PDA

Pogledaj Full Version : S poglavnikom na povlaČenju



Stranice : 1 [2]

Bobani
15-01-2015, 00:32
RAZGOVOR S DR. ANDRIJOM ARTUKOVIĆEM

HRVATSKA I USTAŠTVO (14)

Ovdje ću sažeto iznijeti što mi je rekao dr. Artuković o Velebitskom ustanku, zašto je Poglavnik odlučio ustanak u Dalmaciji.

Kada sam ja postao Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO za Sjevero/američki kontinent u rujnu 1977. godine, dobio sam preko povjerljivih kanala poruku da se dr. Andrija Artuković želi sastati s menom, te me je pozvao da ga dođem posjetiti. Doktoru Andriji Artukoviću je bilo zabranjeno kretanje, jer je bio i previše čuvan. Živio je u Los Angelesu. Sastali smo se u nedjelju 4 prosinca 1977. Morao sam proći kroz sve sigurnosne premetačine dok sam do njega došao. Sastali smo se točno u osam (8) sati u jutro. U podne smo se rastali. Imali smo priliku o mnogim stvarima pričati. Ovdje iznosima samo to da smo se sastali, a sve ostalo druge zgode i kada za to dođe vrijeme.


Andrija Artuković je imao svoje poglede o Hrvatskoj kao i o svojoj sudbini glede izručenja Jugoslaviji. On nije vjerovao da će ga Amerika ikada moći izručiti Jugoslaviji za optužbe koje se ne samo ne mogu dokazati, nego jednostavno zato što se ta (zla)djela nikada nisu niti dogodila na području NDH, za koja koja se mene optužuje. Ali nikada ne zna šta nosi dan a šta nosi noć, kaže dr. Artuković. Amerika ima svoje račune i kada njoj bude to odgovaralo, ona će to i učiniti bez grižnje savjesti.

Dok smo sami u jednoj Hotelskoj sobi razgovarali, sigurnosna služba na hodniku je čuvala, ljubezna poslužavka nas dvorila kavom i prikladnim doručkom, obadvojica smo ljubomorno jedan drugoga pitali za mnoge stvari koje su se ticale naše Hrvatske, Ustaškog Pokreta, Ličkog Ustanka, NDH, rata, njgovih dužnosti u redovima hrvatske vlade, itd.

Velebitski Ustanak, priča dr. Artuković, Poglavnik je odlučio imati u Dalmaciji kako bi dokazao URBI ET ORBI cijelom svijetu da tu žive Hrvati, da su područja koja Italija sada posjeduje hrvatska područja i da su to Hrvati koji dižu ustanak a ne neki Talijani. To je bio razlog za Talijane i razlog za Jugoslaviju da Hrvati hoće svoju hrvatsku državu odvojenu od Srbije. Tu je dr. Andrija Artuković usporedio Bugojanski Ustanak kojeg su u lipnju 1972. godine organizirali braća Adolf i Ambroz Andrić sa drugim svojim suborcima, i da će taj ustanak imati dublji i veći povijesni domet nego velebitski ustanak. Ti momci su svojim ustankom povratili Hrvatskoj ono što je Tito povratio svojim istarskim i dalmatinskim partizanima.

Skoro sam bio siguran da nikada više neću imati priliku vidjeti i popričati sa dr. Andrijom Artukovićem. Tako se i dogodilo. Nikada više ga nisam vido niti pričao sa njim. Zato sam sa sobom ponio "hrpu" papira, ne da ga provociram sa istim, nego da raspravljamo o razlozima i uzrocima koji sustavno govore protiv nas i bez nas, kako bi se mogli braniti. Dr. Artuković je bio naslonjen na stolicu na kojoj je sjedio, prigurnuo ju bliže uz zid, gleda mene direktno, prodorno u oči, i kaže: Mile i Otporašu, mi Ustaše nismo crni! Nije Poglavnik crn! Nas su drugi ocrnili a medju te "druge" spadaju neki prvaci HSS, koji su iz ljubomore nabacivali i drvlje i kamenje na Ustaše i Poglavnika, Bobana, Luburića, mene i druge i sve one koji su nešto značili u borbi za spas Hrvatske Države.

Kako sam već rekao, Poglavnik je htio dignuti ustanak u Dalmaciji koji je Italija uvijek svojetala za sebe, tako da Ligi Naroda dokaže da područja pripadaju onome narodu koji se tu pobuni. Za taj Lički Ustanak Italija nam se je kasnije grdno osvetila, svalivši sav fasižam na nas.


Nastavlja se.

colonia.tino 1.05.2009 00:35 h

Dragi kolga Otporaš nije Italija nagurala "fašizam" na Hrvate, nego naš antifašisti tipa Mesića i kompanije.
Ti si živa enciklopedija znanja i svjedok jednog vremena, teško se netko sa tobom može mjeriti obzirom koliko dokumenta posjeduješ i koliko povijesnih priča možeš ispričati. Velebitski ustanak, imao je povijesno ali i simbolično značenje, bezobzira na valorizaciju tih događaja, to je neupitno.
O-hooooo

bonni 1.05.2009 13:22 h

Neću te komentirati da ti ne narušim koncepciju svojim (polu) znanjem...
Čim ti kažeš: "Razgovarao s Artukovićem...." ja ustuknem pred njegovim imenom iz mnoštošta...ali i pred činjenicom, da sam relativno mlada i apsolutno nezainteresirana za činjenice koje ti navodiš.....Znam samo, da su 4 brata moje majke osvanula jedno jutro na 4 bandere jer su bili skloni partizanima i pomagali im .....

Nemoj me naopako shvatiti; dozvoli, da neke činenice iz obitelji zadržim u sjećanju

Diablo 1.05.2009 14:38 h

bonni Ja isto ustuknem na Titino ime, jer znam koliko je Hrvata pobio. Sijećam se kada je on ( Tito) umro i tada sam zatekao jednu susjedku kojoj je suprug, dva dvjevera s obiteljima završili na križnom putu kako plače. Pitam je zašto plače? Ona mi je odgovorila da se boji da nebi zavšila kao i njena obitelj. Toliki je strah bio u narodu da su plakali i oni koji ga nisu voljeli. To je isto kada je umro bivši presjednik S. Koreje kada su svi građani morali plakati tri dana nakon njegove smrti, jer tko ne plače za njim taj se tome veseli tj. taj je državni neprijatelj. Kada sam to pričao svojoj djeci i naveo slučaj susjedke, djeca su ostala šokirana jer nisu mogli vjerovati i pitala me:kako kada je umro Tuđman pa su neke novine i neki ljudi govorili protiv njega i niko ništa. Ja sam im objasnio da je Tuđman nakon 60 godina donio demokraciju i da sada nema u zatvor ako drugačije misliš, ali da su još ostale strukture koje veličaju zločinca Tita.

Domobran 1.05.2009 16:24 h

bonni razumijem vaš bol. Kada bih mogao povratiti povijest unatrag, vjerujte mi da bih to učino. Tada bi, ili vaša obitelj ostala živa, ili bi počinitelje priveo sudu, pa neka ih sud sudi za njihova nedjelja. To je nemoguće. Zato se držimo onog mogućeg, a to je iznositi ISTINU na dan svijetla, onu ISTINU koja se je zataškaval i krila kao zmija noge hrvatskome narodu preko pola stoljeća. Uzmite primjer diablo što je rekao. Koliko je takovih slučajeva bilo i osobno sam bio žrtva tih i takovih slučajeva; koji su se u najvišim slučajevima događala u " MIRU " tj. poslije rata.
NDH je postojala i o tome ja pišem i pružam priliku svakome da kaže svoje mišljenje, trijezno, hladno, svijesno i odgovorno, tako da bi ovim otvorenim DIALOGOM svi zainteresirani mogli reći što oni misle i tako rasteretiti svoje jade i tuge, koliko god one bile velike, bolne i teške, kada se oko isplače, čovjeku je kamokud lakiše. S tom idejom vas pozdravljam i želim vam sve najbolje. Opet se javite!

Bobani
18-01-2015, 01:21
by:Otporaš

ZA SVE ONE KOJI NISU ZNALI:

"istog su dana krugovalne postaje i novinstvo cieloga svieta javili, da je u Mareilleu počinjen atentat na Aleksandra Karađorđevića, kralja umjetne državne tvorevine, kojoj je on dao ime Jugoslavija, i u kojoj je vršio diktatorsku vlast nad zarobljenim narodima. Javljeno je nadalje, da su atentat izvršili hrvatski revolucionarci, kao jedan čin u nizu mnogih u borbi za oslobođenje hrvatskog naroda izpod tudjinske tiranije i za uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske".

Izvor: Zadnji paragraf Romana "LIEPA PLAVKA" strana 317., kojeg je Poglavnik napisao dok je 1935. godine dok je bio u Toronskom zatvoru. Drugo Izdanje Nakladni Zavod "DOMOVINA", Salta 1241 - Buenos Aires, Argentina.

Moja najvruće želja bih bila kada bi Hrvatice i Hrvati mogi si priuštiti i pribavati ovaj roman o hrvatskoj revolucionarnoj USTAŠKOJ borbi za ostvarenje Hrvatskom narodu njegovu Hrvatsku nacionalnu Državu. Ova knjiga "LIEPA PLAVKA" se čita bez prestanka, jer je toliko napeta sa stvarnim dogodovštinama opisani u ovoj knjiga LIEPA PLAVKA kao roman.

Navesti ću samo jedan mali primjer. Glani djelatnik ovog romana je Krunoslav Dulibić, uistinu glavom i petom Eugen Dido Kvaternik. Glavna junakinja je "LIEPA PLAVKA", pravim imenom Stana Godina. Ona je ta koja je kao jedna izvanredna ljepotica donijela u Avingon dan prije atentata i predala ga Krunoslavu Dulibiću, odnosno Eugenu Didi Kvaterniku...


Uredi

Odgovori

Podijeli ›

Bobani
23-01-2015, 13:32
TUŽITI NEKOGA ZA POSJETITI POGLAVNIKOV GROB

Piše:Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN

(Stavio sam ovo pismo general Luburića ovdje iako ne spada u ovu temu. Ovo pismo se može naći u knjigi PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA na strani 156.To sam stavio zato što se ovdje spominje Poglavnikova obitelj. Otporaš)

(Bože, Bože, svakakvih ti nas ljudi ima na ovoj kugli zemaljskoj! Delivuk.)

general Drinjanin,
23.V.1962.
Br. A. Kršinić,
Usa.

Dragi Ante !

Kada sam zadnji put pisao nisam imao pri ruci Tvoje pismo od 16 travnja 1962., jer smo se selili u konačnu prostoriju tiskare, (Ovo je jako dobro znati. Zašto? Zato što su se dionice prodavale za kupnju tiskare DRINAPRESS i sav potrebni materijali oko tiskare, i zato što se je od te iznajmljene zgrade napravilo glavno središte HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, i zato što su mnogi istaknuti Hrvati dolazili tu kod generala, raspravljalo se o Hrvatskoj i kako istu osloboditi, i zato što su tu mnogi prenoćili, i zato što je general početkom 1969. godine nastojao kupiti tu zgradu a Ratko Gagro iz Toronta pokrenuo skciju prikuljanja sredstava da se ta zgrada kupi, i konačno zato što je Udbi uspijelo preko svojih agenata, a specijalno preko "KUMA" Ilije Stanića, koji je na 20 travnja 1969. ubio Vjekoslava Maksa Luburića, hrvatskog generala Drinjanina, mo. Otporaš), već radi na stalnom mjestu, gdje ima mogućnosti za razvijanje i eventualnu trgovačku bazu za tiskanje. Pa ću sada upodpuniti odgovor.

Hvala na Uskrsnoj čestitci. Ja nisam ove godine nikome, ama baš nikome, čestitao. Selili smo se, posao kod tvrtke u sezoni, a tiskara daje briga. I kako smo se pokrenuli, to je pisama na kile. Hvala na čestitci, a eto, naknadno i ja Tebi i Tvojima, čestitam Uskrs, i Božić, i rodjendan i imendan, i Svetog Antu i sve skupa !

U pogledu Baćana i pisma i dolara za Drinu. Mi smo bili rekli dva dolara, pa većina digla graju, da se nemože. Pa nekima sam rekao da uzmu normu dolarsku, a gdje se mogne više, i jest dobro, a gdje ne, da znaju, jer ih je bilo, koji su davali po jedan cenat, a pročitali četeri broja, a ima ih, koji su dali u mnogo godina jedan dolar, Ali
ih ima, koji su dali i deset za svaki broj. Ima jedna grupa mladića u Kanadi, u šumi, koji rade tamo i koji dobivaju deset brojeva i svaki put i za svaki broj plate 100 dol. tj. deset dolara. Tako izadjemo na kraj. Prema tome reci Baćanu to, mi niti pritišćemo, niti zahtjevamo, a niti se odričemo, ako ima plemenitijih i sviestnijih, pa plate i za one nemarne, kojih je najviše.

Pišem danas Sušcu, (Janko Sušac iz Sacramenta, glavnog grada Californije, rođak ministra Gojka Šuška HOS RH, mo), a poslat ću Drinu. Pišem Mariju, tj. "malom Mariu" (Mario Matić, svećenik, živio u to vrijeme u mjestu Pacoima, okolica Los Angelesa, mo), a on se meni nije javio, a ako se ljuti, nek se jebe, jer ne znam njegove adrese. Pa da nisu ti Hercegovci maniti. Jednom je, prije, poslao svoje ime i ime nekog grada, a bez adrese, pa mu rekli, a on odpisuje, da će i mjesto radi njega postati slavno, jer je on u njem, pa neka ga traže. Valjalo bi mu poslati poštara na magaretu, pa da ga revanjem zove i da mu revanjem odzove.

Pišem i Martinu (Martin Vidić, kojemu je general poslao sliku svojeg vjenčanja, a tu sliku meni dao u San Francisku Ante Krišinić 1981. Ja sam tu sliku poslao Ivani Josipović koja je tada bila novinarka za portal javno.mo. da ju stavio na portal javn.com za 40 obljetnicu generalove smrti. Ta slika može se naći ako se klikne: Reci istinu u razbiše ti glavu.mo. Otporaš) i zahvaliti ću mu se. Neka šalje Andriji (Artukoviću, mo) ako treba i dvadeset brojeva.

U pogledu Hefera i drugova neznam šta bih ti rekao, jer jedno je želiti i on možda želi, ali sve je to puno agenata Udbe, posebno ovdje u Evropi. Ovdje mi je stigao i jedan Vendelinov rodjak, Vasilj, (Živko, mo.) koji je morao kidnuti jer su ga denuncirali službeno od HOP-a da je agent OAS-a (Živko Vasilj kojeg sam poznavao prije pola stoljeća iz Pariza, odakle je početkom 1962. otišao kod generala u Carcagente. Vendalin Vasilj je hrvartski franjevac u Chicagu, bio je bojnik HOS NDH, mo), koji je morao kidati jer su ga denuncirali službeno od HOP-a da je agent OAS-a (Organisation Armee Secrete 1961-1963, Francuska Tajna Vojna Organizacija, kojoj je na čelu bio general Raoul Salan a koja se je opirala De Gaulle-u da dadne Alžiru nezavisnost. De Gaulle-ova vlada je progonila simpatizere OAS-a isto kao što Račanove, Mesićeve i Josipovićeve vlade progone hrvatske Domoljube i sve one koji se ističu državotvornim Hrvatima, mo), samo zato jer je bio u HOP-u a prijatelj je Drine. Evo ga sada kod mene i priča mi čudne stvari. I drugi isto. Pukovnik Batušić mi piše, da su i njega denuncirali da stvara Vojsku, a kako ima prijatelja rekli mu, da je od HOP-a došla denuncija. Sve je puno Udbe., i oni imaju glavni glas.

Ne znam kako dugo će se to moći izdržati. Mara i Višnja (Poglavnikova supruga i Poglavnikova kćer, mo) su mene tužili španjolskom sudu da sam se slikao sa vitezom (Vitez i pukovnik Ibrahim Pirić Pjanić i general Drinjanin su se slikali na Poglavnikovu grobu, i tom prilikom general Drinjanin je napisao članak u Drini br. 2-3 1962. koja je posvećena Poglavniku: NA GROBU POGLAVNIKA I USTAŠKI MIR NA GROBU POGLAVNIKA, u kojim člancima moli Poglavnika DA MU POVRATI NJEGOV MIR. Klinkite: Na Poglavnikovu Grobu ili: Mir Na Poglavnikovu Grobu, mo. Otporaš) na grobu Poglavnika bez njene dozvole. Pa šta je Poglavnik bio, da ga ta čifutka i danas mrtva hoće izkoristiti kao i živa.

Eto, ali mi ćemo ipak sve učiniti da se rane lieče, jer mislimo na budućnost. Pozdrav Tebi i Tvojima, kao i svim prijateljima.

Odani Ti general Drinanjin.

Bobani
26-01-2015, 02:35
NEPOTPUNA BIOGRAFIJA POGLAVNIKA DRA. ANTE PAVELIĆA

Ovo treba sve dobro pregledati. Mnoge Hrvatice i mnogi Hrvati sa zebnjom su tražili i željeli imati što potpuniju biografiju o našem Poglavniku. Ovo sam pronašao i poslat ću nekim mojim prijateljima za koje sam uvijeren da bi ih ovo moglo zanimati. A oni, sa njihove strane, mogu, ako hoće, slobodno poslati ovu biografiju, iako nije najpotpunija svojim prijateljima i znancima. ZADAĆA JE NAS SVIJU da ovu biografiju popunimo do te mjere kako ne bi ništa ostalo ne zabilježeno od rođenja Ante Pavelića 14 srpnja 1889 g. pa do njegove smrti u Madridu na dan sv. Mladenaca 28 prosinca 1959. godine. Otporaš MB.


POGLAVNIK dr. ANTE PAVELIĆ


.14. srpnja 1889: Ante rodjen u Bradini pokraj Konjica kao drugi sin Mile i Mare Pavelić.

.1902-1906: Klasična isusovačka gimnazija u Travniku.

.1906: Radnik na željezničkoj pruzi Sarajevo-Višegrad i dr.

.1907: Senjska gimnazija.

.1909: Karlovačka gimnazija.

.1915: Dr. iur., Zagreb.

.1918: Glavni tajnik Hrvatske stranke prava.

.1920: Utemeljuje Hrvatski radnički savez. U Beču dogovori s generalom Sarkotićem.

.1921: Kao odvjetnik zastupa Milana pl. Šufflaya.

.1921: Hrvatski blok.

.1922: Ženi se Marom Lovrenčević. Djeca: Višnja-Antonija, Velimir, Mirjana.

.1927: Narodni zastupnik Zagreba u beogradskoj skupštini.

.7. siečnja 1929: Utemeljuje Hrvatsku revolucionarnu organizaciju - Ustaša.

.20. lipnja 1928: Masakr u beogradskoj skupštini; Pavelić jedini koji se nije skrio pod klupe.

.19. siečnja 1929: Odlazi u emigraciju.

.22. travnja 1929: Podpisuje u Sofiji deklaraciju o suradnji Hrvata i Makedonaca.

.17. srpnja 1929: Pavelić iz ogluhe osudjen na smrt.

. rujan 1932: Ličko-velebitski ustaški ustanak (Brušani) pod vodstvom Andrije Artukovića.

.1. lipnja 1933: .

.9. listopada 1934: Likvidacija srbskoga kralja Karagjorgjevića u Marseilleu, u ustaško-vmroovskoj suradnji.

.listopad 1934: Italija zatvara Poglavnika.

.konac listopada 1935: Poglavnik piše .

.proljeće 1936: Jugoslavija osudjuje Poglavnika na smrt presudom iz ogluhe.

.sredina travnja 1936: Poglavnik pušten iz talijanskoga zatvora.

.1938: (na talijanskom, pod pseudonimom A./nte/ S./erdar/ Mrzlodolski).

.do 1937: Poglavnik u Sieni pod redarstvenom pazkom; seli u Firenzu.

.29. ožujka 1941: Mussolini prima Poglavnika u svojoj kući Villa Torlonia.

.5. travnja 1941: Poglavnik poziva Narod preko krugovala Glavnoga ustaškog stana : .

.10. Travnja 1941: Proglašena Nezavisna Država Hrvatska.

.11. travnja 1941: Poglavnik i Duce ponovno se sastaju.

.13. travnja 1941: Ustaški i hrvatski Poglavnik stiže u Domovinu.

. 7. svibnja 1941: Poglavnik i Duce sastaju se u Tržiču.

.18. svibnja 1941: Poglavnik i Duce podpisuju Rimske ugovore.

.6. lipnja 1941: Poglavnikov susret s Führerom u Salzburgu.

.15. lipnja 1941: NDH pristupa Trojnom paktu.

.25. studenog 1941: NDH pristupa Anti-kominterna paktu.

.14. prosinca 1941: NDH objavljuje rat Britaniji i SAD.

.23. veljače1942: Obnovljen Hrvatski Državni Sabor.

.2. lipnja 1942: Zakonskom odredbom Poglavnika NDH osnovana Hrvatska pravoslavna crkva.

.listopad 1942: Poglavnik politički uklanja oca i sina Kvaternika.

.9/10. rujna 1943: Poništenje Rimskih ugovora; pripajanje Istre, Rieke i čitave Dalmacije Nezavisnoj Državi Hrvatskoj: .

.početak 1943: U Zagrebu otvorena džamija.

.30. kolovoza 1944: Poglavnik ugušio .

.17. rujna 1944: Poglavnik posjećuje Führera u Iztočnoj Prusiji.

.svibanj 1945: Slom Države i početak bleiburžkog genocidnog masakra.

.6. svibanj 1945: Poglavnik napušta Zagreb i odlazi u drugu emigraciju: Austrija.

.jesen 1945: Poglavnik u Italiji.

.1946-48: I, II (na talijanskom).

.1947: Poglavnik stiže u Argentinu.

.1949: Poglavnik utemeljuje Hrvatsku državotvornu stranku.

.1956: Poglavnik utemeljuje Hrvatski oslobodilački pokret.

.10. travnja 1957: Jugo-atentat na Poglavnika u Lomas del Palomar (predgradju Buenos Airesa). Poglavnik odlazi u Čile.

.29. studenoga 1957: Poglavnik stiže u Španjolsku.

.28. prosinca 1959, u 3.55 sati: Poglavnik dr. Ante Pavelić umire u Madridu.





Ovu kronologiju donosimo na zamolbu g. Zvonimira Varjačića i niza drugih čitatelja medjumrežnog izdanja ULTIMATUMA!. Upozoravamo čitatelje i na ostale priloge o Poglavniku, Ustaškom pokretu i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, objavljene u ULTIMATUMU!:

1) (ULTIMATUM! br. 1, str. 22)

2) (Iuvenalis, ULTIMATUM! br. 2, str. 5)

3) (tema broja, ULTIMATUM! br.5-6, str. 1-7)

4) (Dragutin Pavlina, ULTIMATUM! br. 11-12, str. 15-16)

5) (Dragutin Pavlina, ULTIMATUM! br. 11-12, str. 16)

6) (Poglavlje iz Ante Pavelića; ULTIMATUM! br. 13-15, str. 11 i br. 16-17, str. 10-11)

7) O Bleiburgu (ULTIMATUM! br. 16-17, str. 22-23)

8) ULTIMATUM! br. 5 - medjumrežno izdanje: (Mladen Schwartz)

9) Na istom mjestu: (teze)

10) Na istom mjestu: (teze)

Uz ove napise, problematika se dodiruje i u većem broju ULTIMATUM!ovih članaka posvećenih drugim pitanjima, te u raznim bilježkama i kronologijama.



O Poglavniku - U - NDH usp. i Mladen Schwartz, (Iuvenalis Samizdat, Zagreb 2000, str. 125-131 i 167-180).





DJELA ANTE PAVELIĆA

Aus dem Kampfe um den selbstständigen Staat Kroatien (1931)

Ustaška načela (1933)

Die kroatische Frage (1935)

Orrori ed Errori (1938)

Doživljaji I, II (1946-48, na tal.)

Doživljaji I (1968: Domovina, Madrid; 1996: Starčević, Zagreb)

Doživljaji II (1998: Vratna Gora, Zagreb)

Putem hrvatskoga državnog prava (1977: Domovina, Madrid; 1999:

Sagrak, Zagreb)

Liepa plavka (Domovina, Madrid; napisano 1935)



O Poglavniku:

Damir Petkov, Eine Studie über Ante Pavelić (Historischer Seminar der Universität Zürich, Wintersemester 2000/2001). Razprava sadrži i pregled relevantne literature: str. 38-40.



(Sastavio: il)

Bobani
31-01-2015, 17:36
OSVRT NA SPORAZUMIJEVANJE - PAVELIĆ-STOJADINOVIĆ: piše Berislav Gjuro Deželić

(U knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" koju je u listopadu prošle godine tiskao DESPOT INFINITUS u Zagrebu, može se kroz mnoga pisma pronaći da je RAZLAZ POGLAVNIK/LUBURIĆ bio upravo taj "SPORAZUM". Vrlo je interesantna i OKRUŽNICA H.N.O. "POZOR USTAŠE, PRODANO JE POLA BOSNE!" koja se nalazi u spomenutoj knjigi na strani 114/115, a koju je sastavio i potpisao u ime organizacije Hrvatski Narodni Odpor general Drinjanin.
Mnogo se je špekuliralo oko ovog tako-zvanog "SPORAZUMA", koji nije koristio ni Sribima ni Hrvatima nego samo Jugoslavenima, jer su samo oni znali kako ovaj "sporazum" iskoristiti i raspiriti što veću svađu, kako među Hrvatima tako isto svađu između Srba i Hrvata. Gospodin Berislav Deželić ovdje donosi neke mnogima nepoznate stvari glede ovog nazavi "sporazuma". Prenosim u cijelosti iz novine "OBRANA" br. 129/139, svibanj 1970. Otporaš)

OSVRT NA SPORAZUMIJEVANJE PAVELIĆ STOJADINOVIĆ

U hrvatskoj emigrantskoj štampi (tisku, mo.) javlja se od vremena na vrijeme fama o "misterioznom sporazumu", sklopljenom u Buenos Airesu 1954. godine, između Poglavnika NDH dra. Ante PAVELIĆA i Predsjednika bivše jugoslavenske vlade dra. Milana STOJADINOVIĆA, o zajedničkom nastupu protiv Jugoslavije i navodnoj podjeli Bosne i Hercegovine.

I sama pomisao, da se dirne u ovaj najosjetljiviji dio hrvatske zemlje izazvao je u emigraciji buru negodovanja i raznih komentara. Naročito hrvatski muslimana, na čelu s predsjednikom hrvatske vlade u egzilu, poznatim rodoljubom drom. Džaferbeg KULENOVIĆEM, reagirali su oštro protiv bilo kakovog kompromisa o teritorijalnom razgraničavanju i razmjeni pučanstva izmedju Hrvatske i Srbije. Džaferbeg KULENOVIĆ iznio je svoj beskompromisni stav u članku "Suvišni prijedlozi", koji je objavljen u "DRINI", godine 1954." s temeljitim obrazloženjem po tom pitanju. (Taj opis dra. Džaferbega Kulenovića se nalazi u "DRINI" br. 3-5, travanj 1954. na st. 2/8. Upravo sam ga pročitao, jako zanimljiv, uvjerljiv i hrvatsko/državotvoran, mo.)

Budući se ovakove glasine češće pojavljuju, obavite redovito velom "MISTIFIKACIJA", potrebno je istini za volju rađčistiti ovu nebuloznu verziju.

Raspolažem vjerodostojnim originalnim materijalom o ovom slučaju i smatram svojom rodoljubnom dužnošću, kao neutralni promatrač, pružiti hrvatskoj javnosti objektivni prikaz, kako je došlo do pokušaja zajedničkog nastupa Pavelića i Stojadinovića, hrvatskog i srbijanskog, te zašto se je posumnjalo, da se dogovaralo o diobi Bosne i Hercegovine.

Razvitak medjunarodnih dogadjaja u svijetu i naročito teško stanje naroda u domovini, imalo je svoj učinak i na jedan dio srpstva u izbjegličtvu. Nakon nastupa dra. Eugena JOCIĆ u ime vojvodjanskih Srba proti Jugoslavije, pojavili su se simptomi i kod jednog djela ostalih Srbijanaca, da se izjasne protiv nametnutog beogradskog režima. TAKO JE 1954. GODINE POKAZAO I DR. MILAN STOJADINOVIĆ TENDENCIJU, DA SE SA SVOJOM GRUPOM IZJAVI PROTIV JUGOSLAVIJE, A ZA SRBIJU.

Vodeći Hrvati u Buenos Airesu, s dr. Pavelićem na čelu, promatrali su taj razvitak s najvećim interesom, ali su prepuštali vremenu, da ono uradi svoje i da dr. Stojadinović kaže odlučnu riječ o svom stavu. To je on stvarno učinio i predložio, da bi Hrvati i Srbijanci u emigraciji (Meni je osobno u Parizu početkom šesdesetih godina govorio dr. Eugen Jocić da on nije Srbin, nego da je on Srbijanac, te doslovno rekao da su Srbi u Srbiji a Srbijanci u Vojvodini, mo. Otporaš.) na neki način ZAJEDNIČKI NASTUPILI protiv Jugoslavije.

Dr. pavelić se je iza toga posavjetovao s nekim našim važnijim ljudima u Buenos Airesu i slobodnom svijetu, te nakon zrelog promišljanja došao do zaključka, da nikakova forma "SPORAZUMA" ne može konvenirati Hrvatima sada u emigraciji, već da se ova stvar može riješiti u obliku jedne ZAJEDNIČKE IZJAVE, koja bi mogla imati izvjesnu vrijednost za hrvatski narod.

Dva su razloga govorila za to: Prvo, bilo bi time sa srbijanske strane odano priznanje Hrvatima za političku prošlost u NDH i samostalnu DRŽAVU HRVATSKU, a drugo, jer bi se time pružio eklatant dokaz, da nisu samo Hrvati, već i Srbijanci proti opstojanja Jugoslavije.

Stojadinović, koji je među srbijanskim političarima u tudjini imao zapravo jedini neku legitimaciju, ovim bi činom pružio izvjesno olakšanje protiv negativnog vanjskog mišljenja o hrvatskoj politici za NDH, što bi vjerojatno moglo imati korisne posljedice.

Prvotni NACRT IZJAVE glasi u originalu, koji se nalazi u mojim rukama, goslovno:

DR. ANTE PAVELIĆ, Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske i Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta s jedne i DR. MILAN STOJADINOVIĆ, Prvak srpske radikalne Stranke i Predsjednik vlade s druge strane, daju slijedeću:

I Z J A V U.

Obje strane ustanovljuju, da je Jugoslavija nenaravna umjetna državna tvorevina, za čiji se osnutak nije nikada plebiscitarno izjavio niti srpski niti hrvatski narod. ustanovljuju nadalje, da je Jugoslavija, u bilo kojoj formi i pod bilo kakovim režimom štetna i po narodne probitke kako naroda hrvatskog, tako i naroda srpskoga. Uslied toga su obje strane odlučne raditi i voditi borbu za oslobodjenje s jedne strane Hrvatske i s druge strane Srbije iz svake umjetne i neprirodne državne tvorevine, te će se na tom radu i borbi uzajmno podupirati za ostvarenje uzpostave NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE I NEZAVISNE DRŽAVE SRBIJE.

U tu svrhu će obje strane uzajmno voditi najodlučniju borbu za odstranjenje komunističke vladavine, koja je putem Jugoslavije, a proti volji obaju naroda zauzela u svoje ruke vlast, koju izvršuje na najprotuzakonitiji način i s najnečovječnijim nasiljem. U akciju oslobodjenja uz obći ustanak obaju naroda ići će i njihove borbene snage iz progonstva, i to hrvatske sa sjeverne i zapadne granice Hrvatske, a srbske s južne granice Srbije, da tako uzpostave zakonitu narodnu vlast s jedne strane u Hrvatskoj i s druge strane u Srbiji.

Obje strane izjavljuju, da će sve svoje moralne i materijalne, a napose vojničke snage uložiti u obću obranu protiv komunizma. koji pod vodstvom Sovjetske Rusije ugrožava slobodu i život čovječanstva.

Obje će se strane založiti, da uzpostavljene zakonite vlade obiju država uz odobrenja narodnih predstavništva, to jest Hrvatskog Državnog Sabora i Srbske Narodne Skupštine, na prijateljski način i pravedno, te za što bolje osiguranje mira u budućnosti rieše sva pitanja medjunarodno-pravnog odnosa izmedju oba naroda i obje države, a napose pravedno i po obje strane zadovoljavajuće - r a z g r a i č e n j e i z m e d j u o b i j u d r ž a v a.

Obje su strane podpuno osvjedočene, da na ovaj način može jedino biti osiguran trajan mir i napredak naroda jugoistočne Evrope, u kojoj je umjetna tvorevina Jugoslavija trajnim kamenom smutnje.

Nakon zrelog proučavanja, onaj pasus u NACRTU IZJEVE, koji je govorio o razgraničenju izmedju obiju država, bio je kasnije na zahtjev Hrvata POTPUNO IZOSTAVLJEN.

Pavelić s ostalim hrvatskim državotvornim elementima ovo je korigirao, kako se ni bi kasnije pogriješno tumačilo, a možda pokušalo iskoeistiti po Srbijancima, da Hrvati priznaju, da treba obaviti ispravku granica. NIJE SE MOGLO DOZVOLITI, DA SE STAVLJA U PITANJE ONO, ŠTO JE NEPRIJEPORNO NAŠE I ŠTO BI DIRALO U CIJELOKUPNOST TERITORIJA DRŽAVE HRVATSKE. O bilo kakovim ustupcima Srbijancima od strane Hrvata nije spomenuto niti riječi, nasuprot istaknuto je, da bi Hrvati mogli potražiti od Srba ustupke, u koliko bi SANDŽAK tražio pripojenje Hrvatskoj.

Iz ručnog dopisivanja samoga pavelića, koje je sačuvano, nesumnjivo je utvrdjeno, da se radilo isključivo o ZAJEDNIČKOJ IZJAVI i koncetraciji snaga protiv Jugoslavije, no nikako o diobi Bosne i Hercegovine.

Stojadinović, koji je bio točno informiran o stanju stvari, dao je za javnost intervju u listu "El Mundo Argentino" u Buenos Airesu (1954) pod naslovom: Dr. Pavelić i ja mislimo isto." tenor izjave potvrdio je, da obojica smatraju medjunarodni komunizam neprijateljem naših naroda, da su odlučni protivnici Jugoslavije, te traže puteve izmirenja i koncetraciju snaga za obaranje zajedničkog neprijatelja.

(Umetak)
Stojadinović bio je spreman potpisati ZAJEDNIČKU IZJAVU protiv Jugoslavije, čim dobije "placet" (privolu, odobrenje, pristanak, mo) od ostalih svojih suradnika. Na tomu je sve ostalo.

Kako se iz prednjega vidi, Dr. pavelić i ostali Hrvati iz njegovog pokreta, nisu nikada pristali na bilo kakovo sporazumijevanje o diobi Bosne i Hercegovine, jer bi to značilo udarav hrvatskoj narodnoj borbi. ZA HRVATE BILO JE JASNO, DA JE IZMEDJU BOSNE I SRBIJE GRANICA DRINA I RADIJE GINUTI, NEGO TU GRANICU MIJENJATI.

Po mišljenju jednoga dijela emigracije, nebi niti potpis ovakove ZAJEDNIČKE IZJAVE imao bilo kakav uticaj na poboljšanje prilika za Hrvate. Da se još jedan Srbijanac izjavi protiv Jugoslavije vjerojatno bi malo koristilo i nebi imalo nikakav upliv na mišljenje državnika, koji su odlučivali o sudbini svijeta, budući je taj Srbijanac u stranom svijetu smatran fašistom

Konačno ne smije se zaboraviti, da je hrvatska emigracija naučena na neiskrenost srbijanskih šovinista i na neobjektivnost na razvoj prilika u Zarobljenoj DOMOVINI HRVATSKOJ. razumljivo je stoga, da Hravti principijalno (načelno, mo) otklanjaju demagoške senzacije i ne žele nikakovih sporazumijevanja sa slavo-Srbijancima i patentiranim Jugoslavenima, koji već tamo od Krfske (1917. godine, mo) deklaracije rade sustavno na razbijanju Hrvatske i uništavajnu hrvatskog naroda.

Notorna je činjenica, da i sadanji velikosrbijanski rukovodioci u Beogradu i Sarajevu rade na odcjepljenju Bosne i Hercegovine od matice Hrvatske i raseljuju hrvatski narod, da u čisto hrvatske krajeve nasele crveno obojene srbijanske uljeze. NO, HRVATSTVO BOSNE I HERCEGOVINE PREŽIVJETI ĆE I OVAJ ZLOČINAČKI MANEVER.

Hrvatska krv vjekovima prolijevana za slobodu, vrije i danas u žilama sviju iskrenih Hrvata, koji će ispuniti težnje naroda i ostvariti jedinstvo na cjelokupnom teritoriju (području, mo.) Hrvatske, da narod poživi u pravdi i miru u samostalnoj suverenoj HRVATSKOJ DRŽAVI. tako nam Bog pomogao!

BERISLAV GJURO DEŽELIĆ

Bobani
13-02-2015, 22:47
ŠTO MNOGI HRVATI NE ZNAJU JEST: PRVO ORGANIZIRANO HODOČAŠĆE NA BLEIBURG.

Donosim ovdje imena onih Hrvata koji su bili prvi i među prvima u grupi hrvatski izbjeglica koji su na blagdan Svih sveti 1951. godine, koji su iz Klagenfurta došli na Bleiburško polje položiti vijenac ili vijence i odati počast hrvatskoj pogubljenoj vojsci. Prenosim mnoge podatke iz knjige slovenskog pisca i istraživača Udbinih zločina Romana Ljeljak "UDBA 1".
www.leljak.siroman@leljak.si.
On je taj kojije početkom 2014. godine pronašao da je slovenska Udba kidnapirala u Salzburgu Hrvata Stjepana Crnogorac 3 srpnja 1972. godine, kao i to da je Udbin agent Milan Dorić ubio u veljači 1975. godine Nikolu Martinovića u Austriji.




Ova gore priložena slika je iz 1962. S lijeva je dr. Drago Zudengo, u sredini general Drinjanin, Vjekoslava Maks Luburić i Živko Vasilj.

NADA U POVRATAK

Skoro više nema Hrvata koji ne bi u kraćim crticama znao tragični ishod propasti NDH, povlačenje hrvatske vojske prema Austriji s namjerom predaje Zapadnim Saveznicima, kako je to bilo dogovoreno (treba pročitati MEMORANDUM HRVATSKE DRŽAVNE VLADE OD 4 SVIBNJA 1945. KOJEG SU DR. VJEKOSLAV VRANČIĆ I KAPETAN BOJNOG BRODA ANDRIJA VRKLJAN NOSILI SAVEZNIČKOJ UPRAVI U ITALIJU...) putem diplomatskih kanala.

Kako su savezničke vojske, ponajviše britanske okupacionske vlasti, vraćale Titi razoružanu hrvatsku vojsku i civile koji su se tu nalazili, nastala je velika panika i nesnalaženost među Hrvatima, kako među vojskom tako isto među civilima. Nekih četrdesetak (40) tisuča Hrvata izbjeglica se sada nalazi u zoni britanske okupacione vlasti u Koruškoj. Najveći logor se nalazio u Klagenfurtu, smješten na području današnjeg stadiona nogometnog kluba Koruška u Klagenfurtu...Lager je zauzimoa oko 42.000 kvadratnih metara i sastojao se od 20 stambenih baraka, magazina za potrepštine, kuhinje, kantine za društvene djelatnosti, ambulante, dvije baraka za pranje rublja, improvizirane crkvene zgrade, skladišta za ogrijev drva, itd. U logoru su bili osigurani hraba i spavanje kao i mogučnost zaposlenja u nekim austrijskim tvrtkama. Međutim, kretanje, pa čak i odlazak na posao, bilo je ograničeno na samo 10 km od lagera, i to uz pisanu dozvolu britanskih okupacionih vlasti.

U tim i takovim uvijetima svaka aktivnost izbjeglih Hrvata bila je nepoželjna i na sve se načine pokušavala ugašiti. Britanske okupacione vlasti u Austriji, naime, pokušavale su na sve načine prikriti svoju sramotnu ulogu u izručenju hrvatskih zarobljenika njihovim krvnicima te su Hrvatima zabranjivale svako približavanje Bleiburgu, mjestu početka britanskog sudjelovanja u masovnom zločinu nad hrvatskim narodom.

Većina hrvatskih izbjeglica, kao i dio preživjlih političkih dužnostnika i vojnih častnika NDH, teško se mirila s gubitkom države. Tako je, među ostalim, uz suglasnost Poglavnika NDH dra. Ante Pavelića, osnovano Hrvatski Državni Odbor (HDO) na čelu s dr. Lovrom Sušićem, ministrom gospodarstva u NDH, dr. Matom Frkovićem, ministrom redarstva u NDH, i dr. Mehmedom Mehičićem, ministrom socijalne skrbi u NDH. Zadatak HDO-a bio je organizirati gerilski Otpor u Jugoslaviji. Vjerujući u skoro vojni sukob između zapadnih zemalja i SSSR-a, započeli su s pripremama za podizanje revolucije u Domovini. Samu akciju operativno je vodio Božidar Kavran, zapovjednik svij dobrovoljačkih postrojbi u vrijeme NDH.

U takovom ozračju stalnog očekivanja skorog povratka u Domovinu, hrvatski prognanici u Koruškoj nisu ozbiljno razmišljali o organiziranju vlastitog društvenog života u zemlji u kojoj se se našli, smatrajući tu situaciju privremenom. No, bili su prisiljeni mijenjati svoje ponašanje nakon što je u srpnju 1948. godine akcija koju je HDO pripremao i izvodio više od dvije godine završila potpunim neuspjehom. Većina sudionika akcije koji su pošli u Jugoslaviju bila je likvidirana, ili već prilikom zarobljavanja ili kasnije osuđena na smrt i justificirana, a tek mali broj onih koji su osuđeni na zatvorske kazne izišao je živ na slobodu.

Hrvatski prognanici u Austriji tada su uvidjeli da neće biti tako brzog povratka u Domovinu te su bili prisiljeni razmišljati o stvaranju egzistencije u izbjeglištvu. Većina je tražila mogućnost odlaska u prekomorske zemlje, Sjevernu i Južnu Ameriku i Australiju.

Nastavlja se. Otporaš.

Bobani
14-02-2015, 16:02
ŠTO MNOGI HRVATI NE ZNAJU JEST: PRVO ORGANIZIRANO HODOČAŠĆE NA BLEIBURG. (drugi (2) dio)

POČETCI ISELJENIČKOG ŽIVOTA

U međuvremene, pored okupljanja na misnim slavljima u improviziranoj cekvi u Lageru, sada je živnuo i rad dvaju društava koja su bila osnovana još u ljeto 1945. godine, Hrvatskog kulturnog prognaničkog društva Lisinski i Hrvatskog emigrantskog športskog kluba Velebit, koje je nakon nekoliko godina promijenilo ime u Croatia,

Beogradu je zasmetalo što hrvatski prognanici igraju pod hrvatskim imenom s lokalnim klubovima, pa su kod britanskih okupacionih vlasti zatražili njegovo ukidanje. Kako bi to izbjegli, voditelji kluba su prihvatili dobronamjernu sugestiju jednog mladog britanskog častnika, zaljubljenika u nogomet, te promijenili naziv kluba u FC Young Boys. Promjenili su i službeni pozdrav kluba "Za dom Spremni" (znači da mržnja na stari hrvatski poZDrav ZA DOM SPREMNI datira u jugoslavenstvu i ljubiteljima Jugoslavije, mo) u ironični "Himalaja Jim". Ipak zadržali su hrvatski grb i hrvatske boje na dresovima.

Potkraj 1950. u Lageru se sve češće raspravljalo o potrebi simboličkog odlazka ne Bleiburško polje, usprkos zabrani koju su nametnule britanske okupacione vlasti. U tome se istaknuo trojac - dr. Dragutin Zudengo, Nikola, Nikica martinović i Franjo Vranjković. Dr. Zudengo bio je istaknuti HSS-ovac iz Senja, (Kako se na prikazanoj sliki prvi dio moglo vidjeti da se je dr. Zudengo sastao u Barceloni s generalom Drinjaninom, što je još jedan više očiti znak da general Luburić nije bio zaraženi stranačar, nego jedan hrvatski general kojeg je vojničko znanje zadužilo da se bori za oslobođenje Hrvatske, mo) a za vrijeme koalicijske vlade u kraljevini Jugoslaviji radio je u beogradskom ministarstvu policije. U NDH je služio kao poručnik, uglavnom u propagandnim sekcijama Hrvatskih Oružanih Snaga, HOS. Nakon 1945. godine završio je u logoru u austrijskom gradu Lienzu gdje je izdavao list "Vidici", a kasnije u Klagenfurtu list "Plamen". Koncem pedeswtih godina odselio je u SAD gdje je bio profesor na Le Moyen College u Siracusi te član Hrvatsko-američke Akademije.

IZVIĐANJE U BLEIBURGU

Dr. Zudengo predložio je da se Stjepana Mauera, inače zubara u Lageru, kao plućnog bolesnika pošalje na tobožnje liječenje u Bleiburg, a zapravo s pravom svrhom da izvidi stanje na Bleiburškom polju.

Već nakon nekoliko dana provedenih u Bleiburgu Stjepan mauer je uspostavio dobre kontakte s domaćim stanovništvom i saznao da na mjesnom groblju u Unter-Loibachu, u samoj blizini Bleiburškog polja, postoji grobnica u kojoj je pokopano 16 hrvatskih vojnika. Ovi su bili pobijeni prilikom samog povlačenja partizana te su ih mještani potom pokopali na mjesnom groblju.

Stjepan Mauer je susreo mještanku slovenskog podrijetla, Helenu Kosmatsch, na čijem su kućnom pragu, pred njenim očima, partizani zaklali jednog od tih hrvatskih vojnika. Taj događaj, kao i činjenica da su njena dva sina kao pripadnici Wehrmachta nestala u ratnom vihoru na istočnom bojištu, nju je ponukalo da vodi brigu o grobu hrvatskih vojnika na groblju u Unterr-Loibachu. (Imao sam priliku upoznati tu gospođu Helenu Kosmatsch kada sam po prvi puta iz Pariza došao posjetiti to groblje hevatskih vojnika na Bleiburgu u kolovozu 1968. godine. Ta gospođa Helena Kosmatsch je svoje očevidne priče o pokolju i ubijanju hrvatskih vojnika, tu pred njezinom kućom, jer joj je kuća odmah uz tik groblja, ispričala i prepričala na stotine puta raznim Hrvatima i hrvatskim skupinama. Tada su tu u tom groblju bile pet grobnica sa križem na svakoj grobnici a na vrh svakog križa je bila zataknuta vojna kaciga hrvatskog vojnika. Uslikao sam se tu na jedoj od tih grobnica. Sliku imam pred sobom, ali nije najjasnija jer je u boji, ali se jasno vide grobnice, križevi i šlemovi. Mo. Otporaš.)

Također, u svrhu izviđanja situacije u Bleiburgu i na Bleiburškom polju, organizirana je nogometna utakmica između FC Young Boysa i lokalnog nogometnog kluba iz Bleiburga. Kad se prikupilo dovoljno podataka, pala je odluka - Bleiburško polje posjetit će se, usprkos svim zabranama i prijetnjama sankcijama, za blagdan Svih svetih 1951. godine.

Nastavlja se. Otporaš.

Bobani
17-02-2015, 19:23
ŠTO MNOGI HRVATI NE ZNAJU JEST: PRVO ORGANIZIRANO HODOČAŠĆE NA BLEIBURG. (treći (3) dio)

PRVE KOMEMORACIJE U BLEIBURGU

Grupa hrvatskih izbjeglica, na blagdan Svih sveti 1951. godine uputila se iz Klagenfurta prema Bleiburgu. Kako su unaprijed isplanirali, trojica su u ranim jutarnjim satima krenula prema groblju u Unter-Loibach-u, a šestorica nešto kasnije prema Bleiburškom polju. Svi su oni, osim jednoga, u Bleiburgu već bili u svibnju 1945., kao sudionici i očevidci početka tog prešućivanog i najvećeg zločina nad hrvatskim narodom u njegovoj cijelokupnoj povijesti.

PRVI VIJENAC NA GROBLJU

Prva trojka koja je krenula prema groblju u Unter-Loibach-u činili su Ante Mikrut, Nikica Martinović i Franjo Vranjković.

- Ante Mikrut rođen je 11. lipnja 1920. godine u Osjeku. Iz Austrije je protjeran 1960. godine u Englesku, gdje je i umro 1996. godine.
- Nikica Martinović rođen je 7 travnja 1912. godine pokraj Brčkog u današnjoj BiH. Ostao je živjeti u Austriji, a Udbini agenti ubili su ga 1975. godine u Klagenfurtu.
- Franjo Vranjković je rođen 29 kolovoza 1921. godine pokraj Čitluka u današnjoj BiH. Sredinom 50-tih iselio se je u SAD, gdje je umro 2010.

Njih su trojica tom prilikom, po dolazku u Unter-Loibach na grob hrvatskih vojnika, položili prvi vijenac. Sa sobom su ponijeli vojnički šljem kojeg su postavili na već postojeći križ, kao i pored groba staklenu polču s nadpisom:

SVIM PALIM I NEZNANIM BORCIMA
ZA HRVATSKU NEZAVISNOST
ZA SPOMEN TEŠKE I NEZABORAVNE TRAGEDIJE KOD BLEIBURGA
PODIGLI OVAJ KRIŽ U ZNAK VANJSKE ŠAŽNJE
NJIHOVI BOŽJOM POMOĆI PREŽIVJELI SUBORCI.

Druga grupa hrvatskih izbjeglica produžila je do samog Bleiburškog polja. Tu šestorku činili su: Mirko Karačić, Petar Hrstić, Ante Mačinković, Josip Đakić, Halil Dedić i Ante Samovojska. Od tamo pronađenog, još iz svibnja 1945. zaostalog oružja hrvatske vojske, načinili su križ te prisegnuli kako će svake godine u isto vrijeme dolaziti u Bleiburg i častno čuvati uspomenu na pomorene hrvatske žrtve. Svoje su se prisege zaista i držali a većina je njih upravo iz tog razloga ostala živjeti u Austriji, odnosno u Klagenfurtu.

- Mirko Karačić, rođen 7 listopada 1921. godine u mjestu Zborište pokraj Bosanskog Broda, nakon što je preživio Bleiburšku tragediju, ostao je živjeti u Klagenfurtu. Umro je krajem 2011. godine.
- Josip Đakić, rođen 9 prosinca 1922. godine u Čepinu pokraj Osjeka, također je nastavio živjeti u Klagenfurtu gdje je i umro početkom 2012. godine.
- Halil Dedić, rođen 1920. u BiH, a Austriju je samovoljno napustio 1955. godine i otišao živjeti u Englesku.
- Petar Hrstić, rođen 20 srpnja 1923. godine u Ljubuškom, ostao je živjeti u Austriji, a umro je 5 lipnja 2007. u Klagenfurtu.
- Ante Mačinković, rođen 17 siječnja 1928. godine u mjestu Bukovica pokraj Banja Luke, također je ostao živjeti u Austriji, a umro je 19. veljače 2006. godine u Klagenfurtu.
- Ante Smmovojska, rođen 7 siječnja 1930. godine u Dugoj Resi, jedini među njima nije bio u svibnju 1945. godine na Bleiburškom polju. On je 1948. pobjegao iz Jugoslavije u Austriju odakle je 1958. godine izručen Jugoslaviji. Nakon dvanaestogodišnje robije ponovno je pobjegao i trajno se nastanio u Švedskoj.

Nastavlja se. Otporaš.

(Ovim Hrvatima, nazivimo ih "hrvatskim pionirima", treba odati doživotno priznanje. Oni su ti koji su počeli pripreme SVIH ODOČAŠĆA NA BLEIBURG. Bilo bi nepošteno Hodočastiti na Bleiburg, sjećati se svih muka, boli, stradanja i pokolja hrvatske vojske i civila a u isto vrijeme se ne sjetiti ovih "HRVATSKIH PIONIRA". Otporaš)

Bobani
18-02-2015, 23:05
ŠTO MNOGI HRVATI NE ZNAJU JEST: PRVO ORGANIZIRANO HODOČAŠĆE NA BLEIBURG. (četvrti (4) dio)

PRVA KOMEMORACIJA U BLEIBURGU

Slijedeće, 1952. godine, upravo na dan Svih sveti, organiziran je masovni pohod u Bleiburg. Glavni organizator bio je Franjo Vranjković. Njegov pomoćnik, Ante Mikrut taj događaj je opisao emigrantskom časopisu "DRINA" (br. 1/1953) :

"Danas je Svih svetih 1952. godine. Na groblju u Klagenfurtu našli su se Hrvati iz cijele pokrajine. Određeno je zborno mjesto: Crkva u Bleiburgu. S mojom grupom idem željeznicom. Susrećemo grupice od pet i sedam ljudi. Pravimo se da se ne poznamo, nitko ne govori, svatko je pod dojmom događaja. Pojedine grupe idu iznajmljenim kamionima, autima, a neke na dvokolicama. U sedam sati nalazimo se već u Bleiburgu i grupe se već polako okupljaju na zbornom mjestu. Grudi nam se šire od ponosa, jer vidimo da nas nisu sve pobili i, prije svega, da u preživjelima nisu ubili duh. Mogla je biti mučki i na prijevaru pobijena hrvatska vojska, ali niti nevjera Zapada niti srbokomunistički noževi nisu mogli ubiti duh slobode i državnosti. Kada smo izlazili iz Crkve duboko smo bilo osvjedočeni da je bezuvjetno moralo doći do ovog dana i nestalo je one nevoljkosti koju smo još noćas osjećali.

Na Bleiburškom polju su pali mnogi naši drugovi. Mi preživjeli obnavljamo im vjernost. Kada to ne bismo činili, izdali bi ideale zbog kojih su oni pobijeni. Nakon toga idemo prema Bleiburškom polju. Ono još i danas stoji ne obrađeno. Čitave prošle godine nitko se uopće nije smio ni približiti, ali niti su ga seljaci htjeli obrađivati zbog pokolja koji su se na njemu dogodili. Nismo mi zaboravili Bleiburg niti prijašnjih godina, ali su tadašnje prilike onemogućavale svaki pristup. Niti austrijske vlasti, niti saveznička povjerenstva nisu dopuštali da se oda počast i da se dira u crnu legendu Bleiburga."

(Potrebno je za današnje prilike i naša hrvatska nova naraštaja reći riječ/dvije o ovom opisu sada pok. Ante Mikruta kojeg je on napisao ima tome više od šest desetljeća. I ja ću reći moje mišljenje, bez ustručavanja. Izvući ću neke neizrečene ideje iz ovog opisa i na iste dati moje mišljenje.

1. Ova grupa svijestnih Hrvata je izabrala Crkvu u Bleiburgu kao zborno mjesto. Oni su to napravili zato kako bi britanskim i savezničkim okupacionim vlastima prikrili pravu namjeru da iđu Hodočastiti na Bleiburško polje i pokloniti se pepelu hrvatske poklane vojske i civila.

2. Susreću se grupice...i prave se da se ne poznaju... Kakova je to čežnja i ljubav bila tih Hrvata, koji su bili vojnički kontrolirani tim savezničkim okupacionim vlastima, potpomognuti i ohrabljeni beogradskom i jugoslavenskom pomoći i suradnjom, otiću na Bleiburg, uz rizik svih progona i nezgoda, odati počast svojim ratnim drugovima, vojnicima i civilima, pomoliti se i na licu mjesta prisegnuti da će to povanljati svake godine.

3. Mi preživjeli odajemo im vjernost. Kada to ne bismo činili, izdali bi ideale zbog kojih su oni pobijeni...Ti Hrvati su to činili tada i njih je na to gonila njihova ljubav prema pobijenim Hrvaticama i Hrvatima, ženama, majkama i djeci. A kliko ih još danas ima, bez ikakova straha da hodu na Hodočašće na Bleiburg, da samo kimnu glavom, mahnu rukom kao da ih se to uopće ništa ne tiče. Dali je takav postupak odraz poštovanja prema mrtvima?, dali je taj postupak odraz mržnje prema mrtvima?, dali je taj postupak odraz prezira prema mrtvima?, ili je taj postupak odgoj prošlosti, tj. Titinih škola i onih koji su do jučer bili VRH političke elite vlade RH koja je prije nekoliko godina ukinula Pokroviteljstvo Hodočašća u Bleiburg?

4. Ja sam u prošlom opisu br. 3 stavio sliku grobla u Bleiburgu iz godine 1968. Slika je slična ovom gore opisu. Jasno se na njoj moglo vidjeti neobrađeno Bleiburško polje, što je i Ante Mikrut rekao u svoje opisu.

5. I ove godine u svibnju mjeseci 2015. Hrvati sa sjeveroameričkog kontinenta već pripremaju skupno Hodočašće u Bleiburg. Ako je netko zainteresiran, može se meni javiti svojim komentarom ovdje, pa ćemo ostale srediti putem privatnog sandučića. Otporaš)

Ovaj događaj označio je početak stalnog i organiziranog dolaska hrvatskih izbjeglica za blagdan Svih svetih u Bleiburg, odnosno na groblje u Unter-Loibach-u, gdje bi položili cvijeće i pomolili se. Na samom Bleiburškom polju nisu se mogli duže zadržavati zbog rigoroznih ograničenja koje su nametnule britanske okupacione vlsti i austrijska policija.

Nastavlja se. Otporaš.

Bobani
19-02-2015, 21:16
ŠTO MNOGI HRVATI NE ZNAJU JEST: PRVO ORGANIZIRANJE HODOČAŠĆA NA BLEIBURG (peti (5) dio)


UKLJUČIVANJE VILIMA CECELJE


Crkva i katoličke organizacije bile su stožerni čimbenik u očuvanja Hrvata u iseljeništvu, pa tako i hrvatskih prognanika u Austriji. No, najdublji je trag svojim radom među hrvatskim iseljenicima ostavio vlč. Vilim Cecelja.

Početkom travnja 1953., pod vodstvom vlč. Cecelje, organiziran je Katiločki kongres s prvim duhovnim vježbama za Hrvate katolike u izbjeglištvu. U pripremi kongresa sudjelovali su Franjo Vranjković kao predstavnik Kongresa u Klagenfurtu i Ante Mikrut kao predsjednik Hrvatske katoličke mladeži u Klagenfurtu.

U nedjelju 5 travnja 1953., u popodnevnim satima, vlč. Cecelja je prvi put posjetio grobove hrvatskih vojnika u Unter-Loibach-u i Bleiurško polje te odlučio da će iste godine na blagdan Svih svetih održati misu za hrvatske pokojnike u mjesnoj crkvi.

Vilim Cecelja rođen je 24 travnja 1909, godine na Golubarovom bregu u Svetom Iliji, kotara Varaždin. Pučku školu je završio u Svetom Iliji, a nakon položene velike mature na Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji na Šalati u Zagrebu upisao se je 15 studenog 1982. u Katolički bogoslovni fakultet. Za svećenika je u lipnju 1932. (tri mjeseca prije Velebitskog ustanka, mo) zaredio ondašnji nadbiskup zagrebački dr. Antun Bauer, u jeku diktature Aleksandra Karađorđevića.

Nakon uspostave NDH, Vatikan je vojnim vikarom u novoj državi imenovao zagrebačkog nadbiskupa dr. Alojzija Stepinca, a on je bio opunomoćen sam izabrati svoje zamjenike. Dekretom od 27. siječnja 1942. godine nadbiskup Stepinac svojim je zamjenicima imenovao vlč. Stipu Vučetića i vlč. Vilima Cecelju. Vlč. Cecelja tu je dužnost obnašao do 8. svibnja 1944. kada je, po zapovijedi nadbiskupa dra. Stepinca, otišao na novu zadaću u Hrvatski vojno-odgovni ured u Beču.

Vlč. Vilim Cecelja posljednji je put bio u Hrvatskoj 23. ožujka 1945. kada je izvijestio nadbiskupa Stepinca o radu u Beču. Jedna od inkriminacija nadbiskupu dru. Alijziju Stepincu na suđenju 1946. godine bila je upravo njegovo poznanstvo i suradnja s vlč. Vilimom Ceceljom. Međutim, nadbiskup Stepinac je o njemu ponosno posvijedočio na komunističkom sudu i komunističkom javnom tužitelju Jakovu Blaževiću u Zagrebu 1946. godine:

"Poznam Cecelju kao čestitog svećenika i ne mogu prigovoriti niti jedne riječi. Što novine pišu o njemu ne može biti mjerodavno pred sudom. On je svećenik neokaljanog života, pošten i pravičan. Da su svi ljudi bili kao Cecelja ne bi nikome ni vlas s glave pala."

Predhodno je američki obavještajni ured CIC, pod pritiskom beogradskih komunističkih vlasti, 16 listopada 1945. uhito vlč. Cecelju i internirao ga u logor za ratne zločince u Glasenbach-u kraj Salzburga. Nakon skoro dvogodišnje istrage, kada suse predstavnici američkih okupacijskih vlasti napokon uvjerili da su sve optužbe neutemeljene, vlč. Cecelja je 20. svibnja 1947. godine pušten na slobodu. Međutim, zatvor je ozbiljno narušio njegovo zdravlje tako da je pune tri sljedeće godine proveo u samostanu časnih sestara oporavljajući se od teške bolesti pluća.

U studenom 1948. godine vatikanski delegat za hrvatsku inozemnu postavu msgr. Jure Jogodić imenovao je vlč. Vilima Cecelju dušobrižnikom hrvatskih izbjeglica u Scherdingu kod Linza. Godine 1950. vlč. Cecelja je preuzeo dušobrižništvo za Hrvate u Salzburgu, gdje je i osnovao hrvatski ogranak Caritasa za Austriju - Caritas Croata.

Vlč. dr. Vladimir Vince, glavni ravnatelj za djelo pastve među iseljenom Hrvatskom, i vlč. Vili Cecelja bili su 6. listopada 1966. na audenciji kod pape Pavla VI. i s njim razgovarali o problemima hrvatske pastve izvan domovine, poglavito o tome kako zaštititi hrvatske iseljeničke svećenike od progona koje je provodio Beograd. Papa im je tom prigodom podijelio apostolski blagoslov, a preko njih svim dušobrižnicima i misionarima, vjernicima i svoj iseljeničkoj i izbjegličkoj Hrvatskoj.

Suradnja vlč. Vilima Cecelje s preživjelim hrvatskim izbjeglicama u južnoj Austriji i opća podrška Vatikana njegovu djlovanju, označili su novo razdoblje u radu na očuvanju uspomene na žrtve Bleiburške tragedije.

Nastavlja se. Otporaš.

Bobani
27-02-2015, 21:55
PISMO POGLAVNIKA DRA. ANTE PAVELIĆA PREDSJEDNIKU HRVATSKIH DRUŠTAVA AUSTRALIJE

POGLAVNIK NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE
Dne 11 srpnja 1956.

Dragi prijatelju!

Sa svih strana sam dobio obaviesti, da su zatajena pisma i obaviesti koje sam svojedobno razaslao u žalostnom slučaju Rover - Luburić, da je tamo gdje su te obaviesti došle na uvid članstvu drušatva, sa strane mnogih osoba utvrđeno i uvjeravano, da ta pisma ne potiču od mene, negoda su falcificirana a strane nekog tobožnjega nametnutoga vođevodstva koji naravno ne postoji. Stoga razloga Ti šaljem na ovu privatnu adresu prepise tih obaviesti radi tvoga znanja i ravnanja, a i da ih produžiš drugim čestitim rodoljubima, ukoliko nisu prije imali mogućnost viditi ih ili saznati za sadržaj.

Kako je vidljivo iz moje poruke, koju sam u prosincu prošle godine uputio svim australskim družtvima, smatrao sam bezuvjetnom mojom dužnošću obaviestiti, da se Rovera (Srećko Rover, mo) ne može smatrati nikakovim vršiteljem dužnosti u našim oslobodaličkim redovima, nakon što je izdao one svoje zlonamjerne upute, u kojima je lažno klevetao iztaknute rodoljube i time začeo otvoreno sijanje razdora u čestite narodne redove.

Iz daljnjih se obaviesti vidi, da se je Luburić sa Roverom poistovietio, jer je u jednom meni upravljenom pismu se odrekao svih dužnosti i čina u ustaškim redovima i u oružanim snagama, te sam morao primiti do znanja i razriešiti ga, jer se ponio nedostojno i pokreta i time bilo je to potrebno učiniti sada, da ne bi u jednom odlučnom času po hrvatsku oslobodilačku stvar nastala veća i ozbiljna šteta i pogibelj, koju bi bili mogli prouzrokovati samovoljni čini Rovera i Luburića, kojima su očito bili pred očima u prvom redu osobna ambicija i osobni interesi, radi čega su ustali proti svakom iztaknutom borcu, pa još i sada nastoje nabacivajući se na njih neistinama i izmišljotinama njih "Likvidirati". (Pošto je sudbina naše Hrvatske vezana za sudbinu NDH, ponajviše Poglavnika i Maksa Luburića, iz svih povijestnih uglova bi bilo potrebno studiozno analizirati razlog i razloge kako je i ZAŠTO JE DOŠLO DO RAZLAZA IZMEĐU POGLAVNIKA I MAKSA LUBURIĆA. Mnogo s je pisalo a još više pričalo, raspravljalo i svađalo kako je Poglavnik izbacio, izključio, "izkrčio" Maksa Luburića iz ustaških redova, oduzeo mu sve činove, dok je istina sasvim drugačija. Iz knjige "PISMA VJEKOSLAVA MKASA LUBURIĆA" se očito može vidjeti da je Maks Luburić osobno dao ostavku u ustaškom pokretu, povratio Poglavniku sve činove, odkao se svih časti i time postao obični čarkar, tj. vojnik. Mo. Otporaš.)

Već za vrieme N.D.H. sam bio smatrao potrebnim te sam Luburiću zabranio nošenje častne ustaške odore i svako pojavljivanje među ljudima i naravno svako djelovanje, što je trajalo gotovo godinu dana u nadi da će prestati sa samovoljom i nevaljalim činima, koji su koštali glave i života i izvjestnog broja čestitih ustaških i domobranskih častnika, nu sve to nije koristilo, jer je eto i u tuđini nastavio sa nepoštenim i nečastnim djelovanjem, te je posebice vidljivo iz posljednjega broja "Drine" te pisama, što ih šalje okolo po svietu. (Ovdje se očito radi o Okružnicama HRVATSKOG NARODNOG ODPORA koje je general slao Hrvatima kako bi ih upoznao da se u Barceloni, Španjolska u svibnju i lipnju 1956, godine sprema Vojni Častni Sud protiv Srećka Rovera kojega je Poglavnik javno optužio da je bio doušnik OZNE kao vodoč u Božidara Kavrana AKCIJA DESETI TRAVNJA 1947/1948. Ja o tome neću mnogo ovdje govoriti, jer ću ovdje iznijeti odgovor, pismo Poglavniku predsjednika Hrvatskih Australskih Društava Petra Filipovića od 8 stranica u nastavcima. Tu gosp. Filipović u detalje Poglavniku odgovara. Mo. Otporaš.)

Prilažem i jednu izjavu o odluki za čim većim pojačanjem oslobodilačkog rada, i to u obliku, da posebno dođe do izražaja i sudjelovanja svih članova Hrvatske Republikanske Seljačke Stranke, koji su sdužno surađivali u domovini za vrieme N.D.H., te isto tako i moju suradnju, a osuđuju kolebanje sadašnjeg vodstva seljačke stranke, koje surađuje sa onima, koji žele uzpostavu treće, kraljevske jugoslavije, da u sukob sa propisima i zakonima zemlje, u kojoj se nalazi, jer je posebno iztaknutu borbu proti međunarodnom komunizmu u obće, u kme trebaju surađivati svi narodi i svugdje. O razporedu tehničke strane obrazložiti ću naknadno.

Obaviešćujem Te o svemu ovome u uvjerenju, a znajući za Tvoj čestiti značaj i pravo rodoljublje, da ćeš sve učiniti, da se sprieči daljnje Roverovo rovarenje i rabota, te da se tamošnje društvo upravi pravim primjerom, koga sve članstvo želi, a to jest putem održanja pripremanja pravog i izkrenog rada i pripreme za oslobođenje zarobljnenoga hrvatskoga naroda i za ponovnu uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske, poštivajuću slogu i suradnju svih čestitih proti nepoštenim namjerama i lošu djelovanju, koje može samo neprijatelju hrvatskom narodu poslužiti, ....naprsito, nesvjestno i nepošteno djelovanje Rovera, kako se je svima nama pokazalo, a i nadalje pokazuje.

Veseliti će me, ako mi se uskoro javiš, moja je osobna adresa otraga na kuverti, to je "box", sa koga osobno poštu podižem. Netreba na adresi napisati ništa dugo, niti ikakovo posebno ime. Dotle primi moje srdačne pozdrave i izruči ih ostalim rodoljubima i borcima.

Tvoj Za Dom Spremni

Dr. Ante Pavelić v.r.

Bobani
03-03-2015, 19:50
PLAN DESETI TRAVNJA ILI OPERACIJA GVARDIJAN

(Mnogo se je pisalo, raspravljalo i nagađalo šta bi mogla biti a šta nebi mogla biti istina o slučaju i podhvatu AKCIJA DESETI TRAVNJA koju je vodio ili bio zadužen da vodi Božidar Kavran. Zahvaljujući preživjelom sudioniku te akcije Ivanu Pruscu koji je napisao knjigu TRAGEDIJA KAVRANA I DRUGOVA i, zahvaljujući sada pristupnim materijalima Ozne i Udbe koje je u ovom opisu iznio Zvonimir Despot, kao i podatcima iz knjige PRED VRATIMA DOMOVINE, koju je priredio prof. Vinko Nikolić u izdanjima HR Pariz-Munchen, 1967., u kojoj na stranicama 275.294 opisuje Vinko Nikolić razgovor s Ivanom Pruscom baš o toj temi AKCIJA DESETI TRAVNJA koju je vodio Božidar Kavran.

Ovo iznosim ovdje za one koje uistinu zanima prošlost povijesti spomenute akcije Povezane Desetotravanjskom Idejom za uspostavu Slobodne, Neovisne ili Nezavisne Države Hrvatske. Nećemo se sada prepirati oko toga tko je stariji; kokoš ili jaje, ili koja je riječ ispravnija: NEOVISNA ILI NEZAVISNA Država Hrvatska. Obadvije riječi imaju isto značenje, svaka u odrazu svoga vremena; iako je to samo igra riječi.

Kad smo kod ove teme ja posjedujem jedno Poglavnikovo pismo u originalu, mislim iz godine 1956., u kojem on isplicito piše da je bio protiv tog podhvata i da ništa o tome nije znao, kao i to da je sumnjao u Srećka Rovera. mb. Otporaš.)

HRsvijet.net - Hrvatski svijet

Tuesday, Feb 21st

Last update:10:15:45 AM GMT

NASLOVNICA POVIJESNI IDENTITET PLAN DESETI TRAVANJA I(LI) OPERACIJA GVARDIJAN

NEDJELJA, 19 VELJAČA 2012 16:42

U svibnju 1945., kada se većina hrvatske vojske i vodstva NDH povlačila prema austrijskoj granici, mnogi su odlazili s nadom da će se uskoro ipak vratiti u domovinu. Hrvatska je emigracija nastojala od početka svojeg izgnanstva ubaciti u Jugoslaviju ljude koji su trebali ustaško vodstvo u Austriji izvijestiti o stanju u zemlji. Tako je, primjerice, 28. travnja 1946. u Hrvatsku ušao ustaški bojnik Ante Vrban koji je nadomak Zagrebu već bio i u ljeto 1945. godine. Vrban je na nagovor pukovnika Jakova Džala i samog Pavelića u šest mjeseci obišao sjevernu Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu. Vrativši se u Austriju, o svojim je zapažanjima potanko izvijestio ustaško vodstvo. U svojem je izvješću osobito naglasio da je u mnogim krajevima došao u dodir s oružanim grupicama koje su se borile protiv postojećeg jugoslavenskog komunističkog sustava, a u kasnijoj istrazi pred komunističkom vlašću izjavio je da je čak osobno formirao neke križarske jedinice.

I neki prebjezi koji su se uspjeli prebaciti u Austriju preuveličavali su brojno stanje tih oružanih grupa u zemlji, nazvanih "križarima", i njihove akcije, ali su i izmišljali čitave nepostojeće grupe. Iz pričanja ovih ljudi moglo se zaključiti da su "križari" u zemlji jaka i dobro organizirana snaga, a ne niz nepovezanih skupina. Strani je tisak također primao te priče kao gotovu stvar. Osobito su takve vijesti prenosili hrvatski emigranstki listovi, primjerice Croatia, Danica i Plamen. I po izbjegličkim logorima u Austriji i Italiji širila se propaganda o rastućem otporu u Jugoslaviji.

Vodstvo u emigraciji računalo je i s neizbježnim sukobom između Istoka i Zapada te je na tome gradilo svoje planove. Emigranti su taj mogući sukob željeli iskoristiti za povratak u zemlju i ponovno preuzimanje vlasti. Govorilo se da Amerikanci rade na stvaranju bloka katoličkih zemalja u Europi, u koji bi spadale, primjerice, Austrija, Čehoslovačka, Mađarska i Hrvatska.

Stoga je od postrojnika Lovre Sučića i zapovjednika ustaša Božidara Kavrana potekla inicijativa za stvaranje Hrvatskoga državnog odbora u Austriji. Po njima je zadatak tog odbora trebao biti pripravljanje i dizanje ustanka u zemlji na području bivše NDH. Isto je tako taj odbor trebao pripremiti i grupe časnika koje bi se poslije ubacile u zemlju radi organiziranja oružanih grupa. Emigranti su stupili u kontakt i s nekim stranim obavještajnim službama, a osobito s njemačkim ogrankom američke obavještajne službe. Od njih su dobili obećanje da će ih opskrbiti potrebnim materijalnim i tehničkim sredstvima, a za protuuslugu su trebali slati izvješća o stanju u Jugoslaviji.

Skupivši sve ove navedene informacije, Kavran je, uz potporu ostalog vodstva, odlučio poslati u zemlju prvu grupu emigranata. Za put je odredio ustaške bojnike Ljubu Miloša i Antu Vrbana te rojnika Luku Grgića. Kavran ih je prije polaska uvjeravao da će zacijelo moći ostvariti suradnju s pristašama HSS-a u zemlji. Zadatak im je pak bio organiziranje i povezivanje tih grupa.

Kako su se u inozemstvu širile vijesti o "rastućem otporu komunističkoj strahovladi", i ustaški emigranti po logorima u Italiji ponadali su se da će se moći vratiti u domovinu i ponovno uspostaviti NDH. S tim ciljem nastao je među tim emigrantima "Plan Deseti travanja". Većim su ga dijelom sastavili ustaški dopukovnik Josip Tomljenović i bojnik Krešo Župan. U njemu je detaljno obrađen način vođenja borbe protiv komunističke vlasti, dana je organizacijska struktura borbenih grupa, predviđene su razine buduće vlasti, način funkcioniranja te odnosi između civilnih vlasti i vojnih postrojbi.

