignuće (po)željnog cilja, čitaj
Države Hrvatske.

( 5 ) Marks i Engels su u njihovu Kapital-u iznijeli temelje
komunizma sa parolom: " Proleteri svih zemalja ujedinte se ", dok je
Tito na drugom zasjedanju AVNOJ-a rekao: Drugovi i drugarice, u našoj
borbi za socijalizam nisša nam ne smije biti na putu, neti nam trebaju
ruke (za) drćati da postignemo naš cilj, čitaj državu Jugoslaviju.

( 6 ) Kakova je razlika za postići zacrtani/očekivani cilj
izmedju izloženog pod broj (5) i pod broj (4) Ustaških Načela i
temeljnih Titinih načela iznešenih u Jajcu na drugom zasjedanju AVNO-a
29-30 studenog 1943 godfine?!

( 7 ) Nikakova! Svak se borio za ostvarenje svojih
ideja/ciljeva.Ustaška Načela za stvoriti Hrvatsku Državu, Avnojska
Načela za stvoriti državu Jugoslaviju.

( 8 ) Fašizam se borio da: (a) od pojedinca, (b) političkih
grupa i stranaka, (c) kulturnih i gospodarskih udruženja, socijalnih
staleža i ostalih, napravi jednu etičku i etničku poslušnu i stegovnu
masu unutar Države, čitaj Italije.

( 9 ) Ustaštvo se opet sa svoje strane borilo sasvim za nešto
drugo, potpuno različito u svojoj ideji i koncepciji od Fašizma,
ustaštvo se borilo za Hrvatsku Državu.

( 10 ) Ustaštvo u svojem programu nije imalo nikakovih
ideoloških aspiracija za osvajanje internacionalnih masa, kao što su
to imali i komunizam i fašizam.

( 11 ) Uzevši u obzir te ideološke aspiracije za osvajanje masa,
nepobitno se dolazi do zaključka da su komunizam i fašizam u svojim
načelima jako srodni, a ne nikako oprečni.

( 12 ) Te dvije srodne ideološko/političke koncepcije, iz
iskustva se dolazi do nepobitnog zaključka da će se ove dvije
ideologije unutar sami sebe sudariti, ne toliko zbog ikakovog
političko/ideološkog razmimoilaženja u mišljenjima, koliko zbog borbe
za vlast i preuzimanje prevlasti.

( 13 ) U borbi za tu prevlast su se izmislile riječi "ljevica"
i "desnica", kako bi se u primjeni mogli odrediti politički smjerovi,
na jednu stranu komunizam a na drugu fašizam.

( 14 ) To se najbolje moglo oćitovati kod nas Hrvata na prošlim
predsjedničkim izborima. Za jedne Hrvate Milan Bandić je predstavljao
hrvatsku "desnicu" dok je za druge Hrvate Ivo Josipovic predstavljao
hrvatsku "ljevicu", čitaj komunizam.

( 15 ) Obe ove riječi "ljevica" i "desnica" (posebno) kod nas
Hrvata su značajne: (a) što je naš hrvatski neprijatelj sustavno
prišivao etiketu državotvornim Hrvatima da su "desničari" kako bi ih
što uže, jače i čvršće povezao s fašizmom, (b) neophodno je bilo
potrebno povezati ustašku borbu za odcijepljenje Hrvatske iz
kraljevine Jugoslavije kao "desničarsku" i onda si automacki fašista,
i (c) u odrazu onog ratnog vremena kada je bilo popularno biti
"ljevičar", hrvatske državotvorne "ljevice" nije ni bilo, jer se je
ona stopila i utopila u jugoslavenski i internacionalni komunizam, za
borbu države Jugoslavije.

( 16 ) Zato se nije niti čuditi što su Hrvati u svijetu
(posebice u političkom) okarakterizirani elementima fašizma. To je -
za prevlast - u borbama i brigadama NOB, NOV, KPJ i Titi odgovaralo,
pa su kanalima internacionale, potpomognuti i hrvatskim glupostima,
širili sve najgore o hrvatskoj državotvornoj vojski, HOS, i o
Hrvatskoj općenito.

( 17 ) Vlast u NDHrvatskoj, uza sve što joj se prišiva, nije
bila fašistička. U NDH fašistička stranka je bilja zakonskom odredbom
Poglavnika zabranjena, a tradicionalni Hrvatski Sabor, ne sam da je
uščuvan, nego nije bio Ustaški Sabor, nego je otvoren 23 veljače 1942
godine kao: HRVATSKI DRŽAVNI SABOR.

( 18 ) Hrvatska je uvijek u prošlosti bila meta neprijateljskih
napadaja, sve zbog svoje prirodne ljepote i prirodnog bogatstva.
Izmišljala su se imena kako što bolje Hrvatsku ocrniti, posebno
državotvorne Hrvate.

( 19 ) Jugoslavija je rabila riječ "ustaštvo" kao sinonim za
najveća zločinstva kao znak za ocrnjivanje Hrvata, pa i naše Hrvatske.

( 20 ) Bruno Bušić (1939-1978) je u svojoj analizi: HRVATSKE
USTAŠE I KOMUNISTI, u glasilu HNO OTPOR 1979 godine napisao i lijepo
obrazložio borbu hrvatski Ustaša i hrvatski Komunista za HRVATSKU
DRŽAVU.

( 21 ) Bruno Bušić u svojoj analizi ne niječe da u to predratno
doba hrvatski komunisti nisu bili svijesni hrvatski nacionalisti, nego
da oni nisu bili ni partizani. Hrvatskim komunistima ta riječ
"partizan(i)" je bila nepoznata sve dok KPJ 22 lipnju 1941. nije ih
nasilno i smišljeno natjerala da se zovu "partizani" po nalogu
Staljina. To je učinjeno i za to da ih se, opet po Staljinovu nalogu,
prozove "antifašistima", jer su se armije SSSR već borile protiv
koncepcije "fašističko nacističke".

( 22 ) Iz izloženoga, politički i ideološki gledano, olako se
može vidjeti kako se je Hrvate podijelilo na "ljevičare" i
"desničare", odnosno na FAŠISTE I ANTIFAŠISTE, sve u cilju da se
sruši u to doba teškom mukom poslije 839 godina borbe NEZAVISNA
DRŽAVA HRVATSKA, NDH.

( 23 ) Hrvatska "ljevica" okupljena oko Ive Josipovića može nam
na sav glas i lijepo dokazati sa svojim hrvatsko/državotvornim radom,
da su spremni, za razliku od onoga što je bilo prije pola stoljeća,
ići sa cijelim hrvatskim narodom, pa i sa hrvatskim komunistima i
ustašama ako ih još ima, u izgradnju bolje i svijetlije hrvatske
budućnosti i sve za hrvatski narod i hrvatsko stanovništvo.

( 24 ) Hrvatska "desnica" okupljena oko Milana Bandića ne treba
biti potištena zbog izgubljenih prošlih izbora. Za mene je to jedana
nevidjena pobjeda, koja je očevidno dokazala da hrvatska "desnica"
nije fasšstička, jer je Milan Bandić bio kumunista i član SDP.

( 25 ) Poštovani i dragi kolega Delivuk smatrajte ovih 25 točaka
kao odgovor na vaše želje upućene kolegi matrixdc da vam objasni
razliku izmedju fašizma i antifašizma; kao i to da ovih 25 točaka
predstavlja 25 polja hrvatskog državnog i nacionalnog GRBA.

[Bobani]

PISMO PREDSJEDNIKU H.O.P-a DR. STJEPANU HEFERU

Predsjedniku H.O.Pokreta
Dru. Stjepanu Hefer
11, de Noviembre 786
San Antonio de Padua
Prov. B.A. Argentine
Paris, dne 7 svibnja 1964.


(Ovdje donosim jedno obrazloženje: Ovo pismo mi je dao jedan moj dugododišnji i dobri prijatelj. Zašto ovo pismo iznosim među PISMA MAKSA LUBURIĆA. Mnogi su čitali Pisma Maksa Luburića a među tim mnogima je gospodin Pavo Miličević koji mi je ovo pismo dao. On je primijetio da je general Drinjanin često puta spominajo neke trzavice između članova HOP-a i članova drugih organizacija. Pukovnik Ivan Štir i general Drinjanin su pisali OTVPRENO PISMO DRU. STJEPANU HEFERU. Kako se u ovom pismu radi o predsjedniku HOP-a Dru. Heferu, i kako se je isti spominjao u već do sada objavljenim pismima, mišljenja sam da se ovo pismo treba uvrstiti među PISMA MAKSA LUBURIĆA. Osim toga gosp. Pavo Miličević je bio član H.O.P-a u Parizu i često je dolazio u sukob nekog postavljenog Vjećnika H.O.P-a M.G., koji je svojom arogatnošću mnoge članove otjerao iz organizacije, pa tako i gosp. Miličevića. Moja opaska. Otopraš.)


Poštovani Predsjedniče Hefere !

U prvom redu Vas molim, Poštovani Prerdsjedniče, da mi oprostite što Vam pišem ovo pismo. Jedna revolucionarna organizacija za oslobođenje domovine i svojega naroda, mora u prvom redu imati čestite, odvažne i stegovne članove. Kao takovi možemo mnogo pridonieti u borbi za ostvarenje naših već odavno željnih snova tj. Uspostavu Nezavisne Države Hrvatske a na čelu s našim Predsjednikom i vodećim ličnostima u Pokretu. Budući da sam član H.O.P-a od prvpg dana emigracije tj. od 1959. i uviek sam bio stegovan član i redovito izvršavao obaveze prema društvu i Pokretu i mojim predpostavljenim. Mislim, kao takav da imam pravo reći ono što me je potaklo da Vam pišem ovo par rieči.

Ne osiećam se ništa drugo nego pošten i dobar Hrvat i čekam s najvećom željom da postanem i budući vojnik i borac za oslobodjenje hrvatskog naroda; te poradi toga nisam sposoban u obširnije detalje niti mi je to svrha. Ako vodeće osobe jednog Pokreta zahtijevaju i hoće da ih se poštuje i sluša, što je tako normalno, onda i vodeće osobe su dužne da svojim članovima ulievaju energiju i nadu u njihova srdca za buduću borbu. Vi ste, Poštovani Predsjedniče, imali jedan negativan pokus iz Europe, koji je vrlo koban bio, i danas je, za nas mlade i buduće hrvatske borce koji se nalaze u Europi; a Vi vierujete tek u ono što Vam se servira i što Vam Vaši Vjećnici serviraju. Čitajući često puta u hrvatskim novinama kako su pojedine organizacije diljem svieta stekle jednog dobrog i uglednog prijatelja, a nezaboravimo da je taj stranac i uviek će ostati stranac, dok se hrvatski rodoljubi i bivši čestiti hrvatski borci nazivlju komunistima, udbašima, Jugoslavenima i drugim raznim ološima, što je vrlo žalostno. (Osobno sam doživio, kao bivši član HOP-a, te prozivke i te klevete. Za današnji naraštaj moram reći, kako bi oni bolje razumijeli situaciju iz onoga doba, da je organizacija HOP u tim klevetama i prozivkama prednjačila. Članovi HOP-a su sumnjali u svakog Hrvata koji nije htio biti član HOP-a, a one Hrvate koji su sami istupili ili su bili isključeni iz organizacije HOP-a, nazvani su: dezerterima, izdajnicima, Udbašima, Jugoslavenima i sl., mo, Otporaš) Oni koji to najviše čine su na vodećim mjestima (u Europi) a Vi im dali potpunu podršku. To je žalosna činjenica da se jedini Musliman i sin našeg nezaboravnog Gorostasa i Predsjednika Hrvatske Državne Vlade Džafer-Beg Kulenovića (radi se o Nahidu Kulenoviću, kojeg su agenti Udbe ubili 30 lipnja 1969. u Njemačkoj, mo)nazivlje onakovim kakvim ga nazuvlju osobe koje su Vama vrlo dobro poznate, i čak što više ga tuže njemačkim vlastima da je svakakav. To je više nego žalostno.

Ne želim ovdje nikoga napadati, nego mi je glavni cilj da rečem ono što se svaki dan čuje po raznim mjestima u Europi, da je novac koji se kupi za našu braću koji su u zatvoru u Njemačkoj, upotrebljava za obtužbu pojednih Hrvata. Isto je još žalostnija činjenica kada se koji čestiti rodoljub i Hrvat usudi napisati istinu da bi spriečio daljnji kaos u društvima, odmah ga se izbaci iz društva i nazove svakakvim. Često puta se čuje medju Hrvatima, a Vi to vrlo dobro poznajete, Poštovani Predsjedniče, da revoluciju nisu nikada vodile žene (ovdje se radi o Luciji Rukavini iz Njemačke, mo) nego muškarci i da je nama muškarcima to jako teško, da na čelu revolucionarnog Pokreta stoji žena koja nije nizašto drugo sposobna nego za domaćinstvo.

Ja Vas molim u vlastito moje ime, Postovani Predsjedniče, da dobro otvorite oči na nas u Europi. Meni se čini da Vi svi hrvatski političari ne polažete toliku važnost na nas koji se nalazimo u Europi, ali Vam svima mogu reći da se svi varate. Svi smo mi manje više mogli emigrirati u prekomorske zemlje kao i dosta drugih, ali smo imali samo jedan jedini razlog da ostanemo ovdje te da se koncentriramo u jedan Pokret i udarimo što prije na tugoslaviju, a danas koji su dušom i tielom nastojali da se ostvari taj jedini Pokret, postali su svakakvi od onih koji ruše i ono što se je s velikim radom i požrtvovanošću steklo. Pazite dobro, Poštovani Predsjedniče, da nebi izgubili ljude ovamo, a sa ovim, nemojte me pogriešno razumieti, ne govorim Pokret, jer je isti simbol hrvatske slobode, borbe i naroda. Navesti ću jedan primjer što ga je rekao g. Putica kada je bio proške jeseni u Parizu i kada je rekao: "Veoma me veseli kada vidim toliki broj energičnih rodoljuba, ali Vam mogu reći i to: da se mi ne smimo igrati vojske; kada smo mogli čekati 18 godina, onda možemo još 18." Budite uviereni, Poštovani Predsjedniče, da je g. Putica sa tom svojom izrekom pokopao za uviek simpatije kod nas i onih koji na ništa drugo ne misle nego na borbu za slobodu Hrvatskog Naroda.

Ja Vas molim još za jednu važnu stvar, jer sa time postajete objektivan prema svim Hrvatima, da odmah naložite da se javno iznesu troškovi koji su se utrošili za obranu naše braće. Takodjer i uložak novca, i da se gospođa Lucija Rukavina, Kovačić i Kukolja odstrane iz odbora za obranu, jer više štete nego koriste. Ako Vam je dobro poznata stvar u pogledu svih nesuglasica, onda sam uvieren da ćete me potpuno razumieti, mislim nesuglasice u Njemačkoj. Sada na kraju Vas molim, Poštovani Predsjedniče, da mi oprostite što Vam pišem i izvolite primiti moje iskreno štovanje.

Za Dom Spremni! Vaš odani Ustaša Miličević Pavo.

Kraj ovog pisma.

Svaki komentar sa moje strane je suvišan. Otporaš.

[Bobani]

PISMO PREDSJEDNIKU H.O.P-a DR. STJEPANU HEFERU

Predsjedniku H.O.Pokreta
Dru. Stjepanu Hefer
11, de Noviembre 786
San Antonio de Padua
Prov. B.A. Argentine
Paris, dne 7 svibnja 1964.


(Ovdje donosim jedno obrazloženje: Ovo pismo mi je dao jedan moj dugododišnji i dobri prijatelj. Zašto ovo pismo iznosim među PISMA MAKSA LUBURIĆA. Mnogi su čitali Pisma Maksa Luburića a među tim mnogima je gospodin Pavo Miličević koji mi je ovo pismo dao. On je primijetio da je general Drinjanin često puta spominajo neke trzavice između članova HOP-a i članova drugih organizacija. Pukovnik Ivan Štir i general Drinjanin su pisali OTVPRENO PISMO DRU. STJEPANU HEFERU. Kako se u ovom pismu radi o predsjedniku HOP-a Dru. Heferu, i kako se je isti spominjao u već do sada objavljenim pismima, mišljenja sam da se ovo pismo treba uvrstiti među PISMA MAKSA LUBURIĆA. Moja opaska. Otopraš.)


Poštovani Predsjedniče Hefere !

U prvom redu Vas molim, Poštovani Prerdsjedniče, da mi oprostite što Vam pišem ovo pismo. Jedna revolucionarna organizacija za oslobođenje domovine i svojega naroda, mora u prvom redu imati čestite, odvažne i stegovne članove. kao takovi možemo mnogo pridonieti u borbi za ostvarenje naših već odavno željnih snova tj. Uspostavu Nezavisne Države Hrvatske a na čelu s našim Predsjednikom i vodećim ličnostima u Pokretu. Budući da sam član H.O.P-a od prvpg dana emigracije tj. od 1959. i uviek sam bio stegovan član i redovito izvršavao obaveze prema društvu i Pokretu i mojim predpostavljenim. Mislim, kao takav da imam pravo reći ono što me je potaklo da Vam pišem ovo par rieči.

Ne osiećam se ništa drugo nego pošten i dobar Hrvat i čekam s najvećom željom da postanem i budući vojnik i borac za oslobodjenje hrvatskog naroda; te poradi toga nisam sposoban u obširnije detalje niti mi je to svrha. Ako vodeće osobe jednog Pokreta zahtijevaju i hoće da ih se poštuje i sluša, što je tako normalno, onda i vodeće osobe su dužne da svojim članovima ulievaju energiju i nadu u njihova srdca za buduću borbu. Vi ste, Poštovani Predsjedniče, imali jedan negativan pokus iz Europe, koji je vrlo koban bio, i danas je, za nas mlade i buduće hrvatske borce koji se nalaze u Europi; a Vi vierujete tek ono što Vam se servira. Čitajući često puta u hrvatskim novinama kako su pojedine organizacije diljem svieta stekle jednog dobrog i uglednog prijatelja, a nezaboravimo da je taj stranac i uviek će ostati stranac, dok se hrvatski rodoljubi i bivši čestiti hrvatski borci nazivlju komunistima, udbašima, Jugoslavenima i drugim raznim ološima, što je vrlo žalostno. (Osobno sam doživio, kao bivši član HOP-a, te prozivke i te klevete. Za današnji naraštaj moram reći, kako bi oni bolje razumijeli situaciju iz onoga doba, da je organizacija HOP u tim klevetama i prozivkama prednjačila. Članovi HOP-a su sumnjali u svakog Hrvata koji nije htio biti član HOP-a, a one Hrvate koji su sami istupili ili su bili isključeni iz organizacije HOP-a, nazvani su: dezerterima, izdajnicima, Udbašima, Jugoslavenima i sl., mo) Oni koji to najviše čine su na vodećim mjestima (u Europi) a Vi im dali potpunu podršku. To je žalosna činjenica da se jedini Musliman i sin našeg nezaboravnog Gorostasa i Predsjednika Hrvatske Državne Vlade Džafer-Beg Kulenovića (radi se o Nahidu Kulenoviću, kojeg su agenti Udbe ubili 30 lipnja 1969. u Njemačkoj, mo)nazivlje onakovim kakvim ga nazuvlju osobe koje su Vama vrlo dobro poznate, i čak što više ga tuže njemačkim vlastima da je svakakav. To je više nego žalostno.

Ne želim ovdje nikoga napadati, nego mi je glavni cilj da rečem ono što se svaki dan čuje po raznim mjestima u Europi, da je novac koji se kupi za našu braću koji su u zatvoru u Njemačkoj, upotrebljava za obtužbu pojednih Hrvata. Isto je još žalostnija činjenica kada se koji čestiti rodoljub i Hrvat usudi napisati istinu da bi spriečio daljnji kaos u društvima, odmah ga se izbaci iz društva i nazove svakakvim. Često puta se čuje medju Hrvatima, a Vi to vrlo dobro poznajete, Poštovani Predsjedniče, da revoluciju nisu nikada vodile žene( ovdje se radi o Luciji Rukavini iz Njemačke, mo) nego muškarci i da je nama muškarcima to jako teško, da na čelu revolucionarnog Pokreta stoji žena koja nije nizašto drugo sposobna nego za domaćinstvo.

Ja Vas molim u vlastito moje ime, Postovani Predsjedniče, da dobro otvorite oči na nas u Europi. Meni se čini da Vi svi hrvatski političari ne polažete toliku važnost na nas koji se nalazimo u Europi, ali Vam svima mogu reći da se svi varate. Svi smo mi naje više mogli emigrirati u prekomorske zemlje kao i dosta drugih, ali smo imali samo jedan jedini razlog da ostanemo ovdje te da se koncentriramo u jedan Pokret i udarimo što prije na tugoslaviju, a danas koji su dušom i tielom nastojali da se ostvari taj jedini Pokret, postali su svakakvi od onih koji ruše i ono što se je s velikim radom i požrtvovanošću steklo. Pazite dobro, Poštovani Predsjedniče, da nebi izgubili ljude obamo, a sa ovim, nemojte me pogriešno razumieti, ne govorim Pokret, jer je isti simbol hrvatske slobode, borbe i naroda. Navesti ću jedan primjer što ga je rekao g. Putica kada je bio proške jeseni u Parizu i kada je rekao: "Veoma me veseli kada vidim toliki broj energičnih rodoljuba, ali Vam mogu reći i to: da se mi ne smimo igrati vojske; kada smo mogli čekati 18 godina, onda možemo još 18." Budite uviereni, Poštovani Predsjedniče, da je g. Putica sa tom svojom izrekom pokopao za uviek simpatije kod nas i onih koji na ništa drugo ne misle nego na borbu za slobodu Hrvatskog Naroda.

Ja Vas molim još za jednu važnu stvar, jer sa time postajete objektivan prema svim Hrvatima, da odmah naložite da se javno iznesu troškovi koji su se utrošili za obranu naše braće. Takodjer i uložak novca, i da se gospođa Lucija Rukavina, Kovačić i Kukolja odstrane iz odbora za obranu, jer više štete nego koriste. Ako Vam je dobro poznata stvar u pogledu svih nesuglasica, onda sam uvieren da ćete me potpuno razumieti, mislim nesuglasice u Njemačkoj. Sada na kraju Vas molim, Poštovani Predsjedniče, da mi oprostite što Vam pišem i izvolite primiti moje iskreno štovanje.

Za Dom Spremni! Vaš odani Ustaša Miličević Pavo.

Kraj ovog pisma.

Svaki komentar sa moje strane je suvišan. Otporaš.

[Bobani]

HRVATSKA I REVIZIJA USTAŠTVA (3)

(Rimski ugovori koje je Poglavnik pod pritiskom politiških okolnosti onog vremena morao potpisati kako bi spasio Hrvatsku od potpune propasti. Najteža kleveta i najteža uvreda protiv Poglavnika dra. Ante Pavelića je ta, kada mu se i dandanas od neodgovornih Hrvata, prišiva etiketa da je prodao Dalmaciju. Tvrditi to a ne podnijeti i prikazati kao dokaz i činjenicu prodajni gruntovni UGOVOR s odgovarajućim isplatnim čekom, je neozbiljno, neodgovorno, klevetnički, neprijateljski, i rekao bih izdajnički. Otporaš.)

NAJVEĆA HRVATSKA DRŽAVNA TVOREVINA U POVIESTI HRVATA.

"Poglavnik je 9 rujna 1943 godine u jedan sat poslie pola noci preko zagrebackog krugovala osobno uputio hrvatskom narodu ovaj poviesni proglas:

Hrvatski narode! Himbeni saveznik bio je nametnuo hrvatskom narodu u casu uskrsnuca Nezavisne Drzave Hrvatske ugovore i granice, kojima je velik dio hrvatske jadranske obale bio otrgnut od tiela Hrvatske.

Kroz dvie i pol godine hrvatski je narod s najdubljom bolji u dusi trpio to nasilje, a napose Hrvati tih krajeva pretrpili su na slobodi, na zivotima i na imovini najvece patnje.

Danasnjim danom sama je talijanska vlada svojim postupkom riesila hrvatski narod obveze, proiztekle iz nametnutih ugovora.

Veliki vodja Reicha Adolf Hitler izjavio mi je veceras, da priznaje Nezavisnoj Drzavi Hrvatskoj granice, u kojima su ukljucene odciepljene hrvatske zemlje na Jadranu.

Hrvatski narode! U ovom poviesnom casu okupimo se svi poput jednog covjeka oko svojih oruzanih snaga, koje ce u zajednici sa saveznickim oruzanim snagama osloboditi hrvatske zemlje na Jadranu!

U ovom casu ljubavi prema Domovini i prema nesretnoj braci, koju cemo osloboditi i prgrliti, ujedinimo se svi, imajuci na umu samo srecu i slobodu hrvatskoga naroda, te svoju vlastitu Nezavisnu Drzavu Hrvatsku.

Hrvatskim oruzanim snagama izdao sam zapovied, da izvrse svoju hrvatsku i vojnicku duznost.

Hrvati! Poduprte svi hrvatsku vojsku u izvrsenju te njezine poviestne duznosti.

Hrvati Primorja i Dalmacije, koji ste napustile svoje domove radi talijanskih nasilja na vama izvrsenih, pridruzite se hrvatskim oruzanim snagama, da vam domovi opet budu vasi!

Od danasnjeg dana sloboda i nezavisnost Hrvatske nije vise nicim ogranicena!"

"Hrvatski krugoval", 3 listopada 1943.

Izvor:

Glasnik Hrvatskog Uljudbenog Pokreta, br 73, Zagreb, 26 rujna 2009.

Izvadjeno iz: Nova Hrvatska, god. lll. Zagreb, subota 18 rujna 1943. br. 219

[Bobani]

PORUKA SVIM MLADIM USTAŠAMA!

napisao: Andjelko Galic


Dobro je što ste spremni javno postaviti pitanje: Tko su stvarno bili ustaše? Sav vaš bunt po tom pitanju je u potpunosti opravdan jer su partizani potpuno bezrazložno sva svoja zlodjela prebacili na ustaše. Ja tako doživljavam vaše nastupe, vašu želju za ustaškim znakovljem i vašu želju da dođete do što točnijih informacija o Hrvatskom Revoulucionarnom Pokretu Ustaša. Naši izvori autentičnih informacija o ustašama su jako ograničeni.

Naravno da to nije slučajno nego da je to rezlultat sustavnog falsificiranja postojećih izvora i uništavanja onih izvora na osnovu kojih se jasno moglo vidjeti da ustaše nisu bili na fašisti ni nacisti, ni zločinci ni kriminalci.

Upravo zbog toga što su partizani-komunisti (koji su još uvijek na vlasti u Hrvatskoj) namjerno falsificirali te izvore i što sustavno propagiraju najobčnije laži o ustaškom pokretu, njegovom utemeljitelju Dr. Anti Paveliću i o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj - upravo radi toga je jako važno da uvijek dobro provjerimo sve ono što govorimo i poduzimamo u ime ustaškog pokreta.

Zato na vašim i našim portalima, komentarima, izjavama i javnim nastupima moramo biti itekako pažljivi da sami ne propagiramo laži o našim nacionalnim herojima i koji su u velikom broju i velikodušno živote svoje dali za ideju slobodne, samostalne i nezavisne (a ne neovisne kako to ovih dana govore partizani)Hrvatske države.

Jedna od najvećih laži koje su partizani lansirali protiv ustaškog pokreta je upravo to da su ustaše surađivali sa Hitlerom i sa Musolinijem radi navodne sličnosti između ustaške i nacističke, odnosno fašističke ideologije. Hitler je, dok je došao na vlast, zabranio rad ustaškog pokreta u Njemačkoj.

Dr. Ante Pavelić je proveo skoro dvije godine u zatvoru u Musolinijevom režimu. Osim toga Dr. Ante Pavelić je zabranio rad Nacističke stranke u Hrvatskoj.

Niti ta stranka niti ta ideologija nisu u Hrvatskoj nikada ni imali velikog broja pristaša pa su se braća Govedraići, koji su htjeli to osnovati u Hrvatskoj, odmah nakon te zabrane pokupili i sa svojih 5-6 pristaša odmah otišli u Njemačku.

Ovo vam pišem radi toga što neki od vas najvjerojatnije niste ni znali za ove stvari pa ste iz partizanskih izvora došli do zaključka da je postojala nekakva ideološka veza izmedju Nezavisne Države Hrvatske i Njemačke, odnosno Italije tog vremena. To nije točno i Hitler nas Hrvate nije nikada simpatizirao niti su naši ikada simpatizirali njega.

Sve što su naši radili s njim i sa njegovom državom bilo je regulirano trgovačkim ugovorima po kojima su naši morali krvavo platiti svaku pušku koju su od Njemaca kupili. A od Njemaca se moralo kupovati jer nam nitko drugi nije htio puške prodati. a koliko su nas Njemci \"voljeli\" najbolje se vidi iz činjenice da su nam prodavali 6 vrsta pušaka i 7 vrsta municije, i to uvijek u ograničenim količinama tako da su naši morali paziti kako tu municiju koristiti i kako ne pogriješiti u dostavi pravih pušaka i odgovarajuće municije.

Nas u Hrvatskooj, po svemu sudeći, čeka obračun s ovim komunističkim kadrovima koji danas kontroliraju ne samo državne ustanove nego i sva sredstva komuniciranja. Zato je važno u borbi s njima ne praviti gafove i ne davati im još više materijala za hajku protiv svih nas.

Zato je nužno ne pisati, ne objaljivati i ne upuštati se u neodgovorne ispade kao što su veličanje Hitlera i njegovih nazadnih rasističkih zakona.

Ta tema nije naše ustaše nikada zanimala jer oni su sve svoje aktivnosti bili usredotočili samo na obranu i stvaranje svoje vlastite države.

Radi toga i mi, ako su nam simpatični ustaše, moramo razmišljati i raditi samo na tom istom cilju: stvaranju slobodne i nezavisne Hrvatske koja će se prvenstveno brinuti i koja će prvenstveno pripadati svim Hrvatima bez obzira na njihovu vjeru ili političku orijentaciju.

Ustaše su bili progresivna, jako liberalna, socijalno orijentirana revolucionarna snaga koju je specifična povijesna situacija prisilila da se neprijatelju odupre istom mjerom kojom je neprijatelj tukao po njima. To im nitko normalan ne može uzeti za grijeh, a oni na državnoj razini drugih grijeha nisu ni imali.

Živio Dr. Ante Pavelić!

Živio Hrvatski Revolucionarni Pokret Ustaša!

Živio Hrvatski narod i njegova dananašnja omladina koja se na veliko otima partizanskim lažima!


Andjelko Galić

[totalna steta]

PORUKA SVIM MLADIM USTAŠAMA!

napisao: Andjelko Galic


Dobro je što ste spremni javno postaviti pitanje: Tko su stvarno bili ustaše? Sav vaš bunt po tom pitanju je u potpunosti opravdan jer su partizani potpuno bezrazložno sva svoja zlodjela prebacili na ustaše. Ja tako doživljavam vaše nastupe, vašu želju za ustaškim znakovljem i vašu želju da dođete do što točnijih informacija o Hrvatskom Revoulucionarnom Pokretu Ustaša. Naši izvori autentičnih informacija o ustašama su jako ograničeni.

Naravno da to nije slučajno nego da je to rezlultat sustavnog falsificiranja postojećih izvora i uništavanja onih izvora na osnovu kojih se jasno moglo vidjeti da ustaše nisu bili na fašisti ni nacisti, ni zločinci ni kriminalci.

Upravo zbog toga što su partizani-komunisti (koji su još uvijek na vlasti u Hrvatskoj) namjerno falsificirali te izvore i što sustavno propagiraju najobčnije laži o ustaškom pokretu, njegovom utemeljitelju Dr. Anti Paveliću i o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj - upravo radi toga je jako važno da uvijek dobro provjerimo sve ono što govorimo i poduzimamo u ime ustaškog pokreta.

Zato na vašim i našim portalima, komentarima, izjavama i javnim nastupima moramo biti itekako pažljivi da sami ne propagiramo laži o našim nacionalnim herojima i koji su u velikom broju i velikodušno živote svoje dali za ideju slobodne, samostalne i nezavisne (a ne neovisne kako to ovih dana govore partizani)Hrvatske države.

Jedna od najvećih laži koje su partizani lansirali protiv ustaškog pokreta je upravo to da su ustaše surađivali sa Hitlerom i sa Musolinijem radi navodne sličnosti između ustaške i nacističke, odnosno fašističke ideologije. Hitler je, dok je došao na vlast, zabranio rad ustaškog pokreta u Njemačkoj.

Dr. Ante Pavelić je proveo skoro dvije godine u zatvoru u Musolinijevom režimu. Osim toga Dr. Ante Pavelić je zabranio rad Nacističke stranke u Hrvatskoj.

Niti ta stranka niti ta ideologija nisu u Hrvatskoj nikada ni imali velikog broja pristaša pa su se braća Govedraići, koji su htjeli to osnovati u Hrvatskoj, odmah nakon te zabrane pokupili i sa svojih 5-6 pristaša odmah otišli u Njemačku.

Ovo vam pišem radi toga što neki od vas najvjerojatnije niste ni znali za ove stvari pa ste iz partizanskih izvora došli do zaključka da je postojala nekakva ideološka veza izmedju Nezavisne Države Hrvatske i Njemačke, odnosno Italije tog vremena. To nije točno i Hitler nas Hrvate nije nikada simpatizirao niti su naši ikada simpatizirali njega.

Sve što su naši radili s njim i sa njegovom državom bilo je regulirano trgovačkim ugovorima po kojima su naši morali krvavo platiti svaku pušku koju su od Njemaca kupili. A od Njemaca se moralo kupovati jer nam nitko drugi nije htio puške prodati. a koliko su nas Njemci \"voljeli\" najbolje se vidi iz činjenice da su nam prodavali 6 vrsta pušaka i 7 vrsta municije, i to uvijek u ograničenim količinama tako da su naši morali paziti kako tu municiju koristiti i kako ne pogriješiti u dostavi pravih pušaka i odgovarajuće municije.

Nas u Hrvatskooj, po svemu sudeći, čeka obračun s ovim komunističkim kadrovima koji danas kontroliraju ne samo državne ustanove nego i sva sredstva komuniciranja. Zato je važno u borbi s njima ne praviti gafove i ne davati im još više materijala za hajku protiv svih nas.

Zato je nužno ne pisati, ne objaljivati i ne upuštati se u neodgovorne ispade kao što su veličanje Hitlera i njegovih nazadnih rasističkih zakona.

Ta tema nije naše ustaše nikada zanimala jer oni su sve svoje aktivnosti bili usredotočili samo na obranu i stvaranje svoje vlastite države.

Radi toga i mi, ako su nam simpatični ustaše, moramo razmišljati i raditi samo na tom istom cilju: stvaranju slobodne i nezavisne Hrvatske koja će se prvenstveno brinuti i koja će prvenstveno pripadati svim Hrvatima bez obzira na njihovu vjeru ili političku orijentaciju.

Ustaše su bili progresivna, jako liberalna, socijalno orijentirana revolucionarna snaga koju je specifična povijesna situacija prisilila da se neprijatelju odupre istom mjerom kojom je neprijatelj tukao po njima. To im nitko normalan ne može uzeti za grijeh, a oni na državnoj razini drugih grijeha nisu ni imali.

Živio Dr. Ante Pavelić!

Živio Hrvatski Revolucionarni Pokret Ustaša!

Živio Hrvatski narod i njegova dananašnja omladina koja se na veliko otima partizanskim lažima!


Andjelko Galić

za opravdat ideju i postojanje NDH u svjetskim okvirima,upravo ta suradnja s Nacističkom Njemačkom je najveći uteg oko vrata.
Činjenica je da je NDH uspostavila rasne zakone i progonila Židove(te protivnike NDH srbe,komuniste,cigane koji su manje važni u svjetskim okvirima).
Srbi svaku situaciju iskorištavaju za propagandu protiv NDH I Hrvatske i pri tom se veoma naslanjanju na jaki Židovski lobi....svjež primjer je halabuka na benigni slučaj Šimunić.
Zapravo kad se pogleda s povjesne distance upravo ti rasni zakoni i neopravdani progon Židova (vjerovatno nismo imali izbora pod pritiskom NJemaca) su i doveli do tog da se NDH klasificira kao čista nacistička tvorevina u svjetskim okvirima.
Iako mi HRVATI kao narod,konkretno nemamo i niti smo ikad išta imali kontra Židova.

[Picaferaj]

za opravdat ideju i postojanje NDH u svjetskim okvirima,upravo ta suradnja s Nacističkom Njemačkom je najveći uteg oko vrata.
Činjenica je da je NDH uspostavila rasne zakone i progonila Židove(te protivnike NDH srbe,komuniste,cigane koji su manje važni u svjetskim okvirima).
Srbi svaku situaciju iskorištavaju za propagandu protiv NDH I Hrvatske i pri tom se veoma naslanjanju na jaki Židovski lobi....svjež primjer je halabuka na benigni slučaj Šimunić.
Zapravo kad se pogleda s povjesne distance upravo ti rasni zakoni i neopravdani progon Židova (vjerovatno nismo imali izbora pod pritiskom NJemaca) su i doveli do tog da se NDH klasificira kao čista nacistička tvorevina u svjetskim okvirima.
Iako mi HRVATI kao narod,konkretno nemamo i niti smo ikad išta imali kontra Židova.

"The world revolution which we will experience will be exclusively our affair and will rest in our hands. This revolution will tighten the Jewish domination over all other people." (Peuple Juif, February, 8th 1919)

"The achievement (the Russian Revolution) destined to figure in history as the overshadowing result of the world war, was largely the outcome of Jewish thinking, of Jewish discontent - of Jewish effort to construct - the Bolshevik Movement is neither polite nor tolerant; in its initial phase it was totally destructive. . ." (Svetozar Tonjoroff. The American Hebrew, September 10th, 1920)

"The Jewish domination in Russia is supported by certain Russians . . . they (the Jews) having wrecked and plundered Russia by appealing to the ignorance of the working folk are now using their dupes to set up a new tyranny worse than any the world has ever known." (Robert Wilton, The Last Days of the Romanovs)

"In 1936 we proved by means of a whole series of astounding statistics that in Russia today more than 98% of the leading positions are occupied by Jews. . . Who were the leaders in our Bavarian Workers Republic? Who were the leaders of the Spartacist Movement? Who were the real leaders and financiers of the Communist Party? Jews, every one of them. The position was the same in Hungary and in the Red parts of Spain." (Adolf Hitler, September 1937)

"There are few Russians among the Bolshevist wire-pullers; i.e. few men imbued with the all-Russian culture and interests of the Russian people. None of them have been in any way prominent in any stage of former Russian life. . . Besides obvious foreigners, Bolshevism recruited many adherents from among émigrés who had spent many years abroad. Some of them had never been to Russia before. They especially numbered a great many Jews. They spoke Russian badly. The nation over which they had seized power was a stranger to them, and besides, they behaved as invaders in a conquered country. Throughout the revolution generally and Bolshevism in particular, the Jews occupied a very influential position. This phenomenon is both curious and complex. But the fact remains that such was the case in the primarily elected Soviet (the famous trio - Lieber, Dahn, Gotz), and all the more in the second one." (Ariadna Tyrkova-Williams, From Liberty to Brest-Litovsk. MacMillan, 1919)

"Over one-third of the Jews in Russia have become officials." (Jewish Chronicle, January 6th, 1933)

"The great Russian revolution was indeed accomplished by the hands of the Jews. There are no Jews in the ranks of the Red Army as far as privates are concerned, but in the Committees, and in the Soviet organisation as Commissars, the Jews are gallantly leading the masses. The symbol of Jewry has become the symbol of the Russian proletariat, which can be seen in the fact of the adoption of the five-pointed star, which in former times was the symbol of Zionism and Jewry." (M. Cohen, The Communist, April 12th, 1919)

"The exclusive Comintern. The pretence of the Soviet Government that the Comintern is a body completely beyond the range of its influence and authority, is a masterpiece either of make believe or audacity." (London Times, January 10th, 1936)

"There is much in the fact of Bolshevism itself, in the fact that so many Jews are Bolsheviks, in the fact that the ideals of Bolshevism at many points are consonant with the finest ideals of Judaism." (Jewish Chronicle, April, 4th, 1919)

"Will you say for me to those present at tonight's meeting how deeply I regret my inability to celebrate with the Friends of Russian Freedom the actual reward of what we hoped for and striven for these long years! " (Jacob Schiff of the New York bankers, 'Kuhn, Loeb & Co, New York Times, March 24th, 1917)

"Today it is estimated even by Jacob Schiff's grandson, John Schiff, a prominent member of New York society, that the old man sank about $20,000,000 for the final triumph of Bolshevism in Russia." (Cholly Knickerbocker, N.Y American Journal, February 3rd, 1949)

THE GOVERNMENTS OF BOLSHEVIK RUSSIA

CENTRAL COMMITTEE
62 Members (42 Jews and 20 Gentiles)

EXTRAORDINARY COMMISSION OF MOSCOW
36 Members (23 Jews and 13 Gentiles)

THE COUNCIL OF THE PEOPLES COMMISSARS
22 Members (17 Jews and 5 Gentiles)

The Soviet Press provided a list of 556 important functionaries of the Soviet State (1918 - 1919), which included 17 Russians, 2 Ukrainians, 11 Armenians, 35 Letts, 15 Germans, 1 Hungarian, 10 Georgians, 3 Poles, 3 Finns, 1 Czech, 1 Karaim (Jewish sect) - and 457 Jews.

CENTRAL COMMITTEE OF THE BOLSHEVIK PARTY
Bronstein (Trotsky), Apfelbaum (Zinovieff), Lourie (Larine), Ouritski, Volodarski, Rosenfeldt (Kamenef), Smidovitch, Sverdov (Yankel), Nakhamkes (Steklov), Lenin (Ulyanov)* (The names in brackets are their real names). Jews 10, Gentiles 2 (Krylenko, Lounatcharski).

* There is some dispute as to Lenin's racial origins. It is known that he was married to a Jewess; spoke Yiddish as did his children. "Lenin had taken part in Jewish student meetings in Switzerland thirty-five years before. He is generally regarded as a Russian but there is doubt." - (Jewish Chronicle, December, 16th, 1932).

"Although Lenin was a political monster, he was no enemy of the Jews. He was aware of his partly Jewish origin, many of his close associates were Jews, he often spoke of Jews in favourable terms and he opposed anti-Jewish attitudes." (The London Times, Dec. 8, 1996, Section 7, page 2)

CENTRAL COMMITTEES

MENSHEVIKS: 11 Members, all Jews

COMMUNISTS OF THE PEOPLE: 6 Members, 5 Jews

S.R (RIGHT WING): 15 Members, 13 Jews

S.R (LEFT WING): 12 Members, 10 Jews

COMMITTEE OF THE ANARCHISTS: 5 Members, 4 Jews

POLISH COMMUNIST PARTY: 12 Members, all Jews

THE OTHER RUSSIAN SOCIALIST PARTIES ARE SIMILAR IN COMPOSITION

MINISTRY OF THE COMMISSARIAT
22 Members: 17 Jews, 5 Gentiles

CENTRAL EXECUTIVE COMMITTEE
61 Members: 41 Jews, 20 Gentiles

Stalin is neither a Jew nor a Russian but a Caucasian. His Deputy however, is his father-in-law who is Jewish, Lazarus Mosessohn Kaganowitsch, who by Government decree enjoys full rights and privileges and is to all intents and purposes the Supreme Ruler. Kaganowitsch ensured that criteria for key positions in the Police Force, the Red Army, the Department of the Interior, the Ministry of Foreign Trade and in the Foreign Office, is to be of Jewish race.

Ilich Ulin (Vladimir Ilich Ulia-nov or Nikolaus Lenin). President of the Supreme Soviet, Jew on mothers side. His mother was called Blank, a Jewess of German origin.

"Three-quarters of mankind may die if necessary, to ensure the other quarter for Communism." (V.I. Lenin)

"In principle we have never and can never renounce terror." (V.I. Lenin)

"We hate Christianity and Christians. Even the best of them must be regarded as our worst enemies. They preach love of one's neighbour and mercy, which is contrary to our principles. Christian love is an obstacle to the development of the revolution. Down with love of one's neighbour. What we need is hatred; only thus shall we conquer the universe." (A. Lunacharsky)

"By May, 1st, 1937, there should not be one single church left within the borders of Soviet Russia, and the idea of God will have been banished from the Soviet Union as a remnant of the Middle Ages, which has been used for the purpose of oppressing the working classes." (Joseph Stalin)

"We Bolsheviks are going to bring the Social Revolution as much to America as to Europe. It is coming systematically, step by step. The struggle will be long, cruel and sanguinary. . . what matters the loss of 90% by executions if 10% of Communists remain to carry on the revolution? Bolshevism is not a seminary for young ladies. All children should be present at the executions and rejoice at the death of the enemies of the proletariat." (V.I. Lenin)

Many excellent books contain similar conclusive evidence of the true nature of Communism, but the purposes of this particular book is to simply and adequately describe the background to world events at the time in relation to the rise and fall of the Third Reich.

http://www.biblebelievers.org.au/witness1.htm#2

[Bobani]

DR. ANTE PAVELIĆ: NEKA SVATKO ZNADE


(Otporaš 19.04.2009 11:11 h)

(Ovaj članak kojeg prilažem dragim i uzvišenim, cijenjenim i ljubeznim Korisnicima ovog vrijednog Foruma Slobodna Dalmacija sam stavio na portal javno.com prije tri godine, vrlo jasno obznanjuje osobna promišljanja dr. Ante Pavelića za odvajanje Hrvatske iz beogradskih žvalja. Pročitajte i komentirajte, a ne napamet komentirati a da članak niste ni pročitali. Pozdrav. Otporaš.)


DR. ANTE PAVELIĆ: NEKA SVATKO ZNADE!

Borba hrvatskog naroda, što ju vodi proti beogradskim nametnicima ima potpuno određene ciljeve. Do danas je već svakome postalo jasno, da hrvatski narod ne će ovoga stanja u kome se sada nalazi, te da upire sve svoje snage, da ga promijeni. Ne samo hrvatski narod, nego i svi drugi narodi, cijela svjetska javnost znade danas posve dobro, da će ta borba biti povedena do kraja, a dokaz tome su već do sada pružili hrvatski borci- osvjedočavaju svakako da će ta borba donijeti pobjedu i rezultate, koje hrvatski narod želi.

Tkogod se je malo interesirao za hrvatsku narodnu stvar, te ju pregleda ma i površno, mogao se osvjedočiti, da cilj hrvatske narodne borbe nije tek rušenje i promjena momentalnog beogradskog režima, nije borba tek za rušenje i mijenjanje sadanjeg unutarnjeg državnog centralističkog uređenja tako-zvane ¨Jugoslavije", nije borba tek za neku autonomiju, federaciju ili konfederaciju nego je to borba za podpuno prekinuće i razrješenje bilo kakovog državopravnog veza sa Beogradom, i Srbijom, a za uzpostavu potpuno samostane i nezavisne Hrvatske.

SAMOSTALNA I NEZAVISNA HRVATSKA DRŽAVA IMA SE USPOSTAVITI NA CIJELOM HRVATSKOM POVJESTNOM I NARODNOM PODRUČJU, TO JEST U SVIM POKRAJINAMA HRVATSKE, KOJE SU U PROŠLOST OBITAVALI I SADA OBITAVAJU HRVATI, ONA IMA BITI TAKO SAMOSTALNA I NEZAVISNA, DA BUDE IMALA SVE ATRIBUTE DRŽAVNOSTI, KAO I SVAKA DRUGA SLOBODNA DRŽAVA.

Boreći se za slobodu, hrvatski narod ne će da uspostavljena Hrvatska država, nakon što razriješi veze sa Srbijom, dođe opet u bilo kakovu državopravnu vezu bilo s kojom drugom državom. Slobodna i nezavisna država Hrvatska živjet će u prijateljstvu i u dobrim gospodarskim odnošajima sa susjednim državama, naročito onima, na koje je upućena prirodnim putem i posebnim prijateljstvom, nu ona ne će niti ne smije doći u bilo kakovu političu ovisnost, o kojoj drugoj državi ili o kom drugom narodu.

NITI SE SMIJE POVRATITI ONO ŠTO JE NEKADA BILO; NITI SE SMIJU PRAVITI KAKOVI NOVI ODNOŠAJI PA BILO S KIME, ŠTO BI ZNAČILO OPET NEKU
ZAJEDNICU I VEZ S DRUGIMA, PA MAKAR I TAJ VEZ BIO I NAJMANJI I NAJNEZNATNIJI.

Ovo što je ovdje rečeno, nije tek želja ili misao pojedinca, nego je to sigurno misao, želja i čvrsta odluka cijelokupnog hrvatskog naroda. To je tako i prirodno, jer je hrvatski narod u svojoj davnoj i nedavnoj prošlosti a i u sadašnjici gorko izkusio svu težinu i nesreću svojih veza bilo s kime, to je izkustvo skupo platio svojom krvlju, svojim mukama i svojim bolovima, pa je i odatle naučio, da je uvjet njegove sreće i blagostanja njegova podpuna državna nezavisnost, te se
danas i bori samo za nju i nikakovu drugu kombinaciju.

Ovo je prirodno i jasno, te o tome nebi trebalo potrošiti niti jedne riječi, kada se od vremena do vremena nebi pojavljivale neke aluzije na to, kao da hrvatski narod želi, da Hrvatska, kada se oslobodi, bude opet sačinjavala neku zajednicu sa kojom drugom državom, ili kako se je to bilo pisalo s Austrijom.

NE, TOGA HRVATSKI NAROD NE ĆE I NE ŽELI, NI S AUSTRIJOM NITI IKOJOM DRUGOM DRŽAVOM, BAŠ TAKO KAO NI SA SRBIJOM. TOGA HRVATSKI NAROD NE ĆE
I NE ŽELI, NITI ĆEMO TOGA IKADA DOZVOLITI, PA I POD CIJENU SVOJIH ŽIVOTA.

Ne ćemo dopustiti, da se ikada više povrati godina 1918., kada su zvani i nezvani, ili bolje rekuć baš nezvani izručivali hrvatske zemlje tuđinu u ruke pod vidom tobožnjeg nekakvog bratstva, i zajednice.

Pravi prijatelji naše slobode i uzpostave naše Nezavisne Hrvatske Države to od nas ni ne traže. Proti neprijateljima, koji bi nam takova šta nametnuti htjeli, znati ćemo se boriti baš tako kao i proti beogradskim uzurpatorima, a može biti o tom na čistu i siguran da ćemo svakom onom, tko bi o tom odlučnom času pokušao obnoviti godinu 1918. stati najodlučnije na put, sa svim sredstvima to zapriečiti i u samom zametku bezobzirno ugušiti.

BORBU, KOJU SMO POVELI, NE VODIMO ZA NIKAKOVE POLITIČKE KOMBINACIJE, NEGO ZA UZPOSTAVU SAMOSTALNE I NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE TO TREBA
SVATKO ZNATI!


Dr. Ante Pavelić

(Nezavisna Hrvatska Država, Glavno glasilo Hrvatskog Domobrana, Siječanj, 1935.)

[Bobani]

ISTINU O USTAŠAMA UVIJEK TREBA GOVORITI

Što mora znati svaki Hrvat o Ustašama!

Ustaša je revolucionarni borac, koji se dobrovoljno i sviestno bori za uzvišene ciljeve podpune slobode i samostalnosti Hrvatske. Za Ustašu nema mira, nema počinka, nema i ne smije biti nekog promatranja iz prikrajka. Ustaša radi i bori se, uviek djelatno, uviek u prvim redovima. On može ili podpuno pobjediti ili u borbi izginuti. Ustaša ne poznaje nikakve sredine: On traži posvemašnje ostvarenje Poglavnikovih načela u Ustaškoj Hrvatskoj, tj u svojim povijesnim granicama. Za Ustašu postoje iznad svega Bog, Poglavnik i Nezavisna Država Hrvatska. Uzvišena ustaška borba temelji se na ustaškim načelima, koja je postavio Poglavnik 1. lipnja 1933. u Glavnom Ustaškom Stanu. U tim je načelima Poglavnik na najdivniji i najsavršeniji način obuhvatio sve vjekovne težnje i zahtjeve hrvatskoga naroda. Dok su u prošlosti razne političke stranke sastavljale i objavljivale na tucete raznih svojih »programa«, u kojima nije gotovo ništa rečeno, Poglavnik je u 17 točaka ustaških načela ovjekovječio sve misli, sve želje, sva stremljenja hrvatskoga naroda kroz vjekove, obuhvatio je sve ono što hrvatski narod traži i očekuje od svoje države.

Ustaška su načela stoga evandjelje, vjerovanje svakog Hrvata, a život po njima znači narodnu potrebu, narodnu sreću, družtvovnu pravdu, narodno poštenje, znači sretnu i čestitu budućnost Hrvatskoj i hrvatskom narodu. Život Ustaše mora se temeljiti na ustaškim načelima, pa tko se njih ne drži u svome javnom i posebničkom životu, nije Ustaša. Država je za nas Hrvate najveće blago što ga možemo imati. Tokom dugih stoljeća hrvatski je narod morao stradavati i podnašati mnoge nedaće samo stoga, što je svojedobno nesrećom i neslogom velikaša izgubio svoju državu. Narod bez države ne znači ništa, pa ako bi svojom nerazboritom politikom ili kojom nesrećom opet izgubili državu, nestalo bi nas brzo i kao naroda. Dužnost je stoga svakog Ustaše, svakog Hrvata, da uvijek i svagdje najodlučnije brani Nezavisnu Državu Hrvatsku, jer braneć državu brani svoj dom, svoj narod, svoje ognjište, svoju djecu, brani i svoju budućnost.

Nezavisna Država Hrvatska jest i mora biti svakom Ustaši najveća svetinja, za koju mora uvijek biti spreman voditi borbu, a ako je potrebno i svoj život spremno za nju dati. Poglavnik je jedini vodja hrvatskoga naroda i najveći čovjek naših vremena. On je za Ustašu svetost. Poglavnik dr. Ante Pavelić najveći je Hrvat sviju vremena. On je osloboditelj hrvatske domovine i uskrisitelj starodrevne Nezavisne Države Hrvatske. Njegov rad, njegova borba, njegove patnje, njegova strpljivost, cijeli njegov život najsjajniji je prilog naše povijesti. Njegova je zasluga, da se je hrvatski narod nakon osam stoljeća otresao tudjinskih gospodara i da sada živi opet svoj na svome u uspostavljenoj državi. Pojava Poglavnika ja stoga od najveće povijestne važnosti za hrvatski narod. Poglavnik je jedini vođja, jedini autoritet. Samo on zapovieda, samo on ima pravo voditi državnu politiku. Svi su drugi samo njegovi vojnici, koji mu pomažu u izgradnji hrvatske države.

Poglavnik je uvijek do sada imao pravo, on ima pravo sada i imat će pravo i u buduće. Sve što on čini, makar to na čas nekome izgleda i nerazumljivo, sve je to u probitku Hrvatske i naroda, sve što čini — dobro je. Ustaštvo je postalo jedinim i zbiljskim predstavnikom hrvatskog političkog života. Bit je ustaštva duboka ljubav za domovinu i Poglavnika, vječna spremnost: braniti hrvatski dom, hrvatska ognjišta, hrvatske granice i hrvatsku posebnost, te stvaranje i odgajanje zdravog narodnog naraštaja.

Težnje hrvatskog naroda mogu se oživotvoriti samo u Ustaškoj Hrvatskoj. Da nije bilo Ustaša ne bi bilo ni Nezavisne Države Hrvatske. I dok bude Ustaša bit će i Hrvatske. Ustaštvo i hrvatstvo jedna je savršena cjelina i ne može se više nikada zamisliti jedno bez drugog. Ustaštvo stvara novog čovjeka u novom poredku. Novi hrvatski čovjek, što znači Ustaša, mora biti čovjek dužnosti, odgovornosti, rada, borbe, poštenja, junačtva, pregaralaštva, mora bit podpun čovjek i Hrvat. Taj novi čovjek, Ustaša, mora u svom radu i u svom javnom i posebničkom životu spojiti sve nove vrline ustaštva s vrlinama starih Hrvata, vječnih boraca i ratnika. U najtežim časovima po Hrvatsku na bojištu su bili samo i jedino Ustaše. Bilo u tudjini, bilo u domovini po zatvorima ili zatočeničtvu Ustaše su nosili luč osloboditeljske borbe i oni su uz najteže patnje i muke, konačno i za sva vremena pobiedili. Da nije bilo mučeničke ustaške krvi, da nije bilo nadčovječnog stradanja ustaških mučenika, da nije bilo mrtvih ustaških glava, nikada ne bi bilo došlo do uspostave Nezavisne Države Hrvatske. Ti Ustaše, koji su uzpostavom N. D. H. završili prvi i najteži dio hrvatske osloboditeljske borbe, ti su Ustaše i danas na bojištu, na svim bojištima Evrope i oni će izvojevati i konačnu hrvatsku pobjedu. Biti Ustašom, znači biti idealnim borcem, koji preko svih izkušenja, preko svih patnja, preko svih nedaća, najvećom strpljivošću mora doći do konačnog uzvišenog cilja. Ustaša mora biti uvijek prvi u borbi, uvijek prvi u opasnim podhvatima. On mora biti strpljiv i mora vjerovati u Poglavnika, koji će sve na najbolji način riješiti. Pa i u časovima, kad netko misli da izvjesne stvari nisu na mjestu, on mora ostati Ustašom na svom mjestu, imajuć na umu, da se sve stvari ne mogu odmah riješiti. Dakle: vjera, stega, strpljenje, ustrajnost, a povrh svega rad i opet rad, temelji su našeg konačnog uspjeha. Ustaša je mali čovjek. On je dijete seljačko i radničke kućice. Stoga Ustaša nikada ne smije zaboraviti na svoj dom i na svoje ukućane. U saobraćaju s malim čovjekom Ustaša mora uvijek ostati uljudan i pristupačan i nikada ne smije smetnuti s uma, da su seljak i radnik temelji države, koji svojim radom, svojim žuljevima, drže, a svojim mišicama brane državu. Za Ustašu je jedna od najvažnijih stvari stega. Ona je jedna od najjačih i najglavnijih vrlina, koja mora resiti svakog Ustašu. Vojska bez stege, pokret bez stege, rad bez stege, propast je za narod i državu. Stoga je stega jedan od glavnih preduvjeta uspjeha. Onaj, koji danas sluša, koji danas izvršuje zapoviedi svojih predpostavljenih, taj će sutra izdavati zapoviedi, taj će drugima nalagati. Neka se svaki zapovjednik prenese u stanje onih koji slušaju, a isto tako svaki onaj korak se zapovieda u stanje onih, koji zapoviedaju. Svaki si mora postaviti pitanje: »što bi bilo, kad bi ja bio na njegovom mjestu« ? Ustaški se vojničar, kao i svaki pripadnik Ustaškog Pokreta, mora uviek i svagdje ponašati ćudoredno. Ustaša mora služiti kao uzor svakom Hrvatu. Ustaša se mora okaniti svake psovke, jer je ona naša narodna sramota, koja dolikuje samo prostaku. Ustaša ne smije pijančevati, ne smije posjećivati sumnjiva noćna zabavišta, Ustaša ne smije zalaziti u sumnjiva ženska društva. Ustaša mora čitav svoj posebnički život temeljiti na obitelji. Ustaša mora biti predstavnik i čuvar svega onoga što je hrvatski narod kroz vjekove stvorio, a što se može jednom rieči nazvati našim narodnim duhovnim blagom. Ustaša ne smije biti laktaš, koji bi se borio za položaje, za čin ili za lagodni život. Za Ustašu je glavna stvar dužnost, pa makar ju on vršio kao obični čarkar ili kao najviši častnik ili dužnostnik. Svaki Ustaša mora biti svijestan toga, da će se njegov marljiv i savjestan rad prije ili kasnije nagraditi sa strane zapovjedničtva, pa stoga ne smije nikada on sam isticati svoje zasluge i tražiti svoje promaknuće ili odlikovanje. Ustaši ne smije nikada biti vojnićki život neugodan. Hrvat je kroz vjekove bio vojnik, bio je junak, bio je ratnik. Stoga za svakog Ustašu mora biti najveća čast ako dodje u vojničke redove i kao vojnik čuvati državu, granice i hrvatska ognjišta. Hrvat je kao vojnik kroz mnoga stoljeća pronio slavu Hrvatskoj na svim bojištima. Hrvat je kao vojnik dao najveće priloge Evropi. Ustaša i vojnik nije rob. Najveći gospodin, najveći čovjek je onaj, koji s puškom na ramenu, pa makar bio i običan čarkar, služi domovini. Stoga je najveća podlost, najveći zločin, ako bi se netko želio izmaknuti vršenju vojničke dužnosti, ili ako za vrieme vršenja svojeg djelatnog razdoblja pokušava izmaknuti redovitom vojničkim poslovima. Dužnost vojnika, ma kakva ona bila, uviek je uzvišena i rad u vojsci mora se smatrati dostojnim i potrebnim. To je život Ustaše! Saopćio TRUP.

[Bobani]

PODRIJETLO I ZNAČENJE NASLOVA "POGLAVNIK"‏



Bog! dragi mohi Hrvati,

Konačno smo se i čuli. Čut ćemo se od sada i češće. Ovo priloženo bi bilo koristno širiti da ljudi i čitatelji znaju od kada i od kuda potiječe riječ "Poglavnik". Naš hrvatski neprijatelj je uvijek tražio i pronalazio način (e) kako omalovažiti i ocrniti hrvatsku državotvornu misao. Naša je dužnost sviju nas, a ne samo pojedinaca, istinu govoriti, istinu širiti, istinu pisati i istinom se ponositi. Naš hrvatski neprijatelj je sam toliko jako koliko mi šutimo. Otporaš.

PODRIJETLO I ZNAČENJE POLITIČKOGA NASLOVA POGLAVNIK.

Poznato je, da se je na čelu Ustaškoga pokreta nalazio Poglavnik, a tako se je zvao i državni poglavar Nezavisne Države Hrvatske. Mnogi su opterećeni predrasudama, da je to oponašanje fašističkoga naslova duce (duče) odnosno nacionalsocijalističkog Führer (firer), što i u jednome i u drugom slučaju znači vođa. Čini se, da toj napasti nije odolio ni dr. Mario Jareb, koji u svom djelu "Ustaško - domobranski pokret od nastanka do travnja 1941.", koje je izišlo u Zagrebu 2006., bez navodjenja ikakvih dokaza jednostavno piše: "Pavelić je poslije tvrdio da je tu riječ (Poglavnik - op. I. G. ) posudio iz hrvatskih tradicija, no vjerojatno je pred očima imao i praksu sličnih pokreta i organizacija, čije su vodje uzele slične titule. Razložno je predpostaviti da je na Pavelića ponajprije mogao utjecati Mussolinijev primjer, odnosno njegova titula 'Duce'".

1. Ovim pretpostavkama i nagađanjima pisac je sigurno htio neupućenom čitatelju sugerirati fašistoidnost Ustaškoga Pokreta, što je znanstveno nedopuštena metoda. Stoga je nužno argumentirano raspraviti, odakle je Pavelić uzeo naslov Poglavnik i što on znači. Poglavnik je stara hrvatska riječ. Za dokaz ove tvrdnje dovoljno je navesti samo ovih nekoliko primjera, a sigurno je, da ih ima i više. Ferenac Črnko, jedan od rijetkih preživjelih branitelja Sigeta godine 1566., opisao je kratko vrijeme nakon bitke njezin tijek i stanje u opsjednutom gradu, pa i govor Nikole Šubića Zrinjskoga braniteljima, koji djelomice glasi:

"Zato, moja bratjo, potribno je najprvo da ovdi svi sada prisežamo na vernost najprvo gospodinu Bogu, potom našemu Poglavniku kršćanskomu cesarovoj svitlosti i tomu nevoljnomu našemu orsagu, a ja vsim vam najprvo, potom vsi vi oćete priseći da vi nimate u meni dvojnje (sumnje - op. I. G.) ni ja u vas".

2. Poznati junak hrvatskih narodnih pjesama Ivan Senjanin, odnosno pravim imenom Ivan Vlatković, koji sebe naziva "siromašnim hrvatskim ratnikom", optužen je godine 1611. pred ratnim sudom u Karlovcu, između ostaloga, i zato što je senjske "junake rotio i zaklinjao na propelu da svi. skupa drže i njega za glavara štimaju", a ne "ostale Poglavnike i vojvode".

3. Istranin fra Franjo Glavinić, čiji roditelji potječu iz Bosne, u svom djelu "Cvit svetih, to jest život svetih, od kih rimska crkva čini spominak, prenešen i složen na hrvatski jezik", koje je prvi put tiskano u Mletcima godine 1628., za Aleksandra Macedonskoga kaže, da je "Kralj od Macedonije, Poglavnik Monarhije svita zlamenovan.".

4. Nikolu Šubića Zrinjskoga mlađeg, praunuka Nikole Šubića Sigetskoga, prilikom svečane instalacije za bana polovicom 17. stoljeća pozdravio je Hrvatski sabor u Varaždinu riječima: "Poglavniče" naš!"

5. Grof Franjo Oršić Slavetički opisao je svoje putovanje u Beč, kamo je između 1670. i 1673. u više navrata u svoje ime i u ime Krste Delišimunovića išao kralju Leopoldu, da im isplati zaostale plaće. U tom opisu on Leopolda više od petnaest puta naziva Poglavnikom.

6. Jednako često tu riječ upotrebljava i Pavao Ritter Vitezović u svom djelu "Kronika aliti spomen vsega svijeta vikov", koja je prvi put tiskana u Zagrebu 1696. Budući da se riječ Poglavnik kod grofa Oršića i Vitezovića tako često nalazi, držimo suvišnim dokaze za to navoditi u ovom tekstu. Ali kod Vitezovića ima još jedna specifičnost. U svome spomenutom djelu on tri puta ima riječ "poglavništvo", kao izvedenicu od riječi Poglavnik, na primjer "Šćitsko na severu vezda jest početo pod Tanaom ladanje i poglavništvo" ili "Šimon Prisk popov židovskih poglavništvo prije" (uze - op. I. G.) ili pak "Dalmatini odstupiše od poglavništva rimsko - carigradskoga i sami svoji učiniše se, nikomu ne hoteć biti podložni."

7. Krajišnici varaždinskoga generalata podnijeli su Mariji Tereziji u nekoliko točaka svoje pritužbe u predstavci od 25. siječnja 1755., od kojih prva točka počinje riječima: "Što su naši poglavnici milostivni cesari i vaše kraljevsko veličanstvo milostivno vu privilegijah darovali, ponizno molimo poleg njih vu vsem držati.".

8. Ali riječ Poglavnik ušla je vrlo rano i u hrvatsku leksikografiju. Jedan od naših najstarijih, a možda i najstariji leksikograf, Šibenčanin Faust Vrančić, navodi je u svom "Rječniku pet najuglednijih europskih jezika", među koje ubraja i hrvatski pod imenom dalmatinskim, a koji je izišao u Mletcima godine 1595.

9. To isto čini i Varaždinac Ivan Belostenec (1564. - 1675.) u svom rječniku pod naslovom "Gazophylacium latino -iliyricum", koji je tiskan nakon njegove smrti.

10. Ta riječ, kao i njezina izvedenica "poglavništvo", nalazi se i u "Ričoslovniku iliričkoga, italijanskoga i nimačkoga jezika" Josipa Voltića, Istranina, a koji je rječnik tiskan u Beču, u mjesecu listopadu godine 1802.

11. Sada se postavlja pitanje, koje je pravo značenje riječi Poglavnik. Prema Vrančićevu Rječniku, Poglavnik na latinskomu jeziku znači praefectus. Belostenec riječju Poglavnik prevodi latinsku riječ princeps. Voltiću Poglavnik na talijanskomu jeziku znači capo i principe, dakle latinski princeps.

Prema latinsko - hrvatskom "Rječniku" Mirka Divkovića, praefectus znači poglavar, načelnik, nadstojnik, zapovjednik, namjesnik i upravitelj. Riječ princeps mu ima također više značenja, pa tako i prvi čovjek u državi, načelnik, vladalac, te prvi, najugledniji, glavni po časti i slično.

12. Josip Vončina u izdanju "Pet stoljeća hrvatske književnosti" Poglavnik tumači riječju "poglavar", a poglavništvo riječima poglavarstvo ili vlast.

13. To tumačenje odgovara značenju latinskih riječi praefectus i princeps.

Dakle, Poglavnik i poglavništvo su stare, izvorne hrvatske riječi, koje ni u kojem smislu nemaju nikakve sveze ni sličnosti ni s talijanskom riječju duce ni s njemačkom Führer. One su ideološki posve neutralne, pa se iz njih ne mogu izvoditi nikakvi zaključci o ideološkoj usmjerenosti Ustaškoga Pokreta. Tko to čini, radi protiv logike i znanstvene istine. Jedno je sigurno: Pavelićeve tvrdnje o podrijetlu političkoga naslova Poglavnik su istinite. Za uzimanje takvoga naslova nisu mu kao uzor trebali služiti ni Mussolini ni Hitler ni bilo tko drugi, jer je to dio hrvatske duhovne baštine. A poznato je kakvim su trudom i marom Pavelić i Ustaški Pokret nastojali tu duhovnu baštinu oteti od zaborava i oživjeti je, pa tako i riječ Poglavnik.
Ivan GABELICA.
_______________
Bilješke: 1. Mario Jareb: Ustaško - domobranski pokret od nastanka do travnja 1941., Zagreb, 2006., 117.-118. 2. Ferenac Črnko: Podsjedanje i osvojenje Sigeta, Zagreb, 1971., 8.
3. Anđelko Mijatović: Uskoci i krajišnici, Zagreb, 1974., 28.
4. Franjo Glavinić: Cvit svetih, to jest život svetih, od kih rimska crkva čini spominak, prenešen i složen na hrvatski jezik, Pet stoljeća hrvatske književnosti (PSHK), knj. 11. - Zbornik proze XVI. i XVII. stoljeća, Zagreb, 1972., 234.
5. Miron Krešimir Begić: Ustaški pokret 1929. - 1941., Buenos Aires, 1986., 137.-138.
6. Adam grof Oršić Slavetićki: Rod Oršića, Zagreb, 1943., 34.-52.
7. Pavao Ritter Vitezović: Kronika aliti spomen vsega svijeta vikov, PSHK, knj. 17. Zrinski, Frankopan, Vitezović, Zagreb, 1976., 436.-472.
8. Historijska čitanka za hrvatsku povijest, uredio Jaroslav Šidak, Zagreb, 1952., 155.
9. Faust Vrančić: Rječnik pet najuglednijih europskih jezika, Zagreb, 1971., 81.
10. Ivan Belostenec: Gazophylacium latino - illyricum (pretisak), Zagreb, 1973., 963.
11. Josip Voltić: Bečka pisma - Ričoslovnik, Pula-Rijeka, 1981., 207.
12. Mirko Divković: Rječnik latinsko - hrvatski, Zagreb, 1900., 820., 821., 835., 836.
13. PSHK, knj. 17., Zrinski, Frankopan, Vitezović, Zagreb 1976., 521.

[Bobani]

PODRIJETLO I ZNAČENJE NASLOVA "POGLAVNIK"‏



Bog! dragi moji Hrvati,

Konačno smo se i čuli. Čut ćemo se od sada i češće. Ovo priloženo bi bilo koristno širiti da ljudi i čitatelji znaju od kada i od kuda potiječe riječ "Poglavnik". Naš hrvatski neprijatelj je uvijek tražio i pronalazio način (e) kako omalovažiti i ocrniti hrvatsku državotvornu misao. Naša je dužnost sviju nas, a ne samo pojedinaca, istinu govoriti, istinu širiti, istinu pisati i istinom se ponositi. Naš hrvatski neprijatelj je sam toliko jako koliko mi šutimo. Otporaš.

PODRIJETLO I ZNAČENJE POLITIČKOGA NASLOVA POGLAVNIK.

Poznato je, da se je na čelu Ustaškoga pokreta nalazio Poglavnik, a tako se je zvao i državni poglavar Nezavisne Države Hrvatske. Mnogi su opterećeni predrasudama, da je to oponašanje fašističkoga naslova duce (duče) odnosno nacionalsocijalističkog Führer (firer), što i u jednome i u drugom slučaju znači vođa. Čini se, da toj napasti nije odolio ni dr. Mario Jareb, koji u svom djelu "Ustaško - domobranski pokret od nastanka do travnja 1941.", koje je izišlo u Zagrebu 2006., bez navodjenja ikakvih dokaza jednostavno piše: "Pavelić je poslije tvrdio da je tu riječ (Poglavnik - op. I. G. ) posudio iz hrvatskih tradicija, no vjerojatno je pred očima imao i praksu sličnih pokreta i organizacija, čije su vodje uzele slične titule. Razložno je predpostaviti da je na Pavelića ponajprije mogao utjecati Mussolinijev primjer, odnosno njegova titula 'Duce'".

1. Ovim pretpostavkama i nagađanjima pisac je sigurno htio neupućenom čitatelju sugerirati fašistoidnost Ustaškoga Pokreta, što je znanstveno nedopuštena metoda. Stoga je nužno argumentirano raspraviti, odakle je Pavelić uzeo naslov Poglavnik i što on znači. Poglavnik je stara hrvatska riječ. Za dokaz ove tvrdnje dovoljno je navesti samo ovih nekoliko primjera, a sigurno je, da ih ima i više. Ferenac Črnko, jedan od rijetkih preživjelih branitelja Sigeta godine 1566., opisao je kratko vrijeme nakon bitke njezin tijek i stanje u opsjednutom gradu, pa i govor Nikole Šubića Zrinjskoga braniteljima, koji djelomice glasi:

"Zato, moja bratjo, potribno je najprvo da ovdi svi sada prisežamo na vernost najprvo gospodinu Bogu, potom našemu Poglavniku kršćanskomu cesarovoj svitlosti i tomu nevoljnomu našemu orsagu, a ja vsim vam najprvo, potom vsi vi oćete priseći da vi nimate u meni dvojnje (sumnje - op. I. G.) ni ja u vas".

2. Poznati junak hrvatskih narodnih pjesama Ivan Senjanin, odnosno pravim imenom Ivan Vlatković, koji sebe naziva "siromašnim hrvatskim ratnikom", optužen je godine 1611. pred ratnim sudom u Karlovcu, između ostaloga, i zato što je senjske "junake rotio i zaklinjao na propelu da svi. skupa drže i njega za glavara štimaju", a ne "ostale Poglavnike i vojvode".

3. Istranin fra Franjo Glavinić, čiji roditelji potječu iz Bosne, u svom djelu "Cvit svetih, to jest život svetih, od kih rimska crkva čini spominak, prenešen i složen na hrvatski jezik", koje je prvi put tiskano u Mletcima godine 1628., za Aleksandra Macedonskoga kaže, da je "Kralj od Macedonije, Poglavnik Monarhije svita zlamenovan.".

4. Nikolu Šubića Zrinjskoga mlađeg, praunuka Nikole Šubića Sigetskoga, prilikom svečane instalacije za bana polovicom 17. stoljeća pozdravio je Hrvatski sabor u Varaždinu riječima: "Poglavniče" naš!"

5. Grof Franjo Oršić Slavetički opisao je svoje putovanje u Beč, kamo je između 1670. i 1673. u više navrata u svoje ime i u ime Krste Delišimunovića išao kralju Leopoldu, da im isplati zaostale plaće. U tom opisu on Leopolda više od petnaest puta naziva Poglavnikom.

6. Jednako često tu riječ upotrebljava i Pavao Ritter Vitezović u svom djelu "Kronika aliti spomen vsega svijeta vikov", koja je prvi put tiskana u Zagrebu 1696. Budući da se riječ Poglavnik kod grofa Oršića i Vitezovića tako često nalazi, držimo suvišnim dokaze za to navoditi u ovom tekstu. Ali kod Vitezovića ima još jedna specifičnost. U svome spomenutom djelu on tri puta ima riječ "poglavništvo", kao izvedenicu od riječi Poglavnik, na primjer "Šćitsko na severu vezda jest početo pod Tanaom ladanje i poglavništvo" ili "Šimon Prisk popov židovskih poglavništvo prije" (uze - op. I. G.) ili pak "Dalmatini odstupiše od poglavništva rimsko - carigradskoga i sami svoji učiniše se, nikomu ne hoteć biti podložni."

7. Krajišnici varaždinskoga generalata podnijeli su Mariji Tereziji u nekoliko točaka svoje pritužbe u predstavci od 25. siječnja 1755., od kojih prva točka počinje riječima: "Što su naši poglavnici milostivni cesari i vaše kraljevsko veličanstvo milostivno vu privilegijah darovali, ponizno molimo poleg njih vu vsem držati.".

8. Ali riječ Poglavnik ušla je vrlo rano i u hrvatsku leksikografiju. Jedan od naših najstarijih, a možda i najstariji leksikograf, Šibenčanin Faust Vrančić, navodi je u svom "Rječniku pet najuglednijih europskih jezika", među koje ubraja i hrvatski pod imenom dalmatinskim, a koji je izišao u Mletcima godine 1595.

9. To isto čini i Varaždinac Ivan Belostenec (1564. - 1675.) u svom rječniku pod naslovom "Gazophylacium latino -iliyricum", koji je tiskan nakon njegove smrti.

10. Ta riječ, kao i njezina izvedenica "poglavništvo", nalazi se i u "Ričoslovniku iliričkoga, italijanskoga i nimačkoga jezika" Josipa Voltića, Istranina, a koji je rječnik tiskan u Beču, u mjesecu listopadu godine 1802.

11. Sada se postavlja pitanje, koje je pravo značenje riječi Poglavnik. Prema Vrančićevu Rječniku, Poglavnik na latinskomu jeziku znači praefectus. Belostenec riječju Poglavnik prevodi latinsku riječ princeps. Voltiću Poglavnik na talijanskomu jeziku znači capo i principe, dakle latinski princeps.

Prema latinsko - hrvatskom "Rječniku" Mirka Divkovića, praefectus znači poglavar, načelnik, nadstojnik, zapovjednik, namjesnik i upravitelj. Riječ princeps mu ima također više značenja, pa tako i prvi čovjek u državi, načelnik, vladalac, te prvi, najugledniji, glavni po časti i slično.

12. Josip Vončina u izdanju "Pet stoljeća hrvatske književnosti" Poglavnik tumači riječju "poglavar", a poglavništvo riječima poglavarstvo ili vlast.

13. To tumačenje odgovara značenju latinskih riječi praefectus i princeps.

Dakle, Poglavnik i poglavništvo su stare, izvorne hrvatske riječi, koje ni u kojem smislu nemaju nikakve sveze ni sličnosti ni s talijanskom riječju duce ni s njemačkom Führer. One su ideološki posve neutralne, pa se iz njih ne mogu izvoditi nikakvi zaključci o ideološkoj usmjerenosti Ustaškoga Pokreta. Tko to čini, radi protiv logike i znanstvene istine. Jedno je sigurno: Pavelićeve tvrdnje o podrijetlu političkoga naslova Poglavnik su istinite. Za uzimanje takvoga naslova nisu mu kao uzor trebali služiti ni Mussolini ni Hitler ni bilo tko drugi, jer je to dio hrvatske duhovne baštine. A poznato je kakvim su trudom i marom Pavelić i Ustaški Pokret nastojali tu duhovnu baštinu oteti od zaborava i oživjeti je, pa tako i riječ Poglavnik.
Ivan GABELICA.
_______________
Bilješke: 1. Mario Jareb: Ustaško - domobranski pokret od nastanka do travnja 1941., Zagreb, 2006., 117.-118. 2. Ferenac Črnko: Podsjedanje i osvojenje Sigeta, Zagreb, 1971., 8.
3. Anđelko Mijatović: Uskoci i krajišnici, Zagreb, 1974., 28.
4. Franjo Glavinić: Cvit svetih, to jest život svetih, od kih rimska crkva čini spominak, prenešen i složen na hrvatski jezik, Pet stoljeća hrvatske književnosti (PSHK), knj. 11. - Zbornik proze XVI. i XVII. stoljeća, Zagreb, 1972., 234.
5. Miron Krešimir Begić: Ustaški pokret 1929. - 1941., Buenos Aires, 1986., 137.-138.
6. Adam grof Oršić Slavetićki: Rod Oršića, Zagreb, 1943., 34.-52.
7. Pavao Ritter Vitezović: Kronika aliti spomen vsega svijeta vikov, PSHK, knj. 17. Zrinski, Frankopan, Vitezović, Zagreb, 1976., 436.-472.
8. Historijska čitanka za hrvatsku povijest, uredio Jaroslav Šidak, Zagreb, 1952., 155.
9. Faust Vrančić: Rječnik pet najuglednijih europskih jezika, Zagreb, 1971., 81.
10. Ivan Belostenec: Gazophylacium latino - illyricum (pretisak), Zagreb, 1973., 963.
11. Josip Voltić: Bečka pisma - Ričoslovnik, Pula-Rijeka, 1981., 207.
12. Mirko Divković: Rječnik latinsko - hrvatski, Zagreb, 1900., 820., 821., 835., 836.
13. PSHK, knj. 17., Zrinski, Frankopan, Vitezović, Zagreb 1976., 521.

[Bobani]

POGLAVNIK ANTE PAVELIĆ I VLADIMIR NAZOR

Vijenac 365

Književnost

Ante Pavelić i Vladimir Nazor
Fantomska pjesma
Stručna bi ekspertiza mogla eventualno ustanoviti da su elementi prozodije pripisivi Nazoru, ali nitko ne bi mogao dokazati da je sadržaj uistinu ponikao iz Nazorove inspiracije i opčinjenosti poglavnikom Antom Pavelićem
Ante Pavelić i Vladimir Nazor
Fantomska pjesma

Stručna bi ekspertiza mogla eventualno ustanoviti da su elementi prozodije pripisivi Nazoru, ali nitko ne bi mogao dokazati da je sadržaj uistinu ponikao iz Nazorove inspiracije i opčinjenosti poglavnikom Antom Pavelićem

slika

Ne znam kad sam prvi put čuo, a ne znam više ni tko mi je to prvi rekao, da je Vladimir Nazor prije svoga odlaska u partizane napisao pjesmu Anti Paveliću. Nisam se tada posebno bavio Nazorom i toj informaciji nisam tada poklonio veću pozornost. Ni političke implikacije te informacije nisu me posebno zagrijale da se pozabavim istraživanjem istinitosti te tvrdnje. Tek negdje oko 1974–1975, kad sam surađivao u redigiranju kritičkog izdanja Nazorovih Sabranih djela koja su kasnije izašla u nakladi Akademije (1977), suočio sam se ponovno s tim pitanjem, ali sada u okviru svoje profesionalne dužnosti i obveze. Naime, u nizu njegovih Sabranih djela priređivao sam knjigu Pjesme V., u koju su uvrštene njegove zbirke i već zaokruženi ciklusi tiskani u razdoblju od 1930. do 1942. To su zbirke Istarski gradovi (1930), Deseterci (1930), Pjesme o bratu Gavanu i o seki Siromaštini (1931), Topuske elegije (1933) i Knjiga pjesama (1942), te ciklusi Zagrebački soneti (»Hrvatska revija« 1939) i Posljednja žetva (iz knjige Rime i ritmovi, 1949), ali i sve Nazorove pjesme, nastale od 1892. do 1942, koje su ostale u periodici, izvan svih njegovih zbirki, kao i pjesme iz posthume. U tu pretposljednju ili posljednju skupinu pripadala bi i ta pjesma, koja je navodno postojala, ali je nije bilo ni u jednoj njegovoj zbirci. Počeo sam tragati za tom pjesmom, prelistavajući cjelokupnu našu periodiku 1941–1942, ali toj pjesmi ni traga. Bio sam već i digao ruke od traženja, i zacijelo je više ne bih ni tražio da nisam jednoga dana sreo profesora Jonkea. Pitao me što radim, a ja mu kažem da uređujem Nazorove pjesme za njegova sabrana djela, a na njegovim usnama zalepršao je onaj njegov toliko karakteristični, pomalo i podrugljiv osmijeh:
»A hoćete li«, pitao me, »objaviti i onu njegovu pjesmu Poglavniku?«
»Morao bih je najprije pronaći«, odgovorio sam mu, a on će odmah:
»Naći ćete je u ‘Hrvatskoj reviji’«.
Nisam mu se usudio reći da sam već pregledao »Hrvatsku reviju«, i ne samo nju, ali da je nigdje nisam našao. Možda sam je u trenutku neopreznosti previdio, pobojao sam se, pa mu dakako zahvalih na informaciji i gotovo iz istih stopa odmaglih na Marulićev trg, u ono prekrasno secesionističko zdanje, i naručih ponovno »Hrvatsku reviju« 1941, 1942, a za svaki slučaj još i 1943. Znao sam, da pjesmu i ako je nađem ne mogu uvrstiti u knjigu, ali sam već zamislio prvu rečenicu svojih uredničkih napomena. Glasila bi: »U ovaj svezak ušle su sve Nazorove pjesme iz tih i tih zbirki i sve njegove pjesme koje nisu bile uvrštene ni u jednu njegovu zbirku, osim jedne.« Uživajući već potiho u intrigantnosti te rečenice, listao sam časopis polako, list po list, ali te pjesme u njemu, dakako, ni sada nisam našao. Pomislio sam: stotine ruku prelistavale su ove komplete, a ta je pjesma možda bila umetnuta u neki broj kao posebni dodatak, pa je logično da je sada nema.

Iz Sveučilišne knjižnice svratih svojoj sestrični, profesorici latinskoga i hrvatskoga jezika, udatoj za nekad poznatog zagrebačkog odvjetnika dr. Antu Pavlovića, koja je također stanovala na Marulićevu trgu, i ispričam joj svoje nedoumice.
»Eno ti tamo u vitrini, u predsoblju, komplet ‘Hrvatske revije’, nitko to drugi nikada nije imao u ruci, sve što je u njemu ikada bilo to je u njemu i sada.«
Odmah se latih posla. Svi su brojevi bili na mjestu, neki su bili i duplicirani, pa su oni drugi (»dupli«) primjerci bili još nerazrezani, ali pjesme ni tu nije bilo.
Sad se iznenadila i moja sestrična Emica. »Pjesma postoji, negdje mora biti, ja se sjećam da smo je 1942. čitali, a i nedavno mi je Anto, kad sam išla u školu i rekla mu da ću taj dan predavati o Nazoru, smijući se dobacio: ‘A hoćeš li im, đacima, pročitati i pjesmu Paveliću?’«
Nema sumnje, mislio sam, pjesma postoji, već dva pouzdana svjedoka imam, ali pjesme još uvijek nigdje nema. Barem je nema ondje, gdje bi po logici stvari morala biti.

Možda koji tjedan kasnije, možda koji mjesec, boravio je u Zagrebu Alija Nametak. Kao uvijek kad bi on doputovao iz Sarajeva, sastali smo se u Gradskoj kavani. Razgovor o svemu i svačemu naveo ga je u trenutku da ponovi i on isto ono Jonkeovo pitanje, što sada radim. I kad sam mu rekao što i Jonkeu, i dodao kako već danima uzaludno tragam za Nazorovom pjesmom Anti Paveliću, reče Alija kao iz topa:
»Ne sjećam se gdje je bila objavljena, ali imam je ja kod kuće, poslat ću vam je.«
Prošlo osam dana od njegova povratka u Sarajevo, prošla i dva, pošiljke Alijine nema i ja ga jedne večeri nazovem.
»Ne mogu je naći!«, reče mi. »Ubih se tražeći, ali ne znam što je to, nema je pa nema!«
Već sam i po treći put odlučio da ne gubim uzalud vrijeme i da na to više ne mislim, kad sam jednoga dana zastao na ulici u duljem razgovoru s redateljem i glumcem Ljudevitom Galicem. Ne sjećam se više kako je razgovor došao i na tu pjesmu, a Lujo mi reče mrtvo-hladno, kao da je to nekakva najobičnija, općepoznata stvar:
»Ja sam tu pjesmu recitirao u Radničkoj komori, na Antunovo 1942, a drugi dan sam otišao u partizane.«
To je ipak bilo malo previše, a da bih i nadalje mogao ostati nezainteresiran i zanemariti tajnu ove pjesme. Razmišljajući što dalje, sjetio sam se kako mi je u čitaonici za periodiku Sveučilišne knjižnice, šezdesetih godina, kad sam u nekoliko navrata tražio »Književni tjednik« 1942, pa ga nikada nisam dobio s različitim objašnjenjima (»Nije na mjestu«, »U službenoj upotrebi«, »Za sada nedostupno« i sl.) gđa Maca Kučina, koja je radila u toj čitaonici, u povjerenju rekla jednoga dana: »Nemojte to ni tražiti, to je još 1945. poslano Nazoru na njegovo traženje i nikada se više nije vratilo.« Nije li u tom listu, što ga je izdavao HBZ, tiskana i ta pjesma? Nekoliko brojeva tog lista imao sam u ruci, našli su se u ostavštini Tina Ujevića, ali komplet nisam vidio i možda se zaista tajna krije u objašnjenju gđe Kučine? Ako je tamo tiskana, a ta vjerojatnost je postojala tim prije što je Nazor zaista bio suradnik toga lista, u njemu je objavio pjesmu Svršetak i dva članka o Zoraniću, Nazor je imao puno razloga da taj list ukloni iz biblioteke. Sumnju je povećavala i činjenica, da taj list nisam našao ni u jednoj biblioteci u Hrvatskoj, u kojoj sam taj list tražio.

Puno kasnije, zapravo tek nedavno, ipak sam uspio pronaći jedan komplet »Književnog tjednika« u privatnom posjedu i pregledao ga vrlo pozorno. Suvišno je reći, da nisam našao spornu Nazorovu pjesmu. A da sam je i našao, za moje uredničke dužnosti i planove bilo bi prekasno.
Tada su već bila odavno izašla Nazorova djela, i »moja« V. knjiga Nazorovih pjesama među njima, bez te pjesme i dakako bez one rečenice u mojim napomenama. Ali tajna te pjesme je ostala neriješena i nadalje. Žao mi je, što o njoj nisam nikada razgovarao s Vinkom Nikolićem. Godinama smo se sastajali, od njegova povratka u Hrvatsku pa do njegove nagle smrti, sprijateljili smo se i razgovarali, kadikad i svakodnevno, o mnogim temama koje su nas zanimale, ali o eventualnoj Nazorovoj pjesmi Paveliću eto nismo. Nismo o njoj govorili ni poslije Nikolićeva članka u njegovoj »Hrvatskoj reviji« (1996, br. 3–4), gdje je – reagirajući na neke vrlo grube antinazorovske invektive koje su se tih dana čule od nekih zastupnika u Saboru – napisao doslovce: »Ne ulazeći u Nazorov ‘krimen’, znam da ne postoji nikakva Nazorova pjesma Anti Paveliću. […] Ja bih za nju trebao znati, jer sam za vrijeme NDH uredio antologiju rodoljubnog pjesništva Hrvatska domovina, a također i rodoljubnih prigodnica Lovori (1943), a takve pjesme nigdje nema. Tamo, u Lovorima, Nazorova je prigodna pjesma Poruka pjesnicima, koja je uperena protiv Talijana u Dalmaciji, gdje Nazor poručuje pjesnicima: Budimo barbari / Al budimo svoji. Ovu prigodnu pjesmu, napisanu u vrijeme NDH, neki ‘pamte’ [!] kao pjesmu Paveliću.« Nismo ni tada, rekoh, razgovarali o tome, ali tu temu nismo izbjegli namjerno, ni ja, a siguran sam ni on. Jednostavno, izmaklo nam je, nismo se toga sjetili. A s obzirom na sve, ni ta činjenica nije baš sasvim nezanimljiva.
Ali je »tajna« Nazorove pjesme, poslije toga Nikolićeva članka, vjerojatno, barem što se mene tiče, riješena zauvijek. Ili možda ipak nije?

Dubravko Jelčić

Darko Sagrak je u »Vjesniku« (listopad 2003) objavio članak u kojem tvrdi da je u »Hrvatskom narodu« 14. lipnja 1944. Vinko Nikolić na duplerici objavio članak »Opjevani Poglavnik« ilustriravši ga s nekoliko pjesama. Nikolić je i sam autor ode Poglavniku, a u tom članku je objavio i jednu nepotpisanu pjesmu Poglavnik. Sagrak tvrdi da je autor Nazor, a da je pjesma ostala nepotpisana jer je u to doba već Nazor bio u partizanima, a da je uistinu Nazorova, svjedoče i formalne osebujnosti stihova.
Nekoliko dana nakon toga oborio se na ovu tvrdnju Ivo Horvat, isto tako bez dokaza. Njemu nikako nije jasno da je to ikako mogao napisati Nazor! A bjelodano mu mora biti znano da je Poglavnika npr. portretirao onaj isti kiparski majstor Augustinčić koji je autor najboljeg Titovog kiparskog portreta i usto Titov miljenik.

Poglavnik

Nad starim dvorom usred glavnog grada
ko plamen vječnog svietla stieg vihori;
u dvoru, blied od neprekidnog rada:
Poglavnik bdije, jer narod se bori.
I premda svu noć, ko uklete sjene,
more Ga brige mnogih podanika,
ipak Mu bdienjem izmučene sjene
sa smieškom prime stranog poslanika.
Ko dobra majka često prigne čelo
nad uzglavljima ranjenih junakâ;
ko brižan otac izlazi u selo
vidjeti poljske radove seljakâ.
A ipak nikad nitko ne će znati:
sa koliko se boraca On bori,
od kolikih Mu boli srdce pati
i kolikom Mu snagom duša gori!
Tek će budućnost, što će vedra teći,
znati, što bješe činio i htio,
a poviest naša s ponosom će reći:
Naš Poglavnik je velik vladar bio!

Stručna bi ekspertiza mogla eventualno ustanoviti da su elementi prozodije pripisivi Nazoru, ali nitko ne bi mogao dokazati da je sadržaj uistinu ponikao iz Nazorove inspiracije i opčinjenosti poglavnikom Antom Pavelićem.
Prigodom jednog od čestih sastanaka s prijateljem Dubravkom Jelčićem, kad smo uz profesionalne probleme uređivanja biblioteke Stoljeća hrvatske književnosti razmatrali i događaje i ličnosti iz naše prošlosti i suvremenosti, pokazao sam mu svoj zapisak sačinjen na temelju jednog članka, zapravo teze, odnosno nedokazane tvrdnje Darka Sagraka o eventualnom Nazorovu autorstvu pjesme o Poglavniku. Zbog usmeno prepričane pretpostavke da je izbor pjesama za »Hrvatski narod« sastavio Vinko Nikolić, upitao sam akademika Jelčića je li o tome razgovarao s Vinkom Nikolićem, s kojim je bio često u prijateljskom razjašnjavanju mnogih pitanja iz razdoblja o kojem je u domovini najviše znao upravo on. Pomislio sam da ga je zasigurno pitao i o tajni autorstva pjesme o Poglavniku, no Jelčić mi je odgovorio da je o tome pokušavao doznati punu, pravu istinu, ali da s Nikolićem o tome nije razgovarao. Budući da mi je Jelčić ispričao što je sve činio i kako je tragao za odgonetkom te tajne koja je i njega mučila, zamolio sam ga da mi o tome napiše vjerodostojno svjedočanstvo, s obzirom na to da se sve odvijalo na način primjereniji krimiću nego znanstvenoj zavrzlami. Utoliko više, što neuspjeh u rješenju zagonetke nije katarzičan, pa radoznalcima i nakon svega ostaje dovoljno štofa za razmišljanje i izmišljanje mogućih raspletnih rješenja.
Uostalom, evo tog Jelčićeva teksta napisanog isključivo na moju zamolbu, kao dometak mojoj nedoumici u svezi s tajnom koja možda nikada i ne će biti do kraja rasvijetljena. Zato je vjerojatno Jelčić i naslovio svoj tekst Fantomska pjesma Vladimira Nazora.

Vlatko Pavletić

[Bobani]

POGLAVNIK ANTE PAVELIĆ I VLADIMIR NAZOR

Vijenac 365

Književnost

Ante Pavelić i Vladimir Nazor
Fantomska pjesma
Stručna bi ekspertiza mogla eventualno ustanoviti da su elementi prozodije pripisivi Nazoru, ali nitko ne bi mogao dokazati da je sadržaj uistinu ponikao iz Nazorove inspiracije i opčinjenosti poglavnikom Antom Pavelićem
Ante Pavelić i Vladimir Nazor
Fantomska pjesma

Stručna bi ekspertiza mogla eventualno ustanoviti da su elementi prozodije pripisivi Nazoru, ali nitko ne bi mogao dokazati da je sadržaj uistinu ponikao iz Nazorove inspiracije i opčinjenosti poglavnikom Antom Pavelićem

slika

Ne znam kad sam prvi put čuo, a ne znam više ni tko mi je to prvi rekao, da je Vladimir Nazor prije svoga odlaska u partizane napisao pjesmu Anti Paveliću. Nisam se tada posebno bavio Nazorom i toj informaciji nisam tada poklonio veću pozornost. Ni političke implikacije te informacije nisu me posebno zagrijale da se pozabavim istraživanjem istinitosti te tvrdnje. Tek negdje oko 1974–1975, kad sam surađivao u redigiranju kritičkog izdanja Nazorovih Sabranih djela koja su kasnije izašla u nakladi Akademije (1977), suočio sam se ponovno s tim pitanjem, ali sada u okviru svoje profesionalne dužnosti i obveze. Naime, u nizu njegovih Sabranih djela priređivao sam knjigu Pjesme V., u koju su uvrštene njegove zbirke i već zaokruženi ciklusi tiskani u razdoblju od 1930. do 1942. To su zbirke Istarski gradovi (1930), Deseterci (1930), Pjesme o bratu Gavanu i o seki Siromaštini (1931), Topuske elegije (1933) i Knjiga pjesama (1942), te ciklusi Zagrebački soneti (»Hrvatska revija« 1939) i Posljednja žetva (iz knjige Rime i ritmovi, 1949), ali i sve Nazorove pjesme, nastale od 1892. do 1942, koje su ostale u periodici, izvan svih njegovih zbirki, kao i pjesme iz posthume. U tu pretposljednju ili posljednju skupinu pripadala bi i ta pjesma, koja je navodno postojala, ali je nije bilo ni u jednoj njegovoj zbirci. Počeo sam tragati za tom pjesmom, prelistavajući cjelokupnu našu periodiku 1941–1942, ali toj pjesmi ni traga. Bio sam već i digao ruke od traženja, i zacijelo je više ne bih ni tražio da nisam jednoga dana sreo profesora Jonkea. Pitao me što radim, a ja mu kažem da uređujem Nazorove pjesme za njegova sabrana djela, a na njegovim usnama zalepršao je onaj njegov toliko karakteristični, pomalo i podrugljiv osmijeh:
»A hoćete li«, pitao me, »objaviti i onu njegovu pjesmu Poglavniku?«
»Morao bih je najprije pronaći«, odgovorio sam mu, a on će odmah:
»Naći ćete je u ‘Hrvatskoj reviji’«.
Nisam mu se usudio reći da sam već pregledao »Hrvatsku reviju«, i ne samo nju, ali da je nigdje nisam našao. Možda sam je u trenutku neopreznosti previdio, pobojao sam se, pa mu dakako zahvalih na informaciji i gotovo iz istih stopa odmaglih na Marulićev trg, u ono prekrasno secesionističko zdanje, i naručih ponovno »Hrvatsku reviju« 1941, 1942, a za svaki slučaj još i 1943. Znao sam, da pjesmu i ako je nađem ne mogu uvrstiti u knjigu, ali sam već zamislio prvu rečenicu svojih uredničkih napomena. Glasila bi: »U ovaj svezak ušle su sve Nazorove pjesme iz tih i tih zbirki i sve njegove pjesme koje nisu bile uvrštene ni u jednu njegovu zbirku, osim jedne.« Uživajući već potiho u intrigantnosti te rečenice, listao sam časopis polako, list po list, ali te pjesme u njemu, dakako, ni sada nisam našao. Pomislio sam: stotine ruku prelistavale su ove komplete, a ta je pjesma možda bila umetnuta u neki broj kao posebni dodatak, pa je logično da je sada nema.

Iz Sveučilišne knjižnice svratih svojoj sestrični, profesorici latinskoga i hrvatskoga jezika, udatoj za nekad poznatog zagrebačkog odvjetnika dr. Antu Pavlovića, koja je također stanovala na Marulićevu trgu, i ispričam joj svoje nedoumice.
»Eno ti tamo u vitrini, u predsoblju, komplet ‘Hrvatske revije’, nitko to drugi nikada nije imao u ruci, sve što je u njemu ikada bilo to je u njemu i sada.«
Odmah se latih posla. Svi su brojevi bili na mjestu, neki su bili i duplicirani, pa su oni drugi (»dupli«) primjerci bili još nerazrezani, ali pjesme ni tu nije bilo.
Sad se iznenadila i moja sestrična Emica. »Pjesma postoji, negdje mora biti, ja se sjećam da smo je 1942. čitali, a i nedavno mi je Anto, kad sam išla u školu i rekla mu da ću taj dan predavati o Nazoru, smijući se dobacio: ‘A hoćeš li im, đacima, pročitati i pjesmu Paveliću?’«
Nema sumnje, mislio sam, pjesma postoji, već dva pouzdana svjedoka imam, ali pjesme još uvijek nigdje nema. Barem je nema ondje, gdje bi po logici stvari morala biti.

Možda koji tjedan kasnije, možda koji mjesec, boravio je u Zagrebu Alija Nametak. Kao uvijek kad bi on doputovao iz Sarajeva, sastali smo se u Gradskoj kavani. Razgovor o svemu i svačemu naveo ga je u trenutku da ponovi i on isto ono Jonkeovo pitanje, što sada radim. I kad sam mu rekao što i Jonkeu, i dodao kako već danima uzaludno tragam za Nazorovom pjesmom Anti Paveliću, reče Alija kao iz topa:
»Ne sjećam se gdje je bila objavljena, ali imam je ja kod kuće, poslat ću vam je.«
Prošlo osam dana od njegova povratka u Sarajevo, prošla i dva, pošiljke Alijine nema i ja ga jedne večeri nazovem.
»Ne mogu je naći!«, reče mi. »Ubih se tražeći, ali ne znam što je to, nema je pa nema!«
Već sam i po treći put odlučio da ne gubim uzalud vrijeme i da na to više ne mislim, kad sam jednoga dana zastao na ulici u duljem razgovoru s redateljem i glumcem Ljudevitom Galicem. Ne sjećam se više kako je razgovor došao i na tu pjesmu, a Lujo mi reče mrtvo-hladno, kao da je to nekakva najobičnija, općepoznata stvar:
»Ja sam tu pjesmu recitirao u Radničkoj komori, na Antunovo 1942, a drugi dan sam otišao u partizane.«
To je ipak bilo malo previše, a da bih i nadalje mogao ostati nezainteresiran i zanemariti tajnu ove pjesme. Razmišljajući što dalje, sjetio sam se kako mi je u čitaonici za periodiku Sveučilišne knjižnice, šezdesetih godina, kad sam u nekoliko navrata tražio »Književni tjednik« 1942, pa ga nikada nisam dobio s različitim objašnjenjima (»Nije na mjestu«, »U službenoj upotrebi«, »Za sada nedostupno« i sl.) gđa Maca Kučina, koja je radila u toj čitaonici, u povjerenju rekla jednoga dana: »Nemojte to ni tražiti, to je još 1945. poslano Nazoru na njegovo traženje i nikada se više nije vratilo.« Nije li u tom listu, što ga je izdavao HBZ, tiskana i ta pjesma? Nekoliko brojeva tog lista imao sam u ruci, našli su se u ostavštini Tina Ujevića, ali komplet nisam vidio i možda se zaista tajna krije u objašnjenju gđe Kučine? Ako je tamo tiskana, a ta vjerojatnost je postojala tim prije što je Nazor zaista bio suradnik toga lista, u njemu je objavio pjesmu Svršetak i dva članka o Zoraniću, Nazor je imao puno razloga da taj list ukloni iz biblioteke. Sumnju je povećavala i činjenica, da taj list nisam našao ni u jednoj biblioteci u Hrvatskoj, u kojoj sam taj list tražio.

Puno kasnije, zapravo tek nedavno, ipak sam uspio pronaći jedan komplet »Književnog tjednika« u privatnom posjedu i pregledao ga vrlo pozorno. Suvišno je reći, da nisam našao spornu Nazorovu pjesmu. A da sam je i našao, za moje uredničke dužnosti i planove bilo bi prekasno.
Tada su već bila odavno izašla Nazorova djela, i »moja« V. knjiga Nazorovih pjesama među njima, bez te pjesme i dakako bez one rečenice u mojim napomenama. Ali tajna te pjesme je ostala neriješena i nadalje. Žao mi je, što o njoj nisam nikada razgovarao s Vinkom Nikolićem. Godinama smo se sastajali, od njegova povratka u Hrvatsku pa do njegove nagle smrti, sprijateljili smo se i razgovarali, kadikad i svakodnevno, o mnogim temama koje su nas zanimale, ali o eventualnoj Nazorovoj pjesmi Paveliću eto nismo. Nismo o njoj govorili ni poslije Nikolićeva članka u njegovoj »Hrvatskoj reviji« (1996, br. 3–4), gdje je – reagirajući na neke vrlo grube antinazorovske invektive koje su se tih dana čule od nekih zastupnika u Saboru – napisao doslovce: »Ne ulazeći u Nazorov ‘krimen’, znam da ne postoji nikakva Nazorova pjesma Anti Paveliću. […] Ja bih za nju trebao znati, jer sam za vrijeme NDH uredio antologiju rodoljubnog pjesništva Hrvatska domovina, a također i rodoljubnih prigodnica Lovori (1943), a takve pjesme nigdje nema. Tamo, u Lovorima, Nazorova je prigodna pjesma Poruka pjesnicima, koja je uperena protiv Talijana u Dalmaciji, gdje Nazor poručuje pjesnicima: Budimo barbari / Al budimo svoji. Ovu prigodnu pjesmu, napisanu u vrijeme NDH, neki ‘pamte’ [!] kao pjesmu Paveliću.« Nismo ni tada, rekoh, razgovarali o tome, ali tu temu nismo izbjegli namjerno, ni ja, a siguran sam ni on. Jednostavno, izmaklo nam je, nismo se toga sjetili. A s obzirom na sve, ni ta činjenica nije baš sasvim nezanimljiva.
Ali je »tajna« Nazorove pjesme, poslije toga Nikolićeva članka, vjerojatno, barem što se mene tiče, riješena zauvijek. Ili možda ipak nije?

Dubravko Jelčić

Darko Sagrak je u »Vjesniku« (listopad 2003) objavio članak u kojem tvrdi da je u »Hrvatskom narodu« 14. lipnja 1944. Vinko Nikolić na duplerici objavio članak »Opjevani Poglavnik« ilustriravši ga s nekoliko pjesama. Nikolić je i sam autor ode Poglavniku, a u tom članku je objavio i jednu nepotpisanu pjesmu Poglavnik. Sagrak tvrdi da je autor Nazor, a da je pjesma ostala nepotpisana jer je u to doba već Nazor bio u partizanima, a da je uistinu Nazorova, svjedoče i formalne osebujnosti stihova.
Nekoliko dana nakon toga oborio se na ovu tvrdnju Ivo Horvat, isto tako bez dokaza. Njemu nikako nije jasno da je to ikako mogao napisati Nazor! A bjelodano mu mora biti znano da je Poglavnika npr. portretirao onaj isti kiparski majstor Augustinčić koji je autor najboljeg Titovog kiparskog portreta i usto Titov miljenik.

Poglavnik

Nad starim dvorom usred glavnog grada
ko plamen vječnog svietla stieg vihori;
u dvoru, blied od neprekidnog rada:
Poglavnik bdije, jer narod se bori.
I premda svu noć, ko uklete sjene,
more Ga brige mnogih podanika,
ipak Mu bdienjem izmučene sjene
sa smieškom prime stranog poslanika.
Ko dobra majka često prigne čelo
nad uzglavljima ranjenih junakâ;
ko brižan otac izlazi u selo
vidjeti poljske radove seljakâ.
A ipak nikad nitko ne će znati:
sa koliko se boraca On bori,
od kolikih Mu boli srdce pati
i kolikom Mu snagom duša gori!
Tek će budućnost, što će vedra teći,
znati, što bješe činio i htio,
a poviest naša s ponosom će reći:
Naš Poglavnik je velik vladar bio!

Stručna bi ekspertiza mogla eventualno ustanoviti da su elementi prozodije pripisivi Nazoru, ali nitko ne bi mogao dokazati da je sadržaj uistinu ponikao iz Nazorove inspiracije i opčinjenosti poglavnikom Antom Pavelićem.
Prigodom jednog od čestih sastanaka s prijateljem Dubravkom Jelčićem, kad smo uz profesionalne probleme uređivanja biblioteke Stoljeća hrvatske književnosti razmatrali i događaje i ličnosti iz naše prošlosti i suvremenosti, pokazao sam mu svoj zapisak sačinjen na temelju jednog članka, zapravo teze, odnosno nedokazane tvrdnje Darka Sagraka o eventualnom Nazorovu autorstvu pjesme o Poglavniku. Zbog usmeno prepričane pretpostavke da je izbor pjesama za »Hrvatski narod« sastavio Vinko Nikolić, upitao sam akademika Jelčića je li o tome razgovarao s Vinkom Nikolićem, s kojim je bio često u prijateljskom razjašnjavanju mnogih pitanja iz razdoblja o kojem je u domovini najviše znao upravo on. Pomislio sam da ga je zasigurno pitao i o tajni autorstva pjesme o Poglavniku, no Jelčić mi je odgovorio da je o tome pokušavao doznati punu, pravu istinu, ali da s Nikolićem o tome nije razgovarao. Budući da mi je Jelčić ispričao što je sve činio i kako je tragao za odgonetkom te tajne koja je i njega mučila, zamolio sam ga da mi o tome napiše vjerodostojno svjedočanstvo, s obzirom na to da se sve odvijalo na način primjereniji krimiću nego znanstvenoj zavrzlami. Utoliko više, što neuspjeh u rješenju zagonetke nije katarzičan, pa radoznalcima i nakon svega ostaje dovoljno štofa za razmišljanje i izmišljanje mogućih raspletnih rješenja.
Uostalom, evo tog Jelčićeva teksta napisanog isključivo na moju zamolbu, kao dometak mojoj nedoumici u svezi s tajnom koja možda nikada i ne će biti do kraja rasvijetljena. Zato je vjerojatno Jelčić i naslovio svoj tekst Fantomska pjesma Vladimira Nazora.

Vlatko Pavletić

[Bobani]

APOLOGIJA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE.

T e z e (Protiv kolajućih predrasuda i laži).

1. Nezavisna Država Hrvatska (1941-1945) nastala je kao rezultat povijesne težnje i naravne potrebe hrvatskoga naroda the brani svoju samosvojnost (egzistenciju, suverenitet) i samobitnost (esenciju, identitet). Bez vlastite države narodi na dulje staze propadaju.

2. NDH nije bila sila Osovine. Ove su rado surađivale s kraljevskom Jugoslavijom. Hitler se priklonio hrvatskoj varijanti tek kada je bio stavljen pred svršen čin. Ali, tada je za NDH došlo u obzir samo savezništvo s Osovinom: demokratske sile i SSSR podupirale su obnovu Jugoslavije.

3. Poglavnik nije imao kud nego potpisati Rimske ugovore i pro forma priznati talijanskog princa za kralja. Da to nije učinio, Talijani bi ga zamijenili potpunim poslušnikom. Osim toga, već Rapalskim ugovorom kraljevska se Jugoslvija odrekla Cresa, Lošinja, Lastova I Zadra. A Poglavnik je već 10. rujna 1943, dan nakon kapitulacije Italije, Hrvatskoj pripojio čitavu Dalmaciju, pa i Istru, koja nikada prije nije bila u sastavu hrvatske države.

4. Premda je Ustaštvo izvorno nastalo kao nefašistički osloboditeljski pokret, u duhu vremena, NDH je uspostavila određeni oblik fašističkog poretka. To ne može biti razlog za njezino osuđivanje, niti oportunističko odricanje od fašizma (i Ustaštva) može išta popraviti ugled hrvatskih nacionalista u očima njihovih neprijatelja. NDH je, u najtežim uvjetima, njegovala začudnu razinu sloboština, uljudba je cvjetala, i postizan je napredak na svim poljima javnog života.

5. Ustaški pokret i vojska predstavljali su prirodno sredstvo samoobrane hrvatskog naroda, u kojoj su počinili neviđena junaštva. Mogući ispadi, koji su poslužili za kriminalizaciju hrvatske države i naroda, bili su razumljiva popratna pojava rata protiv četničkih koljača. - Danas se, s kriminalizacijom Domovinskoga rata, ponavlja ista povijest, s istovjetnim ciljem.

6. Sabirno-radni logori u NDH nastali su iz potrebe da se privremeno drže pod nadzorom stvarni ili mogući državni neprijatelji. Srbi su protiv NDH odmah pokrenuli rat, nešto kasnije i komunisti, Židovi je velikim dijelom nisu priznali (lojalni pak Židovi, kao i Srbi-pravoslavci, sudjelovali su u vlasti, vojsci i Ustaškom pokretu), Cigani su predstavljali asocijalni element. Ispadi do kojih bi gdjegdje došlo shvatljivi su iz povijesne situacije, a neprijateljska ih je propaganda mnogostruko umnožila i uvećala.

7. Najveći je promašaj NDH, zacijelo, bio onaj koji je doveo do Bleiburga. Trebalo je voditi rat do kraja (što je mjestimice i činjeno) te ginuti junački, a ne kao razoružana i prijevarom izručena vojska. Ipak, Poglavnik je računao da će na taj način spasiti živote, a odlaskom u emigraciju nastaviti borbu. Bleiburški zločin, pak, počinili su Englezi, Tito i titovci, a ne Ustaše.

[Bobani]

Ustaški pokret po svojim načelima nije bio fašistički?


Moram prvenstveno priznati kako ova ideja nije moja ideja, ali eto, nakon toliko toga o 'Ustaštvu' i UHRO ovdje na pollitika.com. Često sam vidio kako govorimo o tome kako nešto tribamo i naučiti iz te povijesti...... pa eto dajem ovaj tekst ovdje na pollitika.com sa ciljem kako kroz otvoren razgovor ali sa ciljanom zadaćom, dođemo do nekakvog boljeg razumjevanja o tome što je 'UHRO' i 'Ustaštvo' kroz direktno tumačenje NAČELA te organizacije.
Pustimo sada tko je bio kakav ekstremist ili zločinac, ja ovdje gledam isključivo 'NAČELA' te organizacije, kao temelj stvaranje te organizacije koju bi danas uvrstali/registrirali kao ''udrugu građana'' ili bi se iz takve udruge možda i rodila politička stranka (opet udruga, ali 'politička udruga')!

Evo:

Vršenje svih javnih dužnosti (funkcija) vezano je za odgovornost. Svatko, tko u ime naroda države vrši javne poslove bilo kakve vrste, odgovara sa svojim dobrom i sa svojim životom za sva djela propuste. Nu dužnost i odgovornost prema cjelini imadu biti temeljem i svakoj djelatnosti u posebničkom (privatnom) životu svakog pojedinog člana hrvatskoga naroda.

Molim lijepo sve blogere pollitike.com koji su do sada imali nešto za reći o 'Ustaštvu' ili 'UHRO' da citiraju ustaška načela gdje se kaže da je ustaški pokret bio fašistički.

Nije dobro niti pametno davati bilo kakove izjave "napamet" i podmetati laži , jer evo tih načela u kojima ni traga bilo kakvom fašizmu!!! Ja sam ih pomno pročitao nekoliko puta - a pročitao sam i diktrinu fašizma - a da ni u jednoj od 17 točaka nisam mogao pronaći ozračje bilo kakovog fašizma u istima.

Načela Hrvatskog ustaškog pokreta

Izvor: Wikizvor
Skoči na: orijentacija, traži
Načela Hrvatskog ustaškog pokreta

§ 1.
Hrvatski narod je samosvojna narodna (etnička) jedinica; on je narod sam po sebi, te u narodnostnom pogledu nije istovjetan s ni jednim drugim narodom, niti je dio pleme bilo kojega drugoga naroda.

§ 2.
Hrvatski narod ima svoje izvorno poviestno ime HRVAT, pod kojim se je pojavio u davno poviestno doba, pod kojim je prije 1.400 godina došao u današnju svoju postobinu, te pod kojim živi sve do danas. To ime ne može i ne smije zamieniti ni jedno drugo ime.

§ 3.
Svoju današnju postojbinu učinio je hrvatski narod već u pradavna vremena svojom DOMOVINOM, u njoj se trajno nastanio, s njome srastao i dao joj izvorno i naravno ime HRVATSKA. To se ime ne može i ne smije zamieniti ni jednim drugim imenom.

§ 4.
ZEMLJA, koju je u pradavno doba hrvatski narod zaposjeo, te koja je postala njegovom domovinom, prostire se na više pokrajina, koje su imale svoja posebna pokrajinska imena dielom još prije dolazka Hrvata, dok su druga pokrajinska imena nastala poslije, nu sve te pokrajine sačinjavaju jednu JEDINSTVENU DOMOVINU HRVATSKU, te nitko nema prava, da ikoju od tih pokrajina svojata za sebe.

§ 5.
Hrvatski je narod došao u svoju domovinu Hrvatsku kao podpuno SLOBODAN NAROD i to u vrieme seobe naroda VLASTITOM POBUDOM, te je tu zemlju osvojio i svojom za uviek učinio.

§ 6.
Hrvatski je narod u svoju domovinu Hrvatsku došao podpuno IZGRADJEN (organiziran) ne samo obiteljski, nego i vojnički, te je odmah po dolazku osnovao svoju vlastitu DRŽAVU sa svima obilježjima državnosti.

§ 7.
Svoju vlastitu državu Hrvatsku, osnovanu već onda, kada su mnogi drugi narodi živjeli još podpuno nesredjeno (neorganizirano), hrvatski je narod održao kroz sve vjekove pa do konca svjetskog rata, a nije je se, kao ni prava na nju nikada a ni koncem svjetskog rata bilo kojim činom bilo kojom zakonitom odlukom odrekao ni to svoje pravo na koga drugoga prenio. Tek mu je koncem svjetskog rata tudjinska sila spriečila, da dalje vrši svoja VRHOVNIČKA (suverena) prava u vlastitoj svojoj državi u Hrvatskoj.

§ 8.
Odstranivši putem ustanka tudjinsku silu sa svog narodnog i poviestnog područja, hrvatski je narod oživotvorio svoje pravo vrhovničke (suverene) vlasti podpuno samostalnu i NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU. On imade pravo tu svoju vrhovničku vlast proširiti na cielo svoje neprekinuto narodno i poviestno područje. Hrvatski narod ne vežu nikakve medjunarodne niti državopravne obveze iz prošlosti, koje nisu u podpunoj suglasnosti s ovim načelima pa se na njih u svojoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj niti ne obazire.

§ 9.
Hrvatski narod ima pravo na sreću i blagostanje kao cjelina, a isto takvo pravo ima i svaki pojedini Hrvat kao član te cjeline. Ta sreća i to blagostanje mogu se oživotvoriti i ostvariti za narod kao cjelinu i za pojedince kao članove cjeline jedino u posve samostalnoj i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, pa stoga ona ne smije i ne može biti sastavnim dielom u ni jednom obliku ni jedne druge države niti ikakve druge državne tvorevine.

§ 10.
Hrvatski narod ima svoje vrhovničko pravo (suverenitet), po kome on jedini ima vladati u svojoj državi upravljati sa svim svojim državnim i narodnim poslovima.

§ 11.
U hrvatskim državnim i narodnim poslovima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ne smije odlučivati nitko, tko nije po koljenima i po krvi član hrvatskog naroda. Isto tako ne smije o sudbini hrvatskoga naroda i hrvatske države odlučivati ni jedan strani narod ni država.

§ 12.
SELJAČTVO JE TEMELJ I IZVOR SVAKOGA ŽIVOTA, PA JE KAO TAKAV PRVI NOSILAC SVAKE DRŽAVNE VLASTI U HRVATSKOJ DRŽAVI. I kraj toga svi staleži hrvatskoga naroda sačinjavaju jednu narodnu cjelinu, budući i ostali staleži u hrvatskom narodu, čiji su članovi pripadnici hrvatske krvi, imaju ne samo svoj korijen i porijeklo, nego i trajnu obiteljsku vezu sa selom. Tko u Hrvatskoj ne potječe iz seljačke obitelji, taj u devetdeset slučajeva od stotine nije hrvatskoga porijekla ni krvi, već je doseljeni stranac.

§ 13.
Sva tvarna (materijalna) i duhovna dobra u hrvatskoj državi vlasničtvo su naroda, te je on jedini vlastan njima razpolagati i njima se koristiti. Prirodna bogatstva hrvatske domovine, napose njezine šume i rude ne mogu biti predmetom privatne trgovine. ZEMLJA MOŽE BITI VLASTNIČTVO SAMO ONOGA, KOJI JE OBRADJUJE SAM SA SVOJOM OBITELJI, TO JEST SELJAKA.

§ 14.
Temelj svake vriednosti jest samo rad, a temelj svakog prava jest dužnost. Stoga u hrvatskoj državi rad označuje stupanj vriednosti svakoga pojedinca i ima predstavljati temelj cjelokupnosti narodnog blagostanja. Nitko ne može imati nikakvih posebnih prava, nego svakom samo dužnosti prema narodu i državi daju pravo na zaštićen život.

§ 15.
Vršenje svih javnih dužnosti (funkcija) vezano je za odgovornost. Svatko, tko u ime naroda države vrši javne poslove bilo kakve vrste, odgovara sa svojim dobrom i sa svojim životom za sva djela propuste. Nu dužnost i odgovornost prema cjelini imadu biti temeljem i svakoj djelatnosti u posebničkom (privatnom) životu svakog pojedinog člana hrvatskoga naroda.

§ 16.
Težište ćudoredne (moralne) snage hrvatskoga naroda leži u urednom i vjerskom obiteljskom životu, njegova gospodarska snaga u seljačkom gospodarstvu, zadružnom životu i prirodnom bogatstvu hrvatske zemlje, obranbena snaga u sredbotvornim (organizatornim) i prokušanim vojnim vrlinama. Prosvjetni kulturni napredak hrvatskoga naroda temelji se na prirodnoj narodnoj darovitosti i prokušanoj sposobnosti na polju znanosti, prosvjete i umjetnosti. Industrija, obrt, kućno rukotvorstvo i trgovina imaju biti ruka pomoćnica sveukupnom seljačkom i obćem narodnom gospodarstvu. Te grane života imaju biti polje častnoga rada i vrelo dostojnoga života radnika, a ne sredstvo gomilanja narodne imovine u rukama glavničara (kapitalista).

§ 17.
Skladno gojenje, promicanje i usavršivanje svih narodnih vrlina i grana narodnoga života zadaća je svih pregnuća javnoga rada i državne vlasti kao takve, jer one daju podpuno jarnstvo obstanka, vjekovnog bivstvovanja i blagostanja sadašnjih i budućih pokoljenja i cjelokupnog hrvatskog naroda, te obstojnosti i sigurnosti Nezavisne Države Hrvatske.

Dano u Glavnom Ustaškom Stanu dne 1. 1933. i dne 16. travnja 1941.
Poglavnik: DR. ANTE PAVELIĆ, v. r.

Dobavljeno iz \"http://hr.wikisource.org/wiki/

[Bobani]

Kako su Milan Stojadinović i Ante Pavelić delili Jugoslaviju 1954. godine.

(Prenosim sa Forum.hr. "Kako su Stojadinović i Ante Pavelić delili Jugoslaviju 1954.". Neki korisnik COOL donosi ovo sa nekog srpskog portala 31.7.2007.,18:39. Po mome skromnom mišljenju u ovom opisu ima mnogo netočnosti, ali svakako treba čuti i drugu stranu. Otporaš.)

Malo poznata istorija: kako su Milan Stojadinović i Ante Pavelić delili Jugoslaviju 1954. godine


Prema sporazumu dvojice "lidera" u emigraciji Hrvatska bi ostala u okviru avnojskih granica, a Bosnu bi podelila sa Srbijom granicom koja bi išla rekama Bosnom i Neretvom. "Nama Sarejevo, vama Banjaluka koja je, doduše, srpska, ali za ljubav mira učinili bismo taj ustupak, a kao protivuslugu tražićemo Dubrovnik", govorio je Stojadinović

Kada je rimski "Il Tempo" 11. avgusta 1954. godine objavio vest o političkom sporazumu između bivšeg predsednika jugoslovenske vlade dr Milana Stojadinovića i poglavnika ustaške NDH dr Ante Pavelića, bila je to najveća posleratna senzacija za hrvatsku i srpsku emigraciju širom sveta. Ovo je pokušaj da se osvetli deo zaboravljene istorije o kojoj se nije pričalo godinama.

U novinarskom članku, između ostalog, piše: "Iz Buenos Ajresa stigla je vest o izmirenju Stojadinovića i Pavelića, dvojice ljutih neprijatelja pre i posle Drugog svetskog rata. Stojadinović i Pavelić, u prisustvu najbližih saradnika, obavezali su se da priznaju buduće samoopredeljenje hrvatskog i srpskog naroda kada bude srušena Titova Jugoslavija, te će zajednički raditi na stvaranju nezavisne države Srbije i nezavisne države Hrvatske..."

Mesec dana kasnije nevericu među šokiranom emogracijom raspršio je tekst u argentinskom provladinom "El Hogaru" u kojem piše: "Prava balkanska bomba eksplodirala je u srcu argentinske prestonice. Neupućeni u balkanske prilike ne mogu na pravi način oceniti značaj ovog događaja bez saznanja o stepenu netrpeljivosti među narodima na balkanskim, prostorima, a prvo mesto u tom rasponu mržnje zauzimaju Srbi i Hrvati..."

Za razbijanje Jugoslavije

Pojašnjavajući razvoj hrvatsko-srpskih odnosa od naseljavanja na ovim područjima pa sve do 1941. godine, i uz objavljivanje čak pet fotografija dvojice glavnih aktera sporazuma, "El Hogar" dalje piše: "Ma koliko to izgledalo neverovatno, između ova dva do krvi zavađena naroda na pomolu je mir i saradnja. Dr Stojadinović, koji u Argentini živi od 1948. izjasnio se za miran i prijateljski razlaz između Hrvatske i Srbije te za uspostavljanje nezavisnih država Srbije i Hrvatske. Tako bi se učinio kraj međusobnoj borbi koja je stajala života hiljade i hiljade ljudi, žena i dece na obema stranama za vreme Drugog svetskog rata..."

List dalje konstatuje da se "ni u kom slučaju ne radi o mlaćenju prazne slame među emigracijom, što potvrđuje i evidentno pojačano delovanje Titovih službi u Argentini".

Zbližavanju poglavnika u egzilu i bivšeg predsednika jugoslovenske vlade i prvom "otopljenju" odnosa dve do krajnosti suprotstavljene strane doprineo je hrvatski emigrant i publicista Josip Subašić koji je oktobar 1953. pokreno časopis "Izbor". U jednom od prvih brojeva objavio je intervju sa Pavelićem. Odgovarajući na pitanje o "mogućem sporazumu sa Srbijom na temelju hrvatskih povijesnih granica", Pavelić je izjavio: "Hrvatski narod nikada neće, niti može, odustati od svojih povijesnih državnih granica. Priznanje tih granica od Srbije uslov je za buduće dobre susedske odnose između Hrvatske i Srbije."

Već u sledećem broju "Izbor" objavljuje razgovor i sa Stojadinovićem. U uvodnom delu teksta list predstavlja Stojadinovića kao "velikog i simpatičnog Srbina", pri čemu se u Stojadinovićevoj kući u Buenos Ajresu "ispija naša hrvatska i srpska šljivovica". Tom prilikom dr Milan Stojadinović je rekao:

"Ono što ja tražim za srpski narod ne mogu a da ne priznam i hrvatskom narodu. To stanovište zastupao je i moj veliki učitelj Nikola Pašić još za vreme Prvog svetskog rata, kada se prvi put povela reč o stvaranju zajedničke države Srbije i Hrvatske. Uostalom, ideja o stvaranju Jugoslavije nije ponikla kod nas u Srbiji već je došla kao import iz vaših hrvatskih krajeva. Bila je greška što onda nije Hrvatima dato ono što im, po mom mišljenju, sada treba dati."

Stojadinović zaključuje da je eventualni sporazum jedini način "da se konačno stane na kraj međusobnom uništavanju, jer Srbi i Hrvati su stotinama godina živeli u posebnim dražvama i uvek u najboljem prijateljstvu te sam siguran da ćemo opet biti upućeni jedni na druge i pomagati se u obrani zajedničkih interesa".

Analitičari prilika među srpskom i hrvatskom emigracijom odmah su procenili da je samo pitanje vremena kada će dvojica "bivših" da se nađu za pregovaračkim stolom. U pojedinim emigrantskim listovima već su se pojavljivali naslovi, u stilu: "Sviće na Drini" ili "Mir na granicama Srbije i Hrvatske".

Krajem 1954. godine Pavelić, koji kao da se probudio iz političkog sna, ponovo daje intervju "Izboru". Na sva usta hvali "političku mudrost dr Stojadinovića" i najavljuje skoro potpisivanje "povijesnog sporazuma" uz konstataciju kako je "i kod naroda u Srbiji te kod njegovih poštenih sinova u tuđini sazrelo mišljenje da je Jugoslavija, posebno ona prva, bila nesreća za oba naroda".

Srbi "pravoslavni Hrvati"

I dok su se Pavelić i Stojadinović međusobno častili komlimentima, ispijali "hrvatsku i srpsku šljivovicu", porodično se posećivali i jedan drugog nazivali "najvećim sinom" hrvatskog odnosno srpskog naroda, njihovu emigrantsku sabraću sve je više kopkalo pitanje: šta, zapravo, stoji iza ovog političkog domunđavanja i "izliva nežnosti" među dojučerašnjim smrtnim neprijateljima, a naročito - kako su "rešili" pitanje budućeg razgraničenja među dvema državama. Posebno se osećala uznemirenost među hrvatskom emigracijom kojoj je bila poznata cena "političke mudrosti" poglavnika.

Mada se to vešto prikrivalo, detalji sporazuma Pavelić - Stojadinović procureli su u javnost posle jedne emigrantske sedeljke kod izvesne gospođe Maštrović u Buenos Ajresu. Ovoj "žurki" je prisustvovao i hrvatski sveštenik publicista Đuro Baloković koji je o tome sačinio belešku:

"Jedne večeri okupili smo se u salonu gospođe Maštrović, kada se pojavio i dr Stojadinović. Došao je raspoložen, a domaćici je doneo veliki buket cveća. Kada smo se upoznali, odmah me je upitao: "No, oče, šta se priča među Hrvatima? Šta radi moj prijatelj Pavelić?"

U opuštenoj i šljivovicom podgrejanoj atmosferi Stojadinović je prvi puta, nagovestio osnovne odrednice sporazuma sa Pavelićem, dodavši da prva tačka glasi: "Vođstvo Srpske radikalne stranke, koja je najjača srpska stranka, priznaje pravo Hrvatima na sopstvenu državu." Kada se povela reč o najvažnijem pitanju - budućim granicama, Stojadinović je objasnio da će "definitivne granice odrediti srpska Narodna skupština odnosno hrvatski Sabor".

- Gospodine predsedniče - primetio je Baloković - kao što vam je poznato, ne postoji ni Hrvatski sabor ni Srpska Narodna Skupština. Titove republičke parlamente ne priznajemo ni mi, a ni vi. Ako bi došlo do raspada Titovog režima, moralo bi se odmah urediti privremeno razgraničenje kako bi se izbegli tragični nesporazumi iz 1941. godine?

Stojadinović je odgovorio: "Pavelić i ja smo mislili o tome. U Hrvatskoj bi se ta granica "pokrivala" sa granicama sadašnje Republike Hrvatske. Bosnu ćemo podeliti po pola, i to tako da granica ide rekama Bosnom i Neretvom. Zatim: nama Sarajevo a vama Banjaluka. Doduše, zapadna Bosna je u većini Srpska, ali mi ćemo učiniti taj ustupak u interesu mira. Zato ćemo od Hrvata tražiti protivuslugu - da nam vrate Duborvnik"!.

Baloković je zaprepašteno zaustio: "Ali, gospodine predsedniče, pa vi znate da je Dubrovnik hrvatski."

Stojadinović je mirno nastavio: "Naši kažu da je srpski. Bilo kako bilo nama Srbima treba jedan širok izlaz na more i jedan grad zapadnoevropske kulture. Inače će Srbija zauvek ostati mala kontinentalna provincijska zemlja. Srbi koji bi ostali u Hrvatskoj neka se zovu pravoslavnim Hrvatima, ili neka ostanu, ako hoće, Srbi. U jednoj pravoj demokratiji to, uostalom, i nije nekakav problem. Formiraćemo komisiju koja će na jedan ljudski i miran način sprovesti razmenu stanovništva i dobara. Seljaci iz Hrvatske koji hoće u Srbiju dobiće kuće i imanje otprilike u istoj vrednosti, i obratno. Za radnike i činovnike seoba nije nikakav problem", zaključio je Stojadinović.

I emigranija po strani

Lamentirajući o sporazumu sa "svojim prijateljem Pavelićem" Stojadinović je ocenio da će posle "skorog pada Titovog režima", svetske sile odrediti privremene granice. Računao je, zapravo, na intervenciju zapadne alijanse i Ujedinjenih nacija.

Ove Stojadinovićeve ocene izazvale su živo interesovanje, posebno među hrvatskom emigracijom. Pripadnici HSS-a nisu hteli ni da čuju o nekakvom sporazumu sa Srbima i žestoko su se okomili na Pavelića, nazivajući ga izdajnikom: "Ranije je prodao Dalmaciju, a sada trguje i Bosnom", grmela je brojna emigracija. Istovremeno, u Pavelićevom "Hrvatskom domobranu" taj sporazum su veličali kao "plod političke mudrosti poglavnika".

Zanimljivo je da se srpska emigracija, u najvećem broju okupljena u SAD, nije mnogo obazirala na Stojadinovićeve političke kombinacije. Samo u jednom srpskom listu u Čikagu Stojadinovićeva politička aktivnost prokomentarisana je kao "zabava dokonog penzionera".

Da bi stvar isterao do kraja, Baloković je zatražio od Pavelića da se konačno izjasni o sporazumu. Pavelić nije bio voljan da razgovara o tome, ali nije poricao da je sporazum sa Stojadinovićem postignut. O Stojadinoviću je rekao: "To je jedan pošten i pametan srpski političar koji je shvatio da se sa Hrvatima može razgovarati ako im se prizna pravo na državu."

O tome kako zamišlja podelu Bosne takođe nije želeo detaljnije da priča. Samo je rekao: "Ako se Srbi i Hrvati žele sporazumeti, ni jedni ni drugi ne bi smeli insistirati da celokupna BiH pripadne samo jednima."

Dubrovnik je bio jedina sporna tačka "sporazuma Pavelić - Stojadinović". Dok je Stojadinović govorio o Dubrovniku kao činjenici budućnosti, Pavelić je tolerantno najavio mogućnost slobodne odluke (plebiscita) pa čak i samostalni Dubrovnik. Paveliću, naravno, nije bilo ni na kraj pameti da Dubrovnik pripadne Srbima. U svakom slučaju "lideri" su zauzeli stav da se pitanje Dubrovnika rešava "u hodu".

Ipak, bez potpisa?

Kakav je bio epilog "sporazuma Pavelić - Stojadinović"? Predviđeno je da se potpisivanje obavi u Stojadinovićevoj kući u Buenos Ajresu. Da bi sve izgledalo što svečanije i zvaničnije, Stojadinović je predložio Paveliću da pozove ostatke svoje vlade bivše NDH, a on, Stojadinović, pozvaće sve viđenije Srbe. Pavelić je, međutim, želeo da izbegne bilo kakvu zvaničnu formu i publicitet. Stojadinović se zbog toga naljutio na "svog prijatelja", te mu je dva dana pred potpisivanje sporazuma poručio da potpisivanje odlože.

Umešala se, međutim, Stojadinovićeva supruga, ukorivši muža da "nema smisla da to radi svom prijatelju poglavniku". Mada nevoljno, Stojadinović se predomislio te je ugovorenog dana u njegovu kuću stigao Pavelić u pratnji Josipa Subašića. Posle večere povukli su se u jednu sobu gde su sat i po razgovarali u četiri oka. Niko tačno ne zna o čemu se razgovaralo i da li su uopšte stavljeni potpisi na dva primerka teksta sporazuma koji je Stojadinović držao u džepu sakoa.

[Bobani]

RATKO DMITROVIĆ Šta su 1954. godine hteli Pavelić i Stojadinović

(Donosim ovdje (kao) jedan povijestni dokumenat iz srpskog Internetskog portala slobodne Srbije PEČAT opis Ratka Dimitrovića. Tko je imao priliku čitati Pisma Maksa Luburića imao je priliku pročitati kako je general Drinjanin u mnogim pismima iznosio da je ponajviše bio kriv za razlaz POGLAVNIK-LUBURIĆ upravo taj Josip Subašić iz Argentine. Interesantno da i ovaj Srbin Ratko Dimitrović spominje tog istog Josipa Subašića. Otporaš.)

КОЛУМНЕ | РАТКО ДМИТРОВИЋ | MART 2, 2010 19:11

Može li Ivo Josipović, prvi hrvatski predsednik koji nije bio na robiji, da podigne srpsko-hrvatske odnose makar na nivo koji isključuje javno ispoljavanje mržnje? Hoće li prijateljstvo Srbije i Hrvatske ostati samo pusta želja i naivna retorika Mesićevog naslednika ili će „gospodin i kompozitor“, neuobičajena pojava na zagrebačkom Pontovčaku, uspeti da stvori pretpostavke za veliko istorijsko pomirenje Srba i Hrvata. U bližoj ili daljoj istoriji, svejedno je?
Dok nam se ne ukažu elementi za kakav-takav odgovor na gornja pitanja, hajde da zaronimo u prošlost i vidimo ima li tamo sličnih pokušaja.
VELIKO POMIRENJE I RAZGRANIČENJE
Ne računajući one srpsko-hrvatske koalicije i saveze iz vremena nastanka i stasavanja države Srba, Hrvata i Slovenaca, postoji jedan za to vreme vrlo krupan događaj. Odigrao se nakon Drugog svetskog rata, o kojem se u srpskoj i hrvatskoj javnosti malo zna a koji je išao upravo za tim da se Srbi i Hrvati pomire i naprave istorijski sporazum koji bi zauvek isključio njihove nove sukobe. Uprkos Jasenovcu i svemu što se događalo za četiri godine Drugog svetskog rata.
Rimski list „Il Tempo“ objavio je 11. avgusta 1954. godine senzacionalnu vest da su Ante Pavelić, poglavnik NDH i Milan Stojadinović, bivši predsednik jugoslovenske vlade uoči rata, u Buenos Ajresu (Argentina) postigli istorijski sporazum Srba i Hrvata, sporazum koji predviđa veliko pomirenje i razgraničenje dvaju naroda. Naravno, uz pretpostavku skorog rušenja Titove Jugoslavije i na toj ruševini stvaranja država Srbije i Hrvatske.
Vratićemo se tom događaju koji, iako vrlo interesantan, nije našao svoje mesto u novijoj srpskoj i hrvatskoj političkoj istoriji, čak niti na marginama te istorije ali da prethodno odgovorimo na pitanje otkuda spomenuta dvojica u Argentini.
To je, manje više, poznato za Pavelića; on je u danima potpunog sloma NDH preuzet od strane katoličke crkve i prebačen najpre u jedan samostan u Južnom Tirolu a kasnije dublje u prostor Italije gde je uživao potpunu zaštitu Vatikana. Kao i nekoliko hiljada okorelih ustaških zločinaca koje je katolička crkva uspela da spase i iz Evrope prebaci na prostore Južne Amerike. Ta operacija, nazvana „Pacovski kanali“ odavno je rasvetljena a u tome je značajnu ulogu odigrao jedan od ključnih ljudi Vatikana u tim prljavim poslovima, monsinjor Krunoslav Draganović, sveštenik, gorljivi poklonik ustaške ideologije, engleski obaveštajac, komunistički doušnik, saradnik UDBE i na kraju građanin Sarajeva gde je i umro 1983. godine. Pavelić, dakle, biva prebačen u Argentinu gde sa ostalim ustaškim emigrantima osniva Hrvatski oslobodilački pokret i kuje planove za povratak na Balkan i obnavljanje hrvatske države.
POLIGLOTA I FINANSIJSKI GENIJE
Drugi akter ove priče, Milan Stojadinović, rođen u Čačku 1888. godine, bio je značajna društvena i politička figura u Kraljevini Jugoslaviji. Školovan u Minhenu, Berlinu i Potsdamu, doktorirao je na tezi o nemačkom budžetu a 1912. godine odlazi u Pariz gde je radio u tamošnjem Ministarstvu finansija. Godinu dana kasnije boravi na specijalizaciji u Londonu. I sve to pre nego što je napunio trideset godina života. Stojadinović je bio izuzetno obrazovan čovek, govorio je nekoliko svetskih jezika a slovio je za finansijskog genija.
U okolnostima kojima ovoga puta, zbog skučenosti prostora ne možemo davati veći značaj, Stojadinović 1935. godine dolazi na čelo jugoslovenske vlade. Pokušava da stabilizuje prilike u državi, poziva se na amanet Aleksandra Prvog Ujedinitelja o potrebi očuvanja jugoslavenske države i u svoju vladu poziva Slovenca Korošeca i muslimana Spahu. Nudio je da taj savez ojačaju i Hrvati ali oni nisu pokazali interesovanje. Tražili su izmenu Ustava i potpunu samostalnost.
Sredinom 1938. Englezi u balkansku politiku unose nove elemente i traže da se reši tzv hrvatsko pitanje, vršeći na taj način pritisak na Stojadinovićevu vladu. Englezi u tom smislu imaju podršku i kneza Pavla što je dodatno otežalo Stojadinovićevu poziciju. Uprkos vezanosti za London Stojadinović iz pragmatičnih razloga odbija mogućnost davanja raznih ustupaka Hrvatima i nastaje kriza koja dovodi do izbora, Stojadinovićevog pada i dolaska Dragiše Cvetkovića na mesto predsednika Vlade.
Ovde je svakako značajno spomenuti da je Stojadinović pred kraj svoje vladavine imao jedan susret koji otkriva da je on već tada 1938. godine, razmišljao o razgraničenju Srba i Hrvata i stvaranju velike srpske države i sve to sa elementima koji će se kasnije pojaviti u sporazumu sa Pavelićem.
Naime, Stojadinović se, nakon što je Hitler pripojio Austriju Nemačkoj a Musolini planirao slične akcije, u Belju (Baranja) susreo sa italijanskim ministrom inostranih poslova, grofom Ćanom i razgovarao o italijansko-srpskim zajedničkim interesima. Načelno je dogovoreno da u pretpostavljenom razvoju događaja, Srbi napuste zapadne krajeve tadašnje Jugoslavije, stacioniraju se iza linije koja bi išla centralnim rekama Bosne a da Italija, uz saglasnost za stvaranje male i skučene Hrvatske, pomogne uspostavu velike Srbije.
Italija bi, po tom planu, dobila Gorski kotar i jadransku obalu od Rijeke do ispod Splita a sve ostalo ušlo bi u sastav srpske države. Knez Pavle saznaje za taj sastanak, obaveštava Britanci a ovi mu izdaju naređenje da smeni Stojadinovića. Vladu preuzima Cvetković, pravi sporazum sa Mačekom i tako smo 26. avgusta 1939. godine dobili Banovinu Hrvatsku.
U februaru 1940. godine Stojadinović osniva Srpsku radikalnu stranku i sporazum Cvetković-Maček kvalifikuje kao državni udar, optužujući Cvetkovića da je napravio hrvatsku državu ne samo od hrvatskih već i od čisto srpskih teritorija. Nema sumnje da je pet decenija kasnije Vojislav Šešelj plagirao i ime i neke programske postavke stranke Milana Stojadinovića.

„NA ČUVANJU“ KOD ENGLEZA
Krunski savet, na sednici održanoj 6. marta 1941. godine, u strahu da tadašnje okolnosti ne dovedu Stojadinovića ponovo na čelo Vlade – donosi odluku da se Milan Stojadinović protera iz države, što je i učinjeno 18. marta, njegovom deportacijom u Grčku. Tamo je predat „na čuvanje“ Englezima.
Milan Stojadinović stiže u Argentinu 1948. godine. U tu državu je doneo veliki kapital i veliki ugled finansijskog i bankarskog stručnjaka a koliko se prilagodio novoj sredini uz ostalo govori podatak da je u Buenos Ajresu imao čak i svoj dnevni list. Živeo je u sopstvenoj, vrlo luksuznoj vili, u elitnom delu grada.
U svedočenjima ljudi iz hrvatske emigracije Južne Amerike, posebno Argentine, pronađeno je dovoljno elemenata da se zaključi kako je presudnu ulogu u zbližavanju Pavelića i Stojadinovića odigrao izvesni Josip Subašić, Hrvat, publicista i izdavač koji je 1953. godine u Buenos Ajresu pokrenuo časopis „Izbor“. Bilo kako bilo dva nekada ljuta protivnika, u političkom i svakom drugom smislu, postali su, po sopstvenom priznanju, veliki prijatelji. Nedavno su u Zagrebu svetlost dana ugledale fotografije na kojima se vide Pavelić i Stojadinović, u opuštenoj atmosferi u bašti pored bazena u Stojadinovićevoj vili. Takvi susreti bili su vrlo česti.
Iz tog druženja rođena je ideja o „velikom pomirenju i sporazumu Srba i Hrvata“. Svesni da jedan takav čin sigurno neće naići na opšte odobravanje kod srpske i hrvatske emigracije, Pavelić i Stojadinović su nekoliko meseci svojim najbližim prijateljima i saradnicima samo nagoveštavali mogućnost „Velikog sporazuma“ a onda je Stojadinović, na sedeljci kod neke gospođe Maštović (pretpostavlja se da mu je ona bila ljubavnica) okupljenim Srbima i Hrvatima saopštio „veliku novost“.
Zapis sa te sedeljke, kojoj nije manjkalo pića svake vrste a to je izgleda „potaklo“ Stojadinovića da bude otvoreniji nego inače, ostavio je hrvatski sveštenik i publicista Đuro Baloković i to je u stvari najpreciznija interpretacija onoga što su Pavelić i Stojadinović dogovorili.
Dakle, prema Balokoviću, Stojadinović je ispričao da su dogovoreni gotovo svi elementi istorijskog sporazuma Srba i Hrvata a taj dogovor dvojice vrlo poznatih nekada moćnih ali tih argentinskih godina malo značajnih ljudi, sadržavao je sledeće: Titova Jugoslavija se deli na veliku Hrvatsku i veliku Srbiju. Slovencima se priznaje država na prostoru koji je u to vreme Slovenija i pokrivala. Bosna je podeljena na pola, tokovima reke Bosne i reke Neretve. Sarajevo je, u toj podeli, pripalo Srbiji a Banja Luka Hrvatskoj. Stojadinović je objasnio da je zapadna Bosna, istina, uglavnom naseljena Srbima, da je Banja Luka veliki srpski grad ali da se zarad opštih interesa nešto mora žrtvovati. Kao protivuslugu Pavelić je pristao da Dubrovnik uđe u sastav srpske države kao, uostalom, i značajan deo jadranske obale, pošto je Stojadinović insistirao da takva Srbija obavezno bude pomorska zemlja.
„PRAVOSLAVNI HRVATI“
Za Srbe koji bi ostali u Hrvatskoj Stojadinović je upotrebio pojam „pravoslavni Hrvati“ a kazao je da su dogovoreni modaliteti preseljenja sa jedne na drugu stranu onih Hrvata i Srba kojima se nova situacija ne bi dopala.
A kako su Srbi i Hrvati izvan Jugoslavije dočekali sporazum Pavelić-Stojadinović? Ustaška emigracija se digla na noge i optužila Pavelića da „staru hrvatsku zemlju-Bosnu“ prodaje Srbima kao što je Dalmaciju prodao Musoliniju. Vođene su žestoke rasprave u hrvatskim emigrantskim klubovima i listovima i na kraju se sve smirilo, pošto su vesti iz Jugoslavije bile krajnje obeshrabrujuće. Titova država je bivala sve čvršća i snažnija i ništa nije nagoveštavalo razvoj događaja o kojem su sanjali i govorili Stojadinović i Pavelić.
Srpska četnička i ekonomska emigracija nije se ni obazirala na Stojadinovićeve planove, uz komentar da dokon pop i koze krsti.
Da li je famozni sporazum ikada potpisan? Nije. Sve je bilo dogovoreno, pripremljeno i stavljeno na papir ali nije potpisano. Stojadinović je tražio da tom činu prisustvuju preživeli članovi poslednje vlade NDH, ali je Pavelić to odbio. Dva dana uoči potpisivanja Stojadinović obaveštava Antu da se sve odlaže.
A kako je na sve to gledao Tito? Naredio je da u jugoslovenskim medijima o dogovoru Pavelić-Stojadinović ne bude objavljeno nijedno jedino slovo tako da Jugosloveni u prostoru od Vardara do Triglava o tome ništa nisu znali. Kada je došlo vreme da sve može da se objavi ova argentinska epizoda više nikoga nije interesovala.

[Bobani]

MILAN STOJADINOVIĆ U TAJNOM ARHIVU UDBE
Nama Sarajevo - vama...
26. januar 2005

Pišu: Veljko LALIĆ i Uglješa BALŠIĆ

(Kliknite na gornji naslov i tu ćete naći više nego u zagrebačkoj Udbi. Poglavniku su dali kodno ime "veverica" naravno srpski, M. Stojadinoviću "mercedes" zato, dok je bio ministar vanjskih poslova kraljevine Jugoslavije, službeno je posjetio Njemačku, kojom prilikom su mu za usluge Njemci poklonili Mercedes. Koliko je Milan Stojadinović pomogao srpsko/jugoslavenskoj Udbi da pronađu Poglavnika, to ovdje ne piše, iako je srpaka Udba to od njega tražila za uzvrat da će mu putiti brata Dragomira iz zatvora, koji je bio osuđen 15 godina zato što je bio u četnicima. Ovo je sam jedan dio od nekoliko nastavaka. Vrijedno za pročitati. Otporaš.)


PREMA sporazumu dvojice "lidera" u emigraciji Hrvatska bi ostala u okviru avnojevskih granica, a Bosnu bi podelila sa Srbijom granicom koja bi išla rekama Bosnom i Neretvom. "Nama Sarajevo, vama Banjaluka, koja je, doduše, srpska, ali za ljubav mira učinili bismo taj ustupak, a kao protivuslugu tražićemo Dubrovnik", govorio je Stojadinović.
Mada se to vešto prikrivalo, detalji sporazuma Pavelić - Stojadinović procureli su u javnost posle jedne emigrantske sedeljke kod izvesne gospođe Maštrović u Buenos Ajresu. Ovom prijemu prisustvovao je i hrvatski sveštenik publicista Đuro Baloković, koji je kasnije napisao:
"Jedne večeri okupili smo se u salonu gospođe Maštrović, kada se pojavio i dr Stojadinović. Došao je raspoložen, a domaćici je doneo veliki buket cveća. Kada smo se upoznali, odmah me je upitao: "No, oče, šta se priča među Hrvatima? Šta radi moj prijatelj Pavelić?"
U opuštenoj i šljivovicom podgrejanoj atmosferi Stojadinović je prvi put nagovestio osnovne odrednice sporazuma sa Pavelićem, naglasivši da prva tačka glasi: "Vođstvo Srpske radikalne stranke, koja je najjača srpska stranka, priznaje pravo Hrvatima na sopstvenu državu." Kada se povela reč o najvažnijem pitanju - budućim granicama, Stojadinović je objasnio da će "definitivne granice odrediti srpska Narodna skupština, odnosno hrvatski Sabor".
- GOSPODINE predsedniče - primetio je Baloković - kao što vam je poznato, ne postoji ni hrvatski Sabor ni srpska Narodna skupština. Titove republičke parlamente ne priznajemo ni mi, a ni vi. Ako bi došlo do raspada Titovog režima, moralo bi odmah da se uredi privremeno razgraničenje kako bi se izbegli tragični nesporazumi iz 1941. godine?
Stojadinović je odgovorio: "Pavelić i ja smo mislili o tome. U Hrvatskoj bi se ta granica `pokrivala` s granicama sadašnje Republike Hrvatske. Bosnu ćemo podeliti po pola, i to tako da granica ide rekama Bosnom i Neretvom. Zatim: nama Sarajevo a vama Banjaluka. Doduše, zapadna Bosna je u većini Srpska, ali mi ćemo učiniti taj ustupak u interesu mira. Zato ćemo od Hrvata tražiti protivuslugu - da nam vrate Dubrovnik"!.
Baloković je zaprepašteno zaustio: - Ali, gospodine predsedniče, pa vi znate da je Dubrovnik hrvatski.
- Naši kažu da je srpski - nastavio je mirno Stojadinović. - Bilo kako bilo, nama Srbima treba jedan širok izlaz na more i jedan grad zapadnoevropske kulture. Inače će Srbija zauvek ostati mala kontinentalna provincijska zemlja. Srbi koji bi ostali u Hrvatskoj neka se zovu pravoslavnim Hrvatima, ili neka ostanu, ako hoće, Srbi. U jednoj pravoj demokratiji to, uostalom, i nije problem. Formiraćemo komisiju koja će na jedan ljudski i miran način sprovesti razmenu stanovništva i dobara. Seljaci iz Hrvatske koji hoće u Srbiju dobiće kuće i imanja otprilike u istoj vrednosti, i obratno. Za radnike i činovnike seoba nije nikakav problem.
Govoreći o sporazumu s "prijateljem Pavelićem" Stojadinović je ocenio da će posle "skorog pada Titovog režima", svetske sile odrediti privremene granice.
Stojadinovićeve ocene bile su zbog svega ovoga kao bomba, posebno među hrvatskom emigracijom. Pripadnici HSS-a nisu hteli ni da čuju o nekakvom sporazumu sa Srbima i žestoko su se okomili na Pavelića, nazivajući ga izdajnikom: "Ranije je prodao Dalmaciju, a sada trguje i Bosnom", grmela je brojna emigracija. Istovremeno, u Pavelićevom "Hrvatskom domobranu" taj sporazum su veličali kao "plod političke mudrosti poglavnika".
Zanimljivo je da se srpska emigracija, u najvećem broju okupljena u SAD, nije mnogo obazirala na Stojadinovićeve političke kombinacije. Samo u jednom srpskom listu u Čikagu Stojadinovićeva politička aktivnost prokomentarisana je kao "zabava dokonog penzionera".
Da bi stvar isterao do kraja, Baloković je zatražio od Pavelića da se konačno izjasni o sporazumu. Pavelić nije bio voljan da razgovara o tome, ali nije poricao da je sporazum sa Stojadinovićem postignut. O Stojadinoviću je rekao: "To je jedan pošten i pametan srpski političar koji je shvatio da se sa Hrvatima može razgovarati ako im se prizna pravo na državu."
O TOME kako zamišlja podelu Bosne takođe nije želeo detaljnije da priča. Samo je rekao: "Ako Srbi i Hrvati žele da se sporazumeju, ni jedni ni drugi ne bi smeli da insistiraju da celokupna BiH pripadne samo njima."
Dubrovnik je bio jedina sporna tačka "sporazuma Pavelić - Stojadinović". Dok je Stojadinović govorio o Dubrovniku kao činjenici budućnosti, Pavelić je tolerantno najavio mogućnost slobodne odluke (plebiscita), pa čak i samostalni Dubrovnik.
Tek 1960. godine, nekoliko meseci posle Pavelićeve smrti u Madridu, Stojadinovića je u Buenos Ajresu posetio stari poznanik Branko Pešelj, predratni sekretar vođe HSS-a Vlatka Mačeka. Pešelja je, naravno, interesovalo da li je uopšte bio potpisan "Sporazum Pavelić - Stojadinović" o mirnom razlazu Srba i Hrvata i osnivanju njihovih samostalnih država.
- Istina je - odgovorio je Stojadinović. - Ja sam s Pavelićem bio u najboljim političkim i prijateljskim odnosima. Naše su se porodice međusobno posećivale. Na Pavelića sam gledao kao na najsposobnijeg hrvatskog političara i zato sam smatrao umesnim da se sa njim sporazumem.
- Na kakvoj osnovi je bio načinjen vaš sporazum?
- Na vrlo jednostavnoj. Miran razlaz Srba i Hrvata. Svi hrvatski krajevi da se pripoje Hrvatskoj, a svi srpski Srbiji. Kad već ne možemo da budemo članovi jedne državne zajednice, zašto da ne budemo dobre komšije - rekao je dr Milan Stojadinović.
- Nego, priča se - nastavio je Pešelj - da bi granica između Srbije i Hrvatske trebala da bude na Drini?
Stojadinović je planuo:
- Ko vam je to rekao. To su gluposti. O tome nema ni govora. Mi o granicama nismo detaljno razgovarli, već samo o principu.
- Znači - bio je uporan Pešelj - vi BiH smatrate srpskom zemljom?
- Slušajte, Pešelju, ja sam učenik Nikole Pašića i boriću se za ujedinjenje svih srpskih zemalja i krajeva... Valjda ne mislite da sam ja manje dobar Srbin od Pašića.

REVOLUCIJA
KO zna šta bi dalje bilo sa "sporazumom Stojadinović - Pavelić" da nedugo nakon potpisivanja, u Argentini nije buknula revolucija koja je oduvala generala Perona, Pavelićevog prijatelja i pouzdanog zaštitnika. Poglavnik je naprasno zaboravio na "povijesni sporazum" jer je imao preča posla: da spase glavu od Udbe koja mu je već bila za vratom. Nekoliko meseci kasnije uspeo je da pobegne u Španiju kod generala Franka, gde je umro u Madridu 1959. godine. Dr Milan Stojadinović umro je u svojoj kući u Buenos Ajresu 1961.

[Bobani]

PERO ZLATAR: "META POGLAVNIK - ŽIV ILI MRTAV"
[I]
(Pročitao sam te tri knjige Pere Zlatara, Večernji List, veljača 2010, Zagreb. Bez sumnje pisac se je koristio podatcima iz emigracije, jer su mi neki citati iz ovih triju knjiga poznati. Svakako da se je pisac uveliko služio udbaškom arhivom kako bi dao slikovitiju i zanimljiviju priču o hrvatskloj političkoj emigraciji. svakako u ovom opisu ima ponešto i istine koja se može upotrijebiti kao povijest a neka roman s izmišljenim imenima. Otporaš)

Autor: Pero Zlatar

[B]Objavljeno na portalu javno.com: 16.01.2010

Ovaj dokumentarni roman, u kome su pomiješani vrlo vjerodostojni, poznati i još nepoznati detalji i opisane stvarne osobe - sudionici brojnih događaja odavno pohranjenih među korice povijesnih kronika, sa zbivanjima i ličnostima iskovanim u piščevoj mašti, satkan je od više dijelova

ZAGREB - Bio sam pripravan na to da će mi izdavači i urednici, nakon što ugledaju rukopis romana o atentatu na Antu Pavelića prepadnuto spočitnuti da je vraški predug po opsegu, debeo gotovo kao “Rat i mir” Nikolaja Tolstoja, i da, prema tome, nije pogodan za ova brza i nervozna vremena. Kako je čovjek sebi pristrasni odvjetnik, tako ni ja nisam ostao iznimka pa sam se pripravio da odgovorim i na tu zamjerku.


Priznajem, a druge mi nije, da je, na prvi pogled, to “pola tone” ispisanoga materijala, što može obeshrabriti knjigoljupce i natjerati ih da odustanu od čitanja. Ali ovaj dokumentarni roman, u kome su pomiješani vrlo vjerodostojni, poznati i još nepoznati detalji i opisane stvarne osobe - sudionici brojnih događaja odavno pohranjenih među korice povijesnih kronika, sa zbivanjima i ličnostima iskovanim u piščevoj mašti (štono bi se reklo: science fiction), satkan je od više samostalnih dijelova.

Sukob tajnih službi

U njemu ćete naći temeljito ispričanu sagu o svevidoj jugoslavenskoj i hrvatskoj tajnoj policiji, koja je bila duboko uvučena u sve društvene pore i njenim glavešinama, prekaljenim ratnicima poput Aleksandra - Leke Rankovića, Ivana - Steve Krajačića, Srećka Šimurine, Slobodana - Krcuna Penezića, Antona - Tončija Kolendića, Slobodana - Uče Krstića, Boška Vidakovića, Dalibora Jakaše - Maljčika, Veljka Drakulića; kao i više poglavlja o Pavelićevim i Titovim diplomatima među kojima iskaču ustaša, glasoviti kardiolog Branko Benzon, prvi poklisar Nezavisne Države Hrvatske u Berlinu, i komunisti, Srbin Slavoljub - Đera Petrović, ambasador, i Hrvat, Sinjanin Predrag Grabovac, prvi savjetnik u ambasadi u Buenos Airesu, iz burnih dana kad se dogodio pokušaj ubojstva Ante Pavelića, 10. travnja 1957., ispred njegove kuće u predgrađu Lomas del Palomaru, poslije koga je svijet napokon saznao za mjesto Pavelićeva boravka, i nakon što je potom bio upućen službeni zahtjev jugoslavenske vlade vladajućoj argentinskoj vojnoj hunti za ekstradiciju zbog čega je poglavnik, iz opravdanoga straha da će ga doista izručiti, potajno, preko Čilea, umakao u Madrid. Tamo je, od posljedica ranjavanja, i umro, 29. prosinca 1959. godine.

Zatim, u romanu će prvi put biti objelodanjeno da su tri službe, svaka za se, a da nisu surađivale između sebe, nego su djelovale vrhunski skriveno, poslale svoje agente da u istome razdoblju, s proljeća 1957., skončaju s Pavelićem. Jugoslavenska i srpska Služba državne bezbednosti, čije konce je vukao Krcun Penezić, i hrvatska Služba sigurnosti, predvođena Stevom Krajačićem, sudarale su se suparnički, u prestižnoj nakani da ga otmu ili u skrajnjem slučaju smaknu kao najtraženiju glavu političke emigracije. S Pavelićem je prvi put bilo prekršeno strogo pravilo, autoritarno izrečeno po maršalu Josipu Brozu Titu, da srpska policija nadzire i obračunava se s odbjeglim srpskim i crnogorskim, a hrvatska s hrvatskim izbjeglicama, službeno nazvanim: “naprijateljska emigracija”.

Pet zrna za Pavelića
To je ujedno bio početak sve izraženijega suparništva policijskih vrhova Beograda i Zagreba, a koje je proključalo masovnim odrubljivanjem glava na obje strane, započetim šokantnom smjenom Aleksandra Rankovića na izvanredno sazvanome Četvrtom plenumu Centralnoga komiteta Saveza komunista Jugoslavije na Brijunima, u srpnju 1966.

Mossad je pak sa svoje strane - eda bi se odužio Jugoslaviji stoga što je među prvima bespogovorno priznala novostvorenu državu Izrael - uputio u Buenos Aires svoje dvoje vrhunskih, iskazanih terminatora Šulu Kišak Cohen i Petera Malkina (potonji će se nekoliko godina kasnije svjetski proslaviti spektakularnim ulovom nacističkoga “anđela smrti” Adolfa Eichmanna i njegovim potajnim prebacivanjem iz Argentine u Tel Aviv) kako bi Titu i napose njegovu palatinu Moši Pijade, beogradskome Židovu, zauzvrat, na zlatnome pladnju donijele Pavelićev skalp.

No nepogrešive profesionalce iz Izraela i ondašnje Jugoslavije, samo za dan pretekao je, u rukovanju revolverom nedoučeni, Crnogorac Blagoje Jovović, nekadašnji partizanski, a potom četnički ratnik, vjeran kralju Petru II., čijih je pet zrna, zacijelo ispaljenih drhtavom desnicom, premda iz neposredne blizine, u poglavnikovo tijelo pogodilo su samo dva. Da bih istražio taj galimatijas u više navrata putovao sam u mjesta u kojima se ispisivao udes Ante Pavelića. A to su, osim Zagreba i Beograda, bili Buenos Aires, Santiago de Chile, Madrid, Tel Aviv i Jeruzalem.

Tamo sam pronašao gomilu značajnih zapisa i ključne sugovornike povezane s atentatom. Navodim prije svih Boška Vidakovića; Velimira - Bracu Pavelića, jedinoga poglavnikova sina koji je sa starijom sestrom Višnjom živio u Madridu; dr. Zvonimira Puticu; čudesno obrazovanoga Pavla Tijanaš, kućnoga profesora Pavelićeve mlađe djece Mirjane i Velimira, voditelja Hrvatskoga sata na Radio Madridu tijekom dva desetljeća, od 1955. do 1975., a čije će prisno prijateljstvo s obitelji Pavelić završiti nenadanom izričitom zabranom udovice Mare Pavelić da Tijan i njegova žena ne smiju biti nazočni na poglavnikovu sprovodu, na madridskome groblju Sacramento San Isidro; ambasadora Slavoljuba - Đere Petrovića; nogometnoga menadžera, Imoćanina nastanjena u Buenos Airesu, Alda Valentinija; Dubrovčanina Antona Kolendića; negdašnjega kultnog policajca Matu Rajkovića, koji se po ražalovanju pročuo kao istaknuti novinar (s njime sam u mladosti radio u Vjesniku u srijedu); i još mnogima koji su pridonijeli preobilju skupljenih podataka. Osobito sam dužan izdvojiti Jana Barana, počasnoga konzula Republike Hrvatske u Jeruzalemu, koji mi je odškrinuo jako zamandaljena čelična vrata Mossada i bez čije izdašne indiskretne pomoći ne bih saznao o umiješanosti izraelske tajne službe u atentat na Pavelića.

Izmišljena imena

Držim da pretpostavljate kako je bilo i onih kojima sam prethodno morao tvrdo prisegnuti da ih neću spomenuti pravim imenom. To su, prije svih, poznati jaki zagrebački policajac koji je bio izabran da organizira napad na Pavelića, najprije u Buenoa Airesu i potom u Madridu i oba puta nije uspio, štono bi rekli plivači, “za udar ruke”, i njegov strijelac, Hrvat rođen u Čileu, a koji se poslije propaloga pokušaja u Buenos Airesu, vratio u rodni Valparaiso imućniji za pozamašnu dolarsku svotu. Njihova izmišljena imena u romanu su Đuro Milić i Petar Rak. Siguran sam, međutim, da će stariji zagrebački noćari, ako se dohvate ovih redaka, iz mnoštva plastičnih opisa lako prepoznati popularni lik koji je neprikosnoveno kraljevao poznatim lokalima, od Mocce, Kazališne kavane, Gradskoga podruma, Medulića i Ritz bara, družeći se s vjetrogonjama, kojih su nadimci: Signor console, Kiki i Ludi Frane.

Držim da će se vremešniji Osječani i Našičani možda podsjetiti stidljiva lika mlade partizanke poručnice, anđeoske ljepotice, ovdje prekrštene u Ivanku Rakalović i kasnije Galić, koja je zbog buknule ljubavi prema sposobnome slavonskom poduzetniku (nazvao sam ga Snaga) ostavila prvoga muža, pukovnika policije (a taj je sijao strah i trepet u Osijeku), i vjerničku odanost Komunističkoj partiji i, na neiskazivo zaprepaštenje vladajuće kaste, izbjegla u Argentinu.

Nju sam slučajno upoznao u ljetovalištu, Mar del Plati, gdje je živjela, i bez moga nagovora u dahu mi podastrla svoj životopis, kad se kao ideološka pokajnica željela vratiti u komunističko jato time što je, otkrivajući tajne iz kruga argentinskih ustaša, surađivala sa stvarnim diplomatom Predragom Grabovcem i svojim vjenčanim kumom, izmišljenim Đurom Milićem.

U Mar del Plati, našao sam se i s atentatorom Blagojem Jovovićem. Razmetljiv i iznimno samohvališan, predao mi je rukopis svoje knjige u kojoj je, iz osobnoga četničkog kuta viđenja, pomno opisao od A do Z, sve od trenutka kad je došao na pomisao da ubije Antu Pavelića pa do konačnoga čina.

Prigovori o debljini

Nije naodmet naglasiti da sam se u Zagrebu, na ručku u restoranu Purger, u Petrinjskoj ulici, sredinom 2007., vidio s Mirjanom Pavelić-Pšeničnik, kćerkom Ante Pavelića, rođenom 8. studena 1926., majkom njegovih četiriju unučica. Osjetio sam, kako joj nije bilo ugodno kad sam otkrio da dugi niz godina prikupljam građu koja nastoji rasvijetliti uzroke i posljedice atentata na njezina oca.

Vratit ću se početku, kad sam dočekao prigovore o debljini romana “Meta poglavnik: živ ili mrtav” i svojoj obrani. U njoj je, pored već navedenoga, nanizano mnoštvo duljih ili kraćih životopisa, osim članova obitelji Pavelić, tu su zanimljivi detalji o Lovri Matačiću; Vikiju Glovackome; generalu Anti Moškovu (neostvarenoj ljubavi Višnje Pavelić); glumcima Dubravku Dujšinu, Vjeki Afriću i Joži Rutiću; kazališnoj prvakinji Mariji Crnobori (neostvarenoj ljubavi Ante Moškova), a čiji je bratić, slikar Jozo Crnobori naslikao glasoviti Pavelićev uljani portret; Radovanu Zogoviću, jugoslavenskome kulturnom glavosijeku; Didi Kvaterniku, koji će se od dvorskoga miljenika pretvoriti u zakletoga neprijatelja bračnoga para Pavelić; pjesnicima Vinku Nikoliću i Tinu Ujeviću; piscu “Ognjišta” Mili Budaku; Hanziki, legendarnome zagrebačkom cvjećaru, nesuđenome opernom pjevaču; partizanskome generalu Peki Dapčeviću; Milovanu Đilasu; Zinki Kunc, neskrivenoj simpatiji Josipa Broza Tita; premijerki Goldi Meir; Moši Dajanu; slikaru Marcu Chagallu; nogometnome vrataru Franji Šoštariću, koji je 1946. bio naglavce izbačen iz armijskoga kluba Partizan nakon što se u pijanstvu nesmotreno izbrbljao da je kao pilot lovac zrakoplovstva NDH na istočnome bojištu u Rusiji obarao sovjetske zrakoplove; i napose o velikome zavodniku Branku Benzonu.

Nenadmašni ljubavnik

Priča o njemu je posebno zanimljiva. Kao hrvatski poklisar u Berlinu zbog ljubavnih avantura s brojnim gospođama i gospođicama, a među kojima su, na nevolju, bile supruge i milosnice nekih od prvih čelnika Trećega Reicha, bio je prislijen da se samo poslije nepune pola godine neslavno vrati u Zagreb. Nakon odlaska u emigraciju, u Buenos Aires, Benzon je opčinio i prvu damu Argentine, karizmatičnu Evitu Peron, koja će zbog naklonosti prema njemu omogućiti da Ante Pavelić postane vlasnik unosne tvrtke za izgradnju stanova. U romanu koji bi, po dogovoru s nakladnikom Jutarnjim listom poslije ovoga skraćenog feljtona trebao izaći u tri knjige, sijaset je putopisnih opisa mojih najmilijih metropola Buenos Airesa, Madrida, Jeruzalema i, dašto, Zagreba.

Sve ovo sam opisao hladne glave iznoseći postojeće činjenice iz kojih će čitatelj sam izvući zaključke.

Ovo će biti roman s kazalom tko je tko na kraju, s popisom nekoliko stotina spomenutih ličnosti i dvoličnosti.

Ostajem vaš, poštovani čitatelji, u vjeri da ste moj istup valjano prihvatili. P.Z.

[Bobani]

PERO ZLATAR: "META POGLAVNIK - ŽIV ILI MRTAV"

(Pročitao sam te tri knjige Pere Zlatara, Večernji List, veljača 2010, Zagreb. Bez sumnje pisac se je koristio podatcima iz emigracije, jer su mi neki citati iz ovih triju knjiga poznati. Svakako da se je pisac uveliko služio udbaškom arhivom kako bi dao slikovitiju i zanimljiviju priču o hrvatskloj političkoj emigraciji. svakako u ovom opisu ima ponešto i istine koja se može upotrijebiti kao povijest a neka roman s izmišljenim imenima. Otporaš)

Autor: Pero Zlatar

Objavljeno na portalu javno.com: 16.01.2010

Ovaj dokumentarni roman, u kome su pomiješani vrlo vjerodostojni, poznati i još nepoznati detalji i opisane stvarne osobe - sudionici brojnih događaja odavno pohranjenih među korice povijesnih kronika, sa zbivanjima i ličnostima iskovanim u piščevoj mašti, satkan je od više dijelova

ZAGREB - Bio sam pripravan na to da će mi izdavači i urednici, nakon što ugledaju rukopis romana o atentatu na Antu Pavelića prepadnuto spočitnuti da je vraški predug po opsegu, debeo gotovo kao “Rat i mir” Nikolaja Tolstoja, i da, prema tome, nije pogodan za ova brza i nervozna vremena. Kako je čovjek sebi pristrasni odvjetnik, tako ni ja nisam ostao iznimka pa sam se pripravio da odgovorim i na tu zamjerku.


Priznajem, a druge mi nije, da je, na prvi pogled, to “pola tone” ispisanoga materijala, što može obeshrabriti knjigoljupce i natjerati ih da odustanu od čitanja. Ali ovaj dokumentarni roman, u kome su pomiješani vrlo vjerodostojni, poznati i još nepoznati detalji i opisane stvarne osobe - sudionici brojnih događaja odavno pohranjenih među korice povijesnih kronika, sa zbivanjima i ličnostima iskovanim u piščevoj mašti (štono bi se reklo: science fiction), satkan je od više samostalnih dijelova.

Sukob tajnih službi

U njemu ćete naći temeljito ispričanu sagu o svevidoj jugoslavenskoj i hrvatskoj tajnoj policiji, koja je bila duboko uvučena u sve društvene pore i njenim glavešinama, prekaljenim ratnicima poput Aleksandra - Leke Rankovića, Ivana - Steve Krajačića, Srećka Šimurine, Slobodana - Krcuna Penezića, Antona - Tončija Kolendića, Slobodana - Uče Krstića, Boška Vidakovića, Dalibora Jakaše - Maljčika, Veljka Drakulića; kao i više poglavlja o Pavelićevim i Titovim diplomatima među kojima iskaču ustaša, glasoviti kardiolog Branko Benzon, prvi poklisar Nezavisne Države Hrvatske u Berlinu, i komunisti, Srbin Slavoljub - Đera Petrović, ambasador, i Hrvat, Sinjanin Predrag Grabovac, prvi savjetnik u ambasadi u Buenos Airesu, iz burnih dana kad se dogodio pokušaj ubojstva Ante Pavelića, 10. travnja 1957., ispred njegove kuće u predgrađu Lomas del Palomaru, poslije koga je svijet napokon saznao za mjesto Pavelićeva boravka, i nakon što je potom bio upućen službeni zahtjev jugoslavenske vlade vladajućoj argentinskoj vojnoj hunti za ekstradiciju zbog čega je poglavnik, iz opravdanoga straha da će ga doista izručiti, potajno, preko Čilea, umakao u Madrid. Tamo je, od posljedica ranjavanja, i umro, 29. prosinca 1959. godine.

Zatim, u romanu će prvi put biti objelodanjeno da su tri službe, svaka za se, a da nisu surađivale između sebe, nego su djelovale vrhunski skriveno, poslale svoje agente da u istome razdoblju, s proljeća 1957., skončaju s Pavelićem. Jugoslavenska i srpska Služba državne bezbednosti, čije konce je vukao Krcun Penezić, i hrvatska Služba sigurnosti, predvođena Stevom Krajačićem, sudarale su se suparnički, u prestižnoj nakani da ga otmu ili u skrajnjem slučaju smaknu kao najtraženiju glavu političke emigracije. S Pavelićem je prvi put bilo prekršeno strogo pravilo, autoritarno izrečeno po maršalu Josipu Brozu Titu, da srpska policija nadzire i obračunava se s odbjeglim srpskim i crnogorskim, a hrvatska s hrvatskim izbjeglicama, službeno nazvanim: “naprijateljska emigracija”.

Pet zrna za Pavelića
To je ujedno bio početak sve izraženijega suparništva policijskih vrhova Beograda i Zagreba, a koje je proključalo masovnim odrubljivanjem glava na obje strane, započetim šokantnom smjenom Aleksandra Rankovića na izvanredno sazvanome Četvrtom plenumu Centralnoga komiteta Saveza komunista Jugoslavije na Brijunima, u srpnju 1966.

Mossad je pak sa svoje strane - eda bi se odužio Jugoslaviji stoga što je među prvima bespogovorno priznala novostvorenu državu Izrael - uputio u Buenos Aires svoje dvoje vrhunskih, iskazanih terminatora Šulu Kišak Cohen i Petera Malkina (potonji će se nekoliko godina kasnije svjetski proslaviti spektakularnim ulovom nacističkoga “anđela smrti” Adolfa Eichmanna i njegovim potajnim prebacivanjem iz Argentine u Tel Aviv) kako bi Titu i napose njegovu palatinu Moši Pijade, beogradskome Židovu, zauzvrat, na zlatnome pladnju donijele Pavelićev skalp.

No nepogrešive profesionalce iz Izraela i ondašnje Jugoslavije, samo za dan pretekao je, u rukovanju revolverom nedoučeni, Crnogorac Blagoje Jovović, nekadašnji partizanski, a potom četnički ratnik, vjeran kralju Petru II., čijih je pet zrna, zacijelo ispaljenih drhtavom desnicom, premda iz neposredne blizine, u poglavnikovo tijelo pogodilo su samo dva. Da bih istražio taj galimatijas u više navrata putovao sam u mjesta u kojima se ispisivao udes Ante Pavelića. A to su, osim Zagreba i Beograda, bili Buenos Aires, Santiago de Chile, Madrid, Tel Aviv i Jeruzalem.

Tamo sam pronašao gomilu značajnih zapisa i ključne sugovornike povezane s atentatom. Navodim prije svih Boška Vidakovića; Velimira - Bracu Pavelića, jedinoga poglavnikova sina koji je sa starijom sestrom Višnjom živio u Madridu; dr. Zvonimira Puticu; čudesno obrazovanoga Pavla Tijanaš, kućnoga profesora Pavelićeve mlađe djece Mirjane i Velimira, voditelja Hrvatskoga sata na Radio Madridu tijekom dva desetljeća, od 1955. do 1975., a čije će prisno prijateljstvo s obitelji Pavelić završiti nenadanom izričitom zabranom udovice Mare Pavelić da Tijan i njegova žena ne smiju biti nazočni na poglavnikovu sprovodu, na madridskome groblju Sacramento San Isidro; ambasadora Slavoljuba - Đere Petrovića; nogometnoga menadžera, Imoćanina nastanjena u Buenos Airesu, Alda Valentinija; Dubrovčanina Antona Kolendića; negdašnjega kultnog policajca Matu Rajkovića, koji se po ražalovanju pročuo kao istaknuti novinar (s njime sam u mladosti radio u Vjesniku u srijedu); i još mnogima koji su pridonijeli preobilju skupljenih podataka. Osobito sam dužan izdvojiti Jana Barana, počasnoga konzula Republike Hrvatske u Jeruzalemu, koji mi je odškrinuo jako zamandaljena čelična vrata Mossada i bez čije izdašne indiskretne pomoći ne bih saznao o umiješanosti izraelske tajne službe u atentat na Pavelića.

Izmišljena imena

Držim da pretpostavljate kako je bilo i onih kojima sam prethodno morao tvrdo prisegnuti da ih neću spomenuti pravim imenom. To su, prije svih, poznati jaki zagrebački policajac koji je bio izabran da organizira napad na Pavelića, najprije u Buenoa Airesu i potom u Madridu i oba puta nije uspio, štono bi rekli plivači, “za udar ruke”, i njegov strijelac, Hrvat rođen u Čileu, a koji se poslije propaloga pokušaja u Buenos Airesu, vratio u rodni Valparaiso imućniji za pozamašnu dolarsku svotu. Njihova izmišljena imena u romanu su Đuro Milić i Petar Rak. Siguran sam, međutim, da će stariji zagrebački noćari, ako se dohvate ovih redaka, iz mnoštva plastičnih opisa lako prepoznati popularni lik koji je neprikosnoveno kraljevao poznatim lokalima, od Mocce, Kazališne kavane, Gradskoga podruma, Medulića i Ritz bara, družeći se s vjetrogonjama, kojih su nadimci: Signor console, Kiki i Ludi Frane.

Držim da će se vremešniji Osječani i Našičani možda podsjetiti stidljiva lika mlade partizanke poručnice, anđeoske ljepotice, ovdje prekrštene u Ivanku Rakalović i kasnije Galić, koja je zbog buknule ljubavi prema sposobnome slavonskom poduzetniku (nazvao sam ga Snaga) ostavila prvoga muža, pukovnika policije (a taj je sijao strah i trepet u Osijeku), i vjerničku odanost Komunističkoj partiji i, na neiskazivo zaprepaštenje vladajuće kaste, izbjegla u Argentinu.

Nju sam slučajno upoznao u ljetovalištu, Mar del Plati, gdje je živjela, i bez moga nagovora u dahu mi podastrla svoj životopis, kad se kao ideološka pokajnica željela vratiti u komunističko jato time što je, otkrivajući tajne iz kruga argentinskih ustaša, surađivala sa stvarnim diplomatom Predragom Grabovcem i svojim vjenčanim kumom, izmišljenim Đurom Milićem.

U Mar del Plati, našao sam se i s atentatorom Blagojem Jovovićem. Razmetljiv i iznimno samohvališan, predao mi je rukopis svoje knjige u kojoj je, iz osobnoga četničkog kuta viđenja, pomno opisao od A do Z, sve od trenutka kad je došao na pomisao da ubije Antu Pavelića pa do konačnoga čina.

Prigovori o debljini

Nije naodmet naglasiti da sam se u Zagrebu, na ručku u restoranu Purger, u Petrinjskoj ulici, sredinom 2007., vidio s Mirjanom Pavelić-Pšeničnik, kćerkom Ante Pavelića, rođenom 8. studena 1926., majkom njegovih četiriju unučica. Osjetio sam, kako joj nije bilo ugodno kad sam otkrio da dugi niz godina prikupljam građu koja nastoji rasvijetliti uzroke i posljedice atentata na njezina oca.

Vratit ću se početku, kad sam dočekao prigovore o debljini romana “Meta poglavnik: živ ili mrtav” i svojoj obrani. U njoj je, pored već navedenoga, nanizano mnoštvo duljih ili kraćih životopisa, osim članova obitelji Pavelić, tu su zanimljivi detalji o Lovri Matačiću; Vikiju Glovackome; generalu Anti Moškovu (neostvarenoj ljubavi Višnje Pavelić); glumcima Dubravku Dujšinu, Vjeki Afriću i Joži Rutiću; kazališnoj prvakinji Mariji Crnobori (neostvarenoj ljubavi Ante Moškova), a čiji je bratić, slikar Jozo Crnobori naslikao glasoviti Pavelićev uljani portret; Radovanu Zogoviću, jugoslavenskome kulturnom glavosijeku; Didi Kvaterniku, koji će se od dvorskoga miljenika pretvoriti u zakletoga neprijatelja bračnoga para Pavelić; pjesnicima Vinku Nikoliću i Tinu Ujeviću; piscu “Ognjišta” Mili Budaku; Hanziki, legendarnome zagrebačkom cvjećaru, nesuđenome opernom pjevaču; partizanskome generalu Peki Dapčeviću; Milovanu Đilasu; Zinki Kunc, neskrivenoj simpatiji Josipa Broza Tita; premijerki Goldi Meir; Moši Dajanu; slikaru Marcu Chagallu; nogometnome vrataru Franji Šoštariću, koji je 1946. bio naglavce izbačen iz armijskoga kluba Partizan nakon što se u pijanstvu nesmotreno izbrbljao da je kao pilot lovac zrakoplovstva NDH na istočnome bojištu u Rusiji obarao sovjetske zrakoplove; i napose o velikome zavodniku Branku Benzonu.

Nenadmašni ljubavnik

Priča o njemu je posebno zanimljiva. Kao hrvatski poklisar u Berlinu zbog ljubavnih avantura s brojnim gospođama i gospođicama, a među kojima su, na nevolju, bile supruge i milosnice nekih od prvih čelnika Trećega Reicha, bio je prislijen da se samo poslije nepune pola godine neslavno vrati u Zagreb. Nakon odlaska u emigraciju, u Buenos Aires, Benzon je opčinio i prvu damu Argentine, karizmatičnu Evitu Peron, koja će zbog naklonosti prema njemu omogućiti da Ante Pavelić postane vlasnik unosne tvrtke za izgradnju stanova. U romanu koji bi, po dogovoru s nakladnikom Jutarnjim listom poslije ovoga skraćenog feljtona trebao izaći u tri knjige, sijaset je putopisnih opisa mojih najmilijih metropola Buenos Airesa, Madrida, Jeruzalema i, dašto, Zagreba.

Sve ovo sam opisao hladne glave iznoseći postojeće činjenice iz kojih će čitatelj sam izvući zaključke.

Ovo će biti roman s kazalom tko je tko na kraju, s popisom nekoliko stotina spomenutih ličnosti i dvoličnosti.

Ostajem vaš, poštovani čitatelji, u vjeri da ste moj istup valjano prihvatili. P.Z.

[Bobani]

RASNA POLITIKA U NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ 1941-1945

(Poznato je da su Amerika, Angleska, Francuska, Španjolska, Njemačka i mnoge druge zemlje imale rasističke zakone, primjerice Amerika i Francuska sve do unatrag, podkraj dvadesetog stoljeća. Živio sam u Parizu gdje sam osobno vido mnogo puta da se je bijelac demostrativno dizao i mijenjao mjesto čim bi crnac mu se približio. U Ameriki je bila ista stvar, i toga se još i danas mnogi sjećamo. Ali se to ovima ne pribaciva i ne stavlja ih se na stub "sramote" kao što se to još i dan danas Hrvatima pripisiva u grujeh, iako smo bili jedna od zemalja koja je bila u ratu i imala najkraće vremensko razdoblje tih rasnih zakona. Zašto se to samo nama Hrvatima spočitava to još i danas? Odgovor se može naći u FIFI-nom obrazloženju o kazni ovih dana Josipu Šimuniću, koji je potkrijepljen samo i isključivo srpskim, jugoslavenskim, partizanskim i antifašističkim lažima protiv Hrvata i hrvatskog naroda.

NDH nije bila nikakav izuzetak od drugih država za vrijeme WW2. Slijedila je kurs drugih naroda, kako u politiki, diplomaciji, ratnim operacijama, tako isto u čistoći hrvatskog jezika, hrvatske kulture, hrvatskog nacionalnog ponosa, hrvatskog imena, što je sve skupa tijekom stoljeća bilo izmiješano raznim "migracijama" s istoka i drugdje, tako da je izgledalo kao da smo "salata naroda" a ne jedan stari HRVATSKI NAROD! Otporaš.)


Na prijedlog ministra unutarnjih poslova propisujem i proglašujem
ZAKONSKU ODREDBU*
o državljanstvu

Točka 1.

Državni pripadnik je osoba, koja stoji pod zaštitom Nezavisne Države Hrvatske. Državno pripadništvo stiče se po propisima zakonske odredbe o državnom pripadništvu.

Točka 2.

Državljanin je državni pripadnik arijskog porijetla, koji je svojim držanjem dokazao, da nije radio protiv oslobodilačkih težnja hrvatskog naroda i koji je voljan spremno i vjerno služiti hrvatskom narodu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Točka 3.

Državljanin je nosilac političkih prava prema odredbama zakona.

Točka 4.

Ministarstvo unutarnjih poslova izdati će naredbe potrebne za provedbu i nadopunu ove zakonske odredbe.

Točka 5.

Ova zakonska odredba stupa na snagu danom proglašenja u Narodnim novinama. U Zagrebu, 30. travnja 1941.

Poglavnik: Dr. Ante Pavelić, v. r.




Na prijedlog ministra unutarnjih poslova propisujem i proglašujem
ZAKONSKU ODREDBU**
o rasnoj pripadnosti

Točka 1.

Arijskog porijetla je osoba, koja potječe od predaka, koji su pripadnici europske rasne zajednice ili koji potječu od potomaka te zajednice izvan Europe.
U koliko za stanovite službe ne postoje druge odredbe, arijsko se porijetlo dokazuje krsnim (rodnim) i vjenčanim listom predaka prvog i drugog koljena (roditelja te djedova i baka). Kod pripadnika islamske vjerske zajednice, koji ne mogu pridonijeti navedene isprave, potrebno je pismeno posvjedočenje dvojice vjerodostojnih svjedoka, koji su poznavali njihove predke, da među njima nema osoba nearijskog porijetla.
U dvojbenim slučajevima donosi odluku ministarstvo unutarnjih poslova na prijedlog rasnopolitičkog povjerenstva.

Točka 2.

Osobe, koje pored arijskih predaka imaju jednog predka drugog koljena Židova ili drugog europskog nearijca po rasi izjednačuju se obzirom na sticanje državljanstva s osobama arijskog porijetla.
Osobe sa dva predka drugog koljena Židova po rasi također mogu biti obzirom na državljanstvo izjednačene s osobama arijskog porijetla, u koliko to u točki 3. nije drugačije određeno.

Točka 3.

1. Kao Židovi u smislu ove zakonske odredbe vrijede:
2. Osobe, koje potječu barem od troje predaka drugog koljena (djedova i baka), koji su Židovi po rasi. Djedovi i bake vrijede kao Židovi, ako su mojsijeve vjere ili su se u toj vjeri rodili.
3. Osobe, koje imaju dva predka drugog koljena, koji su Židovi po rasi, i to u ovim slučajevima:

a) ako su bile 10. travnja 1941. pripadnici mojsijeve vjere ili ako su kasnije na tu vjeru prešli;
b) ako imaju bračnog druga, koji vrijedi kao Židov u smislu 1.;
c) ako su poslije stupanja na snagu ove zakonske odredbe sklopili brak s osobom, koja ima dvoje ili više predaka drugog koljena Židova po rasi, i potomci iz takvog braka;
d) ako su nezakonita djeca sa Židovom u smislu 1., a rode se poslije 31. siječnja 1942.;
e) ako ministarstvo za unutarnje poslove na obrazloženi prijedlog rasnopolitičkog povjerenstva odluči, da vrijede kao Židovi.

3. Osobe, rođene izvan teritorija Nezavisne Države Hrvatske od roditelja, koji ne potječu iz Nezavisne Države Hrvatske ako su bile 10. travnja 1941. mojsijeve vjere ili imaju najmanje dvoje predaka dugog koljena Židova po rasi, ili vrijede kao Židovi u smislu zakona zemlje, iz koje potječu.
4. osobe, koje su poslije stupanja na snagu ove zakonske odredbe sklopile obilaženjem zakonske odredbe o zaštiti arijske krvi brak, koji je zabranjen i njihovi potomci.
5. Osobe, koja su nezakonita djeca Židovki u smislu 1.

Točka 4.

Kao Ciganin u smislu ove zakonske odredbe vrijedi osoba, koja potječe od dvaju ili više predaka drugog koljena, koji su Cigani po rasi.

Točka 5.


Kod ministarstva unutarnjih poslova osniva se rasnopolitičko povjerenstvo, koje donaša mnijenja i prijedloge u svim dvojbenim slučajevima rasne pripadnosti.
Konačno rješenje o dvojbenim slučajevima rasne pripadnosti donaša ministarstvo unutarnjih poslova.
Propise o ustrojstvu i djelokrugu rada toga povjerenstva izdat če ministarstvo unutarnjih poslova posebnom naredbom.

Točka 6.

Osobama, koje su se prije 10. travnja 1941. iskazale zaslužnima za Hrvatski narod, napose za njegovo oslobođenje, kao i njihovim bračnim drugovima, s kojima su sklopile brak prije stupanja na snagu ove zakonske odredbe i potomcima iz takvog braka, u koliko bi se na te osobe mogla odnositi ova naredba, može poglavar države izvan propisa ove naredbe priznati sva prava, koja pripadaju osobama arijskog podrijetla.

Točka 7.

Provedba ove naredbe povjerava se ministru unutarnjih poslova.

Točka 8.


Ova zakonska odredba stupa na snagu danom proglašenja u Narodnim novinama. U Zagrebu, 30. travnja 1941.

Poglavnik: Dr. Ante Pavelić, v. r.

* Narodne novine, br. 16 od 30. travnja 1941. ** Isto.




Na prijedlog ministra unutarnjih poslova propisujem i proglašujem
ZAKONSKU ODREDBU*
o zaštiti arijske krvi i časti Hrvatskog naroda

Točka 1.

Brak Židova i inih osoba, koje nisu arijskog porijetla s osobama arijskog porijetla, je zabranjen. Isto tako je zabranjen brak osobe, koja pored arijskih predaka ima jednog predka drugog koljena po rasi Židova ili drugog europskog nearijca s osobom, koja je po rasi jednakog porijetla.
Koje osobe vrijede kao Židovi ili nearijci određuje zakonska odredba o rasnoj pripadnosti.

Točka 2.

Posebna dozvola za sklapanje braka potrebna je u slijedećim slučajevima:
1. za brak osobe sa dva predka drugog koljena Židova po rasi s osobom, koja imade jednog predka drugog koljena europskog nearijca po rasi, ili s osobom, koja je arijskog porijetla;
2. za brak osobe, koja imade medu predcima pripadnike drugih neeuropskih rasa s osobama isto takvog porijetla, ili s osobom, koja imade jednog ili dva predka drugog koljena Židova po rasi ili jednog predka drugog koljena Ciganina po rasi, ili s osobom arijskog porijetla;
3. za brak između državljana i državnih pripadnika, ukoliko nije po točki 1. zabranjen.
Dozvolu za takav brak izdaje ministarstvo unutarnjih poslova po saslušanju rasnopolitičkog povjerenstva.

Točka 3.

Izvanbračno spolno općenje Židova ili ine osobe, koja nije arijske krvi, sa ženskom osobom arijskog porijetla je zabranjeno.
Muška nearijska osoba, koja se ogriješi protiv ove zabrane počinja zločin oskvrnuća rase, te se kažnjava sa zatvorom ili tamnicom U naročito teškim slučajevima, napose ako se radi o silovanju nevine djevojke, može se izreći smrtna kazna.

Točka 4.

Židovi ili ine osobe, koje nisu arijskog porijetla, ne smiju zaposliti u kućanstvu ženske osobe arijskog porijetla ispod 45 godina starosti.
Nearijcima i državnim pripadnicima je zabranjeno izvješanje hrvatske državne i narodne zastave i isticanje hrvatskih narodnih boja i emblema.
Sve promjene židovskih prezimena koje su izvršene poslije 1. prosinca 1918. stavljaju se izvan krijeposti, te se imaju zamijeniti sa prvotnim prezimenima.

Točka 5.

Tko je Židov određuje zakonska odredba o rasnoj pripadnosti.

Točka 6.

Ministar za unutarnje poslove izdati će naredbe o provedbi ove zakonske odredbe.

Točka 7.

Ova zakonska odredba stupa na snagu danom proglašenja u Narodnim novinama.
U Zagrebu, 30. travnja 1941.

Poglavnik: Dr. Ante Pavelić, v. r.

* Narodne novine, br. 16 od 30. travnja 1941. ** Po ispravku NN, br. 17. od 2. svibnja 1941

[Bobani]

PROPISNIK, ZADAĆA I STVARNO USTROJSTVO RADA "USTAŠE" (prvi (1) dio)

(U nastavcima ću donijeti pojašnjenja Ustaških Načela koja su izišla u časopisu "Ustaša" br. 950 još za vrijeme postajanja nezavisne Države Hrvatske. Mnogi Hrvati nikada za ovo nisu čuli a kamoli imali priliku o ovome znati išta. Sve što su znali o Ustašama i NDH je iz beogradskih i neprijateljskih izvora. Zato bi bilo i dobro i koristno da današnji hrvatski naraštaji proštudiraju ovaj PROPISNIK i stave na papir sve one riječi iz ovih "Ustaških Načela" i ovog "Propisnika" odišu, mirišu, odsijevaju - ili kako god hoćete - idejama "fašizma" "nacizma" i "komunizma". Otporaš.)



Broj 950

Na temelju točke 13. ustava «USTAŠE» - Hrvatskog oslobodilačkog pokreta – po odredbi Poglavnika – izdajem sliedeći

PROPISNIK

O ZADAĆI, USTROJSTVU, RADU I SMJERNICAMA «USTAŠE» - HRVATSKOG OSLOBODILAČKOG POKRETA

I. ZADAĆA, BITNE OZNAKE, USTROJSTVO I STVARNA SREDSTVA RADA «USTAŠE»

§ 1. Zadaća «Ustaše»

b) Hrvat – jedino izvorno i poviestno naše ime, koje nitko ne smije i ne može zamieniti ni s jednim drugim imenom;
c) Hrvatska – jedino izvorno i naravno ime, koje je naš
narod dao u pradavna vremena svojoj domovini, koje nitko nesmije i ne može zamieniti ni s jednim drugim imenom;
d) Država Hrvatska – jedinstvena, te da se ne može dieliti na pokrajine;
e) «Ustaša» - izvorni i samonikli hrvatski oslobodilački pokret, utemeljen na hrvatskoj sviesti, poviesti i državnom pravu – čedo vjekovnih borbi hrvatskog naroda za slobodu, samostalnost i državnu nezavisnost.

§ 5. «Ustaša» je politički pokret

«Ustaša» u svojim članovima, pristašama i cielom hrvatskom narodu jača državnu i narodnu sviest, duh samostalnosti i narodne osebujnosti. Zato:

a) upoznaje cio narod s hrvatskom narodnom i državnom poviešću od prvih početaka do danas;
b) upućuje na važnost, vriednost, potrebu i značenje vlastite države;
c) stalno goji i uviek visoko podiže sviest na rodne slobode i samostalnosti;
d) održava, jača i produbljuje u dušama i srdcima cielog naroda živo uvjerenje u poviestnu činjenicu, da se hrvatski narod nije nikada bilo kojim činom ili bilo kojom zakonitom odlukom odrekao prava na svoju vlastitu državu i da to svoje pravo nije nikada na bilo koga drugoga prenio, tek mu je koncem svjetskog rata tudjinska sila spriečila, da dalje vrši svoja vrhovnička (suverena) prava u vlastitoj državi, u Hrvatskoj.

§ 6. «Ustaša» je vojnički pokret

«Ustaša» svrstava narod u uredjene borbene redove, vojniški ga odgaja, te njeguje vojničke i vitežke vrline hrvatske – vjekovima posvjedočene. Zato:

a) iznosi pred svoje članove, pristaše i cio narod naše tisućljetne borbe za domovinu i zapadnu uljudbu na svim bojištima i ratištima svieta;
b) predočuje svojim članovima, pristašama i narodu kao uzor svietle likove naših proslavljenih junaka, njihove živote, pregaranja i žrtve, a posebno vjekovnu, krvavu i neprestanu borbu cielog naroda, da sažuva svoje ime, domovinu, državu, slobodu i pravo na obstanak;
c) uzvisuje junačke, plemenite, požrtvovne i paćeničke likove žena i majki našeg naroda, koje su čuvale domaće ognjište, radjale i odgajale nove naraštaje, te u potrebi i same oružjem u ruci branile dom i ognjište;
d) odgaja tjelesno zdrav narod radom, umjerenošću i tjelovježbama razne vrste.

§ 7. «Ustaša» je radni pokret

«Ustaša» naučava, da je rad temelj vriednosti narodnog žvota i blagostanja. Zato:

a) naučava, da rad označuje stupanj vriednosti svakog pojedinca;
b) iztiče načelo dužnosti savjestnog rada, te to i provodi putem radne službe;
c) visoko poštuje svakog radnika – bilo duhovnog, bilo tjelesnog;
d) čini sve, kako bi svojim savjetom i radom unapriedio blagostanje naroda i države.

(1) Točkom 1. i 2. ustava «Ustaše» - Hrvatskog oslobodilačkog pokreta označena je zadaća Pokreta.
(2) Prva zadaća Pokreta, naznačena u točki 1. ustava, koja predvidja borbu za oslobodjenje Hrvatske izpod tudjinskog jarma i za uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske, izpunjena je.
(3) Druga, sadanja i buduća, zadaća «Ustaše» u smislu točka 2. ustava, u smislu ustaškog načela i suvremenih potreba hrvatskog naroda jest:

a) braniti svim sredstvima državnu samostalnost Hrvatske;
b) braniti svim sredstvima narodnu osebujnost hrvatskog naroda i ne dozvoliti nikada, da se hrvatski narod smatra
dielom kojeg drugog naroda;
c) boriti se, da u hrvatskoj državi uviek vlada samo hrvatski
narod;
d) boriti se da hrvatski narod bude podpunim i trajnim
gospodarom svih tvarnih i duhovnih dobara u svojoj
zemlji;
e) raditi, da Nezavisna Država Hrvatska bude napredna i
pravedno uredjena, u duhu ustažkih načela;
f) postaviti i održati rad kao temelj svake vriednosti i svakog prava, vršenje dužnosti kao izvor prava na zaštićen život, a odgovornost prema cjelini kao temelj svakoj djelatnosti;
g) obnoviti i preporoditi hrvatskog čovjeka u duhu i na temelju ustaškog načela, časti, poštenja, pravednosti i ljubavi;
h) u duše svih Hrvata i Hrvatica usadjivati vrline drevnog junačtva i vitežtva, po uzoru otaca i djedova – junaka i vitezova;
i) probuditi, razvijati i jačati životnu radost u radu i borbi;
j) uzgajati kod članova i pristaša i u narodu uobće odanost, poslušnost i vjernost prema Državi Hrvatskoj i Poglavniku, te pouzdanje u njega.

§ 2. Bitne oznake «Ustaše»

«Ustaša» je pokret: 1. narodni, 2. nacionalistički, 3. politički, 4. vojnički, 5. radni, 6. družtvovni, 7. ćudoredni, 8. odgojni i 9. prosvjetni.

§ 3. «Ustaša» je narodni Pokret

«Ustaša» je pokret, a nije i ne može biti stranka, jer:

a) u svojim redovima okuplja cio narod, bez obzira na stališ i zvanje,
b) u svojem radu i borbi uviek ima pred očima cio narod i
njegove potrebe, a ne samo potrebe pojedinaca ili pojedinih narodnih skupina i stališa.
Kako je najveći dio hrvatskog naroda seljački, to će Pokret prvenstveno misliti i raditi za dobro seljaka, ne zanemarujući ni dobro ostalih stališa.

§ 4. «Ustaša» je nacionalistički pokret

Načelo «Ustaše» jest, da je hrvatski narod samosvojna narodna jedinica, te kod svojih članova, pristaša i svih Hrvata učvršćuje sviest i uvjerenje, da je:
a) hrvatski narod – narod sam po sebi, te da nije istovjetan s nijednim drugim narodom, niti dio ili pleme bilo kojeg drugog naroda;

Nastavlja se. Otporaš.

[Bobani]

PROPISNIK, ZADAĆA I STVARNO USTROJSTVO RADA "USTAŠE" (drugi (2) dio)

Broj 950


Na temelju točke 13. ustava «USTAŠE» - Hrvatskog oslobodilačkog pokreta – po odredbi Poglavnika – izdajem sliedeći

PROPISNIK O ZADAĆI, USTROJSTVU, RADU I SMJERNICAMA «USTAŠE» - HRVATSKOG OSLOBODILACČKOG POKRETA

1.

§ 8. «Ustaša» je družtvovni pokret

§ 12. Ustrojstvo «Ustaše»

«Ustaša» uskladjuje i unapredjuje probitke svih stališa hrvatske narodne zajednice, te upućuje stalno na to, da je probitak zajednice uviek pred probitkom zajednica.

Zato:

a) priucčava svoje članove, pristaše i narod na novi družtvovni poredak, u kojem će svi stališi i sva zvanja naći smisao svojeg obstanka u skladnoj suradnji i službi obćim probitcima hrvatske narodne zajednice;
b) odgaja pripadnike svih stalisša u uzajamnom sštovanju i ljubavi, te u njima budi i razvija sviest, da svi zajedno, kao djeca jedne majke domovine, predstavljaju nedjeljivu narodnu cjelinu, jaku samo onda, ako je podjednako pravedno izgradjena i pravilno uredjena u svim svojim dielovima;
c) proučava i širi znanje o svim družtvovnim pitanjima razmatrajući ih s gledišta suradnje stališta na nacionalističkoj podlozi, za razliku od glavničarskog i marksističkog promicanja borbe stališta na internacionalnoj podlozi;
d) iztiče i svakom prilikom provodi načelo, da svatko ima pravo i dužnost raditi, a onaj, koji radi, da ima pravo na dostojan život i pravednu nagradu za svoj rad, bio on duhovni ili tjelesni radnik;
e) provodi na svim područjima svoga rada načelo družtvovne odgovornosti i dužnosti prema zajednici.

§ 9. «Ustaša» je ćudoredni pokret

«Ustaša» hoće i nastoji, da svaki njegov član, svaki pristaša i svaki pripadnik hrvatske narodne zajednice bude sviestan, da su temelj urednog, zdravog, zadovoljnog i sretnog života – vjera i obitelj,

Zato;

a) u svoje čanstvo prima samo poštene, ćudoredno nepokvarene ljude, te dobre i čiste Hrvate;
b) suzbija u narodu bezbožtvo, psovku, klevetu, pijanstvo, nećudoredje, neslogu, laž i klevetu;
c) promiče u narodu spremnost na žrtve za obće dobro, bez očekivanja nagrade;
d) bori se protiv mekoputnosti i lakoumnog shvaćanja života, te čuva svetost braka i obitelji;
e) visoko podiže poštovanje žene i majke, te štiti i brani djevojačku čast i ugled.

§ 10. «Ustaša» je odgojni pokret

«Ustaša» naučava, da uspjeh svakog valjanog rada ovisi o čovjeku i njegovom značaju.

Zato;

a) odgaja u hrvatskom narodu čelik-značajeve, ljude časti i poštenja, ljude ponosa, te jake narodne i državne sviesti;
b) oplemenjuje dušu i srdce čistom i požrtvovnom ljubavlju prema svakom članu hrvatske narodne zajednice, a posebno prema onima, kojima je ljubav i pomoć najpotrebnija;
c) usadjuje u srdca svojih članova, pristaša i cielog naroda živ i jak osjećaj dužnosti i pravednosti;
d) budi i uzgaja u članovima, u pristašama Pokreta i narodu životnu radost – da digne polet, da pojača snage, odpornost u naporima i uztrajnost u radu i borbi;
e) upoznaje svoje članove, pristaše i hrvatski narod s njegovom poviešću, starinama, zemljopisom, te narodnim blagom u pjesmi, običajima i nošnji.

§ 11. «Ustaša» je prosvjetni pokret

«Ustaša» cieni prosvjetu kao veliko dobro pojedinca i naroda.

Zato;

a) nastoji, da obćom naobrazbom i stručnom spremom osposobi svoje članstvo i cio narod za napredak i životnu borbu;
b) drži redovita predavanja i tečajeve, prosvjetne i stručne, uredjuje knjižnice i čitaonice, izdaje novine, knjige, časopise i tiskopise, te pobija nepismenost;
c) njeguje glasbu i pjesmu, osobito narodnu, po svojim pjevačkim i glasbenim zborovima;
d) daje kazalištne i slikokazne predstave.

(1) Poglavnik je u smislu ustaškog ustava vrhovni vodja i zapovjednik «Ustaše» - Hrvatskog oslobodilačkog pokreta.

(2) Ustaški pokret u širem smislu obuhvaća:

a) Članstvo i pristaše;
b) Ustašku mladež mužku i žensku;
c) Ustašku Vojnicu, koju sačinjavaju: 1. Stajaći djelatni zdrugovi; 2. Poglavnikovi tjelesni zdrugovi; 3. Prometni zdrugovi; 4. Hrvatsko oružničtvo; 5. Redarstvena straža; 6. Nadzorna služba; 7. Ustaška učlišta; 8. Ustaška priprema; 9. Stegovni i kazneni sud, te prema potrebi daljnje vojne postrojbe (točka 13. Ustava);
d) Glavni savez staliških i drugih postrojbi u smislu zakonske odredbe od 6. V. 1942.

(3) Članstvo i pristaše postrojavaju se, rade i vrše djelatnost prema propisima ovog Propisnika, dočim za Ustašku Vojnicu i za postrojbe staliških i drugih saveza postoje posebne zakonske odredbe i propisi.
(4) Ustaška Vojnica čini sastavni dio oružanih snaga Nezavisne Države Hrvatske.
(5) Ustaški pokret u užem smislu, bez Vojnice i bez postrojbi staliških i drugih saveza, sastoji se od:

a) mužkih članova – ustaša;
b) ženskih cčanova – ustaškinja (Ženske loze hrvatskog ustaškog pokreta);
c) mužkih i ženskih pristaša Pokreta;
d) ustaške mladeži mužke i ženske.

(6) Ustrojstvo, rad i djelovanje ustaške mladeži odredjuje se posebnim propisnikom, koji odobrava Postrojnik.

§ 13. Znak i pozdrav

(1) Mužki članovi Pokreta (ustaše) nose propisanu odoru i znak, koji predstavlja slovo «U», u kojem se nalazi goruća bomba, a na bombi hrvatski grb.
(2) Ženski članovi Pokreta (članice Ženske loze hrvatskog ustaškog pokreta – ustaškinje) nose propisanu odoru i znak, koji predstavlja slovo «U», u kojem se nalazi hrvatski grb, obavijen tropletom. Nošenje odore kod ustaškinja nije obvezatno.
(3) Pristaše i pristaškinje Pokreta nose isti znak kao ustaše, odnosno ustaškinje, nu ne nose odore.
(4) Pozdrav je pojedinačni i skupan.
(5) Pojedinci pozdravljaju tako, da dižu izpruženu desnu ruku do visine čela i glasno izgovaraju: «Spremni!». (Neka svaki od nas Hrvata ovo dobro zapamti da hrvatski ustaški vojnički pokret nije bio ni fašistički a još manje nacistički, jer se je desnom rukom pozdravljalo, kao i sve druge vojske u svijetu, DO VISINE ČELA a ne do iznad čela, kako to neprijatelj želi prikazati. O tome je pisao general Drinjanin u jednoj od DRINA kako ustaški pozdrav nije bio fašistički. Mo, Otporaš)
(6) Kada pred skupinu članova ili pristaša dolazi nadredjeni dužnostnik Pokreta, tada ovaj uz izpruženu desnicu pozdravlja s riečima; «Za Poglavnika i dom!», a skupina odgovara izpruženih desnica; «Spremni!».
(7) Pojedinosti o pozdravljanju, znakovima i odorama u različitim prilikama odredit će se posebnim naputcima.

§ 14. Stvarna sredstva rada

(1) Stvarna sredstva Pokreta jesu:

članarina;
dobrovoljni prinosi;
prihodi od imovine;
ini prihodi.

(2) Članarinu je dužan plaćati svaki član i članica Pokreta.

Visinu članarine odredjuje za cieli Pokret Postrojnik. Svu članarinu ubire tabor i šalje Zapovjedničtvu blagajne GUS-a i to nakon izteka svakog mjeseca, a najkasnije do 10. u mjesecu.
(3) Pristaše Pokreta plaćaju mjesečno dobrovoljne prinose u stalnoj visini, koju sami odrede. Dobrovoljne prinose mogu plaćati i imućniji članovi Pokreta. Dobrovoljne prinose odašilje tabor istodobno s članarinom Zapovjedničtvu blagajne GUS-a.
(4) Najmanju visinu dobrovoljnog prinosa odredjuje Postrojnik.
(5) Prihode od priredaba šalje ustanova, koja ih je priredila, Zapovjedničtvu blagajne GUS-a u visini od 25% čistog dobitka, prvom prilikom, kada šalje članarinu i dobrovoljne prinose, Ostalih 75% zadržava dotična ustanova za pokriće vlastitih potreba.
(6) Imovinu Pokreta sačinjavaju sve nekretnine, pokretnine, gotov novac, vriednostni papiri i tražbine, te prihodi od tih vrsta imovine. Glavni Ustaški Stan jedini je i izključivi

(2) vlastnik sveukupne imovine Pokreta, bez obzira na to gdje se ona nalazi.

(7) Imovina Pokreta može se odtudjiti ili obteretiti samo pismenom dozvolom Postrojnika.
(8) Postrojnik može prihode imovine prepustiti na uživanje pojedinim ustanovama Pokreta.

II. ČLANSTVO POKRETA

§ 15. Vrste članstva

Vrste članstva Pokreta, u užem smislu, označene su u § 12. ovog propisnika.

§ 16. Ustaše

Ustaše su svi mužki članovi Pokreta od navršene dvadeset i prve godine života dalje. Ustašom prije navršene dvadeset i prve godine života postaje osoba, koja je oženjena ili koja je upisana na sveučilište.

§ 17. Ustaškinje

(1) Ustaškinje (članice Ženske loze hrvatskog ustaškog pokreta) jesu sve članice Pokreta od navršene dvadeset i prve godine života dalje. Ustaškinjom prije navršene dvadeset i prve godine života postaje osoba, koja je udana ili koja je upisana na svečilište.
(2) Posebne odredbe za ustaškinje sadržane su u §§ 76.-78. ovog propisnika.

§ 18. Pristaše

(1) Pristašom «Ustaše» - Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta može biti svaki Hrvat i Hrvatica s navršenom dvadeset i prvom godinom života, odnosno, ako su oženjeni ili udani ili upisani na sveučilište, i prije te dobi.
(2) Pristašom Pokreta može biti i svaka hrvatska ustanova, te pravna osoba.

§ 19. Ustaška mladež

(1) Ustaška mladež obuhvaća svu hrvatsku mladost, mužku i žensku, od navršene sedme do navršene dvadeset i prve godine života, ukoliko prije ne iztupi iz mladeži prema § 22. ovog propisnika.
c) spremni podpuno usvojiti ustaška načela, te po njima živjeti i raditi;

d) za vrieme pripravnog članstva točno upućeni u smisao ustaške prisege, u poviest, svrhu, bitne oznake i ustrojstvo Pokreta, te u odredbe ovog Propisnika;
e) po odredjenom dužnostniku Pokreta proglašeni dostojnim, da budu primljeni u Pokret.

§ 21. Tko može postati pristašom?

Pristašama «Ustaše» - Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta – mogu postati Hrvati i Hrvatice u životnoj dobi, odredjenoj u § 18. ovog Propisnika, koji žele svojoj domovini dobro, koji su ne samo podpuno odani sustavu vladavine u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, nego su pripravni i djelotvorno podupirati ustaški pokret.

§ 22. Tko postaje članom ustaške mladeži?

CČanom Ustaške mladeži postaje svaki Hrvat i Hrvatica, kada navrše sedmu godinu života, a mjestni ih tabornik Ustaške mladeži pozove u tabor.

Članstvo u Ustaškoj mladeži prestaje:

a) smrću;
b) navršenom dvadeset i prvom godinom života;
c) s upisom na sveučilište prije dvadeset i prve godine života;
d) stupanjem u Ustašku Vojnicu prije navršene dvadeset i prve godine života;
e) ženitbom ili udajom prije navršene dvadeset i prve godine života;
f) odstranjenjem iz redova Ustaške mladeži.

§ 23. Prijava u članstvo

(1) Tko želi postati članom (članicom) Pokreta treba:

prijaviti taborniku u svojem mjestu želju za pristup u Pokret;
savjestno i istinito izpuniti u četiri primjerka upisni list.

(2) Ako tabornik ne primi izjavu ili uzkrati upisane listove, može molitelj zatražiti pristup i izpuniti upisne listove kod logornika.
(3) Logornik će u tom slučaju zatražiti od tabornika pismeno obrazloženje njegova postupka.
(4) Protiv odluke logornika može se molitelj pritužiti stožerniku, koji odlučuje konačno, na temelju pismeno obrazloženog mišljenja logornika i tabornika.
(5) Tabornik može ovlastiti zbirnika, da prima izjave i da izdaje upisne listove. Izpunjene upisne listove predat će zbirnik najkasnije u roku od osam dana taborniku.
(6) I član Ustaške mladeži, kada navrši dvadeset i prvu godinu života, odnosno kada se prije toga upiše na sveučilište, odnosno kada se prije toga oženi ili uda, a želi pristupiti u članstvo Pokreta, mora preko svog dotadašnjeg tabornika u Ustaškoj mladeži zatražiti pristup u Pokret i izpuniti upisne listove.
(7) Jedan primjerak upisnog lista zadržat će tabor, a ostala će tri primjerka odaslati logoru, stožeru i Zapovjedničtvu Ustaša GUS-a.

§ 24. Pripravno članstvo

(1) Ako podatci molitelja, sadržani u pismenim listovima, zadovoljavaju, izpitat će tabornik na shodan način njegov predživot, pa ako utvrdi, da je molitelj dostojan, doniet će odluku, da molitelja prima za pripravnog člana. Tabornik će ovu odluku donieti redovito u roku od 15 dana, a iznimno – ako to nije moguće – u roku od 30 dana, nakon dana, kada je primio propisno izpunjene listove.
(2) Pripravno članstvo traje najmanje tri, a najviše šest mjeseci.
(3) Za vrieme trajanja pripravnog članstva, dužan je pripravnik proučiti ustav i načela Pokreta, poviest i svrhu Pokreta, prava i dužnosti članova, te svojim životom i radom pokazati, da je sviestan svoje dužnosti i dostojan častne službe hrvatskom narodu u Ustaškom Pokretu.
(4) Tko nije primljen za redovitog člana niti unutar roka od šest mjeseci pripravnog članstva, prestaje biti pripravnim članom.

(2) I a)
b)
c)
mužka i ženska mladež dieli se na:

Ustašku uzdanicu, od navršene sedme do navršene jedanaeste godine života;
Ustaški junak, od navršene jedanaeste do navršene petnaeste godine života;
Ustašku Starčevićevu mladež, od navršene petnaeste do navršene dvadeset i prve godine života.

(3) Prielaz iz jedne dobne skupine u drugu, te prielaz iz Ustaške mladeži u ustaše, odnosno ustaškinje, obavlja se na svečan način u dan, kojega za cielu državu odredjuje Postrojnik.
(4) Od Izabranih pripadnika Starčevićeve mužke i ženske ustaške mladeži, u dobi od navršene osamnaeste do navršene dvadeset i prve godine života, postrojavaju se «Ustaški jurišnici» i «Ustaške djevojke».
(5) Na čelu ovih postrojbi stoje zapovjednici, za koje vriede iste dužnosti i ista prava, kao za zapovjednike dobnih skupina.
(6) Od pripadnika postrojbi svih dobnih skupina postrojava se radna služba ustžke mladeži.
(7) Na čelu sveukupne ustaške mladeži stoji upravni zapovjednik. On provodi sve odredbe Postrojnika, izvješćuje ga u radu mladeži, prima od njega naloge, upute i smjernice za daljnji rad, te mu podnosi priedloge.

III. POSTANAK I PRESTANAK ČLANSTVA I PRISTAŠTVA

§ 20. Tko može biti članom ili članicom?

Članom ili članicom «Ustaše» - Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta – (ustašom ili ustaškinjom) mogu postati duševno zdravi Hrvati i Hrvatice u životnoj dobi, odredjenoj u §§ 16. i 17. ovog propisnika, ako se nisu nečim ogriešili o probitke časti hrvatskog naroda i domovine, te ako su ćudoredni i pošteni. Osim toga moraju biti:

a) podpuno pripravni izvršiti zadatke iz § 1. ovog propisnika;
b) spremni poslušati i izvršiti sve naloge, koje im budu izdali predpostavljeni;

3.

(5) Bivši pripravnik može ponovno zamoliti primitak u članstvo, tek nakon pola godine, računajući od dana, kada je prestao biti pripravnim članom. Molba se može ponoviti samo jedanput.
(6) Pripravni član ima sve dužnosti redovitoga člana, a nema prava redovitog člana i ne polaže prisegu.
(7) Ako tabornik najkasnije osam dana prije izminuća pripravničkog roka od 6 mjeseci ne proglasi pripravnika članom, može pripravnik preko tabornika i logornika zatražiti od stožernika, da on o tome donese odluku. Stožernik mora donieti tu odluku najkasnije za trideset dana, računajući od dana, kada je primio pritužbu pripravnika.
(8) Protiv odluke stožernika, kojom se pripravniku uzkraćuje primitak u članstvo, pristoji potonjem pravo, da preko stožernika podnese pismene prigovore, o kojima će konačno riješenje donieti Zapovjedničtvo Ustaša GUS-a.
(9) Bivši pripadnik Ustaške mladeži ne mora proći pripravnički rok, ako izvješće njegova dotadašnjeg tabornika u Ustaškoj mladeži to preporuči.

§ 25. Redovito članstvo

(1) Ako pripravnik za vrieme od najmanje tri, a najviše šest mjeseci, udovolji svim zahtjevima, koje Pokret stavlja na svoje članove, tada postaje sposobnim za redovitog člana.
(2) Dužnostnik tabora, redovito dužnostnik za promičbu, utvrdjuje sposobnost pripravnog člana, te pod svojom odgovornošću izjavljuje taborniku, da je isti stekao potrebno znanje o Pokretu (§ 24. o.p.), da je redovito i savjestno izpunjavao sve dužnosti, koje ovaj propisnik odredjuje članovima, te da je dostojnog, častnog i ćudorednog života.
(3) Dužnostnici ustaških postrojbi, koji imaju primati nove članove u Ustaški Pokret, moraju držati u vidu, da članovima Pokreta na području ciele Nezavisne Države Hrvatske mogu postati samo oni Hrvati i Hrvatice, koji su sposobni, da u najvećoj mjeri mogu udovoljiti svim dužnostima i da to moraju biti upravo odabrani, jer je mnogo bolje imati manji broj članova, koji podpuno izvršuju dužnosti, nego li mnogo članova bez prave stege i bez pravog ustaškog života i rada.
(4) Ni u jednom slučaju ne smiju dužnostnici u svojem području začlanjivati skupine i svakoga, tko to traži, te tako preuzeti u članstvo množtvo osoba bez stege i bez ustašog duha, jer bi time prestala svrha postrojbe.
(5) Nakon što je tabornik pripravnog člana proglasio dostojnim za primitak u članstvo, zatražit će tabornik od nadležnog stožera, da osposobljenom članu izpostavi izkaznicu.
(6) Izkaznica mora sadržavati: snimku člana, (tj. Sliku člana, mo. Otporaš)upisni broj imenika kod stožernika, ime i prezime člana, njegovo zanimanje, dan, mjesec, i godina rodjenja, dan upisa u Pokret, ime tabora, logora i stožera.
(7) Izkaznicu podpisuje član i stožernik, a na njoj mora biti žig stožera.
(8) Postronik može poništiti primitak u čanstvo bez navoda razloga, o čem će obaviestiti stožernika, a ovaj logor i tabor dotičnog člana.
(9) Nakon što je član primljen, polaže pismeno i ustmeno prisegu,
§ 26. Dužnosti člana

(1) Obće dužnosti člana Pokreta jesu:

poznavati posve točno Ustaška Načela;
poznavati točno ustaški ustav;
poznavati točno ovaj propisnik;
upoznati poviest hrvatskog naroda;
poznavati državopravno, političko i upravno ustrojstvo
Nezavisne Države Hrvatske, te njezin zemljopis;
poznavati prirodno bogatstvo hrvatske zemlje. (Isto kao i kod Amerikanaca kada polažeš za biti državljanin Amerike, mo. Otporaš)

(2) Posebne dužnosti člana Pokreta jesu:

položiti ustašku prisegu pismeno i ustmeno;
neizbježivo izvršiti svaki rad, nalog i odredbu nadredjenih
ustanova i dužnostnika Pokreta u skladu s ustavom i sa
zakonima Nezavisne Države Hrvatske;
postupati i raditi sa sviešću odgovornosti prema
Poglavniku, Pokretu, hrvatskom narodu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj;

živjeti ozbiljni i triezno, te biti u najvećoj mjeri požrtvovan i nesebičan u radu za Nezavisnu Državu Hrvatsku, Poglavnika i narod;
najstrože čuvati svaku službenu tajnu, te najsavjestnije paziti na povjerenu mu ustaško dobro;
pomno šuvati čistoću ustaške borbe i nikada se u borbi i radu ne ogriešiti o tudji nevini život ili o tudje dobro;
nikada ne zlorabiti oružje, odoru i položaj za udovoljenje
vlastitim hirovima, užitcima ili probitcima bilo koje vrste, niti zlorabeći položaj klevetati, nanositi nepravdu i uvredu bilo na koji način, a napose ne lažnim ili lakoumnim prijavama;
sšititi svagdje i u svakoj prilici slabe, nemoćne, starce i starice, nezaštićene i nevino progonjene, a posebno udovice, žene i djecu;
posšovati i bezuvjetno čuvati čast, poštenje, ćudoredne osjećaje i vjersko uvjerenje svoje i tudje;
nikad ne upotrebljavati nepristojne izraze, psovku ili klevetu, te i na taj način čuvati i podizati tisućgodišnju uljudbu hrvatskog naroda;
ne družiti se s osobama sumnjivih ćudorednih svojstava i ne posjećivati mjesta i ustanove na lošem glasu, ne kartati se za novce ili piće, i ne igrati igre na sreću;
medjusobno njegovati pravo i čisto drugarstvo i družtvenost, medjusobno se u dobru pomagati, a u nevolji ne ostavljati;
biti prema svakome učtiv i susretljiv i ne uzkraćivati nikome pomoć u pravednoj stvari;
pratiti život i rad državnih i samoupravnih činovnika i namještenika i naroda uobće, te možebitne protuzakonitosti i protupropisnosti prijaviti pismeno prvom nadredjenom dužnostniku Pokreta i Glavnom Ustaškom Stanu – Zapovjedničtvu Postrojnika. U prijavi se mora navesti savjestno i okolnostno sve, što osvjetljuje dotični slučaj;
savjestno polaziti sve radne sastanke tabora, odnosno zbira i sudjelovati na svim priredbama tabora i Pokreta;
plaćati redovito odredjenu članarinu.

(3) sve dužnosti člana ustaškog pokreta jesu obvezatne.

§ 27. Prava člana

Član ima pravo:

nositi znak i odoru Pokreta na propisani način;
sudjelovati u sveukupnom radu Pokreta, te kod svečanosti i priredaba;
vršiti i izvršiti posebne dužnosti u Pokretu točno prema nalozima viših ustanova ili dužnostnika Pokreta;
prvenstveno dobiti namještenje u državnoj ili samoupravnoj službi, ako za njih ima zakonom propisane uvjete, te prvenstvo kod dodjeljivanja državnih zemljišta i
inih pogodnosti;
odslužiti vojničku dužnost u Ustaškoj Vojnici.


§ 28. Prestanak članstva

Nastavlja se. Otporaš

[Bobani]

PROPISNIK, ZADAĆA I STVARNO USTROJSTVO RADA "USTAŠE" (treći (3) dio)

[B][U]§ 28. Prestanak članstva

(1) Članstvo u Pokretu prestaje:

a) smrću;
b) odpustom;
c) izključenjem odnosno odstranjenjem.

(2) Odpust ili izključenje odnosno odstranjenje izriču Ustaški stožerni stegovni sudovi, odnosno Stegovni sud GUS-a prema odredbama o stegovnim sudovima Pokreta.

§ 29. Prisega

(1) Ustaška prisega je važan i svečan odred u životu svakog Ustaše, jer se Ustaše prisegom obvezuje na život i smrt svojem Poglavniku, hrvatskom narodu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, da će izvršiti dužnost, na koje prisega glasi.
(2) Polaganje prisege obavlja se u taboru na svečan način, u zatvorenim prostorijama ili na otvorenom, pred tabornikom ili možebitnim prisutnim višim dužnostnikom Pokreta.
(3) Mjesto na kojem će se prisega baviti, ima biti ukrašeno stiegom Pokreta, državnom zastavom i slikom Poglavnika.
(4) Svečanost počinje pjevanjem ili sviranjem državne i ustaške himne, nakon čega će pobočnik za promičbu podnieti najvišem prisutnom dužnostniku prijavak.
Pobočnik «Taborniče, imamo pripravnika, koji žele položiti ustašku prisegu, da bi time potvrdili svoju spremnost na borbu, vjernost i sve žrtve – pa i žrtvu života za Poglavnika i za dom,»
Tabornik: «A jesu li dostojni častne ustaške službe Poglavniku, hrvatskom narodu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj?»
Pobočnik: «Dostojni su!»
Tabornik: «Da li su vjerni narodu svojem hrvatskom?» Pobočnik: «Jesu, i to žele ostati!»
Tabornik: «Jesu li to častiti ljudi, pravi značajevi, ljudi časti, pošteni i ćudorednog života?»
Pobočnik: «Takvi jesu!»
Tabornik: «Znadu li, da ih u Pokretu čeka neprestani rad, borba i žrtva?»
Pobočnik: «Znadu i pripravni su na to!»
Tabornik: «Jesu li spremni, poput drevnih junaka i vitezova hrvatskih, dati svoj život – najveće dobro svoje – za Poglavnika i Nezavisnu Državu Hrvatsku?»
Pobočnik: «Spremni su!»
Tabornik: «U ime Božije, neka pristupe!» (Ovdje treba pojasniti za mnoge one koji misle kada se kaže: Za Poglavnika i za Dom, to uopće ne znači da je to za dra. Antu Pavelića, nego isključivo za glavnog zapovjednika Hrvatskih Oružanih Snaga, a taj je bio Poglavnik. Poznato je i to je vojničko pravilo da je svaki predsjednik svake države na svijetu automatski i glavni zapovjednik vojske dotične zemlje ili dotične države, mo. Otporaš.)

(5) Pobočnik tada čita imena pripravnika, koji će položiti prisegu, a ovi na poziv pojedinačno odgovaraju: «Spremni!» i pristupaju bliže. Nadredjeni dužnostnik, odnosno tabornik, drži im kraći govor o značenju prisege i razlaže im, da pristupom u Pokret prestaju živjeti za sebe, da od ovog časa njihov život treba biti posvećen radu, borbi, žrtvi i poslušnosti, te ih na koncu pita: «Jeste li spremni?», a pripravnici jednoglasno odgovaraju: «Spremni!»
(6) Tada nadredjeni dužnostnik, odnosno tabornik, čita obrazac prisege, a pripravnici ponavljaju za njim.
(7) Obrazac prisege glasi:
«Zaklinjem se Bogom Svemogućim – i svime što mi je sveto – da ću se držati ustaških načela – i pokoravati propisima – te bezuvjetno izvršavati sve naloge Poglavnika – da ću svaku povjerenu mi tajnu najstrože čuvati – i nikada nikome ništa odati.
Zaklinjem se – da ću u ustaškim redovima – na kopnu, moru i u zraku – izvojevanu hrvatsku državnu samostalnost – hrvatsku narodnu slobodu – čuvati i braniti.
Ako se ogriešim o ovu prisegu – sviestan si svoje odgovornosti – za svaki svoj čin i propust – i prožet osvjedočenjem dužnosti – ima me po ustaškim propisima – stići kazna smrti.
Tako mi Bog pomogao – Amen!»
(8) Prisega se polaže pred razpelom, odnosno Kur'anom, i dvjema sviećama, izpred kojih leže bodež i samokres.
(9) Prisega se polaže i pismeno. Pismenu prisegu podpisuju član, koji je položio prisegu, a svojim je podpisom potvrdjuju dužnostnik, pred kojim se prisega polaže, i dvojca svjedoka. Pismena prisega pohranjuje se u logoru.

§ 30. Pristaše

(1) «Ustaša» stavlja na svoje članove težke zahtjeve i nameće im velike dužnosti. Oni, kojima su dužnosti redovitog člana «Ustaše» pretežke, a ipak žele na vidljiv način pokazati, da pristaju uz Pokret, da odobravaju načela Pokreta, njihov rad i ciljeve, mogu postati pristašama Pokreta.
(2) Tko želi postati pristašom Pokreta, prijavit će se zbirniku ili taborniku svojega mjesta i zamoliti će, da bude primljen medju pristaše.
(3) Odluku o primitku pristaše donosi tabornik, te o tom izvješćuje stožernika, koji izpostavlja izkaznicu i preko logora je dostavlja taborniku, a tabornik je uručuje pristaši.
(4) Pristaša «Ustaše» mora stvarno i duhovno pomagati ustašku postrojbu, na području koje boravi, te ustački pokret uobće.
(5) Pristaša ima pravo nositi znak Pokreta (§ 13.), posjećivati prstorije, priredbe, proslave i svečanosti tabora i Pokreta, te se služiti čitaonicom i knjižnicom svog tabora.
(6) Pristaštvo prestaje:

a) smrću (prestankom ustanove, odnosno pravne osobe);
b) prielazom u članstvo;
c) brisanjem;
d) izstupom.

(7) Pristašu može, kod primanja u članstvo (Ustaše), stožernik osloboditi pripravničkog roka, na temelju pismeno obrazloženog priedloga tabornika.
(8) Izstupiti može pristaša tako, da taborniku prijavi svoj izstup, a tabornik će preko logora obaviestiti o tom stožer.

Pristaša istodobno vraća taborniku izkaznicu i znak.
Izkaznicu i znak dostavlja tabornik preko logora stožeru. (9) Pristašu briše iz popisa stožernik na priedlog tabornika ili izravnom odlukom, ako se pristaša ogrieši o ustaška načela, o ustav ili ako svojim ponašanjem povriedi ugled ustaškog imena, znaka ili rada.
(10)Pristaša prigodom pristupa podpisuje izjavu, koja glasi:
«Obavezujem se častnom riecču, da ću u životu provoditi ustaška načela, pomagati i promicati zadaću Ustaškog Pokreta.
Dajem častnu rieč, da ću čuvati čast ustaškog imena i znaka.
Obećajem vjernost Poglavniku, hrvatskom narodu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj u svakoj prilici i pod svim okolnostima.»
(11)Izjavu podpisuje i tabornik kao svjedok. Izjava se pohranjuje u logoru.

§ 31. Ustaška priprema

(1) Unutar Ustaškog Pokreta od članstva i pristaša, sposobnih za vojnu službu, postrojavaju se, na području pojedinih stožera, postrojbe Ustaške pripreme.
(2) Svrha je Ustaške pripreme:

da na području stožera može, za slčaj potrebe, izstupiti
na obranu pučanstva, njegova života i imovine, te
uzpostaviti poremećeni javni red i mir;
da se iz nje uzmognu novačiti vojnici za Ustašku Vojnicu i
Poglavnikov tjelesni zdrug.

(3) Oko prikupljanja članova i pristaša u Ustašku pripremu vodi
brigu stožernik, koji se brine za obću i ideoložku naobrazbu pripadnika Ustaške pripreme, dočim za vojničku naobrazbu, za vježbu u oružju i za vojnu upotrebu Ustaške pripreme u području stožera ili izvan njega, brine se i njom u vojničkom pogledu zapovieda Glavni stožer Ustaške Vojnice.
(4) Stegovno podpadaju pripadnici Ustaške pripreme pod stegovne propise ustaškog pokreta u užem smislu rieči, odnosno pod stegovne propise Ustaške Vojnice, prema tome, u čijem području rada počine stegovni prestupak.
(5) Potanje odredbe o ustaškoj pripremi sadržava propisnik o Ustaškoj Vojnici.

Nastavlja se. Otporaš.

[Bobani]

PROPISNIK, ZADAĆA I STVARNO USTROJSTVO RADA "USTAŠE" četvrti (4) dio)

5
D)
GLAVNI USTASŠKI STAN.
A) TABOR

§ 34. Značenje, ime i žig tabora
IV.
USTROJSTVO POKRETA

§ 32. Način rada

(1) Da se bolje ostvari zadaća Pokreta u svim njegovim dielovima i u svim krajevima Nezavisne Države Hrvatske, postrojavaju se članovi u mjestne radne skupine (zbirove i tabore), ove skupine u kotarske i župske ustanove (logore i stožere), a sve njih obuhvaća vrhovna uprava i vodstvo Pokreta za cielu državu pod nazivom: GLAVNI USTAŠKI STAN (GUS).
(2) Radne skupine i sve ustanove Pokreta djeluju prema odredbama ovog Propisnika i prema posebnim odredbama, koje se odnose samo na njih, te prema nalozima i uputama Postrojnika, odnosno mjerodavnih zapovjedničtva GUS-a.

§ 33. Ustrojstvo ustanove

Ustrojstvene ustanove Pokreta jesu: A) TABOR
B) LOGOR
C) STOŽER

(1) Tabor je temeljna radna ustanova Pokreta i prva nadredjena ustanova zbirovima.
(2) Tabor obuhvaća područje jedne upravne obćine.
(3) U tabor se učlanjuju pripadnici upravne obćine i to posebno
mužki (tabor ustaša), a posebno ženske (tabor ustaškinja).
(4) Tabor se osniva po odobrenju Postrojnika, a na priedlog logornika ili stožernika, kad se u jednoj upravnoj obćini prijavi najmanje pet osoba, koje žele stupiti u Pokret. Postrojnik može i bez takvog priedloga dužnostnika osnivati tabore svojom izravnom odlukom, izviestivši o tom taboru nadredjeni stožer i logor.

(5) Postrojnik može u pojednim upravnim obćinama imenovati tabornike, iako se u dotičnoj obćini još nitko nije prijavio za pristup u Pokret. U takvom slučaju dužnost je tabornika, da prikupi dovoljan broj članova za rad tabora.
(6) U gradovima se može osnovati i više tabora, uz predhodno odobrenje Postrojnika, a na priedlog logornika ili stožernika, odnosno izravnom odlukom Postrojnika. Više tabora u gradu označuju se rednim brojem prema redosljedu njihova osnutka.
(7) Tabor nosi ime svojeg sjedišta.
(8) Žig je tabora okrugao. U sredini se žiga nalazi ustaški znak, oko njega, u gornjem dielu rieči: «Ustaša» - Hrvatski oslobodilački pokret, a u donjem dielu tabor i njegovo ime (na pr. Tabor Šestine).
(9) Veličinu žiga propisuje za sve tabore Postrojnik.

§ 35. Ustrojstvo Tabora

Tabor sačnjavaju:

Tabornik,
Taborska uprava,
Taborsko vieće,
Taborski skup.

§ 36. Tabornik

(1) Tabornik vodi i upravlja cielim radom tabora. On je odgovoran za rad i stegu u taboru, za izpravnu primjenu ustaških načela, za točno i svjestno izvršavanje svih odredaba ovog Propisnika i naloga nadredjenih dužnostnika Pokreta. Posebno je odgovoran za rad svih dužnostnika tabora, zbirnika, te njihovih pobočnika.
(2) Tabornik izdaje sve naloge, potrebne za uspješno ostvarenje zadaće Pokreta, u skladu s ustavom i načelima Pokreta, s odredbama ovog propisnika i s nalozima nadredjenih dužnostnika.
(3) Tabornik podpisuje sve dopise tabora uz dužnostnika, koji iz svojeg područja rada šalje dopis ili izvješće.
(4) Tabornik prima od sela priedloge za imenovanje zbirnika i zbirnih pobočnika, te ih sa svojim popratnim mišljenjem dostavlja preko logora stožerniku na odluku.
(5) Tabornik zastupa Pokret pred mjestnim oblastima i pred javnošću.
(6) Tabornik može u sjedištu svog tabora vršiti i dužnost zbirnika.
(7) Tabornika predlaže logornik preko stožera, a imenuje ga i razrježuje Postrojnik. On može tabornika i izravno imenovati, obaviestivši o tome stožer i logor.
(8) Postrojnik imenuje tabornika predhodno samo privremeno, najmanje na tri, a najviše na šest mjeseci, ukoliko se ne radi o taborniku, koji je svoj pokusni rok već prošao u kojem drugom taboru. Ako privremeni tabornik kroz navedeno vrieme udovolji svim zahtjevima, koje Pokret postavlja na tabornika, i ako se pokaže sposobnim i dostojnim, potvrdjuje ga Postrojnik konačno tabornikom, te o tome obavješćuje stožer i logor.
(9) Ako tabornik kroz tri, odnosno kroz šest mjeseci, ne zadovolji, Postrojnik će ga razriešiti dužnosti i postaviti novog tabornika.

§ 37. Taborska uprava

(1) Taborsku upravu sačinjavaju: tabornik, taborski pobočnici i tabornik Ustaške mužke mladeži.
(2) Taborskih pobočnika imade najviše šest. Oni su:

pobočnik za upravu,
pobočnik za Ustašku pripremu,
pobočnik za gospodarstvo,
pobočnik za nadzor,
pobočnik za promičbu,
pobočnik za prosvjetu i uljudbu.
Počastnih pobočnika (bez odredjene dužnosti) ne može biti.

(3) Taborske pobočnike predlaže logornik preko stožera, saslušavši prije toga mišljenje tabornika. Taborske pobočnike imenuje i razjašuje Postrojnik, koji ih može imenovati i razriešiti dužnosti i izravno, obaviestivši o tome stožer i logor.
(4) Ako je potrebno, jedan taborski dužnostnik može vršiti dužnosti u taboru.

(5) Taborski pobočnici mogu u sjedištu svojeg zabora vršiti i dužnosti zbirnih pobočnika.
(6) I taborski se pobočnici imenuju predhodno privremeno, a tek kasnije konačno na način i pod uvjetima navedenim u § 36. odj. 8. i 9. Propisnika.
(7) Tabornik Ustaške mužke mladeži ulazi u taborsku upravu radi uskladjenja rada izmedju Ustaške mužke mladeži i Ustaša.

§ 38. Dužnosti taborske uprave

(1) Članovi taborske uprave pomažu Taborniku u vodjenju tabora, svaki u svom djelokrugu.
(2) Taborsku upravu dužan je Tabornik sazivati na redovite sjednice najmanje svakih četrnaest dana (dvaput mjesečno), a može je sazvati i češće, kad god je to potrebno.
(3) Tabornik izvješćuje taborsku upravu o radu tabora od prošle radne sjednice, iznosi nacrt budućeg rada, daje naloge i upute, prima izvješća svih članova taborske uprave, te saslušava njihove želje i priedloge.
(4) Tabornik može donieti i provesti odluke i protiv mišljenja i podloga taborske uprave.
(5) Da nadredjene ustanove Pokreta mogu pratiti rad taborske uprave, vodi se o radnim sjednicama taborske uprave zapisnik. U zapisniku treba navesti dan i mjesto sjednice, imena prisutnih dužnostnika, tok sjednice, uključivši i priedloge tabornika i taborskih pobočnika. Zapisnik podpisuje tabornik i pobočnik za upravu, a u njihovoj odsutnosti dvojica od prisutnih dužnostnika. Priepis zapisnika dostavlja pobočnik za upravu logoru najduže za pet dana od dana održanja radne sjednice. Logor, uz možebitne potrebne opazke, dostavlja primljeni priepis zapisnika u jednakom roku stožeru.
(6) Ako Tabornik u odredjenom roku ne sazove radnu sjednicu taborske uprave, sazvat će je nakon tri dana taborski pobočnik za upravu i o sazivu sjednice odmah obaviestiti logor .

6
1.
§ 39. Dužnosti taborskih pobočnika

Pobočnik za upravu:

a) zamjenjuje tabornika, kad je ovaj odsutan ili zapriečen;
b) vodi tabor s pravima i dužnostima tabornika, ako je i dok je mjesto tabornika nepopunjeno;
c) vodi u knjizi zapisnika zapisnike radnih sastanaka tabora,radnih sjednica taborske uprave, taborskog vieća itaborskog skupa;
d) čuva pismohranu tabora, vodi upisnik, popis članova i pristaša tabora, te vrši nadzor nad njihovim dolazkom na radne sastanke tabora;
e) dopisuje se s nadredjenim ustanovama Pokreta i s drugim ustanovam i pojedincima u stvarima Pokreta;
f) sastavlja potrebna izvješća, prikuplja i dostavlja preko logora i stožera Zapovjedničtvu Postrojnika podatke o družtvovnim prilikama obćine, odnosno taborskog
područja, te prikuplja potrebne brojitbene podatke;
g) šalje godišnje četiri puta, i to iztekom svakog tromjesečja, preko logora i stožera, Zapovjedničtvu Ustaša GUS-a izpunjenu «Preglednicu».

U «Preglednicu» unaša podatke o radu tabora i njegovu stanju, o broju članova i pristaša i t. d., prema tiskanici, koju taboru dostavlja Zapovjedničtvo Ustaša GUS-a.
«Preglednicu» mora poslati u roku od petnaest dana po izteku svakog tromjesečja.
2.
3.
Pobočnik za Ustašku pripremu:

a) po uputama i nalozima stožernika brine se za postrojavanje članova i pristaša u Ustašku pripremu, te obavlja sve poslove, koji su s Ustaškom pripremom u svezi;
b) čuva oružje i odore tabora, vodi o njima knjige, te odgovara za njihovo uredno uzdržavanje i broj;
c) nadzire rad tjelovježbenih, športskih i planinarskih odjela tabora, te odgovara za rad njihovih Pročelnika.
Pobočnik za gospodarstvo:

a) vodi blagajnički dnevnik, sve novčane knjige tabora i imovnika, ubire članarinu od članova i (do)prinose od pristaša Pokreta, zatim ubire prihode od priredaba, odnosno nekretnina Pokreta, te ih obračunava sa Zapovjedničtvom blagajne GUS-a, dostavljajući novac izravno, a obračun preko logora i stožera;

b) vodi brigu o imovini tabora, prikuplja podatke o gospodarskim prilikama na području tabora, te podnosi o tome izvješća i stavlja potrebne priedloge preko logora i stožera Zapovjedničtvu blagajne GUS-a;
c) upravlja čitaonicom i prostorijama tabora;
d) vrši sve izplate tabora uz predhodno odobrenje tabornika i uz propisne potvrde o svakom – i najmanjem – izdatku, te izdaje propisane potvrde za svaki – i najmanji – primitak;
e) odgovara osobno za svaki manjak u gotovini, vriednostnim papirima i imovini tabora;
f) sastavlja godišnji proračun tabora i šalje ga na odobrenje, preko logora i stožera, Zapovjedničtvu blagajne GUS-a.

Pobočnik za gospodarstvo može uz odobrenje tabornika izplatiti od prihoda vlastitih priredaba najviše 3.000 Kuna. Izdatke od 3.000 – 5.000 Kuna može izvršiti jedino uz predhodno odobrenje logora, a od 5.000 – 10.000 Kuna jedino uz predhodno odobrenje stožera, koje traži preko logora. U osobito žurnim i važnim slučajevima može izvršiti izplatu od 3.000 – 10.000 Kuna bez predhodnog odobrenja logora odnosno stožera, nu u takvom slučaju treba istog dana obrazložiti takvu izplatu, te zamoliti od logora odnosno stožera naknadno odobrenje. Izplate preko 10.000 Kuna mogu se izvršiti jedino uz predhodno odobrenje Zapovjedničtva blagajne GUS-a.

§ 40. Taborsko vieće, njegov rad i dužnosti
4.
5.
a) b)
c) a) b)
c)
d)
e)
f)
a) b) c)
d)
Pobočnik za nadzor:
nadzire cjelokupno poslovanje i rad tabora što češće, a najmanje četiri puta godišnje;
blagajnu i imovinu tabora pregledava svaki mjesec najmanje jedanput, te o svom nalazu izvješćuje Tabornika;
nadzire i rad svih dužnostnika tabora i zbirova.

Pobočnik za promičbu:
brine se, da se na cielom području tabora proširi, kupuje i čita što više ustaškog tiska, kao dnevnika, tjednika, mjesečnika, tiskopisa i knjiga;
priprema javne priredbe tabora, kao narodne skupove, sastanke, predavanja, kazalištne i slikokazne priredbe, zabavne priredbe i odgovara za ozbiljnost i dostojanstvo svih priredaba tabora (kod zabavnih priredaba posebno je odgovoran za njihovu trieznost);
nastoji, da svatko na području tabora bude pravilno upućen u svrhu i zadaću Pokreta, novi družtvovni poredak, u obće prilike u domovini i izvan nje, te pobija protivničku promičbu;
posebno se brine za članove pripravnike, upućuje ih i upoznaje s ustavom i načelima Pokreta, s poviešću Pokreta i ovim Propisnikom, te odgovara za dovoljno znanje pripravnika, kada ih predloži taborniku za primitak u redovite članove;
osobito nastoji, da svi iz područja njegova tabora djelatno sudjeluju na obrani probitaka Nezavisne Države Hrvatske, te prati i preko logora i stožera šalje izvješća Zapovjedničtvu Ustaša GUS-a o političkim prilikama u svojoj obćini, odnosno u taborskom području;
brine se za dnevni red radnih sastanaka tabora, posebno za predavanja i predavače na tim sastancima.

Pobočnik za prosvjetu i uljudbu:
vrši potreban nadzor nad pjevačkim, glasbenim, šahovskim i kazalištnim odjelima tabora, te odgovara za rad njihovih pročelnika;
brine se za potrebštine tih odjela nabavljajući im priručne knjige, dobre igrokaze, pjesme, glasbala i ostale potrebštine, te vodi knjižnicu i popis knjiga tabora; posebno se brine, da sve priredbe ovih odjela budu uviek na visini, dostojnoj velike zadaće Pokreta, a osobito da kazalištni igrokazi ne vriedjaju čast i ugled Pokreta, ćudoredne osjećaje, te svetost domovine, braka i obitelji; šalje iz svog djelokruga rada, preko logora i stožera, potebne priedloge Zapovjedničtvu Ustaša GUS-a.

Tabornik Ustaške mužke mladeži:

(1) Taborsko vieće sačinjavaju: taborska uprava i zbirnici ustaša i Ustaške mužke mladeži s područja tabora.
(2) Ako je koji od zbirnika zapriečen ili odsutan, tada ga zamjenjuje na radnim sjednicama taborskog vieća prvenstveno zbirni pobočnik za upravu; ukoliko je i ovaj zapriečen ili odsutan, tad ga u taborskom vieću zamjenjuje zbirni pobočnik za Ustašku pripremu.
(3) Na taborskom vieću iznašaju svi članovi vieća svoja izvješća o radu, podnose priedloge za daljniji rad, ustanovljuju nedostatke u dosadašnjem radu i utvrdjuju način i putove, kako će im se u buduće izbjeći, te konačno primaju od tabornika naloge i upute za daljni rad.
(4) Taborsko vieće posebno razpravlja i vodi brigu o svim većim priredbama tabora, o što jačem proširenju ustaške misli i Pokreta na području tabora, te o što boljem stvarnom poboljšanju i napredku tabora.
(5) O radnim sjednicama taborskog vieća vodi se zapisnik, u koji se unosi kratak sadržaj izvješća svih dužnostnika, njihovi priedlozi i mišljenja. Priepis toga zapisnika treba u roku od pet dana nakon dana održanja taborskog vieća dostaviti preko logora stožeru. Zapisnik vodi i dostavlja ga u priepisu pobočnik za upravu.
(6) Taborsko vieće sastaje se najmanje jedanput mjesečno. Saziva ga, vodi i zaključuje Tabornik. Ako to ovaj ne učini, sazvat će ga tri dana po izteklom roku i voditi pobočnik za upravu, te o sazivu odmah preko logora obaviestiti stožer.

Nastavlja se. Otporaš.

Napomena:

(Trebalo bi zamoliti Kristinu Kolić, kćer Mate Kolića kojeg su agenti jugoslavenske Udbe ubili u Parizu 18 listopada 1981., koja je službena prevoditeljica kod FIFE engleskog, francuskog, njemačkog, španjolskog i hrvatskog jezika, da ovaj Propisnik Ustaških Načela prevede*na engleski i preda Upravi Suda FIFE da pronađu riječi iz ovog "ustaškog" Propisnika kojima se vojska HOS-a i vlada RH i Hrvati općenito danas služe kao svojim službenim, nacionalnim hrvatskim jezikom. Otporaš.)

[Bobani]

PROPISNIK, ZADAĆA I STVARNA USTROJSTVA RADA "USTAŠE" (peti (5)dio)


§ 41. Taborski skup, njegov rad i dužnosti

1. Taborski skup sačinjavaju: svi dužnostnici tabora i zbira, te svi članovi tabora.
2. Taborski se skup sastaje jedanput godišnje, redovito tokom mjeseca siečnja. Saziva ga, vodi i zaključuje tabornik.
3. Na taborskom skupu izvješćuju taborski dužnostnici i tabornik o radu u prošloj godini, koja se poklapa s gradjanskom godinom. Izvješća podnose taborski dužnostnici onim redom, kako su navedeni u § 37., a tabornik posljednji. Izvješća moraju biti napisana.
4. Članovi tabora razpravljaju o podnesenim izvješćima, stavljaju na njih svoje primjetbe, podnose priedloge za što uspješniji rad tabora i traže potrebna razjašnjenja u svezi s podnesenim izvješćima.
5. O izvješćima taborskih dužnostnika se ne glasa, kao što uobće nema glasanja, niti biranja dužnostnika. Član tabora može, medjutim, izraziti svoje mišljenje, da rad pojedinog dužnostnika ili tabornika ne zadovoljava i to treba, zajedno s njegovim obrazloženjem, unieti u zapisnik taborskog skupa. U zapisnik moraju uobće ući, uz kratak sadržaj izvješća taborskih dužnostnika i tabornika, svi stvarni priedlozi i mišljenja, koja iznose članovi tabora. Priepise ovog zapisnika dostavlja pobočnik za upravu izravno logoru, stožeru i Zapovjedničtvu ustaša GUS-a i to u roku od pet dana nakon održanja taborskog skupa.
6. Taborski skup saziva tabornik, najmanje osam dana prije nego će se održati, oglasom izvješenim u prostorijama tabora ili na drugi uobičajeni način, te istodobno o sazivu obavješćuje logor. Stožer i Zapovjedničtvo Ustaša GUS-a izravno.
7. Prije nego taborski skup odpočne s radom, održat će se smotra svih postrojbi taborskog područja pred izaslanim nadredjenim dužnostnikom Pokreta.
8. Ako tabornik do konca mjeseca siečnja ne sazove taborski skup, sazvat će ga pobočnik za upravu, tri dana po izteku mjeseca siečnja, te o sazivu odmah preko logora i stožera obaviestiti Zapovjedničtvo ustaša GUS-a.

§ 42. Rad s članovima tabora

1. Rad s članovima tabora vrši se na radnim sastancima, koji se održavaju najmanje jedanput na mjesec u odredjeni dan i sat, ali nikad u gostionici.
2. Radne sastanke tabora vodi i zaključuje tabornik (a radne sastanke zbirova, zbirnik).
3. Tabornik otvara radni sastanak, nakon čega pobočnik za promičbu objavljuje dnevni red sastanka, po kojem će se rad sastanka odvijati. Na početku i završetku sastanka pjeva se ustaška himna ili koja druga ustaška odnosno rodoljubna pjesma.
4. Tabori u seoskim upravnim obćinama drže ove radne sastanke odjelito po zbirovima, a zbirovi sastaju se zajedno svaki četvrti mjesec na skupni radni sastanak u sjedištu tabora. Ako je to moguće, imadu se ovi skupni sastanci držati svaki put u sjedištu drugog zbira.
5. Na radnim sastancima tabora čitaju se i tumače ustav i načela Pokreta, odredbe ovog propisnika, okružnice i nalozi nadredjenih ustanova Pokreta, drže se ili čitaju predavanja prema dobivenim uputama, razpravlja se o potrebama dotičnog sela ili grada i to o političkim, upravnim, prosvjetnim i gospodarskim potrebama, zatim o potrebama Pokreta i o njegovoj djelatnosti u selu ili gradu, te se predlažu načini za ostvarivanje svrhe Pokreta.
6. Stvarne priedloge i mišljenja, iznesena na radnom sastanku, treba unieti u zapisnik.
7. Ako u taboru ima članova, koji pokazuju smisao i volju za glasbu, pjevanje, kazalište, šah, šport, laku atletiku, planinarenje i t. d., tada se mogu unutar tabora osnovati odgovarajući odjeli. Na čelu takvih odjela stoji pročelnik, kojega imenuje tabornik na priedlog članova. Takav pročelnik nije član taborske uprave, a podredjen je izravno odgovarajućem pobočniku tabora. Rad ovih odjela odvijat će se prema uputama Zapovjedničtva ustaša GUS-a, koja će za ovakve odjele donieti prema potrebi poseban propisnik.