Sastavljači plana doznali su da je u Austriji osnovano vodstvo za vođenje borbe protiv Jugoslavije. Stoga su se povezali s Kavranom te mu predložili povezivanje obiju akcija, osobito kad su doznali da su neki ljudi već poslani u Jugoslaviju. Kavran je u prvome trenutku s nepovjerenjem prihvatio njihov prijedlog zbog ranijeg sukoba između njega i generala Ante Moškova, koji je imao jaki utjecaj među emigrantima u Italiji. Moškov je bio u sukobu s Pavelićem zbog toga što mu nije želio isporučiti državno zlato bivše NDH, pa je i ova grupa s Tomljenovićem na čelu bila pod sumnjom. Kad je nađeno kompromisno rješenje između ovih dvaju planova, Kavran je odlučio da pod pseudonimom "Gvardijan" ode u Italiju te da u tamošnjim logorima izabere ljude za slanje u Jugoslaviju.

Grupama odabranima za ubacivanje u zemlju bili su predočeni ovi zadaci: istražiti mjesta djelovanja ustaških boraca Luburića, Bobana, Sudara, Bogdanića i Štitića; sudjelovanje žena u akciji; izmjena naziva boraca "križari", koji je u sebi sužavao nacionalnu bazu na Hrvate kršćane, zapravo samo na katolike; pitanje prometa stare valute; prihvaćanje i sigurni smještaj ugroženih visokih dužnosnika iz NDH u inozemstvu (ministara i državnih tajnika); potreba uključivanja i intelektualaca (liječnika, veterinara, svećenika), problem naoružavanja boraca. Za Bobana se pretpostavljalo da se sa svojim pristašama kreće po šumama Bilogore.

U noći 18. svibnja 1947. u stanu pukovnika Jakova Džala (Oženio polu sestru Maksa Luburića, Zoru Tambić, mo.) održan je sastanak u povodu prvoga prelaska granice. Vrbanu i Ljubi Milošu dane su upute, a Kavran je nazočne izvijestio kako mu je Leon Zlatar, nekadašnji zapovjednik ustaške milicije u Goli i Novigradu, poručio da je kanal preko Gole osiguran, te da će prva grupa moći preko granice za sedam dana, 25. svibnja.

Glavni vodiči prigodom prelaska jugoslavensko-mađarske granice u Prekodravlju bili su Martin Nemec ml. i L. Zlatar, koji se skrivao u Mađarskoj od 28. siječnja 1946. Nemec ga je potkraj ožujka 1947. posjetio u Gyékenyesu te su zajedno htjeli preko granice u Golu. Nakon neuspješna pokušaja ponovno su se sastali u svibnju, te je Nemec Zlataru poručio da ima trojicu kolega "koji bi htjeli otići po svoje familije". To je zapravo bila prva grupa ustaša koja je ušla u Jugoslaviju 7. lipnja, nakon što je Zlatar uspostavio kanal preko Mađarske do Gole. Bili su to Ljubo Miloš, Ante Vrban i Luka Grgić. Granicu su prešli između Gole i Ždale, a u Goli ih je prihvaćao Ivo Pobi. Nemec je obećao da će ih s "križarima" spojiti njegovi ljudi u Bakovčicama, Terezija Orahovac i Bara Topolko. Miloš je po Nemecu poslao Kavranu izvješće da na koprivničkom području ne postoji nikakva križarska skupina te da odlaze dalje.

Jedan od glavnih posrednika u prebacivanju emigranata u Goli bio je i Josip Peroš, bivši ustaša Bobanove Crne legije. I njega je Nemec posjetio u svibnju 1946. godine. Nemec ga je trebao jer je Peroš bio "dvovlasničar", odnosno imao je posjed s obiju strana granice te ju je mogao nesmetano prolaziti. Peroš je istodobno bio veza između Nemeca i njegove majke u Koprivnici preko Marice Prvčić. Stupivši u kontakt sa Zlatarom i Pobijem, i sam je sudjelovao u prebacivanju prve grupe. Za zadatak je dobio da organizira prebacivanje čamcem preko Drave za tu grupu i nadolazeće emigrante, te da vodi računa o smještaju i prehrani u selu.

Udba je već preko svojih kanala znala za ovu akciju ustaške emigracije te se jedan njezin agent trebao spojiti s tom, prvom grupom u Bakovčicama. Oni su, međutim, već otišli iz sela u pravcu Papuka. Nakon nekoliko dana lutanja Papukom, Diljem, Psunjom i Babjom Gorom uvjerili su se da nema križarskih skupina te su krenuli natrag, kaneći se vratiti u Austriju. Na povratku su 19. srpnja naišli na agenta Udbe koji se povezao s grupom, a istodobno je o njima javio svojoj centrali. On se predstavio da je pripadnik grupe bojnika Mikulčića kojega su ovi osobno poznavali, pa su dogovorili sastanak s njim za dva dana. Tada je Miloša i Vrbana Udba uhvatila, a Grgića likvidirala. U istrazi su obojica detaljno ispričala daljnje planove svojih kolega u emigraciji, pa je Udba za Hrvatsku, pod vodstvom Steve Krajačića, odmah krenula dalje u akciju.

Miloš je u istrazi 23. srpnja 1947. ukratko ispričao zašto je osnovan Hrvatski državni odbor u Austriji i koji su bili zadaci prve poslane grupe emigranata: "Inicijativa za stvaranje 'Hrvatskog odbora' potekla je od postrojnika Lovre Sušića i zapovjednika ustaša Kavrana koji su u tom odboru trebali imati vodeću ulogu. Koliko je meni poznato, u obzir su dolazili Kavran, Sušić, Peričić, Vlado Jonić, i ukoliko bi se naišlo na Bobana, on i Blaškov koji je bio ranije predsjednik Hrvatskog radničkog saveza. Zadatak odbora bio bi pripravljanje i dizanje ustanka u zemlji na teritoriju bivše NDH. Odbor je trebao pripremiti i grupe časnika koje bi ubacio u zemlju radi organiziranja oružanih grupa. Prva grupa, koju je taj odbor poslao,, sastojala se od mene, Ante Vrbana i Luke Grgića koji su trebali ostati u zemlji i Martina Nemeca i Leona Zlatara koji su se trebali odmah iz Koprivnice vratiti. Kako nismo nikoga našli na području Bilogore, poslali smo izvještaj po Nemecu nazad u Austriju. Ja i Vrban smo se uputili u pravcu Papuka radi uspostavljanja veze sa Slavonskim zdrugom odakle smo imali namjeru uspostaviti radio-vezu s Austrijom".

Udba je svojim kanalima uputila Kavranu lažnu poruku, javivši mu da se prva grupa na Papuku povezala s križarima. Posebno je naglašeno da na terenu nedostaje časnika i ostalih dužnosnika, čime je Udba željela uhvatiti časnike i političare višeg ranga. Kavran je stoga iz Austrije uputio i drugu grupu koja je prešla granicu 20. srpnja. Vijest o njihovu dolasku Udba je saznala od seljaka iz okolice Koprivnice i Đurđevca koji su javili da su primijetili "petoricu čudnih planinara s naprtnjačama". Oni su iz Gole krenuli u Suhopolje, gdje ih je čekao Jandro Subotičanac kojega je vrbovala Udba. Išli su poljem izbjegavajući naselja, a na pitanje znatiželjnika odgovarali su da idu "iz šume u šumu". Ondje su 29. srpnja sva petorica i uhvaćena.

Vjekoslav Španiček poslije je u zatvoru detaljno ispričao što je prethodilo hvatanju njegove skupine. Njegov iskaz zapisao je Ivan Prusac, jedan od malobrojnih preživjelih sudionika ove akcije: "Dolaskom u posljednju bazu pri prelazu u Hrvatsku u mjestu Gyékenyes, gdje ih je čekao Leon Zlatar, zvani Pišta, s još jednim nepoznatim čovjekom, odigrao se možda najsudbonosniji događaj za čitav daljnji ishod akcije. Da li je taj čovjek, koji je bio s Pištom bio logornik Kozarac ili netko drugi, na to Španiček nije znao odgovoriti. Nakon dužeg natezanja oko toga, da li će radio-postaja ostati na madžarskoj strani ili će biti prenesena s grupom na Papuk, gdje je trebala biti glavna baza, donio je Petračić jednu od najnepovoljnijih odluka u svom životu. On je odredio, odnosno pristao na prijedlog nepoznatog čovjeka, da radio stanica ostane na madžarskoj strani sa radiotelegrafistima Rudolfom Murom i Franjom Meštrovićem, te da za nekoliko dana bude prenesena u bazu na Papuku. Petračić nije ni slutio da je tom odlukom omogućio neprijatelju veliki djelokrug rada i dao mu priliku da s vremenom ubaci svoga telegrafistu i time preuzme u svoje ruke kontrolu čitave akcije. Tako je Petračićeva grupa, podijeljena u dvije skupine, s poručnikom Martinom Nemecom, zastavnikom Leonom Zlatarom, vodnikom Dragom Kutlešom i još jednim nepoznatim čovjekom krenula u pravcu mjesta koje je bilo određeno kao glavna baza. Leon, koji je inače bio zadužen za održavanje veze s centrom na Papuku, vodio ih je dan-dva okolo i navodno da nisu pronašli nikakvih znakova da se tko u tom području zadržava niti su naišli na tragove kakve baze. Nemec je tada htio strijeljati Zlatara i onog nepoznatog čovjeka, jer je vidio da ih obmanjuju. Protiv toga je bio inženjer Petračić i još neki s njim. Nemec se je tada pokorio i pristao da grupa ostane na tom području, dok se poručnik Nemec i Kutleša ne vrate iz Austrije s novim uputama, koje će primiti od Vodstva. Na nesreću, s grupom su ostali Leon Zlatar i nepoznati čovjek. Vidjevši u kakvu je mrežu upao, Zlatar izgleda nije imao hrabrosti da se iz toga izvuče, nego je pristao raditi za neprijatelja. Čitav taj nesporazum između Nemeca i Zlatara nepoznati čovjek, tj. udbaš budno je pratio i došao do zaključka, ako i dalje budu Nemec i Kutleša imali odlučujuću riječ, da je njihov pothvat propao. Zato je brzo obavijestio svoje pretpostavljene da čim prije pronađu način da Nemeca i Kutlešu likvidiraju, jer da je inače sve propalo. Jasno Udba se odmah dala na posao i pozvala čak i madžarsku policiju upomoć, koja je učinila uslugu jugoslavenskoj policiji i ubila u njihovo ime Nemeca i Kutlešu. Da nije Petračić pristao na odvajanje radio stanice, on bi mogao već prve noći obavijestiti Vodstvo da nešto nije u redu, da ne postoji nikakva baza na tom području, da se nisu mogli spojiti s Milošem i Vrbanom, da ih vodič 'Pišta' obmanjuje itd. Prema daljnjem pripovijedanju Španičeka, oni su se kretali ivicom jedne šume, a vodič 'Pišta' i nepoznati čovjek otišli su ne bi li se spojili s bojnikom Milošem i Vrbanom. Vratili su se još iste večeri izjavivši da su konačno pronašli grupu logornika Kozarca, a da ova ima direktne veze s Milošem. Tada su ih poveli u jednom pravcu, gdje ih je čekala grupa udbaša s logornikom Kozarcem. Sjeli su da se malo odmore, a tada je uslijedilo hvatanje na isti način kao i kod naše grupe".

Daljnjim ispitivanjima uhićenih agenti su doznali da se za dolazak pripremaju još neke grupe. Stoga je Udba od Kavrana i Vrbana uspjela izvući da pišu krivotvorena izvješća o stanju u zemlji, a u kojima je napisano da su u centar stigla i ova petorica. Subotičančev sin odnio je taj spis Udbinom čovjeku Stjepanu Pobiju u Golu, a potom ga je Zlatar iz Gyékenyesa trebao proslijediti Kavranu. Tada je, međutim, došlo do zastoja u daljnjem ubacivanju emigranata, jer je u međuvremenu mađarska policija ubila Nemeca i uhitila Dragu Kutlešu. Njih su dvojica služila kao vodiči iz Austrije do jugoslavenske granice, pa im je trebalo naći zamjenu i provjeriti kanal.

Zlatar je u izvješću od 11. kolovoza 1947., upućenom "Zapovjedništvu hrvatskog otpora u šumi", objasnio da je Nemeca i Kutlešu te večeri, kada je Nemec ubijen, posjetio neki Joško Horvat. Budući da je bio pijan, uzeo je od Nemeca pištolj rekavši da će vani pucati. Horvat je sišao s tavana gdje su boravili, a Nemec se spustio za njim braneći mu da puca. Kutleša, koji je ostao na tavanu, čuo je dva pucnja i povike u dvorištu. Zatim je čuo pucnjavu po kući, a jedan od tih metaka ranio ga je u nogu. Spustivši se s tavana, ugledao je Nemeca. Bio je ranjen u trbuh. Došao je liječnik i previo im rane, a zatim ih običnim kolima uputio u susret bolničkom automobilu koji je Nemeca odvezao u bolnicu. Kutleša je potom policijskim kolima prebačen u Kaposvar, a nakon toga u Budimpeštu.

Kutlešu su Mađari izručili jugoslavenskim vlastima, kojima je, prema zapisniku, izjavio da ih je zacijelo netko prijavio mađarskoj policiji koja je opkolila kuću i poslije pucala. Nakon Nemecove pogibije i Kutlešina uhićenja nastala je panika kod njihovih suradnika u Mađarskoj i u Goli. Svi su se bojali da će biti također uhićeni i kažnjeni.

Udba je na svaki način nastojala da se nastavi započeta akcija ustaške emigracije. Znatnu ulogu u tome odigrao je bivši ustaški logornik iz Županje Ivo Kozarac. On je osobno poznavao Kavrana, a bio je i u rodbinskim vezama s nekim emigrantima. Kozarac se uspio sastati sa Zlatarom i Pobijem. Čuvši da Kavran nije dobio pismo, nagovorio je Zlatara da ga pod svaku cijenu mora predati. Ništa ne sumnjajući da je upleten u Udbinu mrežu, otputovao je 1. rujna prema Austriji. Vratio se 17. rujna, a dan poslije u Goli se jedan agent sastao s njim i s novopridošlom devetoricom od ukupno 14 emigranata koliko ih je došlo u ovoj skupini. Sa sobom su nosili šifre i upute za rad s radiostanicom, a prebacili su se u dvije grupe: osmorica u noći 19. rujna, a sljedeće noći preostala šestorica. Udbini su agenti odmah uhvatili prvi dio grupe i privremeno su ih, žicom povezane, smjestili u jednu oveću prostoriju Opunomoćenstva u Koprivnici (današnja zgrada "Glasa Podravine"). Tijekom noći 20./21. rujna vođe grupe Krešo Župan i Rudolf Mur uspjeli su se osloboditi u nadi da će pobjeći kroz otvoreni prozor. Tu borbu za život i smrt između njih i čuvara detaljno je opisao Goran Vuković: "Zahvaljujući njihovoj nebudnosti, Župan i Mur neprimjetno su se primakli jedan drugome. Kako su im ruke bile vezane na leđima, čuvari nisu primijetili da pokušavaju jedan drugome osloboditi ruke. Nakon stanovitog vremena to im je i uspjelo. Odvezali su ruke i čekali pravi trenutak da se bace na čuvare. Župan je zamolio čuvara da mu pripali cigaretu, a ovaj mu je odgovorio da ne puši. Župan je na to rekao da se cigarete nalaze u gornjem džepu njegove bluze i zamolio ga da mu izvodi jednu i zapali. Ne sluteći ništa čuvar je krenuo k njemu. Župan je odjednom skočio i rukama zgrabio čuvara. Nastalo je hrvanje. Drugi je čuvar priskočio u pomoć, ali je u taj čas skočio Mur na njega. Župan je bio fizički jači od čuvara, ali mu nije uspjelo da mu otme oružje. Nastojao je ondje da čuvara privuče k prozoru koji je bio širom otvoren. Čuvar se opirao, ali ga je Župan centimetar po centimetar vukao k prozoru. Još ih je malo dijelilo do prozora. Drugi čuvar, koji se hrvao s Murom, uočio je Županove namjere i shvativši opasnost nastojao je što prije svladati svog protivnika. Nakon nekog vremena to mu je uspjelo. Udario ga je nenadano nogom u trbuh, a zatim ga ubio iz pištolja. Bilo je krajnje vrijeme. Župan se već nalazio pod prozorom i svakog je trenutka mogao odgurnuti čuvara i prebaciti se kroz prozor. Možda bi Župan to i učinio da drugi čuvar nije bio brži. Odjeknuo je još jedan pucanj i Župan se zateturao i srušio. Začuvši pucnjavu, Pero, Čedo i ostali za čas su se našli u sobi. Opazivši zgrčena tijela dvojice protivnika i čuvare još zadihane bilo im je sve jasno. I pored prijekora zbog nebudnosti i lakovjernosti, bili su zadovoljni ishodom borbe. Iako je sve visilo na niti, akcija je bila spašena."

Nedugo zatim uhvaćena je i druga polovica ove grupe te su svi zajedno prebačeni u Zagreb. Istodobno je Zlatar zatražio da ostane petnaestak dana u Goli, jer su mađarske vlasti uhitile njegova stanodavca u Gyékenyesu. Udba je to preko svojih agenata odbila, uz obrazloženje da "hrvatski narod od njega zahtjeva da ostane u Mađarskoj i uspostavi nove baze, a Miloševo izvješće da odnese u Austriju". U "Elaboratu o ubacivanju terorista u zemlju", sastavljenom 7. listopada 1947., Udba je kratko prikazala dosadašnji način provođenja akcije koji se pokazao vrlo uspješnim. Na temelju tog, početnog iskustva razradila je i daljnji plan: "Sve nove grupe imamo namjeru hvatati na isti način. Oni su obavješteni da se kao prihvatnica na Bilogori nalazi grupa logornika Kozarca, koja treba primiti sve novopridošle i uputiti Ljubi (Milošu, na. Z. D.) u centar radi rasporeda. Sastanak s novopridošlima održava se na Dravi, gdje se nakon kraćeg razgovora između Kozarca i vođe grupe dobiva prva slika o tome kakva je grupa i koji su najvažniji ljudi, te brojno stanje. Nakon toga grupa Kozarca, koju čine operativni oficiri, kreće zajedno s novopridošlima u pravcu šume. Nakon pješačenja otprilike od četiri do pet kilometara Kozarac daje odmor, te svi ljudi posjedaju tako da kraj svakog novopridošlog sjede najmanje dvojica naših. Kada je raspored naših izvršen daje se znak za hvatanje (signal za hvatanje bio je "Joža, daj vode", na. Z. D.). Hvataju se pod parolom da su partizani i da ih treba provjeriti. Naši oficiri već su u tom poslu prilično isprobani, hladnokrvi, te se hvatanje vrši bez buke, a uspjeh je zagarantira". (OZN-a je akciju prozvala "Operacija Gvardijan" jer je to bio Kavranov nadimak, na. Z.D.)

Nasuprot Županovoj zabrani da se novi ljudi ne smiju slati ako se tko iz njegove skupine ne vrati, Kavran je na put bez povratka poslao i četvrtu grupu. Uhićena je neposredno nakon prelaska granice 25. listopada 1947., a Udba, koja se već ispraksirala za tu akciju, već je rutinski organizirala hvatanje. Mjesec dana poslije granicu je prešla peta skupina u dva dijela: 29. studenoga i 1. prosinca. Obje skupine odmah su uhvaćene sljedećeg dana. Peta skupina ustaških emigranata bila je zadnja koja se ubacila u Jugoslaviju preko Mađarske i Gole. Cijela šesta skupina pala je Rusima u ruke u Mađarskoj 20. siječnja 1948. Do potpuna prekida ovog kanala došlo je 6. veljače, kada je mađarska policija uhitila Leona Zlatara te ga predala beogradskoj Udbi. Iskoristivši prigodu kad su ga odvezali od drugog uhapšenika, Zlatar je uspio pobjeći iz vlaka prigodom prepraćivanja iz Beograda u Zagreb na stanici u Dugom Selu. Udba je vjerovala da će se pojaviti u Goli, jer u Mađarsku više nije mogao. Zlatar je pak nakon bijega uskočio u jedan vagon teretnog vlaka koji je išao prema Zagrebu, te je u Sesvetama iskočio i uputio se u obližnje selo. Navratio je sljedećeg jutra kod nekog seljaka, a ovaj ga je prijavio. Milicija ga je uhvatila u zoru 8. veljače, a pri ponovnom pokušaju bijega pogodili su ga u list desne noge. Na istražiteljevo pitanje, zašto je "prebacivao teroriste u zemlju", odgovorio je: "Mene je rukovodilo da prebacujem ustaše u šumu to što sam i ja bio ustaša i kao takav sam se skrivao pred jugoslavenskim vlastima. Kada je došla prva grupa, smatrao sam da ću učiniti dobro djelo za moje prijatelje ako im pomognem da se prebace u Jugoslaviju. Kada sam saznao od druge strane da se ti ljudi prebacuju u Jugoslaviju sa ciljem da se bore protiv postojećeg poretka u Jugoslaviji, mislio sam, i bio uvjeren, da će jednoga dana doći do preokreta i da će ustaše opet doći na vlast, te ću i ja biti slobodan. Jedino me to rukovodilo i ništa više".

Nakon prekida mađarskog kanala, Udba je nastojala pridobiti Kavrana da nastavi s prebacivanjem grupa preko Slovenije. Nakon kratkog zastoja, nove su skupine emigranata počele pristizati preko austrijsko-slovenske granice kod Leibnitza. Prva grupa na tom kanalu pala je Udbi u ruke 23. ožujka 1948., prema istom scenariju kao i prethodne. Tako je uhvaćeno još 11 skupina sa 47 emigranata.

Osjetivši da bi emigracija ipak mogla doznati o zbivanjima u zemlji, Udba je odlučila uhvatiti i samoga Kavrana i tako završiti akciju. On je i sam već želio doći u zemlju, ali je Pavelić odugovlačio s njegovim odlaskom, napisavši mu da se "u Austriji priprema organizacija emigranata iz Istočne Europe za borbu u istočnoeuropskim zemljama". Udba je zato tražila dovoljno čvrst razlog da Kavran ipak dođe. Stoga mu je poslan radiogram u kojem je javljeno da će se "na Pohorju održati savjetovanje svih opozicijskih skupina u zemlji i da je napad Informbiroa na Jugoslaviju stvorio nove i dobre uvjete za hitno proširenje akcije". Udba je osobito istaknula da je "potrebno da netko od vodstva odmah dođe u zemlju, na lice mjesta". Kavran je nasjeo i nakon prelaska granice 3. srpnja odmah je uhićen. (Ja bih ovdje nadodao da ovo nije istina ili neodgovara istini. Postoje mnogi drugi iskazi koji govre da: kada je Božidar Kavran saznao da su sve grupe, skupine uhapšene i da ge je Ozna/Udba nadmudrila, samovoljno se je vratio i predao Ozni/Udbi. To je Božidar Kavran učinio zato da mu se kasnije nebi prebacivali da je i on bio doušnik Ozne/Udbe. M.o. Otporaš.)

Kavranovim hvatanjem, za Udbu je "Operacija Gvardijan" uspješno završila. O klopci su konačno saznali i organizatori akcije u inozemstvu, i to tako da je Udba u noći 9./10. srpnja 1948. radiotelegrafistu u Austriju uputila brzojav koji prvi put nije bio lažiran: "Idite u pi(zdu, na. Z. D.) materinu.. Mi smo vas zajebali. Stop - Svi ste u našem zatvoru. Stop - Ha. Ha. Ha.! Opet ćemo uspostaviti vezu preko 'tete Ane'. Ona će vam se javiti.! Idite u p. m.!".

Domaća javnost do tada uopće nije bila upoznata s akcijom. Tek je 12. kolovoza u dnevnim novinama izašlo "Saopćenje Ministarstva unutrašnjih poslova NR Hrvatske": "Do sada nekažnjeni ratni zločinci Ante Pavelić, Božidar Kavran, 'zapovjednik ustaša', i dr. Krunoslav Draganović, svećenik pri Vatikanu, kao i neki iz četničko-mačekovske emigracije, uz pomoć stranih imperijalista, otpočeli su početkom ljeta 1947. godine u inozemstvu s organiziranim ubacivanjem špijunsko-terorističkih grupa u našu zemlju. Ubačene grupe sastavljene su od poznatih ratnih zločinaca, koljača, koji su za vrijeme tzv. NDH počinili mnoge zločine nad našim narodima, a po slomu NDH našli siguran zaklon u inozemstvu. Teroristi su ubacivani u našu zemlju u grupicama i pojedinačno, kopnenim i morskim putem, naoružani lakim oružjem i opskrbljeni špijunskim radio-stanicama i ostalim materijalima za špijunsko-teroristički rad protiv FNRJ. Svi ti banditi ubacivani su u zemlju sa zadatkom da organiziraju i rukovode oružanim banditskim grupama, da vrše terorističke i druge akcije i špijunažu u korist imperijalističkih sila. Za špijunažu obučavani su i opskrbljivani u špijunskim centrima u inozemstvu. Organi Državne sigurnosti prozreli su ove neprijateljske namjere u samom početku. Sve ubačene grupe i pojedinci pohvatani su odmah nakon ulaska u zemlju, a da nisu uspjeli izvršiti ni jednu akciju. Uhvaćeni su:

I. grupa: LJUBO MILOŠ, ustaški bojnik i zapovjednik logora Jasenovac, Stara Gradiška i Lepoglava; ANTE VRBAN, ustaški bojnik, na dužnosti u logoru Stara Gradiška, i LUKA GRGIĆ, ustaški rojnik. Uhvaćeni su dana 20. srpnja 1947. godine, kojom prilikom je Grgić poginuo.
II. grupa: ing. BOŽIDAR PETRAČIĆ, ustaški bojnik i stožernik u Vinkovcima; VJEKOSLAV ŠPANIČEK, ustaški natporučnik i zapovjednik satnije; STJEPAN KRIŽANIĆ, poručnik vojnog redarstva; VLADIMIR HRANILOVIĆ, natporučnik vojnog redarstva, i ing. JOSIP JEZOVŠEK, organizator ustaške špijunaže u kotaru Dvor na Uni. Čitava grupa pohvatana je dana 29. srpnja 1947. godine.
III. grupa: MILAN PRIBANIĆ, pukovnik Mačekove zaštite; BOŽIDAR NIČIĆ, četnički major-obavještajac, i DUŠAN TOŠIĆ, četnički organizator. Prebacili su se u Jugoslaviju morskim putem drugom polovinom kolovoza 1947. godine i odmah su pohvatani.
IV. grupa: KREŠO ŽUPAN, ustaški bojnik; ing. FRANJO PETEK, ustaški satnik, na dužnosti u Jasenovcu i ustaški logorski pobočnik; ŽELIMIR LIKO, ustaški satnik-vojni svećenik; EDUARD PRIBILOVIĆ, ustaški natporučnik; IVAN VRAGOLOVIĆ, ustaški satnik; MIHAJLO ČOTA, ustaški zastavnik i logornik u Banja Luci; IVAN ŠOP, ustaški vodnik; IVAN ŠOŠIĆ, ustaški vodnik; MIRKO MARAKOVIĆ, ustaški zbirnik; PETAR JURČEVIĆ, ustaša; IVAN PRUSAC, ustaški zastavnik; SULJO HAJDAR, ustaša; RUDOLF MUR, ustaški logorski pobočnik. Ova grupa prešla je ilegalno jugoslavensku granicu 19. rujna 1947. godine i odamh su svi pohvatani, a Krešo Župan i Rudolf Mur prilikom hvatanja su poginuli.
V. grupa: JOSIP TOMLJENOVIĆ 'BRACO', ustaški dopukovnik i zapovjednik pukovnije; EDO KRŠUL, ustaški natsatnik i zapovjednik bojne; JURAJ PREKA, ustaški logornik; VINKO DUNDOVIĆ, ustaški poručnik i zapovjednik satnije; JURE BROZOVIĆ, ustaški zastavnik; MARTIN MESIĆ, ustaški zastavnik UNS-a; LJUBOMIR SUJIĆ, pitomac ustaške vojne akademije; ANTE BUDIMIR, gefrajter 'Vražje divizije'. Prešli su u grupi jugoslavensku granicu 24. listopada 1947. godine, a pohvatani su 25. listopada 1947. godine.
VI. grupa: FILIP RADOŠ, ustaški satnik-povratnik; TODOR PANIĆ, Srbin, ustaški zastavnik; JURE MAJSTOROVIĆ, ustaški zastavnik; IVAN MARIĆ 'IKAN', oružnički narednik; ANTE ŠIMIĆ, rojnik ustaškog redarstva; IVAN CERANIĆ, ustaša-desetar 'Plave divizije'; STJEPAN BUNDIĆ, ustaša- mornarički dočasnik; ZVONKO BREZOVIĆ, ustaša; JAKOV ŠIMOVIĆ, ustaški rojnik; IVO MARIĆ, ustaša, IVAN VUČAK, ustaški rojnik. Ova grupa prešla je jugoslavensku granicu u dva dijela, i to 29. studenoga 1947. godine četvorica koji su sljedećega dana pohvatani, a ostali 1. prosinca 1947. godine, a pohvatani su 2. prosinca 1947. godine.
VII. grupa: Od polovice veljače 1948. godine u zatvoru se nalaze vodiči ove grupe, i to: DRAGUTIN KUTLEŠA, ustaški dočasnik, i LEON ZLATAR, zapovjednik ustaške milicije u Goli, a ustaški poručnik MARTIN NEMEC poginuo je dana 30. srpnja 1947. godine.
VIII. grupa: NIKOLA RUBČIĆ, ustaški vodnik; MIJO JAVOR, ustaša; JAKOV MARTINOVIĆ, ustaša; JURE ŠKRBINA, ustaša, i TOMO SERTIĆ, ustaški rojnik. Prešli su jugoslavensku granicu 23. ožujka 1948. godine i istoga dana su pohvatani.
IX. grupa: JAKOV MEDUNIĆ, ustaški rojnik; SLAVKO VIDAČKOVIĆ, njemački desetar-mornar; MARKO JURIŠIĆ, ustaša; BRANKO KUŠTRO, ustaški kotarski predstojnik, i IVICA GRŽETA, ustaški bojnik i šef ustaške cenzure. Čitava grupa prešla je jugoslavensku granicu 27. ožujka 1948. godine, a uhvaćeni su istoga dana.
X. grupa: ing. MIMO ROSANDIĆ, ustaški pukovnik i državni tajnik u Ministarstvu šuma NDH; JULIO ŠPALJ, ustaški stožernik; NIKOLA STANIĆ, ustaški zastavnik; MARKO BALENOVIĆ, ustaški vodnik; MILE MARKOVINOVIĆ, ustaški vodnik, i MILAN ŽILIĆ, ustaša. Prešli su ilegalno jugoslavensku granicu 15. travnja 1948. godine i istoga dana su pohvatani.
XI. grupa: PAVLE VUKIĆ, ustaški bojnik-povratnik; SLAVKO UNTERWEGER, ustaški natporučnik; VINKO PAVLAKOVIĆ, domobranski razvodnik; PAVAO PLAVŠIĆ, ustaški vodnik na dužnosti u UNS-u, i ADAM MILIČEVIĆ, ustaški zastavnik na dužnosti u Jasenovcu. Prešli su ilegalno jugoslavensku granicu 4. svibnja 1948. godine, kada su i pohvatani.
XII. grupa: BARIŠA ŽILIĆ, ustaški bojnik-povratnik; ZVONKO KEVIĆ, ustaša; JOSIP MATJAŠIĆ, ustaški zastavnik; PERO DUJMOVIĆ, ustaša, i JOSIP MARTIĆ, ustaša. Prešli su ilegalno jugoslavensku granicu 19. svibnja 1948. godine, a pohvatani 19. svibnja 1948. godine.
XIII. grupa: IZIDOR STRMEČKI, ustaški natporučnik; NIKOLA PEHAR 'PUDO', ustaški zastavnik na dužnosti u Jasenovcu, i MATO VASILJ, ustaški zastavnik na dužnosti u Jasenovcu. Jugoslavensku granicu su prešli ilegalno 19. svibnja 1948. godine i istog dana su pohvatani.
XIV. grupa: JOZO MIHALJEVIĆ, rojnik njemačke SS-policije; VJEKOSLAV BUŠNJA, gefrajter 'Vražje divizije'; MIJO GAVRAN, ustaški vodnik; ANĐELKO CAR, ustaški dorojnik, i IVICA PAVELIĆ, ustaša-jurišnik. Prešli su ilegalno jugoslavensku granicu 27. svibnja 1948. godine i istog dana pohvatani.
XV. grupa: dr. EMIL TUK, šef župskog redarstva u Sarajevu; MIJO JAGARINAC, njemački mornar-radiotelegrafist; MIROSLAV NAGLIĆ, ustaški vodnik. Prešli su jugoslavensku granicu 1. lipnja 1948. godine i istog dana su pohvatani.
XVI. grupa: TAHIR ALAGIĆ, natsatnik ustaške legije na istočnom bojištu; dr. VLADIMIR SABOLIĆ, veliki župan u Brodu i Bjelovaru i državni tajnik u Ministarstvu unutarnjih poslova NDH. Prešli su ilegalno jugoslavensku granicu 4. lipnja 1948. godine, te su toga dana i pohvatani.
XVII. grupa: VJEKOSLAV BLAŠKOV, ustaški poglavni pobočnik, član doglavničkog vijeća i ustaški povjerenik Radničke komore; TADIJA MANDIĆ, oružnički bojnik. Prešli su ilegalno jugoslavensku granicu 12. lipnja 1948. godine, te su istoga dana pohvatani.
XVIII. grupa: IVAN ŠMID, ustaški logornik i stožerni pobočnik; FRANJO KOVAČEVIĆ, ustaški vodnik; MATO KESEGIĆ, njemački mornar; KAZIMIR KUNA, ustaški rojnik; DRAGO LUČIĆ, ustaški logornik, i STIPE ČOVIĆ, ustaški vodnik. Prešli su ilegalno jugoslavensku granicu 4. lipnja 1948. godine, te su istoga dana pohvatani.
XIX. grupa: BOŽIDAR KAVRAN, ustaški stožernik za grad Zagreb i zapovjednik ustaša. Prešao je jugoslavensku granicu 3. srpnja 1948. godine kao Pavelićev zamjenik i organizator terorista. Istoga dana je uhvaćen.
Jedan dio navedenih terorista nakon završene istrage predan je na postupak Javnom tužioštvu FNRJ".

Na ovom popisu nisu, međutim, svi koji su sudjelovali u ovoj akciji ustaške emigracije. Vodiči ovih grupa, osim spomenutih Nemeca, Zlatara i Kutleše, bili su još i Josip Brand, Ivica Hećimović, Srećko Rover i Paul Vučetić "Lojzek". Dvojici se trag izgubio u Mađarskoj: Baziliju Lokateli i Anti Mlinareviću. U Sloveniji su zalutali Drago Krema i Danko Vidali te su se s Roverom vratili u Austriju. Cijelu šestu grupu zarobili su Rusi u Mađarskoj 20. siječnja 1948.: Đuru Krajinovića, Murata Loju, Marijana Orlića, Hamida Rdžima, Stjepana Šegu, Antu Vickovića, Ivana Vukovića i Božu Zelića. Osmu skupinu uhitila je već na polasku 22. lipnja 1948. austrijska policija: Stjepana Brkića, Stjepana Evačića, Esada Hurića, Stjepana Majdaka, Franju Vranjkovića i Antu Vukića.

Na ovom popisu, kao treća po redu, stavljena je i jedna grupa koja nije imala veze s Kavranovom akcijom. Naime, kanalom su iz Trsta u Jugoslaviju morskim putem ušli 19. kolovza 1947. pukovnik Mačekove zaštite Božidar Mičić i navedena dva četnička oficira. Pribanić je u Rimu radio na ujedinjavanju ustaša i pristaša HSS-a, a grupu je u Trstu organizirao četnički dopukovnik Siniša Ocokoljić. U Jugoslaviji je Pribanić pak trebao organizirati "hrvatsku armiju", koja bi poslije došla pod zapovjedništvo generala Uroša Tešanovića, zapovjednika navodne Jugoslavenske vojske u zemlji. Toj je grupi suđeno zajedno s ostalim uhićenim ustaškim emigrantima.

Među uhićenima je bio i dr. Vladimir Sabolić koji je do travnja 1941. radio kao odvjetnik u Đurđevcu. Bio je i član HSS-a na čijoj je listi 1935. i 1938. biran za narodnog zastupnika, a 1938. je izabran za tajnika Kotarskog odbora HSS-a u Đurđevcu. No iduće godine istupa iz stranke i postaje organizator ustaškog pokreta u tom kraju jer je već prije bio povezan s ustaškim emigrantima na Janka-pusti u Mađarskoj, a 1939. godine usko se povezao s vodećim ustaškim političarima Milom Budakom, Slavkom Kvaternikom i Mladenom Lorkovićem. U prvim danima NDH imenovan je za ustaškog povjerenika za kotar Đurđevac, u lipnju 1941. za velikog župana Velike župe Posavje u Brodu na Savi (danas Slavonski Brod), a od prosinca 1942. do travnja 1944. bio je veliki župan Velike župe Bilogora u Bjelovaru. Do kraja rata bio je na dužnosti državnog tajnika te ravnatelja unutrašnje uprave MUP-a. Slomom NDH povukao se u Austriju i Njemačku.

Glavnim sudionicima akcije, koje je Udba uspjela uhvatiti, suđeno je javno pred Vrhovnim sudom NR Hrvatske u Zagrebu sa stankama od 10. do 27. kolovoza. Presude su bile sljedeće:
- na smrt vješanjem, trajni gubitak svih građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine: Ljubo Miloš, Ante Vrban, Nikola Pehar, Adam Miličević, Mato Vasilj, Jakov Martinović, Božidar Kavran, Mime Rosandić, Vjekoslav Blaškov, Josip Tomljenović, Vladimir Sabolić, Julije Špalj, Izidor Strmečki-Genc, Eduard Kršul, Rudolf Srnak, Božidar Micić, Emil Tuk, Branko Kuštro, Bariša Žilić i Ivan Šop;


- na smrt strijeljanjem, trajni gubitak svih građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine: Božidar Petračić, Ivica Gržeta, Mijo Jagarinec, Josip Jezovšek, Vlado Hranilović, Stjepan Križanić, Vjekoslav Španiček, Leon Zlatar, Želimir Liko, Milan Pribanić, Dušan Tošić, Pavao Vukić, Todor Panić, Ivan Vragolović, Josip Matjašić, Franjo Petek, Martin Mesić, Jure Preka, Mihajlo Čota, Eduard Pribilović, Jakov Medonić, Tahir Alagić i Ivan Šmid;
- na kaznu prisilnoga rada u doživotnom trajanju, gubitak svih građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine: Vinko Dundović i Jure Brozović;
- na 20 godina prisilnoga rada, pet godina gubitka građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine: Nikola Rupčić i Nikola Stanić;
- na 18 godina prisilnoga rada, pet godina gubitka građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine: Zvonko Brezović, Marko Jurišić i Pero Dujmović;
- na 15 godina prisilnoga rada, pet godina gubitka građanskih prava i konfiskaciju cjelokupne imovine: Vinko Pavlaković, Milan Žilić, Ivan Ceranić, Stjepan Bundić i Ivan Prusac.

Preostalim sudionicima ove akcije, podijeljenima u četiri grupe, sudio je Vojni sud u Zagrebu po kratkom postupku. Prva je grupa osuđena 28. kolovoza 1948.:
- na smrt strijeljanjem, trajni gubitak svih građanskih prava i konfiskaciju imovine: Drago Kutleša, Vjekoslav Bušanj, Mijo Gavran, Anđelko Car, Tomo Sertić, Ivan Vučak, Jure Majstorović, Jure Škrbina i Ljubomir Sujić.

Druga je grupa osuđena 30. kolovoza:
- na smrt vješanjem, trajni gubitak svih građanskih prava i konfiskaciju imovine: Filip Radoš;
- na smrt strijeljanjem: Ivan Šošić, Suljo Hajdar, Jakov Šimović, Mirko Maraković, Ante Šimić, Nikola Grbeša, Petar Jurčević, Ante Budimir i Ivan Marić "Ikan"; na doživotnu kaznu zatvora: Ivan Marić "Zorko".

Treća je grupa osuđena 1. rujna:
- na smrt strijeljanjem, trajni gubitak svih građanskih prava i konfiskaciju imovine: Mijo Javor, Slavko Unterweger, Pavao Plavšić, Mile Markovinović, Jozo Mihaljević, Ivica Pavelić, Marko Balenović, Josip Martić i Zvonko Kević;
- na 20 godina prisilnoga rada: Slavko Vidačković.

Četvrta je grupa osuđena 3. rujna:
- na smrt strijeljanjem, trajni gubitak svih građanskih prava i konfiskaciju imovine: Miroslav Naglić, Dragutin Lučić, Franjo Kovačević, Mate Kesegić, Kazimir Zuna, Stjepan Čavić i Tadija Mandić.
Vrhovni sud NR Hrvatske u cijelosti je potvrdio gornje presude 20. rujna, a Prezidijum Narodne skupštine FNRJ nije uvažio 4. listopada molbe za njihovo pomilovanje. Zajednički su, prema zapisniku, pogubljeni na zagrebačkom groblju Mirogoju 10. listopada 1948. u 20 sati.

Istodobno je Okružni sud u Bjelovaru 12. kolovoza 1948. sudio pomagačima u prebacivanju ustaških emigranata u Jugoslaviju. Većina njih bila je iz Prekodravlja, a presude su izrečene istoga dana.

Do danas nije do kraja razjašnjeno zbog čega je akcija doživjela potpuni neuspjeh. U svojoj okružnici od 25. rujna 1948., Lovro Sučić napisao je da tada još nisu uspjeli ustanoviti način, mjesto i vrijeme prodora Udbe u "domovinski odsjek" niti su našli podatke o navodnom logorniku Kozarcu i navodnom ustaškom satniku Sertiću, koji su prihvaćali grupe preko granice, i to prvi u Hrvatskoj, a drugi u Sloveniji. Sučić je naveo da su ta dvojica ili izdajice ili ubačeni Oznini agenti. Prvi se pojavljuje prvi put nakon što je stigla Petračićeva grupa. Emigranti su sumnjali i u Leona Zlatara, no njegova osuda i smrt odstranili su svaku sumnju. Svi su vodiči kroz mađarski kanal stradali, bilo da su ubijeni bilo da su pohvatani. Budući da su pohvatani i jataci na mađarskim postajama, emigranti su bili uvjereni da je Udbin prodor dogodio u domovini, nakon što je Udbi uspjelo neke od njihovih pohvatati i od njih izmamiti podatke.

Mnogi sudionici ove akcije poslije su za njezin neuspjeh optuživali Zlatara, iako su bili iznenađeni što se i on našao s njima na optuženičkoj klupi. Teško je danas, zbog pomanjkanja dokaza, utvrditi njegovu subjektivnu odgovornost. Stoga od Prusca prenosimo iskaz neimenovanog svjedoka, koji je izravno od Zlatara čuo neke pojedinosti prije njegova smaknuća: "Negdje u ožujku 1948. godine meni su udbaši donijeli u ćeliju krevet namješten slično kao u bolnici i, nakon nekoliko dana, donijeli su Zlatara u ćeliju i stavili ga na onaj krevet. Kad su oni otišli, Pišta je počeo nešto govoriti, međutim ja nisam obraćao pažnju na ono što je on govorio. Stalno sam mislio, zar je moguće, da su oni tako izmrcvarili čovjeka, koji je, po mom mišljenju, morao surađivati s njima. On je imao noge zamotane u neke zavoje i to je strašno zaudaralo na rane. Nakon nekoliko dana provedenih s njim došao sam do uvjerenja, da bi bilo dobro da ipak s njim razgovaram i da tako doznam nešto više o onome, zašto sam bio spreman i život položiti. Pišta mi je tada ispripovijedio što se s njim dogodilo. Padom jedne grupe, koja je išla preko kanala Mađarska, polovicom prosinca 1947. Rusima u ruke, netko je od njih morao otkriti cijeli kanal, kao i veze koje su postojale između Mađara i nas. Na jednome mjestu mađarska je policija čekala Pištu i jednostavno ga tamo uhitila. S njim je uhvatila i sve one koji su nam pomagali u hrani i smještaju prilikom prolaska grupa kroz Mađarsku. Mađarska je policija toliko tukla Pištu, da su mu odbili s nogu sve prste raznim predmetima za mučenje. Prema njegovu pripovijedanju, tukli su ga otprilike ovako: Najprije su ga dobro istukli olovnim palicama po tabanima, tako da je sva koža ispucala i po tabanima i po prstima. Kad su ga tako dobro isprebijali, ostavili su ga na miru dva do tri dana da rane malo zacijele, a onda su ga prisilili da tako ranjivim nogama trlja i hoda po oštrom betonu. Kad to nije htio, ili nije mogao sam raditi, onda su ga pograbila dvojica policajaca i trljali mu noge o taj hrapavi beton. Pod takvim mukama on im je sve priznao. Tada je policija dovela Pišti na suočenje dvije mlade Mađarice da im on u lice kaže da su i one s njim surađivale u tom pothvatu. Kad je on to učinio, one su mu pljunule u lice i rekle da ga nikada nisu vidjele. Čim je to Udba saznala, odmah je intervenirala kod mađarskih vlasti da se Pišta vrati centralnoj Udbi u Beograd. Tada su ga Mađari onako izmrcvarena odveli na granicu i predali Udbi. Ovi su ga odveli u Beograd, previli mu rane i uputili ga Udbi u Zagreb. Pišta je dobivao oficirsku hranu i to u tolikoj mjeri koliko je sam htio. Sve je nekako dobro išlo do pred samo suđenje, kad je morao svoju ulogu držanja pred sudom napamet naučiti, tako da se ne bi moglo slučajno otkriti da je on bilo što pridonio našem hvatanju. Oni su imali namjeru da ga kasnije ponovno upotrijebe za prljavu rabotu protiv naše akcije. Jednoga poslijepodneva bio je, kao i obično, na saslušanju, s kojega se vraćao većinom dobro raspoložen. Ovoga je puta bio strašno uzrujan i jako zamišljen. Nije mogao izdržati da ne ispriča sve što se dogodilo. Kaže da je slučajno, ne misleći ništa loše, govorio o nekoj ženi s kojom je imao intimne odnose, a ta žena da je kasnije postala supruga upravo onog majora koji ga je saslušavao. Da bi major uklonio svjedoka, koji mu je sa ženom živio, rekao je Pišti otvoreno da to više nikada neće imati priliku govoriti. Pišta mu je tada zaprijetio da će čitavu stvar u vezi akcije Gvardijan iznijeti javno pred sudom. Major mu je tad rekao da on na suđenju može reći samo nekoliko riječi te da ne smije zaboraviti da se poslije suđenja ponovno vraća u prostorije Savske ceste njemu na raspolaganje. Sad je istom Pišta vidio u kakvu je klopku upao i tada je rekao svjedoku N. N. da će mu prije rastanka ispričati pravu istinu, tako da se zna kako se to sve odvijalo. No nažalost, poslije izricanja presude oni su bili rastavljeni i tako je još jedna velika, možda najinteresantnija tajna legla u grob s ovim slabićem".

U emigraciji je dugo pod sumnjom bio i Srećko Rover, vodič u drugom dijelu akcije do austrijsko-slovenske granice. Njega su mnogi optuživali da je Udbin agent i da je uz njegovu pomoć Udba uspjela uhvatiti i samoga Kavrana. Na njega se, po odobrenju i samoga Pavelića, najviše okomio emigrantski mjesečnik Izbor, koji je u Argentini izdavao prijeratni iseljenik Josip Šubašić. Rover se tada svim preživjelim sudionicima akcije obratio s okružnicom, u kojoj je tražio da svaki od njih da izjavu o njemu i o Kavranovoj akciji. Štoviše, general Vjekoslav Luburić i Rover tražili su da se osnuje i sud, koji će osuditi Rovera ako je kriv. Na tome se, ipak, stalo. (Nije "se na tome stalo" Z.D., kako ti ovdje navodiš. U svibnju 1956. godine je počelo i održano u Barceloni, Španjolska, na kojem su iznešene mnoge pojedinosti o tom slučaju. Svjedočili su neki sudionici te akcije a neki koji nisu mogli sudjelovati na tom sudu, poslali su svoja pismena izviješća. Sav taj sudski zapisnik je izišao u posebnoj DRINI 1956.Mo. Otporaš.) U časopisu Danica, koji je izlazio u Chicagu, Stjepan Šego je u broju od 14. travnja 1971. iznio obranu u Roverovu korist. Tako je istaknuo da "svi preživjeli sudionici te akcije znaju da Srećko Rover nije kriv" i da "hrvatska javnost ne smije nasjedati neprijateljskim lažima".

Nikada nije razjašnjena ni uloga stranih obavještajnih službi. Poznato je da su Amerikanci kontaktirali neke emigrante, osposobili ih u Njemačkoj za posao radiotelegrafista i opskrbjeli ih novcem i tehničkim sredstvima. Nema, međutim, podataka je li ta služba poslije sudjelovala u razbijanju akcije. Neki sumnjaju na englesku obavještajnu službu, kojoj je Udba nekako u isto vrijeme zatvorila osam agenata u Beogradu. Udba je, po toj verziji, tražila protuuslugu za njihovo puštanje, pa su oni odali sve podatke koji su im bili dostupni o radu Kavrana i emigracije. Ta tvrdnja nikada nije dokazana, ali je moguća. Englezi su, naime, kontrolirali emigrantske logore, osobito one u Italiji, i lako su mogli doznati što sami emigranti pripremaju.

Potvrđena je, međutim, sumnja da su s Udbom usko surađivali logornik Ivan Kozarac te Pavao Vučetić, jedan od vodiča. Udba je također imala svoje ljude i u vrhu hrvatske emigracije koja je organizirala taj pothvat. Neki autori tvrde da je Udba uspjela otvoriti novi kanal preko Slovenije zahvaljujući Ani Rubenić koju je Udba ubacila u ustašku emigraciju u Austriji. Neki čak tvrde da je na suradnju s Udbom pristala i Zlata Kavran, supruga Božidara Kavrana.

Zanimljivo svjedočanstvo iznio je tek početkom 1993. ondašnji javni tužitelj FNRJ Josip Hrnčević, koji je i zastupao optužnicu protiv Kavrana i ostalih: "Nepunu godinu prije Rezolucije Kominforma UDBA je počela hvatati i zatvarati ubačene ustaše. To je rađeno u strogoj tajnosti. Ne znam kako je počelo to njihovo ubacivanje iz inozemstva. Nije mi poznato da li su oni počeli svoj rad nezavisno od UDBE ili ih je UDBA potakla na taj rad. Ne znam je li ih netko iz inozemstva izdao UDBI ili ih je UDBA naknadno otkrila. Znam sigurno da je Ljubo Miloš mnogo koristio UDBI svojim pristankom na suradnju s UDBOM. (Poznato je također da je Udba mnogo i uveliko mučila Ljubu Miloša kao rođenog rođaka Maksa Luburića - njihove su majke dvije sestre - drogirala ga i kljukala u njega drogu kako bi jadnik, ošamućen i drogiran izbrbljao što više, mo.) Ustaše iz inozemstva nisu znali da je Miloš uhićen nego su mislili da na slobodi obavlja svoj zadatak. Po nalogu UDBE Miloš je slao šifrirana pisma Kavranu i drugovima kako bi ih UDBA namamila u stupicu. Nije mi poznato koliko su Amerikanci i Englezi bili upućeni u njihovo ubacivanje niti znam da su oni imali vezu s UDBOM i da su ustašku stvar otkrili UDBI. U to vrijeme bio je šef policije Ivan Krajačić Stevo, a njegov zamjenik Veljko Drakulić.

Onodobna je praksa bila da zamjenik šefa policije bude šef UDBE. No, sve je rađeno u tako strogoj tajnosti, ali ne bez njihova znanja. Ja ne znam poimence nikoga od UDB-inih sudionika. Bilo ih je koji su se naknadno hvalili svojim sudjelovanjem u hvatanju ustaša, ali to njihovo hvalisanje nisam nikada shvaćao ozbiljno. Tek otprilike deset dana prije suđenja doznao sam da je hvatanje završeno i da će pohvatano doći pred sud. Kako je mjesec dana prije njihova suđenja objavljena Rezolucija Kominforma, suđenje je trebalo iskoristiti kao dokaz da KPJ nema veze s imperijalističkim snagama na Zapadu i da jugoslavenski komunisti nisu imperijalistički ni suradnici ni špijuni. Suđenje je prenošeno preko radija pa je trebalo iskusnog pravnika za tužitelja na tom velikom sudskom postupku. Za tu dužnost ja sam bio određen i to sam prihvatio. Optužnica je bila već sastavljena u Javnom tužilaštvu NRH. Sastavila ju je skupina pravnika. Nisam njezin autor. Suđenje je počelo 12. srpnja 1948. i završeno 27. kolovoza 1948. godine. U tijeku suđenja bio je sazvan Peti kongres KPJ u Beogradu. I suđenje je prekinuto. Ne znam da li radi kongresa ili radi nekog drugog razloga. Samo znam da sam bio na Petom kongresu delegat i da sam u svojstvu delegata imao referat na kongresu. Danas za svoju ulogu mogu reći: bila mi je dužnost boriti se za onodobni državni poredak. Od početka do kraja radio sam savjesno. Savjest mi je čista i umrijet ću mirne savjesti".
Odbacivši sve navedene, moguće razloge zbog kojih je akcija propala, najveća je krivnja ipak na strani samog ustaškog vodstva u emigraciji. Ono je svoje planove gradilo na potpuno pogrješnim i nestvarnim informacijama. Živjelo je u uvjerenju da će mu zapadne zemlje pomoći da se vrate u domovinu i opet preuzme vlast, osobito zato što se borilo protiv "komunističke pošasti" u Jugoslaviji. Na ruku mu nije išlo ni samo stanje u emigraciji, koja je bila dosta podijeljena zbog borbe oko podjele državnog zlata NDH. Stoga je "Plan 10. travanj" neslavno svršio, a mnogi su od njegovih sudionika otišli u - smrt. Udba je, s druge strane, bila izuzetno zadovoljna. Ovakvim ishodom nanijela je težak udarac emigraciji, a komunistička je vlast još više učvrstila svoj položaj u zemlji.



Zvonimir Despot / Bumerang prošlosti

Bobani
09-03-2015, 17:22
ISTINU O USTAŠAMA UVIJEK TREBA GOVORITI

Što mora znati svaki Hrvat o Ustašama!

Ustaša je revolucionarni borac, koji se dobrovoljno i sviestno bori za uzvišene ciljeve podpune slobode i samostalnosti Hrvatske. Za Ustašu nema mira, nema počinka, nema i ne smije biti nekog promatranja iz prikrajka. Ustaša radi i bori se, uviek djelatno, uviek u prvim redovima. On može ili podpuno pobjediti ili u borbi izginuti. Ustaša ne poznaje nikakve sredine: On traži posvemašnje ostvarenje Poglavnikovih načela u Ustaškoj Hrvatskoj, tj u svojim povijesnim granicama. Za Ustašu postoje iznad svega Bog, Poglavnik i Nezavisna Država Hrvatska i Obitelj. Uzvišena ustaška borba temelji se na ustaškim načelima, koja je postavio Poglavnik 1. lipnja 1933. u Glavnom Ustaškom Stanu. U tim je načelima Poglavnik na najdivniji i najsavršeniji način obuhvatio sve vjekovne težnje i zahtjeve hrvatskoga naroda. Dok su u prošlosti razne političke stranke sastavljale i objavljivale na tucete raznih svojih »programa«, u kojima nije gotovo ništa rečeno, Poglavnik je u 17 točaka Ustaških Načela ovjekovječio sve misli, sve želje, sva stremljenja hrvatskoga naroda kroz vjekove, obuhvatio je sve ono što hrvatski narod traži i očekuje od svoje države.

Ustaška su načela stoga evandjelje, vjerovanje svakog Hrvata, a život po njima znači narodnu potrebu, narodnu sreću, družtvovnu pravdu, narodno poštenje, znači sretnu i čestitu budućnost Hrvatskoj i hrvatskom narodu. Život Ustaše mora se temeljiti na ustaškim načelima, pa tko se njih ne drži u svome javnom i posebničkom životu, nije Ustaša. Država je za nas Hrvate najveće blago što ga možemo imati. Tokom dugih stoljeća hrvatski je narod morao stradavati i podnašati mnoge nedaće samo stoga, što je svojedobno nesrećom i neslogom velikaša izgubio svoju državu. Narod bez države ne znači ništa, pa ako bi svojom nerazboritom politikom ili kojom nesrećom opet izgubili državu, nestalo bi nas brzo i kao naroda. Dužnost je stoga svakog Ustaše, svakog Hrvata, da uvijek i svagdje najodlučnije brani Nezavisnu Državu Hrvatsku, jer braneć državu brani svoj dom, svoj narod, svoje ognjište, svoju djecu, brani i svoju budućnost.

Nezavisna Država Hrvatska jest i mora biti svakom Ustaši najveća svetinja, za koju mora uvijek biti spreman voditi borbu, a ako je potrebno i svoj život spremno za nju dati. Poglavnik je bio jedini vodja hrvatskoga naroda i bio je najveći čovjek naših vremena. On je za Ustašu svetost. Poglavnik dr. Ante Pavelić najveći je Hrvat sviju vremena. On je osloboditelj hrvatske domovine i uskrisitelj starodrevne Nezavisne Države Hrvatske. Njegov rad, njegova borba, njegove patnje, njegova strpljivost, cijeli njegov život najsjajniji je prilog naše povijesti. Njegova je zasluga, da se je hrvatski narod nakon osam stoljeća otresao tudjinskih gospodara i da sada živi opet svoj na svome u uspostavljenoj državi. Pojava Poglavnika ja stoga od najveće povijestne važnosti za hrvatski narod. Poglavnik je jedini vođja, jedini autoritet. Samo on zapovieda, samo on ima pravo voditi državnu politiku. Svi su drugi samo njegovi vojnici, koji mu pomažu u izgradnji hrvatske države.

Poglavnik je uvijek do sada imao pravo, on ima pravo sada i imat će pravo i u buduće. Sve što on čini, makar to na čas nekome izgleda i nerazumljivo, sve je to u probitku Hrvatske i naroda, sve što čini — dobro je. Ustaštvo je postalo jedinim i zbiljskim predstavnikom hrvatskog političkog života. Bit je ustaštva duboka ljubav za domovinu i Poglavnika, vječna spremnost: braniti hrvatski dom, hrvatska ognjišta, hrvatske granice i hrvatsku posebnost, te stvaranje i odgajanje zdravog narodnog naraštaja. Kako se Isusa Krista ne može odvojiti od kršćanstva, tako se isto ne može odvojiti Poglavnika od hrvatstva. Kada se govori o ustaštvu, misli se na Hrvatsku, kada se govori o Poglavniku, misli se na Hrvatsku, kada se govori o Jasenovcu, misli se na Hrvatsku, drugim riječima: kada je dr. Ante Pavelić (tada on nije bio tituliran Poglavnik) stvorio u Zagrebu 1929. godine Ustaški Pokret, tada On nije slutio da će tim imenom "Ustaški Pokret" poistovijetiti sa imenom Hrvats, Hrvatska.

Težnje hrvatskog naroda mogu se oživotvoriti samo u Ustaškoj Hrvatskoj, a za one koji ovo ne razumiju, znači: DRŽAVOTVORNOJ HRVATSKOJ. Da nije bilo Ustaša ne bi bilo ni Nezavisne Države Hrvatske. I dok bude Ustaša bit će i Hrvatske. Ustaštvo i hrvatstvo jedna je savršena cjelina i ne može se više nikada zamisliti jedno bez drugog. Ustaštvo stvara novog čovjeka u novom poredku. Novi hrvatski čovjek, što znači Ustaša, mora biti čovjek dužnosti, odgovornosti, rada, borbe, poštenja, junačtva, pregaralaštva, mora bit podpun čovjek i Hrvat. Taj novi čovjek, Ustaša, mora u svom radu i u svom javnom i posebničkom životu spojiti sve nove vrline ustaštva s vrlinama starih Hrvata, vječnih boraca i ratnika. U najtežim časovima po Hrvatsku na bojištu su bili samo i jedino Ustaše. Bilo u tudjini, bilo u domovini po zatvorima ili zatočeničtvu Ustaše su nosili luč osloboditeljske borbe i oni su uz najteže patnje i muke, konačno i za sva vremena pobiedili. Da nije bilo mučeničke ustaške krvi, da nije bilo nadčovječnog stradanja ustaških mučenika, da nije bilo mrtvih ustaških glava, nikada ne bi bilo došlo do uspostave Nezavisne Države Hrvatske! TO SU ČINJENICE KOJE NE MOŽEMO PREŠUTIJETI, jer ih naš hrvatski neprijatelj nama Hrvatima sustavno i opetovano spominje.

Ti Ustaše, koji su uzpostavom N. D. H. završili prvi i najteži dio hrvatske osloboditeljske borbe, ti su Ustaše i danas na bojištu, na svim bojištima Evrope i oni će izvojevati i konačnu hrvatsku pobjedu. Biti Ustašom, znači biti idealnim borcem, koji preko svih izkušenja, preko svih patnja, preko svih nedaća, najvećom strpljivošću mora doći do konačnog uzvišenog cilja. Ustaša mora biti uvijek prvi u borbi, uvijek prvi u opasnim podhvatima. On mora biti strpljiv i mora vjerovati u Poglavnika. tj. njgova Ustaška Načela koji će sve na najbolji način riješiti. Pa i u časovima, kad netko misli da izvjesne stvari nisu na mjestu, on mora ostati Ustašom na svom mjestu, imajuć na umu, da se sve stvari ne mogu odmah riješiti. Dakle: vjera, stega, strpljenje, ustrajnost, a povrh svega rad i opet rad, temelji su našeg konačnog uspjeha.

Ustaša je mali čovjek. On je dijete seljačko i radničke kućice. Stoga Ustaša nikada ne smije zaboraviti na svoj dom i na svoje ukućane. U saobraćaju s malim čovjekom Ustaša mora uvijek ostati uljudan i pristupačan i nikada ne smije smetnuti s uma, da su seljak i radnik temelji države, koji svojim radom, svojim žuljevima, drže, a svojim mišicama brane državu. PLUG I BRANA HRVATU SU HRANA, A USTAŠA TO MU JE ORANA! Za Ustašu je jedna od najvažnijih stvari stega. Ona je jedna od najjačih i najglavnijih vrlina, koja mora resiti svakog Ustašu. Vojska bez stege, pokret bez stege, rad bez stege, propast je za narod i državu. Stoga je stega jedan od glavnih preduvjeta uspjeha. Onaj, koji danas sluša, koji danas izvršuje zapoviedi svojih predpostavljenih, taj će sutra izdavati zapoviedi, taj će drugima nalagati. Neka se svaki zapovjednik prenese u stanje onih koji slušaju, a isto tako svaki onaj korak se zapovieda u stanje onih, koji zapoviedaju. Svaki si mora postaviti pitanje: »što bi bilo, kad bi ja bio na njegovom mjestu« ? Ustaški se vojničar, kao i svaki pripadnik Ustaškog Pokreta, mora uviek i svagdje ponašati ćudoredno. Ustaša mora služiti kao uzor svakom Hrvatu. Ustaša se mora okaniti svake psovke, jer je ona naša narodna sramota, koja dolikuje samo prostaku. Ustaša ne smije pijančevati, ne smije posjećivati sumnjiva noćna zabavišta, Ustaša ne smije zalaziti u sumnjiva ženska društva. Ustaša mora čitav svoj posebnički život temeljiti na obitelji.

Ustaša mora biti predstavnik i čuvar svega onoga što je hrvatski narod kroz vjekove stvorio, a što se može jednom rieči nazvati našim narodnim duhovnim blagom. Ustaša ne smije biti laktaš, koji bi se borio za položaje, za čin ili za lagodni život. Za Ustašu je glavna stvar dužnost, pa makar ju on vršio kao obični čarkar ili kao najviši častnik ili dužnostnik. Svaki Ustaša mora biti svijestan toga, da će se njegov marljiv i savjestan rad prije ili kasnije nagraditi sa strane zapovjedničtva, pa stoga ne smije nikada on sam isticati svoje zasluge i tražiti svoje promaknuće ili odlikovanje. Ustaši ne smije nikada biti vojnićki život neugodan. Hrvat je kroz vjekove bio vojnik, bio je junak, bio je ratnik. Stoga za svakog Ustašu mora biti najveća čast ako dodje u vojničke redove i kao vojnik čuvati državu, granice i hrvatska ognjišta. Hrvat je kao vojnik kroz mnoga stoljeća pronio slavu Hrvatskoj na svim bojištima. Hrvat je kao vojnik dao najveće priloge Evropi. Ustaša i vojnik nije rob. Najveći gospodin, najveći čovjek je onaj, koji s puškom na ramenu, pa makar bio i običan čarkar, služi domovini. Stoga je najveća podlost, najveći zločin, ako bi se netko želio izmaknuti vršenju vojničke dužnosti, ili ako za vrieme vršenja svojeg djelatnog razdoblja pokušava izmaknuti redovitom vojničkim poslovima. Dužnost vojnika, ma kakva ona bila, uviek je uzvišena i rad u vojsci mora se smatrati dostojnim i potrebnim. To je život Ustaše! Saopćio Otporaš, TRUP.
1

Bobani
09-03-2015, 17:40
PRAVI SMISAO RIJEČI ŠTA ZNAČI USTAŠA:

Ovih dana je se ponovno aktualizirala ova tema, ljudi komentiraju

http://kamenjar.com/istina-o-ustasama-nije-ona-istina-koju-su-sirli-jugoslaveniudbasi-beograd-komunisti-i-svi-razni-mrzitelji-hrvatske-drzave/#comment-1895529409


PRAVI SMISAO RIJEČI ŠTA ZNAČI USTAŠA:



(1) Ustaša je smisao svakog ljudskog života. Ako dobro živoš, onda si u pravom smislu USTAŠA. Ako loše živiš, onda živiš kao oglođana kost: Nitko te neće.

(2) Ustaša je jedna značajna riječ koja se ne izgovara u neispraznost. Kada izgovaraš riječ USTAŠA, puna su ti usta slatkoće, mekoće i ukusa.

(3) Ustaša je Fantom koji ne da mira svim onima koji loše misle i koji svoje misli u djelo sprovode, drugim riječima Ustaša je borba protiv zla.

(4) Ustaša je izvor snage za svaki napredak!

(5) Ustaša je svijetlo u tami koje te vodi u bolju budućnost!

(6) Ustaško srce je veliko i darežljivo!

(7) Ustaša neće tuđe. Ustaša brani svoje!

(8) Ustaša je plug i hrana i hrvatskome narodu obrana!

(9) Ustaša se ne rađa, Ustaša se odgaja!

(10) Ustaša ima dvije vrste: oni koji već jesu i oni koji žele postati, tj. biti Ustaša!

Nadam se poštovane Hrvatice i Hrvati da će vam ovih 10 točaka o vrlini Ustaše poslužiti kao i svakom kršćaninu DESET BOŽIJIH ZAPOVJEDI!

Otporaš, Mile Boban.

Bobani
14-03-2015, 12:04
POGLAVNIK OPTUŽUJE ZA DJELA KOJA NITKO POČINIO NIJE

(Prilažem ovdje pismo generala Maksa Luburića kojeg je pisao Danijelu, Dani Joliću u Toronto a oslovio ga "Braći u Kanadi". Ineresantno ovdje je to da je general ovo pismo pisao 35 dana poslije pisma kojeg je Poglavnik pisao predsjedniku hrvatskih društava u Australiju Petru Filipoviću. Tko želi vidjeti i ponovno prošitati to pismo, neka se povrati na opis br. 261. Teško je danas reći dali je general bio upoznat s ovim Poglavnikovim pismom kada je general ovo pismo pisao 35 dana poslije. Svakako da se radi o istoj ZAVRZLAMI, da ne kažem goru riječ. Otporaš.)

general DRINJANIN
Stan dne, 16. VIII.1956.

Braći u Kanadi.

Do pojave Subašića. Izbora i glorificiranja Stojadinovića, medju nama se je točno znalo, tko je Ustaša, tko je za Poglavnika, tko je protiv. A onda je došla zataja 25 godišnjice Ustaškog Pokreta, akcija protiv "Drine" i ugovor sa Stojadinovićem, došao Marković, Prpić, i s njima sve ostalo, kako kod Vas, tako i na sve strane. Tako smo za par mjeseci, u zadnja vremena, postali izdajnici, i kako mi kažu prijatelji iz Argentine, Poglavnik sam i obitelj mu, posebno zet Pšeničnik, (Dr. Srećko Pšeničnik oženio je Poglavnikovu kćer Mirjanu, mo) šire neku knjigu, koju je zet donio sa jugosl. poslanstva u kojoj se napadaju "ratni zločinci", posebno moju malenkost, i gdje smo svi obični lopovi, profesionalni provalnici, koljači i pataloški tipovi.

Nedaju da dodje do suda, (Radi se o Sudu vojničke naravi kojeg je pokrenuo HNO na čelu sa generalom Drinjaninom, pukovnikom Pušićem i drugim častnicima HOS-a NDH u Barceloni za svibanj i lipanj 1956. godine, mo. Otporaš.) a udarnički bacaju nove laži, prietnje, optužbe, i to gore nego i one, što srbokomunisti i četnici dižu protiv nas. To je najnovija Poglavnikova politika i Vrančić i drugovi sa tajnim ugovorom sile Poglavnika do kraja i on će uvriedjene taštine i ljut, što smo napali Izbor, Stojadina, zetove i gadove, ići s njima do kraja i propasti s njima skupa. Stare smo prijatelje izgubili, moral je pao, novih prijatelja nemamo. I još jedino ostaje unovčiti ime Ustaša, Poglavnik, prodati našu baštinu, kako bi gospoda ministri, klika i obitelj mogli od toga živiti u Argentini. To nas ne vodi u Hrvatsku, ni ta politika vodi u USA, Rim i Madrid, jedini, koji nam mogu pomoći. Zato smo mi izdajnici i svaki nas je dan više, i svatko će izdajnikom biti proglašen, tko se suprostavi.

Ja sam Ustaša od postanka organizacije i izvršio sam svega i svačega za taj Pokret i po nalogu Pokreta. Danas sam Poglavnik baca optužbe i one, za koje je on kriv, i za one, koje nitko nije kriv, i za one, za koje nas nitko tužio nije, nego je cilj mene uništiti i sve one, koji nisu pred Ilićem i drugovima glavu prigeli i priznali podjelu Bosne, uvijet i temelj novoj politici. Ustaša sam i sada, kada me Poglavnik optužuje za djela koje nitko počinio nije, pa je čak pao tako nisko, da se služi i Titinim lažima. U mom temeljnom listu je sve što imam kazati, i moje akcije od najranijeg djetinstva, na koje sam i te kako ponosan, i koje bi sve ponovio za dobro domovine.

Par rieči još o meni. Posebni Častni sud hrvatskih generala suditi će na moju zamolbu, i ja sam u tu svrhu zamolio generala Hrenčića, zapovjednika PTB-a, zatim one hrvatske generale, koji su samnom skupa u Glavnom Stanu Pogl. vodili Hrvatsku Vojsku, a to su generali Dragojlov i Rupčić, te kap. bojnog broda Vrkljan. (Andrija Vrkljan, mo) Isto tako neka zapovjednik Vojnog redarstva pukovnik Rukavina ispita sve što protiv mene imaju, i neka pročelnik osobnog odjela puk. Gračan prikaže moje osobne podatke. Svi su ovi živi i pozvani suditi i kazati istinu i kazniti. Samo kukavice je mogao Poglavnik preplašiti žigom izdajstva i prietnjama sa maljem, ali se toga ne boje herojski zapovjednici ustaške i hrvatske vojske. Kao moga branitelja naznačio sam pukovnika Džala, (Pukovnik Jakov Džal je oženio generalovu polu sestru Zoru, rođenu Tambić, živjeli u Torontu, mo) a ponudili su se skoro 100 hrvatskih časnika, svih grana oružja, koji su voljni tražiti istinu.

Tko dakle optužuje a nije voljan ići na sud, taj je nepošten. Imamo dokaza da je zet Dr. Pšeničnik česti gost na jugosl. poslanstvu, i da je još u Italiji bio smatran Titinim agentom. Poglavnik se uvjek okružio takovima, a komunisti znaju šta rade. Poglavnik više nije kadar izvesti nas iz jada i dovesti u Hrvatsku, jer je ciela njihova akcija u skupljanju dolara, opskrbi obitelji i obrani zeta, svi skupa u rukama Srba i crvenih. Zato su padale naše posade, zato smo padali kao stoka, jer smo uvjek bili izdani i danas smo. I danas hoće ubiti u meni rieč, kada mi nemogu glavu razmrskati, i ubijaju čast, jer borci nisu prihvatili moju likvidaciju, ni onih dragih zapovjednika i drugova, koji su imali hrabrosti oduprieti se teroru fukare.

Upoznati ste sa akcijom Rude Erića u Washingtonu. Nešto ste malo čitali u Danici, nešto i čuli. To je put, kojim treba ići u Washington, jer će se tamo odlučivati. Postignuti su uspjesi, ali Eriću treba legitimacija. Mnogo ima prijatelja, senatora, odlučnih antikomunista, i uspjeh bi bio veći, da je mogao u Washingtonu imati legitimaciju. Dajmo ju u ime HRVATSKIH ANTIKOMUNISTIČKIH BORACA, kojih ima svugdje u svietu. Ostavili Vas zadnje, jer ste najbliži i jer ste i tako povezani. Danas se u Australiji, Zelandu, Argentini, Venezueli i europskim državama organizira taj Savez. Stvorite i Vi. Stvorite incijativne odbore, a ako nebi dozvolili ima boraca, stavite SAVEZ HRVATSKIH ANTIKOMUNISTA. Svakako najvažnije pošaljite na adresu:

Rudolf Erić
716 Grant Street
AKRON, 11. Ohio, USA.

Jedan pozdrav u ime grupe boraca, društava, povjereničtava Odpora, pojedinaca, i s time će se Rude legitimirati. Imamo moćnih prijatelja koji rade protiv Tita, ali od nas traže demokratske forme i norme, i posebno je od velike koristi da budu američki državljani, oni koji to vode. Učinite dakle svoju dužnost, jer je za Hrvatsku potrebno. Stvorite Ogranak saveza, bez obzira koliko Vas bilo. Ne pomažite društva za koja ste uvjereni, da rade protiv ideala. I budite složni, ne napuštajte druga u nevolji, nedajte se protiv Crkve nikada i ne dajte dirati u Drinu, i u mrtve.

Sve što dobijete za DRINU prepuštam Vama za poštarinu i troškove, i u buduće nemojte slati nikakva novca ovamo, ja ću sam snašati sve troškove, i ako Bog da nadam se moći i više učiniti. Od nas se traži da jednom nešto u slobodnom svietu naučimo, pa stoga pazite, da Vaše organizacije budu legalne, da ne budu vezane za nikakvu instituciju izvan Kanade, kako Vas zakoni nebi poklopili, a bit će ih koji će Vas denuncirati. Pomozite ovo grupiranje i svakako obaspite Erića sa pozdravima. On je isto proglašen "izdajnikom" kao i mi svi, i nije mu naškodilo u Washingtonu, a jest koristilo, kao i meni.