§ 43. Zbir

1. U pojedinom taboru osnivaju se zbirovi.
2. U seoskim taborima zbir obuhvaća područje sela, a u gradskim taborima zbir obuhvaća pojedine gradske dielove taborskog područja.
3. Veća ili razsijana sela mogu imati i po više zbirova.
4. Stožernik osniva zbir, imenuje i razrješuje zbirnike i zbirne pobočnike na priedlog, koji selo preko tabornika, a tabornik preko logora podnosi stožeru.
5. Stožernik odmah obavješćuje Zapovjedničtvo ustaša GUS-a o osnutku zbira, te o imenovanju i razriešenju zbirnika i zbirnih pobočnika.
6. Zbir nosi ime svojeg sjedišta i ime svojeg tabora.
7. Žig je zbira okrugao. U sredini se žiga nalazi ustaški znak, oko njega, u gornjem dielu rieči: «Ustaša» – Hrvatski oslobodilački pokret, a u donjem dielu ime tabora i ime zbira (na pr. Tabor Šestine – Zbir Kraljevac).
8. Veličinu žiga propisuje za sve zbirove Postrojnik.
9. Rad zbira obavlja se na isti način kao i rad tabora, a vodi ga i njime upravlja zbirnik.
(10)O bok zbirniku stoje zbirni pobočnici kao kod tabora.
(11)U djelokrugu zbira rad i dužnosti zbirnika jednake su radu i dužnostima tabornika, a rad i dužnosti zbirnih pobočnika jednake su onima taborskih pobočnika. Prema tome primjenjuju se na rad zbira, zbirnika i zbirnih pobočnika one odredbe ovog propisnika, koje su propisane za rad tabora, tabornika i taborskih pobočnika.
(12)Zbirnik i zbirni pobočnici vrše ustašku promičbu od osobe do osobe. Neupućene imaju uputiti u načela i zadatke ustaškog pokreta, u izpravno shvaćanje zakonskih odredaba i naredaba državne vlasti.
(13)Ustrojstvo zbira sačinjavaju: Zbirnik i zbirna uprava.
(14)Zbirnu upravu sačinjavaju: zbirnik, zbirni pobočnici i zbirnik Ustaške mužke mladeži.
(15)Na rad zbirne uprave primjenjuju se odredbe propisnika o taborskoj upravi s napomenom, da će zbirnik slati sve dopise i izvješća za stožer preko tabora, a ovaj preko logora.
1. LOGOR

§ 44. Značenje, ime i žig logora

1. Logor je prva, taborima nadredjena ustanova Pokreta u pojedinom upravnom kotaru, a druga nadredjena ustanova svim zbirovima toga kotara.
2. Logor obuhvaća područje upravnog kotara, odnosno kotarske izpostave.
3. Sjedište logora je uviek u sjedištu upravnog kotara, odnosno kotarske izpostave.
4. U većim gradovima može, prema potrebi, Postrojnik osnovati više logora, bilo na priedlog stožera, bilo izravnom odlukom.
5. Logor nosi ime svojeg sjedišta.
6. Žig je logora okrugao. U sredini se žiga nalazi ustaški znak, oko njega, u gornjem dielu rieči: «Ustaša» – Hrvatski oslobodilački pokret, a u donjem dielu logor i njegovo ime (na pr. Logor Travnik).
7. Veličinu žiga propisuje za sve logore Postrojnik.
8. Logor osniva, imenuje i razrješuje logornika i logorske pobočnike Postrojnik na priedlog stožernika. Postrojnik može osnovati logor, imenovati i razriešiti logornika i logorske pobočnike izravnom odlukom, obaviestivši o tome logoru nadredjeni stožer.

§ 45. Rad i dužnosti logora

1. Logor napose nadzire rad svih tabora i zbirova na svojem području, te vodi brigu o tom, da se rad tabora i zbirova pravilno razvija u skladu s propisnikom, te nalozima i uputama nadredjenih dužnostnika Pokreta.
2. U logoru se vodi kartoteka svih članova svih tabora njegova područja.
3. Dužnost je logora, da na svom području izvršava sve zadaće Pokreta i da uskladjuje rad svih područnih tabora i zbirova. Logor nadalje vrši nadzor nad stegom u taborima i zbirovima, nad radom taborskih i zbirnih dužnostnika, te o tome podnosi izvješće stožeru najmanje jedanput mjesečno.
4. Logor napose nadzire rad svojih tabora i zbirova i bdije nad time, da se svi nalozi nadredjenih dužnostnika Pokreta podpuno i točno izvršavaju. Zato će logornik i logorski dužnostnici osobito paziti:

1. da sve knjige, napose blagajničke, i svi spisi, te imovnik i imovina tabora budu uviek u podpunom redu;
2. da sve priredbe tabora budu temeljito pripremljene tako, da uviek budu na ugled Pokretu;
3. da se radni sastanci tabora održavaju na vrieme i da ostanu uviek na visini;
4. da stalno vode brigu o izobrazbi i odgoju članova svojih tabora;

1. Da sve ove dužnosti uzmogne logor što uspješnije provesti, potrebno je, da logornik i logorski pobočnici što češće posjećuju i pregledavaju rad tabora i zbirova.
2. Dužnostnik, koji je pregled obavio, mora o pregledu podnieti pismeno izvješće logorskoj upravi, a na sve knjige i spise tabora, koje je pregledao, ima staviti svoj podpis i potrebne opazke i upozorenja.
3. Logor će posebno na svaki taborski skup izaslati dužnostnika logora, da dodje do izravnog uvida u rad tabora, njegovih dužnostnika i članova, da izravno čuje priedloge svih članova tabora i dozna njihove želje, te da izda smjernice i naloge za budući rad.
4. Logor se brine i za bolji napredak Pokreta na svom području i poduzima sve potrebno, da se osnuje tabor u svakoj obćini, a zbir u svakom selu, te da prikupi što veći broj članova i pristaša, pazeći pomno kod toga na ustanove §§ 2. i 25. propisnika.
5. Logor će za svoje područje priredjivati prosvjetno – političke i stručne tečajeve prema uputama i nalozima Zapovjedničtva ustaša GUS-a.
(10)Logor će najmanje dvaput godišnje održati zajedničku smotru postrojbi svih tabora svojeg područja i to naizmjenično, svaki puta u sjedištu drugoga tabora.
(11)Logorski dužnostnici vode jednake knjige kao taborski dužnostnici (knjigu zapisnika, upisnik, knjigu za popis članova i pristaša, knjigu za oružje i odore, knjigu blagajne s potrebnim pomoćnim knjigama, imovnik, te popis knjiga iz knjižnice).
(12)Logornik može namjestiti potreban broj činovnika za uredske poslove u logoru, prema stvarnoj potrebi i odobrenom proračunu.
(13)Za svoje stvarne potrebe dobivat će logor od Zapovjedničtva blagajne GUS-a proračunom predvidjeni iznos.

§ 46. Ustrojstvo logora

Logor sačinjavaju:
1. Logornik,
2. Logorska uprava,
3. Logorsko vieće.
§ 47. Logornik

1. Logornik upravlja cielim radom logora. On je odgovoran stožerniku za savjestno vršenje dužnosti i za izvršavanje svih poslova logornika i logorskih pobočnika i namještenika logora, te svih tabornika na području svojeg logora.
2. Logornik izdaje sve potrebne naloge za uspješno provodjenje i ostvarivanje zadaće logora i podpisuje područja rada šalje dopis ili izvješće. On, preko stožernika, predlaže postrojniku na imenovanje ili razrješenje tabornike i taborske pobočnike s područja svojeg logora, te odgovara za možebitne krive ili nepodpune podatke o njima.
3. Logornik saziva, vodi i zaključuje radne sjednice logorske uprave i logorskog vieća. On odredjuje izaslanike za pregled rada tabora, na sastanke taborskog skupa i vieća taborske priredbe, te prima od njih izvješća.
4. Postrojnik imenuje logornika predhodno samo privremeno, najmanje na tri, a najviše na šest mjeseci, ukoliko se ne radi o logorniku, koji je svoj pokusni rok već prošao u kojem drugom logoru. Ako privremeni logornik kroz navedeno vrieme udovolji svim zahtjevima, koje Pokret postavlja na logornike, i ako se pokaže sposobnim i dostojnim, potvrdjuje ga Postrojnik konačno logornikom, te o tome obavješćuje njemu nadredjeni stožer.
5. Ako logornik kroz tri, odnosno šest mjeseci, ne zadovolji, Postrojnik će ga razriešiti dužnosti i postaviti novog logornika.

§ 48. Logorska uprava

1. Logorsku upravu sačinjavaju: logornik, logorski pobočnici i logornik Ustaške mužke mladeži.
2. Logor ima pobočnike poput tabora, samo s proširenim djelokrugom.
3. Logorske pobočnike predlaže stožernik, saslušavši prije toga mišljenje logornika. Logorske pobočnike imenuje i razrješuje Postrojnik, koji ih može imenovati i razriešiti dužnosti i izravno, obaviestivši o tome logoru nadredjenog stožernika.
4. Ako je potrebno, jedan logorski dužnostnik može vršiti najviše dvie dužnosti u logoru.
5. I logorski se pobočnici imenuju predhodno privremeno, a tek kasnije konačno, na način i pod uvjetima navedenim u § 36. odj. 8. i 9. propisnika.
6. Logor mora imati najmanje četiri pobočnika, i to one navedene u § 37. propisnika odj. 2. t. 1. do 4.
7. Logornik Ustaške mužke mladeži ulazi u logorsku upravu radi uskladjenja rada izmedju Ustaške mužke mladeži i ustaša.

§ 49. Dužnosti logorske uprave

1. Članovi logorske uprave pomažu logornika u vodjenju logora, svaki u svom djelokrugu.
2. Logornik je dužan sazvati logorsku upravu na redovite sjednice najmanje svakih četrnaest dana (dvaput mjesečno), a može je sazvati i češće, kad god je to potrebno.
3. Logorska uprava ima iste dužnosti kao i taborska uprava, samo u svom proširenom djelokrugu (§ 38. odj. 3. do 5.).
4. Sve dopise i izvješća pojedinih zbirova i tabora, kao ovi preko logora šalju stožeru, odnosno Zapovjedničtvu Postrojnika ili zapovjedničtvima GUS-a, dužna je logorska uprava odaslati stožeru, odnosno Zapovjedničtvu Postrojnika ili odgovarajućem zapovjedničtvu GUS-a, najkasnije u roku od pet dana nakon primitka, a u žurnim slučajevima u roku od 24 sata nakon primitka, s možebitnim svojim primjetbama.
5. O radnim sjednicama logorske uprave vodi logorski pobočnik za upravu zapisnik, te ga najkasnije u roku od pet dana dostavlja u priepisu stožeru.
6. Ako logornik u odredjenom roku ne sazove radnu sjednicu logorske uprave, sazvat će je nakon tri dana logorski pobočnik za upravu, a o sazivu sjednice odmah će obaviestiti stožer.

§ 50. Dužnosti logorskih pobočnika

1. Dužnosti logorskih pobočnika u logoru jednake su dužnostima taborskih pobočnika u taboru (§ 39.).
2. Osim dužnosti, koje logorskim pobočnicima propisuje ovaj propisnik, i dužnosti, koje im povjeri logornik, oni imaju još i dužnost, da nadziru rad onog taborskog pobočnika, koji u taboru vrši dužnost jednake vrste.
3. Pobočnik za upravu posebno je dužan voditi točnu kartoteku članova svih tabora u području logora.
4. Pobočnik za gospodarstvo ne ubire članarinu, jer ove logor nema, a inače vodi sve poslove, koje i taborski pobočnik za gospodarstvo, a obračun šalje preko stožera Zapovjedničtvu blagajne GUS-a.

[Bobani]

PROPISNIK, ZADAĆA I STVARNO USTROJSTVO RADA "USTAŠE" (šesti(6)dio)

§ 51. Logorsko vieće, njegov rad i dužnosti

1. Logorsko vieće sačinjavaju: logorska uprava, tabornici i zbirnici ustaša i Ustaške mužke mladeži s područja logora.
2. Ako je koji od tabornika ili zbirnika zapriečen ili odsutan, tada ga zamjenjuje na radnim sjednicama logorskog vieća taborski odnosno zbirni pobočnik za upravu; u koliko je i ovaj zapriečen ili odsutan, tad ga u logorskom vieću zamjenjuje taborski odnosno zbirni pobočnik za Ustašku pripremu.
3. Za rad i dužnosti logorskog vieća vriede odredbe ovog propisnika o taborskom vieću, za djelokrug logora (§ 40. odj. 2 do 4.).
4. Logorsko vieće saziva, vodi i zaključuje logornik, a dužan ga je sazvati najmanje svaka tri mjeseca. Ako logornik u odredjenom roku ne sazove logorsko vieće, sazvat će ga i voditi, tri dana po izteklom roku, logorski pobočnik za upravu, te o sazivu odmah obaviestiti stožer.
5. O radnim sjednicama logorskog vieća vodi logorski pobočnik za upravu zapisnik, te ga u roku od pet dana u priepisu dostavlja stožeru.

1. STOŽER

§ 52. Značenje, ime i žig stožera

1. Stožer obuhvaća sve logore, tabore i zbirove na području velike župe, te je stožer prva nadredjena ustanova Pokreta za logor, druga nadredjena ustanova za tabor, a treća za zbir.
2. Stožer obuhvaća podrućje jedne velike župe.
3. Grad Zagreb ima svoj poseban stožer, a poseban stožer ima i Hrvatsko sveučilište.
4. Sjedište stožera nalazi se u sjedištu velike župe.
5. Stožer nosi ime svojeg sjedišta i velike župe.
6. Žig je stožera okrugao. U sredini se žiga nalazi ustaški znak, oko njeg, u gornjem dielu, rieči: «Ustaša» - Hrvatski oslobodilački pokret, a u donjem dielu stožer i njegovo ime (na pr.: Stožer Livac i Zapolje – Nova Gradiška).
7. Veličinu žiga za sve stožere propisuje Postrojnik.
8. Postrojnik osniva stožer, te imenuje i razrješuje stožerne pobočnike.

§ 53. Rad i dužnosti stožera

1. Stožer nadzire rad svih logora, tabora i zbirova na svojem području, odnosio se on na koju mu drago postrojbu Pokreta (§ 12. odj. 4. i §§ 55. odj. 1.). On je odgovoran za uspjeh i rad Pokreta na svojem području, za stegu, izpravnost rada i savjestno izvršavanje svih odredaba propisnika, odredaba i uputa Postrojnika i zapovjedničtava GUS-a, te inih nadredjenih dužnostnika Pokreta.
2. Stožer mora u sav rad svih postrojbi na svom području imati izravan uvid i vršiti nad njima izravan nadzor, a napose u pogledu sviju logora svojega područja. Zato će stožer biti u neprestanom dodiru sa svojim logorima, taborima, zbirovima i s njihovim dužnostnicima, posjećujući – po svojim dužnostnicima – svakom prilikom logore, tabore i zbirove, vršeći pregled njihova rada, dajuću upute i naloge, izpravljajući sve ustanovljene nedostatke i propuste.
3. Rad i dužnosti stožera odgovaraju inače onima kod logora, samo u proširenom djelokrugu (§ 45.).
4. Stožer će najmanje jedanput godišnje održati smotru svih ustaških postrojbi svojeg područja, a učinit će to svake godine u sjedištu drugog logora.
5. Stožer vodi posebne knjige poput logora (§ 45. odj. 11.), po svojim stožernim pobočnicima.
6. Stožer vodi skupinu imenika pristaša Pokreta na svom području, izdaje im izkaznice i briše ih iz imenika, ako nastupe takve okolnost, da je brisanje potrebno (§ 30. odj. 9.).
7. Stožernik može namjestiti potreban broj namještenika za uredske poslove stožera, prema stvarnoj potrebi i odobrenom proračunu.
8. Za svoje stvarne potrebe dobivat će stožer od Zapovjedničtva blagajne GUS-a proračunom predvidjen iznos.
§ 54. Ustrojstvo stožera

Stožer sačinjavaju:
1. Stožernik,
2. Stožerna uprava,
3. Stožerno vieće.

§ 55. Stožernik

1. Stožernik je predstavnik svih vrsta ustaških postrojbi u svom stožeru, odgovoran je za sve i izdaje naloge za sve.
2. Stožernik upravlja cielim radom stožera. On je odgovoran Postrojniku za savjestno vršenje dužnosti i izvršenje svih poslova stožernika i stožernih pobočnika i namještenika stožera, te svih logornika na području svojeg stožera.
3. Stožernik izdaje sve potrebne naloge za uspješno provodjenje i ostvarenje zadaća stožera i podpisuje sve dopise stožera uz dužnostnika, koji iz svojega područja rada šalje dopis ili izvješće. On predlaže Postrojniku, preko Zapovjedničtva ustaša GUS-a, na imenovanje ili razrješenje od dužnosti stožerne pobočnike, logornike i logorske pobočnike, te odgovara za možebitne krive ili nepodpune podatke o njima.
4. Stožernik saziva, vodi i zaključuje radne sjednice stožerne uprave i stožernog vieća. On odredjuje izaslanike stožera za pregled rada logora, na sastanke logorskog vieća i na veće logorske priredbe, te prima od njih izvješća.
5. Stožernik vodi brigu oko postrojavanja Ustaške pripreme na svojem području, te se brine za obću i ideoložku naobrazbu pripadnika ustaške pripreme.
6. Imenovanje stožernika je uviek konačno, a nikada samo privremeno.

§ 56. Stožerna uprava

1. Stožernu upravu sačinjavaju: stožernik, stožerni pobočnici i stožernik Ustaške mužke mladeži.
2. Stožer imade pobočnike poput logora, samo s proširenim djelokrugom (§ 48. odj. 2. i 6.). Stožerne pobočnike predlaže stožernik, a imenuje ih i razrješuje Postrojnik, koji ih može imenovati i razrješiti dužnosti i izravno, obaviestivši o tome stožernika. I stožerni pobočnici se imenuju predhodno samo privremeno, na način i pod uvjetima navedenim u § 36. odj. 8. i 9. propisnika.
3. Ako je potrebno, jedan stožerni dužnostnik može vršiti najviše dvie dužnosti u stožeru.
4. Stožer mora imati najmanje četiri pobočnika i to one navedene u § 37. odj. 2. t. 1. do 4. propisnika.
5. Stožernik Ustaške mužke mladeži ulazi u stožernu upravu radi uskladjenja rada izmedju Ustaške mužke mladeži i ustaša.

§ 57. Dužnosti stožerne uprave

1. Članovi stožerne uprave pomažu stožerniku u vodjenju stožera, i to svaki dužnostnik u svom djelokrugu.
2. Stožernik je dužan sazvati stožernu upravu na redovite sjednice najmanje svakih četrnaest dana (dvaput mjesečno), a može je sazvati i češće, kad god je to potrebno.
3. Stožerna uprava ima iste dužnosti kao i logorska uprava, samo u svom proširenom djelokrugu (§ 40.).
4. Sve dopise i izvješća pojedinih zbirova, tabora i logora, koje ovi preko stožera šalju Zapovjedničtvu Postrojnika ili zapovjedničtvu GUS-a, dužna je stožerna uprava odaslati odgovarajućim zapovjedničtvima najkasnije u roku od pet dana, nakon dana primitka, a u žurnim slučajevima u roku od 24 sata nakon časa primitka, s možebitnim svojim primjetbama.
5. O radnim sjednicama stožerne uprave vodi stožerni pobočnik za upravu zapisnik, te ga najkasnije u roku od pet dana dostavlja u priepisu Zapovjedničtvu ustaša GUS-a.
6. Ako stožernik u odredjenom roku ne sazove radnu sjednicu stožerne uprave, sazvat će je, nakon tri dana, stožerni pobočnik za upravu, te o sazivu sjednice odmah obaviestiti Zapovjedničtvo ustaša GUS-a.

§ 58. Dužnosti stožernih pobočnika

1. Dužnosti stožernih pobočnika u stožeru, jednake su dužnostima taborskih pobočnika u taboru (§ 39.).
2. Osim dužnosti, koje stožernim pobočnicima propisuje propisnik, i dužnosti, koje im povjeri stožernik, oni imaju još i dužnosti, da nadziru rad onog logorskog pobočnika, koji u logoru vrši dužnost jednake vrste.
3. Pobočnik za upravu posebno je dužan voditi sveukupni imenik pristaša Pokreta s područja stožera.
4. Pobočnik za gospodarstvo ne ubire članarinu, jer ove stožer nema, a inače vodi sve poslove, koje i taborski pobočnik za gospodarstvo, a obračun šalje izravno Zapovjedničtvu blagajne GUS-a.

§ 59. Stožerno vieće, njegov rad i dužnosti

1. Stožerno vieče sačinjavaju: stožerna uprava, svi logornici i svi tabornici ustaša i Ustaške mužke mladeži s područja stožera.
2. Ako je koji od logornika ili tabornika zapriečen ili odsutan, tada ga zamjenjuje na radnim sjednicama stožernog vieća logorski, odnosno taborski pobočnik za upravu; ukoliko je i ovaj zapriečen ili odsutan, tad ga u vieću zamjenjuje logorski, odnosno taborski pobočnik za Ustašku pripremu.
3. Stožerno vieće saziva, vodi i zaključuje stožernik, a dužan ga je sazvati najmanje dvaput godišnje i to po izteku svakog polugodišta. Ako stožernik u odredjenom roku ne sazove stožerno vieće, sazvat će ga i voditi stožerni pobočnik za upravu, tri dana po izteklom roku, a o sazivu odmah obaviestiti Zapovjedničtvo ustaša GUS-a.
4. O sazivu stožernog vieća izvješćuje stožernik, barem osam dana prije njegovoga održanja, Zapovjedničtvo ustaša GUS-a.
5. O radnim sjednicama stožernog vieća vodi stožerni pobočnik za upravu zapisnik, te ga u roku od pet dana, u priepisu dostavlja Zapovjedničtvu ustaša GUS-a.
6. Za rad i dužnosti stožernog vieća vriede odredbe ovog propisnika o logorskom vieću, za djelokrug stožera (§ 51.).

[Bobani]

PROPISNIK, ZADAĆA I STVARNO USTROJSTVO RADA "USTAŠE" (sedmi (7)dio)

RADNE ZAJEDNICE

§ 60. Značenje, svrha i dužnosti radnih zajednica

1. Radnu zajednicu sačinjavaju svi zbirnici, tabornici, logornici, i stožernici, koji vrše dužnosti u jednom mjestu. U radnu zajednicu ulaze: dužnostnici ustaša i ustaškinja, Ustaške mužke i ženske mladeži. Tako će zbirnu radnu zajednicu u jednom selu sačinjavati: zbirnik ustaša, zbirnica ustaškinja, zbirnik Ustaške mužke mladeži i zbirnica Ustaške ženske mladeži.
2. Radna zajednica nastaje čim u jednom mjestu postoje dva zbira, dva tabora, dva logora ili dva stožera, ma kojeg diela Pokreta (ustaša, ustaškinja, te Ustaške mladeži, mužke ili ženske).
3. Svrha je radne zajednice povezati i uskladiti rad svih dielova Pokreta u selu, odnosno obćini, kotaru ili velikoj župi, te je prema tome i njezina zadaća:
1. što uže povezati sve članove i dužnostnike Pokreta u jednom mjestu, bili oni u ustašama, ustaškinjama, odnosno Ustaškoj mladeži mužkoj ili ženskoj – kako bi oni bili doista bratska ustaška zajednica, povezana u načelima i radu;
2. pripremati zajedničke nastupe i proslave na svojem području i to napose proslave ustaških spomendana, te proslave i priredbe kod kojih trebaju učestvovati svi pripadnici Pokreta na dotičnom području;
3. priredjivati barem četiri puta godišnje skupni sastanak svih pripadnika Pokreta u mjestu, na kojem će se održati predavanja obćeg značaja, te davati upute za daljnji skladni rad.
4. Zajednica je zbirna, taborska, logorska i stožerna, te se prema tome zove: «Ustaša» - Hrvatski oslobodilački pokret – Zbirna radna zajednica... (ime mjesta) ili «Ustaša» - Hrvatski oslobodilački pokret – Taborska radna zajednica ... (ime mjesta).
5. Radnu zajednicu saziva na radne sjednice, vodi ih i zaključuje zbirnik, odnosno tabornik, logornik ili stožernik ustaša. Ako je on odsutan ili zapriečen, zamjenjuje ga zbirni, odnosno taborski, logorski ili stožerni pobočnik za upravu.
6. Zbirnik, odnosno tabornik, logornik ili stožernik ustaša dužan je sazvati radnu zajednicu svaka tri mjeseca, a može to učiniti i češće, ako za to nastane potreba.
7. O sjednicama radne zajednice vodi se zapisnik u posebnoj knjizi zapisnika, a priepise pojedinog zapisnika dostavlja zapisničar, preko nadredjenih ustanova Pokreta: Zapovjedničtvu ustaša GUS-a, Zapovjedničtvu ustaškinja GUS-a i Zapovjedničtvu ustaške (mužke i ženske) mladeži GUS-a.
8. Zapisnik sjednice radne zajednice vodi uviek drugi član radne zajednice, kojega odredjuje dužnostnik ustaša prije svakog zasjedanja.
9. Knjiga zapisnika pohranjuje se u uredu ustaša.

1. GLAVNI USTAŠKI STAN

§ 61. Značenje GUS-a

1. GLAVNI USTAŠKI STAN (GUS) vrhovna je ustanova cjelokupnog ustaškog pokreta.
2. GUS povezuje sve članove Pokreta, sve pristaše, sve ustanove, sve postrojbe, sve radne skupine i sva zapovjedničtva Pokreta.
3. GUS postrojava članove i pristaše Pokreta u pojedinim mjestima u tabore i preko njih provodi – u pravilu preko stožera i logora – a prema potrebi i izravno, sav njihov rad, da ostvari zadaću Pokreta.
4. Sjedište GUS-a je uviek u mjestu stalnog boravišta Poglavnika.


§ 62. Zadaća GUS-a

1. Najvažnija je zadaća GUS-a, da provede svrhu Pokreta, kako je ona naznačena u § 1. propisnika.
2. GUS nadalje nadzire i pomaže rad svih ustanova i postrojbi pokreta, a posebno vodi brigu o osnivanju tabora kao temeljnih jedinica Pokreta, priredjuje priredbe i javne nastupe za cieli Pokret, izdaje potrebne naloge i upute, izdaje službeno glasilo Pokreta, časopise, knjige i tiskopise, te s Pokretom upoznaje inozemstvo i podržava veze sa srodnim ustanovama kod savezničkih i prijateljskih naroda.
3. GUS prikuplja sve podatke o stanju Pokreta, o njegovu članstvu, o prilikama u Pokretu, narodu i državi, te o postignutim uspjesima u radu Pokreta.
4. GUS upravlja cielim Pokretom, vodi ga, te čuva čast i ugled ustaškog imena, borbe, rada, znaka i odore.
5. GUS čuva, uredjuje i nadzire posebnu povjerljivu pismohranu za spise od poviestne važnosti, pod imenom «Pismohrana ustaškog pokreta», na čelu koje se nalazi osoba odredjena po Poglavniku.


§ 63. Ustrojstvo GUS-a

Glavni Ustaški Stan sačinjavaju:
1. Doglavnik – Postrojnik,
2. Doglavnici,
3. Poglavni pobočnici.

§ 64. Doglavnik – Postrojnik

Doglavnik-Postrojnik upravlja cielim Pokretom i vodi ga po odredbi Poglavnika.

§ 65. Doglavnici i poglavni pobočnici

1. Doglavnika je najviše dvanaest, a poglavnih pobočnika najviše sedam.
2. Doglavnike i poglavne pobočnike imenuje i razrješuje izravno Poglavnik.
3. Doglavnici čine Vieće doglavnika, a poglavni pobočnici zbor.
4. Doglavnici i poglavni pobočnici, u smislu Poglavnikove odredbe o činovima u ustaškom pokretu, nisu povezani na čin beriva, ukoliko to Poglavnik drugačije ne odredi, Čin i beriva postizavaju tek s preuzimanjem dužnosti u povjerenom im stanovitom redu.

§ 66. Povjerenici

U smislu ustava (t. 7. i 8.) imenuje Poglavnik na priedlog Postrojnika povjerenika u GUS-u i ustaške povjerenike, kojima povjerava od vremena do vremena posebne zadaće.

§ 67. Djelovanje GUS-a

1. Da GUS uzmogne što uspješnije provesti svoj zadatak, stoje mu na razpolaganju:
1. Zapovjedničtvo Postrojnika,
2. Zapovjedničtvo ustaša,
3. Zapovjedničtvo ustaškinja,
4. Zapovjedničtvo ustaške mladeži (mužke i ženske),
5. Zapovjedničtvo državnog savezničara (Glavni savez staliških i drugih postrojbi),
6. Zapovjedničtvo blagajne.
7. Na čelu Zapovjedničtva Postrojnika stoji Postrojnik, a na čelu ostalih zapovjedničtva upravni zapovjednici.
8. Postrojnika imenuje i razrješuje dužnosti Poglavnik.
9. Upravne zapovjednike, njihove zamjenike, povjerenike u GUS-u, ustaške povjerenike, zapovjednike odnosno upravitelje odjela u GUS-u, i stožernike imenuje i razrješuje dužnosti Poglavnik na priedlog Postrojnika.
10. Postrojnik je Poglavniku izravno odgovoran za sav rad i za poslovanje svih zapovjedničtva GUS-a.
11. Upravni zapovjednici pojedinih zapovjedničtava GUS-a odgovorni su izravno Postrojniku, njima njihovi zamjenici, zapovjednici odnosno upravitelji odjela u GUS-u, a ovim nadstojnici.
12. Postrojnik i upravni zapovjednici mogu imati po jednog ili više zamjenika, te po jednog ili više pobočnika.
13. Zapovjedničtva se diele na odjele, a ovi na odsjeke.
14. Na čelu odjela u zapovjedničtvima stoje zapovjednici, odnosno upravitelji, a na čelu odsjeka nadstojnici.
(10)Upravni zapovjednik dužan je najmanje dvaput mjesečno održati sjednicu sa zapovjednicima, odnosno upraviteljima odjela svojeg upravnog zapovjedničtva.
(11)Ako upravni zapovjednik ne sazove sjednicu zapovjednika, odnosno upravitelja odjela, sazvat će je, u roku od tri dana, njegov zamjenik, a u odsutnosti ili zapriečenosti ovoga, zapovjednik Obćeg odjela.
(12)Ovaj propisnik propisuje samo obće dužnosti pojedinih zapovjedničtava, dok će potanje poslovanje i unutarnje uredjenje pojedinih zapovjedničtava biti propisano posebnim poslovnim redom.

§ 68. Zapovjedničtvo Postrojnika

1. Postrojnik upravlja radom sveukupnog pokreta prema ovlastima, nalozima i uputama Poglavnika.
2. Postrojnik daje naloge, smjernice i upute za rad Pokreta i uskladjuje djelovanje zapovjedničtava GUS-a, nadzire rad svih zbirova, tabora, logora i stožera, te svih dužnostnika Pokreta.
3. Postrojnik nadalje:
1. saziva, vodi i zaključuje radne sjednice upravnih zapovjednika;
2. izpituje priedloge za imenovanje dužnostnika i donosi konačne odluke o imenovanju i razrješenju stožernih pobočnika, logornika, logorskih pobočnika, tabornika i taborskih pobočnika; odlučuje o konačnim priedlozima Poglavniku glede imenovanja upravnih zapovjednika, njihovih zamjenika, povjerenika u GUS-u, ustaških povjerenika, odnosno zapovjednika i upravitelja u GUS-u i stožernika.
3. Rješava osobna pitanja u svim zapovjedničtvima, te imenuje, razrješava i premješta dužnostnike i namještenike u zapovjedničtvima GUS-a, bilo na priedlog upravnih zapovjednika, bilo izravno, saslušavši njihovo mišljenje;
4. Vodi sve upravno-pravne poslove Pokreta i zastupa Pokret pred državnim vlastima i pred srodnim ustanovama u inozemstvu;
5. Odredjuje osnutak novih odjela i odsjeka, odnosno ukida postojeće odjele i odsjeke u pojedinim zapovjedničtvima GUS-a, bilo izravno, saslušavši njegovo mišljenje;
6. Vrši točan i svestran pregled rada zapovjedničtava GUS-a i to najmanje četiri puta godišnje.
7. Zapovjedničtvo Postrojnika dieli se na sliedeće odjele:
1. Obći odjel: Brine se za sva osobna pitanja dužnostnika i namještenika ovog zapovjedničtva, vodi nadzor u pogledu izpravnog vršenja njihovih dužnosti, vodi brigu za pravilno i brzo poslovanje upisnika, pismare i odpreme, za prostorije zapovjedničtva i njihovo uredjenje, za uredski pribor i imovinu zapovjedničtva, te za sigurnost zgrade i nastanbu straže.
2. Tajnički odjel: Vodi sve uredske poslove Zapovjedničtva Postrojnika, vodi poseban upisnik i pismohranu za vrlo tajne spise Pokreta, prima i dodjeluje ostalim odjelima svu poštu, razporedjuje rad na pojedine odjele, dostavlja im naloge Postrojnika i brine se za točnu provedbu svih naloga Postrojnika. Zapovjednik ovog odjela vrši dužnosti predstojnika ovog ureda i vodi zapisnike radnih sjednica upravnih zapovjednika.
3. Politički odjel: Vodi očevidnost nad sveukupnim političkim zbivanjima i pitanjima u državi i izvan nje.
4. Odjel za unutarnje veze: Stoji u stalnoj vezi s državnim vlastima radi ostvarenja potreba i zadataka Pokreta, te upozorava državne vlasti na zapažene nepravilnosti i nedostatke.
5. Odjel za vanjske veze: Održava vezu i suradnju s inozemnim srodnim pokretima, obavlja poslove oko protokola, pribavlja i daje viesti važne za Pokret, te vodi brigu o pripadnicima hrvatskog naroda u inozemstvu.
6. Družtvovni odjel: Proučava družtvovna pitanja u duhu ustaških načela, posebno družtvovno uredjenje kod drugih naroda i mogućnost njegove primjene na vlastiti narod, utvrdjuje družtvovno stanje članova Pokreta i obće družtvovne prilike u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
7. Odjel izvjestitelja Ustaške vojnice i svih njezinih postrojbi: Brine se za sklad u radu i u primjeni ustaških načela izmedju Pokreta u užem smislu rieči i Ustaške vojnice i svih njezinih postrojbi.
8. Odjel izvjestitelja Državne častne radne službe: Brine se za sklad u radu i u primjeni ustaških načela izmedju Pokreta u užem smislu rieči i Državne častne radne službe.
9. Odjel izvjestitelja državnog vodstva za šport i tjelovježbu: Brine se za sklad u radu i u primjeni ustaških načela izmedju Pokreta u užem smislu rieči i državnog vodstva za šport i tjelovježbu.
10. Odjel za stegovne sudove: Brine se za redoviti rad ustaških stožernih stegovnih sudova i Stegovnog suda GUS-a, predlaže Postrojniku na imenovanje ili razrješenje od dužnosti sudce stegovnih sudova, vodi imenik svih sudaca ustaških stožernih stegovnih sudova i Stegovnog suda GUS-a.
1. Stegovni sudovi djeluju prema propisima odredbe o Stegovnom sudu GUS-a i odredbe o Ustaškim stožernim stegovnim sudovima.
2. Zapovjedničtvo Postrojnika nosi ime: GLAVNI USTAŠKI STAN – ZAPOVJEDNIČTVO POSTROJNIKA.

§ 69. Zapovjedničtvo ustaša

1. Postrojnik putem Zapovjedničtva ustaša upravlja svim postrojbenim radom ustaša u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, imenuje i razrješava dužnostnike, nadzire rad postrojbi, primjenu ustaških načela i odredaba ovog propisnika u radu ustaša, te odredjuje i nadzire postrojbene tečajeve.
2. Zapovjedničtvo ustaša dieli se na sliedeće odjele:
1. Obći odjel: Vodi za ovo zapovjedničtvo sve poslove poput obćeg i tajničkog odjela Zapovjedničtva Postrojnika, a posebno vodi imenik svih redovitih članova Pokreta.
2. Odjel za Ustašku Pripremu: Pospješuje i nadzire postrojavanje Ustaške pripreme, obću i ideoložku naobrazbu pripadnika Ustaške pripreme i uskladjuje rad izmedju Ustaške pripreme i Glavnog stožera Ustaške vojnice na osnovici ustaških načela i svrhe Pokreta, te daje naloge i upute za rad tjelovježbenih, športskih i planinarskih odjela tabora i pročelnika tih odjela.
3. Odjel za unutarnje ustrojstvo: Vodi očevidnost t. j. imenik i kartoteku svih ustaških dužnostnika u Nezavisnoj državi Hrvatskoj i izvan nje, razvrstane po stožerima, logorima, taborima i zbirovima; provodi Postrojnikove odredbe o imenovanju i razrješenju dužnostnika; daje dužnostnicima naloge i upute za rad, traži i prima od njih izvješća, podržava neprestano vezu s njima, bilo pismeno, bilo ustmeno, nadzire njihovu djelatnost, te posjećuje i pregledava postrojbe i ustanove Pokreta nadzirući pravilnu primjenu ovog propisnika i provedbu svih naloga i uputa; provodi i nadzire ideoložku naobrazbu ustaških dužnostnika i priredjuje dužnostničke tečajeve.
4. Promičbeni odjel: Brine se za proširenje i produbljenje ustaške misli i sviesti, za poznavanje ustava i načela Pokreta, te odredaba ovog propisnika, za ustaški tisak, skupštine, sastanke, javna predavanja i priredbe, posebno za nacrte predavanjna na radnim sastancima tabora, pobija protivničku promičbu, te na shodan način suradjuje s Državnim izvještajnim i promičbenim uredom u Predsjedničtvu vlade.
5. Odjel za prosvjetu i uljudbu: Upravlja radom svih zbirnih, taborskih, logorskih i stožernih pobočnika za prosvjetu i uljudbu, pribavlja im potrebne igrokaze, glasbala i glasbene potrebštine, nabavlja im priručne knjige i pjesme, daje nacrte rada za djelovanje na ovom polju i, konačno, suradjuje s Državnim zavodom za narodnu prosvjetu.
6. Stegovni odjel: Vrši u stegovnom pogledu nadzor nad životom i radom dužnostnika i članova Pokreta po povjerljivim osobama odnosno izaslanicima. Opažene prestupe, nepravilnosti i propuste prijavljuje preko svog nadredjenog upravnog zapovjednika Postrojniku, koji protiv krivaca odredjuje odgovarajući postupak.
7. Brojitbeni odjel: Prikuplja podatke o brojčanom stanju članova, tabora, logora i stožera, svih postrojbi Pokreta, zatim podatke o održanim radnim sastancima u taborima i zbirovima, radnim sjednicama zbirnih, taborskih, logorskih i stožernih uprava, odnosno vieća, o predavanjima, tečajevima i priredbama Pokreta, te konačno o cjelokupnom djelovanju Pokreta.
8. Zapovjedničtvo ustaša nosi ime: ZAPOVJEDNIČTVO USTAŠA – GLAVNOG USTAŠKOG STANA.

[Bobani]

PROPISNIK, ZADAĆA I STVARNO USTROJSTVO RADA "USTAŠE" (osmi (8) dio)

§ 70. Zapovjedničtvo ustaškinja

1. Postrojnik putem Zapovjedničtva ustaškinja upravlja cielim radom Ženske loze hrvatskog ustaškog pokreta, imenuje i razrješava dužnostnice, nadzire rad postrojbi, primjenu ustaških načela i odredaba ovog propisnika u radu ustaškinja te odredjuje i nadzire postrojbene tečajeve.
2. Djelovanje ovog zapovjedničtva, njegova podjela i način rada, jednak je onima Zapovjedničtva ustaša, te ovo zapovjedničtvo ima iste odjele kao i Zapovjedničtvo ustaša (§ 69.), osim odjela za Ustašku pripremu i odjela za brojitbu. Namjesto odjela za Ustašku pripremu ima Zapovjedničtvo ustaškinja odjel za kućanstvo, a njegov promičbeni odjel, osim poslova propisanih u § 69. t. 4. brine se za provedbu svih zadataka navedenih u § 76. sl. a) do e) ovog propisnika.
3. Poslove brojitbenog odjela obavlja u ovom zapovjedničtvu brojitbeni odsjek u obćem odjelu, koji prikuplja sve brojitbene podatke o radu ustaškinja i dostavlja ih brojitbenom odjelu u Zapovjedničtvu ustaša.
4. Ovo zapovjedničtvo ima još i poseban odjel za družtvovnu brigu, koji nastoji urediti družtvovna pitanja, koja se odnose na obitelj, ženu i djecu, u zajednici s državnim vlastima, a u prvom redu s oblasti «Pomoć».
5. Pojedini odsjeci tog odjela brinu se napose za ranjenike, radničke domove, pjestovališta, pučke kuhinje, kućne pomoćnice, siromašne trudne majke. U tu svrhu svojeg mjesta i kraja sa svim podatcima i uputama, da se ima točan uvid u prave potrebe biednih, bolestnih i zapuštenih.
6. Zapovjedničtvo ustaškinja nosi ime: ZAPOVJEDNIČTVO USTAŠKINJA – GLAVNOG USTAŠKOG STANA.

§ 71. Zapovjedničtvo ustaške mladeži (mužke i ženske)

1. Postrojnik putem Zapovjedničtva ustaške mladeži, kojemu na čelu stoji upravni zapovjednik (§ 19. odj. 6.) upravlja svojim postrojbenim radom ustaške mladeži, mužke i ženske, u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, imenuje i razrješava dužnostnike, nadzire rad postrojbi, primjenu ustaških načela i odredaba propisnika o radu mladeži, te odredjuje nadzire postrojbene tečajeve.
2. Glavno zapovjedničtvo ustaške mladeži dieli se na:
1. Zapovjedničtvo ustaške mužke mladeži,
2. Zapovjedničtvo ustaške ženske mladeži.
3. Zapovjednici mužke i ženske ustaške mladeži su zamjenici upravnog zapovjednika, odgovorni su mu izravno za svoj rad, te od njega primaju naloge, upute i smjernice.
4. Zapovjedničtva mužke i ženske ustaške mladeži diele se na sliedeća zapovjedničtva i pročelničtva:

1. 1. Zapovjedničtvo Starčevićeve ustaške mladeži:
1. postrojava svoju dobnu skupinu,
2. brine se za naobrazbu i izobrazbu rojnika i ostalih vodja djelatnih jedinica,
3. vodi i zastupa svoju dobnu skupinu,
4. predlaže Zapovjedničtvu mužke odnosno ženske mladeži imenovanja dužnostnika u svojoj dobnoj skupini,
5. izradjuje razpored rada svoje dobne skupine,
6. odgovara za svoj rad zapovjedniku mužke, odnosno ženske mladeži,

1. 2. Zapovjedničtvo ustaškog junaka:
Zapovjednik ustaškog junaka ima iste dužnosti i prava za svoju dobnu skupinu, kao i zapovjednik Ustaške Starčevićeve mladeži.

1. 3. Zapovjedničtvo ustaške uzdanice:
Zapovjednik ustaške uzdanice ima za svoju dobnu skupinu iste dužnosti i prava kao i zapovjednik Ustaške Starčevićeve mladeži.

1. 4. Zapovjedničtvo «Ustaških jurišnika»:
1. postrojava postrojbe «Ustaških jurišnika»,
2. brine se za izobrazbu častnika i dočastnika «Ustaških jurišnika»,
3. brine se za vojničku izobrazbu «Ustaških jurišnika»,
4. predlaže cio razpored rada i propise rada i života pripadnika «Ustaških jurišnika» Zapovjedničtvu mužke mladeži,
5. vodi «Ustaške jurišnike» i zastupa ih pred vojnim vlastima,
6. odgovara za svoj rad zapovjedniku mužke mladeži.

1. 5. Zapovjedničtvo «Ustaških djevojaka»:
1. postrojava postrojbe «Ustaških djevojaka»,
2. brine se za izobrazbu voditeljica djelatnih jedinica,
3. brine se za izobrazbu djevojaka za predvidjene ciljeve (majke, kućanice, bolničarke i t. d.),
4. predlaže zapovjednici Ženske mladeži razpored rada i propise o radu i životu «Ustaških djevojaka»,
5. vodi i zastupa «Ustaške djevojke»,
6. odgovara za svoj rad zapovjednici Ženske mladeži.

1. 6. Zapovjedničtvo radne službe ustaške mladeži:
Provodi načela, da se u svim postrojbama Ustaške mladeži mora njegovati rad, a kod svih pripadnika Ustaške mladeži, da treba razviti smisao, volju i ljubav za rad. Zato:
1. postrojava logore radne službe Ustaške mladeži i preuzima u njih na stanovito vrieme pod svoje zapovjedničtvo pripadnike Ustaške mladeži;
2. brine se, da sve postrojbe Ustaške mladeži provode rad,
3. preko nadležnih zapovjednika, odnosno zapovjednica, podržava vezu s državnim vlastima, kojima je rad Ustaške mladeži potreban, te ustanovljuje i postrojava radnu službu;
4. preko svojih odsjeka i izvjestitelja priprema nacrte rada, te ih predlaže predpostavljenom zapovjedničtvu na odobrenje;
5. brine se za izobrazbu satnika i vodnika Ustaške mladeži za poslove u logorima radne službe Ustaške mladeži, odnosno za rad van logora, na odredjenim mjestima i u odredjenim postrojbama;
6. postrojava radionice Ustaške mladeži, brine se za njihovo stručno vodstvo, poduzimajući u njima razne koristne radove;
7. vodi i zastupa ustašku mladež, koja je pozvana u logore radne službe Ustaške mladeži.

1. 7. Pročelničtvo za duhovni odgoj dieli se na sliedeće odjele:
1. Odjel za ideoložku izgradnju,
2. Odjel za umieće,
3. Odjel za promičbu.

1. 8. Pročelničtvo za družtvovni rad (brigu) dieli se na:
1. Odjel za družtvovni rad (brigu),
2. Odjel za zdravstvenu zaštitu mladeži,
3. Odjel za kućanstvo (samo za žensku ustašku mladež).

1. 9. Pročelničtvo za tjelesni odgoj dieli se na:
1. Odjel za vojničku prednaobrazbu,
2. Odjel za tjelovježbu i šport.

10. Pročelničtvo za upravu:
Brine se za cielokupno dopisivanje, vodi upisnik, blagajničko i računovodstveno poslovanje, osobni odsjek, gospodarske poslove cjelokupnog ustroja Ustaške mladeži, te se dieli na:
1. Odsjek za računovodstvo,
2. Odsjek za gospodarstvo,
3. Odsjek za dopisničtvo,
4. Odsjek za brojitbu,
5. Osobni odsjek.

11. Odjel za nadzor Ustaške mladeži:
Nadzire rad i život pripadnika i dužnostnika Ustaške mladeži u smislu ustaških načela i propisnika, te uputa i naloga upravnog zapovjednika.

12. Odjel za vanjske veze:
Održava i produbljuje veze s srodnim postrojbama mladeži kod savezničkih i prijateljskih naroda.

1. Pročelnici i odjelni upravitelji za nadzor i vanjske poslove izravno su odgovorni upravnom zapovjedniku.
2. Na čelu pročelničtva i odjela stoje pročelnici odnosno odjelni upravitelji.
3. Na čelu odsjeka stoje nadstojnici.
4. U pojedinim zapovjedničtvima i odjelima postoje izvjestitelji kao pomoćnici zapovjednika i odjelnih upravitelja i kao njihovi zamjenici.
5. Zapovjedničtvo ustaške mladeži nosi ime: ZAPOVJEDNIČTVO USTAŠKE MLADEŽI – GLAVNOG USTAŠKOG STANA.

§ 72. Zapovjedničtvo državnog savezničara

1. Postrojnik putem Zapovjedničtva državnog savezničara nadzire rad Glavnog saveza staliških i drugih postrojbi.
2. Za ovo zapovjedničtvo vriede njegovi posebni propisnici.
3. Zapovjedničtvo državnog savezničara diele se na sliedeće odjele:
1. Obći Odjel za sve poslove unutarnjeg ustrojstva ureda Glavnog saveza. Taj se odjel dieli na sliedeće odsjeke:
2. Tajničtvo,
3. Očevidnostni odsjek (upisnik, abecedna očevidnost primljenih spisa, pismohrana, očevidnost staliških i drugih postrojbi),
4. Osobni odsjek (očevidnost dužnostnika svih saveza, dosaveza, župskih, kotarskih, obćinskih i mjestnih povjerenika i njihovih podredenih namještenika, te saveznih i dosaveznih pouzdanika u pojedinim poduzećima, ustanovama i uredima),
5. Brojitbeni odsjek za sabiranje i uredjivanje podataka o stanju i radu svih područnih saveza i družtava.
6. Gospodarski odjel sa sliedećim odsjecima:
7. Blagajna,
8. Knjigovodstvo,
9. Odsjek za novčano gospodarski nadzor nad područnim savezima.

III. Postrojbeni odjel sa sliedećim odsjecima:
1. Odsjek za ustrojstvo područnih saveza i nadzor nad njihovim radom;
2. Odsjek za pravna i stegovna pitanja.
3. Odjel za prosvjećivanje i promičbu za sve poslove, koji se tiču vršenja promičbe za načela, na kojima je osnovan Glavni savez, te za sve djelatnosti, koje se vrše radi ostvarenja tih načela, održavanja tečajeva, predavanja, priredaba, izdavanja i uredjivanja izvještenja službe Glavnog saveza i drugih izdanja, izradjivanje pismenih sastavaka za dnevnike i stručna odnosno stališka glasila, vršenje nadzora nad stališkim tiskom, vodjenje nadzora nad prosvjetno-odgojnim djelatnošću staliških i drugih postrojbi, te izradjivanje u tu svrhu potrebitih smjernica i stvaranih pomogala, rukovodjenje priručnom knjižicom, te podržavanje veze s Promičbenim odjelom Glavnog ustaškog stana.
4. Odjel za rješavanje družtvovno-gospodarskih pitanja i uskladjivanje družtvovno-gospodarskih odnosa izmedju pojedinih stališa.
5. Odmor – ustanova za organizaciju slobodnog vremena, koja će vršiti sve tehničke poslove na temelju izradjenih idejnih smjernica, te rukovoditi čitavim radom u pogledu organizacije slobodnog vremena.
VII. Družtvovni zavod za poslove teoretskog obradjivanja svih pitanja, koja zalaze u djelovanje Glavnog saveza, izradjivanje družtvovnih radnika, uredjivanje znanstvenih časopisa.
1. Zapovjedničtvo državnog savezničara nosi ime: ZAPOVJEDNIČTVO DRŽAVNOG SAVEZNIČARA – GLAVNOG USTAŠKOG STANA.

§ 73. Zapovjedničtvo blagajne

1. Po nalogu Postrojnika Zapovjedničtvo blagajne upravlja svim novčanim i gospodarskim poslovima Pokreta, nadzire rad svih pobočnika za gospodarstvo u zbirovima, taborima, logorima i stožerima, prima uplate i vrši izplate za Pokret, izdaje upute i naloge za novčano poslovanje zbirova, tabora, logora i stožera, odobrava proračune taborima, logorima, stožerima i zapovjedničtvima GUS-a, dobavlja znakove, odore, tiskanice, glasbe, žigove, pisarničke potrebštine i t. d.
2. U svrhu što uzpješnijeg nabavljanja potrebština za Pokret može ovo zapovjedničtvo osnovati nabavljačku zadrugu, koja će preuzeti poslove oko nabavljanja potrebština.
3. Zapovjedničtvo blagajne diele se na sliedeće odjele:
1. Obći odjel: vrši za Zapovjedničtvo blagajne poslove, koje za Zapovjedničtvo Postrojnika vrši njegov obći i tajnički odjel.
2. Računovodstveni odjel: vrši sve poslove novčane naravi, prima sve uplate i obavlja sve izplate za Pokret.
3. Nadzorni odjel: vrši sve knjigovodstvene poslove za zapovjedničtvo daje upute i naloge zbirovima, taborima, logorima, stožerima i zapovjedničtvima GUS-a za njihovo knjigovodstvo, vrši nadzor nad svom imovinom Pokreta, vrši stalan nadzor nad radom svih zbirova, taborskih, logorskih i stožernih pobočnika za gospodarstvo, kao i nadzor nad zapovjedničtvima GUS-a s obzirom na njihove izdatke i potrebe, sastavlja proračun GUS-a, odobrava proračune navedenih postrojbi i ustanova, te vrši nadzor nad njihovim provodjenjem.
4. Nabavni odjel: obavlja sve nabave za Pokret, a ukoliko GUS osnuje nabavljačke zadruge, ustanove i zavode za nabavu ili izdanja novina, tiskopisa i t. d., vrši nadzor nad njihovim radom, vrši nadzor nad nabavom, razpodjelom, uporabom i čuvanjem svih samovoza Pokreta, nalazili se oni ma u kojem dielu Pokreta, te u savezu s time donosi prema potrebi i propisnik.
5. Zapovjedničtvo blagajne nosi ime: ZAPOVJEDNIČTVO BLAGAJNE – GLAVNOG USTAŠKOG STANA.

§ 74. Veliko vieće Pokreta

1. Veliko vieće Pokreta sačinjavaju:
1. Doglavnik-Postrojnik,
2. Doglavnici,
3. Poglavni pobočnici,
4. Povjerenici u GUS-u,
5. Ustaški povjerenici,
6. Zapovjednici odjela u zapovjedničtvima GUS-a,
7. Stožernici.
8. Veliko vieće Pokreta sastaje se – u pravilu dvaput godišnje, a prema potrebi i češće. Saziva ga, predsjeda mu, vodi ga i zaključuje Poglavnik.
9. Veliko vieće Pokreta bavi se svim pitanjima, koja se odnose na Pokret – bilo izravno, bilo neizravno – pitanjima, koja se odnose na učvršćenje i proširenje ustaške misli i Pokreta, te koja se odnose na stvarnu primjenu i provedbu ustaških načela u narodnom životu i državnom ustrojstvu, u zakonima, zakonskim odredbama i naredbama.
10. Dnevni red Velikog vieća Pokreta odredjuje Poglavnik.
11. Zapisnik Velikog vieća vodi dužnostnik, kojeg oredi Postrojnik.

§ 75. Sabor Pokreta

1. Sabor Pokreta sačinjavaju:
1. Svi članovi Velikog vieća Pokreta,
2. Logornici,
3. Tabornici.
4. Sabor Pokreta sastaje se – u pravilu – jedanput godišnje, a prema potrebi i češće. Saziva ga, predsjeda mu, vodi ga i zaključuje Poglavnik.
5. Sabor Pokreta bavi se uspjehom rada kroz jednu radnu godinu, utvrdjuje možebitne nedostatke, te prima smjernice i naloge za rad u budućoj godini.
6. Dnevni red Sabora odredjuje Poglavnik.
7. Zapisnik Sabora Pokreta vodi dužnostnik, kojeg odredi Postrojnik.

1. ŽENSKA LOZA HRVATSKOG USTAŠKOG POKRETA

§ 76. Posebne zadaće

1. Posebna je zadaća Ženske loze hrvatskog ustaškog pokreta, odnosno ustaškinja, promicati čestit družtvovni život i dobrotvorni rad, odgojiti hrvatskom narodu uzor-ženu i majku i odgojiteljicu, vrstnu i spremnu kućanicu i domaćicu. Zato će:
1. uzgajati članice u ustaškom duhu na temelju ustaških načela, te ih prožeti sviešću, da im domovinska ljubav nalaže, da ustaški duh i njegova načela uciepe u srdca njihovih obitelji i djece;
2. uzgajati u hrvatskoj ženi i majci puno razumjevanje za njezinu veliku i uzvišenu zadaću i njezino značenje u obitelji kao majke djece i suradnice i pomoćnice muža, uzgajati njezino razumievanje za svetost braka i obitelji, za uzvišenost majčinstva, za ljubav prema djeci, te za važnost plodnog braka, odnosno pogubnost biele kuge;
3. podučavati hrvatske žene i majke, kako će odgajati i njegovati djecu, da uzgoje duhovno i tjelesno zdrava, odporna i jaka hrvatska pokoljenja i kako će pobijati razne zablude i praznovjerje na području obiteljskog života i odgoja djece;
4. u jednu ruku produbljivati i učvršćivati sve ćudoredne krieposti žene u majke na temelju vjere i dobrih hrvatskih narodnih običaja, a u drugu ruku pobijati nećudoredni tisak, nećudoredne slike, kazalištne i slikokazne predstave, posebno one, koje vriedjaju žensku čast, dostojanstvo materinstva, svetosti braka i obitelji, pobijajti nošnju, koja vriedja žensku čednost, čast. Dostojanstvo i ćudoredje, te suzbijati svim silama nećudoredne i loše običaje u selu i u gradu;
5. poticati na ljubav prema bližnjem, osobito prema onima, kojima je ljubav i pomoć potrebna, baviti se dobrotvornim radom, a u gradovima se brinuti za seoske djevojke i žene, koje dolaze u grad, da u svojoj neizkusnosti ne podlegnu lošem utjecaju grada;
6. upućivati žene i majke u razumno, štedljivo, zdravstveno vodjenje kućanstva i u zdravstvo uobće, a posebno u čuvanje i njegu rodilja, te pružanje prve pomoći;
7. podučavati hrvatsku ženu i majku hranljivom, tečnom urednom, čistom i ukusnom priredjivanju jela, čistoći i redu u kući i okućju, te u krojenju, šivanju i tkanju;
8. podučavati hrvatske žene i majke na selu u vodjenju gospodarstva i to nepose u pogledu ženskih gospodarskih poslova oko voća, povrća, peradi, jaja, mlieka i masla, te ih upućivati kako će razumno izkorišćivati vrieme u kućnom poslu.
9. Ženska loza hrvatskog ustaškog pokreta će svoje zadatke provoditi držeći tečajeve i predavanja te izdavajući knjige i tiskopise.

§ 77. Posebne odredbe

1. Za ustaškinje vriede obćenite odredbe ovog propisnika glede organizacije rada i cjelokupnog poslovanja uz promjene, koje proizlaze iz naravi stvari i njihova zadatka.
2. Tako se dužnostnice ustaškinja zovu: zbirnica, tabornica, logornica, stožernica, i upravna zapovjednica.
3. Ustaškinje imaju u svojim zbirovima, taborima, logorima i stožerima iste dužnosti kao i ustaše, osim dužnosti za Ustašku pripremu, te namjesto ovih imaju u svojim postrojbenim stupnjevima pobočnicu za kućanstvo.
4. Pobočnica za promičbu, osim poslova propisanih za pobočnike za promičbu (§ 39. t. 5.), provodi sve zadatke navedene u § 76. sl. a) do e).
5. Pobočnica za kućanstvo provodi sve zadatke navedene u § 76. sl. f) do h).
6. Pobočnica za gospodarstvo provodi – osim poslova navedenih u § 39. t. 3. – sve poslove oko družtvovne brige (§ 70. odj. 4. i 5.), u čemu su je dužne pomagati sve dužnostnice i sve članice.

§ 78. Prisega

Ustaškinje polažu kod primanja u članstvo posebnu prisegu, koja glasi:
«Zaklinjem se Bogom Svemogućim – i svime što mi je sveto – da ću se držati ustaških načela – i pokoravati propisima – te ću izvršavati sve naloge Poglavnika – i po njemu postavljenih dužnostnica
- i da ću svaku povjerenu mi tajnu najstrože čuvati.
Zaklinjem se – da ću u redovima Ženske loze hrvatskog ustaškog pokreta – raditi za hrvatski narod – i Nezavisnu Državu Hrvatsku – na svakoj zadaći – koja bude Ženskoj lozi hrvatskog ustaškog pokreta povjerena – i napose na polju promicanja čestitog družtvovnog života – i dobrotvornog rada.
Ako se ogriešim o ovu prisegu – sviestna si svoje odgovornosti – za svaki svoj čin i propust – prožeta uvjerenjem ustaške dužnosti – ima me stići kazna – propisana ustaškim propisima.»

1. OBĆE ODREDBE

§ 79. Obvezatnost propisnika

1. Sveukupno članstvo ustaškog pokreta u svim svojim postrojbama i ustanovama, dužno je riečju i djelom pomagati Pokret i promicati njegove ciljeve, te se medjusobno pomagati i suradjivati.
2. Sve vrste članstva i sve ustanove Pokreta dužne su izvješavati sve odredbe ovog propisnika i posebne odredbe, koje se odnose samo na njih, a koje nisu u protimbi s ovim propisnikom.
3. Unutarnji poslovni red, koji će se donieti na temelju ovog propisnika obvezuje onu ustanovu, dužnostnike, članove i namještanike Pokreta, za koje bude dotični unutarnji poslovni red propisan.

[Bobani]

PROPIS, ZADAĆA I STVARNO USTROJSTVO RADA "USTAŠE" (deveti (9) dio)

§ 80. Pravna osoba

GLAVNI USTAŠKI STAN je pravna osoba javnog i posebničkog prava, te ga u svim njegovim poslovima zastupa i u svim odnosima predstavlja Postrojnik.

§ 81. Odnos prema vlastima

1. Ustaški je pokret pod vodstvom Poglavnika obnovio Nezavisnu Državu Hrvatsku, on je ima održavati i izgraditi. Iz toga ne izlazi, da Pokret predstavlja državnu vlast, a njegovi dužnostnici da su organi državne vlasti.
2. Uredjenje odnosa Pokreta prema državnim oblastima temelji se na t. 2. ustava, koja mu stavlja u dužnost, da svim sredstvima brani državnu samostalnost Hrvatske i narodnu osebujnost hrvatskog naroda, da se bori za to, da u hrvatskoj državi uviek vlada samo hrvatski narod, te da on bude podpunim i trajnim gospodarom svih tvarnih i duhovnih dobara u svojoj zemlji, napredno i pravedno uredjenoj u duhu ustaških načela.
3. Ustaški pokret je nosilac pobuda za jačanje i razvijanje hrvatskog naroda i hrvatske države, kojima on, preko svojih odgovornih čimbenika, prožima sva područja državnog života.
4. Dužnostnici, članovi i pristaše će svoja opažanja važna za državne oblasti, napose u pitanjima javnog reda i mira, istima pravodobno dojavljivati preko nadredjenih dužnostnika, a istodobno i Zapovjedničtvu Postrojnika.
5. Dužnostnik ili član Pokreta će samo u izuzetnim slučajevima, kada postoji očigledna opasnost za državna dobra i probitke, te opasnost za ljudski život, zdravlje i imovinu, smjesta sam posredovati, no dužan je o tome odmah obaviestiti nadredjenog dužnostnika Pokreta, Zapovjedničtvo Postrojnika i nadležnu državnu oblast, uz istodobno obrazloženje svojeg postupka.
6. Ustaški pokret i ustaški dužnostnici rade u uzajamnom skladu s državnim oblastima, podupirajući ih u vršenju njihova zadatka, posebno u njihovu radu oko održanja zakonitosti, rada i poredka.
7. Dužnostnici i članovi Pokreta ne smiju se, pod prietnjom stegovne i kaznenopravne odgovornosti, izravno mješati u poslove državnog, vojnog, upravnog i sudskog djelokruga, nego se imadu ograničiti na djelatnosti i dužnosti propisane ovim Propisnikom.
8. Dužnostnici i članovi Pokreta će u svakoj zgodi prema državnim i samoupravnim oblastima, te prema posebnicima, nastupati uljudno, izbjegavat će sve osobne sukobe i kloniti se uvreda, ne će se nikada dati voditi osvetom ili mržnjom, nego će nepristrano, ne obazirući se na svoju vlastitu korist ili štetu, uviek postupati ustaški izpravno.

§ 82. Nošenje oružja

Pravo nositi osobnog oružja (samokresa) imaju svi dužnostnici Pokreta.

§ 83. Stiegovi Pokreta

Svaki zbir, tabor, logor, stožer i GUS imaju svoj stieg. Nacrt stiega propisuje Postrojnik.

§ 84. Prielazi iz tabora u tabor

1. Ako član promieni mjesto svojeg stalnog boravišta i to trajno ili na duže od šest mjeseci, tada je dužan prijaviti se taboru u svojem novom boravištu.
2. U slučaju odlazka u novo boravište zatražit će član od dotadašnjeg svojeg tabornika, da mu dade «prelaznicu».
3. U «prelaznici» mora biti navedeno, da li je član udovoljavao svojim dužnostima, a posebno, da li je prije odlazka uredio sve svoje obveze prema taboru. Iz kojeg odlazi, te da li je vršio koju posebnu dužnost u taboru.
4. Ako član ne dobije «prelaznicu», tada ga nijedan tabor ne smije primiti u svoje članove, sve dok ovu prelaznicu ne predoči.
5. Prigodom izdanja «prelaznice» šalje dotadanji prelaznikov tabor sve spise o njemu novom taboru, odnosno novom taboru i logoru, ukoliko se novi tabor nalazi na području drugog logora.
6. Ako član mienja mjesto svojeg boravišta za vrieme kraće od šest mjeseci, dužan je i tada prijaviti se taboru u mjestu svojeg privremenog boravišta i u njemu vršiti sve članske dužnosti, osim plačanja članarine, koju uplaćuje i dalje kod tabora svojeg stalnog boravišta.
7. Prielazi iz tabora u tabor ubilježuju se u člansku izkaznicu, a prijavu privremenog boravka potvrdjuje tabor posebnom potvrdom.

§ 85. Članovi u inozemstvu

1. Članovi Pokreta, koji će boraviti u inozemstvu duže od šest mjeseci – bilo u državnoj službi, bilo na nauci, bilo iz kojeg inog razloga – odjavljuju se u svom dotadašnjem taboru i prijavljuju Taboru III. Logora I. U Zagrebu i to pismeno. Taboru III. će za vrieme svoje odsutnosti u inozemstvu plaćati i članarinu.
2. Članovi Pokreta, koji će boraviti u inozemstvu manje od šest mjeseci, moraju to prijaviti svojem taboru, a ovaj će o tome obaviestiti Tabor III. u Zagrebu.
3. O članovima, koji borave u inozemstvu stalno ili povremeno, bilo kraće, bilo dulje od šest mjeseci, vodi poseban očevidnik Tabor III. u Zagrebu, te o tome obavješćuje Logor I. U Zagrebu.

§ 86. Namještenici Pokreta

1. Namještenje u Pokretu, razvrstavanje namještenika, činovnika i dužnostnika Pokreta, njihova berva, unapredjenja, dužnosti i prava, uredit će se posebnim službovnim propisnikom.
2. Putovanja dužnostnika, činovnika i namještenika Pokreta, putni obračuni i naknade putnih troškova, uredit će se posebnim propisnikom o putovanjima i putnim troškovima.

§ 87. Prelazne odredbe

Danom proglašenja ovog propisnika prestaju vriediti sve odredbe, propisi ili upute izdane za Pokret, ukoliko nisu u skladu s odredbama ovog propisnika.

§ 88. Zaglavna odredba

Ovaj propisnik zadobiva pravnu moć danom proglašenja u Narodnim Novinama.*
Dano u Glavnom Ustaškom Stanu 11. kolovoza 1942.

*Proglašeno u broju 181 Narodnih novina od 13. kolovoza 1942.

Po odredbi Poglavnika
Doglavnik – Postrojnik:
ministar Dr. Ljudevit Šolc v.r.

Izvor: Zbornik Zakona i Naredaba NDH
1942 god. Godina II. Broj 24
Str.1028-1050

Kraj ovih Propisa Načela Ustaškog Pokreta. Otporaš.

[Bobani]

Ovdje prenosim dio opisa sa portala javno i Zakonsku Odredbu NDH o Granica na Drini. Interesantno!

Domobran 11.12.2009 13:48 h

Izgleda meni da tebe nešto strašno smeta, da ne kažem smeta ti što imamo Hrvatsku Državu, onu istu (iako je duplo manja) za koju su se i Ustaše i državotvorni
Hrvati borili 1941-1945., pa i dalje. Tebe i (po)neke još uvijek smeta STIGMA USTAŠTVA a da i ne znaš da USTAŠTVO priprema Hrvata na državotvorno/nacionalni hrvatski karakter, čisti njegovo srce od svih antihrvatskih nedaća, priprema ga na sve žrtve i vraća mu istinsku ljubav i snagu za SVU LJEPOTU HRVATSKE. TO
JE USTAŠTVO!!!Za sve Hrvate...

Otporaš 11.12.2009 14:17 h

Prenosim ovdje sa portala wwwhrvatskinacionalisti.org za GN, čitatelje i komentatore portala javno.inf, sada kada su predsjednički izbori u tijeku, da vide kolika je Hrvatska bila i gdje su bile njezine granice onda kada su te granice branili i na njima hrabro i vojnički stajali sa svim hrvatsko/vojničkim obilježjima ona hrvatska vojska koja je čuvala Zakonsku Odredbu o istočnoj granici Nezavisne Države Hrvatske

ZAKONSKA ODREDBA O ISTOČNOJ GRANICI NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE

ČLANAK 1.

Na temelju hrvatskoga državnoga prava i na osnovi načela neprekinutosti hrvatskoga narodnoga područja ODREDJUJEM ovom zakonskom odredbom istočnu granicu Nezavisne Države Hrvatske, koja teče:

1. od utoka rijeke Save u Dunav uzvodnim tokom Save do ušća rijeke Drine u Savu;
2. od ušća rijeke Drine uzvodno tom rijekom, i to njenim najistočnim rukavima, tako da sva ostrva na Drini pripadaju Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, do utoka potoka Hrasnice u Drinu istočno od sela Zemljice;
3. od utoka potoka Hrasnice u Drinu teče granica Nezavisne Države Hrvatske kopnom istočno od Drine točno starom granicom izmedju Bosne i
Srbije, kakova je postojala do godine 1908.

ČLANAK 2.

Ovoj zakonskoj osnovi prilaže se zemljopisna karta u mjerilu 1:200.000, na kojoj je granica Nezavisne Države Hrvatske označena
crvenim potezom. Ova zemljopisna karta jest sastavni dio ove zakonske odredbe.

ČLANAK 3.

Provedbu ove zakonske odredbe povjeravam ministru hrvatskoga domobranstva i ministru unutrašnjih poslova time, da gore označenu granicu napose odmah zaposjednu sa postrojbama hrvatskoga domobranstva i hrvatske ustaške vojnice, te da odmah na licu tijesta postave medjašne znakove, izuzev područja grada Zemuna s okolicom, koje, tvoreći sastavni dio Nezavisne Države Hrvatske, sporazumom sa Velikim Njemačkim Reichom ostaje do konca rata vojnički zaposjednut od
prijateljske njemačke vojske.

Ova zakonska odredba stupa na snagu današnjim danom.

U Zagrebu, dne 7. lipnja 1941.

Broj -- 378. -- z. p. -- 1941.

Poglavnik: Dr. ANTE PAVELIĆ v. r.


Vojskovodja Slavko Kvaternik, ministar hrvatskog domobranstva v. r.,
Dr. Milovan Žanić, predsjednik Zakonodavnog povjerenstva pri
Poglavniku, v. r.,
Dr. Mirko Puk, ministar pravosudja, v. r.,
Dr, Mile Budak, ministar bogoštovlja i nastave, v. r.,
Dr. Andrija Artuković ministar unutrašnjih poslova, v. r.,
Ing. Ivica Frković, ministar šuma i ruda, v. r., Dr. Lovro Sušić, ministar narodnog gospodarstva, v .r.,
Dr. Ivo Petrić, ministar zdravstva, v. r.,
Dr. Josip Dumandžić, ministar udružbe, v. r.


I PITANJE SANDŽAKA BIT CE USKORO RIJEŠENO

Predsjedništvo vlade saopćuje u vezi sa zakonskom odredbom o
odredjenju istočne granice Nezavisne Države Hrvatske prema Srbiji, da
će preostali dio istočne hrvatske granice u Novom Sandžaku i prema
Crnoj Gori biti uskoro odredjen u sporazumu sa mjerodavnim
čimbenicima.

[Bobani]

HRVATSKI NARODE!

(Koliko je meni poznato ovaj govor Poglavnik poglavnik je uputi hrvatskom narodu za Deseti Travnja 1955. godine preko krugovala iz Paragvaja. Za nepuna dva mjeseca biti će 59 godina od kada je Poglavnik kao Hrvat uputio ovaj govor svojem hrvatskom narodu. Neka se dobro zamisle svi oni Hrvati koji još i dandanas veličaju Tita i nose njegova obilježja na kaputima, javnim mjestima, dali je on ikada uputio svojem hrvatskom narodu poruku nazvavši ga "HRVATSKI NARODE!". Naravno da nije. Njih će povijest kao dva Hrvata, Poglavnika i Tita okaraktezirati po njihovim zaslugama prema svojem narodu; prvog da se je borio za svoj hrvatski narod, drugog da se je borio protiv svojeg hrvatskog naroda. Otopraš)

Hrvatski Narode! Hrvati i Hrvatice u zarobljenoj domovini i diljem svieta!

Deseti Travnja, dan velikoga poviestnog dogadjaja, obnova slobode i suverenitete hrvatskoga naroda te uzpostave Nezavisne Države Hrvatske, postignutih naporima hrvatskih boraca i odlučnom voljom cieloga hrvatskoga naroda, ostati će za uviek kamenom medjašem izmedju dvaju doba, koji će svjedočiti ne samo svim našim narodnim pokoljenjima, nego i stranom svijetu istinu, da se hrvatski narod svoje narodne i državne nezavisnosti nije nikada odrekao, i da je on za to svoje najveće dobro vazda spreman boriti se.

Četirigodišnja odlučna borba, koja je dala nezapamćene primjere požrtvovanosti i junačtva hrvatskih sinova, u obrani tada uzpostavljene slobode i državne nezavisnosti, te uspjesi polučeni u tom vremenu na svim poljima narodnoga života, i napose na gospodarskom polju, a na bazi državne nezavisnosti, dokazom su za svakoga, da je hrvatski narod za svoju državnu nezavisnost i narodnu slobodu kadar doprinieti svaku žrtvu i izvršiti sve napore, te to dobro s podpunim uspjehom braniti. Ujedno su dokazom i za one, koji su možda bili krivo upućeni, da je on sposoban za svoj samostalni državni život u svakom pogledu, i da svoje narodno blagostanje može imati samo u svojoj vlastitoj državi, dok ga bez nje svakoga puta stiže svaka bieda i nevolja.

Borba hrvatskog naroda, koju je sviestno i odlučno vodio kao narod već od tisuću devetsto i osamnaeste godine, a kao država od tisuće devetsto i četrdeset i prve, protiv komunizma, dokazom je njegove spontane spoznaje, da je bezdušni, bezbožni i tiranski komunizam najveća pogibelj za svaki narod i za cielo čovječanstvo kao takovo, jer on prieti uništenjem svemu, što čovjeka čini čovjekom, a narod narodom.

Eto, sve to čini, da sav hrvatski narod nosi i čuva u svom srdcu svetu uspomenu na taj veliki dan, i to je razlog, da taj dan smatramo i slavimo kao naš najveći narodni blagdan.

Braćo i sestre! Vrieme je dalo pravo nama! Svako odricanje vlastite državne samostalnosti bilo je uzrokom poniženja te gubitka slobode i gospodarskog blagostanja hrvatskoga naroda. Svaka malodušnost pojedinaca i vezanje Hrvatske u sklop s drugim zemljama i narodima, uviek je urodilo nedaćom i nesrećom po hrvatski narod. Otac Domovine Ante Starčević je rekao: "Ako u vrieme naših unuka bude pet Hrvata, koji su za hrvatsku državnu samostalnost, Hrvatska nije propala." Hvala Bogu, evo u doba unuka je za hrvatsku državnu samostalnost ne tek pet Hrvata, nego preko pet milijuna Hrvata. Vodja i učitelj Stjepan Radić je pred smrt rekao: "Nikad više u Beograd!" Njegov zov je hrvatski narod godine tisuću devetsto četrdeset i prve izvršio, i danas je odlučan toga se držati.

Danas uvidjaju veliki i mali narodi, da su godine 1945. počinjene ogromne pogrješke, koje nanose velike žrtve i velike brige svima, jer radi tih pogrješaka od povampirenoga komunizma prieti najveća pogibelj cielom čovječanstvu. Sviet se osvješćuje i nastoji podizati ono, što je pokušao uništavati, jer dolazi borba proti tome zlu i toj pogibelji, a ta se borba ne može uspješno voditi bez činbenika, koji su u takovoj borbi i proti tome neprijatelju već prokušani.Pristupa se naoružavanju razoružanih i priznanju nepriznavanih!

U toj će borbi hrvatski narod i opet izpuniti svoju dužnost, dostojno sebe i svoje davne i nedavne slavne prošlosti. Rame uz rame napose s narodima, koji su takodjer doživjeli nesreću, da budu žrtvom komunističke tiranije, stupit će u borbu proti komunizmu za slobodu čovjeka, za slobodu svoju i za svoju podpunu državnu nezavisnost. Na tome radimo i na to se spremamo.

Braćo i sestre! Poklonimo se pred uspomenom naših narodnih velikana i za slobodu poginulih boraca! Braćo borci i vojnici! Budimo spremni za odlučni čas, koji će, ako Bog da, skoro doći! Neka ovogodišnja istodobna slava Uzkrsnuća i slave Desetog Travnja budu znamen toga!

Živila nezavisna Država Hrvatska! Živio hrvatski narod!

Za Dom Spremni!

Grb NDH i Poglavnikov podpis.

Prepisao iz DRINE br. 4-7, lipanj 1955. Otporaš.

[Bobani]

DIO IZ POGLAVNIKOVA GOVORA 17.4.1941., dakle samo tjedan dana poslije Proglašenja NDH.

ZNAČAJNE RIJEČI POGLAVNIKA JEDNOJ GRUPI BORACA ZA SLOBODU

»NAUKA ANTE STARČEVIĆA BILA JE JAČA I OD SRBIJE I OD VERSAILLESA I OD ENGLESKE I OD AMERIKE.«

U odužem govoru, Poglavnik je istaknuo smisao, da je od 1102. do 1918. godine sve više skučivan hrvatski državni suvereniett. 1. XII. 1918. godine, naglašuje Poglavnik, najsramotniji je datum u povijesti hrvatskog naroda. Iza godine 1918. Srbi pokušavaju najcrnijim terorom, da izbrišu ne samo suverenitet, nego čak i ime hrvatsko, ali je Hrvatska bila tako sretna, da je imala Antu Starčevića i njegovu nauku. Nauka Ante Starčevića bila je jača i od Srbije i od Versaillesa i od Engleske i od Amerike, jer ona je konačno pobijedila! Ta ista nauka Ante Starčevića potakla je borce Starčevićance, da godine 1919. započnu aktivnom borbom na ulicama Zagreba, u gradskim ustanovama i u čitavoj domovini Hrvatskoj. Na silno razmahani val pravaša Srbi su poduzeli najreakcionarnije metode suzbijanja i konačno proglasili kraljevu diktaturu. Na to sam ja — kaže Poglavnik — kazao našem ondašnjem hrvatskom vodstvu, da to više nije politika, koju Srbi vode prema Hrvatima, nego da oni idu za potpunim uništenjem Hrvatske. Tada sam ja odlučio, da se više ne ću baviti takvom politikom.

Znao sam — ponovno ističe Poglavnik, — da treba poći drugim putevima, tražiti druge metode, da se ostvari konačni cilj potpunog oslobodjenja Hrvatske. Otišao sam u tudjinu bez naročitih priprema i bez ikakvih garancija.

U tudjem, u vanjskom svijetu našao sam jednog čovjeka, koji mi je otvorio vrata svoje kuće, koji je imao razumijevanja za Hrvatsku i njene potrebe. Benito Mussolini prvi nas je pomagao u oslobodilačkoj borbi. Postavio sam sebi cilj ostvarenja Nezavisne Države Hrvatske, suzbijajući krv krvlju, glavu za glavu!

Ustaška načela, koja sadržavaju nauku Ante Starčevića potpuno smo proveli u život. Mi smo znali stvoriti ovu državu, znat ćemo je i voditi i braniti njezinu Nezavisnost.

Zatim Poglavnik dr. Ante Pavelić poziva prisutne, da se oni stave nesebično u službu države. Neka organiziraju mlade prijatelje i priključe ih njegovim viteškim ustašama, koje je doveo sa sobom iz emigracije. Svi treba da se nadjemo zajedno, naglašava Poglavnik, u obrani ustaškog djela!

Kako znate iz dnevne štampe, dvije najveće sile svijeta Njemački Reich i fašistička Italija, priznale su Državu Hrvatsku.

Ove nam vojske stoje uz bok! Ali mi ćemo i sami braniti i osigurati svojom vlastitom snagom ovu teško stečenu državu.

Zatim Poglavnik kaže, da će uložiti sve svoje sile na olakšanju ekonomske bijede, u koju su nas Srbi uvukli. Najtežim kaznama kaznit će se one, koji gomilaju robu i besavjesno dižu cijene.

Zagreb, 17. travnja 1941.

[ogledalce]

https://fbcdn-sphotos-g-a.akamaihd.net/hphotos-ak-prn2/t1/1901566_472200726219466_1889162563_n.jpg

“Zaklinjem se Bogom svemogućim i svime, što mi je sveto, da ću se držati ustaških načela i pokoravati se propisima te bezuslovno izvršavati sve odredbe Poglavnika, da ću svaku povjerenu mi tajnu najstrože čuvati i nikome ništa odati.

Zaklinjem se, da ću se u ustaškim redovima boriti za izvojevanje samostalne države Hrvatske i sve učiniti, što mi Poglavnik naloži. Zaklinjem se, da ću jedanput izvojevanu hrvatsku državnu samostalnost i hrvatsku narodnu slobodu u ustaškim redovima čuvati i braniti.

Ako se ogriješim o ovu prisegu, svjestan si svoje odgovornosti za svaki svoj čin i propust, ima me po ustaškim propisima stići kazna smrti.

Tako mi Bog pomogao! Amen!”

[Bobani]

ogledalce hvala ti na priloženom. Ovo je potrebno iznositi uvijek, sustavno i na svakom mjestu, jer se je krilo, zabranjivalo uvijek, sustavno i na svakom mjestu preko sedam desetljeća, pa čak i danas.

[ogledalce]

tako je Bobane , ko se srami svoje prošlosti , on nije ni Hrvat ni domoljub , i ništa se ne triba kriti , nego neka se sve zna , i izađe na svjetlo dana,,

[ogledalce]

BUGOJANCI HRB-FENIX


https://fbcdn-sphotos-h-a.akamaihd.net/hphotos-ak-prn2/t1/1607087_244755002363634_1101788482_n.jpg

[ogledalce]

Franjo Šimić - Domobranski general.

Franjo Šimić je rođen 25. svibnja 1900. u selu Bilaj pokraj Gospića.
Završio je Vojnu akademiju u Beogradu za vrijeme Kraljevine Jugoslavije. U jugoslavenskoj kraljevskoj vojsci je dobio čin pukovnika. Osnutkom Nezavisne Države Hrvatske priključuje se Hrvatskom domobranstvu i nakon uspješnih borbi s partizanima u Hercegovini dobiva čin zapovjednika 9. pješačke pukovnije i 2. gorskog zdruga (bojna Šimić) od 1941. do 1942. Naj uspiješni je i naj odlikovani domobranski časnik.

U lipnju 1942. imenovan je Poglavnikovim izvanrednim opunomoćenikom za vojne operacije u područjima oko Plive i Rame i velike župe Lašva-Glaž. Ponovno je zauzeo Šuicu i Tomislavgrad. Iste godine dobiva Vojnički red željeznog trolista III. stupnja zbog zasluga u obrani Kupresa i Bugojna. Najzaslužni je za obranu Kupresa 1942 u kojeme pobijeđuje trostruke borjnije neprijatelje te zadaje velike gubitke parizanima, posebno se ističe uništenje titove elitne 1.proleterske brigade dovedene ravno iz Crne gore. U studenom 1942. imenovan jezapovjednikom 1. domobranske dobrovoljačke pukovnije. Nakon pljački i pokolja koje su četnici Dobroslava Jevđevića izvršili u Sovićima i Grudama, Šimić je uložio prosvjed lokalnom talijanskom generalu koji je natjerao Jevđevića da obeća vratiti opljačkane stvari. Kao zapovjednik pukovnije ostaje do lipnja 1944. Šimič odlučuje preuzeti Mostar pod Hrvatsku komandu no odustaje jer mu talijani prijete odmazdom.

U čin generala Šimić je promaknut 19. veljače 1944. godine. Ubijen je u Mostaru u nepoznatim okolnostima 9. kolovoza 1944., ili u četničkoj ili partizanskoj zasjedi. Posmrtno dobiva Vojnički red željeznog trolista II. stupnja s hrastovim grančicama a time i naslov viteza.

Na slici je Franjo Šimić sa Rafaelom Bobanom i pripadnicima Crne Legije tijekom bitke za Kupres. Dijete koje sjedi do Rafaela je Sulju Efendić siroče koje je Rafael našao u jednom razrušenom selu gdje su mu četnici pobili cijelu obitelj. Rafael preuzima brigu o njemu i on je službeno najmlađi član Crne Legije.

https://fbcdn-sphotos-a-a.akamaihd.net/hphotos-ak-ash3/t1/1794720_465174296921285_1690016160_n.jpg

https://fbcdn-sphotos-f-a.akamaihd.net/hphotos-ak-frc3/t1/p526x296/1609862_244868585685609_1401203533_n.jpg

[ogledalce]

JURE ´vitez´ FRANCETIĆ na DRINI


" Oslobodivši Istočnu Bosnu od četnika i partizana i došavši do istočne hrvatske granice - Drine, Jure Francetić je poslao bocu vode iz rijeke Drine Poglavniku dr. Anti Pavelicu s brzojavom : '' Poglavniče, sretan sam da Vam mogu javiti da hrvatske ustaške puške i ustaški topovi od danas čuvaju našu povijesnu granicu. Potresni su prizori našeg ulaska u Srebrenicu, kada su sinovi u ustaškoj odori pokazali svojim majkama, donoseći im zaštitu hrvatskog oružja da mogu nastaviti s obavljanjem svojih poslova. "

A poznata je i izjava: '' Poglavniče! Moji crnci su samo meni vjerni i samo smrt će me zaustaviti da se pridružim tamošnjim partizanima u borbi protiv Talijana koji nisu ništa bolji od četnika, jer pale i uništavaju našu domovinu. A ja kao rodoljub ne mogu to više podnieti, a vi poglavniče odlučite o daljnjim postupcima. Vaš vierni i uviek odani Jure Francetić. "

" Plavo nebo divan prizor prati,
Na Drini su mlađahni Hrvati,
Zavjet čine borci uznositi:
''Poglavniče, spremni ćemo biti
Za granicu ovu izginuti,

Tek na Drini naši staju puti!''

A Francetić pogled k nebu svrne,
Pa ga spusti vrh Legije Crne,
Tad zakruži po granici Drini,
Sve se smiri u sjajnoj tišini,
Tek slobodne osunčane vode
Poju pjesmu slave i SLOBODE. "

https://fbcdn-sphotos-h-a.akamaihd.net/hphotos-ak-ash3/t1/p526x296/1896940_1390317541232325_1310860527_n.jpg

[ogledalce]

Negdje u okolini Knina 1943 godine..
https://fbcdn-sphotos-g-a.akamaihd.net/hphotos-ak-frc1/t1/1907567_486248294818233_803875757_n.jpg

---------------------------------

https://fbcdn-sphotos-g-a.akamaihd.net/hphotos-ak-prn1/t1/1545542_1376497815943053_110216452_n.jpg

[Bobani]

Poštovana i draga kolegice ogledalice najiskrenija ti hvala na priloženim slikama. To je vrlo potrebno za današnjih hrvatski naraštaj iznositi iz zaborava prešućivanu, zabranjivanu prošlost rata NDH. Nastavi tako pa ćeš mnoge Hrvatice i Hrvate obradovati. Mene si svakako obradovala i na tome ti iskrena hvala.

Priložena slika na opisu #156 je, koliko je meni poznato, dečkić koji sjedi do bojnika Rafajela Bobana, pognute glave, kojeg je bojnik Rafajel Boban prisvio kao sina pobijene hrvatske muslimanske obitelji, a do bojnika Bobana je pukovnik Franjo Šimić. Slika potječe iz borbi oko Livna i Kupresa 1942. Ovo bi trebalo poradi povijestne potrebe ispitati, tako da ni najmanji detalj ne ostane "misterija". Ja na tome radim koliko mogu, koliko znam i koliko mi mogućnosti dopuštaju. Ima nas mnogo i previše koji se bave, koji prate svake vrsti dnevnih vijesti, ali na svu žalost malo nas je koji se zbiljski zanimamo za prošlost.Ja želim biti među onima koji iz zaborava izvlače i iznose hrvatsku zabranjenu slavu, zabranjenu čast, zabranjene stvari, kako bi nadolazeći hrvatski naraštaji imali pred sobom jasnu sliku dogodovština o stvaranju Ustaškog Pokreta, o Proglašenju NDH, o hrabroj i slavnoj Vojski HOS-s koju su neprijatelji Hrvatske toliko ocrnili i omalovažili do tolike mjere da čak i dan danas ima Hrvata koji smatraju da je poklič ZA DOM SPREMNI! fačistički. Tako se to danas komentira u Slobodnoj Dalmaciji.

[ogledalce]

još ja imam materijala , pomalo ću dostavljat,,,

[Bobani]

Hvala ti i rado očekujem. Ne samo ja nego i mnogi drugi. pz.

[Bobani]

PRIZNANJE NDH I UTVRĐIVANJE NJEZINIH GRANICA

Priznanje Nezavisne Države Hrvatske. (izvor: Povijest NDH)

- Odmah nakon proglašenja NDH 10. Travnja, Slavko Kvaternik je uputio Hitleru brzojav kojim ga je zamolio za priznanje netom proglašene Hrvatske Države. Ujedno mu se zahvalio na zaštiti koju je hrvatskom narodu
pružila njemačka vojska. Sutradan (11. travnja) je i Pavelić iz Rima (kamo je stigao na
razgovor s Mussolinijem) također uputio brzojav Hitleru u kojem mu u trenutku ulaska
njemačkih jedinica u Hrvatsku iskazuje svoju zahvalnost i odanost. Pavelić u brzojavu ujedno
ističe da će NDH vezati svoju budućnost s europskim novim poretkom koji su stvorili Führer i
Duce. Dana 13. travnja njemačka je vlada, preko svog emisara u Zagrebu Veesenmayera,
potvrdila primitak oba brzojava i izrazila spremnost da prizna NDH pod vodstvom dra. Ante Pavelića.
Kada je dr. Ante Pavelić, odmah po dolasku u Zagreb, uputio Mussoliniju brzojav u kojem ga moli za
priznanje NDH, Mussolini se načelno složio s potrebom priznanja, ali je postavio pitanje Dalmacije.
Priznanje NDH od strane Njemačke i Italije uslijedilo je 15. travnja, a iskazano je u
brzojavima koje su Hitler i Mussolini uputili dru. Anti Paveliću.

U svom brzojavu Hitler kaže:
Za mene je posve osobita radost i zadovoljstvo, što Vam mogu izjaviti da Njemački Reich priznaje
Nezavisnu Državu Hrvatsku u času kada je hrvatski narod našao svoju dugo željenu slobodu
kroz pobjedonosno prodiranje jedinica sila Osovine.

Mussolini pak navodi:
S najvećim zadovoljstvom pozdravljam novu Hrvatsku, koja je sebi danas izvojštila dugo željenu slobodu,
kada su sile Osovine uništile umjetno stvorenu Jugoslaviju.

Na inzistiranje Mussolinija da se u dokumentu o priznanju (to su spomenuti brzojavi od 15. travnja) odijeli pitanje priznanja NDH od pitanja njezinih granica, u oba brzojava navedene su posve identične formulacije da
će se pitanje njezinih granica riješiti u slobodnoj izmjeni misli između zainteresiranih strana. I
dok njemačka strana nije postavila nikakve teritorijalne zahtjeve prema Hrvatskoj, Italija je isticala svoje
pravo na Dalmaciju, što će se osobito aktualizirati već sljedećih dana kad započnu pregovori o razgraničenju.
Dana 16. travnja Poglavnik dr. Ante Pavelić je uputio brzojav mađarskom namjesniku admiralu Miklosu
Horthyju s molbom za priznanje NDH. Poglavnikovo traženje priznanja podržao je njemački
ministar vanjskih poslova Joachim von Ribbentrop uputivši preporuku za priznanje NDH ne
samo mađarskom admiralu Horthyju, nego i bugarskom kralju Borisu, rumunjskom šefu
države Ionu Antonescuu i slovačkom predsjedniku dr. Tissou. Već tijekom travnja 1941. - uz
Mađarsku - NDH su priznale (1)Bugarska i (2)Slovačka, a u svibnju (3)Rumunjska. U lipnju to su uradile
(4)Španjolska i (5)Japan, u srpnju (6)Nacionalna Kina, (7)Danska i (8)Finska, a u kolovozu
(9)Mandžukuo. Osim navedenih država, NDH nije priznala ni jedna druga država. Sve države
koje su je priznale bile su ili potpisnice Trojnog pakta ili Antikominternskog pakta (taj je pakt bio sklopljen 1940. protiv Komunističke internacionale, pa mu je pristupila i NDH). Radilo se, dakle, o državama koje su bile vezane uz osovinske sile. S tim je državama NDH uspostavila i diplomatske odnose i u njihovim prijestolnicama otvorila svoja diplomatska
predstavništva.

Za NDH su, dakako, najvažnija bila diplomatska predstavništva u Berlinu i Rimu. Prvi
poslanik NDH u Berlinu bio je dr. Branko Benzon. Na tom ga je položaju zamijenio Mile
Budak, dotada ministar bogoštovlja i nastave. Kada je Budak povučen, u Berlin je otišao
Stjepan Ratković. Posljednji poslanik NDH u Njemačkoj bio je dr. Vladimir Košak. U Rimu
je prvi poslanik NDH bio dr. Stijepo Perić, a zatim dr. Ante Nikšić. Njemačka vlada je svojim
poslanikom u Zagrebu imenovala Siegfrieda Kaschea. Talijanski poslanik u NDH bio je
Raffaello Casertano.

Vodstvo NDH uvelike se trudilo da dobije priznanje Vatikana i da s papinskom
državom uspostavi diplomatske odnose. Sam je poglavnik dr. Ante Pavelić za boravka u Rimu u svibnju 1941.,
posjetio papu Pija XII. Međutim, za cijelo vrijeme postojanja NDH vršila se samo izmjena
stalnih delegacija bez priznanja. Vatikan je kao svog apostolskog legata uputio u Zagreb opata
Ramira Giuseppea Marconea, a hrvatska vlada je u Vatikanu uspostavila Ured izvanrednog
opunomoćenika. Prve kontakte sa Sv. Stolicom uspostavljao je Nikola Rušinović, inače
savjetnik poslanstva NDH u Rimu. Njega je zamijenio Ervin Lobkovicz kao izvanredni
opunomoćenik NDH, koji je i otvorio spomenuti Ured. Taj je ured formalno bio nezavisan od
poslanstva NDH u Rimu. Kako su Poglavnik i vlada NDH nastojali da odnosi s Vatikanom
budu na što višoj razini i da Vatikan prizna novu hrvatsku državu, opat Marcone je stavljen na
listu diplomatskog kora akreditiranog u NDH, pa je s ostalim diplomatskim predstavnicima
prisustvovao javnim manifestacijama. Međutim, iako je Sv. Stolica NDH priznala
de facto, do formalnog, tj. priznanja de jure, do kraja NDH ipak nije došlo. Valja napomenuti da je
Vatikan i dalje priznavao jugoslavensku izbjegličku vladu u Londonu i da je s njom održavao
veze preko jugoslavenskog poslanstva pri Vatikanu.

Ovo je vrlo važno znati kako je Vatikan sjedio na dvije stolice.

[Bobani]

ATENTAT NA SRPSKOG KRALJA U MARSEILLE-u 9. listpoada 1934.‏

Atentat u Marseille-u. (izvori iz kjnige: Povijest Nezavisne Države Hrvatske)

- Unatoč osloncu na zapadne demokracije, kralj Aleksandar je nastojao uspostaviti dobre odnose i s Mussolinijem, ali bez rezultata. Dolazak Hitlera na vlast u Njemačkoj početkom 1933. naveo ga je na preispitivanje odnosa Jugoslavije s Njemačkom, pa je uz puno uvažavanje tamošnjih promjena pripremao približavanje Jugoslavije Njemačkoj. No, uspon nacizma u Njemačkoj uznemirio je Francusku, koja uočava da dotadašnja europska sigurnost, zasnovana na sustavu paktova pod njezinim nadzorom, više ne zadovoljava. Kako bi zaustavila novu njemačku opasnost, Francuska se tada pokušava približiti Italiji (koja još uvijek nije vezana uz Njemačku), što je izazvalo određenu zabrinutost u Beogradu. Italija je, naime, bila najveći problem u vanjskoj politici Jugoslavije.

Istodobno francuski ministar vanjskih poslova Louis Barthou zagovara i suradnju sa Sovjetskim Savezom i osmišljava Sredozemni pakt, koji bi povezao države Sredozemlja i Crnog mora. Zato je francuska diplomacija uznemirena vijestima da se kralj Aleksandar namjerava približiti Njemačkoj. Posjet ministra Barthou-a Beogradu u lipnju 1934. upravo je i uslijedio da bi se raspravila vanjskopolitička orijentacija jugoslavenske države u svjetlu izmijenjenih međunarodnih prilika. Tada je za jesen 1934. dogovoren i posjet kralja Aleksandra Francuskoj, kako bi se do kraja razriješili međusobni odnosi dviju država. Početak posjeta bio je utvrđen za 9. listopada 1934.

O namjeravanom kraljevu putu u Francusku saznala je ustaška emigracija, (Kako se je u poslije ratnoj hrvatskoj političkoj emigraciji pričalo da je dr. Džafer beg Kulenović, koji je u to vrijeme radio pri kraljevu dvoru u Beogradu, saznao za detalje tog puta, te preko svojih veza javio dru. Anti Paveliću u Italiju, mo. Otporaš) pa se dr. Ante Pavelić odlučio za akciju: likvidaciju kralja. Vjerovao je da će uklanjanje nositelja diktature izazvati nerede u zemlji i eventualno rasulo države. U tome je imao potporu Italije i Mađarske, koje su zbog ostvarenja svojih pretenzija priželjkivale razbijanje Jugoslavije.

Hrvatska Ustaška emigracija je već pokušala eliminirati diktatora i to u prosincu 1933., ali joj taj pokušaj nije uspio. Bilo je to za vrijeme posjeta Aleksandra Zagrebu, kada su u zemlju ubačeni posebno pripremljeni atentatori. No, u odlučnom trenutku atentator Oreb nije djelovao. Policija je otkrila atentatore, pa su presudom Suda za zaštitu države dvojica od njih (Petar Oreb i Josip Begović) bili osuđeni na smrt i obješeni. Novi atentat bio je zato temeljitije pripremljen.

Emigracija je saznala za plan kraljeva putovanja: ratnim brodom doplovit će u Marseille, a odatle će nastaviti put u Pariz. Za glavnog predvodnika skupine atentatora Pavelić je odredio Eugena Didu Kvaternika. Atentatori su se pripremali na Janka Puszti u Mađarskoj, odakle su s krivotvorenim putovnicama preko Austrije i Švicarske stigli u Francusku. U Švicarskoj im se pridružio i Dido Kvaternik u pratnji Makedonca, pripadnika VMRO-a (Unutarnja makedonska revolucionarna organizacija), nazivanog Vlada-šofer. Naime, VMRO je održavao dobre odnose s ustaškom organizacijom radi zajedničkog cilja - rušenja Jugoslavije. Zato je u ustaške logore upućivao svoje članove kao instruktore za diverzantske akcije. I spomenuti Vlada-šofer bio je jedan od njih. U Lausanne-i atentatorima su mađarske
putovnice zamijenjene krivotvorenim čehoslovačkim. Pretpostavljalo se da lažni Čehoslovaci neće pobuditi veći interes francuske pogranične policije. U Francuskoj (u Parizu) atentatori su se podijelili u dvije skupine: marseille-sku (Vlada- šofer i Mijo Kralj) i parišku (Ivan Rajić i Zvonimir Pospišil). U Pariz je stigao i Ante Godina sa suprugom Stanom, po kojima je Pavelić atentatorima dostavio oružje. (Stana Godina je ta misteriozna žene u romanu LIJEPA PLAVKA kojeg je Poglavnik napisao u Torontskom zatvoru 1936. god. i u kojem romanu je opisao skoro u detalje pripreme i radnju atentata, mo.Otporaš) Prema planu, ako ne uspije grupa u Marseille-u, aktivirat će se grupa u Pariz-u. Vlada-šofer je zapravo bio Veličko Kerin, a djelovao je i pod lažnim imenima Vladimir Georgijević Černozemski i Petar Kelemen.

Kralj Aleksandar isplovio je iz Zelenike (Boka kotorska) na razaraču Dubrovnik 6. listopada, a u Marseille je stigao 9. listopada poslije podne. Na marsejskoj rivi kralja je dočekao ministar vanjskih poslova Louis Barthou. Poslije pozdravnog ceremonijala, povorka automobila krenula je prema gradskoj vijećnici. Na tom putu izvršen je atentat na kralja Aleksandra. Atentator je pojurio prema kraljevu automobilu s buketom cvijeća iz kojeg je izvadio revolver i iz neposredne blizine ubio kralja. Smrtno je bio pogođen i ministar Barthou. Atentator je bio Veličko Kerin koji je odmah, na samom mjestu, stradao od francuske policije. U suradnji s Interpolom francuska je policija odmah pokrenula istragu. Utvrđeno je da je atentator imao krivotvorenu čehoslovačku putovnicu na ime Petar Kelemen, a poslije je utvrđen i njegov pravi identitet. Na švicarskoj granici uhvaćeni su i ostali atentatori (Kralj, Rajić, Pospišil), dok je Dido Kvaternik uspio na vrijeme prijeći granicu i izbjeći uhićenje. Uhićeni pripadnici ustaške organizacije optuženi su kao sudionici u pripremanju i izvršenju atentata na kralja Aleksandra i ministra Barthoua u Aix-en-Provence 17. studenoga 1935. S izvjesnim prekidima proces je trajao do veljače 1936. Optužene je branio pariški odvjetnik Georges Desbons, (Georges Desbons je napisao knjigu: "ZAŠTO SAM BRANIO USTAŠE". Knjiga je vrlo interesantna. Ima u njoj mnogo zanimljivosti za koje se prije nije znalo. Ta knjiga je pisana iz prve ruke i napeto se čita. Što upada u oči, između ostalog, jest i to da je sud naporno tražio i tragao za tom misterioznom DAMOM LIJEPA PLAVKA. Mo, Otporaš) koji je zbog temperamentnih i žestokih intervencija (pri čemu je bilo i uvreda suda) bio udaljen s procesa. Dužnost branitelja preuzeo je tada predsjednik pariške Odvjetničke komore Emile de Saint Auban. (Odvjetnik Desbons za vrijeme Drugog svjetskog rata boravio je u Zagrebu.) U svom iskazu Pospišil je spominjao ustašku prisegu i iskazivao svoju spremnost da izvrši naredbe vrhovnog šefa ustaške organizacije. Sva trojica optuženih bili su osuđeni na doživotnu robiju. Kaznu su izdržavali u središnjem Francuskom zatvoru Fontevraultu. (Fontevrault-l'Abbaye je jedan od najvećih Samostana u Francuskoj ako ne i u cijeloj Europi, mo. Otporaš) Tijekom okupacije Francuske Pospišil, Kralj i Rajić bili su pušteni na slobodu, ali im se tada gubi svaki trag.
Prema nekim saznanjima, Rajić se početkom 1942. navodno pojavio u hrvatskom poslanstvu u Berlinu, gdje je tada poslanik bio Mile Budak. Rajić je tom prilikom smješten u jedan berlinski hotel, gdje je ostao sedam dana. Tada je po njega iz Zagreba došao Eugen Dido Kvaternik i odveo ga u domovinu. Po izričitom zahtjevu Nijemaca o Rajiću se nije smjelo ništa pisati u hrvatskom tisku. U domovini se morao povući u najstrožu ilegalnost.

[Bobani]

Ante Pavelić: LIEPA PLAVKA ROMAN IZ BORBE HRVATSKOG NARODA ZA SLOBODU I NEZAVISNOST

ANTE PAVELIĆ DJELA II.



LIEPA PLAVKA 1. Izdanje 1935. 2. Izdanje 1954. 3. Izdanje 1969. 4. Izdanje 1990. 5. Izdanje 2003.

NIZ "Domovina" Izpravak izvršio: Prof. Dr. Andrija Ilić
Deposito Legal: M.10322
Višnja Pavelić Apartado 19.247 - 28080 Madrid - Espana

Posvećeno

Ustaškim borcima - Hranilovićima, Soldinima, Rosićima, Javorima, Devčićima, Plavkama i bezbrojnim znanim i neznanim, koji su se borili za uzpostavu i obranu Nezavisne Države Hrvatske!

Prof. d r . Ante Bonifačić k 3. izdanju:

Kao čuvarica hrvatskog narodnog i svog obiteljskog Ognjišta, Višnja Pavelić, objavila je drugu knjigu sakupljenih djela Poglavnika dra Ante Pavelića.


To je 3. izdanje Liepe Plavke. Ova prekrasna knjiga, kojoj nema premca u hrvatskoj emigrantskoj izdavalačkoj djelatnosti sa preko 400 stranica teksta i dokumenata, služi nama svima na čast. Knjiga je uvezana u platno s naslovom u zlatorezu, a na pročelju je dobra fotografija. Dokumentacija započinje s fotokopijom pisma Poglavnika dra Ante Pavelića iz torinske tamnice francuzkom odvjetniku dru Georges Desbons-u s izvadcima propisnika Ustaša - Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta, a na francuzkom j eziku pr iposlanog i z t orinske tamnice državnom odvjetniku Prizivnog Suda u Aix-en-Provence, Francuzka.


"Naša narodna borba ima jasnoću i čistoću kristala", piše Poglavnik svome odvjetniku. Desbons mu odgovara da piše knjigu o Hrvatskoj, koja je kao i njegove uspomene spremna za tisak, jer uz ustaška načela, hrvatska se borba nastavlja do konačne pobjede.
Medju os talim do kumentima obj avljeni s u poz dravi i podpi si H rvatskih D omobranaca i z Sjeverne i J užne Amerike iz mjeseca travnja 1935., koja i danas podpisuju na tisuće hrvatskih domobranaca iz tih zemalja, koji još onda nisu bili rodjeni.
Premda su nas zatajili kroničari - Eden, MacMillan, Murphy, Sulzberger i t. d. - Hrvati i hrvatsko pitanje nalaze se i danas u središtu podzemnog uskladjivanja globusa.


Ovim prilozima Liepa Plavka nije samo književna sublimacija uništenja jednoga tiranina, već strogo poviestna dokumentacija Ustaškog Pokreta.
Svaki Hrvat, koji pročita Poglavnikovo djelo, prisiljen je poviestnim obrazloženjima, da je jedini odgovor na hrvatsko narodno uništavanje - borba za slobodu.


Liepa Plavka je pravi pravcati realistički roman i čita se na dušak. Sladki i tečni hrvatski jezik rodjenog pripovjedača, nastavlja klasičnu hrvatsku prozu Gjalskoga, Kovačića i Kumičića. Dok su se Amerikanci pobunili i p ostali u staše zbog pretjeranih daća i poreza, Hrvati su kroz nekoliko stoljeća vodili borbu za slobodu i nezavisnost bez obzira na materialne probleme. Od Vitezica do Starčevića nižu se kao maljevi i buzdovani Hrvatska Prava i Hrvatske Pravice. To nije pobuna radnika ni seljaka nego sveobuhvatna borba čitavog hrvatskog naroda. Na dan Radićeve smrti i na dan 10. Travnja, sav je hrvatski narod bio jedna duša i jedno tielo.


Radić i Poglavnik sa stotinama tisuća boraca su pali u toj borbi, ali nitko nije uništio u poviesti niti će uništiti u budućnosti hrvatski narod.
Liepa Plavka je povi est hrvatske bor be - od umorstva Stjepana Radića do smaknuća njegova krvnika u Marseillesu - ali sva ideologija i način borbe za budućnost sadržane su takodjer unutar ovoga romana, jer iste prilike stvaraju uviek iste odgovore. Dokaz tome je hrvanje hrvatskih radnika i seljaka sa srbo-komunističkim profesionalnim agentima. Sve novine su svakog dana pune spomendana i podataka o novim borcima i novim žrtvama. Nisu klonuli krvnici niti su klonuli borci.
Kada je Poglavnik započeo oružanu borbu s lozinkom "na ljutu ranu, ljutu travu" iza u morstva hr vatskih narodnih zastupnika u beogradskoj konjušnici imao je daleko manji broj ustaša užase nego što postoje danas širom globusa, kada srbo-komunisti nazivlju sve Hrvate, pa čak i svoje hrvatske nogometaše - ustašama.

Ali suvremeno pokoljenje nije još dalo vodje, koje bi bili kadri u naše vrieme zamieniti veličanstveno pokoljenje boraca, koje je Poglavnik stvorio. Hrvati se širom svieta uživljavaju kroz Liepu Plavku kao svoje herojsko doba, koje je težko izjednačiti, a još teže nadmašiti. Tko je Liepa Plavka? (Tajanstvena Lijepa Plavka je uistinu Stana Godina, a njen muž Ante Godina je bio jedan od najtajanstvenih ustaških podzemnih figura, mo. Otporaš) Svi znamo, da nije samo junakinja jednog romana već sastavni dio stvarnosti kao gotovo sva lica u zamišljenoj priči pisanoj u torinskoj tamnici kao obrana i glorificiranje junaka i junakinja. Koji od nas ne bi htio da je vidi onakvu, kako ju je odkrio Krunoslav Dulibić u 26 Goldegg-Gasse u carskom Beču? Uzdignuta u okvire bivše hrvatske priestolnice za koju su Hrvati toliko krvi prolili, kao kćerka K.u.K. ličkog generala kao s totine d rugih hrvatskih generala i maršala, mi joj ne znamo prezimena. (Sada se već zna. Ona je Stana Godina a za francuski sud bila je i ostala tajanstvena Lijepa Plavka, mo. Otporaš.) Ona je gospodjica, idealno savršeno biće hrvatskog romanopisca, koji ne slaže samo rečenice nego kao da ciglama i mramorom zida vlastitu državu, od kontora gospodina Bluma do plave grobnice na azurnoj obali. Krunoslav Dulibić je danas za nas lik Ante Pavelića, dok slušamo njegov glas tako "ugodan, tako topao i mek".

Poglavnik nije sigurno opisivao sebe u zatvoru, ali njegovi drugovi su bili svi tako slični duševno i tjelesno kao i njihovi protivnici, da se danas ne možemo oteti dojmu, da je pod likom svog junaka, kao i svi slikari velikim dielom, naslikao i samoga sebe. Što da kažemo za druge tipične naše utvare i napasti? Tko ne pozna sve te Blume, Donnere, Greife, Krautnere i Šardaniće, koji su se pretvorili u strojeve za računanje, zbrajali od potrebe životinjske i ljudske kože, znoj i krv na stranicama svog sebičnog knjigovodstva. Nije se uzalud šalio Mile Budak, da je Bog stvorio krumpir, da i sirotinja ima kome kožu guliti. Majore Sretene i kapetane Gliše, koji su zajedno vojevali na Kajmakčalanu i Solunu, jeli grah iz jedne zdjele i pili iz iste boce, danas zamjenjuju narodne heroje sa Kozare i Neretve, pretvoreni u broncu po hrvatskim trgovinama i nenadmašive heroje u partizanskim filmovima. Njima Prelci igraju "radničke svinje" prerušene u direktore narodnih "preduzeća" i cigani sviraju, dok čaše i tanjuri prskaju. Sve se je samo povećalo i umnožilo na tisuće puta.

Poglavnik nije izmišljao imena na Čevapovićima, ni Gursuzovićima ni Špiclerima, sami su ih sebi nadjeli i vrše i dalje iste poslove: kradu državu na sve moguće načine, zatvaraju i muče nevine, koji ne plaze pred njima. Tko se ne sjeća hodnika Petrinjske i ne zna za Lepoglave i Stare Gradiške. Prošli su uz to tečajevi u Odesi i Lenjingradu, a do potrebe i englezke i amerikanske metode Scotland Yarda i FBI, da lažu, mažu, varaju i ubijaju Hrvate, koji nedaju, da im u ime "ujedinjenja", "demokracije", "bratstva i jedinstva" jaše na grbači moralno i duhovno niži tipovi i izrodi. Danas ih sav sviet pozna po hrvatskim opisima ili će ih upoznati kao što smo ih mi upoznali.

Svi ti naši Dulibići i Tuge i Ruže, svi naši Dabiše i Bariše imali su vrlinu cjelovitih i podpunih ličnosti, na kojima je Poglavnik gradio NDH. Vjerovali su jedan drugome, držali se zadane rieči i zakletve. Danas vidimo romantiku - carbonara i hajduka, - jer je prošlo gotovo pola stoljeća u tom ratu na život i smrt, ali svi se pitamo, kako da se te nevolje oslobodimo: Kukunješćevići i Tutunpetrovići se ne mienjaju, pa kako da se mienjaju hrvatski radnici, koji nose tovare blaga iz stranih svieta pod oblikom plastičnih bomba i paklenih strojeva s istim humorom, s kojim Poglavnik opisuje otvaranje "umjetničke figure", u kojima su ugursuzi na pisali ljubavno pismo s riečima: "špion Mitar Gursuzović velika je budala".

Romanopisac u tamnici u Torinu udara u tanke žice i pada u zanos kad opisuje priestolnicu Hrvatske i sigurno je najbolji hrvatski opis prošteništa Majke Bozže Bistričke - Kraljice Hrvata. I danas Hrvati znaju, da Ona nije podpisala -Protokola -i da "njezine blage crte lica i oči, što siplju svoj blagoslov na glave vjernih, i u djetešce, što ga drži u naručju i svima ga pokazuje, kao da veli: "Za vaš spas, za vašu sreću žrtvovat će se On, moj sin, za odkup vaš umriet će na križu strašnih muka".
I od gospodjice postala je sestra TUGA kao i tisuću drugih Hrvata i Hrvatica... moleći "Nju Majku sviju majka, neka dozvoli i njoj siroti djevojci, da se i ona žrtvuje, da i ona umre na mukama za spas onih, koji trpe, jer zna, jer vidi, da je njihova bol velika"...

Zbog toga je danas Liepa Plavka "razgovor ugodni naroda hrvatskoga", romantičnih junaka i "pravog čovjeka". Narodi po Jungu idu kao i pojedinci za svojim individualiziranjem, o stvaruju svoje orientalne "mandale" i grade svoje Borobudure. U životu Hrvata, koji svaki predstavlja stotine pokoljenja istoga života i
istoga vjerovanja, država nije samo propisi i zabrane, zakoni i ukazi, politika nije igra i borba za vlast nego iskonska borba dobra sa zlim. To se ne da izkorieniti niti ubiti.

Želio bih samo, da svi naši PASOŠARI pročitaju Liepu Plavku. Druge promičbe ne trebaju. Htio bih navesti Poglavnikovu pjesmu iz torinske tamnice ustaškom častniku I.Š - Ivanu Šuti: [(Pristupio Ustaškom Pokretu 13 lipnja 1933. po rednom broju 129, izvor: "Pavelić i Ustaše" Bogdan Krizman, str. 556, mo. Otporaš.) Nisu dugi u tamnici danci, Al su težki okovi i lanci, Što hrvatski narod su sapeli Kako su to dušmani željeli.
Nu proći će od tamnice danci, Popucat će okovi i lanci, A Hrvatska će slobodna biti!

[Bobani]

Sudbina zlata i novca NDH.

— Poglavnikovom odredbom, objavljenom potkraj listopada 1941., sav novac i vrijednosti koje su bile vlasništvo bivše Jugoslavije, kao i sav novac i dragocjenosti zaplijenjene od privatnika, morali su se predati najbližim državnim poreznim uredima ili državnoj banci i njezinim podružnicama. Izvršenjem te odredbe NDH je
došla do određene imovine, koja se sastojala od različitih vrijednosnih elemenata (zlatne šipke, zlatnici, nakit, strana valuta), a koja je bila pohranjena u trezorima Hrvatske državne banke i Državne riznice. NDH je 1941. iz trezora Narodne banke Kraljevine Jugoslavije u Sarajevu dobila oko 1200 kg zlata i to je bila glavna imovina Hrvatske državne banke. U svibnju 1944. Njemačka je Hrvatskoj državnoj banci za plaćanje tranzitnog prometa preko područja NDH prodala 358 kg
zlata, koje je bilo legalno izneseno u Švicarsku i pohranjeno u Švicarskoj narodnoj banci. Početkom kolovoza 1944., bez švicarske dozvole, Hrvatska državna banka je ilegalno uvezla u Švicarsku 980 kg zlata i pohranila ga u Švicarskoj narodnoj banci. Tu drugu pošiljku hrvatske su vlasti već u rujnu 1944. nastojale vratiti natrag u Hrvatsku, ali - upravo zbog ilegalnog uvoza - nastale su poteškoće. Sva nastojanja hrvatske vlade da taj polog vrati u domovinu nisu uspjela. Švicarska je vlada blokirala hrvatsku imovinu i nakon sloma NDH, točnije 10. srpnja 1945., predala je Narodnoj banci Jugoslavije.

O zlatu i novcu NDH prenijetom u izbjeglištvo u vrijeme sloma NDH i o njegovoj sudbini kolala su različita nagađanja, pa i ono da je hrvatsko zlato, izvezeno iz domovine početkom svibnja 1945., pohranjeno u Vatikanu. Međutim, dokumentacija Hrvatske državne banke i Državne riznice te OZNE i UDB-e (pohranjena u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu) omogućila je rekonstrukciju događanja i uvid u stvarnu sudbinu hrvatskog zlata. Pri tome su osvijetljene uloga i aktivnost pojedinih visokih dužnosnika hrvatske vojske, odnosno častnika Hrvatske Vojnice, u tim zbivanjima. Prebacivanje zlata u Austriju, raspodjela i prisvajanje dijelova prenijetih količina od strane pojedinaca izazvali su međusobna sumnjičenja i sukobe sudionika toga pothvata.

Posljednjih dana postojanja NDH povjerenik Hrvatske državne banke dr. Mirko Puk preuzeo je iz njenog trezora pohranjene poluge zlata te zbirku zlatnog, srebrnog i bakrenog novca, kao i izvjesnu količinu strane valute te različitog nakita i satova. Sve su te vrijednosti bile spakirane u 46 sanduka, od kojih su 32 pohranjena u franjevačkom samostanu na Kaptolu u Zagrebu, a za ostalih 14 je određeno da se odnesu u izbjeglištvo. Uz zlato u šipkama i zlatnike bila je još i filatelistička zbirka Ravnateljstva pošta u Zagrebu. Te vrijednosti iznesene su iz domovine 7. svibnja 1945. u vrijeme kada je hrvatska vojska napuštala Zagreb i Hrvatsku. Prema naknadnoj provjeri, izneseno je oko 290 kg zlata (u toj količini je zlato iz Hrvatske državne banke i 47 kg zlata iz Državne riznice). Zlato i zlatnici bili su spakirani u 13
sanduka, dok su u jednom sanduku bile razne valute, najviše njemačke marke i talijanske lire, te jedna kaseta dragulja. Zlato i ostale dragocjenosti pohranjene na Kaptolu predane su kasnije Narodnoj banci Jugoslavije, centrali u Zagrebu. Sanduci sa zlatom i ostalim vrijednostima, namijenjeni da se ponesu u izbjeglištvo, bili
su utovareni u dva kamiona i u automobil dr. Mirka Puka. Kamioni i Pukov automobil (kojim je i on sam napuštao Hrvatsku) krenuli su iz dvorišta zgrade Hrvatske državne banke u Jurišićevoj ulici u Zagrebu prema Krapini s namjerom da se pridruže koloni Glavnog Ustaškog Stana na čelu s Poglavnikom.

Problematiku hrvatskog zlata u posjedu NDH istraživao je dr. Jere Jareb, pa je svoje rezultate objavio u knjizi Zlato i novac NDH izneseni u inozemstvo 1944. i 1945.
, Zagreb 1997.

Pred Krapinom kamion u kojem je bila uz druge različite vrijednosti i filatelistička zbirka zastao je u kvaru, pa je zbirka po nalogu generala Vilka Pečnikara prenesena u drugi kamion. Kada je taj kamion s kolonom stigao u Austriju, zbog vijesti o blizini Rusa, nastala je panika i rasulo, pa je kamion s filatelističkom zbirkom napušten (10. maja 1945.) i o njemu i zbirci se više ništa ne zna. Sanduci sa zlatom i automobil s Pukom stigli su do Rogaške Slatine. Tu je Puk u svoj automobil uzeo još jedan sanduk zlata i torbu strane valute, pa je s dva sanduka zlata nastavio put prema Austriji. No, prije prelaska granice upao je u partizansku zasjedu. Dva sanduka
zlata pala su u partizanske ruke, a sam Puk se bijegom uspio spasiti. Međutim, nekoliko dana kasnije uhvaćen je i od Engleza izručen jugoslavenskoj vojsci. U kamionu, koji je dalje krenuo bilo je 12 sanduka zlata, valute i dragulja. Uz velike peripetije sanduci su stigli do blizine mjesta Wolfsberga. Tu je ustaški bojnik Josip
Tomljenović uspio razbiti jedan sanduk i podijeliti zlatnike nazočnim časnicima i vojnicima. Ostalih 11 sanduka smješteno je 18. svibnja 1945. u franjevačkom samostanu u Wolfsbergu, u kojem je tada boravio dubrovački franjevac i sociolog dr. fra Bonifacije Perović. Najodgovorniju ulogu pri spašavanju i smještanju zlata u tom trenutku imao je visoki ustaški dužnosnik Božidar Kavran.

Početkom srpnja 1945. došao je iz Rima u Wolfsberg svećenik dr. Krunoslav Draganović i za potrebe emigranata u Italiji uzeo dva sanduka zlata (u jednom su bile samo zlatne šipke) te ih otpremio u Rim. Pošto je manji dio potrošio za pomoć u Italiju prispjelim hrvatskim emigrantima, zlato mu je oduzeo general Pečnikar, koji je njime samovoljno raspolagao i trošio ga bez ikakva obračuna. Podatke o utrošku tog zlata nije uspio dobiti ni tročlani odbor, koji je bio formiran kao nadzorno tijelo od strane visokih dužnosnika HOS-a koji su se nalazili u Italiji. Poslije boravka Krunoslava Draganovića u samostanu u Wolfsbergu ostalo je devet sanduka zlata. Njih je sredinom srpnja 1945., po naredbi Poglavnika dra. Pavelića (koji je konspirativno boravio u blizini Salzburga), preuzeo ustaški dopukovnik Frane Šarić i
dopremio u Radstadt (pokrajina Salzburg). Jedan od navedenih sanduka sadržavao je valute i kasetu dragulja. Uz dopukovnika Šarića u premještanju sanduka iz Wolfsberga u Radstadt sudjelovao je i general Ante Moškov, koji je kontaktirao s dobro skrivenim drom. Pavelićem. Šarić i Moškov su zlato izvadili iz sanduka i stavili u benzinsku bačvu, koju su zakopali u blizini Radstadta. Valute nisu zakopali, već su ih podijelili. Međutim, nakon nekoliko dana zakopano zlato su izvadili, podijelili u tri dijela i zakopali odvojeno na druga mjesta, također u okolici Radstadta. Za ta mjesta - osim njih - znao je još samo ustaški bojnik Marko Čavle, u blizini čijeg prebivališta (i uz njegovu pomoć) je zlato i bilo zakopano. Premještanje zlata je uslijedilo s namjerom da mu se zamete trag, a zbog gubitka povjerenja u dra. Pavelića i razočaranja aktera cijele akcije u njegovo vođenje hrvatske politike. Razlog koji je Moškova naveo na razočaranje u dra. Pavelića bilo je opće rasulo hrvatske
vojske, stradanje vojnika i civila u povlačenju, zarobljavanje i vraćanje u domovinu, kao i izručenje dijela hrvatske vlade partizanima. Naime, prije povlačenja iz Zagreba poglavnik dr. Ante Pavelić je pokazivao Moškovu (i još nekim ustaškim dužnosnicima) navodno pismo Engleza o njihovu prihvaćanju hrvatske vojske i političara koji neće biti izručeni jugoslavenskoj vojsci i vlastima. Moškov je sada zaključio da je to bilo samo Pavelićevo zavaravanje i da nikakvog pisma s engleskim jamstvima nije bilo, pa je Pavelića optuživao kao najodgovornijeg za tragična događanja nakon napuštanja domovine, kao i za mnoge poteze u vrijeme postojanja
NDH. Prosudbama Moškova pridružio se i Šarić, koji također nije vjerovao u priču o engleskom pismu, pa su zajedno odlučili da zlato ne dođe u Pavelićeve ruke.

Poslije prijenosa zlata iz Wolfsberga u Radstadt, Moškov i Šarić su se još jednom sastali s Pavelićem u drugoj polovici srpnja 1945. Tom prigodom Moškov je otvoreno predbacio Poglavniku dru. Anti Paveliću pogrešno vođenje hrvatske politike, pa je tada došlo do potpunog razlaza Moškova i Šarića s Poglavnikom. Od 13 sanduka zlata, iznesenih iz Zagreba, ostalo ih je osam (dva su propala u autu dr. Mirka Puka, jedan je bio razdijeljen kraj Wolfsberga, a dva je dr. Draganović odnio u Rim).
Svaki je sanduk sadržavao približno oko 22 kg zlata, što znači da je od prvobitne količine ponesene iz Zagreba u okolici Radstadta bilo zakopano oko 180 kg zlata i jedna kaseta dragulja. O sudbini zlata i dragulja, koji su bili zakopani u okolici Radstadta, postoje određeni podaci u svjedočenjima pojedinaca koji ili su sudjelovali u trošenju zlata ili su o tome nešto saznavali (iskazi Moškova komunističkim vlastima 1947., svjedočanstva dr. Lovre Sušica i drugih). Na temelju niza dokumenata utvrđeno je da su se Marko Čavić i Josip Tomljenović u septembru 1945. preselili iz Austrije u Italiju. U međuvremenu, Moškov i Šarić bili su u ilegalnom posjetu Hrvatskoj s ciljem da provjere vijesti o velikoj aktivnosti hrvatske gerile protiv komunističke vlasti. Za boravka u sjevernoj Hrvatskoj vidjeli da su te vijesti neistinite.
Moškov i Šarić su se vratili u Austriju, pa potom prešli u Italiju, gdje su boravili od oktobra 1945. do srpnja 1946. Pred odlazak iz Austrije Moškov je iskopao i prenio u Italiju dio zlatnika (850), tamo ih promijenio u lire i kupio auto, a ostatak (760 zlatnika) pohranio u sef banke
Conigliano. Moškov je dio zlatnika (1037) u kolovozu 1946. predao Božidaru Kavranu, koji je trebao sredstva za organiziranje poznate akcije upada ustaške grupe u Jugoslaviju, nazvane »Operacija Gvardijan«.

Moškov je u Italiji saznao da se Čavić i Tomljenović s obiteljima nalaze u okolici Padove, pa se tamo s njima i sastao. Kad su Englezi uhapsili Moškova i Šarića, Čavić i
Tomljenović su otišli u Argentinu (smjestili su se u gradu Cordobi). Njihov odlazak u Argentinu uslijedio je prije izručenja Moškova jugoslavenskim vlastima, dakle, prije ožujka 1947. Dok su Moškov i Šarić čekali na izručenje, Marko Čavić je prešao u Argentinu i sa sobom ponio znatan dio hrvatskog zlata iznesenog iz domovine.
Arhivska građa je omogućila pouzdanu rekonstrukciju burnih događanja oko zlata NDH iznesenog u izbjeglištvo. Iz te građe proizlazi da ništa nije pohranjeno u Vatikanskoj banci, već da su zlato, dragulji i strana valuta, zakopani u Austriji, dospjeli u ruke nekolicine ustaških emigranata, koji su ih trošili po svom nahođenju. Jedino je filatelistička zbirka Ravnateljstva pošta u Zagrebu očito završila u rukama stranaca.