Erić radi sa američkim prijateljima, da se ukine pomoć Titu i već je mnogo učinjeno. Treba pojačati akciju, Erić je pozvan, sposoban i voljan, pa ga treba pomoći. Učinite Vašu dužnost i pozovite prijatelje da to učine.

Srdačno Vas i bratski pozdravlja, odani vam Drinjanin.

Za Dom Spremni ! Bog i Hrvati !

Nadodano rukom:

Dragi dane!

Jednom se moram odlučiti. Pokrenuli su se naši sa svih pet kontinenata i stvaramo Savez. Učinite to odmah i pozdravite i pomozite Erića u njegovu radu. Ja sam pisao Vladeku, Nižiću, Gagri, Mariću i Erešu. Pokreni ih, ili oni Tebe, glavno da se nešto učini. Ja vjerujem u uspjeh, jer putevi vode u Wasjhington i mi smo na dobrom putu, koji vodi pobjedi.

javi se. Tvoj odani, Maks.

Bobani
15-03-2015, 10:03
NE DIRAJTE MI U MAKSA! kaže za Braniteljski radio 8 studenoga 2014. Zvonimir Došen

(Vrlo interesantan povijestni opis. Vrlo interesantni komentari. Preporuka onima koji imaju dovoljno vremena i strpljenja da sve pročitaju. Otporaš.)

Petak, 14 Studeni 2014 19:05


Velikanima i herojima jednoga naroda ne postaju vojnici i političari koji pomoću raznih političkih manipulacija i pogodbi s okupatorom svoje zemlje ponekad uspiju izvojštiti poneke male koncesije, nego oni koji se bezkompromisno bore za podpunu slobodu svoga naroda izpod tuđinskog jarma bez obzira radi li se tu o najokrutnijem robstvu ili nekoj vrsti prividno blage tuđinske dominacije nad narodom kojem pripadaju.

Svugdje u svietu, pa tako i u Hrvatskoj (dapače, posebno u Hrvatskoj) svaki onaj riedki pojedinac koji se je u bitkama za svoj narod uzdigao iznad drugih, običnih ratnika, izložen je raznim ocjenama, nekad dobrim, najviše lošim, ovisno o tome od koga one dolaze.

Svaki istinski heroj (a takvih je uvijek bilo malo) čiji je životni cilj bezkompromisna borba za slobodu svoga naroda, taj cilj postavlja iznad svega i izpred svega ne obazirući se na to što će drugi o njemu misliti, napose što će misliti razni izdajnici, a najmanje što će o njemu misliti razna neupućena blebetala.

Takav čovjek misli svojom glavom. On se ne obazire na tuđa mišljenja. On se ne bori za nikakvu čast, nikakve privilegije, nikakve osobne probitke. On se bori za podpuno oslobođenje svoga naroda izpod tuđinskog jarma.

U svojoj dugoj i burnoj povijesti hrvatski narod imao je dobar broj takvih sinova, odličnika koji su znali da se okupatora mora ništiti svim razpoloživim sredstvima i, da bi se to postiglo, s njime se mora uhvatiti u ljutu borbu i toj borbi ga dotući i, ako treba u njoj umrijeti.

Za njega ne postoje materijalna bogatstva. Njega nitko ne može podkupiti.

Nažalost, poneki ratni heroji u koje je naš narod najviše vjerovao, u najgorim momentima po čitav narod, radi materijalnih, obiteljskih ili nekih drugih razloga, znaju pred izdajnicima pokunjiti glavu i nestati u magli zaborava.

Vjekoslav 'Maks' Luburić nije bio jedan od tih ljudi. On je u svoje vrieme pripadao onoj hrvatskoj generaciji koja je u kratkom vremenu u kojem je djelovala znala da se u borbi protiv zakletog krvnika svoga naroda i domaćih odroda mora uporabiti sva dostupna sredstva. On je čvrsto vjerovao da se s izdajnicima nikad ne može i ne smije miriti i takav je ostao sve do svoje smrti.

On je pripadao grupi hrvatskih revolucionara koji su sve što su imali; svoju ljubav prema bližnjima, svoje mladenačke snove, svoju mladost i sam život, podredili borbi za oslobođenje svoga naroda izpod tiranije jedne divlje balkanske rulje, više od pola milenija zaostale iza civilizacije kojoj je hrvatski narod pripadao.

Nedavno su neke očito neupućene osobe počele širiti nekakve nove, podpuno glupe verzije i upite o nekim njegovim tobožnjim do sad nepoznatim "zločinima i grijesima".

Već smo se valjda svi nagutali srbskih i komunističkih bljuvotina na račun svih hrvatskih ratnika posebno na račun trojice najpoznatijih vojničkih zapovjednika u NDH, Jure Francetića, Rafaela Bobana i Maksa Luburića.

Naslušali smo se njihovih priča o raznim Jasenovcima, Jadovnima, Slanama i sam vrag zna kakvim ne "logorima", gdje je Maks "uvek bio prisutan".

Kad imalo pametan čovjek pogleda te njihove tvrdnje ne može izbjeći pomisao da, ako je samo 5% tih tvrdnji točno, da je Maks morao biti neka vrst vanzemaljskog stvorenja koje je istovremeno moglo biti na više mjesta.

Svi oni čiji je kapacitet mozga dostigao barem razinu razlikovanja "facts from fiction", sve te velikosrbske i jugokomunističke absurdne tvrdnje lako mogu uzeti sa zrnom soli, ali sudeći po nekim trvrdnjama i pitanjima koje ove osobe putem e-maila šalju nekim vrhunskim hrvatskim djelatnicima, očito je da u našem narodu ima ljudi čiji um još nije dostigao tu razinu

Eto, sad na sve neprijateljske fantazije o generalu Luburiću te osobe nadodaju da je on bio i ruski špijun ili, kako ovaj kaže, 'ruski udbaš'.

I nije to sve! To je samo jedan sastojak koji je ova, očito neupućena osoba, ubacila u tu svoju cicvaru.

Tu su, bez ikakvog reda i veze, onako zbrda-zdola, skarlabani: nekakvi dječji logori, pa fantomska imena nekih njemačkih poslanika u NDH, pa neko čudno prezime nekave 'kuharice' na Janka Puzsti, pa slučaj Vokić-Lorković, pa bijeg komunista iz Kerestinca, pa slovenski komunist Kopinič, Tuđmanova krivnja za ubojstvo Ante Paradžika, Mire Barešića, Blaža Kraljevića i sam đavao zna što sve ne.

Pa dobro, čovjek bi ovo mogao odbaciti kao nekakvu fantaziju nerazvijenog uma maloga djeteta.

Ali, očito je da ovdje nije rieč o djetetu nego o odraslom čovjeku koji se upustio u čeprkanje po povijestnim zbivanjima o kojima nema ni blagoga pojma.

Ne vjerujem da taj čovjek sviestno radi za današnju udbu, ali uvjeren sam da nije u stanju shvatii da ovakvim glupim fantaziranjima on to čini nesviestno.

Najprije, ne znam o kakvom dječjem logoru u Jaski on priča. Ako je riječ o djeci koja su dovedena iz Kozare poslije likvidacije Titinih partizana 1942. g., onda treba znati sliedeće: Ta djeca su bila u jadnom stanju; izgladnjela, neoprana i skoro sva zaražena tifusom koji je prenošen milijunima ušiju harao među partizanima. Hrvatske vlasti odpremile su tu djecu na nekoliko mjesta, kako bi im se odmah pružila liječnička pomoć i sva druga pomoć.

Sva koja su su bila izliečena bila su poslana u hrvatske obitelji na izhranu.

Mnoge od njih posvojena su od obitelji u koje su bila dodieljena. Po dolazku komunista ta djeca su silom iztrgnuta iz tih obitelji i poslana na 'preodgoj' u komunističke internate, a mnogi dobrotvori koji su ih hranil i odievali kao svoju vlastitu djecu našli su se nekoliko stopa pod zemljom.

Vrlo dobro se sjećam izjave jednoga od te preodgojene djece, koju je kao odrasla žena, sada 'Srpkinja', 1991. g., dala novinarki u Hamiltonu, za vrieme srbske agresije na Hrvatsku, kad se sav ološ svieta kukom i motikom bio digao protiv Hrvata.

Uz hrpu drugih absurdnih tvrdnji ona u svojoj narativi navede kako ju je 1946. g. hrvatska obitelj koja ju je bila posvojila poslala u školu. i - "jednoga dana za vrijeme vjeronauka katolički pop mi je rekao - ti si Vlahinja".

Zamislite, katolički svećenik 1946. predaje vjeronauk u Titinim školama i " dete nekog srpskog heroja s Kozare" naziva, kako ona reče, "pogrdnim imenom Vlahinja" - i nikom ništa.

Mi koji dobro pamtimo "četrdeset šestu, sedmu i osmu" i sve druge poslie njih, vrlo dobro znamo za kakve su sitnice u tim krvavim godinama padale hrvatske glave, posebno one hrvatskih svećenika.

Kao za reprizu ovome, neki dan u Večernjem listu netko se od jugonovinara razpisao o jednom takvom logoru negdje u Slavoniji, gdje se tvrdi da je tamo umrlo oko 600 te djece.

Tifus je u ono vrieme bio vrlo opaka zaraza bakterijom 'riketsia' koju su uslied nezamislive nečistoće među partizanima širile horde ušiju i drugih parazita, pa je bezupitno da su mnoga od te djece, koja su već bila u krajnjem, neizlječivom periodu bolesti, umrla od te opake bolesti.

Ali, kako svi znamo, bez obzira na to od čega je tko za vrieme toga rata umro, sve su to žrtve "ustaškog genocida" na čelu s Maksom Luburićem.

Kao potvrdu za autentičnost toga "zločina" Večernjak donosi "svjedočanstvo" nekog "deteta Kozare", vjerojatno danas Pupovčevog pajdaša, koji kaže da je za vrieme boravka u logoru bio star samo godinu dana pa se ničeg ne sjeća, ali "sigurno zna da su ta djeca tamo poumirala".

Drugo, nije postojao nikakav "Klaise Hirstenau" . Postojao je njemački general Edmund Gleise von Horstenau, rođen 27. veljače 1882. u Braunau am Inn u Austriji (gdje je rođen i Adolf Hitler). Za vrieme Austrougarske u činu pukovnika služio je u vojnoj obavještajnoj službi.

Za vrieme 2. svj. rata jedno vrieme bio je vojni poslanik Wehrmacht-a u Hrvatskoj. Poslije izkrcavanja savezničkih trupa na Siciliji on je predviđao da će Njemačka izgubiti rat i navodno je jednom rekao nekim hrvatskim ministrima: "Njemački brod tone, zašto vi Hrvati ne skačete s broda koji tone?"

Na zahtjev dra Ante Pavelića, radi sumnje da je potakao Vokića i Lorkovića na pokušaj puča, bio je opozvan u Njemačku.

Za vrieme obnašanja svoje dužnosti u Hrvatskoj on je bio neka vrsta administrativnog šefa njemačkih trupa na tom sektoru, a ne i hrvatskih.

Sigurno nije bio šef Maksu Luburiću, koji se radi nepravde prema hrvatskom narodu, znao sukobiti sa svakim pa i s Njemcima; kao u slučaju s onim divljanjem Kozaka u Novskoj i pokušajem njemačkog švercanja vagona punih četnika kroz Zagreb.

Tvrditi da je general Gleise von Horstenau bio nekakav rusko-njemački "double agent" više je nego blesavo ili, ako je to istina, biti će da su saveznički poslieratni tribunali, gdje su Rusi vodili glavnu rieč, odredili i ruske špijune slati u Titinu klaonicu, pa je Gleise von Horstenau, rađe nego da bude izručen u Jugoslaviju, u njihovom zatvoru u Nürnbergu, 20. srpnja 1946. izvršio samoubojstvo.

"Njega su zvali general Drinjanin, a tamo nikad nije ratovao", kaže dalje ovaj naš novi povjesničar. Ne mogu pojmiti kako netko može biti tako jednostavan.

Zar on još nije čuo da kad je rieč o svim zločinima koji su počinjeni na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, između Sutle, Drave, Drine i Jadranskoga Mora, da je prema 70 godina staroj srbokomunističkoj i zionističko-boljševičkoj promičbi, tu kolovođa uviek bio Maks, a kad je rieč o borbama protiv Dražinih četnika i Titinih boljševika onda on nije bio nigdje. Cieloga je rata sjedio u Jasenovcu, pio rakiju i klopao Srbe.

Kao i velika većina hrvatskih ratnika, u onome i u ovome posljednjem ratu i Maks je ratovao po cijeloj Hrvatskoj, a i da nije, kakva je to predpostavka da se on ne može zvati Drinjaninom.

Za informaciju tim i takvim ljudima, Maks se nije mirio s nikakvom Hrvatskom čija granica sa Srbijom nebi bila tamo gdje je bila - od stoljeća sedmog - na rijeci Drini!

Razlaz izmađu Maksa i Poglavnika dra Ante Pavelića usliedio je početkom 1955. godine, kad se proširila vijest o navodnom sporazumu Pavelić-Stojadinović, koji je bio podpisan koncem 1954. godine u Buenos Airesu.

Tim sporazumom, koji je najvjerojatnije samo još jedna srbo-komunistička podvala, granica između Hrvatske i Srbije trebala je ići rijekom Bosnom.

Tada i zato se on nazvao Drinjaninom. (Maks Luburić je sebi dao ime "general DRINJANIN" 1951. god. kada je pokrenuo časopis "DRINA". Mo. Otporaš.)

Do te godine Vokića i Lorkovića ubili su razni ljudi u koje je bio uključen i general Boban, a poslije Maksove pobune svi zločini pripremani u kuhinji jugoslavenske promičbe prebačeni su na Maksa, pa je od tada, uz gomile 'novih zločina' Maks postao i njihov ubojica, iako u vrieme njihova nestanka nije bio ni blizu Lepoglave.

"Pavelić ga nije primio u HOP".

Dr. Ante Pavelić je HOP osnovao 1956., nekih godinu i pol poslije Maksove pobune.

"Kuharica Zagorelec".

Gdje spominje tu nekakvu "kuharicu Zagorelec", vjerojatno je od nekoga, tko je upućen kao i on, čuo nešto o slučaju sa sestrama Pogorelec, a koji nema ama baš nikakve veze s Maksom. Ali, svakako, treba i njih strpati unjegovu "torbu zločina".

Evo što tom slučaju piše komunistički književnik Bogdan Krizman:

"Milićević ( šef jugoslavenske špijunaže Vladeta Milićević, nap. a.) - prirodno se zainteresirao za ljubavnicu G. Perčeca Jelku Pogorelec i njenu sestru Mariju.

Marija je željela da sestru - koja je imala nezakonito dijete sa "stricem" - izvuče iz ustaške sredine i okrene protiv Perčeca - što je Milićević pomagao - i stoga je otputovala iz Austrije k njoj u Mađarsku.....".

Da o tome ne duljim, kad se saznalo za Milićevićev pokušaj da kroz Pogorelićke infiltrira logor na Janka Puzsti Gustav Perčec je priekim postupkom osuđen na smrt i likvidiran - i time je taj problem odklonjen.

"Priča da je čuvao leđa Bleiburgu ne drži vodu", kaže se dalje u tim bezveznim nabrajalicama. E, ovako nešto može izvaliti samo onaj kome u glavi fali dobar broj cvekova. Onome tko je imalo upućen u ono što se tada odigravalo mora pozliti kad čita ovakve nebuloze, a kamoli ne bi onome tko je u svome više od 50 godina dugom emigrantskom životu upoznao mnoge od preživjelih sudionika i aktera u ovoj po hrvatski narod najvećoj tragediji.

Svakome je poznato, da je prije povlačenja Hrvatske vojske i civilnog pučanstva prema Austriji u svibnju 1945., po zapovijedi Poglavnika dra Ante Pavelića general Luburić postavljen da trupama pod njegovim zapoviedništvom na čitavom putu od Zagreba do austrijske granice, kao zalaznica, štiti zaleđe odstupajućih jedinica hrvatske vojske i množtva civila

A kako je on vršio tu dužnost evo samo jedan mali primjer kojeg je u svojim svjedočanstvima naveo domobranski nadporučnik Kazimir Kovačić:

(...) "Nakon našega pokreta u Celju je kao zaštitnica još ostao dobar dio ustaških jedinica pod zapovjedništvom Maksa Luburića i Rafaela Bobana.

Nekih 6 km izvan grada, po naređenju generala Herenčića, koji je kako zaključujem preuzeo zapovjedništvo, kolona je stala i tu prenoćila.

Kad je kolona stala vratio sam se u Celje s 2 vojnika da potražim jednog zrakoplovnog dopukovnika koji mi se ranije bio priključio s namjerom da s nama proslijedi put.

Vraćajući se u Celje, na dva mjesta su me zaustavile partizanske zasjede u jačini od 15 osoba.

Na njihov upit, tko ide i kamo, odgovorio sam da smo ustaše i da idemo u Celje, na što su me bez poteškoća propustili, iz čega zaključujem da su se bojali Luburićeve prijetnje da će izvršiti odmazdu za svakog hrvatskog vojnika koji bi poginuo za vrieme povlačenja kroz Sloveniju.

Bez poteškoća sam se vratio natrag svojoj jedinici (...)."

Prije nego se za istinu uzima ono što je pisao pok. prof. Bogdan Radica (kojega sam vrlo dobro poznavao) treba najprije vidjeti kad je on to pisao, prije 70ih godina prošloga stoljeća ili poslie.

Radica je još za vrieme stare Jugosramije kao glavni korespodent beogradskih novina poslan u Ameriku.

Bio je podpuno zaveden sve dok mu pok. 'stric' Ante Došen, Rudolf Erić i mi mlađi nismo otvorili oči - poslije čega je postao gorljivi Hrvat. O njemu nekom drugom zgodom.

O klovni Antiki Vukiću kojega sam isto dobro poznavao, i o njegovom vođi "novom predsjedniku Nezavisne Države Hrvatske", Vladi Sečenu, nije vriedno ni govoriti.

Za sve koji za istinu uzimaju išta što je on brbljao možda bi bilo bolje upitati kako to da se on kao ondašnji predsjednik Ujedinjenih Hrvata Njemačke nije udostojio u bolnici posjetiti niti jednoga od Hrvata koji su, nekim čudom, preživjeli udbaške atentate, kao napr. Dane Šarac koji je preživio s više od dvadeset udbaške tanadi u tielu.

Ili, kako to da je jedino on nije bio na udbaškoj listi za odstrel.

O da, znam za priču o onom bojnom otrovu kojeg je on na vrieme nanjušio.

A svima drugima, bez obzira tko su, koji navodno tumače kako je Maks bio ruski špijun, prieko je potrebna lobotomija.

Isto tako, svima koji žele postavljati upitnik na Maksovo hrvatstvo i ustaštvo želim napomenuti da su, svi do jednoga, njegovi sljedbenici "odporaši" uvijek bili i ostali najvjerniji štovatelji Poglavnika NDH dra Ante Pavelića i najžešći, najustaškiji ustaše. Kao znak toga poštovanja, neki od njih, s kojima sam desetljećima zajedno vodio borbu protiv Jugosramije davali su svojim sinovima ime Žap (Živio Ante Pavelić), a kćerima Drina.

Potrebno je još nešto naglasiti. Kad je Poglavnik, poslie dosta dugog skrivanja u Austriji, morao po ciči zimi preko Alpa bježati u Italiju pratili su ga dva Maksova zeta; pukovnik Jakov Džal i bojnik Dinko Šakić.

Imao sam čast upoznati pok. puk. Džala i njegovu suprugu, Maksovu sestru Zoru.

Pok. Dinka sam upoznao 1973., kad je u Kanadu došao s Rudom Prskalom i Nikolom Liscem, koji su otmicom zrakoplova iz švedskoga zatvora spasili Miru barešića i Anđelka Brajkovića i dugo poslije toga s njim surađivao.

Bili smo zajedno i na velikom Hrvatskom saboru koji je 1973. g. održan u Chicagu.

Također sam dobro poznavao i finoga gospodina i čestitog Hrvata dra Miljenka Dabu Peranića.

Sva njegova krivnja je u tome što on, kao ni Maks, nije mogao vjerovati da bi njegov ubojica mizerni izrod Ilija Stanić, dijete jednog čestitog Maksovog vojnika, mogao biti ono što je bio. Neki čak navode da mu je Maks bio krstni kum, pa kako bi ijedan od njih mogao u njega posumnjati.

Treba znati i to da se, neki prije neki poslije smrti dra Ante Pavelića, Maksu pridružio i broj poznatih hrvatskih ratnika, kao; pukovnik Ibrahim vitez Pjanić, pukovnik Stjepan Crnički, legendarni branitelj Ozlja, bojnik Stjepan Fištrović Sabolović i drugi.

Žalostno je da danas i naoko dobri ljudi upadaju u mreže absurdnih antihrvatskih dezinformacija, a još je žalostnije kad na sve te toliko absurdne tvrdnje oni još nadodaju i neke svoje, isto tako absurdne.

Ove koji vole čeprkati po prašini srbokomunističke i zionističko-boljševičke propagande protiv hrvatskih ratnika kao što je bio Maks Luburić pitam, hoćete li uskoro, ako već niste, početi širiti "vijesti" da su hrvatski ratnici Maksovog kova; Mirko Norac, Darijo Kordić i Slobodan Praljak bili špijuni KOS-a?

Vjerujem da hoćete, jer uvijek će se naći ljudi koji se, kao i vi, drže one stare rimske izreke - Credo quia absurdum ( Vjerujem jer je obsurdno ).



Za Dom Spremni!



Ja sam Zvonimir Došen.



Braniteljski radio, subota 8. studenog 2014.
< < > >

Komentari

+7#25 Ninja 07 2014-11-16 12:42
Nevjerojatno je to kada se sve sagleda.

45 godina u bivšoj jugi uz Poglavnika Antu Pavelića za najveće zločince su proglašeni Jure Francetić, Vitez Rafael Boban i Vjekoslav Max Luburić, za bilo kakvo pozitivno govorenje o njima u najmanju ruku čovjek bi bio dobro prebijen milicijskim pendrecima a najčešće i osuđen na robijanje, ovisno radilo se o klincu kao što sam bio ja ili pak o punoljetnoj osobi.

Nisu me uspjeli uvjeriti da su zločinci, kao i mnoge koji povijest nisu učili samo iz komunističko jugoslovenskih knjiga već i od svojih predaka.

Danas pak doživljavamo drugačije pokušaje ispiranja mozga, pa tako možemo pročitati kako je Francetić izdao Pavelića i Ustašku zakletvu te kao pokušao prebjeći i da je bio u dosluhu s partizanima, al eto neuki srpski seljaci su ga greškom zatukli, perfidno podvaljivanje kojom su izloženi Hrvati, i nastavlja se preko Viteza Rafaela Bobana, za njega se pak perfidno protura kako je bio krivac za gubitke Crne Legije
pa čak i da je pazite sad "doveo tita na vlast" To što je nastavio borbu (isto kao i Luburić) u Hrvatskoj nakon rata i što je u toj borbi i poginuo to je valjda sve iscenirano, i sad dolazimo do Vjekoslava Maxa Luburića, treba i njega ogaditi Hrvatima, treba i tog Junaka oduzeti, pa kako će to ? Proglasit će ga ruskim agentom ! Oduzmi narodu identitet, oduzmi mu njegove heroje, one koji su i život položili u borbi za svoj narod i dobit ćeš sluge koji nemaju povijest, odnosno nemaju svoju povijest i svoje junake koji su svoju krv za svoj narod lili. A bez njih nemamo ništa, odnosno imamo zavnoh u ustavu i komuniste na vlasti i dalje.

Završila je jedna hajka na Hrvatske velikane a počela druga s drugačijom taktikom. Isto se događa i s nama braniteljima, ko fol gamad nas poštuje, pa nas stoga prepuštaju srbijanskom pravosuđu ako nas već DORH ne može strpati u zatvore, preko medija nas pljuju za dobro jutro, dobar dan i laku noć, proglašavaju nas lopovima razbojnicima, ubojicama ili bar teretom na kićmi naroda i glavnim krivcem za kompletno stanje. Ovaj narod očito ne smije imati svoje heroje i velikane, već tamo nekakve yu oficire, partizane i komunističke komesare koji se sad doduše tako ne zovu, ali poanta je valjda jasna.
Citat


+5#24 Otporas 2014-11-16 00:16
Tako je jedan istaknuti član HNO u San Franciscu prikupljao potrebna novčana sredstva za taj put. Pok. Jakov Bašić je pronašao preko svojih veza adresu gospođe i gosd. Mirka Vidovića na koju je dotični član HNO poslao novac Mirki Vidović. Tako je gospodin Mirko Vidović posjetio Toronti, Chicago, San Francisko i neka druga mjesta.

U San Franciscu je tada živio Livnjak i poznati Hrvat Božo Kelava i Mile Kodžuman. Mile Kodžuman je umro, a kako se saznaje da Božo Kelava živi negdje u Hrvatskoj i zna mnogo o ovome slučaju.

Organak Hrvatskog Narodnog Otpora iz San Francisca "Deseti Rujan" je organizirao Banquette za Mirka Vidovića u Hotelu Royal Coch u San Meteo-u, južno od San Francisca. Tajnik Otpora gosp. Velimir Sulić je jako lijepo i profesionalno vodio program. Posjeta je bila iznad svih očekivanja. Dosp. Mirko Vidović je bio jako kratak na bilo koje postavljeno pitanje, osim ako se je pitanje postavilo o prof Mihailu Mihailovu iz Zadra, poznatom ultra Jugoslavenu i osobnom prijatelju Mirka Vidovića. Na veliko obožavanje tog čovjeka, gosp. Velimir Sulić i mnogi drugi u dvorani su se nelagodno osjećali.

Najgore je bilo kada se je pri polazku u liftu (jer je Banquette bio na trećem katu) sastao Livnjak Božo Kelava i Livnjak Mirko Vidović i tu se počeli priknađati, prepirati i u liftu i kasnije na izlazu pred liftom, na parkingu, uz mnoštvo drugih počeli jedan drugome iznositi one njihove stvari iz sela odakle god jesi iz okolice Livna. Na pritisak gosp. Velimira Sulića i drugih, svi su se razišli, a gosp. Mirko Vidović je bio gost te večeri visokog dužnostnika HNO.

Sve bi se to zaboravilo da gosp. Mirko Vidović nije insistirao da se napravi prijava protiv Bože Kelave i Mile Kodžumana da su ga u liftu htijeli ubiti, što nikako nije odgovaralo istini. Ukratko, hrvatski poznati akademik gosp. Mirko Vidović je neke vrsti umišljenik tako da iza svakog hlada vidi uhodu. Takav je bio prije skoro četrdeset godina, eto, sada vidimo da se nije promijenio.

Osobno sumnjam da će do kaznene prijave ikada doći, a ako bi slučajno i došlo, mnogi će se veseliti na tom sudu vidjeti Božu Kelavu i druge. Gosp. Mirko Vidović bi imao toga mnogo pojasniti na ovom njegovu sudu a i na bilo kojem drugom sudu. Zato bi bilo najbolje držati se one svete izreke Vjekoslava Maksa Luburića, generala drinjanina koju je on izrekao u svojem povijesnom govoru Hrvatima za proslavu Desetog Travnja 1968. godine:

"ONI KOJI BI HTJELI SVOJ RAT, SVOJ BIVŠI RAT, PROSLIJEDITI U USTAŠKO PARTIZANSKO HRVATSKI RAT MEĐU NAŠIM SINOVIMA SU: IZDAJNICI HRVATSKE STVARI!", kaže general DRINJANIN u svojem famoznom povijestnom govoru prigodom Desetog Travnja 1968.
1
Citat


+6#23 VELEBITSKI VUK 2014-11-15 22:14
Glogov Kolac,
Agenti udbe su oni koji kao i ti vjeruju u njihove priče o Jasenovcu i oni su ti koji su Josipovića postavili za predsjenika.
Nemoj teljuzgati o stvarima u koje se ne razumiješ, jer time dokazuješ da si ti osoba koja je za neki čudan razlog ostala izvan Stenjevca.
Citat


+6#22 Goyakhla 2014-11-15 21:08
Lucky strike ,zasto pises na engleskom,koji sve to koncentracijske logoe mozes jos spomenit,,Saran ovu jamu ,jadovno koje baljezgarije .Dokazi logistiku u uslovima rata 1941-45.Nacisticka njemacka i njen ondasnji politicko vojnii drzavotvorni sustav ,kako su se prevozile te velike sume 750.000 ljudskih dusa koje su nestale ,podupri svoju tezu sa detaljima hmm interesantno!!! doista tko je pisao Hrvatsku povijes objektivo ,,me mislim mnogi..ZDS
Citat


+6#21 Ninja 07 2014-11-15 16:32
Citat Otporas:

Neka mi se dozvoli ovdje staviti, tj. podsjetiti drage komentatore ovog portala, osobito na osnovu gore lijepo opisanog članka: "NE DIRAJTE U MAKSA" na zadnji paragraf PRVE OKRUŽNICE HRVATSKOG NARODNOG ODPORA tjedan dana poslije Poglavnikove smrti. Okružnica je pisana:

"ZAKLJUČCI DONESENI NA SASTANKU PREDSTAVNIKA I DELEGATA HRVATSKOG NARODNOG ODPORA" dana 4., 5., i 6 siječnja 1960. godine. Zadnji paragraf galasi:

!Obnovimo, Hrvatski sinovi, prisegu vjernosti SVOM PATNIČKOM NARODU, a to ćemo najbolje učiniti, ako na GROBU POGLAVNIKA nadjemo ruku pomirnicu, da stvorimo jedinstvo duha i tako osiguramao uspjeh hrvatske AKCIJE, u borbi za svoju Državu. Hrvatski borci će i opet izvršiti svoju dužnost, ali isto tako mole, očekuju i zahtievaju, da i hrvatski političari izvrše svoje dužnosti, ili se maknu i prepuste mjesto novoj generaciji. HRVATSKA VOJSKA u SLUŽBI SVOG NARODA, vodjena HRVATSKOM DEMOKRACIJOM, ZAKONIMA, USTAVOM, SABOROM, stići će i opet na krvavu DRINU i štititi i zaštiti za viek viekova život i slobodu hrvatski ljudi.

TAKO NAM BOG POMOGAO!
general DRINJANIN.



Ne vidim razloga zašto se ne bi dopustilo.

Bit ću slobodad citirati i svjedočanstvo-sjećanje jednog učesnika Križnog puta, Stanka Miličića, citirat ću tek dio koji se odnosi na Generala Vjekoslava Maxa Luburića i njegovog učešća u držanju odstupnice prilikom povlaćenja snaga HOSa prema Blaiburškom polju:

Događaj u Celju - Max Luburić;
Ušli smo u Celje i uz cestu čekali daljnje zapovjedi, bio je opći metež. Odnekud je
cestom dojurio mali crni auto -kao Fićo- a u njemu smo prepoznali Maxa Luburića. Auto
je stao pred nekom velikom zgradom koja se činila kao škola, tu su bili partizani, nešto
se pregovaralo sa njima o prolazu prema Dravogradu. Luburić je ušao unutra. Nije mi
poznato što se događalo samo poslije negog vremena u zgradu je uletjelo petnaestak
ustaša u crnim uniformama sa noževima u rukama, nije se pucalo a partizani su sa
kata skakali i bježali iz zgrade. Luburića su izveli van, sjeo je u auto i odvezao se.
Kolona je krenula dalje, prema Dravogradu
Link na cijeli tekst; http://www.zupanjac.net/dovn/Od%20Dravograda%20do%20Sjenice.pdf

Tekst vrijedi svakako pročitati jer je svjedočanstvo zbivanja prilikom povlaćenja i tijekom križnog puta. A ova mala crtica o Generalu Drinjanjinu govori kakav je čovjek, ratnik i vojskovođa bio, malo tko bi imao hrabrosti nožem se obračunati s do zuba naoružanim banditima kao što je on to sa svojim Ustašama učinio tada.

Toliko o tome je li ili nije Max Luburić držao odstupnicu.
Citat


+7#20 Otporas 2014-11-15 16:01
Neka mi se dozvoli ovdje staviti, tj. podsjetiti drage komentatore ovog portala, osobito na osnovu gore lijepo opisanog članka: "NE DIRAJTE U MAKSA" na zadnji paragraf PRVE OKRUŽNICE HRVATSKOG NARODNOG ODPORA tjedan dana poslije Poglavnikove smrti. Okružnica je pisana:

"ZAKLJUČCI DONESENI NA SASTANKU PREDSTAVNIKA I DELEGATA HRVATSKOG NARODNOG ODPORA" dana 4., 5., i 6 siječnja 1960. godine. Zadnji paragraf galasi:

!Obnovimo, Hrvatski sinovi, prisegu vjernosti SVOM PATNIČKOM NARODU, a to ćemo najbolje učiniti, ako na GROBU POGLAVNIKA nadjemo ruku pomirnicu, da stvorimo jedinstvo duha i tako osiguramao uspjeh hrvatske AKCIJE, u borbi za svoju Državu. Hrvatski borci će i opet izvršiti svoju dužnost, ali isto tako mole, očekuju i zahtievaju, da i hrvatski političari izvrše svoje dužnosti, ili se maknu i prepuste mjesto novoj generaciji. HRVATSKA VOJSKA u SLUŽBI SVOG NARODA, vodjena HRVATSKOM DEMOKRACIJOM, ZAKONIMA, USTAVOM, SABOROM, stići će i opet na krvavu DRINU i štititi i zaštiti za viek viekova život i slobodu hrvatski ljudi.

TAKO NAM BOG POMOGAO!
general DRINJANIN.
Citat


+9#19 Z.R. Došen 2014-11-15 15:36
Ne znam na temelju čega g. Vidović misli podnesti tu svoju tužbu protiv Dragovoljca i Dijane.
Prije svega, iako je osoba koja je vjerujem kao čestit Hrvat nasjela na sve one dezinformacije o Maksu, uz ostale navela i ime g. Vidovića ja sam ga namjerno izostavio jer nisam vjerovao da bi on mogao nešto takvoga tvrditi.

Ali evo vidim da on tvrdi da ga je 1968. g. htio ubiti "Maksov ubojica".
Ne vjerujem da je Maks ikad čuo za M. Vidovića, a kamoli da je on bio toliko važan da ga je trebalo ubiti.
G. Vidović je negdje 70ih godina također tvrdio da ga je netko pokušao ubiti za vrieme njegova boravka u Australiji. Ne ću postavljati upitnike na autentičnost tvrdnji da ga je netko pokušao ubiti, ali tvrditi da je to naredio Maks više je nego neozbiljno.
Svak ima pravo sebe smatrati kakvom hoće 'visinom' i smatrati se nedodirljivim, ali prietiti tužbama nekome tko ga uobće nije ni spomenuo, a kamoli nečim povriedio njegov ugled nije dostojno čovjeka koji sebe smatra takvom visinom.

Uredništvo Dragovoljca nije i ne može biti odgovorno za komentare raznih ljudi na ovaj ili onaj članak.
Što se tiče "spasavanja Dubrovnika" biti će da je je on i "velika prijateljica Hrvata" Francuska na čelu s Francois Mitterandom u tom odigrala najveću ulogu.
Citat


+7#18 Otporas 2014-11-15 15:28
Dobro ti napisa, Franko a ništa ne reče dali si imao priliku čuti, čitati ili kupiti knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" koji skoro u svako svoje pismo završava ZA POGLAVNIKA I DOM SPREMNI!
Citat


+7#17 Franko 2014-11-15 14:49
Žao mi je što ispod ovog odličnog članka čitam nemile zgode i prepucavanja koja ne služe nikome. Nadam se da ćete svi razmisliti dobro što radite, zašto to radite i zašto baš sada radite to što radite. Mogu dodati i to da bilo koju vrstu prijetnji Hrvatima od strane bilo koga smatram krajnjom niskošću i nadam se da ćete biti toliko mudri i možda i prijeći preko nečega što je netko napisao u žurbi i u afektu. ZDS
Citat


+6#16 Otporas 2014-11-15 13:46
Uskrsnuo Mirko Vidović, ako je to onaj pravi Akademik Mirko Vidović iz Lyona, Francuska, koji je oženjen s Francuskinjom Lucija i koji ima krasnih 5 kćeriju i koji je bio Čelnik HNV., koji je bio među pedesetoricom koji su potpisali neku peticiju za demokratizaciju Jugoslavije, itd., itd.
Ovaj Mirko Vidović, komentator na portalu Dragovoljac bi mogao biti "dvojak" pravog Mirka Vidovića, jer Čelnik HNV Mirko Vidović se izražava u svojim pisanjima sasvim drugačije, i pravi Mirko Vidović ne bi rekao da je Ivan Jurčević "sremac" ubojica Maxa Luburića, kada se zna da je pravi ubojica Maksa Luburića Ilija Stanić.

Pravi Mirko Vidović je bio u kući Steve-a Butigana u Sacramentu Californija u ponedjeljak 23 ožujka 1981. godine i pred nazočnima, Janko Sušac, Nikola Balindžić, Mile Župan i drugima javno, akademski rekao šta će se za par mjeseci dogoditi u Ameriki članovima HNO, poimenice Ranku Primorcu i drugima. A u svojim izvješatjima Domagoj Margaretić u CENZURIRANOM navodi kako je drugi čovjek boasnasko/hercegovačke Udbe Božo Bagarić na sazvanom sastanku svih Udbaša BiH u lipnju 1986. godine rekao da im uveliko pomažu informacije hrvatskih političkih emigranata te između ostalih navodi i imena trojice poznatih Hrvata hrvatske političke emigracije, a to su Jozo Vrbić, Jozo Mihalj i Mirko Vidović, sam Božo Bagarić u svojem izvještaju nije rekao da je to Akademik Mirko Vidović iz Lyona.
Zato bi ovaj komentator mogao biti dvojak pravog Mirka Vidovića.
Citat


+6#15 Trenk 2014-11-15 13:43
Hmmm...jos jedan u nizu jugo kompleksasa.
Neki ovdje dolaze traziti bijele miseve i jos cmizdre kad im se kaze sto ih spada a ponasaju se kao zasticeni bjeloglavi supovi
Vrijeme je da se takvima ogranici pristup Portalu sa casnim imenom.
Citat


-8#14 Mirko VIDOVIC 2014-11-15 11:50
Odbijanje Urednistva 'Dragovoljca' da objavi moj uzvrat na najnoviju provokaciju 'Otporasa' bit ce dodato sadrzaju sudske prijave protiv onih na celu kojih se nalazi gdja Dijana Majhen, aliac 'hrvatica, alias slatkica!
Citat


-7#13 Mirko VIDOVIC 2014-11-15 11:38
Mirko VIDOVIC 2014-11-15 11:19
ODGOVOR 'OTPORASU': PRVO: Francuska policija ima dokaze o tome da me je na Badnji dan 1968 trebao 'likvidirati' Maxov ubojica Ivan Jurcevic 'Sremac'. Spasio me je hercegovacki fratar fra Ferdo Colak, koji je sluzio Ponocku. On jer, nadam se i danas ziv.

DRUGO: Ja sam drzavljanin Republike Francuske i nositelj 'LIVRET MILITAIRE' (vojne knjizice) Francuske Armnje. U to ime bio sam pod rekvizicijom koja mi je omolgucila da spasim Dubrovnik itd.

Moj obracun s Urednistvom 'Dragovoljca' ima za svrhu da to glasilo prestane biti difamatorsko i sramotiti nase dragovoljce i branitelje mafijaskim postupcima tipicnima za Perkoviceve 'pilice'. Ici cu do kraja, preko hrvatskog i francuskog odvjetnika, dok ne rascistimo stvar da se zna - tko stoji iza te obescascujuce difamacije. U tome ne ce biti nikakva kompromisa!
Citat
Citat


-9#12 Mirko VIDOVIC 2014-11-15 11:19
ODGOVOR 'OTPORASU': PRVO: Francuska policija ima dokaze o tome da me je na Badnji dan 1968 trebao 'likvidirati' Maxov ubojica Ivan Jurcevic 'Sremac'. Spasio me je hercegovacki fratar fra Ferdo Colak, koji je sluzio Ponocku. On jer, nadam se i danas ziv.

DRUGO: Ja sam drzavljanin Republike Francuske i nositelj 'LIVRET MILITAIRE' (vojne knjizice) Francuske Armnje. U to ime bio sam pod rekvizicijom koja mi je omolgucila da spasim Dubrovnik itd.

Moj obracun s Urednistvom 'Dragovoljca' ima za svrhu da to glasilo prestane biti difamatorsko i sramotiti nase dragovoljce i branitelje mafijaskim postupcima tipicnima za Perkoviceve 'pilice'. Ici cu do kraja, preko hrvatskog i francuskog odvjetnika, dok ne rascistimo stvar da se zna - tko stoji iza te obescascujuce difamacije. U tome ne ce biti nikakva kompromisa!
Citat


+8#11 Otporas 2014-11-15 10:44
Gospodine Mirko Vidoviću zašto u Vašem javnosti upućenom oglasu niste stavili u detalje razlog ili razloge podnošenja tužbe protiv portala, kako Vi kažete "našeg" tj. i Vašeg "DRAGOVOLJAC". Ako je on Vaš Dragovoljac, onda se ne može tužba podnijeti protiv samoga sebe. Možda ste Vi još uvijek onaj gosp. i učeni prof. Mirko Vidović iz prošle i bivše hrvatske političke emigracije, ili je netko Vaše ime iskoristio kao "koristničko" ime na portalu dragovoljac. To samo Vi, Mirko Vidović, možete reći ili demantirati. Otporaš.
Citat


-12#10 Mirko VIDOVIC 2014-11-15 10:25
Ovim putem obavjestavam citatelje naseg 'Dragovoljca' da sam odlucio podnijeti sudsku prijavu protiv Urednistva ovog portala zbog flagrantne neistine i javno iznesene uvrede casti i dostojanstva onog kojeg svijet pozna po svojim svojstvima, vrlinama i zaslugama.
Citat


+7#9 Otporas 2014-11-15 10:12
Dali znate da je u Zagrebu izišla knjiga "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA"?
Knjigu je izdao nakladnik Zvonimir Despot Infinitus. Knjiga ima preko tisuću stranica, 18 slika, tvrdo uvezana, profesionalno uređena i sve što jedna knjiga može posjedovati, to je knjiga "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Knjiga je od vrlo velike povijestne važnosti. Za bilo koje info glede ove knjige možete se obratiti na e-mail adresu: froate@hotmail.com i dobit ćete informacije iz prve ruke.
Pozdrav svima. Otporaš.
Citat


+6#8 admin 2014-11-15 08:44
Štovani glogov kolac/lucky strike/007 itd., korištenje višestrukih identiteta nije dozvoljeno.
Hvala.
Citat


+9#7 Zvone 2014-11-15 08:39
Vi pišete istinu, gospodine Došen, i hvala Vam na tome. Jednog kozaračkog srpskog dječaka zbrinula je obitelj moje tete, a srpsku djevojčicu čak je i školovala obitelj moje supruge. To je bilo u ludbreškoj Podravini i takvih primjera bilo je na tisuće u Hrvatskoj. Zašto ti Srbi kasnije nisu pričali istinu o tome? Štoviše, čitam kako se neki od njih nabacuju drvljem i kamenjem po Hrvatima koji su ih spasili. Čudne li zahvalnosti.
U Hrvatskoj je upravo izašla knjiga "Pisma Vjekoslava Luburića" u izdanju Despot Infinitusa. Može se kupiti na Interliberu. Hvala Otporašu Mili Bobanu koji je priredio ovu knjigu. Nadam se još djela koja će osvijetliti lik Vjekoslava Luburića.
Citat


0#6 007 2014-11-15 08:32
Trebat ce izdrzati posljedice provokacije manijaka koji svoju dijagnozu ovako naivno krpi na tudja ledja. Nije daleko vrijeme kad ces prokleti dan kad si se rodio.
Citat


-4#5 Glogov Kolac 2014-11-15 08:29
Ima ih koji i dalje podgrijavaju, inace Josipovicu drag, projekt o Sovjetskoj Hrvatskoj koja pocivca na dvije bolesne noge: luburicevaca i proljecara, a zima se sprema...
Citat


-1#4 Glogov Kolac 2014-11-15 05:30
Da li je agentima UDB-e koji potrebna glorifikacija Maxa Luburica da bi Ivo Josipovic mogao biti opet nametnut hrvatskoj naciji okultnom igrom krajnje ljevice i krajnje desnice? U Jasenovcu su pokopane zrtve Maxa Luburica i Josipa Broza. Ova 'hrvatsica' iz Stenjevca jedina je u stanju da ponizi sve hrvatske zrtve u borbi za dostojanstvo i nezavisnost u slobodi - za racun svojih mestara koji je placaju! Nek joj se Bog smiluje, ali ono sto ce uslijediti nakon ove blasfemije vratit ce je u Stenjevec.
Citat


-2#3 Lucky Strike 2014-11-15 04:52
Luburić, as the commander-in-chief of all NDH concentration camps, announced the great "efficiency" of his Jasenovac concentration camp at a ceremony on 9 October 1942. He presented gold because they were the "most efficient soldiers".[7][8] Pavelić trusted Luburić and personally gave him instructions for the extermination of Serbs.[9]

Besides running the camp, Luburić would come to Jasenovac to participate in executions in person.[10][11] It is estimated that 100,000 people were killed at Jasenovac during World War II.[12][13]
Citat


+25#2 hrvatica 2014-11-14 20:58
hvala ti na ovom članku. kad netko dira u maksa, uvijek znam s kim imam posla
zds
Citat


-28#1 Glogov Kolac 2014-11-14 20:45
Da je taj vas idol Vas osudio na smrt i poslao manijaka da to i izvede, i vi biste rekli: Cega se pametan stidi, time se budala ponosi.
Citat


From: marinsopta@hotmail.com
To: froate@hotmail.com
Subject: FW: NOVI AHASVER & VUKOVARSKI REDENIK, prof. Mirko Vidović
Date: Thu, 12 Feb 2015 19:54:09 +0100

Dragi prijatelju
evo ti šaljem knjigu od Mirka Vidovića u kojoj je objavio par slika stobom.Mislim da ćete interesirati.Pozdrav Marin

Date: Thu, 12 Feb 2015 18:46:37 +0100
Subject: NOVI AHASVER & VUKOVARSKI REDENIK, prof. Mirko Vidović
From: domovina.nasa@gmail.com
To:


---------- Forwarded message ----------
From: Lucienne VIDOVIC <lucienne.vidovic@wanadoo.fr>
Date: 2015-01-28 8:36 GMT+01:00



VUKOVARSKI REDENIK:

http://mirko-vidovic.name.hr/?p=20

Bobani
18-03-2015, 21:17
ODGOVOR NA PISMO POGLAVNIKU N.D.H. DR. ANTI PAVELIĆU.

(Odgovor predsjednika Hrvatskih Društava Australije Petra Filipovića Poglavniku mjeseca listopada 1956. Pismo je na šest stranica. Ja ću ga nastojati staviti u jedan opis kako bi zainteresirani imali cijeli pregled, Poglavnikova pisma od 27 veljače ove godine pod br.# 261 na ovom Forumu i ovaj odgovor. Ako se ukaže da je predugačko, onda ću ga razdijeliti u dva dijela.Otporaš.)

Petar Filipović,
Predsjednik Australskog Hrvatskog Društva,
MELBOURNE,
GPO Box 6144

Dr. Anti P a v e l i ć u
BUENOS AIRES
Argentina

Poglavniče,

Potvrdjujem primitak Vašeg pisma datiranog 11 srpnja 1956. god. Pročitao sam ga na odborskoj sjednici Australskog hrvatskog društva u Melbourne-u i pokazao sam ga prijateljima zajedno sa poslatim priložima. (Šteta što se danas, poslije 59 godina, ne zna koji je to materijal bio. Po sadržaju ovog pisma moglo bi se primjetiti da je u tim materijalima bilo svega i svačega a ponajviše žičljivoga. Mo.)

U svim zajedno žalostnim i pretužnim izdanjima "vodstva" (Pošto sam malo upoznat s ovom riječi "vodstvo", potrebo je danas reći o čemu se zapravo radi. U to vrijeme hrvatske političke zavrzlame u Buenos Airesu, oni koji su bili uz Poglavnika su drugima pisali pisma i okružna pisma a oslavljali sve to da se piše: u ime "Vodstva", a da često puta Poglavnik nije za ništa znao, mo.) u Buenos Aires-u, Vaše zadnje pismo upućeno meni, dokazuje vrlo očito, da se je tamo izgubio svaki smisao za pravdu i istinu, a način, na koji ste Vi u posljednjim dogadjajima nastupili, postavlja ozbiljno sumnju Vaše sposobnosti, da hrvatski narod dovedete željnoj slobodi.

Ustaša sam od rane mladosti, te sam kao dobrovoljac s petnaest godina stupio u Ustašku Vojnicu i bio sam udieljen u V. Novačku Satniju Ustaške Obrane u Jasenovcu. Nakon pješačke izobrazbe prebačen sam u 5. Bitnicu Topničkoga Sklopa. Sudjelovao sam u dotičnoj jedinici u raznim borbama, posebice na Kozari, kao i u drugim akcijama u obrani Nezavisne Države Hrvatske.

Shavatio sam ustaštvo, (a takovim ga i danas smatram) kao izraz mlade hrvatske revolucionarne borbe, za najprirodnija ljudska prava slobode, protiv komunizmu i veliko-srbstvu. Nikada nisam u ustaškom Pokretu gledao stranku, nego obći narodni pokret, postavljen na podpunoma nadstranačkim temeljima.

Načela pravde i istine pokrenula su me instinktom duše u borbu, te sam svojim hrvatskim maldenačkim srdcem osjećao, da mi je mjesto u Ustaškoj Vojnici. Kako nekada, tako i danas ista načela pravde i istine, i isti motiv borbe za Hrvatsku, pokrenuo me je, - kako mene, tako i brojne prijatelje i suborce - da Vam odlučno reknemo svoju riječ - PROTIV NEPRAVDE I OPĆE ŠTETE, - koja je hrvatskoj emigraciji učinjena zlosretnim potezima, nametnutoga "vodstva" u Buenos Airesu, A ŠTO STE VI MOGLI I MORALI SPRIEČITI, MJESTO TAKOVIM POTEZIMA SVOJU PRIVOLU PODSTREKA DATI.

Nije vrlina, niti je korisno, kao što neki rodoljubi rade, da u privatnim pismima izražuju svoje negodovanje nad Vašim zadnjim iztupima, ili kao što drugi, u nedostatku značaja, samo mudro klimaju glavama, nego smatram dužnostću i to ustaško hrvatskom dužnostću, u obranu istine i pravde opravdano ustati, jer su vašim potezima vrlo ozbiljno dirnuti interesi hrvatske oslobodilačke stvari.

Takodjer mi je dužnost ustati u obranu moji nekadašnjih zapovjednika, kao mnogih drugih hrvatskih javnih radnika, koji su NEPRAVEDNO obtuženi, ili, koje se je pak na vrlo nečastan način pokušalo iz hrvatskog oslobodilačkog rada izgurati, a što je očito, od obće štete hrvatskoj stvari. Radi toga smatram, da mi je to dužnost napraviti ovim putem, jer ste me Vi svojim pismom na to podstrekli i jer mi je to dužnost učiniti, kao Predsjednik matičnog hrvatskog društva u Australiji, a družtveni odbor stavio mi je to u dužnost svojom odborskom sjednicom.

Naše je duboko uvjerenje, da se nećemo nikada povratiti u Hrvatsku jedino pozivanjem na prošlost, medjusobnim laskanjem i zadovoljavanjem pretjeranih taština. naprotiv, potreban je rad, postavljen na zdravim, obćim hrvatskim nadstranačkim temeljima. Zavaravanjem samoga sebe, ili drugih, nikada se nije ništa postiglo, niti ima izgleda, da bi zavaravanjem ičem dobrom moglo dovesti. Zato, ako postoji zlo u narodnoj borbi, onda je početak svakog zla u mistifikaciji, bilo pojedinaca, ili cielog naroda, te radi toga KAO PRVO - POGLEDAJMO ISTINI BEZ STRAHA OTVORENO U OČI.

Kada netko radi preočitu štetu - sliepac vidi, da su posljeni potezi vodstva iz Buenos Airesa napravili užasne štete hrvatskoj emigraciji - pa kada pored pre goleme štete netko čini OČITU NEPRAVDU I JASNO, NEMILOSRDNO RUŠI, ONO ŠTO SMO S NAPOROM GODINAMA RADILI I STVARALI - ONDA BISMO MORALI BITI NEDOZRELI LJUDI i nedostojni ustaške prošlosti, ako bismo, takove žalostne ispade JEDINO IZ RAZLOGA KULTA LIČNOSTI POHVALILI.

Mi to, Poglavniče, ne možemo, niti ćemo, nego naprotiv PROSVJEDUJEMO, (kao danas hrvatski Branitelji koji prosvjeuju na Savskoj protiv nepravde ministra hrvatske vlade Freda Matića, mo. Otporaš.) te dozvolite, da Vam na Vaše pismo upućeno meni odgovorim.

Nastavlja se. Ovo je (1) prvi dio.

Bobani
19-03-2015, 14:47
ODGOVOR NA PISMO POGLAVNIKU N.D.H. DRU. ANTI PAVELIĆU. (2)

Kao prvo , iz Vašeg pisma sliedi, kao da su "zatajena" pisma koja da ste poslali u slučaju generala Luburića i brata Srećka Rovera. Medjutim, istini za volju, niti Vi, a niti Vaši suradnici, nisu nikada u ovim dogadjajima na naše društvo poslali nikakovih "obaviesti", pa čak ni brata Rovera, niste izravno o ničem obaviestili, pa mi nismo tužnih obaviesti ni primili, te prema tome nisu mogli biti zatajani.

Druga je stvar, da li su Hrvati u Australiji i u cielom svietu saznali za vaše "odluke", obaviesti i "upute". Razumljivo je, da jesu, jer ste svemu Vi dali JAVNI ZNAČAJ, objavivši u više navrata u novinama "Hrvatska", a neprijatelji su upravo sa slavljem sve to prenosili i u svojim novinama na veliko o tome pisali, te nas upravo čudi, kada pišete, da "Vaše upute predočimo čestitim rodoljubima u koliko prije nisu imali mogučnosti viditi ih i saznati za sadržaj".

Konačno, da ciela stvar dobije posebnu krunu, zagrebački "Vijesnik" na veliko je o tome pisao, veseleći se što ustaški Poglavnik izbacuje najčestitije hrvatske rodoljube, kada ih već komunisti nisu mogli ni moralno, ni fizički likvidirati.

Vaša "odluka" da se iz hrvatskog družtvenog života ukloni brata Srećkla Rovera, primjer je, kako se je odgovorilo mladom hrvatskom rodoljubu i ustaši iz predratne Jugoslavije, za nepokolebivu vjernost hrvatskoj oslobodilačkoj stvari i PRIMJER JE, kako se je htielo platiti Hrvatu i Ustaši od rane mladosti, što je puna dva desetljeća neumorno se borio za svoj narod i branio Vas osobno od mnogih napada, te je imao i danas snage nepokolebati, nego i dalje u radu za Hrvatsku sa duhom mladosti patiti.

Hrvatska družtva i klubovi u Australiji i Novom Zelandu, prožete zdravim demokratskim duhom, jasno su na to rekla svoju rieč i jednoglasno se izrazila u zaključku Medjudružtvenog Odbora od 14 siečnja 1956. g., TE NI DANAS NEMAJU PREMA TOME ŠTO IZMJENITI.

Kao odgovor na nepokolebiv stav hrvatskih organizacija u Australiji i Novom Zelandu i kao odgovor na negativnu reakciju na Vaše "odluke" u cieloj hrvatskoj emigraciji, Vi ste Poglavniče, na silnu žalost i nevjerojatnu sramotu, da bi ste silom, ili milom polučili učinak, NA PRAVDI BOGA proglasili ste ustaškog fanatika Srećka Rovera tobože "sumnjivim i komunistom"...!!! To nas je svih, Poglavniče, zapanjilo do neizmjernosti. I onda, DA NEPRAVDA DOBIJE KRUNU, kada je brt. Rover, tražio, da mu se sudi, ONDA STE TO ODBILI, jer ste bili uvjereni, da nije istina ono što ste predhodno sa stanovitim namjerama izjavili, a što je kasnije na sudu u Barceloni i dokazano. (Kada je izbio spora između Poglavnika i generala Vjekoslava Maksa Luburića 1955. godine povodom sastanka između dra. Milana Stojadinovića i Poglavnika dra. Ante Pavelića 1954-1955. godine, a sve u ime takozvanog Poglavnikova "vodstva", došlo je do tolike zaoštrenosti da je general Luburić u ime Hrvatskih Oružanih Snaga, HOS sazvao vojnički SUD u Barceloni i na taj SUD pozvao sve zavađene i u spor umješane stranke. Kako se nitko, ama baš NITKO, od strane Poglavnikova "vodstva" (pa ni Poglavnik) nije pojavio na tom SUDU u Barceloni, Španjolska. Poslije tog SUDA na kojem se je sve, ama baš SVE pretreslo o "takozvanoj veleizdaji" Srećka Rovera, general Drinjanin i pukovnik HOS-a dr. Marijan Pušić su izdali posebni br. DRINE od 88 stranica, br. 1-3 travanj 1956., gdje iznose mnoge nama Hrvatima danas nepoznate stvari šta je tko radio. Mo. Otporaš.)

U Vašem govoru, od 10.4.56. u Buenos Aires-u, rekli ste: ".....da će u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj dostojnom i sretnom životu biti osnovica podpuna ravnopravnost i najšira sloboda čovjeka....." a MEDJUTIM, SVOJOM IZJAVOM "do znanja" I NAKNADNIM ODBIJANJEM ZATRAŽENOG SUDA PREGAZILI STE NAJPRIMARNIJE NAČELO LJUDSKE SLOBODE I SIGURNOSTI GRADJANA - ZANIEKALI STE PRAVO OBRANE I ČAK ŠTO VIŠE PRAVO SUDA NAD NEPRAVDOM!

Nastavlja se.

Bobani
19-03-2015, 17:49
OVA JE "DRINA" br. 1-3 travanj 1956. POSVEĆENA USTAŠKOJ PRAVID

(Mogao sam ja ovaj posebni prilog staviti poslije pismenog odgovora Petra Filipovića Poglavniuku dru. Anti Paveliću od listopada 1956. godine. Naravno da sam mogao, ali sam namjerno to stavio ovdje između nastavaka ovog odgovora, jer se uistine radi o istim trzavicama. Usporediti ovaj opis iz DRINE br. 1-3 1956. sa pismom predsjednika Hrvatskih Društava u Australiji gosp. Petra Filipovića, svakako će se dobiti jasnija slika događaja i svih zavrzlama tog vremena. Otporaš.)

HRVATSKI NARODNI ODPOR
Stožer "V"
Br.: 1376/56
Stan, dana 22/2/56.

HRVATSKOJ EMIGRACIJI!

U posljednje vrieme kolaju po redovima hrvatske emigracije razni letci, privatna i službena pisma, pa čak i Odredbe Poglavnika, u kojima se obtužuju dužnostnici Hrvatskog Narodnog Odpora, a posebno Glavni tajnik Hrvatskog Narodnog Odpora za Oceaniju i Tajnik medjunarodnog Odbora Srećko Rover. On je konkretno obtužen, da je izravni krivac za tragediju pok. Božidara Kavrana i 95 drugova, koje da je sve skupa prevodio preko granice i predavao u ruke OZNE, sviestno i kao komunistički agent, čime je počinio izdaju. Isti je riešen svoga vojničkog čina i izključen iz ustaških redova.

Gornjom obtužbom tangirana je ne samo hrvatska, ustaška i vojnička čast ustaškog nadporučnika Srećka Rovera, starog zaprisetnutog ustaše, pripadnika jedne djelatne i tajne ustaške ćelije u Sarajevu, kasnije častnika Crne legije i Ustaške Vojnice, nego je tangirana i čast nas, koji smo mu kao zapovjednici dali povjerenje i povjerili dužnosti, a ujedno je tangirana i čast mnogobrojnih dužnostnika i pripadnika Hrvatskog Narodnog Odpora u Oceaniji i diljem svieta. Iz gornjih razloga mi smo kao predstavnici Hrvatskog Narodnog Odpora opetovano tražili od nadležnih starješina, da se sastavi jedan Stegovni ili častni Sud, koji bi na osnovu konkretnih obtužaba izpitao nadporučnika Rovera, a ujedno i sve ostale, kojima je slučaj poznat ili misle, da su pozvani nešto reći savezno sa ovim problemom. U isto vrieme mi smo opetovano ponudili material, kojeg posjedujemo o istrazi, koju smo proveli po našj dužnosti na osnovu "glasina", koje su se širile sa izvjestnog mjesta.

Kako su naši pokušaji ostali bezuspješni, odlučili smo sastaviti ČASTNI SUD na čelu sa pukovnikom Dr. Marijanom Pušićem, koji je i kao poznati nacionalni borac, častnik i pravnik, te suradnik iz Poglavnikovih maldih dana i osoba povjerenja obih zainteresiranih stranaka, što se vidi kako iz Poglavnikove, tako i iz Okružnice Hrvatskog Narodnog Odpora, pozvan da bude na čelu ČASTNOGA SUDA.

ČASTNI SUD sastoji se iz Predsjednika i 4 prisjednika (vatanta), (ne znam šta bi ta riječ "vatanta" mogla značiti, mo.) od kojih dva postavlja Hrvatski Narodni Odpor, a drugu dvojicu naka postave oni, koji dižu obtužbu. Kako bi se čuo i glas hrvatskih boraca i šireg kruga ljudi, sastavit će se i POROTA, koja će imati 12 lica, (porotnika, mo.) od kojih polovicu postavlja Hrvatski Narodni Odpor, a izbor druge polovice prepuštamo drugoj strani. Porotnici će se birati iz redova bezuvjetno poznatih i izgradjenih prvoboraca, u čije se političko poštenej i izpravnost neće moći posumnjati. Dužnost porotnika biti će, da na osnovu iznesenih podataka Obtužbe i Obrane donesu svoj pravoriek o krivnji ili nekrivnji obtuženog nadporučnika Srećka Rovera, na temelju čega će onda ČASTNI SUD donieti svoju kondemnatornu ili oslobadjajuću osudu.

Pozivamo stoga krugove i pojedince, koji su bilo nepodpisano, bilo podpisano, vlastitim ili krivim podpisom pisali svoje obtužbe protiv S. Rovera, da SUDU ČASTI doprinesu i predlože svoje dokaze o krivnji S. Rovera i da imenuju osobu, koja će vršiti funkciju tužitelja. S druge strane pozivljemo nadporučnika Rovera, da sa svoje strane imenuje svjedoke i predloži sva ostala dokazala kojima misli, da može ustanoviti i dokazati svoju ne krivnju u ovoj stvari i ujedno da imenuje sebi branitelja, koji će pred sudom braniti njegove interese. Imena sudaca i porotnika saobćiti ćemo odmah nakon što protivna strana, koja okrivljuje, saobći imena svojih sudaca, porotnika i tužitelja.

Saobćenje imena sudaca, porotnika kao i tužitelja i branitelja, te sve eventualne primjedbe i prigovore molimo slati na privatnu adresu pukovnika Pušića, koja glasi:

Dr. Marijan Pušić
Calle Castello, No. 38-II
Madrid - Espana.

Pukovnik Pušić će za vrieme trajanja sudskog postupka biti riešen svake druge dužnosti, i on će po primitku imena sudaca, porotnika, tužitelja i branitelja te nakon ustanovljenja suda, saobćiti ta imena i ostalo potrebno hrvatskoj emigraciji i poduzeti potrebne mjere za otvoranje sudskog postupka.

Svi dopisi u ovom predmetu neka se šalju preporučeno u dvojstrukoj kuverti sa oznakom na unutarnjoj kuverti "ZA ČASTNI SUD". Skrajni rok za saobćenje imena sudaca, porotnika, tužitelja i branitelja te podnašanje materijala, kako sa jedne, tako i sa druge strane, jest 20 travnja 1956. godine, kojega će se dana izdati obaviest o sastavu suda i započeti sa postupkom.

Gornjim će ujedno biti udovoljeno opetovanim molbama obtuženog nadporučnika Rovera, koji je zahtievao postupak protiv sebe na osnovu raznih obtužbi.

Gornji zaključak izdajemo na osnovu odluke Predsjednika Hrvatskog Narodnog Odpora, a temeljom traženja pripadnika Hrvatskog Narodnog Odpora.

Za Poglavnika i Dom Spremni!

Hrvatski Narodni Odpor.

(Ovo Poziv - APEL - Hrvatskoj Emigraciji se nalazi u knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" strana 84-85. Po potrebi ću ovdje iznijeti od slova do slova izviještaj sa tog ČASTNOG SUDA koji je održan u Barceloni, Španjolska u svibnju i lipnju 1956. godine. Otporaš.)

Bobani
21-03-2015, 18:26
POGLAVNIK DR. ANTE PAVELIĆ I NJEGOVO DJELO



Hrvatski književnici izvan domovine

Rodio se 14. srpnja 1889. u mjestu Bradini povrh Konjica. Kako mu je otac bio građevinski poduzetnik, obitelj mu se, inače rodom iz sela Serdara ponad Senja, zbog uvijek novih poslova i obveza često preseljavala.
Pučku školu je pohađao u mjestu Jezeru nedaleko od Jajca i u samu Jajcu. Prva četiri razreda klasične gimnazije završio je u Travniku, a ostale razrede li Senju, Karlovcu i Zagrebu, gdje je i maturirao. Godine 1910. upisuje se na Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, te na istom doktorira iz pravnih znanosti 1915.

Kad je dovršio studij, zapošljava se kao perovođa (koncipient) u odvjetničkoj pisarni dr. Aleksandra Horvata, predsjednika Hrvatske stranke prava. Godine 1918. izabran je za tajnika, a koju godinu poslije za podpredsjednika te stranke.

Iste godine otvara svoju vlastitu odvjetničku pisarnu u Zagrebu i uskoro će postati poznat kao branitelj političkih progonjenika, od dr. Milana Šufflaya i drugova do makedonskih sveučilištaraca,
Uza svoje profesionalne obveze Pavelić postaje vrlo djelatnim u poli*tičkom životu Hrvatske, primjerice: djeluje među pravaškom i sveučilišnom mladeži, organizira Građansku zaštitu, osniva žensko društvo "Katarina Zrinska", u različitim izaslanstvima putuje i zastupa hrvatske probitke u Europi, osniva "Hrvatski Radnički Savez", pokreće glasilo "Hrvatski radnik", biva najprije biran za gradskog zastupnika grada Zagreba, onda za oblasnog zastupnika zagrebačke oblasti i 1927. na parlamentarnim izborima za narodnog zastupnika uNarodnoj skupštini u Beogradu.
Nakon ubojstva S. Radića i drugih zastupnika Hrvatske seljačke stranke u beogradskoj Narodnoj skupštini, doživjevši nemoć parlamentarne demokracije pred udržavljenim srpskim terorom i samovoljom, odziva se pozivu Seljačko-demokratske koalicije na zajedničku suradnju svih hrvatskih stranaka, te tako pristupa s dr. Antom Trumbićem u ime Hrvatskog bloka u sveopći Zastupnički klub Hrvatske seljačke stranke. U isto vrijeme utemeljuje organizaciju "Hrvatski domobran" i pokreće istoimeno glasilo.

Proglašenje šestosiječanjske diktature srbijanskog kralja Aleksandra Karađorđevića 1929. zadnji je čavao u Pavelićevu dugogodišnju nadu da se politički može izboriti od Srba slobodu u Jugoslaviji. Odmah s najužim suradnicima osniva hrvatsku revolucionarnu organizaciju "Ustaša" i, kako je rad političkih stranaka bio zabranjen, a ustav ukinut, 17. siječnja iste godine napušta Hrvatsku i odlazi u svoju prvu političku emigraciju u Austriju.

U izbjeglištvu traži potporu na svim stranama u borbi za oslobođenje Hrvatske od srpskog jarma. U travnju u Bugarskoj potpisuje "Sofijsku deklaraciju" s Makedonskim nacionalnim komitetom, jer im " ... nemogući režim kome su podvrgnute Hrvatska i Makedonija, podjednako nalaže, da koordiniraju svoju legalnu djelatnost za izvojštenje čovječjih i narodnih prava, političke slobode, te potpune nezavisnosti i Hrvatske i Makedonije".

Koji mjesec poslije, pozivajući se na zakon o "zaštiti države", beograd*ski sud osuđuje u odsutnosti dr. Antu Pavelića na smrt i raspisuje nagradu "za živog ili mrtvog".
Noseći sad svaki dan glavu u torbi i ne znajući hoće li biti živ sutra, Pavelić još radikalnije počinje dinamizirati svoj rad. Tražeći međunarodnu potporu, preko Carigrada, Soluna i Trsta stiže u Beč i kao prvi narodni zastupnik koji se nakon proglašenja diktature našao u inozemstvu, naslovljuje svoj memorandum Društvu Naroda (SDN) u Ženevi, a s pojedincima i organizacijama u Hrvatskoj stalno jača veze.

Godine 1932., po uvjerenju svih, organizira lički ustanak, a 1934., zajedno s makedonskim emigrantima, atentat na srpskog kralja u Marseillesu. Nakon toga je u Beogradu drugi put u odsutnosti osuđen na smrt.

Cijela Europa postaje Paveliću nestalno mjesto boravka i revolucionarno-političke djelatnosti za oslobođenje Hrvatske od velikosrpske vlasti. Beogradska politika povezivanja Jugoslavije s fašističkim silama Osovine dovela je Pavelića na neko vrijeme utorinsku ijoš neke talijanske tamnice i zatočeništva.

Kad se pod Hitlerovom okupatorskom palicom rasplamsao rat u Europi i kad je 10. travnja 1941. proglašena Nezavisna Država Hrvatska, Pavelić nakon nekoliko dana s ustaškim postrojbama ulazi u Zagreb, izdaje odredbu o imenovanju Hrvatske državne vlade, osniva hrvatsku vojsku, diplomatsku i upravnu službu, te počinje organizirati tu odmah sa srpskom pobunom posebice, te strašnim ratom suočenu, proglašenu hrvatsku državu, koje je postao poglavnikom.

Kako je uspostava hrvatske države značila ispunjenje stoljetnoga sna hrvatskog naroda, a Pavelić u tome imao vodeću ulogu, spočetka je imao oduševljenu potporu velike većine svoga naroda. Što su pak i za Hrvatsku nedvojbeno okupatorski i najčešće neizbježivi utjecaji i moći talijanske fašističke i njemačke nacističke vlasti bivali u praksi prisutniji, te zbog svih drugih ratnih užasa u Hrvatskoj (na malom području koje se borilo šest-sedam različitih vojska), Pavelić je kao hrvatski državnik, zajedno s državom kojoj je bio na čelu i za koju se borio, imao sve manje izgleda i doma i općenito u svijetu.

Dakle, na kraju 2. svjetskog rata Pavelić odlazi ponovno u emigraciju, najprije u Austriju. Pao je nakratko u ruke Engleza, ali ga nisu prepoznali. Nakon toga se skriva kod nekoga seljaka u Alpama, s krivotvorenim ispravama kao Austrijanac. Zamalo je izbjegao uhićenju i izručenju "po nalogu Udbe, ali i u sklopu dogovora među obavještajnim službama", te se nakon ljeta iste godine prebacio u Italiju. Tamo su ga, kao svojega davnoga đaka, zaštitili i dali mu krov na glavom u Firenci, Rimu i drugdje isusovci. Pod kraj 1948. stigao je u Argentinu i naselio se s obitelji u blizini Buenos Airesa. Ponovno pokušava, ali bez većih mogućnosti, djelovati za oslobođenje Hrvatske od komunističke i srpske vlasti.

Datum osude na smrt dr. Ante Pavelića od novih jugoslavenskih vlasti u poraću zabilježen je različito na više mjesta, ali je sigurno da je javno tužilaštvo N.R.Hrvatske podiglo optužnicu protiv dr. Ante Pavelića sa svrhom njegova izručenja iz Buenos Airesa, i to 10. svibnja 1951. (br. 1241 51), radi kaznenih djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava iz čl. 124. (genocid), 125. (ratni zločin protiv civilnog stanovništva) i 128. (organiziranje grupa radi vršenja genocida i ratnog zločina) Krivičnog zakona. Nakon jugoslavenskog atentata na nj u travnju 1957. odlazi najug Argentine u Punta Arenas, a kratko nakon toga prelazi u Čile. Kad su i tamo počele istrage o njegovoj osobi, otputovao je u Španjolsku. U Madridu je proživio dvije godine i od posljedica atentata umro 28. prosinca 1959.

Pavelić se zarana počeo baviti govorništvom i pisanjem, i to obično u glasilima društava i organizacija kojima je pripadao. O Paveliću se mnogo pisalo, zacijelo će se još pisati, a i on je sam razmjerno puno napisao. U pisanju se najviše bavio političkim temama, ali nisu mu bile strane ni povijesne raščlambe, pravne rasprave, raspre, romani i sjećanja. Neke su mu knjige prevedene na njemački, španjolski i talijanski jezik.

Dočitavanje, iz razumljivih razloga dosad širem krugu nepristupačne njegove pisane riječi, bez dvojbe će pokazati da je, uz izrazite politološke crte, ponegdje iz njega znala progovoriti izrazita literarna nadarenost. To se posebito očituje u njegovim "Doživljajima", u kojima svoja sjećanja pretače u pripovijetke.

Zasebice su mu objavljena sljedeća djela:

- Parlamentarni govori i izjave, Zagreb 1928.
- Aus dem Kampf um den Selbstandigen Staat Kroatien (dokumentarna studija), Beč 1931.
- La restauration economique des pays danubiens. Le desarmament, Belgrade et la Croatie (knjižica). Beč 1932.
- Liepa plavka (roman), Buenos Aires 1935.
- Errori e Orrori (poslije knjiga na hrvatskom "Strahote zabluda" - na talijanskom; pod pseudonimom A.S. Mrzlodolski; knjigu su odmah nakon izlaska bile zaplijenile talijanske vlasti), Siena 1938.
- Die kroatische Frage (knjižica), Berlin 1941.
- Strahote zabluda. Komunizam i boljševizam u Rusiji i u svijetu, Zagreb 1941.
- Errori e Orrori (knjiga "Strahote zabluda" na talijanskom), Zagreb 1941.
- Dr. Ante Pavelić riešio hrvatsko pitanje (priredio Ivo Bogdan), Zagreb 1942.
- Putem Hrvatskog Državnog Prava. Poglavnikovi govori, izjave i članci prije odlaska u tuđinu (knjižica; prikupio Mijo Bzik), Zagreb 1942. –
- Istina o tobožnjem prekrštavanju pravoslavnih (knjižica), Buenos Aires 1953. .
- Liepa plavka (roman; 2. izd.), Buenos Aires 1954.
- Errores y Horrores (španjolski prijevod "Strahote zabluda"), Buenos Aires 1955.
- La visite de Tito a Paris: un grand blame (knjižica na francuskom; koautor s Georgesom Desbonsom, potpisanim s A.B.), Buenos Aires 1956.
- Doživljaji L (uspomene kroz pripovijetke), Madrid 1968.
- Lijepa plavojka (roman; posebno izdanje), Chicago 1968.
- Liepa plavka (roman; 3. izd.), Madrid 1969.
- Imina o tooMnjBn1 prekrštavanju pravoslavnih (2. izd.), Buenos Aires 1971.
- Strahote zabluda (4. izd.), Madrid 1974.
- Putem Hrvatskog Državnog Prava. Članci, govori, izjave 1918.- 1929.; istoimena knjižica iz 1942. samo je poslužila kao početna podloga ovome opširnom djelu), Madrid 1977.
- Hrvatska Pravoslavna Crkva (sabrani dokumenti), Madrid 1984.