(Mnogo se je rekle i još više nagađalo o tom hrvatskom zlatu NDH. U pismima svojim suradnicima Maks Luburić je često pisao i spominjao kako su se neki hrvatski vojnici NDH s pištoljem u ruci ganjali po ulicama u Rimu, ta da im je u svibnju 1945. godine pukovnik Danijel Crljen govorio da oni iđu na zapad primiti oružje od Engleza, tj. saveznika za borbu protiv komunizma, što automatski znači borbu protiv Jugoslavije. Još se ne zna prava istina o heratskom zlatu NDH. Otporaš.)

[ogledalce]

https://fbcdn-sphotos-b-a.akamaihd.net/hphotos-ak-ash3/t1/p526x296/1964951_492178467558549_1714453922_n.jpg

Pripadnici Crne legije sa vojnim imamima u Zvorniku; proljeće 1942.

[splicho343]

Kolona, Bleiburg 1945.
http://www.jutarnji.hr/multimedia/archive/00438/bleiburg-scanaaa_438734S1.gif

[Bobani]

Pavelić: "Luburić se oteo kontroli. Strahujem za vlastiti život!"


Autor: DRAGO HEDL (Jutarnji.hr)


PAVELIĆEVA PISMA


"Dragi prijatelju, primio sam tvoje pismo od 8. kolovoza o.g. u redu, pa ti liepa hvala. Hvala ti o obaviesti glede tvoga nastojanja dobavljati iz logora naše ljude i providiti za njihovo namještanje, što je vrlo korisno". Tako počinje posljednje pismo Ante Pavelića kojeg je 18. rujna 1959., na memorandumu poglavnika Nezavisne Države Hrvatske iz Madrida uputio svom vjernom sljedbeniku Antonu Vranjkoviću, u Singen, gradić na Bodenskom jezeru, uz njemačko-švicarsku granicu."

Pavelićevo rukom napisano pismo tamnoplavom tintom, gotovo je sigurno, posljednje je koje je ustaški poglavnik ikome poslao, ne samo zbog toga što se smanjivao krug onih s kojima se nakon atentata 10. travnja 1957. dopisivao, već i zbog činjenice da je tada već bio ozbiljno bolestan. Posljedice ranjavanja i nemogućnost da se, zbog dijabetesa, kirurški odstrane dva metka iz njegova tijela, dovest će ga za manje od mjesec dana nakon posljednjeg pisma Vranjkoviću, u njemačku bolnicu u Madridu, gdje će preminuti 28. prosinca 1959.


Posljednje pismo

Posljednje Pavelićevo pismo, međutim, za razliku od nekih drugih koje je tijekom cijelog desetljeća slao Vranjkoviću, ne sadrži informacije koje bi mogle biti zanimljive povjesničarima. Pavelić obavještava Vranjkovića o razlozima zbog čega mu ustaški pukovnik Mirko Beljan (koji će umrijeti 14. listopada 1959.) ne odgovara na pisma, objašnjavajući to njegovom bolešću. "On je vrlo teško obolio, te se nalazi u teškom stanju u bolnici", piše Pavelić. Na kraju svog posljednjeg pisma, Pavelić se raspituje o zdravstvenom stanju Vranjkovićeva sina. "Nadam se da ti se je sinčić posve oporavio, što mu od srca želim", piše Pavelić i pismo završava uobičajenim: Za dom spremni!

Povjesničarima će, međutim, od posljednjeg, rukom pisanog Pavelićevog pisma, biti zanimljivija njegova "Izjava" i "Obaviest" koje je sročio početkom rujna 1959. i razaslao svim važnijim ustaškim organizacijama diljem zapadne Europe, Sjeverne i Južne Amerike, Kanade i Australije, a jedan potpisani primjerak poslao i Vranjkoviću. Tako u "Izjavi" Pavelić obavještava ustašku emigraciju o članku koji se pojavio u listu La Razón (osnovan je u Buenos Airesu 1905. i izlazi još i danas) kako je Vlado Sečen, za kojeg se u članku tvrdilo da je pripadao Pavelićevoj tjelesnoj straži, otputovao u Ciudad Trujillo (današnji Santo Domingo, prijestolnica Dominikanske Republike), da bi ondje sudjelovao u obuci vojnika koji su trebali sudjelovati, kako je napisao Pavelić, "u oružanoj borbi između dviju protivničkih grupa u Kubi, a koje se bore za vlast u toj srednjoameričkoj zemlji". Pavelić prvo demantira da je Sečen ikada bio među njegovim tjelohraniteljima, a potom upozorava Hrvate kako se trebaju čuvati onih koji, tobože u poglavnikovo ime, vrbuju za sudjelovanje u oružanim akcijama u drugim zemljama. "Takvi pokušaji", piše Pavelić, "mogu biti samo posljedica neprijateljske želje naškoditi hrvatskom narodu u njegovoj oslobodilačkoj borbi". Pavelić upozorava kako Hrvati "koji uživaju azil u stranim nacijama, poštuju zakone tih zemalja i uvijek su voljni za njihovo dobro raditi, no ne mogu i neće se nikada miješati u njihove unutarnje političke i oružane sukobe."


Slobodna Hrvatska

Velik dio prepiske Pavelića i Vranjkovića - koji je sada prvi put dostupan javnosti - osobne je prirode. No, čak i onda kada samo zahvaljuje na rođendanskim čestitkama ili čestitkama u povodu božićnih ili uskršnjih praznika, Pavelić neće propustiti da ta kratka, tek nekoliko redaka duga pisma, uvijek začini nadom o "ponovno oslobođenoj domovini". Tako će u prvom sačuvanom pismu, koje je Vranjkoviću poslao 7. svibnja 1953., pismu od samo 10 redaka kucanih pisaćim strojem, zahvaljujući na božićnim čestitkama, Pavelić napisati: "Borba i ustrajnost svih čestitih Hrvata i boraca, ostvarit će, ako Bog da, skoro tu najveću želji i nadu". Dvije godine kasnije, istom prigodom, u kratkom pismu od 25. travnja 1955. Pavelić kaže: "Hrvatska će, ako Bog da, biti skoro opet nezavisna država. Pobijedit će pravica i hrvatski borci". Dva mjeseca kasnije, iste godine ustaški poglavnik ponavlja: "Hrvatski borci opet će izvršiti svoju dužnost i Božjom pomoću Hrvatska će biti opet nezavisna država". I tako iz godine u godinu, sve do zadnje Pavelićeve "Obaviesti" koju je sastavio početkom rujna 1959. i priložio je posljednjem pismu Vranjkoviću, gdje kaže: "Borci Hrvatskog oslobodilačkog pokreta će svoju oslobodilačku dužnost skupa s cielim hrvatskim narodom potpuno pripremljeni u pravom času izvršiti".

Od patetičnih domoljubnih Pavelićevih lamentacija, koje se javljaju kao lajtmotiv svih njegovih obraćanja Vranjkoviću, povjesničarima će biti neusporedivo zanimljivija poglavnikova objašnjenja o sukobima koji su razdirali vrh ustaške emigracije. Kroz pisma koje ja slao Vranjkoviću, pišući mu privatno ili u poslanim privicima obraćajući se, uvijek naslovljeno s "draga braćo", ustaškim organizacijama razasutim diljem svijeta, vidljiva je stalna paranoja, ali i posve realan strah, o zavjerama, urotama i ubačenim agentima.

U privatnom pismu Vranjkoviću, od 22. rujna 1956. na memorandumu poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, s povijesnim hrvatskim grbom i ustaškim "U" obrubljenim pleterom u zaglavlju, Pavelić u najvećem dijelu pisma piše zanimljivu bilješku o svom odnosu prema Luburiću. Tako će se požaliti Vranjkoviću da je "Luburić u domovini mnoge stvari vršio na svoju ruku i sprovodio svoju samovolju, a na štetu ugleda države i nas sviju, i napose time, što je poubijao i nekoliko naših čestitih ustaških i domobranskih časnika i vojnika, za koje je smatrao da su na putu njegovoj bolesnoj ambiciji i samovolji. Ja sam naravno za mnoge te stvari saznao mnogo kasnije, jer se ljudi nisu usuđivali javljati bojeći se njegove odmazde, nu obzirom na inače njegove nevaljanštine, smatrao sam se godine 1943. ponukanim odstraniti ga sa dužnosti te mu zabraniti nošenje časne ustaške odore, pa čak i pokazivati se igdje među ljudima. Ta je zabrana trajala blizu godinu dana, no pokazalo se da to nije koristilo, nego je nastavio sa svojim samovoljnim djelovanjem u domovini i sada u tuđini. U to spada i njegovo izdavanje spomenznaka i imenovanja, što je vršio tobože u moje ime, nu bez moga znanja i pitanja".

Iako je Pavelić još u siječnju 1956. Vranjkoviću poslao "Obaviest", "Prilog ka obaviesti", "Odredbu" i dopis označen s "Do znanja" i na ukupno pet stranica detaljno obrazložio "slučaj Luburić", u emigraciji - bar onom dijelu kojeg je pokrivao Vranjković, to je unijelo priličnu konfuziju. Poglavnik je stoga i devet mjeseci kasnije naglasio kako je "Luburić potpuno otpao", jer "širi laži i klevete te vrši jednu rabotu koja je već došla dotle da se njome služi i jugoslavensko komunističko poslanstvo u Argentini te citiraju i Luburićevo štivo iz Drine (časopisa kojeg je izdavao Luburić, op. a.) kao dokaze, optužujući pred argentinskom javnošću i oblastima najčestitije hrvatske rodoljube".


(Članak u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Nedjeljnog Jutarnjeg )

[ogledalce]

https://fbcdn-sphotos-d-a.akamaihd.net/hphotos-ak-prn1/t1/1653282_494295234013539_1110293493_n.jpg

Poglavnik Ante Pavelić na frontu sa domobranima i Handžar Divizijom 1943.

[ogledalce]

https://fbcdn-sphotos-c-a.akamaihd.net/hphotos-ak-ash3/t1/p526x296/1013332_250023631836771_1898726969_n.jpg

POGLAVNIKOVA TJELESNA BOJNA

[ogledalce]

https://fbcdn-sphotos-e-a.akamaihd.net/hphotos-ak-frc1/t1/10003509_1452164798347640_1867754496_n.jpg

[ogledalce]

https://fbcdn-sphotos-f-a.akamaihd.net/hphotos-ak-frc3/t1/1896893_1452581578305962_318418344_n.jpg

[Bobani]

jako lijepe slike. Svakako ću ih koristiti u prikladnim opisivanjima. Nastavi iznositi. Moram ti, ogledalce, priznati da imaš dobru kolekciju slika naše nikad nezaboravne vojske HOS-a NDH. Hvala ti na prilozima. pzz. Otporaš.

[Bobani]

POVODOM POGLAVNIKOVE PEDESETE OBLJETNICE SMRTI, Piše: Trpimir Gudar

prkos.com: Otporaš 3.01.2010 20:40 h

Povodom 50. obljetnice smrti Poglavnika dr.Ante Pavelića

Prolaze godine – evo 50 ih je već iza nas – kako je umro jedan Čovjek.

Čovjek koji je bio simbol, neumorni radnik, obrazovani ideolog, hrabri borac, … veliki vođa!

Mnogi se pitaju je li on bio u pravu, je li dobro učinio, što je njegova krivica; ali sva pitanja moraju uztuknuti pred veličajnošću njegove Ideje i njegova Djela – Nezavisne Države Hrvatske!

Bio je to, naravno, Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr.Ante Pavelić!

Jedni su ga iznimno mrzili i proklinjali; drugi su ga voljeli i bezkompromisno sliedili.

Neki su bili spremni ubiti ga, a neki umrieti za njega.

Bilo je i ima onih koji cielo njegovo djelovanje smatraju krivim i izdajom, a i onih koji ga smatraju nepogrješivim.

U svakom slučaju, dr.Pavelić ona je ličnost koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Shvatili ga kao uspješnog odvjetnika, brižnog muža i otca, vrstnog književnika i pripovjedača, 'prodavača' hrvatske obale, velikog državnika ili lošeg političara; ne možemo mu zanijekati značenje koje je imao u poviesti hrvatskog naroda.

Što je to što toliko polarizira narod oko određenih osoba i ideja koje one predstavljaju?

To je pitanje na koje ću nastojati odgovoriti u ovom eseju, jer ova velika i značajna obljetnica idealna je prilika za prozboriti nešto o fenomenu vođe i narodnih pokreta.

Na kraju krajeva, zadnjih tjedana ove godine bili smo svjedoci i još jednih izbora za predsjednika Republike Hrvatske na kojima je svoje 'liderske' sposobnosti pokazalo 12 kandidata pokušavajući postati vođe svog naroda.

Ono što ti politikanti ne znaju jeste da se vođom ne postaje izborima, političkim prepucavanjima i 'borbom protiv korupcije'.

Ne, vođa se rađa i stvara, on svoju ulogu ostvaruje neposrednim odnosom s narodom i pokazivanjem svojih sposobnosti u vođenju narodne i državne politike.

Prof. Ivan Oršanić u svojem eseju „O pokretu i vođi pokreta“ kaže:

„U ovom odnosu između vođe pokreta i samoga pokreta, vođa je genij pokreta, onaj koji iz dubine tajanstvene veze između sebe i povijesne životne logike vadi određenja, misli namjernice, razloge i putokaze.“

(I. Oršanić: „Vođa i pokret“, Croatiaprojekt, Zagreb, 1999., str. 29.)

Oršanićev navedeni esej vjerojatno je jedan od malo takvih radova na hrvatskom jezičnom području.

Objavljen je 1940. u Hrvatskoj Smotri, dakle u vrieme kada su u Europi bujali nacionalistički pokreti i ideje te kada je započinjao rat između dviju velikih pokreta 20. stoljeća – fašizma i komunizma.

Vođa je nepogrješiv, pravi vođa je uviek sam siguran u sebe te ima povjerenje svojih sljedbenika i pristaša.

Za Oršanića, „vođa pokreta je gospodar istine o svemu što se odnosi na pokret i život pokreta, i nitko to nije više od njega“ (Isto, str. 33.).

Osim što je 'gospodar istine', vođa je i gospodar nacionalnog usuda.

On osluškuje narodno bilo, on je tumač narodnih želja i interesa.

Narod svome vođi daje 'mandat' i prepušta mu svoj nacionalni usud na upravljanje, na odvažnu i mudru prosudbu vođinog razuma.

Narod po prirodi ne želi odgovornost i dosadnu demokraturu nego traži karizmatskog, koliko hrabrog toliko i mudrog, diktatora!

Jer, diktator nije isto što i tiranin.

Određenje tiranina jeste nepravda, pa tako tiranin može biti i demokrat.

S druge strane, vođa je uviek pravedan, jer, u trenutku kad to prestane biti, on ujedno prestaje biti vođom te postaje – tiranin.

Vođa je, za razliku od feminiziranih i demokratiziranih političara u parlamentarizmu, uviek autoritaran.

Njegova autoritarnost počiva na njegovoj samosviesti u svoje poslanje i narodnu volju. Dr.Vinko Krišković uzpoređuje autoritarne i demokratske državnike pa kaže:

„Autoritativna vladavina živi od vječitih fizičkih, čuvstvenih i idejnih pokreta, koje prema prilikama stišava i podjaruje, a i ima za to potrebnu vlast u svojoj ruci.

Ustavni državnici, naprotiv brzo i lasno osjete svaki znak uzbuđena javnog mnijenja i znadu, da nemaju ni tako savršene vještine ni snage uputiti ga kamo hoće.

Ako u njih nema one moralne odrješitosti predsjednika Wilsona ni samosvijesti Clemenceaua, gube svoje najbolje snage u javnom raspravljanju tako golemih problema.

Zato u parlamentarnoj demokraciji nije bilo onoga reda i zamaha, što ga fašizam daje zemlji.“

(Dr.Vinko Krišković: „Na izmaku ove naše demokracije“, Matica Hrvatska, Zagreb, 1940., str. 21.)

Zato vođe, osim par iznimaka (De Gaulle, Vladko Maček, i sl.), riedko svoju legitimaciju stječu u demokraciji.

Demokracija uostalom prezire snažne ličnosti, a preferira prosječnost i bezličnost, pa ju se i naziva 'diktaturom prosječnog'.

Kada, pak, vođa za svoje poslanje dobije i demokratsku legitimaciju u obliku dobivenih glasova na izborima (na pr. Adolf Hitler, NSDAP 1933. dobiva 38% glasova i dolazi na vlast, op.tg.), njemu se to kasnije ignorira, a dobivene glasove smatra rezultatom manipulacije.

No vođa nije odgovoran politici niti imaginarnoj 'glasačkoj volji' nego, kako je to Caudillo Franco nekoć rekao, odgovara samo Bogu i Poviesti!

U poviesti je bio mnogo velikih narodnih vođa.

Ta ipak, poviest ne stvaraju mase nego iznimni, posebni pojedinci.

Od onih najpoznatijih u novije doba, valja izdvojiti Napoleona i Bismarcka u 19. stoljeću. U idućem, 20. stoljeću je težko pokazati na jednoga ili dvojicu jer je ono svietu dalo cielu plejadu vođa i velikih narodnih muževa.

Ono započinje s Benitom Mussolinijem koji u Italiji dolazi na vlast 1922., eda bi tri godine kasnije uveo fašističku diktaturu.

U Turskoj narod na vlast dovodi Mustafu Kemal-pašu koji uzpostavlja republiku, uspije obraniti ju u ratu s Grčkom, i naposljedku vrši preobrazbu nad turskim narodom.

U znak počasti, narod ga naziva Ataturkom, otcem Turaka.

U Poljskoj državnim udarom na vlast dolazi maršal Pilsudski koji više od jednog desetljeća vlada državom.

U Njemačkoj demokratskim putem 1933. na vlast dolazi vjerojatno najpoznatiji diktator 20. stoljeća – Adolf Hitler.

U svojih 12 godina vladavine on vrši preporod njemačkog naroda i uspijeva ga od poraženog naroda s nametnutim kompleksom krivice za Prvi Svjetski Rat, pretvoriti u snažni i samosviestni narod, te 3 godine čak u najjači narod Europe.

Kao njegov suparnik, u tzv. Sovjetskom Savezu vlada Josif Visarionovič Džugašvili Staljin.

Iako na vlast nije došao niti demokratskim niti revolucionarnim putem nego političkim smicalicama nakon smrti predhodnika mu Lenjina, a održao se nesmiljenim čistkama i ubojstvima političkih protivnika, on ipak dobiva veliko poštovanje svojeg naroda, a koje je prisutno i danas.

Godine 1932. na vlast u Portugalu dolazi Antonio de Oliviera Salazar, bivši ministar financija. Iako skroman i samozatajan, bez osobitih osobina vođe, na vlasti se održao 36 godina, kada ju (1968.) zbog zdravstvenih problema predaje u ruke svojem suradniku.

Uzpostavivši režim pod nazivom 'Estado Nuovo' (Nova Država), on u Portugalu provodi duboku nacionalnu i vjersku obnovu te održava ekonomsku stabilnost zemlje.

U njemu susjednoj zemlji, Španjolskoj, na vlast 1936. državnim udarom dolazi general Francisco Franco.

Kao profesionalni častnik, Franco nije bio osobito zainteresiran za politiku, no osjetivši poziv svog naroda ugroženog od militantnih, ateističkih i anacionalnih anarhoidnih 'republikanaca', on se odaziva i staje na čelo naroda.

U boju protiv republikanaca, u kojem mu pomoć pružaju sve zdrave nacionalističke snage Europe, on izvojeva pobjedu 1939. i nakon toga uspješno vlada Španjolskom do svoje smrti 1975. godine.

Ni hrvatski narod u novije doba nije bio uskraćen za vođe.

Prvi svehrvatski vođa i ideolog hrvatskog nacionalizma, dr.Ante Starčević, koji je svoje poslanje obavio u drugoj polovici 19. stoljeća, dobio je od svog naroda naslov Otac Domovine.

Nakon njegove smrti 1896., njegov pravaški pokret se razjedinjuje i gubi na važnosti u hrvatskom narodu. 1920-ih godina, hrvatski narod izkazuje plebiscitarnu podporu svom pučkom tribunu Stjepanu Radiću, čija Hrvatska Seljačka Stranka postaje najjačom hrvatskom strankom u medjuraću.

Njegov epigon na čelu HSS-a, Vladko Maček, prekida s Radićevom državotvornom politikom (koju je ovaj istinski prihvatio tek pred kraj svog života), ali ipak sve do 1941. ostaje vođa za veliku većinu hrvatskog naroda.

Među državotvornim hrvatskim nacionalistima, svoj utjecaj 1920-ih kao političar jača dr.Ante Pavelić.

On 1930-ih pokreće veliku političko-promičbenu djelatnost u inozemstvu i revolucionarnu u domovini, a sve kako bi uzpostavio slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu na cielom narodnostnom i poviestom području hrvatskog naroda.

Njegov napor rezultira uzpostavom Nezavisne Države Hrvatske 1941. i čuvenom Desetotravanjskom revolucijom.

U tome, Poglavnik dr.Ante Pavelić stječe ogromnu, plebiscitarnu podporu hrvatskog naroda, i time postaje prvi hrvatski državnik nakon 839 godina ugnjetavanja hrvatskog naroda u drugim državama i državnim zajednicama.

Njegova ideja – Ustaštvo, i njegovo djelo – Nezavisna Država Hrvatska, ostaju u hrvatskoj poviesti i narodnom pamćenju kao jedan od temelja za svaku hrvatsku borbu, a Poglavnik dr.Ante Pavelić postaje najvećim hrvatskim vođom u poviesti.

Nakon toga četverogodišnjeg osvježenja, Hrvatska se vraća u balkansku i jugoslavensku kaljužu, ovaj put s komunističkim predznakom.

Tom novom jugoslavenskom državnom tvorevinom (DFJ, FNRJ, SFRJ) upravlja kao diktator Josip Broz Tito.

Iako neprijatelj hrvatskog naroda, neobrazovani razbojnik, cinker, odmetnik, on se na vlasti održao do svoje smrti 1980., i to uz više-manje dobru podporu i hrvatskog naroda. Kao „najveći sin naroda i narodnosti Jugoslavije“, provodi ideologiju abstraktnog i nerealnog 'bratstva-jedinstva' i 'socializma s ljudskim licem', te predstavlja svojevrstni ujedinjujući činbenik u Jugoslaviji.

Nakon njegove smrti, među svim narodima Jugoslavije jača nacionalizam i težnja za nacionalnom slobodom, pa se Titova tvorevina 1990-ih godina razpada u krvi.

Njegov najmlađi general, kasniji disident, ali doživotni sljedbenik njegova lika i djela, Franjo Tuđman, dolazi na vlast u Republici Hrvatskoj 1990. godine.

Kao predsjednik, odnosno kasnije samoprozvani Vrhovnik, u Hrvatsku uvodi liberal-demokratski režim, stavlja se u službu Amerike.

Tiekom njegove vladavine, velik je broj hrvatskih nacionalista stradao pod nerazjašnjenim okolnostima (Ante Paradžik, dr.Fuad Muhić, Blaž Kraljević, Miro Barešić, Ludvig Pavlović,…), uz opravdanu sumnju u povezanost njihovih smrti s državnim vrhom i predsjednikom Tuđmanom.

No ipak, Tuđman u hrvatskom narodu, izmanipuliranim i izpranih mozgova kroz 45 godina komunističke Jugoslavije, stječe veliku podporu i umire 1999. kao karizmatski vođa.

Desetljeće na izmaku obilježeno je sivilom hrvatske političke scene, bez velikih ideja i vođa; time oskudieva i ljevica i desnica.

Hoće li nam se u godini ili desetljeću pred nama pojaviti neki važan muž koji bi poveo narod u spas i nacionalno jedinstvo, ostaje nam za vidjeti.

„Nu ja ne razlučujem, kada se učim za život, poviest po narodih: svi su narodi samo ljudi, zvao se Julij Cezar ili Likurg Krešimirom i Porinom, ili kako drugačije, bili oni po narodnosti tko im drago, ja ih smatram i štujem samo kao velike, zaslužne muževe“ – rekao je jednom Ante Starčević govoreći o snazi poviesti i velikim muževima davnine.

I kao što su narodni pokreti jedinstveni u svom vremenu i prostoru, a ipak vječni, tako je i vođa 'oruđe vječnosti'.

Iako tjelesno umire, vođa ostaje živjeti u narodnom pamćenju.

Bio on dobar ili loš, narod ga pamti i vrjednuje u skladu s njegovim djelima.

Ipak, u većini slučajeva, a pogotovu onda kada vođu zamieni blieda, formalistička i dosadna demokracija, na vođu se rado narod prisjeća i želi vratiti njegovo vrieme.

Jer, vremena velikih vođa i velikih pokreta uviek su veličanstvena i nezaboravna.

Vrieme našeg Poglavnika bilo je vrieme ponosa i slave.

Njegovih deset godina vođenja pravaštva, 12 godina vođenja bezkompromisne ustaške borbe, 4 godina vođenja Nezavisne Države Hrvatske, te na kraju 14 godina održavanja svietla hrvatske državotvorne borbe u izseljeničtvu – to je ono vječno i nezaboravno.

Poglavnik dr. Ante Pavelić, obnovitelj hrvatske državne nezavisnosti, otac hrvatske revolucionarne borbe, umro je.

No i 50 godina kasnije, Njegov duh živi u nama, sljedbenicima Njegova učenja.

Poglavnik je bio vođa i zato je vječan!



Piše: TRPIMIR GUDAR
Autor je mladi hrvatski nacionalist iz Vinkovaca, mrežni publicist i suradnik nekoliko internetskih portala i časopisa. – www.Uzados.Net

[ogledalce]

HRVATSKI MORNAR ZA VRIJEME NDH !

https://fbcdn-sphotos-b-a.akamaihd.net/hphotos-ak-prn1/t1/1017451_600878603340068_2045010828_n.jpg

[ogledalce]

https://fbcdn-sphotos-h-a.akamaihd.net/hphotos-ak-frc1/t31/q80/s720x720/1956772_599895880105007_675640088_o.jpg

IZ POVIJESTI: Banovina Hrvatska (1939.), crno su označena područja koja obuhvaća Hrvatsko Državno Pravo a koja nisu ušla u Banovinu (zbog čega je dvije godine kasnije i osnovana Nezavisna Država Hrvatska na gotovo čitavom području Hrvatskog Državnog Prava). Ova je polunezavisna banovina bila najveći ustupak velikosrpske Cvetkovićeve vlade Hrvatima, a i to samo u okolnostima straha od raspada Kraljevine Jugoslavije (te iste godine je započeo Drugi Svjetski Rat) i uz pristanak Mačekov HSS-a na odricanje od brojnih Hrvatskih zajednica (Bačka, Baranja, istočni Srijem, Boka Kotorska,...). Pitanje je, zašto ta sramotna Mačekova prodaja povijesnih i etničkih Hrvatskih zemalja Beogradu nije okarakterizirana kao veleizdaja, kao što je, na primjer, proglašena prisilna predaja Dalmacije Italiji i za to okrivljen dr. Ante Pavelić...

[PoGlavnik]

[ogledalce]

https://fbcdn-sphotos-g-a.akamaihd.net/hphotos-ak-frc3/t1/1962745_596752387086023_624709135_n.png

Slika dvojice pripadnika Crne Legije tijekom zauzimanja planine Romanije i čišćenja odmetničkih bandi 1943. godine.

[ogledalce]

https://fbcdn-sphotos-e-a.akamaihd.net/hphotos-ak-frc1/t1/q71/s720x720/400581_585477451546850_1572514299_n.jpg

Još 30' ih godina prošloga stoljeća smatralo se da Hrvatskoj po povijesnom pravu pripadaju Slovenija, Bačka i Banat, u NDH su se ograničili na Srijem i BiH a danas već i onaj koji kaže da je Posušje Hrvatski grad okarakteriziran kao fašist! E jesmo mulci... -,-

[PoGlavnik]

[Bobani]

Bravo ogledalice! Slike i prilozi mi se dopadaju. Ovo što je donio Hrvatski Domobran još davne 1935 godine je čisti povijestni dokumenat. hvala ti na prilozima. Onima koje hrvatska povijest zanima za sigurno će im ovi prilozi dobro doći. Samo nastavi tako. pozz. Otporaš.

[ogledalce]

Bravo ogledalice! Slike i prilozi mi se dopadaju. Ovo što je donio Hrvatski Domobran još davne 1935 godine je čisti povijestni dokumenat. hvala ti na prilozima. Onima koje hrvatska povijest zanima za sigurno će im ovi prilozi dobro doći. Samo nastavi tako. pozz. Otporaš.

ma ja to pomalo što nađem i naletim, mene zanima ovo tako da i čitam di šta trefim,,,pozzz

[Antika]

ma ja to pomalo što nađem i naletim, mene zanima ovo tako da i čitam di šta trefim,,,pozzz

Ma, gdje ti naletiš na te slike iz NDH, sve mislim da ću na njima prepoznati pokojneg oca. Bio je visok i uredno obučen, govorio je da su ga često izvodili slikat.

[Antika]

https://fbcdn-sphotos-c-a.akamaihd.net/hphotos-ak-ash3/t1/p526x296/1013332_250023631836771_1898726969_n.jpg

POGLAVNIKOVA TJELESNA BOJNA

Pripadao je ovoj bojnoj, nazivali su je "Petaes", - "Pavelićev stjelesni zdrug".

[Bobani]

Hrvatice i Hrvati!

Budimo iskreni sami sebi i priznajmo, usprkos sustavnoj neprijateljskoj promidžbi (od glagola promicati, širiti) u protivno, da je vojska HOS-a NDH bila jedna od najboljih vojska u cijeloj hrvatskoj vojničkoj povijesti od dolazka Hrvata na područje hrvatskih zemalja današnje: Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srijema, Bačke, Bokte Kotorske, Sandžaka i svih bivših hrvatskih povijestnih zemalja.

Prijatelju Antika čuo sam od sada pokojnih Mile Markića, Stipe Šege i drugih koji su poznavali Venturu Baljka da je bio jedan od najsnažnijih i najljepših vojnika HOS-a NDH. Rekao sam to, jer sam tako čuo.

[ogledalce]

https://scontent-b-fra.xx.fbcdn.net/hphotos-prn1/t1/1969249_222208587980450_963918706_n.jpg

Korzo '43.

Rafael Boban u šetnji Livnom.

[ogledalce]

https://scontent-a-fra.xx.fbcdn.net/hphotos-frc1/t1.0-9/p403x403/10013936_602237659870829_1872103770_n.jpg

Popis pučanstva 1931. u povijesnoj hrvatskoj - Ljudi koji su se izjašnjavljali kao Hrvati.

[ogledalce]

https://fbcdn-sphotos-c-a.akamaihd.net/hphotos-ak-prn1/t1/s403x403/14517_600884276672834_696281181_n.jpg

VOJSKA RAFAELA BOBANA U SLAVNOJ BITCI ZA KOPRIVNICU !

[ogledalce]

https://scontent-a-fra.xx.fbcdn.net/hphotos-prn2/t1/1891110_600882673339661_191908972_n.jpg

7. prosinca 1942. u Slunju, sjećanje na Hrvarskog krilnika
"Dok Velebit rađa brze bure
Dok se našim nebom vile žure
Orit' će se kroz klisure sure
Vječna slava Francetića Jure"

3. srpnja 1912.Vivoza - Prozor kraj Otočca - 27./28. prosinca 1942. Slunj

Hrvatski političar, ustaški častnik, pukovnik, posmrtno krilnik, vitez, zapovjednik elitne postrojbe Ustaške vojnice "Crne legije"

https://fbcdn-sphotos-g-a.akamaihd.net/hphotos-ak-frc1/t1/p370x247/10003903_600365123391416_1351881084_n.jpg

[ogledalce]

http://www.youtube.com/watch?v=5Us7uZnTolI

[ogledalce]

https://scontent-b-fra.xx.fbcdn.net/hphotos-prn2/t1/p280x280/1613988_602738539820741_1199422427_n.jpg

Koga rodi Hrvatica prava, ne plaši ga košulja krvava !

[Bobani]

PJESMA "U"STAŠKINJI ANĐELKI SARIĆ

Bog! prijateljice,

Tražila si da ti nešto napišem o Anđelki Sarić. Možda će ti priloženo pomoći.
Javi se kada god ti srce rekne da vjeruješ starom i iskusnom Otporašu.

Bog! ZDS! Otopraš.

USTAŠKINJA ANĐELKA SARIĆA
pet - 28.03.2008, objavio kamenledine 28. ožujak 2008 12:34:55

USTAŠKINJA ANĐELKA SARIĆA

Što se ono nasred šume žari?
Je li vatra iz zemlje probila
Ili zemlja vatru otvorila?
Nije vatra iz pakla probila,
Nit'je zemlja vatru otvorila,
Nego ljudi vragovima slični,
Uništavat majku zemlju vični,
Golemu su vatru naložili,
Hrvaticu vatri privodili,
Sarića Anđelku ustaškinju,
Ustaškinju mladu junakinju.
Noćni divan odmetnik otvori
I ovako Anđelki prozbori:
"Vidiš kliešta vatrom užarena
I željeza dva vruća ognjena!
S njima ćemo tvoju kožu peći,
Ne budeš li po volji nam reći:
Na kapi ti vidim neko slovo,
To je za nas nešto posve novo.
Na kapi ti čudno slovo piše,
Što to znači ne bilo te više!"
Ustaškinja Anđelka Sarića,
Od djetinjstva vrla Hrvatica,
Kako ju je naučila mati,
Drugarima đavolskim odvrati:
"Vrag tamjana ne može podnieti,
Vi "U" slovo nesmjete vidjeti.
"U" vas u strah i drhtanje vodi,
A nas u boj i k zlatnoj slobodi!
"U" vam kazna,nama darak liepi,
"U" vas mrvi,a Hrvate kriepi.
"U" vam smrdi,a nama miriše,
"U" vam propast,nama život piše.
Sad ste čuli štoznači Ustaša,
Vam pakao,nam domaja naša!"!
Kolovođa noćne družbe plane,
Ljutim ognjem mučiti je stane,
Pa đavolsku misao zasnuje,
PO svem tielu "U" joj izpisuje,
Izpisuje klieštima plamenim,
Izpisuje gvožđem užarenim,
I sve čeka,kad će zaplakati.
Zaplakati i zajaukati.
Ne zna jadan,ne bilo ga više,
Da drukčije lavlje srdce diše,
Hrvatica boli ne poznaje,
Kad se trpi za sreću domaje.
A odmetnik od golema jada
Ne zna,što bi učinio sada.
Pa da svojoj družini ugodi,
Rodbinu joj svu k vatri dovodi,
Nek' gledaju zavezanih ruku
Svoje kćeri nevolju i muku.
Kad Anđelka svoje opazila,
Ovako je njima govorila:
"Radujte se,što Anđelka daje
Mladi život za sreću domaje.
Ne plačite,roditelji mili,
Doć' će konac odmetničkoj sili,
Noć od danjeg svietla jača nije,
Strpite se,dok sunce probije,
Nestati će družbe tamne noći,
Zlatno sunce pred kuću nam doći.
Lako mriet mi dok domaju ljubim,
Ja dobivam,a ništa ne gubim
Osim tiela,što ga dušman mrvi,
Željan naše slobode i krvi.
Kada pietlu nož glavu odkine,
On pomaman skače u visine,
Kao da je sad tek oživio,
Al' to zadnj trzaj tek mu bio.
Sad se isto usred noći zbiva,
Družba biesom svoju nemoć skriva.
U trzaju zadnjem smišlja muke,
Jer ustaške već ih stišču ruke,
Pa od biesa ne znaju,što rade,
Mojom krvlju svoje ruke slade.
Al' zaludu kliešta usijana,
Time ne će zaustavit dana.
Sunce ide zapreke ne znade,
Kraj dolazi odmetničke vlade.
Već se čuje silna bojna rika,
Ide vojska našeg Poglavnika!"
Kad vidjeli ljuti odmetnici,
Da je i smrt ništa Hrvatici,
I još kad im dozvala pred oči,
Da će skoro vrag po svoje doći,
Sa svih strana na nju nnavalili,
Dok je nisu mladu udavili.
Kad ubiše mladu Hrvaticu,
Još im jači bies zasja u licu.
Kolovođa odmetnika rikne,
Drugarima svojim podvikne:
"Jošte krvi,još žeđamo,
U ustaške ruke se ne damo!
Tri stotine vodite Hrvata,
Vješajte im uže oko vrata!
Izvadite svima prije oči,
Nek' ne vide,kuda im je poći!
Odsiecite desnice im ruke,
Dosta su nam zadavale muke!
Odpilajt obadvije noge,
Zbog njih bilo nama trke mnoge!
Uništimo to hrvatsko sjeme,
Nek' propadnu,neka zanieme!
Na imeni dan njihova vođe
Tri stotine neka u smrt pođe!
Pa nek' vide i dobro zapamte,
Da im ništa ne pomaže Ante!"
Ali u to rikne top sa brda,
Zemljica se sva potresla tvrda,
Odmetnici u zrak poskočili
I od straha glavu izgubili.
S brda jeknu silan glas hrvatski:
"Napried,napried,junaci ustaški!
"U" je naše ime i prezime,
"U" je snaga naše domovine!
"U" je srdce našeg Poglavnika,
"U" je duša hrvatska velika!
Napried,napried,udrite po vragu,
Napried,napried,za domaju dragu!"
Oj,Anđelko da ti je vidjeti,
Kako Hrvat juri,kako leti,
Roj za rojem leti zbor ustaša,
Od dušmana nasta prava kaša.
Množtvo živih u ruke dopade,
Mrtvima se ni broja ne znade.
Vođa skače u visine plave,
Ko pietao jer je već bez glave.
Osvetiše Anđelku ustaše,
A dušmane pravici predaše,
Nek' im pravda istinu zagudi,
Bog s nebesa i pravedni ljudi!
Sad nek' zbore noćne glave nieme,
Tko će naše uništiti sjeme,
Dok granice mile zemlje naše
Brane hrabri,junački ustaše,
Dok imade takvih junakinja,
Kakva bješe Anđa ustaškinja


Bog! i iskreni pozdrav, Otporaš.

[splicho343]

https://fbcdn-sphotos-g-a.akamaihd.net/hphotos-ak-frc1/t1/p370x247/10003903_600365123391416_1351881084_n.jpg

Odlična. Ide na pozadinu!
Gdje si je našla? i ostale su odlične!

[Bobani]

ZEMLJA SE JE ZAKLINJALA RAJU, DA SE NA NJOJ SVAKE TAJNE ZNAJU.

(Prenosim ovaj opis sa portala "Stina hrvatskih pradidova" bez ikakovih ispravaka. Bilo bi dobro i poželjno da se zainteresirani ove teme i ovog slučaja osvrnu i donesu svoje mišljenje, nadopune i eventualne dokaze ili protu dokaze. Ja sam tada živio u Parizu i demonstrirali smo ulicama Pariza, letke dijelili i naravno u istima iznosili udbaške zločine koje je ova vršila nad Hrvatima u emigraciji. Tako su Hrvati diljem slobodnog svijeta demonstrirali u obranu dra. Krunoslava Draganovića. Konačno, kako vrijeme odmiče sve više i više ISTINE izniču. Otporaš.)


Istina o Krunoslavu Draganoviću



Enigma Draganović


Don Krunoslav Draganović – osoba godine (prof. Marijan Krmpotić, Zagreb):

Odazivam se na poziv Hrvatske kulturne zaklade i pitam "Zar nemate baš nikog drugog osim njega" da 2013. godinu proglasite njegovom JUBILARNOM GODINOM kako dne 28. prosinca 2012. piše HRVATSKO SLOVO, a podpisuje prof. Josip Jurčević, navodeći da se Draganović nije vratio u Jugoslaviju svojom voljom – što nije točno. Krunoslav Draganović vratio se dragovoljno i pod zaštitom Udbe (cit. 1).
PRISTUP


Premda đeneral Draža Mihailović zna da komunistička zadana riječ ne vrijedi ni pišljiva boba, ipak je na komunističkom Sudu priznal svoju kolaboraciju s njemačkim okupatorom, jerbo mu je s najvišeg vrha bilo obećano da ne će biti osuđen na smrt – ako prizna! Zapravo, osuđen je na smrt 17.7.1946. i odmah iza ponoći strjeljan. Prema knjizi "Sudija smrti" sudca Miroslava Todorovića, Dražu su smaknuli u beogradskom kraju zvanom Lisičji potok, nedaleko od Bijeloga Dvora tako da je drug Tito mogao čuti rafal. Josip Broz je, svakako, htio biti siguran da krunskog svjedoka o porazu komunističkog ustanka u Srbiji 1941. i u Užicu zbog njegove, Brozove, krive procjene političke situscije u Srbiji 1941. - više nema među živima. Pače, bilo mu je to jako važno, jerbo drug je maršal bil vrlo tašt glede svojeg ugleda pobjedničkog vojskovođe! Poslije su Dražino tijelo odnieli na Adu Ciganliju i pokopali. Uz ostalo Miroslav Todorović tvrdi i da je beogradski odvjetnik Dragić Joksimović, koji je branio Dražu Mihailovića, nedugo prije svog uhićenja, većoj skupini kolega spomenuo i imena nekih visokih Partijskih glavešina koji su bili nazočni Dražinu pogubljenju. Po njemu to su bili - od Srba Aleksandar Ranković, Slobodan Penezić i Svetislav Ćeća Stefanović; od Hrvata Ivan Stevo Krajačić i Josip Manolić; od Slovenaca Eduard Kardelj i Edo Brajnik; od Crnogoraca pukovnik Bogdan Vujošević koji je i ustrjelio Dražu. MiroslavTodorović je još rekao, da je svoju knjigu "Sudija smrti" poslao jednom od živih s tog popisa Josipu Manoliću, s molbom da prokomentira Joksimovićevo kazivanje, na što mu je Josip Manolić odgovorio: "Nemam nekih suštinskih primjedaba." (cit. 2, 3). JBTito mogao je odahnuti, ali kano da se bojal i mrtvog Draže, naredil je da ga se pokopa na tajno mjesto. I srbijanski radikali još mu grob traže - da ga dostojno pokopaju. Uzto, da mu velikosrbska čaršija lakše oprosti pogubljenje njihova voljena đenerala Draže – JBTito odlučil se na starozavjetnu igru: "glavu za glavu". Naime, čim je London pristal Beogradu izručiti Dr. Antu Pavelića dok je još u Rimu, JBTito odlučio je da za glavu Draže Mihailovića Srbijancima na pladnju servira glavu ustaškog Poglavnika NDH dr. Ante Pavelića.

Za otmičara koji će na prevaru Pavelića štakorskom vezom umjesto u Južnu Ameriku prebaciti avionom u Beograd, Britanci su odredili ucjenjena agenta svoje obavještajne službe, bivšeg ustaškog častnika u mantiji katoličkog svećenika, poznatog kao organizatora prebacivalja hrvatskih izbjeglica u Južnu i Sjevernu Ameriku u dosluhu sa zapadnim obaviještajnim službama u koga dr. Ante Pavelić ne će ni u snu posumnjati da mu radi o glavi – don Krunoslava Draganovića.
Da bismo bolje upoznali popa Krunoslava Draganovića i odkuda on tih poratnih godina u Rimu, moramo se vratiti puno godina unatrag. Bje to ovako. Čim su se Saveznici izkrcali na jugu Italije, došal je k svojem školskom kolegi visokom ustaškom dužnostniku Vjekoslavu Vrančiću s prijedlogom kako bi bilo dobro da on don Krunoslav Draganović iz Vatikana zastupa hrvatske probitke kod Saveznika kad zaposjednu Rim. Kad je Vjekoslav Vrančić izvjestil Poglavnika o želji dr. Krunoslava Draganovića da ode u Rim u ljeto 1943., Poglavnik ga je upital: "Gdje si tog našao? Nemaš, baš, nikog drugog osim njega?" Vrančić je odgovoril: "Poglavniče, nije to moja zamisao, nego Draganovićeva. I nisam ja njega našao, nego on mene! " . Sapienti sat! Draganović je u Rimu 1945. gdje uzpostavlja preko Vatikana veze s britanskim i američkim predstavnicima za pomoć kako bi pomogao izbjeglicama iz Hrvatske koji su se povlačili preko Austrije u Italiju. Obilazi logore po Italiji popisuje imena zatočenih Hrvata i koliko može obskrbljuje ih putovnicama Međunarodnog Crvenog Križa i UN za raseljena lica. I komunistički tisak u Jugoslaviji sve više piše o popu Krunoslavu Draganoviću kao voditelju "štakorske veze"– organizacije u Vatikanu za prebacivanje bivših ustaških častnika i dužnostnika u prekomorske zemlje.Tako je i otmica dr. Ante Pavelića trebala biti organizirana "štakorskom vezom" u koju nitko ne će posumnjati. I Krunoslav Draganović dolazi sve češće k obitelji Ante Pavelića s obavijesti da je gotovo sve spremno da Poglavnika zrakoplovom prebaci iz Rima u Južnu Ameriku. Na rimskom uzletištu čekat će ih zrakoplov pod stražom talijanskih karabinjera, zrakoplov koji će umjesto u Južnu Ameriku sletjeti s dr. Antom Pavelićem u Beograd.

Nu, Ante Pavelić koji je veći dio života proživio kano politički emigrantski lisac, od dolazka u Rim stanuje odvojeno od svoje obitelji. Znao je iz iskusva da Krunoslav Draganović po prirodi posla kojim se bavi mora biti upetljan u veze s raznim savezničkim tajnim obavještajnim službama koje vrebaju na njega kano kapitalni ulov, pa je bio oprezan i glede svojega odlazka iz Rima "štakorskom vezom Krunoslava Draganovića ". Zato Pavelić nikada nije dao popu Draganoviću znati gdje se nalazi u Rimu i vezu s Draganovićem održavao je izključivo preko svoje supruge Mare. Prije dana uglavljena za Poglavnikov odlazak, učestale su posjete sve nervoznijeg Draganovića obitelji Pavelić radi dogovora o prebacivanju Poglavnika u Južnu Ameriku. O tom je obitelj Ante Pavelića, upozorila otca. Bo, kako bi pop Draganović bil siguran da će mu Poglavnik doći na uzletište, javil mu je preko supruge Mare da mu prije **** mora dati novu putovnicu, jerbo stara kojom ga je obskrbil po dolazku u Italiju – više ne vriedi! Nevaljala je i opasna. Rekao je. Dakako, dr. Ante Pavelić ne vjeruje u Draganovićevu priču o opasnoj putovnici. I nije došao na uzletište po novu. I iz Rima nije odputoval zrakoplovom prema Draganovićevu planu. K tome nekoliko talijanskih prijatelja već su bili upozorili dr. Antu Pavelića da talijanska policija zna da Draganovićev avion leti u Beograd. Pouzdan Pavelićev predratni prijatelj Talijan dr. Alinei potajice, čak bez znanja Poglavnikove obitelji, svojim je samovozom, zaklonjena među članovima svoje obitelji, prevezal dr. Antu Pavelića do Napulja. U Napulju je Poglavnik u putničkoj agenciji kupil kartu za Argentinu. I sa starom nevaljalom putovnicom Internacionalnog Komiteta Crvenog Križa – koju je dr. Draganović tražil da mu je Poglavnik vrati jerbo je "nevaljala i opasna"– dr. Ante Pavelić pod imenom Aranyoš Pal ukrcal se bez problema 13.10. 1948. na talijanski brod "Sestriere" i bez ikakve smetnje sretno stigal u Buenos Aires 6.11. 1948. odakle se javil obitelji. Kad je u dogovoren dan svećenik dr.Krunoslav Draganović došal k obitelji po Poglavnika s novom putovnicom da ga vodi na uzletište, Poglavnika više nije bilo u Rimu! Vidjevši, da mu je Poglavnik izmaknul izpred nosa, dr. Krunoslav Draganović napravil je takav prostački izpad da su Poglavnikova supruga i djeca ostali zabezeknuti tolikim prostačkim psovkama i kočijaškim rječnikom iz usta jednog katoličkog svećenika (cit. 4). Ostavši bez lovine i da se izkupi pred naredbodavcima dr. Krunoslav Draganović, moral je nakog toga, kano osoba na koju opet nitko ne će posumnjati, organizirati atentat na dr. Antu Pavelića čim dozna gdje u Argentini Poglavnik prebiva i tamo odvesti dvojicu atentatora (hitmena) jugoslavenske tajne policije iz Beograda (cit. 10), a budući da oni Poglavnika nisu poznavali, pop Draganović im je moral Antu Pavelića prstom pokazati dok se vraćal kući s posla. Jedan od njih 10.4.1957. kukavički s leđa puca u Pavelića i težko ga rani. Pavelić se u strahu, da će se atentatori vratiti i pokušati ga dokrajčiti kad u Beogradu čuju da nije izdahnuo, sklonil se kod prijatelja Hrvata u Punta Arenas na Ognjenoj Zemlji dok se nije dostatno oporavil da odputuje u Madrid. Vratimo se popu Draganoviću! Nu, odjednom 10. 9.1967. puče vijest da je nekadašnji organizator ozloglašene ustaške "štakorske veze" katolički svećenik i ustaša dr. Krunoslav Draganović u društvu s još dvojicom suputnika, pod nerazjašnjenim okolnostima, prešal samovozom jugoslavensko talijansku granicu negdje iznad Trsta i vratil se u Jugoslaviju! Je li zalutal cestom ili je dragovoljno došal ili je otet? Sproveden je u Sarajevo u pratnji dvojice udbaša gdje je preslušan i salušan, ali nikada obtužen, a kamoli suđen. Dok su neki ustaše emigranti glavom platili i mnogo manji grijeh, ustaškom častniku i katoličkom svećeniku, organizatoru poznate "štakorske veze" u Rimu 1945. ni dlaka nije pala s glave u Jugoslaviji. Dapače, on sam izjavljuje da se s njim postupalo kano s uvaženim gostom. Dr. Krunoslav Draganović umro je u Sarajevu 5.7.1983 u 80. godini života. Do smrti se bavio crkvenom poviješću i predaval je na Visokoj bogoslovnoj školi. Koliko ga je jugokomunistička vlast držala uvaženim gostom potvrđuje i vijest o boravku dr. Krunoslava Draganovića u Zagrebu, pa u Večernjem listu 13.11.1967. u podlistku piše: Na današnji dan »Dr. Krunoslav Draganović poslije 22 godine emigracije sam se vratio u zemlju. U Sarajevu je izrazio želju da vidi glavni grad SR Hrvatske. Želja mu se jučer ostvarila. Jedno od odkrića bilo mu je Radničko sveučilište "Moša Pijade"«.
Nakon smrti dr. Krunoslava Draganovića 1983. o njegovu zagonetnom povratku u Jugoslaviju 1967. pod "tobože" nerazjašnjenim okolnostima svašta se nagađalo i puno toga razriješilo. O njem se otvoreno počelo pisati tek nakon Domovinskog rata. Dr. Miroslav Akmadža napisal je o njemu i knjigu (cit. 5). Tiskana je tek 2010. Sadrži izjave nekih njegovih najbližih suradnika u izseljeničtvu i uglavnom izkaze samog Draganovića pred iztražiteljima Udbe po povratku u Jugoslaviju. A po njegovim svjedočanstvima, uz samoizticanja o svojem u humanitanom radu, nije težko reći što se odprilike zbivalo sa dr. Krunoslavom Draganovićem poslije atentata na dr. Antu Pavelića, premda u istinitost Udbinih zapisnika nitko ne vjeruje. Napisani su uviek po uobičajenu Udbinu složencu sa 70% istine ili poluistine o nevažnim i provjerljivim podatcima i s 30% izmišljotina o važnom i neprovjerljivom. Tako s obzirom na sve okolnoti, pravi razlog povratka dr. Krunoslava Draganovića u Jugoslaviju može se popabirčiti čitajući pomno i između redaka njegovih objavljenih izkaza pred iztražiteljima Udbe i nekih njegovih privatnih izjava zabilježenih u knjigama. Uglavnom, iz njih možemo prosuditi da je po povratku u Rim don Krunoslav Draganović živio obuzet sve jačom strepnjom da će se bilo kad doznati za njegovu upletenost u pokušaj izručenja Ante Pavelića Beogradu i u atentat. Kasnije, kad je počeo omekšavati odnos Beograda i Vatikana, zbog svoje prošle djelatnosti don Krunoslav Draganović u Vatikanu više nije bio rado viđen. Dali su mu do znanja i da mora otići iz Zavoda Sv. Jeronima.
U to vrieme među političkom emigracijom već ima ubačenih katoličkih svećenika doušnika Udbe. I s te strane Draganović je upozoren da se miče iz Rima nekamo gdje ga nitko ne pozna, jerbo nakon preminuća dr. Ante Pavelića 1959. ustaška će mu se emigracija osvetiti zbog atentata na Poglavnika. I doista dr. Krunoslav Draganović bježi iz Rima i Italije. Živi u Austriji u zabačenu mjestancu Pressbaum blizu Beča 4 godine. Tu nije izložen kao smetnja glede nekih interesa Vatikana u crkveno-državnim odnosima (cit. 6), i visoki crkveni krugovi taje njegovu prošlu špijunsku djelatnost. U Austriji se bavi iztraživanjima o Bleiburgu sve do 1967. Kako je pravi razlog bijega popa Draganovića u Austriju bio strah od ustaške osvetničke ruke, čim je načuo da su ga neki ustaše odkrili i u Austriji, Krunoslav Draganović jedini način da spasi živu glavu vidi u povratku u Jugoslaviju. Dogovoril ga je s pukovnikom Udbe Omanom Bijedićem, bratom Džemala Bijedića, s kojim je već neko vrijeme u velikoj tajnosti bil u dosluhu (cit. 7). Kano kidnapovat će ga u samovozu dva udbaša, zapravo stražari i osiguranje: Asim Šahinpašić i Ivo Galić koji je i upravljao samovozom. "Taj Galić ga je doveo do talijansko-jugoslavenske granice, gdje je u crkvici Draganović rekao sv. Misu. Iza toga je Draganoviću prišao jugo-pukovnik Bijelić iz Bosne. Zagrliše se, poljubiše se i odoše u Jugovinu" (cit. 9). Kad mu je bio dopušten susret u javnosti s novinarima Krunoslav Draganović je na njihov upit odgovoril da se ne namjerava vratiti u Austriju, jerbo sad ima mnogo neprijatelja u inozemstvu i da se u Jugoslaviji osjeća kano ospite di lusso".
Izvorni citati:

1. ENIGMA DRAGANOVIĆ – "Za koga su još udbaški agenti enigma?" Prema knjizi: Marijan Krmpotić: 'Istina će navik na svitlo'. 2. V. Vjekoslav Vrančić: "Branili smo državu", II. str. 373.
3. v. Vjekoslav Vrančić: ibid., 4. Prema osobnom svjedočanstvu gđe Višnje Pavelić, Poglavnikove starije kćeri. Spis u pismohrani pisca.
5. Miroslav Akmadža: " Krunoslav Draganović", izkazi komunističkim iztražiteljima; nakladnik Hrvatski intitut za poviest, Zagreb 2010. 6. Miroslav Akmadža, ibid. str.26.
7. Miroslav Akmadža: Krunoslav Draganović, Izkazi komunističkim iztražiteljima; Zgb. 2010. s.33. 8. Miroslav Akmadža, ibid. str. 34.
9. Miroslav Akmadža ibid. str. 48. POMNJA!

10: U Večernjem listu 10. ožujka 2009. objavljena je slika don Krunoslava Draganovića u mantiji s atentatorima u Argentini. Kada je pisac ovih redaka bio član uredničtva časopisa Kanadskih Hrvata 'Nezavisna Država Hrvatska', objavili smo tu istu sliku s pitanjem: "Tko pozna ovu dvojicu mladih ljudi s dr. Krunoslavom Draganovićem?" Dakako, nitko se nije javil, izim glasa s Kaptola koji nas je upozoril da se u to ne pačamo, jerbo to još nije sređeno. (sic!) Prema onom što je prof. Josip Jurčević napisal o don Krunoslavu Draganoviću u HS 28.12.2012., Kaptol još nije sredio Draganovićev slučaj i ne će. I Krunoslav Draganović ostat će za Hrvatsku javnost i dalje Enigma Draganović radije nego da u povijesti Crkve u Hrvata ostavi crnu ljagu kano udbaškobritanski agent ... ZAGLAVAK

Enigma Draganović – udbaški agent u popovskoj mantiji što me je zaintrigiralo. - Iz UVODA za knjigu ISTINA ĆE NAVIK VANKA NA SVITLO
Poslije rata u komunističkom tisku čitao sam o t.zv. štakorskoj vezi, organizaciji koju iz Vatikana vodi don. Krunoslav Draganović. Onda 10.9.1967. puče vijest da se Krunoslav Draganović vratio u Jugoslaviju. Glasine: otet?. Komunisti mu nisu sudili, ni glavu odkinuli. Kolko se čulo, nakon zatvora, preslušavanja i iztraga – pustili su ga na miru i umro je u svom krevetu u Sarajevu 5. srpnja 1983.. To mi je bilo neobično jerbo su istovremeno narodni neprijatelji i antikomunisti i u zemlji i u inozemstvu, bili na meti Titinih likvidatora. Stoga sam se , nakon upozorbe s Kaptola "da se u to ne pačamo", zainteresirao tko je bio taj ustaša u popovskoj mantiji koji se iz političke emigracije predao u ruke Titine Udbe, a da mu pri tom, tako rekuć, nije pala ni vlas s glave. Pače, dopustili su mu da predaje povijest na Bogosloviji u Sarajevu i izdaje knjige. Kako često lijevi nadrinovinari svašta na granici senzacionalizma izmišljaju za novine u vlastničtvu tuđinskog kapitala kako bi povećali nakladu i istodobno manipulirali s neukim čitateljstvom glede istine o NDH i Poglavnikovoj sudbini nakon 1945. – počeo sam skupljati podatke za knjigu o tim dogođajima i o ustaši u popovskoj mantiji - Nu, čini se, nitko od režimskih novinara iztraživača ili istoriografa ne zna točno sve o Poglavnikovu bijegu nakon odlazka iz Zagreba pa do Punta Arenasa i Madrida. Gospođu Mirjanu, mlađu kći Poglavnika i suprugu Srećka Pšeničnika, kada nas je posjetila u našem domu, zamolio sam da mi kaže sve što zna o vlč. Krunoslavu Draganoviću. Nešto mi je natuknula kako Poglavnik nije imal puno povjerenje u nj i da iz Italije odputoval suprotno Draganovićevim uputama. Ter da je Draganović pače bil umiešan u atentat na Poglavnika. To bi sve! Reče k tome da ona još svašta zna, ali se boji reći!

Međutim, kada sam se obratio gospođi Višnji Pavelić u Madrid ona se nije bojala i od nje sam dobio izcrpne podatke iz prve ruke glede odlazka njezina otca iz Italije u Argentinu.
Onda mi je g Srećko Gabrilovac član HOP-a donio preslik pisma vlč. Josipa Borošaka od 15. 11.1983. g. Gadjija u Argentinu u kojem mu piše o Draganoviću (izvadci):
"Imao je gotov rukopis o Bleiburgu. Po Draganoviću za Bleiburg svu odgovornost snosi u I. redu Poglavnik (o tom je uvijek trubio na sva usta u Italiji), u II. redu Amerikanci i Englezi, a onda tek... neovlašteni Titovi partizani. Da je htio izručiti pok. poglavnika Englezima i potom Titu u to nitko tko je poznavao Draganovića i njegovu mržnju na poglavnika, ne sumnja. Znao je govoriti: "Zašto da cijeli jedan narod strada radi jednog zločinca i krvnika hrv. naroda".
Poglavnik nije imao povjerenja u Draganovića.
Dan prije odlazka Poglavnika u Argentinu, Draganović dođe u logor Bagnoli, gdje sam ja bio kapelan, te mi reče: "Sutra ukrcavam veliku ribu". Ja mu kažem: sretno. On meni... "On je kriv ovoj katastrofi".
Ja njemu: dakle svi su nevini i Tito, i Englezi i Srbi i Amerikanci, jedino Pavelić je kriv samo zato što je stvorio državu. On mi reče: "Vi i Cecelja ste nepopravljivi ustaše".
Ja mu odgovorim: ja nikada nisam bio ustaša, nit nisam nikad nosio ustašku uniformu kao Vi, a da ne dam reči da je Pavelić najveći krvnik hrv naroda to mi je sveta hrvatska dužnost, a Vi me svojim izjavama kao Hrvat profesor i intelektualac upravo sablažnjujete. Drugi dan na večer, eto Draganovića opet u logor, te mi reče, a bio je ljut ko ris: "Eto kog je hvatski narod služio i kome je vjerovao".
Što se dogodilo: upitam. On meni: "Znao sam da je Pavelić pokvaren čovjek, preko svojih veza on je jučer odputovao". Ja njemu: imao je pravo, jer u Vas se nije mogao pouzdati, Vi bi ga izručili Englezima...
Šutio je i još ljući otišao, jer mu je velika riba umakla. Auktoriziran izvorni članak: Marijan Krmpotić, prof. Zagreb, Ulica grada Vukovara 239a
Otporaš.

[Bobani]

Pokreće se proces protiv Poglavnika (1)‏

Annie Boban
11:47 AM
[Keep this message at the top of your inbox]
To: Annie Boban
Picture of Annie Boban
Outlook Active View
Susret Adolfa Hitlera i dr..Ante Pavelića

Play video
Susret Adolfa Hitlera i dr..Ante Pavelića,1942. Poglavnik posjećuje Führera prilikom obilaska istočnog fronta!
00:01:54
Added on 12/18/07
11,054 views

Old Yesterday, 10:57 PM #2
by: Otporaš

POKREĆE SE PROCES PROTIV POGLAVNIKA (1)

HRVATSKA I USTAŠTVO (52)

(posebni prilig (bistrenje pojmova)

Ja sam za Hrvatsku Državu u kojoj ima mjesta svakome Hrvatu koji je voljan se žrtvovati za slobodu Hrvatske,a ne za ovaj ili pak onaj politicki režim, rekao je general Drinjanin u svom članku ZA UZIMANJE STAVOVA, "Obrana", studeni 1968.

(1) Molim cijenjenje GN kao i sve koji prate ove opise i temu USTAŠTVO da uzmu u obzir da bi zadnji br. 50 trebao biti broj 51. Potkrala se pogreška u tipkanju koju nisam primijetio. Kada sam primijetio bilo je već kasno.

(2) Obzirom na komentare koji su proizišli u temi USTAŠTVO povodom rasizma i rasističkih zakona koji su postojali za vrijeme NDH a koje je potpisao Poglavnik dr. Ante Pavelić, za koje se je malo ili nimalo čulo, a za sigurno tim istim rasističkim zakonima se do danas nije prišlo sa pravničke strane, te zahvaljujući kolegi sponzorašu što je pokrenuo ovo, koliko vruće toliko i zagonetno, pitanje.

(3) Nije tajna ovdje spomenuti da je srpska kraljevska vlada dra. Antu Pavelića dva (2) **** osudila na smrt, i to u odsustvu i bez njegova sudjelovanja na suda.

(4) Treći put francuska vlada ga je takodjer, poslije atentata na kralja Aleksandra jugoslavenskog, osudila na smrt u odsustvu.

(5) Predlažem da mi GN koji sebe smatramo iskrenima i nadasve poštenima, osnujemo jedan, simbolike radi, ČASNI SUD, koji bi trebao djelovati onim načinima kojima se služe pravni sudovi, te pripremiti optužnicu protiv Poghlavnika dra. Ante Pavelića, staviti njegovo ime pred taj ČASNI SUD, razmotriti i razmatrati sva njegova krivična djela, iako bi to opet sve bilo po četvrti **** u odsustvu, barem bi u ovom slučaju bio naš hrvatski ČASNI SUD, na usporedbu prošlih sudova koji nisu bili naši hrvatski sudovi. Slučaj Dr. Andrija Artulović i njegov sud u Zagrebu 1986/7, koji sud nije bio hrvatski već jugoslavensko/komunistički sud, dakle jednostrani sud.


(6) Kao inicijator i pokretač ovog simboličnog pravnog postupka, predlažem GN kao glavni javni tuzetelji, poput Jakova Blaževića kardinalu Stepincu: sponzorosa, matrixdc,lokica,kumjura ako već nije unutra, Janica, a sve se to može izmijeniti po želji i potrebi vas sami tamo na terenu.

(7) Opet, kao inicijator i pokretač ovog simboličnog pravnog postupka, predlažem GN kao glavni odvjetnici obrane: broken, colonia.tino, arcanoid, zippo, a sve se to opet može izmijeniti po želji i potrebi vas sami tamo na terenu.

(8) Ja, Otporaš, stavljam se na raspolaganje i jednima i drugima za dostaviti im one materijale koje posjedujem a koji bi njima trebali za što bolje i svrhodnije sprovesti ovaj ČASNI SUD u djelo, a ne u neku lakrdiju, tako, kao zreli ljudi, usto i odgovrni, pročešljamo do temelja ovu tabu temu, ili kako ju tko hoće nazvati, meni je svejedno, te dodjimo do zajedničke konačne točke, koju ćemo zajednički staviti, a sve ostalo poslije ovoga ostaviti povijeti i povjesničarima.

(9) Budimo civilizirani i slijedimo kurs civiliziranih naroda. Sjetimo se slučaja francuskog časnika Dreyfusa, koji je 1894. bio optužen kao špijun, te tek nakon njegove smrti, rodoljubni Francuzi su se potrudili, sastavili ovakav ili sličan ČASNI SUD, pročešljali sve: ZA I PROTIV, te stavili taj slučaj iza sebe, povjesničarima, tako da tim pocijepanim slučajem medju Francuzima rasterete nove naraštaje.

(10) Otporaš vas čeka. Hvala.

xxxxxx

arca
15.06.2009 19:46 h

dobra ideja, no prije svega, trebalo bi utvrditi autentičnost tog dokumenta.
Bez toga o tome se možemo izjašnjavati samo teoretski, a bojim se da je to nedostatno. Naime, stranica s koje je prenesen link na taj dokument ili 'dokument' općenito je sumnjiva, što ostavlja mjesta mnogim dvojbama.



sponzoras
15.06.2009 20:22 h

Kolega, odličan projekt.
Za početak mogu navesti da je cijeli rasni zakon NDH objavljen u "Hrvatskom Narodu", glasilu Hrvatskog Ustaškog Pokreta, u Zagrebu, broj 80., od 3.V.1941.
Na stranici CROHIS nalaze se mnogi dokumenti iz hrvatske povijesti, pa tako i dio rasnih zakona.... ne garantiram da je ovdje sve navedeno.
http://www.crohis.com/izvori/ustzk.pdf - potreban vam je PDF preglednik za čitanje.

Ako vam je lakše možete vidjeti kopiju zakona koju je administrator na stranici HSPa objavio.
http://hsp.makeforum.org/rasni-zakoni-u-ndh-t471.html
Korisno je reči da je izvor u ovo slučaju knjiga "Ustaša - dokumenti" (uredio P. Požar).



matrixdc
15.06.2009 20:22 h

srećom da nema trojbi ili nekih drugih sumnji :-))


sponzoras
15.06.2009 20:36 h

http://hr.wikipedia.org/wiki/Povijes...(Matkovi%C4%87)



arca
Domobran
15.06.2009 20:40 h

arca. Potpuno se slažem, da treba prije svega utvrditi autentičnost tog dokumenta. I bez toga, arca, ja sam spreman učiniti što god čovjeku je moguće da se stvari stave na čistac. Ne tvrdim da postoji niti da ne postoji, ali je jako teško vjerovati - uzevši u obzir sve ono što se je na nas Hrvate svaljivali i natrpavalo u zadnjih 70 godina, da je Poglavnik dr. Ante Pavelić, kojeg je supruga, i to se službeno zna, bila čistokrvna hrvatska Židovka. Bilo je i drugih u Ustaškom Pokretu koji su bili na visokim položajima a bili su čistokrvni hrvatski Židovi. O tome je nedavno gorčena13 pisala i to bi trebalo ponovno pročitati. Kako sam već rekao da sam spreman i bez toga dokumenta pokrenuti taj ČASNI SUD, koji će, tj. SUD, biti u nadležnosti da se taj dokumenat pronadje i njegova autentičnost utvrdi. Ja ovdje javno izjavljujem da sam zato da se taj SUD pokrene. Ja sam da se zločini procesuiraju, utvrde, u kojem procesuiranju će se koristiti i jugoslavenska i hrvatska iseljenička dokumentacija, sa jednim pritiskom na srpsku današnju vladu da nam dadne na raspolaganje sve one ratnih dokumente koje je "Narodna vlast" pod potkroviteljstvom Ozne, Rankovića, Djilasa, Koče Popovića, naravno i Tita i druih, odnijela iz Jasenovca, Zagreba kao i drugih mjesta. Tek Tada se može imati jedan autentični predled u ratne dogadjaje.

Poštovana kolegice arca dok ovo pišem u pismeni dokumenat gledam kojeg je iznio davno pok. Vlaho A. Raić u svojoj knjigi " SAVEZNICI I N.D.H " koja je izišla u Argentini davne 1950. godine. On u toj knjizi iznosi u tančine koliko je hrvatskog zlata, srebra i drugih stvari otišlo u Švicarsku. Radi se o milijunima vrijednosti koje se još uvijek - možda - nalaze deponirane i zaboravljene u švicarskim banka.

Poštovana kolegice arca vi ni slutiti ne možete koliko papira, tinte i laži se napisalo kako je Poglavnik pokrao hrvatsko zalato i utekao, kao što mu se pripisuje da je prodao Dalmaciju i Istru, a nikada nitko ne spominje gruntovni ugovor i prijepis te prodaje i koliko je u totalu bio iznos te prodaje. Onima koji još u te priče vjeruju, preporučujem da prouče RAPALSKI UGOVOR iz 1920. godine i tko je sve potpisao da Istra, Zadar i druga hrvatska područja službeno pripadnu susjednoj zelji Italiji. Eto, arca, zato sam da se sve na stol stavi: Tita, Pavelića, Rankovića, Luburića, Djilasa, Mačeka, Dražu Mihailovića i sve one vojvode i političke komesare,itd.



Domobran
15.06.2009 20:44 h

Dakle, slazemo se. Onda idemo dalje. Osnujmo ČASNI SUD. Ne ostanimo samo na čula vidjela kazala. Što je za osuditi, treba osuditi. Što je za pozdraviti, treba pozdraviti. Ja sam za oboje.



misetic@sbcglobal.ne
16.06.2009 02:23 h

Ustastvo...Čestitat je OTPORAŠU na hrabrosti pri donošenju tekstova koji će bar djelomično ponukat i druge da se jave (i objave) dokumente koje posjeduju u svojim arhivima. Što vas budu više napadali to si ti ,OTPORAŠU,VIŠE U PRAVU. A što se tiče Vašeg prijedloga o SUDU...,mala je vjerodostojnost njegova oživljenja,jer i oni što danas vladaju našom Domovinom, ako sude i osudjuju hrvatske generale Domovinskog rata, oslobodjajući vojnike okupatorsko-četničke aramade, možemo samo zamisliti kako bi presudjivali povijesnim dogadjajima naše povijesti prošlog stoljeća. O nekom SUDU U DIJASPIRI,...vjerojatno bi savršio kao što je savršio i sud šezdesetih kada se 'sudilo"danas pokojnom Srecku Roveru.



arca
16.06.2009 08:00 h

ovaka... pregledala sam linkove koje nam je @sponzoras ponudio. Doduše, ponešto nabrzaka, ali dovoljno da uhvatim bit.

Kako stvari stoje, čini se da su rasni zakoni doneseni kao odraz težnje da se zaštiti vlastita rasa od eksploatacije druge rase, te time ojača vlastiti integritet.

Jest, za današnje vrijeme to je prilično čudno razmišljanje. No opet, potrebu donošenja tih zakona ne možemo promatrati u duhu današnjeg stupnja svijesti. Ukoliko su narodi koji su živjeli u to vrijeme smatrali da su im takvi zakoni potrebi, onda su i doneseni.

Što pokušavam reći? Mi ovdje osuđujemo prošlost, no svijet je još dan danas pun kojekakvih ortodoksnih zakona (koji su itekako rasni)....primjerice Islamskih i Židovskih. Ti narodi i njihovi predstavnici očito smatraju da su im ti zakoni potrebni, upravo iz istog razloga zbog kojih su u NDH (i drugdje, to ne smijemo zaboraviti) doneseni zakoni o kojima danas raspravljamo.

No, to ipak baca ponešto drugačije svjetlo na stanje stvari.

cvrkut

16.06.2009 08:10 h

Gospon...Otporaš!Kada budete gotovi sa feljtonom o ustašama bilo bi dobro započeti feljton o četnicima. ))))))))



cvrkut
16.06.2009 08:18 h

Mislim...na četnike koji su sustavno naseljavani u našoj domovini ,a ne one prekodrinske.Svima je poznato da su najveće kriminalce i ubojice srbijanski političari naseljavali u Hrvatskoj i davali im plaće i dobra radna mjesta većinom u Udbi ,miliciji i srodnim zanimanjima.Tako su kriminalci i ubojice postajali polako elitaši bogateći se na "drukanjima" pa i ubojstvima Hrvata.Njihovi potomci sa sličnim predizpozicijama danas uživaju blagodati Zagreba ,ali sami se otkrivaju naročito na ovakvim mjestima (bloger.hr) gdje njihova mržnja prema Hrvatskoj najviše dolazi do izražaja zahvaljujući skrivanju iza raznih nickova.Ima ih i ovdje i zato ti čestitam na ovom feljtonu i očekujem gore spomenuti feljton radi "ljudi" koji ne znaju tko su i što su...ili znaju.


colonia.tino
16.06.2009 08:44 h

Otporaš, evo kad ste me već spomenili za odvjetnika, ja prihvaćam, ne samo zato što smatram kako svatko ima pravo na obranu, na poštenu obranu i pošteno suđenje, već zato što to treba istjerati do kraja.
Isto tako, podržavam ono što je u zadnjemkomentaru napisao ( predložio ) cvrkut.
To bi bilo zanimljivo, samim time što Vi zbog bogatog životnog i svakog drugog iskustva sigurno imate više saznanja o tome, nego mi manje iskusni ljudi.( ars longa vita brevis )



sponzoras
16.06.2009 10:31 h

Arca...nedvojbeno je da je stanje svijesti bilo drugačije prije 70 godina nego li danas. Ne samo u Hrvatskoj nego zasigurno u bilo kojoj drugoj zemlji svijeta...
Međutim, nemojmo zaboraviti da su rasni zakoni NDH gotovo su bili prekopirani od nacističkih Nurnberških zakona koje je dobio sam Hitler. Taj je zakon nazvan ZAKON O ZAŠTITI NJEMAČKE ČASTI I KRVI.
Kod rasnih zakona NDH, samo je umjesto "njemački" definirani "hrvatski".

Ako ćemo se složiti sa Otporašem da je ustaški pokret dijelom nastao i kao odgovor na četnička ugnjetavanja u Hercegovini, onda je vrlo čudno da se u rasnim zakonima jasno definiraju Židovi i Cigani kao nearijevske rase i manje vrijedne u odnosu na arijevsku rasu. Naime, u njima ništa ne piše o Srbima ???
Dakle, jasnije je da se ovdje ne radi samo o borbi protiv srpske hegemonije i težnji da se zaustavi teror na Hrvatima ,već o težnji da se hrvatski narod očisti od nepoželjnih rasa, konkretno Cigana i Židova.

Svijet je osudio nacizam i zakone koji je taj nacizam donosio, te onih koji su bili potpisnici tih zakona. Sama Njemačka danas se vrlo jasno i transparentno distancira od svoje povijesti i osuđuje je. Njemačka je danas demokratska država koja se ne srami priznati da je u njezinoj povijesti bilo mračnih i turobnih razdoblja i to je jedini put naprijed.
Ako ćemo mi Hrvati, pokušavati opravdavati rasne zakone koje je donosio Pavelić, kao nešto nužno u to vrijeme, onda je po meni to samo korak nazad na štetu svih nas.

Ponavljam i ovdje, Hrvati generalno nisu genocidan narod i vrlo smo prijateljski nastrojeni, što mogu potvrditi mnogi stranci koji dolaze ovdje.
Ali da imamo mrlje u svojoj povijesti, to stoji. No imaju ih svi, i Amerikanci i Englezi i Francuzi... Bitno je da se jasno postavimo i ukažemo da smo svjesni grešaka iz povijesti, a ne da ih stalno pokušavamo opravdati.

Na kraju krajeva, svijet je 15.01.1992. jasno rekao što misli o modernoj, demokratskoj, samostalnoj Hrvatskoj.



arca 16.06.2009 11:33 h

sponzorasu, pa ogradili smo se od rasnih zakona, svi po redu, jasno i glasno, nismo li?
Daljnja rasprava o Paveliću po meni služi u svrhu da se stvari postave u pravilan okvir. Po tumačenju tih zakona ispada da Pavelić nije izdao vlastiti narod, nego ga je štitio na način koji se u to vrijeme očigledno tolerirao.

Prema tome, preostaje nam razjasniti je li Pavelić (u duhu vremena) radio u ime interesa naroda ili svojih osobnih, ili nekih trećih, četvrtih, mješavine interesa, šata ja znam!?!????

sponzoras
15.06.2009 15:22 h
Odnosno, prema tvom komentaru: Vi pretpostavljate da je Pavelić možda bio i prisiljen na taj potez. Ako je tako, onda je radio sebi u prilog a ne u prilog ljudi koji su živjeli na teritoriju NDH. Žrtvovao je ljude kako bi sačuvao svoje pozicije na čelu NDH, pri tom se pokoravajući i svojem savezniku Hitleru.
Pravi domoljub to nikada ne bi radio. Po meni, Pavelić je ispao samo obični oportunist koji se mudro sakrio iz krinke domoljublja, ne mareči o zaštiti ljudi u svojoj državi. Njegov potpis ispod rasnog zakona je dokaz.

Da ne bi bilo zabune, ponavljam: osobno, osuđujem sve zločine i zločince. Na da bismo ocijenili veličinu, težinu, obim itd. tih zločina, važan je kontekst.
U krajnjoj liniji, imao si pravo kada si rekao: ako je samo jedno židovsko dijete stradalo zbog nečijih ideala, u pitanju je zločin. Ništa ne može opravdati zločin, ni na pojedinačnoj, ni na lokalnoj (Tito, Pavelić i ostali), ni na sveukupnoj svjetskoj razini (Hitler, Staljin, to nam je poznato, ali Bush? U današnje vrijeme? Ajme majko..!!!!).




sponzoras
16.06.2009 11:57 h

Arca, ako gledamo na rasni zakon kao način koji se tolerirao u svrhu zaštite naroda, onda možemo u sličan kontekst staviti i rasizam u bivšim britanskim, francuskim, nizozemskim kolonijama,... jer se tada to smatralo u redu, pošto je sasvim bilo normalno da je bijeli čovjek superioran nad crnim.
Tek je kasnije kolektivna svijest porasla na viši nivo i takva mišljenja su odbačena, čak i zakonom zabranjeno iznošenje istih. Sve do današnjih dana, pa je tako rasizam jako osjetljiva tema i kazne su drakonske... ( znam to, vidio sam kad je žena dobila otkaz radi neslane rasističke šale na poslu). U mojem ugovoru u radu je pisalo jasno da se rasizam ne tolerira i da podliježe najstrožim sankcijama. Podsjećam, radilo se o britanskoj firmi, a zajedničko nama i Britancima je da imamo povijest rasizma... doduše oni puno, puno duže.
Represija ili demokracija? Ne, samo poštovanje i dignitet čovjeka.

Koji su motivi bili Ante Pavelića da privati i prekopira rasne zakone nacističke Njemačke? Kakva je prijetnja Hrvatskoj bila od strane Židova i Cigana ( uključujući njihovu djecu, žene, starce).. koja god, no jasno je da nije izabrao zapadnjačku demokraciju, već nacističku doktrinu pročiščavanja nacije od "nepoželjnih"..

Vrlo slično onome što smo vidjeli tijekom Domovinskog rata, politiku etničkog čiščenja u Bosni.

sponzoras


16.06.2009 11:59 h

A Bush je priča za sebe. Tu mogu samo reči "bravo američkom narodu!" što se riješio tog bolesnika.
Na Obami je još da se pokaže... pred njim je puno posla!



arca
16.06.2009 12:41 h

da, upravo to: Koji su motivi bili Ante Pavelića da privati i prekopira rasne zakone nacističke Njemačke?

To je ono što bih ja voljela znati i što se nadam da će netko ovdje objasniti.

Uzgred, budući da si to zasigurno više upućen, zanima me kako se konkretno Britanija izjasnila po pitanju svoje prošlosti?



colonia.tino
16.06.2009 12:44 h

sponzoras. Ako bude američki narod čekao Obamu da raščisti sa prošlosti, bude se puno načekao.

Osobno je Obama u više navrata odbio otvoriti dosje BUSH, čime bi se dala mogućnost da eventualne istrage otpočnu, zadnji **** prije nekoliko dana. Nema kod američkih predsjednik prevelikih vrludanja, to je više manje politika kontinuiteta. U onom smislu, da je bivši predsjednik, uvijek predsjednik, i tako ga se poštuje, kod njih nije moguće da postoji netko poput Mesića, te da se na isti način obračunava sa mrtvim predhodnikom, narod bi takovoga odmah progutao.

Ne kažem da će Barackova politika biti ista, vjerujem da neće, jer je to gotovo nemoguće, ali da se neće ništa pokrenuti protiv Busha i ratnih ideologa, sasvim sigurno.



colonia.tino
16.06.2009 12:49 h

Glede "suđenja" u startu kao " odvjetnik " tražim da se odbiju ( kao dokaz ) bilo kakvi dokumenti nastali pod nadzorom komunističkog režima, niti je Tito mogao biti objektivan glede Pavelića, niti bi Pavelić bio objektivan u Titovom slučaju.
Još samo da nam je netko neutralan tko bi prosuđivao što se može prihvatiti kao dokaz i činjenica, a što je pak odraz osobnog afiniteta.

Kad osudimo Poglavnika, red je kolega Otporaš da otpočne suđenje Maršalu, Vi ga započinite u tom slučaju rado bi bila javni tužitelj ( državni odvjetnik ).



sponzoras
16.06.2009 12:59 h

broken, ne, svakako da se Obama neće baviti kopanjem po Bushevim greškama, mislim da ima više posla kako ih eventualno ispravio neke greške svojeg prethodnika, te na taj način indirektno dao do znanja što misli o Bushu i njegovoj politici.




sponzoras
16.06.2009 13:01 h

arca, o Britaniji i obračunavanju sa mračnom prošlošću ću pisati, neke stvari znam, no želim predočiti konkretne stvari kako ne bi bilo greške..



Domobran
16.06.2009 13:05 h

Poštovani kolege, pročitao sam komentare i da ih je prevesti autentično na strane jezike, čitatelji - stranci - bi došli do zaključka da smo mi Hrvati uistinu uljudni i nadasve civilizirani ljudi. Zajednički polemiziramo o onome što nam je zajedničko, a mi, današnji naraštaji, mi smo samo naslijedili te zamršene stvari, koje su nam u najvećim slučajevima drugi nametnuli, te kamen bacili a ruku sakrili, kako bi mi danas tražili tko je manje a tko više kriv za jednu ili za drugu stvar.

Što se tiče ČASNOG SUDA do njega će doći, u to vas uvjeravam, kao što je hrvatski general Maks Luburić, Drinjanin, uvjeravao svoje vojnike i sljedbenike, da će netko iz ekipe OTPORA doći do slobodne Hrvatske ili sa mnom ili bez mene. Jer imamo ideju, kaže general Luburić.Tako i ja kažem, netko će doći do ovog ČASNOG SUDA, sa mnom ili bez mene, jer ideja je tu, samo je na nama da ju razradimo.

Cvrkut, vrlo dobra ideja. Prihvaćam ideju. Imam nešto podataka o tome. Kada se počme možemo to razvijati zajednički dok ne popunimo prazninu.
Hvala gospodine Mišetić. To stoji što ste rekli da je mala vjerodostojnost do njegova oživljavanja. Kao zreli ljudi i nadasve ljubitelji Hrvatske, pravde i ISTINE, na nama je dužnost da se to ostvari, kako nas nebi nadolazeći hrvatski novi naraštaji osudili i za nas rekli da: smo štuke pognuli glave i prešli preko tog mračnog poglavlla hrvatske prošlosti, a njima nismo ostevili gradje kako bi se oni mogli što bolje snalaziti. Ruku na srce, zar mi koji smo se okupili oko ovog portala javno.com nemamo razloga(e) zamjeriti onim Hrvatima koji medju nama više na životu nema, a iza sebe nisu ništa ostevili. Kako bi danas bilo lijepo da je Poglavnik nešto (konkretna) ostevio zapisano (osim njegova potpisa) i objesnio nama mladjima zašto je moralo doći do tog rasnog zakona. Zato čestitajmo sponzorasu da je pokrenio ovu točku, za koju sam osobno da se analizira do kraja, iz svih uglova, a najmanje iz ugla mržnje i neke osvete.



sponzoras 16.06.2009 13:57 h

Hvala kolega Otporaš..moram priznati da mi je drago kako je cijela diskusija krenula. Bitno je da se svi izdignemo iznad jeftinih krčmarskih prepucavanja i vrijeđanja bez obzira na točku gledišta i različitosti u razmišljanju, što je na žalost učestalo na ovom portalu, no eto, možemo i bez toga. Onako ljudski, civilizirano.
Naravno, pošto je ovo javni blog portal, moguće je da će se pridružiti i neki koji će pokušati i vrijeđanjem razbiti diskusiju, no i na to treba biti spreman i ignorirati takve pokušaje.

Koliko smo u stanju provjeriti vjerodostojnost dokumenata, ne znam, ovisno o dostupnosti izvora, a tko će u svemu biti neutralan sudionik, isto ne znam.. no imamo vremena.



Domobran 16.06.2009 14:18 h

sponzoras. Točno je što kazete: Bitno je da se izdignemo iznad jeftinih krčmarskih prepucavanja i vrijedjanja...Mi ćemo se izdići, jer nam je Hrvatska u interesu. A zajednički moramo raditi na tome da budno pratimo na one koji iz "velikog hrvatstva" žele medju nas kost ubaciti. Mi imamo zadaću, i ja vam se osobno, kolega sponzoras, zahvaljujem, da nastavimo sa radom za otkrivanje ZLOČINA i pronalaženjem ISTINE. Mini ISTINA(E) neće smetati. Meni zločini smetaju. Idemo dalje.



Domobran
16.06.2009 17:11 h

kolega Mišetić, vaše bojazni glede ČASNOG SUDA su opravdane s gledišta ne hajnosti ljudi, u ovom slučaju nas Hrvata. Moja ideja je osnovati jedan ČASNI HRVATSKI SUD koji će potpuno biti neovisan (ne kao NDH) od državnog suda Hrvatske, kao na primjer ovdje u Ameriki, zadnji predsjednik Bush je osnovao posebni ured koji se zove "HOMELAND SECURITY" iako je postojala i postoji "FBI", što je znak da jedni druge nadziru. Državni Duh(ovi) uvijek rade za državu i moraju se prilagodjavati državnim interesima. Sjetite se, ne znam koliko znate o tome, slučaja New Yorškog procesa Hrvatima u početku osamdesetih godina, u kojem je državni odvjetnik, tj. javni tužitelj Stuart Baskin bio potpuno pod utjecajem US ministarstva pravosudja, a ovaj pod utjecajem Washingtona, tj. Bijele Kuće/vlade, koja je za interese Amerike tijesno suradjivala sa jugoslavenskom vladom iz Beograda, a ova Washingtonu dostavljala podatke o Hrvatima na sudu u New Yorku, a ovi iz Washingtona javnom tužiocu Baskinu, a ovaj federalnoj Sudkinji Konstance Motley, koja je bila 90% na strani javnog tužioca, iako 95% Amerikanaca misle da je njihov pravni sistem odvojen od države. Jest, kada država nije u pitanju. Oni Hrvati koji su bili na sudu to najbolje znaju. Zadnji od te New-Yorške grupe, Ranko Primorac, oslobodjen je prije par godina.

Što se tiče sudjenja Srećka Rovera, pročitavši vas komentar, odmah sam potražio te podatke i pronašao sam ih u "DRINI" br,1-3 1956. godine. Istina je što ste malo rekli o tome. Sada bih ja mogao o tome napisati i razloge i ishod tog suda. Samo bi oduzelo mnogo vremena za čitati našim dragim Hrvatima iz Domovine koji to prate. A vrijeme je novac, poslovica kaže. Pozdravlja vas Otporaš.



sponzoras
16.06.2009 19:25 h

dio filma...Susret Pavelića i Hitlera

Susret Adolfa Hitlera i dr..Ante Paveli?a - YouTube




arcanoid
16.06.2009 22:27 h

Otporaš. Sud časti, tužilaštvo, obranu možemo ovako vitrualno uspoataviti pa i porotu u bliku svih prisutnih. Možda i neke pouke i pravdu izvučemo ali mala je težina svega toga ako ostane samo na portalu.
Za pravo vjerodostojno rasvjetljavanje fame oko Pavelića, jedino na državnom nivou ima efekta.


matrixdc
16.06.2009 22:56 h

Umjesto "bistrenje pojmova" više bi priličilo "navlačenje majmuna"



Domobran
16.06.2009 23:05 h

arcanoid. Slažem se sa svime što ste rekli. Ja sam stavio "simboličbno". Rijetki su slučajevi da je država pokrenula otvoranje nekih procesa, pogotovu ako je to u interesu države da do toga novog procesa ne dodje. Javno mnijenje/mišljenje prisili državu/vlast da do tog procesa dodje. Dragi kolega mi to možemo učiniti. To od nas traže naši budući naraštaji i sve prošle žrtve, koji manje znaju o ovoj temi nego mi danas. Ja bih već sada mogao upriti prstom tko bi mogao biti protiv toga.

Kolega arcanoid ništa se preko noći nije riješilo niti dogodilo. Kinenska poslovica kaze: Šta čovjek treba najprije - učiniti da prijeđe 10.000 koraka. Odgovor je: napraviti prvi korak. Tako i ovdje. Ideja je tu. Prvi korak je tu. Okrivljenik (iako je već pedest godina mrtav) je tu. "Dokazi" su tu. Javni tužioci već su poredani i čekaju. Porotu ćemo pronaći, pa ako ustreba uvest ćemo ih iz susjedne države Srbije. Mi smo tu. Dobra volja je tu. Ne želim da se "našeg" Pavelića smatra kao Tita. Danas je GN lokica odgovorila zippo da njezin Tito nije nikada bio sudjen te da nije kriv. Ja hoću da naš Pavelić bude sudjen i da se na sudu iznesu sva njegova krivična djela po kojima se može pronaći krivim ili biti oslobodjen. Osobno ću biti podjednako zadovoljan porotovom odlukom. Mislim da se razumijemo i radimo na tome da se ostvari za dobrobit sviju nas. Tada će nas svak cijeniti i poštivati, a ponajviše povijest.



arca
16.06.2009 23:57 h

Otporaš, pa ako je stvar u tome da na ovom našem virtualnom sudu trebamo ocjeniti je li Pavelić u pravnom smislu (jer ovo je sud, makar i virtualni, zar ne?) kriv ili nije kriv, odgovor je vrlo jednostavan:

Nije kriv.

Obrazloženje: Pavelić je djelovao na osnovu zakona donesinih u pravnoj i regularnoj državi.
Mi se danas nad tim zakonima možemo i zgražati, no oni su bili punopravni i regularni. To je činjenica.

S Titom je druga stvar. Nakon uspostave njegove države postavljen je zakon koji je fiktivno regulirao ljudska prava i slobobode.
Fiktivno, naglašavam, jer pod okriljem istog počinjeni su nevjerojatni zločini.

Zaključak:

Pavelić je djelovao u okviru Zakona i na temelju ovlasti koje su njime regulirane.

Tito nije djelovao u okviru Zakona, nego suprotno njegovim stavkama.

S pravne strane u svakom sudskom procesu to bi bilo savršeno jasno, toliko da bi to i svaki početnik riješio bez problema.




sponzoras
17.06.2009 00:02 h

arca, točno, po toj logici ni Adolf Hitler nije kriv kada govorimo stanju u Njemačkoj s kraja 30tih i za vrijeme 2. svjetskog rata, jer je donio rasne zakone koje je i sprovodio. Dakle, nije bilo kršenje zakona...




sponzoras
17.06.2009 00:06 h

ali..mi ovdje pokušavamo utvrditi ulogu ustaškog pokreta u NDH i kreiranje hrvatske povijesti u hrvatskoj državi za vrijeme 2. svj. rata, te koliko je štete ili koristi Pavelićeva rabota nanijela Hrvatskoj u nastavku povijesti.




arca
17.06.2009 00:55 h

točno, zakonski nije. Moral je druga priča. I podosta ludila. I kalkulacije, manipulacije i drugih stvari.

E sad, bilo bi zgodno kalkulirati što bi bilo da se Pavelić nije spandžao s Hitlerom? Hrvatska bi svjedno bila zgažena od Hitlera i Mussolinija. I to je također činjenica o kojoj valja voditi računa.

Bi li broj žrtava u tom slučaju bio veći? Postoji li mogućnost da je Pavelić eventualno odabrao manje zlo?



Domobran
17.06.2009 02:21 h

sponzoras. Bez sumnje uspjeli ste otvoriti jednu jako zanimljivu teme. Osobno nisam protiv razglabanja te teme. Naprotiv. Sve što bih ovdje zamolio, i to javno, GN i ostale da se o ovoj temo raspravlja trijezno i sa željom da saznamo o toj temi više nego znamo. Kako kažete da "mi (to mi se svidja "MI", moja opaska) ovdje pokušavamo utvrditi ulogu ustaškog pokreta u NDH i kreiranje (činjenica,moja opaska) hrvatske povijesti u hrvatskoj državi (NDH, to mi se dopada, jer je bila uistinu Hrvatska Država a ne Španjolska ili Kinenska ili nečija druga, moja opaska) za vrijeme 2. svj. rata..."

Ali, kolega sponzoras, kolegica arca, je u potpunom pravu kada kaže da se treba kalkulirati: "šta bi bilo da se Pavelić nije spandžao s Hitlerom"? E to je ono što uistinu mi Hrvati trebam vrlo dobro proučiti, i to iz već odigranih činjenica koje mi više ne možemo mjenjati niti izmjeniti. Ako ste pomno pratili opise generala Drinjanina, mogli ste iz prve ruke uočiti kuda je vodila tadašnja politika koja je dominirala u Hrvatskoj, tj. politika HSS-e. Poznato je da Maček nije htio rata, tj. htio je status quo, sačuvanje Jugoslavije. Poznato je da je Jugoslavija stupila Trojnom Paktu kojeg je potpisala 25 ožujka 1941. god., a dr. Maček, kao ministar jugoslavenske vlade, dao privolu i poslao svojeg ministarskog kolegu Cincara Markovića da potpiše taj pakt u ime jugoslavenske vlade. Prije nekoliko brojeva u temi USTAŠTVO general Drinjanin piše kako je našao na Mačekovu stolu u spavaćoj sobi poklonjeni pištolj direktno od Hitlera, s molbom da preuzme vlast/kormilo Hrvatske Države. Maček je to odbio.

Eto šta bi bilo da nije bilo dra. Ante Pavelića, Poglavnika. Jugoslavija bi ostala Jugoslavija. KPJ je po naredjenju Staljina i Moskve već je počela pozivati svoje sakrivene komunističke ćelije na ustanke. Banovina hrvatska bi bila samo na papiru. Seljačka Zaštita pod vodstvom dra. Mačeka bi se stopila pod zapovjednistvo pukovnika Draže Mihailovića, a Zaštitari, tj. hrvatskim vojnicima koji bi bili u Zaštiti nabila bi im se srpska šajkača na glavu, stupali bi pod srpskom zastavom, pjevale bi se srpsle solunske pjesme, svirala bi se himna Ej Slaveni, itd. To bi bio konac NAŠE SLAVE DJEDOVINO!


colonia.tino
17.06.2009 10:52 h

Teško je o tome razgovarati čisto pravno gledano, jer nacistički pokret je doživio svoju pravnu osudu i u Nunbergu. Da je bio živ i Hitler bi bez dvojbe bio osuđen na smrt. Ali čak i da nije bilo tog procesa, srećom bilo je, ne bismio imali nikakve dvojbe o naravi nacizma, neznam zašto je teško shvatiti da jedan desni intelektualac, građanin, ili novinar, obični mali čovjek, sasvim svejedno, može biti žestoki protivnik komunizma, a da ga odmah ne etiketiraju fašistom, iako istodobno žestoki protivnik fašizma? Takvo razmišljanje mi nikada nije bilo jasno. Poznato je da ostaci totalitarnog mentaliteta sve one koji se s njima ne slažu, pogotovo ako su desne orijentacije, proglašavaju fašistima, što vidimo iz pisanja nekoliko nesretnika i na ovom portalu, to je tužno, koliko i tragikomično.

Paveliću se nikada nije sudilo, ako naravno ne smatramo da su komunistički sudovi vjerodostojni, na njima je osuđen i potpuno nedužni čovjek, Alojzije Stpinac. Zato je i hrvatska država nakon uspostave, 1992. godine poništila proces Alojziju Stepincu, te ga rehabilitirala, da ne govorimo o Crkvi, Crkva ga nikada nije ni osudila.

Mi sigurno ovdje nećemo dokazati Pavelićevu nedužnost, ali ćemo pokušati vidjeti u kojem kontekstu se sve to dogodilo i zašto se to sve pobogu dogodilo. Zar je doista moralo tako biti ?



sponzoras
17.06.2009 12:03 h

broken, u mojem slučaju deklariranje kao lijevo orijentiranog građana često završava etiketiranjem "komunist", "postkomunist" i sl... što je odraz neznanja iili nedostatka želje da se znanje absorbira. Ljevica je sastavio dio svake demokracije, pa i one koja nema komunističku prošlost.. no to eto, nekima nije i neće biti jasno. A bar danas je lako sebe educirati!

Naravno da se neću složiti sa nekim desnim stajalištima, no niti zagovaram totalitarizam, što pak je zajednička odlika ekstremnih lijevica i desnica. Dakle, ekstremizam i radikalizam je out!

Zašto se Pavelić priklonio Hitleru i nacističkoj ideji? Možemo nagađati ili pretpostavljati.Naime, bitno je razlučiti sukob Ustaša i Četnika u Hercegovini, razloge zašto je ustaški pokret nastao kao odgovor na četničko nasilje, te objasniti odluku da se hrvatski narod pročisti od "nepoželjnih" Židova i Cigana, ali i onih Hrvata koji nisu prihvatili ustaški zakon. A pročiščenje je dolazilo u obliku zatvaranja i likvidiranja.
Moguće je da je Pavelić prihvatio Hitlerovu ideju iz razloga da zaštiti čistu hrvatsku rasu, na uzoru
na ideju koju je sprovodio Hitler u Njemačkoj, no time je potpisao lišavanje slobode i smrtnu kaznu onim Hrvatima
koji nisu po njegovom zakonu bili dovoljno, Hrvati! Dakle, tu se radilo o čistom žrtvovanju ljudskih života u ime ideje. Ali čije, Paveličeve ili Hitlerove?

Daljnje udovoljavanje Hitleru je jasno iz činjenice da su vojnici NDH sudjelovali u napadu na Rusiju o čemu postoje
dokumenti pa čak i video snimke. Znamo da su Hitler i Staljin poptisali pakt o nenapadanju, koji je Hitler kasnije
prekršio pa je došlo do sukoba dva totalitarna režima, nacističkog i komunističkog.
NDH je između ostaloga objavila rat i SADu! Je li to bila želja Paveliča? Nekako nisam previše uvjere u to, mislim da je to bilo po nalogu njegova šefa Adolfa! No možda griješim... ali ako se Pavelić borio protiv komunista i četnika u ime slobodne Hrvatske, kako onda tu objasniti i objavljivanje rata zapadnim silama koje su bila treća strana, a sam Pavelić ih je odabrao kao svoje neprijatelje..


Domobran
17.06.2009 12:16 h

broken, tošno je što ste rekli. Mi Hrvati smo drugačiji od drugih naroda. I neka smo! Zato nam treba jedno vremensko razdoblje malo poduže za preodgoj, jer smo kroz stoljeća plovili u tudjima vodama/idejama i nestajali pod imenima kao stranci u svojoj vlastitoj rodjenoj zemlji Hrvatskoj.

Komentator Mišetić je spomenuo da bi bila mala vjerpdpstpjnost njegova oživljenja, tj. ČASNOG SUDA, te je spomenio SUD U DIASPORI SREĆKA ROVERA. To me je odmah potaklo da potražim dokumentaciju o tome i, fala dragome Bogu, pronašao sam ju. Ishod sudskog izvještaja je jako dugačak. Ja ću samo iznijestu sažeto, u kratkim crtama, šta je bilo, da se nikada ne zaboravi tadašnja, prije 50 godina i veše, pismena tehnika dopisivanja, pošta zračnim ili morskim putem, rijetko telefonske veze, ali ipak se uspijelo. Po svoj prilici, tadašnji Hrvati koji su taj SUD ČASTI za specifičnu stvar stvorili, danas više nisu na životu, ali su iza sebe ostevili jednu nadasve veliku vrlinu hrvatske tradicije poštenja, gdje su se držali one: AKO HOĆU LAKO ĆU, AKO NEĆU KAKO ĆU!

Pok. Srećko Rover je bio vodič jedne skupine hrvatskih vojnika koji su u " AKCIJA DESETI TRAVANJ ' pošli u domovinu se prikljuciti već postojećim postrojbama u hrvatskim šumama koji su se borili za oslobodjenje Hrvatske. Ozna ih je uhapsila kao i sve ostale skupine. Na sudu u Zagrebu 1948 godine bilo je nedokazani priča da ih je izdao Srećko Rover "BIMBO". To je bila jedna vrlo produktivna Oznaška smicalica kako zavaditi ostale Hrvate u emigraciji. U to poslljeratno vrlo ne snalazeće vrijeme za razbacane Hrvate po svijetu, ta oznaška smicalica je pala na plodno polje, posijala sumnju medju Hrvate, tako ih svadila i polarizirala. Sumnja je pala na Srećka Rovera da je špijun, da radi za Oznu i da je on taj uz još jednog Zlatara koji su svoje drugove izdali i predali u ruke Ozne. Pošto je Srećko Rover pristupio Ustaškom Pokretu još davne 1939. godine i bio je medju prvim Ustašama koji su umaršlirali u Sarajevo 23 travnja 1941. god., kao i medju prvima u osnutku Crne Legije. Kao takav bio je poznat kao jedan odvažni hrvatski Domoljub i borac. Na sve te negativne glasine protiv Srećka Rovera i sami Poglavnik je povjerovao oznaškim smicalicama, te isključio istoga iz ustaških redova i javno ga preko novina optužio kao izdajnika. Na ovu odluku Poglavnika general Maks Luburić je energično prosvjedovao, što je, uz podjelu Bosne sa Stojadinovićem, uzrokovalo razlaz izmedju ova dva hrvatska velikana.

Tada je na incijativu generala Luburića bio stvoren ČASNI SUD od osoba i sa jedne i sa druge strane. Sud naravno nije imao nikakove juridisticke snage, ali je svakako imao dovoljno moralne snage da shladi poljuljale duhove medju Hrvatima, koliko toliko. Kada je preživjeli iz Kavranove Grupe, Ivan Prusac napisao 1967. godine knjigu "TRAGEDIJA KAVRANA I DRUGOVA" u jojoj je donekle rasvijetlio ulogu "BIMBO" kao vodič i jasno podvukao da je Srećko Rover nevin.

Eto šta može jedan simbolike radi ČASNI SUD napraviti. Mi danas u kompjutorsko doba možemo kamokud više i efikasnije napraviti, i, možda, za primjer biti prvi u svijetu koji su takvo nešto napravili.

Ja ću nastaviti završiti opise generala Drinjanina o "Povodom smrti dra. V. Mačeka" ubrzo, te ću iznijeti svima na uvid moj mali nacrt kako ja to zamišljam, kojega bi svi zajednički trebali srediti i urediti kao jednu lijepu curicu za vjenčanje. S poštovanjem, pozdravlja vas Otporaš.



colonia.tino
17.06.2009 12:35 h

sponzoras. Idemo od Rusije.

.U napadu na Rusiju sudjelovao je veliki broj ljudi ( gotovo iz cijele Europe ), čak je Britanija ( preko kraljevske obitelji ) sakupila velike dobrovoljačke postrojbe koje bi se pridružile Hitlerovoj kampanji proti SSSR-a., Churchil, koji nije volio Staljina, ali nije htio rušiti savezništvo, je to stopirao u zadnji trenutak .

U Americi, Joseph Kennedy ( otac predsjednika Kennedya, koji nije bio oličenje dobra kako to povijest romantično želi reći, s ozirom da mafija nikada nije ima veći utjecaj na društvo nego za njegovo vrijeme, pa čak i na WHITE HOUSE ) je predlagao Roosveltu i Hooveru ( najmoćnijem Amerikancu 20 stoljeća ) da se udruže sa Hitlerom. Da nije bilo napada na Poljsku i rata sa Europom, Hitler bi lako našao saveznika u SAD-u ali i Britaniji,. Da li bi u tom slučaju njegov režim bio manje zločinački ? Naravno da ne bi.

Rasni zakoni silom su nametnuti Hrvatskoj, međutim za to nema opravdanja, po meni Pavelić je trebao u šumu, slijedilo bi ga 90 posto Hrvata a na kraju rata Hrvatska bi postojala, time bi uništio relativno ništavan Titov pokret u svom samom početku ( u početku bilo je tek stotinjak fanatika u tom pokretu ). Međutim, bilo je tako, kako je bilo. Naravno, sukobi četnika i ustaša na Drini i Hercegovini nešto su drugo od režima, režim je bio preslikan iz Berlina, nažalost, prislino, ali onda se trebalo boriti gerilski, a ne pristajati na to. NDH ne bi postojala i bila bi uništena da je Pavelić odbio Hitlera, ali bi postojala Hrvatska nakon rata, a Pavelić bi bio hrvatski De Guele.

Jasno da etiketirati nekoga fašistom ili komunistom zbog drugačijeg mišljenja nije u najmanju ruku koretno, ti vrlo dobro znaš, kako smo se postavili prema tome.

Ne samo da je ljevica u demokraciji legitimna, ona je neophodna, bez demokratske ljevice demokracije nema. Ja se nadam da ćeš ti kao intelektualac se također znati postaviti prema onima koji bi mene ili nekog sličnog etiketirali kao fašistu, te bi bilo super kada bi ti u svom tekstu iznio vlastiti stav prema drugom totalitarizmu, drugom zlu ( u komentarima si to učinio, svaka čast ), Titovom režimu. Naime, tebi je sigurno jasno kakav je to režim bio i tko je najodgovorniji za njegovu provedbu.



Domobran
17.06.2009 12:36 h

sponzoras. Skoro bih se zakleo da nas isti jadi muče: zašto ovo, zašto ono. Zašto je Pavelić objavio rat Ameriki? Taj čin se mora do temelja analizirati. Poznato je kada netko nekome objavi rat, da se tada sukobljuju dvije vojske i evo ti krvi do kljena, mesa na vagone i ruševina sela i gradova. To je prva i logična činjenica. Druga činjenica je ta da nikada nije došlo do vojničkih sukoba izmedju dvije "zaraćene" vojske, američke s jedne i hrvatske s druge strane.

Šta je u stvari bilo, to sam tek shvatio u početku 1968. godine dok sam još živio u Parizu. Tada je Henry Kissinger kao šef američke diplomacije, s jedne strane, i medjunarodni pritisak s druge strane, sazvao konferenciju za MIR izmedju južnog Vjetnama i USA, bez dozvole pristupa Vijet-Kongu u toj konferenciji. Amerika ne želi da Vijet-Kong sudjeluje jer ga Amerika ne priznaje. Koga Amerika ne priznaje, s njim ne želi ni razgovarati. Mi Hrvati to najbolje znamo, jer nas nitko nije htio priznati te s nama ni razgovarati. Tada je Vijet-Kong navijestio rat Ameriki i na taj način ju prisilio na razgovore i pregovore. Kako Amerika nije htijela priznati Hrvatsku 1941. godine, vlada NDH je vjerojatno znala za te medjunarodne diplomatske poteze kojima se sve diplomacije svijeta služe, pa je jednostavno, simbolički, navijestila rat Ameriki, kao što i mi nastojim simbolički osnovati ovaj ČASNI SUD.



sponzoras
17.06.2009 12:58 h

za sada..moram samo reči da antifašistički pokret nije bio ništavan i svakako je bio reakcija na zlo nacizma koje se nadvilo nad Europom. Samo za ilustraciju Iz Međimurja je masa ljudi zbjegla pred mađarskim nacistima u područja Kalnika i tamo osnovala odrede koji su se borili protiv nacista. Moj djed kao 20 godišnjak je prisilno regrutiran u mađarsku vojsku i poslan u Sibir, s obzirom da je živio tik do granice i imao je mađarsko prezime.
No, tema NOBa je sasvim nešto drugo i toga ćemo se svakako detaljnije dotaknuti.. za sada ne bih rastegao temu previše.

Što bi bilo da se Pavelić odmetnuo u šume i suprotstavio se nacistima? Eh sad, iz ove pozicije teško je o tome govoriti, kao i što bi bilo da je prihvatio suradnju lojalnih Srba u NDH koji su nakon 10.4.41. sami ponudili suradnju... no Pavelić ih je odbio i diskriminirao.
Nije li i sam Budak u Gospiću izjavio da trećinu Srba u Hrvatskoj treba pobiti, trećinu raseliti a trećinu pokrstiti?



colonia.tino
17.06.2009 13:22 h

Ne, u početku Titov pokret nije raspolagao sa više od 100-tinjak ljudi, ali je antifašistički pokret bio jak i jačao je u Dalmaciji pogotovo, tak kasnije sve je stavljeno pod isti nadzor. Ja nikada ne poistvjećujem antifašizam sa komunizmom.
Što bi bilo, kad bi bilo, da bi bilo - nije bilo, pa se slažem da je iracinalno o tome rezmišljati.


arca
17.06.2009 14:58 h

citat:
Rasni zakoni silom su nametnuti Hrvatskoj, međutim za to nema opravdanja, po meni Pavelić je trebao u šumu, slijedilo bi ga 90 posto Hrvata a na kraju rata Hrvatska bi postojala...

Dobro zvuči, ali pitanje je, bi li to bilo 'tehnički' izvedivo? u tom slučaju morao bi se istodobno boriti protiv nacista i Srba, budući da se s njima nije htio spanđati. Onda bi nacisti osim Židova i Cigana tamanili i odmetnute Hrvate, a njihove obitelji slali bi u konc logore. Koliko bi to tek žrtava bilo?

Meni izgleda da je kad sve skupa zbrojiš, negdje morao pregrist....

sponzoras

17.06.2009 15:18 h

Mogao je, da..isto tako preuzeti kontrolu nad antifašističkim pokretom da je htio.. pa i prihvatiti suradnju lojalnih Srba.
Pri tom ne smijemo zaboraviti da nisu svi Srbi ni tada bili od reda četnici. A ni činjenicu da je unutar Kraljevine SHS, Hrvatska i prije NDH uspjela izboriti svojevrsnu autonomiju, korak bliže samostalnosti.
Možda, kažem možda, da je Pavelić stao na stranu antifašista i prigrlio lojalne Srbe i Židove, tko zna kako bi tijek povijesti tekao dalje...
Međutim stao je na stranu ultimativnog zla, a to zlo je pobijeđeno...
Da je nacizam kojim slučajem pobijedio, možete li zamisliti kako bi današnja Europa izgledala, očiščena i filtrirana od nepoželjnih. Nekako sumnjam da bi mi sada ovdje razglabali o demokraciji i ljudskim pravima.
Bojim se da mnogi od nas ne bi ni bili rođeni.



arcanoid
17.06.2009 22:39 h

sponzoras. Pavelić je na samom kraju rata, dok se već nazirao ishod imao priliku priječi na stranu saveznika ali eto, nije to napravio. Zvali su ga a odbijanjem je napravio veliku grešku. Povijest bi se danas inače drugačije čitala.
Kao prvo, Jugoslavija se ne bi osnovala bez obzira na svoje avnoje, zavnohe i kojekakve deklaracije. O njemu se ne bi moglo govoriti kao o pripadniku nacizma ili fašizma bez obzira na ono što je napravio. Tito ne bi mogao manipulirati s prvim izborima i uspostaviti komunističku diktaturu. Blajburg se ne bi dogodio jer ne bi bilo potreba za zbjegom naroda pred partizanima.
Greška što je ostao dosljedan Hitleru umjesto da se preobukao kao svojedobno četnici. Danas ne bi imali potrebu kopati po NDH jer bi povijest bila već ispravno napisana. Ovako su je pisali pobjednici kao i uvijek a vidim kako su ju napisali. Veliki dio naroda ne zna pravu podlogu svega i duboko usađenu krivnju zbog ustaša. Pa 45 godina su nas komunisti kljukali onako kako su htjeli.
I još nešto Sponzoras, pitam se koliko ih do danas nije rođeno obzirom da se Blajburg dogodio?



Domobran
17.06.2009 23:51 h

arcanoid. Upravo tako. Imao sam na umu se toga dotaknuti što nije rečeno da neću kada dodje vrijeme. Moja je supruga francuskinja skoro, približava se, pedest godina. Često **** smo imali "Kačićev ugodni razgovor" o Maršalu Petain-u koji je bio saveznik Hitlera. Mnogi Francuzi ga ne voli poradi tih veza sa Hitlerom. Kada je Francuska oslobodjena 25 kolovoza 1944. godine, Petain je pao u nemilost. Kasnije je bio uhicen i sudjen za sva stradanja i pokolje u Francuskoj. Sud je dugo trajao. Njegova obrana je bila da se on nije mogao oprijeti Hitlerovoj vojnoj sili, a da bi spasio što više francuskih života, odlučio se je na suradnju s Hitlerom. Mnogi ti spašeni Francuzi su kasnije otišli u Francuski Narodni Otpor, La Resistance Francaise, i generalu De Gaulle-u pomogli osloboditi Francusku. Ta njegova tvrdnja se je uveliko uzela u obzir i on je, Maršal Petain, bio oslobodjen svake krivnje 1951. godine.

Dragi kolega arcanoid to je upravo to što ja hoću, a po komentarima vidim da su i drugi mnogo zainteresirani, stvoriti jedan ČASNI SUD, optužiti dra. Antu Pavelića, napraviti optužbu protiv njega, baziranu na svim onim krivičnim djelima koji bi mogli imati pravnu podlogu. Čim ja završim opise generala Drinjanina, ne bih ih želio izostaviti, pripremit ću osobno jednu optužbu protiv dra. Pavelića, dati ju svima vama na uvid, pregled, na izmijenu i popunjanje, sve dok se svi ne složimo i zaključimo zajednički da se svi slažemo. Tada će nam to biti službeni dokumenat po kojem ćemo se ravnati i do kojeg ćemo se svi zajednicki držati.



sponzoras
18.06.2009 08:27 h

Da, zanimljiva je ta činjenica kako Pavelić nije i po drugi put "kompromitirao" sebe i pokušao po drugi put raditi nešto za svoj narod. Ovdje tvrdite da je pakt sa Hitlerom bio na nekin način izbjegavanje manjeg zla, a kada je bilo očito da će saveznici razbiti naciste, Pavelić nije opet u ime svog naroda napravio korak koje je mogao, preći na stranu saveznika.... tko zna, vrlo je moguće da se tada Bleiburg ne bi ni dogodio. ??
Koje su to strasti i vjerovanja nagnale Pavelića da ne zaštiti svoj narod pred sudom pobjednika rata?
Na kraju krajeva, tko zna da li bi bio pobjednik i drugačije interpretiran u povijesti da je to učinio.
Nitko normalan danas ne odobrava masovni pokolj Japanaca u Hiroshimi i Nagasakiju, ni u SADu ni u svijetu, a opet taj čin je zaustavio rat.



Domobran
18.06.2009 14:00 h

sponzoras. Vi dobro zborite, ali kako to promijeniti, danas, poslije skoro 70 godina. Mi to iz današnjeg ugla gledamo, što je u jednu ruko dobro. Da smo tada, u to doba, živjelu tu, sa tim izmješanim vojskama, do zubi naoružana, gdje se nije znalo tko pije ni tko plaća, tada bi se mi svrstavali u one tabore/grupe koje bi nam najviše odgovarale; vi bi po svoj prilici otišli u partizane NOB a ja u hrvatsku vojsku HOS, kao što je to bio slučaj u prošlom Domovinskom ratu. Teško je ostati (biti) ravnodušan i biti po strani u takovim okolnostima.

Nami su, dragi moj kolega sponzoras, naši očevi ostevili jedan VELIKI SVEŽANJ zamršenih zagonetkih u kojima se danas skoro ni ne snalazimo. Ako hoćemo zajedno živjeti u zajedničkoj zemlji Hrvatskoj, onda je neminovno potrebno da i zajednički prilazimo tom SVEŽNJU neriješenih zagonetka i pronadjemo tko je bio manje a tko više kriv k pristupu NOB i HOS i zašto su se borili jedni a zašto drugi. To je imperativ svega i spreman sam podmetnuti moja, već ostarijela, ledja i priključiti se onim Hrvatima sa dobrom voljom u pronalasku odgovora. Pozdrav, Otporaš.

[Bobani]

by: Otporaš

POKREĆE SE PROCES PROTIV POGLAVNIKA (1)

HRVATSKA I USTAŠTVO (52)

(posebni prilig (bistrenje pojmova)

Ja sam za Hrvatsku Državu u kojoj ima mjesta svakome Hrvatu koji je voljan se žrtvovati za slobodu Hrvatske,a ne za ovaj ili pak onaj politicki režim, rekao je general Drinjanin u svom članku ZA UZIMANJE STAVOVA, "Obrana", studeni 1968.

(1) Molim cijenjenje GN kao i sve koji prate ove opise i temu USTAŠTVO da uzmu u obzir da bi zadnji br. 50 trebao biti broj 51. Potkrala se pogreška u tipkanju koju nisam primijetio. Kada sam primijetio bilo je već kasno.

(2) Obzirom na komentare koji su proizišli u temi USTAŠTVO povodom rasizma i rasističkih zakona koji su postojali za vrijeme NDH a koje je potpisao Poglavnik dr. Ante Pavelić, za koje se je malo ili nimalo čulo, a za sigurno tim istim rasističkim zakonima se do danas nije prišlo sa pravničke strane, te zahvaljujući kolegi sponzorašu što je pokrenuo ovo, koliko vruće toliko i zagonetno, pitanje.

(3) Nije tajna ovdje spomenuti da je srpska kraljevska vlada dra. Antu Pavelića dva (2) **** osudila na smrt, i to u odsustvu i bez njegova sudjelovanja na suda.

(4) Treći put francuska vlada ga je takodjer, poslije atentata na kralja Aleksandra jugoslavenskog, osudila na smrt u odsustvu.

(5) Predlažem da mi GN koji sebe smatramo iskrenima i nadasve poštenima, osnujemo jedan, simbolike radi, ČASNI SUD, koji bi trebao djelovati onim načinima kojima se služe pravni sudovi, te pripremiti optužnicu protiv Poghlavnika dra. Ante Pavelića, staviti njegovo ime pred taj ČASNI SUD, razmotriti i razmatrati sva njegova krivična djela, iako bi to opet sve bilo po četvrti **** u odsustvu, barem bi u ovom slučaju bio naš hrvatski ČASNI SUD, na usporedbu prošlih sudova koji nisu bili naši hrvatski sudovi. Slučaj Dr. Andrija Artulović i njegov sud u Zagrebu 1986/7, koji sud nije bio hrvatski već jugoslavensko/komunistički sud, dakle jednostrani sud.


(6) Kao inicijator i pokretač ovog simboličnog pravnog postupka, predlažem GN kao glavni javni tuzetelji, poput Jakova Blaževića kardinalu Stepincu: sponzorosa, matrixdc,lokica,kumjura ako već nije unutra, Janica, a sve se to može izmijeniti po želji i potrebi vas sami tamo na terenu.

(7) Opet, kao inicijator i pokretač ovog simboličnog pravnog postupka, predlažem GN kao glavni odvjetnici obrane: broken, colonia.tino, arcanoid, zippo, a sve se to opet može izmijeniti po želji i potrebi vas sami tamo na terenu.

(8) Ja, Otporaš, stavljam se na raspolaganje i jednima i drugima za dostaviti im one materijale koje posjedujem a koji bi njima trebali za što bolje i svrhodnije sprovesti ovaj ČASNI SUD u djelo, a ne u neku lakrdiju, tako, kao zreli ljudi, usto i odgovrni, pročešljamo do temelja ovu tabu temu, ili kako ju tko hoće nazvati, meni je svejedno, te dodjimo do zajedničke konačne točke, koju ćemo zajednički staviti, a sve ostalo poslije ovoga ostaviti povijeti i povjesničarima.

(9) Budimo civilizirani i slijedimo kurs civiliziranih naroda. Sjetimo se slučaja francuskog časnika Dreyfusa, koji je 1894. bio optužen kao špijun, te tek nakon njegove smrti, rodoljubni Francuzi su se potrudili, sastavili ovakav ili sličan ČASNI SUD, pročešljali sve: ZA I PROTIV, te stavili taj slučaj iza sebe, povjesničarima, tako da tim pocijepanim slučajem medju Francuzima rasterete nove naraštaje.

(10) Otporaš vas čeka. Hvala.

xxxxxx

arca
15.06.2009 19:46 h

dobra ideja, no prije svega, trebalo bi utvrditi autentičnost tog dokumenta.
Bez toga o tome se možemo izjašnjavati samo teoretski, a bojim se da je to nedostatno. Naime, stranica s koje je prenesen link na taj dokument ili 'dokument' općenito je sumnjiva, što ostavlja mjesta mnogim dvojbama.



sponzoras
15.06.2009 20:22 h

Kolega, odličan projekt.
Za početak mogu navesti da je cijeli rasni zakon NDH objavljen u "Hrvatskom Narodu", glasilu Hrvatskog Ustaškog Pokreta, u Zagrebu, broj 80., od 3.V.1941.
Na stranici CROHIS nalaze se mnogi dokumenti iz hrvatske povijesti, pa tako i dio rasnih zakona.... ne garantiram da je ovdje sve navedeno.
http://www.crohis.com/izvori/ustzk.pdf - potreban vam je PDF preglednik za čitanje.

Ako vam je lakše možete vidjeti kopiju zakona koju je administrator na stranici HSPa objavio.
http://hsp.makeforum.org/rasni-zakoni-u-ndh-t471.html
Korisno je reči da je izvor u ovo slučaju knjiga "Ustaša - dokumenti" (uredio P. Požar).



matrixdc
15.06.2009 20:22 h

srećom da nema trojbi ili nekih drugih sumnji :-))


sponzoras
15.06.2009 20:36 h

http://hr.wikipedia.org/wiki/Povijes...(Matkovi%C4%87)



arca
Domobran
15.06.2009 20:40 h

arca. Potpuno se slažem, da treba prije svega utvrditi autentičnost tog dokumenta. I bez toga, arca, ja sam spreman učiniti što god čovjeku je moguće da se stvari stave na čistac. Ne tvrdim da postoji niti da ne postoji, ali je jako teško vjerovati - uzevši u obzir sve ono što se je na nas Hrvate svaljivali i natrpavalo u zadnjih 70 godina, da je Poglavnik dr. Ante Pavelić, kojeg je supruga, i to se službeno zna, bila čistokrvna hrvatska Židovka. Bilo je i drugih u Ustaškom Pokretu koji su bili na visokim položajima a bili su čistokrvni hrvatski Židovi. O tome je nedavno gorčena13 pisala i to bi trebalo ponovno pročitati. Kako sam već rekao da sam spreman i bez toga dokumenta pokrenuti taj ČASNI SUD, koji će, tj. SUD, biti u nadležnosti da se taj dokumenat pronadje i njegova autentičnost utvrdi. Ja ovdje javno izjavljujem da sam zato da se taj SUD pokrene. Ja sam da se zločini procesuiraju, utvrde, u kojem procesuiranju će se koristiti i jugoslavenska i hrvatska iseljenička dokumentacija, sa jednim pritiskom na srpsku današnju vladu da nam dadne na raspolaganje sve one ratnih dokumente koje je "Narodna vlast" pod potkroviteljstvom Ozne, Rankovića, Djilasa, Koče Popovića, naravno i Tita i druih, odnijela iz Jasenovca, Zagreba kao i drugih mjesta. Tek Tada se može imati jedan autentični predled u ratne dogadjaje.

Poštovana kolegice arca dok ovo pišem u pismeni dokumenat gledam kojeg je iznio davno pok. Vlaho A. Raić u svojoj knjigi " SAVEZNICI I N.D.H " koja je izišla u Argentini davne 1950. godine. On u toj knjizi iznosi u tančine koliko je hrvatskog zlata, srebra i drugih stvari otišlo u Švicarsku. Radi se o milijunima vrijednosti koje se još uvijek - možda - nalaze deponirane i zaboravljene u švicarskim banka.

Poštovana kolegice arca vi ni slutiti ne možete koliko papira, tinte i laži se napisalo kako je Poglavnik pokrao hrvatsko zalato i utekao, kao što mu se pripisuje da je prodao Dalmaciju i Istru, a nikada nitko ne spominje gruntovni ugovor i prijepis te prodaje i koliko je u totalu bio iznos te prodaje. Onima koji još u te priče vjeruju, preporučujem da prouče RAPALSKI UGOVOR iz 1920. godine i tko je sve potpisao da Istra, Zadar i druga hrvatska područja službeno pripadnu susjednoj zelji Italiji. Eto, arca, zato sam da se sve na stol stavi: Tita, Pavelića, Rankovića, Luburića, Djilasa, Mačeka, Dražu Mihailovića i sve one vojvode i političke komesare,itd.



Domobran
15.06.2009 20:44 h

Dakle, slazemo se. Onda idemo dalje. Osnujmo ČASNI SUD. Ne ostanimo samo na čula vidjela kazala. Što je za osuditi, treba osuditi. Što je za pozdraviti, treba pozdraviti. Ja sam za oboje.



misetic@sbcglobal.ne
16.06.2009 02:23 h

Ustastvo...Čestitat je OTPORAŠU na hrabrosti pri donošenju tekstova koji će bar djelomično ponukat i druge da se jave (i objave) dokumente koje posjeduju u svojim arhivima. Što vas budu više napadali to si ti ,OTPORAŠU,VIŠE U PRAVU. A što se tiče Vašeg prijedloga o SUDU...,mala je vjerodostojnost njegova oživljenja,jer i oni što danas vladaju našom Domovinom, ako sude i osudjuju hrvatske generale Domovinskog rata, oslobodjajući vojnike okupatorsko-četničke aramade, možemo samo zamisliti kako bi presudjivali povijesnim dogadjajima naše povijesti prošlog stoljeća. O nekom SUDU U DIJASPIRI,...vjerojatno bi savršio kao što je savršio i sud šezdesetih kada se 'sudilo"danas pokojnom Srecku Roveru.



arca
16.06.2009 08:00 h

ovaka... pregledala sam linkove koje nam je @sponzoras ponudio. Doduše, ponešto nabrzaka, ali dovoljno da uhvatim bit.

Kako stvari stoje, čini se da su rasni zakoni doneseni kao odraz težnje da se zaštiti vlastita rasa od eksploatacije druge rase, te time ojača vlastiti integritet.

Jest, za današnje vrijeme to je prilično čudno razmišljanje. No opet, potrebu donošenja tih zakona ne možemo promatrati u duhu današnjeg stupnja svijesti. Ukoliko su narodi koji su živjeli u to vrijeme smatrali da su im takvi zakoni potrebi, onda su i doneseni.

Što pokušavam reći? Mi ovdje osuđujemo prošlost, no svijet je još dan danas pun kojekakvih ortodoksnih zakona (koji su itekako rasni)....primjerice Islamskih i Židovskih. Ti narodi i njihovi predstavnici očito smatraju da su im ti zakoni potrebni, upravo iz istog razloga zbog kojih su u NDH (i drugdje, to ne smijemo zaboraviti) doneseni zakoni o kojima danas raspravljamo.

No, to ipak baca ponešto drugačije svjetlo na stanje stvari.

cvrkut

16.06.2009 08:10 h

Gospon...Otporaš!Kada budete gotovi sa feljtonom o ustašama bilo bi dobro započeti feljton o četnicima. ))))))))



cvrkut
16.06.2009 08:18 h

Mislim...na četnike koji su sustavno naseljavani u našoj domovini ,a ne one prekodrinske.Svima je poznato da su najveće kriminalce i ubojice srbijanski političari naseljavali u Hrvatskoj i davali im plaće i dobra radna mjesta većinom u Udbi ,miliciji i srodnim zanimanjima.Tako su kriminalci i ubojice postajali polako elitaši bogateći se na "drukanjima" pa i ubojstvima Hrvata.Njihovi potomci sa sličnim predizpozicijama danas uživaju blagodati Zagreba ,ali sami se otkrivaju naročito na ovakvim mjestima (bloger.hr) gdje njihova mržnja prema Hrvatskoj najviše dolazi do izražaja zahvaljujući skrivanju iza raznih nickova.Ima ih i ovdje i zato ti čestitam na ovom feljtonu i očekujem gore spomenuti feljton radi "ljudi" koji ne znaju tko su i što su...ili znaju.


colonia.tino
16.06.2009 08:44 h

Otporaš, evo kad ste me već spomenili za odvjetnika, ja prihvaćam, ne samo zato što smatram kako svatko ima pravo na obranu, na poštenu obranu i pošteno suđenje, već zato što to treba istjerati do kraja.
Isto tako, podržavam ono što je u zadnjemkomentaru napisao ( predložio ) cvrkut.
To bi bilo zanimljivo, samim time što Vi zbog bogatog životnog i svakog drugog iskustva sigurno imate više saznanja o tome, nego mi manje iskusni ljudi.( ars longa vita brevis )



sponzoras
16.06.2009 10:31 h

Arca...nedvojbeno je da je stanje svijesti bilo drugačije prije 70 godina nego li danas. Ne samo u Hrvatskoj nego zasigurno u bilo kojoj drugoj zemlji svijeta...
Međutim, nemojmo zaboraviti da su rasni zakoni NDH gotovo su bili prekopirani od nacističkih Nurnberških zakona koje je dobio sam Hitler. Taj je zakon nazvan ZAKON O ZAŠTITI NJEMAČKE ČASTI I KRVI.
Kod rasnih zakona NDH, samo je umjesto "njemački" definirani "hrvatski".

Ako ćemo se složiti sa Otporašem da je ustaški pokret dijelom nastao i kao odgovor na četnička ugnjetavanja u Hercegovini, onda je vrlo čudno da se u rasnim zakonima jasno definiraju Židovi i Cigani kao nearijevske rase i manje vrijedne u odnosu na arijevsku rasu. Naime, u njima ništa ne piše o Srbima ???
Dakle, jasnije je da se ovdje ne radi samo o borbi protiv srpske hegemonije i težnji da se zaustavi teror na Hrvatima ,već o težnji da se hrvatski narod očisti od nepoželjnih rasa, konkretno Cigana i Židova.

Svijet je osudio nacizam i zakone koji je taj nacizam donosio, te onih koji su bili potpisnici tih zakona. Sama Njemačka danas se vrlo jasno i transparentno distancira od svoje povijesti i osuđuje je. Njemačka je danas demokratska država koja se ne srami priznati da je u njezinoj povijesti bilo mračnih i turobnih razdoblja i to je jedini put naprijed.
Ako ćemo mi Hrvati, pokušavati opravdavati rasne zakone koje je donosio Pavelić, kao nešto nužno u to vrijeme, onda je po meni to samo korak nazad na štetu svih nas.

Ponavljam i ovdje, Hrvati generalno nisu genocidan narod i vrlo smo prijateljski nastrojeni, što mogu potvrditi mnogi stranci koji dolaze ovdje.
Ali da imamo mrlje u svojoj povijesti, to stoji. No imaju ih svi, i Amerikanci i Englezi i Francuzi... Bitno je da se jasno postavimo i ukažemo da smo svjesni grešaka iz povijesti, a ne da ih stalno pokušavamo opravdati.

Na kraju krajeva, svijet je 15.01.1992. jasno rekao što misli o modernoj, demokratskoj, samostalnoj Hrvatskoj.



arca 16.06.2009 11:33 h

sponzorasu, pa ogradili smo se od rasnih zakona, svi po redu, jasno i glasno, nismo li?
Daljnja rasprava o Paveliću po meni služi u svrhu da se stvari postave u pravilan okvir. Po tumačenju tih zakona ispada da Pavelić nije izdao vlastiti narod, nego ga je štitio na način koji se u to vrijeme očigledno tolerirao.

Prema tome, preostaje nam razjasniti je li Pavelić (u duhu vremena) radio u ime interesa naroda ili svojih osobnih, ili nekih trećih, četvrtih, mješavine interesa, šata ja znam!?!????

sponzoras
15.06.2009 15:22 h
Odnosno, prema tvom komentaru: Vi pretpostavljate da je Pavelić možda bio i prisiljen na taj potez. Ako je tako, onda je radio sebi u prilog a ne u prilog ljudi koji su živjeli na teritoriju NDH. Žrtvovao je ljude kako bi sačuvao svoje pozicije na čelu NDH, pri tom se pokoravajući i svojem savezniku Hitleru.
Pravi domoljub to nikada ne bi radio. Po meni, Pavelić je ispao samo obični oportunist koji se mudro sakrio iz krinke domoljublja, ne mareči o zaštiti ljudi u svojoj državi. Njegov potpis ispod rasnog zakona je dokaz.

Da ne bi bilo zabune, ponavljam: osobno, osuđujem sve zločine i zločince. Na da bismo ocijenili veličinu, težinu, obim itd. tih zločina, važan je kontekst.
U krajnjoj liniji, imao si pravo kada si rekao: ako je samo jedno židovsko dijete stradalo zbog nečijih ideala, u pitanju je zločin. Ništa ne može opravdati zločin, ni na pojedinačnoj, ni na lokalnoj (Tito, Pavelić i ostali), ni na sveukupnoj svjetskoj razini (Hitler, Staljin, to nam je poznato, ali Bush? U današnje vrijeme? Ajme majko..!!!!).




sponzoras
16.06.2009 11:57 h

Arca, ako gledamo na rasni zakon kao način koji se tolerirao u svrhu zaštite naroda, onda možemo u sličan kontekst staviti i rasizam u bivšim britanskim, francuskim, nizozemskim kolonijama,... jer se tada to smatralo u redu, pošto je sasvim bilo normalno da je bijeli čovjek superioran nad crnim.
Tek je kasnije kolektivna svijest porasla na viši nivo i takva mišljenja su odbačena, čak i zakonom zabranjeno iznošenje istih. Sve do današnjih dana, pa je tako rasizam jako osjetljiva tema i kazne su drakonske... ( znam to, vidio sam kad je žena dobila otkaz radi neslane rasističke šale na poslu). U mojem ugovoru u radu je pisalo jasno da se rasizam ne tolerira i da podliježe najstrožim sankcijama. Podsjećam, radilo se o britanskoj firmi, a zajedničko nama i Britancima je da imamo povijest rasizma... doduše oni puno, puno duže.
Represija ili demokracija? Ne, samo poštovanje i dignitet čovjeka.

Koji su motivi bili Ante Pavelića da privati i prekopira rasne zakone nacističke Njemačke? Kakva je prijetnja Hrvatskoj bila od strane Židova i Cigana ( uključujući njihovu djecu, žene, starce).. koja god, no jasno je da nije izabrao zapadnjačku demokraciju, već nacističku doktrinu pročiščavanja nacije od "nepoželjnih"..

Vrlo slično onome što smo vidjeli tijekom Domovinskog rata, politiku etničkog čiščenja u Bosni.

sponzoras


16.06.2009 11:59 h

A Bush je priča za sebe. Tu mogu samo reči "bravo američkom narodu!" što se riješio tog bolesnika.
Na Obami je još da se pokaže... pred njim je puno posla!



arca
16.06.2009 12:41 h

da, upravo to: Koji su motivi bili Ante Pavelića da privati i prekopira rasne zakone nacističke Njemačke?

To je ono što bih ja voljela znati i što se nadam da će netko ovdje objasniti.

Uzgred, budući da si to zasigurno više upućen, zanima me kako se konkretno Britanija izjasnila po pitanju svoje prošlosti?



colonia.tino
16.06.2009 12:44 h

sponzoras. Ako bude američki narod čekao Obamu da raščisti sa prošlosti, bude se puno načekao.

Osobno je Obama u više navrata odbio otvoriti dosje BUSH, čime bi se dala mogućnost da eventualne istrage otpočnu, zadnji **** prije nekoliko dana. Nema kod američkih predsjednik prevelikih vrludanja, to je više manje politika kontinuiteta. U onom smislu, da je bivši predsjednik, uvijek predsjednik, i tako ga se poštuje, kod njih nije moguće da postoji netko poput Mesića, te da se na isti način obračunava sa mrtvim predhodnikom, narod bi takovoga odmah progutao.

Ne kažem da će Barackova politika biti ista, vjerujem da neće, jer je to gotovo nemoguće, ali da se neće ništa pokrenuti protiv Busha i ratnih ideologa, sasvim sigurno.



colonia.tino
16.06.2009 12:49 h

Glede "suđenja" u startu kao " odvjetnik " tražim da se odbiju ( kao dokaz ) bilo kakvi dokumenti nastali pod nadzorom komunističkog režima, niti je Tito mogao biti objektivan glede Pavelića, niti bi Pavelić bio objektivan u Titovom slučaju.
Još samo da nam je netko neutralan tko bi prosuđivao što se može prihvatiti kao dokaz i činjenica, a što je pak odraz osobnog afiniteta.

Kad osudimo Poglavnika, red je kolega Otporaš da otpočne suđenje Maršalu, Vi ga započinite u tom slučaju rado bi bila javni tužitelj ( državni odvjetnik ).



sponzoras
16.06.2009 12:59 h

broken, ne, svakako da se Obama neće baviti kopanjem po Bushevim greškama, mislim da ima više posla kako ih eventualno ispravio neke greške svojeg prethodnika, te na taj način indirektno dao do znanja što misli o Bushu i njegovoj politici.




sponzoras
16.06.2009 13:01 h

arca, o Britaniji i obračunavanju sa mračnom prošlošću ću pisati, neke stvari znam, no želim predočiti konkretne stvari kako ne bi bilo greške..



Domobran
16.06.2009 13:05 h

Poštovani kolege, pročitao sam komentare i da ih je prevesti autentično na strane jezike, čitatelji - stranci - bi došli do zaključka da smo mi Hrvati uistinu uljudni i nadasve civilizirani ljudi. Zajednički polemiziramo o onome što nam je zajedničko, a mi, današnji naraštaji, mi smo samo naslijedili te zamršene stvari, koje su nam u najvećim slučajevima drugi nametnuli, te kamen bacili a ruku sakrili, kako bi mi danas tražili tko je manje a tko više kriv za jednu ili za drugu stvar.

Što se tiče ČASNOG SUDA do njega će doći, u to vas uvjeravam, kao što je hrvatski general Maks Luburić, Drinjanin, uvjeravao svoje vojnike i sljedbenike, da će netko iz ekipe OTPORA doći do slobodne Hrvatske ili sa mnom ili bez mene. Jer imamo ideju, kaže general Luburić.Tako i ja kažem, netko će doći do ovog ČASNOG SUDA, sa mnom ili bez mene, jer ideja je tu, samo je na nama da ju razradimo.

Cvrkut, vrlo dobra ideja. Prihvaćam ideju. Imam nešto podataka o tome. Kada se počme možemo to razvijati zajednički dok ne popunimo prazninu.
Hvala gospodine Mišetić. To stoji što ste rekli da je mala vjerodostojnost do njegova oživljavanja. Kao zreli ljudi i nadasve ljubitelji Hrvatske, pravde i ISTINE, na nama je dužnost da se to ostvari, kako nas nebi nadolazeći hrvatski novi naraštaji osudili i za nas rekli da: smo štuke pognuli glave i prešli preko tog mračnog poglavlla hrvatske prošlosti, a njima nismo ostevili gradje kako bi se oni mogli što bolje snalaziti. Ruku na srce, zar mi koji smo se okupili oko ovog portala javno.com nemamo razloga(e) zamjeriti onim Hrvatima koji medju nama više na životu nema, a iza sebe nisu ništa ostevili. Kako bi danas bilo lijepo da je Poglavnik nešto (konkretna) ostevio zapisano (osim njegova potpisa) i objesnio nama mladjima zašto je moralo doći do tog rasnog zakona. Zato čestitajmo sponzorasu da je pokrenio ovu točku, za koju sam osobno da se analizira do kraja, iz svih uglova, a najmanje iz ugla mržnje i neke osvete.



sponzoras 16.06.2009 13:57 h

Hvala kolega Otporaš..moram priznati da mi je drago kako je cijela diskusija krenula. Bitno je da se svi izdignemo iznad jeftinih krčmarskih prepucavanja i vrijeđanja bez obzira na točku gledišta i različitosti u razmišljanju, što je na žalost učestalo na ovom portalu, no eto, možemo i bez toga. Onako ljudski, civilizirano.
Naravno, pošto je ovo javni blog portal, moguće je da će se pridružiti i neki koji će pokušati i vrijeđanjem razbiti diskusiju, no i na to treba biti spreman i ignorirati takve pokušaje.

Koliko smo u stanju provjeriti vjerodostojnost dokumenata, ne znam, ovisno o dostupnosti izvora, a tko će u svemu biti neutralan sudionik, isto ne znam.. no imamo vremena.



Domobran 16.06.2009 14:18 h

sponzoras. Točno je što kazete: Bitno je da se izdignemo iznad jeftinih krčmarskih prepucavanja i vrijedjanja...Mi ćemo se izdići, jer nam je Hrvatska u interesu. A zajednički moramo raditi na tome da budno pratimo na one koji iz "velikog hrvatstva" žele medju nas kost ubaciti. Mi imamo zadaću, i ja vam se osobno, kolega sponzoras, zahvaljujem, da nastavimo sa radom za otkrivanje ZLOČINA i pronalaženjem ISTINE. Mini ISTINA(E) neće smetati. Meni zločini smetaju. Idemo dalje.



Domobran
16.06.2009 17:11 h

kolega Mišetić, vaše bojazni glede ČASNOG SUDA su opravdane s gledišta ne hajnosti ljudi, u ovom slučaju nas Hrvata. Moja ideja je osnovati jedan ČASNI HRVATSKI SUD koji će potpuno biti neovisan (ne kao NDH) od državnog suda Hrvatske, kao na primjer ovdje u Ameriki, zadnji predsjednik Bush je osnovao posebni ured koji se zove "HOMELAND SECURITY" iako je postojala i postoji "FBI", što je znak da jedni druge nadziru. Državni Duh(ovi) uvijek rade za državu i moraju se prilagodjavati državnim interesima. Sjetite se, ne znam koliko znate o tome, slučaja New Yorškog procesa Hrvatima u početku osamdesetih godina, u kojem je državni odvjetnik, tj. javni tužitelj Stuart Baskin bio potpuno pod utjecajem US ministarstva pravosudja, a ovaj pod utjecajem Washingtona, tj. Bijele Kuće/vlade, koja je za interese Amerike tijesno suradjivala sa jugoslavenskom vladom iz Beograda, a ova Washingtonu dostavljala podatke o Hrvatima na sudu u New Yorku, a ovi iz Washingtona javnom tužiocu Baskinu, a ovaj federalnoj Sudkinji Konstance Motley, koja je bila 90% na strani javnog tužioca, iako 95% Amerikanaca misle da je njihov pravni sistem odvojen od države. Jest, kada država nije u pitanju. Oni Hrvati koji su bili na sudu to najbolje znaju. Zadnji od te New-Yorške grupe, Ranko Primorac, oslobodjen je prije par godina.

Što se tiče sudjenja Srećka Rovera, pročitavši vas komentar, odmah sam potražio te podatke i pronašao sam ih u "DRINI" br,1-3 1956. godine. Istina je što ste malo rekli o tome. Sada bih ja mogao o tome napisati i razloge i ishod tog suda. Samo bi oduzelo mnogo vremena za čitati našim dragim Hrvatima iz Domovine koji to prate. A vrijeme je novac, poslovica kaže. Pozdravlja vas Otporaš.



sponzoras
16.06.2009 19:25 h

dio filma...Susret Pavelića i Hitlera

Susret Adolfa Hitlera i dr..Ante Paveli?a - YouTube




arcanoid
16.06.2009 22:27 h

Otporaš. Sud časti, tužilaštvo, obranu možemo ovako vitrualno uspoataviti pa i porotu u bliku svih prisutnih. Možda i neke pouke i pravdu izvučemo ali mala je težina svega toga ako ostane samo na portalu.
Za pravo vjerodostojno rasvjetljavanje fame oko Pavelića, jedino na državnom nivou ima efekta.


matrixdc
16.06.2009 22:56 h

Umjesto "bistrenje pojmova" više bi priličilo "navlačenje majmuna"



Domobran
16.06.2009 23:05 h

arcanoid. Slažem se sa svime što ste rekli. Ja sam stavio "simboličbno". Rijetki su slučajevi da je država pokrenula otvoranje nekih procesa, pogotovu ako je to u interesu države da do toga novog procesa ne dodje. Javno mnijenje/mišljenje prisili državu/vlast da do tog procesa dodje. Dragi kolega mi to možemo učiniti. To od nas traže naši budući naraštaji i sve prošle žrtve, koji manje znaju o ovoj temi nego mi danas. Ja bih već sada mogao upriti prstom tko bi mogao biti protiv toga.

Kolega arcanoid ništa se preko noći nije riješilo niti dogodilo. Kinenska poslovica kaze: Šta čovjek treba najprije - učiniti da prijeđe 10.000 koraka. Odgovor je: napraviti prvi korak. Tako i ovdje. Ideja je tu. Prvi korak je tu. Okrivljenik (iako je već pedest godina mrtav) je tu. "Dokazi" su tu. Javni tužioci već su poredani i čekaju. Porotu ćemo pronaći, pa ako ustreba uvest ćemo ih iz susjedne države Srbije. Mi smo tu. Dobra volja je tu. Ne želim da se "našeg" Pavelića smatra kao Tita. Danas je GN lokica odgovorila zippo da njezin Tito nije nikada bio sudjen te da nije kriv. Ja hoću da naš Pavelić bude sudjen i da se na sudu iznesu sva njegova krivična djela po kojima se može pronaći krivim ili biti oslobodjen. Osobno ću biti podjednako zadovoljan porotovom odlukom. Mislim da se razumijemo i radimo na tome da se ostvari za dobrobit sviju nas. Tada će nas svak cijeniti i poštivati, a ponajviše povijest.



arca
16.06.2009 23:57 h

Otporaš, pa ako je stvar u tome da na ovom našem virtualnom sudu trebamo ocjeniti je li Pavelić u pravnom smislu (jer ovo je sud, makar i virtualni, zar ne?) kriv ili nije kriv, odgovor je vrlo jednostavan:

Nije kriv.

Obrazloženje: Pavelić je djelovao na osnovu zakona donesinih u pravnoj i regularnoj državi.
Mi se danas nad tim zakonima možemo i zgražati, no oni su bili punopravni i regularni. To je činjenica.

S Titom je druga stvar. Nakon uspostave njegove države postavljen je zakon koji je fiktivno regulirao ljudska prava i slobobode.
Fiktivno, naglašavam, jer pod okriljem istog počinjeni su nevjerojatni zločini.

Zaključak:

Pavelić je djelovao u okviru Zakona i na temelju ovlasti koje su njime regulirane.

Tito nije djelovao u okviru Zakona, nego suprotno njegovim stavkama.

S pravne strane u svakom sudskom procesu to bi bilo savršeno jasno, toliko da bi to i svaki početnik riješio bez problema.




sponzoras
17.06.2009 00:02 h

arca, točno, po toj logici ni Adolf Hitler nije kriv kada govorimo stanju u Njemačkoj s kraja 30tih i za vrijeme 2. svjetskog rata, jer je donio rasne zakone koje je i sprovodio. Dakle, nije bilo kršenje zakona...




sponzoras
17.06.2009 00:06 h

ali..mi ovdje pokušavamo utvrditi ulogu ustaškog pokreta u NDH i kreiranje hrvatske povijesti u hrvatskoj državi za vrijeme 2. svj. rata, te koliko je štete ili koristi Pavelićeva rabota nanijela Hrvatskoj u nastavku povijesti.




arca
17.06.2009 00:55 h

točno, zakonski nije. Moral je druga priča. I podosta ludila. I kalkulacije, manipulacije i drugih stvari.

E sad, bilo bi zgodno kalkulirati što bi bilo da se Pavelić nije spandžao s Hitlerom? Hrvatska bi svjedno bila zgažena od Hitlera i Mussolinija. I to je također činjenica o kojoj valja voditi računa.

Bi li broj žrtava u tom slučaju bio veći? Postoji li mogućnost da je Pavelić eventualno odabrao manje zlo?



Domobran
17.06.2009 02:21 h

sponzoras. Bez sumnje uspjeli ste otvoriti jednu jako zanimljivu teme. Osobno nisam protiv razglabanja te teme. Naprotiv. Sve što bih ovdje zamolio, i to javno, GN i ostale da se o ovoj temo raspravlja trijezno i sa željom da saznamo o toj temi više nego znamo. Kako kažete da "mi (to mi se svidja "MI", moja opaska) ovdje pokušavamo utvrditi ulogu ustaškog pokreta u NDH i kreiranje (činjenica,moja opaska) hrvatske povijesti u hrvatskoj državi (NDH, to mi se dopada, jer je bila uistinu Hrvatska Država a ne Španjolska ili Kinenska ili nečija druga, moja opaska) za vrijeme 2. svj. rata..."

Ali, kolega sponzoras, kolegica arca, je u potpunom pravu kada kaže da se treba kalkulirati: "šta bi bilo da se Pavelić nije spandžao s Hitlerom"? E to je ono što uistinu mi Hrvati trebam vrlo dobro proučiti, i to iz već odigranih činjenica koje mi više ne možemo mjenjati niti izmjeniti. Ako ste pomno pratili opise generala Drinjanina, mogli ste iz prve ruke uočiti kuda je vodila tadašnja politika koja je dominirala u Hrvatskoj, tj. politika HSS-e. Poznato je da Maček nije htio rata, tj. htio je status quo, sačuvanje Jugoslavije. Poznato je da je Jugoslavija stupila Trojnom Paktu kojeg je potpisala 25 ožujka 1941. god., a dr. Maček, kao ministar jugoslavenske vlade, dao privolu i poslao svojeg ministarskog kolegu Cincara Markovića da potpiše taj pakt u ime jugoslavenske vlade. Prije nekoliko brojeva u temi USTAŠTVO general Drinjanin piše kako je našao na Mačekovu stolu u spavaćoj sobi poklonjeni pištolj direktno od Hitlera, s molbom da preuzme vlast/kormilo Hrvatske Države. Maček je to odbio.

Eto šta bi bilo da nije bilo dra. Ante Pavelića, Poglavnika. Jugoslavija bi ostala Jugoslavija. KPJ je po naredjenju Staljina i Moskve već je počela pozivati svoje sakrivene komunističke ćelije na ustanke. Banovina hrvatska bi bila samo na papiru. Seljačka Zaštita pod vodstvom dra. Mačeka bi se stopila pod zapovjednistvo pukovnika Draže Mihailovića, a Zaštitari, tj. hrvatskim vojnicima koji bi bili u Zaštiti nabila bi im se srpska šajkača na glavu, stupali bi pod srpskom zastavom, pjevale bi se srpsle solunske pjesme, svirala bi se himna Ej Slaveni, itd. To bi bio konac NAŠE SLAVE DJEDOVINO!


colonia.tino
17.06.2009 10:52 h

Teško je o tome razgovarati čisto pravno gledano, jer nacistički pokret je doživio svoju pravnu osudu i u Nunbergu. Da je bio živ i Hitler bi bez dvojbe bio osuđen na smrt. Ali čak i da nije bilo tog procesa, srećom bilo je, ne bismio imali nikakve dvojbe o naravi nacizma, neznam zašto je teško shvatiti da jedan desni intelektualac, građanin, ili novinar, obični mali čovjek, sasvim svejedno, može biti žestoki protivnik komunizma, a da ga odmah ne etiketiraju fašistom, iako istodobno žestoki protivnik fašizma? Takvo razmišljanje mi nikada nije bilo jasno. Poznato je da ostaci totalitarnog mentaliteta sve one koji se s njima ne slažu, pogotovo ako su desne orijentacije, proglašavaju fašistima, što vidimo iz pisanja nekoliko nesretnika i na ovom portalu, to je tužno, koliko i tragikomično.

Paveliću se nikada nije sudilo, ako naravno ne smatramo da su komunistički sudovi vjerodostojni, na njima je osuđen i potpuno nedužni čovjek, Alojzije Stpinac. Zato je i hrvatska država nakon uspostave, 1992. godine poništila proces Alojziju Stepincu, te ga rehabilitirala, da ne govorimo o Crkvi, Crkva ga nikada nije ni osudila.

Mi sigurno ovdje nećemo dokazati Pavelićevu nedužnost, ali ćemo pokušati vidjeti u kojem kontekstu se sve to dogodilo i zašto se to sve pobogu dogodilo. Zar je doista moralo tako biti ?



sponzoras
17.06.2009 12:03 h

broken, u mojem slučaju deklariranje kao lijevo orijentiranog građana često završava etiketiranjem "komunist", "postkomunist" i sl... što je odraz neznanja iili nedostatka želje da se znanje absorbira. Ljevica je sastavio dio svake demokracije, pa i one koja nema komunističku prošlost.. no to eto, nekima nije i neće biti jasno. A bar danas je lako sebe educirati!

Naravno da se neću složiti sa nekim desnim stajalištima, no niti zagovaram totalitarizam, što pak je zajednička odlika ekstremnih lijevica i desnica. Dakle, ekstremizam i radikalizam je out!

Zašto se Pavelić priklonio Hitleru i nacističkoj ideji? Možemo nagađati ili pretpostavljati.Naime, bitno je razlučiti sukob Ustaša i Četnika u Hercegovini, razloge zašto je ustaški pokret nastao kao odgovor na četničko nasilje, te objasniti odluku da se hrvatski narod pročisti od "nepoželjnih" Židova i Cigana, ali i onih Hrvata koji nisu prihvatili ustaški zakon. A pročiščenje je dolazilo u obliku zatvaranja i likvidiranja.
Moguće je da je Pavelić prihvatio Hitlerovu ideju iz razloga da zaštiti čistu hrvatsku rasu, na uzoru
na ideju koju je sprovodio Hitler u Njemačkoj, no time je potpisao lišavanje slobode i smrtnu kaznu onim Hrvatima
koji nisu po njegovom zakonu bili dovoljno, Hrvati! Dakle, tu se radilo o čistom žrtvovanju ljudskih života u ime ideje. Ali čije, Paveličeve ili Hitlerove?

Daljnje udovoljavanje Hitleru je jasno iz činjenice da su vojnici NDH sudjelovali u napadu na Rusiju o čemu postoje
dokumenti pa čak i video snimke. Znamo da su Hitler i Staljin poptisali pakt o nenapadanju, koji je Hitler kasnije
prekršio pa je došlo do sukoba dva totalitarna režima, nacističkog i komunističkog.
NDH je između ostaloga objavila rat i SADu! Je li to bila želja Paveliča? Nekako nisam previše uvjere u to, mislim da je to bilo po nalogu njegova šefa Adolfa! No možda griješim... ali ako se Pavelić borio protiv komunista i četnika u ime slobodne Hrvatske, kako onda tu objasniti i objavljivanje rata zapadnim silama koje su bila treća strana, a sam Pavelić ih je odabrao kao svoje neprijatelje..


Domobran
17.06.2009 12:16 h

broken, tošno je što ste rekli. Mi Hrvati smo drugačiji od drugih naroda. I neka smo! Zato nam treba jedno vremensko razdoblje malo poduže za preodgoj, jer smo kroz stoljeća plovili u tudjima vodama/idejama i nestajali pod imenima kao stranci u svojoj vlastitoj rodjenoj zemlji Hrvatskoj.

Komentator Mišetić je spomenuo da bi bila mala vjerpdpstpjnost njegova oživljenja, tj. ČASNOG SUDA, te je spomenio SUD U DIASPORI SREĆKA ROVERA. To me je odmah potaklo da potražim dokumentaciju o tome i, fala dragome Bogu, pronašao sam ju. Ishod sudskog izvještaja je jako dugačak. Ja ću samo iznijestu sažeto, u kratkim crtama, šta je bilo, da se nikada ne zaboravi tadašnja, prije 50 godina i veše, pismena tehnika dopisivanja, pošta zračnim ili morskim putem, rijetko telefonske veze, ali ipak se uspijelo. Po svoj prilici, tadašnji Hrvati koji su taj SUD ČASTI za specifičnu stvar stvorili, danas više nisu na životu, ali su iza sebe ostevili jednu nadasve veliku vrlinu hrvatske tradicije poštenja, gdje su se držali one: AKO HOĆU LAKO ĆU, AKO NEĆU KAKO ĆU!

Pok. Srećko Rover je bio vodič jedne skupine hrvatskih vojnika koji su u " AKCIJA DESETI TRAVANJ ' pošli u domovinu se prikljuciti već postojećim postrojbama u hrvatskim šumama koji su se borili za oslobodjenje Hrvatske. Ozna ih je uhapsila kao i sve ostale skupine. Na sudu u Zagrebu 1948 godine bilo je nedokazani priča da ih je izdao Srećko Rover "BIMBO". To je bila jedna vrlo produktivna Oznaška smicalica kako zavaditi ostale Hrvate u emigraciji. U to poslljeratno vrlo ne snalazeće vrijeme za razbacane Hrvate po svijetu, ta oznaška smicalica je pala na plodno polje, posijala sumnju medju Hrvate, tako ih svadila i polarizirala. Sumnja je pala na Srećka Rovera da je špijun, da radi za Oznu i da je on taj uz još jednog Zlatara koji su svoje drugove izdali i predali u ruke Ozne. Pošto je Srećko Rover pristupio Ustaškom Pokretu još davne 1939. godine i bio je medju prvim Ustašama koji su umaršlirali u Sarajevo 23 travnja 1941. god., kao i medju prvima u osnutku Crne Legije. Kao takav bio je poznat kao jedan odvažni hrvatski Domoljub i borac. Na sve te negativne glasine protiv Srećka Rovera i sami Poglavnik je povjerovao oznaškim smicalicama, te isključio istoga iz ustaških redova i javno ga preko novina optužio kao izdajnika. Na ovu odluku Poglavnika general Maks Luburić je energično prosvjedovao, što je, uz podjelu Bosne sa Stojadinovićem, uzrokovalo razlaz izmedju ova dva hrvatska velikana.

Tada je na incijativu generala Luburića bio stvoren ČASNI SUD od osoba i sa jedne i sa druge strane. Sud naravno nije imao nikakove juridisticke snage, ali je svakako imao dovoljno moralne snage da shladi poljuljale duhove medju Hrvatima, koliko toliko. Kada je preživjeli iz Kavranove Grupe, Ivan Prusac napisao 1967. godine knjigu "TRAGEDIJA KAVRANA I DRUGOVA" u jojoj je donekle rasvijetlio ulogu "BIMBO" kao vodič i jasno podvukao da je Srećko Rover nevin.

Eto šta može jedan simbolike radi ČASNI SUD napraviti. Mi danas u kompjutorsko doba možemo kamokud više i efikasnije napraviti, i, možda, za primjer biti prvi u svijetu koji su takvo nešto napravili.

Ja ću nastaviti završiti opise generala Drinjanina o "Povodom smrti dra. V. Mačeka" ubrzo, te ću iznijeti svima na uvid moj mali nacrt kako ja to zamišljam, kojega bi svi zajednički trebali srediti i urediti kao jednu lijepu curicu za vjenčanje. S poštovanjem, pozdravlja vas Otporaš.



colonia.tino
17.06.2009 12:35 h

sponzoras. Idemo od Rusije.

.U napadu na Rusiju sudjelovao je veliki broj ljudi ( gotovo iz cijele Europe ), čak je Britanija ( preko kraljevske obitelji ) sakupila velike dobrovoljačke postrojbe koje bi se pridružile Hitlerovoj kampanji proti SSSR-a., Churchil, koji nije volio Staljina, ali nije htio rušiti savezništvo, je to stopirao u zadnji trenutak .

U Americi, Joseph Kennedy ( otac predsjednika Kennedya, koji nije bio oličenje dobra kako to povijest romantično želi reći, s ozirom da mafija nikada nije ima veći utjecaj na društvo nego za njegovo vrijeme, pa čak i na WHITE HOUSE ) je predlagao Roosveltu i Hooveru ( najmoćnijem Amerikancu 20 stoljeća ) da se udruže sa Hitlerom. Da nije bilo napada na Poljsku i rata sa Europom, Hitler bi lako našao saveznika u SAD-u ali i Britaniji,. Da li bi u tom slučaju njegov režim bio manje zločinački ? Naravno da ne bi.

Rasni zakoni silom su nametnuti Hrvatskoj, međutim za to nema opravdanja, po meni Pavelić je trebao u šumu, slijedilo bi ga 90 posto Hrvata a na kraju rata Hrvatska bi postojala, time bi uništio relativno ništavan Titov pokret u svom samom početku ( u početku bilo je tek stotinjak fanatika u tom pokretu ). Međutim, bilo je tako, kako je bilo. Naravno, sukobi četnika i ustaša na Drini i Hercegovini nešto su drugo od režima, režim je bio preslikan iz Berlina, nažalost, prislino, ali onda se trebalo boriti gerilski, a ne pristajati na to. NDH ne bi postojala i bila bi uništena da je Pavelić odbio Hitlera, ali bi postojala Hrvatska nakon rata, a Pavelić bi bio hrvatski De Guele.

Jasno da etiketirati nekoga fašistom ili komunistom zbog drugačijeg mišljenja nije u najmanju ruku koretno, ti vrlo dobro znaš, kako smo se postavili prema tome.

Ne samo da je ljevica u demokraciji legitimna, ona je neophodna, bez demokratske ljevice demokracije nema. Ja se nadam da ćeš ti kao intelektualac se također znati postaviti prema onima koji bi mene ili nekog sličnog etiketirali kao fašistu, te bi bilo super kada bi ti u svom tekstu iznio vlastiti stav prema drugom totalitarizmu, drugom zlu ( u komentarima si to učinio, svaka čast ), Titovom režimu. Naime, tebi je sigurno jasno kakav je to režim bio i tko je najodgovorniji za njegovu provedbu.



Domobran
17.06.2009 12:36 h

sponzoras. Skoro bih se zakleo da nas isti jadi muče: zašto ovo, zašto ono. Zašto je Pavelić objavio rat Ameriki? Taj čin se mora do temelja analizirati. Poznato je kada netko nekome objavi rat, da se tada sukobljuju dvije vojske i evo ti krvi do kljena, mesa na vagone i ruševina sela i gradova. To je prva i logična činjenica. Druga činjenica je ta da nikada nije došlo do vojničkih sukoba izmedju dvije "zaraćene" vojske, američke s jedne i hrvatske s druge strane.

Šta je u stvari bilo, to sam tek shvatio u početku 1968. godine dok sam još živio u Parizu. Tada je Henry Kissinger kao šef američke diplomacije, s jedne strane, i medjunarodni pritisak s druge strane, sazvao konferenciju za MIR izmedju južnog Vjetnama i USA, bez dozvole pristupa Vijet-Kongu u toj konferenciji. Amerika ne želi da Vijet-Kong sudjeluje jer ga Amerika ne priznaje. Koga Amerika ne priznaje, s njim ne želi ni razgovarati. Mi Hrvati to najbolje znamo, jer nas nitko nije htio priznati te s nama ni razgovarati. Tada je Vijet-Kong navijestio rat Ameriki i na taj način ju prisilio na razgovore i pregovore. Kako Amerika nije htijela priznati Hrvatsku 1941. godine, vlada NDH je vjerojatno znala za te medjunarodne diplomatske poteze kojima se sve diplomacije svijeta služe, pa je jednostavno, simbolički, navijestila rat Ameriki, kao što i mi nastojim simbolički osnovati ovaj ČASNI SUD.



sponzoras
17.06.2009 12:58 h

za sada..moram samo reči da antifašistički pokret nije bio ništavan i svakako je bio reakcija na zlo nacizma koje se nadvilo nad Europom. Samo za ilustraciju Iz Međimurja je masa ljudi zbjegla pred mađarskim nacistima u područja Kalnika i tamo osnovala odrede koji su se borili protiv nacista. Moj djed kao 20 godišnjak je prisilno regrutiran u mađarsku vojsku i poslan u Sibir, s obzirom da je živio tik do granice i imao je mađarsko prezime.
No, tema NOBa je sasvim nešto drugo i toga ćemo se svakako detaljnije dotaknuti.. za sada ne bih rastegao temu previše.

Što bi bilo da se Pavelić odmetnuo u šume i suprotstavio se nacistima? Eh sad, iz ove pozicije teško je o tome govoriti, kao i što bi bilo da je prihvatio suradnju lojalnih Srba u NDH koji su nakon 10.4.41. sami ponudili suradnju... no Pavelić ih je odbio i diskriminirao.
Nije li i sam Budak u Gospiću izjavio da trećinu Srba u Hrvatskoj treba pobiti, trećinu raseliti a trećinu pokrstiti?



colonia.tino
17.06.2009 13:22 h

Ne, u početku Titov pokret nije raspolagao sa više od 100-tinjak ljudi, ali je antifašistički pokret bio jak i jačao je u Dalmaciji pogotovo, tak kasnije sve je stavljeno pod isti nadzor. Ja nikada ne poistvjećujem antifašizam sa komunizmom.
Što bi bilo, kad bi bilo, da bi bilo - nije bilo, pa se slažem da je iracinalno o tome rezmišljati.


arca
17.06.2009 14:58 h

citat:
Rasni zakoni silom su nametnuti Hrvatskoj, međutim za to nema opravdanja, po meni Pavelić je trebao u šumu, slijedilo bi ga 90 posto Hrvata a na kraju rata Hrvatska bi postojala...

Dobro zvuči, ali pitanje je, bi li to bilo 'tehnički' izvedivo? u tom slučaju morao bi se istodobno boriti protiv nacista i Srba, budući da se s njima nije htio spanđati. Onda bi nacisti osim Židova i Cigana tamanili i odmetnute Hrvate, a njihove obitelji slali bi u konc logore. Koliko bi to tek žrtava bilo?

Meni izgleda da je kad sve skupa zbrojiš, negdje morao pregrist....

sponzoras

17.06.2009 15:18 h

Mogao je, da..isto tako preuzeti kontrolu nad antifašističkim pokretom da je htio.. pa i prihvatiti suradnju lojalnih Srba.
Pri tom ne smijemo zaboraviti da nisu svi Srbi ni tada bili od reda četnici. A ni činjenicu da je unutar Kraljevine SHS, Hrvatska i prije NDH uspjela izboriti svojevrsnu autonomiju, korak bliže samostalnosti.
Možda, kažem možda, da je Pavelić stao na stranu antifašista i prigrlio lojalne Srbe i Židove, tko zna kako bi tijek povijesti tekao dalje...
Međutim stao je na stranu ultimativnog zla, a to zlo je pobijeđeno...
Da je nacizam kojim slučajem pobijedio, možete li zamisliti kako bi današnja Europa izgledala, očiščena i filtrirana od nepoželjnih. Nekako sumnjam da bi mi sada ovdje razglabali o demokraciji i ljudskim pravima.
Bojim se da mnogi od nas ne bi ni bili rođeni.



arcanoid
17.06.2009 22:39 h

sponzoras. Pavelić je na samom kraju rata, dok se već nazirao ishod imao priliku priječi na stranu saveznika ali eto, nije to napravio. Zvali su ga a odbijanjem je napravio veliku grešku. Povijest bi se danas inače drugačije čitala.
Kao prvo, Jugoslavija se ne bi osnovala bez obzira na svoje avnoje, zavnohe i kojekakve deklaracije. O njemu se ne bi moglo govoriti kao o pripadniku nacizma ili fašizma bez obzira na ono što je napravio. Tito ne bi mogao manipulirati s prvim izborima i uspostaviti komunističku diktaturu. Blajburg se ne bi dogodio jer ne bi bilo potreba za zbjegom naroda pred partizanima.
Greška što je ostao dosljedan Hitleru umjesto da se preobukao kao svojedobno četnici. Danas ne bi imali potrebu kopati po NDH jer bi povijest bila već ispravno napisana. Ovako su je pisali pobjednici kao i uvijek a vidim kako su ju napisali. Veliki dio naroda ne zna pravu podlogu svega i duboko usađenu krivnju zbog ustaša. Pa 45 godina su nas komunisti kljukali onako kako su htjeli.
I još nešto Sponzoras, pitam se koliko ih do danas nije rođeno obzirom da se Blajburg dogodio?



Domobran
17.06.2009 23:51 h

arcanoid. Upravo tako. Imao sam na umu se toga dotaknuti što nije rečeno da neću kada dodje vrijeme. Moja je supruga francuskinja skoro, približava se, pedest godina. Često **** smo imali "Kačićev ugodni razgovor" o Maršalu Petain-u koji je bio saveznik Hitlera. Mnogi Francuzi ga ne voli poradi tih veza sa Hitlerom. Kada je Francuska oslobodjena 25 kolovoza 1944. godine, Petain je pao u nemilost. Kasnije je bio uhicen i sudjen za sva stradanja i pokolje u Francuskoj. Sud je dugo trajao. Njegova obrana je bila da se on nije mogao oprijeti Hitlerovoj vojnoj sili, a da bi spasio što više francuskih života, odlučio se je na suradnju s Hitlerom. Mnogi ti spašeni Francuzi su kasnije otišli u Francuski Narodni Otpor, La Resistance Francaise, i generalu De Gaulle-u pomogli osloboditi Francusku. Ta njegova tvrdnja se je uveliko uzela u obzir i on je, Maršal Petain, bio oslobodjen svake krivnje 1951. godine.

Dragi kolega arcanoid to je upravo to što ja hoću, a po komentarima vidim da su i drugi mnogo zainteresirani, stvoriti jedan ČASNI SUD, optužiti dra. Antu Pavelića, napraviti optužbu protiv njega, baziranu na svim onim krivičnim djelima koji bi mogli imati pravnu podlogu. Čim ja završim opise generala Drinjanina, ne bih ih želio izostaviti, pripremit ću osobno jednu optužbu protiv dra. Pavelića, dati ju svima vama na uvid, pregled, na izmijenu i popunjanje, sve dok se svi ne složimo i zaključimo zajednički da se svi slažemo. Tada će nam to biti službeni dokumenat po kojem ćemo se ravnati i do kojeg ćemo se svi zajednicki držati.



sponzoras
18.06.2009 08:27 h

Da, zanimljiva je ta činjenica kako Pavelić nije i po drugi put "kompromitirao" sebe i pokušao po drugi put raditi nešto za svoj narod. Ovdje tvrdite da je pakt sa Hitlerom bio na nekin način izbjegavanje manjeg zla, a kada je bilo očito da će saveznici razbiti naciste, Pavelić nije opet u ime svog naroda napravio korak koje je mogao, preći na stranu saveznika.... tko zna, vrlo je moguće da se tada Bleiburg ne bi ni dogodio. ??
Koje su to strasti i vjerovanja nagnale Pavelića da ne zaštiti svoj narod pred sudom pobjednika rata?
Na kraju krajeva, tko zna da li bi bio pobjednik i drugačije interpretiran u povijesti da je to učinio.
Nitko normalan danas ne odobrava masovni pokolj Japanaca u Hiroshimi i Nagasakiju, ni u SADu ni u svijetu, a opet taj čin je zaustavio rat.



Domobran
18.06.2009 14:00 h

sponzoras. Vi dobro zborite, ali kako to promijeniti, danas, poslije skoro 70 godina. Mi to iz današnjeg ugla gledamo, što je u jednu ruko dobro. Da smo tada, u to doba, živjelu tu, sa tim izmješanim vojskama, do zubi naoružana, gdje se nije znalo tko pije ni tko plaća, tada bi se mi svrstavali u one tabore/grupe koje bi nam najviše odgovarale; vi bi po svoj prilici otišli u partizane NOB a ja u hrvatsku vojsku HOS, kao što je to bio slučaj u prošlom Domovinskom ratu. Teško je ostati (biti) ravnodušan i biti po strani u takovim okolnostima.

Nami su, dragi moj kolega sponzoras, naši očevi ostevili jedan VELIKI SVEŽANJ zamršenih zagonetkih u kojima se danas skoro ni ne snalazimo. Ako hoćemo zajedno živjeti u zajedničkoj zemlji Hrvatskoj, onda je neminovno potrebno da i zajednički prilazimo tom SVEŽNJU neriješenih zagonetka i pronadjemo tko je bio manje a tko više kriv k pristupu NOB i HOS i zašto su se borili jedni a zašto drugi. To je imperativ svega i spreman sam podmetnuti moja, već ostarijela, ledja i priključiti se onim Hrvatima sa dobrom voljom u pronalasku odgovora. Pozdrav, Otporaš.

[Bobani]

by: Otporaš

POKREĆE SE PROCES PROTIV POGLAVNIKA (2)

PROCES PROTIV POGLAVNIKA - PROCES STOLJEĆA


Sun, Jul 8, 2012 at 6:15 AM

Bog! dragi Franjo,

Pozdrav tebi i tvojima. Prilažem ti nešto sa svim komentarima što sam ima tome skoro 3 godine pisao na portalu javnom.com samo i jedino kako bi saznao mišljenje komentatora.
Pozdrav tebi i svim tvojima. MB, Otporaš.


HRVATSKA I USTAŠTVO (88)


PROCES PRITIV POGLAVNIKA

Zbog nagomilanih dezinformacija i zbog razvikanih pocinjenih zločina na našim područjima za vrijeme WW2, pokreće se proces protiv Poglavnika dra. Ante Pavelić.

P O K R E Ć E S E P R O C E S S T O L J E Ć A.



Jedna zainteresirana skupina GRADJANI NOVINARI s portala javno već duže vremena vodi "žučljivu" polemiku oko počinjenih zločina na području Hrvatske, još bolje rečeno na području Nezavisne Države Hrvatske, poznate u svojoj skraćenici inicijalama NDH. Kada kažemo NDH tim mislimo reći i uključiti BiH kao sastavni dio Nezavisne Države Hrvatske, NDH, što je uistini bila i činjenica.

Zloćini su uistinu počinjeni i mnogi nedužni i nevini su stradali zbog sulude i neodgovorne politike, kako Ustaškog Pokreta tako isto partizanskog mokunističkog pokreta pod vodstvom Josipa Broza Tita kao i srpskih četnika koje je vodio general Draža Mihailović u ime jugoslavenske kraljevske vlade sa sjedistem u to doba u Londonu. Najviše su polemike dolazile: tko je manje a tko više zločina počinio? Naravno da su jedni GN branili jedne a drugi branili druge bez da se je moglo doći do zaključka: bilo u prilog jednih ili drugih, pa je izgledalo po onoj: Tko je stariji, ili kokoš ili jaje? Komentirajući često **** o toj te istoj temi od 1945. pa sve do danas, utrošilo se je na milijune sati žučljivih debata i polemika a da se nije pomaklo ni za jotu s mrtve točke.

Zato se je preko komentara i privatni "sandučića" došlo do ideje da se sastavi odbor zrelih, odgovornih i nadasve poštenih i ne obojenih Hrvata prema jednima ili drugima, s jednom svrhom da se pročešljaju/procesuiraju svi počinjeni zločini, kako bi se moglo, iako više simbolično nego pravo, na tu bolnu našu zajedničku stvar staviti konačnu točku, nazovimo ju: TOČKA IZMIRENJA.

U tu svrhu već sam kontaktirao jednog prominantnog odvjetnika koji još nije dao svoj DA ili NE, ali je rekao da je stvar, koliko god da je dobra, još visš da je poželjna.

Zato pozivam sve zainteresirane Hrvate kojima je stalo da do ovog "stoljetnog" procesa dodje i da se u djelo sprovede, da se preko ovih stranica portala javno.com počmu javljati svojim komentarima kako bi se razvila iskrena i poštena suradnja sviju nas za naš zajednički cilj, a taj je: Iznijeti ISTINU, ništa drugo nego ISTINU.

Znam i svjestan sam da sve to neće biti lako. Ali moramo se držati one naše narodne izreke: AKO HOĆU LAKO ĆU, AKO NEĆU KAKO ĆU! Pošto je ovaj proces u našem zajedničkom hrvatskom interesu, onda će ga biti lako i ostvariti.

Ja za sada neću ništa predlagati osim što ću reći da će se morati izabrati: Sud, javni tužitelj, obrana, porota i slično. Uloge sviju njih nama su više manje poznate. Javni tužitelj imperativno mora raditi kako što svrsihodnije sudu podnijeti prijavu tužbe s naznačenim detaljima i krivičnim djelima svakog optuženika.

Želio bih da se ova namjera shvati jako ozbiljno, ne toliko poradi nas samih, koliko poradi naših budućih pokoljenja, kako nas ista nebi ismijavali za naše propuste, neozbiljne i neodgovorne čine, nego još i gore: Da smo kukavice, jer im nismo ostevili dovoljno povijesnog materijala kako bi oni mogli nastaviti i dovršiti ono što mi iz naseg "kukavičluka" nismo ni započeli, ni dovršili, ni njima išta ostevili.

U to ime Otporaš vas očekuje za ovaj ozbiljni zajednčcki podhvat, pozdravlja vas sve s našim iskrenim pozdravom: Bog i Hrvati!



DOMOLJUB
4.11.2009 15:32 h

Otporaš. Dobra ideja ali ti moram reći da je neizvediva. Žalosno ali je to tako. Hrvati kako se danas ponašaju radije spavati u mamurluku - ne znanju - u kojem se vrlo dobro sanja, nego prijeći jednoj ozbiljnoj stvari, kao što je to otvoranje procesa SVIM ZLOČINCIMA, a ne sam takozvanim "ustaskim". Želim ti uspjeh i dobru sreću! Jako intezivno ću taj proces pratiti samo da vidim ozbiljnost Hrvata. Mnogo **** Hrvati su propali na ispiti, kao sada u Švedskoj potpisavši ugovor sa Slovenijom kojim se na pladnju dariva hrvatsko područje.
Kada je Poglavnik pod ratnim pritiskom potpisao rimske ugovore 18 svibnja 1941., prvom prilikom on je te ugovore poništio i izgubljena hrvatska područja povratio Hrvatskoj. Sada se postavlja ozbiljno pitanje: Hoće li i kada će se Jadranka Kosor ugledati na oštrinu i snagu Poglavnika dra. Ante Pavelića i poništiti taj Stokholnski ugovor sa Slovenijom i povratiti izgubljno hrvatsko područje Hrvatskoj.


colonia.tino
4.11.2009 22:27 h

Ideja je dobra, treba iznijeti vjerodostojnu dokumentaciju kako bi mogli baratati sa stvarnim činjenicama. Da bi mogli krenuti.


Domoljub
Domobran
5.11.2009 00:10 h

Pročitao sam tvoj komentar više **** kako bih ga razumio u onom kontekstu u kojem si ga ti pisao. Došao sam do zaključka da si ti mislio na Hrvatsku Državu koju su Hrvati teškom mukom stekli nakom 839 godina; a koju su odmah u početku neprijatelji napali sa svih strana, tako da, netom stečena Hrvatska Država, nije imala snage se razvijati pa niti održati pritiscima kako iz vana tako i iznutra. Tako je sa svakim idealnim početcima, pa se neću iznenaditi da i ovaj početak nezainteresirani Hrvati - pa i drugi kojih se ovo bude ticalo - počmu omalovažavati kako bi se pažnja skrenula na nešto sasvim sporedno.


Domobran
5.11.2009 00:22 h

colonia.tino. Jest! Ideja je dobra, ali će biti sasvim i kamokud bolja ako ju svi zajednički uspijemo sprovesti u djelo. Ja ne strepim za dokumentaciju, koliko strepim na bojkotiranje iz straha da je to nemoguća nemogućnost nemogućega. Za svaki pa i najmanji proces ljudi se spreme; a za ovaj biti će interesa za svakoga i svak na svoj način će tražiti način(e) kako sto više prikupiti dokumentacije. Treba se raspitati u Beogradu pa tek onda u Zagrebu za svu povijsnu dokumentaciju vezanu za NDH, Ustaše i Poglavnika. I neka se svak pripremi onako kako mu to bude njegovo srce dirigiralo! I sljedbenici ISTINE će sa njihove strane pripremiti. I na tebe, tino, mnogo se računa, tim više da si se već javio da bi želio biti BRANITELJ. Dogovoreno!


colonia.tino
5.11.2009 09:34 h

Put od ideje do realizacije je trnoviti put i uglavnom nedostižan, da biste nešto ostvarili prije svega morate imati ljudi koji će bez fige u džepu, i bez " maskirnih uniformi "raditi. Drugim riječima, treba ići sa konkretnim programom, konkretnim stvarima ili sve ovo tek " lajanje na mjesec ".
Naime, da biste imali " Sabirni centar ", ukoliko se radi po principu na Memorijalni centar iz Domovinskog rata, vi onda prije svega morate imati prostorije, morate imati nešto poput muzeja ( to ne mora biti ništa megalomansko, ništa glamurozno, tek dostupno javnosti ), odnosno arhiva, gdje bi se građa prikupljala, arhivirala, strukturirala, te pohranjivala.
Ukoliko se radi o originalnoj dokumentaciji, vi morate tu dokumentaciju pravovaljano zaštititi od propadanja, treba je uvezati , treba je obložiti i spremiti za postav, odnosno izložiti da bi je i drugi posjetitelji mogli vidjeti.
Uzmimo primjer, ako se radi o originalnim pismima UDBE ili hrvatskih emigranata, vjerodostojnim svjedočanstvima vi to morate pregledati, izložiti i učiniti dostupnim javnosti, radi se o prevrijednoj građi da bi se s njom budzašto razbacivalo. Da biste vi to mogli morate imati sve ono s početka priče ili tu nema vjerodostojnosti ili tu nema budućnosti a time ni razloga raditi nešto što je osuđeno na propast. Da biste sve to imali, morate imati čovjeka, puno je ljudi, ali čovjeka treba tražiti.
I kod braće, nesloga se javlja, a prevare nisu rijetke.
Naravno i prikupljanje same dokumentacije je zahtjevan posao, međutim, kada imate ono prvo i to drugo ide lakše, jer ako nešto institucionalizirate, onda imate i veći legitimitet. Sa institucijom i druge institucije lakše i brže surađuju te im ustupaju lakše i brže dokumentaciju koja se traži, treba raditi, ali ponavljam, ukliko se to misli raditi ozbiljno.

To vam je isto kao i kod novinara, kvazi profesionalci ili marginalci, koji nisu Sljemena ni vidjeli, ali su dva dana kasnije napisali izvještaj sa Sljemena, vrlo loše i kranje nepismeno, su ispred Vas koji ste to isto napisali ranije od svih ostalih u HRVATSKOJ, jer su institucionalizirani, jer imaju zaleđe, odnosno pozadinu koja ih zbog tko zna kakvih interesa gura naprijed gdje im ni u kom slučaju mjesto nije.


Otporaš
5.11.2009 13:14 h

colonia.tino. Vrlo lijepo obrazloženo kroz sve koje poteškoće i probleme se prolazi za ostvariti jednu zamisljenu i plemenitu zamisao, ideju.
Čitao sam negdje kako se je više vremena potrošilo u planiranju gradnje "Notre Dame de Paris", nego sami početak gradnje. General Drinjanin u " PIMO HRVATSKIM ELITAMA" godine 1968 kaže: "...Sve ono što se gogadja oko nas bi trebali donekle smatrati "nemogućim", pa ipak se dogadja i moglo bi se dogoditi mnogo toga, što na oko, izgleda "nemoguće", a to nije, a nama ostaje uvijek da postfactum komentiramo: "izgledalo je nemoguće" i "tko bi to mogao reći". Nakon svega što se nama Hrvatima dogodilo, morali bi ne samo naučiti na pogreškama vlastitim i tudjim, nego i promijeniti dio samog našeg mentaliteta, kako bi pojmovi "moguće" i "nemoguće" dobili i za nas konkretno znacenje".
Dragi tino, tako kaže general Drinjanin, da treba "promijeniti i dio samog našeg (hrvatskog) mentaliteta, a vi kažete da treba stvoriti zgradu ( biblioteku), ljude od povjerenja, tim za sroktiranje papira, uvezivanje dokumentacije, prilagodjenost publiki itd. To stoji! Kinenska poslovica kaže: " Ako hoćete napraviti deset tisuća koraka hoda, šta najprije morate učiniti"? Odgovor je: Njaprije učiniti prvi korak. Slično i sa ovim, nasim, hrvatskim i zajedničkim potezom; moramo početi s prvim korakom: PLANIRANJE.

Ja sam o tome, o mojim nagomilanim knjigama, papirima i sl., pričao s jednom nada sve povjerljivom osobom u Zagrebu, koja poznaje moje selo i moju rodnu kuću, te mi je rekla da mi je kuća velika i da bi najbolje bilo sve "dopeljati" u kontenjeru, police ili stalaže napraviti i sve poredati po redosljedu...Čak je ta osoba povjerenja dala ideju kako bi se ta "Knjižnica" trebala zavati: "KNJIŽNICA FRA. SILVIJE GRUBIŠIĆ". Tino, ako želite nešto više znati o ovom fra. Silvije Grubišić, obratite se na Saborskog zastupnika Boro Grubišić. On će vam moći dalje reci tko je bio fra, Silvije Grubišić. To je što se tiče tih poteškoća: "moguće" "nemoguće".

Što se tiče PROCESA PROTIV POGLAVNIKA, mišljenja sam da je to naša hrvatska dužnost da mi te ZLOČINE PROČEŠLJAMO, ili ćemo mi to ostaviti našim neprijateljima da to čine za nas, mimo nas i protiv nas, tako da vječito ostane na Hrvatima Hipoteka Grijeha drugog svjetskog rata na području Hrvatske. Ugledajmo se u Srbe. Oni bez srama i stida, naprotiv s velikim PONOSOM, sada rade na tome kako Rehabilitirati Dražu Mihailovića, a ne kako dokazati kako je on bio najveći ratni zločinac. Svakome bih preporucio knjigu: ISTINA O DRAŽI MIHAILOVICU koju je napisao dr. Ivo Omrčanin prije pola stoljeća i koju je potkrijepio sa svim mogućim dokumentim i u ta vremena još živim svjedocima. Tino, vi ste mlad i nada sve prirodnom nadarenošću uporni, pa ćete možda doživjeti vrijeme kada će se velikom žestinom, u sred našeg glavnog grada svih Hrvata Zagreba, raspravljati o PROCESU PROTIV POGLAVNIKA i svega onoga što je bilo vezano za NDH. Jedino tada, poslije svih "ZA" i "PROTIV" dokaza moći će se staviti konačna TOČKA, kako za Poglavnika dra. Antu Pavelića, tako i za sve ostale, i iz dna naših srca i sa velikim usklikom reći im: SLAVA VAM I POČIVALI U MIRU BOZIJEM!!!


colonia.tino
5.11.2009 17:50 h

Treba konkretno odrediti ciljeve, po točkama, što i kako to postići. Da se zna, kako raditi.

Otporaš
5.11.2009 18:44 h

colonia.tino. Vrlo rado ću iznijeti moj cilj(eve) po točkama kako to početi (ili kako vi kažete postići), tako da se zna kako raditi...
Samo moram nadodato to da će to biti jedan "kostur plana" koje mogu svi zainteresirani nadopunjati, popunjati, dodavati i oduzimatisve do one točke ili stupnja kada bi svi zaintereserani potvrdili i rekli da se slažu. Tek onda se prelazi na izvodbu tog "kostur plana". Ja ću taj, nazovimo ga, "moj cilj" iznijetu na mojoj naslovnoj stranici tako da bude pristupačan svim onima koji, za dobru stvar, žele sudjelovati na ovoj drugoj sudskoj parnici u odsustvu optuženika. Prva se je vodila preko slobodnog hrvatskog tiska 1956. godine, kada se je sada pok. Srećka Rovera okrivilo i čak neslužbeno optužilo da je bio agent Ozne i kao vodič predvodio skupinu Božidara Kavrana ravno u ruke Ozne 1947. godine. Prvi koji se je digao u obranu Srećka Rovera, bio je general Drinjanin. Na njegovu upornost da je dotični nevin i da bi se to moglo dokazati, sastavili su "ČASNI SUD" od neutralnih osoba Hrvata, koji su preko sluzbenih izjava, pisama, telefonskih razgovora, gdje su i jedna i druga strana imali priliku, u ta vremena, bez danasnjih kompjutora i e-maila, ustanoviti što je istina a što nije. Dakle, Tino i svi drugi koji budu ovo čitali i pratili, potrudite se u vašem krugu i medju vašim prijateljima pronadjite istomišljenike i zainteresitane Hrvate, pa čak i Jugoslavene ako ih još ima i Srbe, da iskreno priskoče u pomoć, sa željom i voljom, ne da ruše, nego da priskoče u pomoć za sprovesti u djelo ovu dobru i nadasve plemenitu stvar. Svi oni koji kažu odmah u početku da je to "NEMOGUĆE" su za STATUS QUO, to jest da mi Hrvati i dalje patimo od hipoteke grijeha prošlosti, umjesto da kao kulturni ljudi znadnemo se postaviti tako da prave stvari pohvalimo a krive osudimo za vjeke vjekova, tako da poslije ovoga PROCESA UZDIGNUTE GLAVE idemo dočekati novog, demokratskim putem, slijedećeg Predsjednika. Pozdrav, Otporaš.

colonia.tino
6.11.2009 11:45 h

Dragi kolega Otporaš. Da li bi se tu radilo o institucionalnom obliku arhiviranja dokumentacije, odnosno o nekoj vrsti Sabirnog ili Memorijalnog centra koji bi onda bio smješten u nekom gradu u RH ili van nje? Ili virtualnom, odnosno iznošenju određenih povijesnih činjenica na webu?

Otporaš
6.11.2009 12:44 h

colonia.tino. Može i jedno i drugo. Istini za volju, Tino, uvjerenja sam da i sada neki koji prate webs i pronadju nešto za njih zanimljivo, to kopiraju i zadrže za nekada buduću potrebu. Uzmimo, na primjer, knjigu Ivana Prcele " HRVATSKI HOLOKAUST II " i početak ili početke kako je došlo do te knjige. Najprije je došla ideja da se počmu sakupljati dokazi od još živih svjedoka. Mnogo ih je bilo zainteresiranih dati svoja svjedočanstva, uspomene, sjećanja i zapise partizanskih zločina, ali gdje ih poslati i kako će to sve skupa izići u javnost. Ivan Prcela sa nekim svojim istomišljenicima (vidite, Tino, kažem ovdje "svojim istomišljenicima" je počeo prikupljati sve do čega je mogao doći glede tih dokaza...) je osnovao odbor za istraživanje " BLEJBURSKE TRAGEDIJE. ".

Znam da vam je poznato iz ove spomenute knjige kroz sve kakve poteškoće i teške muke je ovaj ODBOR prošao dok knjiga konačno 1970. godine nije ugledala svijetlo DANA. I mi, Tini, imamo naših istomišljenika za ovu stvar, a ako ih nemamo, naša je dužnost ih pronaći. Ideja je tu. Želja nam ne manjka, za rad i trud se kolektivno žrtvujmo, i sve će biti, s pomoću Božijom, dobro. Pozdrav, Otporaš.

Domobran
7.11.2009 00:07 h

Prijatelju Otporaš. Pojedini komentatori ti indirektno daju naslutiti da ih ne zanima tvoja prošlost. Kakvi su razlogi da ti to tako uporno iznosiš? Meni su tvoji opisi zanimljivi kao kada čovik čita pisma razni ljudi kroz koja vidi ogledalo ljudi. Što druge zanima je kao u očenašu: Daj nam ga danas, i to je sve. Ti forsiraš idealizam; ma kakav idealizma? Vidiš da su ljudi ogorčeni, jedvo kraj s krajom vežu. Sada jadnu raju nagone da glasaju za budućeg predsjednika. Nije to loše da svak kroz tajnu kutiju kaže stusnutih očiju za koga je glasao. Svaki kandidat ima neku stranku kojoj se je priključio kako bi ga stranka podržavala i snosila. Ni to nije loše. Ali šta je loše da naš dragi Milan Bandić nema stranke koja bi ga podržavala. Ona stranka, SDP, kojoj je on bio član br. 2 ga je izbacila.

Sada luta kao kao janje izgubljene matere. Koja god mu dadne podojiti, on je prisvoji. Možda da ni to nije loše. Zašto? Neki dan je rekao da su mu uzor njegova Majka i Bog. Pa, dragi moji Hrvati, šta drugo i šta još mi hoćemo. Čovjek nam je rekao sve. Da voli sviju Majku i da voli Boga! Hajdete junaci i na demkratski način dignite svoje ruke, i to uvisoko, tko je protiv svoje Majke i protiv našega Boga? Nadam se da nije nitko. E, onda nam ostaje samo jedna stvar, a ta je: SVI NA IZBORE 27 PROSINCA I GLASUJMO ZA MILANA BANDICA.

[Bobani]

by: Otporaš

POKREĆE SE PROCES PROTIV POGLAVNIKA (2)

PROCES PROTIV POGLAVNIKA - PROCES STOLJEĆA


Sun, Jul 8, 2012 at 6:15 AM

Bog! dragi Franjo,

Pozdrav tebi i tvojima. Prilažem ti nešto sa svim komentarima što sam ima tome skoro 3 godine pisao na portalu javnom.com samo i jedino kako bi saznao mišljenje komentatora.
Pozdrav tebi i svim tvojima. MB, Otporaš.


HRVATSKA I USTAŠTVO (88)


PROCES PRITIV POGLAVNIKA

Zbog nagomilanih dezinformacija i zbog razvikanih pocinjenih zločina na našim područjima za vrijeme WW2, pokreće se proces protiv Poglavnika dra. Ante Pavelić.

P O K R E Ć E S E P R O C E S S T O L J E Ć A.



Jedna zainteresirana skupina GRADJANI NOVINARI s portala javno već duže vremena vodi "žučljivu" polemiku oko počinjenih zločina na području Hrvatske, još bolje rečeno na području Nezavisne Države Hrvatske, poznate u svojoj skraćenici inicijalama NDH. Kada kažemo NDH tim mislimo reći i uključiti BiH kao sastavni dio Nezavisne Države Hrvatske, NDH, što je uistini bila i činjenica.

Zloćini su uistinu počinjeni i mnogi nedužni i nevini su stradali zbog sulude i neodgovorne politike, kako Ustaškog Pokreta tako isto partizanskog mokunističkog pokreta pod vodstvom Josipa Broza Tita kao i srpskih četnika koje je vodio general Draža Mihailović u ime jugoslavenske kraljevske vlade sa sjedistem u to doba u Londonu. Najviše su polemike dolazile: tko je manje a tko više zločina počinio? Naravno da su jedni GN branili jedne a drugi branili druge bez da se je moglo doći do zaključka: bilo u prilog jednih ili drugih, pa je izgledalo po onoj: Tko je stariji, ili kokoš ili jaje? Komentirajući često **** o toj te istoj temi od 1945. pa sve do danas, utrošilo se je na milijune sati žučljivih debata i polemika a da se nije pomaklo ni za jotu s mrtve točke.

Zato se je preko komentara i privatni "sandučića" došlo do ideje da se sastavi odbor zrelih, odgovornih i nadasve poštenih i ne obojenih Hrvata prema jednima ili drugima, s jednom svrhom da se pročešljaju/procesuiraju svi počinjeni zločini, kako bi se moglo, iako više simbolično nego pravo, na tu bolnu našu zajedničku stvar staviti konačnu točku, nazovimo ju: TOČKA IZMIRENJA.

U tu svrhu već sam kontaktirao jednog prominantnog odvjetnika koji još nije dao svoj DA ili NE, ali je rekao da je stvar, koliko god da je dobra, još visš da je poželjna.

Zato pozivam sve zainteresirane Hrvate kojima je stalo da do ovog "stoljetnog" procesa dodje i da se u djelo sprovede, da se preko ovih stranica portala javno.com počmu javljati svojim komentarima kako bi se razvila iskrena i poštena suradnja sviju nas za naš zajednički cilj, a taj je: Iznijeti ISTINU, ništa drugo nego ISTINU.

Znam i svjestan sam da sve to neće biti lako. Ali moramo se držati one naše narodne izreke: AKO HOĆU LAKO ĆU, AKO NEĆU KAKO ĆU! Pošto je ovaj proces u našem zajedničkom hrvatskom interesu, onda će ga biti lako i ostvariti.

Ja za sada neću ništa predlagati osim što ću reći da će se morati izabrati: Sud, javni tužitelj, obrana, porota i slično. Uloge sviju njih nama su više manje poznate. Javni tužitelj imperativno mora raditi kako što svrsihodnije sudu podnijeti prijavu tužbe s naznačenim detaljima i krivičnim djelima svakog optuženika.

Želio bih da se ova namjera shvati jako ozbiljno, ne toliko poradi nas samih, koliko poradi naših budućih pokoljenja, kako nas ista nebi ismijavali za naše propuste, neozbiljne i neodgovorne čine, nego još i gore: Da smo kukavice, jer im nismo ostevili dovoljno povijesnog materijala kako bi oni mogli nastaviti i dovršiti ono što mi iz naseg "kukavičluka" nismo ni započeli, ni dovršili, ni njima išta ostevili.

U to ime Otporaš vas očekuje za ovaj ozbiljni zajednčcki podhvat, pozdravlja vas sve s našim iskrenim pozdravom: Bog i Hrvati!



DOMOLJUB
4.11.2009 15:32 h

Otporaš. Dobra ideja ali ti moram reći da je neizvediva. Žalosno ali je to tako. Hrvati kako se danas ponašaju radije spavati u mamurluku - ne znanju - u kojem se vrlo dobro sanja, nego prijeći jednoj ozbiljnoj stvari, kao što je to otvoranje procesa SVIM ZLOČINCIMA, a ne sam takozvanim "ustaskim". Želim ti uspjeh i dobru sreću! Jako intezivno ću taj proces pratiti samo da vidim ozbiljnost Hrvata. Mnogo **** Hrvati su propali na ispiti, kao sada u Švedskoj potpisavši ugovor sa Slovenijom kojim se na pladnju dariva hrvatsko područje.
Kada je Poglavnik pod ratnim pritiskom potpisao rimske ugovore 18 svibnja 1941., prvom prilikom on je te ugovore poništio i izgubljena hrvatska područja povratio Hrvatskoj. Sada se postavlja ozbiljno pitanje: Hoće li i kada će se Jadranka Kosor ugledati na oštrinu i snagu Poglavnika dra. Ante Pavelića i poništiti taj Stokholnski ugovor sa Slovenijom i povratiti izgubljno hrvatsko područje Hrvatskoj.


colonia.tino
4.11.2009 22:27 h

Ideja je dobra, treba iznijeti vjerodostojnu dokumentaciju kako bi mogli baratati sa stvarnim činjenicama. Da bi mogli krenuti.


Domoljub
Domobran
5.11.2009 00:10 h

Pročitao sam tvoj komentar više **** kako bih ga razumio u onom kontekstu u kojem si ga ti pisao. Došao sam do zaključka da si ti mislio na Hrvatsku Državu koju su Hrvati teškom mukom stekli nakom 839 godina; a koju su odmah u početku neprijatelji napali sa svih strana, tako da, netom stečena Hrvatska Država, nije imala snage se razvijati pa niti održati pritiscima kako iz vana tako i iznutra. Tako je sa svakim idealnim početcima, pa se neću iznenaditi da i ovaj početak nezainteresirani Hrvati - pa i drugi kojih se ovo bude ticalo - počmu omalovažavati kako bi se pažnja skrenula na nešto sasvim sporedno.


Domobran
5.11.2009 00:22 h

colonia.tino. Jest! Ideja je dobra, ali će biti sasvim i kamokud bolja ako ju svi zajednički uspijemo sprovesti u djelo. Ja ne strepim za dokumentaciju, koliko strepim na bojkotiranje iz straha da je to nemoguća nemogućnost nemogućega. Za svaki pa i najmanji proces ljudi se spreme; a za ovaj biti će interesa za svakoga i svak na svoj način će tražiti način(e) kako sto više prikupiti dokumentacije. Treba se raspitati u Beogradu pa tek onda u Zagrebu za svu povijsnu dokumentaciju vezanu za NDH, Ustaše i Poglavnika. I neka se svak pripremi onako kako mu to bude njegovo srce dirigiralo! I sljedbenici ISTINE će sa njihove strane pripremiti. I na tebe, tino, mnogo se računa, tim više da si se već javio da bi želio biti BRANITELJ. Dogovoreno!


colonia.tino
5.11.2009 09:34 h

Put od ideje do realizacije je trnoviti put i uglavnom nedostižan, da biste nešto ostvarili prije svega morate imati ljudi koji će bez fige u džepu, i bez " maskirnih uniformi "raditi. Drugim riječima, treba ići sa konkretnim programom, konkretnim stvarima ili sve ovo tek " lajanje na mjesec ".
Naime, da biste imali " Sabirni centar ", ukoliko se radi po principu na Memorijalni centar iz Domovinskog rata, vi onda prije svega morate imati prostorije, morate imati nešto poput muzeja ( to ne mora biti ništa megalomansko, ništa glamurozno, tek dostupno javnosti ), odnosno arhiva, gdje bi se građa prikupljala, arhivirala, strukturirala, te pohranjivala.
Ukoliko se radi o originalnoj dokumentaciji, vi morate tu dokumentaciju pravovaljano zaštititi od propadanja, treba je uvezati , treba je obložiti i spremiti za postav, odnosno izložiti da bi je i drugi posjetitelji mogli vidjeti.
Uzmimo primjer, ako se radi o originalnim pismima UDBE ili hrvatskih emigranata, vjerodostojnim svjedočanstvima vi to morate pregledati, izložiti i učiniti dostupnim javnosti, radi se o prevrijednoj građi da bi se s njom budzašto razbacivalo. Da biste vi to mogli morate imati sve ono s početka priče ili tu nema vjerodostojnosti ili tu nema budućnosti a time ni razloga raditi nešto što je osuđeno na propast. Da biste sve to imali, morate imati čovjeka, puno je ljudi, ali čovjeka treba tražiti.
I kod braće, nesloga se javlja, a prevare nisu rijetke.
Naravno i prikupljanje same dokumentacije je zahtjevan posao, međutim, kada imate ono prvo i to drugo ide lakše, jer ako nešto institucionalizirate, onda imate i veći legitimitet. Sa institucijom i druge institucije lakše i brže surađuju te im ustupaju lakše i brže dokumentaciju koja se traži, treba raditi, ali ponavljam, ukliko se to misli raditi ozbiljno.

To vam je isto kao i kod novinara, kvazi profesionalci ili marginalci, koji nisu Sljemena ni vidjeli, ali su dva dana kasnije napisali izvještaj sa Sljemena, vrlo loše i kranje nepismeno, su ispred Vas koji ste to isto napisali ranije od svih ostalih u HRVATSKOJ, jer su institucionalizirani, jer imaju zaleđe, odnosno pozadinu koja ih zbog tko zna kakvih interesa gura naprijed gdje im ni u kom slučaju mjesto nije.


Otporaš
5.11.2009 13:14 h

colonia.tino. Vrlo lijepo obrazloženo kroz sve koje poteškoće i probleme se prolazi za ostvariti jednu zamisljenu i plemenitu zamisao, ideju.
Čitao sam negdje kako se je više vremena potrošilo u planiranju gradnje "Notre Dame de Paris", nego sami početak gradnje. General Drinjanin u " PIMO HRVATSKIM ELITAMA" godine 1968 kaže: "...Sve ono što se gogadja oko nas bi trebali donekle smatrati "nemogućim", pa ipak se dogadja i moglo bi se dogoditi mnogo toga, što na oko, izgleda "nemoguće", a to nije, a nama ostaje uvijek da postfactum komentiramo: "izgledalo je nemoguće" i "tko bi to mogao reći". Nakon svega što se nama Hrvatima dogodilo, morali bi ne samo naučiti na pogreškama vlastitim i tudjim, nego i promijeniti dio samog našeg mentaliteta, kako bi pojmovi "moguće" i "nemoguće" dobili i za nas konkretno znacenje".
Dragi tino, tako kaže general Drinjanin, da treba "promijeniti i dio samog našeg (hrvatskog) mentaliteta, a vi kažete da treba stvoriti zgradu ( biblioteku), ljude od povjerenja, tim za sroktiranje papira, uvezivanje dokumentacije, prilagodjenost publiki itd. To stoji! Kinenska poslovica kaže: " Ako hoćete napraviti deset tisuća koraka hoda, šta najprije morate učiniti"? Odgovor je: Njaprije učiniti prvi korak. Slično i sa ovim, nasim, hrvatskim i zajedničkim potezom; moramo početi s prvim korakom: PLANIRANJE.

Ja sam o tome, o mojim nagomilanim knjigama, papirima i sl., pričao s jednom nada sve povjerljivom osobom u Zagrebu, koja poznaje moje selo i moju rodnu kuću, te mi je rekla da mi je kuća velika i da bi najbolje bilo sve "dopeljati" u kontenjeru, police ili stalaže napraviti i sve poredati po redosljedu...Čak je ta osoba povjerenja dala ideju kako bi se ta "Knjižnica" trebala zavati: "KNJIŽNICA FRA. SILVIJE GRUBIŠIĆ". Tino, ako želite nešto više znati o ovom fra. Silvije Grubišić, obratite se na Saborskog zastupnika Boro Grubišić. On će vam moći dalje reci tko je bio fra, Silvije Grubišić. To je što se tiče tih poteškoća: "moguće" "nemoguće".

Što se tiče PROCESA PROTIV POGLAVNIKA, mišljenja sam da je to naša hrvatska dužnost da mi te ZLOČINE PROČEŠLJAMO, ili ćemo mi to ostaviti našim neprijateljima da to čine za nas, mimo nas i protiv nas, tako da vječito ostane na Hrvatima Hipoteka Grijeha drugog svjetskog rata na području Hrvatske. Ugledajmo se u Srbe. Oni bez srama i stida, naprotiv s velikim PONOSOM, sada rade na tome kako Rehabilitirati Dražu Mihailovića, a ne kako dokazati kako je on bio najveći ratni zločinac. Svakome bih preporucio knjigu: ISTINA O DRAŽI MIHAILOVICU koju je napisao dr. Ivo Omrčanin prije pola stoljeća i koju je potkrijepio sa svim mogućim dokumentim i u ta vremena još živim svjedocima. Tino, vi ste mlad i nada sve prirodnom nadarenošću uporni, pa ćete možda doživjeti vrijeme kada će se velikom žestinom, u sred našeg glavnog grada svih Hrvata Zagreba, raspravljati o PROCESU PROTIV POGLAVNIKA i svega onoga što je bilo vezano za NDH. Jedino tada, poslije svih "ZA" i "PROTIV" dokaza moći će se staviti konačna TOČKA, kako za Poglavnika dra. Antu Pavelića, tako i za sve ostale, i iz dna naših srca i sa velikim usklikom reći im: SLAVA VAM I POČIVALI U MIRU BOZIJEM!!!


colonia.tino
5.11.2009 17:50 h

Treba konkretno odrediti ciljeve, po točkama, što i kako to postići. Da se zna, kako raditi.

Otporaš
5.11.2009 18:44 h

colonia.tino. Vrlo rado ću iznijeti moj cilj(eve) po točkama kako to početi (ili kako vi kažete postići), tako da se zna kako raditi...
Samo moram nadodato to da će to biti jedan "kostur plana" koje mogu svi zainteresirani nadopunjati, popunjati, dodavati i oduzimatisve do one točke ili stupnja kada bi svi zaintereserani potvrdili i rekli da se slažu. Tek onda se prelazi na izvodbu tog "kostur plana". Ja ću taj, nazovimo ga, "moj cilj" iznijetu na mojoj naslovnoj stranici tako da bude pristupačan svim onima koji, za dobru stvar, žele sudjelovati na ovoj drugoj sudskoj parnici u odsustvu optuženika. Prva se je vodila preko slobodnog hrvatskog tiska 1956. godine, kada se je sada pok. Srećka Rovera okrivilo i čak neslužbeno optužilo da je bio agent Ozne i kao vodič predvodio skupinu Božidara Kavrana ravno u ruke Ozne 1947. godine. Prvi koji se je digao u obranu Srećka Rovera, bio je general Drinjanin. Na njegovu upornost da je dotični nevin i da bi se to moglo dokazati, sastavili su "ČASNI SUD" od neutralnih osoba Hrvata, koji su preko sluzbenih izjava, pisama, telefonskih razgovora, gdje su i jedna i druga strana imali priliku, u ta vremena, bez danasnjih kompjutora i e-maila, ustanoviti što je istina a što nije. Dakle, Tino i svi drugi koji budu ovo čitali i pratili, potrudite se u vašem krugu i medju vašim prijateljima pronadjite istomišljenike i zainteresitane Hrvate, pa čak i Jugoslavene ako ih još ima i Srbe, da iskreno priskoče u pomoć, sa željom i voljom, ne da ruše, nego da priskoče u pomoć za sprovesti u djelo ovu dobru i nadasve plemenitu stvar. Svi oni koji kažu odmah u početku da je to "NEMOGUĆE" su za STATUS QUO, to jest da mi Hrvati i dalje patimo od hipoteke grijeha prošlosti, umjesto da kao kulturni ljudi znadnemo se postaviti tako da prave stvari pohvalimo a krive osudimo za vjeke vjekova, tako da poslije ovoga PROCESA UZDIGNUTE GLAVE idemo dočekati novog, demokratskim putem, slijedećeg Predsjednika. Pozdrav, Otporaš.

colonia.tino
6.11.2009 11:45 h

Dragi kolega Otporaš. Da li bi se tu radilo o institucionalnom obliku arhiviranja dokumentacije, odnosno o nekoj vrsti Sabirnog ili Memorijalnog centra koji bi onda bio smješten u nekom gradu u RH ili van nje? Ili virtualnom, odnosno iznošenju određenih povijesnih činjenica na webu?

Otporaš
6.11.2009 12:44 h

colonia.tino. Može i jedno i drugo. Istini za volju, Tino, uvjerenja sam da i sada neki koji prate webs i pronadju nešto za njih zanimljivo, to kopiraju i zadrže za nekada buduću potrebu. Uzmimo, na primjer, knjigu Ivana Prcele " HRVATSKI HOLOKAUST II " i početak ili početke kako je došlo do te knjige. Najprije je došla ideja da se počmu sakupljati dokazi od još živih svjedoka. Mnogo ih je bilo zainteresiranih dati svoja svjedočanstva, uspomene, sjećanja i zapise partizanskih zločina, ali gdje ih poslati i kako će to sve skupa izići u javnost. Ivan Prcela sa nekim svojim istomišljenicima (vidite, Tino, kažem ovdje "svojim istomišljenicima" je počeo prikupljati sve do čega je mogao doći glede tih dokaza...) je osnovao odbor za istraživanje " BLEJBURSKE TRAGEDIJE. ".

Znam da vam je poznato iz ove spomenute knjige kroz sve kakve poteškoće i teške muke je ovaj ODBOR prošao dok knjiga konačno 1970. godine nije ugledala svijetlo DANA. I mi, Tini, imamo naših istomišljenika za ovu stvar, a ako ih nemamo, naša je dužnost ih pronaći. Ideja je tu. Želja nam ne manjka, za rad i trud se kolektivno žrtvujmo, i sve će biti, s pomoću Božijom, dobro. Pozdrav, Otporaš.

Domobran
7.11.2009 00:07 h

Prijatelju Otporaš. Pojedini komentatori ti indirektno daju naslutiti da ih ne zanima tvoja prošlost. Kakvi su razlogi da ti to tako uporno iznosiš? Meni su tvoji opisi zanimljivi kao kada čovik čita pisma razni ljudi kroz koja vidi ogledalo ljudi. Što druge zanima je kao u očenašu: Daj nam ga danas, i to je sve. Ti forsiraš idealizam; ma kakav idealizma? Vidiš da su ljudi ogorčeni, jedvo kraj s krajom vežu. Sada jadnu raju nagone da glasaju za budućeg predsjednika. Nije to loše da svak kroz tajnu kutiju kaže stusnutih očiju za koga je glasao. Svaki kandidat ima neku stranku kojoj se je priključio kako bi ga stranka podržavala i snosila. Ni to nije loše. Ali šta je loše da naš dragi Milan Bandić nema stranke koja bi ga podržavala. Ona stranka, SDP, kojoj je on bio član br. 2 ga je izbacila.

Sada luta kao kao janje izgubljene matere. Koja god mu dadne podojiti, on je prisvoji. Možda da ni to nije loše. Zašto? Neki dan je rekao da su mu uzor njegova Majka i Bog. Pa, dragi moji Hrvati, šta drugo i šta još mi hoćemo. Čovjek nam je rekao sve. Da voli sviju Majku i da voli Boga! Hajdete junaci i na demkratski način dignite svoje ruke, i to uvisoko, tko je protiv svoje Majke i protiv našega Boga? Nadam se da nije nitko. E, onda nam ostaje samo jedna stvar, a ta je: SVI NA IZBORE 27 PROSINCA I GLASUJMO ZA MILANA BANDICA.

[Bobani]

POTOMCI DESETOG TRAVNJA

HRVATSKA I USTAŠTVO (33)


POTOMCI DESETOG TRAVNJA

(Koliko bi trebalo injekcija dati nekim Hrvatima da bi konačno shvatili da je Deseti Travnja prvi hrvatski državni i nacionalni praznik poslije 839 godina. U zadnjih 73 godine više puta se je spomenulo ime Desetog Travnja nego Očenaš i Sveta Biblija. Jedni su iz hrvatskog državnog osjećaja spominjali to ime i u obrni istog ginuli za nj, dok su opet neki drugi također spominjali to ime, ocrnjivali ga i gunuli u rušenju istog, te poradi toga, mišlljenja sam da bi trebali, mi Hrvati, svi zajednički, napraviti nekoliko spomenika diljem Hrvatske u počast žrtava i jednih i drugih. To bi bio KRAJ SVIH ZADJEVICA IZMEĐU SINOVA USTAŠA I SINOVA HRVATSKIH PARTIZANA. SLAVA IM! Otporaš.)



P O T O M C I 10 T R A V N J A

(Svi smo mi potomci Adama i Eve. Kada je to taka, a tako je, onda smo mi Hrvati SVI potomci 10 Travnja., kao sto su Branitelji domovinskog rata potomci desetotravanjskih Ustaša, jer su nastavili undje gdje su Ustaše stale 1945. i ponovno oslobodili Hrvatsku Državu za koju su se Ustaše borile. Otporaš.)

Prilažem ovdje desetotravanjsku poruku Šime Letine.


Hrvati, sretan vam 10. travnja!

U životu državotvornih Hrvata, a posebno onih koji su živjeli u slobodnom svijetu prije uspostave današnje hrvatske države,10. Travnja je uvijek imao važno značenje. Bio je to dan hrvatskih okupljanja i zahvale onima koji su se kroz povijest zalagali i žrtvovali za hrvatsku slobodu i državnu nezavisnost, dan sjećanja na proglašenje Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine, na herojsku borbu njezinih branitelja i dan molitve za sve Hrvate koje su srpski četnici i jugoslavenski komunisti pobili za vrijeme i poslije Drugoga svjetskog rata, jer su bili za hrvatsku državu. Na temelju životnog iskustva i povijesnih činjenica koje otkrivaju i potvrđuju jugokomunističke zločine, sljedbenici Desetotravanjske ideje otvoreno i javno su bili protiv svake Jugoslavije i pobornici uspostave slobodne i demokratske hrvatske države. Deseti travnja za njih je simbol hrvatske državnosti, a Nezavisna Država Hrvatska (NDH) most koji je povezivao stoljetnu hrvatsku borbu, vapaje i čežnju za slobodom sa uspostavom nove hrvatske države u kojoj je jedino moguće realizirati hrvatsku narodnu i individualnu slobodu. U njihovim očima Hrvatska i Jugoslavija, hrvatstvo i jugoslavenstvo, bile su dvije suprotnosti, od kojih je jedna morala nestati da bi druga mogla opstati. Za većinu državotvornih Hrvata slavljenje 10. travnja nije bio povratak u prošlost, već pogled u novu budućnost. Iako su pripadali različitim organizacijama i imali različita mišljenja o Ustaškom pokretu i dr. Anti Paveliću, svi su vjerovali da je NDH bila izraz želja hrvatskoga naroda i kao takva nužna i opravdana. Nitko od njih nije mogao zamisliti narod koji ne bi želio vlastitu državu. "Narod koji ne bi htio svoju nacionalnu državu ne bi bio narod", napisao je prof. Vinko Nikolić. Zašto bi hrvatski narod u tome bio drukčiji od svih ostalih naroda, postavljali su pitanje sljedbenici Desetotravanjske ideje. Prof. Ivan Oršanić, učesnik Desetotravanjskih zbivanja i osnivač Hrvatske republikanske stranke, koja danas u domovini djeluje pod imenom Hrvatska republikanska zajednica,1951. godine s pravom je napisao: "Mi se možemo staviti politički u red ostalih država jedino po tome što smo htjeli hrvatsku državu, i što smo je ostvarili. Samo po tome i ni po čemu više".

Deseti travanj nije pripadao samo hrvatskim desničarima, kako su to isticali pristaše Jugoslavije, već je to bio nacionalni blagdan svih onih koji su vjerovali u ostvarenje i moralnu opravdanost hrvatske države, bez obzira na njihova ideološka i politička opredjeljenja. I zato je na Desetotravanjskim proslavama bilo normalno vidjeti Hrvate iz svih krajeva Hrvatske i Bosne i Hercegovine, ljude lijeve i desne političke orijentacije, ali ne i Jugoslavene, bilo ljevičare ili desničare. Srbi i Jugoslaveni nisu ustali protiv NDH "zbog Pavelićeva režima", već zato jer nisu prihvaćali nikakvu, pa ni najdemokratskiju hrvatsku državu. Odmah, nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, srpski četnici, na čelu sa svojim vođom Dražom Mihajlovićem, ustali su protiv nje. Od Talijana s kojima su bili sklopili savez dobivali su oružje, kojim su izvodili terorističke napade na nedužne hrvatske civile. Već u travnju 1941. godine prva ubojstva i pljačku četnici su izveli u Kninu, Sinju i Grahovu, a 5. svibnja u Blagaju, blizu Slunja, zajedno s domaćim Srbima, opljačkali su i pobili sve hrvatske seljake. Nekoliko mjeseci kasnije, kad je Hitler napao Sovjetski savez (22. 6. 1941.), a Staljin pozvao sve svoje sljedbenike na otpor Hitleru, jugoslavenski partizani su se pridružili četnicima u rušenju hrvatske države. Pod izlikom da se bore protiv "ustaškog režima", komunisti su, na čelu s Josipom Brozom Titom, rušili hrvatsku državu. Mađarski, bugarski, francuski, i svi drugi komunisti nisu rušili svoju državu zbog ideoloških neslaganja s onima koji su joj za vrijeme rata bili čelu. Toj izdajničkoj i zločinačkoj ideji rušenja vlastite države bili su privrženi i odani jedino tzv. hrvatski komunisti i partizani. Oni su time počinili zločin protiv vlastitoga naroda i zbog toga zaslužuju prezir i osudu svih časnih i poštenih ljudi. Odvratno zvuče svi oni koji nas danas u Hrvatskoj, svojim komunističkim besmislicama, pokušavaju uvjeriti da se današnja hrvatska država temelji na partizansko-komunističkoj borbi, koju je predvodio najveći ubojica Hrvata, Josip Broz Tito. Već u početku svoga prvog predsjedničkog mandata, Stjepan Mesić je u velikom zanosu, bez oslanjanja na povijesne činjenice, javno rekao: "Mora nam biti jasno, da se nijedna država ne stvara preko noći, već su zato potrebna i desetljeća. Samostalna se Hrvatska počela stvarati 1942. godine". Kao odgovor na Mesićevo povijesno gatanje u Hrvatskom slovu, od 29. studenoga 2002., prof Julije Derossi napisao je: "U navedenoj izjavi predsjednika Republike točno je samo to da se ni jedna država ne stvara preko noći ... Godine 1941. stvorena je Nezavisna Država Hrvatska koja je formalno pravno bila samostalna država i značila je u tom smislu 'ostvarenje težnji hrvatskoga naroda' (Tuđman), ali je u biti bila ovisna o silama Osovine Njemačke i Italije. Bez obzira na tu ovisnost, tisuće Hrvata (domobrana i ustaša) dalo je u toj državi svoje živote u iskrenoj vjeri da ih daju u borbi za svoju samostalnu državu, a ne za nekakvu ideologiju ili politiku, posebno ne za politiku talijanskog fašizma. Protiv Nezavisne Države Hrvatske digli su se jugoslavenski komunisti među njima dakako i hrvatski komunisti (Srbi i Hrvati), ali ne zato da stvore samostalnu komunističku Hrvatsku nego da stvore (socijalističku) Jugoslaviju u kojoj će Hrvatska biti samo jedan od dijelova s nekim autonomnim odrednicama. U Komunističkoj partiji nikad nije bilo ni struje ni frakcije koja bi kao svoju svrhu imala stvaranje samostalne komunističke Hrvatske. Naprotiv, čak i pokušaji da se unutar buduće Jugoslavije za Hrvatsku predvidi stupanj autonomije veći od već "službeno" utvrđenog, bili su osuđeni i drastično kažnjeni (Andrija Hebrang!). Desetci tisuća Hrvata ubijeni su samo zato što su se borili za samostalnu Hrvatsku, a protiv Jugoslavije, i to nije imalo nikakve sveze ni s fašizmom ni s antifašizmom. Prema jugokomunističkom stajalištu Hrvati nisu smjeli imati samostalnu državu, pa ni komunističku. Jedino je to povijesna činjenica u svezi sa samostalnošću hrvatske države."

Bez sjećanja na 10. travnja 1941. godine, hrvatska državotvorna ideja u četrdesetpet godišnjem nasilju velikosrpstva i jugoslavenstva bila bi potpuno nestala. Zahvaljujući njemu i onima koji su NDH smatrali moralno i legitimno opravdanom, kroz više od četrdesetpet godina komunističkog nasilja, u hrvatskom narodu tinjala je i opstala hrvatska nacionalna i državotvorna svijest iz koje je početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, zahvaljujući jedinstvu svih Hrvata, rođena nova današnja hrvatska država. To znači da bez 10. travnja i uspomene na NDH koja je toga dana bila proglašena, ne bi bilo ni današnje hrvatske države. "Bez proglašenja hrvatske državne nezavisnosti 1941.godine nikada ne bi došlo do odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943. godine), niti do Ustava Narodne Republike Hrvatske (1947. godine) i Ustava Socijalističke Republike Hrvatske (30. svibnja 1990. godine) nego bi svi ti događaji ostali samo ono što su stvarno bili: pokusi i pokušaji izgrađivanja vrlo ograničene upravne, a ne državnopravne autonomije Hrvatske unutar totalitarne, jednostranačke, svemoguće i međunarodno priznate Jugoslavije. Samo uspomena na postojanje Nezavisne Države Hrvatske i njezina četverogodišnja obrana od napada njezinih tadašnjih službenih saveznika, kao i od njezinih službenih neprijatelja, održala je u duši hrvatskog naroda vjeru da će kad - tad, u novoj međunarodnoj krizi, hrvatski narod imati priliku osloboditi i ujediniti svoju zemlju i dati Hrvatskoj suvremeni značaj normalne nacionalne države. Bez povijesne epizode Nezavisne Države Hrvatske pad svjetskog komunizma koji je započeo u Poljskoj a završio raspadanjem Sovjetskog Saveza, na hrvatskom bi području bio doveo do promjene vladavine, ali ne i do uspostave hrvatske nezavisnosti... Osloboditeljski proces i obrambeni (Domovinski) rat bili su uspješni samo zato što je narod vjerovao u mogućnost oslobođenja, jer su hrvatsku državu, bar na kratko vrijeme, ostvarili njihovi očevi i djedovi, a ne zato što je znao da je Hrvatska kraljevina bila nezavisna sve do 1102 godine. Tako daleko ne ide djelotvorna svijest nijednog naroda". (Dr. Ivo Korsky).

Ne samo zbog povijesne istine, već još više zbog uloge i važnosti10. travnja u ostvarenju današnje slobodne i demokratske hrvatske države, potrebno je izbjegavati sve ideološke natruhe, oblike i simbole koje su stranci bili nametnuli hrvatskom narodu u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. "Dizanje desne ruke na pozdrav nije nikakav hrvatski pozdrav, nego su ga sile osovine nemetnule tek stvorenoj hrvatskoj državi"(dr. Ivo Korsky), i zato ga treba odbaciti. Svi oni koji se u svom zanosu ili prkosu danas služe tim tuđim podzravom kaljaju čistoću Desetotravanjske ideje i umanjuju ugled i važnost svih onih koji su se borili za hrvatsku slobodu i državnu nezavisnost.




USKRSNA ZVONA DESETOG TRAVNJA

Kroz tešku tamu probi se sunce, Na drvu križa umro je Onaj
Rastjera na čas oblake tek, Koji je došao spasiti nas,
Al'kratko bijaše veselje naše, Iza dugog i teškog Velikog Petka
Ropskih lanaca čuo se zvek. Uskrsne zore već sjaji kras.

Mrak opet pokri Domaju moju, Slobodna Hrvatska uskrsnut će opet,
I bura strašna širi svoj bjes, S Pobjednikom smrti slaviti pir,
Gle-u daljini vidi se svijetlo, Koji iz tamnog ustavši groba
Čuje se podmuklih gromova tres. Donio je ponovno na zemlju mir.

Hrvatska vila kroz vihor kliče: Livade naše cvijećem se kite,
"Ne boj se, hrabri Rode moj, Uskrsnih zvona čuje se glas:
Iz prolivene krvi sloboda niče, Nemoj klonuti, Hrvatski Rode,
DESETI TRAVANJ blizu je tvoj. Naskoro opet doći ce Spas!"

[Bobani]

PRIVILEGIJ VELIKIH LJUDI

Izvor: HRVATSKA I USTAŠTVO (53) ( Posebi prilog o Poglavniku)

Mi, naše pokoljenje, postigli smo najveće i najviše dobro za kojim je hrvatski narod toliko stoljeća težio. Postigli smo Hrvatsku Držvu. Poglavnik Dr. Ante Pavelić.

Ukazala se potreba da ovo stavim na stranice portala kamenjar.com kako je Poglavnik dr. Ante Pavelić umro u Madridu 28 prosinca 1959. godine.

(Tražio sam neke dokumente i pronašao nešto što nisam znao a što je za mene vrlo interesantno znati, te mislim da bi i vas moglo zanimati, tim više da je Ante Pavelić bio Poglavar za četiri godine Hrvatske Države, tj. bio je hrvatski državnik, a državnicima se uvijek ukazuje velika počast prilikom njihove smrti i pogreba. Prolistati svjetsko javno pisanje povodom smrti dra. Ante Pavelića, ništa nećemo pronaći pozetivna, sve najgore, osim što je sve najbolje o Poglavnikovoj smrti pisao hrvatski državotvorni tisak u emigraciji. Zato mislim - s jedne strane - da zaslužuje da mu se na ovim stranicama na hrvatskom portalu javno.com za Hrvate donese, prevedeno sa spanjolškog na hrvatski, zapis spanjolškog svećenika Fray Miguel Oltra Hernandez, ofm., (1911-1982) koji je bio uz Poglavnika kada je umirao, i - s druge strane - zaslužuje da se ovo donese upravo sada kada se približuje, koncem ovog mjeseca, pedeset i četvrta (54) obljetnica njegove smrti. Žao mi je da ovaj zapis nemam u originalu na španjolskom jeziku. Ali znam i siguran sam da će se čitatelji portala kamenjar.com zadovoljiti i s ovim prijevodom. Otporaš.)

P R I V I L E G I J V E L I K I H L J U D I

Jednoga dana prije dosta godina, jedan novodošli Hrvat me prozvao "svojim konzulom" i prema obišaju, pola u zbilji, pola u šali, nazvao me advokatom izgubljnih parnica...Kao vojnici nacija koje imaju toliko toga sličnoga u svojem žiću i svojim problemima, razgovarali smo o problemima iskreno i sa duhom franciskanske jednostavnosti, pa i sa veseljem. Problemi Hrvata, i Nijemaca i ostalih narodnosti, koji su dolazili u Španjolsku bili su identični. Obično se kaže, da se našlo "drugu domovinu". Pa ipak, unatoč svemu, našlo se je samo "drugu domovinu", nego se je ovdje našlo nešto i prave Domovine, jedne, autentične i čitave domovine. Hrvati, Nijemci i ostali narodi, ili većina njih, našli su nešto više nego pravo na azil, našli su slobodu, život i sigurnost. Nešto više nego i samo milosrdje. Našla su se braća duha.

Vršio sam dužnost "konzula" najbolje kako sam znao i mogao, i u tom vršenju dužnosti "izgubljenih parnica" susreo sam se sa mnogo Hrvata najraznije precedencije. Bilo je radnika, studenata, svećenika, vojnika, intelektualaca, a medju svima dva zaista velika čovjeka: Sarajevski Nadbiskup (dr. Ivan Šarić, evangelist i nadbiskup vrhbosanski, moja opaska, Otporaš) i Poglavnik.

Nadbiskup Sarajeva i mučenički Kardinal Stepinac, jedan osobno prisutan (misli se na dra. Ivana Šarić, moja opaska), drugi u duhu, (Misli se na kardinala Stepinca, jer je bio u zatvoru, moja opaska, Otporaš), dostojno su predstavljali mučeničku Hrvatsku pred 30 milijuna španjolskih katolika.

A onda je Poglavnik imao velikih poteškoća u Argentini. Tada je već, moralno i politički, naša dužnost bila pomoći Poglavniku. Mi nismo zaboravili, da su se u našem gradjanskom ratu, ovdje u Španjolskoj, borili oni isti komunistički šefovi, protiv kojih ste se i Vi, Hrvati, na čelu sa Poglavnikom borili. Mi smo znali da ste se herojski borili za svoju nezavisnost i svoju slobodu. Cienili smo vaše žrtve i napore, cienili hrabrost i vrline. Znali smo i za progone Kristove Crkve. Bilo je logično, da se povoljno rieši problem vašeg šefa, Poglavnika. (To je bilo poslije atentata na Poglavnika 10 travnja 1957. godine u Argentini, nedaleko Buines Aires, kada je Poglavnik imao poteškoća za ostati u Argentini, moja opaska, Otporaš) I mi smo taj problem riešili i Poglavnik je došao u Španjolsku, gdje je našao sigurnost, mir, - i prijatelje!

Španjolska nije nikome zaniekala svoje pomoći. Odmah nakon rata sa hrvatskim i njemačkim prijateljima stvorili smo list "ADELANTADOS DE SANTIAGO" ( Vitezovi Svetoga Jakova). Pomoglo se mnogim Nijemcimai Hrvatima, kako u Njemačkoj, tako i ovdje, u Španjolskoj, i svugdje, gdje je potrebno bilo. Da, bilo je vremena kada nije ni Španjolskoj bilo lako. Takova je bila politika i Španjolska nije mogla riešiti mnoge probleme, koje bi rado bila (po svoj prilici "htijela", moja opaska, Otporaš) riešiti. Ali su Španjolsci, osobno, naprema politici zauzeli pravi stav, i uvijek pomogli i u slučajevima, kada to nije bilo lako...

Tako smo došli do časa, koji za sve Vas predstavlja prekretnicu: smrt Poglavnika. Tako se je i moje konzulstvo pretvorilo u "apostolsko konzulstvo", jer sam Vašem Poglavniku dao Zadnju Pomast (Viatico).

I ako je bio u životu gorostas, bio je još više u svojim časovima. Umro je jedan veliki čovjek, veliki borac, obnovitelj Hrvatske Države (Zamislimo se ovdje malo, samo na trenutak, i sami sebi predpostavimo da je Poglavnik bio neke druge narodnosti, Kinez, Afrikanac, Rus, Španjolac ili netko drugi osim Hrvata, koliko smo mi Hrvati plemeniti i zahvalni narod, ne bih se začudio vidjeti nazive ulica, naselja, spomenika i sl. imenom Ante Pavelića. Ali, kada se radi o Hrvatu, zgnječi ga, satari ga, moja opaska, Otporaš), sef jedne organizacije, - i umro je kršćanski! Umro je čestito!

Poglavnik je zaista znao, da se približuje kraj. Htio je umrieti čestito, kako se i dolikuje Velikom Čovjeku. Znao je umrieti čestito i to neka služi na čast Hrvatskoj i Hrvatima! Imali ste šefa, koji je bio za života jak, borac, koji se predao Bogu ponizno, kao što i dolikuje zaista velikmi i jakim borcima. Dao sam Poglavniku Svetu Pričest i zadnju pomast (Viatico) u društvu jednog hrvatskog svećenika. (po svemu sudeći to bi morao biti fra. Branko Marić, Hercegovački franjevac od Širokog Brijega, moja opaska, Otporaš) I malo iza toga duša se rastala od tiela, koje je bilo umorno od tolike borbe, tolikih progona, tolikih nesreća, toliko nezahvalnosti.

Ali Poglavnik je oprastao i molio, da mu se oprosti. Taj čin je bio najveći od svih u Njegovom dugom i napornom radu i životu. U času kada se duša rastavljala od umornog tiela, Poglavnik nije imao protivnika, nije imao neprijatelja. On je bio u miru sa svima: sa Bogom i sa ljudima.

Bio je velik u borbi, u životu, i bio je velik u času smrti. To je Privilegij Velikih LJudi!

Veliki narodi znaju cieniti svoje mrtve (da, cijeniti svoje mrtve ako se želimo svrstati u velike narode, ne velike po pučanstvu, nego velki po duhu, moja opaska, Otporaš) velikane, znaju cieniti zasluge svojih velikana i znaju oprastati i zaboravljati male stvari. Poglavnik je zaista Velikan. Ali je bio čovjek, pa je logično, da je imao i svojih slabosti, kao i svi jludi, ali su vrline Poglavnika daleko nadmšile Njegove pogreške. Pred njegovim grobom valja misliti domovinski, ljudski i kršćanski.

Poglavnik (je) opraštao tražeći Mir Božiji. Bog i Povijest, suditi će svima nama. Pustimo hrvatskom narodu i u skrajnjoj instanci Bogu, da kažu zadnju rieč. I tako dugo budimo razborni, pravedni i milosrdni sa svojim velikim ljudima, sa herojima.

Nemojte napustiti veliki put vječnosti, zaboravite sitnice.

Ako budete radili tako, vjerni svojoj vlastitoj veličini, imati ćete mnogo prijatelja u našoj zemlji. A vaš "Konzul" biti će sretan kad se približe časovi ospobodjenja Vaše Domovine,

Slava Poglavniku!

Živila Hrvatska!

xxxxxx

(Ovo je izišlo u DRINI br. 2-3 1962. godine.)

[Bobani]

KADA SE KAŽE "POGLAVNIK" TADA SE MISLI NA HRVATSKU‏!


(Donosim ovdje Poglavnikov govor Hrvaticama i Hrvatima u porobljenoj domovini i diljem svijeta. Po svoj prilici ovaj govor Poglavnik je održao preko hrvatskog krugovala u Paragvaji ili Urugvaju za Deseti Travnja 1955. Mislim da je Ilija Barbarić u svojoj knjigi "NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA JE BILO PRAVO IME", Split 2010., o tome nešto pisao, ali nisam točno siguran. Ja ga prenosim iz "DRINA" br. 4-7 lipanj 1955. Otporaš.)


HRVATSKI NARODE!

Hrvatski Narode!

Hrvati i Hrvatice u zarobljenoj domovini i diljem svieta!

Deseti Travnja, dan velikog poviestnog godađaja, obnova slobode i suvereniteta hrvatskog naroda te uzpostave Nezavisne Države Hrvatske, postignutih naporima hrvatskih boraca i odlučnom voljom cielog hrvatskog naroda, ostati će zauviek kamenom medjašem izmedju dvaju doba, koji će svjedočiti ne samo svim našim narodnim pokoljenjima, nego i stranom svietu istinu, da se hrvatski narod svoje narodne i državne nezavisnosti nije nikada odrekao, i da je on za to svoje najveće dobro vazda spreman boriti se.

Četirigodišnja odlučna borba, koja je dala nezapamćene primjere požrtvovanosti i junačtva hrvatski sinova, (Poglavniče ova Tvoja izreka je istinita kao i Sveto Evanđelje svih četvorice Evanđelista!, mo. Otporaš) u obrani tada uzpostavljene slobode i državne nezavisnosti, te uspjesi polučeni u tom vremenu na svim poljima narodnoga života, i napose na gospodarskom polju, a na bazi državne nezavisnosti, dokazom su za svakoga, da je hrvatski narod za svoju državnu nezavisnost i narodnu slobodu kadar doprinieti svaku žrtvu i izvršiti sve napore, te to dobro s podpunim uspjehom i braniti. Ujedno su dokazom i za one, koji su možda bili krivo upućeni, da je on sposoban za svoj samostalni državni život u svakom pogledu, i da svoje narodno blagostanje može imati samo u svojoj vlastitoj državi, dok ga bez nje svakoga puta stiže svaka bieda i nevolja.

Borba hrvatskog naroda, koju je sviestno i odlučno vodio kao narod već od tisuću devetsto i osamnaeste godine, a kao država od tisuću devetsto i četrdeset i prve, proti komunizmu, dokazom je njegove spontane spoznaje, da je bezdušni, bezbožni i tiranski komunizam najveća pogibelj za svaki narod i za cielo čovječanstvo kao takovo, jer on prieti uništenjem svemu. što čovjeka čini čovjekom, a narod narodom.

Eto, sve to čini, da sav hrvatski narod nosi i čuva u svom srdcu svetu uspomenu na taj veliki dan, i to je razlog, da taj dan smatramo i slavimo kao naš najveći narodni blagdan.

Braćo i sestre! Vrieme je dalo pravo nama! Svako odricanje vlastite državne samostalnosti bilo je uzrokom poniženja te gubitka slobode i gospodarskog blagostanja hrvatskog naroda. Svaka malodušnost pojedinaca i vezanje Hrvatske u sklop s drugim zemljama i narodima, uviek je urodio nedaćom i nesrećom po hrvatski narod. Otac Domovine Ante Starčević je rekao: "Ako u vrieme naših unuka bude pet Hrvata, koji su za hrvatsku državnu samostalnost, Hrvatska nije propala." Hvala Bogu, evo u doba unuka je za hrvatsku državnu samostalnost ne tek pet Hrvata, nego preko pet milijuna Hrvata. Valjda i učitelj Stjepan Radić je pred smrt rekao: "Nikada više u Beograd!" Njegov zov hrvatski je narod godine tisuću devetsto četrdeset i prve izvršio, i danas je odlučan toga se držati.

Danas uvidjaju veliki i mali narodi, da su godine 1945. počinjene ogromne pogriješke, koje nanose velike žrtve i velike brige svima, jer radi tih pogriješaka od povampiranoga komunizma prieti najveća pogibelj cielom čovječanstvu. Sviet se osvješćuje i nastoji podizati ono, što je pokušao uništavati, jer dolazi borba proti tome zlu i toj pogibelji, a ta se borba ne može uspješno voditi bez čimbenika, koji su u takovoj borbi i proti tome neprijatelju već prokušani. (Svakako Poglavnik u ovoj rečenici misli na prokušane borce HOS-a rata NDH, mo. Otporaš.) Pristupa se naoružanju razoružanih i priznanju nepriznavanih!

U toj će borbi hrvatski narod i opet zauzeti svoju dužnost, dostojno sebe i svoje davne i nedavne slavne prošlosti. Rame uz rame napose s narodima, koji su također doživjeli nesreću, da budu žrtvom komunističke tiranije, stupit će u borbu proti komunizmu za slobodu čovjeka, za slobodu svoju i za svoju podpunu državnu nezavisnost. Na tome radimo, i na to se spremamo.

Braćo i sestre! Poklonimo se pred uspomenom naših narodnih velikana i za slobodu poginulih boraca! Braćo borci i vojnici! Budimo spremni za odlučni čas, koji će, ako Bog da, skoro doći! Neka ovogodišnja istodobna slava Uzkrsnuća (našeg Isusa Krista, mo,) i slava Desetoga Travnja budu zamen toga!

Živila Nezavisna Država Hrvatska! Živio hrvatski narod!

Podpis i grb NDH: Dr. Ante Pavelić.

[Bobani]

"JA SAM HRVATSKI DOMOLJUB, I TO S VELIKIM POČETNIM SLOVOM"!


"Ja sam hrvatski Domoljub, i to s velikim početnim slovom". To znači da
izjavljujem da moja rodoljubna pripadnost i sve moje misli i sve moje
djelatnosti su usmjerene prema tome pravcu. Ja sam ljubitelj pravde
i pristaša demokratskih zasada. Ne vidim nijedno društvo niti
društveni stalež ispred mene, osim sreće u jedinstvu hrvatskog naroda,
koji je sačinjen od Hrvatica i Hrvata sjedinjenih istom krvlju,
ujedinjenih isitm jezikom i podređeni istoj zajedničkoj sudbini. Ja
volim moj hrvatski narod, a neobožavam, da ne kažem "mrzim" ovu trenutnu i prolaznu
antifašističku, u stvari neokomunističku i jugoslavensku vladu RH
predsjednika Ive Josipovića, jer opravdano smatram da ovi posljednji
ne mogu predstavljati veličinu i većinu mog hrvatskog naroda kao što
ne mogu predstavljati ni njegovu sreću.

Hrvatskodomoljubni prioritet kojeg državotvorni Hrvati danas osjećaju
se vidi na svim hrvatski portalima, i vidi se da taj njihov cilj vodi
k oslobođenju našeg naroda svih hipoteka prošlost, kako ustaških, tako
isto i partizansko/antifašističkih, kako iznutra tako i izvana.
Hrvatskodomoljubni prioritet nastoji našem narodu pružiti one načine
života koji njemu danas odgovaraju, njemu i njegovoj prirodi, i koji
mu pomaže da se bolje izrazi na svim područjima svoje potrebe, zatim,
u skladu svojih hrvatskih osjećaja stremi k tome da, na taj način,
očuva osobitost svoga hrvatskoga naroda, kao i to da ga i dalje
kultivira sistematskim odgajanjem njegovih najboljih ljudi i
njegovanjem najvećih vrlina iz prošlosti. Hrvatskodomoljubni osjaćaj
se bori za slobodu svog naroda, jer sloboda je jedina forma kroz koju
narod može napredovati. Bori se za osnovna životna sredstva naroda
zato što štiti njegova prava na postojanje i bori se za potreban
prostor jer on predstavlja pravo ovog naroda da živi u svojoj
vlastitoj državi Hrvatskoj.

Svojim konceptom unutarnje politike hrvatskodomoljubni osjećaj zato
podrazumijeva napredak, jačanje i konsolidiranje egzistencije našeg
naroda uvođenjem posebnog - za razliku od bivšeg YU sistema - načina
života i takvih životnih zakona koji odgovaraju sa njegovom prirodnom
intiligencijom i uljudbom, i koji njegovu osnovnu snagu mogu učiniti
maksimalno djelotvornom. Konceptom vanjske politike, on, osjećaj hrvatskog naroda, podrazumijeva
osiguranje razvoja putem očuvanja slobode i stvaranja najneophodnijih preduvjeta za život.

Na taj način, u svezi sa vanjskom politikom, hrvatskodomoljubni osjećaj
se razlikuje od prethodnih monarhokraljevsko srpskim i
srpskokomunističkim učenjem, na primjer, u sljedećem:
hrvatskodomoljubna vanjska politika u svijetu mora biti politika čuvanja
i očuvanja hrvatskih granica, nasuprot politike popuštanja
međunarodnim pritiscima, koji nas nagone da ozbiljno, sada, za mjesec dana, biti će pune 73
godine od podpisivanja rimskih ugovora, to je, da priznamo Poglavniku dru. Anti
Paveliću, da on tada nije imao izbora osim potpisati te političkim pritiscima sa svih strana nametnute
rimske ugovore, ili ne imati ni ono što smo imali, a povijest nam govori da
smo imali svoju, našu od osam (8) slova hrvatsku državu, i uz sve to našu lijepu: "NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU". mb.Otporaš.

[Bobani]

KOJI SU BILI GLAVNI DOGAĐAJI HRVATSKOG NARODNOG USTANKA U TRAVNJU 1941.?

Među najvažnije događaje hrvatskog ustanka godine 1941. spadaju:

- Let kapetana Vladimira Krena u njemačko zapovijedništvo u Gracu, gdje je postigao da njemačko zrakoplovstvo ne bombardira hrvatske gradove i mjesta, osim pojedinih vojnih ciljeva (03.04.1941.)

- Poziv hrvatskog i ustaškog Poglavnika dr.A.Pavelića preko Radio-postaje Glavnog ustaškog stana ''Velebit'' na ustanak hrvatskog naroda za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske. (05.04.1941.)

- Pobuna zrakoplovaca Hrvata u Makedoniji, pod vodstvom pukovnika Zdenka Gorjupa (06.04.1941.)

- Uspostava hrvatske državne vlasti u Đakovcu, Međimurje (07.04.1941.)

- Pobuna hrvatskih pripadnika 108. i 42. pješadijskog puka u Velikom Grđevcu i Bjelovaru te sastavljanje privremene vojničke vlade (07. i 08.04.1941.)

- Sukob između vojnika Hrvata i Srbijanaca u Đakovu, kojom priliko srbijanci oštećuju topovskim hitcem katedralu (07.04.1941.)

- Preuzimanje vlasti i razoružavanje srbijanskih jedinica, koje u Zagrebu vrše ustaše, uzdaničari, jurišnici, zaštitari i redarstvenici te službena uspostava Nzavisne Države Hrvatske (09. i 10.04.1941.)

- Pobuna Hrvata na čelu s kapetanom dr.Milanom Luetićem u Bilom Brigu kod Vaganja u Dalmaciji, kada pogiba dr.Luetić, ali se raspadaju 13. pješački puk i 20. (jadranska) divizija (10.04.1941.)

- Pobuna hrvatske posade torpiljarke T.3 kod Šibenika, pod vodstvom kapetana Želimira Milića (10.04.1941.)

- Pobune Hrvata i uspostava hrvatske vlasti u Crikvenici (kada pogibaju njihove vođe major Petar Milutin Kvaternik i satnik zaštite M.Pipinić (10.04.1941.)

- Pobuna Hrvata i preuzimanje vlasti u Šibeniku (dr.A.Nikšić, 10. i 11.04.1941.) i Splitu (satnik zaštite Anton Righi i žandarmerijski potpukovnik Josip Bojić, 10.04.1941.)

- Pobuna Hrvata u Mostaru i okolici i postepeno preuzimanje vlasti (Stjepan Barbarić, Ahmed Hadžić, braća Primorci i dr., 10. do 14.04.1941.)

- Sukob ustaša i zaštitara sa srbijanskim jedinicama i zarobljavanje štaba Dravske divizije i VI. armijske oblasti u Sisku i Kerestincu (10.04.1941.)

- Borba sa 24 četničkih lakih oklopnjaka u Doboju, kojom prigodom su poginuli Alija Salihkadić i nekoliko drugih Hrvata (11.04.1941.)

- Oblikovanje Hrvatskog državnog vodstva - privremene vlade u Zagrebu (pukovnik Slavko Kvaternik, dr. Mile Budak, Ismet ef. Muftić i drugi) - zakon o postrojavanju vojske države Hrvatske (10.04.1941.)

- Uspostava hrvatske vlasti u Livnu, na čelu sa fra Srećkom Perićem (11.04.1941.)

- Uspostava hrvatske vlasti u Rijeci (11.04.1941.)

- Dolazak poglavnika NDH dr.A.Pavelića iz Italije, na čelu 200 ustaša Prodornog odjela (13.04.1941.)

- Dolazak Poglavnika u Zagreb i imenovanje prve Hrvatske državne vlade (predsjednik dr.A.Pavelić, podpredsjednik dr.Osmanbeg Kulenović, 15. i 16.04.1941.)

- Uspostava Hrvatskih oblasti i kapitulacija 11. jugoslavenske armije u Sarajevu (15.04.1941.)

- Pobuna hrvatskih mornara u Boki Kotorskoj, gdje padaju nekolicina prigodom srbijanskog dizanja u zrak razarača ''Zagreb'' (17.04.1941.)

- Bezuvijetna kapitulacija jugoslavenske kraljevske vojske (17.04.1941.)

* Istina o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Ivan de Mihalovich-Korvin (Buenos Aires 1991)
Narod koji zaboravlja svoju prošlost, zalaže svoju sadašnjost i prodaje svoju budućnost.

[NorthStand]

http://www.youtube.com/watch?v=GdGhiBhki7o

[Bobani]

NorthStend vrlo dobar govor. Meni se dopada a znam da će se dopadati i drugima, jer je rijetkost. Što god više se udaljujemo od slavlja Desetog Travnja, sve više dolazimo do zaključka da je Poglavnik, dr. Ante Pavelić HRVAT SVIH STOLJEĆA!

Sretan ti Uskrs!, dragi hrvatski brate. Otporaš.

[NorthStand]

sretan i tebi Uskrs, kao i svim hrvatima i hrvaticama. Za Dom, Spremni.


http://www.youtube.com/watch?v=4F0B56SQXsI

[farcry]

Interesuje me sta zna o tome Ustaska emigracija ko je izvrsio atentat na Pavelica u Argentini tj. da li je to bila Udba ili Ravnogorski pokret?
Posto ima mnogo nagadjanja itd...

[Bobani]

Ima tu više verzija. Pero Zlatar je romantizirao napisao feljton u Večernom Listu, što je Večerni List kasnije u veljači 2010. godine tiskao 3 knjige "Meta Poglavnik - Živ ili mrtav". Tu u tim knjiga Pere Zlatar iznosi da su na tome radil dvije službe Udbe, zagrebačka, tj. hrvatska Udba i beogradska, tj. srpska Udba, ali tako da jedna za drugu nije znala. A Blagoje Jojović, Crnogorac i četnik, da je radio sam, neovisno ovih udbinih služba, te da je on pucao na njega. Tako nekako donosi srpski Telegraf od 24 listopada 2013. godine, ako je za povjerovati srpskim izvorima. Jer pucati u Poglavnika ili Pavelića nije mala stvar, već jedna velika i povijestna stvar, za koju bi se mnogih pohlepnih ljudi pohvalili.

[farcry]

Slicno tvrdi i Bozidar Spasic penzionisani agent beogradske Udbe :


https://www.youtube.com/watch?v=ITgC7AAsLto

[ogledalce]

http://despot-infinitus.com/portal/wp-content/uploads/2014/04/oruznistvoNDH.jpg

http://despot-infinitus.com/portal/proizvod/oruznistvo-nezavisne-drzave-hrvatske/

[Bobani]

Ogledalice bit ću u Domovini Hrvatskoj za 3 tjedna. Gdje se ta knjiga može kupiti. rado bih želio imati sve knjige o "HRVATSKOJ VOJNICI 1941-1945 koje piše Zvonimir Despot. Tako san ja to čuo. Bilo bih mi drago o tome nešto više i detaljni znati.

[ogledalce]

Ogledalice bit ću u Domovini Hrvatskoj za 3 tjedna. Gdje se ta knjiga može kupiti. rado bih želio imati sve knjige o "HRVATSKOJ VOJNICI 1941-1945 koje piše Zvonimir Despot. Tako san ja to čuo. Bilo bih mi drago o tome nešto više i detaljni znati.

bobani neznam ja di ima kupiti tih knjiga,evo link za naručiti
http://despot-infinitus.com/portal/proizvod/oruznistvo-nezavisne-drzave-hrvatske/
ali to je u Hrvatskoj,,
a znat ću kad dođeš u Bobane , čuće se ta ne dolazi svaki dan Amerikanac kući ... ako Bog da naletiću na kavu,,

[Bobani]

Rado te očekivam!
Bit će više nego "kava". Ti znaš da od starine "Gabrića" kuća je poznata po gostoprimstvu susjeda, prijatelja itd. Nas iz Amerike dolazi dvadestak. Svakako dođi tu, uveličaj OBITELJSKI SASTANAK POTOMKA PETRA I IVE/VIĆEKE BOBAN, GABRIĆ
Očekujem te u subotu 7 lipnja. Grlo mjera!
Bog! Otporaš
ZDS!

[ogledalce]

Mladi Hrvat : list za mladi svijet

izlazio je u Opatiji u razdoblju od 1910. - 1914.

https://scontent-a-cdg.xx.fbcdn.net/hphotos-frc1/t1.0-9/10299027_1416085865322159_1189385521644815956_n.jp g

[Bobani]

Prolaze godine – evo ih skoro 55 iza nas – kako je umro jedan Čovjek.

Čovjek koji je bio simbol, neumorni radnik, obrazovani ideolog, hrabri borac, … veliki vođa!

Mnogi se pitaju je li on bio u pravu, je li dobro učinio, što je njegova krivica; ali sva pitanja moraju uztuknuti pred veličajnošću njegove Ideje i njegova Djela – Nezavisne Države Hrvatske!

Tu smo! NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA!

Bio je to, naravno, Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr.Ante Pavelić!

Jedni su ga iznimno mrzili i proklinjali; drugi su ga voljeli i bezkompromisno sliedili.

Neki su bili spremni ubiti ga, a neki umrieti za njega.

Bilo je i ima onih koji cijelo njegovo djelovanje smatraju krivim i izdajom, a i onih koji ga smatraju nepogriješivim.

U svakom slučaju, Poglavnik, ON, dr. Ante Pavelić je ta ličnost, osoba koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Shvatili ga kao uspješnog odvjetnika, brižnog muža i otca, vrstnog književnika i pripovjedača, 'prodavača' hrvatske obale, velikog državnika ili lošeg političara; nitko mu ne možemo zanijekati značenje koje je imao u poviesti hrvatskog naroda.

Što je to što toliko polarizira narod oko određenih osoba i ideja koje one predstavljaju? VELIČINA!

To je pitanje na koje ću nastojati odgovoriti u ovom eseju, jer ova velika i značajna obljetnica idealna je prilika za prozboriti nešto o fenomenu vođe i narodnih pokreta.

Na kraju krajeva, zadnjih tjedana ove godine bili smo svjedoci i još jednih izbora za predsjednika Republike Hrvatske na kojima je svoje 'liderske' sposobnosti pokazalo 12 kandidata pokušavajući postati vođe svog naroda.

Ono što ti politikanti ne znaju jeste da se vođom ne postaje izborima, političkim prepucavanjima i 'borbom protiv korupcije'.

Ne, vođa se rađa i stvara, on svoju ulogu ostvaruje neposrednim odnosom s narodom i pokazivanjem svojih sposobnosti u vođenju narodne i državne politike.

Prof. Ivan Oršanić u svojem eseju „O pokretu i vođi pokreta“ kaže:

„U ovom odnosu između vođe pokreta i samoga pokreta, vođa je genij pokreta, onaj koji iz dubine tajanstvene veze između sebe i povijesne životne logike vadi određenja, misli namjernice, razloge i putokaze.“

(I. Oršanić: „Vođa i pokret“, Croatiaprojekt, Zagreb, 1999., str. 29.)

Oršanićev navedeni esej vjerojatno je jedan od malo takvih radova na hrvatskom jezičnom području.

Objavljen je 1940. u Hrvatskoj Smotri, dakle u vrieme kada su u Europi bujali nacionalistički pokreti i ideje te kada je započinjao rat između dviju velikih pokreta 20. stoljeća – fašizma i komunizma.

Vođa je nepogrješiv, pravi vođa je uviek sam siguran u sebe te ima povjerenje svojih sljedbenika i pristaša.

Za Oršanića, „vođa pokreta je gospodar istine o svemu što se odnosi na pokret i život pokreta, i nitko to nije više od njega“ (Isto, str. 33.).

Osim što je 'gospodar istine', vođa je i gospodar nacionalnog usuda.