Bobani
21-03-2015, 22:35
ODGOVOR NA PISMO POGLAVNIKU N.D.H. DRU. ANTI PAVELIĆU. (3)

Vi ste, Poglavniče, OBTUŽILI JAVNO, i to jantežom obtužbom, koja se može zamisliti, A ODBILI STE SVAKI SUD, SVAKO SUDJENJE, SVAKU RAZPRAVU, I ŠTO VIŠE FORMALNO ZABRANILI OBRANU, te se je čak prietiol onima, koji su u obranu istine i pravde ustali..!!!

Ljudska zajednica u kojoj se ne bi poštivala načela pravde, sud, zakoni i obrana u okviru zakona NE BI MOGLA ZA DUGO OBSTOJATI. Takova zajednica bila bi ruglo, da ne kažem nesreća onih, koji ju nastanjuju. Država, u kojoj Vlada, Predsjednik Vlade i druga tiela NE ZNAČE NIŠTA - predstavlja, ili anarhiju, ili samovolju onoga, koji s njom (vjerojatno silom) upravlja.

U našem konkretnom aslučaju, Poglavniče, čak je i zahtijev Predsjednika Hrv. Drž. Vlade, rahmetli dr. Kulenović, da se postavi sud i IZPRAVI UČINJENA NEPRAVDA SA VAŠE STRANE - ODBIJEN. To ste učinili, Poglavniče, JER STE ZNALI DA JE OBTUŽBA, KOJU STE IZNIELI NEISTINITA, pa ste ipak tu neistinitu obtužbu JAVNO IZNIELI, dapače ponavljali i na zgraženje hrvatske emigracije sud i obranu odbili, TE STE S TIME PREGAZILI NAJOSNOVNIJE PRAVO ČOVJEKA - PRAVO SUDA NAD SAMOVOLJOM I NASILJEM.

To ste napravili u tudjini, bez vlasti, da nas je strah kazati, šta bi ste napravili u domovini sa vlašću. Takav je postupak U PODPUNOM PROTURIEČJU sa vašim govorom od 10.4.1956. god.

Srećko Rover, iznio je i previše očitih dokaza u svoju obranu, (poslije opisa ovog pisma Poglavniku, iznijet ću u cijelosti sav tijek rasprave sa suda koji je održan u Barceloni u svibnju i lipnju 1956. godine, mo) pa je hvala Bogu, i protiv Vaše volje održano sudjenje u Barceloni i tom prilikom dokazana je podpuna nekrivnja brata Rovera, savezno sa Vašim optužbama, na čemu smo mu svi od srdca čestitali.

Nije žalostni slučaj protiv Srećka Rovera osamljen slučaj, nego je dapače čitav naiz iztaknutih rodoljuba, koji su izravno, ili posredno obtuženi i oblaćeni. Mnogi od njih nalaze se već nekoliko desetljeća u nesebičnom radu za Hrvatsku i ništa ih nije moglo pokolebati, ali ih je Vaš postupak bolno ogorčio. Neki si od njih "osudjeni", jer se nisu dali smutiti, niti od veliko-Srba, niti od bivših filo-komunista i bezvjernika. Drugi su pak proglašeni "izdajnicima", jer su branili granice na Jadranu" ili Drini a treći su odbačeni jer su zagovarali jedinu obću hrvatsku, mjesto bilo kakovu lokalnu, ili stranačku politiku.

Vrhunac ciele stvari doživljen je u slučaju fanatičnog Hrvatskog Revolucionarca i legendarnog generala Vjekoslava Luburića. On je u ranoj mladosti, sa zanosom hrvatskog idealiste stupio u najborbenije omladinske redove i gotovo, kao mladić odlazi u emigraciju, da na Janka Pusti izgradi se u čovjeka nepokolebivo odanog Vama osobno, uvjeren, kao i mi drugi, da sve što radite, radili ste za dobro domovine, ISKLJUČUJUĆI MOGUĆNOST DA BISTE TADA MOGLI NAPRAVITI NEŠTO I U MALOM DIELU SLIČNO OVOM ŠTO STE SADA URADILI.

Na Janka Pusti general Luburić ustaje protiv onih koji su Vas......(nečitljivo), a kada su se u prvoj emigraciji neki pokolebali kroz težki život emigranata i prognanika, general Luburić, otaje do posljednjega na težkom putu revolucionarne borbe. (Treba pratiti i čitati Maksa Luburića memoire i povratak u Hrvatsku sa janka Puste u Hrvatsku čim se je Proglasila Nezavina Država Hrvatska 10 Travnja 1941. godinew, mo.)

U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj - general Luburić postaje zapovjednik Jedinice, koja je brojila preko 20.000 najborbenijih dobrovoljaca, te bez obzira na prisutnost Talijana, ili Nijemaca, branio je jedino i iskljućivo interese Nezavisne Države Hrvatske, uviek kao nepomirljivi neprijatelj komunizma i veliko-srbstva.

Vi ste ga, Poglavniče, u bezbroj navrata pohvalili, bio je kod Vas, tako rekuć, dva puta tjedno na večeri, dali ste mu opravdano u ime naroda hrvatskog bezbroj odličja, koja je zaslužio, imenovali ste ga generalom, dali Mu vitežtvo i u najkritičnijim danima poslali ste Ga na najodgovornije dužnosti, kao Vašeg osobnog izaslanika, sa svim Vašim punomoćima. Pri povlačenju 1945. god., kao najsposobnijem i najpouzdanijem, povjerili ste mu obranu grada Zagreba i zalaznicu povlačenja hrvatske vojske 1945. god.

Rat je završio, a general Luburić, ostao je dosljedan vojnik, te je par godina proveo u šumi, da na koncu ranjen dodje u emigraciju, gdje Vas je upozorio, da akcija povratnika u domovinu (koja je bila u toku) mogla bi tragično završiti. U emigraciji, nakon tragedije 1948. god., povjerili ste mu reorganizaciju Hrvatskog Narodnog Odpora.

Kada su se u poslijeratnom vremenu, mnogi zavulki i kada mnogi nisu iz oportuniteta i straha smieli spominjati Vaše ime, (Tko je imap priliku pratiti i čitati knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" koja je prije šest mjeseci izišla u Zagrebu, moga je tu vidjeti u tim nekoliko stotina Maksovih pisama kako je on bodrio sve Hrvate, posebno hrvatske vojnike, da bez straha i ikakove hipoteke spominju ime Poglavnika itd., mo) prvi je bio general Luburić i pukovnik Ivan Štir, koji su uz ostali rad na svakom polju, učinili nadljudskih napora, da bi se podigao Vaš osobni stieg, sve u vjeri, da ćete Vi zastupati interese hrvatskog naroda u bezkompromisnoj borbi protiv srbo-komunizma.

"DRINA" Vjestnik Hrv. Narodnog Odpra - obnovila je Vaš autoritet, da sada, za hvalu, srušite taj isti autoritet na "Drini", na generala Luburića, dok ste pukovnika Štira uklonili još prije tri godine.

U Vašem pismu meni. kažete na naše silno iznaneđenje, da ste generalu Luburiću u N.D.H. "zabranili nošenje častne ustaške odore...", dok cijeli sviet zna, da ste ga generalom i vitezom imenovali, jer je to zaista bio i zaslužio. Užasno zvuče Vaše rieči, kada danas, nakon svega što je general Luburić napravio za Hrvatsku i za vas osobno - kažete: "...da ste mu bili zabranili pojavljivanje medju ljudima i da je u tudjini nastavio sa nepoštenim i nečastnim djelovanjem..."

Nastvlja se.

Bobani
23-03-2015, 03:04
ODGOVOR NA PISMO POGLAVNIKU N.D.H. DRU. ANTI PAVELIĆU. (4)

Zar je to plaća ustaškog Poglavnika, naboljim i najčestitijim ustaškim revolucionacima..????

Činjenice, koje je u "DRINI" iznio general Luburić, kao odgovor i obtužbu, ne mogu se opovrći samo jednostavnim njekanjem i demantom u dva redka. Dapače, nama izgleda, da takovi bezsadržajni demanti još jače argumentiraju obtužnicu, koju je "DRINA" jasno i činjenicama obrazložila. (Ponavljam: Radi se o specijalnoj "DRINI" POSVEĆENA USTAŠKOJ PRAVDI br. 1/3 travanj 1956. God. VI, mo)

No postoji, radi toga, nikakovi razlog, da bismo naš stav prema "DRINI" i Hrvatskom Narodnom Odboru u bilo čemu mienjali, te i dalje smatramo "DRINU" službenim Vjestnikom Hrvatskih Oružanih Snaga, JER ZAISTA PREDSTAVLJA DUH HRVATSKE VOJSKE, TE IMA PUNO PRAVO GOVORITI U IME NAS VOJNIKA. (Tko je imao priliku pratiti Pisma Vjekoslava Maksa Luburića ili kupiti knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKAS LUBURIĆA", tu bi u tom pismima moga pronaći mnoga pisma u kojima general piše svojim suradnicima kako je u ime "vodstva" došlo da se časopis "DRINA" mora bojkotirati, pakete ne otvorene vraćati natrag pošiljatelju, a urednici časopisa "IZBOR" su javno pisalo da što god dođe od "Drine" i Vjekoslava Luburića, baca se u školjku, zahod, W.C., mo. Otporaš.)

Ponosim se, Poglavniče, da sam bio pripadnik Ustaške Obrane, dakle, da sam bio u jedinici, kojoj je bio zapovjednikom general Luburić, ponosim se posebice danas, jer je general Luburić i dalje ostao vjeran hrvatskoj narodnoj stvari, kao što je bio i onda, kad je kod Dubice napao četnički transport, kojeg su štitili Nijemci i kada je radi oblastno njemačko zapovjedničtvo poslalo oklopni vlak da zaštiti četničko kretanje. (Ovo piše očevidac tih dogodovština koji je bio tu. zato trebamo više vjerovati očevidcima događaja nego, recimo, onima koji prave i istinite dogodovštine i činjenice prepisuju, nadopunjaju, izbacuju po ćeifu, mijenjaju onako kako bi oni to htijeli da je bilo, a ne kako je bilo. Mo.) Mi smo u tom sukobu zarobili cieli njemački oklopni vlak, odnieli sa njega topove i obranili Dubicu, od četničkog pohoda. General Luburić, radi toga sukoba s Njemcima morao je biti formalno prebačen u drugo područje i "razriešen dužnosti" i to je period, koji Vi danas spominjete, "da ste zabranili vršenje svake dužnosti generalu Luburiću", medjutim niste nam kazali, da je to bilo, jer se je uzprotivio četnicima, koji su bili štićeni od lokalnih njemačkih zapovjednika. Medjutim i tada je general Luburić, nosio častnu ustašku odoru i bio zapovjednikom u jedinici P.T.S.-a prigodom otvoranja puta za Varaždin.

General Luburić nije bio nikada pokolebao ni pred Talijanima, ni pred pojedinim njemačkim visokim častnicima, kada se je radilo o obrani interesa Države Hrvatske. Vi ste ga tada pro-forma premjestili, a danas to prikazujete, nažalost, u sasvim drugom svietlu.

Bio sam osobno u dotičnoj akciji, jer je topnički sklop sudjelovao i vrlo je čudno o tome pisati upravo meni, koji sam se kao vojnik borio pod zapovjedništvom generala Luburića protiv četničkih upada, više puta štićenih od lokalnih njemačkih zapovjednika, ili pak Talijana. Bez učinka su obtužbe protiv generala Luburića, temeljene na dogadjajima u kojima je general Luburić branio Hrvatsku Državu pred četničkim napadima, ili pak sprečavao slobodni prolaz četničkim jedinicama. (Što ovdje upada u oči je to da će nadolazeća hrvatska pokoljenja znati razlikovati "USTAŠKU BORBU ZA HRVATSKU DRŽAVU i PARTIZANSKU BORBU PROTIV HRVATSKE DRŽAVE. To će nedvojbeno biti REHABILITACIJA SVIH USTAŠA I USTAŠKOG POKRETA U BORBI ZA OSTVARENJE HRVATSKE DRŽAVE I U OBRANI ISTE. Mo. Otporaš.)

Baš*radi njegovog odlučnog i hrabrog stava, radi njegove jednostavnosti, radi njegove privrženosti vojnicima i radi njegove bezkompromisnosti u borbi protiv srbo-komunista, general Luburić postao je legendarnim hrvatskim vojničkim zapovjednikom. Radi svega toga, mi smatramo, da je postupak naspram generala Luburića sa Vaše strane NEIZPRAVAN, a hrvatskoj oslobodilačkoj borbi od krupne štete.

Hrvatska emigracija živi je i sastvni dio hrvatskog naroda i u ovu emigraciju, hrvatski narod u domovini polaže ozbiljne nade, pa prema tome na našoj emigraciji leže i vrlo velike dužnosti. Medjutim očito je, da rad u hrvatskoj emigraciji ne može se koristno provoditi na temeljima postavljenim sa strane pojedinih Vaših suradnika u Buenos Airesu, obzirom, da je tamošnje samozvano vodstvo vrlo uzkogrudno i lokalno nastupilo, a posljednji dogadjaji jasno su pokazali, da nije doraslo ni vremenu, ni potrebama, da bi moglo hrvatsku oslobodilačku borbu sa uspjehom predvoditi.

Nastavlja se.

Bobani
23-03-2015, 12:26
ODGOVOR NA PISMO POGLAVNIKU N.D.H. DRU. ANTI PAVELIĆU. (5) i kraj pisma.

Sviet se nalazi u sustavnom previranju. Na srednjem istoku prilike su takove, (ovdje pisac pisma za sigurno misli na krizu Suetskog kanala 1956. godine kada je egipatska vlada nacionalizirala Sueski kanal i tim aktom skoro prouzrokovali rat, ali na pritisak UN francuske i britanske jedinice su se povukle a*poslije ovih i izraelske. Mo) da bi iz njih mogao buknuti obći rat.

Na sjeveru, naši susjedi Madžari, makakr savladani ogromnom nadmoćju komunističkih sovjetskih tenkova, izvojevali su moralno najznačniju pobjedu nad komunizmom nakon svršetka rata. (WW2, mo.) Cieli je slobodni sviet sa udivljenjem pozdravio madžarsku antikomunističku revoluciju i Bog zna kako se može razplesti kolo antikomunističkog vrenja kod podjarmljenih naroda, medju ove spada i narod hrvatski, pa nam je svima dužnost biti na okupu.

Radi toga, dok viest bruji pred dogadjajima o kojima ovisi sudbina čitavih naroda, dok se i ljuto zavadjeni Šeici u Arabiji mire i pružaju si ruke, dotle mi ne možemo, nego da osudimo ciepanje hrvatskih redova, nepravedno optuživanje čestitih hrvatskih rodoljuba i rušenje konstruktivnih hrvatskih organizacija.

Podstreknuti, jedino ljubavlju prema svojem narodu i gledajući ozbiljnost dogadjaja i prilika OBĆU HRVATSKU SLOGU NA HRVATSKOJ DRŽAVOTVORNOJ MISIJI.

Ako se mogo pregovarati sa dr. Stojadinovićem, ako se može naći "dodirnih točaka" sa g. Fotićem, (ne znam tko bi mogao biti ovaj Fotić, ako nije Konstatin Fotić bivši poslanik kraljevine SHS u Eashingtonu, mo) kako to da se nebi moglo i MORALO POĆI I NAĆI MOGUĆNOSTI DA SVI HRVATI, KOJI SU NA STANOVIŠTU DRŽAVE HRVATSKE NASTUPE, RADE I BORE SE.

Ako je bilo pogrešaka beznačajne naravi predjimo preko njih. Ako je bilo uvreda, oprostimo jedan drugom, ako smo griešili, osudimo sve iz prošlosti i učinimo veliki korak OBĆOJ HRVATSKOJ SLOZI.

Poglavniče, ovim putem apeliram na Vas i na druge iztaknute i vodeće hrvatske političke ljude: DA SE NADJETE SVI ZAJEDNO SA SVOJIM NARODOM HRVATSKIM U JEDNOJ FRONTI PROTIV JUGOSLAVENSTVA I KOMUNIZMA.

Sudbonosni su dani i grieh je prvog reda postavljati osobne razloge nad obćim potrebama. NAS JE PREMALO, DA BI SE BILO KOGA MOGLO OLAKO ODBACIVATI.

Svatko ima pravo i dužnost raditi za svoj narod, a danas je OBĆA HRVATSKA DUŽNOST učiniti sve, da se uklone prepreke, koje bi odvalaje Hrvata od Hrvata.

Rehabilitirajmo oklevetane i nepravedno obvtužene, a osudimo bezvjernika, filo-komuniste, i nagodbenjake na račun cjelovitosti Hrvatske Države.

Pomirimo se sa onima s kojima se nismo trebali ni svadjati, nadjimo se, kao Hrvati skupa i spremimo se za odlučni čas oslobodjenja Države Hrvatske.

Za Dom Spremni!

Podpis: Petar Filipović,
predsjednik aust. hrv. društava,
Melbourne.
Listopad 1956.

Bobani
23-03-2015, 16:19
U ODRAZU VREMENA - ČASTNI SUD HRVATSKOG NARODNOG ODPORA

(U predhodnom opisu sam iznio "ČASTNI SUD HRVATSKOG NARODNOG ODPORA" kojeg se je sazvalo u ime HNO kao hrvatske vojničke ustanove, kojim se je htijelo i željelo dati do znanja hrvatskoj emigraciji da se hrvatski visoki i niži častnici i vojnici HOS ne mogu blatiti kako se kome prohtije i kada to kome politički odgovara. Iz te optužnice se je moglo uočiti o komu se je radilo i zašto je pokrenut taj "ČASTNI SUD". Sada donosim u nastavcima zapisnik s tog SUDA, s naslovom "U ODRAZU VREMENA". Molim one koji iz povijesnih motiva i osobne znatiželje budu ovo pratili, da prave bilješke kako iz optužnice tako isto i iz zapisnika. Svakako se treba uzeti u obzir kako prilike i vrijeme, tako isto i zemlje u kojima su tada Hrvati razbacano živijeli po svijetu. Ne bi bilo uputno, a još manje poželjno da se ovaj povisjene naravi podhvat mjeri iz današnjeg ugla/kuta gledanja. Tim više, bojim se reći, da niti jednoga iz ovih opisa nema više živa među nama. Zato gledajmo ovo više s povijesnih perspektiva nego osobnih. Znam da mnogima to neće biti lako, jer su mnogi još uvijek u oblacima prošlosti, i sve vide onaka kako se njima svidi a ne kako je uistinu na terenu bilo. Svakako treba uzeti u razmatranje Poglavnikovo pismo upućeno predsjedniku hrvatskih društava Australije gosp. Petru Filipoviću 11 srpnja 1956. godine, kao i odgovor Poglavniku gosp. Petra Filipovića Poglavniku od listopada iste godine. Žao mi je reći ali ovi zapisi sa ovog "ČASTNOG SUDA" u barceloni nisu unešeni u knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" Šteta!
M.B. Otporaš.)


U ODRAZU VREMENA

ČASTNI SUD

Z A P I S N I K

O zasjedanju častnog suda u vremenu od 4-6 svibnja 1956. u Barceloni, u predmetu protiv nadporučnika Srećka Rovera, optuženog radi izdaje.

Predsjednik Suda proglašuje otvoranje sudjenja nadporučniku S r e ć k u R o v e r u
i konstatira slijedeće činjenice:

1. Ustanovljuje se, da su na zamolbu obtuženog nadporučnika Srećka Rovera od 16. II. 1956. kao i povodom traženja Pripadnika Hrvatskog Narodnog Odpora, Razpisom Hrvatskog Narodnog Odpora br. 61504 od 22.II.1956. pozvane kao stranka, koja obtužuje, tako i obtuženi, da u svrhu sastava Suda imenuje osobe svoga povjerenja kao i tužitelja resp. branitelja, da podnesu ovome sudu svoju obtužnicu i obranu, te imenuju svjedoke i doprinesu sva ostala dokazala (dokaze, mo), kojima misle, da mogu podkriepiti svoje navode obtužbe odnosno obrane.

2. Konstatira se, da se je obtužena strana gornjem pozivu br. 61504 od 22.II.1956. u cielosti odazvala i predložila kao sudce sa svoje strane Juru Trullolsa i Dinka Šakića (po završetku ovog sudskog Zapisnika trebat će se nešto više reći o osobi Dinka Šakića, mo), kao branitelja Dra. Mihaela Benavent, a isto tako imenovala je 6 osoba, koji bi imali biti članovi Porote. Kako su medjutim nastupili nepredvidivi dogadjaji, koji ugrožavaju obtuženom Srećku Roveru njegov boravak u Australiji i kako bi obavještavanje Porotnika, koji se nalaze po drugim zemljama i kontinentima tražilo mnogo vremena, koje se ne smije gubiti, i kako je potrebno što prije doći do pune istine u svrhu obaviesti australskim vlastima, to se je odustalo od postavljanja Porote i sudjenje će izvršiti Sud sastavljen od tri osobe.

3. Konstatira se, da je obtuženi donio svoje izvješće od 16. II. 1956., koje je zaprimljeno pod brojem 5/1956. i imenovao svoje svjedoke u osobama bojnika Jelenka, pukovnika Štira, stražnika (po svoj prilici se misli reći: stožernika, jer Ivica Hećimović (Mile Markić) je bio stožernik HOS, mo) Ivice Hećimovića i nadporučnika Branka Božičevića, koji su svi podnieli svoja izvješća, zaprimljena pod brojevima, 6, 7, 8 i 9 iz 1956. Osim toga zamolio je, da sud zamoli ministre Lovru Sušića, Matu Frkovića i Mehu Mehičića te Ivicu Krilića, Franca Meštrovića, Ratkića i pukovnika Džala, da i oni podnesu sudu svoje iskaze o tome, što im je u ovoj stvari poznato u vezi sa obtuženim nadporučnikom S. Roverom.

4. S druge strane sud sa žaljenjem konstatira, da se stranka, koja je obtužila S. Rovera radi izdaje i samovoljnog nagovaranja ljudi na polazak u šumu, pozivu sudu NIJE odazvala, te niti je sa svoje strane imenovala sudce ni porotnike, niti tužitelja, niti je podniela obtužnice, a isto tako ni bilo kakovih dokazala za tvrdnje iznesene u pismu Poglavnika Dra. Ante Pavelića, objavljenom pod naslovom " DO ZNANJA " u " HRVATSKOJ " od 7.III.1956.
Prema svemu gore iznesenom trebalo bi svaki postupak protiv okrivljenog nadporučnika S. Rovera odmah obustaviti, jer za njegovu krivicu u stvari ne postoji ni obtužnica ni bilo kakova dokazala, a niti se je ovome sudu bilo tko prezantira kao tužitelj. Medjutim upravo radi S. Rovera potrebno je da se ovo sudjenje ipak održi, jer su temeljem viesti i okrivljavanja iz vlastitih ustaških redova Hrvati Australije, a medju njima i S. Rover došli u jedan težki položaj, pa tako medju ostalim australske novine "THE SUN" donosi viest, da medju Hrvatima Australije imade mnogo komunista.

Radi svega gornjeg Sud je donio zaključak, da se sudjenje održi, da se u osobi Josipa Trullolsa imenuje tužitelj ureda radi, a za obtužnicu da se uzme razpis Poglavnika "DO ZNANJA".

Nakon što su učinjene gornje konstatacije predsjednik suda pozivlje zastupnika obtužbe, da pročita razpis "DO ZNANJA" od 31.XII.1955., koji je izišao u listu " HRVATSKA " broj 5 (197) od 7.III.1956.

U gornjem razpisu obtužuje se nadporučnika S. Rovera:

1. Da je najviše nagovarao pojedine rodoljube i borce, da u tragičnom slučaju velikog rodoljuba i borca Bože Kavrana podju u Domovinu, a u više je slučajeva prikazivao, da je to i Poglavnikova želja bila.

2. Da je Rover sve osobe, koje su otišle u šumu u grupama i grupicama prevodio preko granice i predavao u ruke navodnim Križarima, da ih oni vode dalje u šumu, a medjutim se je kasnije izpostavilo, da to nisu bili Križari nego Oznaši, koji su te ljude odveli u zatvor i na stratište, dočim se je Rover svakog puta vratio natrag u Austriju.

3. Da je medju ostalim preveo i Božu Kavrana.

Budući da obtuženi S. Rover nije pristupan (nisu mu australske vlasti dozvolile napistiti Australiju, tako da Srećko Rover, uz najveću želju, nije bio nazočan na ovome sudu, mo), predsjednik poziva prisjednika (pomoćnog sudca, mo) satnika Šakića, da pročita izvješće obtuženoga, koje se sastoji od 48 tiskanih stranica kao i dopis od 8 travnja, u kojem se stavlja u svemu na razpolaganje Sudu.

Rover u svom izvješću kaže:

ad 1. Da je zaista pozvan na sudjelovanje u akciji Bože Kavrana od bojnika Gržete, dopukovnika Tomljenovića i pukovnika Drage Jileka i to u mjesecu rujnu 1947. Akcija vrbovanja ljudi u Italiji stajali su na čelu državni tajnik Mime Rosandić i stožernik Julije Špalj. On je pristupio njima tek onda, kada je od gornjih dobio garanciju, da je stvar odobrio Poglavnik. Dne 14. XII. 1947. došao je u Austriju i ovdje po prvi puta stupio u vezu sa B. Kavranom, s kojim se je poznavao još iz vremena ilegalne borbe u hrvatskoj godine 1937. i s kojim je kasnije bio zajedno u zatvoru na Adi Ciganiji, zajedno sa petnaest poznatih hrvatskih ustaških boraca.

Početkom siečnja 1948. upučen je u Salzburg na ministra Mehu Mehičića sa nalogom, da nakon toga krene u Njemačku i da kraj ostalih poslova potraži i logore u kojima imade hrvatskih častnika i iste pozove na odlazak u šumu. U tu svrhu dao mu je ministar Mehičić i potrebna novčana sredstva. Izmedju ostalih naloga dobio je od B. Kavrana i nalog za izradbu raznih štembilja, tiskanica i klišeja, a napose da dade izraditi 10.000 Poglavnikovih fotografija, čije je originale primio od B. Kavrana, koji mu je prigodom predaje istih rekao, da ih je primio od Poglavnika u svrhu umnožavanja i prenosa u Domovinu. (Kolale su razne glasine koje su dovodile do mnogih prepirka pa čak i tučnjava, da Poglavnik nije znao za ovu akciju Božidara Kavrana i da je znao da ju on nikada ne bi odobrio. Ja posjedujem Poglavnikovo pismo kojeg je on pisao svojem uskom suradniku da on, Poglavnik, nikada za tu akciju nije znao. Nije na meni da istražujem dali je ili nije Poglavnik znao za Akciju Deseti Travanja. Ako nije znao, a svi koji su sudjelovali u toj Akciji Deseti Travanja su bili istaknuti Ustaše još uvijek pod vojničkom ustaškom prisegom; onda se postavlja uistinu pitanje: dali su ti Ustaše bili stegovni Ustaše ili..., mo). Na jednoj u gradjnskom odielu imao je biti tekst " Dr. Ante Pavelić - Hrvatski Državni Poglavar ". , a na drugoj u vojničkoj bieloj odori " Dr. Ante Pavelić - Vrhovni Zapovjednik Hrvatskog Narodnog Odpora ". Ovo sve može potvrditi g. prajs, koji živi negdje u Americi, kao i satnik Šakić, koji je te originale fotografije uručio B. Kavranu.


(Mi svaki zasebno možemo misliti što god hoćemo o ovom "ČASTNOM SUDU". Istina će ostati jedna a ta je: Da se je ovim "ČASTNIM SUDOM" omogućilo iznijeti mnoge stvari povijesne naravi koje u drugačijim prilikama nebi nikada došle na svijetlo dana. Svi oni koji su sudjelovali u ovon "ČASTNOM SUDU" su dana mrtvi, ali je ostalo ono što su toga puta u tom ODRAZU VREMENA rekli. To ostaje što uveliko nekome može poslužiti za napisati jednu objektivnu raspravu, knjigu, studij, analizu i tome slično o "AKCIJI DESETI TRAVANJ" koju je poveo neustrašivi borac za SLOBODNU DRŽAVU HRVATSKU BOŽIDAR KAVRAN. Mo. Otporaš.)

Dozvoljavam da je nagovarao ljude na polazak u šumu, jer je s tim ciljem bio i poslan, ali ujedno tvrdi, da medju nama, koji su doista stradali nema niti jednoga, kojega bi on bio nagovorio. Isto tako niti medju onima, koji su ostali u prihvatištu Trofaiach nema ni jednoga, koji bi bio onamo došao na njegov poziv ili nagovaranje. Tih ljudi bilo je oko 30 i svi su živi negdje u svietu, pa ih obtuženi Rover moli, da izvrše svoju ljudsku sužnost, ako im ovaj zapisnik dodje do ruku, i potvrde njegov izkaz.

Što se pak djela obtužbe tiče, da se je to vršilo sa imenom Poglavnika, činilo je to zato, jer mu je tako saobćeno sa strane B. Kavrana kao u ostalom i svim ostalim sudionicima akcije, a jedna od potvrda bile su i predane mu na umnožavanje fotografije Poglavnika te osobe, koje su čitavu stvar vodile kao B. Kavran, zapovjednik Ustaše, ministar postrojnik Šušić, ministri M. Frković, Mehičić, general Peričić, doglavnici, državni tajnici, stožernici itd.

ad 2. Na poziv B. Kavrana vratio se je polovicom ožujka 1948. iz Njemačke u Austriju, gdje ga je B. Kavran po prvi puta odveo u prihvatilište Torfaiach, za koje je on tada po prvi puta nešto čuo. Tu je izmedju ostalih upoznao stožernika Ivicu Hećimovića, (Mile Markić, mo) koji živi u Kanadi i famoznog Luku Mikovića - "Lojzeka" (konačno sam saznao ime i prezime ovog "LOJZEKA", vodiča skupina Božidara Kavrana. Za njega sam uvijek čuo kao "vodič Lojzek" a ne sjećam se da sam ikada igdje pronašao njegovo ime, mo), koji je upravo došao iz Domovine i koji je vršio ulogu vodića preko granice. Unatoč opetovanih molba, da bude uvršten u koju od skupina, koje polaze u Domovinu, B. Kavran nije na to pristao, nego ga je odredio "Lojzeku" kao pomoćnog vodiča, da nauči put, kako bi kasnije samostalno mogao vršiti vodićsku službu.

Dne 23 ožujka 1948. po prvi puta uzima učešća u prevodjenju ljudi u šumu i to pod vodstvom "Lojzeka", kojemu je u svemu podredjen i od njega imade samo naučiti put. U prvom prihvatištu u Sloveniji upoznaje se sa vodićem "Francekom" i sa Sertićem. (general HOS Vjekoslav Sertić, mo) Vraća se iz Slovenije ponovno u Trofaiach, odakle još dva puta pod istim okolnostima kao pomoćni vodić prevodi ljude, zapravo uči upoznavati put.

Samostalno je prvi puta preveo ljude 3 ili 4 svibnja 1948., a kasnije je još preveo dvije skupine i to 18. ili 19 svibnja 1948. i 31 svibnja 1948. S njim je išao pomoćni vodić bio Ivica Hećimović, Mile Markić mo.) Sve osobe, koje prevodi vodi istim putem, koji je naučio od "Lojzeka" i prema točnim zapovjedima i uputama B. Kavrana predaje ih pod istim uslovima i na istom mjestu kao i prije "Lojzek" vodiću "Franceku", na koje ga je B. Kavran uputio i s kojima ga je "Lojzek" spojio.

ad 3. Podpuno je netočna tvrdnja, da je predvodio B. Kavrana i nazuprot je iztina, da je B. Kavrana preveo "Lojzek" i to u vrieme kada se je on nalazio u Njemačkoj. Dobro se sjeća, da se je upravo na 3. srpnja 1948. povratio iz Njemačke u družtvu Božice Križanec u Salzburg i ovdje od ministra Šušića i Frkovića saznao, da je B. Kavran već odputovao u domovinu. Da se on u vrieme odlaska B. Kavrana nije nalazio u prihvatištu može mu potvrditi nadporučnik Božičević, koji ujedno može potvrditi, da je B. Kavrana preveo neki njemu nepoznat čovjek, dok obskrbnik Meštrović znade, da je Kavrana preveo "Lojzek". Da se je on za vrieme odlazka B. Kavrana nalazio na putu mogu mu potvrditi Božica Križanec te ministri Frković i Šušić.

Nakon završenog čitanja izvješća obtuženog S. Rovera sud poziva tužitelja, branitelja da stave eventualna pitanja i priedloge.

Pošto ni tužitelj ni branitelj nemaju staviti nikakovih pitanja niti priedloga prelazi se na čitanje izvješća pojedinih svjedoka.

PUKOVNIK ŠTIR u svom izkazu, koji je štampan i u "DRINI" broj 8 - od 12 prosinca 1955. pod naslovom "Politika strasti i politika zdravog razuma" str. 355 izjavljuje, da je čitavo vrieme odpremanja ljudi u šumu nije čuo za ime Rover, dok naprotiv tvrdi, da su ljude slali u šumu nadsatnik Edo Krušelj i Fra Stipe Osvald. Osim toga iztiče, da je čitava ta akcija bila toliko poznata, da su o njoj govorili i Poljaci, koji su posljenji osobno njega upozoravali neka se ne upušta u tu stvar, jer da će se sve veoma slabo svršiti. Isto tako dali su mu i engleski častnici za naslutiti, da i oni za tu stvar znadu, pa su se na temelju toga po njegovom mišljenju može zaključiti, da je čitava akcija već od svojih prvih početaka bila kontrolirana po englezkim i Titovim vlastima, kao i ona srbska Draže Mihailovića.

Nadalje izjavljuje Štir kao svjedok, da su ga u srpnju 1948. u Buenos Airesu u njegovom stanu posjetili ministri I. Frković i V. Vrančić te general Dragojlov, kojom prilikom ministar I. Frković saobćio sliedeće: "Jedan naš častnik u Buenos Airesu primio je ovih dana od B. Kavrana jedno pismo, pismo negdje na položaju, u kojem B. Kavran poziva Štira da iz Argentine krene u šumu, budući da ima mogućnosti, da ga se bez opasnosti prebaci avionom iz Buenos Airesa direktno u šumu.. Da je potrebno da svakako dodje, jer da se o Štiru mnogo govori".

BOJNIK JELENEK u svome izvješću izjavljuje sliedeće:

Poznajem vrlo dobro Rovera kao i sve najiztaknutije šefove Kavranove akcije kao ministra M. Frkovića, Postrojnika Šušića, bojnika Altmana, velč. Draganovića, generala Peričića, pukovnika Jileka, državnog tajnika M. Rosandića kao i upravitelja radio stanice, zapovjednika baze u Trofaiachu i dva vodića. Glavnu akciju nagovaranja ljudi za polazak u šumu vodio je u logoru Fermo M. Rosandić, pa je medju ostalima i on od Rosandića nagovaran. To je u ostalom poznato i svim logorašima nekadašnjeg logora Fermo. U Austriji je glavni agent za vrbovanje ljudi u šumu bio bojnik Altman kao i članovi vodstva Šišić, M. Frković i sam Kavran, koji su tvrdili, da se i sam Poglavnik sprema u šumu. Ako je Rover poslao koga u šumu, onda je time izvršio samo dobivene zapoviedi. Glavni vodić je bio neki "Lojzek", kojega je u akciju uključio Krsto Vuković. Taj "Lojzek" je preveo najveći broj skupina, samo nekoliko preveo ih je stožernik Hećimović, a najmanje Srećko Rover. Poznato mu je, da je B. Kavrana vodio u Sloveniju t.j. na prihvatište i ujedno donio zapovied, da za njima odmah krenu na put, Rover, Vidali, Jelenek i Meštrović sa radio postajom. Mi smo po dolazku Rovera doista svi osim Meštrovića krenuli na put, ali nas je strahovito nevrieme i uslied toga što smo zalutali spriečilo u našoj namjeri tako, da smo se morali vratiti sa već slovenskog teritorija natrag s namjerom, da ponovno pokušamo prielaz, kad se vrieme popravi. Vrativši se u Austriju saznali smo, da su naši pohapšeni.
Tada su žene nekih uhićenih rodoljuba u svojoj boli počele po prvi puta nabacivati se sa sumnjom na Rovera i drugih preživjelih, a komunistički agenti su te sumnje proširivali, kako bi u ustaške redove unieli što veću zabunu. (Za ovo do sada nisam znao. Poznavajući uplašenost Hrvata u to doba po raznim logorima, u kojima je bilo svega i svačega pa i jugoslavenskih agenata Ozne i Udbe, u ovakovoj nacionalnoj hrvatskoj tragediji, teren je bio jako povoljan za širenje svake vrsti sumnje među Hrvatima, mo)

NADPORUČNIKA BRANKO BOŽIČEVIĆ, u svom izkazu tvrdi, da se je nalazio u prihvatištu Trofaiach, kad je jednog dana tamo došao B. Kavran i rekao im, da odlaze u Domovinu, da vide kako stoje stvari i da mu je vodić bio jedan nepoznati čovjek, a da Rover u to vrieme uobće nije bio u Trofaiachu, već se je nalazio negdje na putu, s kojeg se je vratio tek nakon odlazka Kavrana.

Stožernik IVICA HEĆIMOVIĆ, čovjek najvećeg povjerenja B. Kavrana je jedan od vodića u svome izkazu od 8.III.1956. (ovdje se mora reći, zbunjenosti (po)radi, da su mnogi izvještaji pisani prije početka samog sudskog procesa iz jednostavnog razloga što mnogima nije bilo moguće iz mnogih razloga osobno i direktno sudjelovati na sudu, mo) u cielosti potvrdjuje izkaz Rovera u koliko se odnosi na njegov boravak u prihvatištu Trofaiach kao i prevodjenje ljudi, a napose izričito tvrdi, da je Rover za vrieme odlazka B. Kavrana bio iz Trofaiacha odsutan i da je B. Kavrana prevodio "Lojzek".

Time je dokazani postupak dovršen i predsjednik suda daje rieč tužitelju. Medjutim prije toga ustaje branitelj i moli, da se osim preslušanih svjedoka sasluša i general Drinjanin, koji imade neke dokumente, koji će u mnogome razsvietliti ovu aferu; nadalje moli, da se pročitaju još izjave Jose Baljkasa i Mustafe Malkoča, koje je primio ovih dana. Isti tako predlaže da se naknadno zamoli ministra Šušića, Mehičića i M. Frkovića da i oni podnesu sudu svoja izvješća u onome što im je poznato o ovoj stvari u vezi sa njegovim štićenikom, a osim njih još i Meštrovića Franca, koji će potvrditi, da je B. Kavrana prevodio "Lojzek".

Tužitelj pristaje na saslušanje generala Drinjanina, te čitanje izvještaja Jose Baljkasa i Mustafe Milkoča, dok se protivi saslušanju ostalih, jer bi se teme samo gubilo vrieme, jer isti su mogli poslati svoja izvješća da su htjeli, jer su bili pravodobno obaviešteni razpisom "HRVATSKOJ EMIGRACIJI" od 22.II. br. 61504.

Sud se povlači na viećanje i prihvaća priedlog za preslušavanje generala Drinjanina i čitanje izvješća Mustafe Malkoča i Jose Baljkaša, dok se priedlog za preslušavanje ostalih odklanja s razlogom da se ne gubi vrieme radi Australije. preslušavanje Meštrovića odklanja se, jer su u toj stvari već dali svoja izvješća bojnik Jelenek i nadporučnik Božičević te stožernik Hećimović.

Tužitelj kao i branitelj primaju zaključak suda na znanje bez pregovora, pa sud poziva generala Drinjanina, da dade svoj izkaz.

GENERAL DRINJANIN kao svjedok izjavljuje sliedeće: Ja sam po odredbi Poglavnika, (Ovim general Drinjanin daje do znanja da je Poglavnik bio upoznat s aktivnostima Božidara Kavrana i njegovom Akcijom slanja ljudi u Domovinu, mo) a na priedlog Hrvatskog Državnog Odbora (Treba razlikovati HRVATSKI DRŽAVNI ODBOR što je uistinu originalno ime bilo za slanje ljudi u Domovinu, od HRVATSKI NARODNI ODPOR kojeg je hrvatska državna Vlada osnovala na Ivan Planini u listopadu 1944. kao zalaznicu postrojbama HOS, mo) t.j. ministra Šušića, M. Frkovića preuzeo poslove H.N.Odbora. U tu svrhu došao je u Španjolsku postrojnik Šušić, (Ovdje treba podsjetiti da je general Maks Luburić došao u Španjolsku u listopadu 1948 god., mo) a poslije su trebali doći i ostali pripadnici tog Odbora. Kao prvu zadaću stavio sam si u dužnost, da prikupim sav potrebni material o cjelokupnoj akciji Kavran. Dobio sam u ruke material, koji sam provjerio na osnovu podataka jugoslavenske štampe, povjerljivih izvješća domovinskih veza te izkaza preživjelih iz te akcije, koji su bili voljni te podatke dati. Iz svega toga sam ustanovio, da je krivnju Rovera i Miloša (Ivan Prusac kao sudionik Akcije bio je uhapšen, suđen i pomilovan 1962 god. Došao je u emigraciju i napisao knjigu TRAGEDIJA KAVRANA I DRUGOVA. Po njemu Ljubo Miloš i Ante Vrban su bili prvi koji su bili uhapšeni i pod pritiskom raznih mučenja su možda nehotice odali šifre, lozinke i tajne znakove, mo) širila rodbina i osobni prijatelji onih, koji su čitavu akciju vodili, (ovo su velike riječi, jer se cilja direktno na Božu Kavrana i njegove najuže suradnike, mo) kako bi se pred hrvatskom javnošću odteretili odgovornosti, koja na njih pada.

Nadalje general Drinjanin predlaže sudu 16 izvješća zapovjednika pojedinih skupina, koje su po Kavranovom naredjenju prešle u Domovinu i ondale mu prema ugovorenim znacima sa dogovorenim šiframa, unapred dogovorenim tajnim znakovima slali gornja izvješća o svom radu, o stanju u domovini i ujedno tražili, da se šalju daljni ljudi. Sva ova izvješća tamo do 5.VIII.1947. govore, da su prilike u domovini težke, dok od toga datuma pa sve do posljednjeg izvješća od 22 svibnja 1948, koje je poslano po samom zapovjedniku Domovinskog sektora "Miri" (Braco Tomljanović) pune su optimizma. Iz toga se dade zaključiti, da su obavješćenja jugoslavenske štampe o hvatanju naših ljudi polovicom srpnja ili prema obtužnici na razpravi protiv Kavrana i drugova u Zagrebu, točno 20.VII.1947 točna.

Nadalje prilaže priepis razpisa "OBAVIEST" od 20 srpnja 1948. podpisanog s "Iz redova Hrvatskog Narodnog Odpora" iza kojeg imena stoje Šušić, Frković, Mehičić i u kojem se razpisu izmedju ostalog doslovce kaže sliedeće:

" Organizaciju odpreme u Domovinu i stalne veze sa Domovinom, kao i uobće cieli domovinski sektor preuzeo je izključivo u svoje ruke Božo Kavran. Jer se je radilo o najdelikatnijoj zadaći, gdje je potrebna najveća tajnovitost u radu, to je on taj zadatak preuzeo uz uvjet, da mu u taj njegov sektor rada nitko ne ulazi osim onih, koje on sam za taj posao odnosno pojedine zadaće izabere, što je u ostalom i razumljivo. On će naknadno izviestiti i pružiti dokaze o uspjesima, a pojedine poslove kao i osobe neće nikome kazivati. (Nisu stavljene zaporke (") kao završnica i kraj citata, mo)

Nakon što je imao u rukama dokaze, da su i "kanal" i prihvatna postaja ustanovljeni i osigurani, odpočeo je sa odpremom pojedinih grupa i to na taj način, da nije odpremio ni jedne dalnje grupe prije, nego je za prijašnju dobio i pismenu i krugovalnu (kad je i ta veza bila uzpostavljena) potvrdu kao i usmeno izvješće vodića, (ovo zadnje je pisano italique slovima, mo) da je sretno na cilj stiglo.

Svaku sumnju u vodiće odklanjala je činjenica, što su neki od njih svoju pogibljenu službu platili životom kao i prvi vodić Nemec, koji je još prije svoje pogibije uspio prevesti nekoliko grupa. Ni najmanju pak sumnju u siguran dolazak grupa na cilj nije dopustila pogotovo činjenica, što su Braco Tomljanović i ing. Petračić (bojnik), koji su imali preuzeti privremeno vodstvo Odpora i zemlji, "svojim češćim vlastoručno pisanim, a ne samo podpisanim pismima i izvješćima" (stavio sam u zaporke jer je pisano italique, mo) potvrdjivali pristizanje i razpored odpremljenih grupa, a takodjer i inače opisivali "u najmanjim pojedinostima i prema dogovorenim tajnim znakovima i lozinkama i u oporuku konspirativnih imena sve okolnosti , navodeći ono što je samo njima bilo poznato". (Svakako ovo što je stavljeno u (") zaporke, je nesumnjivo OZNAŠKO izviješće, mo). Jednako su tako dolazila i putem kurira i poštom pisma Ljube Miloša, kao i poslije bojnika Gržete.

Sve je to - i krugovalne viesti i vlastoručno pisana izvješća, koja su stizala po vodićima, odnosno kuririma, i vlastoručno pisane kraće, u konspirativnom obliku, sastavljene viesti putem pošte, stvorile obsolutno uvjerenje o solidnosti i potpunoj pouzdanosti cielog rada na domovinskom sektoru kod sviju, kojim je Božo Kavran predočavao rezultate svoga rada, ne ulazeći kod toga - razumljivo - u pojedinosti radi što sigurnijega čuvanja tajne. To je on naročito predočio onima, koji su se dobrovljno javljali, da se pod cienu života stave u službu domovine u redove boraca Hrvatskog Narodnog Odpora. Neumorna njegova požrtvovanost i najpomnija opreznost u njegovom radu bile su obće poznate, a ljubomorno čuvanje tajnosti cijelog rada često je bilo zamjereno i označivano kao znak nepovjerenja i prema najbližima i najpovjerljivijima.

A da je Božo uvjeren u absolutno podpunu solidnost i sigurnost funcioniranja svoga djelokruga, dokazao je time, što je konačno i sam dobrovoljno otišao u Domovinu istim putem, kojim je prije druge slao. Tim svojim sudbonosnim korakom najjasnije je posvjedočio ne samo svoje gornje čvrsto uvjerenje - kao i svi ostali prije njega - i beskrajnu djelotvornu domovinsku ljubav, koju će konačno - kao i svi istaknuti - zapečatiti i vlastitim svojim životom.


Kako je i kada Ozni (Udbi) uspjelo ukopčati se u čitavu stvar i na koji je način uspjela iznuditi od tih idealnih i požrtvobanih narodnih boraca povjerene im tajne, a napose njihova vlastoručna pisma, nije poznato, odnosno može se tek naslućivati iz poznavanja strahoviti boljševičkih iztražnih metoda. Izključena je medjutim svaka pomisao, da bi bilo koji od nijh to dobrovoljno učinio i tako postao izdajica (kao što je Stjepan Mesić dobrovoljno davao strancima vrlo visoke vojničke hrvatske tajne i tako postao izdajica br. JEDAN u hrvatskom narodu, mo) svojih drugova i Domovine". (Ovdje je stavljena zaporka (") kao znak kraja izvještaja generala Drinjanina, mo)

Prema svemu gore iznešenom, izjavljuje general Drinjanin, upravo je tehnički i vremenski nemoguće izdaju pripisati Roveru, jer su davno prije njegova stupanja u samu akciju već svi, koji su prije njega granicu prešli, bili u rukama Ozne, a Rover ukopčan je kao i svi kasniji vodiči na već organiziranu mrežu Ozninih agenata, od kojih je glavni bio "Lojzek", koji je osobno dolazio po ljude u Trofaiach i odvodio ih drugom agentu Ozne, navodnom satniku Sertiću. (Tomislav Sertić visoki častnik HOS, mo). Sve se to vidi iz gore predloženih dokumenata.

Čita se izvješće MUSTAFE MALKOČA, koji u svom pismu od 6.III.1956. izjavljuje, da je prije samog polazka njegova u Ameriku došao za njim u Villach bojnik Geco Altman, zvao ga u stranu i doslovno mu rekao: " Poslao me je Božo (Kavran, mo) i on ti poručuje, da ne ideš u Ameriku, nego se vrati, jer je potrebno da ideš u Domovinu. Nadalje Malkoč piše, da Altmana nije poslušao, nego mu je odgovorio, da smatra, da za takve akcije još nije došlo vrieme.

USTAŠKI STOŽERNIK JOSO BALJKAŠ u svom pismu od 26.I.1956. piše: " Ja Rovera poznajem kao čestita i povjerljiva, jer je i mene imao u rukama kao i mnoge druge ustaše..."

Sud nakon toga podjeljuje rieč tužitelju, koji u cielosti ostaje kod obtužbe.

Branitelj obtuženog Rovera na osnovu dokazanog materiala dokazuje nekrivnju obtuženog nadporučnika Srećka Rovera u svim inkriminiranim točkama i moli sud, da njegova branjenika rieši svake krivnje. Smatra svojom dužnošću, da kao uvjereni antikomunista i prijatelj starog, vitežkog i kulturnog hrvatskog naroda predloži svima nama, koji su obtužili jednog čestitog i nevinog čovjeka, čijim bi se prijateljstvom on ponosio, da istom dadu i sa svoje strane zadovoljštinu na taj način, da obavieste hrvatsku emigraciju sa svoje strane, da su bili u zabludi.

Nakon toga predsjednik suda i sudci polažu zakletvu, da će suditi samo po svojoj savjesti i na temelju iznesenog materiala i da se neće dati zavesti nikakovim strastima niti osobnim simpatijama ili antipatijama i proglašuje sidjenje dovršenim time, da će sud svoju presudu donieti sutra, dne 6.V.1956. u 10 sati prije podne.

Dovršeno 5.V.1956.

Prisjednici: (pomoćno sudci, mo)

Dinko Šakić v.r.
Jure Trullols v.r.

Zapisničar i tumač:
N. Bilanović v.r.

Predskednik Suda:
Dr. Marijan Pušić v.r.

ZAPISNIK

o sudjenju Častnog Suda, održanom dne 6.V.1956.
u Barceloni, u predmetu protiv nadp. Srećka Rovera,
obtuženog radi izdaje.

Predsjednik Častnog Suda otvara nastavak sudjenja i prelazi na čitanje, koje glasi:

P R E S U D A

Ćastni Sud ustanovljen temeljem traženja nadporučnika Srećka Rovera i pripadnika Hrvatskog Narodnog Odpora, na svom tajnom zasjedanju od 5 svibnja 1956. razmotrivši Obtužnicu i sva na razpravi od 4. i 5. V. 1956. iznesena dokazala došao je do uvjerenja, da na obtuženom uzdporučniku Srećku Roveru radi inkriminacija navedenih u Obtužnici doneseno razpisu Poglavnika N.D.H. Dra. Ante Pavelića, objavljenom pod naslovom "DO ZNANJA" u ilstu "HRVATSKA" od 7.III.1956. NEMA NIKAKOVE KRIVNJE, pa mu je radi toga valjalo donieti presudu, KOJOM SE RIEŠAVA SVAKE KRIVNJE.

NAPOMENA:

(Možda će netkom ovo izgledati ironično i smiješno da je netko, a taj netko u ovom slučaju je HRVATSKI NARODNI ODPOR, HNO postupao kao naka pravna država koja kroji pravdu svojem narodu. Moglo bi se reći da je to donekle i točno; kao što je savršeno točno i to da mi Hrvati koji smo živjeli u tuđim zemljama i bili podloženi zakonima tih zemalja, nismo imali ista prava kao i urođenici. Nas se je smatralo strancima u svakom smislu i u svakome pogledu, osim poreza i prikladnih kazna.

Naravno kao ljudi i članovi ove planete i mi Hrvti smo kadkada imali problema između sebe u tuđim zemljama, što za sigurno to nije bio njihov domaći slučaj po onoj Petra Preradovića: SVAKA ZEMLJA IMA SVOJE NE POZNAJE JADE TVOJE. Eto tako smo se mi Hrvati osjećali u tuđim zemljama i bili prepušteni sami sebi i svojim hrvatskim starim vrlinama i običajima, da svaki pa i najmanji problem riješavamo sami i između sebe. Kada je izbio problem Srećka Rovera, koji nije bio samo njegov osobni problem nego i sveopćehrvatski problem, general Drinjanin u ime HRVATSKOG NARODNOG ODPORA je nastojao ovaj problem riješiti unutar Hrvata koji su bili na jedan ili drugi način upleteni u ovaj slučaj pravne naravi.

Kako se je moglo uočiti iz same obtužnice iz OVOG sudskog procesa da se jedna strana - i to ona obtužujuća . nije htijela ni pojaviti na suočenju, da ne kažem SUDU, sama stvar govori SVE I SAMA ZA SEBE. Neka nam ovo bude jedan sveobći primjer kako Hrvati trebaju riješavati svoje nesuglasnice i mimorazizlaženja, a ne po onoj: UDRI GA NIJE TI GA MAJKA RODILA! Ovaj sudski proces na kojeg je insistirao HNO nema nikakove veze sa politikom ili ne politikom. Ovaj slučaj je bio jedan slučaj ljudske naravi kojeg samo ljudi uz dobru volju i poštenu želju mogu riješavati.

Ako se za stotinu godina netko bude ovim pitanjem bavio, za sigurno će postaviti pitanje: A gdje su bili ostali HRVATI hrvatske emigracije? Zašto i oni nisu ostavili iz sebe neke zapie hrvatske političke i nacionalne emigracije. Mile Boban, Otporaš.)

Bobani
25-03-2015, 00:32
ČASTNI SUD HRVATSKOG NARODNOG ODPORA - VERDIK SUDA U SLUČAJU SREĆKA ROVERA!

O B R A Z L O Ž E NJ E

Razmatrajući djela i motive, koji su Srećka Rovera u njegovom djelovanju vodili, kao i dokazala iznešena u ovom postupku, sud je došao do zaključka, da ni u jednom od njih nema ni dolusa ni culpae. (Da nema ni prevare ni krivnje, mo.) Nasuprot iz čitavog postupka vidi se, da je Rovera u čitavom njegovom radu vodila bona fides, najbolja i najdublja vjera, da sve to radi, radi po zapovjedi Poglavnika i Vodstva i samo za korist Poglavnika i Hrvatskg Naroda, čiji je i on pripadnik kao i svi akteri ove Čekspirove tragedije. Analaizirajući dokazala po pojedinim inkriminacijama, sud je došao do sliedećih rezultata:

ad 1. Rover nigdje ne poriče, da je pozovao ljude na polazak u šume, ali to mu je bila i dužnost kao i Altmanu (izkaz Malkoč), Jileku, stožerniku Špalju (za kojeg je i podpisanom Marijanu Pušiću poznato, jer je to osobno čuo, da je Špalj pozivao i odredjivao ljude u šumu). Ljude su pozivali da krenu u šume i ministri I. Frković i V. Vrančić (izkaz Štira) i mnogi drugi, a sve po nalogu i zapoviedi pok. Bože Kavrana. Ako je kazivao ljudima, da je to želja samog Poglavnika, onda je to radio u dobroj vjeri, vjerujući riečima Bože Kavrana, koji mu je uručio i dvije Poglavnikove fotografije u svrhu umnožavanja i dieljenja hrvatskom stanovničtvu po skupinama, koje bi se prebacile u Hrvatsku, čime je u njemu samo još i pojačana vjera, da se čitava akcija vodi sa znanjem i po zapoviedi Poglavnika. Ovdje je potrebno iztaknuti i to, da je prisjednik (pomoćnik, mo) ovoga Suda ustaški satnik Dinko Šakić, koji je u godini 1946. bio osobni čuvar Poglavnika u Austriji i s njime zajedno stanovao, po izričitoj zapoviedi Poglavnika pozvao bojnika Vrbana, oboružao ga, dao mu materialna sredstva, medju kojima i jedan dukat od samog Poglavnika i prema izričitoj zapoviedi Poglavnika uputio ga u domovinu sa ciljem preispitivanja terena. Ovakovi i slični slučajevi pročuli su se po hrvatskoj emigraciji, pa nije čudo ako su ljudi, a medju njima i Rover bili doista uvjereni, da se akcija vodi sa znanjem i po zapoviedi Poglavnika iako to možda nije bio slučaj.

Obtuženi Rover medjutim poriče, da je nagovarao bilo ijednog od onih ljudi na polazak u hrvatske šume, koji su doista i otišli, a obtužba nije ničime tu njegovu tvrdnju odobrila ni dokazala protivno, pa se prema načelu in dubis pro reo trebala vjera dati izkazu Rovera. Prema tomu po točci prvoj obtužnice ne može se Roveru ništa upisati u grieh, pa ga je po toj točci trebalo riešiti svake krivnje.

ad 2. Obtuženi Rover priznaje, da je prelazio 6 puta jugoslavensku granicu, od toga tri puta pod vodstvom "Lojzeka" kao pomoćni vodić da upozna put, a tri puta samostalno. Prvi puta kao pomoćni vodić da upozna put, a tri puta samostalno. Prvi puta kao pomoćni vodić polazi na put 23.III.1948., drugi puta 26.III.1948. i treći puta 14.IV.1948. Kao samostalni vodić polazi na put 3 ili 4 svibnja 1948., drugi puta 18 ili 19 svibnja 1948. i treći puta 31 svibnja 1948. Na tim svojim samostalnim prilazima preko granice preveo je ukupno od 19 skupina, koje su otišle u Domovinu samo 3 skupine i od 94 čovjeka samo 11 i to: Pavla Vukića, Vinka Pavlakovića, Pavla Plavšića, Slavka Unterverger, Adama Miličevića, Izidora Strmečkog, Nikolu Pehara, Matu Vasilja, Dra. Emila Tuka, Miju Jagarinac i Miroslava Naglića. U to vrieme su već davno prešli granicu pod vodstvom "Lojzeka" i drugih vodića i bili poapšeni svi glavni akteri ove tragedije, kao zapovjednici dopukovnik Tomljanović i bojnik Petračić, bojnik Alagić te poznati politički radnici kao Sabolić, Blaškov, Rosandić itd., jer se je iz materijala sudjenja jugoslavenskih vlasti ustanovilo, da su isti uhićeni već kod samog prelaza granice i to VEĆ ODPOČETKA SRPNJA 1947. DOK JE ROVER STIGAO U AUSTRIJU TEK PRED BOŽIĆ 1947. GODINE, U DOMOVINSKI SEKTOR BIO TEK UPUĆEN POLOVICOM OŽUJKA 1948., DAKLE TOČNO 8 MJESECI NAKON ŠTO SU IZVRŠENA UHIĆENJA PRVIH NAŠIH PRELAZNIKA I GODINU DANA NAKON TOGA, ŠTO JE SAMA AKCIJA POČELA. PREMA TOME ROVER SE JE UKOPČAO U RAD SAMO 3 MJESECA PRIJE NEGO LI SE JE SAZNALO ZA KATASTROFU.

Sve ovo potvrdjuje stožernik Hećimović, (Mile Markić, mo.) a nešto bi o tome morali znati i gg. ministri Sušić, M. Frković i Mehičić, preko kojeg posljednjeg se je Rover prebacivao u Njemačku, dok su u isto vrieme po Boži Kavranu odpremane i po "Lojzeku" prevodjene pojedine skupine preko granice, gdje su predavane tobožnjim "Francekima" i satniku Sertiću. Osim toga IZ POSTUPAKA JE VIDLJIVO DA ROVER KOD VOJENJA I PREDAVANJA LJUDI TOBOŽNJIM VEZAMA U SLOVENIJI FRANCEKU I SERTIĆU NIJE UVIDIO NIKAKOVIH NORMA, NEGO JE DJELOVAO PO TOČNO I UNAPRIED IZGRADJENOM SISTEMU, KAKO SU I DO TADA RADILI SVI VODEĆI PO NORMAMA, USTANOVLJENIM PO SAMOME ZAPOVJEDNIKU AKCIJE BOŽI KAVRANU (Priepis razpisa "OBAVIEST" od 20 srpnja 1948. vidi preslušanje generala Drinjanina). Da bi ipak ti Križari, kojima je predavao ljude kao i svi ostali vodeći mogli biti i da jesu Oznaši, to on nije mogao znati, kao što to na žalost nije znao ni zapovjednik akcije Božo Kavran, kojega medjutim zato nitko neće obtužiti da je izdajnik. Svi su oni bili žrtve superiornosti Ozne u konspiraciji. Povodom svega toga, a na osnovu dokazanog postupka trebalo je i po toj točci donieti oslobadjajući osudu.

ad 3. Obtuženi nadporučnik S. Rover ne priznaje, da je on prevodio Božu Kavrana u Domovinu i tvrdi u svojoj obrani, da se je sa njim zadnji put vidio u mjesecu lipnju u Villachu na željezničkoj postaji, kuda ga je B. Kavran odpratio na vlak, kojim je po njegovu nalogu imao da odputuje u Njemačku. Iz Njemačke vratio se je 3 srpnja 1948., (subota) u družtvu bojnika Križanca u Salzburgu i ovdje mu je ministar Sušić kazao, da je B. Kavran u medjuvremenu odputovao u Domovinu. Došavši u Trofaiach saobćio mu je istu viest i bojnik Jelenek kao i nadp. Božičević koji mu je osim toga rekao, da je Božu provodio njemu nepoznati čovjek, , dok mu je tadašnji staratelj u prihvatištu Meštrović kao i stožernik Hećimović izričito rekao, da je Kavrana prevodio Lojzek. Taj "Lojzek" vratio se je sa toga puta dne 5 srpnja u Trofaiach i donio od Bože Kavrana tobožnju da odmah ponovno krene na put i da sa sobom povede u Jugoslaviju, odnosno Sloveniju Rovera, Vidalija, Jeleneka i Meštrovića sa radio postajom. Kako su toga dana Vidali i Jelenek bili u Villachu, to nije odmah Rover mogao krenuti na put sa "Lojzekom", nego je morao potražiti gornju dvojicu, a dok je došao s njima u vezu "LOjzek" je žurno odputovao sam, jer mu se je "jako žurilo". Kasnije su Rover, Jelenek i Vidali krenuli sami na put, ali su se morali radi nevremena i jer su zalutali povratiti (Izkaz Rover i Jelenek).

Prema tomu, izkazima svjedoka Božičevića i Jeleneka, i Hećimovića a znade to i ministar Sušić, kao i obskrbnik Meštrović nedvojbeno je dokazano, da pok. Božu Kavrana nije prevodio u Domovinu obtuženi Rover, nego "Lojzek", pa ga prema tomu Rover nije mogao ni predati u ruke partizana. Radi toga trebalo je obtuženog nadp. Srećka Rovera i po ovoj točci obtužnice riešiti svake krivnje.

Time je ovo sudjenje, koje hrvatska emigracija sa toliko nestrpljenjem očekuje dovršeno. Tom prilikom ovaj Sud smatra svojom dužnošću, da oda počast svim onima, koji su, unatoč nesretne završene akcije, imali u njoj bilo kakova udjela i to s razloga jer je uvjeren, da je sve aktere u tom njihovom poslu vodila samo čista ljubav sprem Domovine i nepatvoreni idealizam. Tu počast odajemo svima onima, koji padoše kao i onima, koji providnošću Božijom ostadoše na životu. Smatramo napose svojom dužnošću zamoliti našeg državnog poglavara Poglavnika N.D.H., Vrhovnog Zapovjednika i Vrhovnog Dudca, da i On nakom oslobadjajuće presude ovoga suda izpravi nepravdu, počinjenu jednom nepravednom obtuženom hrvatskom borcu i ustačkom častniku, povrati mu čast, čin i pripadničtvo Ustačkom Pokretu, kojemu je ovaj pripadao još od svoje najranije mladosti.

Konačno ovaj Sud izjavljuje, da ukoliko bi Obtužba smatrala, da je kod ovog sudjenja učinjena neka nekorektnost ili da imade nekih novih momenata, kojima možete dokazati krivnju nadporučniku Srećku Roveru, da nema ništa protiv toga, da se ustanovi viši sud, koji će preizpitati ovo naše sudjenje i eventualno odrediti jedno drugo. To neka uzmu svi kao dokaz naše dobre volje i spremnosti za pronalaženje istine, što je konačni cilj svakoga Suda.

Z A P O G L A V N I K A I D O M S P R E M N I !

Dovršeno i zaključeno dne 6 svibnja 1956,

Prisidnici sudci (pomočnici, mo)
Dinko Šakić v.r.
Jure Trullols v.r.

Predsjednik Častnog Suda:
Dr. Marijan pl. Pušić v.r.


Tužilac:

Josip Trullols v.r.


Branitelj:
Mihael Benvent v.r.

Zapisničar i tumač:
N, Bilanović v.r.


Da je ovaj prepis vjeran originalu potvrdjuje Kanciljer Generalnog Konzulata N.D.H. u Barceloni - Španjolska Jorge Trullols s svojim pečatom i vlastoručnim podpisom.

Barcelona, dne 6 svibnja 1956.

Jorges Trullols v.r.

(Završetak ovog ČASTNOG SUDA HRVATSKOG NARODNOG ODPORA. Srečko je Rovor na ovom sudu oslobođen svih optužbih i svih krivnjih. Kasnije ću na ovo nadodati, tj. priložiti iskaz pok. Dinka Šakića povodom AKCIJE BOŽIDARA KAVRANA. Dinka Šakić iskaz će biti izložen svim mogućim analizima. Mile Boban, Otporaš.)

Bobani
25-03-2015, 21:46
"KAVRANOVA AKCIJA" - PIŠE DINKO ŠAKIĆ

(Pošto se i ovaj opis odnosi na proces Srećka Rovera, donosim ovdje opis "KAVRANOVA AKCIJA" koji je izišao na portalu "Ustaški Pokret" a kojeg je pisao ili kojeg je potpisao Dinko Šakić. Osobno sam poznavao Dinka Šakića. Dinko Šakić je bio iznad svega jedan veliki rodoljub i sve bi dao za Hrvatsku.

Mene što najviše ovdje zanima je to da u ovom sudskom procesu kojeg sam upravo donio na ovim stranicama, Dinko Šakić je bio taj kojeg je taj sud zadužio da u ime Srećka Rovera pročita njegov izvještaj i da kaže sve najsuperlativnije o Srečku Roveru. Dakle Dinko Šakić je nesumnjivo vrlo dobro poznavao Srećka Rovera i rekao bih da su bili uzajmni prijatelji.

Ovaj opis ne govori baš tako. Neka svaki za sebe donese svoje mišljenje. Moje je da su ovi vrli hrvastki borci rekli svoje i djelima i riječima za sva nadolazeća hrvatska pokoljenja. A sve ostalo je da povijesničari kažu posljednju riječ o svima nama. M.B. Otporaš.)


Motto: "Komunistički đavolski mozak stalno pronalazi nove formule za uništenje svojih protivnika...

...Njegova sposobnost prilagođavanju svim prilikama tako je velika da su i najbolji poznavatelji njegovih varka i metoda često žrtve i kroz dugo vrijeme, i ne znajući to, izvršavaju ono što im on sugerira."

Kada smo odlazili iz domovine postojala je teoretska mogućnost da će zapadni Saveznici otvoriti oči u zadnji čas i uz pomoć europskih nacionalnih snaga zaustaviti boljševički prodor u srce Europe. U to smo vjerovali ne samo mi Hrvati nego i Mađari, Rumunji, Bugari, Albanci, Srbi i Crnogorci, jer su svi u mnoštvu s vojničkim postrojbama i civilima išli u susret kulturnim zapadnim Saveznicima.

Ubrzano napredovanje oklopnih jedinica američkog generala Pattona prema Pragu išlo je u prilog našim očekivanjima. Nu, mi nismo tada znali da su različiti ALGER HISSI i drugi komunistički agenti u Washingtonu »mislili i djelovali« u ime bolestnog Roosewelta, prema uputama i zapovjedima svojih gospodara u Kremlju. Zbog toga je i propao Churchilov plan iskrcavanja savezničkih snaga na našem Jadranu a s time su propale i sve nade prije spomenutih naroda. Polovica Europe predana je boljševičkoj nemani.

Istina je da smo se svi nadali i vjerovali u sukob Zapada s Istokom, ali smo taj sukob očekivali »pet minuta« prije njemačke kapitulacije, dok smo još bili pod oružjem i visokim borbenim moralom, zbog čega smo pošli u susret Saveznicima na Zapad, da se uklopimo u opći plan zaustavljanja ruske invazije. Međutim, bili smo izdani, na prijevaru razoružani i poslani u klaonicu.

Nakon toga, misao na povratak u hrvatske Šume bila je u svim glavama mladih hrvatskih častnika, dočastnika, vojnika i ustaških dužnostnika jer smo se uvjerili da ne možemo ništa dobra očekivati od onih koji su nas izdali.

Mnogi su pojedinci u malim grupama, od 2-3-4 čovjeka odlazili u Hrvatsku, ali to nije bilo organizirano nego spontano, bez određenog plana. Nego, jednostavno, bili su ponosni hrvatski vojnici, kako mi je jednom prilikom rekao pok. Ljubo Miloš: - Idem rađe u Hrvatsku i tamo častno poginuti u borbi, nego ovdje slušati »verfluchtev Ausländer« (prokleti stranac) i doživljavati poniženja od engleskih kolonijalnih »sargenata«.

Prvi organizirani podhvat odlazka u domovinu, s određenim programom i zadatkom, zamišljen je na konspirativnim osnovama, bio je nakon neuspjeha i tragedije poznat kao KAVRANOVA AKCIJA. (Po Božidaru Kavranu koji je bio vidljivi inspirator toga podhvata).

Božu Kavrana i sve ostale koji su s njim surađivali i dobrovoljno otišli u hrvatske šume nije na to naveo nikakav očaj ili strah od progona i »razpisanih tjeralica« kojima su bili izloženi. Vodila ih je ljubav i odanost prema domovini Hrvatskoj, čast i ponos hrvatskih vojnika koji se nisu osjećali poraženima, nego prevarenima i izdanima od onih koji su propovijedali slobodu, demokraciju i samoodređenje naroda.

Vjerovali su ili su bili uvjeravani da se unatoč tragičnih događaja, izdaje i pokolja Hrvatske vojske, još uvijek može povesti oružana borba s preživjelim borcima u hrvatskim šumama, srušiti komunistički režim i obnoviti hrvatska država.

Do toga uvjerenja dolazio je Božo Kavran na temelju različitih informacija iz »pouzdanih vrela«, iz Hrvatske i od različitih osoba koje su mu bile predstavljene kao predstavnici nekih američkih i engleskih ustanova, koje su obećavale materijalnu i tehničku pomoć za borbu »protiv komunizma«.

O Kavranovoj akciji napisano je vrlo malo (s naše hrvatske strane). Ono šio je napisano to je površno, nepodpuno i tendenciozno. Svi su u tom neuspjehu tražili i dokazivali »izdaju«, što je u biti točno. Nu, nitko nije još napisao ili rekao istinu. Oni koji su je znali imali su razloga o tome ne govoriti, a neki prikazuju stvarni način da bi svoje sudjelovanje i suodgovornost u toj tragediji umanjili ili prebacili na tuđa leđa.

Stjecajem okolnosti bio sam u središtu gdje je taj podhvat zamišljan, dok je stvar bila još u zametku. Premda sam bio mlad i neiskusan, bio sam u prilici upozorili Božu Kavrana i dr. Lovru Sušića na stanovite stvari, koje su tijek događaja mogle usmjeriti drugim pravcem, da se posvetila pažnja upozorenjima.

Komunisti, a i druge tamne sile, koje iza neprozirnih zastora upravljaju svijetom, kad osjete ili primijete da se ntšto sprema ili radi što nije u skladu s njihovim interesima ili se suprotstavlja njihovim planovima oni odmah u tu sredinu neprimjetno ubace svoje spretne agente, koji svojim idejama i dinamizmom brzo zauzmu ključne položaje u različitim organizacijama i pretvore se u nenadoknadive suradnike i savjetnike političkim predvodnicima ili predsjednicima organizacija. Tako oni doznaju sve što se radi, sprema ili planira i sa svojih privilegiranih pozicija savjetuju, usmjeruju i kontroliraju cijeli rad. To se nažalost dogodilo i u ovomu slučaju koji je predmet ove razprave o Kavranovoj akciji.

Nitko nije zahvatio u dubinu problema, niti je iztraživao pozadinu tog podhvata, u čemu i leži izdaja i uzrok tragedije. Nitko nije postavio jedno temeljno i jednostavno pitanje s kojim bi se moglo orijentirati, gdje treba tražili uzroke tragedije? A, to pitanje glasi:

- Kako, kada i zašto je Božo Kavran došao na ideju da organizira ODPOR u domovini iz emigracije, da upućuje ljude, častnike, dočastnike i vojnike i političke dužnostnike u hrvatske šume, a da prije toga nije ni pokušao stupiti u vezu sa zapovjednikom odpora u zemlji, generalom Luburićem, i od njega tražiti informacije o stvarnom stanju i potrebama i njemu ponuditi svoju suradnju ako bi to trebalo. Kavranu i dr. Lovri Sušiću ponudio sam vezu s generalom Luburićem, ali zaslugom njihove najbliže okoline i »savjetnika« poput Ratkića, Jileka, Rovera, Gregla i drugih oni to nisu prihvatili.

Poslije, nakon neuspjeha i tragedije oni na vrhu organizacije pokušavaju dokazivati da je glavna podloga za Kavranovu akciju bilo izvješće koje je vojnik Ante Vrban - častnik Ustaške obrane - podnio svomu predpostavljenom, pukovniku Jakovu Džalu.

Naivno je vjerovati, a još pogubnije tvrdili da je netko od nas - mislim na emigrantske organizacije - pošteđen od komunističke infiltracije. Katolička Crkva, najstarija ustanova u svijetu, uz svoje skoro dvije tisuće godina iskustva, nije ostala pošteđena od te pošasti. Papa Pavao VI. je rekao: »Sotonin dim infiltrirao se u vatikanske zidove...« Tako i Ustaški pokret u prvoj emigraciji nije ostao pošteđen. Bio je infiltriran po jugoslavenskoj policiji, po uhodama vojničke obavještajne službe. Bubalo, Kruhak, Olujić, Gruber, Jelka Pogorelec i ostali, manje poznati, su primjer. Nu, onda su vladale druge prilike, emigracija je bila malobrojna u usporedbi s današnjom pa je bilo lakše odkrivati i neutralizirati ubačene agente i izdajnike.