On osluškuje narodno bilo, on je tumač narodnih želja i interesa.

Narod svome vođi daje 'mandat' i prepušta mu svoj nacionalni usud na upravljanje, na odvažnu i mudru prosudbu vođinog razuma.

Narod po prirodi ne želi odgovornost i dosadnu demokraturu nego traži karizmatskog, koliko hrabrog toliko i mudrog, diktatora!

Jer, diktator nije isto što i tiranin.

Određenje tiranina jeste nepravda, pa tako tiranin može biti i demokrat.

S druge strane, vođa je uviek pravedan, jer, u trenutku kad to prestane biti, on ujedno prestaje biti vođom te postaje – tiranin.

Vođa je, za razliku od feminiziranih i demokratiziranih političara u parlamentarizmu, uviek autoritaran.

Njegova autoritarnost počiva na njegovoj samosviesti u svoje poslanje i narodnu volju. Dr.Vinko Krišković uzpoređuje autoritarne i demokratske državnike pa kaže:

„Autoritativna vladavina živi od vječitih fizičkih, čuvstvenih i idejnih pokreta, koje prema prilikama stišava i podjaruje, a i ima za to potrebnu vlast u svojoj ruci.

Ustavni državnici, naprotiv brzo i lasno osjete svaki znak uzbuđena javnog mnijenja i znadu, da nemaju ni tako savršene vještine ni snage uputiti ga kamo hoće.

Ako u njih nema one moralne odrješitosti predsjednika Wilsona ni samosvijesti Clemenceaua, gube svoje najbolje snage u javnom raspravljanju tako golemih problema.

Zato u parlamentarnoj demokraciji nije bilo onoga reda i zamaha, što ga fašizam daje zemlji.“

(Dr.Vinko Krišković: „Na izmaku ove naše demokracije“, Matica Hrvatska, Zagreb, 1940., str. 21.)

Zato vođe, osim par iznimaka (De Gaulle, Vladko Maček, i sl.), riedko svoju legitimaciju stječu u demokraciji.

Demokracija uostalom prezire snažne ličnosti, a preferira prosječnost i bezličnost, pa ju se i naziva 'diktaturom prosječnog'.

Kada, pak, vođa za svoje poslanje dobije i demokratsku legitimaciju u obliku dobivenih glasova na izborima (na pr. Adolf Hitler, NSDAP 1933. dobiva 38% glasova i dolazi na vlast, op.tg.), njemu se to kasnije ignorira, a dobivene glasove smatra rezultatom manipulacije.

No vođa nije odgovoran politici niti imaginarnoj 'glasačkoj volji' nego, kako je to Caudillo Franco nekoć rekao, odgovara samo Bogu i Poviesti!

U poviesti je bio mnogo velikih narodnih vođa.

Ta ipak, poviest ne stvaraju mase nego iznimni, posebni pojedinci.

Od onih najpoznatijih u novije doba, valja izdvojiti Napoleona i Bismarcka u 19. stoljeću. U idućem, 20. stoljeću je težko pokazati na jednoga ili dvojicu jer je ono svietu dalo cielu plejadu vođa i velikih narodnih muževa.

Ono započinje s Benitom Mussolinijem koji u Italiji dolazi na vlast 1922., eda bi tri godine kasnije uveo fašističku diktaturu.

U Turskoj narod na vlast dovodi Mustafu Kemal-pašu koji uzpostavlja republiku, uspije obraniti ju u ratu s Grčkom, i naposljedku vrši preobrazbu nad turskim narodom.

U znak počasti, narod ga naziva Ataturkom, otcem Turaka.

U Poljskoj državnim udarom na vlast dolazi maršal Pilsudski koji više od jednog desetljeća vlada državom.

U Njemačkoj demokratskim putem 1933. na vlast dolazi vjerojatno najpoznatiji diktator 20. stoljeća – Adolf Hitler.

U svojih 12 godina vladavine on vrši preporod njemačkog naroda i uspijeva ga od poraženog naroda s nametnutim kompleksom krivice za Prvi Svjetski Rat, pretvoriti u snažni i samosviestni narod, te 3 godine čak u najjači narod Europe.

Kao njegov suparnik, u tzv. Sovjetskom Savezu vlada Josif Visarionovič Džugašvili Staljin.

Iako na vlast nije došao niti demokratskim niti revolucionarnim putem nego političkim smicalicama nakon smrti predhodnika mu Lenjina, a održao se nesmiljenim čistkama i ubojstvima političkih protivnika, on ipak dobiva veliko poštovanje svojeg naroda, a koje je prisutno i danas.

Godine 1932. na vlast u Portugalu dolazi Antonio de Oliviera Salazar, bivši ministar financija. Iako skroman i samozatajan, bez osobitih osobina vođe, na vlasti se održao 36 godina, kada ju (1968.) zbog zdravstvenih problema predaje u ruke svojem suradniku.

Uzpostavivši režim pod nazivom 'Estado Nuovo' (Nova Država), on u Portugalu provodi duboku nacionalnu i vjersku obnovu te održava ekonomsku stabilnost zemlje.

U njemu susjednoj zemlji, Španjolskoj, na vlast 1936. državnim udarom dolazi general Francisco Franco.

Kao profesionalni častnik, Franco nije bio osobito zainteresiran za politiku, no osjetivši poziv svog naroda ugroženog od militantnih, ateističkih i anacionalnih anarhoidnih 'republikanaca', on se odaziva i staje na čelo naroda.

U boju protiv republikanaca, u kojem mu pomoć pružaju sve zdrave nacionalističke snage Europe, on izvojeva pobjedu 1939. i nakon toga uspješno vlada Španjolskom do svoje smrti 1975. godine.

Ni hrvatski narod u novije doba nije bio uskraćen za vođe.

Prvi svehrvatski vođa i ideolog hrvatskog nacionalizma, dr.Ante Starčević, koji je svoje poslanje obavio u drugoj polovici 19. stoljeća, dobio je od svog naroda naslov Otac Domovine.

Nakon njegove smrti 1896., njegov pravaški pokret se razjedinjuje i gubi na važnosti u hrvatskom narodu. 1920-ih godina, hrvatski narod izkazuje plebiscitarnu podporu svom pučkom tribunu Stjepanu Radiću, čija Hrvatska Seljačka Stranka postaje najjačom hrvatskom strankom u medjuraću.

Njegov epigon na čelu HSS-a, Vladko Maček, prekida s Radićevom državotvornom politikom (koju je ovaj istinski prihvatio tek pred kraj svog života), ali ipak sve do 1941. ostaje vođa za veliku većinu hrvatskog naroda.

Među državotvornim hrvatskim nacionalistima, svoj utjecaj 1920-ih kao političar jača dr.Ante Pavelić.

On 1930-ih pokreće veliku političko-promičbenu djelatnost u inozemstvu i revolucionarnu u domovini, a sve kako bi uzpostavio slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu na cielom narodnostnom i poviestom području hrvatskog naroda.

Njegov napor rezultira uzpostavom Nezavisne Države Hrvatske 1941. i čuvenom Desetotravanjskom revolucijom.

U tome, Poglavnik dr.Ante Pavelić stječe ogromnu, plebiscitarnu podporu hrvatskog naroda, i time postaje prvi hrvatski državnik nakon 839 godina ugnjetavanja hrvatskog naroda u drugim državama i državnim zajednicama.

Njegova ideja – Ustaštvo, i njegovo djelo – Nezavisna Država Hrvatska, ostaju u hrvatskoj poviesti i narodnom pamćenju kao jedan od temelja za svaku hrvatsku borbu, a Poglavnik dr.Ante Pavelić postaje najvećim hrvatskim vođom u poviesti.

Nakon toga četverogodišnjeg osvježenja, Hrvatska se vraća u balkansku i jugoslavensku kaljužu, ovaj put s komunističkim predznakom.

Tom novom jugoslavenskom državnom tvorevinom (DFJ, FNRJ, SFRJ) upravlja kao diktator Josip Broz Tito.

Iako neprijatelj hrvatskog naroda, neobrazovani razbojnik, cinker, odmetnik, on se na vlasti održao do svoje smrti 1980., i to uz više-manje dobru podporu i hrvatskog naroda. Kao „najveći sin naroda i narodnosti Jugoslavije“, provodi ideologiju abstraktnog i nerealnog 'bratstva-jedinstva' i 'socializma s ljudskim licem', te predstavlja svojevrstni ujedinjujući činbenik u Jugoslaviji.

Nakon njegove smrti, među svim narodima Jugoslavije jača nacionalizam i težnja za nacionalnom slobodom, pa se Titova tvorevina 1990-ih godina razpada u krvi.

Njegov najmlađi general, kasniji disident, ali doživotni sljedbenik njegova lika i djela, Franjo Tuđman, dolazi na vlast u Republici Hrvatskoj 1990. godine.

Kao predsjednik, odnosno kasnije samoprozvani Vrhovnik, u Hrvatsku uvodi liberal-demokratski režim, stavlja se u službu Amerike.

Tiekom njegove vladavine, velik je broj hrvatskih nacionalista stradao pod nerazjašnjenim okolnostima (Ante Paradžik, dr.Fuad Muhić, Blaž Kraljević, Miro Barešić, Ludvig Pavlović,…), uz opravdanu sumnju u povezanost njihovih smrti s državnim vrhom i predsjednikom Tuđmanom.

No ipak, Tuđman u hrvatskom narodu, izmanipuliranim i izpranih mozgova kroz 45 godina komunističke Jugoslavije, stječe veliku podporu i umire 1999. kao karizmatski vođa.

Desetljeće na izmaku obilježeno je sivilom hrvatske političke scene, bez velikih ideja i vođa; time oskudieva i ljevica i desnica.

Hoće li nam se u godini ili desetljeću pred nama pojaviti neki važan muž koji bi poveo narod u spas i nacionalno jedinstvo, ostaje nam za vidjeti.

„Nu ja ne razlučujem, kada se učim za život, poviest po narodih: svi su narodi samo ljudi, zvao se Julij Cezar ili Likurg Krešimirom i Porinom, ili kako drugačije, bili oni po narodnosti tko im drago, ja ih smatram i štujem samo kao velike, zaslužne muževe“ – rekao je jednom Ante Starčević govoreći o snazi poviesti i velikim muževima davnine.

I kao što su narodni pokreti jedinstveni u svom vremenu i prostoru, a ipak vječni, tako je i vođa 'oruđe vječnosti'.

Iako tjelesno umire, vođa ostaje živjeti u narodnom pamćenju.

Bio on dobar ili loš, narod ga pamti i vrjednuje u skladu s njegovim djelima.

Ipak, u većini slučajeva, a pogotovu onda kada vođu zamieni blieda, formalistička i dosadna demokracija, na vođu se rado narod prisjeća i želi vratiti njegovo vrieme.

Jer, vremena velikih vođa i velikih pokreta uviek su veličanstvena i nezaboravna.

Vrieme našeg Poglavnika bilo je vrieme ponosa i slave.

Njegovih deset godina vođenja pravaštva, 12 godina vođenja bezkompromisne ustaške borbe, 4 godina vođenja Nezavisne Države Hrvatske, te na kraju 14 godina održavanja svietla hrvatske državotvorne borbe u izseljeničtvu – to je ono vječno i nezaboravno.

Poglavnik dr. Ante Pavelić, obnovitelj hrvatske državne nezavisnosti, otac hrvatske revolucionarne borbe, umro je.

No i 50 godina kasnije, Njegov duh živi u nama, sljedbenicima Njegova učenja.

Poglavnik je bio vođa i zato je vječan!



Piše: TRPIMIR GUDAR
Autor je mladi hrvatski nacionalist iz Vinkovaca, mrežni publicist i suradnik nekoliko internetskih portala i časopisa. – www.Uzados.Net

[ogledalce]

https://fbcdn-sphotos-a-a.akamaihd.net/hphotos-ak-frc3/t1.0-9/10270733_266564616849339_3807913536736920810_n.jpg

djela UDBE,,

[ogledalce]

SRITAN ROĐENDAN POGLAVNIČE

https://fbcdn-sphotos-g-a.akamaihd.net/hphotos-ak-xpf1/t1.0-9/10309403_1464725813784259_2253637556004131970_n.jp g

https://fbcdn-sphotos-f-a.akamaihd.net/hphotos-ak-xfp1/t1.0-9/p526x296/10547469_312074952288729_1888028257999528984_n.jpg

Na današnji dan 14. srpnja 1889. godine u Bradinama (danas BiH) rođen je dr. Ante Pavelić, pravnik, zastupnik HSP u Jugoslavenskoj skupštini, vođa Ustaškog pokreta, poglavnik NDH, osnivatelj HOPa. Makar kao osoba jako kontroverzna, za našu stranicu je zanimljiv zbog stvaranja kraljevine NDH. U razdoblju 1941.-43./45. godine Hrvatska prati staru baštinu napuštenu 1918. godine i postaje samostalna kraljevina čija se državnost temeljila na krunskom ili Zvonimirovom pravu (stvorena je i materijalna kruna). U razdoblju 1941.-43. godine kralj NDH bio je Aimone Tomislav II. a nakon njegove abdikacije, pravo naslijeđuje kraljević Amedeo Zvonimir II. Nezavinsa Država Hrvatska nestaje prodorom Sovjetskih snaga 1945. godine da bi okončala kroz stravičan zločin počinjen od Jugo-partizana na Bleiburgu i Križnim putevima.

https://scontent-b-fra.xx.fbcdn.net/hphotos-xap1/t1.0-9/p526x296/10383558_764555773601693_2696314516982684963_n.jpg

https://scontent-b-fra.xx.fbcdn.net/hphotos-xpf1/t1.0-9/10347238_1503423469888439_7346997313471723639_n.jp g

[Bobani]

SVIMA NA ZNANJE - PODRIJETLO: ZA DOM SPREMNI!

Bog! dragi Mrginjdžija,

Kako ćeš po datumu vidjeti kada sam ovo (na)pisao i na jednu ruku odgovorio svim onima koji su negativni na bilo koji način protiv rijeci: Za Dom Spremni! Neki su mi na privatni sandučić odgovorili jako pohvalno, dok su drugi u svojim komentarima bili jako žučljivi. Ovo je izišlo na mojim stranicama HRVATSKA I USTAŠTVO. Ako misliš da bi i drugi Hrvati trebali za ovo znati, onda proslijedi dalje. Bog! Otporaš Mile Boban.


26.07.2009 19:59 h
SVIMA NA ZNANJE...á SAVOIR A TOUS!

" SPREMNI " i godina 1069 - kako je nastao ovaj ustaški pozdrav, iz časopisa USTAŠA Godina Vll studeni 1980. droj 11-12.

Priskakajući ću prepisati dijelove opisa M.K.B. iz spomenutog članka tako da se vidi iz prve ruke odakle proizlazi hrvatski pozdrav "Za Dom Spremni".

"Jednog žarkog ljetnog dana godine 1957., pratio sam Poglavnika po nekom poslu u središte Buenos Airesa. Odsjednemo u jednom svratištu na "Avenida de mayo", da se malo odmorimo. Neke su izbjegličke novine doniele (prepisujem izvorno, mo. Otporaš), da je velika pogreška što ustaše još uviek pozdravljaju s "fašističkim pozdravom "Spremni!" - a pozdrav da je izveden iz talijanskog pozdrava "Pronti!"

Rekoh Poglavniku da su i nas, nekadašnje Hrvatske Skaute u Italiji, klevetali po Rimu da upotrebljavamo "fašistički pozdrav". To je izazvalo smieh kod Engleza, jer su oni vrlo dobro znali, da sam osnivač skauta, pukovnik Baden-Powell, je stvorio medjunarodni skautski pozdrav, koji na engleskom glasi: "Be prepared", i na hrvatskom "Budi Spreman! - Ustaštvo ništa nije oponašalo od fasšzma, pa ni pozdrav - reče Poglavnik. Od ovog imena pa dalje, ono se je nadahnjivalo na hrvatskim poviesnim izvorima. (Ovo sada govori Poglavnik. Mislim da je on najmjerodovniji govoriti o ovoj temi. Zato poslušajmo njega, a ne njegove neprijatelje koji su usput i naši hrvatski neprijatelji, moja opaska, Otporaš)

- Pravaštvo je imalo svoja snazna gesla "Bog i Hrvati" - "Hrvatska Hrvatom", nastavlja Poglavnik, nu osjećala se je potreba posebnog ustaškog pozdrava, (kao što se je za vrijeme Franje Tudjmana i Domovinskog rata osjećala potreba da se izbace neke riječi iz naše stoljetne nacionalne Himne i nadoda kruna na naš hrvatski nacionalni grb, iako mi sada nismo nikakova kraljevina, moja opaska, Otporaš) koji bi bio više vojničkog značaja. Tražio sam ga u našoj davnoj prošlosti. Prelistavajući tako starinske izprave kraljeva, zapne mi za oko na jednom izrazu u povelji kralja Petra Krešimira lV., izdanoj u Ninu godine 1069. Medju inim kralj veli:

"...Pošto je svemogući Bog Naše Kraljestvo na kopnu i po moru razprostranio, odlučismo i "spremna" srdca ustanovismo..."

Za Kresimira Velikog naša je država doživjela svoju najveću razprostranjenost, obuhvacajući čvrsto i Bosnu. Osim toga u istoj se povelji spominje "naše dalmatinsko more". (a ne talijansko, moja opaska, Otporaš) Sve je to imalo svoju duboku simboliku: Ustaša neće dati nikada ni hrvatske Bosne, ni našega mora!

Nisam tražio dalje. "Odlučiti spremna srdca" i "spremni" jedno je te isto, samo što je drugi izraz prikladniji i odrješiti za pozdrav. Postavlja se pitanje: Spremni za što? Za ono, što nam je medju zemaljskim stvarima najsvetije: ZA DOM! Dom ne znači samo domovinu, nego i domaće ognjište, pa je njegovo značenje dvostruko jako. Ta se izraz provlači kroz cielu našu povjesnicu, provlači se i kroz naše rodoljubno pjesničtvo. Upotrabljavaju ga i Zrinski i Jelačić, Bašagić i Kranjčević.

- Kasnije su Ustaše tome pozdravu dodali i "Za Poglavnika". To nikako ne znači da bi se tko trebao boriti za moju osobu ili moje probitke, već jedino za onu MISAO, koju ja predstavljam, a ta je sloboda i nezavisnost svih Hrvata..."

(Eto, dragi kolege i kolegice, imali ste priliku čuti šta o temi: "ZA DOM SPREMNI" kaže sami sada pokojni Poglavnik. Širite ovo medju viašim prijateljima kako bi se saznalo pravo značenje te izreke, a ne značenje kako ga izdajnici Mesić i njegova klika nastoje prikazati. Otporaš.)

[Bobani]

EVANĐELJE PO MATEJU: 14:13-21 = EVANĐELJE PO POGLAVNIKU.



Nedjelja, 3 kolovoza 2014. išao sam k sv. Misi, i dans je praznik Sv. Stjepana "Okrunjenog". Ima također jedan drugi praznik sv. Stjepana koji je 26 prosinca, koji je po židovima bio kamenovan i od muka umro. Zato je prozvan Prvomučenikom.

Sveto Evanđelje je bilo po Mateju: 14:13.21 po kojem je svećenik izveo jako lijepu i poučno prediku. Dok sam slušao današnju sv. prediku, nisam mogao odoljeti a da tu prediku ne povežem s povijestnom borbom Hrvata s onim Hrvatima koji su u svakoj nevolji bili pokulebljivi, odricali se svojih prava da budi ono što jesu, a to je da budu HRVATI. Neka mi se dozvoli ovdje iznijeti neke postavke ili izreke današnjeg sv. Evanđelja normalnim slovima, a pod navodne znakove i u kurziv (italique) ću staviti smisao na hrvatski jezik, kako bi se svrsihodnije današnje sv. Evanđelje što bolje moglo razumijelo.

"ISUS ČUDESNO NAHRANI PET TISUĆA LJUDI"

U ona vremena Isus i njegovi učenici su bili proganjani, zatvarani, mučeni i ubijani zbog svojeg kršćanskog uvjerenja. Isus sa svojim učenicima je propovijedao kršćansku vjeru, ljubav, strpljivost i snošljivost. To se neprijatelju kršćanstva nije svidjelo, pa su svojim zulumom uplašili narod. Isus je tada pozvao narod da ga čuju i počuju, kako bi im ulio vjeru u njihova srca tako da ne pokleknu neprijatelju. Narod se je okupio da čuje Isusa.

13: Kad to ču Isus, ode odande lađicom prema pustom mjestu, nasamo. "Kad to ču dr. Ante Pavelić, osnova Ustaški Pokret i otiđe u emigraciju". Ali to doznade narod te krenu za njim pješke iz gradova. "Kada Hrvati čuše za Ustaški Pokret i za Poglavnika, krenuše za njim".

14: On, kad iziđe iz lađice, vidje silan narod i sažali se nad njim te mu ozdravi bolesnike. "On, Poglavnik kada se je vratio iz emigracije, vidje silan narod koji ga dočeka. On, Poglavnik se sažali na sve prijašnje bolesne Hrvate te ih ozdravi".

15: Podvečer pristupiše k njemu njegovi učenici te mu rekoše: "Mjesto je pusto, a kasno je već; otpusti svijet da iđe u sela da kupi hrane!" "Pri dolazku u Hrvatsku iz emigracije narod se sakupio da čuje svojeg Mejsiju Poglavnika, ali ga neki njegovi savjetnici nagovarahu da otpusti umoran narod svojim kućama, jer da je kasno, a ljudi nemaju šta jesti".

16: Isus im odvrati: "Nije potrebno da odlazi, dajte mu vi jesti". "Poglavnik im odgovori: "Nije potrebno da narod odlazi svojim kućama. Oni su došli ovdje čuti riječ o Hrvatskoj za koju prije nisu smijeli čuti. Podijelite s narodom što vi imate".

17: Oni mu odgovore: "Imamo ovdje samo pet kruhova i dvije ribe." "Poglavnik kada je to čuo, smilovao se onima koji su Ga nagovarali da otpusti Hrvate koji su ga došli čuti, te im reče: Ovi Hrvati koji su me došli čuti su dio mojeg hrvatskog naroda i njihovo mjesto je uz mene kao i moje uz njih."

18: "Donesite ih ovamo!" reči im. "Kada je Poglavnik vidio da su njegovi savjetnici udovoljili želji naroda koji je došao po ledu, mećavi, ispaćen i umoren čuti i vidjeti svojeg Poglavnika, podjelili su s narodom sve što su imali."

19: Zatim (Isus) naredi svijetu da posjeda po travi. Uze pet kruhova i svije ribe, pogleda u nebo te blagoslovi i razlomi kruhove. Zatim ih dade učenicima, a učenici svijetu. "Zatim Poglavnik reče okupljenim Hrvatima da se ugodno smjeste i posjedaju po travi, gdje tko može, a svojim najužim suradnicima: Andriji Artukoviću, Mili Budaku, Eugenu Kvaterniku, Slavki Kvaterniku, Jozi Dumandžiću, Juri Francetiću, Ranku Bobanu, Vjekoslavu Luburiću, Miji Babiću, Anti Moškovu, Ivi Herenčiću, Mimi Rosandiću, da im je dužnost, svaki na svojem odgovarajućem mjestu, širiti hrvatsku riječ među svim Hrvatima i braniti Hrvatsku Državu od svih nasilnika i uzurpatora."

20: Svi jedoše i nasitiše se. Pokupiše što preteče: punih dvanaest košara ulomaka. "Tako je Poglavnik svojom hrvatskom i državotvornom riječu uvijerio skoro sve Hratice i Hrvate u Hrvatsku Državu, a ostalo je mnogo košara hrvatstva i za one Hrvatce i Hrvate koji nisu bili uvjereni u svoje hrvatsko deržanstvo, pa lutali od nemila donedraga u borbi protiv Hrvatske Države."

21: A jelo je oko pet tisuća ljudi, osim žena i djece. "Drugim riječima da je tu došla dočekati Poglavnika dra. Antu Pavelića cijela Hrvatska Elita koja se osjećala državotvorno hrvatski". Otporaš.

[Bobani]

HRVATSKA I USTAŠTVO (25)
(ovo je izišlo 2009 na portalu javni.com. Taj portal više ne postoji. Otporaš.)

Ustanovilo se je, da čim je više ljudi bilo obješeno radi veze sa Janka Pustom, sve više ih se javljalo na mjesta objesenih, gen. Drinjanin u svojim petnaestak opisa u novini OBRANA, glasilo Hrvatskog Narodnog Odpora: povodom smrti dr. Vladka Mačeka 1964/1965. godine.

Do sada iznešenim opisima tko je pratio, mogao je ustanoviti da poslije atentata na Stjepana Radića i hrvatske zastupnike 1928. god., i uspostavom siječanjske diktature iz 1929. god., beogradska čaršija sa kraljem Karadjordjevićem sve više i više ugnjetava, tlači i terorizira hrvatski narod. Osnutkom Ustaškog Pokreta u siječnju 1929. dogine se nikako nije moglo ustanoviti niti predvidjeti šta će ovaj pokret sve napraviti za sljedećih desetak godina. Sa sigurnošću se može mirne duše danas reći to, da je srpski kralj, i Srbi općenito, smatrao Hrvate kao ravnopravnim narodom unutar novostvorene države SHS, i da nije vršio razna nasilja, batinanja, mučenja i ubijanja Hrvata, osnovani Ustaški Pokret nebi imao podloge niti korijena za napredovanje. U svojoj osnovanoj mašti bi venio dok konačno se ne bi i osušio. Kako Srbi nas Hrvate nisu smatrali ravnopravnim narodom nego jednim "plemenom" koji se mora utopiti u srpstvo, Ustaški Pokret počima poprimati dimenzije hrvatskog državotvorstva.

SJEĆANJA NA VELJAČU 1935 GODINE

Malo je danas Hrvata koji ne znaju na jedan ili drugi način o zločinu koji se je dogodio 17 veljače 1935 godinu je jednom mirnom i malom hrvatskom selu Sibinj, koji se nalazi zapadno od slavonskog Broda, uz cestu koja vodi prema Zagrebu.

Te nedjelje 17 veljače 1935. godine u Sibinj je došao Mihovil Praškić, župnik u Podcrkavlju, s nekih pedesetak seljaka iz svoje župe. On je od domaćega župnika tražio služenje svete mise što mu je bilo i dopušteno. Nakon svete mise župnik Praškić je sakupljenim seljacima održao politicki govor koji je često bio popraćen uzvicima klicanja Hrvatskoj i dr. Mačeku. Iza toga su nagrnuli srpski žandari, počeli batinati, udarati mirni puk, narod. U tom komešanju i gužvi narod se počeo braniti, što je još više razjarilo srpske žandare te počeli pucati po narodu. Na poprištu tog sukoba ostali su ležati sedam (7) mrtvih i tri (3) ranjena seljaka, a jedan od njih je kasnije umro.

POGINULI SU:

l. Petar Topalović,r.g. 1901. otac troje djece.

2. Ivo Janković, otac četvero djece.

3. Maro Pejić, r.g. 1909. otac troje djece.

4. Ivo Katalinić, r.g. 1905 otac...

5. Ante Perković, r.g 1904, neoženjen.

6. Stjepan Gunčević, r.g. 1897, otac petero djece.

7. Djuka Štimac, r.g. 1909. otac jednog dijeteta.

Vijest o ovome krvavome zločinu se proširila munjevitom brzinom po čitavoj zemlji. Ovim krvavim srpskim zločinom Srbi su po svoj prilici htjeli reći Hrvatima da se oni nemaju čemu nadati raspisanim od 6 veljače izborima koji će se održati 5 svibnja 1935. godine. Poglavnik dr. Ante Pavelić je tada bio u Torinskom zarvoru skupa sa Eugenom Didom Kvaternikom. Oni su zatvoreni za pripremanje i izvršenje atentata na srpskog kralja Aleksandra Karadjordjevića 9 listopada 1934. godine. (Posebno ću se osvrnuti na Marseilleski atentat i bit će interesantno čitati, Otporaš). Eugen Dido Kvaternik piše u svojim osvrtima da je mnogo razgovarao sa dr. Pavelićem u Toronskom zatvoru a kadkada ga nije moga razumijeti kada je on govorio da se sada treba podržati dr. Vladka Mačeka. Dr. Pavelić je bio drugog mišljenja i ovako komentirao taj raspis: "Srbi su otvorili ventil. Izbori su samo jedna etapa u politici popuštanja. Popustat će i dalje. Čim jači bude hrvatski pritisak, (Janka Pusta i ustaški logori, moja opaska. Otporaš) tim će više (Srbi) popuštati. Vidiš, kada bi i mogli raditi, sada bi morali mirovati, jer je težište situacije u domovini. Izbori će biti pravi plebisct za hrvatsku državu".

Interesantni su osvrti Dide Kvaternika tih dana u razgovoru sa dr. Pavelićem glede nadolazećih izbora u svibnju mjesecu. Ako je netko imao priliku pročitati romantično ispričani atentat na kralja Aleksandra u knjigi "Lijepa Plavka" koju je Poglavnik napisao u Toronskom zatvoru, tu je mogao doći do zagonetnog i konspirativnog imena Pelvin-a, kojeg ja nisam mogao otkriti dok nisam pročitao u opisima Eugena Dide Kvaternika pravo ime, Ante Godina. Taj Ante Godina je došao iz Zagreba u Torino po uputama Domovinskih Ustaša da posjeti Poglavnika i pita za savijete glede nadolazećih izbora. " Dr. Pavelić mi je odmah izdiktirao poruku za naše pristaše u domovini time, da se poruka neodgodivo dostavi dr. Mačeku. Poruka je sadržavala ove glavne točke:

l. Težište borbe je u domovini, a ne u inozemstvu.

2. Kod izbora treba sudjelovati svim snagama. Beograd

i srpstvo neće imati snage spriječiti postavljanje liste, niti izbore

facificirati.

3. Potrebno je, da sav narod složno glasuje za listu dr. Mačeka.

4. Beograd i Srbija morat će pred pritiskom neprestano popuštati.

Eto, šta je do sada postigao Ustaški Pokret.

(Nešto o Anti Godina i njegovoj suprugi Stani godina. Znam, ima svakojakih verzija o ovom posebnom i specijalnom hrvatskom revolucionarnom paru, koji je vrlo tajanstveno pripadao ustaškom pokretu. Iznosim jednu verziju srpskog publiciste Pavla Ljumović koji u svojih 19 feljtona ATENTAT U MARESLJU 1934. donosi između raznih verzija i ovo: "...Na osnovu kasnije francuske istrage policija je smatrala da se radi o Katici Šiler, veoma lepoj 24-godišnjoj dami..." "prema pisanju italijanske štampe, tajanstvena Plava Dama je poginula u saobraćajnoj nesreći blizu Denove, samo nekoliko dana posle atentata u marselju..." "...Vladeta Milićević, stalni predstavnik jugoslavenske tajne službe u Interpolu, pak, tvrdi da Plava Dama nije katica Štiler, već Stana Godina, supruga Ante Godine...Ante Godina je rođen na ostrvu Sušaku koje je još u vreme Austrougarske morao napustiti...Nastanio se i živeo u Čikagu. po nagovoru Branka Jelića došao je u Italiju i rukovodio je ustaškim centrima u Trstu i Rijeci.
Njegova žena Stana je Hrvatica, rođena u Čikagu, gdje se upoznala sa Godinom i za njega se udala. Po dolasku u Italiju, ljepuškasta plavokosa Stana (Nije nju slučajno Poglavnik u svojem romanu nazvao "LIJEPA PLAVKA" Svaka hrvatska kuća bi trebala imati ovu knjigu koja opisuje ustašku borbu za oslobođenje Hrvatske od srpskog jarma. Ja sam ju pročitao mnogo puta i još uvijek se služim izvorima iz te knjige. Navesti ću samo jedan primjer ovdje što Poglavnik kaže na strani knjige 311 "LIJEPA PLAVKA": "Dne devetg listopada 1934. oko podne šetala je lijepa plavka (sada znamo da je to Stana Godina, mo. Otporaš.) sa Dulibićem u M Marseilleu po ulici Cannebiere..." (Sada, ubrzo će biti 80 godina od tog događaja, kada se sve skoro tajne znaju o toj uroti, znamo za sigurno da je taj misteriozni i konspirativni Bulibić bio glavom i petom Eugen Dido Kvaternik, Otporaš....) stalno je putovala u Hrvatsku preko Rijeke i Sušaka, (jer su te zemlje bile darovane Jugoslavije Londonskim tajnim ugovorom 1915. godine, što je jedan očiti dokaz da Poglavnik nije prodao dio Dalmacije Italiji, mo. Otporaš.)*koristeći se bisernim osmehom i eksplozivom u koferu. neposredno pred atentat, bračni par Godina je otputova u Pariz, a potom u Eks an Provans..." "...Antun godina i njegova žena (znači da nije pogunula u saobraćajnoj nesreći kako su malo prije tvrdili, mo. Otporaš) Stana uspeli su, nakon sloma NDH, 1945. godine da pobegnu preko granice u Italiju. Iz Italije su vrlo brzo otišli za Argantinu, gdje je "Antun Godina dobio značajan položaj u Peronovoj vladi", zaključuje svoje pisanje o bračnom paru Godina Vladeta Milićević..." Otporaš.)

Nastavlja se.

[Bobani]

OVAJ OPIS TREBA USPOREDITI S OPISOM MAKSA LUBURIĆA U KNJIGU "MISLA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" Otporaš.


OVO SE TREBA USPOREDITI S OPISOM MAKSA LUBURIĆA U KNJIGI "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA"

Izvor: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, HAZUD, posted 22 travnja 2014. (Otporaš)

← Previous Next → Izvješće dr. Vjekoslava Vrančića o lažnim prijavama i istragi povodom revolucije u Argentini protiv predsjednika generala Perona

POBJEDA ISTINE

1955. – 1956.

Izvješće dr. Vjekoslava Vrančića o lažnim prijavama i istragi povodom revolucije u Argentini protiv predsjednika generala Perona
Svršetkom prošle i počekom tekuće godine izdržao je Hrvatski Domobran jednu od najžešćih i najtežih borba u toku svoga četrdeset i pet godišnjeg obstanka, ali je zato mogao zabilježiti i jednu od najvećih pobjeda, koju ne smatra samo svojim uspjehom, nego uspjehom hrvatske narodne oslobodilačke borbe uobće.
Članovima Hrvatskog Domobrana u Argentini i drugim hrvatskim rodoljubima, razasutim diljem svijeta, koji su prošli kroz logore Austrije, Italije i Njemačke, poznati su otvoreni i podmukli pokušaji, da se uništi hrvatsku političku emigraciju uobće, a vodstvo i pripadnike Ustaše, Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta napose.
Dok su u godini 1945. svi hrvatski politički izseljenici bili jednako izloženi progonima komunista i njihovih zapadnjačkih pomagača, dotle su se poslije ti napadaji usredotočili uglavnom protiv vodstva i pripadnika Ustaše, Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta, na kojemu su se poslu našli u zajednici komunisti i drugi naši neprijatelji, koji, istina, pripadaju različitim skupinama, ali se oni brzo slože, kadgod treba pokušati naškoditi našem Pokretu.
U jednu od tih skupina pripadaju velikosrbi i njihovi malobrojni jugoslavenski orjentirani Hrvati.

U drugu skupinu spadaju neki bivši privremeni pripadnici našeg Pokreta, koji su u njega bili pristupili, kada su se u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj dielile časti i visoki politički položaji, a napustili Pokret, kada je umjesto nošenja časti trebalo podnieti borbu.
Pripadnici ove inače raznobojne skupine primili su u svoje labavo kolo i one Hrvate, koji su od prije bili protivnici našeg Pokreta, te djelovali unutar Komunističke Partije Jugoslavije, ili takozvanog Jugoslavenskog Narodnog Oslobodilačkog Fronta, bilo kao kao djelatni šumski partizani, bilo kao njihovi potajni jataci. Svima njima smeta sada hrvatski državotvorni program, umjesto kojega propoviedaju ostvarenje maglovite zamisli jedne nadnarodne Europe, u korist koje bi se narodi trebali odreći svoje pripadnosti, te stupiti u neodredjen pojam „univerzalnog europejstva“. Ovoj skupini su se pridružili franjevci sa „Jose Ingenierosa“ kao i mnogi drugi.
To se evo i sada provadja protiv svih naroda.

Na otvorenom zajedničkom poslu našle su se sve tri skupine prilikom argentinske revolucije od 16. lipnja i 16. rujna prošle godine, kada su, dielom samostalno, a dielom u neprekrivenoj suradnji, obtužili dra Antu Pavelića, vodstvo Hrvatskog Domobrana d.d., da su sudjelovali u paležu katoličkih crkava, da su pripadali argentinskoj borbenoj organizaciji „Alianza“, da su imali svoje vlastite oružane udarne jedinice, koje da su bile plaćene od bivše vlade, radi čega da su sudjelovale u oružanoj borbi protiv argentinskih ustanika.
Sve ono što najvažnije u toj lažnoj i ogavnoj klevetničkoj kampanji priredili su franjevci sa „Jose Ingenierosa“ koji je vodio dubrovački fratar fra Rado.
Nacrt o zatoru hrvatskog političkog vodstva u Argentini bio je izradjen već početkom 1955, godine, kada je postalo očito da će doći do otvorenog sukoba izmedju oporbe i bivše vlade.

Nacrt je predvidjao krivicu hrvatskog političkog vodstva u oba slučaja: o slučaju pobjede ili poraza bivše vlade, a išao je za tim, da se u svakom slučaju na obtužene primjeni argentinski Zakon broj 4144 od 22,studenog 1902.,koji je još na snazi, a predvidja izgon, odnosno prisilno ukrcanje onih stranaca, kojih držanje dovede u opasnost, narodnu sigurnost, ili naruše javni red.
Provedbu svih mjera povjerava Zakonopravnim oblastima, koje ga mogu promieniti, kratkim putem bez drugog postupka.
Zato je već u mjesecu svibnju 1955,podnešena prijava oporbenim krugovima i argentinskim crkvenim oblastima, protiv hrvatskog političkog vodstva, preka kojoj se oni nalaze u plaćenoj službi bivše vlade, za koju da će se boriti s oružjem u ruci.

Neposredno nakon toga počeli su izlaziti letci, koji su u tom smislu obtuživali Poglavnika dra Antu Pavelića i njegove sljedbenike. Te su letke sve priredili franjevci na čelu sa fra Radom i dali su ih dieliti po katoličkim školama i Župama. Kad je pak 11,lipnja 1955. Zapaljena zgrada Kongresa argentinska narodna zastava, isti su se naši protivnici pobrinuli, da u tadašnjem vladinom Glasilu „Democracia“ budemo obtuženi da smo tom prilikom vršili ulične prosvjede u korist argentinske oporbe.

Poslije prve revolucije od 16, lipnja 1955, sliedili su novi oporbeni letci protiv nas, u kojima se tvrdilo da smo na dan revolucije palili crkve, po nalogu vlade. Širena je i viest od komunista, četnika i nekih Hrvata, pripadnika rečene skupine, da nas je poginulo 300, što je neupućena argentinska javnost primila pod istinu.
Nekoliko Hrvata istakli su se u širenju viesti, da postoji popis od 20 Ustaša, koji da će nakon uspjeha revolucije biti pohapšeni i izručeni komunističkoj Jugoslaviji. Spominjali su i imena tih Ustaša, a onda su listu proširili na četrdeset osoba. Jedan od fratara sa “Jose Ingenieros“ podnio je prijavu koju je podpisao fra Rado.
Paklenska hajka počela je tek nakon uspjeha revolucionaraca, poslije 16, rujna 1955. a naročito nakon 20. rujna kada su pripadnici „Aliance“ pružili oružani odpor organima vlasti. Sa strane rečene skupine Hrvata proširena je odmah viest, da je tom prilikom poginulo 20 Ustaša, te da je Poglavnik dr. Ante Pavelić bio vojni podučavatelj rečene organizacije. Spominjali su i svote novaca za koje da je Poglavnik za to dobivao.
Tokom te večeri doušnik fratara M. Brodarić, doletio je u Palomar da ustanovi da li je Poglavnik te večeri bio kod kuće ili ne. Ovaj doušnik bio je oženjen sa kćeri pokojnog Ing. A. Pavelića, čija sestra bila oženjena za jednog brata Poglavnikovog otca Mile Pavelića.
Usliedio je poslije toga i prvi javni napadaj u argentnskom tisku nakon što su dvojica Hrvata pripadnika rečene skupine, posjetili jednog visokog državnog dužnosnika i podnieli mu prijavu u rečenom smislu.

Sutra dan, dne 28. rujna izvršena je prva kućna premetačina u hrvatskom skloništu Calle Monte broj 2065, gdje je traženo oružje, koje da smo dobili od bivše vlade.
Dne 1. listopada 1955. dvojica pripadnika Revolucionarnog Argentinskog Vieća, kojima je bila povjerena prediztraga na osnovu gore spomenute prijave, posjetili su u pratnji redarstvenika stan mlađe Poglavnikove kćeri Mirjane i zatražili da se sutradan prijavi jedan član Poglavnikove obitelji radi preslušavanja.
Traženju je udovoljeno, te se je istrazi stavila na razpolaganje gdjica Višnja Pavelić, koja je bila preslušavana sat i pol.
Gospođica Višnja Pavelić zajedno sa Nikolom Popa, njih dvoje odvezli su se istražitelju u „Hrvatski Dom“ da razgovaraju sa dužnostnicima „Hrvatskog Domobrana“.
Neposredno nakon toga stavili su se istrazi na raspolaganje i članovi Starješinstva Hrvatskog Domobrana, Ing. Ivan Asančaić, dr. Vjekoslav Vrančić i Emil Klaić, koji su bili saslušani i prisutnosti gospodjice Višnje Pavelić, velečasnoga Don Jure Zovka i rumunjskog izbjeglice gospdina Nikole Popa.
Iste večeri bila je obkoljena kuća Poglavnika po argentinskom oružničtvu i učinjena je premetačina Avenia Marmoz 699 – naokolo (puni automobili oružnika u kojima su sjedila dva Hrvata.)

Dana 4. listopada 1955. Posjetili su Ing. Ivan Asančaić i dr. Vjekoslav Vrančić uredničtvo povremenika „Esto Es“, u kome je bio izašao prvi javni napadaj na Hrvate, te im je uspjelo, da u sliedećem broju bude doneseno naše opovrgnuće toga ogavnog napadaja.
Dne 3. listopada izvršene su daljnje premetačine u kućama sliedećih Hrvata: dra Josipa Dumandžića, dra Ede Bulata, Josipa Sturmera, Marjana Brodarića, Josipa Subašića i Marijana Gudelja.

Traženo je oružje i premda ništa nije nadjeno , lišeni su slobode oni obtuženi Hrvati, koje se je u taj čas zateklo kod kuće. Vršena je potraga za daljnjih 15, Hrvata, kojih točne kućne naslove prijavitelji nisu znali, pa su tako oni ostali na slobodi.
Od toga je časa „Hrvatski Domobran“ preeuzeo obranu, te je u družtvenim prostorijama uvedena tajna noćna služba, koja je trajala sve dok opasnost nije minula.
U sporazumu s Poglavnikom obratili smo se na hrvatska družtva u svietu s molbom za moralnu pomoć. Ova djelatnost povjerena je dr. Andriji Iliću u Londonu i Ivici Kriliću u Rimu, koji su je najsvjesnije izvršili.

Privremenom predsjedniku Republike Argentine generalu Lonardiju, uputili smo brzojav, moleći ga, da se osobno zanima za tok iztrage, da se upravne oblasti ne bi zbog nepoznavanja prilika prenaglile u donošenju odluke. Sličan brzojav uputile su i sve naše argentinske organizacije.
Glavno Starješinstvo zahvaljuje i ovom prilikom svima onima organizacijama i pojedincima koji su nam pritekli u pomoć.
Četnički Jugoslavenski klub, komunistički agenti i nekoliko Hrvata iz spomenute skupine punili su argentinske novine napadajima na nas. Ove napadaje preniele su novinske agencije unutrašnjosti i inozemstva.

Iz odgovora predsjednika Lonardija na naš brzojav saznali smo, kome je povjerena iztraga protiv nas. Toga dana vodilo ju je Ministarstvo Mornarice.
Kada se gospođica Višnja vratila s preslušavanja i zatim nakon preslušavanja u „Hrvatskom Domu“, našla je obkoljenu kuću (zatvorena ulica) i oružnici sa strojnicama oko ciele kuće, te je nisu pustili unutra, dok to nije dopustio onaj koji je u međuvremenu „razgovarao’ s gospođom Marom i kćerkom Mirjanom.
Nakon nekoliko dana usliedilo je hapšenje po noći, Poglavnika dra Ante Pavelića i gospodje Mare. Odvedeni su iz kuće u zatvor u mjestu St. Martin.
Višnja je uspjela u sred noći i sa brzoglasa jednog susjeda nazvati „Policia Federal“ i nakon dugog traženja dobila je na brzoglas pukovnika zvanog Comandante Gandi, koji je iztražio po čijem nalogu je usliedilo hapšenje i ustanovio da je to isto preko zapovjedničtva vojničke Zračne Luke u Palomaru i komesariata Žandarmerije „Cionidad Jardin“. Nazvao je smjesta Žandarmeriju u „San Martin“ te zatim posjetio tu Žandarmeriju i dao nalog da se smjesta Poglavnika i gospodju Maru vrati u Palomar u njihovu kuću. Zrakoplovno Zapovjedničtvo imalo je paralelno nalog za hapšenuje.

Obavjestili smo o tome velečasnog Otca dra Don Matu Luketa, koji je odmah zamolio, da bude preslušan u rečenom Ministarstvu.
Dne 18. listopada 1955. stavili smo se na raspolaganje istrazi u obavještajnom Odjelu toga Ministarstva. Rečeno nam je, nakon kraćega preslušavanja, da su stekli uvjerenje, da na nama nema krivnje, te da će nas brzoglasno obaviestiti, kome se moramo prijaviti.
Doznajemo isti dan, da je odklonjeno izručenje diplomatskim putem, jer ako stoje obtužbe, koje su protiv Hrvata podignute, onda prestaje samo postupak Upravnih Oblasti, koje su na to prema postojećim zakonima mjerodavne.

Sve obtužbe proti Poglavnika i ostralih Hrvata, Velečasni Don Mate Luketa ponio se tada junački i razbio sve te klevete i laži.
Dne 20.listopada primio je Poglavnik dr. Ante Pavelić jedno liepo pismo od Vrhbosanskog Nadbiskupa preuzvišenog gospodina dra Ivana Evangeliste Šarića, u kome ovaj vrli rodoljub preuzima moralno jamstvo za Poglavnika. Ovo pismo olakšalo nam je daljnju obranu u velikoj mjeri.
Pismo Vrhbosanskog Nadbiskupa dra Ivana E.Šarića.

——————————————————————–
Legitimnom Poglavaru Nezavisne Države Hrvatske.

Kao Nadbiskup hrvatski Bosne i Hercegovine, dižem svoj glas proti klevetama i obtužbama koje su gore spomenuti neprijatelji bacili proti osobe Vaše ekselencije – na koju djelatnost u korist katolicizma i svetih interesa Crkve, uzdižem se kao garant i branitelj u svako vrieme i pred bilo kime.

Izjavljujem pred cielim svietom:

Da nikada Katolička Crkva nije bila toliko zaštićena i u svojim nastojanjima za širenje istine toliko zagarantirana kao za vrieme Vaše vladavine.

Nadbiskup Vrhbosanski
Dr.Ivan E.Šarić
————————————————————————–
U međuvremenu sliedili su daljnji napadaji u tisku, koje mi pobijamo u granicama mogućnosti. U Argentini se u tu svrhu vrši sabirna djelatnost, koja – Hrvatskom Domobranu donosi oko 12.000.00 pesosa.
Dne 24. listopada javlja nam Ministarstvo Mornarice, da se moramo istoga dana prijaviti Vrhovnom Zapovjedničtvu Oružničtva, koji da je preuzeo, iztragu protiv nas.
U noći 25. listopada 1955. Višnja zajedno sa šoferom Štefom Babićem, (ranije šoferom Poglavnog Županstva u Zagrebu), odpratila je Poglavnika i dr. Vjekoslava Vrančića na Glavno Redarstvo, gdje su razgovarali sa Glavnim Ravnateljem redarstva. Redarstvo u Argentini ureduje i po noći.
Štefan Babić i Višnja čekali su u autu sa tužnim mislima, da li će se i vratiti? Babić je imao posudjeno auto od svoga šefa Talijana.
Toga dana prijavljuju se: Poglavnik i dr. Vjekoslav Vrančić, iztražnom povjerenstvu, a onda samom Vrhovnom Zapovjedniku. Najprije je saslušao Poglavnika sam, a onda dr. Vrančića u prisustvu Poglavnika.
Bivaju pušteni na slobodu, jer im uspijeva uvjeriti Vrhovnog Zapovjednika, da ne kane napustiti Argentinu, jer se ničim nisu ogriešili o zakone i gostoprimstvo zemlje, a istrazi stojimo u svako vrieme na raspolaganju.
Ovo je preslušanje bilo odlučno u čitavom postupku protiv nas, te smo stekli uvjerenje, da se oblasti ne će prenagliti u donošenju odluke.
Sutradan prijavili smo se po uputi Oružničtva kod Glavnog Ravnatelja za Javni Red i Sigurnost, gdje nam je rečeno da ćemo biti pozvani ako to uztreba.
Naši hrvatski tužitelji brinu se medjutim, da napadaji izadju u hrvatskom iseljeničkom tisku. Tako „Američki Hrvatski Glas“ iz Chicaga u svome broju od 30. studenog donosi dopis iz Buenos Airesa, datiran početkom mjeseca, dakle neposredno nakon podnošenja tužbe, u kome, se donosi točan sadržaj obtužbe, kako je protiv nas podnesena. Jednako smo napadnuti i u druga dva glasila H.S.S. u „Hrvatskoj Rieči“, Belgija i „Hrvatskom Glasu“ Winipeg, Kanada i u „Danici“ Chicago.
Neki nestrpljivi pojedinci, za koje su pisaći stroj i zračna pošta, prava napast, šire iz Buenos Airesa čitav niz ogavnih laži, kojima neki Hrvati izvan Argentine nasjedaju, a drugi ih prihvaćaju kao dobrodošlo gradivo, koje se može upotriebiti za osobne mračne ciljeve.
Napose je pisao i širio laži i podvale Vjekoslav Luburić iz Španjolske, a čemu svemu se službeno odgovorilo u novinama.
Početkom studenog, počinje konačno i formalna iztraga protiv 40 Hrvata. Uhićena četvorica već su na slobodi od 17. listopada 1955.
Među prvima preslušani su Poglavnik dr. Ante Pavelić, dr. Jozo Dumandžić, dr. Vjekoslav Vrančić.
Zatim sliedi preslušanje ostalih, kao i oko 20 svjedoka hrvatske i srbske narodnosti. Iztraga će potrajati skoro tri mjeseca i Zapisnici doseći ogroman obujam.
Bio je preslušan i dr. Milan Stojadinović i jasno u obrani svih obtuženika, dakle Srbin.
Tisak je i dalje hranjen napadajima. Tek neznatan broj dnevnika drži se izpravno, te nas ili ne napadaju ili uzimlju u obranu. Izlaze četiri broja posebno osnovanog tjednika, kojega je glavna zadaća iznieti protiv nas najnemogućije izmišljotine, uz montirane slike.
Iztragu ne zanima taj slučaj i ustanovljuju od koga je tjednik naručen i plaćen. Utvrdjuje takodjer, da je naručitelj platio za samo četiri broja 250.000 pesosa, a to je bio tada veliki novac.
Sudeći po onome, što smo mi platili za jednokratnu objavu našeg izpravka, otiskanog u jednom dnevniku računamo da je ova novinska kampanja stajala jednog od naših protivnika oko jedan milijun pesosa, ne računajući nagrade, koje su iz istog vrela dobili razni hrvatski i srbski agenti.
Budući da smo bili obtuženi ne samo kod argentinskih gradjanskih oblasti, nego i kod Crkvenih dostojanstvenika u Buenos Airesu i Rimu, zamolili smo i dobili audienciju kod crkvenih vlasti.
Učinili smo to tek onda, kada je prošlo prvo formalno preslušanje po oružničtvu, te je dr. Vjekoslav Vrančić dne 16. studenoga 1955. bio primljen od jednog visokog rimskog Prelata, kojega je podrobno izvjestio o pozadini obtužbe. Visoki dostojanstvenik bio je očito radostan, kada je saznao da se radilo o podmetanjima i neistinama.
Kada je koncem listopada prošla opasnost od izgona, odnosno prisilnog ukrcanja, koje je moglo biti ravno izručenju, sve se je naše nastojanje usredotočilo u suzbijanje novinskih laži. U tome radu pružili su Glavnom Starješinstvu veliku pomoć dr. Stjepan Hefer, Dr. Jozo Dumandžić, Stjepan, Miljenko i Jakov Barbarić, Emil Klaić, Marko J. mlađi i nada sve marljivi glavni tajnik Petar Krilanović.
Hrvatskom Domobranu uspjelo je zanimati za naš slučaj veliki Argentinski dnevnik „La Nacion“, a u čemu je izdašno pomagao član Domobrana Jure Ivanović.
Posebnom zaslugom starješine ing. Ivana Asančaića, uspjelo nam je ući u dnevnik „Noticias Graficas“, a zaslugom dr. Vjekoslava Vrančića i Marka Jurinčića mladj. U ugledne časopise „Esto Es“ i „Der Weg“.
Dok su nas strani listovi branili, dotle je u mjesecu prosincu 1955. izašao na nas napadaj i u „Hrvatskoj Reviji“, koja izlazi u Buenos Airesu, koju je vodio Vinko Nikolić i kompanija.
Vinko Nikolić je otvoreno tražio od svojih čitatelja da mu šalju razne lažne obtužbe na Poglavnika.
Zahvaljući čitavom muževnom nastupu Hrvatskog Domobrana, pobudili smo zanimanje i kod velikih sjevernoameričkih novinskih agencija.

„United Press“, koja je preniela na svjetlopisnu i zračnu vrpcu jednu veliku izjavu Poglavnika čiji je sadržaj objelodanjen u svjetskom tisku.
Osim iz Argentine primio je Hrvatski Domobran novčanu pomoć od sjeverno američke i australske hrvatske organizacije, pa im i ovom prilikom liepa hvala.
Pogledavši sada unazad, možemo s pravom reći,
da je izhod ove borbe svršio našom podpunom pobjedom.
Naš najveći uspjeh sastoji se svakako u tom:
a) da medju 4000 zatočenika u dobrom dielu pravosuđu predanih osoba nema ni jednog jedinog Hrvata, premda je po obtužbama izgledalo kao da smo mi bili glavni nosioci vlasti u Argentini.
b) da je sada barem jedna vlada na Zapadu točno obavještena o pravednoj borbi hrvatskog naroda.
c) da je poslije iztrage položaj sviju Hrvata u Argentini uzakonjen (legaliziran).
d) da je hrvatsko političko vodstvo u Buenos Airesu izvršilo svoje „deržanstvo“, te se u probitku narodne stvari izložilo opasnostima i odklonilo napustiti zemlju, kako je to željela jedna strana bez obzira na štetu, koja bi tim postupkom bila narušena hrvatskoj narodnoj stvari i da možemo poručiti našem neprijatelju, da se ne bojimo njegovih novih podmetanja koja, kako saznajemo ponovo sprema u svojoj mračnoj duši.


Živio Poglavnik dr. Ante Pavelić
Živjela Nezavisna Država Hrvatska
Živjela Argentinska Pravda!

H R V A T S K A
Buenos Aires 25. srpnja 1956. g.
GODINA (Ano) X. Broj. (No) 14.(206)

Ovaj vrlo važan istinski događaj za tisak priredila:

Poetessa – Akademik HAZUD CH
Mirjana Emina Majić

This entry was posted in dopisi iz svijeta, povijest, pravosuđe, prenosimo and tagged ANTE PAVELIĆ, Argentinska Pravda, Buenos Aires, Emil Klaić, fra Rado, franjevci, H R V A T S K A, Ivan Asančaić, Ivan E.Šarić, Jure Zovko, Katolička crkva, Mate Luketa, Mirjana Emina Majić, Nikola Pop, Peron, Poglavnik, Štef Babić, ustaše, Višnja Pavelić, Vjekoslav Luburić, Vjekoslav Vrančić by tajnik.

[Bobani]

ZAJEDNIČKA DEKLARACIJA USTAŠA I VMRO JE POSTOJALA.

Pakt ustaše – VMRO doista je potpisan u Sofiji na Hitlerov rođendan 20. travnja 1929., PAKT USTAŠA I VMRO a da tada potpisnici tog PAKTA tada nisu ni znali tko je bio i šta će biti Adof Hitler. Sa hrvatske strane su ga potpisali: dr. Ante Pavelić i Gustav Perčec, a u ime Makedonskog nacionalnog odbora predsjednik dr. Staničev, potpredsjednici Kiselinčev i N.Jakimov, tajnici I.Vasilev, V. Dumev, N. Grabovski, i članovi M. Dimitrov, I.Hadžov, B. Antonov, S. Nanev, G. Kondov i Topukov. Evo cijelog teksta prema originalnom, rukom pisanom, dokumentu na hrvatskom i makedonskom:

“Tijekom bratskog posjeta Doktora Ante Pavelića i predstavnika grada Zagreba Gustava Perčeca Nacionalnom odboru organizacija makedonskih iseljenika u Bugarskoj, s obje strane je utvrđeno da se zbog nemogućeg režima kojem su podvrgnute Hrvatska i Makedonija, mora koordinirati njihovo pravno djelovanje u osvajanju nacionalnih i ljudskih prava, političke slobode i neovisnosti Hrvatske i Makedonije. Prema tome, obje strane izjavljuju da će ubuduće ujediniti svoje napore bi se postigao ovaj ideal dva bratska naroda”.

Iz ovoga se očito i kristalno jasno vidi zašto su se Ustaše borile i zašto je zajednički neprijatelj morao poginuti u Marseille-u 9 listopada 1934. Otoporaš.

[Bobani]

PORUKA SVIM MLADIM USTAŠAMA!

napisao: Andjelko Galic



Dobro je što ste spremni javno postaviti pitanje: Tko su stvarno bili ustaše? Sav vaš bunt po tom pitanju je u potpunosti opravdan jer su partizani potpuno bezrazložno sva svoja zlodjela prebacili na ustaše. Ja tako doživljavam vaše nastupe, vašu želju za ustaškim znakovljem i vašu želju da dođete do što točnijih informacija o Hrvatskom Revoulucionarnom Pokretu Ustaša. Naši izvori autentičnih informacija o ustašama su jako ograničeni.

Naravno da to nije slučajno nego da je to rezlultat sustavnog falsificiranja postojećih izvora i uništavanja onih izvora na osnovu kojih se jasno moglo vidjeti da ustaše nisu bili na fašisti ni nacisti, ni zločinci ni kriminalci.

Upravo zbog toga što su partizani-komunisti (koji su još uvijek na vlasti u Hrvatskoj) namjerno falsificirali te izvore i što sustavno propagiraju najobčnije laži o ustaškom pokretu, njegovom utemeljitelju Dr. Anti Paveliću i o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj - upravo radi toga je jako važno da uvijek dobro provjerimo sve ono što govorimo i poduzimamo u ime ustaškog pokreta.

Zato na vašim i našim portalima, komentarima, izjavama i javnim nastupima moramo biti itekako pažljivi da sami ne propagiramo laži o našim nacionalnim herojima i koji su u velikom broju i velikodušno živote svoje dali za ideju slobodne, samostalne i nezavisne (a ne neovisne kako to ovih dana govore partizani)Hrvatske države.

Jedna od najvećih laži koje su partizani lansirali protiv ustaškog pokreta je upravo to da su ustaše surađivali sa Hitlerom i sa Musolinijem radi navodne sličnosti između ustaške i nacističke, odnosno fašističke ideologije. Hitler je, dok je došao na vlast, zabranio rad ustaškog pokreta u Njemačkoj.

Dr. Ante Pavelić je proveo skoro dvije godine u zatvoru u Musolinijevom režimu. Osim toga Dr. Ante Pavelić je zabranio rad Nacističke stranke u Hrvatskoj.

Niti ta stranka niti ta ideologija nisu u Hrvatskoj nikada ni imali velikog broja pristaša pa su se braća Govedraići, koji su htjeli to osnovati u Hrvatskoj, odmah nakon te zabrane pokupili i sa svojih 5-6 pristaša odmah otišli u Njemačku.

Ovo vam pišem radi toga što neki od vas najvjerojatnije niste ni znali za ove stvari pa ste iz partizanskih izvora došli do zaključka da je postojala nekakva ideološka veza izmedju Nezavisne Države Hrvatske i Njemačke, odnosno Italije tog vremena. To nije točno i Hitler nas Hrvate nije nikada simpatizirao niti su naši ikada simpatizirali njega.

Sve što su naši radili s njim i sa njegovom državom bilo je regulirano trgovačkim ugovorima po kojima su naši morali krvavo platiti svaku pušku koju su od Njemaca kupili. A od Njemaca se moralo kupovati jer nam nitko drugi nije htio puške prodati. a koliko su nas Njemci \"voljeli\" najbolje se vidi iz činjenice da su nam prodavali 6 vrsta pušaka i 7 vrsta municije, i to uvijek u ograničenim količinama tako da su naši morali paziti kako tu municiju koristiti i kako ne pogriješiti u dostavi pravih pušaka i odgovarajuće municije.

Nas u Hrvatskooj, po svemu sudeći, čeka obračun s ovim komunističkim kadrovima koji danas kontroliraju ne samo državne ustanove nego i sva sredstva komuniciranja.Zato je važno u borbi s njima ne praviti gafove i ne davati im još više materijala za hajku protiv svih nas.
Zato je nužno ne pisati, ne objaljivati i ne upuštati se u neodgovorne ispade kao što su veličanje Hitlera i njegovih nazadnih rasističkih zakona.
Ta tema nije naše ustaše nikada zanimala jer oni su sve svoje aktivnosti bili usredotočili samo na obranu i stvaranje svoje vlastite države.

Radi toga i mi, ako su nam simpatični ustaše, moramo razmišljati i raditi samo na tom istom cilju: stvaranju slobodne i nezavisne Hrvatske koja će se prvenstveno brinuti i koja će prvenstveno pripadati svim Hrvatima bez obzira na njihovu vjeru ili političku orijentaciju.
Ustaše su bili progresivna, jako liberalna, socijalno orijentirana revolucionarna snaga koju je specifična povijesna situacija prisilila da se neprijatelju odupre istom mjerom kojom je neprijatelj tukao po njima. To im nitko normalan ne može uzeti za grijeh, a oni na državnoj razini drugih grijeha nisu ni imali.
Živio Dr. Ante Pavelić!

Živio Hrvatski Revolucionarni Pokret Ustaša!

Živio Hrvatski narod i njegova dananašnja omladina koja se na veliko otima partizanskim lažima!



Andjelko Galić

www.blogihrvati.com

[Bobani]

LIJEPA PLAVKA je uistinu STANA GODINA

Ante Pavelić: LIEPA PLAVKA ROMAN IZ BORBE HRVATSKOG NARODA ZA SLOBODU I NEZAVISNOST

ANTE PAVELIĆ DJELA II.



LIEPA PLAVKA 1. Izdanje 1935. 2. Izdanje 1954. 3. Izdanje 1969. 4. Izdanje 1990. 5. Izdanje 2003.

NIZ "Domovina" Izpravak izvršio: Prof. Dr. Andrija Ilić
Deposito Legal: M.10322
Višnja Pavelić Apartado 19.247 - 28080 Madrid - Espana

Posvećeno

Ustaškim borcima - Hranilovićima, Soldinima, Rosićima, Javorima, Devčićima, Plavkama i bezbrojnim znanim i neznanim, koji su se borili za uzpostavu i obranu Nezavisne Države Hrvatske!

Prof. d r . Ante Bonifačić k 3. izdanju:

Kao čuvarica hrvatskog narodnog i svog obiteljskog Ognjišta, Višnja Pavelić, objavila je drugu knjigu sakupljenih djela Poglavnika dra Ante Pavelića.


To je 3. izdanje Liepe Plavke. Ova prekrasna knjiga, kojoj nema premca u hrvatskoj emigrantskoj izdavalačkoj djelatnosti sa preko 400 stranica teksta i dokumenata, služi nama svima na čast. Knjiga je uvezana u platno s naslovom u zlatorezu, a na pročelju je dobra fotografija. Dokumentacija započinje s fotokopijom pisma Poglavnika dra Ante Pavelića iz torinske tamnice francuzkom odvjetniku dru Georges Desbons-u s izvadcima propisnika Ustaša - Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta, a na francuzkom jeziku priposlanog iz torinske tamnice državnom odvjetniku Prizivnog Suda u Aix-en-Provence, Francuzka.


"Naša narodna borba ima jasnoću i čistoću kristala", piše Poglavnik svome odvjetniku. Desbons mu odgovara da piše knjigu o Hrvatskoj, koja je kao i njegove uspomene spremna za tisak, jer uz ustaška načela, hrvatska se borba nastavlja do konačne pobjede.
Medju ostalim dokumentima objavljeni su pozdravi i podpisi Hrvatskih Domobranaca iz Sjeverne i Južne Amerike iz mjeseca travnja 1935., koja i danas podpisuju na tisuće hrvatskih domobranaca iz tih zemalja, koji još onda nisu bili rodjeni.
Premda su nas zatajili kroničari - Eden, MacMillan, Murphy, Sulzberger i t. d. - Hrvati i hrvatsko pitanje nalaze se i danas u središtu podzemnog uskladjivanja globusa.

Ovim prilozima Liepa Plavka nije samo književna sublimacija uništenja jednoga tiranina, već strogo poviestna dokumentacija Ustaškog Pokreta.
Svaki Hrvat, koji pročita Poglavnikovo djelo, prisiljen je poviestnim obrazloženjima, da je jedini odgovor na hrvatsko narodno unižtavanje - borba za slobodu.

Liepa Plavka je pravi pravcati realistički roman i čita se na dušak. Sladki i tečni hrvatski jezik rodjenog pripovjedača, nastavlja klasičnu hrvatsku prozu Gjalskoga, Kovačića i Kumičića. Dok su se Amerikanci pobunili i postali u staše zbog pretjeranih daća i poreza, Hrvati su kroz nekoliko stoljeća vodili borbu za slobodu i nezavisnost bez obzira na materialne probleme. Od Vitezića do Starčevića nižu se kao maljevi i buzdovani Hrvatska Prava i Hrvatske Pravice. To nije pobuna radnika ni seljaka nego sveobuhvatna borba čitavog hrvatskog naroda. Na dan Radićeve smrti i na dan 10. Travnja, sav je hrvatski narod bio jedna duša i jedno tielo.

Radić i Poglavnik sa stotinama tisuća boraca su pali u toj borbi, ali nitko nije uništio u poviesti niti će uništiti u budućnosti hrvatski narod.

Liepa Plavka je poviest hrvatske borbe - od umorstva Stjepana Radića do smaknuća njegova krvnika u Marseillesu - ali sva ideologija i nacčn borbe za budućnost sadržane su takodjer unutar ovoga romana, jer iste prilike stvaraju uviek iste odgovore. Dokaz tome je hrvanje hrvatskih radnika i seljaka sa srbo-komunističkim profesionalnim agentima. Sve novine su svakog dana pune spomendana i podataka o novim borcima i novim žrtvama. Nisu klonuli krvnici niti su klonuli borci.
Kada je Poglavnik započeo oružanu borbu s lozinkom "na ljutu ranu, ljutu travu" iza umorstva hrvatskih narodnih zastupnika u beogradskoj konjušnici imao je daleko manji broj ustaša uzase nego što postoje danas šrom globusa, kada srbo-komunisti nazivlju sve Hrvate, pa čak i svoje hrvatske nogometaše - ustašama.

Ali suvremeno pokoljenje nije još dalo vodje, koji bi bili kadri u naše vrieme zamieniti veličanstveno pokoljenje boraca, koje je Poglavnik stvorio. Hrvati se širom svieta uživljavaju kroz Liepu Plavku kao svoje herojsko doba, koje je težko izjednačti, a još teže nadmašiti. Tko je Liepa Plavka? (Tajanstvena Lijepa Plavka je uistinu Stana Godina, a njen muž Ante Godina je bio jedan od najtajanstvenih ustaških podzemnih figura, mo. Otporaš) Svi znamo, da nije samo junakinja jednog romana već sastavni dio stvarnosti kao gotovo sva lica u zamišljenoj priči pisanoj u torinskoj tamnici kao obrana i glorificiranje junaka i junakinja. Koji od nas ne bi htio da je vidi onakvu, kako ju je odkrio Krunoslav Dulibić u (Uistini pravi pravceti i po imenu i pšrezimenu Eugen Dido Kvaternik, mo. Otporaš) 26 Goldegg-Gasse u carskom Beču? Uzdignuta u okvire bivše hrvatske priestolnice za koju su Hrvati toliko krvi prolili, kao kćerka K.u.K. ličkog generala kao s totine drugih hrvatskih generala i maršala, mi joj ne znamo prezimena. (Sada se već zna. Ona je Stana Godina a za francuski sud bila je i ostala tajanstvena Lijepa Plavka, mo. Otporaš.) Ona je gospodjica, idealno savršeno biće hrvatskog romanopisca, koji ne slaže samo rečenice nego kao da ciglama i mramorom zida vlastitu državu, od kontora gospodina Bluma do plave grobnice na azurnoj obali. Krunoslav Dulibić je danas za nas lik Ante Pavelića, dok slušamo njegov glas tako "ugodan, tako topao i mek".

Poglavnik nije sigurno opisivao sebe u zatvoru, ali njegovi drugovi su bili svi tako slični duševno i tjelesno kao i njihovi protivnici, da se danas ne možemo oteti dojmu, da je pod likom svog junaka, kao i svi slikari velikim dielom, naslikao i samoga sebe. Što da kažemo za druge tipične naše utvare i napasti? Tko ne pozna sve te Blume, Donnere, Greife, Krautnere i Šardaniće, koji su se pretvorili u strojeve za računanje, zbrajali od potrebe životinjske i ljudske kože, znoj i krv na stranicama svog sebičnog knjigovodstva. Nije se uzalud šalio Mile Budak, da je Bog stvorio krumpir, da i sirotinja ima kome kožu guliti. Majore Sretene i kapetane Gliše, koji su zajedno vojevali na Kajmakčalanu i Solunu, jeli grah iz jedne zdjele i pili iz iste boce, danas zamjenjuju narodne heroje sa Kozare i Neretve, pretvoreni u broncu po hrvatskim trgovinama i nenadmašive heroje u partizanskim filmovima. Njima Prelci igraju "radničke svinje" prerušene u direktore narodnih "preduzeća" i cigani sviraju, dok čaše i tanjuri prskaju. Sve se je samo povećalo i umnožilo na tisuće puta.

Poglavnik nije izmišljao imena na Čevapovićima, ni Gursuzovićima ni Špiclerima, sami su ih sebi nadjeli i vrše i dalje iste poslove: kradu državu na sve moguće načine, zatvaraju i muče nevine, koji ne plaze pred njima. Tko se ne sjeća hodnika Petrinjske i ne zna za Lepoglave i Stare Gradiške. Prošli su uz to tečajevi u Odesi i Lenjingradu, a do potrebe i englezke i amerikanske metode Scotland Yarda i FBI, da lažu, mažu, varaju i ubijaju Hrvate, koji nedaju, da im u ime "ujedinjenja", "demokracije", "bratstva i jedinstva" jaše na grbači moralno i duhovno niži tipovi i izrodi. Danas ih sav sviet pozna po hrvatskim opisima ili će ih upoznati kao što smo ih mi upoznali.

Svi ti naši Dulibići i Tuge i Ruže, svi naši Dabiše i Bariše imali su vrlinu cjelovitih i podpunih ličnosti, na kojima je Poglavnik gradio NDH. Vjerovali su jedan drugome, držali se zadane rieči i zakletve. Danas vidimo romantiku - carbonara i hajduka, - jer je prošlo gotovo pola stoljeća u tom ratu na život i smrt, ali svi se pitamo, kako da se te nevolje oslobodimo: Kukunješćevići i Tutunpetrovići se ne mienjaju, pa kako da se mienjaju hrvatski radnici, koji nose tovare blaga iz stranog svieta pod oblikom plastičnih bomba i paklenih strojeva s istim humorom, s kojim Poglavnik opisuje otvaranje "umjetničke figure", u kojima su ugursuzi napisali ljubavno pismo s riečima: "špion Mitar Gursuzović velika je budala".

Romanopisac u tamnici u Torinu udara u tanke žice i pada u zanos kad opisuje priestolnicu Hrvatske i sigurno je najbolji hrvatski opis prošteništa Majke Božije Bistričke - Kraljice Hrvata. I danas Hrvati znaju, da Ona nije podpisala -Protokola -i da "njezine blage crte lica i oči, što siplju svoj blagoslov na glave vjernih, i u djetešce, što ga drži u naručju i svima ga pokazuje, kao da veli: "Za vaš spas, za vašu sreću žrtvovat će se On, moj sin, za odkup vaš umriet će na križu strašnih muka".
I od gospodjice postala je sestra TUGA kao i tisuću drugih Hrvata i Hrvatica... moleći "Nju, Majku sviju majka, neka dozvoli i njoj siroti djevojci, da se i ona žrtvuje, da i ona umre na mukama za spas onih, koji trpe, jer zna, jer vidi, da je njihova bol velika"...To je bila Stana Godina, LIJEPA PLAVKA!

Zbog toga je danas Liepa Plavka "razgovor ugodni naroda hrvatskoga", romantičnih junaka i "pravog čovjeka". Narodi po Jungu idu kao i pojedinci za svojim individualiziranjem, ostvaruju svoje orientalne "mandale" i grade svoje Borobudure. U životu Hrvata, koji svaki predstavlja stotine pokoljenja istoga života i
istoga vjerovanja, država nije samo propisi i zabrane, zakoni i ukazi, politika nije igra i borba za vlast nego iskonska borba dobra sa zlim. To se ne da izkorieniti niti ubiti.

Želio bih samo, da svi naši PASOŠARI pročitaju Liepu Plavku. Druge promičbe ne trebaju. Htio bih navesti Poglavnikovu pjesmu iz torinske tamnice ustaškom častniku I.Š - Ivanu Šuti: (Pristupio Ustaškom Pokretu 13 lipnja 1933. po rednom broju 129, izvor: "Pavelić i Ustaše" Bogdan Krizman, str. 556, mo. Otporaš.) Nisu dugi u tamnici danci, al su težki okovi i lanci, Što hrvatski narod su sapeli Kako su to dušmani željeli.
Nu proći će od tamnice danci, Popucat će okovi i lanci, A Hrvatska će slobodna biti!
Otporaš.

[Bobani]

SMISAO USTAŠTVA JE DUBOKO KAO I SMISAO BOŽIĆA!

Zapovied-gus

U životu naroda ima mnogo tajnovitoga, što se ne može shvatiti samim razmišljanjem i zaključivanjem, nego jedino osjećanjem i vjerovanjem. Sam pojam naroda, zakoni njegova povijesnog razvoja, to su tajne...koje nećemo nikada shvatiti, ako ih pokušamo raščlanjivati noževima našega mozga. Razumjet ćemo ih samo onda, ako smo s njima organski povezani snagom krvi, tradicije i osjećaja vjernosti.

Pitanje života, i sudbine hrvatskog; naroda - smisao ustaštva! - nisu shvatili oni umovi i veleumovi, visoki političari, realni duhovi. Taj krvavi, ustaški put, taj put Poglavnika i Njegovih Ustaša, nije razumljiv onima, koji su ga htjeli dokučiti samim razumom, ali je bio razumljiv onima, koji su u svojim srcima osjećali tu magičnu svijest: mi smo Hrvati! - i koje je hrvatska svijest i hrvatski ponos, tjerao u borbu, da dokrajče dane sramotnog ropstva, propadanja i umiranja, da povrate svojem narodu dostojanstvo i da u ovoj ispaćenoj i blagoslovljenoj zemlji zaoru brazdu rada i reda.

Nacionalna svijest, nacionalni ponos, osjećaj krvi, pripadnosti narodu, osjećaj hrvatske nacionalne časti, vjernost i borbenost, to su značajke, koje dovode pojedince na ustaški put, u ustaške redove, pod Poglavnikovu zastavu, to su značajke, koje su i kod drugih naroda dovele pojedince u nacionalističke redove njihovih naroda i stvorile nove, nacionalističke države, a po njima i preduvjete stvaranja nove Europe i novog svjetskoga poretka.

Ustaški pokret, isto kao i drugi suvremeni nacionalistički pokreti u Europi i kao svi veliki narodni pokreti, nošen je snagom podsvijesti, nacionalnog osjećanja i vjere, ali to ne znači, da on nije nošen zato i silom jasnih ciljeva i jasnih pogleda, na narodni i državni život, i na zadatke, koje on ima u narodnom i državnom životu izvršiti.
Naprotiv povijesna je istina, da su svi mali politički stranački pokreti, koji su se osnivali u složenim i ishitrenim političkim programima, koji su bili djelo političkih kombinacija i planova, puni zbrke i bez jasnih zasada, što je najbolje dokazao prošli demokratski svijet, djelo takvih stranačkih pokreta, koji se napokon i ugušio od
puste smušenosli svojih stranaka i strančica. Veliki nacionalistički pokreti, koliko god izviru iz mutnih taloga narodne vjere i volje za ustrajanjem i borbom, toliko su jasni u svojim povijesnim ciljevima slobode i stvaranja novog reda u narodnom životu.

Smisao ustaštva, veličina ustaštva, snaga ustaštva upravo i leži u kratkoći, jasnoći i osnovnosti njegovih ciljeva. Ustaštvo je hrvatskom narodu postavilo ciljeve, koji zadiru u samo pitanje njegovog života i opstanka i koji su zato kristalno jasni i jednostavni. Zato, ustaštvo je pokret, koji je pristupačan cijelom narodu i u biti kojega
leži, da obuhvaća cijeli narod. Kad ustaška načela kažu, da hrvatski narod ne može živjeti bez svoje vlastite nezavisne države, onda je to tako jasno, da se daju i glave, samo da bi oličena krvlju ta istina postala jasnija i shvatljiva cijelom narodu i jednoga dana bila ostvarena u životu. Kad ustaški pokret propisuje zakone reda i rada, dužnosti (poštenja i odgovornosti, onda su te zasade tako jasne, da je svako zaobilaženje nemoguće i da se može za njega platiti samo po jasnim ustaškim zakonima. Kad ustaški pokret postavlja kao svog vodju, kao svoj putokaz svoga Poglavnika, onda je sve do krajnosti jasno u njegovoj snazi i odlučnosti i put kojim on ide toliko je shvatljivi put uskrsnuća cijeloga naroda.

Ustaštvo, Poglavnikovo ustaštvo, nije samo pokret, nije samo put, nego jedno sve zajedno i istina i put i život hrvatskoga naroda. Ali nadasve život, ono mora nadasve biti život hrvatskog naroda i kad ustaštvo postane život svakog i zadnjeg Hrvata, kad ono ne bude samo njegovo opredjeljenje nego i njegov život.
RADOVAN LATKOVIĆ.

[Bobani]

PLUG I BRANA HRVATU SU HRANA, A USTAŠA TO MU JE OBRANA!

Kamenjar.com: Iz Otporaševe Torbe

ULOGA USTAŠE U HRVATSKOJ TERMINOLOGIJI

Ustaša je revolucionarni borac koji se dobrovoljno i svjesno bori za uzvišene ciljeve potpune slobode i samostalnosti hrvatskog naroda i hrvatske države u njenim povijesnim i prirodnim granicama na temelju Hrvatskog državnog prava te ostvarenje socijalne pravde, reda i napretka u slobodnoj Državi Hrvatskoj. USTAŠA - Hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO) osnovana je 1929. godine kao hrvatska revolucionarna, borbena, urotnička, nacionalistička organizacija s ciljem dizanja pravedne, oružane, nacionalne hrvatske revolucije te uspostave potpuno nezavisne, samostalne i slobodne Države Hrvatske na hrvatskom etničkom i povijesnom prostoru od Jadrana do rijeke Drine. Ustaška organizacija se najlakše može usporediti s Irskom republikanskom armijom (IRA-om), irskom revolucionarnom organizacijom koja se u 20.-om stoljeću borila za slobodu i ujedinjenje Irske ili pak s ustanicima Giuseppea Garibaldia koji su se u 19.-om stoljeću borili za slobodu i ujedinjenje Italije. Kasnije je UHRO promijenila ime u Ustaša - Hrvatski revolucionarni pokret te još jednom 1941. godine u Ustaša - Hrvatski oslobodilački pokret (U-HOP). Sama riječ "Ustaša" je stara hrvatska riječ (kao danas Za Dom Spremni!) koja je stoljećima prije osnutka UHRO-a 1929. godine označavala čovjeka koji ustaje u oružanu borbu s ciljem ostvarenja svojih i narodnih pravica, slobode, samostalnosti i zadovoljenja pravde. Riječ Ustaša u jezičnom smislu označava ustanika, pobunjenika, buntovnika, revolucionara, nepokornog, neustrašivog Hrvata i slobodnog čovjeka. Tradicija hrvatskog ustaštva može se pratiti kroz mnogobrojne hrvatske ustanke kroz povijest, kroz ustanak Petra Svačića protiv Mađara, Zrinsko-frankopansku urotu protiv Austrijanaca, ustanak Matije Gupca i ustanak Matije Ivanića na Hvaru protiv Mlečana, ustanke hrvatskih hajduka i uskoka, ustanak hrvatskih muslimana u Bosni protiv prevlasti Osmanskog carstva u prvoj polovici 19. stoljeća te Rakovički ustanak Eugena Kvaternika koji je bio uzor svim budućim ustaškim pokoljenjima.


Ustaška misao ne dijeli Hrvate po staležu (klasi) niti po vjeri (Ustaše su svi Hrvati, katolici, muslimani, pravoslavci, protestanti, židovi) i svi se zalažu za potpunu jednakopravnost svih vjerskih skupina u hrvatskim zemljama te posvemašnje ujedinjenje cjelokupnog hrvatskog naroda i svih hrvatskih zemalja (danas razdijeljenih na Republiku Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu - Sandžak, Vojvodinu tj. Istočni Srijem i Bačku te Boku Kotorsku s Budvom). " U Ustaškom Pokretu nema razlike između staleža, nema razlika vjerskih, jer nas sve spaja samo dobro naroda, opstanak i sigurnost države. Spajaju nas rad, borba i Ustaška Načela, u kojima je sažeto sve, što jedan narod može sebi želiti. " (Poglavnik dr. Ante Pavelić) Svečana borbena himna Ustaša je pjesma "Ustaška pjesma" tj. "Puška puca", a koračnica "Ustaška koračnica" tj. "Ustaška se vojska diže." Ustaški znak sastoji se od velikog plavog slova "U" unutar kojeg se nalazi plamteća bomba srebrne boje s crvenim plamenom, a na bombi se nalazi maleni štit s hrvatskim povijesnim grbom koji započinje prvim srebrnim (bijelim) poljem. Kada mi danas govorimo o "bombama" to zvuči provokativno, ali i borbeno; jer Križom se Bogu moli a "bombama" se država čuva. (Podsjetimo se šta upravo ovih dana Putinova Rusija radi: bombama granice čuva...)

Za Ustašu nema mira, nema počinka, nema i ne smije biti nekog promatranja iz prikrajka. Ustaša radi i bori se, uvijek djelatno, uvijek u prvim redovima. Za ustašu postoje iznad svega Hrvatski Narod i Država Hrvatska i u njoj rad i red. Ustaša je čovjek slobode, čovjek nezavisnosti, čovjek pravde, čovjek koji ne prihvaća tiraniju i nepravdu već se protiv nje uvijek spremno bori u prvim redovima. Ustaša je, kao što samo ime Ustaša kaže, ustanik, buntovnik, pobunjenik, revolucionarac koji ustaje protiv tiranije, protiv nepravde, a sve za sreću i budućnost hrvatskoga naroda i njegova narodna, državna i ljudska prava. Ustaška borba temelji se na Ustaškim Načelima, koja je postavio Poglavnik 1. lipnja 1933. u Glavnom Ustaškom Stanu. Poglavnik je u 17 točaka Ustaških Načela ovjekovječio sve misli i sve želje Hrvata, sve što hrvatski narod traži i očekuje od svoje države. Neprijatelj je uvijek govorio protiv Ustaških Načela a da ih nikada nije temeljito proučio. Treba proučiti Ustaška Načela i tek tada bi se svatko uvjerio da su ona sveto Evanđelje, vjerovanje svakog Hrvata, a život po njima znači narodnu sreću, društvenu pravdu, narodno poštenje, znači sretnu i čestitu budućnost Hrvatskoj i hrvatskom narodu. Život Ustaše mora se temeljiti na ustaškim načelima, pa tko se njih ne drži u svome javnom i privatnom životu, nije Ustaša.
Ustaša je čovjek iz naroda. On je dijete seljačko i radničko, potomak seljačkih i težačkih ustanika Matije Gupca i Matije Ivanića i Stjepana Radića. Stoga Ustaša nikada ne smije zaboraviti na svoj Dom i na svoju obitelj. Ustaša uvijek mora biti uljudan i pristupačan, čist, obrijan i nikada ne smije zaboraviti, da su seljak i radnik temelji hrvatske države, koji svojim radom drže, a svojim mišicama brane hrvatsku državu. Ustaška Načela nisu napravljena za Ustaše nego za hrvatski narod, kako bi se obistinila ona: Plug i brana Hrvatu su hrana, a Ustaša to mu je obrana!
Otporaš/kamenjar.com

[Bobani]

GOVORI NAJLIPŠIN JEZIKON NA SVITU!


Član Delivuk (Milan Gabric) (prenos sa portala dalje.com)
16.11.2011 14:18 h

Govori najlipšin jezikon na svitu

Kat bi ja počeja govoriti najlipšin jezikoin na svitu, onda bi taj jezik bija moje matere Vićeke koja me je najprije naučila izgovarati riči na ikavici, najstarijem jeziku na svitu. Čak mi je i moj dida Gabro priča da je naš Isus Krist kat je oda po našoj zemlji govorija rvacki, dakle ikavuci. Ne stidimo se i ne sramimo se materina jezika. Niko nam ga ne more ukrasti ni prisvojiti. Susjedi naši sa istočne strane su ga tili prisvojiti tako što su ga izmišali sa njijovin jezikon. Da se nismo bili odrekli naše prirodne ikavice, istočni susidi nam ga ne bi bili prisvojili ni ukrali. Pero Tutavac Bilić (1913-1985) je u Buenos Airesu izdava čisto na ikavici novinu "NAPRIDAK" i "SVITLENIK", a rvacki general Drinjanin mu je pisa ikavski i stavija jedan članak u tu novinu: "POĆI NAM JE STARIM PUTEM" Delivuk.

I. Govori hrvatski!
Bog ti je darovao divni jezik hrvatski, kako ga gotovo više na svijetu nema.
On je zvučan i bogat, tako da njime možeš ... See More
Reply · · 1 · February 13 at 5:21am

Gabro Vuskic · Top Commenter

GRAČANSKA STATISTIKA XX, STOLJEĆA

Popis stanovništva 1931. godine
• Gračani – 423 muškaraca, 487 žena, ukupno 910 osoba
• Dolje – 172 muškarca, 192 žene, ukupno 364 osoba
• Bliznec – 113 muškaraca, 91 žena, ukupno 204 osobe
• Zvečaj – 82 muškarca, 68 žena, ukupno 150 osoba

Popis stanovništva 1953. godine
• Gračani – 983 muškarca, 1132 žene, ukupno 2115 osoba
• Dolje – 179 muškaraca, 206 žena, ukupno 385 osoba
• Bliznec – 146 muškaraca, 125 žena, ukupno 271 osoba
• Zvečaj – 120 muškaraca, 114 žena, ukupno 234 osobe
... See More
Reply · · 1 · February 12 at 12:18pm

Gabro Vuskic · Top Commenter

HRVATSKI NARODE!

(Koliko je meni poznato ovaj govor Poglavnik je uputio hrvatskom narodu za Deseti Travnja 1955. godine preko krugovala iz Paragvaja. Za nepuna dva mjeseca biti će 59 godina od kada je Poglavnik kao Hrvat uputio ovaj govor svojem hrvatskom narodu. Neka se dobro zamisle svi oni Hrvati koji još i dandanas veličaju Tita i nose njegova obilježja na kaputima, javnim mjestima, dali je on ikada uputio svojem hrvatskom narodu poruku nazvavši ga "HRVATSKI NARODE!". Naravno da nije. Njih će povijest kao dva Hrvata, Poglavnika i Tita, okaraktezirati po njihovim zaslugama prema svojem narodu; prvog da se je borio za svoj hrvatski narod, drugog da se je borio protiv svojeg hrvatskog naroda. Otopraš)

Hrvatski Narode! Hrvati i Hrvatice u zarobljenoj domovini i diljem svieta!

Deseti Travnja, dan velikoga poviestnog dogadjaja, obnova slobode i suverenitete hrvatskoga naroda te uzpostave Nezavisne Države Hrvatske, postignutih naporima hrvatskih boraca i odlučnom voljom cieloga hrvatskoga naroda, ostati će za uviek kamenom medjašem izmedju dvaju doba, koji će svjedočiti ne samo svim našim narodnim pokoljenjima, nego i stranom svijetu istinu, da se hrvatski narod svoje narodne i državne nezavisnosti nije nikada odrekao, i da je on za to svoje najveće dobro vazda spreman boriti se.

Četirigodišnja odlučna borba, koja je dala nezapamćene primjere požrtvovanosti i junačtva hrvatskih sinova, u obrani tada uzpostavljene slobode i državne nezavisnosti, te uspjesi polučeni u tom vremenu na svim poljima narodnoga života, i napose na gospodarskom polju, a na bazi državne nezavisnosti, dokazom su za svakoga, da je hrvatski narod za svoju državnu nezavisnost i narodnu slobodu kadar doprinieti svaku žrtvu i izvršiti sve napore, te to dobro s podpunim uspjehom braniti. Ujedno su dokazom i za one, koji su možda bili krivo upućeni, da je on sposoban za svoj samostalni državni život u svakom pogledu, i da svoje narodno blagostanje može imati samo u svojoj vlastitoj državi, dok ga bez nje svakoga puta stiže svaka bieda i nevolja.

Borba hrvatskog naroda, koju je sviestno i odlučno vodio kao narod već od tisuću devetsto i osamnaeste godine, a kao država od tisuće devetsto i četrdeset i prve, protiv komunizma, dokazom je njegove spontane spoznaje, da je bezdušni, bezbožni i tiranski komunizam najveća pogibelj za svaki narod i za cielo čovječanstvo kao takovo, jer on prieti uništenjem svemu, što čovjeka čini čovjekom, a narod narodom.

Eto, sve to čini, da sav hrvatski narod nosi i čuva u svom srdcu svetu uspomenu na taj veliki dan, i to je razlog, da taj dan smatramo i slavimo kao naš najveći narodni blagdan.

Braćo i sestre! Vrieme je dalo pravo nama! Svako odricanje vlastite državne samostalnosti bilo je uzrokom poniženja te gubitka slobode i gospodarskog blagostanja hrvatskoga naroda. Svaka malodušnost pojedinaca i vezanje Hrvatske u sklop s drugim zemljama i narodima, uviek je urodilo nedaćom i nesrećom po hrvatski narod. Otac Domovine Ante Starčević je rekao: "Ako u vrieme naših unuka bude pet Hrvata, koji su za hrvatsku državnu samostalnost, Hrvatska nije propala." Hvala Bogu, evo u doba unuka je za hrvatsku državnu samostalnost ne tek pet Hrvata, nego preko pet milijuna Hrvata. Vodja i učitelj Stjepan Radić je pred smrt rekao: "Nikad više u Beograd!" Njegov zov je hrvatski narod godine tisuću devetsto četrdeset i prve izvršio, i danas je odlučan toga se držati.

Danas uvidjaju veliki i mali narodi, da su godine 1945. počinjene ogromne pogrješke, koje nanose velike žrtve i velike brige svima, jer radi tih pogrješaka od povampirenoga komunizma prieti najveća pogibelj cielom čovječanstvu. Sviet se osvješćuje i nastoji podizati ono, što je pokušao uništavati, jer dolazi borba proti tome zlu i toj pogibelji, a ta se borba ne može uspješno voditi bez činbenika, koji su u takovoj borbi i proti tome neprijatelju već prokušani.Pristupa se naoružavanju razoružanih i priznanju nepriznavanih!

U toj će borbi hrvatski narod i opet izpuniti svoju dužnost, dostojno sebe i svoje davne i nedavne slavne prošlosti. Rame uz rame napose s narodima, koji su takodjer doživjeli nesreću, da budu žrtvom komunističke tiranije, stupit će u borbu proti komunizmu za slobodu čovjeka, za slobodu svoju i za svoju podpunu državnu nezavisnost. Na tome radimo i na to se spremamo.

Braćo i sestre! Poklonimo se pred uspomenom naših narodnih velikana i za slobodu poginulih boraca! Braćo borci i vojnici! Budimo spremni za odlučni čas, koji će, ako Bog da, skoro doći! Neka ovogodišnja istodobna slava Uzkrsnuća i slave Desetog Travnja budu znamen toga!

Živila nezavisna Država Hrvatska! Živio hrvatski narod!

Za Dom Spremni!

Grb NDH i Poglavnikov podpis.

Prepisao iz DRINE br. 4-7, lipanj 1955. Otporaš.

[Bobani]

DR. ANTE PAVELIĆ: NEKA SVATKO ZNADE

by: Otporaš 19.04.2009 11:11 h

(Ovaj članak kojeg prilažem dragim i uzvišenim, cijenjenim i ljubeznim
Korisnicima ovog vrijednog Foruma Slobodna Dalmacija sam stavio na
portal javno.com prije tri godine,vrlo jasno obznanjuje osobna
promišljanja dr. Ante Pavelića za odvajanje Hrvatske iz beogradskih
žvalja. Pročitajte i komentirajte, a ne napamet komentirati a da
članak niste ni pročitali. Pozdrav. Otporaš.)


DR. ANTE PAVELIĆ: NEKA SVATKO ZNADE!

Borba hrvatskog naroda, što ju vodi proti beogradskim nametnicima ima
potpuno određene ciljeve. Do danas je već svakome postalo jasno, da
hrvatski narod ne će ovoga stanja u kome se sada nalazi, te da upire
sve svoje snage, da ga promijeni. Ne samo hrvatski narod, nego i svi
drugi narodi, cijela svjetska javnost, znade danas posve dobro, da će
ta borba biti povedena do kraja, a dokaz tome su već do sada pružili
hrvatski borci- osvjedočavaju svakako da će ta borba donijeti pobjedu
i rezultate, koje hrvatski narod želi.

Tkogod se je malo interesirao za hrvatsku narodnu stvar, te ju
pregleda ma i površno, mogao se osvjedočiti, da cilj hrvatske narodne
borbe nije tek rušenje i promjena momentalnog beogradskog režima, nije
borba tek za rušenje i mijenjanje sadanjeg unutarnjeg državnog
centralističkog uređenja tako-zvane ¨Jugoslavije, nije borba tek za
neku autonomiju, federaciju ili konfederaciju nego je to borba za
podpuno prekinuće i razrješenje bilo kakovog državopravnog veza sa
Beogradom, i Srbijom, a za uzpostavu potpuno samostane i nezavisne
Hrvatske.

SAMOSTALNA I NEZAVISNA HRVATSKA DRŽAVA IMA SE USPOSTAVITI NA CIJELOM
HRVATSKOM POVJESTNOM I NARODNOM PODRUČJU, TO JEST U SVIM POKRAJINAMA
HRVATSKE, KOJE SU U PROŠLOST OBITAVALI I SADA OBITAVAJU HRVATI, ONA
IMA BITI TAKO SAMOSTALNA I NEZAVISNA, DA BUDE IMALA SVE ATRIBUTE
DRŽAVNOSTI, KAO I SVAKA DRUGA SLOBODNA DRŽAVA.

Boreći se za slobodu, hrvatski narod ne će da uspostavljena Hrvatska
država, nakon što razriješi veze sa Srbijom, dođe opet u bilo kakovu
državopravnu vezu bilo s kojom drugom državom.

Slobodna i nezavisna država Hrvatska živjet će u prijateljstvu i u
dobrim gospodarskim odnošajima sa susjednim državama, naročito onima,
na koje je upućena prirodnim putem i posebnim prijateljstvom, nu ona
ne će niti ne smije doći u bilo kakovu političu ovisnost, o kojoj
drugoj državi ili o kom drugom narodu.

NITI SE SMIJE POVRATITI ONO ŠTO JE NEKADA BILO; NITI SE SMIJU PRAVITI
KAKOVI NOVI ODNOŠAJI PA BILO S KIME, ŠTO BI ZNAČILO OPET NEKU
ZAJEDNICU I VEZ S DRUGIMA, PA MAKAR I TAJ VEZ BIO I NAJMANJI I
NAJNEZNATNIJI.

Ovo što je ovdje rečeno, nije tek želja ili misao pojedinca, nego je
to sigurno misao, želja i čvrsta odluka cijelokupnog hrvatskog naroda.

To je tako i prirodno, jer je hrvatski narod u svojoj davnoj i
nedavnoj prošlosti a i u sadašnjici gorko izkusio svu težinu i nesreću
svojih veza bilo s kime, to je izkustvo skupo platio svojom krvlju,
svojim mukama i svojim bolovima, pa je i odatle naučio, da je uvjet
njegove sreće i blagostanja njegova podpuna državna nezavisnost, te se
danas i bori samo za nju i nikakovu drugu kombinaciju.

Ovo je prirodno i jasno, te o tome nebi trebalo potrošiti niti jedne
riječi, kada se od vremena do vremena nebi pojavljivale neke aluzije
na to, kao da hrvatski narod želi, da Hrvatska, kada se oslobodi, bude
opet sačinjavala neku zajednicu sa kojom drugom državom, ili kako se
je to bilo pisalo s Austrijom.

NE, TOGA HRVATSKI NAROD NE ĆE I NE ŽELI, NI S AUSTRIJOM NITI IKOJOM
DRUGOM DRŽAVOM, BAŠ TAKO KAO NI SA SRBIJOM. TOGA HRVATSKI NAROD NE ĆE
I NE ŽELI, NITI ĆEMO TOGA IKADA DOZVOLITI, PA I POD CIJENU SVOJIH
ŽIVOTA.

Ne ćemo dopustiti, da se ikada više povrati godina 1918., kada su
zvani i nezvani, ili bolje rekuć baš nezvani izručivali hrvatske
zemlje tuđinu u ruke pod vidom tobožnjeg nekakvog bratstva, i
zajednice.

Pravi prijatelji naše slobode i uzpostave naše nezavisne hrvatske
države to od nas ni ne traže. Proti neprijateljima, koji bi nam takova
šta nametnuti htjeli, znati ćemo se boriti baš tako kao i proti
beogradskim uzurpatorima, a može biti o tom na čistu i siguran da ćemo
svakom onom, tko bi o tom odlučnom času pokušao obnoviti godinu 1918.
stati najodlučnije na put, sa svim sredstvima to zapriečiti i u samom
zametku bezobzirno ugušiti.

BORBU, KOJU SMO POVELI, NE VODIMO ZA NIKAKOVE POLITIČKE KOMBINACIJE,
NEGO ZA UZPOSTAVU SAMOSTALNE I NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE TO TREBA
SVATKO ZNATI!


Dr. Ante Pavelić

(Nezavisna Hrvatska Država, Glavno glasilo Hrvatskog Domobrana, Siječanj, 1935.)

[Bobani]

STRAHOTE ZABLUDA


Dr. Ante Pavelić
STRAHOTE ZABLUDA*
FAŠIZAM I BOLJŠEVIZAM
(posljednje poglavlje)

Fašizam nije danas više samo jedna forma vladavine kakva je uvedena u Italiji, nego je tim imenom označena jedna izvorna ideja novog narodnjačtvenog uređenja države, pa i družtva, te je danas to već stvar svjetskog značenja. Fašizam nije "antiteza demokraciji", kako se to obično krivo tvrdi, nego je njezin nasljednik kao "antiteza komunizma" odnosno boljševizma. Komunizam se je "paktički" pojavio na Iztoku, u Rusiji, mimo demokracije i izravno na ruševini samovlada (autokracije), jer je demokracija zakasnila i promašila pravi čas, da se vremenski umetne između njih. Fašizam je nikao na Zapadu na razvalinama demokracije, koja se nije bila kadra suprotstaviti boljševizmu, kada je htio iz Rusije prodireti na Zapad. Njezin sustav, njezini načini rada i njezina sredstva, kojima ona može razpolagati, nisu bila kadra mjeriti se a još manje suzbiti i potući načine rada boljševizma i njegova sredstva borbe, baš kao što se ribarska lađa ne može suprotstaviti ratnoj oklopnjači. Trebalo je doći nešto novo, nešto jače i sposobnije za borbu proti boljševizmu, sposobno da ga porazi. A to je našlo svoj izhod u fašizmu. Naravno, fašizam je morao najprije odstraniti demokraciju, koja se je pokazala nedoraslom i nesposobnom za tu borbu, da mu se ne plete oko nogu, dok se rve s boljševizmom, i da si na taj način načini čisto i ravno tlo za rvanje. Da mu bude moguće razviti u toj borbi svu svoju snagu, morao je fašizam naravno odstraniti sve ono, što je demokracija bila uvela, u koliko je god to moglo smetati borbi ili bi što više neprijatelja jačalo ili mu pomagalo. To je u prvom redu slobodarstvo (liberalizam), naravno, slobodarstvo tako zvanih zapadnih demokracija, odnosno ona, što se u njima slobodarstvom naziva, a u stvari nije ništa drugo nego podpuni nehaj za narodne vriednosti, jer se po tom slobodarstvu mora svakome putnom i namirnom dopustiti, da te vriednosti uništava i razara, a narodno ime, čast i ponos naroda vuče po blatu i gazi, sve to podpuno nekažnjivo, a često i uz nagradu. Sa slobodarstvom se ne može boriti proti boljševicima, koji ga na svom tlu ne poznaju i ne trpe, a na protivničkom se tlu baš s njim služe kao najjačim oružjem u stvaranju protivničke slabosti, baš kao što se ne može pobijati zločinačtvo (kriminal) pjevanjem "litanija", nego kaznenim zakonom i tamnicama.

Demokracija sa svoje strane ne će priznati svoje slabosti i nemoći te svoje podpune nesposobnosti, da se ozbiljno suprotstavi boljševizmu, nego se nastoji opravdati time, što niječe njegovu pogibeljnost i odvratnost. Da tomu dade vidna izražaja, sklapa ona s komunizmom sporazum (kompromis), a po tom se pomalo u njemu i utapa.

Lažne su i neiskrene stoga suze onih, što plaču nad razvalinama demokracije i što nepravedno kunu fašizam, da je on uzrokom propasti demokracije, jer da je on navlaš ruši. Naprotiv, ona se ruši jer ne može odoljeti novoj "dinamici" borbe, baš kao što se same od sebe ruše zapuštene srednjovjeke ratne tvrđave, koje nisu više bile kadre odolievati novim težkim topovima, pa nije nitko više imao nikakva razloga, da ih uzdržava. Najbolje to znadu sami boljševici, i radi toga oni zajedno s velikim svećenicima demokracije licemjerno liju suze nad razvalinama demokratskog Jeruzalema, te u jednom zboru s njima dižu zaglušnu viku proti fašizmu kao proti navjećem zlu na svietu.

Boljševici su proti fašizmu izmislili najuvjerljiviji dokazni razlog u krilatici, da fašizam znači pogibelj za mir. Taj je razlog kod naroda zapadnih demokracija najuvjerljiviji. Sada, poslije svjetskog rata, u kome su se države zapadnih demokracija napljačkale do prezasićenosti, nemaju one druge želje ni težnje, nego da se stanje stvoreno mirovnim "diktatom" nikada više ne promieni. Do te promjene naravno ne može doći nego ratom, jer je one po dobru ne dozvoljavaju, i za to do rata ne smije nikada više doći. Već dakle radi toga, a i bez obzira na strahote rata kao takova, tko može biti u očima naroda zapadnih demokracija omraženiji od onoga, tko ugrožava mir i sprema rat? Eto za to boljševici u svojoj promičbi među narodima zapadne demokracije trajno i uzko vežu ime fašizma s imenom rata. Odatle također po cielome svietu organiziranje "Kongresa proti ratu i fašizmu", odatle postavljanje "Komiteta proti ratu i fašizmu", a odatle i ime cielome protufašističkom pokretu "Amsterdamski pokret proti ratu i fašizmu", što ga vode boljševici.
Čitav je taj boljševički protufašistički rad jedna velika napuha (montatura), praćena svakodnevnom vikom slobodarskog (liberalnog) tiska, jer je potrebno, da se svakoj staroj usidjelici, svakome posjedniku dionica velikih petrolejskih i rudarskih poduzeća, te svakome velikom i malom "rentieru" po državama zapadnih demokracija nakostruše kose i naježi koža svakog jutra, kada za vrieme tečnog i obilnog zajutarka uzme u ruke novine i čita o fašističkoj ratnoj pogibelji, koja naravno ugrožava mirno uživanje plodova "versaljskog diktata". Treba na taj način pod svaku cijenu staviti u pokretno stanje (mobilizirati) cieli sviet u rat proti fašizmu, jer fašizam znači — ratnu pogibelj. Treba njega uništiti, a onda će boljševizmu biti lako svršiti s demokracijom. Ona je i tako postala već igračkom u njegovim rukama. Taj je obračun s demokracijom tim lakši, što ona već dugo nije stroj u rukama naroda, tako da bi se on za nju kao za svoju stvar borio, nego je sredstvo u rukama tajnih osnova i glavnica (kapitala) neodređene narodnosti i sumnjivih izvora. A fašizam, onaj pravi, kako su ga dale Italija i Njemačka, jest odraz volje naroda, njegovih najširih slojeva, koji treba razlikovati od proračunanih smišljenosti (spekulativnih kombinacija), što služe samo za održavanje izvjesnih vladavina na vlasti u demokracijama na umoru, i od "pseudofašizma" vlada, koje nisu proiztekle ni iz demokracije ni iz fašizma, nego su tek prigodne (okazionalne) i proiztekle iz naročitih prilika i u naročite svrhe, a u glavnom su stvarno i nehotice najbolje i najpodesnije predteče boljševizma, jer mu radi svoje omraženosti u narodu pospješno uravnavaju put.

Demokracije narod raztočuju, baš kako to žele boljševici, a fašizam je moguć samo u jednom narodu, jedinstvenom po krvi, po osjećaju i po jedinstvenoj volji, pa je stoga on tvrđava, koje boljševizam ne može osvojiti, i sila, pred kojom on mora uzmaknuti. Fašizam se ne može stvarati odozgora, sa vlade, kao što se stvaraju izvjesne stranke izvjesnih vladavina u poludemokraciji i u pseudofašizmu, nego on nastaje odozdo, iz naroda, te dolazi s prirodnom snagom, što je crpi iz širokih narodnih slojeva, dočim one druge spomenute vlade drže državnu vlast u rukama do prve sliedeće nove "kombinacije" ili "koalicije", koja je zvana da uvede novu zbrku i nove daljnje "kombinacije" i "permutacije" u narodnom i državnom životu.
To je polje, na kome cvate nesmetano i nekažnjivo boljševička rabota na pripremanju svjetskog boljševičkog prevrata.
Dok ova dva velika pokreta, s jedne strane fašizam kao pokret ideja i naroda, a s druge strane boljševizam kao sljub (sinteza) barbarstva i razaranja, diele medu sobom veliki dvoboj, dotle je demokracija osuđena na ulogu mirnog promatrača ili vlasnika polja, na kojem se taj dvoboj dieli, a kad se ta borba završi, ne će na polju ostati ni zelene trave od "demokratske ideologije" i demokratskog družtvenog poredka.
Nije moguće nastaviti dalje u tome razmatranju, jer to ne spada u ovaj uzki okvir, već je predmet posebnog većeg razmatranja. Ovdje nam se je dotać tek u nekoliko rieči nosioca pokreta, kome je providnost namienila, da izvrši ulogu spasitelja čovječanstva u ovom razdoblju od najveće pogibelji, što je za čovječanstvo i za njegove najveće tekovine predstavlja boljševizam po svom sadržaju, po svojim načinima i po značaju onih, koji su ga stvorili, koji ga vode, i koji hoće da ga nametnu cielome svietu.
Nije bilo moguće, da se ne pojavi odpor na marksističke zablude i na luđačko provođenje u život tih zabluda otvoreno i u punoj mjeri na onom tlu, na kome se je pred preko dvadeset stoljeća rodilo ne samo veliko rimsko carstvo, nego i nova kultura i uljudba, što je dala životu ciele Evrope a i preko njezinih granica sasvim nov pravac, a najznatnijem razdoblju poviesti svoje obilježje. Razdoblju, što još nije prestalo, a s kojim će obilježjem biti povjesnica obilježavana još dugo, neizračunljivo i nepredvidljivo dugo vrieme. Zemlja Katona, Cicerona' i Cezara\ morala je dati i Mussolinia.
Nije bilo moguće, da se proti boljševičkom bezpravlju i bezakonju ne podigne zemlja, u kojoj je pojam najviše pravde dobio najodličniji izraz u temeljnoj zasadi: "honeste vivere, alterum non ledere, suum cuique tribuere". Sto prvi list, "honeste vivere", tog najvećeg pravnog trolista nije pravne naravi, nego je moralno načelo, to je najrječitiji znak veličine i dubljine, jer bez poštenja i morala nema ni prava ni pravednosti, pa ni pravnog i pravednog poredka među ljudima. Doduše "pravo" kao pravni pojam može samo po sebi biti i nepravedno, nu pravo, utemeljeno na poštenju i moralu, bezuvjetno je i pravedno. A sreću ljudi na zemlji može stvoriti samo pravednost.

Boljševizam se temelji na podpunom nijekanju posebničkog vlasničtva. Na tlu Italije razvijen je još od rimskih vremena najveći osjećaj za pravo posebničkog (privatnog) vlasničtva. Ono je postojalo svuda po svietu, nu nigdje nije došlo do takve uvrieženosti kao u starom Rimu, koja je uvrieženost dobila zakonskoj obredbi posebničkog vlasničtva. To se je posebničko vlasničtvo odnosilo u prvom redu na zemlju i na uređenje posebničkih odnošaja njezinih posjednika, i to maloposjednika, jer veleposjed nije u Rimu postojao, niti je on u Italiji pa ni drugdje po Evropi rimskog, nego barbarskog podrietla, a donieli su ga za vrieme seobe drugi narodi, od Rimljana prozvani barbarima.

Nasljednici i potomci staroga Rima morali su se dići proti boljševizmu, koji im je dolazio u znaku rata proti posebničkom vlasničtvu, što je u njihovoj sviesti naslieđeno od najvećih učitelja njegove vriednosti i neobhodnosti za čovječje družtvo. A u tih je potomaka u podsviesti i uvjerenje, da su veličina, snaga i silni napredak njihovih pređa na svim poljima narodnog života počivali sigurno na temeljima posebničkog vlasničtva, napose vlasničtva na zemlju, pa nisu mogli dopustiti, da se ta podloga njihove prošlosti i njihove budućnost uništi i da je unište boljševički barbari, ovog **** barbari ne u smislu starog, nego u smislu i značenju novog rječnika, po kojem je ta rieč dobila i svoje posebno značenje.

Talijani su narod duše i osjećajnosti, narod koji se zanosi milozvučjem i ljepotom, koji živi ne samo za kruh svakdanji, nego i za ideale, kojima je postavio i uviek postavlja pod čarom svog plavog neba neprolazne spomenike u djelima umjetnosti i pjesničtva, tih neprolaznih vriednosti ljudskog duha i ljudske stvaralačke snage. Koje čudo, da se je taj duh podigao proti najgrubljemu "materijalizmu" boljševika, koji su pregnuli da najveće ideale duševnog života zamiene vjerom u tvar, u stroj i u poslanstvo bolesne i nastrane čeljadi, što pretvaraju ljude u brojke prljavih veleobrtnih računa i proračuna.

Talijani su narod bezprimjerne roditeljske ljubavi prema djeci i djece prema roditeljima, pa koje čudo, da se je taj narod odupro boljševičkoj nauci i praksi, koja ide za uništenjem obitelji i koja niječe roditeljsku i sinovsku ljubav. To je narod prošlosti, pa se nije mogao dati obezimeniti od boljševičkih pridošlica bez imena i bez prošlosti. Italija je kolievka "virtuoza" i umnika, pa se nije mogla dati pretvoriti u skupnu grobnicu lješina duševno sravnjenih gomila. Italija je zemlja sunca i svjetlosti, pa se nije mogla dati zastrti oblacima boljševičke tame i moskovskog leda. I konačno, talijanski je narod vičan rađati velikane, pa je u odlučnome času dao iz sebe, iz svojih širokih narodnih slojeva vođu, kakava je tražilo vrieme i kojeg su zahtievale prilike, a koji je svim tim značajkama dao i oblik u fašističkom pokretu. A taj je pokret i na djelu pokazao, da se novim potrebama u novim prilikama može doskočiti i bez uništenja starih vrednota, te da se i bez komunizma mogu podvrći narodnim probitcima i glavnice i veleobrtna proizvodnja. Pokazao je, da se može graditi novo, a da se ne poruši sve staro, da se može napraviti prvorazredno zrakoplovstvo, a da se ne poruše ceste, da se može izgraditi nova velika vojska, a da se ne poubijaju stari vojskovođe, te da se može izobraziti vojnik i podići radnik, a da se ne zatvore glazbene i umjetničke škole, da se ne poruše spomenici stare kulture i uljudbe, te konačno da se može provoditi družtvovnost (socijalizacija) bez sravnjivanja (nivelizacije) i bez rušenja narodnosti.

Njemački narod nije mogao ne ustati proti boljševizmu. Tko je mogao vjerovati, da će on postati plienom boljševizma ili da će barem na dulje vremena trpiti na svome tielu tuđinsku šugu, nije imao moći naslućivanja i poznavanja o nepresušivoj životnoj snazi njemačkog naroda. Tu su snagu nazrievali tvorci "versaljskog diktata", i za to su smislili način, kako da je podrežu i za uviek ili barem za dugo vrieme učine nepogibeljnom. A čini se, da su bili pogodili mjesto, gdje je trebalo zarezati, nu na zdravom je tielu ozljeda brzo zacielila. Uzakoniti i međunarodnim zakonskim kaznama zapriečiti, da drevni njemački vojnički narod smije imati vojsku, znači isto što i guslačkom umjetniku odrezati ruke. Na taj se je način mislila okovati snaga i vojnički "genij" njemačkog naroda. To nije značilo samo lišiti njemački narod najzadnjeg i konačno najglavnijeg sredstva vlastite obrane, nego je to imalo proizvesti i moralnu te duševnu potištenost u duši svakog Niemca, da tako cieli narod padne u bezpomoćnost i nemoćnu beznadnost. A to je dalo i boljševicima povoda, da se bace na Njemačku kao zloguki gavranovi i da misle, da je u takvim prilikama i pod tim okolnostima najveći izgled na uspjeh. Radi toga su bili u Njemačkoj nasrtljiviji i drzovitiji nego li možda igdje drugdje.

Nu njemački je narod dao također iz sebe, iz svojih širokih slojeva vođu, koji je vrlo brzo obnovio veliku snagu i vriednost svog naroda, te ga podigao još jačeg i još svjesnijeg, još moćnijeg i još spremnijeg, nego li je ikada do sada bio, i proti okovima nametnutog mirovnog "diktata", i proti boljševičkoj najezdi. Oživjele su stare njemačke vojske, koje osiguravaju njemačkom narodu njegovu domovinu, a nacionalstocijalistička se je i rasna Njemačka otresla zaraze boljševičke rasne "permikstuacije", te se uhvatila u koštac s otrovnim boljševičkim zmajem, koji je bio počeo širiti krila nad cielom Evropom. I satrt će mu glavu.

Zaludu je danas htjeti ograničiti fašizam samo na rečena dva naroda. Zaludu je i govoriti, da fašizam nije roba za izvoz. Boljševizam je uobće zlo i hoće da zavlada svuda. Fašizam stoji u borbi s njime na život i smrt, pa ga stoga mora pobijati svuda, u svakom kutu zemaljske kugle, a nizbježiva je posljedica toga, da i postane obći, "univerzalan", te da se širi i onamo, kuda se ne izvozi, i to sam od sebe, jer to nosi u sebi borba naroda za život proti smrti, što je nosi boljševizam.

Možda je to značenje Mussolinievih rieči, da je ovaj viek — viek fašizma.
O tome danas govore topovi u Španjolskoj, gdje se krvlju piše poviest borbe između dvaju svjetova.

Kraj

* Dr. Ante Pavelić, Strahote zabluda, Komunizam i boljševizam u Rusiji i u svijetu, II. izdanje, Zagreb, 1942. (objavljeno pod pseudonimom: A.S. Mrzlodolski, Errori a orrori, Siena, 1938.)
izvor

Cijela se knjiga Strahote zabluda može naći tu:
https://www.stormfront.org/forum/show...6&postcount=50
slobodagovora is offline Report Post Reply With Quote

[Bobani]

MARKO SINOVČIĆ- RAZGOVOR S POGLAVNIKOM O RIMSKIM UGOVORIMA

(U ovom ovom razgovoru/intervju Poglavnik pobija sve tvrdnje svojih protivnika i osvjetlava svoj obraz. Tko pomno pročita ovaj razgovor "Poglavnik i Marko Sinovčić", uvijerit će se da Poglavnik nije "prodao Dalmaciju" i da se je lavovski borio da spasi što više hrvatski područja od talijanskih apetita. Nezaboravimo jednu stvar, a ta je da je Poglavnik povratio sva talijanskom silom okupirana područja Hrvatskoj 10 rujna 1943. Otporaš.)

Negdje početkom 1949. g. dok je pripremao knjigu ''NDH u svietlu dokumenata'', Marko Sinovčić zamolio je dr. Pavelića za objašnjena o nekim pitanjima koja se izravno i neizravno tiču Hrvatske. Radilo se uglavnom o pitanjima oko podpisivanja Rimskih ugovora. Dr. Pavelić je vrlo rado pristao na razgovor. Ovdie ćete moći pročitati dio toga razgovora koji je objavljen u spomenutoj knjizi Marka Sinovčića, a po nama, vrlo je zanimljiv radi otkrivanja istine oko dogadjaja u prvim danima Nezavisne Države Hrvatske i tzv. ''prodaje Dalmacije'' Italiji.

- Ovih sam dana, Poglavniče, čitao u časopisu ''L'Europeo'', a zatim u časopisu ''Sloboda'' izvadke iz uspomena Filipa Anfusa. Tamo on, medju inim kaže, da ste Vi na sastanku s Mussolinijem potvrdili prijašnje sporazume s Talijanima i da ste zagarantirali njihovu primjenu. Biste li mi o tome mogli nešto kazati?

- Nadam se da ćeš me nadživjeti, pa ćeš pri tome imati priliku čitati moje memoare, koji su napisani, ali će biti objavljeni tek nakon moje smrti. U njima se o svemu tome podrobnije govori. Ovaj čas mogu na Tvoje pitanje ukratko odgovoriti sliedeće: Nikada i ni u kojem slučaju nisam za vrieme čitave moje emigracije ne samo sklopio bilo kakav politički ili teritorialni sporazum s Italijom, nego ni to pitanje nije nikada bilo pretreseno pri mojim razgovorima s Mussolinijem, ili bilo kojom drugom talijanskom političkom osobom. Ako, dakle, nisam o tome nikada nikakav sporazum sklopio, nisam mogao nikada ni potvrditi ni njegovu primjenu zagarantirati.

- Znaci da je time oborena i Perićeva tvrdnja, prema kojoj bi ugovor izmedju Vas i Italije o priznanju talijanskih prava, postojao još prije italijansko-jugoslavenskog rata?

- Naravno! I ne samo njegova, nego i svih onih, koji će se truditi, a takvih će biti, jer inače ne bismo bili ljudi – da me prikažu kao izdajicu. Vidio si Perićevu argumentaciju. Ništa bolje neće biti ni onih drugih. Težko je, kad se čovjek nema zašto zakvačiti. Uvjeravam Te, da su svi ti dokazi mojih sadašnjih i budućih superkritičara, a koji su više-manje 1945. bili moji lojalni suradnici – a ja bih bio prema njima – počinio izdaju nad hrvatskim narodom 1941., ili možda još prije, da su velim Ti svi njihovi dokazi sazidani na glinenim nogama. Prema tome, kada kažem, da nisam nikada prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske sklopio nikakvog političkog ili teritorialnog ugovora s Italijom, onda time odgovaram Periću i svima, koji budu u buduće takove tvrdnje iznosili.

- Prihvaćam Vašu rieč, Poglavniče, ali mi ipak dozvolite, da Vas podsjetim na jednu bilježku grofa Ciana. On pod nednevkom 23. siečnja 1940. bilježi, da ste toga dana na sastanku s njime utvrdili glavne točke priprema i djelovanja. Ne bi li se ovaj zapisnik mogao shvatiti kao neka vrst sporazuma?

- Možeš shvatiti kako hoceš, ali ja ću Ti odmah reći o čemu se radi. Kako Ti je poznato, Mussolini se često bavio mišlju da napadne Jugoslaviju. Ta ga je misao posebno zahvatila početkom 1940. godine. Tom prilikom pozvao me Ciano na sastanak u Rim i tu smo pretresli pitanje ustaške akcije u tome pravcu. Ja sam od Ciana tražio slobodu kretanja ustaša u Italiji i prema granici Jugoslavije. Ujedno sam priobćio Cianu nacrt ustaških akcija, ali pod uvjetom da talijanska vojska ne prelazi naše granice, jer da bi to moglo omesti uspjeh. O budućim odnosima s Italijom nije bilo govora.

- Malo prije sam spomenuo Vaš sastanak s Mussolinijem. Možete li mi kazati, koja je bila svrha toga sastanka?

- Nadam se, da si iz materijala, koji si sabrao za svoju knjigu mogao uvidjeti, da uza sav sporadični antijugoslavenski stav Italije – Osovina nije htiela rušiti Jugoslaviju, nego ju je, naprotiv, htiela još tiesnije privezati uz svoja kola. Tako je došlo i do pristupa Jugoslavije Trojnom Paktu. Osovina se tome jako veselila, ali je sve kratko trajalo. Kad je došlo do beogradskog puča, pozvao me Mussolini u Rim. Čitav naš razgovor se kretao oko pitanja, da li će doći do rata Osovine i jugoslavije. Moraš znati, da je Italija imala gorko izkustvo u ratu s Grčkom, pa se bojala obveza, koje bi za nju mogle nastati, ako bi došlo do sukoba s Jugoslavijom. Zato je pokušala posredovati izmedju Berlina i Beograda, da bi se sukob riešio na miran način. Ja sam uvjeravao Mussolinija, da će do rata sigurno doći.

- Vi ste imali još jedan sastanak s Mussolinijem prije Vašega povratka u domovinu, i to nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Ovaj put ste razgovarali o granicama?

- Već sam Ti rekao, da o granicama nije bilo nikada govora za vrieme mog boravka u emigraciji.

- O kralju, dakle?

- Još manje. To će doći kasnije. Mussolini me je pozvao da me pozdravi kao poglavara države i da mi izrazi čestitke. Tom prigodom dotakli smo se i pitanja talijanskog poslanika u Zagrebu. Mussolini mi je predložio jedno ime: Randi (doušnik u Ministarstvu vanjskih poslova Italije). Ja sam odgovorio da nemam ništa protiv te osobe, ali da bi mi bilo svakako draže, kada bi za to mjesto bio imenovan Cortese, koji je nama učinio znatne usluge. Kako se Cortese u to vrieme nalazio u Tokyu u svojstvu tajnika poslanstva, do njegova dolazka imenovao je kao odpravnika poslova Casertana. Kasnije je Casertano imenovan poslanikom, jer se dolazak Cortesea zategao, a Italija je svakako htjela imati u Zagrebu poslanika, pa je tražila od mene ''placet'' za Casertanea, koji sam ja odmah dao. Prije raztanka Mussolini me pitao, kojim ću putem u Zagreb. Rekao sam mu, da ću preko Trsta. On mi je na to ponudio svoj osobni zrakoplov. Ja sam odbio s motivacijom, da želim ući u Hrvatsku na čelu mojih 700 Ustaša.

- Nadam se, da mi ne ćete zamjeriti, ako Vam postavim još koje pitanje. Sada se već nalazimo na području Nezavisne Države Hrvatske. Dana 13. travnja Vi ste stupili na njezino tlo. Kako to, da ste tek 15. travnja ušli u Zagreb?

- To su dva razloga po sriedi, i to: prvo, na putu od Sušaka nailazili smo po svim mjestima na mase svieta, koje su nas oduševljeno pozdravljale. Ja sam svugdje morao govoriti, i tako je vrieme odmicalo. Navečer smo stigli u Dugu Resu. Doček je bio veličanstven. Tek što smo stigli, približio mi se jedan njemački častnik i zamolio me, da čim prije dodjem u Karlovac, jer da me tamo čekaju njemački i talijanski zapoviednici. Bilo mi je vrlo žao naroda, ali nije bilo druge nego čim prije stići u Karlovac. Pozvao sam Sertića, rekao sam mu o čemu se radi i izdao nalog, da odmah za mnom krenu u Karlovac, a ja sam se odvezao s njemačkim častnikom. Kad sam stigao u Karlovac njemački i talijanski zapoviednici pozdravili su me kao glavara države. Poslije toga sam otišao u stan dr. Nikšića.

- Tamo ste našli Anfusa?

- Ne, Anfuso je došao sutradan.

- Da li ste Vi znali, da on dolazi?

-Evo kako je bilo! Ja sam Ti , naime, zaboravio reći koji je drugi razlog, da sam u Zagreb stigao dva dana kasnije. Dido Kvaternik me je uvjeravao, da situacija još nije čista, da je još uviek revolucionarno gibanje, da još nije uzpostavljen podpuni red, pa da nebi bilo poželjno krenuti prema Zagrebu. S druge strane, mene je tako boljelo grlo, pa me liečnik savjetovao, da još ne idem. Tako smo još 14. travnja kanili ostati u Karlovcu. Tog jutra javljeno mi je iz Zagreba, da je tamo stigao Anfuso, i da ima sa mnom razgovarati o vrlo važnoj stvari. Kako sam još taj dan kanio ostati u Karlovcu, naredio sam da ga tamo dovedu. Netom je stigao, priobćio mi je o čemu se radi. Naime, iz Zagreba su poslali u Berlin i Rim brzojav, u kojemu traže priznanje Nezavisne Države Hrvatske. U brzojavu upućenom u Berlin traži se samo priznanje, dok se u onome, koji je poslan u Rim traži priznanje NDH u njezinim etničkim i poviestnim granicama. Anfuso mi je priobćio, da Mussoliniju brzojav nije jasan, pa želi da se konkretnije izjasnimo. Ja sam na to stilizirao drugi brzojav, u kojem sam tražio samo priznanje, a pitanje granica, da se rieši redovitim diplonatskim putem. Pozvao sam Slavka Kvaternika i predoćio mu koncept brzojava. On je smjesta izrazio svoju suglasnost i ja sam ga nakon toga predao Anfusu, da ga odmah iz Karlovca uputi Mussoliniju. Nu, kako su bile prekinute veze, savjetovao sam mu da osobno odnese Mussoliniju, što je on i učinio.

- Niste li taj brzojav dali na odobrenje Niemcima? Anfuso, naime, kaže, da ste Vi taj brzojav tražili i dobili suglasnost Berlina.

-To nije istina, ja u tom pogledu nisam imao što razgovarati s Berlinom. Ja sam bio sviestan situacije. U našoj tek uzpostavljenoj državi bilo je još grupa srbskih vojnika, dvie strane vojske zauzimale su sve jače položaje, a mi smo bili bez vojske. Zar je onda bio čas, da se čitava stvar zateže radi stilizacije jednog brzojava? U tome času bilo je od najveće važnosti, da dobijemo priznanje stranih država, a pitanje granica biti će naknadno riešeno.

- Kakvu je ulogu, Poglavniče kod toga svega odigrao Veesenmayer?