MITROVICA-KOMUNISTIČKO SVEUČILIŠTE

Jugoslavenska komunistička partija pokušala je uspostaviti suradnju s hrvatskim nacionalistima, ustašama, zatvorenima u Mitrovici. Vođa ustaške grupe STIPE JAVOR je to najenergičnije odbio. Moša Pijade, Đilas i ostali istaknuti komunisti - uz naklonost jugoslavenske kraljevske policije - počeli su u Mitrovici »obrađivati« pojedince. Nisu tražili da istupe iz nacionalističkih redova i da stupe u partiju. Naprotiv, savjetovali su, one koje su uspjeli zavesti, da ostanu u nacionalističkim redovima, da se što bolje afirmiraju, da dođu na važne položaje kako bi u danom času mogli izvršavati partijske naloge. U tom sotonskom planu imali su uspjeha. Jedini poznati slučaj otvorenog prelaza iz nacionalističkih redova u komunističku partiju bio je ŠIME BALEN.

Unatoč zanosu i oduševljenju u desetotravanjskim događajima, osjetila se štetna djelatnost infiltriranih »ustaša« koji su svojim očitim provokativnim djelima i ispadima nastojali kompromitirati Ustaški pokret, stvarati zabunu i dezorijentaciju u tek obnovljenoj državi. Dosta je takovih otkriveno i onemogućeno, ali je veći broj ostao prikriven u svim slojevima pokreta, državne uprave i vojničkim administrativnim uredima. Najveća infiltracija je izvršena kroz Građansku zaštitu jer su komunisti za vrijeme banovine infiltrirali veliki broj izgrađenih članova partije od kojih su, kasnije kada je Zaštita raspuštena i djelomično uključena u oružane snage, mnogi ostali nezapaženi u vojničkim redovima. Mnogima još ni danas nije jasno i osuđuju razoružanje i raspuštanje Građanske zaštite u prvim danima Nezavisne Države Hrvatske. Međutim, oni koji su to učinili, znali su zbog čega to čine?

Prvi korak, Vjekoslava Maksa Luburića, mladog ustaškog povratnika s Janka Puste, bio je preuzimanje komunističke kartoteke od redarstva u Zagrebu. Nakon neuspjelog komunističkog pokušaja u Mitrovici da postignu otvorenu i javnu suradnju s ustašama, partija je pošla drugim, zaobilaznim putem. Naredila je svojim najsposobnijim aktivistima da se neupadljivo približe istaknutim hrvatskim nacionalistima, posebno na zagrebačkom Sveučilištu. Upute su glasile: ni u kojem slučaju ne smije se pokušavati pridobiti za partiju istaknute prvaka, hrvatske nacionaliste. Neuspjeli pokušaj u Mitrovici bio je pouka. Treba im odobravati njihova stajališta i pokazivali solidarnost prema njihovoj borbi protiv dinastije Karađorđevića i osuđivati beogradski žandarski režim i teror koji provode nad hrvatskim narodom. Govoriti samo o socijalnoj pravdi, onako kako se to poklapa s ustaškim načelima. Glavni je cilj bio najprije steći povjerenje, a kasnije se postupno pretvoriti u dobre prijatelje i »nenadoknadive« savjetnike. Jedan od takovih značajnih slučajeva bio je VJEKOSLAV DILBEROVIĆ, konspirativnog imena KUM.

On se približio Božidaru Kavranu i pratio ga kao sjena sve do njegove tragične, ali i junačke smrti. Vjerojatno je Božo došao do spoznaje da nešto nije u redu s pothvatom slanja ljudi u šumu, pa je sam otišao u smrt da njegovi suborci i prijatelji ne bi pomislili da ih je on izdao i napustio.

Još na Sveučilištu prijatelji su Božu Kavrana upozoravali na njegovu vezu s Dilberovićem, ali on je uvijek odgovarao da znade da je Dilberović komunist, ali da je hrvatski orijentiran i nije mu nikada ni pokušao nametati svoje komunističke ideje, te je on isto toliko, ako ne i još više, protiv Srbijanaca i dinastije.

Kada je partija saznala - preko svojih agenata u najbližoj Kavranovoj okolini - što on planira, ukopčala je Dilberovića i on »savjetuje« Kavranu što i kako treba raditi. Partija je od prvog časa bila informirana o svemu, upravljala je akcijom iza neprozirnog zastora i svaki korak kontrolirala, a to potvrđuje prisutnost stanovitih osoba u najintimnijem krugu oko Bože Kavrana. Partija ništa ne improvizira, misli na sve i planira na dugi rok. OZNA je znala, isto kao i Kavran, da se na čelu Odpora u domovini nalazi general Luburić, pa su pretpostavljali da bi se prema ustrojstvu Hrvatskog Narodnog Odpora i prema svojoj dužnosti, Kavran trebao obratiti generalu Luburiću i s njim surađivati, što bi bilo normalno i razumljivo.

Dilberović je sugerirao Kavranu organiziranje oružanog odpora u domovini i slanje ljudi iz emigracije u šumu, ali u tom poslu mora biti podpuno odvojen od generala Luburića. OZNA je dobro znala i često na svojoj koži osjetila da se general Luburić nalazi u hrvatskim šumama i predvodi odpor, jer im je dvije godine zadavao velike brige, kažnjavajući mnoge oznaške krvnike, sve dok nije bio u jednom većem okršaju teško ranjen i zbog liječenja morao je napustili domovinu. Oni su predpostavljali da bi Kavran u najmanju ruku morao obavijestiti generala Luburića o svojim planovima djelovanja na području domovine i to su morali po svaku cijenu spriječiti, jer da se je Kavran obratio generalu Luburiću, OZNA ne bi uspjela u svojim namjerama.

Zbog toga je jedna Dilberovićeva poruka Kavranu glasila: »Ti si Božo naj idealnija osoba da staneš na čelo odpora u domovini. Luburić je proglašen ratnim zločincem i svaka Tvoja i najmanja veza s njim škodila bi cijeloj stvari, a posebno Tvom prestižu. Ne zaboravi da je u izgledu i američka pomoć, a oni krugovi ovdje u domovini, s kojima će se morati računati u danom času, najenergičnije odbijaju svaku, pa i najmanju suradnju s Luburićem zbog njegove prošlosti. Eto, tako je na najjednostavniji način bio Božo Kavran izoliran i nije htio, sigurno u najboljoj nakani, prihvatiti ponuđenu vezu s Maksom da ne »kompromitira podhvat«.

POGLAVNIK - GLAVNI CILJ OZNE


Partija je montirala spomenutu akciju kao preventivnu mjeru, tj. prema komunističkim shvaćanjima, mora se sve potencijalne neprijatelje likvidirati i uništiti. A to su bili častnici hrvatskih oružanih snaga, politički dužnostnici i intelektualci koji su se spasili, oni koje nisu uspjeli likvidirati od Bleiburga do Vršca u marševima smrti. Stoga su uvijek poručivali Kavranu da je u domovini potreban vodstveni sloj, kojeg treba dovesti u stupicu i uništiti, jer taj ljudski potencijal u slobodnom svijetu uvijek bi im visio nad glavom kao Damoklov mač. A s druge sirane, jedan veliki i tragični neuspjeh emigracije omalodušio bi i obeshrabrio i one najborbenije i najodlučnije elemente u domovini, s čime bi dokazali da se niIko ne treba ničemu nadati od emigracije, jer se vidi rezultat njezinog djelovanja.

Partiji je trebalo čim prije učvrstiti svoju vlast jer su bili svjeslni da procesom i osudom nadbiskupa Stepinca nisu uspjeli na dugi rok. Nu, glavni cilj bio im je Poglavnik dr. Ante Pavelić. Nadali su se da će im uspjeti inscenirati sve, pa i neke akcije širih razmjera koje su bile predviđene kao podpuna kontrola šireg područja po križarima, s čime su mislili navesti Poglavnika da dođe u šumu na »oslobođeno područje«.

S jednim dobro montiranim procesom protiv Poglavnika i njegovih najbližih suradnika, koji bi im pali u ruke, mislili su, i nadali su se uspjehu, postići ono što im nije pošlo za rukom s nadbiskupom Stepincem i pukovnikom Lisakom. Vjerovali su da bi na taj način zauvijek uništili i samu ideju o mogućnosti postojanja Hrvatske države izvan jugoslavenskog državnog okvira.

Kada je Ozna saznala da se Poglavnik nalazi izvan njihova dohvata, poduzeli su sve da se domognu što većeg broja najistaknutijih ustaških časlnika, ministara i političkih dužnoslnika. Pokušali su u emigraciji ugrabiti ministra dr. Matu Frkovića, zadnjeg ministra unutarnjih poslova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U Buenos Aires je stiglo jedno vlastoručno pismo iz »šume« u domovini, naslovljeno na adresu kapetana bojnog broda g. Andriju Vrkljana, a to pismo je navodno pisao Jure Preka (Dorđe Precc), jedan od učesnika u Kavranovoj akciji. U tom pismu se traži da se iz Argentine u domovinu čim prije uputi šio veći broj časlnika, a posebno je naglašeno ime pukovnika Ivana Štiera jer je njegovo ime popularno u cijeloj Slavoniji. Bilo je naglašeno da onima koji se odmah jave postoji mogućnost prevoza u Europu zrakoplovom. Taj detalj svratio nam je pozornost i osjećali smo da se nešto krupnog krije iza svega. (Dr. Vjekoslav Vrančić bio je osobni prijatelj Jure Preke i identificirao je autentičnost njegova rukopisa).

Pukovnik Štier, s opravdanim razlozima i sumnjom, odklonio je poći u domovinu zrakoplovom, što je u stanovitim krugovima naišlo na nerazumijevanje, pa čak i na osudu. Kada je Ozna vidjela da se nitko ne odaziva i unatoč zrakoplovnom prevozu, završili su tu akciju poznatim tragičnim procesom i smrtnim osudama nad hrvatskim vitezovima koji su u svojoj neograničenoj ljubavi prema svojoj domovini pali u sotonske komunističke mreže.

U jednoj izjavi velečasnog Vilima Cecelje, koja je objavljena u knjizi Ivana Prusca Akcija deseti travanj na stranici 442. piše doslovno, citiram: »Po pričanju Jole Bujanovića, izvještaji o borbama u Hrvatskoj bili su tako uvjerljivi, da je i Poglavnik odlučio poći na put (u domovinu). Navodno ga je čekao autobus kod Maribora. Međutim, u pravi čas je stigao brzojav da se put odgađa, pa je Poglavnik ostao u Napulju. Naravno te izvještaje je slala Ozna, kao i one koje je Rover donosio Kavranu iz Trsta«. Gornje potvrđuje moj navod da je Oznin cilj bio dovesti Poglavnika u stupicu. Nu, ne odgovara istini da je Poglavnik namjeravao poći u šumu, jer nakon Maksove poruke po bojniku Anti Vrbanu, Poglavnik je naredio Kavranu da zaustavi sve što je planirao poduzeti na području domovine.

S ISTINOM NA VIDJELO

Pod gornjim naslovom napisao je g. Srećko Rover nešto o svom sudjelovanju u Kavranovoj akciji. To je objavljeno u HRVATSKOM TJEDNIKU u Australiji 1. XII. 1979. na stranici 9.. U tim člancima Rover nastoji umanjiti svoju ulogu i suodgovornost u toj tragediji tvrdeći da on uopće nije ni znao do rujna 1947.g. da ta akcija postoji. Međutim, stvari stoje drugačije.

Nedvojbeno je ustanovljeno da je g. Srećko Rover suodgovoran jer je sudjelovao u toj akciji od samog početka. Tek sada kada, 30 godina poslije tragičnog završetka te akcije, (dakle, po ovom opisu Dinko Šakić je morao ovo pisati negdje 1978. godine, jer spominje: "Tek sada kada, 30 godina poslije tragičnog završteka te akcije...", mo. Otporaš.) misli da su svi koji bi ga mogli teretiti mrtvi, želi g. Srećko Rover izaći na vidjelo sa svojom istinom, u kojoj će svi mrtvi biti krivi jer se ne mogu braniti, a on, jedan od glavnih čimbenika te IZDAJE, trebao bi ostati čist i nevin. U svojoj obrani g. Rover bio bi uvjerljiviji da je pošteno i ljudski preuzeo dio svoje odgovornosti. Nu, prevario se je jer još ima živih osoba koje su na jedan ili drugi način imale uvid u cijelu stvar od prvoig časa. Postoje pisma, dokumenti i razni zapisnici koji pokazuju da je Rover, alias BIMBO, partijsko konspirativno ime, od samog početka u toj akciji bio najuže povezan s Božom Kavrainom. Donosio mu je »povjerljiva izvješća«. Služio mu je najprije kao teklić, a kasnije i kao vodič, koji je preveo preko granice osam grupa u Sloveniju i predao ih oznašima u ruke, a sve to g. Rover želi zaboraviti.

S kakvom istinom želi g. Rover izaći na vidjelo. Pokazat će nam ovaj mali primjer iz njegova članka u OTPORU. G. Rover doslovno piše: »Ivan Prusac je otišao u Hrvatsku u četvrtoj grupi i bio zatvoren po Ozni u Hrvatskoj, prije nego li sam ja znao da uopće postoji dotična akcija.«.

Prema Pruščevoj knjizi Tragedija Kavrana i drugova, na stranici 38., Ivan Prusac piše da je njegova grupa pošla iz Austrije dne 7. rujna 1947.g.«. Prije sam spomenuo »izvješće« iz pouzdanih izvora iz domovine koje je u travnju 1946.g. Božo Kavran predao Poglavniku (u mojoj prisutnosti) i kazao da mu je to donio iz Trsta Srećko Rover, osoba njegova povjerenja. G. Rover svjestno ne govori istinu kad tvrdi da on nije znao do rujina 1947.g. da dotična akcija postoji.

U Obrani broj 157., Madrid, studeni 197l.g., objavljena je jedna izjava koju su podpisali dva visoka duižnostnika Hrvatskog Narodnog Odpora u Argentini, g. Lukas Juiričić, bivši Poglavni pobočnik u Hercegovini i predsjednik Hrvatskog Narodnog Odpora za Južnu Ameriku, i g. Tomiša Grgić, pukovnik Poglavnikove Tjelesne Bojne u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i Glavni tajnik Hrvatskog Narodnog Odpora za Južnu Ameriku. Iz te izjave (koja je podpisana pred javnim bilježnikom) proizlazi da je Srećko Rover u studenom 1946. godine u Rimu, Italija, pozivao generala HOS-ag. Ivana Herenčića, u prisutnosti Drage Jileka i Andrije (Brace) Juratovića, da stupi u vezu s hrvatskom (?) Oznom koja se nudi i spremna je napraviti »usluge« hrvatskoj emigraciji, likvidirati sve i svakoga tko bude na putu »pravim interesima« hrvatske emigracije kojoj bi na čelu bio, među ostalima, i Srećko Rover. Rover je predlagao generalu Herenčiću da pođe u Trst gdje će ga on spojiti s nekim oznaškim majorom koji se zove Hahn, što je general Herenčić energično odbio. Kada je general Herenčić stigao u Argentinu, napravio je pismeni izvještaj o tom slučaju i predao ga Starješinslvu hrvatskog domobrana u Buenos Airesu, u čijoj se pismohrani taj dokument nalazi.

Možda je spomenuti major Hahn ili major Štern dao ona izvješća koje je Rover donosio Boži Kavranu iz pouzdanih izvora u domovini? "Ni Churchil mu nije do koljena" (Dilberoviću) prema Roveru. S time mi je Rover napravio neizmjernu uslugu, potvrdio je moje navode o zlokobnoj ulozi »kuma« Dilberovića. To dokazuje da je Kavranova akcija bila kontrolirana i upravljana po Ozni i da je Srećko Rover u tom svjestno sudjelovao, a najuvjerljiviji je dokaz njegova veza s OZNOM koju je u studenom 1946. u Rimu predlagao generalu Ivanu Herenčiću.

Vidjeli smo kako je Dilberović na podal način spriječio da se Kavran spoji s generalom Luburićem. Odbijanje veze koju sam Kavranu i dr. Lovri Sušiću ponudio, mi smo tumačili, i logično zaključivali, u smislu da Kavran, Sušić i njihovi najuži suradnici žele sami organizirali oružani odpor u domovini, iza leđa generalu Luburiću, da dokažu Poglavniku kako su oni sami sposobni to učiniti bez pomoći i suradnje generala koji je ozloglašen zbog svoje djelatnosti za vrijeme rata. Bio sam uvjeren u to, kao i pukovnik Džal i drugi naši suborci, ali nismo mogli ni slutili da je takav njihov postupak bio inspiriran po neprijatelju.

U logoru FERMO, Italija 1946.g., Rover je nagovarao častnike da idu u šumu, i još su živi častnici koje je on nagovarao, a danas to osporava. U Otporu broj 2., od veljače I979.g., Rover piše doslovno: »Uvijek mi pred očima lebdi lik i žive oči genijalnog Dilbcrovića- takozvanog našeg 'kuma'. On je svojim vizionarstvom odskakao nad Churchilom i da su drugi imali, na kojoj bi strani bio Dilberović sa svojim profelskim zapažanjima dotični bi rat dobili«. Naravno, ako bi poslušali savjete Dilbcrovića. S ovim je Rover rekao sve. Kavran je poslušao savjete Dilbcrovića i zbog toga je završio na vješalima sa svojim suborcima.

Tito je imao Dilberovića na svojoj strani pa je vjerojatno zbog toga rat dobio - prema Roverovu naklapanju. Možda su ta »kumova profetska zapažanja« usmjerila Roverovu orijentaciju prema Moskvi? Sada će mnogi lakše razumjeli Roverovo kameleonsko pretvaranje, kamufliranje i prilagođivanje svakoj situaciji.

U spomenutom broju Hrvatskog Tjednika, Rover kritizira dra. Antu Pavelića što se je ogradio od ove akcije Hrvatskog državnog odbora, (Kavranove akcije), premda je on (Pavelić) osobno postavio i imenovao taj odbor, te zanijekao daje on išta imao s dotičnom akcijom odpremom u Hrvatsku ovih rodoljuba (između 1946. i 1948. godine), a neizravno je nabacio krivnju na mene osobno.

Točno je da je Poglavnik postavio i imenovao Hrvatski državni odbor, kojem su na čelu bili g. dr. Lovro Sušić, dr. Mate Frković i dr. Meho Mehičić, ali je druga stvar snositi odgovornost izravno za sve ono što je učinjeno ili se radilo njemu iza leda, bez njegova znanja i odobrenja, pa i protiv njegovih zapovijedi. Znadem da se je dosta toga radilo u ime Poglavnika i prikrivalo njegovim imenom i da je njegov podpis bio česlo krivotvoren i zloupotrebljavan. A to sam Rover najbolje zna jer se je i on tim služio kada je u logoru Fermo 1946.g. kazao hrvatskom časmiku g. Mirku Bušiću da ima Poglavnikov pismeni nalog za pozivanje ljudi u šumu.

Kako sam prije naveo, po nalogu Poglavnika, pukovnik Džal i ja smo poslali u domovinu bojnika Antu Vrbana da pronađe Maksa i donese izvještaj o stvarnom stanju u domovini. Kada je Poglavnik dobio Vrbanovo izvješće, naredio je Boži Kavranu da sve zaustavi što je planirao... Nažalost, Božo Kavran nije to poslušao, nego je nastavio započetim putem, vjerojatno potican i ohrabljivan po svojoj najužoj okolini. Hrvatski emigrantski povjestničar dr. Jere Jareb poslao mi je tri različite verzije (fotokopije) izvješća bojnika Ante Vrbana o prilikama u domovini.

Bojnik Ante Vrban sretno je stigao u Hrvatsku sa svojim pratiocem i na određenoj adresi uspostavio prvu vezu. Kazao je: »Donosim poruku Ademage za Šaćir-efendiju«. »Dobro došao«, dobio je odgovor, a to je bio ugovoreni znak da je veza korektna. Morao je prokrstariti mnoga područja dok je uspio predali Poglavnikovu poruku, jer je general Luburić bio u stalnom pokretu. Za generalom Luburićcm u to vrijeme tragale su dvije posebne divizije Rankovićevih oznaša i Titovih partizana na svim područjima širom Hrvatske. General je izbjegavao otvorene sukobe zbog strašnih represalija protiv civilnog pučanstva na područjima gdje su se pojavljivali križari. Poduzimao je samo one akcije koje su bile neophodno potrebne da se kazne oznaški krvnici koji su se posebno isticali svojim hajdučkim nagonima u progonu hrvatskog pučanstva.

U Valenciji početkom 1956. godine pripovijedao mije general pojedinosti, kako je dalekozorom gledao Vrbana iz prilične udaljenosti, prepoznao ga je, a i znak razpoznavanja bio je korektan, nu ustaljene mjere opreza i sigurnosti nisu mi dopustile osobni dodir. »Kako sam mogao bili siguran da Antu (Vrbana, mo) netko ne prati i gleda ga iz daljine kao i ja, a da to može izbjeći svim mjerama opreza«, kazao mi je general. Kasnije u Torontu 1969.g., nakon generalovog umorstva, pripovijedao mi je pukovnik Džal opisujući Vrbanov put po Hrvatskoj i njegov povratak i usmeni izvještaj koji mu je bojnik Ante Vrban podnio, i sve se poklapalo s onim što mi je general rekao o Vrbanovu putu po Hrvatskoj.

Generalova poruka je glasila:... »da nema nikakvih preduvjeta niti se može misliti o bilo kakvom oružanom djelovanju na području domovine, jer se komunistička vlast ustaljuje, pa je potrebno prijeći u pasivni odpor, spašavati ljude infiltracijom u njihove komunističke redove, u vojsci, partiji i svim državnim ustanovama, dobro se prikriti u pokrajinama gdje su nepoznati, spasiti glave i čekali kad dođe čas pa tek onda, s položaja koje bi s vremenom postigli, mogu biti koristni svom narodu".

Hrvatski Narodni Odpor, tj. dr. Lovro Sušić, dr. Male Frković i dr. Meho Mehičić, poslije sloma Kavranove akcije izdali su 20. srpnja 1948.g. OBAVIJEST za najuži krug suradnika. Obavijest povezuje početak Kavranove akcije s putom bojnika Vrbana u Hrvatsku (1946.g.) i njegovim izvješćima o tom putu. Vrban je bio u Hercegovini i naišao na partizansku zasjedu, bio je teže ranjen, a njegov pratilac vodnik Ćavar je poginuo. Spasila ga je grupa križara pod zapovjedništvom satnika Mandića.

U prvoj točki obavijesti stoji: »Da se dođe do pouzdanih podataka o stanju u hrvatskim šumama, dobrovoljno je otišao u domovinu koncem travnja 1946.g. bojnik Vrban s jednim svojim pratiocem. On se povratio koncem mjeseca listopada iste godine donesavši sa sobom nekoliko pismenih izvješća pojedinih zapovjednika jačih skupina i davši svoje vlastito izvješće o nađenome i viđenome. Proputovao je napose Slavoniju, srednju i zapadnu Bosnu te Hercegovinu, našavši manje ili veće grupe hrvatske vojske koje su bile uglavnom još nepovezane, i to napose radi pomanjkanja viših častnika...«

Potreba sustavnog povezivanja i jedinstvenog vojničkog i političkog organiziranja spomenutih grupa u svrhu vođenja Hrvatskog Narodnog Odpora potakmda je jednu skupinu mladih hrvatskih častnika i političkih dužnostnika da krenu u domovinu. Njihova je namjera, osim gornjega, bila još napose sprječavati neodgovorne ispade pojedinih grupa i time izazivanje represalija nad pučanstvom, dakle sprječavati nepotrebno prolijevanje krvi te spremati organizirani odpor za onaj čas kad opće prilike u svijetu dozore za opći narodni ustanak.

Jer je bojnik Vrban već bio upoznao teren i mnoge grupe na terenu, što je on bio najpogodniji, to tim prije što je i dobrovoljno opet izjavio da je prvi spreman poći uspostaviti »kanal« i prihvatnu postaju, kao i organizirati »bazu«. Njemu se je dobrovoljno pridružio i bojnik Ljubo Miloš i to naročito zato jer mu je daljnji boravak poradi raspisanih tjeralica u inozemstvu bio nemoguć.

Njih dvojica, u pratnji Luke Grgića, otišli su u mjesecu ožujku 1947.g., a s njima je otišao i poručnik Nemec koji će poslije biti vodič za ostale. (Radi se o Luki Ruščiću zastavniku Ustaške obrane koji nas je s Poglavnikom vodio preko Alpa u Italiju u rujnu 1946.g.) Oni su svi u domovinu sretni stigli te se odanle odmah javili vlastoručnim pismima prema dogovorenim znakovima, a Nemec je nakon povratka i usmeno o tom izvijestio. Napominje se da i sama optužnica tvrdi da su Vrban i Miloš uhićeni 20. VII. 1947.g., dakle 4 mjeseca nakon njihova odlaska. Toliko o Obavijesti koju je vodstvo namijenilo najužem krugu suradnika.

Međutim, i nakon Vrbanovog prvog puta u Hrvatsku, o čemu nije ništa znao ni Onkel ni Kavran, to im je Poglavnik kazao kasnije, oni su i dalje nastavili s pripremama za svoj planirani rad na području domovine ne obazirući se na ono što će eventualno bojnik Vrban izvijestiti. A kasnije nakon Vrbanovog poraznog izvještaja, o čemu su Kavran i Sušić namjerno prešutili i ignorirali poruku generala Luburića i unatoč izričitog Poglavnikova naloga da zaustave sve što su planirali, oni su nastavili sa svojim programom i slali grupe ljudi u šumu. Vjerojatno su im njihovi savjetnici i inlformatori iz domovine poručivali i uvjeravali ih da kada se započne s jednom širom akcijom, cijela će Hrvatska »planuli« i u roku od nekoliko mjeseci bit će komunistički režim srušen i obnovljena Hrvatska Država.

Nešto slično dogodilo se 24 godine kasnije s Bugojanskom akcijom. Prije nego je grupa mladih rodoljuba pošla u Hrvatsku iz Australije, jedan od braće Andrića rekao je jednom svom i našem prijatelju: »Vidjet ćeš, kad se započne, za tri mjeseca planuti će cijela Hrvatska...« Sigurno je i on bio uvjeren u to na temelju informacija iz »pouzdanih izvora iz domovine«, (i njih je čekao Bojnik Ante Vrban, javio se je dobrovoljno poći ponovno u Hrvatsku kako to stoji u Obavijesti Hrvatskog narodnog odbora. Vrban i Ljubo Miloš bili su stari prijatelji i suborci od prvih dana osnutka Ustaške obrane, pa je i bilo normalno da zajedno pođu, tim više jer je Ljubo Miloš već davno prije odlučio poći u hrvatske šume i tamo častno poginuti u borbi. Osim toga, jer su ih Kavran i Sušić uvjeravali da imaju sigurne informacije iz Amerike, iz najpouzdanijih izvora, da je ratni sukob između Amerike i Rusije neminovan i da može izbiti u svakom času, pa unatoč situaciji i stanju u domovini koju je Vrban provjerio i poruke generala Luburića, oni su povjerovali u navodni skori ratni sukob i zaključivali da su Kavran i Sušić bolje informirani od generala Luburića, jer oni imaju izravne veze s Amerikom.

Ovdje se moram posebno osvrnuti na mišljenje dra. Lovre Sušica da se je Ljubo Miloš dobrovoljno pridružio bojniku Vrbanu iz očaja, jer mu je boravak u inozemstvu bio nemoguć zbog razpisanih tjeralica.

Uvjeren sam da je ta tvrdnja tendenciozna, nepravedna i zlonamjerna, s posebnom pozadinom. Ako ćemo problem nepristrano gledati i stvari postaviti na svoje mjesto, onda to treba prikazati na sljedeći način:

Tjeralice i lov na ljudske glave nisu bile usmjerene samo na glavu bojnika Ljube Miloša, nego na sve nas općenito, jer je Titova Jugoslavija je predala Saveznicima listu od 30.000 hrvatskih »ratnih zločinaca« i, dosljedno tome, bila je razpisana tjeralica i za Onkelom, drom. Lovrom Sušićem, kojeg smo zbog toga bili sklonili kod nas u Alpama u našem uporištu broj 2, u stanu pukovnika Džala, dok nije došao Poglavnik, a kasnije kada sam ja otišao u Italiju, sklonio ga je u svoj stan, koji smo mu mi prepustili, bojnik Ljubo Miloš. S druge strane dr. Lovro Sušić, kao pravnik, trebao bi imati u vidu da su i on, kao i svi ostali najviši ustaški dužnostniei, bili prema komunističkim shvaćanjima - ideološki začetnici svega onoga što se je Ljubi Milošu i svima nama pripisivalo i s čime se je nas teretilo. Dakle, prema tome i s pravnog stajališta. Ljubo Miloš i svi mi bili smo samo izvršitelji njihovih programa i planova. S toga ne mogu shvatiti da je bojniku Ljubi Milošu daljnji boravak u inozemstvu bio nemoguć i da je takorekuć iz očaja otišao u Hrvatsku, a dru. Lovri Sušicu, koji je bio visoko iznad Ljube Miloša, na vrhu hijerarhijske ljestvice kao Postrojnik Ustaškog pokreta, njemu je boravak bio moguć?

Prije sam spomenuo da mi je jednom prilikom Poglavnik rekao: »Božo je ustaša, veliki je rodoljub, idealist vjeran i odan, ali sve te njegove vrline nisu dovoljne za ovu vrst djelatnosti«. Božo Kavran je bio povrijeđen što je Poglavnik poslao bojnika Vrbana u Hrvatsku da pokuša uspostavili vezu s generalom Luburićem, a nije njemu odmah ništa rekao, pa je iz toga zaključivao da Poglavnik nije vjerovao izvješćima koja mu je on donosio.

U knjizi AKCIJA DESETI TRAVNJA od Ivana Prusca, tiskanoj 1980. godine, na stranici 420.-422. nalazi se izjava Rev. VilimaCecelje i u loj izjavi piše sljedeće: »Kavran je pokušao generala Gašćića pridobiti da osobno uđe u sklop akcije. Gašćić ga je zamolio da mu kaže ime voditelja vojničke akcije. Ako bi to bio general Peričić, Gašćić je izjavio da bi ušao u akciju kao običan vojnik. Kavran je odbio dati ime vojničkog zapovjednika. Kada je Gaščić upitao Kavrana koliko je pročitao literature o gerili, odgovorio je Kavran da nije pročitao ni jednu knjigu. Na to je Gašćić pozdravio Kavrana i napustio Salzburg«.

U istoj izjavi Rev. Cecelje u dragom odlomku piše: »Iz arhiva je vidljivo da se je javio i Maks Luburić. On je onaj čas boravio u Španjolskoj, ali je čuo za Kavranovu akciju, preselio se u Francusku i stavio se na raspolaganje dru. Sušiću. Međutim, Sušić je odbio njegovo sudjelovanje u Pokretu. Nakon tog neuspjeha povukao se Luburić natrag u Španjolsku...«

Vjerojatno je to netko Rev. Cecelji krivo ili zlonamjerno protumačio, jer to ne odgovara istini što mogu dokumentima i još živim svjedocima dokazati. Moje je mišljenje da se tim i drugim pričama želi sakriti ono bitno, to jest da je general Luburić iz hrvatskih šuma na vrijeme upozoravao da se ništa ne poduzima u domovini iz emigracije, jer ne postoje niti minimalni uvjeti za oružanu borbu u onim časovima. U drugoj polovici 1947. godine u jednom većem okršaju s partizanima (pokušaj oslobođenja zarobljenika iz logora Stara Gradiška) bio je general Luburić teže ranjen, ali ipak je nastavio s borbom dok mu se rana nije inficirala zbog pomanjkanja lijekova, pa su ga u zadnji čas njegovi suborci prebacili u Mađarsku, gdje su ga prihvatili i pomogli mu njegovi stari prijatelji iz doba Janka Pusto, zaliječio je ranu privremeno, ali je bila potrebna komplicirana operacija da spasi nogu. Iz Budimpešte je prešao u Beč, odakle je kroz Njemačku, uspostavivši vezu s našim fratrima, pukovnikom fra Bertom Dragičcvićcm, prešao u Francusku. Tamo je operacija izvršena i spasio je koljeno. Postojala je opasnost da mu koljeno ostane zakrečeno tj. ukočeno bez artikulacije. Nakon operacije radio je u jednom rudniku soli u Wittcnheimu u blizini Milhasena, Haut Rhin, odakle se je obratio Međunarodnoj komisiji za izbjeglice u svrhu dobivanja statusa izbjeglice i osobnih dokumenata. Međunarodna komisija 1RO je odgovorila molitelju i poslali su mu formulare da ih ispuni, što je general i učinio. Dobio je osobne dokumente na ime LORJNZ KOVACH (Lauren na francuskom), rođen u Bratislavi, mađarski državljanin. Nama u Rosario, u Argentinu, javio se preko fra Ive Sivrića iz Chicaga, a zatim dok je boravio u Francuskoj, dopisivali smo se preko Rev. Emanuela Zloušića, 7. Rue Marie Rosc, Paris 14. Francuska.

General je uspostavio vezu s Poglavnikom i on mu je zapovjedio da se prebaci u Španjolsku, da se ne vraća u domovinu, što je general i kanio u namjeri da spašava svoje suborce pribavljajući im potrebne dokumente kojima bi se mogli prikriti i uklopiti u normalan život i čekati čas. Odlučio je poći u Španjolsku, a kako je procedura za dobivanje ulazne vize trajala predugo, on je postao nestrpljiv, jer je osoba koja je radila na dobivanju vize bila indiskretna i postojala je opasnost da ga odkriju, pa je odlučio prijeći Pirineje pješice i ući ilegalno u Španjolsku, unatoč što mu rana nije još bila dobro zacijelila. Prešao je granicu 18. listopada 1948. godine, prijavio se na postaji Gurdic Civil i dospio u zatvor dok španjolske vlasti nisu ustanovile njegov pravi identitet. Odmah je pušten na slobodu i dobio dozvolu boravka. Tamo je stekao velika prijateljstva i razumijevanje za našu pravednu hrvatsku oslobodilačku borbu, za samostalnost Hrvatske države.

Prema tome nije general Luburić došao iz Španjolske u Francusku da se stavi na razpolaganje dru. Lovri Sušiću, nego je istina da je general Luburić, osim poslane poruke po bojniku Vrbanu, upozoravao dra. Lovru Sušića pismeno, preko našeg pukovnika fra Berte Dragičevića, da ne šalju ljude u domovu jer će svi stradati. Međutim, kako se vidi iz jednog pisma koje je pisao dr. Sušić generalu Luburiću da on nije mogao nigdje pronaći njegova pismena upozorenja. Može biti i to, jer piše da nije mogao pronaći i druga generalova pisma na koja se je general pozivao. Možda su zapela na »cenzuri« koju je vršila okolina, a najvjerojatnije jest da nakon tragedije i neuspjeha nije bilo oportuno priznati da je bio upozoravan.

Možda je do konfuzije i krivog tumačenja došlo zbog nekoliko redaka koje je pisao dr. Sušić generalu Luburiću u pismu od 19. VI, 1948. g., neposredno prije nego je izbila na javu vijest o tragičnom završetku Kavrana i drugova. U tom pismu piše dr. Sušić generalu mnoge pojedinosti koje su se događale nakon tragičnog svibnja 1945. godine. Navest ću neke. »... U zimi na godinu 1947. nije se moglo ništa poduzeti. Istom u proljeću krenuli su kao pioniri u domovinu isti Vrban i s njime Ljubo Miloš, Vaš rođak, s kojim sam većinom tu zimu proveo zajedno u istoj sobi u susjedstvu Vašeg šure Jakova i gđe sestre, kod kojih sam također jedno vrijeme stanovao. Šakić je sa svojom gospođom otišao pod jesen u Italiju, a sada je u Argentini, dok je prije toga bio kod Jakova odnosno u susjedstvu. J. (Jole Bujanović, moja primjedba) bio je nedavno ovdje. Pred par dana vratio se u vječni grad (Rim). On nam je pričao za Vaše veze s Ivanom Herenčićem koga je opisao kao velikog dobrotvora (benefaktora) za naše izbjeglice. Kaže da je Bratovštini u Rim poslao već debele hiljade dolara. Kaže da bi on na samu Vašu poruku sigurno odmah doznačio u našu opću svrhu veći iznos, a on bi bio kadar i od drugih sakupiti, samo to bi trebalo biti u najvećoj tajnosti. On živi u Bucnos Airesu. ... Držim, da sam Vam uglavnom bacio malo svjetla na naš rad i stanje naše stvari, a također i odgovorio na neka Vaša pitanja. Mi smo ovdje također govorili o Vama. Naše je zajedničko mišljenje da bi, s obzirom na Vaše neosporive sposobnosti, našem poduzeću u domovini izvanredno mnogo koristili. Međutim »s obzirom na obzire« za sada barem držimo, da nije svrsishodno, da se pojavljujete... a kod raznih dodira s prijateljima sugerirano nam je da ne kompromitiramo stvar s »kompromitiranim ljudima«, među koje napose poznatog Vam Maksa. Dakako da će to s vremenom opasti pa će biti sretni ako se takovih što više nađe!«

Dakle, iz gornjeg citata ne može se nikako doći do zaključka da je Maks saznao za Kavranovu akciju i da je zbog toga došao iz Španjolske u Francusku, a još manje da se je on ponudio uzeti učešća u istoj.

General Luburić je saznao u Mađarskoj preko svojih starih veza, koje su bile infiltrirane u strukture nove vlasti, da su neki Hrvati uhićeni, a neki ubijeni prilikom pokušaja prelaza mađarske granice u Hrvatsku, pa je i žurio da ode čim prije iz Budimpešte na Zapad, da naše ljude upozori, što je i učinio preko ustaškog pukovnika fra. Berte Dragičevića.

Kasnije, nakon tragedije, pisao je dr. Sušić drugo pismo generalu Luburiću s nadnevkom od 24. rujna I948.g. pa u jednom dijelu piše: »... Kazali ste da treba ustanoviti osobne i načelne manjkavosti, jer da je prodor moguće uslijedio ovdje. Za nas ljude ne postoje apsolutne tvrdnje, po mom najdubljem uvjerenju prodora ovdje nije bilo. Vaš prijedlog, da bi trebalo negdje stvoriti jednu maskiranu bazu i tu ljude stručno, taktički i konspirativno odgajati, izvanredno je dobar i gledajući na prošlost, nadasve potreban, dapače to bi trebalo biti preduvjetom svakoga rada... Nu pitanje je tko bi to htio preuzeti na sebe'? Jeste li Vi voljan to preuzeti? Ako ne posredno a ono barem da Vi nađete osobu i povjerite joj taj zadatak, dadete potrebne upute i vršite nadzor. Drugoga osim Vas ne znamo za taj posao...« Dakle, sada nakon katastrofe, general Luburić je postao jedini koji bi mogao nešto učiniti. A, ono »s obzirom na obzire i prijateljske savjete« samo potvrđuje moje navode o onome što sam pisao o Dilberoviću i »njegovim savjetima«, a sigurno je da on nije bio jedini savjetnik... Stoga je Sušićevo uvjerenje da kod njih nije bilo »prodora« točno. Nije ga trebalo biti jer je IZDAJA bila od prvog časa kada su Kavrana okružili savjetnici i suradnici koji su bili u službi Ozne. Sve ostalo je drugorazredne vrijednosti jer uloga vodiča, raznih Lojzeka i drugih, su samo tehničke strane i izvršitelji, svjestno ili ne, programa i rada koji su bili planirani i upravljani iz Kavranove najbliže okoline. (Kada sam pisao o Dilberoviću, nisam bio u posjedu navedenih pisama koje je pisao dr. Sušić generalu Luburiću.)

Nakon pada bojnika Vrbana i Ljube Miloša u ruke Oznc. koja je za njima tragala čeliri mjeseca jer je iz centrale u Villachu bila obaviještena Ozna da su otišli. Oni su mogli sretno stići u Hrvatsku, jer Vrban nije išao »poznatim kanalom«, a nakon njihova pada u oznaške ruke" sve je bilo jednostavno..."

U knjizi AKCIJA DESETI TRAVNJA, na stranici 130., piše: »... Saslušanja drugih optuženih u toj su mjeri u jugoslavenskom novinarstvu nevjerno preneseni, ali su sami optuženi u toj mjeri bili izmrcvareni, da njihovi govori na sudu zaista ne mogu predstavljati temelj za kakvo ispitivanje pravog stanja«. Međutim, g. Ivan Prusac unatoč svoje gornje tvrdnje ne primjenjuje isti kriterij na sve optužene. On pripisuje bojniku Ljubi Milošu kukavičko i izdajničko držanje i time sam sebi dolazi u protuslovlje. Sigurno je da se iza tog stajališta i ocjene o Ljubinom navodnom nekorektnom držanju kriju tamni interesi, jer kod te svoje negativne ocjene navodnog izdajničkog držanja Ljube Miloša pred takozvanim komunističkim sudom, g. Ivan Prusac nije imao ili nije htio imati u vidu sljedeće:

1.) Da je Ljubo Miloš bratić generala Luburića (majke su im sestre).

2.) Da je Ljubo Miloš bio jedno vrijeme zapovjednik svih sabirnih logora.

3.) Da je Ljubo Miloš bio jedno vrijeme zapovjednik logora u Jasenovcu.

4.) Da je ljubo Miloš prilikom uhićenja, 20. srpnja 1947.g., teško ranjen, što je Ozna prešutila, a tom prilikom je ubijen Luka Rušćić jer su pružali odpor brojčano nadmoćnijem neprijatelju.

5.) Da je logor Jasenovac bio najveći srpski top iz kojeg su oni pucali ne samo po ustašama, nego po cijelom hrvatskom narodu, jer im je bilo stalo do toga da jedan bivši zapovjednik logora Jasenovca prizna pred »celim svetom« i da potvrdi sve njihove laži i podvale o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Poglavniku, generalu Luburiću i Jasenovcu.

U tu svrhu, osim fizičkog maltretiranja hajdučkim metodama. Ljubo Miloš je bio podvrgnut primjeni najsavršenijih droga iz N.K.V.D.-ovih laboratorija kojima su ga u višemjesečnom prepariranju pretvorili u robota, čovjeka bez vlastite volje i razuma, pa je na taj način govorio pod utjecajem droge ono za što je bio programiran. Kako se inače može drugačije protumačiti Ljubina izjava: »Da je bilo više Miloša, ne bi me imao tko suditi...«, koju navodi g. Ivan Prusac. To bi moglo značiti, da je Ljubo Miloš priznao da je on sam likvidirao omiljeni broj: 800000 (osamstotina tisuća) Srba, i da je bilo barem deset Miloša, onda je više nego sigurno, da ga ne bi imao tko suditi.

Dakle, ono negativno što piše Prusac o ustaškom bojniku Ljubi Milošu nije u skladu s onim prije navedenim njegovim citatom na stranici 130. njegove knjige. Ne samo to, u Pruščevoj knjizi Tragedija Kavrana i drugova imade mnogo netočnosti, izmišljenih pripovijesti na koje se ne želim osvrtali, jer nije ovdje mjesto da to činim.

A što se tiče izmišljene tvrdnje da je izvještaj bojnika Vrbana svom predpostavljenom pukovniku Jakovu Džalu, bila podloga i glavni poticaj za Kavranovu akciju, nije istina. (Jer |e akcija bila rano prije zamišljena i pripremana). Bio sam svjedokom, u nekoliko prilika, kada su se pukovnik Džal i Božo Kavran žestoko prepirali u povišenom tonu i pred Poglavnikom, jer je Džal osporavao svrsishodnost planova i priprema za poduzimanje oružanih djelatnosti na području domovine, bez znanja i iza leđa prirodnog zapovjednika Hrvatskog Narodnog Odpora, generala Luburića, koji je u tu svrhu i ostao u domovini. Jednom prilikom formalno sam se izderao na obojicu riječima: »Zar Vas nije sramota tako razpravljati pred Poglavnikom...« iako mi je pukovnik Džal bio izravno predpostavljeni zapovjednik.

Nakon tragedije, u svim Obavijestima vodstva i drugih preživjelih sudionika u akciji, svi ističu da je odlučujuća podloga za akciju slanja ljudi u domovinu bilo »porazno« izvješće bojnika Vrbana... Međutim, znadem da je Akcija bila planirana barem 6 mjeseci prije dolaska Poglavnika k nama u Wolfnitz... Mi smo saznali od Onkela za pripreme, jer je on računao s našom suradnjom koja mu je bila potrebna. Budući da su pukovnik Džal, bojnik Ante Vrban i Ljubo Miloš bili pripadnici Ustaške obrane i najbliži suradnici generala Luburića, suptilno se insinuira da je Ustaška obrana neposredno odgovorna za neuspjeh te akcije. Vidjeli smo kako g. Jvan Prusac pokušava neuspjeh natovariti na leđa bojniku Ljubi Milošu zbog njegovog navodnog izdajničkog držanja u zatvoru Ozne, a dr. Lovro Sušić u svom pismu generalu Luburiću u rujnu 1948.g. neposredno nakon tragedije piše da kod njih u »vodstvu« nije bilo prodora. Iz toga se može zaključivati da su oni mišljenja da je prodor bio u šumi nakon pada bojnika Vrbana i Ljube Miloša u oznaške ruke, jer su oni imali šifru za radio-vezu s »vodstvom« i to su oni odali a koja je tom šifrom dovela u stupicu hrvatske rodoljube.

Nu, oni koji su upravljali cijelom akcijom, morali su poznavati sva pravila konspirativnog rada, pa su morali odmah izravno provjeriti jesu li šifre koje su dobivali iz šume autentične ne oslanjati se samo na korektnost tajnih ugovorenih znakova. Vidjeli smo kako je postupao general Luburić, iako je prepoznao bojnika Vrbana i znak razpoznavanja je bio korektan, nije se htio osobno sastati s Vrbanom »jer vrag ne spava«. On je dobro poznavao komunističke metode i varke jer se je i sam služio istima u borbi protiv neprijatelja.

Vidjeli smo iz prijašnjih redova pod kakvim je okolnostima Ljubo Miloš davao izjave pred tzv. komunističkim sudom, a sigurno je da ni Jure Preka nije dobrovoljno pisao svojom rukom (čiji rukopis je poznavao u Buenos Airesu dr. Vjeko Vrančić) pismo i pozivao častnike da dođu u šumu, i to još zrakoplovom. Da je tajnu šifru imao bilo koji drugi sudionik u toj akciji, odao bi je pod metodama koje su bile primijenjene na Ljubi Milošu.

Potrebno je osvrnuti se na još neke netočnosti iz Obavijesti vodstva od 20. srpnja 1948.g.. Tamo stoji da se je bojnik Vrban dobrovoljno javio poći u Hrvatsku. Ne kažu komu se javio. Pukovnik Džal i ja poslali smo bojnika Vrbana u Hrvatsku po uputama i želji Poglavnika. Vrban nije donio nikakvih nekoliko »pismenih izvještaja«, jer je kao stari iskusni konspirativac znao da svaki i najmanji papirić, s bilo kakvim nedužnim sadržajem, predstavlja veliku opasnost i odmah se podvrgava »temeljitom ispitivanju«. Međutim, ako čovjek slučajno padne, a nema kod sebe ništa što bi ga moglo sumnjičiti uvijek postoji mogućnost da se nekako izvuče, osim ako nije dospio u ruke profesionalnim iztražiteljima.

Vodstvu je bilo potrebno izvijestiti Poglavnika da su dobili pismene izvještaje u kojima se traži upućivanje viših časlnika u šumu. Poglavnik mi je izričito naglasio da Vrban ne smije ništa pismeno nositi što bi ga moglo kompromitirati.

Dinko Šakić.

(Eto, čuli smo sada šta kaže Dinko Šakić (ako je ovo pisao Dinko Šakić, zet Maksa Luburića i šogor pukovnika Jakova Džala, također zeta Maksa Luburića,) u ovom opisu o Srećku Roveru, a također smo čuli šta je rekao o istom Srećku Roveru na Suđenju u Barceloni 4 i 6 svibnja 1956. godine. Otporaš.)

Bobani
30-03-2015, 13:40
EVANĐELJE PO USTAŠAMA: 10: 4 : 1941:‏

(Ovaj niže opis sam napisao prošle godine za jedan hrvatski državotvorni portal. Inspiraciju sam dobio kod sv. Mise. Sv. Evanđelje je bilo po sv. Ivanu i dok je sveđenik predikao, ja sam u mojim mislima prediku prevodio u Ustaška Načela, u borbu Hrvata za njihovu državu Hrvatsku. Kako je za 9 dana hrvatski državni praznik DESETI TRAVNJA 1941., prvi od 1102. godine, od potpisivanja ugovora između mađarskih i hrvatskih feudalaca o personalnoj uniji, zato želim čestitati svim Hrvaticama i Hrvatima diljem svijeta nadolazeći blagdan SRETAN USKRS! i SRETAN DESETI TRAVNJA! Mile Boban, Otporaš.)


Današnje nedjeljno (6 travnja 2014.) sv. Evanđelje po Ivanu 11:25a,25 nas upućuje na razmišljanje kako Isus uskrsuje Lazara iz Betanije, te nas vodi kroz cijelo sv. Evanđelje kako je sve moguće ostvariti ako čovjek ima čvrstu vjeru i vjeruje sam u sebe. Instinktivno nas to potiječe da razmišljamo i o Uskrsnuću prve Nezavisne Hrvatske Države od Pacta Conventa 1102. godine DESETOG TRAVNJA 1941., dakle poslije punih 839 godina.


U ono doba, za života Isusa krista na zemlji, njegova djela su bila revolucionarna djela, što u ona doba riječ "revolucija" nije imalo isto značenje kao što ga ima danas. Danas tu riječ mnogi bezsvijestno označuju kao "terorizam", što uopće nije istina. Mi ćemo u našem današnjem slučaju tu riječ "Revolucija" označiti kao "Evolucija", kao " Preokret", kao "Poziv na Ustanak" ili "Pobuna protiv Nepravde", jer naš hrvatski narod kroz stoljeća je vodio hrabre borbe da se očuva od biološkog istrebljenja.

Zato se ne trebamo bojati koristiti riječ "revolucija" undje gdje joj je mjesto. Svi danas postojeći narodi svijeta su vodili revolucije da bi se očuvali. Iako je poznato da svaka revolucija uništava staro i postavlja novo i u tim promjenama je nesentimentalna, dinamična, energična pa čak u svome tijeku i okrutna. Revolucija preporađa čovjeka, mjenja mu poglede, stvara mu i daje ideje koje ga vode za ostvarenje cilja ili ciljeva. Mao Tso-Tong je 1967. godine imao kinensku kulturnu revoluciju, a ima i drugih vrsta revolucija...

Ustaški pokret je bio iskra Hrvatske Nacionalne Revolucije, koja je zagrijala hrvatsku narodnu dušu, i ta se iskra stopila s željom i voljom hrvatskog naroda za svojom samostalnom Hrvatskom Državom. Ustaški Pokret se nije mogao sam po sebi niti sam za sebe razvijati, da tu nisu postojale želje Hrvata za Hrvatskom Državom, a ne želje za nekim kalendarskim danom. Što se tiče želja hrvatskog naroda za Državom Hrvatskom, one su uvijek iste bile u svih 365 dana u godini, samo što se je taj dana žudno očekivao, bez da je itko od Hrvata za točno znao koji bi to dan mogao biti.

Govoriti danas o hrvatskom državnom nacionalnom prazniku "DESETI TRAVNJA" nije mala stvar, nije mala stvar jednostavno zato, jer, s jedne strane hrvatski je narod mnogo prepatio u borbi i u očekivanju za ostvarenje tog hrvatskog državnog nacionalnog dana koji je mogao biti bilo koji drugi dan u godini, dok s druge strane hrvatski narod nije ostvario svoj hrvatski nacionalni san o hrvatskom državnom prazniku poradi Poglavnika, ali jest sa njim na čelu, i nije ga ostvario poradi Ustaškog Pokreta, ali jest pod njegovim vodstvom, programom i načelima, koja su bili identični željama hrvatskog naroda i njegovim težnjama. Proglešenjem Hrvatske Države DESETOG TRAVNJA 1941. je bio jedan istiniti DELIRIJ HRVATSKOG NARODA i sasvim je normalno bilo da u tom sveopćem hrvatskom veselju Hrvati prihavate kao svoj stari nacionalni pozdrav ZA DOM SPREMNI!, jer tada nije bilo Hrvata koji nije bio spreman braniti svoj DOM. A vidjeli smo i svjedoci smo kako je naš hrvatski neprijatelj naš stari hrvatski pozdrav ZA DOM SPREMNI! proglasio fašističkim, sam zato što je hrvatski slavni igrač Josip Šimunić poslije utakmice pozdravio publiku sa: ZA DOM a ova s poklikom odgovorila: SPREMNI!

I kako nam današnje sv. Evanđelje po Ivanu kaže: "Ja sam uskrsnuće i život - reče joj Isus.- Tko vjeruje u mene, iako je umro, oživjet će. 11:26. U prenosnom smislu to bi značilo isto što točka #3 iz Ustaških Načela:

Ustaškom Evanđelju: 10:4:1941 Ustaška Načela #III.)

"Svoju današnju postojbinu učinio je hrvatski narod već u pradavna vremena svojom domovinom, u njoj se trajno nastanio, s njom srastao i dao joj izvorno ime Hrvatska. To ime ne može se i ne smije se zamijeniti ni s jednim drugim imenom."

I dok živi tijelo naroda živjet će i njegov duh - a DUH DESETOG TRAVNJA je isto što i duh Hrvatskog Naroda. Hrvati prije nas su vjerovali u taj hrvatski nacionalni DUH, i mi danas u njega vjerujem, a za sigurno će vjerovati i nadolazeći hrvatski naraštaji!

Živimo i radimo za taj hrvatski narodni desetotravanjski DUH!
Želim čestitati Hrvatima katolicima Sretan Uskrs!
Želim čestit i sretan dan hrvatske državnosti DESETI TRAVNJA!
Živio Hrvatski Narod!
Živjela Hrvatska Država!
Otporaš.

Bobani
03-04-2015, 21:48
VELIKI PETAK I 14 POSTAJA ISUSOVA KRIŽNOG PUTA TREBA USPOREDITI SA 17 TOČAKA "NAČELA HRVATSKOG USTAŠKOG POKRETA"

(Danas je Veliki Petak 2015. godine. Bio sam u Crkvi kod sv. Mise. Crkva dupkom bila puna. Mladić u sredini nosio je veliki Križ (pokriven za vrijeme Korizme) dok su dvije djevojčice, jedna s desne a druga s lijeve strane nose upaljene svijeće, dok svećek iz njih od postaje do postaje čita prikladne Isusove riječi koje je izgovarao i upućivao publiki koja se je s Njim izrugivala, po Njemu pljuvala, vikala: razapni Ga, razapni Ga, a vjernici u Crkvi odgovarali na svaku svećeničku molitvu, od prve pa do zadnje četrnaeste (14) postaje. Dok sam iz papira čitao i svećeniku odgovara na njegove molitve, nisam se mogao oteti dojmu i u sebi i u mojim mislima uspoređivao molitve ovih 14 Postaja Muka Isusa Krista sa ovih 17 Točaka #Načela Hrvatskog Ustaškog Pokreta". Otporaš.)

I.) Hrvatski narod jest samosvojna narodna (etnička) jedinica. On je narod sam po sebi, te u narodnosnom smislu nije istovjetan ni s jednim drugim narodom, niti je dio ili pleme bilo kojega drugoga naroda.

II.) Hrvatski narod ima svoje izvorno povijesno ime Hrvat, pod kojim se je pojavio u davno povijesno doba, pod kojim je prije 1 400 godina došao u današnju svoju postojbinu, te pod kojim živi sve do danas. Toga imena ne može i ne smije zamijeniti nikakvo drugo ime.

III.) Svoju današnju postojbinu učinio je hrvatski narod već u pradavna vremena svojom domovinom, u njoj se trajno nastanio, s njome srastao i dao joj izvorno i naravno ime Hrvatska. To ime ne može se i ne smije se zamijeniti ni s jednim drugim imenom.

IV.) Zemlja, koju je u pradavno doba hrvatski narod zaposjeo, te koja je postala njegovom domovinom, prostire se na više pokrajina, koje su posebna pokrajinska imena imale dijelom još prije dolaska Hrvata, a druga su pokrajinska imena nastala poslije, nu sve te pokrajine sačinjavaju jednu jedinstvenu domovinu Hrvatsku, te nitko nema prava, da bilo koju od tih pokrajina svojata za sebe.

V.) Hrvatski je narod u svoju domovinu Hrvatsku došao kao potpuno slobodan narod, i to u vrijeme seobe naroda vlastitom pobudom, te je tu zemlju osvojio i svojom za uvijek učinio.

VI.) Hrvatski je narod u svoju domovinu Hrvatsku došao potpuno izgrađen (organiziran) ne samo obiteljski, nego i vojnički, te je odmah po dolasku osnovao svoju vlastitu državu sa svima obilježjima državnosti.

VII.) Svoju vlastitu državu Hrvatsku osnovanu već onda, kada su mnogi drugi narodi živjeli još potpuno nesređeni (neorganizirani), hrvatski je narod održao kroz sve vijekove pa do konca svjetskoga rata, a nije je se kao ni prava na nju nikada, pa ni koncem svjetskog rata, bilo kojim činom ili bilo kojom zakonitom odlukom odrekao, ili to svoje pravo na koga drugoga prenio. Tek mu je koncem svjetskoga rata tuđinska sila spriječila, da dalje vrši svoja vrhovnička (suverena) prava u vlastitoj svojoj državi Hrvatskoj.

VIII.) Hrvatski narod imade pravo svoju vrhovničku (suverenu) vlast u svojoj vlastitoj Državi Hrvatskoj na cijelom svome narodnom i povijesnom području oživotvoriti, t. j. svoju potpuno samostalnu i Nezavisnu Državu opet uspostaviti. Tu uspostavu imade pravo izvršiti svim sredstvima, pa i silom oružja. Hrvatski narod ne vežu nikakve međunarodne niti državnopravne obveze iz sadašnjosti, niti iz prošlosti, koje nisu u potpunoj suglasnosti sa ovim načelima, niti će se na takove u svojoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj obazirati.

IX.) Hrvatski narod ima pravo na sreću i blagostanje kao cjelina, a isto tako pravo ima i svaki pojedini Hrvat, kao član te cjeline. Ta sreća i blagostanje mogu se oživotvoriti i ostvariti za narod kao cjelinu i za pojedince kao članove cjeline, jedino u posve samostalnoj i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koja ne može i ne smije biti sastavnim dijelom u ni jednom obliku ni jedne druge države ili bilo kakove ine državne tvorevine.

X.) Hrvatski narod ima svoje vrhovničko pravo (suverenitet) po kome on jedini ima vladati u svojoj državi i upravljati sa svim svojim državnim i narodnim poslovima.

XI.) U hrvatskim narodnim i državnim poslovima u samostalnoj i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ne smije odlučivati nitko, tko nije po koljenima i po krvi član hrvatskoga naroda, te isto tako ne smije o sudbini hrvatskoga naroda i Hrvatske Države odlučivati ni jedan strani narod, ni država.

XII.) Seljaštvo je temelj i izvor svakoga života, ono samo po sebi i sačinjava hrvatski narod, te je kao takovo nosilac i vršilac svake državne vlasti u Hrvatskoj Državi. I kraj toga svi staleži hrvatskoga naroda sačinjavaju jednu narodnu cjelinu, budući i ostali staleži u hrvatskom narodu, kojih su članovi pripadnici hrvatske krvi, imaju ne samo svoj korijen i podrijetlo, nego i trajnu obiteljsku vezu sa selom. Tko u Hrvatskoj ne potječe iz seljačke obitelji, taj u 90 slučajeva od stotine nije hrvatskoga podrijetla, ni krvi, već je doseljeni stranac.

XIII.) Sva tvarna (materijalna) i duhovna dobra u Hrvatskoj Državi vlasništvo su naroda, te je on jedini vlastan s njima raspolagati i s njima se koristiti. Prirodna bogatstva hrvatske Domovine, napose njezine šume i rude, ne mogu biti predmetom privatne trgovine. Zemlja može biti vlasništvo samo onoga, koji je obrađuje sam sa svojom obitelji, t. j. seljaka.

XIV.) Temelj svake vrijednosti jest samo rad, a temelj svakog prava jest dužnost. Stoga u Hrvatskoj Državi rad označuje stupanj vrijednosti svakoga pojedinca i ima predstavljati temelj cjelokupnoga narodnog blagostanja. Nitko ne može imati nikakvih posebnih prava, nego samo dužnosti prema narodu i državi, koje jedino daju svakome pravo na osigurani život.

XV.) Vršenje svih javnih dužnosti (funkcija) vezano je na odgovornost. Svatko, tko u ime naroda ili Države vrši javne poslove bilo kakove vrsti, odgovara sa svojim dobrom i sa svojim životom za sva djela i propuste. Nu dužnost i odgovornost prema cjelini imadu biti temeljem svake djelatnosti u posebničkom (privatnome) životu svakog pojedinca, člana hrvatskoga naroda.

XVI.) Težište ćudoredne (moralne) snage hrvatskoga naroda leži u urednom i vjerskom obiteljskom životu, njegove gospodarske snage u seljačkom gospodarstvu, zadružnom životu i prirodnom bogatstvu i prokušanim vojnim vrlinama. Prosvjetni i kulturni napredak hrvatskoga naroda temelji se na prirodnoj narodnoj darovitosti i prokušanoj sposobnosti na polju nauke, znanosti i prosvjete. Veleobrt, obrt, kućno rukotvorstvo i trgovina imaju biti ruka pomoćnica u sveukupnom seljačkom i općem narodnom gospodarstvu. Te grane života imaju biti polje časnoga rada, te vrelo dostojnoga života, a ne sredstvo gomilanja narodne imovine u rukama glavničara (kapitalista).

XVII.) Skladno gajenje, promicanje i usavršivanje svih narodnih vrlina i grana narodnog života, zadaća je svih pregnuća javnoga rada i državne vlasti kao takove, jer one daju potpuno jamstvo opstanka, vjekovnog bivstvovanja i blagostanja sadašnjih i budućih pokoljenja cjelokupnog hrvatskog naroda, te opstojnosti i sigurnosti Nezavisne Države Hrvatske.

Na ovim načelima temelji Hrvatski ustaški pokret svoj rad i borbu, te kroči otvoreno i odvažno naprijed k cilju, t. j. k potpunom oslobođenju hrvatskoga naroda i uspostavi samostalne i Nezavisne Države Hrvatske.

Dano u Glavnom ustaškom stanu dana 1. lipnja godine 1933.

Ustaški Poglavnik : dr. Ante Pavelić, v. r.
Navigacijski izbornik

Bobani
04-04-2015, 03:40
KOLIKO SU RIMSKI UGOVORI POMOGLI ILI ODNEMOGLI OBSTANKU NDH?

(Više se je pisalo i govorilo o Rimskim ugovorima nego o hrvatskoj NEZAVOSNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ, NDH. Zašto?! Zato što se je naš hrvatski neprijatelj služio tim ugovorima (a da nikada nije htio spomenuti da ih je bilo više, Rapallski ugovor, naprimjer iz 1921/22 godine, kad se je cijela jadranska obala Londonskim tajnim ugovorom iz 1915. godine darovala kraljevini HSH) a da se nikada nije postavljalo pitanje: ŠTA BI TEK BILO DA SE NIJE POTPISAO 18 SVIBNJA 1941. GODINE RIMSKI UGOVOR.Kako su tada, tek u početku rata stvari izgledale, kada je fašistička Italija već dobrano bila jedna vojnička sila, mogla je Hrvatsku preko noći pregaziti, što bi Maček i njegovi suradnici iz kraljevske vlade jedva dočekali, pozdravili Mussolinija što im je omogućio ponovno uspostaviti pučističku vladu "njegova visočanstva" mladog kralja Petra, čiča Dražu koji je već u ime "Kralja i Otadžbine" vodio borbe protiv Hrvata i njihove tetom proglašene Hrvatske Države.
Preporučio bih svima koji imaju vremena da pročitaju ovaj vrlo i iznad svega povijestni dokumenat. Mile Boban, Otporaš.)

MARKO SINOVČIĆ- RAZGOVOR S POGLAVNIKOM

U ovom tekstu Poglavnik pobija sve tvrdnje svojih protivnika i osvjetlava svoj obraz.

Negdje početkom 1949. g. dok je pripremao knjigu ''NDH u svietlu dokumenata'', Marko Sinovčić zamolio je Poglavnika dr. Antu Pavelića za objašnjena o nekim pitanjima koja se izravno i neizravno tiču Hrvatske. Radilo se uglavnom o pitanjima oko podpisivanja Rimskih ugovora. Dr. Pavelić je vrlo rado pristao na razgovor. Ovdie ćete moći prošitati dio toga razgovora koji je objavljen u spomenutoj knjizi Marka Sinovčića, a po nama, vrlo je zanimljiv radi otkrivanja istine oko dogadjaja u prvim danima Nezavisne Države Hrvatske i tzv. ''prodaje Dalmacije'' Italiji.

- Ovih sam dana, Poglavniče, čitao u časopisu ''L'Europeo'', a zatim u časopisu ''Sloboda'' izvadke iz uspomena Filipa Anfusa. Tamo on, medju inim kaže, da ste Vi na sastanku s Mussolinijem potvrdili prijašnje sporazume s Talijanima i da ste zagarantirali njihovu primjenu. Biste li mi o tome mogli nešto kazati?

- Nadam se da ćeš me nadživjeti, pa ćeš pri tome imati priliku čitati moje memoare, koji su napisani, ali će biti objavljeni tek nakon moje smrti. U njima se o svemu tome podrobnije govori. Ovaj čas mogu na Tvoje pitanje ukratko odgovoriti sliedeće: Nikada i ni u kojem slučaju nisam za vrieme čitave moje emigracije ne samo sklopio bilo kakav politički ili teritorialni sporazum s Italijom, nego ni to pitanje nije nikada bilo pretreseno pri mojim razgovorima s Mussolinijem, ili bilo kojom drugom italijanskom političkom osobom. Ako, dakle, nisam o tome nikada nikakav sporazum sklopio, nisam mogao nikada ni potvrditi ni njegovu primjenu zagarantirati.

- Znači da je time oborena i Perićeva tvrdnja, prema kojoj bi ugovor izmedju Vas i Italije o priznanju talijanskih prava, postojao još prije talijansko-jugoslavenskog rata?

- Naravno! I ne samo njegova, nego i svih onih, koji će se truditi, a takvih će biti, jer inače ne bismo bili ljudi – da me prikažu kao izdajicu. Vidio si Perićevu argumentaciju. Ništa bolje neće biti ni onih drugih. Težko je, kad se čovjek nema zašto zakvačiti. Uvjeravam Te, da su svi ti dokazi mojih sadašnjih i budućih superkritičara, a koji su više-manje 1945. bili moji lojalni suradnici – a ja bih bio prema njima – počinio izdaju nad hrvatskim narodom 1941., ili možda još prije, da su velim Ti svi njihovi dokazi sazidani na glinenim nogama. Prema tome, kada kažem, da nisam nikada prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske sklopio nikakvog političkog ili teritorialnog ugovora s Italijom, onda time odgovaram Periću i svima, koji budu u buduće takove tvrdnje iznosili.

- Prihvaćam Vašu rieč, Poglavniče, ali mi ipak dozvolite, da Vas podsjetim na jednu bilježku grofa Ciana. On pod nednevkom 23. siečnja 1940. bilježi, da ste toga dana na sastanku s njime utvrdili glavne točke priprema i djelovanja. Ne bi li se ovaj zapisnik mogao shvatiti kao neka vrst sporazuma?

- Možeš shvatiti kako hoćeš, ali ja ću Ti odmah reći o čemu se radi. Kako Ti je poznato, Mussolini se često bavio mišlju da napadne Jugoslaviju. Ta ga je misao posebno zahvatila početkom 1940. godine. Tom prilikom pozvao me Ciano na sastanak u Rim i tu smo pretresli pitanje ustaške akcije u tome pravcu. Ja sam od Ciana tražio slobodu kretanja ustaša u Italiji i prema granici Jugoslavije. Ujedno sam priobćio Cianu nacrt ustaških akcija, ali pod uvjetom da talijanska vojska ne prelazi naše granice, jer da bi to moglo omesti uspjeh. O budućim odnosima s Italijom nije bilo govora.

- Malo prije sam spomenuo Vaš sastanak s Mussolinijem. Možete li mi kazati, koja je bila svrha toga sastanka?

- Nadam se, da si iz materijala, koji si sabrao za svoju knjigu mogao uvidjeti, da uza sav sporadični antijugoslavenski stav Italije – Osovina nije htiela rušiti Jugoslaviju, nego ju je, naprotiv, htiela još tiesnije privezati uz svoja kola. Tako je došlo i do pristupa Jugoslavije Trojnom Paktu. Osovina se tome jako veselila, ali je sve kratko trajalo. Kad je došlo do beogradskog puča, pozvao me Mussolini u Rim. Čitav naš razgovor se kretao oko pitanja, da li će doći do rata Osovine i Jugoslavije. Moraš znati, da je Italija imala gorko izkustvo u ratu s Grčkom, pa se bojala obveza, koje bi za nju mogle nastati, ako bi došlo do sukoba s Jugoslavijom. Zato je pokušala posredovati izmedju Berlina i Beograda, da bi se sukob riešio na miran način. Ja sam uvjeravao Mussolinija, da će do rata sigurno doći.

- Vi ste imali još jedan sastanak s Mussolinijem prije Vašega povratka u domovinu, i to nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Ovaj put ste razgovarali o granicama?

- Već sam Ti rekao, da o granicama nije bilo nikada govora za vrieme mog boravka u emigraciji.

- O kralju, dakle?

- Još manje. To će doći kasnije. Mussolini me je pozvao da me pozdravi kao poglavara države i da mi izrazi čestitke. Tom prigodom dotakli smo se i pitanja talijanskog poslanika u Zagrebu. Mussolini mi je predložio jedno ime: Randi (doušnik u Ministarstvu vanjskih poslova Italije). Ja sam odgovorio da nemam ništa protiv te osobe, ali da bi mi bilo svakako draže, kada bi za to mjesto bio imenovan Cortese, koji je nama učinio znatne usluge. Kako se Cortese u to vrieme nalazio u Tokyu u svojstvu tajnika poslanstva, do njegova dolazka imenovao je kao odpravnika poslova Casertana. Kasnije je Casertano imenovan poslanikom, jer se dolazak Cortesea zategao, a Italija je svakako htjela imati u Zagrebu poslanika, pa je tražila od mene ''placet'' za Casertanea, koji sam ja odmah dao. Prije raztanka Mussolini me pitao, kojim ću putem u Zagreb. Rekao sam mu, da ću preko Trsta. On mi je na to ponudio svoj osobni zrakoplov. Ja sam odbio s motivacijom, da želim ući u Hrvatsku na čelu mojih 700 ustaša.

- Nadam se, da mi ne ćete zamjeriti, ako Vam postavim još koje pitanje. Sada se već nalazimo na području Nezavisne Države Hrvatske. Dana 13. travnja Vi ste stupili na njezino tlo. Kako to, da ste tek 15. travnja ušli u Zagreb?

- To su dva razloga po sriedi, i to: prvo, na putu od Sušaka nailazili smo po svim mjestima na mase svieta, koje su nas oduševljeno pozdravljale. Ja sam svugdje morao govoriti, i tako je vrieme odmicalo. Navečer smo stigli u Dugu Resu. Doček je bio veličanstven. Tek što smo stigli, približio mi se jedan njemački častnik i zamolio me, da čim prije dodjem u Karlovac, jer da me tamo čekaju njemački i talijanski zapoviednici. Bilo mi je vrlo žao naroda, ali nije bilo druge nego čim prije stići u Karlovac. Pozvao sam Sertića, rekao sam mu o čemu se radi i izdao nalog, da odmah za mnom krenu u Karlovac, a ja sam se odvezao s njemačkim častnikom. Kad sam stigao u Karlovac njemački i talijanski zapoviednici pozdravili su me kao glavara države. Poslije toga sam otišao u stan dr. Nikšića.

- Tamo ste našli Anfusa?

- Ne, Anfuso je došao sutradan.

- Da li ste Vi znali, da on dolazi?

-Evo kako je bilo! Ja sam Ti , naime, zaboravio reći koji je drugi razlog, da sam u Zagreb stigao dva dana kasnije. Dido Kvaternik me je uvjeravao, da situacija još nije čista, da je još uviek revolucionarno gibanje, da još nije uzpostavljen podpuni red, pa da nebi bilo poželjno krenuti prema Zagrebu. S druge strane, mene je tako boljelo grlo, pa me liečnik savjetovao, da još ne idem. Tako smo još 14. travnja kanili ostati u Karlovcu. Tog jutra javljeno mi je iz Zagreba, da je tamo stigao Anfuso, i da ima sa mnom razgovarati o vrlo važnoj stvari. Kako sam još taj dan kani ostati u Karlovcu, naredio sam da ga tamo dovedu. Netom je stigao, priobćio mi je o čemu se radi. Naime, iz Zagreba su poslali u Berlin i Rim brzojav, u kojemu traže priznanje Nezavisne Države Hrvatske. U brzojavu upućenom u Berlin traži se samo priznanje, dok se u onome, koji je poslan u Rim traži priznanje NDH u njezinim etničkim i poviestnim granicama. Anfuso mi je priobćio, da Mussoliniju brzojav nije jasan, pa želi da se konkretnije izjasnimo. Ja sam na to stilizirao drugi brzojav, u kojem sam tražio samo priznanje, a pitanje granica, da se rieši redovitim diplonatskim putem. Pozvao sam Slavka Kvaternika i predočio mu koncept brzojava. On je smjesta izrazio svoju suglasnost i ja sam ga nakon toga predao Anfusu, da ga odmah iz Karlovca uputi Mussoliniju. Nu, kako su bile prekinute veze, savjetovao sam mu da osobno odnese Mussoliniju, što je on i učinio.

- Niste li taj brzojav dali na odobrenje Niemcima? Anfuso, naime, kaže, da ste Vi taj brzojav tražili i dobili suglasnost Berlina.

-To nije istina, ja u tom pogledu nisam imao što razgovarati s Berlinom. Ja sam bio sviestan situacije. U našoj tek uzpostavljenoj državi bilo je još grupa srbskih vojnika, dvie strane vojske zauzimale su sve jače položaje, a mi smo bili bez vojske. Zar je onda bio čas, da se čitava stvar zateže radi stilizacije jednog brzojava? U tome času bilo je od najveće važnosti, da dobijemo priznanje stranih država, a pitanje granica biti će naknadno riešeno.

- Kakvu je ulogu, Poglavniče kod toga svega odigrao Veesenmayer?

- Kad mene nije odigrao nikakvu ulogu. On je bio njemački agent, kojemu je bila povjerena uloga kod HSS-a, nakon što su njezini predstavnici ušli u pučističku vladu. On je imao izpitati odnos HSS-a prema Beogradu i mogućnost njezina izkorištavanja u eventualnom sukobu sa Jugoslavijom. S ustašama je došao u doticaj sasvim slučajno, i to tako, da je Slavku Kvaterniku donio jedno pismo, koje mu je iz Berlina poslala njegova kćerka. Slavkova kćerka, u brizi za svojim otcem, izašla je na uzletište i pitala, da li netko putuje u Zagreb. Javio joj se jedan nepoznati čovjek, kojemu je predala pismo. Bio je to Veesenmayer. U tome pismu ona moli otca, da se sakrije, jer bi mu Simović mogao kakvo zlo učiniti. Naime, Kvaternik je 1918. u ime ''Narodnog Vieća'' pozdravio srbsku vojsku pri ulazku u Zagreb. Na čelu te vojske nalazio se Simović. Kad je Kvaternik kasnije prišao ustašama, zamjerio se Simoviću. Veesenmayera je ukopčao s Kvaternikom dr. Iljadića i on bi sigurno znao o tome nešto više reći.

- Spomenuli ste, Poglavniče, sastanak u Ljubljani. Biste li mi htjeli nešto o tome reći?

-S Cianom sam se sastao u Banskim Dvorima. Netom je sastanak počeo, Ciano je raztvorio veliku zemljovidnu kartu, na kojoj su već bile povučene granice. Postavio mi je dva priedloga. Prema prvom, granična crta bi išla do Samobora, do preko Karlovca, Dimare i Mosora do crnogorske granice, a prema drugom nešto zapadnije, ali u tom slučaju Italija bi tražila vojni savez. Ja sam na to odmah odgovorio, da na takvoj bazi ne mogu uobće razgovarati. Pitao sam, da li njima više vriedi Dalmacija ili prijateljstvo sa Hrvatima. Vi hoćete, rekao sam im, Dalmaciju, a ne vodite o tome računa, da je ona pasivni kraj, a Italija ima dosta pasivnih krajeva. Ona ima već dosta potežkoća s prehranom, pa zar si još hoćete dozvoliti luksus, da hranite još jedan milion ljudi, i to ne Talijana? Na to se javlja jedan general i kaže ''da njih vode stratežki razlozi''. Ja sam mu na to odvratio, da ne razumijem, kakvi bi to bili stratežki razlozi u doba zrakoplova, i topova dalekog dometa. On mi na to odgovara, da su Talijani vodili dva rata za Dalmaciju i da je se zato ne će odreći. Ja sam mu odvratio – da će onda voditi – i treći! Zatim se opet javlja Ciano i pita me, kako bih ja to riešio? Odgovorio sam mu da nemam naslova, da postavljam teritorialne ustupke i zato ne mogu tražiti da nam vrate Zadar, ali kako poznam situaciju Zadra, sve što sam pripravan ustupiti, jest malo okolice Zadra i Trogir. Ciano je bio suglasan, ali nije mogao donieti nikakove odluke prije nego se konsultira s Mussolinijem. Savjetovao sam ga da ga brzoglasno nazove, što je on i učinio. Mussolini mu je dogovorio: ''Io non posso essere rinunciatore!'' (Ja ne mogu biti onaj koji se odriče). Trebaš znati da je Mussolini nakon prvoga svietskoga rata oštro napadao i nazivao odricateljima one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio da se njega sada isto tako nazivlje. Time je moja borba za Dalmaciju bila znatno otežena. Kad mi je Ciano priobćio Mussolinijev odgovor, ja sam odvratio, da onda o tome ne možemo više razgovarati. Zaključili smo, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem.

- Nego, Poglavniče, kod Ciana i Anfusa naišao sam na nekoliko mjesta na izraz: - talijansko-hrvatska personalna unija i carinska unija. Tko ih je predlagao i kako je ta stvar tekla?

- Jednu i drugu stvar su predliožili Talijani. Onu prvu Talijani su već predlagali kod pregovora sa Mačekom i na nju su pristali Mačekovi izaslanici. Sada su je predložili i meni. Sviestan opasnosti, koja nam od tuda dolazi i zanjući za prikrivenu mržnju, koja vlada izmedju Savojske kuće i Mussolinija, pa da bih to osujetio, zamolio sam talijanskoga kralja, a da za to Mussolini nije znao, da bi on kao starješina Savojske kuće, koja je u Hrvatskoj poznata još iz doba Eugena Savojskoga, predestinirao jednu osobu iz te kuće za hrvatskoga kralja. Kad je kralj na to pristao, obaviestio sam Mussolinija redovotim diplomatskim putem. To mu, naravno, nije bilo milo, ali nije mogao ništa protiv odluke svoga kralja. Što se tiče carinske unije, stavr se odigrala na sliedeći način: - nju je forsirao Ciano, a iza Ciana je stajao Conte Volpi. Ja sam shvatio o čemu se radi. Bile su u pitanju hrvatske šume. Zato sam se energično opirao. Kad to pitanje nisam mogao riešiti redovitim diplomatskim putem, zatražio sam sastanak s Mussolinijem. Do tog sastanka je došlo u Tržiću 7. svibnja. Tamo sam iznio razloge, zašto Hrvatska ne može pristati na carinsku uniju. Mussolini je shvatio i rekao sliedeće: ''Non si deve fare niente che potesse gettare un ombra sulla indipendenza della Croatia! – Ne smije se ništa učiniti, što bi moglo baciti sjenu na nezavisnost Hrvatske!''

Čitajući ovaj razgovor možemo se malo vratiti u prošlost i na osnovu pročitanoga predočiti si situaciju u kojoj se nalazilo državno vodstvo Hrvatske u prvim danima NDH. Država je u svom početku, bez vojske, Njemačka je zauzeta ratovanjem, a Italija nas pritišće svojim zahtjevima, a uza sve to ostatci srbske vojske maltretiraju hrvatsko pučanstvo u nekim selima itd. Kao što smo već pisali na stranici NDH, naše vodstvo bilo je u velikoj dilemi, ili potpisati Rimske ugovore i žrtvovati jedan dio Hrvatske ili ne potpisati i prepustiti cielu Hrvatsku Italiji koja je zauzela neprijateljski stav. Trebalo je stvoriti odluku: ili pristati na amputiranu Hrvatsku i u njoj omogućiti samoobranu ili postati igračka u talijanskim rukama? Ni jedna država nije nastala bez krvi i odricanja, pa tako nije mogla ni Nezavisna Država Hrvatska.
Zato Rimske ugovore treba razumieti i njihova podpisnika s naše strane ne osudjivati. Bili su bolni, ali mi smo uz njihovu cienu imali svoju državu, čije smo granice prema Jadranu mogli jednoga dana proširiti, kao što smo zaslugom onoga istoga podpisnika Rimskih ugovora i proširili. Kvaternik je rekao za Pavelića, da je on jedini u tim danima gledao u sve karte. Nije li on u tim kartama vidio i slom talijanskog imperija i vraćanje izgubljenoga hrvatskoga teritorija? Svi dokumenti stoje uz dr. Pavelića. Možda to mnogima nije po volji, ali tok poviesti ne možemo zaustaviti.

Ako je netko kriv za Rimske ugovore, krivi smo mi, Hrvati, zato što smo htjeli svoju državu!

Rimski ugovori 1941. i njihovo anuliranje u rujnu 1943. (Dalmacija 1941. nije prodana, nego oteta.)

Rimski ugovori između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske (dalje NDH) sklopljeni su 18. svibnja 1941., nakon ultimativnog zahtjeva Italije.

Talijanski zahtjevi bili su:
- stvaranje carinske i monetarne unije između Italije i NDH
- personalna unija pod zajedničkim talijanskim kraljem
- stvaranje zajedničke talijansko-hrvatske vojske
- aneksija Italiji širokog pojasa obale od Rijeke do Kotora

Prva tri zahtjeva dr. Pavelić je uspio odbiti, a teritorijalne talijanske zahtjeve uspio je svesti na područje srednje Dalmacije.
Rimski su ugovori bili na snazi do 9. rujna 1943. godine, kada su "Državopravnom izjavom o razrješenju Rimskih ugovora" anulirani.
Rimski su ugovori sklopljeni u nepovoljnom trenutku, kada su Oružane snage NDH bile još u povojima razvoja, pa oružani otpor, u tadašnjoj konstelaciji utjecaja i država, nije bio moguć.
Hrvatska historiografija, pod utjecajem prosrpskog i jugoslavenskog agitpropa tumačila je Rimske ugovore kao "prodaju Dalmacije". Bilo je to u skladu s jugokomunističkim jednoumljem, koje je nametnuto hrvatskoj historiografiji. Iz toga razloga neki su dijelovi ovog napisa obrađeni ekstenzivnije, kako bi se čitatelji upoznali s informacijama za koje, možda do sada nisu znali.

Relevantna pitanja i okolnosti u vezi Rimskih ugovora jesu:

1. Hrvatsko-talijanski odnosi i nakon pojave talijanske iredente.
2. Je li dr. Pavelić imao obvezu prema Italiji iz vremena njegove prve emigracije?
3. Dilema dr. Pavelića uoči sklapanja Ugovora
4. Stajalište njemačke diplomacije u svezi taljansko-hrvatskih odnosa.
5. Pregovori Ciano-Pavelić 25. travnja 1941., u Ljubljani.
6. Pregovori Mussolini-Pavelić 7. svibnja 1941. u Monfalconeu.
7. Potpis Rimskih ugovora u Rimu, 18. svibnja 1941.
8. Izjava dr. Pavelića i njegovih suradnika, nakon sklapanja Ugovora.
9. Razrješenje (anuliranje) Rimskih ugovora Državopravnom izjavom dr. Ante Pavelića.


ad 1) Hrvatsko-talijanski odnosi do sklapanja Rimskih ugovora

Pojavom talijanske iredente 1877. godine, Istra i Dalmacija došle su u sferu njezinog otvorenog interesa.
U 1915. godini Italija uvjetuje ulazak u rat na strani trojnoga sporazuma (Francuska, Velika Britanija i Rusija), sa zahtjevima na Istru s otocima, Dalmaciju do Neretve i dalmatinske otoke.

Italija je svoje zahtjeve izrazila u memorandumu kojeg su predstavnici Francuske, Engleske i Rusije potpisali 26. travnja 1915. godine u Londonu.
Italija je stupila na stranu država trojnog sporazuma, ali "Londonski ugovor" nije stupio na snagu, iako je Istra, nakon rata, pripojena Italiji.
Dana 12. studenog 1920. potpisan je Rapallski ugovor, kojim su određene granice između Italije i Kraljevine SHS (Srba, Hrvata i Slovenaca) kojim je Italiji trebala pripasti Istra s otocima, bez Krka, Zadra, Lastova i Palagruže.
Rijeka je trebala postati slobodna Država, ali su na kraju Talijani uveli komesarijat.
Rapallski ugovor nije ratificiran u talijanskom parlamentu, jer ovim ugovorom nisu zadovoljeni iredentistički apetiti.
U razdoblju 1918.-1941. postoji talijanski interes za Dalmaciju, a početkom Drugog svjetskog rata Italija je u posjedu Istre, Rijeke i Zadra s okolicom.
U ratu 1941. godine talijanske jedinice zaposjedaju obalni pojas istočnog Jadrana, te Italija ubrzo nakon uspostave NDH, otvara pitanje razgraničenja između Italije i NDH.


ad 2) Da li je dr. Pavelić imao obvezu prema Italiji iz vremena njegove prve emigracije?

Ne postoje nikakvi dokazi da je dr. Pavelić u prvoj emigraciji, u vrijeme boravka u Italiji, davao obećanja ili sklapao dogovore o teritorijalnim ustupcima buduće Hrvatske Države Italiji.
Insinuaciju o prodaji Dalmacije širili su kraljevska i agitpropovska Jugoslavija.
O tom pitanju dr. Pavelić se izjasnio u dva navrata. Dana 13. travnja 1941. godine prigodom susreta u Karlovcu dr. Pavelića sa Slavkom Kvaternikom, na izravan upit Kvaternika, dr. Pavelić je rekao "da je potpuno slobodan naspram Ducea u izgradnji samostalne Hrvatske."
U drugoj emigraciji u Buenos Airesu, 10. 4. 1949., u razgovoru s Markom Sinovčićem, dr. Pavelić odgovara: "... nisam nikada prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske sklopio nikakvog političkog ili teritorijalnog ugovora s Italijom.. ."[Sinovčić, M., NDH u svietlu dokumenata, Buenos Aires 1950. - Zagreb, 1998., str. 281.]


ad 3) Dilema dr. Pavelića uoči sklapanja Rimskih ugovora

Nakon prvih spoznaja o teritorijalnim zahtjevima Italije, dr. Pavelić je stajao pred teškom odlukom. Potpuno odbijanje talijanskih zahtjeva

značilo bi kraj Hrvatske Države i okupaciju i aneksiju širokog pojasa Hrvatske Italiji, prema liniji Karlovac-Mostar.
Dilema dr. Pavelića bila je: da li braniti Državu uz gubitak dijela teritorija ili odbiti talijanske zahtjeve i izgubiti Državu? Očuvanje Nezavisne Države Hrvatske davalo je nadu za povratom izgubljenog teritorija.

Dr. Pavelić je uspio talijanski zahtjev za aneksijom širokog pojasa hrvatske obale od Rijeke do Kotora svesti na područje srednje Dalmacije, uz očuvanje Države. Velika je nepoznanica kada bi Hrvati imali ponovno povijesnu priliku za uspostavu državne nezavisnosti.
U tom je trenutku dr. Pavelić izjavio u intimnom krugu, da će mu za povrat Dalmacije trebati oko dvije godine! Nije mnogo pogriješio, jer se prilika za povrat Dalmacije dogodila 9. rujna 1943. godine.


ad 4) Stajalište njemačke diplomacije prema talijansko-hrvatskim odnosima.

U preliminarnoj fazi razgovora dr. Pavelić je pokušao dobiti pomoć njemačke diplomacije u otporu talijanskim zahtjevima, koji su sve više postojali ultimativni. Ne treba zaboraviti da je Italija u to vrijeme na području Hrvatske imala gotovo 250.000 vojnika. Relevantna okolnost, zbog koje su Nijemci izbjegavali sukob s Italijom je činjenica, da se Njemačka već pripremala za rat sa Sovjetskim savezom. Unatoč simpatijama pojedinih njemačkih vodstvenih dužnosnika, potpora Njemačke je izostala.

Na bečkom sastanku ministara Ciana i Ribbentropa, održanom 21.-22. travnja 1941., njemački ministar nije na početku razgovora pokazivao razumijevanje za talijanske pretenzije u pogledu Dalmacije. "Tek kad je Hitler, kojega je u to vrijeme već potpuno zaokupljao plan "Barbarosa" izjavio je 22. travnja da je Njemačka nezainteresirana u ustaškoj Hrvatskoj i preporuča direktne pregovore Rima s Pavelićem, mogli su se ministri vanjskih poslova konačno složiti."[Krizman, B. Razgraničenje ustaške države, JIČ, 1971., str. 111]

Stajalište Hitlera vidi se i iz njegove izjave na sastanku s njemačkim opunomoćenikom u Hrvatskoj, održanom 17. IV. 1941.
"Hitler je na to primjetio, da o Dalmaciji još ne postoje nikakvi sporazumi, a da vrijedi kao neko pravilo, da u svemu što se nalazi južno od Države prevladavaju talijanski interesi."[Isto, str. 114.]

U spomenutom bečkom sastanku Ciano je iznio veoma drastične zahtjeve prema Hrvatskoj: "Dalmacija i ostala jadranska obala bit će također anektirana Italiji, u čitavom potezu od Rijeke do Kotora, s tim da Dalmacija dobije u pogledu uprave status guvernemana s guvernerom na čelu. Hrvatska će personalnom unijom biti također usko povezana s Italijom.[Isto, str. 113. na temelju zabilježaka tumača njemačkog ministarstva vanjskih poslova dr. Paula Otta Schmidta.]
Iz jednog telegrama Ribbentropa dr. Veesenmayera ponovno se potvrđuje njemačko stajalište, da sada prvenstvo u hrvatsko-talijanskim odnosima prepusti u potpunosti Italiji.

E. von Weizsäcker, državni sekretar u ministarstvu vanjskih poslova zapisao je, da je bio zamoljen prenijeti talijanskom ambasadoru Alfieriju stajalište Ribbentropa:
"Njemačka nije zainteresirana u političkim talijansko-hrvatskim pitanjima, i stoga za Führera ne postoji nikakav razlog da zauzme stav u tom pitanju. On, štoviše prepušta u potpunosti Duceu, da to pitanje uredi u skladu s vlastitim željama i da se u tome sporazumije s Hrvatima. To vrijedi također, i za pitanje talijansko-hrvatske personalne unije".[Isto str. 123.]


ad 5) Preliminarni pregovori Ciano-Pavelić u Ljubljani

U navedenoj atmosferi došlo je do sastanka (25. IV. 1941.) u Ljubljani talijanske i hrvatske delegacije. Hrvatsku delegaciju činili su dr. A. Pavelić, dr. M. Lorković i dr. E. Bulat, te drugi.

Dr. Bulat navodi da je prvo dr. Pavelić razgovarao s talijanskom delegacijom oko l sat, te nastavlja [Napomena: Iznosim prikaz dr. E. Bulata iz njegove navedene knjige, jer hrvatska javnost u uvjetima jugokomunističkog jednoumlja nije imala prilike čitati radove hrvatskih političkih emigranata nacionalne orijentacije.]:

"Najednom se otvore ogromna vrata. Na njima se pojavi jedan omanji, krivonogi talijančić. Gotovo svečano nas pozva, da izvolimo ući. Svi smo na broju i ulazimo. Pred nama puna slika, koju zacijelo nije nitko predviđao, niti bio u stanju predvidjeti. Potomstvo bi je trebalo zapamtiti kao vječno upozorenje na opasnost i smrt. Dvorana je velika i vrlo visoka. Prvo što nam upada u oči bila je jedna ogromna karta, obješena visoko, sučelice nama koji smo ulazili. Karta je predstavljala buduću Hrvatsku. Iako fizička, na njoj su bile označene granice hrvatske države. Kao dobar geograf još iz najranije mladosti, odmah uočih dokle idu. Tik od Karlovca na jug, pa gotovo u ravnoj crti do pred Kastav i u blagom zavoju na sjeverozapadni kut Crne Gore. Čudni torzo kojem fali sve od trbuha na više. Učinilo mi se u tom času, kao da će me bol shrvati. Cijelu polovicu Hrvatske s Dalmacijom kane odvojiti od Hrvatske države. Ništa od Dalmacije i našega mora ne bi pripalo Hrvatskoj. Pa čak bi i same granice Hrvatske bile daleko od Dalmacije. Jedva sam se uspio pribrali od tog udarca.

S lijeve strane sobe, gledajući s ulaza, amfiteatralno smjestila se čitava zbirka sijedih, prosijedih generala talijanske vojske, a pred njima odmah, do samog središnjeg stola, vižlasti i mladi Ciano. U crnoj bluzi s mnogo plavog, crvenog i žutog šarenila, u vrlo svijetlim čizmama i s jako izbočenom čeljusti. Svi stoje i šute, gledajući ponešto u nas pridošlice, ali najviše Poglavnika, koji je stajao kod sredine stola. Poglavnik nas mrko, ali ljubazno pozva, da se smjestimo pred njim. Zaokrenut prema nama. S lijeva od njega čitav onaj vijenac jastreba treptajućeg pogleda, koji kao da se spremaju da slete na plijen. Poglavnik uzima riječ, i to na hrvatskom jeziku. Po običaju govori polako, kao da lovi misli, koje mu bježe uokrug. Riječ mu je tvrda, a ponešto i umorna.

[B]Kaže nam otprilike ovo:

"Njegova ekselencija ministar vanjskih poslova Italije, g. Ciano postavio je ovaj zahtjev Italije na naše područje i pokaza rukom na kartu nad njim. Nadalje je rekao, Nj. E. Ciano, da bi sve ono što je sjeverno od te crte imala biti hrvatska država, potpuno nezavisna od Italije i da s njome možemo činiti što hoćemo, pa čak ako bismo htjeli, i Njemačkoj je pripojiti. Da bi potkrijepio te svoje zahtjeve Nj. E. Ciano, skupa sa prisutnim generalima, istakao je slijedeće: Italija ulazi već drugi put u rat, da bi ostvarila baš ovu granicu, koju danas traži. Za to su oni dali, veli, šest stotina tisuća mrtvih već u prvom ratu, pa veli, neće ništa propustiti, da ovu priliku do kraja iskoriste. Jedino, kažu, ako bi Hrvatska htjela stupiti u tješnije odnose s Italijom, onda bi Italija bila spremna dati Hrvatskoj izalz na more, i to u širini od kojih tridesetak kilometara na području između Kraljevice i Senja. Ja sam na to Nj. E. Cianu odgovorio slijedeće: Kada bismo mi prihvatili ovo tek kao bazu za pregovore, tada bimo mi svi prisutni ovdje našli u vrlo čudnoj situaciji. Svi bismo bili podanici Italije, jer smo svi rođeni u kraju, koji Italija traži za sebe. Ali i bez obzira na to, rekao sam mu, da nitko od Hrvata neće nikada prihvatiti ni razgovor na takovu temelju, a kamoli vođenje pregovora. Mi ćemo u takovom slučaju ostaviti sve, odreći se svih savezništava i Italija će umjesto onoga što traži imati nakon dva rata još i treći i to s nama,.... Ja sam Nj. E. Cianu rekao, nastavlja Poglavnik, da o svemu tome ne može biti ni govora. Jedino o čemu bi se moglo razgovarati bila bi mogućnost o pograničnim ustupcima, koji ne mogu dovesti u sumnju naše potpuno prisustvo na jadranskoj obali. Ja sam Nj. E. Cianu stavio u izgled proširenje zadarske zone, ali koje ni u kojem slučaju ne bi smjelo preći Zrmanju i Krku. Ciano mi je na to odgovorio, da bi se o tome moglo govoriti samo u pretpostavci jače povezanosti izmedju Italije i Hrvatske.

Eto, zaključi Poglavnik, o čemu se govorilo ovdje, dok ste vi bili vani.[Bulat E. Kroz borbe i iskušenja, Hrvatska misao, Buenos Aires 1958.]

S. Kasche, njemački poslanik u Zagrebu, u svom izvještaju ministarstvu javlja da je sastanak Ciano-Pavelić u Ljubljani protekao bez rezultata. Dalje, Kasche javlja, da je prijedlog s talijanske strane o širom obalnom pojasu, koji bi u cijelosti pripao Italiji tako da bi Hrvatska ostala bez obale, također odbijen od strane Pavelića.
Drugi talijanski zahtjev ostavlja Hrvatskoj ispod Velebita pojas obale u širini od 80 km, ali i to uz pristup Hrvatske carinskoj i monetarnoj uniji s Italijom. Ovaj prijedlog je dr. Pavelić odbio. Prijedlogu dr. Pavelića da Italiji pripadne prošireno područje oko Zadra i Trogira i neki otoci, Ciano je postavio protuprijedlog o carinskoj privrednoj uniji, kontroli lučkog i pomorskog prometa, te podređenost hrvatske vojske, što je dr. Pavelić također odbio.

U Ljubljani razgovori završeni su bez rezultata.

U kasnijem brzojavu Ribbentropu, Kasche javlja "da Pavelić nastoj da izbjegne gubitak Dalmacije i da stoga teži sljedećem rješenju odgovarajući talijanski princ postat će hrvatski kralj bez praktičkih prava. Novi kralj nosit će hrvatsku krunu, položiti zakletvu na hrvatski ustav, dok će politički, vojno i privredno vlast pripadati isključivo hrvatskom državnom vodstvu. Nikakvog odstupanja teritorija ne bi bilo, optički bi to bio usph za Ducea, a osigurana bi bila izgradnja i jačanje čitave Hrvatske" zaključuje Kasche.[Prema Krizmanu, B., Razgraničenje ustaške države, JIČ, 1971. godine, str. 128]

U brzojavu od 3. V. 1941. Kasche javlja iz Zagreba da se Pavelić nada (a to je povjerio Veesenmayeru) "sačuvati za Hrvatsku i Split i široke obalne poteze kod Velebita, kao i od Splita do Kotora. Moli zato njemačku podršku budući da e njegovo popuštanje pri kraju".[Isto]

U jednom drugom brzojavu od 3. V. 1941. javlja Kasche, da je Pavelić ponovno otklonio talijanske zahtjeve za carinskom unijom, te da ponovno moli njemačku potporu. U bilješci od 3. svibnja 1941. i Weizsäcker je zabilježio, da ga oko 23 sata u noći posjetio dr. B. Benzon, poslanik NDH u Berlinu, motivirajući svoj tako kasni posjet porukom primljenom od dr. Pavelića, u kojoj mu javlja, da je NDH prisiljena odgovoriti do sutra, 4. svibnja na talijanski ultimatum.

Talijanski uvjeti su ovakvi:
1) Stvara se hrvatsko-talijanska carinska unija.
2) Savojski princ nosit će hrvatsku kraljevsku krunu.

Tek nakon što prihvate uvjete tog ultimatuma, moći će se pristupiti određivanju granice. Dr. Benzon je nadalje, naglasio da stvaranje hrvatsko-talijanske unije znači uništenje hrvatske države, te da Italija prijeti da će anektirati hrvatski teritorij na kojem se nalaze talijanske trupe. (To znači do Karlovca - nap. Z. P.)

Prema Krizmanu, Veesenmayer je 4. V. informirao Ribbentropa, da je istog dana u 14,15 bio kod Pavelića, koji mu je priopćio da je talijanski otpravnik poslova netom prije toga iznova iznio pred Poglavnikom poznate zahtjeve u ultimativnoj formi. Pavelić ih je otklonio i kao svoj protuprijedlog iznio da je spreman da otputuje u Rim, da Ducea obavijesti o težini hrvatskog pitanja i položaja u kojem se nalazi njegova vlada. Pavelić hitno moli, da mu Berlin javi da li se slaže s njegovim stajalištem. Nije u stanju da podnosi da trenutačno stanje i dalje potraje.... Smatra da bi prihvaćanjem talijanskih zahtjeva žrtvovao praktički nezavisnost Hrvatske.

"U noći je stigao u Berlin brzojav Kaschea, kojim javlja da je Casertano zahtijevao odluku Pavelića u pitanju granice, carinske i monetarne unije, dalekosežnog vezivanja hrvatske vojske uz Italiju to do 4. svibnja u podne."
Evo, kako je dr. Pavelić doživio i opisao pregovore u Ljubljani.

"Sa Cianom sam se sastao u Banskim Dvorima (u Ljubljani - nap. Z.P.). Netom je sastanak počeo, Ciano je raztvorio veliku zemljovidnu kartu, na kojoj su već bile povučene granice. Postavio mi je dvg prijedloga. Prema prvom, granična crta bi išla od Samobora, do prekc Karlovca, Dinare i Mostara do crnogorske granice, a prema drugor nešto zapadnije, ali u tom slučaju Italija bi tražila vojni savez. Ja na to odmah odgovorio, da na takvoj bazi ne mogu uobće razgovarati. Pitao sam, da li njima više vriedi Dalmacija ili prijateljstvo sa Hrvatima. Vi hoćete, rekao sam im, Dalmaciju, a ne vodite o tome računa, da je ona pasivni kraj, u Italiji ima dosta pasivnih krajeva. Ona ima već dosta poteškoća s prehranom, pa zar si još hoćete dozvolit luksus, da hranite još jedan milion ljudi, i to ne Talijana? Na to javlja jedan general i kaže: da njih vode strateški razlozi. Ja sam mi na to odvratio da ne razumijem, kakvi bi to bili strateški razlozi u doba zrakoplova i topova dalekog dometa. On mi na to odgovara, da su Talijani vodili dva rata za Dalmaciju i daje se zato ne će odreći. Ja sam mu odvratio, da će onda voditi i treći. Zatim se opet javlja Ciano i pita me, kako bi ja to riešio?

Odgovorio sam mu, da nemam naslova, da postavljam teritorijalne ustupke i zato ne mogu tražiti da nam vrate Zadar, ali kako poznam situaciju Zadra, sve što sam pripravan ustupiti jest malo okolice Zadra i Trogira. Ciano je bio suglasan, ali nije mogao donieti nikakove odluke prije nego konsultira Mussolinija. Savjetova sam ga, da ga brzoglasno nazove, što je on i učinio. Mussolini mu je odgovorio; "Io non posso essere rinunciatore". Ja ne mogu biti onaj koji se odriče. Treba se znati, da je Mussolini nakon Prvog svjetskog rata oštro napadao i nazivao odricateljima (rinunciatori) one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio, da se sada njega isto tako nazivlje. Time je moja borba za Dalmaciju bila znatno otežana. Kad mi je Ciano saobćio Mussolinijev odgovor, ja sam odvratio da onda o tome ne možemo više razgovarati. Zaključili smo, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem."[Sinovčić, M., NDH u svietlu dokumenata. Buenos Aires 1950.-Zagreb 1998., str. 346-347]

[B]ad 6) Pregovori Mussolini-Pavelić 7. svibnja 1941. u Monfalconeu

Sastanak dr. Pavelića i Mussolinija održanje 7. V. 1941. u Tržiću (Monfalcone). Dr. Pavelić je definitivno odbio:
• carinsku i monetarnu talijasnko-hrvatsku uniju,
• široki obalni pojas uzduž cijele obale koji bi pripao Italiji, te ga uspio smanjiti na srednju Dalmaciju,
• stavljanje hrvatske vojske pod talijansko vrhnovno zapovjedništvo.
Time je bitni interes hrvatskog naroda sačuvan, a to je suverena hrvatska država na cca 102.000 km2.

Dr. Pavelić, da bi sačuvao državni suverenitet pristao je na designiranje jednog talijanskog princa za nositelja hrvatske krune, bez političkih prava. Time je blokirao talijanski zahtjev za stvaranjem talijansko-hrvatske personalne unije. Gubitak srednje Dalmacije i dijela Primorja, te neki ustupci u pitanjima ratne mornarice bili su bolni za narod i hrvatsko državno vodstvo. Razmatrajući pripreme i sklapanje navedenih ugovora, jasno proizlazi da se radi o otimanju hrvatskog teritorija. Dr. Pavelić je očito smatrao da je bitno sačuvati državni suverenitet, jer se tada, u budućnosti, izgubljeni teritorij može vratiti.


ad 7) Talijansko-hrvatski ugovori, poznati pod nazivom Rimski ugovori, potpisani su u Rimu 18. svibnaj 1941.

Ugovori su sklopljeni u Rimu, u Palazzo Venezia, u atmosferi talijanskog ceremonijala. Prije potpisivanja ugovora, dr. Pavelić je posjetio talijanskog kralja i cara i tom prilikom Vittorio Emanule je za nositelja krune odredio svog nećaka vojvodu Aimone di Savoia (Vojvoda od Spoleta). Rimski su ugovori bili veliko opterećenje za Nezavisnu Hrvatsku Državu, iako nisu do kraja provedeni. Uz unutarnje poteškoće (pojava četničkih i jugokomunističkih skupina) velike je poteškoće stvaralo prisustvo talijanske vojske na hrvatskom području. No, nakon 28. mjeseca formalnog opstojanja Rimski su ugovori u rujnu 1943. godine anulirani.


ad 8) Izjave dr. Pavelića i njegovih suradnika nakon potpisa ugovora

Simptomatični su bili komentari dr. Pavelića i njegovih suradnika o Rimskim ugovorima, tijekom 28 mjeseci okupacije Dalmacije.

Dr. Mile Budak izjavljuje prof. Ivanu Meštroviću slijedeće:

"... Stiskamo zube, ali nemojte misliti da nas ne boli Dalmacija koliko i Vas, a da nisu Švabe iza njega (Mussolinija) bacili bismo mi njega u more."[Meštrović, I., Uspomene na poltičke ljude i događaje, Zagreb, str. 179.]

Ovo mišljenje, jednog od prvih ljudi Ustaškog pokreta i vlade NDH, karakteristično je za okolinu dr. Pavelića.
U razgovoru s prof. Meštrovićem, ustaški pukovnik Tomislav Sertić, veli:

"Mi nismo germanofili ni italofili, a još manje nacisti ili fašisti. Nas ništa dugo ne vodi nego sloboda Hrvatske i za to smo spremni da dademo glave. U tome cilju i silom prilika našli smo se s kim se nalazimo."[Meštorivć, I., Uspomene na političke ljude i događaje, Zagreb, str. 285.]

Neki hrvatski časnik ispričao je prof. Meštroviću, da je nakon jednog oružanog sukoba s talijanskom vojskom u Lici, bio pozvan Poglavniku, koji mu je rekao: "Ti si imao pravo, samo ne možemo tako s Talijanima, jer su nam saveznici bar za sada... Meni je žao, ali morat ću te premijestiti" [Meštrović, I., Isto, str. 308.]

Premjestili su ga iz Like u Karlovac.

Prilikom susreta u Glavnom ustaškom stanu, Joso Rukavina, ustaški dužnosnik rekao je Meštroviću:
"Ljuti ste radi Dalmacije, ja Vas razumijem, i ja sam, ali kad nije bilo druge... Glavno je da se održi Hrvatska, pa ćemo mi baciti Talijane u more prije nego se bude itko nadao."[Meštrović, I,. Uspomene na političke ljude i događaje, str. 312.]

Danas je već opće poznato, da su talijanske trupe u Hrvatskoj stacionirane od travnja 1941. do rujna 1943. godine, kao tobožnja saveznička vojska, zapravo pomagala i naoružavala četnike, pa čak i tolerirala partizansko djelovanje protiv NDH, dok su djelovanje hrvatskih vojnih i upravnih vlasti spriječavali. Kada je, na jednom jadranskom otoku jedan Hrvat nacionalne] orijentacije bio osuđen od talijanskog okupacijskog suda, zamoljen je dr. Pavelić za intervenciju kod Talijana. Dr. Pavelić je odgovorio: "Poduzmimo sve drugo, ali neprijatelja ne ćemo moliti za milost." Ovaj drastični primjer stanja i odnosa prikazuje pravi odnos dr. Pavelića prema talijanskom okupatoru.

Kipar Ivan Meštrović, nakon kratke izolacije bio je kod dr. Pavelića, koji mu se tom prilikom ispričao radi Meštrovićeva boravka u zatvoru, te rekao:
"Ja Vas razumijem, da ste i kao Hrvat i Dalmatinac bijesni i žalosni radi Dalmacije, ali što sam mogao kad mi je Mussolini zaprijetio da će uzeti sve do Karlovca. Žalostan sam i bijesan i ja, ali sam stiskao zube i pristao u nevolji, samo da zadržimo i sredimo ovo, a onda ćemo baciti Talijane u more."[Meštrović, I,. Uspomene na političke ljude i događaje, str. 322.]

Prilikom posjeta ateljeu kipara Frangeša, kod razgledavanja spomenika kralja Tomislava, a u prisutnosti Meštrovića , dr. Pavelić je rekao:
"Ja sam na prvi mah mislio da je bomba... Bombu treba, jer ćemo mi Hrvati svakoga kralja dočekati bombom. Mi nećemo kraljeve, nego republiku.[Meštrović, I,. Uspomene na političke ljude i događaje, str. 324.]

Meštrović se začudio Pavelićevoj izjavi pred auditorijem.

Očito, potrebno je reći, da se dr. Pavelić trudio i javno izložio s ciljem da prof. Meštroviću iznese svoje pravo mišljenje o Rimskim ugovorima.
Iz navedenih primjera, dobronamjerni i objektivni promatarač mož ocijeniti težinu dvojbe, pred kojom se u danom času našao dr. Pavelić.
Dr. Pavelić, kao dugogodišnji borac za hrvatsku slobodu i nezavisnost u ovom je trenutku čuvao relevantni interes hrvatskog naroda, a to je hrvatski državni suverenitet. Jer, ako se očuva Nezavisna Država Hrvatska, teritorij se može povratiti. Bila je to odluka teška za cijeli hrvatski narod, ali izvanredno teška za osobu državnog poglavara.

Dugi niz godina iza Drugog svjetskog rata, u uvjetima jugokomunističkog mraka slušali smo ili čitali agitropovski model tumačenja Rimskih ugovora. Naime, uglavnom se govorilo o prodaji Dalmacije, a anuliranje Rimskih ugovora 1943. godine, stavljeno je na marginu događaja, čak i prešućivano. Naravno, i interpretacija je bila u duhu spomenutih modela.


ad 9) Razrješenje Rimskih ugovora u rujnu 1943. godine

Nakon kapitulacije Italije 9. rujna 1943. godine, hrvatska je vlada izdala niz odluka i proglasa, od kojih je najvažnija

Državopravna izjava o razrješenju Rimskih ugovora[Nezavisna Država Hrvatska, Ministarstvo vanjskih poslova, Međudržavni ugovori 1943., str. 317.]

"Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori i to: Ugovor o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne države Hrvatske i Kraljevine Italije, sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko primorsko područje, te izmjena pisama glede upravnog uređenja općine Split i otoka Korčule. Ni jedne obveze iz Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost, te upravnog uređenje općine Split i otoka Korčule, pa uslijed toga ugovori nisu nikada ni stupili u život.

Naprotiv, svi oni probici Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povrjeđivani.
Ovi ugovori bili su sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajučih stranaka u novom evropskom poretku.
Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje sa neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadašnjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unaprijed sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život privedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti za Nezavisnu Državu Hrvatsku."
Dano u Zagrebu, dne 10. rujna 1943.

Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske
Ante Pavelić

Vlada Nezavisne Države Hrvatske uputila je ovu državopravnu izjavu vladama njemačkog Reicha, Carevine Japana, Kraljevine Mađarske i Republike Finske na njemačkom jeziku, vladi Carevine Bugarske i Slovačkoj republici na hrvatskom jeziku, a vladama Kraljevine Italije, Španjolske Države i Kraljevine Rumunjske na francuskom jeziku.

Upravne odredbe

Dana 10. rujna 1943. imenovani su Poglavnikovim odredbama ministar za oslobođene krajeve i glavari građanske uprave, i to: Glavar građanske uprave za područja oslobođene Dalmacije te velikih župa Bribir i Sidraga i Cetina sa sjedištem u Splitu, te glavar građanske uprave za oslobođeno područje Gorskog kotara, Hrvatskog Primorja i Istre, te za područje velikih župa Modruš, Vinodol i Podgorje, Gacka i Lika sa sjedištem u gradu Sušak-Rijeci.

Proglas Poglavnika dr. Ante Pavelića hrvatskom narodu

Hrvatski narode! (Dali bi tito ikada rekao u svojim obraćanjima: "Hrvatski Narode"? Nikada!. Moja opaska, Otporaš.)

Himbeni saveznik bio je nametnuo hrvatskom narodu u času uskrsnuća Nezavisne Države Hrvatske ugovore i granice kojima je velik dio hrvatske jadranske obale bio otrgnut od tijela Hrvatske. Kroz dvije i pol godine hrvatski je narod sa najdubljom boli u duši trpio to nasilje, a napose Hrvati tih krajeva pretrpjeli su na slobodi, na životima i na imovini najveće patnje.
Današnjim danom sama je talijanska vlada svojim postupkom riješila hrvatski narod i hrvatsku državu svake obveze proistekle iz nametnutih ugovora.
Veliki vođa Reicha Adolf Hitler izjavio mi je večeras, da priznaje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj granice, u kojima su odcijepljene hrvatske zemlje na Jadranu."

Hrvatski narode!

U ovom povijesnom času okupimo se svi poput jednog čovjeka oko svojih oružanih snaga, koji će u zajednici sa savezničkom Njemačkom i njemačkim oružanim snagama osloboditi hrvatske zemlje na Jadranu. U ovome času ljubavi prema Domovini, prema nesretnoj braći koju ćemo osloboditi i prigrliti, ujedinimo se svi imajući na umu samo sreću i slobodu hrvatskog naroda, te svoju vlastitu Nezavisnu Državu Hrvatsku. Hrvatskim oružanim snagama izdao sam zapovijed, da izvrše svoju hrvatsku i vojničku dužnost.

Hrvati!

Poduprimo svi hrvatsku vojsku u izvršenju te njezine povijesne dužnosti.
Hrvati Primorja i Dalmacije, koji ste napustili svoje domove radi talijanskog nasilja na Vama izvršenim, pridružujte se Hrvatskim oružanim snagama, da Vam domovi budu opet Vaši! Od današnjeg dana sloboda i nezavisnost Hrvatskoj nije više ničim ograničena."

Navedenu poruku dr. Pavelić je osobno uputio hrvatskom narodu, preko krugovalne postaje Zagreb. Navedenim odlukama i izjavama, Rimski su ugovori državopravno
poništeni.

Odluka dr. Pavelića 1941. da u prvom redu treba čuvati i braniti hrvatski državni suverenitet, pokazala se ispravnom, jer očuvanjem hrvatske državnosti, vraćen je 1943. godine i oteti teritorij.

S obzirom na ratno stanje, državopravne izjave Vlade NDH o povratku Dalmacije i Istre nisu mogle biti ostvarene.
Njemački poslanik Kasche izjavio je Paveliću da Hrvatska može u svoje granice uključiti Rijeku i Zadar, ali ne i Istru. Pavelić je inzistirao da Kasche priopći Berlinu da sukladno narodnim, gospodarskim, povijesnim i svakim drugim načelom Hrvatska ima pravo ne samo na granice Rapalla, već i na Zadar, Rijeku i istočnu Istru.[N. Kisić Kolanović, NDH i Italija, Zagreb, 2001., str. 97.]

Ministar za oslobođene krajeve Edo Bulat priključio se dijelovima njemačkih trupa koje su krenule prema Splitu, ali su od partizanskih snaga zaustavljeni kod Sv. Jakoba.

Njemačke jedinice ušle su u Split 27. rujna 1943. Istočna Istra, Rijeka i otoci (Krk, Cres i Lošinj) ušli su u operacijsku zonu s njemačkom vojnom upravom, a što je tumačeno u ratnim potrebama i obranom od iskrcavanja Savezničkih trupa. Za ovo područje Vlada NDH osnovala je veliku župu Rašu. Jasno je i evidentno, da je dr. Pavelić već u trenutku potpisivanja Rimskih ugovora smatrao, da će otete dijelove hrvatske zemlje vratiti kroz određeno vrijeme. Mogao je tako razmišljati, jer je u pregovorima uspio sačuvati hrvatsku državnost.

A to je postigao:
• kategoričnim odbijanjem carinske i monetarne hrvatsko-talijanske unije,
• odbijanjem personalne unije i osnivanje Zvonimirove krune, kao znaka hrvatske suverenosti,
• odbijanjem zajedničke hrvatsko-talijanske vojske.
Treba reći, da osnivanje i ponuda hrvatske krune vojvodi od Spoleta[Dido Kvaternik tvrdi da mu je Vojvoda od Spoleta rekao u lipnju 1941. godine "Pozdravite svoga oca i recite mu, da od onog časa, kad stupim na hrvatsko tlo, počinje borba za povratak Dalmacije..." (J. Jareb, Pola stoljeća hrvatske politike, Buenso Aires 1960., str. 1.02.)] nije bila u skladu s hrvatskom republikanskom tradicijom, ali je poslužila kao odgovor na predloženu personalnu uniju.
Kraljevska talijanska kuća nije bila oduševljena Rimskim ugovorima, a vojvoda od Spoleta je već u to vrijeme rekao, da ne želi preuzeti hrvatsku krunu, a da Hrvatskoj, kao krunidbeni dar, ne vrati Dalmaciju (prema sjećanju).

Podsjetimo se, da smo 23 godine za kraljeve imali Karađorđeviće, a istovremeno nositelji grčke, rumunjske i bugarske krune bili su njemačkog podrijetla, a bliske rodbinske veze postojale su i između članova engleske i njemačke kraljevske kuće. Na sreću dilema u tom pitanju nije postojala u hrvatskom narodu i njegovim političkim vođama. Poznato je geslo Hrvatske seljačke stranke iz vremena Stjepana Radića: "Republika svemu svijetu dika", a Ante Pavelić obilazeći sa kiparom Meštrovićem 1941. u ateljeu kipara Frangeša rekao je "mi nećemo kraljeve, mi smo za Republiku".
Uočljivo je iz navedenog prikaza da je dr Pavelić uspio odbiti od 4 talijanska zahtijeva čak tri, dok je četvrti zahtjev sveo na srednju Dalmaciju, s time da je u rujnu 1943. godine uspio vratiti i taj teritorijalni gubitak, što je u ono vrijeme značilo veliki uspjeh hrvatske politike, a time je demantirana agitpropovska fraza o "prodaji Dalmacije".

POGLAVNIK PROGLASIO cjelokupnost hrvatskih zemalja

GODINA V. – BROJ 829 GLASILO HRVATSKOG USTAŠKOG POKRETA ZAGREB, ČETVRTAK 9. RUJNA 1943.

Poglavnik je izdao zapovied hrvatskim oružanim snagama, da skupa sa savezničkom njemačkom vojskom oslobode hrvatske zemlje na Jadranu Velika Njemačka priznala je Nezavisnoj Državi Hrvatskoj granice, u kojima su uključene odciepljene hrvatske zemlje na Jadranu Hrvati, u ovome času ujedinimo se svi imajući na umu samo sreću i slobodu hrvatskoga naroda te svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku
Zagreb 9. rujna 1943.

DANAS U JEDAN SAT POSLIJE POLA NOĆI POGLAVNIK NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE UPUTIO JE OSOBNO PREKO DRŽAVNE KRUGOVALNE POSTAJE U ZAGREBU OVAJ POVIESTNI PROGLAS HRVATSKOM NARODU:

Hrvatski narode!

Hinbeni saveznik bio je nametnuo hrvatskom narodu u času uzkrsnuća Nezavisne Države Hrvatske ugovore i granice, kojima je veliki dio hrvatske jadranske obale bio odtrgnut od tiela Hrvatske.
Kroz dvie i pol godine hrvatski je narod sa najdubljom boli u duši trpio to nasilje, a napose Hrvati tih krajeva pretrpili su na slobodi, na životima i na imovini najveće patnje. Današnjim danom sama je talijanska vlada svojim postupkom riešila hrvatski narod i hrvatsku državu svake obveze proiztekle iz nametnutih ugovora.
Velika njemačka izjavila mi je večeras, DA PRIZNAJE NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ GRANICE, U KOJIMA SU UKLJUČENE ODCIEPLJENE HRVATSKE ZEMLJE NA JADRANU.

Hrvatski narode!

U ovom poviestnom času okupimo se svi pod jednog čovjeka oko svojih oružanih snaga koje će u zajednici sa savezničkim njemačkim oružanim snagama osloboditi hrvatske zemlje na Jadranu. U ovom času ljubavi prema Domovini i prema nesretnoj braći, koju ćemo osloboditi i prigrliti, ujedinimo se svi imajuči na umu samo sreću i slobodu hrvatskog naroda te svoju vlastitu Nezavisnu Državu Hrvatsku. Hrvatskim oružanim snagama izdao sam zapovied, da izvrše svoju hrvatsku i vojničku dužnost.

Hrvati!

Poduprite svi hrvatsku vojsku u izvršavanju te njezine poviestne dužnosti.
Hrvati Primorja i Dalmacije, koji ste napustili svoje domove radi talijanskih nasilja na vama izvršenih, pridružite se hrvatskim oružanim snagama, da vam domovi budu opet vaši! Od današnjeg dana sloboda i nezavisnost Hrvatske nije više ničim ograničena!

Hrvatskoj se vraća njeno more

POGLAVNIKOVA DNEVNA ZAPOVIED HRVATSKIM ORUŽANIM SNAGAMA: »ZAPADA VAS ČAST I DUŽNOST DA OSLOBODITE ODCIEPLJENE HRVATSKE ZEMLJE I DA RAZVIJETE SLAVNU HRVATSKU ZASTAVU NA JADRANU«
ZAGREB, 9 rujna. Noćas poslje Poglavnikove proklamacije hrvatskome narodu, ministar i zapoviednik oružanih snaga general Navratil pročitao je na Hrvatskoj državnoj krugvalnoj postaji ovu Poglavnikovu dnevnu zapovied:

HRVATI VOJNICI! DOMOBRANI, USTAŠE, ZRAKOPLOVCI I MORNARI!

Postupak Italije razriešio je hrvatsku državu svih nametnutih obaveza, koje su sputavale razvoj Nezavisne Države Hrvatske, a napose razvoj hrvatskih oružanih snaga.

Uslied toga Nezavisna Država Hrvatska ima dužnost i pravo, da s oružjem u ruci zauzme i brani one hrvatske zemlje, koje su joj bile oduzete.

HRVATSKI VOJNICI!

Pod vodstvom vašeg zapoviedničtva zapada vas čast i dužnost, da u najvećoj stezi i sa poviestnim junačtvom hrvatskih vojnika oslobodite odciepljene hrvatske zemlje i da razvijete slavnu hrvatsku zastavu na Jadranu, pod kojom će na našem moru svanuti sretniji dani hrvatskome narodu. U tom podhvatu pomoći će vas bratski oružane snage savezničke Njemačke.

HRVATSKI VOJNICI!

U ovom poviestnom času siguran sam, da ćete izvršiti svoju vojničku i hrvatsku dužnost, a time će biti izpunjena i vaša najvručija želja, da povratite svojoj domovini i svome narodu ono, što nam je bilo oduzeto i za čim je krvarilo vaše srdce.

HRVATSKI VOJNICI, HRVATSKI MORNARI!

Došao je davno žudjeni i težkim mukama očekivani čas, Hrvatskoj se vraća njezino more! Vi ćete ga braniti!

ŽIVILE HRVATSKE ORUŽANE SNAGE!
ŽIVILA CIELOKUPNA NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA!

POGLAVNIK
ANTE PAVELIĆ

Izvor: Hrvatski Narod broj: 829 godina 1943

Bobani
05-04-2015, 23:24
KOLIKO SE MOŽE VJEROVATI OVOM ŽIVOTOPISU DRA. ANTE PAVELIĆA?!

Od 1932. dr. Ante Pavelić dobiva titulu "POGLAVNIKA"

Podrijetlo, djetinjstvo i mladost:

Pavelići su jedno od velikih bunjevačkih plemena, koja su iz Hercegovine doselila u Liku. Poglavnikovi roditelji, Mile i Mara r. Šojat su se iz Krivog **** u Lici doselili u Bradinu na Ivan Planini u Hercegovini. Ondje je 14. srpnja 1889. rođen Ante Pavelić. Ante je rođen u maloj obitelji, imao je samo jednog brata, Josipa, koji je bio profesor latinskog i grčkog jezika. Pavelići su bili tipičan primjer hrvatske obitelji u dinarskome kraju; bili su pošteni, radišni i ponosni na svoje podrijetlo. Poglavnikov otac je radio na gradnji željezničke pruge. Osnovnu školu je polazio u mnogim bosanskohercegovačkim mjestima. Od 1902. do 1906. polazi Klasičnu isusovačku gimnaziju u Travniku, 1906. je radio kao pružni radnik na željeznici Sarajevo-Višegrad, 1907. polazi gimnaziju u Senju, 1909. gimnaziju u Karlovcu, a zatim u Zagrebu. U Zagrebu je maturirao 1910. godine, te se upisao na pravni fakultet zagrebačkog Kraljevskog sveučilišta Franje Josipa.

Diplomirao je 1914. Tjedan dana po završetku pravnih nauka na sveučilištu u Zagrebu, dobio je svoje prvo zaposlenje. Poslan je u Šibenik da vodi gradnju zgrade dočasničke škole i stanova za osoblje krugovalne postaje „Marconi“, na poluotoku Mandalini. Šef gradilišta Karl Panger bio je očajan kad je saznao da su mu za voditelja gradilišta poslali pravnika, ali Pavelić ga je umirio: „Umirite se, gospodine poslovođo, sigurno je neki tehničar poslan k vojnom sudu za sudca pa je ravnotežje zadržano i Monarhija može mirno ratovati. Ja ću već udovoljiti zahtjevima koji će na mene biti postavljeni i vi ćete biti zadovoljni, a sgrade će biti gotove sigurno prije prve pomorske bitke pred Šibenikom“. To je bio njegov prvi susret s Dalmacijom, te je dobio zadaću da kao Hrvat koji poznaje zemlju i jezik nađe zidare kojih je u Šibeniku bilo vrlo malo. U šibeniku je živio oko godinu i pol dana, a stanovao je kao podstanar u kući na šibenskoj rivi. 1915. se vratio u Zagreb i stekao doktorat prava.

Ante Pavelić je putovao po cijeloj Hrvatskoj i upoznao je Hrvate iz svih krajeva, te je shvatio da regionalne podjele Hrvata samo razdvajaju braću. Imao je prijatelje i suradnike iz svih mogućih dijelova Hrvatske i iseljeništva i sve ih je jednako volio i nije pravio razlike među njima. Došao je u dodir i s a Hrvatima muslimanske vjeroispovijesti, koje je jako poštivao. Družeći se s njima još kao dijete, osvjedočio se o istinitosti nauka dr. Ante Starčevića, koji je muslimane iz Hrvatske smatrao sastavnim dijelom hrvatskoga naroda. Budući da se rodio pod seljačkim krovom i potomak je stare seljačke obitelji, još kao mladić je radio teške fizičke poslove, te se tako upoznao sa životom radnika i seljaka, i to baš u onim krajevima u kojima se živjelo vrlo oskudno. Odatle dolazi njegovo razumijevanje i poštovanje prema seljacima, koje je smatrao temeljem naroda. Od 1915. do 1918. je radio kao odvjetnički perovođa u odvjetničkoj pisarnici A. Horvata, predsjednika Hrvatske Stranke Prava, a nakon završene prakse, od 1918. je odvjetnik u Zagrebu. Njegova žena se zvala Maria Pavelić rođ. Lovrenčević. S njom je imao troje djece- kćerku Višnju (rođ. 1922.), sina Velimira (1924.) i drugu kćer Mirjanu (1926.).

Kao gimnazijalac pristupa Hrvatskoj stranci prava, Bio je vrlo inteligentan i poduzetan, te se brzo uspeo do samoga vrha Hrvatske stranke prava. 1918. ulazi u vodstvo stranke, postaje član Poslovnog odbora, zatim tajnik i potpredsjednik HSP-a. 1921. godine je izabran za gradskog zastupnika u Zagrebu, 1927. za oblasnog, a zatim, zajedno s dr. Antom Trumbićem, za narodnog zastupnika Hrvatskog Bloka koji se sastojao od Hrvatskog seljačkog republikanskog saveza, Hrvatske stranke prava, Hrvatskog radničkog saveza te Hrvatske federalističke seljačke stranke. U krilu HSP-a ustrojio je godine 1926. Hrvatsku pravašku republikansku omladinu (HPRO), iz koje će kasnije nastati Hrvatski domobran. U ime HSP-a kontaktirao je s Nikolom Pašićem radi slabljenja Radićeve stranke. U lipnju 1927. predstavljao je zagrebačku gradsku općinu na europskom kongresu gradova u Parizu, a na povratku je u Rimu izaslaniku talijanske vlade R.F. Davanzatiju u ime HSP-a predao promemoriju u kojoj se Italiji nudi suradnja u rušenju Jugoslavije.

Očekuje talijansku pomoć u uspostavi i zaštiti nezavisne hrvatske drzave, te iznosi spremnost na teritorijalno, političko, ekonomsko i vojno prilagođavanje talijanskim interesima. Na parlamentarnim izborima 1927. izabran je, zajedno s dr. Antom Trumbićem, za narodnog zastupnika Hrvatskog Bloka koji se sastojao od Hrvatskog seljačkog republikanskog saveza, Hrvatske stranke prava, Hrvatskog radničkog saveza te Hrvatske federalističke seljačke stranke. U Skupštinu je otišao nakon oštrih diskusija u Hrvatskoj stranci prava, gdje je bila jaka opozicija, da kao pravaški predstavnik ode u Beograd i tamo zaprisegne kralju. U svojim govorima u beogradskoj skupštini istupio je protiv velikosrpske politike i izjašnjavao se za hrvatsku samostalnost i neovisnost; usmjeravao je pravašku mladež i pokrenuo listove Starčević i Kvaternik. Za vrijeme atentata na na prvake HSS-a u beogradskoj Skupštini, dr. Ante Pavelić je bio jedini koji se nije sakrio pod klupe! Nakon atentata, 20. lipnja 1928. Hrvatska stranka prava, jednako kao i Hrvatska federalistička stranka pristupa u klub Seljačko-demokratske koalicije, u jesen 1928. pokreće list Hrvatski domobran s programom ostvarenja samostalne hrvatske države i istoimenu organizaciju.

Bobani
06-04-2015, 14:30
ŠESDESET (66) USTAŠKIH VRLINA

ISTINU O USTAŠAMA UVIJEK TREBA GOVORITI


Što mora znati svaki Hrvat o Ustašama!


1.) Ustaša je revolucionarni borac, koji se dobrovoljno i sviestno bori za uzvišene ciljeve podpune slobode i samostalnosti Hrvatske.
2.) Za Ustašu nema mira, nema počinka, nema i ne smije biti nekog promatranja iz prikrajka.

3.) Ustaša radi i bori se, uvijek djelatno, uvijek u prvim redovima.

4.) On, Ustaša može ili podpuno pobjediti ili u borbi izginuti.
5.) Ustaša ne poznaje nikakve sredine: On traži posvemašnje ostvarenje Poglavnikovih načela u Ustaškoj Hrvatskoj, tj u svojim povijesnim granicama.

6.) Za Ustašu postoje iznad svega Bog, Poglavnik i Nezavisna Država Hrvatska.

7.) Uzvišena ustaška borba temelji se na Ustaškim Načelima, koja je postavio Poglavnik 1. lipnja 1933. u Glavnom Ustaškom Stanu.

8.) U tim je Načelima Poglavnik na najdivniji i najsavršeniji način obuhvatio sve vjekovne težnje i zahtjeve hrvatskoga naroda.
9.) Dok su u prošlosti razne političke stranke sastavljale i objavljivale na tucete raznih svojih >programa10.) Ustaška su Načela stoga, evandjelje, vjerovanje svakog Hrvata, a život po njima znači narodnu potrebu, narodnu sreću, družtvovnu pravdu, narodno poštenje, znači sretnu i čestitu budućnost Hrvatskoj i hrvatskom narodu.

11.) Život Ustaše mora se temeljiti na Ustaškim Načelima, pa tko se njih ne drži u svome javnom i posebničkom životu, nije Ustaša.

12.) Država je za nas Hrvate najveće blago što ga možemo imati. Tijekom dugih stoljeća hrvatski je narod morao stradavati i podnašati mnoge nedaće samo stoga, što je svojedobno nesrećom i neslogom velikaša izgubio svoju državu.

13.) Narod bez države ne znači ništa, pa ako bi svojom nerazboritom politikom ili kojom nesrećom opet izgubili državu, nestalo bi nas brzo i kao naroda.

14.) Dužnost je stoga svakog Ustaše, svakog Hrvata, da uvijek i svagdje najodlučnije brani Nezavisnu Državu Hrvatsku, jer braneć državu brani svoj dom, svoj narod, svoje ognjište, svoju djecu, brani i svoju budućnost.
15.) Nezavisna Država Hrvatska jest i mora biti svakom Ustaši najveća svetinja, za koju mora uvijek biti spreman voditi borbu, a ako je potrebno i svoj život spremno za nju dati.

16.) Poglavnik je jedini vodja hrvatskoga naroda i najveći čovjek naših vremena. On je za Ustašu svetost.

17.) Poglavnik dr. Ante Pavelić najveći je Hrvat sviju vremena. On je osloboditelj hrvatske domovine i uskrisitelj starodrevne Nezavisne Države Hrvatske.

18.) Njegov rad, njegova borba, njegove patnje, njegova strpljivost, cijeli njegov život najsjajniji je prilog naše povijesti.
19.) Njegova je zasluga, da se je hrvatski narod nakon osam stoljeća otresao tudjinskih gospodara i da sada živi opet svoj na svome u uspostavljenoj državi.

20.) Pojava Poglavnika ja stoga od najveće povijestne važnosti za hrvatski narod.

21.) Poglavnik je Poglavar Hrvatske Države, on je na njenom čelu i jedini vođja, jedini autoritet.

22.) Ime nije važno! Titula je važna!
23.) Samo on kao titula zapovieda, samo on ima pravo voditi državnu politiku. Svi su drugi samo njegovi vojnici, koji mu pomažu u izgradnji hrvatske države.
24.) Poglavnik je uvijek do sada imao pravo, on ima pravo sada i imat će pravo i u buduće, jer je Hrvatima dao značenje i smisao hrvatstva.
25.) Sve što on čini, makar to na čas nekome izgleda i nerazumljivo, sve je to u probitku Hrvatske i hrvatskog naroda; sve što čini - dobro je.

26.) Ustaštvo je postalo jedinim i zbiljskim predstavnikom hrvatskog političkog života. Bit je ustaštva duboka ljubav za domovinu i Poglavnika, vječna spremnost: braniti hrvatski dom, hrvatska ognjišta, hrvatske granice i hrvatsku posebnost, te stvaranje i odgajanje zdravog narodnog naraštaja.
27.) Težnje hrvatskog naroda mogu se oživotvoriti samo u Slobodnoj Hrvatskoj po Ustaškim Načelima.
28.) Da nije bilo Ustaša ne bi bilo ni Nezavisne Države Hrvatske.

29.) I dok bude Ustaša bit će i Hrvatske.

30.) Ustaštvo i hrvatstvo jedna je savršena cjelina i ne može se više nikada zamisliti jedno bez drugog.

31.) Ustaštvo stvara novog čovjeka u novom poredku.

32.) Novi hrvatski čovjek, što znači Ustaša, mora biti čovjek dužnosti, odgovornosti, rada, borbe, poštenja, junačtva, pregaralaštva, mora bit podpun čovjek i Hrvat.

33.) Taj novi čovjek, Ustaša, mora u svom radu i u svom javnom i posebničkom životu spojiti sve nove vrline ustaštva s vrlinama starih Hrvata, vječnih boraca i ratnika.

34.) U najtežim časovima po Hrvatsku na bojištu su bili samo i jedino Ustaše. Bilo u tudjini, bilo u domovini po zatvorima ili zatočeničtvu, Ustaše su nosili luč osloboditeljske borbe i oni su uz najteže patnje i muke, konačno i za sva vremena pobiedili.

35.) Da nije bilo mučeničke ustaške krvi, da nije bilo nadčovječnog stradanja ustaških mučenika, da nije bilo mrtvih ustaških glava, nikada ne bi bilo došlo do uspostave Nezavisne Države Hrvatske.

36.) Ti Ustaše, koji su uzpostavom N. D. H. završili prvi i najteži dio hrvatske osloboditeljske borbe, ti su Ustaše i danas na bojištu, na svim bojištima Evrope i oni će izvojevati i konačnu hrvatsku pobjedu.

37.) Biti Ustašom, znači biti idealnim borcem, koji preko svih izkušenja, preko svih patnja, preko svih nedaća, najvećom strpljivošću mora doći do konačnog uzvišenog cilja.

38.) Ustaša mora biti uvijek prvi u borbi, uvijek prvi u opasnim podhvatima.

39.) On, Ustaša mora biti strpljiv i mora vjerovati u Poglavnika, koji će sve na najbolji način riješiti, pa i u časovima, kad netko misli da izvjesne stvari nisu na mjestu, on mora ostati Ustašom na svom mjestu, imajuć na umu, da se sve stvari ne mogu odmah riješiti.

40.) Dakle: vjera, stega, strpljenje, ustrajnost, a povrh svega rad i opet rad, temelji su našeg konačnog uspjeha.

41.) Ustaša je mali čovjek. On je dijete seljačko i radničke kućice. Stoga Ustaša nikada ne smije zaboraviti na svoj dom i na svoje ukućane.

42.) U saobraćaju s malim čovjekom Ustaša mora uvijek ostati uljudan i pristupačan i nikada ne smije smetnuti s uma, da su seljak i radnik temelji države, koji svojim radom, svojim žuljevima, drže, a svojim mišicama brane državu.

43.) Za Ustašu je jedna od najvažnijih stvari stega.

44.) Ona je jedna od najjačih i najglavnijih vrlina, koja mora resiti svakog Ustašu.

45.) Vojska bez stege, pokret bez stege, rad bez stege, propast je za narod i državu.

46.) Stoga je stega jedan od glavnih preduvjeta uspjeha.

47.) Onaj, koji danas sluša, koji danas izvršuje zapoviedi svojih predpostavljenih, taj će sutra izdavati zapoviedi, taj će drugima nalagati i zapovijedati.

48.) Neka se svaki zapovjednik prenese u stanje onih koji slušaju, a isto tako svaki onaj korak se zapovijeda u stanje onih, koji zapovijedaju.

49.) Svaki si mora postaviti pitanje: >što bi bilo, kad bi ja bio na njegovom mjestu< ?

50.) Ustaški se vojničar, kao i svaki pripadnik Ustaškog Pokreta, mora uviek i svagdje ponašati ćudoredno.

51.) Ustaša mora služiti kao uzor svakom Hrvatu.

52.) Ustaša se mora okaniti svake psovke, jer je ona naša narodna sramota, koja dolikuje samo prostaku.

53.) Ustaša ne smije pijančevati, ne smije posjećivati sumnjiva noćna zabavišta, Ustaša ne smije zalaziti u sumnjiva ženska društva.

54.) Ustaša mora čitav svoj posebnički život temeljiti na obitelji.

55.) Ustaša mora biti predstavnik i čuvar svega onoga što je hrvatski narod kroz vjekove stvorio, a što se može jednom riječi nazvati našim narodnim duhovnim blagom.

56.) Ustaša ne smije biti laktaš, koji bi se borio za položaje, za čin ili za lagodni život.

57.) Za Ustašu je glavna stvar dužnost, pa makar ju on vršio kao obični čarkar ili kao najviši častnik ili dužnostnik.

58.) Svaki Ustaša mora biti svijestan toga, da će se njegov marljiv i savjestan rad prije ili kasnije nagraditi sa strane zapovjedničtva, pa stoga ne smije nikada on sam isticati svoje zasluge i tražiti svoje promaknuće ili odlikovanje.

59.) Ustaši ne smije nikada biti vojnićki život neugodan.

60.) Hrvat je kroz vjekove bio vojnik, bio je junak, bio je ratnik i zato je dobio ime Ustaša.

61.) Stoga za svakog Ustašu mora biti najveća čast ako dodje u vojničke redove i kao vojnik čuvati državu, granice i hrvatska ognjišta.

62.) Hrvat kao Ustaša je kao vojnik kroz mnoga stoljeća pronio slavu Hrvatskoj na svim bojištima.

63.) Hrvat kao Ustaša je kao vojnik dao najveće priloge Evropi.

64.) Ustaša i vojnik nije rob. Najveći gospodin, najveći čovjek je onaj, koji s puškom na ramenu, pa makar bio i običan čarkar, služi domovini.

65.) Stoga je najveća podlost, najveći zločin, ako bi se netko želio izmaknuti vršenju vojničke dužnosti, ili ako za vrieme vršenja svojeg djelatnog razdoblja pokušava izmaknuti redovitom vojničkim poslovima.

66.) Dužnost vojnika, ma kakva ona bila, uvijek je uzvišena i rad u vojsci mora se smatrati dostojnim i potrebnim.


To je život Ustaše! Saopćio Otporaš, TRUP.


Napomena:
Dozvoljena nadopuna. Otporaš.

Bobani
11-04-2015, 00:31
TKO ŽELI PROČITATI INTERVJU VIŠNJE PAVELIĆ, KĆERKE POGLAVNIKA DRA. ANTE PAVELIĆA?

neka klikne na priloženi link. Ona je svjedok vremena. Ona nije utvara, nego iznosi ono kroz što je prošla, prepatila, proživjela a sve za jedan cilj i jednu ideju, a ta je,NAŠA DRAGA DRŽAVA HRVATSKA. otporaš.

http://kamenjar.com/visnja-pavelic-za-hrvatski-tjednik-da-nije-bilo-ndh-ne-bi-bilo-ni-danasnje-samostalne-hrvatske/

Bobani
14-04-2015, 17:59
ANTE PAVELIĆ HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA

www.njuskalo.hr/.../ante-pavelic-hrvatska-pravoslavna...

Subject: HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA
Date: Wed, 4 Mar 2015 15:36:35 +0000

Svim Hrvatima pravoslavne vjeroizpoviesti, sretan i blagoslovljen Božić!
Рубрика: Политика, Свет, Друштво Аутор: новинарство 984 пута прочитано Датум: 29.01.2008 Одштампај

Patrijarh Hrvatske Pravoslavne Crkve, Germogen predvodi Božićno slavlje 1943.U PRAVOSLAVLJE NE DIRA NITKO, ALI U HRVATSKOJ NE MOŽE BITI SRBSKE PRAVOSLAVNE CRKVE -Poglavnik dr Ante Pavelić
05.01.2008
Godine 1942., trećega travnja donesena je zakonska odredba kojom se osnovala HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA kao samosvojna (autokefalna) ustanova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Ustrojstvo i djelokrug HPC bio je uredjen Ustavom, te potvrdjen od strane Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske. Provedba ove zakonske odredbe bijaše povjerena Dr. Mirku Puku, ministru pravosudja i bogoštovlja. Još 4. prosinca 1941. na području Nezavisne Države Hrvatske ukinut je Julijanski, te uveden Gregorijanski kalendar gdje do tada nije vriedio. Tom odredbom je, medju ostalim, sav hrvatski narod kršćanske vjeroizposviesti mogao slaviti blagdane u iste dane.
U Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, od dana njezine uzpostave pa kroz sve četiri godine, redale su se gotovo svakog dana deputacije hrvatskog naroda na Markovom trgu (tada Trgu Stjepana Radića) pred Poglavnikom. Pred Poglavnika su dolazile skupine ljudi iz gradova, sela, a ponekad iz cieloga kotara, te mu izravno, ustmeno, s podpunim pouzdanjem, tako reć obiteljski i prijateljski izražavale svoje želje ili pritužbe. Poglavnik bi ih primao obično u Jelačićevoj dvorani. Takav način sudjelovanja u državnoj upravi narod i državni dužnostnici smatrali su posve naravnim. Nije više bilo „nebo visoko, a car daleko“. I medju tim brojnim deputacijama, jednoga dana je stiglo oko petdeset seljaka iz okolice Sunje. Jedan izmejdu njih je uzeo rieč, te reče Poglavniku kako se narod iz nekoliko susjednih sela dogovorio i odlučio prieći na katoličku vjeru. Tada Poglavnika u ime njih zamoli da tu odluku odobri i pošalje katoličke svećenike koji će obaviti prielaz, te organizirati u njihovim selima katoličku crkvu. Iako je Poglavniku bilo poznato to pitanje koje se nametnulo odmah po uspostavi Države, bijaše ne malo iznenadjen jer kako kaže:

„ … nisam nikada očekivao da bih se morao baviti sa pitanjem takove naravi, a još manje u tome odluke donositi. Nu, kako mi je bilo poznato, da se je to pitanje odmah u početku uzpostave Nezavisne Države Hrvatske pojavilo, bilo mi je drago, da tom prilikom mogu izravno ljudima (…) razjasniti pravo stanje stvari kako ga gleda i zastupa Država.“

Tada im objasni da je vjera stvar duševnosti,te izvan njegove nadležnosti – da te stvari spadaju u djelokrug crkava i da se trebaju obratiti na osobe koje vrše visoke crkvene dužnosti. No, ne dovrši ni posljednje rieči kad izstupi jedan starac preda nj i malko se nakloniviši, obrati se Poglavniku:

„ (…) Ja sam prosti seljak, ali sam već, evo vidiš, podobro star, i duge godine u životu dale su mi i neku nauku, koje morda mnogi dokturi i profesuri, pa ni mnogi popovi u njihovim školama nisu mogli naučiti. (…) Naši su pradjedovi, Bog zna od kada u ovoj zemlji, punoj svakog Božjeg dobra, u ovoj našoj domovini, i uviek smo živili ovdje s našom braćom katolicima kao prava braća, u najvećoj slozi i prijateljstvu, jedni smo druge poštovali i medjuse se pomagali, i nikada se nije pitalo, jesi li ove ili one vjere, nego samo jesi li dobar i pošten čovjek, jesi li dobar gospodar u kući (…) i jesi li dobar vojnik bio ili nisi. Tako je to išlo dugo, tako mi je kazivao moj pokojni otac, a tako je bilo i još za moje mladosti. (…) A onda je došla nesreća, ona što je zovu nekom stranjskom rieči, odnjeli je djavli, kako joj kažu, neka propaganda, što su je donieli oni bezposlice i landravci. Prokleo ih Bog njih i njihovu propagandu. I od tada sve po zlu. Ti što nosiše propagandu, počeše nam govoriti, da mi nismo Hrvati, jer da su Hrvati katolici, a mi da smo pravoslavni i zato smo Srbi. Ma ljudi su pitali kako to, do sada smo uviek bili Hrvati, a kako sada odjedanput da to nismo. (…) Ali oni su govorili: ma što znate vi seljaci, nepismeni i neučeni. Svi su pravoslavni Srbi, gdje god oni živili. (…) Ljudi su slušali i čudili se, a jednom je moj pokojni otac rekao, da što to ima sa narodnosti, da naš Krist nije bio ni Srbin ni Hrvat… Ali propaganda je išla dalje, i svremenom i popovi, oni mladji, počeše puhati u isti rog. Počeše i oni srbovati i govoriti o srbstvu. I narod poče vjerovati. Kako i ne bi, kad to govori i pop! (…) A poslije, kada dodje Jugoslavija, onda nesreća prevrši sve mjere. (…) Došlo je vrieme kada nas je ta prokleta propaganda razdielila, učinila nas neprijatelje jedni drugima, a to je dovelo do svadja, do ubijanja, do osveta i do najveće nesreće medju narodom jedne te iste zemlje…“

Tada starac u ime seljaka, pred Poglavnikom izrazi želju neka im pomogne da se ujedine s ostalim narodom, s većinom naroda u jednu Crkvu. Poglavnik im medju ostalim odgovori:

„Što se tiče vjere, braćo, nije vjera ona, koja ljude razlikuje, ali kada vjera postane sredstvo za političke ciljeve, onda je postala neprijatelj čovjeka. (…) Kod nas vi ste bili svjedoci tome, da se nastojalo putem vjere čovjeka otudjiti od njegovih osjećaja, koji mu po prirodi i prirodnim zakonima pripadaju zemlji, prema domu u kome žive, napose sa zadaćom, da razdiele one, koji su se vjekovima na istom tlu, na istoj zemlji, pod istim uvjetima brinuli da zajedno i bratski žive.“

Takvo je stajalište zauzimao Poglavnik, takvo je stajalište zauzimala Hrvatska Državna Vlada i vodjeni pravaškom, vodjeni ustaškom idejom nisu mogli donieti i provesti drugu odluku do li one o osnutku Hrvatske Pravoslavne crkve. Zašto? Zato jer je hijerarhijski Srbska pravoslavna crkva vodjena po državnoj vlasti Srbije, o njoj ovisi i kao takva može biti u Srbiji, mogla je biti u Jugoslaviji, ali nikako u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj!
Katolička crkvena organizacija je internacionalna i u to nitko nije dirao, u pravoslavlje takodjer, osim onih koji su radili na svoju ruku za što su najvećim djelom i odgovarali. Ali, ako pravoslavna crkva nije internacionalna, ako je ona partikularna – onda je mogla biti, a i danas bi trebala biti, samo hrvatska nacionalna, te pod nadzorom Hrvatke Države i njenih oblasti.
Hrvatski narod je osjetio pravoslavni popovsku propagandu i za vrieme Domovinskog rata. Uzprkos tome zbog jasnih razloga, zbog jasnih činbenika, Srbska pravoslavna crkva i danas djeluje na području ciele poviestne i narodne Hrvatske.
Naravno, vršeći i dalje svoju velikosrbsku zadaću. Onaj prevarant Sanader će i ove godine s četnicima proslaviti Božić po Julijanskom kalendaru, uz Poslanicu patrjarha Pavla kako su Srbi: „uvijek i svugdje u ljubavi i suradnji s drugim narodima stvarali kulturu mira i ljubavi.“ U tom istom duhu, kako kaže, te duhu božanskog mira, ljubavi i tolerancije oni će obnoviti „porušene mostove među ljudima dobre volje.“
No, četnici ove godine imaju i dodatnih razloga za slavlje. Sanader još razmišlja kako bi nagradio njihovog i svog komšiju Milorada za saradnju, pa još ne znamo da li će biti ministar vanjskih poslova, ministar obrazovanja ili podpredsjenik Vlade.
Imamo Hrvatsku!
Korištena knjiga;
HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA
Ante Pavelić, Domovina, Madrid, 1984.
izvor: http://amatusin.blog.hr

realan
14-04-2015, 19:49
(Donosim ovdje bez ikakovih ispravaka jedan opis Prof. Dolores Abracanović koji je izišao u časopisu USTAŠA, specijalni broj posvećen 30toj obljetnici Desetog Travnja Proglašenja Nezavisne Države Hrvatske 1941 - 1971. Prof. Abracanović donosi svoja sijećanja u pratnji Poglavnika od Zagreba pa do sastanka sa svojom obitelji. Čitao sam nekoliko opisa ljudi koji su bili u pratnji s Poglavnikom. Ovaj opis mi je nekako, malo, drugačiji od svih prijašnjih, iako sada nebih bio u stanju pronaći prijašnje opise te ih usporediti sa ovim opisom. Možda netko od čitatelja ovog opisa mogne nešto reći o tome. Otporaš.)