- Kad mene nije odigrao nikakvu ulogu. On je bio njemački agent, kojemu je bila povjerena uloga kod HSS-a, nakon što su njezini predstavnici ušli u pučističku vladu. On je imao izpitati odnos HSS-a prema Beogradu i mogućnost njezina izkorištavanja u eventualnom sukobu sa Jugoslavijom. S ustašama je došao u doticaj sasvim slučajno, i to tako, da je Slavku Kvaterniku donio jedno pismo, koje mu je iz Berlina poslala njegova kćerka. Slavkova kćerka, u brizi za svojim otcem, izašla je na uzletište i pitala, da li netko putuje u Zagreb. Javio joj se jedan nepoznati čovjek, kojemu je predala pismo. Bio je to Veesenmayer. U tome pismu ona moli otca, da se sakrije, jer bi mu Simović mogao kakvo zlo učiniti. Naime, Kvaternik je 1918. u ime ''Narodnog Vieća'' pozdravio srbsku vojsku pri ulazku u Zagreb. Na čelu te vojske nalazio se Simović. Kad je Kvaternik kasnije prišao ustašama, zamjerio se Simoviću. Veesenmayera je ukopčao s Kvaternikom dr. Iljadića i on bi sigurno znao o tome nešto više reći.

- Spomenuli ste, Poglavniče, sastanak u Ljubljani. Biste li mi htjeli nešto o tome reći?

-S Cianom sam se sastao u Banskim Dvorima. Netom je sastanak počeo, Ciano je raztvorio veliku zemljovidnu kartu, na kojoj su već bile povučene granice. Postavio mi je dva priedloga. Prema prvom, granična crta bi išla do Samobora, do preko Karlovca, Dinare i Mosora do crnogorske granice, a prema drugom nešto zapadnije, ali u tom slučaju Italija bi tražila vojni savez. Ja sam na to odmah odgovorio, da na takvoj bazi ne mogu uobće razgovarati. Pitao sam, da li njima više vriedi Dalmacija ili prijateljstvo sa Hrvatima. Vi hoćete, rekao sam im, Dalmaciju, a ne vodite o tome računa, da je ona pasivni kraj, a Italija ima dosta pasivnih krajeva. Ona ima već dosta potežkoća s prehranom, pa zar si još hoćete dozvoliti luksus, da hranite još jedan milion ljudi, i to ne Talijana? Na to se javlja jedan general i kaže ''da njih vode stratežki razlozi''. Ja sam mu na to odvratio, da ne razumijem, kakvi bi to bili stratežki razlozi u doba zrakoplova, i topova dalekog dometa. On mi na to odgovara, da su Talijani vodili dva rata za Dalmaciju i da je se zato ne će odreći. Ja sam mu odvratio – da će onda voditi – i treći! Zatim se opet javlja Ciano i pita me, kako bih ja to riešio? Odgovorio sam mu da nemam naslova, da postavljam teritorialne ustupke i zato ne mogu tražiti da nam vrate Zadar, ali kako poznam situaciju Zadra, sve što sam pripravan ustupiti, jest malo okolice Zadra i Trogir. Ciano je bio suglasan, ali nije mogao donieti nikakove odluke prije nego se konsultira s Mussolinijem. Savjetovao sam ga da ga brzoglasno nazove, što je on i ucinio. Mussolini mu je dogovorio: ''Io non posso essere rinunciatore!'' (Ja ne mogu biti onaj koji se odriče). Trebaš znati da je Mussolini nakon prvoga svietskoga rata oštro napadao i nazivao odricateljima one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio da se njega sada isto tako nazivlje. Time je moja borba za Dalmaciju bila znatno otežena. Kad mi je Ciano priobćio Mussolinijev odgovor, ja sam odvratio, da onda o tome ne možemo više razgovarati. Zaključili smo, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem.

- Nego, Poglavnice, kod Ciana i Anfusa naišao sam na nekoliko mjesta na izraz: - talijansko-hrvatska personalna unija i carinska unija. Tko ih je predlagao i kako je ta stvar tekla?

- Jednu i drugu stvar su predliožili Talijani. Onu prvu Talijani su već predlagali kod pregovora sa Mačekom i na nju su pristali Mačekovi izaslanici. Sada su je predložili i meni. Sviestan opasnosti, koja nam od tuda dolazi i zanjući za prikrivenu mržnju, koja vlada izmedju Savojske kuće i Mussolinija, pa da bih to osujetio, zamolio sam talijanskoga kralja, a da za to Mussolini nije znao, da bi on kao starješina Savojske kuće, koja je u Hrvatskoj poznata još iz doba Eugena Savojskoga, predestinirao jednu osobu iz te kuće za hrvatskoga kralja. Kad je kralj na to pristao, obaviestio sam Mussolinija redovotim diplomatskim putem. To mu, naravno, nije bilo milo, ali nije mogao ništa protiv odluke svoga kralja. Što se tiče carinske unije, stavr se odigrala na sliedeci nacin: - nju je forsirao Ciano, a iza Ciana je stajao Conte Volpi. Ja sam shvatio o čemu se radi. Bile su u pitanju hrvatske šume. Zato sam se energično opirao. Kad to pitanje nisam mogao riešiti redovitim diplomatskim putem, zatražio sam sastanak s Mussolinijem. Do tog sastanka je došlo u Tržiću 7. svibnja. Tamo sam iznio razloge, zašto Hrvatska ne može pristati na carinsku uniju. Mussolini je shvatio i rekao sliedeće: ''Non si deve fare niente che potesse gettare un ombra sulla indipendenza della Croatia! – Ne smije se ništa učiniti, što bi moglo baciti sjenu na nezavisnost Hrvatske!''

Čitajući ovaj razgovor možemo se malo vratiti u prošlost i na osnovu pročitanoga predočiti si situaciju u kojoj se nalazilo državno vodstvo Hrvatske u prvim danima NDH. Država je u svom početku, bez vojske, Njemačka je zauzeta ratovanjem, a Italija nas pritišće svojim zahtjevima, a uza sve to ostatci srbske vojske maltretiraju hrvatsko pučanstvo u nekim selima itd. Kao što smo već pisali na stranici NDH, naše vodstvo bilo je u velikoj dilemi, ili potpisati Rimske ugovore i žrtvovati jedan dio Hrvatske ili ne potpisati i prepustiti cielu Hrvatsku Italiji koja je zauzela neprijateljski stav. Trebalo je stvoriti odluku: ili pristati na amputiranu Hrvatsku i u njoj omogućiti samoobranu ili postati igračka u talijanskim rukama? Ni jedna država nije nastala bez krvi i odricanja, pa tako nije mogla ni Nezavisna Država Hrvatska.
Zato Rimske ugovore treba razumieti i njihova podpisnika s naše strane ne osudjivati. Bili su bolni, ali mi smo uz njihovu cienu imali svoju državu, čije smo granice prema Jadranu mogli jednoga dana proširiti, kao što smo zaslugom onoga istoga podpisnika Rimskih ugovora i proširili. Kvaternik je rekao za Pavelića, da je on jedini u tim danima gledao u sve karte. Nije li on u tim kartama vidio i slom talijanskog imperija i i vraćanje izgubljenoga hrvatskoga teritorija? Svi dokumenti stoje uz dr. Pavelića. Možda to mnogima nije po volji, ali tok poviesti ne možemo zaustaviti.

Ako je netko kriv za Rimske ugovore, krivi smo mi, Hrvati, zato što smo htjeli svoju državu!

[Bobani]

POGLAVNIKOVA PRVA EMIGRACIJA OD OSNUTKA UHRO DO 1941.

Nakon proglašenja šestosiječanjske diktature 1929. sklanja se u emigraciju na poticaj prijatelja dr. Milana Šufflaya, kojega je još 1921. zastupao kao odvjetnik. U emigraciju je otišao da se izvana bori za prava hrvatskoga naroda te da hrvatsko pitanje stavi na međunarodno poprište. 07. siječnja osniva tajnu revolucionarnu nacionalističku organizaciju USTAŠA - hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO) s ciljem razbijanja Jugoslavije i uspostave nezavisne hrvatske države uz pomoć Italije. Uzima naslov poglavnika, ustaški pokret organizira na vojnim i urotničkim načelima. Ogorčen srpskim terorom te ubojstvima hrvatskih političkih vođa i intelektualaca (Radića, Pilara, Šufflaya...), počinje shvaćati da nema kompromisa sa srpskim hegemonistima te da na ljutu ranu treba staviti ljutu travu! Prvo odlazi u Beč, zatim s Gustavom Perčecom u Budimpeštu, te u Sofiju, gdje 20. travnja 1929. s vođama makedonske emigracije potpisuje Sofijsku deklaraciju, deklaraciju o uzajamnoj pomoći Makedonaca i Hrvata u rušenju Jugoslavije i stvaranju nezavisnih država Hrvatske i Makedonije.

U Beogradu ga je Sud za zaštitu države 17. kolovoza. 1929. osudio na smrt u odsutnosti. Dobiva utočište u Italiji 1929. godine. U drugoj polovici 1931. u Italiji osniva prvi logor za vojnu obuku u mjestu Bovegno u pokrajini Brescia, te inicira osnivanje drugih takvih logora u Italiji i Mađarskoj. U Glavnom ustaškom stanu 1.lipnja 1933. obznanjuje Načela ustaškog pokreta u 17 točaka i kao cilj pokreta ističe uspostavu samostalne i nezavisne hrvatske države na čitavom njezinu povijesnom i etničkom području, što se ima pravo provesti svim sredstvima, pa i silom oružja. Inicira i organizira propagandne akcije, atentate i diverzije kako bi zastrašio jugoslavenske vlasti i potaknuo Hrvate na ustanak. Hrvatski radnici iz Italije, Belgije, Francuske, Njemačke i drugih država pristupaju ustaškoj organizaciji i stvaraju revolucionarnu vojsku, temelj buduće državne sigurnosti. U sjevernoj i južnoj Americi preko milijun Hrvata prosvjeduje protiv velikosrpske hegemonije i daje punu materijalnu i moralnu pomoć Ustaškome Pokretu.

Od 1921. do 1928. nekoliko stotina Hrvata je ubijeno na području Jugoslavije zbog dizanja ustanaka protiv srpske vlasti. Godine 1932. organiziran je Velebitski ustanak, koji je bio upozorenje neprijatelju, a vodio ga je Andrija Artuković. Poglavnik je navodno slao prijeteća pisma jugoslavenskom kralju, rekavši „da će mu odletjeti glava ukoliko ne pusti vodeće Hrvate, uključujući i Mačeka iz zatvora i ukoliko se ne ostavi Hrvatske.“ 1934. njegove su se prijetnje ostvarile, zajedno sa VMRO organiziran je atentat na srpskog kralja Aleksandra u Marseillesu, te je Poglavnik ponovno osuđen na smrt u odsutnosti. Nakon marsejskog atentata, pod pritiskom Francuske, talijanske ga vlasti 17.listopada 1934. uhićuju i zatvaraju u Torinu (1934.-1936.). Potkraj listopada 1936. dovršio je opsežniji elaborat za njemačko Ministarstvo vanjskih poslova pod naslovom „Die kroatische Frage-Hrvatsko pitanje“ (objavljen 1942. u redakciji Ive Bogdana pod naslovom Dr. Ante Pavelić riešio je hrvatsko pitanje). Nakon približavanja Jugoslavije i Italije i sporazuma Ciano-Stojadinović, 1. travnja 1937. izdaje odredbu kojom razrješava ustaše djelatne sluzbe i raspušta sve logore na području Italije; ustaše su raseljene i izolirane po cijeloj Italiji, a on je interniran u Sieni (1937.-1939.). Nakon pada M. Stojadinovića, talijanske okupacije Albanije i priprema za napad na Jugoslaviju, poziva ga talijanski ministar vanjskih poslova G. Ciano (23. siječnja 1940.) i dogovara s njim plan akcije koji uključuje podizanje ustanka u Hrvatskoj, talijansku vojnu intervenciju, uspostavu nezavisne Hrvatske pod talijanskom zaštitom i njezin ulazak u monetarnu i carinsku, zatim i u personalnu uniju s Italijom.

[Bobani]

POGLAVNIK, HRVATI, USTAŠE I NDH, 1941. – 1945.

Sile Osovine su napale Jugoslaviju, pregazile su je munjevitom brzinom, baš zato što ju niti jedan narod nije želio braniti, bila je tamnica za sve osim Srba, koji ionako nikad nisu bili u stanju da obrane bilo što. Napokon je srušena ta tamnica hrvatskoga naroda. Nakon beogradskih događanja 27. ožujka 1941. dru. Antu Pavelića prvi put prima Mussolini (29. ožujka). Revoluciju na području NDH predvodio je Ustaški Pokret, a prihvatio ju je i izveo čitav hrvatski narod, u Domovini i emigraciji. 5. travnja 1941. godine, Poglavnik poziva narod preko krugovala „Velebit“, ustaškoga radija; „Došao je čas oslobodjenja. Ustaj na noge, lati se oružja, vrstaj se u bojne redove, stupaj pod ustašku zastavu, na kojoj su ispisana slavna djela i pobjede!“

Pošto je Slavko Kvaternik u njegovo ime proglasio NDH 10. Travnja 1941., Mussolini ponovno prima Poglavnika 11. 04. i odobrava mu ulazak u Hrvatsku. Na čelu skupine Ustaša vratio se u Hrvatsku i preuzeo vlast. 15. travnja 1941. stigao je u Zagreb i kao Poglavnik NDH imenovao prvu Hrvatsku Državnu Vladu, u kojoj je uzeo položaj predsjednika vlade i ministra vanjskih poslova. Osniva domobranstvo i organizira upravnu i diplomatsku službu; preoblikuje Ustaški Pokret u jedinog nosioca političke vlasti i volje hrvatskog narod, mijenja mu ime u Ustaša - hrvatski oslobodilački pokret (UHOP), uspostavlja Glavni Ustaški Stan (GUS) kao organizacijsko-političku, a Ustašku Vojnicu i Ustašku Nadzornu Službu (UNS) kao vojno-policijske upravne vlasti. Nakon pregovora s Cianom 25. travnja u Ljubljani i s Mussolinijem 7. svibnja u Tržiču 18. svibnja 1941., nemajući izbora, potpisuje Rimske Ugovore, koje je uspio maksimalno ublažiti. Talijani su Poglavniku skupo naplatili naizgled prijateljsko gostoprimstvo i pomoć, zatražili su gotovo polovicu područja NDH, ali je on političkom spretnošću uspio dogovoriti da im pripadnu samo dijelovi obale kod Splita, Šibenika i Zadra, te nekoliko otoka. Istra, Zadar i neki dijelovi obale su već bili izgubljeni Rappalskim ugovorom koji su potpisale Jugoslavija i Italija 12. studenog 1920. godine. Poglavnik je nakon nepoštenih pregovora ljutito izjavio „kada riješimo sa Srbima, riješit ćemo mi i sa njima!“(misleći pritom na Talijane, mo). Prihvaćen je talijanski politički, ekonomski i vojni nadzor na jednom dijelu NDH, a hrvatska kruna (koja je bila čista formalnost) je ponuđena talijanskom vojvodi od Spoleta Aimoneu, koji je dobio ime Tomislav II. Nikad nije posjetio Hrvatsku, bio je kockar, ženskar, alkoholičar, te nije imao nikakvu političku moć u NDH.

Ante Pavelić 6. lipnja 1941. godine prvi put posjećuje Adolfa Hitlera, sastaje se s njime u Salzburgu, a 15. lipnja 1941. u Veneciji potpisuje pristupanje NDH Trojnom paktu. Donio je rasne zakone u NDH s ciljem očuvanja čistoće arijevske krvi hrvatskoga naroda, ali ustaški rasni zakoni su bili po mnogočemu blaži od nacističkih. Nacisti ili bolje rečeno Njemci su se često žalili jer su ustaše prehumano i preblago postupali sa Židovima i ostalim nearijevskim narodima. Rasni zakoni u NDH su bili formalnost, te su se u praksi primjenjivali u ograničenom omjeru. Otvoreno je nekoliko radnih i sabirnih logora, među kojima je najpoznatiji radni logor Jasenovac, u kojem su neprijatelji hrvatskoga naroda izdržavali svoju kaznu prisilnim radom. U Jasenovcu su bile česte pobune, te je mnogo ustaških vojnika i logoraša poginulo u krvavim borbama koje su znale trajati po cijeli dan. Izvana su se često mogli vidjeti obješeni ustaški stražari na stražarskim kulama. Poglavnik je zabranio sve političke stranke, jer je u Hrvatskoj vladala pravaška i ustaška politika koja je bila najbolji izbor u tom ratnom stanju za cjelokupni hrvatski narod. 2. lipnja 1942. donio je odredbu osnivanja Hrvatske pravoslavne crkve (HPC) na čelu sa patrijarhom Germogenom, koji je protjeran iz komunističke Rusije. Srbe iz NDH je smatrao pravoslavnim Hrvatima i Vlasima, čak se i sam ponudio da prijeđe na pravoslavlje kako bi potaknuo hrvatske pravoslavce na to. Godine 1943. otvara veliku džamiju u Zagrebu, u čast Hrvatima muslimanske vjeroispovijesti.

Nakon kapitulacije Italije 10. rujna 1943. objavljuje Državnopravnu izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, koji su držali dio hrvatskog naroda u lancima. Hrvatska država se prvi put u povijesti prostirala na cijelom svom povijesnom i etničkom prostoru, od Istre do Zemuna, od Boke do Međimurja, od Kupe do Drine, od Drave do Jadrana. Toga povijesnog dana, Poglavnik je iz hrvatske prijestolnice preko hrvatskoga krugovala rekao: „Hrvatski narode! Klikći od veselja, jer ti javljam radosnu vijest, da je naš plavi Jadran, s čitavom Dalmacijom, opet u naručju majke Hrvatske. Neprijatelj našeg naroda postao je neprijatelj čitave Evrope; sramotno je izdao svoje saveznike i pobjegao s naših dalmatinskih žala. I ja, Suveren Države Hrvatske, proglašujem pripojenje svih, silom otrgnutih, naših primorskih krajeva Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”.

U hrvatske škole je vratio hrvatski jezik, stvoren je hrvatski književni pravopis, korienski pravopis. Sve strane riječi su bile zamjenjivane hrvatskim riječima, te je vraćen stari hrvatski način pisanja, tj. ukinut je srpskohrvatski pravopis Vuka Karadžića. 17. rujna 1944. godine posjećuje Hitlera u Prusiji, te mu vraća prusku zastavu koju su hrvatski vojnici oduzeli Prusima nakon bitke, kao simbol pomirbe i novoga saveza između Hrvata i Nijemaca. Vezao je sudbinu NDH uz sudbinu nacističke Njemačke, budući da Saveznici nisu željeli hrvatsku državu na Balkanu. Njima, saveznicima je odgovarala više Jugoslavija ili velika Srbija, jer je engleska kraljevska obitelj u rodu sa srpskom tj. jugoslavenskom kraljevskom obitelji. Oni su bili protiv bilo kakvog oblika hrvatske samostalnosti.

[Bobani]

POGLAVNIKOVA DRUGA EMIGRACIJA, OSNIVANJE HOP-a I SMRT

Poglavnik je bio primoran ponovno se povući u emigraciju 6. svibnja 1945. godine. Dan nakon odlaska javio je hrvatskom narodu da se povuče na zapad pred hordama partizanskih bandita. Nažalost, tužna sudbina hrvatskoga naroda nije se mogla izbjeći. Dogodila se najveća tragedija u povijesti hrvatskoga naroda, stotine tisuća Hrvata otišlo je u tuđinu, a isto toliko je vraćeno i onda pobijeno i poklano u „kolonama smrti“, i u užasnim logorima i tamnicama. Hrvatska je pala pod crveno komunističko ropstvo. Poglavnik je neko vrijeme živio u Austriji, u američkoj okupacijskoj zoni i u samostanu San Girolamo u Italiji, pod zaštitom Vatikana. Uz pomoć Vatikana i nekih visokih američkih dužnosnika, oko 80 000 hrvatskih izbjeglica se uspjelo spasiti i otići u Argentinu. Krunoslav Draganović je bio zadužen za prebacivanje Hrvata i Nijemaca preko San Girolama u Južnu Ameriku, napravio je lažne dokumente za visoke ustaške dužnosnike i za Poglavnika i prebačeni su u Argentinu.

Poglavnik je u Argentinu stigao na brodu SS Sestriere, koji je polazio iz Genoe. U Argentini ih je srdačno primio Juan Peron i nikome nije odao njihova prava imena. Poglavnik je u Argentini 1956. godine osnovao Hrvatski Oslobodilački Pokret (HOP), čiji je cilj bilo osnivanje hrvatske države na području NDH. U HOP-u se dogodio raskol, Vjekoslav Maks Luburić se zalagao za pomirbu Ustaša i partizana, a Poglavnik nije želio ni čuti za to. Zato je Luburić osnovao organizaciju HNO- Hrvatski Narodni Odpor, koja je imala otprilike jednake ciljeve kao i HOP, samo što se zalagala za pomirbu Hrvata. 10. travnja 1957. na 16. godišnjicu Nezavisne Države Hrvatske, izvršen je atentat na Poglavnika u mjestu Lomas del Palomar u predgrađu Buenos Airesa, u blizini Poglavnikovog doma, u 21 sat i 10 minuta. Atentator, koji nije identificiran, ispalio je 6 hitaca u Poglavnika, a dva su ga pogodila u leđa i prsa. Iako je bio ranjen, stigao je kući vlastitim snagama, gdje mu je jedan argentinski liječnik pružio pomoć. Čim je obaviješten o atentatu, poznati hrvatski doktor, kirurg Milivoj Marušić je došao pomoći Poglavniku. Argentinci su tek tada doznali da je čovjek koji se predstavljao kao građevinski tehničar Pablo Aranjos zapravo hrvatski Poglavnik. Odmah nakon izlaska iz bolnice u pratnji prijatelja odlazi u svoj dom u Lomas del Palomaru. Hrvatski Domobran je u nedjelju, 14. travnja ipak održao proslavu obljetnice NDH, te je tom prigodom pročitana Poglavnikova poruka: “Braćo i sestre, Hrvati i Hrvatice! Neprijatelj je bio nakanio upotrijebiti naš spomendan, 10. Travnja, za svoje zločinačke namjere, a to zato, jer u domovini odlučno držanje hrvatskog naroda sve više ugrožava njegov opstanak. Namjera mu nije uspjela, ali namjere hrvatskog naroda, osloboditi se i ponovno uspostaviti Nezavisnu Državu Hrvatsku, uspjet će! Hrvatski Oslobodilački Pokret, skupa sa cijelim hrvatskim narodom, pobjedu će uskoko izvojevati! Bratski pozdrav, ZA DOM SPREMNI!”

Odmah nakon atentata pročula se vijest preko svjetskog tiska do 12. travnja 1957. godine, argentinska vlada je odbijala zahtjeve komunističke Jugoslavije za izručenje Poglavnika, tvrdili su da ne znaju gdje se Poglavnik nalazi, ali atentat je spriječio Argentince da i dalje slijede tu taktiku, pogotovo nakon što je u novinama prikazana slika Poglavnika kako pokazuje krvavu košulju argentinskome novinaru. Jedno od pitanja koje je Poglavniku postavio taj argentinski novinar glasilo je: “Kakvi su bili odnosi režima NDH s hitlerizmom?” Poglavnik je odgovorio: “Nezavisna Država Hrvatska održavala je odnose s Njemačkom, kao što je to činila i s drugim državama. Naš režim nije bio nacistički ni diktatorski, to je bio parlamentarni režim i režim za oslobođenje jedne bogate zemlje, koja danas gladuje pod vlašću jugoslavenskih komunista. Jedina stranka koja u Hrvatskoj nije bila dopuštena, bila je nacistička stranka.”

Poslije neuspjelog pokušaja da se pred argentinskim sudom organizira njegova obrana, prisiljen je napustiti Argentinu. Rano ujutro, 18. travnja, s još otvorenim ranama, u pratnji osobnog doktora i dvojice najbližih suradnika, ukrcao se u auto i otišao u nepoznatom smjeru. Dan prije tog putovanja, jedan odani Poglavnikov štovatelj je Poglavniku dao svoj stan na raspolaganje. Poglavnikov lječnik je bio s njime 49 dana, od 18. travnja, do 16. srpnja 1957., sve dok mu rane nisu potpuno zacijelile. U dogovoru s obitelji, Poglavnik je odlučio napustiti Argentinu i smjestiti se u bilo koju južnoameričku državu i onda razmisliti kako će dalje. Poglavnik je 22. srpnja stigao u Rio Gallegos, ukrcao se tamo 23. srpnja na zrakoplov, te je 24. srpnja stigao u Punta Arenas, pograničnu postaju Čilea. Tamo ga je dočekao jedan hrvatski rodoljub i s njime je zrakoplovom stigao u Santiago de Chile, gdje je boravio od 24. do 27. srpnja. Zbog nepovoljnih političkih prilika u Čileu, morao je napustiti tu državu. Odlučio je otputovati u Madrid, i tako se 27. studenoga opet ukrcao na zrakoplov, i u pratnji jednog svog borca 29. studenoga stigao u Madrid, gdje ga je dočekao nadbiskup Ivan Šarić. Okončani su dugi razgovori i dogovori te je pronašao prebivalište u Madridu. Poglavnik je pozvao svoju ženu Mariju, koja se na brzinu spremila i 11. prosinca krenula parobrodom k njemu, da mu bude od pomoći. Marijino putovanje bilo je držano u najvećoj tajnosti, tako da se nije mogla ni s kim oprostiti. Poglavnik je želio da k njemu dođe i kćerka Višnja, jer ju je trebao za razne važne poslove. Ona je, također parobrodom, otputovala 3. listopada 1958, ispraćena prijateljima i znancima. Život mu se ponovno počeo odvijati normalnim tijekom. Uspostavljena je veza sa svim organizacijama HOP-a, suradnicima i prijateljima. Dolazili su njihovi suradnici iz raznih prekomorskih država.

HOP je ponovno povratio snagu. Svakim danom je bilo sve više njihovih pristaša, organizacija se razvijala. UDBA je raspisala nagrade na osobe iz Poglavnikove blizine, te je na sve načine nastojala pronaći njegovo boravište. Poglavnika su htjeli ukloniti pod svaku cijenu. Poglavnik je razotkrio tu spretno satkanu mrežu i neprijateljski plan, te ga je nastojao osujetiti, zakočiti mu djelovanje. Nekoliko dana pred Deseti Travnja 1959 stigao je na Poglavnikov “apartado” jedan paket. Budući da se s pošte nije podizala nikakva omotna pošiljka bez prethodne obavijesti pošiljatelja, brzo je došla vijest sa zaklinjanjem da se paket nipošto ne diže. Paket je ipak podignut, bio je nerazmjerno težak, pa je poslan na stručni pregled i tako je s neuspjehom završio još jedan pokušaj atentata. U tom svom golemom narodnom radu Poglavnik kraj sebe nije imao nikoga, nego samo svoju velevrijednu, marljivu i razboritu suprugu Mariju, te svoju milu i energičnu kćer Višnju, koju je nadasve volio. Njih dvije, najvjerniji njegovi pratioci, uvijek samo s njime i uz njega. One su ga čuvale i pratile, skrivale ga po austrijskim planinarskim kućicama i po talijanskim samostanima. One ga prate i u Argentinu. Uvijek su s njime dijelile dobro i zlo, sreću i nesreću, progone i zaštitu. One su poslije atentata u Palomaru bdjele nad njegovim životom, putovale sate i sate po noći, po kiši i oluji, samo da ih nitko ne vidi, ne primjeti, da ne otkrije boravište Tate. One su sudjelovale u najosjetljivijim pothvatima. I kroz dvije godine rada u Madridu one su ga pomagale u svakom narodnom poslu. Trpile su s njime njegove bolove, koji su mu iz dana u dan postajali sve nepodnošljiviji, i bile su mu utjehom. Bile su jedine one, na koje se mogao obratiti u najkritičnijim danima svoje bolesti. Godpođa je Marija nad njim bdjela u bolnici po čitave dane, a gospođica Višnja cijele noći, i tako je u bolnici prošao mjesec i pol dana bez odmora i spavanja. Uvijek su bile s njime i uz njega, čuvale ga, pomagale i dvorile do njegova zadnjeg časa.

Život hrabroga Poglavnika se polako bližio kraju. Naboj između kralježnjaka izazvao je trovanje, koje je stvorilo tumor na jednom živcu. Bolovi su bili veliki, ali je Poglavnik odbio sredstva za ublažavanje. Poglavnik je na umoru imenovao novoga nasljednika, novoga predsjednika HOP-a, dr. Stjepana Hefera, koji je pripadao desnoj struji HSS-a, te je bio odani Radićevac, a u vladi NDH je bio ministar seoskog gospodarstva, i jedan od prvih župana velikih hrvatskih župa. Dana 18. prosinca 1959. vlč. O. dr. fra Branko Marić ispovijedio je Poglavnika, a 27. prosinca u 20 sati podijelio mu posljednju pomast. Istoga dana, sv. Otac Ivan XXIII podijelio mu je svoj posljednji blagoslov. Ujutro, 28. prosinca 1959., u 3 sata i 55 minuta, Poglavnik dr. Ante Pavelić blago je u snu preminuo. U času preminuća uz njega su se nalazili fra Branko Marić i kći Višnja. Istoga dana, u 16 sati i 30 minuta, nakon blagoslova tijela, ono je prenešeno u crkvu groblja Sacramental San Isidoro u Madridu, i tamo izloženo sve do 31. prosinca. Hrvatski državni poglavar imao je u rukama krunicu koju mu je poklonio sv. Otac Pio XII prigodom njegova službenog posjeta Sv. Stolici godine 1941. Dana 31. prosinca u 12 sati, fra Branko Marić čitao je sv. Misu “Dies obitus presente cadavere”, te je nakon toga na istom groblju obavljen pokop. Poglavnik je objavio dvije knjige, te više političkih i literarnih radova: „Aus dem Kampfe um den selbstständigen Staat Kroatien“(1931.), „Ustaška načela“(1933.), „Die kroatische Frage(1935.), „Liepa plavka“(1935.), „Strahote zabluda-Orrori ed Errori“(1938.), „Doživljaji 1 i 2“ (1946.-1948.-na talijanskom) Njegova kćerka Višnja objavila je 1968. godine njegovu knjigu sjećanja nazvanu „Doživljaji“ na hrvatskom jeziku, a „Doživljaji 2“ objavljeni su 1998. godine. Skup članaka, govora i izjava „Putem hrvatskog državnog prava“ je objavljen 1977. u Madridu, a u Hrvatskoj je objavljen 1999. godine.

[Bobani]

POGLAVNIK JE ZA ŽIVOTA ODRŽAO I OBJAVIO MNOGE GOVORE I RAZMIŠLJANJA. PRILAŽEMO NEKE OD NJIH:

"Pod znakom srpa i čekića ide onaj, koji nikada u ruci čekića imao nije. Pod tim znakom djeluju oni, koji možda svojim vlastitim očima u naravi nikada srpa ni vidjeli nisu."


"Budimo spremni, kao da ćemo sutra odlučivati o svojoj sudbini, a radimo kao da će posao dugo trajati."


"I, braćo, i svatko od nas mora biti prototip marljivosti, svaki od nas mora biti poput mrava, svaki od nas mora biti sabran, promišljen i požrtvovan, mora biti velikodušan, čestit i moralan. Tko po birtijama, tko po gostionicama i kavanama banči, taj u Ustašku organizaciju ne spada. Tko slavi slave, tko šegluke pravi, tko se akšamlucima bavi i tko daje zabavljati svoja osjetila s balkansko-ciganskom muzikom i razbijanjem čaša, taj je neprijatelj hrvatskog naroda, jer taj truje njegovu krv, i njegovu dušu."

U Ustaškom pokretu nema razlike izmedju staleža, nema razlika vjerskih, jer nas sve spaja samo dobro naroda, opstanak i sigurnost države. Spajaju nas rad, borba i Ustaška Načela, u kojima je sažeto sve, što jedan narod može sebi želiti.

"Rekli smo, da samo borbom, teškom i krvavom borbom možemo uspjeti. Čeka nas teška i krvava borba. Mi ćemo je započeti i u njoj izdržati, pa makar nas stajalo i života. Hrvatska je vječna, ona ne može propasti dok ima sinova, koji će ići putem Starčevića i Rakovice. Znamo da nas čeka i nemojmo se previše zanositi. Ne znamo da li ćemo brzo završiti borbu, nu mi moramo pobijediti ili ćemo izginuti. Izabiremo put časti, put ponosa, put borbe. Započinjemo naš križni put, koji nas nije mogao mimoići."

"Mora prestati politika Hrvata, na čije mjesto neka dođe politika Hrvatske!"

˝... što se tiče Bosne i Hercegovine, neka Beograd znade, da su to stare hrvatske zemlje, te da hrvatski narod neće nikada dozvoliti, da se naše zemlje odcijepe od matere zemlje Hrvatske, te da bismo prije izginuli svi do jednoga, nego li dopustili, da nam velikosrpski moloh njih proguta. Neka Beograd ne zaboravi, da je u Bosni starodrevno hrvatsko Duvanjsko polje, neka ne zaboravi, da je u Bosni i Hercegovini hrvatska većina katoličko-muslimanska, i neka Beograd znade, da će cjelokupno hrvatstvo povesti boj do zadnje kapi krvi za te svoje zemlje, te sigurno odsjeći gramzljive beogradske ruke, koje pruža za tim hrvatskim biserom. Bosna je hrvatska i nikada je nećemo dati˝

„Ja sam došao raditi, a ne vladati", rekao je Poglavnik po povratku u Hrvatsku 1941.

Neka je pokoj duši našeg junačkog Poglavnika, dr. Ante Pavelića, vođi Nezavisne Države Hrvatske, koju je on svojom neustrašivom borbom uspostavio, a svojom krvnom žrtvom za sve vijeke zapisao kao neodoljivu težnju čitavog hrvatskog naroda! On je bio jedan od najvećih sinova Hrvatske, i on bi nam trebao biti uzor, jer je cijeli svoj život dao za Hrvatsku, za dobrobit svoje obitelji i svoga naroda, do smrti su mu na umu bili Bog, obitelj i Domovina, jedine tri stvari o kojima Hrvat treba razmišljati. Njegovo ime će zauvijek ostati sinonim za hrvatstvo.

Bog i Hrvati! Za Dom spremni!

[Bobani]

ŽIVOTOPIS POGLAVNIKA DRA. ANTE PAVELIĆA


Podrijetlo, djetinjstvo i mladost:

Obitelj Pavelići su jedno od velikih bunjevačkih plemena, koja su se iz Hercegovine doselila u Liku. Poglavnikovi roditelji, Mile i Mara r. Šojat su se iz Krivog puta u Lici doselili u Bradinu na Ivan Planini u Hercegovini. Ondje je 14. srpnja 1889. rođen Ante Pavelić. Ante je rođen u maloj obitelji, imao je samo jednog brata, Josipa, koji je bio profesor latinskog i grčkog jezika. Pavelići su bili tipičan primjer hrvatske obitelji u dinarskome kraju; bili su pošteni, radišni i ponosni na svoje podrijetlo.

Poglavnikov otac je radio na gradnji željezničke pruge. Pučku školu je polazio u mnogim bosanskohercegovačkim mjestima. Od 1902. do 1906. polazi Klasičnu isusovačku gimnaziju u Travniku, a 1906. je radio kao pružni radnik na željeznici Sarajevo-Višegrad, 1907. polazi gimnaziju u Senju, 1909. gimnaziju u Karlovcu, a zatim u Zagrebu. U Zagrebu je maturirao 1910. godine, te se upisao na pravni fakultet zagrebačkog Kraljevskog sveučilišta Franje Josipa. Diplomirao je 1914. Tjedan dana po završetku pravnih nauka na sveučilištu u Zagrebu, dobio je svoje prvo zaposlenje. Poslan je u Šibenik da vodi gradnju zgrade dočasničke škole i stanova za osoblje krugovalne postaje „Marconi“, na poluotoku Mandalini. Šef gradilišta Karl Panger bio je očajan kad je saznao da su mu za voditelja gradilišta poslali pravnika, ali Pavelić ga je umirio: „Umirite se, gospodine poslovođo, sigurno je neki tehničar poslan k vojnom sudu za sudca pa je ravnotežje zadržano i Monarhija može mirno ratovati. Ja ću već udovoljiti zahtjevima koji će na mene biti postavljeni i vi ćete biti zadovoljni, a sgrade će biti gotove sigurno prije prve pomorske bitke pred Šibenikom“. To je bio njegov prvi susret s Dalmacijom, te je dobio zadaću da kao Hrvat koji poznaje zemlju i jezik nađe zidare kojih je u Šibeniku bilo vrlo malo. U šibeniku je živio oko godinu i pol dana, a stanovao je kao podstanar u kući na šibenskoj rivi. 1915. se vratio u Zagreb i stekao doktorat prava.

Ante Pavelić je putovao po cijeloj Hrvatskoj i upoznao je Hrvate iz svih krajeva, te je shvatio da regionalne podjele Hrvata samo razdvajaju braću. Imao je prijatelje i suradnike iz svih mogućih dijelova Hrvatske i iseljeništva i sve ih je jednako volio i nije pravio razlike među njima. Došao je u dodir i s a Hrvatima muslimanske vjeroispovijesti, koje je jako poštivao. Družeći se s njima još kao dijete, osvjedočio se o istinitosti nauka dr. Ante Starčevića, koji je muslimane iz Hrvatske smatrao sastavnim dijelom hrvatskoga naroda. Budući da se rodio pod seljačkim krovom i potomak je stare seljačke obitelji, još kao mladić je radio teške fizičke poslove, te se tako upoznao sa životom radnika i seljaka, i to baš u onim krajevima u kojima se živjelo vrlo oskudno. Odatle dolazi njegovo razumijevanje i poštovanje prema seljacima, koje je smatrao temeljem naroda. Od 1915. do 1918. je radio kao odvjetnički perovođa u odvjetničkoj pisarnici A. Horvata, predsjednika Hrvatske Stranke Prava, a nakon završene prakse, od 1918. je odvjetnik u Zagrebu.

Njegova žena se zvala Maria Pavelić rođ. Lovrenčević. S njom je imao troje djece- kćerku Višnju(rođ. 1922.), sina Velimira(1924.) i drugu kćer Mirjanu(1926.). Kao gimnazijalac pristupa Hrvatskoj stranci prava, Bio je vrlo inteligentan i poduzetan, te se brzo uspeo do samoga vrha Hrvatske stranke prava. 1918. ulazi u vodstvo stranke, postaje član Poslovnog odbora, zatim tajnik i potpredsjednik HSP-a. 1921. godine je izabran za gradskog zastupnika u Zagrebu, 1927. za oblasnog, a zatim, zajedno s dr. Antom Trumbićem, za narodnog zastupnika Hrvatskog Bloka koji se sastojao od Hrvatskog seljačkog republikanskog saveza, Hrvatske stranke prava, Hrvatskog radničkog saveza te Hrvatske federalističke seljačke stranke. U krilu HSP-a ustrojio je godine 1926. Hrvatsku pravašku republikansku omladinu (HPRO), iz koje će kasnije nastati Hrvatski Domobran. U ime HSP-a kontaktirao je s Nikolom Pašićem radi slabljenja Radićeve stranke. U lipnju 1927. predstavljao je zagrebačku gradsku općinu na europskom kongresu gradova u Parizu, a na povratku je u Rimu izaslaniku talijanske vlade R.F. Davanzatiju u ime HSP-a predao promemoriju u kojoj se Italiji nudi suradnja u rušenju Jugoslavije. Očekuje talijansku pomoć u uspostavi i zaštiti nezavisne hrvatske drzave, te iznosi spremnost na teritorijalno, političko, ekonomsko i vojno prilagođavanje talijanskim interesima. Na parlamentarnim izborima 1927. izabran je, zajedno s dr. Antom Trumbićem, za narodnog zastupnika Hrvatskog Bloka koji se sastojao od Hrvatskog seljačkog republikanskog saveza, Hrvatske stranke prava, Hrvatskog radničkog saveza te Hrvatske federalističke seljačke stranke. U Skupštinu je otišao nakon oštrih diskusija u Hrvatskoj stranci prava, gdje je bila jaka opozicija, da kao pravaški predstavnik ode u Beograd i tamo zaprisegne kralju. U svojim govorima u beogradskoj skupštini istupio je protiv velikosrpske politike i izjašnjavao se za hrvatsku samostalnost i neovisnost; usmjeravao je pravašku mladež i pokrenuo listove Starčević i Kvaternik. Za vrijeme atentata na prvake HSS-a u beogradskoj Skupštini, dr. Ante Pavelić je bio jedini koji se nije sakrio pod klupe! Nakon atentata, 20. lipnja 1928. Hrvatska stranka prava, jednako kao i Hrvatska federalistička stranka pristupa u klub Seljačko-demokratske koalicije, u jesen 1928. pokreće list Hrvatski Domobran s programom ostvarenja samostalne hrvatske države i istoimenu organizaciju.

[Bobani]

ZADNJA PORUKA VOJSKOVOĐE SLAVKA KVATERNIKA


Moja zadnja poruka (zadnja izjava hrvatskog vojskovode Slavka Kvaternika)

Ja sam već toliko izmučen, da ne vjerujem, da ću biti kadar ovo dugo izdržati. Osim toga, po svemu izgleda, da neću biti više ni izveden pred sud. Vjerojatno ću biti ubijen u tamnici. Truju me s raznim medikamentima, a govore, da me liječe. Molio sam, da mi omoguće sastanak s nadbiskupom Stepincem, ali su ovi zato tražili od mene nedostojne izjave i stavljali uvjete, kakove samo mogu stavljati u srži pokvareni i zaostali bijednici. Naravno, da sam s indignacijom i prezirom to sve odbio. Tražio sam ispovijednika. Prvi put su mi doveli vrlo sumnjivu osobu kao svećenika. Na moja pitanja opće naravi o glavnim zasadama Crkve, nije mi znao odgovoriti, pa sam odustao od ispovijedi. To je bio (očito) jedan njihov agent, koji je mislio sve od mene doznati. Drugi put su mi doveli jednu osobu, obučenu kao oca franjevca, ali kad sam ga molio za križ, rekao je, da ga on nikada ne nosi, a nije imao ni štolu. Ja sam ga molio za jedan molitvenik, da se pripremim za ispovijedanje, pa mi je rekao, da to nije potrebno. Odbio sam i toga. Poslije sam vidio, da sam dobro uradio, jer se je ovaj prema tome i ponio kao pravi prostak, a ne kao redovnik. Bog će mi oprostiti, jer ja sam najbolje htio. Zadnji put sam se ispovijedio pred našim dragim svećenikom i junakom Vilimom Ceceljom, pa mi je to zadnja utjeha na odlasku iz ovoga pakla. Molim se Bogu svaki dan za naš mučenički narod i za našu ispaćenu Hrvatsku, za koju će ici i zadnja moja molitva! Pred tri dana došao je u moju ćeliju oko pola noći neki crnomanjasti čovjek, ovisok, surova izgleda i počeo je puniti nabojima jedan vojnički samokres. Pred vratima ga je čekala neka pratnja. Rekao mi je, da je došao, da me ustrijeli i da li imam kakove želje prije toga. Rekoh mu, da nemam nikakove i da je to samo milost Božja odredila, da u mojim rukama bude već jednom konac i kraj. Na to je isti napustio ovu ćeliju uz pogrdne psovke i uz jednu gadnu kletw. Zadnja moja molba bila je, da se dopusti meni i generalima Perčeviću i Navratilu, da nosimo kao vojnici hrvatske vojničke odore, pa makar i bez ikakvih oznaka, ali rni ni ta molba nije bila odobrena, jer da takovih odora nema. Uostalom, da to nije tako ni važno. Ja sam se pozvao na ratno pravo i medunarodnu konvenciju, ali ni to nije pomoglo. Ne dadu nam ni da umremo kao Hrvati.

Mučenje a ne liječenje

Trpim mnogo od groznice i omaglice. Daju mi neke pilule i neke injekcije, poslije kojih se još gore osjećam. Tako sam poslije toga povraćao i još se gore osjećao. Ne dadu mi ni spavati. Svaki čas, čim zadrijemam, bude me, pa me tresu i drmaju. Očito sam trovan. Tražio sam, da mi se pošalju dva liječnika mojega povjerenja, ali su i to odbili. Moj mi je prijatelj poručio, da više ništa ne tražim, jer bi ih to moglo potaknuti da me prije likvidiraju. Moram neprestano podpisivati neke zapisnike: tobože o mojem pregledu i druge, a da uopće ne znam njihova sadržaja, ali na žalost nemam ni volje ni smisla, da išta više ispitujem. Posve sam apatičan. Moji su prijatelji htjeli, da bježim. Stvar je bila dobro pripremljena, ali sam ja odustao, jer bi to moglo stajati nekoliko mladih hrvatskih života, a Hrvatska treba nove mlade radnike i borce. Osim toga bi i većina mojih prijatelja izgubila život, jer ovi podlaci i kukavice ne prezaju pred ničim, kad se sa prošlošću može naći povod za novo klanje. Ja sam i tako jedan iscrpljeni starac, koji sam već sve dao za Domovinu što sam mogao. Osim toga ne bi rado ostavio ni moje drugove Perčevića i Navratila. Biti ću sretan, kad na onome svijetu susretnern one hrvatske časnike i generale, koji su preklani smaknuti kao hrvatski mučenici u Beogradu. Neka naša krv bude zalog nove sreće i ,lobode napaćene i izmučene Hrvatske!!!

Gubim snagu. Moje djelovanje

Osjećam, da gubim snagu i bojim se, da ću skoro klonuti, pa zato evo Šaljem Vama, moji mili i dragi, moj zadnji pozdrav! Sve moje djelovanje bilo je upereno za slohodu moga naroda i moje Domovine. Ja sam i danas ~Vijestan svoga čina, kad sarn preuzeo vlast i proglasio hrvatsku državnu samostalnost. Ja to nisam učinio iz vlastite pobude, niti na nagovor i uz pornoć stranaca. Tko to tvrdi, taj nije razumio neodoljive čežnje hrvatskog naroda, da bude slobodan i svoj na svome. Hrvatima je prije svega - njihova sloboda!!!

Neodoljiva čežnja hrvatskog naroda za slobodom i samostalnosti

Već je pobuna hrvatske vojske u Karlovcu u jesen 1939• bila jasan znak, da se narodni val neće moći zadržati, a kamo li skrenuti u velikosrpske vode. Trebalo je računati, da je onoga dana, kada hrvatski vojnik dobije pušku i naboje, zapečaćena sudbina absolutističke proširene Srbije, zvane Jugoslavija. Od 5. do 10. travnja 1941. proveden je najtočniji i najveličanstveniji plebiscit hrvatskog naroda u njegovoj povijesti. Nitko to nama Hrvatima ne smije i ne može zamjeriti, jer je dvadesettrogodišnje robstvo dalo nama pravo da sve i u svako doba poduzeti možemo i moramo, da svoj narod oslobodimo. Inače ne bi bili narod, koji zaslužuje svoju slobodu. Ni naši veliki prijatelji to neće učiniti, kad znadu, koliko smo trpjeli i koliko svoju Domovinu volimo. Nama je bilo žao, da se je to moralo provesti u jeku jednoga rata, kojega mi nismo ni izazivali niti smo ga želili, a napose nismo htjeli u njega biti upleteni. Za sve to nose odgovornost oni, koji su nam oduzeli slobodu i koji su nas 23 godine mučili, vješali i ubijali sa sudorn i bez suda i u crkvenim ophodima i sprovodima, pa čak i onda kad je hrvatski narod stupio pred izborne žare, da vrši sveto pravo svoga suvereniteta. Siguran sam, da su najumniji političari zapadnih demokracija to sve predvidali i predvidati morali, a to mi je čak jedan umni Englez poslije umorstva blagopokojnog Stjepana Radića i sam priznao. Savezne Države Sjedinjene Amerike onda nisu bile još ni u rat upletene, pa smo računali uvelike sa moralnom pomoći ove velike i slobodne nacije i najjače sile na svijetu, koja je dala kruha tolikim Hrvatima.

Istočni grijeh osovine

Mi nismo imali razloga ulaziti u obračune velikih naroda u minulom ratu, pa je svaka insinuacija u tom pogledu infamna objeda. Jedno priznajem, da sam već na početku ovoga rata u jesen 1939. vidio, da je napadaj Njemačke na Poljsku bio najveća pogreška, jer je time bila srušena brana Zapada prema Sovjetskoj Rusiji. U tom činu ležao je njemački neuspjeh.

Zapadni grijeh osovine

Druga kobna pogreška osovine bio je njezin postupak prema Hrvatskoj i Sloveniji, a napose neopravdani zahtjev Italije ili bolje rečeno talijanskih fašista za našom Dalmacijom. S tolikom ograničenošću istih, da će posegnuti za najhrvatskijim i najkulturnijim pokrajinama Hrvatske, nisam nikada računao. iJ tom sam vidio najveće i najopasnije zlo, koje nam se je moglo dogoditi i koje je temeljito kompromitiralo sposobnost osovine, da razborito i pošteno uredi svijet. Ja sam sve poduzeo što sam mogao, da spriječim ovo kao i druga zla, koja su nas bila snašla. Komu sam mogao, tome sam pomogao, a koga sam mogao zaštititi, toga sam zaštitio. Svaki onaj koji je pratio moj rad, to dobro znade, a od svih to najbolje znade dragi Bog, koji mi je najbolji svjedok!!! I danas po mom mišljenju živi još nekoliko mojih suradnika i prijatelja, kojima sam sve to bio povjeravao. Usprkos svega toga i usprkos pritisaka osovinskih sila da se i kod nas, umjesto po demokratskim principima, vlada po propisima osovinskih sila, nismo nikada mogli ni smijeli prestati raditi na našem konačnom oslobadanju Mislio sam, da ćemo i mi po uzoru Danske i drugih, naći svoje mjesto mira u torn ratnom vrtlogu. Šteta je da Nemačka nije mogla sačuvati svoje velike snage za obračun sa Sovjetskim Imperijalizmom. Boli me duša, kad vidim koga se sve smatra za ratnog zločinca, a za minuli rat nemalo je isto toliko kriva Sovjetska Rusija, koja je bila prvi saveznik Njemačke s kojim je raskomadala Poljsku! Priznajem, da samm pristao, da se hrvatska dobrovoljačka vojska bori protiv Sovjeta, pa da i ona doprinese svoj obol za oslobadanje čovječanstva od jedne velike azijatske laži i najvećeg terora i robstva, koji su do sada ikada i igdje postojali.

Hrvatski je narod prožet demokratskim načelima

Ja sam vojnik i ne bi rado o politici više govorio, ali još moram jednu svoju reći. Hrvatski je narod u svojoj biti bio uvijek demokratskih načela. Najveći njegovi sinovi i najsvijetliji umovi, bili su prožeti demokratskim principima u davnini, pa sve do naših dana. Od Ante Starčevića do Stjepana Radića i onih mladih, koji i danas rade na spasu Hrvatske. Svaki je Hrvat svjestan da je demokracija prvi uvjet njegova mira, sreće i slobode. Pokojni Radić je znao sa par riječi u Hrvatskom Saboru izreći ono, što tako duboko leži u duši narodnoj.

Kako smo mi hrvatski časnici za vrijeme Prvog svjetskog rata i prije znali uživati i biti ponosni, kad je on svaki svoj govor u Saboru znao započeti riječima: "Visoki državni sabore!" Bog mu dušu pomilovao, možda ću već za nekoliko dana biti s njime! Sve što sam radio, radio sam u najboljoj vjeri, da to činim za dobro naroda i Domovine. Duboko sam uvjeren, da će hrvatski narod, kad opet dode do svoje slobode, stvoriti na svom području najsigurniju tvrdavu mira i napredka. Dao Bog, da to naskoro bude! Neka hrvatski narod iz ove najveće katastrofe svih vijekova izade sačuvan! Neka nikada ne dozvoli neprijatelju da mu zavlada! Neka više nikome ne vjeruje, jer su nas Srbi najpodlije prevarili i varali do zadnjega časa, pa i sad kao eksponati boljševizma žele rasplesti svoju otrovnu mrežu i tako uništiti našu Hrvatsku! Moj zadnji pozdrav svima mojima, počam od moje djece, mojih prijatelja i suradnika, mojih časničkih drugova i svih hrvatskih vojnika, pa sve do onog najmladeg hrvatskog vojnika, koji će do zadnje kapi svoje krvi i uvijek izdržati na mrtvoj straži - Vječne Hrvatske!

BOG I HRVATI !!!

Slavko Kvaternik

Tamnica, Veliki Tjedan, 1947.

[Bobani]

ULOGA SREĆKA ROVERA U POKRETU "DESETI TRAVNJA"

OKRUŽNO PISMO IVANA PRUSCA

(Ovo Okružno pismo Ivana Prusca je je izdalo društvo "UJEDINJENI HRVATI AUSTRALIJE" iz Wollongong-a 2500, s adresom P.O. BOX 1474 pod naslovom OBAVIJEST i s potpisom Predsjednika KARLO MALINA, v.r. i Tajnika MATE ĆOSIĆ, v.r. s datumom Wollongong, 21. Rujan 1968. Mo, Otporaš)


"ULOGA SREĆKA ROVERA U POKRETU "10 TRAVANJA"

Nakon izlaska knjige "TRAGEDIJA KAVRANA I DRUGOVA" sve više dobivam pisama iz Australije i Novog Zelanda od različitih društava i pojedinaca s molbom, da im pobliže opišem ulogu Srećka Rovera u organizaciji pokreta "10 Travnja", koje je organiziralo državno vodstvo u emigraciji tokom 1946-1948. godine.

Rovera osobno poznajem od ljeta 1945. godine dok je još živio u logoru Fermo u Italiji. Poznajem ga kao povučenog čovjeka, koji je živio isto tako siromašno kao i većina od nas. U to vrijeme nije se isticao kao pobornik bilo kakovih akcija protiv Jugoslavije.

Glavnu riječ o takovim pitanjima imali su u logoru slijedeći časnici: dopukovnik Josip Tomljanović (Braco), bojnik Krešo Župan i bojnik Ivica Gržeta.

Od političkog vodstva bivše Hrvatske administracije (Ustaškog pokreta) glavnu su riječ imali državni tajnik ing. Mimo Rosandić, stožernik Julije Špalj i stožernik Jole Bujanović, koje je samo Kavran odredio 1946. godine kada je dolazio u Italiju kao član pratnje dr. Ante Pavelića, prilikom njegova prelaska iz Austrije u Italiju.

Koliko je meni poznato, Rover nije nikada prisustvovao tajnim dogovorima spomenutih predstavnika. Zadnji put sam sreo Srećka Rovera 1946. godine prilikom dolaska nadsatnika Ede Kršulja iz Modene u Fermo. Bio sam tada u logoru u Medeni u posjeti kod nekih prijatelja i tu mi se je pridružio nadsatnik Kršulj i izrazio želju da posjeti svoju rođakinju u Fermu, gospođu pok. bojnika Kovačića, kao i nadporučnika Rovera. S njim je on nekada služio u I. zdrugu pod zapovjedništvom pok. Jure Francetića (Viteza).

Poslije toga zadnjeg sastanka, koji je više ličio na upoznavanje sa osobama, koje je on trebao posjetiti, nikada nisam imao prilike čuti bilo što o Roveru sve do samog suđenja pripadnicima organizacije "10 Travanja" u Zagrebu.

Prilikom čitanja pojedinih optužnica nije ništa izišlo na vidjelo, što bi Rovera za bilo što teretilo. Nitko nije Rovera optuživao da ga je nagovarao da pristupi tome pokretu.

Njega jedino optužuju kao ustaškog zločinca, koji je uživao veliko povjerenje kod člana Vodstva, Božidara Kavrana, s kojim je za vrijeme stare Jugoslavije sudjelovao u širenju ustaške misli na području Sarajeva.

Nakon presude pokrenuto je pitanje među nama preživjelim tko bi od vodiča mogao biti izdajnik. Svi smo bili uvjereni, da je jedini vodič Vučetić, zvani "Lojzek", bio upoznat s kanalom. On je, prema iskazima preživjelih, potajno tvrdio u bazi Trofaiachu, da je bio u Zagrebu, Karlovcu i u centralnoj bazi na Papuku.

Svjedoci tvrde, da je Srećko Rover došao u bazu Traofaiach koncem 1947. godine i da je povremeno odlazio u Njemačku. (Pročitajte u "PISMA MAKSA LUBURIĆA" o tome izvještaj Srećka Rovera kojeg je on dao ČASNOM SUDU HNO u Barceloni 1956. godine. Mo. Otporaš) Jasno je, da preživjeli svjedoci nisu mogli doznati kakvu je ulogu imao Rover na tim svojim putovanjima.

Svjedok iz prve grupe, koja je išla kanalom "Slovenija", vodnik Rupčić, pričao mi je kako se odigrala drama njihovog hvatanja. Kaže, da su ih vodili Vučetić (Lojzek) i Rover (Bimbo). On tvrdi, da je Rover onda bio kao pomoćni vodič te da on, kao i prethodni vodič, koji su vodili kanalom "Madžarska" vjerojatno nije imao nikakvo pravo da ispituje one, koji su ih dočekivali prilikom dolaska u domovinu.

Nadalje, ako bi se nekoga moglo optužiti za izdajstvo, onda bi to mogli pripisati prvim vodičima, koji su čak svojim životima platili nesposobnost onih, koji su im namjenili tu ulogu.

Iz ovoga se može zaključiti potpuno sigurno, da nisu čak ni oni imali bilo kakvo odobrenje od Vodstva da postavljaju pitanja onima, koji su već ranije stigli u domovinu, bolje rečeno onima, koji su ih primili i dalje upućivali do određenog mjesta. Uzmimo, na primjer, ulogu vodiča Josipa Branda, koji je čak poslije ubojstva poručnika Nemeca imao dužnost da ispita kanal "Madžarska" i da uspostavi kontakt s centrom na Papuku. Ali što je Brand mogao znati ili doznati o onima, koji su već odavno sjedili u okovima Udbe? Ništa drugo, nego samo ono, što mu je servirala Udba preko pretpostavljenog vodiča Leona Zlatara. (Da li šta ili išta ima srodna Pero Zlata koji je napisao 2010. godine tri knjige: "META POGLAVNIK, ŽIV ILI MRTAV" s ovim Leonom Zlatarom?, teško je reći, ali s vremenom će se i to saznati, mo. Otporaš

Dakle, može se sigurno tvrditi, da je znanje i ovlaštenje vodiča smanjeno na minimum. Njihova uloga je bila da ljude, koji su im povjereni, dovedu do prve prihvatnice, da ih predaju toj prihvatnici, uzmu pismene izvještaje i odma se vrate u bazu, gdje ih je dočekivao Kavran, kome su te dokumente predavali.

Nitko od nas četrnaestorice, koji smo ostali na životu, nije vidio Rovera u Austriji sve do konca 1947. godine, premda su od grupa, koje su išle preko kanala "Madžarska" ostala na životu trojica ljudi i ja kao četvrti. Istom kasnije grupe govore o Roveru kao vodiču.

Osobno ne znam, što je utjecalo na pok. Poglavnika da Roveru prepisuje ona djela, koja Rover ni u kakvom slučaju, sve da je i htio, nije mogao počiniti.

PRVO: Rover nikada ne bi mogao utjecati na onako visoke funkcionere, kao štu su bili Rosandić, Špalj, Tomljenović i drugi. On je svakako mogao utjecati na svoje vršnjake po činu i godinama, koji i onako nisu imali vodeću ulogu u Pokretu. A što se tiče nagovaranja ljudi da idu u šumu, onda sam ja veći izdajnik nego Rover, jer sam ja to činio po zapovijedi starijih časnika; naročito Tomljenovića. Čak sam iz svojih vlastitih financijskih sredstava platio put još trojici kolega, sa kojima sam po zapovijedi Tomljenovića prešao iz Italije u Austriju, prijavio se kavranu i stavio mu se na raspolaganje.

Istina je, i to posve utvrđena, da Rover nije preveo Božidara kavrana, kako mu to pripisuje pok. Poglavnik. Kavrana je 3. srpnja 1948. godine preveo Vučetić (Lojzek). To potvrđuje član državnog Vodstva, sada pok. dr. Mehičić, Božo Ratkić kao i materijal, sačuvan iz tih događaja.

Prilikom mojeg ponovnog dolaska u emigraciju i podnošenja izvještaja članu Vodstva dr. Mehičiću, koji se je s mojim izvještajem u potpunosti složio i rekao da je točan s napomenom, da bi bilo dobro iz tog izvještaja napraviti jednu knjigu i servirati je Hrvatskoj emigraciji, potvrđene su ove historijske činjenice i ustanovljeno je, da se sačuvani dokumenti i moja svjedočanstva poklapaju. Tom prilikom mi je pok. dr. Mehičić rekao, da se kavran nije dobrovoljno predao, nego je sam pošao u domovinu uvjeren, da je sve u najboljem redu. Tada sam mu spomenuo kavranovu izjavu na sudu, gdje on tvrdi, da se je dobrovoljno predao kad je čuo da su njegovi suborci pali u klopku i da želi s njima zajedno dijeliti kobnu sudbinu.

Tom prilikom spomenuo sam dr. Mehičiću kako sam čuo, odnosno čitao Poglavnikovo pismo "Do znanja", koje je upućeno povjerenicima Hrvatskog oslobodilačkog pokreta o Poglavnikovom nesudjelovanju u toj akciji. Mehičić je rekao, da to nije istina i da on osobno zna, da je Poglavnik bio obavješten o svemu, što je Državno vodstvo radilo i to preko svog teklića poručnika Ivice Krilića. (U izvještaju Srečka Rovera na ČASNOM SUDU HNO u Barceloni 1956. godine se spominje kako je Srečko Rover, po nalogu Božidara Kavrana ili Vodstva izradio 10.000 Poglavnikovih slika u vojničkoj odori i 10.000 slika s Poglavnikovom slikom u civilu, te da je to sve Poglavnik odobrio, mo. Otporaš.)

U dužim razgovorima s dr. Mehičićem, koje sam vodio u vezi te tragedije, postavio sam i pitanje o Roveru i zamolio ga da mi kaže kako je moglo doći do upućivanja takvog pisma, od strane Poglavnika. Dr. Mehičić je mišljenja, da je neprijateljska kontraobavještajna služba uspjela Poglavnika nagovoriti na takvu odluku. Usput mi je napomenuo, da to nije prvi slučaj da neprijatelj uspije provući lažne informacije, pomoću kojih želi nekoga odstraniti iz naših redova. (Na svu žalost još i dandans ima takovih Hrvata koji nasjedaju na neprijateljske laži i klevetaju druge poštene Hrvate bez ikakovih dokaza, mo. Otporaš)

Jednom mi je dr. Mehičić čak iz svojega stola izvukao neke dokumente i pokazao mi da vidim da tamo stoji, da se je Srećko Rover prilikom dolaska iz Njemačke obratio njemu, te da ga je osobno odveo u sjedište Odbora, koji se je nalazio u Sulzau i tamo ga upoznao s dr. Sušićem i dr. Frkovićem, od njih je dobio daljnje upute za rad. Napominjem, da je pok. Kavran u to vrijeme već bio u rukama neprijatelja. Prema tome, nema nikakvih dokaza na temelju kojih bi se moglo Rovera optuživati za bilo kakvo izdajstvo.

Naprotiv, da on to nije počinio, ima i previše dokaza, a i živih svjedoka. U prilog tome navodim slijedeće: nas preživjele ispitivali su za vrijeme istrage, a isto tako i poslije istrage o Roverovoj djelatnosti za vrijeme rata, dok se za Lojzeka nikada nitko nije interesirao.

Znam, da mlađa generacija teško može shvatiti naš položaj za vrijeme i poslije rata, jer mi smo bili članovi Ustaškog pokreta i kao takvi morali smo izvršavati sva naređenja pretpostavljenih i biti disciplinirani. Mi smo morali izvršavati takva naređenja čak i onda, kada ona nisu bila u skladu s našim shvaćanjima. Usput napominjem da je povijesna istina, da nikada u ovakvim sistemima nije jedno vrhovništvo moglo napraviti grješku, nego se to uvijek pripisivalo ljudima nižeg ranga, jer u stvari netko mora snositi odgovornost za neuspjehe.

Zato ubuduće moramo dobro otvoriti oči i paziti, da nam neprijatelj ne podvaljuje kojekakve smicalice, radi kojih mi moramo trošiti sve svoje snage i uz to upropaštivati najbolje sinove Hrvatskog naroda.

Što se tiče Roverova "izdajstva" u vezi spomenute organizacije, možete biti potpuno na čistu da on to nije i ne snosi nikakvu krivicu za to. On je samo svjesno izvršio namjenjenu mu ulogu i bio jedan od uzornih članova mlade boračke elite, koja je već dala za domovinu, a da od nje ama baš ništa nije dobila. (Koliko nas takovih imade!, mo. Otporaš)

Za sudbinu pokreta "10 Travanja" tražimo uzroke u našoj nesposobnosti, a ne bacajmo krivicu na bilo koga i to bez ikakvih dokaza! Ovdje bih htio navesti još nekoliko kardinalnih grješaka, koje je počinilo Hrvatsko državno vodstvo.

Prvo: nije se nikako smjelo ići vezom "Domovina-emigracija".

Drugo: nije se smjelo godinu dana slati ljude u istu bazu.

Treće: HDV (HDV su inicijali za Hrvasko Državno Vodstvo, mo) uopće nije uočavalo što piše jugoslavenska štampa, koja je za čitavo vrijeme šutjela o organizaciji, koja je djelovala javno.

Četvrto: Najgluplje je bilo to, što su i nakon pogibije Nemeca i Kutleše nastavili slati ljude istim kanalom ("Madžarska"), bez obzira da li su oni prije streljanja odali policiji kanal ili nisu.

Peto: što nisu tražili od onih, koji su ranije poslani, da se barem dvojica vrate iz grupe i to onda, kada dobiju obavijest da su sretno stigli u bazu.

Preko vaše štampe, koja izlazi u dalekoj Australiji, zahvaljujem se svim društvima i pojedincima za narudžbu knjige "TRAGEDIJA KAVRANA I DRUGOVA". Ujedno vam želim svima skori povratak u našu slobodnu i Nezavisnu Državu Hrvatsku. I. Prusac, v.r.

I. PRISAC
Siezenhiemerst. 155
5020 SALZBURG, Austrija.

(To je IZJAVA Ivana Prusca, svjedoka mnogih dogodovština, patnja i muka u organizacije akcije "10 Travnja". Najveće trzavice, sumnje i svađe oko ove akcije su proizišle od onih koji su najmanje znali o čemu se radi. Osobno sam spreman povjerovati više onima koji su bili svjedoci bilo koje akcije u borbi za hrvatsku slobodu i Hrvatsku državu, nego onima koji to pripričavaju po onoj: čula, vidila, kazala. Engleski se to kaže: HEAR- SAY! Mo. Otporaš)

[Bobani]

ZAKON O PRISEZI VJERNOSTI DRŽAVI HRVATSKOJ
(Prileženo je iz doba vladavine NDH. Baš bih me sada zanimalo kako bi oni Hrvati koji su bili protiv NDH i njezina zakona, postavili svoje zakone da su oni imali svoju državu. Ili oni današnji Hrvati koji su još uvijek protiv svega onoga što je NDH zagovarala, a povijesno je poznato da je NDH zagovara Hrvatsku Državu svim Hrvatima na području Hrvatske. Zato bi bilo dobro danas, poslije punih 73 godine od ovoga zakona, da se nađu danas pametniji Hrvati i donesu nešto pametnijega, boljega i za sve stanovnike Hrvatske Države zadovoljavajuće, ali, imati uvijek na umu da se je u godin 1941 i u ratnom stanju gdje su udruženim snagama četnici, partizani, Srbi i hrvatski antifašisti se svim raspoloživim sredstvima borili protiv mlade i tek uspostavlčjene Hrvatske Države, po prvi puta poslije punih 839 godina. Otporaš)

§ 1.
Cjelokupno osoblje u državnoj službi, u službi samouprave i svih ustanova javnog poretka, koje je po dosadašnjim zakonima bilo obvezano na polaganje službeničke prisege, dužno je u roku od tri dana po proglašenju ovoga zakona položiti prisegu prema slijedećim odredbama:

1. Prisega za suce redovnih sudova, šerijatskih sudova, upravnih sudova:

Prisižem Bogu Svemogućemu, da ću Državi Hrvatskoj i Poglavniku kao predstavniku njenog suvereniteta vjeran biti, da ću njene ustavne odredbe i zakone poštivati, da ću svoju sudačku dužnost točno i savjesno vršiti, da ću pri izricanju pravde držati se jedino zakona. Tako mi Bog pomogao!

2. Prisega počasnih sudaca:

Kao počasni sudac prisižem Svemogućemu Bogu i dajem časnu riječ, da ću Državi Hrvatskoj i Poglavniku kao predstavniku njenog suvereniteta vjeran biti, da ću ustavne odredbe i zakone njene poštivati, da ću službu počasnoga suca savjesno vršiti na temelju postojećih zakona i običaja svoje struke, nepristrano bez obzira na ličnost parničnih stranaka. Tako mi Bog pomogao!

3. Za sve ostale službenike državne, samoupravne i svih javnih ustanova, koji su po dosadanjim zakonima obvezani na polaganje prisege:

Prisižem Bogu Svemogućemu i dajem svoju časnu riječ, da ću Državi Hrvatskoj i Poglavniku kao predstavniku njenog suvereniteta vjeran biti, da ću njene ustavne odredbe i zakone poštivati i njih se držati, da ću interese Države Hrvatske i naroda hrvatskoga uvijek pred očima imati i požrtvovno promicati, da ću naloge predpostavljenih savjesno izvršiti. Tako mi Bog pomogao!

4. Prisega odvjetnika:

Prisižem Bogu Svemogućemu i dajem časnu riječ da ću Državi Hrvatskoj i Poglavniku kao predstavnku njenog suverentiteta vjeran biti, da ću njene ustavne odredbe i zakone poštivati, da ću se zakona savjesno u svemu držati, da ću jednakim marom i savjesno zastupati pravdu i vršiti svoju dužnost. Tako mi Bog pomogao!

5. Za javne bilježnike:

Prisižem Bogu Svemogućemu da ću Državi Hrvatskoj i Poglavniku kao predstavnku njenog suverentiteta vjeran biti, da ću njene ustavne odredbe i zakone poštivati, da ću kao javni bilježnik vršiti svoju dužnost po zakonima i zakonskim odredbama, vjerno, točno i savjesno. Tako mi Bog pomogao!

6. Za sve ostale osobe zanimanja javnog poretka, koje su do dosadašnjim zakonima vezane na prisegu ili na zavjerenje:

Prisižem Bogu Svemogućemu da ću Državi Hrvatskoj i Poglavniku kao predstavnku njenog suverentiteta vjeran biti, da ću sve ustavne odredbe i zakone njene poštivati, da ću u svome radu kao . . . . . . interese Države Hrvatske i naroda hrvatskoga pred očima imati i promicati, da ću svoju službu i dužnost savjesno prema zakonima izvršivati. Tako mi Bog pomogao!

Prema gornjim odredbama polagat će prisegu i osoblje, koje će se nanovo postavljati.

§ 2.
Osoba vezana zakonom na položenje prisege, ako uskrati položiti prisegu, gubi službu, po kojoj je bila na položenje prisege obvezana. O tomu odlučuje povjereništvo, komu je podčinjena ta osoba, konačno i bez prava tužbe na upravni sud.

§ 3.
Propisi ovoga zakona se ne odnose na vojno osoblje.

§ 4.
Provođenje ovog zakona povjerava se povjereniku unutarnjih poslova koji je ovlašten po potrebi izdavati autentična tumačenja. Zakon stupa na snagu danom proglašenja u »Narodnim novinama«.

U Zagrebu 10. travnja 1941. Zamjenik Poglavnika:
Slavko Kvaternik, v. r.

Povjerenik za unutarnje poslove:
Dr. Milovan Žanić, v. r.



IZVOR
http://hr.wikisource.org/wiki/Zakon_...Eavi_Hrvatskoj

[Bobani]

by:Otporaš

25 TOČAKA KOJE PREDSTAVLJAJU 25 POLJA HRVATSKOG GRBA

Dragi Franjo,
Samo da te pozdravim i kažem da sam vrlo dobro i zdravo sa svom obitelji. Ovo što ti prilažem, kako ćeš i vidjeti, je odgovor jednom korisniku imenom DUH koji se je s menom zakačio na ovom Forumu slobodni net.com oko "ustaških zločina". Naravno on je sa svoje strane sve dokaze donosio koje su Beograd i svi naši hrvatski neprijatelji fabricirali protiv nas Hrvata preko sedamdeset godina. Javi se. Bog! Otporaš mb.


Originalni autor citata je Otporaš
Poštovanome DUHU,

Poštovani ja i mislim na WW2. Svi oni koje misle da su Hrvati krivi za početak rata na području Hrvatske 1941. godine, su nemilosrdno u krivu. Neću ih kriviti za njihovo mišljenje kojeg oni u svojim mislima nose već godinama. Krivi su oni koji su im naturili svoja kriva mišljenja o zbivanjima prije, za vrijeme i poslije rata.

Da bi se moglo trijezno i iz povijestnih pogleda o tome razgovarati, potrebno je početi iz početka.


(1) Prvi početak je bio Krfska deklaracija iz godine 1917. koju su potpisali kneževina Srbija i jugoslavenski odbor kojeg je, hoćeš/nećeš, predvodio Hrvat dr. Ante Trumbić.

(2) Ta deklaracija se je potpisala da u zajednici takozvanih "slavenskih" naroda, u ovom slučaju i u to doba su bili dominantni Hrvati i Srbi, radimo i borimo se protiv austrohugarske monarhije. Hrvati kao i pošteni Srbi su mislili da ćemo u zajednici biti jači otresti se austrohugarske monarhije, te kasnije, svaki za sebe imati svoju vlastitu državu, Hrvati Hrvatsku a Srbi Srpsku državu.

(3) Kada je završio WW1 1918. i na Versaillskoj konferencija za MIR u lipnju 1919. godine ta zajednička zemlja je priznata kao kraljevina SHS, tj. Srba, Hrvata i Slovenaca.

(4) Srbi opijeni pobjedama balkanskim ratovima iz 1912-1913 su odmah pomislili da je i Hrvatska njihova zemlja, koju da su im je Velika antenta darovala.

(5) Srbi su odmah počeli svim državnim aparatima i dekretima uskraćivati, isticati i zabranjivati Hrvatima svako nacionalno obilježje do te mjere, da svako isticanje hrvatstva i hrvatske nacionalne zastave bilo je ugušeno u krvi i žrtvama.

(6) Hrvati su počeli otvoreno govoriti da se mirno raziđemo, svak sebi i svak za sebe. Sazvana je skupština u Beogradu da se o tome raspravlja. Srpska nacionalistička stranka je potajno radila po direktiva kralja Aleksandra te izvršila najbrutalniji pokolj Hrvata u sred parlamenta i u sred Beograda 20 lipnja 1928. god.

(7) Taj zločinački srpski način obračunavanja s Hrvatima je Hrvatima dozlogrdio do te mjere da su se Hrvati počeli mobilizirati za vlastitu obranu.

(8) Tada je kralj Aleksandar uvidio opasnost za državu kojoj je on bio "njegovo visočanstvo", te je raspustio stranke i konstitucije te uspostavio diktaturu 6 sijčnja 1929. godine. Tek tada počimaju svi gori jadi nad Hrvatima i Hrvatskom, sve u ime naroda i države.

(9) Dr. Ante Pavelić u svojoj ljubavi za Hrvatsku nije vidio drugog izlaza osim osnutka jedne revolucionarne organizacije sa svrhom da se svim raspoloživim sredstvima suprostavi srpskom nasilju, pa i uz potrebu oružja, s lozinkom: LJUTA TRAVA NA LJUTU RANU. Dao je toj organizaciji ime USTAŠA, što je jedna stara hrvatska izreka koju su Hrvati u prošlosti koristili protiv svakoga tirana kada su se Hrvati trebali USTATI na obranu svojih Domova i svoje države Hrvatske.

(10) Hrvatski revolucionarni ustaški pokret je osvetio hrvatske zastupnike HSS koje je Puniša Račić poubijao 20 lipnja 1928. god. usred parlamenta, ubivši srpskog kralja u Marseilleu 9 listopada 1934. godine.

(11) Poslije tog atentata srpska kraljevska Jugosklavija postaje sve više i više nepopularna u međunarodnim činbenicima. Njegovo "visočanstvo" princ knez Pavle sa svojim ministrima pristupa 25 ožujka 1941. Trojnom Paktu u najvećoj nadi da mu se kraljevina SHS sačuva.

(12) Srpski nacionalistički krugovi oko mladoga princa Petra drugoga su bili nezadovoljni političkim ishodom koji je vodio do jedne minimalne olakšice Hrvatima sa njihovom Banovinom Hrvatskom na čelu dra. Vladka Mačeka i njegove HSS.

(13) Srpski general Simović sa svim svojim vojničkim kadrom u suglasnosti pukovnika Draže Mihailovića pripremaju puč 27 marta (hrvatski ožujka) s lozinkom: Bolje rat nego pakt. Svrgnili su kneza Pavla što je razljutilo Hitlera te je napao srpsku kraljevinu Jugoslaviju.

(14) Hrvati ne samo da koriste nego su iskoristili međunarodnu političku situaciju i Proglasili Svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku DESETOGA TRAVNJA 1941. godine.

(15) Srbima to nije bilo po volji te su svim silama i vojničkim potencijalom udarili na Hrvatsku koja uopćee još nije imala ni vojske niti vojničkog kadra.

(16) Srbi, bolje rečeno srpski četnici Draže Mihailovića su nemilosrdno počeli ubijati Hrvate bez ikakvoga biranje. Njihova, četnička, lozinka je bila ubijati sve što je hrvatsko, tako: DA OD ZLA RODA NEMA NI PORODA.

(17) Kada su nenaoružani Hrvati to vidjeli, počeli su se organizirati u vojničke skupine, vojničke redove, u ustaške postrojbe, ne da "kolju i ubijaju" kako su naši hrvatski neprijatelji to drugima govorili, pa i vama poštovani kolega DUH, nego da se brane.

(18) U toj isključivo nacionalnoj obrani Hrvati su imali svako Božije, ljudsko i međunarodno pravo da se brane i da se obrane. U toj borbi za obranu nacionalnih hrvatskih života, glupo bi bilo reći da nije bilo i nevini i nedužni žrtava.

(19) Trebamo uvijek imati na umu i pred očima činjenicu da svaki rat za sobom nosi više nedužnih i nevinih žrtava nego, recimo, vojničkih žrtava.

(20) To se je najviše moglo vidjeti i osjetiti na području Hrvatsk za vrijeme WW2. Zašto? Jednostavno zato što nam je sličan jezik, što smo izmješani, što u mnogim slučajevima poznajemo jedni druge, te, uz sve to, srpski četnici u zajednici sa partizanima su iz taktičkih i strateških razloga napadali pravoslavna sela u odori hrvatskih vojnika, kako bi dali do znanja srpskom pučanstvu da su to bili ustaše. Nedugo iza toga dolaze četnici i partizani da im "pomognu" i da ih spase od "ustaškog noža", te ih nagovaraju da im se priključe/pridruže i da sa njima pođu u šumu.

(21) Iz šume zna se šta se je radilo. Diverzije. Protiv koga? Protiv Hrvata i Hrvatske Države. S kim; četnici i partizani zajedno.

(22) Hrvatska Država kao i svaka druga država na svijetu je tražila te "diverzante", hapsila ih i privodila hrvatskom narodnom sudu. (Vidi knjižicu DRINU 1956. i tu se može pronaći mnoge stavri što se tiče suda NDH)

(23) Tako je nastala fama o ustaškim zločinima koji uobće, u smislu zločina, nisu ni postojali. Ekseca dakako je bilo. To je što svaki rat za sobom nosi.

(24) Da smo mi Hrvati dobili rat u drugom svjetskome ratu, povijest bi se drugačije pisala. Hrvati bi tada bili najbolji na svijetu. Svakako da smo mi i danas najbolji zahvaljujući našoj uljudnosti.

(25) Nadam se prijatelju DUHU da sam odgovorio na sva vaša mogu ća pitanja i želje. Uz iskrene pozdrave. Otporaš.


Saznajte više: Partizansko antifašistički zločini nad hrvatskim narodom.

Ono što je Otporaš napisao meni otvoriše oči... (najozbiljnije)

[Bobani]

POVODOM SMRTI POGLAVNIKA DRA. ANTE PAVELIĆA - HRVATSKA I USTAŠTVO (53) ( Posebi prilog o Poglavniku)

Mi, naŠe pokoljenje, postigli smo najveće i najviše dobro za kojim je hrvatski narod toliko stoljeća težio. Postigli smo Hrvatsku DRŽAVU. Poglavnik.

Ukazala se potreba da u ovom broju opišem kako je Poglavnik dr. Ante Pavelić umro u Madridu 28 prosinca 1959. godine.

Tražio sam neke dokumente i pronašao nešto što je za mene vrlo interesantno znati, te mislim da bi i vas moglo zanimati, tim više da je dr. Ante Pavelić bio Poglavar za četiri godine Hrvatske Države, tj. bio je hrvatski državnik, a državnicima se uvijek ukazuje velika počast prilikom njihove smrti i pogreba. Prolistati svjetsko javno pisanje povodom smrti dra. Ante Pavelića, ništa nećemo naći pozetivna, sve najgore, osim što je sve najbolje o Poglavnikovoj smrti pisao hrvatski državotvorni tisak u emigraciji. Zato mislim - s jedne strane - da zaslužuje da mu se na ovim stranicama na hrvatskom portalu javno.com za Hrvate donese, prevedeno sa španjolskog na hrvatski, zapis žpanjolskog svecenika Fray Miguel Oltra Hernandez, ofm., koji je bio uz Poglavnika kada je umirao, i - s druge strane - zaslužuje da se ovo donese upravo sada kada se spremamo osnovati ČASNI SUD, na kojem bi se ustanovila njegova krivična djela, te ga okrvili ili oslobodili istih. Žao mi je da ovaj zapis nemam u originalu na španjolskom jeziku.

P R I V I L E G I J V E L I K I H L J U D I

Jednoga dana prije dosta godina, jedan novodošli Hrvat me prozvao "svojim konzulom" i prema običaju, pola u zbilji, pola u šali, nazvao me advokatom izgubljnih parnica...Kao vojnici nacija koje imaju toliko toga sličnoga u svojem žiću i svojim problemima, razgovarali smo o problemima iskreno i sa duhom franciskanske jednostavnosti, pa i sa veseljem. Problemi Hrvata, i Nijemaca i ostalih narodnosti, koji su dolazili u Španjolsku bili su identični. Obično se kaže, da se našlo "drugu domovinu". Pa ipak, unatoč svemu, našlo se je samo "drugu domovinu", nego se je ovdje našlo nešto i prave Domovine, jedne, autentične i čitave domovine. Hrvati, Nijemci i ostali narodi, ili većina njih, našli su nešto više nego pravo na azil, slobodu, život i sigurnost. Nešto više nego i samo milosrdje. Našla su se braća duha.

Vršio sam dužnost "konzula" najbolje kako sam znao i mogao, i u tom vršenju dužnosti "izgubljenih parnica" susreo sam se sa mnogo Hrvata najraznije precedencije. Bilo je radnika, studenata, svećenika, vojnika, intelektualaca, a medju svima dva zaista velika čovjeka: sarajevski nadbiskup (dr. Ivan Šarić, evangelist i nadbiskup vrhbosanski,moja opaska) i Poglavnik.

Nadbiskup Sarajeva i mućenički kardinal Stepinac, jedan osobno prisutan (misli se na dra. Ivana Šarić, moja opaska), drugi u duhu, (Misli se na kardinala Stepinca, jer je bio u zatvoru, moja opaska), dostojno su predstavljali mucenicku Hrvatsku pred 30 milijuna spanjolskih katolika.

A onda je Poglavnik imao velikih poteškoća u Argentini. Tada je već, moralno i politički, naša dužnost bila pomoći Poglavniku. Mi nismo zaboravili, da su se u našem gradjanskom ratu, ovdje u Španjolskoj, borili oni isti komunistički šefovi, protiv kojih ste se i Vi, Hrvati, na čelu sa Poglavnikom borili. Mi smo znali da ste se herojski borili za svoju nezavisnost i svoju slobodu. Cienili smo vaše žrtve i napore, cienili hrabrost i vrline. Znali smo i za progone Kristove Crkve. Bilo je logično, da se povoljno rieši problem vašeg šefa, Poglavnika. (To je bilo poslije atentata na Poglavnika 10 travnja 1957. godine u Argentini, nedaleko Buines Aires, kada je Poglavnik imao poteškoća za ostati u Argentini, moja opaska) I mi smo taj problem riečili i Poglavnik je došao u Španjolsku, gdje je našao sigurnost, mir, - i prijatelje!

Španjolska nije nikome zaniekala svoje pomoći. Odmah nakon rata sa hrvatskim i njemačkim prijateljima stvorili smo list "ADELANTADOS DE SANTIAGO" (Vitezovi Svetoga Jakova). Pomoglo se mnogim Nijemcima i Hrvatima, kako u Njemačkoj, tako i ovdje, u Španjolskoj, i svugdje, gdje je potrebno bilo. Da, bilo je vremena kada nije ni Španjolskoj bilo lako. Takova je bila politika i Španjolska nije mogla riešiti mnoge probleme, koje bi rada bila (po svoj prilici "htijela", moja opaska) riešiti. Ali su Španjolsci, osobno, naprema politici zauzeli pravi stav, i uvijek pomogli i u slučajevima, kada to nije bilo lako...

Tako smo došli do časa, koji za sve Vas predstavlja prekretnicu: smrt Poglavnika. Tako se je i moje konzulstvo pretvorilo u "apostolsko konzulstvo", jer sam Vašem Poglavniku dao Zadnju Pomast (Viatico). (Fra. Branko Marić tvrdi da je on bio taj koji je Poglavniku dao zadnju "Pomast". Činjenica jest da je uz smrt Poglavnika bio nazočan Padre Oltra, fra. Branko i kćer Višnja. Tako se je pisalo. Mo. Otporaš.)

Iako je bio u životu Gorostas, bio je još više u svojim časovima. Umro je jedan veliki čovjek, veliki borac, obnovitelj Hrvatske Države (Zamislimo se ovdje malo, samo na trenutak, i sami sebi predpostavimo da je Poglavnik bio neke druge narodnosti, Kinez, Afrikanac, Rus, Španjolac ili netko drugi osim Hrvata, koliko smo mi Hrvati plemeniti i zahvalni, ne bih se začudio vidjeti nazive ulica, naselja, spomenika i sl. imenom Ante Pavelića. Ali, kada se radi o Hrvatu, zgnječi ga, satari ga, moja opaska), šef jedne organizacije, - i umro je kršćanski! Umro je čestito!

Poglavnik je zaista znao, da se približuje kraj. Htio je umrieti čestito, kako se i dolikuje velikom čovjeku. Znao je umrieti čestito i to neka služi na čast Hrvatskoj i Hrvatima! Imali ste šefa, koji je bio za života jak, borac, koji se predao Bogu ponizno, kako se dolikuje zaista velikmi i jakim borcima. Dao sam Poglavniku Svetu Pričest i zadnju pomast (Viatico) u društvu jednog hrvatskog svecenika. (Po svemu sudeći to bi morao biti fra. Branko Marić, Hercegovački franjevac od Širokog Brijega,moja opaska) I malo iza toga duša se rastala od tiela, koje je bilo umorno od tolike borbe, tolikih progona, tolikih nesreća, toliko nezahvalnosti.

Ali Poglavnik je opraštao i molio, da mu se oprosti. Taj čin je bio najveći od svih u Njegovom dugom i napornom radu i životu. U času kada se duša rastavljala od umornog tiela, Poglavnik nije imao protivnika, nije imao neprijatelj. On je bio u miru sa svima: sa Bogom i sa ljudima.

Bio je velik u borbi, u životu, i bio je velik u času smrti. To je privilegij velikih ljudi.

Veliki narodi znaju cieniti svoje mrtve (da, cijeniti svoje mrtve ako se želimo svrstati u velike narode, ne velike po pučanstvu, nego velki po duhu, moja opaska) velikane, znaju cieniti zasluge svojih velikana i znaju opraštati i zaboravljati male stvari. Poglavnik je zaista velikan. Ali je bio čovjek, pa je logično, da je imao i svojih slabosti, kao i svi jludi, ali su vrline Poglavnika daleko nadmšile Njegove pogreške. Pred njegovim grobom valja misliti domovinski, ljudski i kršćanski.

Poglavnik je opraštao tražeći Mir Božiji. Bog i Povijest, suditi će svima nama. Pustimo hrvatskom narodu i u skrajnjoj instanci Bogu, da kažu zadnju rieč. I tako dugo budimo razborni, pravedni i milosrdni sa svojim velikim ljudima, sa herojima.

Nemojte napustiti veliki put vječnosti, zaboravite sitnice.

Ako budete radili tako, vjerni svojoj vlastitoj veličini, imati ćete mnogo prijatelja u našoj zemlji. A vaš "Konzul" biti će sretan kad se približe časovi ospobodjenja Vaše Domovine,

Slava Poglavniku!

Živila Hrvatska!

......

Ovo je ižislo u DRINI br. 2-3 1962. godine.


Objavljeno: 17.06.2009. u 14:51h
broj otvaranjauratk970

sponzoras
17.06.2009 15:05 h

Kolega.. cijenim vaš trud, no vaši citati su uzeti iz lista koji je tumačio ustaški pokret kao izrazito pozitivan događaj u hrvatskoj povijesti... dakle mogu primijetiti da je sam list "Drina" priično jednostran.
Naime, u procesu dokazivanja krivnje Paveliću mogli bi koristiti i izvore sa suprotne strane, a to svakako želimo izbjeći , jer težimo ka nekakvom objektivizmu, koliko god je to moguče..
Moramo prvo svi zajedno prihvatiti činjenicu da ni među ustašama ni među partizanima nisu svi od reda bili ubojice, monstrumi i što ja znam... generaliziranje je jako loš temelj rasprave o nekoj temi. Eto još jednom mogu navesti primjer svog pokojong djeda koji se borio na strani nacista a zapravo on to nije nikada ni bio u njegovoj glavi.
Poslije rata nije bio ni komunist, niti zagovaratelj samostalnosti Hrvatske, niti je išao u crkvu ( dok baka je)
Živio je svoj život mirno lišen takvih dilema, radeći i baveći se drvodjelstvom ( bio je stolar i umjetnik). Kako njega svrstati onda, u koji kalup? Ima li potebe ga svrstavati u bilo kakav kalup?

Želim reči da je teško govoriti u ime onih kojih nema, a koji su u grob odnijeli priče, svjedočanstva i iskustva.
Bilo da su bili ustaše, domobrani, komunisti, partizani.. puno tih ljudi bili su LJUDI, koje ne možemo i ne smijemo stavljati u žrvanj povijesti jer su se našli tamo u to vrijeme.

Ipak, ovdje govorimo o ljudima koji su ostavili trag u povijesti, o Paveliću, Titu... i ostalim vođama. Oni su ipak nosili veliki dio odgovornosti, ne samo za sebe već cijele narode.


Domobran
17.06.2009 16:21 h

sponzoras. Bez obzira koliko vi cijenili moj trud, moji citati su uzeti iz knjiga onih koji su ih ili pisali ili sudjelovali u opisima, ili jedno ili drugo. Dakle, kako vi kažete, nisu jednostrani.
Nastojte se prisjetiti da sam ja prije par dana rekao da se ne može usporedjiva samo jugoslavenska gradja. Treba se usporedjivati i hrvatska iz diaspore. Mislim da sam tako nešto rekao.
Moj dragi kolega sponzoras izgleda meni da ste vi jako dobro potkovani da u ovom nadolazećem procesu protiv Poglavnika dra. Ante Pavelića budete javni tužioac. Sve kada bi se i dogovorili da ništa ne donosime ni sa jedne ni sa druge strane, mislim da bi baš tada taj proces bio jednostran. Jer nezaboravimo jednu stvar. U 90% slučajeva Hrvati su još uvijek zaraženi idejam protiv svega što se odnosi na ideje NDH. To se je moglo vidjeti neki dan kada je ovaj na odlasku predsjednik polagao vjenac u Jadovniku ili slično, žrtvama ustaštva. Dakle, njemu nije potrebno ništa čitati niti donositi. On i onakovi su oprana mozga, koji na svu žalost još uvijek svojim antihrvatstvom mnogo na mnoge utječu. Ako je jedan svećenik, i to stranac, Španjolac, na kojega bi mi svi Hrvati trebali biti ponosni što je imao priliku biti jedan od svećenika koji je bio nazočan na umoru jednog hrvatskog vladara/državnika, i o tome napisati svoje mišljenje svojim sugradjanima Španjolcima, zašto bi se to meni osporavalo prinijeti za one Hrvate koji nisu imali nikakova pojma o tome, da ipak nešto znaju o tome.

Sponzoras, od danas za nekoliko nadolazećih hrvatskih naraštaje, oni će bez sumnje želiti znati za ovo i bez ikakove sumnje dati kamokud pozetivnije mišljene o Poglavniku dr. Anti Paveliću, njegovu radu, njegovoj žrtvi za uspostavu Hrvatske Države, nego vi ili ja i mnogi drugi. Zato se ja želim požuriti da budem medju onima koji će Poglavnika dra. Antu Pavelića ocijeniti kao jednog državotvornog Hrvata, medju koje iz dna duše želim i ja biti. Na svu žalost što to ne mogu reći za Tita i njemu slične, iako su i oni bili Hrvati bez državotvornih hrvatskih ideja. Samo, predpostavke radi, zamislimo se da se nisu bili rodili ni Pavelić ni Tito, sta bi danas bilo od hrvatskog naroda. Usudjujem se reći da di bili pravoslavni katolici, i tu i tamo negdje folklorni Hrvati. Za sigurno znam da to nije to što vi hoćete, poštovani kolega sponzoras.



sponzoras
18.06.2009 12:19 h

Državotvornost da! Ali po koju cijenu? Da li prinošenje ljudskih žrtava možemo opravdati kao nužnost u stvaranju države?? Možda, no ne govorimo samo o palim borcima, vojskama koje su u tom procesu stvaranja države ginuli za svoju stvar, već o nevinim civilnim žrtvama ...
Kako staviti poklanu židovsku,cigansku,srpsku i "nepodobnu" hrvatsku djecu u okvir "nužnih" žrtava državotvornosti? Kako uopče opravdati totalitarni sistem koji je nasiljem postizao državotvornost?
Čak i ako idemo tako daleko da opravdamo to kao sastavni dio rata, ustupke i prisilnu politiku nametnutu od strane Hitlera, kako bi se ostvarila državotvornost u ratnim uvjetima... gdje je onda ta ista spremnost na kompromis Ante Pavelića bila kada je trebao zaštiti narod
krajem rata, kada su zapadne snage nudile savezništvo..
Možemo li slobodno reči da je u tom trenutku sam Pavelić svoj hrvatski narod predao u ruke onih koji su mu sudili, a znamo na koji način. A imao je izbora.
Nije li to tada bila izdaja svojeg naroda i prepuštanje milosti i nemilosti neprijatelja? Ali neprijatelja kojeg je sam Pavelić izabrao da mu bude neprijatelj? gdje je onda bila ta njegova čuvena spremnost na kompromis.
Znamo da Pavelić nije završio na sudu za ratni zločin, dok je hrvatski narod itekako patio radi njegove rasističke politike.
Još jednom je narod postao žrtva loših vladara i njihove loše politike. Stoga Ante Pavelić nikako ne može biti hrvatski vitez, heroj i junak... več obični oportunist koji je u ključnom trenutku žrtvovao svoj narod a on sam dao petama vjetra. Tužno.


Otporaš
18.06.2009 13:42 h

sponzoras. Kada bih ja mogao povratiti kotač povijesti unatrag, recimo, tamo negdje u početak rujna 1943. godine, kada je Poglavnik povratio sve silom date hrvatske pokrajine Italiji, ja bih bio najsretniji Hrvat na svijetu. Zašto bih ja bio najsretniji Hrvat na svijetu? Zato što se ne bih u mojem preko pola stoljeća emigrantskog života prepirao sa drugim Hrvatima koji, kao i ja ako ne i više, vole našu Hrvatsku. Prepirke su uvijek bile i ostale iste, evo, ovako, kao i mi danas: Zašto nije bilo ovako, zašto nije bilo onako, bolje bi bilo da je bilo ovako nego onako, itd. I, dragi kolega sponzoras, tih prepirka će biti sve dotle dok se na ta još uvijek živa pitanja (donekle) ne stavi konačna točka. Tu točku do danas još nitko nije stavio, zato što se svak boji početi prvi, iz nekog (neopravdanog) straha staloženo raspravljati o tome što nam je zajedničko, pri tome ne upirati pristom u one koji drugačije prilaze toj temi. Mislim da je to bio pravi i prvi čovjek Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN koji je počeo u Istarskoj "DRINI" br. 3/4 1964. godine u svojoj "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA"

Sponzoras, iz vešeg gore opisa mogla bi se donekle sastaviti optužnica protiv Poglavnika dra. Ante Pavelića, jer u vašem opisu ima podrobinjak dobrih ideja. Nastojmo ih zajednički proširiti do tog stupnja, gdje bi naši budući hrvatski naraštaji mogli pronaći, više-manje, odgovore na sva ta postavljena pitanja, budući da ih oni nisu imali, zato je na nama dupla duznost da to učinimo. Jer u portivnom budući hrvatski naraštaji bi nas mogli prozvati lijenčinama i kukavicama. Pozdravlja vas Otporaš.

[Bobani]

SJETITE SE DRAGE HRVATICE I HRVATI DA JE DAN IZBORA 28 PROSINCA 55 OBLJETNICA SMRTI POGLAVNIKA DR. ANTE PAVELIĆA,
Svi mu zaželimo u našim mislima i molitvama

SLAVA POGLAVNIKU DRU. ANTI PAVELIĆU!

Tema: Dali se može vjerovati Titi?

Saznajte više: Dali se može vjerovati Titi? - Stranica 2 http://slobodni.net/t111689-2/#ixzz3LDbAlGuN

[Bobani]

(kliknite na priloženi link: kamenjar.com/otvoreno pismo te pročitajte sve nastavke. Saznat ćete što niste znali. Otporaš.)

OTVORENO PISMO SRPSKOM GENERALU SVETOMIRU ...
kamenjar.com/otvoreno-pismo-srpskom-generalu-sve...Traduire cette page
5 févr. 2014 - OTVORENO PISMO SRPSKOM GENERALU SVETOMIRU ĐUJIĆU ... Luburić: Slušaj, bre, Djukiću, ama Vi izgledate naš čovek, jako ličite.

[Bobani]

PRODAJA DALMACIJE, RAPALSKI I RIMSKI UGOVORI - KRONOLOŠKI

daja Dalmacije', Rapallski ugovor, Rimski ugovori - kronološka istina Autor Daran Bašić Nedjelja, 07 Prosinac 2014 19:07
Dilema dr. Pavelića bila je: braniti Državu uz gubitak dijela područja ili odbiti talijanske zahtjeve i izgubiti Državu? Očuvanje tek proglašene Nezavisne Države Hrvatske davalo je nadu za povratom izgubljenog teritorija i on se opredijelio za tu opciju.

U nastojanju ostvarivanja velikosrpskih interesa, već 1916. godine, Nikola Pašić je kao ministar vanjskih poslova Kraljevine Srbije u izjavi petrogradskim novinama potvrdio "pravo" Italije na okupaciju dijela hrvatske obale i nekih otoka, s tim da i Srbija dobije izlaz na more i dio priobala. Njegovi politički potezi oslanjali su se na tajni Londonski sporazum iz 1915. godine, kojim su saveznici u Prvom svjetskom ratu (Rusija, Francuska i Engleska) obećali Italiji dio hrvatske obale i neke otoke, kako bi ova za uzvrat ušla u rat na njihovoj strani.

On nije nikada zaživio, niti je imao bilo kakvoga temelja u međunarodnom pravu, ali je poslužio u svrhu daljnje trgovine hrvatskim područjem - jer su se na njega pozivali podjednako talijanski fašisti i srbijanski ekstremni nacionalisti kad god im je to odgovaralo. S tom politikom nastavilo se i nakon ujedinjenja, pa je dvije godine kasnije (1920.) Pašićeva vlada potpisala Rappalski ugovor kojim Kraljevina SHS velikodušno daruje Italiji dijelove hrvatske obale i otočja, ponovno ugrađujući u te planove i svoje velikosrpske teritorijalne interese.

Rapallski ugovor, ugovor između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije, zaključen u Rapallu kraj Genove 12.XI.1920. Ugovorom je trebalo riješiti sporna teritorijalna i pogranična pitanja nastala nakon I. svj. rata zbog raspada Austro-Ugarske (Saint-germainski ugovor), tal. okupacije dijelova istočnojadranske obale i proglašenja Kraljevine SHS.

Kraljevinu Italiju u pregovorima su predstavljali premijer Giovanni Giolitti, ministar vanj. poslova Carlo Sforza i ministar obrane Ivanoe Bonomi, a Kraljevinu SHS premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović. Pregovori su se odvijali u znaku diplomatske premoći Italije koja je uživala potporu Francuske i Velike Britanije pa je čak postavila pitanje svih područja koja su joj bila obećana Londonskim ugovorom (1915).

Rapallskim ugovorom Italiji su pripali Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (bez Kastva), otoci Cres, Lošinj, Unije i Sušak, Zadar te Lastovo, Palagruža i neki manji nenastanjeni otoci. Priznata je Slobodna Država Rijeka koja je obuhvaćala grad Rijeku te dio teritorija sjeveroistočne Istre (Rimski ugovori). Talijanima u Kraljevini SHS priznato je pravo uporabe jezika i sloboda vjeroispovijesti, ali se ista prava Hrvatima i Slovencima u Istri nisu jamčila. Hrvatska i slovenska javnost te Hrvati i Slovenci u Istri loše su primili riješenja postignuta Rapallskim ugovorom, a ministar Trumbić podnio je ostavku. Istoga dana potpisana je i Antihabsburška konvencija kojom su se dvije zemlje obvezale da će spriječiti restauraciju Austro-Ugarske Monarhije i povratak Habsburgovaca.

Rimski ugovori

Rimski ugovori, naziv koji obuhvaća dva ugovora - Pakt o prijateljstvu i srdačnoj suradnji te Sporazum o Rijeci - potpisana u Rimu 27. I. 1924. U ime Vlade Kraljevine SHS potpisali su ih predsjednik Vlade Nikola Pašić i ministar vanj. poslova Momčilo Ninčić, a u ime Vlade Kraljevine Italije Benito Mussolini.

Paktom o prijateljstvu i srdačnoj suradnji strane potpisnice se na pet godina obvezuju na osiguranje mira i čuvanje rezultata I. svj. rata te na međusobnu pomoć u slučaju ugroženosti jedne od njih. Sporazumom o Rijeci dogovoreno je ukidanje Slobodne Države Rijeke i priključenje njezina područja Italiji koja je zauzvrat priznala Kraljevini SHS puni suverenitet nad lukom Baroš i Deltom. Dala joj je u zakup i bazen Thaon di Revel u riječkoj luci na razdoblje od 50 godina, uz simboličnu zakupninu od jedne lire godišnje. Predviđena je i korektura rapallske (Rapallski ugovor) granice kraj Rijeke, tako da put iz Rijeke u Kastav bude na jugosl. području, dok bi riječki željeznički kolodvor došao pod mješovitu talijansko-jugosl. upravu. Hrvatima u Rijeci zajamčena su ista prava kakva uživa i tal. manjina u Dalmaciji. Sporazum o Rijeci imao je i dopunske konvencije (Nettunske konvencije) o odnosima između pograničnih područja, o proizvodima oslobođenima carina i dr. Sporazumom o Rijeci Mussolinijeva je vlada uspjela provesti reviziju Rapallskog ugovora u skladu sa svojim interesima.

Naravno da su Srbi i komunisti pripisali "prodaju Dalmacije " Hrvatima. (Odnosno Poglavniku, Ustaškom Pokretu i vladi NDH, mo. Otporaš)
Dne 18. svibnja 1941. izvršen je diktat fašističke Italije protiv netom obnovljene Nezavisne Države Hrvatske. Njemačka, u čiju se je pomoć nadala Hrvatska, spremala se na ratni pohod protiv Sovjetskog Saveza, te je u tom pravcu bila i usmjerena njezina vanjska politika. Kako je Italija bila jedini potencijalni saveznik Njemačke u Europi, a unutarnje stanje bilo je vrlo težko zbog gubitka talijanskog kolonijalnog carstva u Africi, mlada Hrvatska Država morala je postati žrtva talijanskih teritorijalnih presizanja, te je Njemačka u tom slučaju pokazala svoju nezainteresiranost za hrvatska prava na jugo-zapadne granice.

Dalmacija u sastavu NDH

9. rujna 1943. Italija je kapitulirala i zatražila separatni mir sa Saveznicima. Tom prilikom je Poglavnik izdao zapovied Hrvatskim Oružanim Snagama da oslobode oteta područja i dao Izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, kako slijedi:

Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori i to: ugovor o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko-primorsko područje, te izmjena pisama glede upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule.

Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nisu nikada ni stupili u život. Naprotiv svi oni probitci Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani. Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajućih stranaka u novom europskom poredku. Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje sa neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadanjih saveznika, nema nikakove stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unapried sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život privedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić.
Dano u Zagrebu, dne 10. rujna 1943.

Dilema dr. Pavelića bila je: braniti Državu uz gubitak dijela područja ili odbiti talijanske zahtjeve i izgubiti Državu? Očuvanje tek proglašene Nezavisne Države Hrvatske davalo je nadu za povratkom izgubljenog područja i on se opredijelio za tu opciju.

Dalmacija-NDH-Njemačka

U preliminarnoj fazi razgovora dr. Pavelić je pokušao dobiti pomoć njemačke diplomacije u otporu talijanskim zahtjevima, koji su sve više postajali ultimativni. Ne treba zaboraviti da je Italija u to vrijeme na području Hrvatske imala gotovo 250.000 vojnika.

Na bečkom sastanku ministara Ciana i Ribbentropa, održanom 21. i 22. travnja 1941., njemački ministar nije na početku razgovora pokazivao razumijevanje za talijanske pretenzije u pogledu Dalmacije. "Hitler, kojega je u to vrijeme već potpuno zaokupljao plan "Barbarosa" 22. Travnja je izjavio da je Njemačka nezainteresirana u NDH i preporučuje direktne pregovore Rima s Pavelićem." Stajalište Hitlera vidi se i iz njegove izjave na sastanku s njemačkim opunomoćenikom u Hrvatskoj, održanom 17. travnja. 1941.
"Hitler je primijetio, da o Dalmaciji još ne postoje nikakvi sporazumi, a da vrijedi kao neko pravilo, da u svemu što se nalazi južno od Države prevladavaju talijanski interesi." U spomenutom bečkom sastanku s Ribbentropom, Ciano je iznio vrlo drastične zahtjeve prema Hrvatskoj: "Dalmacija i ostala jadranska obala bit će pripojena Italiji, u čitavom potezu od Rijeke do Kotora, s tim da Dalmacija dobije u pogledu uprave status gubernerije s guvernerom na čelu. Hrvatska će personalnom unijom biti također usko povezana s Italijom. Iz jednog telegrama Ribbentropa, dr. Veesenmayeru ponovno se potvrđuje njemačko stajalište, da sada prvenstvo u hrvatsko-talijanskim odnosima prepusti u potpunosti Italiji.
Weizsäcker, državni tajnik u ministarstvu vanjskih poslova Njemačke zapisao je, da je bio zamoljen prenijeti talijanskom ambasadoru Alfieriju takvo stajalište Ribbentropa:
"Njemačka nije zainteresirana u političkim talijansko-hrvatskim pitanjima, i stoga za Führera ne postoji nikakav razlog da zauzme stav u tom pitanju. On, štoviše prepušta u potpunosti Musoliniju, da to pitanje uredi u skladu s vlastitim željama i da se u tome sporazumije s Hrvatima. To vrijedi također, i za pitanje talijansko-hrvatske personalne unije". Unatoč simpatijama pojedinih njemačkih dužnosnika prema Poglavniku i NDH, potpora Njemačke je potpuno izostala. U navedenim okolnostima došlo je do sastanka (25. travnja. 1941.) u Ljubljani talijanske i hrvatske delegacije. Hrvatsku delegaciju činili su dr. A. Pavelić, dr. M. Lorković i dr. E. Bulat, i drugi. Dr. Bulat navodi da je prvo dr. Pavelić razgovarao s talijanskom delegacijom oko l sat, te nastavlja: Poglavnik nam govori slijedeće:

"Njegova ekselencija ministar vanjskih poslova Italije, g. Ciano postavio je ovaj zahtjev Italije na naše područje i pokazao rukom na kartu nad njim, po kojoj je Italija tražila liniju razgraničenja Karlovac - Mostar i sjeverozapadni kut Crne Gore. Nadalje je rekao, Nj. E. Ciano, da bi sve ono što je sjeverno od te crte imala biti hrvatska država, potpuno nezavisna od Italije i da s njome možemo činiti što hoćemo, pa čak ako bismo htjeli, i Njemačkoj je pripojiti. Da bi potkrijepio te svoje zahtjeve Nj. E. Ciano, skupa sa nazočnim generalima, istakao je slijedeće:

Italija ulazi već drugi put u rat, da bi ostvarila baš ovu granicu, koju danas traži. Za to su oni dali, veli, šest stotina tisuća mrtvih već u prvom ratu, pa veli, neće ništa propustiti, da ovu priliku do kraja iskoriste. Jedino, kažu, ako bi Hrvatska htjela stupiti u tješnje odnose s Italijom, onda bi Italija bila spremna dati Hrvatskoj izlaz na more, i to u širini od kojih tridesetak kilometara na području između Kraljevice i Senja. Ja sam na to Nj. E. Cianu odgovorio slijedeće:

"Kada bismo mi prihvatili ovo tek kao bazu za pregovore, tada bismo se mi svi nazočni ovdje našli u vrlo čudnoj situaciji. Svi bismo bili podanici Italije, jer smo svi rođeni u kraju, koji Italija traži za sebe. Ali i bez obzira na to, rekao sam mu, da nitko od Hrvata neće nikada prihvatiti ni razgovor na takovu temelju, a kamoli vođenje pregovora. Mi ćemo u takovom slučaju ostaviti sve, odreći se svih savezništava i Italija će umjesto onoga što traži imati nakon dva rata još i treći i to s nama."

Dalmacija-Italija-NDH

Drugi talijanski zahtjev ostavlja Hrvatskoj ispod Velebita pojas obale u širini od 80 km, ali i to uz pristup Hrvatske carinskoj i monetarnoj uniji s Italijom. Ovaj prijedlog je dr. Pavelić također odbio. Prijedlogu dr. Pavelića da Italiji pripadne prošireno područje oko Zadra i Trogira i neki otoci, Ciano je postavio protuprijedlog o carinskoj privrednoj uniji, kontroli lučkog i pomorskog prometa, te podređenost hrvatske vojske, što je dr. Pavelić također odbio.

U Ljubljani su razgovori završeni bez ikakvih rezultata.

U kasnijem brzojavu Ribbentropu, Kasche javlja; "da Pavelić nastoji izbjeći gubitak Dalmacije i da stoga teži sljedećem riješenju da odgovarajući talijanski princ postane hrvatski kralj bez praktičkih prava. Kralj je trebao biti savojski princ Aimone Roberto Margerita Maria Giuseppe di Torino, a trebao se zvati i Tomislav II, nosit će hrvatsku (Zvonimirovu) krunu, položiti prisegu na hrvatski Ustav, dok će politički, vojno i privredno vlast pripadati isključivo hrvatskom državnom vodstvu.

Nikakvog odstupanja područja ne bi bilo, optički bi to bio uspjeh za Musolinija, a osigurana bi bila izgradnja i jačanje čitave Hrvatske" zaključuje Kasche. U brzojavu od 3. svibnja. 1941. Kasche javlja iz Zagreba da se Pavelić nada (a to je povjerio Veesenmayeru) "sačuvati za Hrvatsku i Split i široke obalne poteze kod Velebita, kao i od Splita do Kotora. Moli zato njemačku podršku budući da je njegovo popuštanje pri kraju".

"U noći 3. svibnja je stigao u Berlin brzojav Kaschea, kojim javlja da je talijanski veleposlanik Casertano zahtijevao odluku Pavelića u pitanju granice, carinske i monetarne unije, te vezivanja hrvatske vojske uz Italiju i to do 4. svibnja u podne."

Pavelić je tada brzoglasno nazvao Mussolinija koji mu je odgovorio; "Io non posso essere rinunciatore". Ja ne mogu biti onaj koji se odriče. Treba se znati, da je Mussolini nakon Prvog svjetskog rata oštro napadao i nazivao odricateljima (rinunciatorima) one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio, da se sada njega isto tako naziva.

Time je Pavelićeva borba za Dalmaciju bila znatno otežana. Zaključeno je, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem." Rimski ugovor između NDH i Kraljevine Italije je potpisan 18. svibnja 1941. u 12,30 sati u Palači Venecija u Rimu.

Po Ugovoru su talijanski megalomanski zahtjevi drastično smanjeni, a NDH je dobila izlaz na more kod crte Novi Vinodolski, Senj, Crikvenica, Karlobag i Kraljevica u podvelebitskom primorju te područje od Omiša do Dubrovnika, dok je Kotor s širim pojasom Boke Kotorske do točke između Cavtata i Vitaljine pripao Italiji.

U sastavu NDH ostali su i otoci Pag, Brač, Hvar, Šipan, Šćedro, Maon, Lokrum, Lopud, Koločep i poluotok Pelješac. Posebnom konvencijom je trebalo biti riješeno pitanje Splita i Korčule jer je NDH inzistirala na njihovoj autonomiji. Ukratko nakon potpisivanja Ugovora, dr. Pavelić izjavio u jednom intimnom krugu, da će mu za povrat Dalmacije trebati oko dvije godine! Nije puno pogriješio, jer se prilika za povrat Dalmacije dogodila 9. rujna 1943. godine, što je i učinjeno aktom poništenja Rimskih ugovora.

Kipar Ivan Meštrović, nakon kratke izolacije bio je kod dr. Pavelića, koji mu se tom prilikom ispričao radi Meštrovićeva boravka u zatvoru, te rekao:
"Ja Vas razumijem, da ste i kao Hrvat i Dalmatinac bijesni i žalosni radi Dalmacije, ali što sam mogao kad mi je Mussolini zaprijetio da će uzeti sve do Karlovca. Žalostan sam i bijesan i ja, ali sam stiskao zube i pristao u nevolji, samo da zadržimo i sredimo ovo, a onda ćemo baciti Talijane u more."

Državnopravnom izjavom su dne 10. rujna 1943. poništeni Rimski ugovori.
"Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje sa neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadašnjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unaprijed sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život provedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti za Nezavisnu Državu Hrvatsku." Poglavnik!

Daran Bašić

[Bobani]

BOŽIDAR KAVRAN I POGLAVNIKOVO PISMO

Dne 31. prosinca 1955.

Dragi bojniče ! (Možda će zauvijek ostati tajna tko bi mogao biti ovaj "bojnik", jer se ime nigdje ne spominje, mo)

Kako sam Ti već javio, nemili slučaj Srečka Rovera, koji se je teško ogriešio o svaku stegu pa i neopravdano i neistino obiedio niz čestitih hrvatskih rodoljuba i boraca, nije ostao osamljen, nego se je snjime poistevjetio i general Luburić, koji mi je tim povodom upravio pismo i u njemu naveo, da se odriče čina i svih dužnosti u organizaciji upravivši ujedno i nekoliko pogrdnih izraza prema meni. Na osobne uvrede nisam se nikada u životu i napose ne u javnom radu za narodnu stvar osvrtao, pa to ne bih učinio ni sada, nu njegovu ostavku sam morao prihvatiti i razriešiti ga dužnosti. (Dakle po ovoj Poglavnikovoj izjavi u ovom pismu, general Luburić je povratio svoja odlikovanja Poglavniku, a ne kako se je iz redova HOP-a tvrdilo da mu je Poglavnik oduzeo sva odlikovanja, razriješio ga svih dužnosti u HOS-a te i izključio iz ustaških redova, mo. Otporaš.)

Rovera ne poznam osobno, (po pisanju i izjavi satnika Dinka Šakića u opisu koji je izišao na portalu Ustaški Pokret u dva nastavka "Akcija Deseti Travanj" Božidara Kavrana, tu Dinko Šakić tvrdi da je u njegovu nazočstvu u Rimu 1946. god. Srećko Rover predao Poglavniku izviješće koje je došlo iz domovine, mo. Otporaš) nu velikoj množini Hrvata u emigraciji je poznato, da je upravo on bio onaj, koji je najviše nagovarao pojedine rodoljube i borce, da u tragičnom slučaju pok. borca i velikoga rodoljuba Bože Kavrana podju u domovinu u šumu, a u više je slučajeva prikazivao, da je to i moja bila želja i ako sam ja, čim sam za tu akciju saznao, pok. Kavrana pismeno zamolio, da se ne ide, jer, da za to nije još vrieme. (Pročitajte gore spomenuti opis Dinka Šakića na portalu "Ustaški Pokret", uočiti ćete da je Poglavnik bio upoznat o toj Akciji Deseti Travanj od prvog dana, mo. Otporaš.)

Napose je poznato, da je Rover sve te osobe u grupama i grupicama prevodio preko granice i predavao u ruke navodnim Križarima, a da ih oni vode dalje u šumu, a kasnije se medjutim bilo izpostavilo, da to nisu bili Križari nego OZNA-ši, koji su ljude odvodili u zatvor i na stratište, dočim se je Rover svakog puta natrag u Austriju vraćao, pa i posljedni put nakon predaje i istog pok. Kavrana.- (Po svim znacima i saznanjima koje mi danas poznajemo, izgleda po ovome što Poglavnik ovdje iznosi, da je on bio loše ili krivo obavješten. Ja sam o tome pisao u ovim pismima 28 lipnja 2012. pod naslovom ČASTNI SUD i iznio u 10 nastavaka slučaj Rovera. Molim, koga zanima neka po datumima opisa ovih PISMA MAKSA LUBURIĆA to pronađe, pa će se tu moći vidjeti šta su tu izjavili tada živi i svjedoci i sudionici "Akcije Deseti Travanj", koju je vodio i predvodio Božo Kavran. Tu će se moći vidjeti, između ostaloga, da je Božo Kavran zadužio Srečka Rovera da izradi 10.000 Poglavnikovih fotografija. Jedna slika da je bila u gradjenskom odjelu s oznakom "Dr. Ante Pavelić - Hrvatski Državni Poglavar", a na drugoj u vojničkoj bieloj odori "Dr. Ante Pavelić - Vrhovni Zapovjednik Hrvatskog Narodnog Odpora". Mo. Otporaš)

Težko je vjerovati, da je i one izgrede, koje je sa svojim uputama australskim družtvima, koje je slao i po svim ostalim zemljama, učinio iz neke puste odanosti prema Luburiću i da to što je u stvari značilo sijanje razdora u našim rodoljubnim redovima, nije imalo neki drugi i dublji razlog. I ako nije lahko na temelju svega toga praviti skrajne zaključke, ipak je u najmanju ruku neophodno potreban najveći oprez, jer nema nikakve dvojbe, da neprijatelj hrvatskog naroda nastoji sve poduzeti, kako bi ometao i spriečavao oslobodilački rad. Potreban je dakle oprez i sve mejre sigurnosti, jer bi u danom odlučnom času mogla stradati sama stvar a uz to biti izvrženi najvećoj pogibelji i životi stotina i tisuća boraca u domovini i inozemstvu.-

Ja sam na to opetovano upozorio Luburića nu to nije ništa koristilo i on je vjerovao više Roveru nego meni te preko toga prelazio, pa i nakon moje odluke u gornjem smislu kod toga ostao. Osim toga je Luburić u posljenje vrieme poduzimao posve na svoju ruku i samovoljno bez moga znanja i pitanja stanovite čine a kraj toga je izpadalo, kao da to čini u moje ime, spominjući ga. Za takove samovoljne čine nisam mogao više snositi odgovornosti tim više, što ista ne pada samo na mene, nego i na sve vas, kao što je to bivalo i u prošlosti, pa to moramo barem sada u tudjem svietu spriečiti.-

Svima nam uviek mora biti pred očima narodna stvar a nikada osobna pitanja nesmiju rad za nju ometati ili spriečavati. Svi smo prolazni, samo su domovina i narod vječni i za njih moramo sve žrtvovati i na taj način s Božijom pomoći konačni cilj postići.-

Ove pripomene stavljamo do znanja i ostalim istaknutim pripadnicima Hr. Oružanih Snaga kao i članovima oslobodilačkog pokreta, da svi budu izravno i od mene neposredno o pravom stanju stvari obaviešteni, kako ne bi bili izvrgnuti bilo kakovim neistinitim informacijama.-

Za Dom Spremni ! Tvoj

Ante (vlastoručno)

Nastavlja se. Otporaš.

Napomena:

Ovo pismo je kopija Poglavnikova Pisma. Na vrh pisma olovkom je napisano "kopija" i vrlo čitljivo se vidi original i plava boja penkala. Pismo sam pronašao u pismu Anti Kršeniću, kojega je njemu poslao Frank Fekter iz Berkeley Californija 18 siječnja 1956., - bojnik HOS, kako sam mogao saznati iz generalovih pisama, - i u kuverti Franka Fektera je ovo Poglavnikovo pismo, pretipkano, po svoj prilici, s originala. U popratnom pismu Frank Fekter piše svojem prijatelju Anti Krišeniću između ostaloga i ovo: "...Kako vidiš iz priložene kopije "hladni rat" između Ćaće i Maksa se nastavlja nesmanjenom žestinom. Iz ove nove obtužbe mi se čini, kao da Ćaća nema pametnijeg posla, nego se latio starih tračara (rekla, kazala) možda želi da nas time udobrovolji." Pošto je Frank Fekert bio častnik, bojnik HOS-a NDH, moglo bi se zaključiti da je to on, bojnik Frank Fekert kojeg je Poglavnik u ovom pismu oslovljavao sa "Dragi bojniče". Moja opaska, Otporaš)

[Bobani]

ATENTAT NA POGLAVNIKA 10.4.1957. I NJEGOVA KRVAVA KOŠULJA
Date: Sat, 20 Dec 2014 15:41:00 +0000





(Donosim ovdje jedan rijetki ali vrlo važan povijestni dokumenat za sve Hrvate, prijatelje i simpatizere, neprijatelje i nesimpatizere Poglavnika dra. Ante Pavelića. Nije mi namjera ovdje iznositi mišljenja ni jednih ni drugih, jer i jednih i drugih ima mnogo pa čak i previše.

Moja je namjera danas, pet dana prije Božića 2014., ili osam dana prije 55 Obljetnice Poglavnikove smrti dati značenje dvima povijestnim činjenicama koje će se dogoditi upravo za osam (8) dana, tj. 28 prosinca 2014. godine.

Prva (1) činjenica je ta da je vlada predsjednika RH dra. Ive Josipovića hotimice ili ne hotimice raspisala četvrte (4) izbore za predsjednika RH upravo za taj dan 28 prosinca 2014. godine i na taj način dala priliku mnogim Hrvaticama i Hrvatima da se sjete na...

Drugu (2) činjenicu da je prvi hrvatski Poglavar u hrvatskoj povijesti Poglavnik dr. Ante Pavelić umro u Madridu na Svete Mladence ili dan Svete Obitelji 28 prosinca 1959. godine.

Izvor ove slike je iz novine, glavnog glasila HOP-a "HRVATSKA" godina XXXll. br. 553. siečanj 1980. Da ne bih umarao drage i cijenjene čitatelje predugačkim opisom s prve stranice ove spomenute novine, donijeti ću samo ono što piše ispod slike, jer je možda dovoljno nejasno i nečitljivo. Otporaš.)

"KRV POGLAVNIKA, koja je okrvarila ne samo ovu košulju, koju je Poglavnik imao na sebi prilikom zlošinačkog atentata, već i razkrvarila srdca čitavog hrvatskog naroda, KRVNO JE SVJEDOČANSTVO na 10 TRAVNJA 1957. godine za 10 TRAVNJA 1941. godine, ali i siguran zalog novog 10 TRAVNJA!"

Napomen:

(Neizmjerno mi ježao da slika sa krvavom košuljom se nije pokazala. Ja sam ju nastojao staviti, ali priznajem da nisam majstor na računali kao mnogi vi, čudo mlađi od mene. Ako netko hoće i ćeli imati tu sliku, neka mi se javi na moj osobni sandučić gdje da mu sliku pošaljem.
Ovim putem želim čestiti Božić i sveti Isusovo porođenje, Sretnu Novu 2015. Godinu svima.
PoZDrav. Bog! Otporaš.)

[Bobani]

LONDONSKI TAJNI UDOVOR (1915) I POGLAVNIK DOKTOR ANTE PAVELIĆ


(Donosim ovdje za one koji za ovo nisu znali, a to je LONDONSKI TAJNI UGOVOR iz 1915. godine kojim ugovorom su se darovala hrvatska područja Italiji kao nagrada za njezim pristup saveznicima. Kasnije, tj. odmah iz Proglašenja NDH, neprijatelji Hrvatske su odmah napali prvog Poglavara Hrvatske Države dra. Antu Pavelića da je prodao Dalmaciju Italiji. Ja ovdje namjerno nisam htio reći i navesti imenom koji su to hrvatski neprijatelji, osim što ću to ovdje sada reći da su to svi oni koji to i danas, poslije punih skoro 75 godine to tvrde. Otporaš.)


Sir Edward Grey,
Paul Cambon,
Marquis Imperiali,
Count Benckendorff,

Naređenjem njegove vlade markiz Imperiali, predstavnik Njegovoga Veličanstva talijanskoga kralja, ima čast priopćiti Uvaženom Edwardu Greyu, državnom tajniku za vanjske poslove Njegovog britanskog Veličanstva, i ostalim ekselencijama M. Paulu Cambonu, predstavniku Francuske Republike, i grofu Benckendorffu, predstavniku Njegovog Veličanstva Cara svih Rusa, slijedeći memorandum:



Članak 1.
Sklapa se vojni ugovor između vrhovništava Francuske, Velike Britanije, Italije i Rusije. Ovim ugovorom se utvrđuje najmanji broj oružanih snaga koje će Rusija pokrenuti protiv Austro-Ugarske kako bi ju spriječila u koncentriranju svih svojih snaga protiv Italije, u slučaju da Rusija odluči usmjeriti glavninu svojih snaga protiv Njemačke. Ovaj vojni ugovor će odrediti pitanja primirja, koja nužno dolaze u opseg poslova vojnih zapovjednika.




Članak 2.
Sa svoje strane, Italija će svim svojim snagama sudjelovati u ratu zajedno s Francuskom, Velikom Britanijom i Rusijom protiv svih zajedničkih neprijatelja.

Članak 3.
Francuska i britanska flota će pružiti aktivnu i trajnu pomoć Italiji sve dok Austro-Ugarska flota ne bude uništena ili dok mir ne bude sklopljen. Mornarički ugovor će odmah biti sklopljen u tu svrhu između Francuske, Velike Britanije i Italije.



Članak 4.
U mirovnom ugovoru Italija će dobiti Trentino, cisalpinski Tirol s njegovom geografskom i prirodnom granicom (granica Brennera), nadalje Trst, grofovije Goricu i Gradišku, cijelu Istru do Kvarnera i uključivo Volosku i istarske otoke Cres, Lošinj, kao i male otoke Plavnik, Unije, Canidole, Palazzuoli, San Pietri dei Nembi (Ilovik), Asinello, Gruicu i susjedne otočiće. Napomena:
Granica, koja se za izvođenje članka 4. traži, bit će povučena kako slijedi:
Od Piz Umbraila do Stilfser Jocha slijedit će rub Retijskih Alpa sve do izvora Etscha i Eisacka i onda će ići preko prijevora Reschena i Brennera i visovima Oetza i Zillera. Granica će onda zaokrenuti prema jugu, prijeći će preko prijevora Toblacha i dospjet će na sadašnju granicu Karnijskih Alpa. Ova će granica slijediti do prijelaza Tarvisia i onda će iza prijelaza Tarvisia (Trbiža) uzduž razvoda Julijskih Alpa ići preko Predilklanca, preko planine Mangart, preko Triglava (Tricorna) i uzduž razvoda klanaca Podbrdo, Poljanišće i Idrije. Od ove točke granica će uzeti jugoistočni smjer prema Snježniku, dok će izvan talijanskog teritorija izostaviti čitav sliv Save i njezinih pritoka. Od Snježnika će se granica spustiti na (morsku) obalu, tako da će obuhvatiti Kastav, Matulje i Volosko u talijansko područje.