Postovani Bobani,

da li se u opisima koje ste citali naisli slucajno i na podatke gde i kad se povukla PTB (ne PTS)?

Unapred Vam zahvalan na informacijama,

realni

Bobani
15-04-2015, 07:47
Ne mogu se sjetiti točno ali za sigurno bi se i to negdje moglo pronaći. Mislim da bi se trebalo spomenuti neke slučajeve PTB kako bi se moglo znato o čemu se radi, jer mislim da bi se tako moglo bolje znati o kojem ili kojim povlačenjima se radi.

realan
15-04-2015, 15:35
Ja nazalost u vezi povlacenja PTB ne mogu reci nista, zato sam i pitao. PTB je i danas velika misterija o kojoj nema mnogo podataka. Mogli bi otvoriti temu ovde o prvoj ustaskoj emigraciji, pre drugog svetskog rata, s obzirom da su ti emigranti kasnije cinili samo jezgro PTB bi mogli u daljoj diskusiji mozda utvrditi i dalji tok dogadjaja tokom i na kraju rata.

Bobani
16-04-2015, 03:17
Pa dragi prijatelju podržavam tvoju ideju, pa ako hoćeš i imaš nešto malo materijala o toj temi, slobodno ju otvori. Možda će se kroz komentare tema razviti i nadodatni materijali stizati. Sve stoji do tebe.

Bobani
18-04-2015, 16:14
SVAKI HRVAT MOŽE BITI "HRVAT GODINE". POGLAVNIK DR. ANTE PAVELIĆ JE HRVAT STOLJEĆA!

(to u to ne vjeruje, neka izvoli pričitati, proštudirati i dati svoje mišljenje na priloženi link. Otporaš.)


Poglavnik dr. Ante Pavelić - Stormfront

Bobani
25-04-2015, 15:52
DALI JE SANDŽAK HRVATSKI ILI NIJE!?

(vidi:"Prodaja Dalmacije", Rapallski ugovor, Rimski ugovori. Kronološka istina)

(i Intervju s Dr. Antom Pavelićem o potpisivanju Rimskih ugovora)


Zašto se uvijek zaboravi Sandžak!?

Za vrijeme drugoga svjetskog rata je Sandžak bio od travnja do rujna 1941 godine pripojen Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Oružane snage NDH su se morale povući, jer je Sandžak okupirala fašistička Italija. Nakon kapitulacije Italije je Sandžak peruzela Njemačka i dala pod njemačku vojnu kontrolu koja je tada bila u Beogradu. Njemačka je htjela iz strateških razloga Sandžak a i Boku Kotorsku zadržati do poslje pozitivnog završetka rata i tada vratiti Sandžak i Boku Kotorsku Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Sandžaklije su svojevoljno 1943. zatražili pripojenje Hrvatskoj od Poglavnika Dr. Ante Pavelića. Rekli su da od strane Srba imaju nož pod vratom, a od Albanije prijeti moalbanizacija. Poglavnik dr. Ante Pavelić je pristao na pripojenje radi hrvatske krvi Sandžaklija, ali je morao iz gore navedeni razloga pričekati dok se rat ne završi pozitivno u korist Osovine. Do toga nije došlo i Sandžak i Boka Kotorska nije više vraćena Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Dr. Đžaferbeg Kulenović o hrvatstvu Sandžaka : 10. travnja 1954. VJESTNIK HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA "DRINA"

"Napadno je, da gospodi, koja se izjašnjavaju za ustupke, nije palo na pamet umjesto ustupaka postaviti zahtjeve da bi se Državi Hrvatskoj pripojio Sandžak, u kojem je nastanjen veliki broj hrvatskog življa i koje je za vrieme Turaka bio šesti vilajet (okružje) BiH. U posjed Sandžaka Srbija je došla porazom Turaka u Balkanskom ratu, a godine 1941. Sandžak je tražio pripojenje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U ono vrieme kad je čitav sviet bio u plamenu, ostalo je to pitanje visećim, ali Sandžak nije zaboravljen, o njemu pravi hrvatski rodoljubi vode ozbiljna računa i oni će to pitanje u svoje vrieme staviti na dnevni red.

Godine 1941. tročlano izaslanstvo Bošnjaka iz Novog Pazara na čelu s H. Crnovršaninom odišlo je u Zagreb. Kada je čuo za razlog njihove posjete primio ih je Ante Pavelić osobno. Sandžački izaslanici su mu rekli da Sandžaklije ne žele biti dio Velike Srbije koja im ne nudi ništa osim noža izpod grla, niti pak Velike Albanije koja im nudi jedino poalbančivanje. izrazili su želju da postanu dio od NDH. Ante Pavelić je prihvatio ponudu i Sandžaklije su bile obukle Ustaške odore. Na žalost to nije dugo trajalo, pak su Niemci ipak dali Sandžak Srbima. Ali svejedno Pavelić je i dalje prihvaćao izbjeglice iz Sandžaka u NDH, ter su u Ustašama bili mnogi Sandžaklije."

Bobani
01-05-2015, 02:29
Subject: A šta kažete na ovo?
Date: Fri, 1 May 2015 00:20:45 +0000

IVO JOSIPOVIC ODOBRAJE PRAVO ZA UBITI VLASTITO DIJETE

(Danas je predsjednik RH Ivo Josipovic na portalu Dalje.com jasno, otvoreno i javno rekao da je za pravo žene da sama odluči hoceli svoje dijete nekažnjeno ubiti ili ne. Priloženi komentar od Gabre Vuskic je kratak i kristalno jasan svima. Neka se svaki pojedinac i svaki od nas sam sebi izjasni na ovu temu i pravedno, kao pred smrt, zaključi dali je zločin u utrobi ubiti svoje vlastito dijete ili nije? Izuzetaka može biti, ali ti izuzetci moraju biti podloženi i zakonski kontrolirani, a zakon je narod. Dali je ovaj komentator Gabro u pravu ili ne, izvolite se izjasniti. Ja se prvi izjašnjavam. GABRO JE U PRAVU! Otporaš)

Gabro Vuskic . Top Commenter . Bowie, Texas

Ja sam protiv pobačaja, ili kako se to danas kaže ABORTUSA. Predsjednik RH Ivo YUsipovic kaže da daje ženi za pravo da odluči hoceli svoje dijetu ubiti ili nece. Po tom YUsipovicevom ključi bi trebalo dato isto pravi kriminalcu da sam odluči hoceli kriminal učiniti ili ne, kao i ubojici hoceli nekoga ubiti ili nece, neka dotični ima SVOJE PRAVO DA SAM ODLUČI!
BRAVO PREDSJEDNIČE RH!

Otvorite priloženi link i uživajte u čitanju proročanstvu kojeg je hrvatski general prorokovao ima tome upravo 46 godina kako je general ovo pisao u studenome 1968. godine odmah poslije upada jedinica Varšavskog Pakta u tadašnju Cehoslovačku državu. Otporaš.

General DRINJANIN: ZAUZIMANJE STAVA | Kamenjar

kamenjar.com/general-drinjanin-zauzimanje-stava/
Reply . Like . Unfollow Post . 2 seconds ago

Gabro Vuskic . Top Commenter . Bowie, Texas
http://redirect.disqus.com/url?threa...ly&event=email.
Reply . Like . Unfollow Post . 2 seconds ago

Gabro Vuskic . Top Commenter . Bowie, Texas
ŽELJA MOJE MAJKE IVE "VIĆEKE" BOBAN, GABRIĆ | Kamenjar

Bobani
03-05-2015, 16:59
DALI JE PUČ: "VOKIĆ/LORKOVIĆ" BIO U ODRAZU VREMENA?! (1) dio

(U nastavcima ću iznijeti odlomke zapisa pok. Dinka Šakića iz knjige: "S POGLAVNIKOM U ALPAMA" 1946. godine (Dio uspomena iz veće cjeline), Biblioteka DOKUMENTI 2, Nakladnik: LAUS d,o.o., Split, 2001. Također ću u ovim nastavcima citirati i mišljenja nekih drugih Hrvata i donijeti neka ili neke odgovore na njihova mišljenja glede ove teme, kao i izvore gdje se to nalazi.

Usuđujem se reći koliko god su KPJ, HSS, Ustaštvo, "fašizam/antifašizam Poglavnik/Tito podijelili Hrvate za vrijeme rata NDH, - još dandanas te ideje dijele Hrvate - toliko isto mislim da je ovaj PUČ VOKIĆ/LORKOVIĆ iz 1944. godine, koliko god je bio plemenito i svrsihodno zamišljen, i on je polarizirao Hrvate do te mjere, moglo bi se reći, da je postao kamen smutnje i hrvatskog spočitavanja. Mile Boban, Otporaš.)

PLAN PUČISTA

Plan pučista bio je zatočiti Poglavnika i njemu vjerne članove Vlade, razoružati Ustašku Vojnicu i preuzeti vlast, sporazumijeti se s četnicima Draže Mihailovića, (Zato što su zapadni saveznici u to vrijem priznavali jugoslavensku vladu iz Londona u kojoj je bio dr. Juraj Krnjević, dr. Ivan Šubašić, Ilija Jukić, Bogdan Radica kao novinar i stalni izvjestitelj kraljevske vlade, i drugi Hrvati mahom simpatizeri HSS i žestoki protivnici Poglavnika, Ustaškog Pokreta i NDH; pa su Pučisti tražili jednu odskočnu dasku za svoj plan, koju su našli u ponovnom savezništvu jugoslavenske kraljevske vlade u Londonu. Mo. Otporaš.) zajedno razoružati Nijemce i na temelju toga tražiti pomoć i priznanje od Engleza.

Štitiću je stvar postala previše sumnjiva kada je dobio u ruke sadržaj proglasa koji su Lorković i Vokić pripremili za narod, pa je on taj proglas posredno dostavio Poglavniku. Tada je Poglavnik zapovjedio generalu Luburiću (koji je od prvog časa imao pod kontrolom cijelu stvar) (kliknite na: Ne - Niste svi krivi, pa ćete vidje šta general Drinjanin piše u "DLAS DOMOVINE" za srpanj 1960. godine kojeg su uređivali braća Rudi i Srećko Tomić u Torontu, o toj i drugim temama vezane za sudbinu hrvatskog naroda i Hrvatske Države, mo. Otporaš) da sve pripremi da bi se taj pokušaj onemogućio bez prolijevanjakrvi.

Dne 30 kolovoza 1944. g., po uputama generala Luburića, grupa od sedam častnika Ustaške Obrane zaposjela je Poglavnikov Glavni Stan na Tuškancu, (trebao bi tu i danas biti, mo.) a druga grupa Markov trg. Treća grupa, na čelu sa satnikom Jakovom Barbarićem, zaposjela je Sljeme gdje su dopremljeni uhićeni domobranski častnici i civili koji su bili upleteni u zavjeru. ("...Draganović u svojem Životopisu argumentira kako je Pavelićevoj vladi, da je imala volje, bilo moguće smanjiti krvoprolića i time povećati izglede države za opstanak...") Izvor: Ustaški James Bond, Zagreb, 2014., strana 27. Šta je ovdje ispustio spomenuti i reći Krunoslav Draganović je navesti druge države i narode gdje su se pripremali državni udari a da vlada to čekala prekriženih ruku. Svaki državni udar za sobom je ostavio narodnu revoluciju, a ovaj hrvatski Puč Vokić/Lorković iz sebe nisu ostavili narodnu revolucije, zahvaljujući upravo Poglavniku. Mo. Otporaš.)

Na Tuškancu se održavala sjednica Vlade koju je sazvao Poglavnik da iznese slučaj Lorkovića i Vokića. Sjednica je bila zakazana za 21 sat. Ja sam bio jedan od sedam častnika na Tuškancu. (Po pisanju taj "Ja sam bio jedan od sedam častnika..." bi trebao biti Dinko Šakić, mo) Naša misija bila je uhititi sve one ministre koji bi se eventualno solidarizirali s Lorkoviće i Vokićem. Mi smo unišli na Tuškanac u dva osobna samovoza s generalom Luburićem koji nam je naredio da od toga časa stojimo na raspolaganju pukovniku Lisaku i da izvršimo svaki njegov nalog. General je otišao u Draškovićevu ulicu gdje je zajedno s generalom Antom Moškovom upravljao akcijom likvidacije puča.

Cijela akcija prošla je bez ikakva incidenta, jer su svi zavjerenici bili iznenađeni i uhićeni. Jedina je žrtva bio osobni šofer Branka Rukavine. Jedna obhodnja zaustavila je jedan samovoz i kad je poručnik N. prepoznao Branka Rukavinu, rekao mu je da je lišen slobode, da mu preda samokres, što je on bez protesta učinio. (Branko Rukavina je bio Ustaša i u službi UNS, kako se je pričalo, pa je s tim bilo i čudnije da je on pripadao simpatizerima pučista, mo.) Međutim, njegov je šofer iznenada potegnuo svoj samokres na poručnika (N. mo) što je jedan dočastnik primijetio i, da zaštiti poručnika, ispalio je naboj koji je usmrtio nesretnog šofera, koji je životom platio vjernost svome šefu. Evo šta odgovara srpskom istražitelju Milatoviću dr. Ante Ciliga o dvojici ustaških dužnostnika. Izvor, Kliknite: Ustaše kao svjedoci - ANDRIJA HEBRANG:

Evo što je zapisao dr. Ante Ciliga u tromjesečniku Na pragu sutrašnjice u lipanjskom broju 1982. u otvorenom pismu "istražitelju" Milatoviću, odgovarajući na njegove navode u beogradskom tisku o izjavi dva ustaška dužnosnika koja su potvrdila Andrijinu "suradnju" s ustašama:
Pada odmah u oči da vi ne navodite imena te dvojice...Što niste učinili Vi, učinit ću ja: dva ustaška funkcionera o kojima je riječ jesu - Drago Jilek i Branko Rukavina. Oni su obojica mrtvi, pa je tim očevidnije sumnjiva Vaša šutnja o njihovim imenima.
Vi pišete da se jedan od njih "obreo" u Jugoslaviji. Ne velite kako se "obreo" u Jugoslaviji, pa ću to reći ja: bio je ugrabljen od jugoslavenskih partizanskih agenata u Rimu ...Bio je to Drago Jilek. Vi znate i sam koliko vrijede iskazi ovako ugrabljenog i mučenog čovjeka, zato prešućujete njegovo ime i njegov konac, da je ubijen od jugoslavenskih vlasti.
Jedna okolnost govori da je Drago Jilek dugo odbijao dati jugoslavenskoj policiji izjave i "dokaze" za optužbu protiv Hebranga, kakove se od njega tražilo. Naime, duže vrijeme nakon Jilekova ugrabljenja jugoslavenski agenti pokušali su ugrabiti i njegovu suprugu. Očevidno, njezino ugrabljenje i prebačenja u Jugoslaviju trebalo je pomoći slomiti otpor Jileka. Ovaj pokušaj ima tim veće značenje što se Jilekova žena nalazila već u Južnoj Americi, u Paragvaju, gdje je radila ko apotekarka i njezina otmica bila je pokušana u apoteci. Pred energičnim otporom žene i njezinom očajnom vikom, koja je uzbudila okolicu, jugoslavenski agenti su se povukli i pobjegli. O Jilekovu ugrabljenju u Rimu i pokušaju otmice u Paragvaju novine su u ono vrijeme opširno pisale.
Nemaju vrijednosti niti iskazi i "dokazi" Branka Rukavine, već zato što su kupljeni i plaćeni 300.000 lira, što prema današnjoj vrijednosti iznosi 10 milijuna lira...Branko se kasnije opravdao (kad su mu neki hrvatski emigranti prigovarali za njegov postupak): Neka komunisti samo žderu jedni druge, tako će prije svi krepati..."
(Prema Branko Salaj Uporne beogradske laži o Hebrangu, Poruka slobodne Hrvatske, ožujak 1983.)

Nastavlja se.

Bobani
07-05-2015, 00:48
STO LJUDI, STO ĆUDI. BLEIBURG, NAJVEĆA TRAGEDIJA HRVATSKOG NARODA.

Re: Bleiburg: Egzodus, pokolji i emigracija‏
ante.matic1
5/09/13

To: froate@hotmail.com
Bog,
kada je u pitanju ova udbaška gnjida (B.V.) onda treba biti oprezan jer se negdje u tekstu sigurno krije kakava podvala!
Sjeti se samo one komunjarske podvale sa promjenom natpisa na spomeniku u Bleiburgu...
ZDS!

(To je poruka jednodng državotvornog Hrvata meni kada sam mu poslao ovaj dolje niže opis prije dvije godine. Zato sam stavio naslov ovom opisu: "STO LJUDI, STO ĆUDI". pa bih želio čuti i vaše mišljenje glede ove teme. Otporaš.)

Dana Sri., 05/08/2013 01:57 PM, Annie Boban <froate@hotmail.com> je napisao:

(Dragim mojim prijateljima želim reći da sam prvi puta posjetio Bleiburg u kolovozu 1968 godine. To je bilo jedno groblje toga mjesta, toga sela. Tu je bilo šest (6) križeva na kojima je bilo šest (6) vojničkih šljemova. Natpisi su bili na hrvatskom i njemačkom jeziku. Šest (6) križeva je predstavljalo šest stotina hrvatskih izbjeglica, vojnika, civila, žena, djece, staraca i Hrvata svih staleža. Osjećao sam se žalostno, kako i ne bih! Bio sam tu sa suprugom Annie i kćerima Sophie i Catherina. Supruga me je slikala i te slike i dandanas imam.
Ugledah jednu ženu koja se šeće s druge strane ograde groblja. Priđoh k njoj i predstavi se. ona mi reče svoje ime, da je Slovenka i da tu živi. Upri prstom u svoju kuću, koja je bila nedaleko. Pričala mi je - možda je to pričala mnogo puta i drugima - kako je bila svjedok Titini partizanskih zločina. Ta se žena zovala Helen Košmatić. Ugodno sam se znenadio kada sam u ovom opisu vidio njezino izvorno ime Helen Kosmatisch. Pričala mi je kako je i ona pomagala mještanima zakopavati poubijane Hrvate. Sve što mogu reći toj plemenitoj Slovenki gospođi Helen Košmatić je VELIKA HVALA U IME MIJE I CIJELOG HRVATSKOG NARODA! Mile Boban, Otporaš.)

Bleiburg: Egzodus, pokolji i emigracija

Prema britanskim vojnim izvorima hrvatske izbjegličke kolone kroz Sloveniju prema Austriji činilo je oko 700.000 ljudi. Većina njih, vjerojatno tri četvrtine, zarobljena je već na slovenskoj strani granice, najvećim dijelom u trokutu Celje - Slovengradec - Dravograd. Ostali su se uspjeli probiti kroz obruč jugoslavenskih snaga na austrijski teritorij gdje su očekivali utočište kod savezničkih, britanskih snaga koje su zauzele jugoistočnu austrijsku pokrajinu Korušku.

Autor: Bruna Esih / Bože Vukušić Photo: b.v. Ponedjeljak, 06 Svibanj 2013 18:41

Nekoliko stotina tisuća Hrvata, vojnika i civila raznog uzrasta i staleža, u pokušaju da se spase od nadolazećih jedinica jugoslavenskih komunističkih snaga, krajem 1944. i početkom 1945. godine bježalo je iz istočnih krajeva hrvatske države prema njenom središtu, a posljednjih tjedana Drugoga svjetskog rata uglavnom se slivao prema njezinu glavnom gradu, Zagrebu. Početkom svibnja 1945. taj egzodus Hrvata nastavio se prema slovensko-austrijskoj granici.

Prema britanskim vojnim izvorima hrvatske izbjegličke kolone kroz Sloveniju prema Austriji činilo je oko 700.000. Većina njih, vjerojatno tri četvrtine, zarobljena je već na slovenskoj strani granice, najvećim dijelom u trokutu Celje - Slovengradec - Dravograd. Ostali su se uspjeli probiti kroz obruč jugoslavenskih snaga na austrijski teritorij gdje su očekivali utočište kod savezničkih, britanskih snaga koje su zauzele jugoistočnu austrijsku pokrajinu Korušku.

Međutim, ta su se očekivanja pokazala pogrešnima. Britanci ih nisu zaštitili već su hrvatske vojnike prisilili na predaju oružja te su ih zajedno s civilima izručili Titovim partizanima. Drugim riječima, prepustili su ih osvetničkoj strasti njihovih ratnih neprijatelja, poslali u smrt, koja ih je zatekla neposredno nakon izručenja na nekom od masovnih stratišta, ili su bili izloženi mučenjima na dugotrajnim marševima smrti od austrijsko-slovenske pa sve do srpsko-bugarske granice. Slijedila je najveća tragedija u cjelokupnoj hrvatskoj višestoljetnoj povijesti.

Masovna stratišta

Prema dosadašnjim znanstveno stručnim istraživanjima, jugoslavenska partizanska vojska ostavila je iza sebe gotovo dvije tisuće masovnih stratišta u Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji.

Nekadašnja hrvatska državna Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, istražujući od 1992. do kraja 1999., prikupila je podatke za oko 160.000 hrvatskih poslijeratnih žrtava. Budući da je rad Komisije obustavljen 2000. godine, iz razloga kojih objašnjenje prelazi mogućnosti i namjere ovoga teksta, ona nije dospjela provjeriti i potvrditi podatke za svaku pojedinu žrtvu iz tog popisa, kao niti dovršiti prikupljanje podataka o svim poslijeratnim žrtvama. Međutim, pouzdano je da se na samo tri velika masovna poslijeratna stratišta - Teznom kod Maribora i Kočevskom Rogu u Sloveniji te na Maceljskolj Gori kod Krapine u Hrvatskoj - nalaze posmrtni ostatci više desetaka tisuća likvidiranih zarobljenika, u najvećem broju hrvatskih vojnika i civila.

Ova tragedija ušla je u hrvatsku povijest pod nazivom Bleiburška tragedija - prema austrijskom gradiću Bleiburgu u blizini kojega je započela tragedija hrvatskih izbjeglica, ili Hrvatski križni put - prema kolonoma smrti u kojima su se zarobljenici kretali od slovensko-austrijske do makedonsko-bugarske granice.

Određeni broj hrvatskih izbjeglica ipak je uspio izbjeći zarobljavanje u Sloveniji i izručenje iz Austrije - njih otprilike 40 tisuća uglavnom se smjestilo u zoni britanske okupacijske uprave u Južnoj Austriji, a jedan dio bio je prebačen u izbjegličke logore u Italiji.

Pod britanskom okupacijom

Na kraju Drugog svjetskog rata Austrija je bila okupirana od strane pobjedničkih vojski. Hrvatske izbjeglice u Austriji, njih otprilike 40 tisuća, uglavnom su se nalazile u zoni britanske okupacijske uprave u Koruškoj. Najveći logor se nalazio u Klagenfurtu, smješten na prostoru današnjeg stadiona nogometnog kluba Koruška u Klagenfurtu. Za vrijeme Trećeg Reicha taj je prostor s nastambama neko vrijeme služio kao vojni zatvor, a potom kao logorski smještaj za strane radnike na prinudnom radu. Također, taj je tzv. Lager od svibnja 1945. do kolovoza 1946. bio pod upravom UNRRA-e, a nakon toga je upravu i službeno preuzela britanska okupacijska vojska i zadržala je do 19. lipnja 1950., kada je civilni dio upravljanja lagerom predala austrijskim vlastima.

Lager je zauzimao oko 42.000 kvadratnih metara i sastojao se od 20 stambenih baraka, magazina za potrepštine, kuhinje, kantine za društvene djelatnosti, ambulante, dvije barake za pranje rublja, improvizirane crkvene zgrade i skladišta za ogrjevna drva. U logoru su bili osigurani hrana i spavanje kao i mogućnost zaposlenja u nekim austrijskim tvrtkama. Međutim, kretanje, pa čak i odlazak na posao, bilo je ograničeno na samo 10 km od lagera, i to uz pisanu dozvolu britanskih okupacijskih vlasti.

U tim je uvjetima svaka aktivnost izbjeglih Hrvata bila nepoželjna i na sve se načine pokušavala ugušiti. Britanske okupacijske vlasti u Austriji, naime, pokušavale su na sve načine prikriti svoju sramotnu ulogu u izručenju hrvatskih zarobljenika njihovim krvnicima te su Hrvatima zabranjivale svako približavanje Bleiburgu, mjestu početka britanskog sudjelovanja u masovnom zločinu nad hrvatskim narodom.

Nada u povratak

Većina hrvatskih izbjeglica, kao i dio preživjelih političkih dužnosnika i vojnih časnika NDH, teško se mirila s gubitkom države. Tako je, među ostalim, uz suglasnost poglavnika NDH dr. Ante Pavelića, osnovano Hrvatski državni odnor (HDO) na čelu s dr. Lovrom Sušićem, ministrom gospodarstva u NDH, dr. Matom Frkovićem, ministrom policije u NDH, i dr. Mehmedom Mehičićem, ministrom socijalne skrbi u NDH. Zadatak HDO-a bio je organizirati gerilski otpor u Jugoslaviji. Vjerujući u skori vojni sraz između zapadnih zemalja i SSSR-a, započeli su s pripremama za podizanje revolucije u Domovini. Samu akciju operativno je vodio Božidar Kavran, zapovjednik svih dragovoljačkih postrojbi u vrijeme NDH.

U takvom ozračju stalnog očekivanja skorog povratka u Domovinu, hrvatski prognanici u Koruškoj nisu ozbiljno razmišljali o organiziranju vlastitog društvenog života u zemlji u kojoj su se našli, smatrajući tu situaciju privremenom. No, bili su prisiljeni mijenjati svoje ponašanje nakon što je u srpnju 1948. akcija koju je HDO pripremao i izvodio više od dvije godine završila potpunim neuspjehom. Većina sudionika akcije koji su pošli u Jugoslaviju bila je likvidirana, ili već prilikom zarobljavanja ili kasnije osuđena na smrt i justificirana, a tek mali broj onih koji su osuđeni na zatvorske kazne izašao je živ na slobodu.

Hrvatski prognanici u Austriji tada su uvidjeli da neće biti tako brzog povratka u domovinu te su bili prisiljeni razmišljati o stvaranju egzistencije u izbjeglištvu. Većina je tražila mogućnost odlaska u prekomorske zemlje, Sjevernu i Južnu Ameriku i Australiju.

Počeci emigrantskog života

U međuvremenu, pored okupljanja na misnim slavljima u improviziranoj crkvi u Lageru, sada je živnuo i rad dvaju društava koja su bila osnovana još u ljeto 1945. godine, Hrvatskog kulturnog prognaničkog društva Lisinski i Hrvatskog emigrantskog športskog kluba Velebit, koje je nakon nekoliko godina promijenilo ime u Croatia.

Beogradu je zasmetalo što hrvatski prognanici igraju pod hrvatskim imenom s lokalnim klubovima, pa su kod britanskih vlasti zatražili njegovo ukidanje. Kako bi to izbjegli, voditelji kluba su prihvatili dobronamjernu sugestiju jednog mladog britanskog časnika, zaljubljenika u nogomet, te promijenili naziv kluba u FC Young Boys. Promijenili su i službeni pozdrav kluba "Za dom spremni" u ironični "Himalaja Jim". Ipak, zadržali su hrvatski grb i hrvatske boje na dresovima.

Potkraj 1950. u Lageru se sve češće raspravljalo o potrebi simboličnog odlaska na Bleiburško polje, usprkos zabrani koju su nametnule britanske okupacijske vlasti. U tome se istaknuo trojac - dr. Dragutin Zudenigo, Nikica Martinović i Franjo Vranjković. Dr. Zudenigo je bio istaknuti HSS-ovac iz Senja, a za vrijeme koalicijske vlade u Kraljevini Jugoslaviji radio je u beogradskom ministarstvu policije. U NDH je služio kao poručnik, uglavnom u promičbenim sekcijama Hrvatskih oružanih snaga (HOS). Nakon 1945. godine završio je u logoru u austrijskom gradu Lienzu gdje je izdavao list Vidici, a kasnije u Klagenfurtu list Plamen. Koncem pedesetih godina odselio je u SAD gdje je bio profesor na Le Moyne College u Syracusi te član Hrvatsko-američke Akademije.

Izviđanje u Bleiburgu

Dr. Zudenigo predložio je da se Stjepana Mauera, inače zubara u Lageru, kao plućnog bolesnika pošalje na tobožnje liječenje u Bleiburg, a zapravo sa pravom svrhom da izvidi stanje na Bleiburškom polju.

Već nakon nekoliko dana provedenih u Bleiburgu Stjepan Mauer je uspostavio dobre kontakte s domaćim stanovništvom i saznao da na mjesnom groblju u Unter-Loibachu, u samoj blizini Bleiburškog polja, postoji grobnica u kojoj je pokopano 16 hrvatskih vojnika. Oni su bili pobijeni prilikom samog povlačenja partizana te su ih mještani potom pokopali na mjesnom groblju.

Stjepan Mauer je susreo i mještanku slovenskog podrijetla, Helenu Kosmatsch, na čijem su kućnom pragu, pred njenim očima, partizani zaklali jednog od tih hrvatskih vojnika. Taj događaj, kao i činjenica da su njena dva sina kao pripadnici Wehrmachta nestala u ratnom vihoru na Istočnom bojištu, nju je ponukalo da vodi brigu o grobu hrvatskih vojnika na groblju u Unter-Loibachu.

Također, u svrhu izviđanja situacije u Bleiburgu i na Bleiburškom polju, organizirana je nogometna utakmica između FC Young Boysa i lokalnog nogometnog kluba iz Bleiburga. Kad se prikupilo dovoljno podataka, pala je odluka -Bleiburško polje posjetit će se, usprkos svim zabranama i prijetnjama sankcijama, za blagdan Svih svetih 1951. godine.

(U slijedećem nastavku: Prva komemoracija na Bleiburškom polju)
Zadnja Promjena: Utorak, 07 Svibanj 2013 06:10

Bobani
21-05-2015, 14:02
POSTANAK I PRIZNANJE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE

Piše: prof.dr. Tihomil DREZGA

Slijedeći članak Dr. Tihomila Drezge, sveučilišnog profesora za međunarodno pravo na zagrebačkom Sveučilištu i Pročelnika Pravnog Odjela Ministarstva Vanjskih Poslova Nezavisne Države Hrvatske, prvi put je objavljen u časopisu , broj 163 i 164, u Zagrebu, na Uskrs 1945. godine, kao odgovor onima koji su s pravnog stajališta osporavali legitimitet postanka i postojanja Nezavisne Države Hrvatske. Isti je članak zadržao aktualnost i u novim okolnostima, te je bez ikakvih ispravki objavljen u broju 7 - 8 emigrantske u Buenos Airesu 1953. godine. Članak ponovo izlazi u zborniku izdanom povodom stogodišnjice rođenja Ante Pavelića, 1989. godine u Španjolskoj, te u hrvatskom izdanju istog zbornika 1995. godine. Argumenti današnjih osporavatelja legitimnosti postanka i postojanja Nezavisne Države Hrvatske vrlo su slični argumentima onih koji su tu državu i rušili, te je i odgovor Dr. Tihomila Drezge na te napade aktualan i potreban i danas.

Obstojnost Hrvatske Države nije u neskladu s medjunarodnim pravom, nego bi njezino niekanje značilo povredu tog prava.

Prošle su četiri godine, odkad je uzpostavljena unitarna hrvatska država pod nazivom Nezavisna Država Hrvatska. Stečena je vremenska udaljenost, iz koje se mogu sine ira et studio prosudjivati zamjerke i primjetbe, koje su novom članu europskog družtva stavljene sa stanovite strane. Ima prigovora, koji padaju sami od sebe. Od ostalih mnogi idu u sferu politike. Ovdje će se ogledati i ocieniti samo oni, koji bi trebali pripadati pravnom području.Nu ne samo da se još jednom pokazuje, kolika je granica izmedju prava i politike mjestimice slabo vidljiva i težko odrediva, nego se politički motivi svjestno zaodievaju u pravno ruho (Stimson - ova nauka, Budimpeštanska interpretacija Kellog - ova Pakta); pravne ustanove zlorabe se kao politička sredstva (priznanje, intervencija); pravna načela i vriedeći propisi (legalitet, ratno pravo) tumače se na način s kojim logika, i materijalna i formalna, nemaju ništa zajedničkoga.

Današnja je dužnost razkrinkati takve prerušene i zvučne doktrine; vratiti pravnim institucijama pripadajuće značenje i dohvat; odkriti sofizme u pozivanju na navodne vječne principe.Prije ulazka u stvar sjetiti se je, da je do sada uviek u medjunarodnoj poviesti fenomen osnivanja novih i uzkrisivanja starih država izazvao reakciju i negaciju, prigovore i protustavove. Karakteristični aspekt poviesti postanka država znači u glavnom poviest ražčišćivanja s protivnicima. Nema slučaja u diplomatskoj praksi, da bi novi član medjunarodne zajednice bio od ostalih članova jednodušno primljen (priznat) ili od svih jednako povoljno gledan. Osim manjih država južnoameričkog kontinenta i jugo - iztoka Europe tokom 19. stoljeća prošle su tim križnim putom i države, koje su danas moćne velesile: Sjevero - Američka Unija koncem 18. stoljeća i Sovjetska Unija u razdoblju poslije Prvog Svjetskog Rata.

Diplomatski podatci.

Nije stoga toliko uočljivo, da takvoj sudbini nije izbjegla ni Nezavisna Država Hrvatska, koliko je u tom pogledu upadljiva povoljnost njezina položaja. Ti pozitivni podatci su nadasve važni ne samo kao gradivo hrvatske diplomatske poviesti, nego kao i formalni dokaz jednog objektivnog stanja. Stoji zanimljiva činjenica, da pojavljivanju Nezavisne Države Hrvatske, kao najnovijem obliku one države, koja u svom neprekinutom poviesnom kontinuitetu pripada par exellence europskom sustavu država, jer je sudjelovala u izgradnji njegovih temelja i jer ga je vjekovima branila, nije sa strane glavnih europskih država bilo uobće prigovora. Nezavisnu Državu Hrvatsku priznale su bezuvjetno i bezodvlačno eksplicitnim načinom:

1. Magjarska 10. travnja 1941.,
2. Njemačka 15. travnja 1941.,
3. Italija 15. travnja 1941.,
4. Slovačka 15. travnja 1941.,
5. Bugarska 21. travnja 1941.,
6. Rumunjska 6. svibnja 1941.,.
7. Španjolska 27. lipnja 1941.,
8. Finska 3. srpnja 1941.,
9. Danska 10. srpnja 1941.

Zatim s Vatikanom (izmjena posebnih stalnih delegata), s Francuzkom (gospodarski ugovor 10. rujna 1941., generalni konzulat u Zagrebu, recipročne kulturne delegacije u Zagrebu i Parizu), sa Švicarskom (gospodarski ugovor 16. ožujka 1942., generalni konzulat u Zagrebu, stalno trgovačko izaslanstvo u Zurichu, imovinsko - pravni zahtievi), - podržavaju se odnosi, koji u medjunarodnom pravu znače implicitno priznanje, tako zvano priznanje konkludentnim činima. Praksa ga naziva de facto priznanje, što je pogrješno, jer je svako priznanje de jure priznanje. Razlika leži u trajnosti i opozivosti.S azijskim kontinentom postoji odnos priznanja izmedju Nezavisne Države Hrvatske i

10. Japana 7. lipnja 1941.,
11. Mandžurije (Manchoukuo) 2. kolovoza 1941.,
12. Nacionalne Kine 1. srpnja 1941.,
13. Thailanda 27. travnja 1943.,
14. Burme 7. kolovoza 1943.,
15. Filipina 16. listopada 1943.

U taboru nepriznavatelja nalaze se u glavnom Velika Britanija, Ujedinjene Države Amerike i Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika. Ostali su povučeni njihovim stavom. Što se tiče Sovjetske Unije poznato je, da se njezina koncepcija medjunarodnog prava razlikuje od klasičnog nazora one medjunarodno - pravne zajednice, kojoj pripada i Hrvatska Država. Za medjunarodno pravo sovjetskog uzorka predpostavke, mjerilo i ocjena jedne novoosnovane države ne mora biti ista kao u medjunarodnom pravu europskog tipa. Stoga se njezin stav u pravnom pogledu ne može prosuditi.

Prigovori nepriznavatelja - način postanka države

Ostaje dakle za izpitivanje, kao jedina možebitna relevantna, samo kritika predmnievana ili izrečena u anglo - američkom taboru. U čemu je ona?
U notama, koje su vlade Londona i Washingtona primile u svibnju 1941. i kojima se prosvjeduje proti osnutka Nezavisne Države Hrvatske, kaže se na prvom mjestu, da je taj čin usliedio < protiv volje hrvatskog naroda>. O ovoj bezsmislici nije vriedno trošiti ni jedne rieči. Samo nepozvani odvjetnik, in concreto bio je Srbin, može napisati, da je obstanak hrvatske države u suprotnosti s voljom hrvatskoga naroda.Ozbiljnije izgledaju daljnji argumenti prosvjeda. Prvim se želi izvesti nezakonitost postanka Nezavisne Države Hrvatske, jer da je nasilno stvorena uz pomoć Njemačkog Reicha. U drugom se kaže, da je čin od 10. travnja u neskladu s medjunarodnim načelima, posebno s normama ratnog i okupacionog prava.

Na navod, kojim se stavlja u sumnju legitimnost postanka Nezavisne Države Hrvatske, kojim se dakle načinje problem legaliteta u fazi pojave jednog novog vrhovničtva, odgovor je jednostavan: u svakoj početnici medjunarodnog prava stoji jasno i glasno, da je legitimističko načelo zastarjelo, da se danas ne može iztraživati i ne smije ocjenjivati način rodjenja države. To je pravilo neizpitivanja zakonitosti podrietla države.Ovdje je mjesto citirati rieči, koje je u polemici s Lazarom Markovićem o postanku Države SHS - Srba, Hrvata i Slovenaca - svojedobno (1921.) napisao srbski profesor Slobodan Jovanović, ne radi nekog autoriteta, jer tu dogmu zasvjedočuju najveći njemački, francuzki, anglo - američki pravni pisci, koliko da se zabilježi upravo providnostni stjecaj, neumoljiv povratak pravde, koju nisu spoznali bezpomoćni sastavljači svibanjskih protestnih nota, nego su mislili da mogu zatajiti tezu učitelja i primieniti drugu, kad se radi o Hrvatskoj Državi. Jovanovićev passus glasi:

- Tako se srbski profesor, uočivši svu tragiku neprirodnog i u genezi država osudjenog načina rodjenja Države SHS, pozvao na jedno proceduralno pravilo, kako bi izbjegao materijalnoj razpravi i dokazivanju naslova, kojeg Država SHS nije imala. Hrvatski pravnik mogao bi sada istim oružjem uzvratiti. Nu, to bi bila pretjerana skromnost. Hrvatskoj tezi stoje naime na razpolaganju svi oni naslovi (poviestni, državnopravni, etnički, narodnosni, samoodredjenje, pravni i kulturni efektivitet, pozitivni doprinos zajednici), koje je pravna misao na području opravdanja države izgradila, a od kojih nijedan nije bio primjenjiv na slučaj Države SHS. Uopće, uzporedba Države SHS s Nezavisnom Državom Hrvatskom pokazuje veoma vidljivo i poučno, s jedne strane nepravilan i protupravan, a s druge strane valjan i sa medjunarodnim pravom skladan tip i primjer države.

Jer, iako je istina da država može postati nasilno, medjunarodno pravo se tu ne zaustavlja nego pita dalje, tko je taj, koji može državu oživotvoriti silom te zatim, na čemu država trajno počiva. Prvo je narod, drugo narodna volja. Dakle narod može svoju državu silom ostvariti, ali država ne počiva na tudjoj sili, nego na volji naroda. Tri aspekta: način (sila), subjekt (narod), podloga (narodna volja).Poznato je, da je u evoluciji mjerila za zakonitost konkretne vlasti, stari dinastički princip ustupio tokom 19. stoljeća mjesto novom načelu narodnosti. Ne legitimitet vladara, nego legalitet naroda. Ne probitci dinastije iz doba Svete Alianse, nego dobrobit nacije u eri nacionalnih revolucija.

Ovaj u modernom pravu jedino vriedeći legalitet nije u slučaju Države SHS uobće bio ostvaren. Nije hrvatski narod sudjelovao u stvaranju i vršenju nove vlasti. Jedan od glavnih činbenika vlasti je dakle manjkao. Vlast se temeljila na nečemu, što nije ona prava tekovina, kojom se medjunarodno pravo diči, nego na narodu tudjoj političkoj kombinaciji. Legitimirani subjekt je mimoidjen.U travnju 1941. sve je drugčije. Legalitet ovlaštenog subjekta je uzpostavljen. Pravi, autentični legalitet hrvatskog naroda naprama dotadašnjoj nezakonitosti jugoslavenskog naslova.

Zakonitost obstanka države

Što se tiče nadalje causae efficientis, na kojoj leži narodni legalitet i trajna vriednost države, i koja in ultima linea, ne formalno nego metaformalno, daje začetak, rodjenje i život državi, to se ima tražiti u političkoj sviesti, državnoj misli i državotvornoj volji naroda. Prema tome, ako je istina, da država nastaje činjeničnim putom, nekim metajuridičkim nastupom u život, u čemu se odrazuje poviestno - socialni lik države, istina je isto tako, da je narav države dvostrana, višestrana, te ako se dogodi da se činjenice nadju u sukobu s bitnim aspektom državne naravi, na primjer s pravnim, onda država iako se pojavila, ne će u pravnoj zajednici, kakva je europska zajednica država, moći obstojati. Ona je prolazna pojava, materijalno - pravno neobstojeća.
Što je pak taj materialni postulat, iskonski prauvjet i neobhodni pravni temelj države? To je volja odnosne političke skupine, kažu državoslovci i internacionalisti.
< Država pravno počiva na svojoj vlastitoj volji. Nju ne može pravno stvoriti nikada druga država, pa kakav god bio udio druge ili drugih država u poviestnom procesu tog stvaranja> (Jelinek).

(Erich).

(Cavalieri).

Bilfinger).

Od Hegela do Stahla, od Jelineka do Verdrossa, provlači se temeljni aksiom, da država, taj tajanstveni i zamršeni organizam, ima svoju neobhodnu podlogu, da ona bez obzira na način oživotvorbe, nije samovoljni i umjetni proizvod, nego odraz nečeg nuždnog i objektivnog. Ona je konkretizacija nacionalnog duha, prodor probudjene misli etničke zajednice, ostvarenje narodne volje.

U tom smislu mogao je Poglavnik, na sjednici Hrvatskog Državnog Sabora od 28. veljače 1942. opravdano reći, da je: . Ustaški pokret imao je dakle pridonieti, da hrvatska država dobije onaj neobhodni princip valjanosti, onaj bitni stvaralački prauvjet, koji se sastoji u tome, da volja hrvatskog naroda dodje do izražaja. Ustaški pokret je tu zadaću i izvršio. Njegova uloga u ostvarivanju Nezavisne Države Hrvatske mogla bi se sažeto ovako prikazati: osnutkom ustaškog pokreta nedvojbeno je i neprieporno zasvjedočena zbiljska, skrajnja i nezatomljiva volja hrvatskog naroda za posjedom hrvatske države u unitarnom obliku. U ustavu ustaškog pokreta i u njegovim načelima oblikovana je i izrečena ta volja. Radom i politikom ustaškog pokreta bila je ta volja provadjana, a pobjedom ustaške borbe i postignućem tražene države ona je djelotvorno ostvarena i konačno izpunjena.

Na nazočnosti ove bitne komponente, na imanentnosti narodne volje, najbolje se očituje sva prednost slučaja Nezavisne Države Hrvatske nad slučajem Države SHS. Sad postaje nadasve jasno, zašto je u poviest ušla uzrečica, da je Jugoslavija umjetna tvorevina. Ona je onaj neprirodni produkt, lutka, homunculus, kojemu manjka sklad izmedju oblika i sadržaja. Država SHS predstavlja se medjunarodnom družtvu kao unija Hrvata i Srba (u svom glavnom dielu). To je ona formalno i optički bila. Trebalo bi dakle očekivati, da su konstituirajući narodi imali i izrazili volju za osnivanjem baš takvog tipa države. Da li je srbski narod imao takovu volju, nije za hrvatsko gledište relevantno. Nu da je hrvatski narod nije imao, činjenica je, koja se kroz 23 godine svakog dana jasno očitovala. Hrvatski narod je trajno neprekidno i uporno izticao baš suprotnu volju za razkidom takvog državnog saveza, volju za posjedom posebne hrvatske države.Tako je Državi SHS, koja se godine 1929. prozvala Jugoslavijom, ab initio manjkao glavni uvjet životnosti, volja glavnog njezinog člana. Da je uzprkos tome njezinim tvorcima uspjelo prokriumčariti takav lik bez duše u medjunarodnu zajednicu i tamo steći formalnu pristupnicu, dokazom je, da se i u životu država može dogoditi ono, što i u životu posebnika, naime, da se mrtvorodjenče podmetne kao živo i da do odkrića prevare uživa svojstvo pravne osobe.

Nu ako pravni poredak može zabludom podieliti svojstvo pravnog subjekta, život se može steći i zadržati jedino iz vlastitih snaga. Tako i država svoje životne korjene vuče iz volje naroda. Tu volju ne može nadomjestiti tudja volja. S ovom istinom i Jellinekovim riečima, da državu pravno stvoriti ne može nikad druga država, uzporedjena izjava Pašića (u Radikalskom Klubu, veljače godine 1923.): < ovu je državu, ovakva kakva je, stvorila volja zapadnih velikih sila... t. zv. narodna vieća i Skupštine nisu za stvaranje ove države, imale nikakvog značenja>, znači najpravomoćniju osudu, koja je ikad nad Državom SHS izrečena.
Tako, eto, izgleda Jugoslavije naprama zakonitosti Nezavisne Države Hrvatske.

Rat i rodjenje države

Drugi temeljni prigovor, koji je stavljen Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, jesu ratne okolnosti postanka, tvrdnja, da se za vrieme rata ne mogu osnivati države, da ratno pravo zabranjuje mienjanje vrhovničtva.

I ovdje se može unapried reći . I ovdje će analiza prigovora donieti posljedke porazne za prigovaratelje.Tri pitanja treba lučiti: radi li se o okupatoru ili o drugoj pravnoj osobi? Zar zaista u ratu ne mogu nastati države? Je li za Nezavisnu Državu Hrvatsku bio odlučan tudji rat ili njezina nacionalna revolucija?

Protivnički prigovor brka dva pravna stanja, istovjetuje dva razna subjekta. Ne poriče se, da prema vriedećem pravu vojnički pobiednik ne može povećavati svoju državu na račun pobiedjene države. Zaposjednuto područje, etnički i poviestno tudje područje, ne može biti predmetom inkorporacije. Ali ovdje se ne radi niti o zaposjednutom tudjem području, niti okupatoru. Područje je hrvatsko, područje je ne samo nezaposjednuto, nego od 15. travnja 1941. medjunarodno - pravno neosporno podvrgnuto vrhovničtvu Nezavisne Države Hrvatske. Pravni subjekt, koji se koristio izmjenom vrhovničtva nad tim područjem, nije Njemački Reich, nego Nezavisna Država Hrvatska.U tom pogledu pak ne postoji nikakvo ni pozitivno ni doktrinarno pravilo ratnog ili obćeg medjunarodnog prava, po kojemu za vrieme rata narodi ne bi mogli izstupati iz neželjenih državnih zajednica. Poviest naprotiv pokazuje, da je rat par excellence glavni način nastajanja država, a svakako jedini za ostvarivanje nacionalnih država. Ove su skoro sve prodrle u ratu ili povodom rata, koji je vodilo više zaraćenih stranaka, od kojih su neke podupirale oslobodilačke aspiracije dotičnih naroda. (Sjevero - američke kolonije, pokrajine Južne Amerike, Grčka, Italija, tolike balkanske zemlje). Ovakvi precedensi ne samo da nisu neprikladni, nego su precedensi u pravnom smislu, može se reći de lege lata. Medjunarodno pravo (barem u fazi prije Drugog Svjetskog Rata) vidi u konačnom i obćenitom oživotvorenju izključivih i čistih nacionalnih država zadnji i idealni cilj razvoja medjunarodne zajednice.

Spomenuti precedensi ostaju u sjećanju naroda kao naslov slave i ponosa i za štićenika i za štitnika, od njih nastaje herojska poviest, sjajna tradicija, legende i junačtva. Ako je sve to toliko boguugodno i dično za ostale narode, zašto ne bi bilo i za hrvatski narod? Zašto drugčijim mjerilom mjeriti, kad se radi o hrvatskoj državi?

Neprimjenjivost Stimson-ove nauke na Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Na to pitanje prigovaratelji odvraćaju: u ovom ratu to više ne vriedi. U ovom ratu ne može se mienjati medjunarodni status; promjene, koje neprijateljski tabor izvrši, ne mogu se priznati. Nu tko je postavio takvo pravilo; je li ono obavezno i je li od samih prigovaratelja poštivano?To navodno pravilo poznato je pod imenom Stimson - ove doktrine. U siečnju godine 1932. uputio je sjevero - američki državni tajnik za vanjske poslove Stimson, japanskoj i kinezkoj vladi note, u kojima izjavljuje, da vlada Sjedinjenih Država Amerike ne će priznati nikakvo stanje, ugovor ili sporazum, koji budu postignuti postupkom protiv Kellogg - ovu paktu. Analognu rezoluciju doniela je skupština Družtva Naroda u ožujku iste godine.

Jednodušno je mišljenje nauke, da Stimson - ova norma ne spada u kogentno medjunarodno pravo. A nadovezujući zaključak Družtva Naroda nije nešto novo, on je obećanje i opetovanje nečega, što je već postojalo. Po njemu naime, zanimane države mogu (ali ne moraju, jer bi se to kosilo s načelom suvereniteta) ne priznati položaje i ugovore, koji su im na štetu. A to su mogle i prije!Što se tiče same djelotvornosti Stimson - ovih načela u praksi izmedju 1932. i 1939. te za vrieme Drugog Svjetskog Rata, ona su bila tada nemoćna i neprimienjena 8 slučaj Abesinije), a sad ih gaze baš učestnici bloka iz kojega potekoše (Velika Britanija u Sredozemlju i Iztoku, Sovjeti u Europi).

Konačno je upućenima već davno bilo jasno, da pitanje, tko je povriedio Kellogg - ov Pakt i kad će se primieniti Stimson - ova misao, idu u sferu čiste politike i ratne promičbe. Jer uza sve frazeološko osudjivanje rata i odricanje od rata, Englezka i Francuzka su još za vrieme sklapanja ugovora pridržale pravo na vodjenje rata za svoje probitke, kolonije i saveznike. Druga, u današnjoj strukturi medjunarodnog družtva težko ukloniva smetnja, jest problem obranbenog rata. Stara je (a i neizbježiva) norma, da je takav rat bez ograničenja dozvoljen. Nu svi podpisnici Kellogg - Briand - ova Pakta naglasili su i ostali kod neizkorjenjive zablude (začete i posvećene još u Srednjem Vieku jednom čudnom deformacijom Augustin - ove misli), da ocjena o tome, kada rat ima defenzivan značaj, pripada diskreciono samoj dotičnoj državi.

Još se može dodati, da i bez svega toga, ne bi Kellogg - ov Pakt imao veliko značenje. U njemu, naime, nisu za slučaj povrede predvidjene nikakve sankcije. Dopunitbeno tumačenje, kojim je godine 1934. u Budimpešti Internacional Law Association pokušala tu prazninu ukloniti, ne dolazi uobće u obzir kao obvezan propis.
Iz svega ovoga sliedi, da je teza, koju protivnici temelje na Stimson - ovim i analognim argumentima, već u obćenitoj interpretaciji neodrživa. Nu sve, kad bi i ona bila sastavni dio pozitivnog medjunarodnog prava, ne bi se na slučaj Nezavisne Države Hrvatske mogla primieniti. Jer Nezavisna Država Hrvatska nije i ne može po hipotezi biti posljedak nekog postupka protivnog Kellogg - ovu Paktu ili Paktu Družtva Naroda. Treba strogo lučiti poviestnu prigodu, izvanjski okvir, u kojemu se jedna država javlja, od dubokih istinskih uzroka njezina bića. Ovi potonji su već utvrđeni, onaj prvi je europski ili svjetski rat. Zato je jedino točno reći, da je doduše Nezavisna Država Hrvatska nastala u okolnostima jednog rata, da je taj rat za to izkorišten, ali ona je i de facto i de jure plod vjekovne borbe hrvatskog naroda. Nezavisna Država Hrvatska ne rezultira dakle iz povrede Kellogg - ova ili kojeg drugog pakta, nego je onaj nuždni završni čin narodne revolucije, ona je spontani izvorni proizvod konačne faze hrvatskog nacionalnog ustanka, konac vjekovnog rada , kako je rekao Poglavnik u prošlogodišnjoj Poslanici od 10. travnja.

Na ovakav slučaj se Stimson - ova doktrina očito ni po duhu ni po slovu ne može primieniti. Ovog su mišljenja i njezini najgorljiviji pristaše. Tako je Sir John Fischer Williams, koji je inače u tu novu t. zv. nauku ne - priznavanja polagao najveće nade, smatrajući ju epohalnom i predvidjajući joj budućnost sjajniju od Monroe - ve, napisao još godine 1933. rieči, koje su najbolja apologija pravilnosti i zakonitosti postanka Nezavisne Države Hrvatske. On kaže doslovce:Stoga, ako nova država svoje podrietlo vuče iz spontanog ustanka svoga pučanstva, njezino rodjenje nije proizišlo iz kršenja pakta, te se nova nauka ne će primieniti>.

Što znači priznanje države?

Stojeći na ovom odlučnom uporištu može se pristupiti daljnjem razvijanju problematike u obliku sliedećeg pitanja: ako se Stimson - ova koncepcija u objektivnoj interpretaciji ne može primieniti na slučaj Nezavisne Države Hrvatske, na čemu onda oni još riedki renitentni mogu temeljiti uzkratu priznanja. Zar na klasičnoj nauci o priznanju?Moramo pogledati redom što znači priznanje za novu državu i je li ono pravno potrebno u svakoj varianti; kojoj varianti pripada postanak Nezavisne Države Hrvatske; koje su predpostavke za stjecanje priznanja.

Uzporedo s revizijom poviestnog i genetičkog problema medjunarodnog prava izvršena je u znanosti i revizija o pravnoj naravi instituta priznanja. Vladajuća nauka zabacila je onaj nazor, po kojem bi medjunarodno - pravna zajednica počivala na slobodnom ugovoru država članica. Družtvo država naprotiv je nuždno društvo, vezano dubokim organskim i dalekim predajnim vezama, pokoravajući se neminovnim zakonima kao svaki živi organizam. Dosljedno, ne može postupak i čin priznanja imati atributivnu, stvaralačku funkciju. Priznanje samo registrira, konstatira. Netočna je teza konstitutivne škole, da tek priznanje daje novoj državi medjunarodno - pravnu osobnost, nego je država subjekt medjunarodnog prava od onog časa, kada je stekla podpuni učin (Tatbestand),kad je združila sve elemente činjeničkog stanja, koje daje državu. Kad je tomu tako, čemu onda priznanje? Stručnjaci na ovo pitanje odvraćaju, da priznanje, iako ne nosi bitnog pravotvornog učinka, imade primarnu praktičnu važnost. Ono je svjedočba, kojom se izvan sumnje i spora stavlja, da su ostvareni svi uvjeti medjunarodno - pravnog učina (Verdross).

Kad je potrebno priznanje?

Iz toga jasno sliedi, da je pravna neobhodnost priznanja još manje ondje, gdje je dokaz presumpcije ili notornosti olakšan ili nepotreban. Ima slučajeva, kad priznanje ni kao puka formalnost nije nuždno. Mogli bismo problem svesti na ove četiri varijante:

1. Osniva se država, koja prije kao država nikad nije obstojala, i to na odsjeku, koji ne spada u prvotno područje medjunarodno - pravne zajednice. Takvoj je državi priznanje neobhodno, jer ona nije automatski postala članom zajednice družtva.

2. Osniva se država, koja u prošlosti nikad nije bila država, ali na starom području medjunarodnog prava. Ona je eo ipso subjekt medjunarodnog prava, nu priznanje joj je potrebno, da to svojstvo neprieporno zasvjedoči.

3. Obnavlja se država, koja je nekad bila samostalna. Ona je još u povoljnijem položaju. Priznanje, koje će joj se jedva moći uzkratiti, značiti će samo potvrdu članstva s odredjenim, možda sad nešto promienjenim sastavnim elementima.

4. Uzpostavlja ser prvotni, unitarni (inokosni) oblik jedne države, čiji kontinuitet kao države nije nikad bio prekinut. Ona je do sada živjela u raznim inačicama državnih unija. U ovakvom slučaju posebno priznanje nije uobće potrebno: dovoljna je notifikacija o razvrgnuću zajednice (Fenwick, Holtzendorf). To zato, jer takva država u času razrješenja unije, t. j. u času vraćanja jednočlanom (unimembris) obliku, stječe in actu onu medjunarodno - pravnu osobnost, koju je do tada posjedovala in potentia.

Nezavisna Država Hrvatska je školski primjer četvrte hipoteze. Kontinuitet i karakter države dokazan je obilno u našoj pravnoj, poviestnoj i političkoj književnosti. Osobito je to za fazu 1868 - 1918. Pliverić, u znamenitoj izmjeni misli s Jellinekom stavio izvan svake razprave. Glede razdoblja 1918. - 1941. Kaufmann je, uz većinu europskih pravnika izveo, a Lorković novim razlozima podkriepio, da sa gledišta medjunarodno - pravne znanosti spoj Hrvatske i Srbije predstavlja kategoriju unio aequali iure. (Takav je barem formalno - pravni aspekt. S njim se ne mora podudarati socialna zbilja i politička stvarnost. Iz takvih nesklada i nastaju medjunarodni konflikti).

Nezavisna Država Hrvatska posjeduje sve predpostavke

Ni na ovom stupnju argumentacije, gdje smo dokazali, da hrvatska država u travnju 1941. nije s pravnog gledišta trebala posebnog priznanja, ne ćemo se zaustaviti. Ne ćemo zato, da ne bi ostala ni najmanja sumnja o konkretnom posjedu predpostavaka, koje su nuždne za priznanje. A ni zato, što je dokaz o tome, da je Nezavisna Država Hrvatska te predpostavke posjedovala, najlakši i najzahvalniji dokaz.Priznanje je formalni postupak, kojim se utvrdjuje, da je kandidat - država zaista država u smislu medjunarodnog prava. Koje zahtjeve za to postavljaju medjunarodno pravo, praksa država i kvalificirani učenjaci? Naravno, da u prvom redu moliteljica mora posjedovati bitne sastojke pojma države: zemljište, pučanstvo, vlast. Ti elementi sastavni su dio glavne i temeljne predpostavke, t. zv. efektiviteta. Taj uvjet efikasnosti vlasti, djelotvornosti pravnog poredka, koji se u dugoj evoluciji mjerila za pripadnost medjunarodnoj zajednici izkristalizirao kao jedini bitni, predpostavlja, da nova državna vlast zaista vlada, da stvarno postoji, da je dala red, doniela zakone i izpostavila posluh. Dakle, ne samo proglas nezavisnosti, nego i fakticitet državnog života, unutarnjeg i vanjskog. Vanjski se pak efektivitet odrazuje u prihvatu i sposobnosti primjene obćih norma pozitivnog medjunarodnog prava.
Političkom i pravnom efektivitetu treba dodati kulturni. Ovaj traži od nove države, da prakticira jedan minimum uljudbe, da se drži stanovite razine državnog i medjunarodnog ćudoredja. Moralni i pravni efektivitet bio je u prvim stoljećima medjunarodne zajednice (Respublica Christiana) subsumiran u kriteriju kršćanstva. Danas je obuhvaćen u pojmu europejstva.Tako se dakle sve predpostavke za stjecanje priznanja dadu svesti na jedinstveni pojam efektiviteta, stvarnog i duhovnog.
Nezavisna Država Hrvatska je kroz četiri godine intenzivnog državnog i medjunarodnog života taj efektivitet pokazala u nebrojenim obličjima. Od efikasne vojničke, redarstvene i političke do grozničave zakonodavne, upravne i kulturne djelatnosti, od živahnog diplomatskog saobraćaja 8 poslanstva, konzulati, razna izaslanstva) do bogatih ugovornih medjunarodnih odnosa (preko stotinu medjunarodnih ugovora, medju kojima neki kolektivni veoma značajni, bilo tehnički bilo administrativni, bilo ideoložki), očitovala se aktivnost Nezavisne Države Hrvatske baš u onim emanacijama, koje su eminentna obilježja vrhovničtva, neoborivi dokaz fakticiteta vlasti i efektivnosti države.Nu, osim toga, diplomatska je poviest za efektivitet Nezavisne Države Hrvatske pružila i svoj formalni dokaz. To su uvodno nabrojena priznanja, koja (kako je pokazano) znače svjedočbu nepriepornosti o tome, da država posjeduje sva svojstva djelotvornog člana zajednice suverenih država.

Kad je tomu tako, na čemu onda oni riedki renitentni još temelje uzkratu priznanja? Da li je ta uzkrata još uobće pravno relevantna?Pravno govoreći ničija uzkrata priznanja nema danas utjecaja na već izgradjenu individualnost Nezavisne Države Hrvatske kao člana europske zajednice suverenih država. Vriedi naime pravna presumpcija, izpoviedana od najkritičnijih teoretičara priznanja, da priznanje podieljeno od velesila ili od većine država, uključuje priznanje i ostalih država (Cavalieri). Nezavisna Država Hrvatska, pripadajući europskom krugu medjunarodnog prava, neprieporno je u Europi takav omjer zadobila.

Nedozvoljena intervencija protiv Nezavisne Države Hrvatske

Konačno, u pogledu načelne utemeljenosti uzkrate, istina je, da se medjunarodno pravo ne nalazi još u fazi, koju je propoviedao parižki profesor Lapradelle i u kojoj bi priznanje prestalo biti političko sredstvo, zadržavši isključivo pravni značaj, pa bi u danom slučaju bilo obavezno. Ali je s druge strane istina i to, da neutemeljena uzkrata priznanja graniči s nedozvoljenom intervencijom. Zanimljivo je, da su se i načelo priznanja stvarnih i postojećih vlada i država, kao i načelo intervencije, koja potječu još od Monroe - a, pojavila na istom onom kontinentu, u istoj onoj zemlji, koja ih danas na stvarnu hrvatsku vladu i na obstojeću hrvatsku državu oklieva primieniti.Može biti, da se pasivni način intervencije, koji se sastoji u protupravnom nepriznanju Nezavisne Države Hrvatske, ne čini svakom nepobitan. Ali naličje toga, aktivni stav, koji se očituje u priznavanju i pomaganju tudjinskih zahvata na području Nezavisne Države Hrvatske, svakako je nesumnjivi primjer zabranjenog miešanja u poslove Hrvatske Države. Američki specialist za problem intervencije Pittman B. Potter, proučavajući motive medjunarodne ingerencije, kategorički odbacuje miešanje u političke svrhe. Nema intervencije za primjenu nekih medjunarodno - pravnih načela. Statuti medjunarodnoga družtva, t. j. medjunarodno pravo, nisu takve delegacije nikom podielili. Potter izričito zabacuje kao u pozitivnom pravu nepostojeću mogućnost priznanja i podupiranja pobunjeničke djelatnosti, osobito onda, kad se krije pod plaštem navodnog prava protu - intervencije za sprječavanje predhodne neke intervencije. Ni u Fauchille - ovom izcrpnom nabrajanju nema ni u jednoj točci opravdanja za intervenciju, koju u spomenutom djelatnom obliku protiv Nezavisne Države Hrvatske vrše neke strane sile.

Navik on živi ki zgine pošteno!

(Onim Hrvatima koji još i danas 22 svibnja 2015. godine osuđuju stvaraoce i branitelje NDH bi bolje odgovarala izmjena ove izreke u: NAVIK ON ZGINE KI ŽINI KO JAGNJE! Otporaš.)

Bobani
22-05-2015, 08:38
PJESMA (ODA) POGLAVNIKU, by: Vladimir Nazor

Vladimir Nazor

Oda (pjesma) Poglavniku

Nad starim dvorom usred glavnog grada
ko' plamen vječnog svietla stieg vihori;
u dvoru, blied od neprekidnog rada:
Poglavnik bdije, jer narod se bori.

I premda svu noć, ko' uklete sjene,
more Ga brige mnogih podanika,
ipak Mu bdienjem izmučene zjene
sa smieškom prime stranog poslanika.

Ko' dobra majka često prigne čelo
nad uzglavljima ranjenih junakâ;
ko' brižan otac izlazi u selo
vidjeti poljske radove seljakâ.

A ipak nikad nitko neće znati:
sa koliko se boraca On bori,
od kolikih Mu boli srdce pati
i kolikom Mu snagom duša gori!

Tek će budućnost, što će vedra teći,
znati, što bješe činio i htio,
a poviest naša s ponosom će reći:
Naš Poglavnik je velik vladar bio!

Bobani
22-05-2015, 14:19
UMRO MILAN BAGARIĆ (1936-2015)

http://kamenjar.com/umro-je-milan-bagaric-1935-2015/

Neka mu je pokoj vječni!

Bobani
23-05-2015, 18:01
Mrginjdžija,

Paletkujući po "drogi" naletih na ovo. Kopirao. Šaljem tebi i sebi i, naravno na portal dalje. Znam da ćeš se ugodno sjetiti kada smo se natezali sa prijugoslavenima lokica, matriks i drugi. Vjeruj ti meni da se je iskoristilo s njima prepirati.

Iskreni pozdravi svima. Bog! mb.



webmaster
Hrvatska i

REVIZIJA USTASTVA (8)

Prenosim sa portala wwwhrvatskinacionalisti za citatelje portala javno sta je "GRC" pisao poslije velebitskog ustanka 1932.

USTAŠE, NAMA JE SUDBA DOSUDILA, by dr. Ante pavelić






Hrvatsko Ustaško Revolucionarno glasilo "Grič" donielo je članak "Ustaše, nama je sudba dosudila" iz autorskog pera dr. Ante Pavelića, u kojem se dr. Pavelić razračunava s jugoslavenskom idejom te iztiče program Ustaškog Pokreta. Sadržaj članka je sljedeći:



USTAŠE, NAMA JE SUDBA DOSUDILA


Na ustašku navalu, smišljenu, proračunanu, te po planu i nalogu izvedenu, ciknuo je Beograd, zajaukali su vlastodržci, a zadrhtali i zacvilili domaći izdajnici, jer su svi osjetili, da se je počelo približavati ono, što hrvatski narod željno očekuje, što ustaška organizacija strpljivo već kroz godine sprema i pred čim dušmani strepe,a to je obća i odlučna bitka za oslobođenje hrvatskog naroda izpod krvničke tiranske ruke i za uzpostavu nezavisne samostalne države Hrvatske. Prvi pokušaj, kojim je učinjen prielaz od priprema na izvršenje djela, izveden je odlično i iznad svakog neprijateljskog očekivanja. Hrabri ustaški velebitski tabor ponio se tako, da je svakog zadivio, a neprijaelja zaprepastio. Svaki pojedini Ustaša u tome taboru dao je dokaz velike ljubavi za rođenu grudu,k ao i dokaz vanredne sposobnosti, te bezprimjerenog junačtva. O karakteru te akcije kušao je Beograd širiti razne i izmišljene neistinite viesti. Glavni Ustaški Stan radi medjutim sve po starom i izrađenom planu pa svaki Ustaša kao i svaki drugi hrvatski rodoljub mirno i sa podpunim pouzdanjem gleda u susret budućnosti, koju nose događaji, što ih sprema i izvađa ustaška organizacija i hrabra ustaška vojska. Akcija je započela, započela je po planu i po planu se dalje izvađa. Ustaška vojska znade zašto se bori. Hrvatski su sinovi kroz viekove hodili po raznim bojištima i razbojištima, glasoviti s velike vojničke spremnosti i hrabrosti, svuda uviek pobjedonosni, nu prolievali su svoju krv za drugoga i sijali junačke kosti po dalekim krajevima za tuđe interese. Danas je došao čas, kada se junačka hrvatska vojska ne bori za nikoga, nego za sebe, za svoj hrvatski narod i za svoju vlastitu hrvatsku domovinu. Ona se ne bori za ničije tuđe osvajanje, nego zato, da sa svoje rođene grude iztjera dušmanina, koji ju je zaposjeo i po njoj hara i tamani. Ona se bori, da svoju vlastitu hrvatsku domovinu, da sve hrvatske zemlje oslobodi izpod tuđinskoga gospodstva i da uzpostavi samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu. Ona se zato bori, da osigura hrvatskom narodu i njegovome potomstvu ona dobra, što ih u sebi krije plemenito i plodno tlo. Ona se bori za svoje sinje Jadransko more, što oplakuje kršne obale Hrvatskog Primorja i hrvatske Dalmacije. Ona se bori za krševite hrvatske visove, po kojima su se viekovima odgajali hrvatski sokolovi. Ona se bori za hrvatske šume i proplanke po hrvatskim gorama, za plodne ravnice hrvatske Slavonije i Srijema, te za starodrevnu Herceg-Bosnu. Ona se bori za glavni grad Zagreb, što je sve zahvatila tuđinska neprijateljska ruka i po čemu sve gazi dušmanska noga. Ona se bori zato da u Hrvatskoj osigura kruh i miran život hrvatskim pokoljenjima, i zato da iz nje iztriebi nametnike šičardžije, koji u slasti i lasti, bez truda i bez znoja na hrvatskom dobru žive i tove se na biedu hrvatskog naroda. Za te i takove ciljeve ni jednome ustaškome vojniku nije težko pograbiti strojnu pušku, bombu i oštri bodež, jer svatko u kome hrvatska krv vrije, gori od želje da čim prije iziđe na bojno polje da izvrši zavjet, da izvrši zavjet otaca. Ustaše! Nama je sudba dosudila, da taj zavjet izvršimo. Mi smo ga izvršavati počeli, mi čemo ga i kraju privesti. Sve što na put stane ima pasti, a Hrvatska će biti slobodna i nezavisna država.

Za Dom Spremni!
Poglavnik

Objavljeno: 08.12.2009. u 14:17h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 760

Delivuk
8.12.2009 22:05 h

Domobra. Ako je Ustašama (bilo je i moji bližnji koji su bili u Ustašama) sudba dosudila da stvore Nezavisnu Državu Hrvatsku NDH, zaboravio si reći da im je opet sudba dosudila da tu našu NDH krvavo izgube.

Domobran
9.12.2009 13:15 h

Delivuk. Na prvi pogled to tako izgleda kako si ti rekao da..."im je opet sudba dosudila da tu našu NDH krvavo izgube". Najprije, drago mi je da si sam sebe svrstao u "našu" i tako NDH nazvao "tvojom". Drugo, sudba je (u ovom slučaju politička stvar) mogla dosuditi da Hrvati izgube svoju Državu Hrvatsku, ali nije ta politička "sudba" smijela dozvoliti i dosuditi Hrvatima da tako "KRVAVO" izgube svoju Hrvatsku Državu. Da je ta "sudba" o kojoj ti kolega Delivuk govoriš dosudila da Hrvatsku okupiraju Saveznici, Amerika i ostali, za sigurno Hrvati bi izgubili NDH ali ju ne bi nikako KRVAVO izgubili. Hrvati su KRVAVO izgubili svoju Hrvatsku Državu zbog Tita i njegovih NOB, NOV, KPJ, AVNOJA iz kojeg proistječu TEMELJI SVIH ZALA koji su svoju mržnju prema Hrvatskoj i Hrvatima iskalili na Blejburgu, kolonama smrti i masovnim grobnicama. To su činjenice, dragi kolega Delivuk koje možemo požaliti ali nikako ignorirati.

Bobani
27-05-2015, 16:10
POPIS USTAŠA U ITALIJI (1932. - 1938.)



POPIS USTAŠA U ITALIJI (1932-1938)
HRVATSKOM UZNIKU MILANU BAGARIĆU U ČASNI PONOS
GEOPOLITIČKI POLOŽAJ HRVATSKE, piše general DRINJANIN
UMRO JE MILAN BAGARIĆ (1935-2015)
POSTANAK I PRIZNANJE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE.



Prenosim ovo s hrvatskog državotvornog portala: uzdanica forum frees. Molim zainteresirane da pregledaju ovu listu hrvatskih Branitelja, odnosno hrvatskih Ustaša koje je dr. Ante Pavelić zagrijao u borbi za oslobođenje Hrvatske. Bez njih, njihove žrtve i njihove borbe, usuđujem se reći da mi Hrvati nebi danas imali državu hrvatsku u obliku RH. Mi bi pod dinastijom Karađorđevića bili katolički Srbi. Tko u to ne vjeruje neka izvoli prelistati hrvatsku političku povijest od 1918 pa do Desetog Travnja 1941. A poslije toga mnoge su nam stvari naopako poznate. Osobito danas...ispravite me ako sam u krivu.
Kliknite na gore priloženi link. Ako se ne otvori, skoknite na portal: uzdaniva forum frees i tućete naći mnogo i mnogo ponijestnih istina i dogodovština.

PoZDrav. Mile Boban, Otporaš.

Bobani
01-06-2015, 13:40
POGLAVNIK JE HITLERU U BUNKERU PRIČAO O HRVATSKOJ

Objava: 1.6.2015 | 09:10
Povijesni ekskluziv
Paveliću je Hitler u bunkeru pričao o atomskoj bombi

Dnevničke zapise vođa NDH i saveznik nacističke Njemačke napisao je u Italiji, u koju je pobjegao nakon rata

Povijesni ekskluziv
Paveliću je Hitler u bunkeru pričao o atomskoj bombi


8501
pregleda
Paveliću je Hitler u bunkeru pričao o atomskoj bombi

Foto: "Das Reich" magazin, broj 40, 1944. godina (fotograf Walter Frentz)
kolumne

Autor:
Davor Ivanković
VL Blogosfera
VL Inicijative
Večernji list Premium
Pretplati se, isplati se!