Članak 5.
Italija će isto tako dobiti pokrajinu Dalmaciju, u njezinim sadašnjim administrativnim granicama, obuhvatajući na sjeveru Lisaricu i Tribanj, a na jugu dosižući do linije, koja kod rta Ploče (Planka) izlazi na obalu i prema istoku slijedi vrške vrhova, koji sačinjavaju razvode tako, da će sve doline i vode, koje padaju prema Šibeniku, kao Čikola, Krka, Butušnica i njihove pritoke doći u talijansko područje. Dobit će nadalje sve otoke, koji leže sjeverno i zapadno od kopnene Dalmacije: na sjeveru Premudu, Silbu, Olib, Skardu, Maun, Pag i Vir, sve do Mljeta na jugu, uključujući Sv. Andriju (Svetac), Biševo, Vis, Hvar, Torkul (Šćedro), Korčulu, Kaciol (Sušac) i Lastovo, isto kao i grebene i otočiće uokolo Palagruže, a samo se izuzimaju otoci Drvenik Veliki i Drvenik Mali(Zirona Grande i Piccola), Čiovo, Šolta i Brač. Bit će neutralizirano:

1. Cijela obala od rta Ploče (Planka) na sjeveru sve do južnog dijela poluotoka Pelješca (Sabioncello) na jugu; tako da je čitav ovaj poluotok uključen;
2. Dio obale, koji na sjeveru počinje na točki 10 km. južno od rta Cavtat i na jugu doseže do rijeke Vojuše, tako da su uključeni kotorski zaljev i kotorska luka, luke Bar, Ulcinj, Sv. Ivan Medovanski, Drač, a da se ne okrnjuju prava Crne Gore, koja slijede iz deklaracija, izmijenjenih između Vlasti u travnju i svibnju 1909., ali budući da se ta prava protežu samo na sadašnje crnogorsko područje, ne mogu biti protegnuta na područja ili luke, koje bi mogle biti dodijeljene Crnoj Gori; dosljedno ne će se smjeti nijedan dio obale neutralizirati, koji sada spada Crnoj Gori; na snazi će ostati ograničenja u pogledu Bara, na koja je Crna Gora godine 1909. sama pristala;
3. te, napokon, svi otoci, koji ne budu dodijeljeni Italiji.

Napomena:
Četiri ujedinjene velesile će jamčiti slijedeći teritorij Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori: Cijelo područje obale u gornjem Primorju od Voloskog preko granice s Istrom do južne obale Dalmacije, uključujući sadašnju mađarsku obalu i hrvatsko Primorje, uključujući luku Rijeka i lučice Novi i Karlobag, također i otoke Krk, Prvić, Grgur, Goli i Rab. Na južnom Jadranu, na području za koje su zainteresirane Srbija i Crna Gora, cijela obala od rta Planka do rijeke Drima, uključujući važne luke Split, Dubrovnik, Kotor, Bar, Ulcinj i Sveti Ivan Medovanski, također i otoke Veliki Drvenik, Mali Drvenik, Čiovo, Šolta, Brač, Jakljan i Koločep. Luka Drač će pripasti neovisnoj muslimanskoj državi Albaniji.


Članak 6.
Italija će dobiti potpuni suverenitet nad Valonom, otokom Sassenom i nad područjem, koje će biti dovoljno da osigura obranu ovih točaka (od Vojuše na sjeveru i istoku, približno do sjeverne granice okruga Cimara na jugu).

Članak 7.
Ako Italija dobije Trentino i Istru, prema uvjetima članka 4., Dalmaciju i jadranske otoke u granicama naznačenima u članku 5. i zaljev Voloska (članak 6.), i ako se bude srednji dio Albanije pridržao za stvaranje male autonomne neutralizirane države, to ne će protiv toga nikakva prigovora stavljati, da budu sjeverni i južni dio Albanije, u slučaju da bi Francuska, Velika Britanija i Rusija to željele, razdijeljeni među Crnom Gorom, Srbijom i Grčkom. Obala od sjeverne granice talijanskog posjeda Valone (vidi članak 6.) do rta Stylos bit će neutralizirana. Italiji će biti naloženo, da zastupa državu Albaniju u njezinim odnosima s inozemstvom. Italija, s druge strane, pristaje u svim slučajevima ostaviti dovoljno područje istočno od Albanije, da se osigura opstanak zajedničke granice između Grčke i Srbije zapadno od Ohridskog jezera.


Članak 8.
Italija će dobiti potpuni suverenitet nad otocima Dodekaneza, koje sada drži zaposjednute.

Članak 9.
Francuska, Velika Britanija i Rusija priznaju u općoj formi, da je Italija zainteresirana na održanju ravnoteže u Sredozemnom moru, i da mora u slučaju potpune ili djelomične diobe azijske Turske dobiti dolični udio u Sredozemnomorskom području, koje graniči s provincijom Adalijom, gdje je Italija već stekla prava interesa, koji su sačinjavali predmet jedne talijansko-britanske konvencije. Zona, koja će eventualno biti priznata Italiji, ako vrijeme bude došlo, bit će razgraničena s obzirom na postojeće interese Francuske i Velike Britanije. Interesi Italije bit će također uvaženi, u slučaju da teritorijalni integritet Otomanskog carstva bude održan, i u slučaju, da bi trebalo poduzeti izmjene u interesnim sferama sila. Ako Francuska, Velika Britanija i Rusija u toku rata zaposjednu teritorije azijske Turske, to će provinciji Adaliji susjedno Sredozemnomorsko područje ostati pridržano Italiji u gore naznačenim granicama, koja će imati pravo (Italija) da ga zaposjedne.



Članak 10.
Italija će u Libiji stupiti u prava i privilegije, koji sada na temelju lozanskog ugovora pripadaju sultanu.

Članak 11.
Italija će dobiti u eventualnim ratnim odštetama udio, koji bude odgovarao njezinim naporima i žrtvama.

Članak 12.
Italija izjavljuje, da se priključuje deklaraciji, koja je dana od Francuske, Vel. Britanije i Rusije, da Arabija i sveta muslimanska mjesta u Arabiji moraju ostati pod pokroviteljstvom neke nezavisne muslimanske sile.


Članak 13.
U slučaju, da bi Francuska i Engleska svoj kolonijalni posjed u Africi povećale na štetu Njemačke, to u principu ove dvije sile priznaju, da bi Italija mogla tražiti neke opravdane kompenzacije, i to time, što bi pitanja granica između talijanskih kolonija u Eritreji, Somaliji i Libiji i susjednih kolonija Francuske i Vel. Britanije bila uređena u njezinu korist.


Članak 14.
Velika Britanija obvezuje se, da će olakšati zaključak zajma, koji se ima odmah podići na londonskom tržištu i to od najmanje pedeset milijuna funti sterlinga uz primjerene uvjete.

Članak 15.
Francuska, Velika Britanija i Rusija potpomagat će otpor, koji će Italija suprotstaviti svakom prijedlogu, koji bi smjerao na to, da se privuče zastupnik sv. Stolice k svim pregovaranjima o miru i o uređenju pitanja, koja je izbacio sadašnji rat.

Članak 16.
Ovaj ugovor držat će se tajnim. Samo će se pristup Italije k deklaraciji od 5. rujna 1914. objelodaniti odmah poslije objave rata po Italiji ili Italiji. Pošto su gornji memorandum primili na znanje, za to dovoljno opunomoćeni zastupnici Francuske, Velike Britanije i Rusije s isto tako od njegove vlade opunomoćenim zastupnikom Italije, zaključili su slijedeći ugovor: Francuska, Velika Britanija i Rusija daju svoj potpuni pristanak na memorandum, koji je predan od talijanske vlade.
Pogledom na č1anke 1, 2, i 3 memoranduma, koji uzimaju u obzir vojničku i pomorsku suradnju četiriju vlasti, Italija izjavljuje, da će, što prije bude moguće, stupiti u rat i to unutar roka, koji ne smije prekoračiti mjesec dana od potpisa ovih ugovora.
U potvrdu izloženoga potpisnici su potpisali ovaj ugovor i priložili svoje pečate.
Zapisano u Londonu, u četverostrukoj izradbi 26. travnja 1915.
Potpisnici:

Sir Edward Grey (Velika Britanija)
Paul Cambon (Francuska)
Markiz Imperiali (Italija)
Grof Benckendorff (Rusija)


Dobavljeno iz "http://hr.wikisource.org/wiki/Londonski_ugovor_(1915.)"
Kategorije: Izvori za hrvatsku povijest | Pravna povijest

[Bobani]

DR. ANTE PAVELIĆ: NEKA SVATKO ZNADE!

HRVATSKA I USTAŠTVO (5)

Borba hrvatskog naroda, što ju vodi proti beogradskim nametnicima ima potpuno određene ciljeve. Do danas je već svakome postalo jasno, da hrvatski narod ne će ovoga stanja u kome se sada nalazi, te da upire sve svoje snage, da ga promijeni. Ne samo hrvatski narod, nego i svi drugi narodi, cijela svjetska javnost, znade danas posve dobro, da će ta borba biti povedena do kraja, a dokaz tome su već do sada pružili hrvatski borci- osvjedočavaju svakako da će ta borba donijeti pobjedu i rezultate, koje hrvatski narod želi.

Tkogod se je malo interesirao za hrvatsku narodnu stvar, te ju pregleda ma i površno, mogao se osvjedočiti, da cilj hrvatske narodne borbe nije tek rušenje i promjena momentalnog beogradskog režima, nije borba tek za rušenje i mijenjanje sadanjeg unutarnjeg državnog centralističkog uređenja tako-zvane ¨Jugoslavije, nije borba tek za neku autonomiju, federaciju ili konfederaciju nego je to borba za podpuno prekinuće i razrješenje bilo kakovog državopravnog veza sa Beogradom, i Srbijom, a za uzpostavu potpuno samostane i nezavisne Hrvatske.

SAMOSTALNA I NEZAVISNA HRVATSKA DRŽAVA IMA SE USPOSTAVITI NA CIJELOM HRVATSKOM POVJESTNOM I NARODNOM PODRUČJU, TO JEST U SVIM POKRAJINAMA HRVATSKE, KOJE SU U PROŠLOST OBITAVALI I SADA OBITAVAJU HRVATI, ONA IMA BITI TAKO SAMOSTALNA I NEZAVISNA, DA BUDE IMALA SVE ATRIBUTE DRŽAVNOSTI, KAO I SVAKA DRUGA SLOBODNA DRŽAVA.

Boreći se za slobodu, hrvatski narod ne će da uspostavljena Hrvatska država, nakon što razriješi veze sa Srbijom, dođe opet u bilo kakovu državopravnu vezu bilo s kojom drugom državom.

Slobodna i nezavisna država Hrvatska živjet će u prijateljstvu i u dobrim gospodarskim odnošajima sa susjednim državama, naročito onima, na koje je upućena prirodnim putem i posebnim prijateljstvom, nu ona ne će niti ne smije doći u bilo kakovu političu ovisnost, o kojoj drugoj državi ili o kom drugom narodu.

NITI SE SMIJE POVRATITI ONO ŠTO JE NEKADA BILO; NITI SE SMIJU PRAVITI KAKOVI NOVI ODNOŠAJI PA BILO S KIME, ŠTO BI ZNAČILO OPET NEKU ZAJEDNICU I VEZ S DRUGIMA, PA MAKAR I TAJ VEZ BIO I NAJMANJI I NAJNEZNATNIJI.

Ovo što je ovdje rečeno, nije tek želja ili misao pojedinca, nego je to sigurno misao, želja i čvrsta odluka cijelokupnog hrvatskog naroda.

To je tako i prirodno, jer je hrvatski narod u svojoj davnoj i nedavnoj prošlosti a i u sadašnjici gorko izkusio svu težinu i nesreću svojih veza bilo s kime, to je izkustvo skupo platio svojom krvlju, svojim mukama i svojim bolovima, pa je i odatle naučio, da je uvjet njegove sreće i blagostanja njegova podpuna državna nezavisnost, te se danas i bori samo za nju i nikakovu drugu kombinaciju.

Ovo je prirodno i jasno, te o tome nebi trebalo potrošiti niti jedne riječi, kada se od vremena do vremena nebi pojavljivale neke aluzije na to, kao da hrvatski narod želi, da Hrvatska, kada se oslobodi, bude opet sačinjavala neku zajednicu sa kojom drugom državom, ili kako se je to bilo pisalo s Austrijom.

NE, TOGA HRVATSKI NAROD NE ĆE I NE ŽELI, NI S AUSTRIJOM NITI IKOJOM DRUGOM DRŽAVOM, BAŠ TAKO KAO NI SA SRBIJOM. TOGA HRVATSKI NAROD NE ĆE I NE ŽELI, NITI ĆEMO TOGA IKADA DOZVOLITI, PA I POD CIJENU SVOJIH ŽIVOTA.

Ne ćemo dopustiti, da se ikada više povrati godina 1918., kada su zvani i nezvani, ili bolje rekuć baš nezvani izručivali hrvatske zemlje tuđinu u ruke pod vidom tobožnjeg nekakvog bratstva, i zajednice.

Pravi prijatelji naše slobode i uzpostave naše nezavisne hrvatske države to od nas ni ne traže. Proti neprijateljima, koji bi nam takova šta nametnuti htjeli, znati ćemo se boriti baš tako kao i proti beogradskim uzurpatorima, a može biti o tom na čistu i siguran da ćemo svakom onom, tko bi o tom odlučnom času pokušao obnoviti godinu 1918. stati najodlučnije na put, sa svim sredstvima to zapriečiti i u samom zametku bezobzirno ugušiti.

BORBU, KOJU SMO POVELI, NE VODIMO ZA NIKAKOVE POLITIČKE KOMBINACIJE, NEGO ZA UZPOSTAVU SAMOSTALNE I NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE TO TREBA SVATKO ZNATI!


Dr. Ante Pavelić

(Nezavisna Hrvatska Država, Glavno glasilo Hrvatskog Domobrana, Siječanj, 1935.)



Gracena1319.04.2009 13:18 h
citat:

Dok narod hoće da bude narod, dotle će biti i za svoju državnu samostalnost i nezavisnost, rekao je Otac Domovine, dr. Ante Starčević.

Kada bi se danas pojavio lik poput dr.Ante Starčevića , i obznanio jasno i glasno narodu postupcima koju idejnu misao da slijedi, pritom ne glumeći frazeološkim mislima i rječima jedino i isključivo za vrijeme dok traje promidžbena kampanja s krajnjim ciljem da bi pod svaku cijenu zadržao i nadalje primat čuvanja i nadziranja ključeva vlasti u šaci, tada vjerujem da bi se poanta ovih riječi obistinila .

Bojim se da će narod i nadalje lutati poput guski u magli .
Tek kada izgubimo iznova sve što smo stekli i platili stravičnom cijenom patnjom silnih hratskih žrtva, sjetiti ćemo se iznova da smo počinili neoprostiv grijeh .

Nadam se, da će nam, kada se ovo obznani , a upravo koračamo tim putem , sirote hrvatske žrtve i mučenici oprostiti našu bezgraničnu bešćutnost spram njihove parnje i sveg truda koji su ulagali polažući vlastite živote da se spasi od propasti konačne hrvatski identitet.

Domobran 19.04.2009 15:30 h

gračena13 Bog! vas poživio i sve one koji svojim naporima, razmišljanjima, pisanjima o ovoj temi koja nam je zajednička, popunjaju prazninu prošlosti koja nam je falila. Upravo zbog te praznine stranica USTAŠTVO je otvorena, te molim sve ljude dobre volje da se javljaju sa svojim mišljenjima kako bi ova stranica USTAŠTVO mogla ispuniti svoju svrhu i popuniti prazninu koja nam manjka.

colonia.tino19.04.2009 23:58 h

Da, bila su to teška vremena, koliko je bilo potrebno nedužnih žrtava da bi Hrvatska živjela i zato sada ne bismo smjeli je sada tako olako izgubiti prodavajući svoj teritorij, svoju suverenost za nešto, što ne znamo što nam u konačnici donosi.

Domobran 19.08.2009 16:03 h

colonia.tino istina je da su to bila teška vremena. Prilistavajući našu hrvatsku prošlost i povijest, doći ćemo do zaključka da su nama Hrvatima uvijek bila "teška vremena". I drugi narodi su u svojoj prošlosti imali svoja "teška vremena", ali mislim da su kamokud bili sudbinom manje kažnjeni nego mi Hrvati. Ako se složimo da smo na neki način bili sudbinom kažnjeni, onda se sada postavlja pitanje: zašto smo bili kažnjeni???!!! TKO NAM JE TU NAJVIŠE KRIV?

[Bobani]

USTAŠ, NAMA JE SUDBA DOSUDILA!

HRVATSKA I USTAŠE - REVIZIJA USTASTVA (8)

Prenosim sa portala wwwhrvatskinacionalisti za čitatelje portala javno šta je "GRČ" pisao poslije velebitskog ustanka 1932.


Ustaško glasilo „Grič“ donielo je članak „Ustaše, nama je sudba dosudila“ iz autorskog pera dr. Ante Pavelića, u kojem se dr. Pavelić razračunava s jugoslavenskom idejom te iztiče program Ustaškog Pokreta. Otporaš. Sadržaj članka je sljedeći:



USTAŠE, NAMA JE SUDBA DOSUDILA


Na ustašku navalu, smišljenu, proračunanu, te po planu i nalogu izvedenu, ciknuo je Beograd, zajaukali su vlastodržci, a zadrhtali i zacvilili domaći izdajnici, jer su svi osjetili, da se je počelo približavati ono, što hrvatski narod željno očekuje, što ustaška organizacija strpljivo već kroz godine sprema i pred čim dušmani strepe, a to je obća i odlučna bitka za oslobođenje hrvatskog naroda izpod krvničke tiranske ruke i za uzpostavu nezavisne samostalne države Hrvatske. Prvi pokušaj, kojim je učinjen prielaz od priprema na izvršenje djela, izveden je odlično i iznad svakog neprijateljskog očekivanja. Hrabri ustaški velebitski tabor ponio se tako, da je svakog zadivio, a neprijaelja zaprepastio. Svaki pojedini Ustaša u tome taboru dao je dokaz velike ljubavi za rođenu grudu, kao i dokaz vanredne sposobnosti, te bezprimjerenog junačtva.

O karakteru te akcije kušao je Beograd širiti razne i izmišljene neistinite viesti. Glavni Ustaški Stan radi, medjutim, sve po starom i izrađenom planu pa svaki Ustaša kao i svaki drugi hrvatski rodoljub mirno i sa podpunim pouzdanjem gleda u susret budućnosti, koju nose događaji, što ih sprema i izvađa ustaška organizacija i hrabra ustaška vojska. Akcija je započela, započela je po planu i po planu se dalje izvađa. Ustaška vojska znade zašto se bori. Hrvatski su sinovi kroz viekove hodili po raznim bojištima i razbojištima, glasoviti s velike vojničke spremnosti i hrabrosti, svuda uviek pobjedonosni, nu prolievali su svoju krv za drugoga i sijali junačke kosti po dalekim krajevima za tuđe interese. Danas je došao čas, kada se junačka hrvatska vojska ne bori za nikoga, nego za sebe, za svoj hrvatski narod i za svoju vlastitu hrvatsku domovinu.

Ona se ne bori za ničije tuđe osvajanje, nego zato, da sa svoje rođene grude iztjera dušmanina, koji ju je zaposjeo i po njoj hara i tamani. Ona se bori, da svoju vlastitu hrvatsku domovinu, da sve hrvatske zemlje oslobodi izpod tuđinskoga gospodstva i da uzpostavi samostalnu i Nezavisnu Hrvatsku Državu. Ona se zato bori, da osigura hrvatskom narodu i njegovome potomstvu ona dobra, što ih u sebi krije plemenito i plodno tlo. Ona se bori za svoje sinje Jadransko more, što oplakuje kršne obale Hrvatskog Primorja i hrvatske Dalmacije. Ona se bori za krševite hrvatske visove, po kojima su se viekovima odgajali hrvatski sokolovi. Ona se bori za hrvatske šume i proplanke po hrvatskim gorama, za plodne ravnice hrvatske Slavonije i Srijema, te za starodrevnu Herceg-Bosnu. Ona se bori za glavni grad Zagreb, što je sve zahvatila tuđinska neprijateljska ruka i po čemu sve gazi dušmanska noga. Ona se bori zato da u Hrvatskoj osigura kruh i miran život hrvatskim pokoljenjima, i zato da iz nje iztriebi nametnike šičardžije, koji u slasti i lasti, bez truda i bez znoja na hrvatskom dobru žive i tove se na biedu hrvatskog naroda. Za te i takove ciljeve ni jednome ustaškome vojniku nije težko pograbiti strojnu pušku, bombu i oštri bodež, jer svatko u kome hrvatska krv vrije, gori od želje da čim prije iziđe na bojno polje da izvrši zavjet, da izvrši zavjet otaca. Ustaše! Nama je sudba dosudila, da taj zavjet izvršimo. Mi smo ga izvršavati počeli, mi čemo ga i kraju privesti. Sve što na put stane ima pasti, a Hrvatska će biti slobodna i nezavisna država. Za Dom Spremni!

Poglavnik.


Objavljeno: 08.12.2009. u 14:17h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1178
Ukupno: 1178

Delivuk
8.12.2009 22:05 h
Domoljub. Ako je Ustašama (bilo je i moji bližnji koji su bili u Ustašama) sudba dosudila da stvore Nezavisnu Državu Hrvatsku NDH, zaboravio si reći da jim je opet sudba dosudila da tu našu NDH krvavo izgube.

Domobran
9.12.2009 13:15 h
Delivuk. Na prvi pogled to tako izgleda kako si ti rekao da..."jim je opet sudba dosudila da tu našu NDH krvavo izgube". Najprije drago mi je da si sam sebe svrstao u "našu" i tako NDH nazvao "tvojom". Drugo, sudba je (politička) mogla dosuditi da Hrvati izgube svoju Državu Hrvatsku, ali nije ta politička "sudba" smijela dosuditi Hrvatima da tako "KRVAVO" izgube svoju Hrvatsku Državu. Da je ta "sudba" o kojoj ti kolega Delivuk govoriš dosudila da Hrvatsku okupiraju Saveznici, Amerika i ostali, za sigurno Hrvati bi izgubili NDH ali ju ne bi nikako "KRVAVO" izgubili. Hrvati su "KRVAVO" izgubili svoju Hrvatsku Državu zbog Tita i njegovih NOB, NOV, KPJ, AVNOJA iz kojeg proistječu TEMELJI SVIH ZALA koji su svoju mržnju prema Hrvatskoj i Hrvatima iskalili na Blejburgu, kolonama smrti i masovnim grobnicama. To su činjenice, koje se mogu požaliti ali nikako ignorirati, kolega Delivuk.

[Bobani]

HRVATSKA I USTAŠTVO (53) ( Posebi prilog o Poglavniku)

Mi,naše pokoljenje, postigli smo najveće i najviše dobro za kojim je hrvatski narod toliko stoljeća tezio. Postigli smo Hrvatsku. Poglavnik.

Ukazala se potreba da u ovom broju opišem kako je Poglavnik dr. Ante Pavelić umro u Madridu 28 prosinca 1959. godine.

(Tražio sam neke dokumente i pronašao nešto što je za mene vrlo interesantno znati, te mislim da bi i vas moglo zanimati, tim više da je Poglavnik dr. Ante Pavelić bio poglavar za četiri godine Hrvatske Države, tj. bio je hrvatski državnik, a državnicima se uvijek ukazuje velika počast prilikom njihove smrti i pogreba. Prolistati svjetsko javno pisanje povodom smrti dra. Ante Pavelića, ništa nećemo naći pozetivna, sve najgore, osim što je sve najbolje o Poglavnikovoj smrti pisao hrvatski državotvorni tisak u emigraciji. Zato mislim - s jedne strane - da zaslužuje da mu se na ovim stranicama na hrvatskom portalu javno.com za Hrvate donese, prevedeno sa španjolskog na hrvatski, zapis španjolskog svećenika Fray Miguel Oltra Hernandez, ofm., koji je bio uz Poglavnika kada je umirao, i - s druge strane - zaslužuje da se ovo donese upravo sada kada se spremamo osnovati ČASNU SUD protiv Poglavnika, na kojem bi se ustanovila njegova krivična djela, te ga okrvili ili oslobodili istih. Žao mi je da ovaj zapis nemam u originalu na španjolskom jeziku. Otporaš.)

P R I V I L E G I J V E L I K I H L J U D I

Jednoga dana prije dosta godina, jedan novodosli Hrvat me prozvao "svojim konzulom" i prema običaju, pola u zbilji, pola u šali, nazvao me advokatom izgubljnih parnica...Kao vojnici nacija koje imaju toliko toga sličnoga u svojem žiću i svojim problemima, razgovarali smo o problemima iskreno i sa duhom franciskanske jednostavnosti, pa i sa veseljem. Problemi Hrvata, i Nijemaca i ostalih narodnosti, koji su dolazili u Španjolsku bili su identični. Obično se kaže, da se našlo "drugu domovinu". Pa ipak, unatoč svemu, našlo se je samo "drugu domovinu", nego se je ovdje našlo nešto i prave Domovine, jedne, autentične i čitave domovine. Hrvati, Nijemci i ostali narodi, ili većina njih, našli su nešto više nego pravo na azil, slobodu, život i sigurnost. Nešto više nego i samo milosrdje. Našla su se braća duha.

Vršio sam dužnost "konzula" najbolje kako sam znao i mogao, i u tom vršenju dužnosti "izgubljenih parnica" susreo sam se sa mnogo Hrvata najraznije precedencije. Bilo je radnika, studenata, svećenika, vojnika, intelektualaca, a medju svima dva zaista velika čovjeka: sarajevski nadbiskup (dr. Ivan Šarić, evangelist i nadbiskup vrhbosanski,moja opaska) i Poglavnik.

Nadbiskup Sarajeva i mučenički kardinal Stepinac, jedan osobno prisutan (misli se na dra. Ivana Šarić,moja opaska), drugi u duhu, (Misli se na kardinala Stepinca, jer je bio u zatvoru, moja opaska), dostojno su predstavljali mucenicku Hrvatsku pred 30 milijuna španjolskih katolika.

A onda je Poglavnik imao velikih poteškoća u Argentini. Tada je već, moralno i politički, naša dužnost bila pomoći Poglavniku. Mi nismo zaboravili, da su se u našem gradjanskom ratu, ovdje u Španjolskoj, borili oni isti komunistički šefovi, protiv kojih ste se i Vi, Hrvati, na čelu sa Poglavnikom borili. Mi smo znali da ste se herojski borili za svoju nezavisnost i svoju slobodu. Cienili smo vaše žrtve i napore, cienili hrabrost i vrline. Znali smo i za progone Kristove Crkve. Bilo je logično, da se povoljno rieši problem vašeg šefa, Poglavnika. (To je bilo poslije atentata na Poglavnika 10 travnja 1957. godine u Argentini, nedaleko Buines Aires, kada je Poglavnik imao poteškoća za ostati u Argentini i prijetila mu opasnost da ga izruče jugoslaviji, moja opaska) I mi smo taj problem riešili i Poglavnik je došao u Španjolsku, gdje je našao sigurnost, mir, - i prijatelje!

Španjolska nije nikome zaniekala svoje pomoći. Odmah nakon rata sa hrvatskim i njemačkim prijateljima stvorili smo list "ADELANTADOS DE SANTIAGO" (Vitezovi Svetoga Jakova). Pomoglo se mnogim Nijemcimai Hrvatima, kako u Njemačkoj, tako i ovdje, u Španjolskoj, i svugdje, gdje je potrebno bilo. Da, bilo je vremena kada nije ni Španjolskoj bilo lako. Takova je bila politika i Španjolska nije mogla riešiti mnoge probleme, koje bi rada bila (po svoj prilici "htijela", moja opaska) riešiti. Ali su Španjolsci, osobno, naprema politici zauzeli pravi stav, i uvijek pomogli i u slučajevima, kada to nije bilo lako...

Tako smo došli do časa, koji za sve Vas predstavlja prekretnicu: smrt Poglavnika. Tako se je i moje konzulstvo pretvorilo u "apostolsko konzulstvo", jer sam Vašem Poglavniku dao Zadnju Pomast (Viatico).

I ako je bio u životu Gorostas, bio je još više u svojim časovima. Umro je jedan veliki čovjek, veliki borac, obnovitelj Hrvatske Države (zamislimo se ovdje malo, samo na trenutak, i sami sebi predpostavimo da je Poglavnik bio neke druge narodnosti, Kinez, Afrikanac, Rus, Španjolac ili netko drugi osim Hrvata, koliko smo mi Hrvati plemeniti i zahvalni, ne bih se začudio vidjeti nazive ulica, naselja, spomenika i sl. imenom Poglavnik dra. Ante Pavelića. Ali, kada se radi o Hrvatu, zgnječi ga, satari ga, moja opaska), šef jedne organizacije, - i umro je kršćanski! Umro je čestito!

Poglavnik je zaista znao, da se približuje kraj. Htio je umrieti čestito, kako se i dolikuje velikom čovjeku. Znao je umrieti čestito i to neka služi na čast Hrvatskoj i Hrvatima! Imali ste šefa, koji je bio za života jak, borac, koji se predao Bogu ponizno, kao se dolikuje zaista velikmi i jakim borcima. Dao sam Poglavniku Svetu Pričest i zadnju pomast (Viatico) u društvu jednog hrvatskog svećenika. (Po svemu sudeci to bi morao biti fra. Branko Marić, Hercegovački franjevac od Širokog Brijega, moja opaska) I malo iza toga dusa se rastala od tiela, koje je bilo umorno od tolike borbe, tolikih progona, tolikih nesreca, toliko nezahvalnosti.

Ali Poglavnik je oprastao i molio, da mu se oprosti. Taj čin je bio najveći od svih u Njegovom dugom i napornom radu i životu. U času kada se duša rastavljala od umornog tiela, Poglavnik nije imao protivnika, nije imao neprijatelj. On je bio u miru sa svima: sa Bogom i sa ljudima.

Bio je velik u borbi, u životu, i bio je velik u času smrti. To je privilegij velikih ljudi.

Veliki narodi znaju cieniti svoje mrtve (da, cijeniti svoje mrtve ako se želimo svrstati u velike narode, ne velike po pučanstvu, nego velki po duhu, moja opaska. Otporaš) velikane, znaju cieniti zasluge svojih velikana i znaju oprastati i zaboravljati male stvari. Poglavnik je zaista velikan. Ali je bio čovjek, pa je logično, da je imao i svojih slabosti, kao i svi jludi, ali su vrline Poglavnika daleko nadmšile Njegove pogreške. Pred njegovim grobom valja misliti domovinski, ljudski i kršćanski.

Poglavnik je opraštao tražeći Mir Božiji. Bog i Povijest, suditi će svima nama. Pustimo hrvatskom narodu i u skrajnjoj instanci Bogu, da kažu zadnju rieč. I tako dugo budimo razborni, pravedni i milosrdni sa svojim velikim ljudima, sa herojima.

Nemojte napustiti veliki put vječnosti, zaboravite sitnice.

Ako budete radili tako, vijerni svojoj vlastitoj veličini, imati ćete mnogo prijatelja u našoj zemlji. A vaš "Konzul" biti će sretan kad se približe časovi oslobodjenja Vaše Domovine,

Slava Poglavniku!

Živila Hrvatska!

xxxxxx

Ovo je izišlo u DRINI br. 2-3 1962 godine.

Nastavlja se.

Objavljeno: 17.06.2009. u 14:51h

sponzoras 17.06.2009 15:05 h

Kolega Otporaš cijenim vaš trud, no vaši citati su uzeti iz lista koji je tumačio ustaški pokret kao izrazito pozitivan događaj u hrvatskoj povijesti... dakle mogu primijetiti da je sam list "Drina" priično jednostran.
Naime, u procesu dokazivanja krivnje Paveliću mogli bi koristiti i izvore sa suprotne strane, a to svakako želimo izbjeći , jer težimo ka nekakvom objektivizmu, koliko god je to moguče..
Moramo prvo svi zajedno prihvatiti činjenicu da ni među ustašama ni među partizanima nisu svi od reda bili ubojice, monstrumi i što ja znam... generaliziranje je jako loš temelj rasprave o nekoj temi. Eto još jednom mogu navesti primjer svog pokojong djeda koji se borio na strani nacista a zapravo on to nije nikada ni bio u njegovoj glavi.
Poslije rata nije bio ni komunist, niti zagovaratelj samostalnosti Hrvatske, niti je išao u crkvu ( dok baka je)
Živio je svoj život mirno lišen takvih dilema, radeći i baveći se drvodjelstvom ( bio je stolar i umjetnik). Kako njega svrstati onda, u koji kalup? Ima li potebe ga svrstavati u bilo kakav kalup?

Želim reči da je teško govoriti u ime onih kojih nema, a koji su u grob odnijeli priče, svjedočanstva i iskustva.
Bilo da su bili ustaše, domobrani, komunisti, partizani.. puno tih ljudi bili su LJUDI, koje ne možemo i ne smijemo stavljati u žrvanj povijesti jer su se našli tamo u to vrijeme.

Ipak, ovdje govorimo o ljudima koji su ostavili trag u povijesti, o Paveliću, Titu... i ostalim vođama. Oni su ipak nosili veliki dio odgovornosti, ne samo za sebe već cijele narode.

Domobran 17.06.2009 16:21 h

Sponzaroš bez obzira koliko vi cijenili moj trud, moji citati su uzeti iz knjiga onih koji su ih ili pisali ili sudjelovali u opisima, ili jedno ili drugo. Dakle, kako vi kažete, nisu jednostrani.

Nastojte se prisjetiti da sam ja prije par dana rekao da se ne može usporedjivati samo jugoslavenska gradja. Treba se usporedjivati i naša hrvatska iz diaspore. Mislim da sam tako nešto rekao.

Moj dragi kolega sponzoras izgleda meni da ste vi jako dobro potkovani da u ovom nadolazećem procesu protiv Poglavnika dra. Ante Pavelica budete javni tužioac. Sve kada bi se i dogovorili da ništa ne donosimo ni sa jedne ni sa druge strane, mislim da bi baš tada taj proces bio jednostran. Jer nezaboravimo jednu stvar. U 90% slučajeva Hrvati su još uvijek zaraženi idejam protiv svega što se odnosi na ideje NDH. To se je moglo vidjeti neki dan kada je ovaj na odlasku predsjednik polagao vjenac u Jadovniku ili slično, takozvanim žrtvama ustaštva. Dakle, njemu nije potrebno ništa čitati niti donositi. On i onakovi su oprana mozga, koji na svu žalost još uvijek svojim antihrvatstvom mnogo na mnoge utječu. Ako je jedan svećenik, i to stranac, Španjolac, na kojega bi mi svi Hrvati trebali biti ponosni što je imao priliku biti jedan od svećenika koji je bio nazočan na umoru jednog hrvatskog vladara/državnika, i o tome napisati svoje mišljenje svojim sugradjanima Španjolcima, zašto bi se to meni osporavalo prinijeti za one Hrvate koji nisu imali nikakova pojma o tome, da ipak nešto znaju o tome.

Sponzoras, od danas za nekoliko nadolazećih hrvatskih naraštaje, oni će bez sumnje želiti znati za ovo i bez ikakove sumnje dati kamokud pozetivnije mišljene o dr. Anti Paveliću, njegovu radu, njegovoj žrtvi za uspostavu Hrvatske Države, nego vi ili ja i mnogi drugi. Zato se ja želim požuriti da budem medju onima koji će dra. Antu Pavelića ocijeniti kao jednog državotvornog Hrvata, medju kojima iz dna duše želim i ja biti. Na svu žalost što to ne mogu reći za Tita i njemu slične, iako su i oni bili Hrvati bez državotvornih hrvatskih ideja. Samo, predpostavke radi, zamislimo se da se nisu bili rodili ni Pavelić ni Tito, šta bi danas bilo od hrvatskog naroda. Usudjujem se reći da di bili pravoslavni katolici, i tu i tamo negdje folklorni Hrvati. Za sigurno znam da to nije to što vi hoćete, poštovani kolega sponzoras.


sponzoras 18.06.2009 12:19 h

Dražavotvornost da! ali po koju cijenu? Da li prinošenje ljudskih žrtava možemo opravdati kao nužnost u stvaranju države?? Možda, no ne govorimo samo o palim borcima, vojskama koje su u tom procesu stvaranja države ginuli za svoju stvar, već o nevinim civilnim žrtvama ...Kako staviti poklanu židovsku,cigansku,srpsku i "nepodobnu" hrvatsku djecu u okvir "nužnih" žrtava državotvornosti? Kako uopće opravdati totalitarni sistem koji je nasiljem postizao državotvornost?

Čak i ako idemo tako daleko da opravdamo to kao sastavni dio rata, ustupke i prisilnu politiku nametnutu od strane Hitlera, kako bi se ostvarila državotvornost u ratnim uvjetima... gdje je onda ta ista spremnost na kompromis Ante Pavelića bila kada je trebao zaštiti narod
krajem rata, kada su zapadne snage nudile savezništvo..Možemo li slobodno reči da je u tom trenutku sam Pavelić svoj hrvatski narod predao u ruke onih koji su mu sudili, a znamo na koji način. A imao je izbora. Nije li to tada bila izdaja svojeg naroda i prepuštanje milosti i nemilosti neprijatelja? Ali neprijatelja kojeg je sam Pavelić izabrao da mu bude neprijatelj? gdje je onda bila ta njegova čuvena spremnost na kompromis. Znamo da Pavelić nije završio na sudu za ratni zločin, dok je hrvatski narod itekako patio radi njegove rasističke politike.

Još jednom je narod postao žrtva loših vladara i njihove loše politike. Stoga Ante Pavelić nikako ne može biti hrvatski vitez, heroj i junak... več obični oportunist koji je u ključnom trenutku žrtvovao svoj narod a on sam dao petama vjetra. Tužno.

Domobran 18.06.2009 13:42 h

Sponzaroš kada bih ja mogao povratiti kotač povijesti unatrag, recimo, tamo negdje u početak rujna 1943. godine, kada je Poglavnik povratio sve silom date hrvatske pokrajine Italiji, ja bih bio najsretniji Hrvat na svijetu. Zašto bih ja bio najsretniji Hrvat na svijetu? Zato što se ne bih u mojem preko pola stoljeća emigrantskog života prepirao sa drugim Hrvatima koji, kao i ja ako ne i više, vole našu Hrvatsku. Prepirke su uvijek bile i ostale iste, evo, ovako, kao i mi danas: Zašto nije bilo ovako, zašto nije bilo onako, bolje bi bilo da je bilo ovako nego onako, itd. I, dragi kolega sponzoras, tih prepirka će biti sve dotle dok se na ta još uvijek živa pitanja (donekle) ne stavi završna točka. Tu točku do danas još nitko nije stavio, zato što se svak boji, iz nekog (neopravdanog) straha staloženo raspravljati o tome što nam je zajedničko, pri tome ne upirati pristom u one koji drugačije prilaze toj temi.

Sponzoras, iz vešeg gore opisa mogla bi se donekle sastaviti optužnica protiv Poglavnika dra. Ante Pavelića, jer u vašem opisu ima podrobinjak dobrih ideja. Nastojmo ih zajednički proširiti do tog stupnja, gdje bi naši budući hrvatski naraštaji mogli pronaći, više-manje, odgovore na sva ta postavljena pitanja, budući da ih mi nismo imali, zato je na nama dupla dužnost da to učinimo. PoZDravlja vas Otporaš.

[Bobani]

USTAŠKI MIR NA GROBU POGLAVNIKA

HRVATSKA I USTAŠTVO (102)


Prenosim ovdje za čitatelje portala javno iz DRINE br. 2-3 1962. jako zanimljiv ćlanak generala DRINJANINA.

U S T A Š K I M I R N A G R O B U P O G L A V N I K A

Na Tvom je grobu, Poglavniče, održano je mnogo govora, izrečene su mnoge misli. O Tebi je napisano i napisati će se mnogo knjiga. Bit će svakakvih mišljenja. Tako je to sa velikim ljudima. A onda će Poviest reći svoju o Tebi i o onima, koji o Tebi govore i pišu. I onda će Bog suditi svima skupa.

Lako je Tebi, jer si našao svoj mir, ali težko nama, koji smo ostali. Ja Te molim povrati i meni moj mir. Za Tvog života nisam htio sageti šiju pred Tobom, ali pred Tvojim kostima to činim. Ne radi Tebe, ne radi ostalih, nego radi sebe. Potreban mi je taj mir, jer ustašku čašu treba ispiti do kraja, još treba jurišati, još treba ustašovati, (kao što je i Stjepan Mesić ustašovao kada je trebalo i u Osjeku i u Australiji, moja opaska) pa makar se i ne zvalo tim imenom.

Lako je bilo i meni, kao i ostalima iz prvih dana. Nije bilo druge kategorije nego Poglavnik i Ustaše. I s druge strane Srbi i Jugoslavija. Ali onda je došla nesretna politika i nastaše. Mi smo u Tebi gledali Poglavnika, čvrsta, jaka, granitna, revolucionarca, borca. Ti nisi volio ni politiku, ni političare, a mi još manje. Mene su u lance vezali na Janka Pusti, jer nisam htio, kao dijete, položiti prisege Ustaškom "vodstvu". Mi smo htijeli Ustaškog Poglavnika. Zvučilo je to ljepše u ono herojsko doba ustaške romantike. Zato se ni nismo razumijeli s Tvojim ministrima, a kako vidiš, ni danas se ne razumijemo s Tvojim nasljednicima, pomoćnicima i vjećnicima. Nama će opet biti lako tek onda, kada se još šačica preživijeli sastanu s Tobom. Ustaše trebaju Poglavnika, ili nisu Ustaše. A Poglavnika medju nama nema, i neće i ne smije biti. I Otac Domovine je bio samo jedan. Nikada više drugoga. Eto zato se i Tvoji nasljednici i pomoćnici ne razumiju i teško im je, kao i meni.

Mi smo u svoje vrijeme smatrali ustaštvo revolucionarnom hrvatskom vojskom. Ti si bio Vodja. Ali nakon Bleiburga poneka je ustaška glava počela misliti. Nastala je pobuna duhova. Da sam bio rastrgan na komadiće kao moj mali braco, ne bih imao problema, ali sam tu, u 48 godini, snažan, poletan, sa stanovitom životnom školom i obligacijom, da služim Hrvatsku do kraja. Došao je čas, da ustvrdimo, da su Ustaše zaželile Poglavnika, a Poglavnika nema...Ima samo politika, Ujedinjene Nacije, Zapad,Istok, i narod u dvojstrukom robstvu. Ti si nam ostavio ciljeve, naučio si nas kako se treba boriti, možeš u legendi juriti na konju pred hrvatskim vojnicima, ali hrvatski vojnici trebaju efektivno vojničko zapovjedničtvo i efektivnu hrvatsku vladu, da bi ovi uskladili našu borbu sa stanjem u svietu, kako ne bi išli glavom kroz duvar i u drugi Bleiburg. (to je uistinu što je dr. Franjo Tudjman i prakticirao u Domovinskom ratu, proučivši " Poruku Izmirenja" generala Drinjanina, koja je izišla u Istarskoj Drini 1964 godine, moja opaska, Otporaš)

Ostani, Poglavniče, u legendi, pa jurišaj skupa sa novim generacijama, i zaustevi se na Drini. Vitez Pijanić i tako misli, da Ti moraš počivati na Drini, jer se tako nitko ne bi usudio Drine prekoračiti. I moli za nas, Tvoje nesretne učenike, da nadjemo mir na Tvojem grobu, i da taj mir koristno upotrebimo za stvarnu oslobodilačku borbu za Hrvatsku. Pa da Pjanićevi unuci čuvaju mrtvu stražu s Tobom skupa na Drini.

Znam, Poglavniče, da u svojim zadnjim časovima nisi više htio govoriti o problemima hrvatske politike, jer si osjetio, da Tvoj duh traži druge horizonte. Tvoje umorno tielo nije više moglo podnieti. Osjetio si da se ide na zadnji, veliki put. Pa kada si na isti bio pripremljen, znam, da Ti se povratio Tvoj klasični i dominirajući mir, kojim si uvjek znao impresionirati. Bio si sviestan, da sada drugi moraju nastaviti. Znao si i to, da to neće biti lako. I nije lako. Ja, eto, idem sa Tvoga groba uvjeren, da si razumio svoga "zločastog dečka" koji Te je slijedio kroz svoje djetinstvo, kroz mladenačko i muževno doba i koji od Tebe ne traži ništa osim mira. Povrati mi mir, a Ti u legendi čekaj polazak u novi boj, (što se je i obistinilo u Domovinskom ratu, moja opaska) da se odatle Tebi pridruže i ostali: oni sa Kaptola, sa Jankapuste, sa Lipara. A onda, i za sve vjeke vjekova, uvjek će trebati stvarati nove legije, uvjek ići na grob velikana po snagu. Ovdje, na Tvom grobu, je jedan od izvora.

Za Dom Spremni!

Ustaša Maks.

[Bobani]

DIJALOG O POGLAVNIKU, USTAŠTVU I NDH.‏

webmaster javno.com (Ovo je prenijeto sa sada nepostojećeg portala. Dijalog jako interesantan. Otporaš.)

HRVATSKA I USTAŠTVO (1)

Pošto je naša Hrvatska patila preko sedamdestet godina da dodje do naše HRVATSKE ISTINE, Otporaš je odlučio otvoriti osobnu stranicu i ...

Želim otvoriti osobnu stranicu pod imenom HRVATSKA I USTAŠTVO. Odmah želim naglasiti da ova " kontroverzna " tema nije tema za ikakove provokacije, već za ozbiljne polemike pa koliko god one kritične bile.

Sa moje, Otporaševe strane, ja ću - ne samo nastojati - nego biti toliko tolerantan da se neću dati izazvati/provocirati. Zato, uljudno i hrvatski, molim sve one Gradjane Novinare ovog portala i ostale koji iz bilo kojih želja i motiva žele pisati, odgovarati, razglabati, ili ako to oni hoće nazvati " bistrenje pojmova " o ovoj temi " Ustaštvo ", neka to bude na visini dostojanstva, na visine želje za saznati istinu o ovoj temi koja nam je toliko crnila nanijela na naše lijepo hrvatsko ime u zadnjih 65-70 godina. Otporaš će nastojati, stručno i uljudno, odgovarati na sva postavljena pitanja u svim svojim najboljim mogućnostima njegova znanja. Ipak, Otporaš si zadržava svako pravo ne odgovarati na bilo koje osobne i ine uvrijede, kao niti biti odgovoran za nečije opise i ideje izražene o spomenutoj temi.

Svi su pozvani na DIJALOG O USTAŠTVU. Nitko nije isključen. Ima prostora za svakoga a najviše za one koji budu tržili dlaku u jajetu. Ova tema o Ustaštvu je otvorena samo i jedinu zbog i poradi naše Hrvatske. Otporaš vas športski očekuje na dijalog o Hrvatskoj.


Objavljeno: 15.04.2009. u 18:04h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1477

A joj..
sponzoras
15.04.2009 19:19 h
kolega Otporašu koliko mi je drago da si postao GN, toliko mi nije draga ova tema... ali to je tvoj izbor i takvog ga poštujem.
Kad bude neka druga malo vedrija i ljepša tema budem ti dao i dobru ocjenu ali sada ću se od toga suzdržati
Pozdrav!

Domobran/Otporaš
15.04.2009 19:59 h
sponzoros. Najiskrenija hvala na pozdravima. Ako ste pomno pročitali cijeli članak i shvatili težinu, dojam i svrhu otvaranja ove teme, onda ćete razumijeti SVE. Ova tema se tiče sviju nas, nas Hrvata, jer smo jedni bili žrtve ove teme Ustaštva na jedan način a drugi na drugi način. Zato je neophodno potrebno čuti glas i drugog zvona. Dosta smo ga se naslušali u zadnjih preko šesdeset godina.
Molim, kolega sponzoraš, primite moje poštovanje i pozdrave, s iskrenom molbom da se ne ustručavate iznositi vaše dojmove i vaša mišljenja o ovoj temi Ustaštvo. Ona je uistinu za to i otvorena.

sponzoras
15.04.2009 20:19 h
OK kolega. Ja ću svoje iznjeti i to je mišljenje koje imam već dugo vremena.
Kao hrvatski nacionali pokret, ustaštvo je između 1929. i 1941. bilo na tragu da zaista postane težnja hrvatskog naroda za samostalnost i da je kojim slučajem pokret ostao doslijedan, možda bi se i izrodio u nešto više.
No, samim koketiranjem sa nacistima, otvaranjem konc. logora, ubijanjem Srba, Roma, Židova, djece i staraca, ustaše su postale sve drugo samo ne pokret za stvaranje jedne normalne civilizirane države. Vjerujem da je bilo pojedinaca koji nisu odobravali barbarske metode u njihovim redovima.. no u globalu su od pokreta postali zločinci.
Kolega Otporaš, već sam nedavno to rekao ovdje, u mojoj široj obitelji bilo je predaka koji su zaklani ustaškim nožem bez razloga, a nisu bili ni Srbi,ni Židovi ni Romi, čak nisu bili ni naoružani i dovoljno sam toga čuo od starijih o tim "borcima" za Hrvatsku...
Da je kojim slučajem bilo drugačije i da su umjesto komunista u ratu pobijedile ustaše, bojim se da bi od 45. nadalje bilo istih takvih jama i masovnih grobnica kao danas ..samo sa kostima drugih ljudi.
Ne mogu prihvatiti ni crne ni crvene kao ponosnu povijest mojeg naroda, već kao jednu veliku sramotu i povijesnu mrlju, do koje nije trebalo doći... možda, ne znam. No povijest ne možemo mijenjati.

Za mene je Hrvatska bila okupirana do 90tih. Sve prije je tužna povijest koja se nadam neće ponoviti... i slobodu Hrvatske ja ću uvijek računati od kraja Domovinskog rata. Isto tako i moja djeca.

Domobran ,
15.04.2009 21:07 h
sponzoras. Drago mi je da ste iskreno i nada sve odvažno iznijeli vaše mišljenje. Najprije mi je uistinu žao šta se je dogodilo u vašoj užoj ili široj rodbini. S jedne strane, ako će vam moja isprika donijeti imalo olakšica, onda se u ime Ustaških zločina nanešenih vašoj obitelji, ispričavam. S druge pak strane, vi kolega sponzoraš, ćete razumijeti da će meni biti skoro nemoguće povijesno odgovoriti na sva vaša postavljena pitanja u ovome članku i opisu, jer bi se oduljilo, a kada je nešto dugo čitati, ljudi jednostvno priskoče preko toga i pridju na nešto drugo. Ja ću ipak nastojati, a vama kao i drugima preporučujem da napravite kopije mojih opisa u kojima ću nastojati iznositi ono što ja o tome znam.

U prvom redu Hrvatska nije nastala poradi Ustaštva, već obratno. Ustaštvo je nastalo zbog Hrvatske koja je bila pod čizmom srpskog kraljestva i srpskom dinastijom. Osnutkom Ustaškog pokreta 1929 godine počeo se je dizati hrvatski bunt protv kraljevine Jugoslavije. U Ustaškim pravilima (Načelima) iz 1932 godine ništa ne stoji o nekim osvetama, ubijenjima, koncetracionim logorima, i sl. Sve što tu stoji, u tim Ustaškim pravilima, je borba za ostvarenje Nezavisne (netko je danas i protiv ove riječi) Države Hrvatske, NDH. I vjerute mi da bi ona, NDH, bila Nezavisna da nije bilo KUKE I MOTIKE protiv naše Hrvatske, ne toliko sa sastrane talijanskih fašista i njemačkih nacista, koliko od strane četnička i komunističko/jugoslavensko nahuškanih domaćih NOB boraca, i to odmah u početku, prije svih sabirnih logora, prije svih žrtava, itd. Ovdje se uvijek treba postaviti jrdno ozbiljno pitanje: Šta bi bilo da nije bilo srpskih četnika i jugoslavenskih partizana??? Odgovor je JASAN I JEDNOSTAVAN: Nebi bilo rata. Hrvatska Država bi se razvijala kao što se sve druge države svijeta razvijaju kada se ropstva oslobode, i tada bi uistinu bila NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA, NDH.

ovo od sponzorasa
colonia.tino
15.04.2009 22:29 h
Ovo od sponzoraša. "Za mene je Hrvatska bila okupirana do 90tih. Sve prije je tužna povijest koja se nadam neće ponoviti... i slobodu Hrvatske ja ću uvijek računati od kraja Domovinskog rata. Isto tako i moja djeca"

..odlična je konstatacija, kada čovjek odbacuje svako zlo, bez predrasuda, tog čovjeka vrijedi saslušati i cijeniti njegovo razmišljanje...svaku čast kolegi...

Dragi kolega Otporaš, drago mi je što si sa nama, samo nastavi, ja bih dodala, mi moramo istražiti našu povijest od 1941-1945 bez ikakvih ideoloških predrasuda i crvenih, komunističkih podvala...

sponzoras
15.04.2009 23:29 h
Optporaš. Znam zašto je došlo do ustaškog pokreta, no znam i zašto je došlo do partizankog pokreta. Mislim da je s današnjeg stajališta nepravedno osuđivati bilo koga tko se našao na bilo kojoj strani u bunilu tog rata pred skoro 70 godina. Informacija nije bilo kao danas, edukacija je bila na nižem nivou a ljudi su se snalazili kako su znali. Jedan moj djed bio je u mađarskoj vojsci pod prisilom, drugi u njemačkoj isto tako.. kako bi sačuvali živou glavu išli su tamo gdje su znali i umjeli, a momci od 19 godina i nisu baš u to doba mogli znati što je najbolje i najmoralnije itd... mislim budimo realni, nama je lakše danas u doba informatike i Intereneta donositi neke sudove nego njima tada..

Bio bih najsretniji da je i tada, u doba tog rata postojala frakcija koja se borila za Hrvatsku, ali ne način na koji su to Pavelić i njegovi radili sprovodeći rasističke zakone i ubijajući ne-Hrvate, a po nalozima nacista s kojima su šurovali. Ako su to i radili pod hrvatskim stijegom i imenom ja ih se sramim.. ne Hrvatske, ne stijega i grba jer su oni stariji i od Pavelića i od Broza, već onih koji su mržnjom i ubojstvom propagirali neke svoje ideje, pa makar to bile i državotvorne ideje o samostalnoj Hrvatskoj.
Kasnije, nakon sloma NDH, u ime nekih drugih režima opet su patili ono koji se nisu uklapali u određene kalupe... i to je najporaznije u cijeloj priči.
Ponosan sam na mnoge heroje iz naše povijesti, na Jelačića, Zrinske, Gupca,.. jer svi su oni imali donekle u sebi, manje ili više ideju o slobodi... sad ovisno o epohi i stremljenju, načinima i idejama kako do nje doći..
no u novijoj povijesti, krvavi komunistički režim i ustaški rasizam su dvije sramote koje se nisu trebale desiti... a opet, desile su se.

Po meni nije se sramota posramiti takvih stvari, već odlika velikog naroda. Pogreške treba ponekada priznati i jasno reči da nije sve bilo u redu u povijesti. A nije. Htjeli mi to priznati ili ne.

Iskreno, više volim gledati u budučnost i raditi na sadašnjosti nego se stalno vračati u prošlost. Ovo sada i ono sutra mogu mijenjati na bolje, a ono od jučer ne mogu. Znam da je nekim ljudima teško potisnuti prošlost u zaborav, no u ime sebe i svoje djece ponekad taj trud donosi jako velike rezultate... štoviše iznenađujuće.
Ja sam, kolega kao i vi u dijaspori već neko vrijeme i cijelo to vrijeme sam se trudio biti ambasador Hrvatske na najbolji način na koji znam i umijem. I mislim da sam u 9 godina to dobro radio i da sam uspio. Ali sam i realan i uvijek ću ukazivati na stvari koje mislim da nisu u redu.
Nije me briga o kome se radi, kako se zove, koje je vjere, nacionalnosti, političkog uvjerenja, spola, boje kože... to je ono što su mi moji roditelji usadili i na čemu sam im iskreno zahvalan. Ako ću radi toga trpiti žrtvu, neka.. i to je sastavni dio života. Isto tako ne radi podjele među ljudima po navedenim kategorijama, jer to nije ono u što vjerujem.

No da ne duljim i da ne ispadne ovo kao esej o meni, ukratko, želim samo reči da kod ljudi gledam neke druge kvalitete, a do toga se ne može uvijek lako doći, jer ponekad i trebamo zaslužiti da bi nam ljudi dali ono najbolje iz sebe. Na žalost, te su vrijednosti danas jako zanemarene.

Eto, nadam se da neće biti zamjerke na ovoj "salati" misli, uhvatila me inspiracija i rekao sam sve što mislim.
Ugodnu večer želim i pozdrav

Domobran/Otporaš
15.04.2009 23:42 h
Ne želim ići u osobnost. Ona razžalošćuje svakoga pa tako i mene, jer sam od krvi i mesa. Sve što želim reći je to da mi je majka imala petnaesterto (15) djece i meni rekla jedne zgode: Moj sinko, ja sam breme nosila (bila noseća) 10 godina. Roditelji mi nisu znali ni čitati ni pisati. Kao takovi su i umrli. Za volju mojih roditelja i odgoj koji su mi dali, iznosit ću što znam o temi Ustaštvo, a što vi za sigurno ne znate, bez ikakvog farbanja. Bio sam žrtva Ustaštva kao djete Ustaše, i ako moj otac nije bio Ustaša. Bio je Domobran. Bio sam žrtva i komunizma i jugoslavenstva. Zato sam demografski izgubljen za Hrvatsku, a zna se zašto. Doživio sam svašta, da ne kažem mnogo. Zato pozdravljam sponzoraša, broken i druge koji će me razumijeti. Dozvolite mi spomenuti šta je nedavno rekao Ivan Zvonimir Čičak: Samo me metak može zausteviti.
Molim, samo se vi javljajte. Ja ću nastojati odgovoriti i pomoći ISPRAVITI KRIVU DRINU koliko god mogao.

Domobran,
15.04.2009 23:59 h
sponzoraš. Najiskrenija hvala na lijepu opisu. Sve je onako kako ste napisali. Potpisujem od riječi do riječi! Smao ovako se može doći do ISTINE. Sponsoraž, ja ovo vama pišem i plačem. Mojih šestero djece koja nisu imala priliku se roditi u mojoj dragoj i voljenoj Hrvatskoj, me uvijek pitaju: Tata, zašto ti nama ne pričaš zašto si ti kao maloljetnik morao napustiti Hrvatsku. Mnogo sam im pričao i, rekao bih da im nisam uspio "utuviti" u glavu sve ono što ni današnji mnogi Hrvati ne mogu razumijeti. Zato, i samo zato, sam otvorio ovu stranicu Ustaštvo kroz koje da osvijetlimo ono što je bilo ne osvjetljeno, a ne da Ustaštvo branim Ustaštvom, naprotiv, da Ustaštvom branim Hrvatsku.

east zagreb
16.04.2009 00:01 h
Slažem se i sa Otporaševim i sa Sponzoraševim ocjenama ustaškog pokreta i razdoblja u kojem je postojao.
Samo za razliku od Sponzoraša mislim da je itekako potrebno "vratiti" se u prošlost. Ne zato da bi u njoj ostali, već upravo suprotno, da bi je se oslobodili i krenuli naprijed. Prošlost treba temeljito pretresti i rasčistiti, povesti javnu raspravu, iznijeti sve činjenice, uzeti u obzir okolnosti, dopustiti kritički pristup bilo kojem razdoblju i bilo kojoj ideologiji, imati jednake kriterije itd.
Nema na svijetu naroda ni države koja je prosperirala, a da nema rasčišćenu prošlost i konsenzus oko nje.
Mi nemamo raščišćenu prošlost i zato imamo tako duboko podijeljeno i shizofreno društvo.
Kako riba uvijek smrdi od glave, tako je i u našem slučaju jedan od glavnih remetilačkih i destabilizirajućih faktora, predsjednik Mesić. Upravo nas on stalno vraća u prošlost, ali ne radi raščišćavanja i smirivanja, već upravo radi stvaranja novih napetosti i podjela.
On nas vraća u prošlost tako da reciklira stare laži, otvara stare rane i ne dopušta da završi 2. svj. rat među Hrvatima.
Ja se nadam da će nas slijedeći predsjednik "vratiti" u prošlost i povesti pravednu javnu raspravu nakon koje u budućnosti više ne će biti podjela i napetosti među Hrvatima.

colonia.tino
16.04.2009 00:10 h
Apsolutno podržavam sve tri kolege koje su pisale ovdje, s time da je sponzoras odlično opisao u dugom komentaru svoje osjećaje prema režimima te nabrajajući hrvatske velikane, svi oni stoje, ja bih još dodala i pokojnog predsjednika Tuđmana, neka se nitko ne naljuti, ali mislim da je on uz Starčevića i Radića najveći..

A east je ispravno, barem po meni, detektirao pogrešnu, sramotnu politiku trenutnog predsjednika Stjepana Mesića..

sponzoras
16.04.2009 00:18 h
East to je jedan dugi i naporni proces, a mi, generacije s kraja 20 i početka 21. stoljeća budemo li ga počinjali među nama, nećemo puno postiči... previše smo zaglibili da bi smo na silu to pokušali ispraviti. Velika konfuzija vlada u glavama Hrvata, a to je razumljivo, s obzirom na sve što se dešavalo u zadnjih stotinjak godina, i još se dešava.
Ne vjerujem da ijedan novi vođa ovih generacija može išta napraviti, ma koliko karizmatičan bio, koliko objektivno pristupio problemu.

Ali stvari mogu ispraviti... naša djeca. Oni koji dolaze, oni koji će na neki novi način, nadam se neopterečeni duhovima prošlosti sagledati stvari. Opet, na nama je da im dopustimo da budu neopterečeni, jer ako to ne učinimo, opet ćemo učiniti istu grešku.
Za nas je možda kasno za takve velike zahvate, za njih nikako nije...a vrijeme će učiniti svoje, jer ono je ovdje najpotrebnije.

sponzoras
16.04.2009 00:29 h
Otporaš shvaćam tvoju poruku, jasno mi je, kao što mi je jasno bilo kad sam slušao djedove priče o sibirskim zimama i borbi sa Rusima. To nije bio njegov rat, ali ga je uvukao u sebe kao crna rupa. Srećom, preživio je i smrzavanje, jer da nije, ne bih ni ja sada bio ovdje.

Zapravo, svatko od nas uvučen je u neke ratove, da li krvave, verbalne, moralne... to svi prolazimo u nekom periodu života. Ntko iz njih izađe, netko ostane zauvijek a nekoga ubiju, fizički ili mentalno.
Iskustva su individualna, samo nama znana,.. i ako naučimo jedni druge prihvatiti znajući da naša iskustva nikada neće biti kao ona drugih ljudi, a opet ih kao takve prihvatimo... mislim da smo na dobrom putu.
Ali to je moje mišljenje, možda me jednog dana netko razuvjeri, ne znam...

east zagreb
16.04.2009 00:41 h
Sponzoraš vidiš ja sam inače pesimističan u vezi nas Hrvata, kad vidim kakvi smo sami prema sebi, koliko sami sebe ne poštujemo, kako lako gutamo laži, kako slabo pamtimo, kako stalno tražimo strane gazde itd.
Međutim, što se raščišćavanja prošlosti tiče mislim da bi se to dalo relativno lako i bezbolno provesti. Samo treba povesti otvorenu i ničim ograničenu javnu raspravu.
Naravno, nisam mislio da će jedan čovjek, neki budući vođa to sam riješiti. Još manje mislim da bi bilo što trebalo nametati ili na silu pokušavati. Jer upravo je ovakvo stanje koje sad imamo rezultat silom nametnutih "istina".
Politika je ta koja određuje sve i od koje ovisi bilo koji segment društva. U tom smislu sam mislio na nekog budućeg predsjednika. Ne da će on ili bilo koji političar donijeti smirenje i završiti 2. svj. rat. To je u prvom redu zadaća povjesničara, a onda i svih ostalih. Ali politika odnosno političari su ti koji moraju omogućiti da profesionalci mogu raditi svoj posao, da se rasprava povede i da se dođe do konsenzusa.

Domobran,
16.04.2009 00:56 h
Uživam čitati vaša mišljenja, koja su hrvatska mišljenja. Najradije bih želio sa vama biti negdje u kafiću i platiti vam piće da se pipričamo i ispričamo. Imam više molaba a jedna od njih je ta da nastojite po vašim vremenskim mogućnostima sve kopirati o čemu budem pisao, jer ću iznositi onaka kako ja to znam i sve ono što su drugi pisali o našoj zajedničkoj stvari, zgodama, nezgodama, ratu i zbivanjima, a danas ih medju nama živima više nema.
Nadodajem: Na mladjima svijet ostaje!

matrixdc
16.04.2009 08:18 h
Stjepan Mesić NDH nostalgičari ne pitaju koliko su nevinih ljudi likvidirale grupe koje su harale do 1951.
• Prilično žestoko reagirate na priče o pronađenim grobištima, za koje mnogi pretpostavljaju da su posljedica obračuna komunističkih vlasti s nevinim ljudima nakon rata.
– Kad se raspala NDH i kapitulirala Njemačka, mnogi su se pripadnici raznih kvislinških formacija – četnici, nedićevci, ustaše, Rupelovi domobrani – razmiljeli po cijeloj Jugoslaviji. Bili su naoružani i opasni. Ozna je imala zadatak razoružati te formacije. Nisu to bili pojedinci, nego grupacije. Ja sam, primjerice, bio u vlaku, nakon rata, kada je šezdesetak naoružanih ustaša na konjima zaustavilo vlak i izvuklo neke od ljudi i znam što se sve događalo. Do 1951. razne su grupe s oružjem hodale i mnogi su ljudi likvidirani u njihovim napadima i obračunima. Meni je zanimljivo da se ovi NDH nostalgičari ne pitaju koliko je takvih ljudi stradalo. 
Jesam za to da svatko odgovara za svoj zločin i da se ratni zločini procesuiraju, ali ne može odgovarati onaj tko je dobio zadatak da neutralizira grupu koja ubija odbornike, predstavnike vlasti, civile i na kraju pljačka i pali državnu imovinu. Ali kada sada slušate NDH nostalgičare, ispada da su to sve bili nevini ljudi, a onda su došli neki komunisti koji su ih likvidirali.

east zagreb
16.04.2009 10:13 h
Evo upravo naš dežurni udbaš Matrix potvrđuje ono što sam rekao o destabilizirajućem faktoru Mesiću.

A mene čudi kako se jugonostalgičari ne pitaju otkud tim hrvatskim borcima tolika podrška stanovništva kada su oni kako Mesić i Matrix lažu, eto bez razloga ubijali ljude?
Neka se zapitaju otkuda je tolika podrška križarima bila u inače mirnim i pitomim krajevima Podravine i Bilogore gdje se godinama borio Rafael Boban sa svojim "crncima"?
Odgovor bi im mogao dati zločinac Josip Manolić koji je u to vrijeme bio gospodar života i smrti i odgovoran za mnoga komunistička zvjerstva.
Za područje zapadne Slavonije pojašnjenje bi mogao dati sam Mesić, čiji je otac na tom području bio jedan od glavnih krvnika.

colonia.tino
16.04.2009 10:39 h
Stjepan Mersić: "...evo zore, evo dana ..."
Nekoć mu je to omiljena pjesma bila..

colonia.tino
16.04.2009 10:43 h
east točno, pogotovo u znamenitoj bitci za Koprivnicu 1944. godine, to je bio najbveći sukob između hrvatske i partizanske vojske.. Od tuda je ostala legenda u narodu i od tuda podrška križarima, sam je Šibl zapisao u svojim dnevnicima nešto o tome i to veoma objektvno...

Domobran/Otporaš,
16.04.2009 11:19 h
Crvena krpa. Koliko god španjolski bik je alergičan na crvenu krpi, rekao bih da su jugonostalgičari još više alergičniji na Ustaštvo i na sve ono za što se je Ustaštvo borilo, a to je bila Hrvatska. Ne, ništa drugo nego Hrvatska! I oni hrvatski borci koji se na Bleiburgu nisu predali i odložili oružje i nisu otišli na KLAONICU, nego u hrvatske šume boriti se, opet, ZA ŠTO ??? ZA HRVATSKU. Šta bi matrix i kompanija govorili da su to bili Kinezi Mao Tso-tong-a koji su toliko (za)voljeli Hrvatsku i borili se za nju. Vjerujem da bi im matrix i kompanija i spomenik digli. To ti je tako kada se svojega i svoje mrzi.

Janica
16.04.2009 12:07 h
Otporaš. Drago mi je da si otvorio svoju stranicu. Žao mi je što si ostao zarobljen u jednom teškom prošlom vremenu. Zašto stalno čeprkati po prošlosti i čupati njene duhove? Jel nešto mijenja DANAS u našoj zemlji saznanje- čiji je nož bio krvaviji, jednog ustaše ili partizana?

colonia.tino
16.04.2009 12:12 h
Janica. Ja se s Janicom bi i mogla složiti, međutim o tome treba govoriti dok se odgovorni za nedjela ne kazne, "crni" su uglavnom svi odgovarali, "crveni" nisu..i to je žalosno..kad svi budu kažnjeni za svoje zločine, tek tada pustimo povjesničarima da daju neometano od politike svoje povjesne sudove..

..kako STJEPAN MESIĆ , bivši "fašista" i sadašnji "komunista" kaže:

"... mi smo dva puta pobjedili, prvi puta kada su nam sile osovine priznale državu, a drugi puta... "

sponzoras
16.04.2009 12:13 h
Janice...nož koji je klao nevinu djecu, starce, majke, očeve, mlade ljude... sve one koji nisu bili po volji koljačima, je isti. Dok se percepcija zločina ne svede na razumljivu razinu većini. Onda nemamo što tražiti u ovakvim temama, odnosno vrtit ćemo se ukrug zauvijek.

Mogu danas postati Majka Tereza i boriti se za najpravedniju i najmoralniju stvar na svijetu, usrećiti time milijune ljudi, a ubijem li u ime te ideje ijednog nevinog čovjeka, postajem najobičnji ubojica i koljač.
I točka.

east zagreb
16.04.2009 12:35 h
Apsolutno se slažem sa Sponzorašem.

Ali bi se čak i sa Janicom složio, ali pod uvjetom da postoji jednaki kriterij u ocijenjivanju ustaštva i komunizma.
Međutim, upravo na kriterijima sve staje i pada u vodu.
Kada netko kao Otporaš iznese svoje stavove tada je to vračanje i čeprkanje po prošlosti, ali kada netko kao Mesić iznese svoje stavove ili kad Lokica objavi Titinu bistu i hvali se njome, tada to nije vračanje u prošlost već nešto samo po sebi razumljivo.
Upravo nas ta dvostruka mjerila u pristupu prošlosti sprečavaju da završimo 2. svj. rat.
Dok god se o prošlosti ne progovori otvoreno, bez zadrške i uz jednaka mjerila ne ćemo imati mira.
Bez obzira jeli od rata prošlo 10 ili 1000 godina.
Koliko god nešto prikrivali i potiskivali uvijek će nas stizati duhovi te neraščišćene prošlosti.

Domobran/Otporaš
16.04.2009 13:11 h
O tome se i radi. Meni uopće nije stali "čeprkati i brčkati" po prošlosti. Što je meni stali - to sam ovdje iznio mnogo puta - je to da iznesem što više podataka o toj i iz te prošlosti o kojoj se najviše zna što su drugi o nama pisali. Navest ću jedan primijer. Imao sam priliku susresti jednog Francuza po imenu Eugen 12 kolpvoza 2008 godine. Nikada tog čovjeka nisam prije vidio, niti mislim da ću ikada imati priliku ga opet sresti. Čim smo se upoznali i pozdravili, rekli jedan drugome odakle smo, našto sam ja rekao da sam Hrvat, on se strese, začudi i kaže da nisam slučajno iz Jasenovca. Na moje začudjenje pitam ga kako i od kuda on to zna, našto on kao iz rukava. Nedavno je umro vas Dinko Šakić, koji je svaku vrstu zločina činio u Jasenovcu. Pitam ga dgje je on to saznao. Kaže na interneru, našto sam mu rekao da se na internet može staviti, i to nekontrolirano, svašta i svačega. Pričali smo nekoliko sati. Kada sam mu počeo nabrajati njegove francuske zločine koje su oni činili nad Alžircima od 1954-1962 godine, začudjeno me gledao i pitao me; kako to da ja znam više o tome nego on. Kada sam mu rekao izvore, zapanjio se i ušutio. Eto dokle može stići neprijateljska promidžba, i kao što je Lenjin rekao da je propadanda najjače oružje. Ja ću samo nadodato: Gdje PRAVDA ŠUTI, ZLI DUHOVI CARUJU !

gustirna
16.04.2009 21:25 h
otporašu cijenim vašu neizmjernu brigu za neovisnom državom hrvatskom. Predpostavljam da ste dobar i iskren čovijek koji nikom nebi napravio zlo ali vam moram reći da gradjenje neke hrvatske 21.stoljeća ne možemo bazirati ni na crvenom fašisti Titu ni na crnom fašisti Paveliću. Nova Hrvatska trebala bi se bazirati na krunici i krvi dragovoljaca domovinskog rata.

Domobran/Otporaš, mo)
16.04.2009 22:02 h
guštrina. Potpuno se slažem sa vašom izjavom i sa svim onima koji tako misle, a njih ima na milijune i ja sam sa njima. O čemo se ovdje radi je to da se izvuku one činjenice iz prošlosti o kojima vi niste smijeli znati niti čuti. Na sreću ja sam imao priliku toga mnogo čuti od svjedoka (koji danas nisu više živi) koji su bili u mnogim dogadjajima o kojima se treba znati a koje je jugoslavensko/beogradska čaršija, ne samo da je krila od vas, nego vam je to prikazala onako kako je ona to htijela. Dok ovo pišem, imam pred sobom feljtone VUS-a kojeg je pisao Oznaš Mato Rajkovic " Povijest na optužničkoj Klupi (6)" od 18 ožujka 1970 godine. Moj dragi kolega guštrina i svi ostali koje ovo zanima, da vam je to vidjeti i pročitati, tek tada bi znali kako se je sa Udbaško/partijske linije pisalo i serviralo našem Hrvatskom Narodu. Najveća glupost koja bi se mogla desiti Hrvatskoj je da joj se prošlost povrati. Koliko god to nije moguće, još više to nam nije ni potrebno. Šta je danas potrebno, dok se masovne grobnice pronalaze i otkrivaju, OTKRITI ISTINU, našu Hrvatsku ISTINI. To je sve, dragi kolege.

colonia.tino
16.04.2009 22:21 h
Slažem se sa razmišljanjem i guštirne i Otporaša, Hrvatska je utemeljena u Domovinskom ratu, ali zbog budućnosti moramo saznati potpunu istinu što se događalo u našoj prošlosti, kako bi se eventualni krivci kaznili i kako se zlo nikada nebi ponovilo.

matrixdc
16.04.2009 22:58 h
Otporaš. Ovdje vidim gomilu balavaca koji nemaju pojma o čemu govore, to su čuli iz druge ruke ili treće.Cijenim tvoje mišljenje ali ne da nisi u pravu već pišeš povijest kakvu bi ti htio da jest, na tvoju žalost a moju sreću upravo je suprotna. Ova mlađarija ne da se nije rodila nego se nije ni učinila u očevim jajima a ovdje pričaju kao vrsni povjesničari. Dobro, opće poznato društvo malograđana frustriranih ali opsesivno kompulzivnih.

east zagreb
16.04.2009 23:21 h
Matrix kada mi balavci ne znamo, daj onda ti kao stara kljusina koja je tada valjda odavno bila rođena i sudjelovala u 2. svj. ratu, reci iz prve ruke kako je bilo.

Ti toliko imaš pojma o čemu govoriš da kada bi bilo po tvom, ukinuo bi se studij povijesti, povjesničari kao struka bi nestali, a sve knjige koje se tiču povijesti starije od 50 godina bi bile odbačene kao beskorisne.
Jer tko može pisati o npr. srednjem vijeku? Pa tko je tada bio rođen? Ili bar u očevim jajima?

Otporaš
17.04.2009 12:48 h
matrix. Zato čovjek ima dva oka. Nekada se dogadja da jednim vidi jednu a drugim drugu stvar u potpuno drugačijem smislu i obliku. Kao u kinu, na primjer. Isti film gledamo skoro puna dva sata, kada izidjemo iz kina, svaki ide svojoj kući, priča dogadjaje iz filma na onaj način kako je on to uočio, zapamtio...Tada se sastanu druga dvojica/trojica, pripričavaju o tom filmu kojeg nisu uopće vidjeli, ali svaki, opet, onako kako su im ova prva dvojica ispričala.
Tako nekako se može razumijeti i matrixa što misli onako kako je rekao: "...da na njegovu sreću je upravo suprotno..." misleći što Otporaš iznosi i piše, kao što se na isti način može razumijeti i Otporaša i njegovo iznašanje povijesnih činjenica.

sponzoras
17.04.2009 15:44 h
Ako već imamo dva oka, znači li to da jednim širom gledamo u ono što želimo vidjeti a drugo zatvaramo pred stvarima koje ne želimo vidjeti?
Možemo godinama vrtjeti temu koliko su temelji ustaštva bili pošteni,moralni,domoljubni,kad je na kraju ispalo je Pavelić rasističkim zakonima i ubojstvima sprovodio to
"domoljublje." Ista stvar vrijedi i za komuniste koji su promicali idealizam koji je u osnovi bio vrlo dobar, teoretski, no praktično se pokazao kao veliko zlo.
Ne bih se ponavaljao što sam gore pisao... ali ukratko, ubojice NE podržavam,taman da se radi
o mojim najmilijima, NE idoliziram one koji sprovode realizaciju svojih ideja metkom ili nožem
protiv neistomišljenika,i SVAKI nevini život je vrijedniji od bilo koje ideologije.

Po kojem je onda načelu Pavelič veliki domoljub i krščanin ako su mu ruke bile krvave u ime
njegovih ideja? Ja takva načela, etiku i vjeru ne poznajem... barem me nitko tome nije učio

Domobran
17.04.2009 16:50 h
Sponzoraš. Opet ponavljam da se slažem što ste rekli i napisali. Tu nema nikakove dvojbe. Još manje u mojim opisima ima ikakovih želja za prilijevanje nečijih mišljenja na moju stranu. To nije potrebno niti je to ikakova svrha mojih opisa. Svrha mojih opisa je ta da po mogućnosti redosljedom, kronološkim putem, iznesem one činjenice za koje sam čuo, o kojima sam mnogo pročitao, koje sam prikupio i sa jedne i sa druge strane, mnogo puta nastojao usporediti i jedno i drugo kako bih lakiše došao do osobnog zaključka: Zašto je to moralo sve tako biti???

Časa hrvatskog GNJEVA se je počela puniti 5 prosinca 1918 godine kada su srpski vojnici na pločniku Jelačićevog trga poubijali 14 hrvatskih vojnika i mnoštvo ranili. Ta časa hrvatskog GNJEVA se iz dana u dan sve malo po malo punila dok se nije napunila....
Sponsoraš, moje mišljenje koliko god ono bilo identično vašemu, ili čak oprečno, neće zaustaviti kotač povijesti. Naprotiv, svi mi trebamo, zajednički, pomoći nadopunjati da naša hrvatska povijest konačno bude pisana po nama Hrvatima, a ne strancima koji će nam servirati ono što oni hoće, bez nas i protivu nas, kako je to bilo u zadnjih stotinjak godina.

sponzoras
17.04.2009 17:24 h
Kolega Otporaš a jeste li sigurni da su svi Hrvati, ili barem većina spremni prihvatiti istinu, kakva da je ona god? Bila ugodna ili neugodna... mislite da je većina spremna prihvatiti da su neki njihovi preci bili ubojice, na ovoj ili onoj strani?
Osobno smatram da nismo još na tom nivou, niti kao narod niti kao pojedinci.. govorim i u svoje ime, jer istina koju znam o svojim precima nije takva da bi me sada mučila, no i to se može promijeniti i ne znam koliko sam spreman s time se suočiti ako bi se neke stvari pokazale drugačijima nego jesu.
Zato sam već rekao, da će to lakše podnijeti neke buduće, poviješću neopterečene generacije... i zato ponavljam da mlade koji dolaze ne trebamo opterečivati time, već im pomoći da grade bolju sadašnjost i budučnost. Eto, to je moje mišljenje o svemu.

Domobran
17.04.2009 18:42 h
Dragi kolega sponzoraš i sa tim se slazem. Treba svakako računati i na to da svi Hrvati još nisu sazrijeli saslušati živi istinu, kao, na primjer, kada doktur pacijentu kaže da je prognoza otkrila da on ima zloćudni rak. Svakako da to nitko ne želi čuti niti imati. Ali, ISTINA ostaje ISTINA, kao što i u svakom stablu ima kipova/likova koje samo dobar kipar/umijetnik može otkriti/isklesati, iako smo mi kao cijelina tuda prolazili toliko puta i nismo ništa uočili. Neće biti lako, ali, nemojte mi zamjeriti, ja ću početi, ako treba biti i prvi. Dokle ću stići, ne znam.

Domobran
6.08.2009 18:00 h
Nema tome dugo da sam na ovom portalu. Pročitao sam nekoliko tvojih opisa. Sve što mogu reći je to da se u sveme, potpuno u sveme, slažem. Što (po)neki komentatori iznose svaja negodovanja o tvojem opisivanju, to je njihovo pravo koje ih odaje da su razočarani u hrvatstvu.

colonia.tino
7.08.2009 02:30 h
Puno smo toga naučili kroz tvoje opise kolega Otporaš, i puno vremena je prošlo od prvog teksta, a tema je opet aktualna. Kao i uvijek.

Domobran
7.08.2009 02:56 h
Hvala broken. Najsretniji bih bio kada bih mogao "isprazniti" moju vreću povijesnih dogodovština koja su kroz zadnja pet-šest desetljeća bila zabranjivana, a toliko su vitalna za naš hrvatski identitet u pojašnjavanju mnogih iskrivljenih činjenica na štetu našeg hrvatskog naroda.

[Bobani]

DIJALOG IZMEĐU DVA IDEALA: USTAŠKI I PARTIZANSKI


Postano: ned pro 09, 2012 15:32

IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA


Zato je Tuđman, često do granice da postane zbog toga i dosadan, stalno i ponavljao da njegova Hrvatska demokratska zajednica nije obična politička stranka, poput ostalih na hrvatskoj političkoj sceni, nego "središnja" ili "stožerna" politička organizacija cijeloga hrvatskog naroda, u domovini i dijaspori. U biti, citirao je Luburića. Povezivanje pak domovine i dijaspore - temelj svih temelja Tuđmanove političke doktrine s kraja osamdesetih - također je, zapravo, Luburićev, a ne Tuđmanov, izum. To su povezivanje osobito razradili, na nivou operativnog političkog programa, Luburićevi sljedbenici, ideolozi Hrvatskog Narodnog Otpora, koji su deset godina nakon Luburićeve smrti, dakle 1979., u programatskom tekstu pod naslovom "Kuda ide Hrvatski Narodni Otpor?", objavljenom u "Otporu", kao prvu točku svog političkog djelovanja naveli "Nacionalno Pomirenje", kao drugu "općehrvatsko jedinstvo", kao treće "djelatnu vezu domovine i izbjeglištva", a kao petu "nadideologijsku nacionalnu borbu". Naposljetku, i Domovinski je rat u Hrvatskoj, u svojoj biti, bio oživotvorenje "Adrese izmirenja Hrvatskog Narodnog Odpora sa Hrvatskim Partizanima", objavljene prvi put, u sklopu cjelovitoga programatskog teksta o hrvatskom izmirenju, u Istarskoj ili Luburićevoj "Drini" 1964. Tada je urednik časopisa "Otpor" bio Vlado Glavaš a Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora Mile Boban. (...)

Kratka povijest norvalske Hrvatske

No, da bismo dokraja proniknuli u bit Tuđmanova političkog djelovanja te izbjegli sve moguće zamke mitologiziranja i, namjernog ili nenamjernog, iskrivljavanja povijesne istine, valja se striktno držati temeljne kronologije ovdje opisanih događaja. Evo je u najkraćem.

1. Godine 1964. definitivno je, na razini političkog programa, uobličena koncepcija hrvatskoga izmirenja. Temeljni programatski akt, "Adresu izmirenja", napisao je Miljenko Dabo Peranić, a Luburić taj tekst objavljuje u svojoj "Drini" (br. 3-4/1964.).

2. Tijekom šezdesetih, Franjo Tuđman, tadašnji direktor Instituta za povijest radničkog pokreta Hrvatske u Zagrebu, dobiva u ruke taj primjerak "Drine" (naravno, i druge brojeve toga časopisa). Počinje, postupno, upijati Luburićev nauk - usporedo sa svojim sve žešćim konfrontiranjima s predsjednikom hrvatskih komunista Bakarićem. Osobno sam razgovarao s osobom, tadašnjim namještenikom Instituta, koja ga je gledala kako s golemim interesom čita i proučava "Drinu".

3. Godine 1968., nakon prvotnih vrlo snažnih protivljenja, ideju o hrvatskom pomirenju usvajaju i hercegovački fratri u SAD, predvođeni fra Dominikom Mandićem (koji se od 1955. bavio isključivo povjesničarskim radom). Politički, i oni se tada počinju svrstavati u Otporaše, sljedbenike političke organizacije Hrvatski Narodni Otpor (HNO), koju je 1955. utemeljio Vkekoslav Maks Luburić, generak Drinjanin.

4. Početkom osamdesetih, fratri su najmoćnija i najutjecajnija zajednica u hrvatskoj političkoj emigraciji. Pošto su usvojili Luburićev nauk, počinju smišljati plan o stvaranju samostalne hrvatske države. Hrvatski je terorizam na tlu SAD u tom trenutku bio već definitivno suzbijen, zahvaljujući energičnim naporima američke policije, ali i političkom angžamanu jednoga od vodećih hrvatskih političara u emigraciji Mate Meštrovića. Fratrima je jasno da treba posegnuti za posve novim oblicima i metodama političke borbe. Svoj temeljni naum - stvaranje hrvatske države - stavljaju u funkciju svjetskog procesa rušenja komunizma i Istočnog bloka, što su ga koordinirano pokrenuli američki predsjednik Ronald Reagan i papa Ivan Pavao II. (papa Wojtyla). To će se pokazati dobitnom kombinacijom.

Kanadske turneje

5. Fratri pokreću niz značajnih aktivnosti primarno političkoga karaktera. Jedna je od najdalekosežnijih njihov prodor u Kanadu. Gotovo u isto vrijeme - oko 1980. - osniva se Hrvatski društveno-kulturni centar u Norvalu, na jugu kanadske pokrajine Ontario (blizu Toronta), dok na sjeveru Ontarija, u Sudburyju, startaju Hrvatske iseljeničke škole Amerike, Kanade i Australije (HIŠAK), pod vodstvom fra Ljube Krasića. S Krasićem najtješnje surađuju Gojko Šušak, Ante Beljo i dr. Vinko Grubišić. Istodobno u postojbini hercegovačkih fratara, na Širokom Brijegu, fra Jozo Zovko "lansira" mit o Gospi iz Međugorja. Kreće fratarska koordinirana akcija.

6. Godine 1983. u Norvalu izlazi edicija "So Speak Croatian Dissidents" (u izdanju "ZIRAL"-a, a pod urednikovanjem fra Šimuna Šite Ćorića, bivšeg pomoćnika utemeljitelja Centra u Norvalu fra Mladena Čuvala, u vrijeme dok je ovaj upravljao hrvatskom franjevačkom župom svetih Ćirila i Metoda, u 42. ulici, na njujorškom Manhattanu), u kojoj je objavljena integralna verzija Tuđmanove obrane na njegovu drugom političkom procesu u Okružnom sudu u Zagrebu, u veljači 1981., gdje ga se najviše teretilo zbog umanjivanja službenog broja žrtava u logoru Jasenovac. Ostvarena je duhovna veza između Norvala (fratara) i Tuđmana, a sve u ideje izuma Maksa Lubuirća: Adresa Izmirenja Ustaša i Hrvatskih Partizana.

7. Godine 1987., na prvoj Tuđmanovoj turneji po Kanadi, ostvaruje se i fizička veza između glavnih eksponenata hercegovačko-franjevačke zajednice u Sjevernoj Americi i Tuđmana. Počinju prvi politički dogovori, koji se produbljuju i utvrđuju na idućim Tuđmanovim turnejama po sjevernoameričkom kontinentu: u ljeto 1988., u jesen 1989. i u siječnju 1990., u Clevelandu se održava Prva Konvencija HDZ. Dogovori i aranžmani sklapaju se na platformi Luburićeve koncepcije o hrvatskom izmirenju. Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora Mile Boban, u dogovoru sa dužnostnicima organizacije HNO raspušta istu i predaje organizaciju HNO u ruke predsjedniku HDZ dru. Franji Tuđmanu. U najkraćem, ta je koncepcija trebala rezultirati što većom i što čišćom Hrvatskom. Dakle, Hrvatskom koja će biti proširena i na Bosnu i Hercegovinu kao sastavni dio Hrvatske.

8. Dana 20. i 21. siječnja 1990., na Prvoj konvenciji HDZ-a za SAD i Kanadu, održanoj u Clevelandu, Tuđman sa svojim sjevernoameričkim partnerima dogovara scenarij Prvog Općeg sabora Hrvatske demokratske zajednice u Zagrebu, na kojem će sudjelovati i predstavnici iseljeništva. Brzo se vraća u Zagreb i, na Drugoj sjednici Središnjeg odbora HDZ-a, održanoj 27. siječnja 1990. u Zagrebu, domaćim čelnicima HDZ-a priopćuje što je dogovoreno u Kanadi. Sabor je održan 24. i 25. veljače u "Lisinskom". Nakon Sabora, dio iseljenika se vratio, a dio je, na čelu s Gojkom Šuškom, ostao.

Šuškova misija

9. Nedugo nakon smirivanja Hrvatsko-srpskog rata i međunarodnog priznanja Hrvatske, 1992., Gojko Šušak postaje najjačim hrvatskim političarem iza predsjednika Tuđmana. U Hrvatskoj je čovjek br. 2, a u Bosni i Hercegovini čovjek br. 1. Dobiva neslužbeni epitet "Tuđmanova gubernatora za BiH". Ubrzo počinje Hrvatsko-muslimanski rat u Bosni i Hercegovini. Tzv. druga linija zapovijedavanja u tome ratu pod kontrolom je hrvatskog ministra obrane Šuška.

10. U Hrvatskoj počinje dugo najavljivani proces tranzicije (tzv. pretvorbe). Tranzicija teče po dogovoru utvrđenom potkraj osamdesetih u Kanadi. Ključne osobe pretvorbe postaju Miroslav Kutle i Milan Kovač - Tuđmanovi hercegovački partneri u danima što su neposredno prethodili osnivanju HDZ-a.

Ovih deset točaka "Izuma Maksa Luburića" za cijelo mogu netkome pomoći u boljem razumijevanju kako je došlo do HDZ i kao je došlo do OBNOVE HRVATSKE DRŽAVE U OBLIKU R.H. Otporaš

Drinski (odgovara)
Naslov: Re: IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA
Postano: pon pro 10, 2012 12:54

Da, pomirenje to dobro zvuči samo što to znači...

Složit će te se da su oni koji su se borili za uspostavu i opstanak Hrvatske države bili na pravom putu, a oni koji su se borili za njenu smrt i poklali preko pola milijuna Hrvata da su bili na krivom, jugoslavenskom, srbokomunističkom putu...
Što se tiče Tuđmana i njegova razumijevanja i provedbe "pomirbe" ne bih dao ruku u vatru!
(I kako to Tuđman dobi putovnicu za put vani, a Veselica ne - zar mislite da UDBA nije imala dogovor i znala što radi u svoju korist - naravno mislim da je Tuđman mislio pri tome nešto "ušićariti" za nas, ali tu i je čitav spor: što je iz svoje pozicije partizanskog generala mislio ostvariti i onoga što je trebalo ostvariti sa stanovišta hrvatskog nacionaliste!)
U čemu se sastoji ta pomirba!?
Je li u tomu da njegove desne ruke budu sve odreda stari jugokomunisti (mnogi sa krvavim rukama)...
Je li u tomu da sve vodeće položaje zauzimaju bivši antihrvatski kadrovi...
Je li u tome da nam obavještajne službe uspostavlja zamjenik Petra Gračanina u vrijeme najžešće agresije...
Je li u tomu da se od "ustaša" na položaje dođu oni sumnjive prošlosti u vezi suradnje sa udbom...
Je li u tomu da se ubijaju oni koji jasno stoje na hrvatskom putu: Ante Paradžik, Miro Barešić, Ludvig Pavlović, Blaž Kraljević ( da nam Hercegovina ne ode u HOS u ekstreme - riječi Franje Tuđmana)
(Što bi bilo da su za razliku od ovih hrvatskih vitezova ubijeni hrvatski zlotvori poput J.Manolića, Boljkovca, Perkovića, M.Planinc i dr.)!?
Je li u tomu da se jasno ne proglasi rat protiv neprijatelja i izbaci agresora iz zemlje, a ne da se dopuštaju sumnjive "igre" oko Vukovara, Posavine i ne rušenja koridora, stajanje kod Banja Luke i propuštanja povijesne prilike uspostave države na cjelokupnom području...
Dakle mnogo je pitanja na kojima je naša emigracija pala na ispitu i nije bila dorasla ispitu koji je vrijeme i udba stavila pred sve nas...
Gdje se izgubila Drina, gdje se izgubi NDH, a sve preuze kifla i sljepoća prema Tuđmanu - imamo državu, pa čijom zaslugom ili unatoč komu!?
Gdje se izgubi sveti cilj i zašto se tako naivno predade vodstvo crvenim "pokajnicima"

Da smo svi ustali u obranu, umjesto što su jedni ratovali, a drugi živili gotovo normalnim životom, kakvu bismo onda državu stvorili - kiflu ili nešto drugo - dakle tko je zato kriv, tko je donosio odluke!?
Je li politika pomirbe za uspostavu cjelovite države to da se ide u rat s muslimanima kada srbi počinju gubiti - dakle prihvaća se igra KOS- ili slijede njegovi nalozi na štetu hrvatskih interesa - tko to čini!?
Treba dati odgovore bez preskakanja i previđanja pa ćemo vidjeti po današnjim plodovima za čiji račun je ta "pomirba" išla, odnosno na čiju štetu!
Ovo nisu neki spoznali na kraju nego su upozoravali i onda u jeku agresije - da se razumijemo!

Imali smo povijesnu priliku za obnovu NDH i prokockali smo je dopuštajući udbašku igru - čijom krivicom i kakvom pomirbom...
Ako je pomirba onda oni koji su u krivu bili su se pokajali i došli se boriti rame uz rame sa onima koji su uvijek bili na pravom putu, a ne dojučerašnji krvnici nas vode u pravednoj borbi - dakle partizani uvijek na čelu borbe u kojoj Hrvati gube glave - za čiji račun...
"Pomirba" je bila zavjesa za naivne i dobitna karta za udbaše i neprijatelje Hrvatske i smrt za Paradžika, Barešića, Kraljevića i ostale...

Zaista treba uvidjeti gdje je korijen toga da smo mi imali Hrvatsku samo za vrijeme rata dok još granice nisu bile formirane i kada smo se borili za Hrvatsku (pjevajući Juri i Bobanu), a ne za kiflu (pjevajući po šumama i gorama) - gdje nam nestade Hrvatska i gdje su Hrvati u BiH!?

I konačno zašto nitko od Otporaša ne napisa tada: Pozor Ustaše - PRODANA JE GOTOVO CIJELA BOSNA!

E moj narode!


Naslov: Re: IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA

Otporaš odgovara: sri lis 17, 2012 14:48
Moj dragi Drinski!

Kako mi je drago i slatko u grlu da misliš kao ja i mnogi drugi držqvotvorni Hrvati. Ali, ne može se glavom kroz zid. Kada to kažem želim reći da se je ipak, što se tiče hrvatske političke emigracije, radilo u odrazu vremena, onog vremena u kojem smo tada živijeli. Ovo što si ti ovdje sada napisao, je velika istina gledajući iz ugla današnjice, a ne iz ugla, tada već ostarijele, istrošene i izmorene hrvatske političke emigracije punih 45 godina.

Da si ti bio na sastanku Prve Konvencije HDZ u Clevelandu 20 i 21 siječnja 1990. god. i vidio i čuo našeg Livnjaka Ustašu Janka Skrbina koji je bio na tom sastanku, i sa suzama u učima i pred svima zaplakao pitajuću dra. Franju Tuđmana: "Gospodine Tuđmane kada ćemo mi kući. Ja sam stari Ustaša i borio se za Hrvatsku, koju od 1945. nisam više vidio. Ja hoću ići kući! Ja hoću ići kući..." Tada smo svi nazočni bili ganuti, emocionalni i dali veliki aplauz gospodinu Janku Skrbinu. Dr. Tuđman je kratko odgovoriosa: "Nismo još vlast preuzeli..."

Moj dragi Drinjski, vraćajući se kući za Austin, Texas, u zrakoplovu sam napisao pismo mojem bratiću, nećaku Miši, Mile Boban, (1961-) (moja pok. Majka od milja ga je prozvala Mišo kada je bio mali, jer se je rodio u istoj kući i odrastao gdje sam se i ja rodio) koji je tada radio za HRT u Zagrebu kao tehnički inžinjer. Pronađi to pismo: klikni Jedno pismou zrakoplovu pa pročitaj. Pismo je pisano onog vremena a ne današnjeg vremena. Ako se je itko razočarao u ishod djelovanja HDZ, svakako je to hrvatska politička emigracija, mislim na oni dio koji je još živ, djelotvoran i nije izgubio nadu u bolju budućnost.

Što se osobno mene tiče, bez obzira na sve negativno koje nas okružuje, krenulo se je s mrtve točke. Spomenuti ću Ivana Čalu iz Runovića koji je svjedočio za Hrvatsku u amerčim zatvorima preko punih 17 godina. Kada ga je novinar Josip Jović iz Slobodne Dalmacije posjetio u zatvoru i pitao ga šta on danas misli o Hrvatskoj. Ivan Čale je odgovorio oko prilike ovako: "O Isukrsta ti! Da smo mi Otporaši imali Hrvatsku veliku ko' jedan aerodrom, tada bi se mi tu spustili i otale se razvijali i širili našu Hrvatsku sve dok ne dođemo do Drine. Danas imam Hrvatsku puno veću i na nama svima je naša zadaća da ju širimo..."

Ivan Čale je bio član Otpora i predsjednik ogranka u New York-u. Uhapšen je s drugom šestoricom Hrvata 12 prosinca 1980. Druga desetorka članova HNO je uhapšena dan kasnije prikazanja Gospe u Međugorju šestero djece, tj. 25 lipnja 1981., među kojima sam i ja bio kao Pročelnik organizacije Hrvatski Narodni Otpor...

Ovom prilikom ti želim, dragi prijatelju, čestitati Sretan Bižić, vesele Božićne blagdane, berićetnu i veselu Novu 2013 Godinu!

Pozdra. Bog! Otporaš.

ZDS!


Naslov: Re: IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA


Drinski odgovara: pon lis 01, 2012 12:36

Citat:
Ovo što si ti ovdje sada napisao, je velika istina gledajući iz ugla današnjice, a ne iz ugla, tada već ostarijele, istrošene i izmorene hrvatske političke emigracije punih 45 godina.

Bilo je i drugih u emigraciji koji su htjeli osnovati HSP u Domovini ili pristupiti tada osnovanom HSP-u... mogli ste predati HNO HSP-u i mogli smo biti korak bliže NDH a ne kifli...

Citat:
"Da si ti bio na sastanku Prve Konvencije HDZ u Clevelandu 20 i 21 siječnja 1990 god. i vidio i čuo našeg Livnjaka Ustašu Janka Skrbina koji je bio na tom sastanku, i sa suzama u učima i pred svima zaplakao pitajuću dra. Franju Tuđmana: "Gospodine Tuđmane kada ćemo mi kući. Ja sam stari Ustaša i borio se za Hrvatsku, koju od 1945 nisam više vidio. Ja hoću ići kući! Ja hoću ići kući..." Tada smo svi nazočni bili ganuti, emocionalni i dali veliki aplauz gospodinu Janku Skrbinu. Dr. Tuđman je kratko odgovorio sa: "Nismo još vlast preuzeli..."

To da Janko hoće kući trebao je reći nama koji smo osnivali HSP i koji smo se zalagali za NDH, a ne to tražiti od onih koji su podržavali one koji su Janka i protjerali tamo di je plakao za kućom...
A što se tiče "Nismo još vlast preuzeli...", kako su mogli doći oni koje se željelo i to sa jugo pasošem - očito je Janko bio koristan dok je pare davao...

Citat:
"Što se osobno mene tiče, bez obzira na sve negativno koje nas okružuje, krenulo se je s mrtve točke. Spomenuti ću Ivana Čalu iz Runovića koji je svjedočio za Hrvatsku u amerčim zatvorima preko punih 17 godina. Kada ga je novinar Jović Slobodne Dalmacije posjetio u zatvoru i pitao ga šta on danas misli o Hrvatskoj. Ivan Čale je odgovorio oko prilike ovako: "O Isukrstati! Da smo mi Otporaši imali Hrvatsku veliku ko' jedan aerodrom, tada bi se mi tu spustili i otale se razvijali i širili našu Hrvatsku sve dok ne dođemo do Drine. Danas imam Hrvatsku puno veću i na nama svima je naša zadaća da ju širimo..."


Imali smo mi i veću državu pa smo je izgubili! A sada imamo kiflu u kojoj smo na milosti udbaša i izgubljenu BiH! Zahvaljujući komu i čijoj naivnosti...
Zaista me zabrinjava to kako su neki naši iz emigracije boreći se za NDH pali u ruke jugovića čim su im spomenuli Hrvatsku: nimalo nepovjerenja prema partizanima, nimalo sumnje prema krvnicima, ništa od one "koga su zmije grizle i gušćerice se boji", ništa...


Naslov: Re: IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA

Drinski odgovara: pon lis 01, 2012 12:36

Uz rezervu prema udbašu ipak vrijedi pročitati:

BIVŠI AGENT UDBE OTKRIVA: Udba pomogla Tuđmanu da dođe na vlast, jer jedini od kandidata nije mrzio Tita

U posljednje vrijeme Željko Kekić, udbaš u mirovini, priprema knjigu pod naslovom "Čovjek i njegova sjena" u kolaboraciji sa svojom nekadašnjom "špijunskom metom" Antom Kovačevićem, koji je devedesetih bio čelnik stranke demokršćana, danas potpuno ugasle.

Doduše, knjiga za sada nije odmakla puno dalje od naslova, no sama tematika jamstvo je kako će ista podići podosta prašine, jer bi se po prvi puta u hrvatskoj literaturi pojavile ispovijedi "s obje strane", progonitelja i njegove lovine, koji su na ovim prostorima oduvijek zamjenjivali uloge. Iz Kekićeve dragocjene memorije, dakle proizlazi da je Franjo Tuđman na isti način izabran za državotvorca i povijesnoga velikana.

"Pa svima nama, osamdesetih godina bilo je jasno da se sve klima. Hrvatska Služba državne sigurnosti, koliko sam mogao čuti, u to doba vjerovala je da će Jugoslavija otići u labavu konfederaciju, što znači da Tito neće postati apsolutni negativac. Godine 1986. i 1987. udbaška elita obavljala je tzv. informativne razgovore s cijelim nizom evidentiranih disidenata, koje je do tada obrađivala. Došli su do zaključka da je Franjo Tuđman jedan od podobnijih za tranziciju. Nije Tita smatrao crnim vragom, za razliku od većine ostalih. Vjerojatno je zbog toga jedini dobio putovnicu 1987. kako bi u emigraciji okupio snage za sve ono što se kasnije događalo", kaže Željko Kekić, koji je danas 50-godišnji privatni poduzetnik i vlasnik karlovačke Radio Mrežnice, dragovoljac Domovinskog rata i prvi od agenata nekadašnje tajne službe koji je još pred 15-ak godina javno priznao - da je svojedobno uhodio ljude koji su 1990. lansirani u političke lidere".

Izabran je, dakle, čovjek koji zajamčio vašoj Udbi da lustracije biti neće?

- Nije bio problem u lustraciji, barem ne za mene, nego strah da ne dođe do osvetničkih likvidacija. Sjetite se samo kako su neki, u ime SZUP-a oteli i mrcvarili Blagoja Zelića. Ne, bio je to strah za vlastiti život i živote svoje obitelji. Rat je osobito tome pogodovao: nitko nije mogao znati da li će završiti kao leš u Pakračkoj Poljani.

No, jeste li strepili od lustracije?

- Nisam se bojao lustracije. Lustracija bi značila da je nama, koji smo do tada radili za Udbu zapriječen ulaz na javne i državne funkcije. Pa što onda? Bio sam na to spreman, činilo se prirodnim da će se to dogoditi. Zato sam 1990. sa kolegama osnovao firmu koja se trebala baviti detektivskim poslom, računajući da ćemo se baviti privatnim biznisom. No, lustracija nije obavljena i ja sam ostao uposlenik iste ustanove koja je preimenovana u SZUP. U samostalnoj Hrvatskoj naslijedila je komunističku tajnu policiju. Tako sam ostao u državnoj instituciji do 1995., bez obzira na promjene.

Dobro, vaša tajna služba izabire Tuđmana koji će spašavati njihove živote. Na kraju, postigli su puno više: ostali su na svim pozicijama, samo pod nekim drugim nazivom.

-Pa gledajte, bio je rat. Pokazalo se da je profesionalizam važniji od prošlosti. Tvrdim vam da obavještajno - analitički mozak jednoga Zdravka Mustaća neće nitko skoro nadmašiti. Tehnika tajnih službi ionako je uvijek ista. U odnosu na Udbu, danas se jedino promijenila profesionalna etika.

Dajte, pojasnite.

- U ono doba, ni jedan tajni agent nije smio pokazivati da je tajni agent. Početkom devedesetih to je ušlo u modu, valjda zbog špijunskih filmova. Smiljan Reljić, jedan od prvih mojih šefova u SZUP-u, toliko se uživio u tu ulogu da je stalno odlazio u Lučko vježbati gađanje poput Jamesa Bonda. Često su izmišljali informacije ili prikupljali ogovaranja da bi njihov posao izgledao mističniji, a oni sami sebi važniji. Iskaznice SZUP-a ispadale su im, tobože, slučajno pred konobaricama, da svi to vide.


POČETAK RADA U UDBI

A kako ste to vi radili?

- Nekoć je bilo obratno. Primjerice, kada smo obrađivali anarho - liberale na Filozofskom faksu, da nas nitko ne skuži, nastojali smo biti njima što sličniji. Da znate samo koliko sam sati sjedio na stepenicama filozofskog, pa motajući se po kantini, izmišljajući što studiram i strahujući da me tko ne počne ispitivati o detaljima moga tobožnjega studija.

Kako ste uopće dospjeli u tajnu službe?

-Ja sam posljednja, najmlađa generacija SDS-a SR Hrvatske. Pohađao sam policijsku školu. Od 16-te godine bio sam član Partije, vjerujući stvarno da nema boljega svijeta od tadašnje Jugoslavije i njezine Partije. Ideološki čist, koliko i naivan. Iz moje generacije, od nas 450, izabrali su nas trojicu za Državnu sigurnost. Istina, bilo je puno kandidata srpske nacionalnosti, no sva trojica bili smo Hrvati, što demantira današnje priče o srpskoj "udbaškoj" privilegiranosti. Raspoređen sam u Centar Zagreb, u odjel tajne pratnje. Koliko se sjećam, na tim zadacima obrađivali smo godišnje barem 300 "objekata", tako smo ih zvali. Jedan od njih bio je Anto Kovačević, označen kodnim imenom Crni.

Sjećate li se svoga prvoga zadatka?

- Prvoga? Ne. Sjećam se drugoga, jako dobro, malo nakon Titove smrti, u ljeto 1980. Uključili su me u tajnu operaciju kodnoga imena "Lasta". Bio sam uključen u uhođenje Franje Tuđmana od njegove kuće u Nazorovoj ulici.


RAZGOVOR SA ZAPOVJEDNIKOM HANDŽAR DIVIZIJE

Godine 1990. pojavilo se puno stranaka. Za koju ste se opredijelili?

- Svima sam pomagao, od HDZ-a, do HSLS-a. Nakon Partije, u kojoj sam nakon početnoga idealizma, brzo otkrio da lažu, kradu, varaju, ideologija me prestala zanimati. Stav sam definitivno učvrstio kada sam 1991. dočekao dr. Zvonimira Marasa. Čovjek je bio zapovjednik handžar divizije u NDH. Odveo sam ga Josipu Boljkovcu, tada HDZ-ovom ministru unutarnjih poslova. Njih dvojica su sjeli i počeli razgovarati o istim situacijama, samo svako sa svoje strane. Tada sam shvatio da ne postoje crno - bijele stvari, nego nešto između. Ali postoje različite etikete i simboli.

Vas je Boljkovac zadržao u institucijama sistema, kako se to danas kaže?

-Da. Potječemo iz istoga kraja. Znao je za mene, jer sam kao udbaš dogurao do sekretara dugoreške omladinske organizacije. Smatrao je da su moje znanje i iskustvo važni za stvaranje države. Kao dragovoljac, sudjelovao sam u stvaranju i naoružavanju Hrvatske vojske

Po istom se principu promoviraju i današnji političari?

-Naravno. Čak štoviše, prepoznajem suradnike nekadašnje tajne službe u Saboru, na mjestima predsjednika općina, koji su zvijezdu promijenili šahovnicom, znajući da neće biti otkriveni samo zato što je dokumentacija o nekadašnjom doušničkoj mreži uništena. Svaki operativac nekadašnje tajne službe, jako je štitio svoga suradnika. Ni svojim šefovima ponekad nije odavao njihov identitet. Davali smo im kodna imena, sova, jastreb.

Pravi zvjerinjak. I sada pišete knjigu s Antom Kovačevićem u ime Tuđmanovog nacionalnog pomirenja u novoj varijanti?

-Ideja nije moja. Zapravo nam je bubu ubacio Zdravko Tomac, dok je vodio emisiju na Z-1. Te emisije više nema. Meni je palo na pamet da bi projekt imao smisla ako uspijemo okupiti još mojih kolega koji su bili zaduženi za Kovačevića. Neki od njih imali su cijelu doušničku mrežu u Kovačevićevom selu. Ja nisam sklon mistifikacijama, volio bih i sam znati istinu. Što se sve zbivalo oko tog čovjeka. Problem je u tome da se moji nekadašnji kolege skrivaju ili ne žele govoriti.


Naslov: Re: IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA

Otporaš odgovara: sri lis 17, 2012 14:48

Dragi moj i predragi brate Drinski, stisnuti očiju potpisivam svaku riječ koju si ovdje iznio. Predpostavimo samo za trenutak, da uopće nije bilo hrvatske političke emigracije, kao što nije bilo ni slovenske političke emigracije, a svi Slovenci, bez iznimke, su bili u totalu Jugoslaveni, ipak su, kada su u zemlji političke prilike sazrele, domaći Slovenci iz Slovenije su proglasili Nezavisnost Slovenije. Ista stvar bi bila i sa Hrvatima iz Hrvatske koji bi u danom momentu iskoristili političku situaciji i proglasili Nezavisnost Hrvatske, bez hrvatske političke emigracije.

Hrvatska politička emigracija je samo pozdravila hrvatsko nacionalno gibanje u Hrvatskoj bez da im je bilo što nemetala ili predlagala. Domovinski Hrvati iz Hrvatske su izabrali politički smjer kakav je njima odgovarao, a ne kakav je odgovarao hrvatskoj političkoj emigraciji. Da je hrvatska politička emigracija bila u raskoraku s težnjama i željama Hrvata koji su na refrerandumu 1990. godine bili 95% za Hrvatsku Državu, tada bi došlo do ponovnog rata između Hrvata, jedni bi morali ići u šumu da spase svoje živote od onih koji su s velikim pravom postali u Domovniskom ratu Dobrovoljci ili Branitelji, a emgracija bi morala ići u šumu, poput partizana, ili poput Bugojanske skupine iz 1972 god. Da do tog ne dođe, ti meni, dragi moj brate Drinski, vjeruj da je najveću ulogo odigrao HNO u emigraciji time što je stalno, sustavno i uvijek promicao ideju izmirenja SVIH HRVATA. Ta ideja je pokrenuta, opet vjerovao ti meni ili ne, od Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina. Barem se njemu, Maksu Luburiću ne može prišiti etiketa da je komunista, Jugoslaven, Udbaš i sl. On je taj koji je prvi uvido - i zbog toga se razišao od Poglavnika - da se ne može doći do Hrvatske Države bez pomirenja SVIH HRVATA. To se je iz aviona moglo primjetiti u Domovnskom ratu. Za tvoju informaciju, kada su se borbe vodile u Glamoču i Bosanskom Grahovu 1995. u kolovozu, mene su iz zajedničkog rova nazvali sinovi partizana u sinovi Ustaša preko vojničkog telefona - broj moga telefona im je dao sin komuniste pok. Mate B....., kojemu je moj otac Petar Boban bio kršćeni kum, koji je znao tko sam ja i čiji sam ja i koji je imao moj broj telefona. Oni, vojnici, sinovi i partizana i Ustaša se u rovu posvadili, jer je jedan drugoga nazivao neprijareljom. Zato su mene nazvali i pitali me: dali je istina da je Maks Luburić rekao: Da sinovi Ustaša i sinvi partizana, rame uz rame trebaju se boriti u borbi za Hrvatsku Državu. Kada sam im rekao da je to istina, odmah su se pomirili.

Malo je poznata povijesna izreka Maksa Luburića kada je rekao: ... ONI KOJI BI HTJELI SVOJ RAT, SVOJ BIVŠI RAT, PROSLIJEDITI U USTAŠKO PARTIZANSKO HRVATSKI RAT MEĐU NAŠIM SINOVIMA SU SU IZDAJNICI HRVATSKE STVARI...

Primi moje iskrene pozdrave. Ako se ne ubrzo ne čujemo, želim tebi i svim tvojima Sretan Božić, Sretnu Novu 2013 Godinu, u kojoj želim da ti se svi tvoji snovi i želje ispune!

Bog! Otporaš

ZDS!


Naslov: Re: IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA


Drinski odgovara: pon lis 01, 2012 12:36

Citat:
Ista stvar bi bila i sa Hrvatima iz Hrvatske koji bi u danom momentu iskoristili političku situaciji i proglasili Nezavisnost Hrvatske, bez hrvatske političke emigracije.

Ne može se promatrati te stvari odvojeno, jer tko se bori za isti cilj nađe se... emigracija koja se borila za tekovine NDH, odnosno slobodu i nezavisnost naroda i države se borila sa Hrvatima u domovini i obrnuto, a kad će doći "moment" i je li došao najbolje znaju oni koji se za njega bore...

Citat:
Hrvatska politička emigracija je samo pozdravila hrvatsko nacionalno gibanje u Hrvatskoj bez da im je bilo što nemetala ili predlagala.

Kako tko, netko se i djelatno borio i pokušavao utjecati na tokove koje je udba dobrano kontrolirala i zato jesmo ovdje gdje jesmo...

Citat:
"Domovinski Hrvati iz Hrvatske su izabrali politički smjer kakav je njima odgovarao, a ne kakav je odgovarao hrvatskoj političkoj emigraciji. Da je hrvatska politička emigracija bila u raskoraku s težnjama i željama Hrvata u Domovini koji su na refrerandumu 1990. godine bili 95% za Hrvatsku Državu, tada bi došlo do ponovnog rata između Hrvata; jedni bi morali ići u šumu da spase svoje živote od onih koji su s velikim pravom postali u Domovniskom ratu Dobrovoljci ili Branitelji, a emgracija bi morala ići u šumu, poput partizana, ili poput Bugojanske skupine iz 1972 god. Da do tog ne dođe, ti meni, dragi moj brate Drinski, vjeruj da je najveću ulogo odigrao HNO u emigraciji time što je stalno, sustavno i uvijek promicao ideju izmirenja SVIH HRVATA. Ta ideja je pokrenuta, opet vjerovao ti meni ili ne, od Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina. Barem se njemu, Maksu Luburiće ne može prišiti etiketa da je komunista, Jugoslaven, Udbaš i sl. On je taj koji je prvi uvido - i zbog toga se razišao od Poglavnika - da se ne može doći do Hrvatske Države bez pomirenja SVIH HRVATA."


Ma Hrvati u domovini i svijetu su izabrali ono zašto su se borili i bore se...Ovo o razlazu za Poglavnikom ne stoji... Ja se s tim ne slažem i stojim uz Poglavnika!
Poglavnik je bio i ostao na pravoj liniji!

Ja u domovini sam dobiavo glas od HOP-a, a za HNO tada nisam ni čuo... i do nikakve pomirbe nije došlo, samo su se komunisti pritajili u strahu od pravedne osvete (rezonirajući svojom komunističkom logikom) mada je malo tko od Hrvata koji su bili na pravoj strani o tome razmišljao i bio spreman izvršiti djelo pravde!
Ovo kako ti govoriš o nekim primjerima - ja mogu isto reći iz usta jednog emigranta iz Njemačke: koje prvi došao Hrvatima vani i rekao im Hrvatska svi su ga podraži mada bio i čoban... - Zna se tko je prvi mogao doći vama i tko mu je to dopustio i emigracija ga je podržala umjesto da je podržala one koji su bili za NDH, a ne za kiflu i sa NDH mahala samo dok vas ne prevede žedne preko vode za račun komunista i jugoslavena...
Dakle što je general postigao time što se razišao s Poglavnikom, samo je oslabio nacionalnu borbu koju je Poglavnik poveo i general ga slijedio...

Citat:
"To se je iz aviona moglo primjetiti u Domovnskom ratu. Za tvoju informaciju, kada su se borbe vodile u Glamoču i Bosanskom Grahovu 1995 u kolovozu, mene su iz zajedničkog rova nazvali sinovi partizana u sinovi Ustaša preko vojničkog telefona - broj moga telefona im je dao sin komuniste pok. Mate B....., kojemu je moj otac Petar bio kršćeni kum, koji je znao tko sam ja i čiji sam ja i koji je imao moj broj telefona. Oni, vojnici, sinovi i partizana i Ustaša se u rovu posvadili, jer je jedan drugoga nazivao neprijareljom. Zato su mene nazvali i pitali me: dali je istina da je Maks Luburić rekao: Da sinovi Ustaša i sinvi partizana, rame uz rame trebaju se boriti u borbi za Hrvatsku Državu. Kada sam im rekao da je to istina, odmah su se pomirili."

Ma to je minorni primjer...

Ja sam u tom rovu u Glamoču bio... i uvijek je bilo nekih komunjara koji bi se ponekad okuražili i počeli opravdavati prljavu savjest, ali pjevalo se Juri i Bobanu, a ne po šumama i gorama (jer oni za to hrabrosti nisu imali i zato su bili sa nama u rovu, a nisu se pridružili onima koji nas sve napadaju iako su mnogi ideološki bili na strani napadača) - dakle nije to POMIRBA, oni su ta manjina bili sa nama u rovu zbog razno raznih kalkulantskih razloga za svoj interes, a ne što su srcem podržavali ideju nezavisnosti... A mi svjesni smo se borili za NDH, a oni za karikaturu NDH - zajedno protiv agresora i zahvaljujući toj prevaldavajućoj pomoći koji su dali i emigracija i UDBA cilj su ostvarili ovi "zajedno sa nama u rovu" koji su se borili za karikaturu NDH i kojima je sloboda hrvatskog naroda nužno zlo u borbi za svoje izopačene interese, svoj komunjarski život i vlast u rukama uz pomoć koje neće doći do lustracije i pravedne kazne... ZAR JE TO POMIRBA!? Onaj koje najviše stao na put da razotkrije i pomrsi cilj takve "POMIRBE" taj dobio metak: Ludvig Pavlović, Miro Barešić, Ante Paradžik, Blaž Kraljević i dr. i mi smo koji smo protiv takve pomirbe morali ustuknuti da ne izbije građanski rat, jer su ovi koji vode "POMIRBU" NA NJEGA BILI SPREMNI i o kakvoj onda pomirbi govorite - to je dokaz da im je samo vlast bila na pameti zbog svojih izopačenih interesa, a ne radi nikakve stvarne pomirbe (kad je ubijen Blaž Kraljević znate li kakva je bila situacija tada, da je neko petardu bacio mogao je izbiti unutarhrvatski sukob, a ovi su bili spremni na njega - mi smo se povukli radi nacionalnog interesa ( a sad kad vidimo sve možda je to bilo krivo, jer odustajanjem od istine radi "pomirbe" vragu se daje za pravo!))...

Citat:
Malo je poznata povijesna izreka Maksa Luburića kada je rekao: ... ONI KOJI BI HTJELI SVOJ RAT, SVOJ BIVŠI RAT PROSLIJEDITI U USTAŠKO PARTIZANSKO HRVATSKI RAT MEĐU NAŠIM SINOVIMA SU IZDAJNICI HRVATSKE STVARI...

Ja se sa tom izjavom ne slažem (ovako kako je iznijeta), jer ona podrazumijeva da se ustaše bore za svoj cilj za NDH i slobodu hrvatskog naroda na cjelokupnom povijesnom i etničkom području, a partizani za jugoslaviju i raskomadan hrvatski treitorij - i sada kada se svi bore za svoj cilj hoće li oni ratovati ili će biti zagrljeni, ako ratuju znači da se bore za svoje ciljeve, ako ne ratuju onda se ili nitko ne bori za svoje ciljeve ili se bore za nešto drugo (jedan od ovih pojedinačnih ciljeva ili neki drugi novi...) - dakle vidimo što je ta POMIRBA značila i za čiji interes i na čiju štetu...
I pitanje je hoćemo li je ikada ispraviti i uz kolike žrtve, jer se pravi Hrvati s početka priče i dalje bore za svoj cilj, a ciljeve jugokomunizma se bore i dalje (unatoč POMIRBI!) CRVENI KOJI VLADAJU S NAMA!
I pitanje je kada ćemo i hoćemo li uopće više dobiti povijesnu priliku kakvu smo imali pred Banja lukom... sa ovakvom "pomirbom" smo sve izgubili i ZATO BI NEKI TREBALI POVUĆI KOZENKVENCE koji su napustili Poglavnika i zlatno tele našli u PARTIZANU!

Citat:
Primi moje iskrene pozdrave. Ako se ne ubrzo ne čujemo, želim tebi i svim tvojima Sretan Božić, Sretnu Novu 2013 Godinu, u kojoj želim da ti se svi tvoji snovi i želje ispune!

Bog! Otporaš

Naravno svako dobro i tebi i sretni blagdani!

Bog i Hrvati!
Za Poglavnika i Dom spremni!


Naslov: Re: IZUM MAKSA LUBURIĆA U DESET TOČAKA


Otporaš odgovara: sri lis 17, 2012 14:48

Bog! Drinski,

A šta reći na sve što si iznio, osim da je to tako i da je više nego žalostno što je to tako. Ali, kako to promijeniti za bolje? I na jednoj i na drugoj strani su Hrvati, ali posvađani. Kako ih izmiriti?! Hoćemoli se moći izmiriti ako se sustavno i stalno budemo prepirali oko pokojnih ideja iz prošlosti, jer nezaboravi, Drinski, da smo mi Hrvati posebni narod na svijetu, koji, uz svoje hrvatstvo ima i svoju ideju, za koju je spreman, ne samo boriti se za nju nego i poginuti za nju.

Pričao mi je jedan dobar Hrvat, Livnjak, Ivan Barun, u Parizu koncem pedesetih godina prošlog stoljeća, priču kako su dva brata putovala kroz Bosnu i nevrijeme ih zateklo u Banja Luki. Snijeg je padao a oni se sklonili kod nekog prijatelja i tu su prenoćili. Poslije večere skupilo se društvo iz sela kod domaćina. Počeli su igrati mice/kozavice ili sl. na stolcu i u razgovoru palo pitanje: koji je grad veći Banja Luka ili Sarajevo. Jedan od braće je rekao da je Banja Luka veća od Sarajeva. Svi nazočni su rekli da je Sarajevo veće, ali brat koji je rekao da je Banja Luka veća je ostao kod svoje tvrdnje koju nije htio poreći. Kada su dva brata otišli na spavanje, onaj drugi brat upita brata: pa bolan, kako si ti mogao reć da je Banja Luka veća nego Sarajevo, kat i Bog i čovik zna da je Sarajevo veće. Brat na to odgovori: Je.o ga ti, ja se privario i zbunio pa tako reka. Di ću ja kasnije to opovrći i sam za sebe reći da sam slaga.

Eto, dragi moj Drinski, za mene je ova Ivana Baruna priča uvijek bila jedna vrsta karakteristike nas Hrvata. Ti meni opisa onog Udbaša koji da će sada knjigu napisati kako su oni radili. To je pohvalno i ja mu na tome čestitam. Kamo sreća kada bi i drugi, poimenice Josip Perković, Josip Boljkovac, Josip Manulić, Edo Bulat, Stipe Mesić i drugi koji su još živi, se ugledali u tog Udbaša o kojem si ti pisao pa da i oni napišu svoje knjige o onom što oni znaju. Ali oni to partizanski i u ime Partije još uvijek sakrivaju. To je ta njihova životna škola kroz koju su prošli i koje se još uvijek drže. Njihovo vrijeme ističe, a naše dolazi. Vjeruj ti to mene, dragi moj Drinski...

Iskreni pozdravi i ostajem uvijek Za Poglavnika i Dom Spremni! A ti, kada tebi srce kaže da vjeruješ starom Otporašu, onda mi se javi.

Bog! Otporaš

ZPIDS!



Date: Wed, 14 Jan 2015 09:26:10 +0100
Subject: zanimljivi materijali, hvala striče Mile
From: dutovac@gmail.com
To: froate@hotmail.com

Dragi striče Mile ne znam reći što mi je bilo zanimljivije čitati od ovoga što si mi poslao.Sinoć mi je bio u gostima vjenčani kum koji je isto Vjekoslav i skupa smo čitali mnoge stvari koje si poslao a mnoge je i preuzeo na svoj stick.Žene su bile užasnute jer im nismo posvetila skoro ništa vremena,ali znale smo da smo takvi i kad su se udavale za nas pa što sad kukaju.

Ovo si vidim o 100godišnjici rođendamna pisao iz srca,zato i ima ovu snagu svidjelo mi se.
Načela sam čitao prije više desetljeća i skoro ih napamet znam.ovo što si poslao je tek osnovna verzija,postoji još i verzija sa tumačenjem.Inače i načela i tmačenje je napisao prof Danijel Šibenčanin, (Danijel Crljen, mo. Otporaš) a njegov sin Francisco i danas živi u Argentini.Ako te zanima proširena verzija to jest ona sa tumačenjem mogu ti poslati.

Vidim rasprava na forumu koju si priložio je zanimljiva,ne kaže zalud naš narod da ne pada snig da pokrije brig,nego da beštije pokažu trag.Tako je i ovdje.Uostalom mi moramo pogledat u oči tužnoj i sramotnoj hrvatskoj činjenici da preko milijon hrvata u domovini je i dalje lojano ideji komunizma,titoizma i jugoslavije.To je užasavajuće no prema mojem iskustvu,a i prema nekim relevantnim sociološkim istraživanjima mladež je ipak hrvatskija i domoljubnija od generacija rodenih 40,50 i 60 godina....dakle budućnos pripaa nama.
Veselim se novim tekstovima koje ćeš mi poslati,ako trebaš širu verziju načela javi,bratski poZDrav tebi i strini,Darko