Despot Infinitus d.o.o., nakladnik knjige Ante Pavelića, poglavnika Nezavisne Države Hrvatske, pod nazivom "Doživljaji – Kako sam osnovao NDH", smatra da je 70 godina od kraja Drugog svjetskog rata, time i propasti NDH, sasvim dovoljna vremenska distanca da se može publici podariti i mogućnost čitanja izvornih rečenica vođe NDH, saveznice nacističke Njemačke i fašističke Italije.

I sam nakladnik kaže da su Pavelićeve rečenice "sigurno subjektivne, ali su važne jer on o važnim povijesnim događajima piše iz perspektive jednog od ključnih ljudi koji su i kreirali dobar dio spomenutih događaja". Pavelić je ove svoje dnevnike pisao po sjećanjima na predratne i ratne godine u vrijeme dok se još skrivao u Italiji, prije no što je emigrirao u Latinsku Ameriku. Ova knjiga sadrži cjelovit Pavelićev izvorni rukopis koji se odnosi na razdoblje od dolaska Hitlera na vlast 1933. do četvrtog i posljednjeg njegova susreta s Hitlerom 1944. godine.

Dok piše o situaciji u Njemačkoj u prijelomnim godinama dolaska nacista Adolfa Hitlera na vlast, Pavelić otkriva da je on u toj atmosferi "zamislio osnovati i organizirati Ustaški pokret, da i mi budemo spremni i da nas događaji ne preteknu, kako se to dogodilo 1918. godine". Piše da se na to odlučio "unatoč tome što novonastali nacionalsocijalistički režim nije pokazao sklonost prema našem Pokretu, niti je ikada mislio na rastvaranje Jugoslavije".

Pavelić u svom pisanju navodi sve nakaznosti umjetne tvorevine Jugoslavije te navodi kako prolaze Hrvati pod čizmom beogradskog režima. Piše i o svojim kontaktima u tadašnjoj politici, a to biva, uglavnom ograničeno na Talijane, gdje se i nalazio u emigraciji, kao protivnik Jugoslavije. Tumači i trenutke kad je Jugoslavija potpisala Trojni pakt te se sjeća svog prvog razgovora s ministrom vanjskih poslova njemačkoga Reicha von Ribbentropom 1941. godine u Fuschlu, gdje mu je on rekao kako Nijemci "ne samo da nisu htjeli rat s Jugoslavijom nego da su joj osigurali netaknuto njezino postojanje i obećali njeno povećanje garantiranjem dobitka Soluna, to jest njezin izlaz na Egejsko – Mediteransko more."

Poslije potpisivanja Pakta, a kada je izveden državni udar u Beogradu, Pavelić je dobio poziv talijanskog ministra vanjskih poslova da dođe u Rim. Tamo su mu rekli da Mussolini želi razgovarati s njim. O tom susretu Pavelić ostavlja zapis. "U mojem odgovoru Mussoliniju razjasnio sam mu razne stvari koje nije poznavao i rekao mu svoje mišljenje, tvrdeći da je rat neizbježan, ali da će biti kratkog trajanja od samo nekoliko dana; da će ustaški pokret odmah izvršiti udar protiv Jugoslavije; da će biti proglašena Nezavisna Država Hrvatska; da će cijeli hrvatski narod to prihvatiti. Jugoslavija će se raspasti prije nego bi sam rat mogao stvarno početi."

Pavelić navodi kako mu je, nakon tog izlaganja, Mussolini samo rekao: „Avete parlato da vero rivoluzionario! – Govorili ste kao pravi revolucionar!" Pavelić navodi kako je u međuvremenu postigao da se sve ustaše, koji su bili "porazbacani" po raznim mjestima i Italijie, premjeste i postroje kao vojna i naoružana jedinica u gradu Pistoia u Toscani. "U gradu Firenzi, gdje sam tada stanovao, bili su već smješteni i moji najbliži suradnici te smo uspjeli uspostaviti krugovalnu postaju imenom 'Velebit' koja je odmah počela svoje izvedbe značajnim zvukovima 'U boj – U boj!'", piše u svojim dnevnicima Pavelić. Ovdje opisuje i trenutak kad su ustaše navečer, 10. travnja 1941., dobili vijest da je pukovnik Slavko Kvaternik u Pavelićevo ime proglasio Nezavisnu Državu Hrvatsku. Potom opisuje kako mu je Mussolini čestitao i organizirao mu odlazak u Hrvatsku. "Upitao me kojim ću putem u Zagreb. Kazao sam, preko Trsta. On mi je ponudio svoj osobni zrakoplov. Ja sam se zahvalio i odbio s motivacijom da ću stupiti na hrvatsko tlo zajedno sa svojim ustašama."

Prvi susret u Berghofu

U nastavku knjige Pavelić se bavi organizacijom NDH, a na kraju knjige zapisi su o Pavelićevim susretima s Hitlerom. Bila su četiri takva susreta, no Pavelić ostavlja zapise o tri susreta. Prvi njihov susret zbio se 6. lipnja 1941. u Berghofu i Pavelić ga opisuje s oduševljenjem. Riječ je o razgovorima koji prethode potpisivanju Ugovora o definiranju međusobnih granica, gdje Pavelić kaže da nisu očekivani problemi, s obzirom na to da je riječ bila o granici "koja je već iz starih vremena bila granica između Hrvatske i Slovenske Štajerske, koja je bila okupirana i pripojena Njemačkoj". Piše kako Hitler nije imao ništa protiv definiranja istočne granice NDH: "koja je tekla između Bosne i Hercegovine i Srbije i Crne Gore s druge strane, slijedeći tok Drine, i zatim posljedni dio rijeke Save, koja je uvijek označavala granicu između Banske Hrvatske i sjeverne Srbije". Govorilo se i o Bosni, pa zapisuje ovo sjećanje razgovora s Hitlerom: "On se izjavi zadovoljnim, jer da je time iščezla izvjesna njegova dvojba o etničkom podrijetlu muslimana, za koje je mislio da su ostatak Turaka iz doba otomanske dominacije."

Pavelić piše i o posebnom poklonu koji je izabrao za Hitlera: "Prešli smo zatim na jednu terasu gdje sam mu uručio šahovsku igru od slonove kosti, prekrasne umjetničke izrade, i dvije pruske vojne zastave. Zastave bijahu izvojevane tijekom Tridesetogodišnjeg rata pruskim trupama od strane hrvatskih trupa, a šahovska igra pripadala je Fridrihu Velikome i koji su hrvatski vojnici uzeli kao trofej nakon što su tijekom jedne bitke opkolili šator kralja i u njega prodrijeli, dok je kralj izbjegao čudotvorno u posljednji trenutak pogibelj da bude zarobljen. Vojnici su donijeli igru u Domovinu, gdje je bila pohranjena u hrvatskom nacionalnom muzeju, zajedno s onim zastavama i ostalim trofejima."

Njemačka pred porazom

Drugi sastanak Pavelića i Hitlera 24. rujna 1942. prošao je u puno napetijoj situaciji. U zapisima Pavelić navodi kako su se do njega probile glasine kako Nijemci planiraju državni udar i micanje njegove te uvođenje nacionalsocijalističke vlasti u Zagrebu. Kao pokretače puča Pavelić navodi njemačke generale, predstavnike u NDH, a koji su "bili protiv ideje nezavisne Hrvatske". Ti su generali Glaise von Horstenau i general Löhr. Pavelić traži sastanak s Hitlerom i ovaj po njega šalje svoj zrakoplov. "Condorom" Pavelić leti u Vinicu u Ukrajini, sa sobom vodi samo generala Juru Francetića, kojega Nijemci cijene. Hitler ga zove u Glavni stožer i pred generalima Paveliću čestita i kaže: "Znam da ste se nalazili pred teškom situacijom i da nije bilo lako konsolidirati vojsku i državu u punom tijeku rata, tim više što imate onu hipoteku odstupka (ustupka) jednog dijela Dalmacije Italiji, ali uza sve to poznato mi je da je država učvršćena i da su ustaške trupe 'erstklassig' (prvorazredne)." Govorilo se i o borbama s "boljševicima" u Bosni, a Pavelić je rekao kako bi mu bile dobrodošle hrvatske divizije koje su u Njemačkoj. Prvu diviziju Pavelić nije mogao dobiti natrag jer je bila pod Staljingradom, ali je dobio drugu, koja je baš dovršavala naoružavanje i upućivanje u Rusiju. Puča nije bilo, a prestale su i kritike o "pretjeranom domoljublju Ustaša", zapisuje Pavelić.

Zadnji susret s Hitlerom zbio se sredinom rujna 1944., u istočnoj Pruskoj, u Führerovom bunkeru, a ruske su snage već bile nadomak tih pokrajina Njemačke. Ručak je održan u bunkeru, a nazočni su bili i zapovjednici Keitel i Dönitz. Govorilo se i o povlačenju njemačke vojske iz Grčke pa je Pavelićev general Gruić tražio da, dođe li do borbi s neprijateljima na teritoriju NDH, njemačke jedinice budu podvrgnute zapovijedanju hrvatskih. "Naša zapovjedništva poznavala su savršeno neprijateljske pozicije i već su se potpuno prilagodila ovoj vrsti rata, dok su jedinice pod njemačkim zapovjedništvom imale uvijek veće gubitke", tumačeno je Nijemcima koji su, premda se Keitel protivio, na kraju, piše Pavelić, pristali. Na kraju, Pavelić i Hitler sat su vremena razgovarali u četiri oka. Pavelić piše kako mu je Hitler najavio da će uskoro "stavit u akciju nove zrakoplove, koji nadmašuju u brzini i efikasnosti sve ono što je do sada postignuto na tom polju".

Kazao je Paveliću da će odvojiti jedan broj zrakoplova i za NDH te će njemački stručnjaci izgraditi uzletište potrebno za nove zrakoplove. Najavio je Paveliću dovršetak novog oružja. "Prije dva dana stavljen je u akciju 'V2', čiji je potencijal mnogo veći od onoga 'V1', ali uz sve to nije ništa prema onome što će doći. Ali ja se još uvijek nadam da će čovječanstvo biti pošteđeno tog uništenja i da će Engleska shvatiti u posljednji trenutak svu pogrešku svog saveza s Rusijom." Očito je da je Hitler ovdje Paveliću najavljivao atomsku bombu, koju nacisti nikada nisu uspjeli dovršiti. Hitler je objašnjavao Paveliću da Njemačka ima samo ekonomski interes glede Hrvatske te je susret završio i danas znakovitim riječima koje zapisuje Pavelić: "Uostalom, vi ćete nad vašim narodnim gospodarstvom, po njegovoj naravi, biti uvijek upućeni prema Njemačkoj, kakav god režim će u njoj vladati."

>> Saveznici su 1947. znali gdje se krije Ante Pavelić, ali ga nisu htjeli uhititi

Bobani
17-06-2015, 04:17
SVIMA NA ZNANJE - PODRIJETLO: ZA DOM SPREMNI!

Bog! dragi Mrginjdžija,

(Kako ćeš po datumu vidjeti kada sam ovo (na)pisao i na jednu ruku odgovorio svim onima koji su negativni na bilo koji način protiv riječi: Za Dom Spremni! Neki su mi na privatni sandučić odgovorili jako pohvalno, dok su drugi u svojim komentarima bili jako žučljivi. Ovo je izišlo na mojim stranicama HRVATSKA I USTAŠTVO. Ako misliš da bi i drugi Hrvati trebali za ovo znati, onda proslijedi dalje. Bog! Otporaš Mile Boban.)


26.07.2009 19:59 h
SVIMA NA ZNANJE...á SAVOIR A TOUS!

" SPREMNI " i godina 1069 - kako je nastao ovaj ustaški pozdrav, iz časopisa USTAŠA Godina Vll studeni 1980. droj 11-12.

Priskakajući ću prepisati dijelove opisa M.K.B. iz spomenutog članka tako da se vidi iz prve ruke odakle proizlazi hrvatski pozdrav "Za Dom Spremni".

"Jednog žarkog ljetnog dana godine 1957., pratio sam Poglavnika po nekom poslu u središte Buenos Airesa. Odsjednemo u jednom svratištu na "Avenida de mayo", da se malo odmorimo. Neke su izbjegličke novine doniele (prepisujem izvorno, mo. Otporaš), da je velika pogreška što ustaše još uviek pozdravljaju s "fašističkim pozdravom "Spremni!" - a pozdrav da je izveden iz talijanskog pozdrava "Pronti!"

Rekoh Poglavniku da su i nas, nekadašnje Hrvatske Skaute u Italiji, klevetali po Rimu da upotrebljavamo "fašistički pozdrav". To je izazvalo smieh kod Engleza, jer su oni vrlo dobro znali, da sam osnivač skauta, pukovnik Baden-Powell, je stvorio medjunarodni skautski pozdrav, koji na engleskom glasi: "Be prepared", i na hrvatskom "Budi Spreman! - Ustaštvo ništa nije oponašalo od fasšzma, pa ni pozdrav - reče Poglavnik. Od ovog imena pa dalje, ono se je nadahnjivalo na hrvatskim poviesnim izvorima. (Ovo sada govori Poglavnik. Mislim da je on najmjerodovniji govoriti o ovoj temi. Zato poslušajmo njega, a ne njegove neprijatelje koji su usput i naši hrvatski neprijatelji, moja opaska, Otporaš)

- Pravaštvo je imalo svoja snažna gesla "Bog i Hrvati" - "Hrvatska Hrvatom", nastavlja Poglavnik, nu osjećala se je potreba posebnog ustaškog pozdrava, (kao što se je za vrijeme Franje Tudjmana i Domovinskog rata osjećala potreba da se izbace neke riječi iz naše stoljetne nacionalne Himne i nadoda kruna na naš hrvatski nacionalni grb, iako mi sada nismo nikakova kraljevina, moja opaska, Otporaš) koji bi bio više vojničkog značaja. Tražio sam ga u našoj davnoj prošlosti. Prelistavajući tako starinske izprave kraljeva, zapne mi za oko na jednom izrazu u povelji kralja Petra Krešimira lV., izdanoj u Ninu godine 1069. Medju inim kralj veli:

"...Pošto je svemogući Bog Naše Kraljestvo na kopnu i po moru razprostranio, odlučismo i "spremna" srdca ustanovismo..."

Za Krešimira Velikog naša je država doživjela svoju najveću razprostranjenost, obuhvacajući čvrsto i Bosnu. Osim toga u istoj se povelji spominje "naše dalmatinsko more". (a ne talijansko, moja opaska, Otporaš) Sve je to imalo svoju duboku simboliku: Ustaša neće dati nikada ni hrvatske Bosne, ni našega mora!

Nisam tražio dalje. "Odlučiti spremna srdca" i "spremni" jedno je te isto, samo što je drugi izraz prikladniji i odrješiti za pozdrav. Postavlja se pitanje: Spremni za što? Za ono, što nam je medju zemaljskim stvarima najsvetije: ZA DOM! Dom ne znači samo domovinu, nego i domaće ognjište, pa je njegovo značenje dvostruko jako. Taj se izraz provlači kroz cielu našu povjesnicu, provlači se i kroz naše rodoljubno pjesničtvo. Upotrabljavaju ga i Zrinski i Jelačić, Bašagić i Kranjčević.

- Kasnije su Ustaše tome pozdravu dodali i "Za Poglavnika". To nikako ne znači da bi se tko trebao boriti za moju osobu ili moje probitke, već jedino za onu MISAO, koju ja predstavljam, a ta je sloboda i nezavisnost svih Hrvata..."

(Eto, dragi kolege i kolegice, imali ste priliku čuti šta o temi: "ZA DOM SPREMNI" kaže sami sada pokojni Poglavnik. Širite ovo medju vašim prijateljima kako bi se saznalo pravo značenje te izreke, a ne značenje kako ga izdajnici Mesić i njegova klika nastoje prikazati. Otporaš.)

Bobani
19-06-2015, 14:06
By: Maks Luburić - LJUTU TRAVU NA LJUTU RANU


Ljutu travu na ljutu ranu!

Na tvom je grobu, Poglavniče, održano mnogo govora, izrečene su mnoge misli. O tebi je napisano i napisati će se mnogo knjiga. Bit će svakakvih mišljenja. Tako je to sa velikim ljudima. A onda će Poviest reći svoju o tebi i o onima, koji o tebi govore i pišu. I onda će Bog suditi svima skupa.

Lako je tebi, jer si našao svoj mir, ali težko nama, koji smo ostali. Ja te molim povrati i meni moj mir. Za tvog života nisam htio sageti šiju pred tobom, ali pred tvojim kostima to činim. Ne radi tebe, ne radi ostalih, nego radi sebe. Potreban mi je taj mir, jer Ustašku čašu treba ispiti do kraja, još treba jurišati, još treba Ustašovati, pa makar se i ne zvalo tim imenom. (Već tada, na grobu Poglavnika 1962. godine Maks Luburić je sanjao i razmišljao o POMIRDBI HRVATA SA HRVATIMA. Zato Maks ovdje otvoreno i javno kaže: "...Još treba Ustašovati, pa makar se i ne zvalo tim imenom..." Mo. Otporaš.)

Lako je bilo i meni, kao i ostalima iz prvih dana. Nije bilo druge kategorije nego Poglavnik i Ustaše. I s druge strane Srbi i jugoslavija. Ali onda je došla nesretna politika i nastaše. Mi smo u tebi gledali Poglavnika, čvrsta, jaka, granitna, revolucionarca, borca. Ti nisi volio ni politiku, ni političare, a mi još manje.

Mene su u lance vezali na Janka Puszti, jer nisam htio, kao dijete, položiti prisege Ustaškom "vodstvu". Mi smo htijeli Ustaškog Poglavnika. Zvučilo je to ljepše u ono herojsko doba Ustaške romantike. Zato se ni nismo razumijeli s tvojim ministrima, a kako vidiš, ni danas se ne razumijemo s tvojim nasljednicima, pomoćnicima i vječnicima. Nama će opet biti lako tek onda, kada se još šačica preživijeli sastanu s tobom.

Ustaše trebaju Poglavnika, ili nisu Ustaše. A Poglavnika medju nama nema, i ne će i ne smije biti. I Otac Domovine je bio samo jedan. Nikada više drugoga. Eto zato se i tvoji nasljednici i pomoćnici ne razumiju i teško im je, kao i meni.

Mi smo u svoje vrijeme smatrali Ustaštvo revolucionarnom Hrvatskom vojskom. Ti si bio Vodja. Ali nakon Bleiburga poneka je Ustaška glava počela misliti. Nastala je pobuna duhova. Da sam bio rastrgan na komadiće kao moj mali braco, ne bih imao problema, ali sam tu, u 48 godini, snažan, poletan, sa stanovitom životnom školom
i obligacijom, da služim Hrvatsku do kraja.

Došao je čas, da ustvrdimo, da su Ustaše zaželile Poglavnika, a Poglavnika nema...Ima samo politika, Ujedinjene Nacije, Zapad,Istok, i narod u dvojstrukom robstvu. Ti si nam ostavio ciljeve, naučio si nas kako se treba boriti, možeš u legendi juriti na konju pred Hrvatskim vojnicima, ali Hrvatski vojnici trebaju efektivno vojničko zapovjedničtvo i efektivnu Hrvatsku vladu, da bi ovi uskladili našu borbu sa stanjem u svietu, kako ne bi išli glavom kroz duvar i u drugi Bleiburg.

Ostani, Poglavniče, u legendi, pa jurišaj skupa sa novim generacijama, i zaustavi se na Drini. Ti moraš počivati na Drini, jer se tako nitko ne bi usudio Drine prekoračiti. I moli za nas, tvoje nesretne učenike, da nadjemo mir na tvojem grobu, i da taj mir koristno upotrebimo za stvarnu oslobodilačku borbu za Hrvatsku. (Iz ove ideje i ovih misli Maksa Luburića je proistekla ideja: "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA" koja je tiskana u Istarskoh "DRINI" br. 3/4 1964., strana 18-21. Mo.)

Pa da naši unuci čuvaju mrtvu stražu s tobom skupa na Drini.

Znam, Poglavniče, da u svojim zadnjim časovima nisi više htio govoriti o problemima Hrvatske politike, jer si osjetio, da tvoj duh traži druge horizonte. Tvoje umorno tielo nije više moglo podnieti. Osjetio si da se ide na zadnji, veliki put. Pa kada si na isti bio pripremljen, znam, da ti se povratio tvoj klasični i dominirajući mir, kojim si uvjek znao impresionirati.

Bio si sviestan, da sada drugi moraju nastaviti. Znao si i to, da to ne će biti lako. I nije lako. Ja, eto, idem sa tvoga groba uvjeren, da si razumio svoga "zločestog dečka" (Maksa Luburića, mo.) koji te je slijedio kroz svoje djetinstvo, kroz mladenačko i muževno doba i koji od tebe ne traži ništa osim mira. Povrati mi mir, a ti u legendi čekaj polazak u novi boj, da se odatle tebi pridruže i ostali: oni sa Kaptola, sa Jankapuszte, sa Lipara. A onda, i za sve vjeke vjekova, uvjek će trebati stvarati nove legije, uvjek ići na grob velikana po snagu. Ovdje, na tvom grobu, je jedan od izvora.

Za Dom Spremni!

Ustaša General Maks Luburić Drinjanin

Časopis Drina br. 2 – 3. 1962. Madrid

Bobani
19-06-2015, 14:31
DVA JUNAKA DVA VITEZA NA GROBU POGLAVNIKA, piše pukovnik Ibrahim Vitez Pjanić Pirić

Nad grobom Poglavnika! (Ovdje ima slika generala Drinjanina i pukovnika Viteza Pjanića na grobu Poglavnika, mo)

Evo, Poglavniče, došli smo, da ti se poklonimo u ime HRVATSKE VOJSKE. Odajemo ti počast kao Državnom Poglavaru, kao svom Vrhovnom Zapovjedniku i kao obnovitelju Države Hrvatske, Mi se tebi klanjamo i stotinama tisuća znanih i neznanih junaka, koji su dali svoje živote za obnovu i čuvanje Nezavisne Države Hrvatske.

Počivaj u miru, Poglavniče, a tvoja braća, sinovi, kćeri, čitav tvoj narod, nastavit će tvoje djelo i osloboditi zarobljenu Domovinu, uzpostaviti Hrvatsku vlast i čuvati granice Države. Mi ti se kunemo, da ne ćemo stati, dok ne stignemo na Drinu!

Dok je god svieta i vieka mi ćemo se, Poglavniče, sjećati i našeg Hrvatskog proljeća, kada si se vratio iz progonstva, obnovio Državu, vratio nam čast, slobodu, obraz i veličinu. Desetog je Travnja 1941. godine i naša šuma radosnije zalistala, i zvijezde su nam ljepše sjale, i ptice su veselije pjevale, i naša polja i livade velikodušnije plodove dali. Malo i veliko se veselilo, i mi smo ti zahvalni radi te radosti Desetoga Travnja.

Ti si nas, Poglavniče, naučio kako se treba boriti za slobodu i veličinu. Nikada Hrvatski junatci toga ne će zaboraviti. Mi ćemo stari borci naučiti našu djecu i našu unučad, da nikada ne zaborave, da si ti neizmjerno ljubio svaki kutak Hrvatske zemlje, a posebno Bosnu. Tebi Bosna duguje vječnu hvalu, jer su tvoji vojnici stigli na Drinu i izgradili ne samo bunkere, nego i sviest, koja je nadživila bunkere, i nadoživit će i one, koji su te bunkere uz pomoć komunista srušili i Bosnu ponosnu porobili i u crno zavili.

Mi se tebi, Poglavniče, kunemo da će mo kazniti sve one koji su izdali Majku Domovinu. Dolazi dan pa će narod i Hrvatska Vojska i opet stvoriti mir na Drini.

Počivaj u miru!

Vječna ti slava!

Pukovnik Ibrahim Vitez Pjanić Pirić

Časopis Drina br. 2 – 3. 1962. Madrid.

Bobani
27-06-2015, 17:24
>>TKO JE BIO DELKO BOGDANIĆ? - Nisu Srbi sami u širenju ideje velikosrbstva (1.dio)

Nadnevak: Lipanj 27, 2015
in: Iz Otporaševe torbe

TKO JE BIO DELKO BOGDANIĆ? (II dio)
Foto: Gospićki hotel Lika u doba vlasništva obitelji Bogdanić

Ispovijest Magde Bogdanić:

"(.) U Kampu Fermo bilo je više naših svećenika. Tu je bio i naš poznanik iz Gospića, svećenik Bujanović. Zvali smo ga pop Jole. Dolazio je k nama kući u Gospiću. Bio je veliki župan. Mama bi govorila tati: " Delko, Delko pusti Jolu svećenicima".

Tata bi odgovarao neka se malo strpi, vratit će se Jole k svećenicima kada se Hrvatska učvrsti. (Kad su se četnici i partizani digli ustanak protiv Nezavisne Države Hrvatske i počeli klati civilno hrvatsko pučanstvo pop Jole Bujanović je na kuku objesio svoj e svećeničko odielo, obukao ustašku odoru i stupio u obranu svoje države i svoga naroda nap. a.)

Dolazio je pop Jole k nama i u Argentinu. Oženio se i sa ženom Adelom otišao u Australiju. Čula sam, kada su ostarjeli prodali su stan i otišli u dom za stare osobe. Jednom našem svećeniku u Adelaide nudili su arhivno gradivo. Ovaj nije to preuzeo i gradivo je ostalo u stanu i novi vlasnik ga je bacio. Šteta!

Ni ja ne znam kako će moje arhivno gradivo biti sačuvano. Nadam se da će je čuvati moja kćer, kao obiteljsku ostavštinu. Znate, mladi imaju osjećaj za Hrvatsku iz priča nas starih. Većina ih nije bila u Hrvatskoj. Nisu se napojili predivnim hrvatskim krajolicima, udahnuli hrvatski zrak i čuli živu hrvatsku riječ. Žive u tuđem svietu, koji je njihova domovina. A znate onu: "Daleko od oka, daleko od srdca". Ne znam, bojim se da će se sve razvodniti. To je stvarnost, to je istina, sve će se rastopiti i izčeznuti. Ako arhivno gradivo ne bude sačuvano na jednom mjestu, razvući će se i zagubiti.

Normalno bi bilo da Republika Hrvatska preko svojih institucija pokrene prikupljanje arhivnog gradiva u iseljenoj Hrvatskoj. Kako Republika Hrvatska to neće uraditi, to bi jedino mogla obaviti naša Crkva! Hoće li?"

Bogdanic_DelkoU logoru Fermo saznali smo o tragičnoj sudbini maminih roditelja i djeda Ilije. Kada smo mi iz Otočca otišli, taj dan ili sutradan, partizani su mamine roditelje ubili na stravičan način negdje oko njihove kuće u Otočcu. Baku Mariju su noževima srezali i izboli, strašno. Umrla je držeći krunicu u ruci. Bila je velika kršćanka, svakodnevno se pričešćivala. Nisu dozvolili da ih pokopaju u groblju, isto kako je to bilo u Gospiću i ostalim mjestima. Jedne noći bez mjesečine neka prosjakinja koja je dolazila baki, a ova bi joj uvijek nešto dala, i jedna naša rođakinja, zamotale su mrtva tijela bake i djeda u plahte i krišom ih pokopale izvan ograde otočkog groblja. U groblje nisu smjele. Nakon 15 godina njihova najstarija kćer Julka, preko suda pokrenula je postupak neka se utvrdi zašto su njena majka i otac ubijeni bez ikakve presude i zašto im je uskraćeno pravo da ih pokopaju u otočkom groblju. Njena upornost bila je nagrađena. Dobila je dozvolu da roditelje ekshumira i pokopa u groblje.

Brat Zvonko bio je domobranski, a poslije ustaški častnik, poginuo je na Bleiburgu. Za Hrvatsku je dao najvrjednije što je imao - svoj život.

Djeda Iliju partizanska vlast po ulazu u Gospić 4. travnja 1945. uhitila je i nakon mučenja zavezana za zaprežna kola, vukla i strijeljala negdje oko Gospića. (Svjedoci kažu da je Ilija Bogdanić strijeljan kod svoje kuće u Prnjavorskoj ulici).

Iz logora Fermo nas su premjestili u Banjoli. (Ovdje želim napomenuti da je u tom logoru (Bagnolo) umro moj bratić, oružnički častnik Ante Došen. Podlegao je ranama koje je zadobio u borbama na povlačenju. Za njegovu sudbinu nitko od njegovih nije znao sve do 70-ih godina kad sam u Torontu sreo hrv. oružnika Boška Menala kojem je Ante bio zapovjednik. Zajedno su do Antine smrti bili u tom logoru. nap. a.)

U logoru Banjoli izdali su nam osobne isprave za useljavanje u Argentinu. Podvrgli su nas i detaljnim zdravstvenim pregledima. Samo su se zdravi mogli useliti. U Argentinu smo primljeni, jer je Eva Peron, žena predsjednika Argentine Perona doputovala u Vatikan tražiti zdrave i sposobne radnike za useljavanje u Argentinu. Ljude koji će htjeti raditi. Bio je zaključen ugovor između Argentine i Svete Stolice za useljavanje izbjeglica. Tako smo se preko Crvenog križa uselili u Argentinu. Iz drugih država također su useljavani u Argentinu.

Naša skupina 31. prosinca 1947. ukrcala se na brod Santa Cruz. Putovali smo 21 dan tim derutnim brodom do Argentine. To je bio Panamski brod izvan uporabe. Malo su ga dotjerali i poslali po nas. Kada su naši ljudi ulazili u brod, imala sam tada sedam godina, govorili su: "Bože u Tvojim smo rukama, ovaj će se raspoloviti na sredini oceana". Hvala Bogu stigli smo u Buenos Aires 21. siječnja 1948. Naši franjevci zakupili su veliku kuću. Znali su da dolazimo i da nemamo kuda. To je bilo u gradu Buenos Aires zvali smo svi to Monte, jer se nalazila u ulici Monte. Prva dva tjedna bili smo u emigrantskom hotelu na Retiru dok su nam izdali isprave. Kada smo ih dobili dopušteno nam je da odemo iz hotela. Gotovo 90 posto nas je otišlo u Monte. Smjestili smo se kako smo mogli. Bilo je puno soba. Tu smo živjeli godinu i devet mjeseci. U jednoj sobi smo živjeli Domagoj Vlahović, njegova mama Marija i njegov brat Ante, moja mama, moja teta i nas dvije sestre. Svi smo imali krevete. Živjeli smo u tom tijesnom prostoru skladno. Poštivali smo jedni druge i pomno pazili da ne narušimo intimnost svakog od nas.

Gore na terasi bile su sobe za neoženjene muškarce. Ljudi su počeli tražiti posao, zapošljavati se i raditi ono što su mogli i kako su mogli. Mamin brat Ivan Zdunić rekao je mami neka se za živu glavu ne zapošljava. Velika smo joj briga nas dvije malene. Rekao je da nije samo Delkov šogor, već su i prijatelji, te da će se on brinuti za mamu i nas djecu. Mama se ipak zaposlila u tvornici bakelita. Posao je bio naporan i štetan za zdravlje. Radilo se pod maskama i morali su iz zdravstvenih razloga popiti litru mlijeka na dan. Prsti su joj bili ozlijeđeni od takva rada. Mama je tu radila dok je nisu otpustili. Kad su je otpustili gorko je plakala. Nije se predavala. Kupila je šivaći stroj i naučila šivati. Šivala je konfekciju za neku veliku trgovačku kuću. Poslije je izrađivala pulovere, kao većina Hrvata.

delko1Odmah 1948. otišla sam u internat kod časnih sestara, jer sam prispjela za školu. Teta Mara čuvala je moju sestru Đurđicu od tri godine. Kod časnih sestara milosrdnica bila sam od sedme do 18. godine. Tamo sam završila sve škole, naučila svirati glasovir, samo što nisam postala časna sestra. Studirala sam ekonomiju. Zaposlila sam se pa nisam završila studij. Radila sam u banci. Tamo sam upoznala moga muža Pierra Manuela Echepetelecu. On je bio Baskijanac, rođen u Francuskoj. Doselio je u Argentinu 1950. Vjenčali smo se i u braku proveli 36 godina do njegove smrti. Bio je direktor banke, završio je studij ekonomije. Bio je vrlo načitan, obrazovan i inteligentan.

Imam jednu kćer i dvoje unučadi. Kćeri je ime Marija Gabriela. Diplomirana je inženjerka arhitekture, dobro govori hrvatski. Unuka se zove Marija del Pilar, a unuk Juan Manuel

Sestra Đurđica živi u Argentini. Udana je za Argentinca Arnaldo Soto. Obadvoje su živi. Imaju petero djece, dvije kćeri i tri sina: Pablo Delimir, Javier, Cecilia Ana, Adrian i Maria Fernanda, osmero unučadi: Alvaro, Bautista, Francisco, Maria Jesus, Maria del Rosario, Facundo, Fatima i Lourdes i deveto je na putu.

U početku nisam znala ništa o svome ocu. U uredu je radio sa mnom Vjekoslav Perinić. Vjerojatno ste čuli za njega, jer je Republici Hrvatskoj poklonio kolekciju lutaka. Radi svojih lutaka putovao je svijetom. U Sjevernoj Americi u razgovoru spomenuo je da radi s kćerkom pukovnika Delka Bogdanića. Rekli su mu da poznaju čovjeka koji zna dosta toga o obitelji Bogdanić. Taj čovjek mu je ispričao da se tata pred OZNOM i KNOJEM sklonio u Velebit. Bio je izdan i izvršio je samoubojstvo. Njegovo tijelo bilo je izloženo u Kosinjskom Bakovcu, a potom u Gospiću na sudskim vratima. Tijelo je bilo razneseno bombom. Tri dana tijelo mu je bilo izloženo. Učenici svih škola i Gospićani morali su ga doći gledati. Dovodili su i zatvorenike da ga prepoznaju. Mamina sestrična rekla im je da to nije Delko, a kada je došla kući plakala je i govorila jest, jest, to je Delko. Premda mu je manjkao prst i zubi, a skrivajući se živjeli su kao životinje, zarastao je u bradu, prepoznala ga je.

Jednom kovaču naredili su da tatino tijelo negdje odnese i pokopa, te da nitko ne smije znati gdje mu je grob. Naredbu je izvršio, samo je na grob navalio veliki kamen, da bi se po njemu jednom grob mogao pronaći. Nažalost, nikakvih saznanja nemam o tom kovaču, a ni o tatinom grobu.

Na tu vijest bili smo svi potreseni, a mama je bila očajna. Kada se za mjesec dva oporavila napisala je pismo tom čovjeku iz Sjeverne Amerike. Znala je jako lijepo pisati. Na pismo nije dobila odgovor. Nakon godinu dana Vjekoslav Perinić ponovno putuje u Sjevernu Ameriku. Doznaje da je UDBA ubila tog čovjeka, pa radi toga mama nije ni mogla dobiti odgovor na pismo. Ne znam kako se zvao taj čovjek i u kojem je gradu SAD-a živio, a i Perinić je umro.

Bilo nam je grozna spoznaja da je tata izvršio samoubojstvo kako im živ ne bi pao u ruke. Preko Ivana Vukića, koji piše o našoj nedavnoj krvavoj i tragičnoj povijesti spojila sam se s gospođom Rožom Šporčić. Nazvala sam je i u telefonskom razgovoru mi je rekla: "Delka Bogdanića upoznala sam kao mlada djevojčica od deset godina. Moj otac Mate Pleša bio je domobranski vodnik. Sakrivao se od progona partizanske vlasti. Oko mjesec dana skrivao se sa skupinom pukovnika Delka Bogdanića. U Delkovoj skupini bilo je više domobrana i ustaša. Kako je vrijeme prolazilo neki su u potjerama ubijeni, a neki bi se predali. Poneki su bili pošteđeni od progona i nastavili su živjeti civilnim životom kod kuće. Među njima je bilo i onih koji nisu mogli izdržati pritisak OZNE, pa su postali njeni suradnici i izdavali su dojučerašnje suborce.

U Delkovoj skupini tako je bio i Grga Grgurić iz Kosinjskog Bakovca. Priključio se skupini s nakanom da OZNI dojavljuje što Delko smjera.

Bila sam malena i spretna djevojčica. Mama mi je davala hranu i vodu, da je skrivajući se pred krvožednim partizanima, kroz šipražje odnesem tati i pukovniku Delku. Kasnije, kada se stanje malo smirilo i kada smo osjetili da tati ne prijeti smrtna opasnost, vratio se kući. Bio im je sumnjiv i stalno je bio pod prismotrom on i svi mi ukućani. Unatoč tome ja sam i dalje po tatinom i maminom nalogu nastavila nositi hranu i vodu pukovniku Delku i njegovoj skupini. Glad i svaka druga neimaština bila su velike. Partizani su opljačkali selo, ostali smo bez ičega, kao crkveni miševi. Od ono malo što smo imali odvajali smo dio za naše nevoljnike koji su se skrivali u šumi. Hranu za njih donosili su nam i susjedi, koji su znali da smo u vezi s pukovnikom Delkom.

Skupina pukovnika Delka se osipala. Za prezimiti s njim ostali su ustaše Pave i Ivan. Ne znam kako su se prezivali. Sjećam se da je Ivan bio visok, crne, kovrčave kose, a Pave je bio plav. Pukovnik Delko odlučio je zemunicu za prezimljavanje iskopati u vrtači blizu naše kuće, stotinjak metara od ceste. Rekao je da je tu u selu sigurnije nego u planini. Zemunicu su obložili šimlom, a potom dekama i biljcima, koje su dobili od seljana. Za zemunicu je znao tata i mi ukućani, ne znam je li još netko u selu. Pukovnik Delko znao je krišom navratiti k nama u kuću. Jednom sam mu rekla, dok je objedovao za stolom, neka skine bombu s opasača. Odgovorio je: "Curo mala, ona je moja spasiteljica".

Glad nadvladava oprez. Pave i Ivan pošli su tražiti hranu od svojih poznanika, koji su se prije skrivali s njima. Navratili su i do Ivana Špoljarića Brdara, Mile Špoljarića Lukina i Jose Podnara. Ivan je bio povezan s Martinom Pršom zadrtom komunjarom. Padala je kiša, pa je snijeg bio raskvašen. Dojučerašnji suborci rekli su Pavi i Ivanu neka odu prileći u štagalj dok kiša prestane i dok im pripreme hranu. Kada su nesretnici otišli odmorit se u štagalj, opkolila ih je OZNA i KNOJ, koji su bili smješteni u Pilareve kuće. Pave i Ivan su se predali. Vezali su im ruke. Batinali su ih. Ivanu su rezali lice i derali kožu. Bio je čvrst i ništa nije odao. Svukli su ga do pojasa i bosog po snijegu preko polja odveli prema Dragnuši, koja pripada Pazariškom Bakovcu. Lijevo od Dragnuše u šumi su ga ubili. Kada je snijeg okopnio pastiri su našli njegovo truplo.

Pavu su slomili, pod mukama pristao je pokazati gdje se krije pukovnik Delko Bogdanić. Doveo ih je do zemunice. Vojnici su opkolili vrtaču u kojoj je bila zemunica. Bilo ih je toliko, stojeći jedan do drugog, izgledalo je kao da su u kolu. Pave je povikao:

- Gospodine pukovniče izađi ništa Ti se neće dogoditi!

Bila sam vani i čula sam taj poziv. Pukovnik je provirio iz zemunice i naglo se povukao unutra. Nakon toga čuo se prasak bombe kojom se je raznio. Postalo mi je jasno zašto je bomba njegova "spasiteljica".

U raskomadano pukovnikovo tijelo vratili su utrobu i držeći ga za noge izvukli iz zemunice. Pukovnika su utovarili u volovsku zapregu moga djevera. U pukovnikov bombom raznesen trbuh posjeli su vezana i izbezumljena Pavu. Djever ih je odvezao na placu u Kosinju. Pokupili su i krvave deke i biljce. Pukovnika Delka su objesili na lipu, a deke i biljce su razastrli po zidu uz put do crkve. Oznaši su govorili ženama koje su išle u crkvu neka uzmu svoje pokrivače. Zgrožene događajem nisu htjele ni pogledati na tu stranu već su skamenjene išle na misu. Slijedeći dan pukovnika Delka i Pavu još živa prevezli su u Gospić. Pričalo se da je i tamo Delko bio izložen danima, kako bi još više zastrašili Gospićane, koji su ionako groznim zločinima bili isprepadani. O sudbini Pave ništa ne znam.

Nakon samoubojstva pukovnika Delka uhitili su tatu. Tukli su ga u kući i u kući Ivana Klobučara Jolina, gdje je bila smještena OZNA. Mama je slušala ta krvoločna mučenja i divljačka batinanja oca. Iz Gornjeg Kosinja odveli su ga u zatvor u Perušiću. I tamo su ga mučili. Ruke vezane žicom nabrekle su mu i žica mu se duboko zarezala u njih. Spasile su ga tri Vlahinje, sestre Soka i Koka i njihova susjeda Boja iz sela Krš kod kosinjskog mosta. Svjedočile su u Perušiću da je otac nevin, te da nikom nije ništa nažao napravio, štoviše, mnogima je pomogao. Nakon suđenja pušten je na slobodu. Zatvor i batinanje narušili su mu zdravlje. Mlad je umro, u šezdesetoj godini života".

Prije nego što sam od gospođe Rože Šporčić u tančine saznala o smrti svoga oca, posredstvom gospodina Ive Livljanića iz Zadra, koji je bio diplomat šest godina u Rimu, a kasnije u Čileu, doznali smo o tragičnoj smrti oca. Njegov šogor radio je u hrvatskom arhivu u Zagrebu nakon Domovinskog rata. On nam je javio da tata nije izvršio samoubojstvo već da su ga oznaši ubili, te da su potom proširili glasine da se sam ubio. Navodno, tako to piše u tajnim spisima.

Tata je viteški poginuo, ubio se da zlotvorima ne padne živ u ruke, da se na njemu ne iživljavaju. I u smrti je pobjednik, jer zlotvori napojeni mržnjom nisu mu oprostili doživljeni poraz i poniženje, prilikom vojnog tatinog pohoda na Otočac. Kada se o hrvatskoj povijesti bude pisala istina, moj otac dobit će počasno mjesto u njoj.

U Hrvatskoj sam bila 1994., nakon 50 godina. Kada smo na Uskrs 4. travnja 1945. izbjegli iz Hrvatske nisam imala ni punih pet godina, a sestra Đurđica tek 11 mjeseci. Hvala dragom Bogu, imale smo mogućnost, sve tri posjetiti Hrvatsku, mama, sestra i ja. Mama je svoj život posvetila sestri i meni i poslije unučadi i praunučadi. Nikada se više nije udavala i ostala je vjerna i dostojna udovica svog Delka. U iseljeništvu, osim što je puno radila za preživjeti, uvijek je sudjelovala u raznim našim hrvatskim društvima. Bila je član Hrvatskog pjevačkog zbora "Jadran", imala je lijepi alt i ponekad bi na koncertima solo pjevala.

Pohađala je društvo "Irena Javor", ženski ogranak Hrvatskog Domobrana u Buenos Airesu koji se brinuo za bolesne i nemoćne Hrvate.

Bila nam je uzor i podrška. S 95 godina, 8 veljače 2012, pred zoru, zaklopila je svoje oči i otišla u vječnost. Zadnjih šest godina i nakon srčanog napada živjela je sa mnom.

Teško je bilo biti progonjen, bez oca odrastati u stranom svietu. Žrtva moga oca i naših obitelji Bogdanić i Zdunić, ugrađena je u temelje Republike Hrvatske. Svoj križ za Dom i Narod ponosno nosim."

Nažalost, prema ustavu današnje Hrvatske u njezine temelje nije ugrađena žrtva niti jednoga hrvatskoga borca ni mučenika. Perfidnom igrom tzv. obraćenih komunista u njezinom ustavu se jasno kaže da se ona, ili kako kažu, njezin kontinuitet, temelji na komunističkom ZAVNOH-u.

I ne samo to! Dok su tisuće i tisuće hrvatskih sinova i kćeri prolijevali svoju krv i davali svoje živote u borbama za oslobođenje ove naše jadne domovine od balkanskoga ološa, naši politički vođe propisuju zakone "o nacionalnim manjinama" kako bi se zadovoljilo one koji su u velikoj većini služili agresoru.

Rezultat tih "zakonskih propisa" je, uz druge, i današnji "hrvatski" Sabor koji nije ništa drugo nego zbor neokomunističkih kadrova, sinova i unuka oznaških krvnika koji pred očima čitavoga naroda bez ikakve bojazni svim silama rade na re-establišingu boljševičko-četničke Jugoslavije.

A zašto bi se ikoga i bojali kad imaju punu nedvojbenu pdržku predstavnika "nacionalnih manjina" ( srbskih četnika poput Pupovca, glupih bosanskih jugopoturica poput iziestnog Hodžića koji u sred tog sabora zaziva "bratstvo i jedinstvo", te talijanskih iredentista, Cigana i svih drugih koji, prema tom "zakonskom pravu manjina", bez da ih itko na izborima bira, imaju bogodano pravo živjeti na grbači hrvatskog naroda i kroz taj "sabor" izlijevati svoju mržnju i otrov na sve što je hrvatsko.

Ako je u temeljima ove Hrvatske i bilo upisano ime koje hrvatske žrtve to je u ovih 15 godina svoje vladavine oznaška banda izbrisala.

Neki naši ljudi i dalje pričaju o pomirenju, drugi o lijevim i desnim opcijama, treći stvaraju etičke sudove, a najviše ih se oslanja na rezoluciju 1481 EU. Sve je to lijepo, ali uza sve to prešućuje se činjenicu da ta ista EU ne samo da ove neoboljševike tolerira, nego ih štiti i debelo financira.

Onda što trebamo činiti?

Milom ili silom, ovu oznašku kliku se mora rušiti i srušiti i od nove vlasti zahtjevati da se iz ustava odmah izbriše klauzula o ZAVNOH-u i o automatskim "pravima manjina" na saborske fotelje.

Da se svima koji na bilo koji način glorificiraju Titu i njegove komunističke krvnike zabrani svaki pristup, svaki pokušaj natjecanja za bilo kakvu poziciju u državnoj upravi.

Da se iz Hrvatske ukloni svako obilježje, svaki spomen tih najvećih krvnika hrvatskoga naroda.

Da se stvori komisija čija će dužnost biti izpitivanje podrietla bogatstva svih tajkuna, ratnih i poratnih profitera.

Da se ponove sudski procesi protiv kriminalaca poput Sanadera i drugih i da im se odrede odgovarajuće kazne.

I na koncu da se donese zakon o nepovredivosti Domovinskog rata i istinskih sudionika u njemu, častnih branitelja koji su svoju krv, svoje zdravlje i svoje živote ugradili u stvarne temelje ove naše Domovine.

Tek onda će se zapisana u tim temeljima naći imena Delka Bogdanića, Jure Francetića, Rafaela Bobana, Blage Zadre, Damira Tomljanovića, Andrije Matijaša i tisuća drugih koji su svoje živote položili na oltar svoje i naše Domovine Hrvatske.

Zvonimir Došen
>>TKO JE BIO DELKO BOGDANIĆ? - Nisu Srbi sami u širenju ideje velikosrbstva (1.dio)
Podijeli s prijateljima:

Bobani
30-06-2015, 23:57
INTERVJU: MIHAILO IVAN "VANČO" VOĐA MAKEDONSKE VMRO‏

http://kamenjar.com/intervju-m...

Iz Otporaševe torbe
Intervju: Mihailo Ivan "Vančo" vođa Makedonske VMRO

Nadnevak: Kolovoz 20, 2014
Iz Otporaševe torbe, U potrazi za Istinom
2 Komentara

Pod naslovom "Urotnik ponovo odkriven" novinar talijanskog "Storia Ilustrata", Antonio Pitamitz opisao je interview s Ivanom "Vančom" Mihailovim, vođom nekadašnje Unutarnje Makedonske Revolucionarne Organizacije, VMRO, u svezi s atentatom na srbijanskoga kralja Aleksandra u Marseille-u 1934. godine.
Iako je interview obavljen 1990. g., skoro 56 godina poslije ovoga događaja, a Vančo je već bio u dubokoj starosti ( star 93 godine ), ovaj legendarni vođa makedonskih Bugara protiv velikosrbske tiranije odgovara na sva pitanja čisto i bistro kao da mu je tek kojih 50 godina i kao da se sve što se događalo u njegovom burnom životu dogodilo jučer.

I ne samo to, po njegovim odgovorima, koje pažljivo bira, vidi se da je do zadnjega daha ostao ono što je uvijek bio - nepokolebljivi domoljub, neustrašiv revolucionarac i vrlo oštrouman konspirator koji znade biti vrlo selektivan u izjavama koje daje u javnost.


Transkript ovoga interviewa koji sam dobio na engleskom jeziku preveo sam na hrvatski.

Ivan-Mihailov-monument-closeup

U uvodu za ovaj interview piše:- Između dva rata on je vodio makedonsku pobunu protiv Beograda.
On je zajedno s Antom Pavelićem sudjelovao u ubojstvu jugoslavenskog kralja Aleksandra I. 1934. godine. A onda je nestao. Antonio Pitamitz uspio ga je kratko prije njegove smrti 1990. g. pronaći i s njime održati interview - prvi poslije atentata. - On je bio jedan od najodlučnijih neprijatelja prve Jugoslavije koja je nastala poslije 1. svj. rata, i njezinoga kralja Aleksandra I. Karađorđevića. Bio je posljednji vođa Vnutrešnje Makedonske Revolucionarne Organizacije (VMRO) jednoga od najjačih oslobodilačkih pokreta na Balkanu, koji je od 1893. vodio borbu Makedonaca ( makedonskih Bugara ) protiv Turaka, a poslije 1913. protiv Srba koji su poslije Balkanskih ratova 1912. i 1913. Makedoniju oteli Bugarima i u njoj uzpostavili srbski način vladanja nasilja i okrutnosti.

U Makedoniji VMRO je imao visoku podržku pučanstva dok su njegove operativne baze bile u Bugarskoj gdje je bio toliko jak da je 1920ih takorekuć uživao status "države u državi", sa svojim agentima u birokraciji, vojsci i državnoj upravi. U Srbiji je bio smatran kriminalcem nu probugarski Makedonci su ga smatrali braniteljem od srbske dominacije, a u Bugarskoj je smatran domoljubom.

Jednom negdje 1920ih kad je pod pritiskom nekih političara bugarsko pravosuđe razmatralo mogućnost da mu se ( u odsutnosti ) sudi radi tobožnjeg terorizma dvije stotine odvjetnika se spontano javilo da će ga bezplatno braniti - i sudstvo je uztuknulo.

Mihailov je u to vrieme bio jedan od legendarnih revolucionaraca, međunarodno poznat za žilavi odpor neprijatelju i uztrajnoj borbi za oslobođenje Makedonije izpod srbskoga jarma, često puta u tandemu s Antom Pavelićem vođom Hrvatskog Ustaškog Pokreta, koji se borio za iste ciljeve za Hrvatsku.
Mihalovljeva i Pavelićeva borba protiv Beograda vodila se svim dostupnim sredstvima, uključujući i terorizam. (Strah, nasilje, mo.)

Ništa nije bilo "verboten", (zabranjeno, mo.) uključivši i atentat na kralja Jugoslavije Aleksandra I., kojeg je u Marseille-u u Francuskoj 1934. godine ubio Vančin pristaša "posuđen" Pavelićevim ustašama koji su kralja osudili još 1928. g. poslije ubojstva hrvatskoga vođe Stjepana Radića u srbskom parlamentu od strane crnogorskog zastupnika, srbskoga šovinista (Puniša Račić, mo.) povezanog s kraljevim dvorom. Ranjen od strane francuske policije i linčovan od razjarene publike Mihalovljev agent je svoj identited odnio sa sobom u svoj grob.

Otišao je u povijest zapisan kao Petar Kelemen, posljednji od niza alijasa koje je rabio kako bi obstao, bio korak izpred europskih policija. Među ovima bilo je i njegovo pravo ime objavljeno od strane bugarske policije. Marseille-ski atentat bacio je Europu u strah da bi njegov rezultat mogao prouzročiti ono što se dogodilo poslije onoga sarajevskog. U polemiku je sad upletena i fašistička Italija i Hortijeva Mađarska, gdje su ustaše imali svoje logore za izvježbavanje.

A dogodilo se da je baš u momentu kad je atentat izvršen Mussolini pokušavao ponovno uzpostaviti prijateljske odnose s Francuskom ( saveznikom Jugoslavije ), a Hitlerova sjena je također sizala sve do Marseille-a. Ali, poslije 1934., kad je u Bugarskoj vojska silom preuzela vlast, VMRO i njegovo legalno predstavništvo (Makedonski Revolucionarni Odbor) stavljen je izvan zakona, Vanča Mihailov je nestao sa scene. Ni vrieme 2. svj. rata, ni poslijeratni kaos koji je doveo do tragičnih obračuna između Hrvata i probugarskih Makedonaca sa Srbima nisu privukli Mihailova u javnost. Mnogi su bili mišljenja da je on mrtav. Umjesto toga Mihailov je više od 40 godina živio u jednom zapadnoeuropskom gradu, gdje smo ga sad pronašli.Mihailov je ovaj prvi interview poslije atentata u Marseillesu dao ekskluzivno za "Storiu Illustratu".

Sada 93 godine star, priviknut na život konspiracije, on je kao izkusni revolucionarac, što je i bio, na lagan način, izmjenično između polupriznanja i upornih tvrdnji, odgovarao na sva pitanja - .

P.) Gospodine Mihailov, počmimo s Marseille-skim napadajem.
Atentator kralja Aleksandra bio je jedan od vaših ljudi. On je od francuske policije bio pozitivno identificiran kao Petar Kelemen, što je bio samo jedan od njegovih pseudonima. Koje je bilo njegovo pravo ime?

O.) Njegov točan identitet je objavila bugarska policija, a taj je bio Vladimir "Vlado" Georgijev Černozemski. Za mene i naše ostale kompanjone on je bio samo "Vlado"

P.) Između vas i ustaša Ante Pavelića postojao je "koordinirani ugovor akcije", anti-srbski i anti-jugoslavenski. Kad ste vi Paveliću "posudili" Černozemskoga jeste li znali za što će on biti upotrebljen?

O.) Pisani ugovor za zajedničku borbu Hrvata i Makedonaca nije nikad postojao. Ali, postojalo je i još postoji isto stanje obrane i napadaja protiv srbskih nedjela i makinacija na račun Hrvata i Bugara u Makedoniji.

Samoobrana je silan instinkt. Kad su Srbi u njihovom parlamentu usrijelili hrvatske poslanike, par dana kasnije Ante Pavelić je, kao po instinktu, došao kod mene kao gost makedonskih izbjeglica u Sofiji i bio istnito prijateljski primljen.Tada su makedonski izbjeglice i Pavelić zajedno izjavili čitavome svietu da ćemo zajedno nastupiti protiv srbske tiranije. Odmah poslije toga Beograd je Pavelića osudio na smrt. Morate razumjeti, Pavelić nije ušao u sporazum s VMRO nego s legalnim Makedonskim Narodnim Odborom u kojem su bili i važni ljudi iz bugarskog parlamenta.

P.) Niste odgovorili na pitanje. Jeste li vi znali kakvu će akciju Černozemski poduzet?

O.) Černozemski je bio stavljen na razpolaganje Paveliću i Hrvatima za bilo kakvu aktivnost protiv Jugoslavije, svakako u granicama zajedničke borbe za oslobođenje naših naroda iz kandža Beograda. Kralj Aleksandar bio je jedan od tih ciljeva.

P.) Jeste li vi o Aleksandrovoj smrti razgovarali s Pavelićem?

O.) Između mene i Pavelića nije bilo specifičnih razgovora o atentatu. Ali za nas je bio naravan zaključak da Aleksandar treba završiti onako kako je završio.


("Pakt ustaše - VMRO doista je potpisan u Sofiji 20. travnja 1929, a potpisali su ga dr. Ante Pavelić i Gustav Perčec s hrvatske strane, a u ime Makedonskog nacionalnog odbora predsjednik dr. Staničev, potpredsjednici Kiselinčev i N.Jakimov, tajnici I.Vasilev, V. Dumev, N. Grabovski, i članovi M. Dimitrov, I.Hadžov, B. Antonov, S. Nanev, G. Kondov i Topukov. Evo cijelog teksta prema originalnom, rukom pisanom, dokumentu na hrvatskom i makedonskom: "Tijekom bratskog posjeta Doktora Ante Pavelića i predstavnika grada Zagreba Gustava Perčeca Nacionalnom odboru organizacija makedonskih iseljenika u Bugarskoj, s obje strane je utvrđeno da se zbog nemogućeg režima kojem su podvrgnute Hrvatska i Makedonija, mora koordinirati njihovo pravno djelovanje u osvajanju nacionalnih i ljudskih prava, političke slobode i neovisnosti Hrvatske i Makedonije. Prema tome, obje strane izjavljuju da će ubuduće ujediniti svoje napore kako bi se postigao ovaj ideal dva bratska naroda". mo. Otporaš.)


P.) Rekli ste da između vas i Pavelića nije postojalo ništa napismeno. Ali agenti VMRO-e trenirali su Hrvate u logoru Janka Puszta u Mađarskoj.O.) VMRO nikad nije naredio svojim ljudima da budu instruktori Hrvatima na Janka Puszti ili igdje drugdje. Ja to mogu reći sa sigurnošću jer ako ja nisam znao da se to događalo onda nitko ne bi znao. Ako su neki makedonski studenti u Mađarskoj išli u logore, meni nije poznato.P.) Gdje ste vi bili na dan atentata?

O.) Nešto oko 30 dana prije smrti srbskoga kralja ja sam bio u Istanbulu. Tamo sam ostao 3 ili 4 tjedna. Tijekom tog vremena saznao sam da je moguće Turska usvojila nekakav zahtjev Beograda o stvaranju problema oko mog odlazka u Zapadnu Europu. Na savjet turske policije morali smo napustiti Istanbul i otići u mjesto Kastamonu "kako bi vidjeli da tamo ima lijepe šume koja će biti dobra za zdravlje moje supruge".

Odmah čim smo stigli u Kastamonu jedan turski policajac nam je dojavio da je kralj Aleksandar ubijen u Marseille-u. Moja trenutačna zamisao bila je da je kralj, koji je sve činio kako bi zakomplicirao moj odlazak u Zapadnu Europu, pogođen od više sile koja ga je tako spriječila u daljnjem mješanju u moje poslove. Odmah kad smo čuli ovu novost bili smo odpremljeni u mjesto oko 10 kilometara udaljeno od Ankare. Tamo smo živjeli više od dvije godine. Onda smo bili prebačeni na otok Prinkipo, koji je blizu Istanbula. Poslije oko godinu dana konačno smo prebačeni u Poljsku i postepeno kroz druge države, njih pet do 1949., kad smo se u jednoj od njih nastanili. Jugoslavenska vlada je bila jako ozlovoljena sa stupnjem slobode koji mi je pružen, posebno kad me je turska vlada odbila izručiti.

P.) Spomenuli ste "višu silu". Ta "viša sila" zavala se Černozemski. I smrt u Marseille-u bila je umorstvo.

O.) Ja sam već imao priliku napisati da se čin Vlade Černozemskoga ne može zvati umorstvom. To je bilo jasno svakome tko je išta znao o Aleksandru, njegovom režimu i njihovim konspiracijama. Vlado je bio instrument kazne određene proklinjanjem i riekama suza i krvi Makedonaca, Hrvata, Albanaca i drugih žitelja gradova i sela Jugoslavije. Makedonce i većinu drugih naroda u Jugoslaviji razveselila je vijest o kazni izvršenoj nad srbskim kraljem.
Moja majka koja je živjela u Srbiji (Makedonija je onda smatrana južnim dijelom Srbije nap. a.), zamolila je moga brata da je odveze u Beograd kako bi vidjela pištolj upotrebljen u atentatu, a koji je bio izložen u muzeju. Kad je ugledala pištolj uzviknula je "Neka mu ruka procvieta!" Prisutni Srbi su mislili da je njezin blagoslov bio upućen njihovome kralju, a ne onome koji ga je ubio.

P.) Jedna od teorija iza marseljskog atentata, nedokazana na dokumentarnoj bazi, je da je nacistička Njemačka bila iza svega toga. Ima li tu išta istine?

O.) Nekoliko godina unazad Makedonska Tribuna, žurnal naših ljudi u Americi, opovrgnuo je izvještaj u novinama gdje je izjavljeno da sam se ja u Parizu sastao s Niemcem kako bi odobrio atentat na Aleksandra. Ne sjećam se detalja koje su izmislili. Ne znam tko je onda podmetnuo tu laž, ni za što se to radi sada. Ja se nisam sastao s nikakvim Niemcem u Parizu ni nigdje drugdje. Nikada nisam imao diskusiju kakvu vi spominjete.

Od 1912., za vrieme Prvoga Balkanskog rata, kad je on poslije povlačenja Turaka ušao u Skopje, Aleksandar Karađorđević - koji je još onda bio srbski princ prijestolonasljednik - pred čitavim pučanstvom i značajnim ljudima koji su predstavljali sve narodnosti Makedonije pokazao je svoj ogavni karakter i svoj okupatorski mentalitet. Kad mu je malo dijete, djevojčica, u ime naroda zaželjela dobrodošlicu Aleksandar ju je upitao, - Tko si ti?
Djevojčica je odgovorila, - Bugarka sam, na što ju je Aleksandar oštro pljusnuo po licu. Ta sramotna i tragična gesta bila je prva u seriji moralnih i materijalnih zloporaba i ponižavanja u neprestanim pokušajima nametanja srbskoga načina života bugarskom pučanstvu Vardarske Makedonije. VMRO je bio jedina moralna i materijalna snaga makedonskoga naroda. On je bio u stanju doseći i do Beograda i u njemu do ureda jednoga od najviših predstavnika srbijanskoga terora, Žike Lasića, jednoga od Aleksandrovih vjernih zamjenika i, za njegovim stolom, u njega izpaliti nekoliko hitaca. Nu on je nekako preživio i kad su komunisti došli na vlast dali su mu doživotnu mirovinu "za vjerno služenje srbstvu". Nemogavši opravdati svoj teroristički režim Srbi su jednostavno odlučili da nisu oni ti koji su kriminalci nego svi oni koji se njima suprostavljaju. Za odmazdu srbski žandari ubili su moga otca i moju majku, koji su bili najmiroljubiviji među stanovnicima sela kod Štipa. Tada sam kao odgovor na taj zločin rekao novinarima da VMRO nikada ne bi spao na razinu srbske inteligencije koja je uvijek opravdavala umorstva tolikih Makedonaca. Nikada!

P.) Makedonska nezavisnost kao i Hrvatska nezavisnost značila je razpad Jugoslavije što bi bio trijumf za Mussolinijevu viziju Balkana. Nije li to bilo što ste i vi željeli?

O.) Razbijanje Jugoslavije bila je žarka želja svih naroda u nju ilegalno uključenih. To jest, svih osim Srba!

P.) Neki su napisali da ste vi unutar VMRO-a bili vođa nacionalitičkoga krila suprostavljenog fakciji (ili frakciji, mo) koja je htjela da Bugarska bude absorbirana u Sovjetski Savez. Taj ljuti sukob je završio kad ste vi ubili vođu ove druge fakcije, generala Aleksandra Protogerova.

O.) Nikakve takve frakcije nisu postojale u VMRO-u. Protogerov je u središnjem odboru imao isti čin kao i ja. On je bio previše ambiciozan za moć kako u VMRO-u tako i u državi, ali on nije bio revolucionarac. Bio je previše manipulativan. U neko vrieme on je ustvari bio izoliran od donošenja svih političkih i vojnih odluka u galvnom odboru VMRO-a. On nije imao pojma o onome što smo mi radili sve dok to nije pročitao u novinama.

Protogerov je bio discipliniran (opomenjen, upozoren, mo) zato što je bio odgovoran za ubojstvo Todora Aleksandrova koji je bio jedan od pristaša VMRO-a. I ja nisam ubio Protogerova, ja sam samo naredio njegovu likvidaciju.

P.) Jasno se vidi da Bugarska nije pošla putem kojim ste vi htjeli i da je postala komunistička zemlja. Radi toga, bugarski nacionalizam u Makedoniji je poražen. Ne mislite li da je to poraz i za vaše ideje?

O.) Ja od povijesti nisam odbačen u stranu. Živim u slobodnim svietu i uvijek sam radio za svoj narod. Komunizam je nametnut, kao što i sami dobro znate. Nametnut je silom mome miroljubivom narodu kao i svim drugima. Ako povijest išta treba odbaciti u stranu to je onda samo komunizam.
Mi u Americi imamo organizacije koje nastavljaju borbu za nezavisnu Makedoniju i koje priznaju našu bugarsku nacionalnost.

P.) Poslije rata vaše ime često puta se pojavljivalo u publikacijama o Balkanu i povijesti Europe, ali nitko nije znao što se svama dogodilo. Mnogi su mislili da ste mrtav. Kako ste preživjeli i gdje ste sve išli?

O.) Godinu dana prije rata došao sam u Poljsku. Sam sam svojim očima vidio kad su Niemci ušli u Varšavu. Vrlo jasno se sjećam kako sam tada slušao Hitlera kad je hvalio poljske vojnike. Poslije toga otišao sam u Mađarsku. Poslije nezavisnosti Hrvatske bio sam tamo gost mojih kolega. Ostao sam u Hrvatskoj sve do konca rata....! Kraj interviewa. Kako se vidi Vančo kao stari revolucionarac pažljivo bira odgovore na pitanja koja smatra neprikladnim ili možda glupastim. Tako na pitanje o pravom identitetu izvršitelja atentata, iako zna da je njegovo pravo ime bilo Veličko Georgijev Kerin, (a kako i ne bi znao), on odgovara da je bugarska policija poslije izvršenja atentata odkrila njegovo ime kao Vladimir "Vlado" Georgijev Černozemski, a da ga je on znao samo kao "Vladu". Na glupo pitanje jesu li njegovi ljudi išli u ustaški logor Janka Pusztu "trenirati ustaše", on odgovara da on to nikad nije nikome od svojih ljudi naredio.

Nema nikakve sumnje da je Mihailov vrlo dobro znao da je pravi identitet izvršitelja kazne nad Aleksandrom bio Veličko Georgijev Kerin, ali iz nekog samo njemu poznatog razloga (i opreza, mo) on to nije želio reći.

Najvjerojatnije je da se je ovaj stari revolucionar s novinarom htio malo poigrati jer, kako je jednom zapisao Dr. Georges Desbons, branitelj ustaša koji su sudjelovali u izvršenju atentata (Zvonimira Pospišila, Mije Kralja i Ivana Rajića), "istina o atentatu i atentatorima bila je očevidna i odavna poznata svakome tko ju je htio vidjeti".

Ali, uza sve to o razlozima, organizaciji, pripremi i izvršenju Marseille-skoga atentata i dan danas postoje razne, većinom izmišljene, verzije čiji cilj je izgleda samo produbljivanje ionako velikog broja misterija koji su mu pridodavani godinama i desetljećima poslije njegovoga izvršenja. Oko ovoga atentata ovile su se nevjerojatne izmišljotine i fantazije.Neki su u svojim fantaziranjima išli tako daleko da su pisali kako je ovaj atentat na jednog običnog srbijanskog tiranina, potomka običnog ubojice, po zanimanju mešetara svinjama, izvršen od strane najmanje 20 raznih tajnih organizacija.Neki su odmah okrivili Hitlera, Mussolinija i Habsburge, drugi Masone, treći srbijansku "Crnu", a neki "Belu ruku" i još niz što-šta drugoga.

Jedni su čak tvrdili da je izvršitelj atentata "Černozemski" bio Mason jer da je na ruci imao tetovirano geslo koje imaju svi Masoni. Nu najblesavija tvrdnja izašla je u javu 23 godine kasnije kad je, 24. siječnja 1957. g., njemački general-poručnik Hans von Speidel preuzeo vodstvo kopnenih snaga NATO-a. Tada je protiv njega u Europi ( posebno u Francuskoj ) započela absurdna promičba u kojoj se uz ostale gluposti tvrdilo da je on organizirao Marseille-ski atentat. Ovu tvrdnju prenijele su francuske komunističke novine "L'Humanité" 20. srpnja 1957. g., a "Le Monde" 22. srpnja 1957. piše isto to donoseći nekakva tri pisma čije su fotokopije bile pokazane novinarima u Iztočnom Berlinu.

To su tobože bila pisma između von Speidela i Hitlerovog zamjenika Reichsmaršala Hermana Göringa o Operaciji "Teutonski Mač". Ta "operacija" je tobože trebala biti priprema za Marseille-ski atentat. Kad je general von Speidel podigao obtužbu dokazalo se da nikakva Operacija "Teutonski Mač" nikad nije postojala.

A kad je već riječ o 'omnipresent' vezama između ustaša i Njemačke, svakom već treba biti poznato da od dolazka Hitlera na vlast 1933. g., svaka aktivnost hrvatskih nacionalista na području Trećeg Reicha bila je strogo zabranjena.


Otporaš/kamenjar.com

Bobani
14-07-2015, 18:12
DANAS JE 126 ROĐENDAN (1889-2015) POGLAVARA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE DRA. ANTE PAVELIĆA

ADMIRALE, TKO JE HRVAT PRAV TAJ JE UZ 10. TRAVANJ SAV! (Kliknete na priloženi link koji se nalazi na portalu Kamenjar,com, i sve ćete vidjeti. Hvala.)

Milan 3 hours ago

Svaka čast gosp. Matiću na ovom BLAGA VRIJEDNOM opisu. S velikim užikom čitav vaše državotvorno/hrvatske članke. Samo nastavite tako, jer spas je u onima koji koji rade za Hrvatsku i koji svojim hrvatskim osjećajima pripadaju hrvatskim narodu, a ne u onim lutalicama koji iz dana u dan ne znaju kome pripadaju, pa u tom neznanju uvijek lupaju i bezrazložno udaraju po hrvatskoj prošlosti i vojnicima NDH.

Velki poZDrav, gosp. Matiću. Milan.

Bobani
14-07-2015, 20:33
DANAS JE POGLAVNIKOV ROĐENDAN!

(Mi Hrvati kao pojedinci možemo zaboraviti bilo koga i kada god to hoćemo. Ali povijest to neće učiniti iz povijestnih načela. Zato prilažem ovo dolje niže što sam stavio na forum slobodna Dalmacije ima tome skoro dvije godine. Ovo je uvijek aktualno, jer mnogi mi još ne znamo na pamet našu hrvatsku Himnu a površno i povijest znamo. Otporaš.)




Dvije stvari o kojima Hrvati najmanje znaju, a te dvije stvari su:

POSTOJANJE HRVATSKOG GRBA I PJEVANJE HRVATSKE NARODNE HIMNE!

Niti je istina da prvo bijelo polje na šahovnici hrvatskog grba predstavlja ustaše, fašizam i zločin, niti je istina da prvo crveno polje predstavlja jugoslavenstvo i komunizam. Crveno-bijela šahovnica bez obzira na oblik i raspored polja je staro hrvatsko obilježje koje predstavlja hrvatski narod i hrvatsku državu.

Kroz povijest su se koristile obje varijante grba, no činjenica je da se kao službeni grb Hrvatske uvijek koristila šahovnica sa prvim bijelim poljem, sve do 1918. godine. Za to postoje mnogobrojni dokazi sažeti u ovoj internetskoj stranici (službeni dokumenti, službene zastave i grbovi, grbovnici, freske itd.). 1918. godine situacija se mijenja. Hrvatski narod protiv svoje volje ulazi u Državu, odnosno Kraljevinu SHS (kasnije Kraljevinu Jugoslaviju), gdje jugoslavenska vlada mijenja raspored polja hrvatkog povijesnog grba. To razdoblje je Hrvatima ostalo u sjećanju kao jedno od najgorih razdoblja u povijesti
gdje se hrvatskog čovjeka u okovima velikosrpske diktature ubijalo, mučilo, tjeralo i lišilo slobode.

1941. godine, kada hrvatski narod nakon 839 godina osniva svoju samostalnu državu, vlada Nezavisne Države Hrvatske vraća hrvatski povijesni grb sa prvim bijelim poljem. Nakon pada NDH, hrvatski narod ulazi u drugu Jugoslaviju čiji zločinački komunistički sustav čini najveći pokolj Hrvata u povijesti hrvatskog naroda. Grb Socijalističke Republike Hrvatske unutar
Jugoslavije je bila šahovnica sa prvim crvenim poljem (zastava SRH nije sadržavala šahovnicu). 25. srpnja 1990. Hrvatski Sabor donosi Amandman LXVI na Ustav Socijalističke Republike Hrvatske u kojem se kaže: "Grb Republike Hrvatske je povijesni hrvatski grb, osnovica kojeg se sastoji od 25 crvenih i bijelih polja." Dakle grb sa prvim bijelim poljem. Ovakav osnovni povijesni grb bio je u uporabi do donošenja Zakona o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske, te zastavi i lenti Predsjednika Republike Hrvatske, 21. prosinca 1990. Tada se uvodi današnji službeni grb Republike Hrvatske.

Dakle, možemo vidjeti da se grb sa prvim bijelim poljem, kao službeni grb Hrvatske, koristio od 14. stoljeća, pa sve do 1918., dok se grb sa prvim crvenim poljem koristio samo u prvoj i drugoj Jugoslaviji (dva najteža razdoblja hrvatskog naroda), te u današnjoj Republici Hrvatskoj. Zbog tih činjenica hrvatski povijesni grb sa prvim bijelim poljem ima veće pravo i legitimnost biti hrvatski službeni grb od grba sa prvim crvenim poljem.

Nadam se, jednom kada hrvatski narod bude potpuno slobodan i neovisan, te kada se ugase anti-hrvatski kadrovi koji upravljaju ovom zemljom, da će se hrvatskom narodu ponovno vratiti ono što je stoljećima čuvao i krvlju sačuvao - HRVATSKI POVIJESNI GRB.

Trebali bi se Hrvati ispitati koliko oni znaju o hrvatskim povijestnim obiljžjima.

Bog i Hrvati!
Otporaš

On 10/23/13, internet@slobodnadalmacija.hr

Bobani
15-07-2015, 16:28
"DO ZNANJA" JE OKRUŽNO PISMO POGLAVNIKA DRA. ANTE PAVELIĆA

(Mnogo se je naklapalo, nagađalo a još više, mnogi su tragali i tražili za ovim Poglavnikovim "Okružnim Pismom" kojeg je on napisao zadnji dan godine 1955., dakle 31 prosinca 1955. godine. Ovo Poglavnikovo "Okružno Pismo" je izišlo u novini "HRVATSKA" koja je kao glasilo NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE izlazila u Buenos Airesu, a koja je u svojem siječanjskom izdanju 1956. godine donijela ovo Poglavnikovo Okružno Pismo. Osobno sam tragao dugo i dugo tragao za ovim Okružnim Pismom kojeg je Poglavnik poslao tada mnogim ograncima Ustaškog Pokreta. Pregledajući i tražeći nešto po mojim kutijama, jutros, srijeda jutro 15 srpnja 2015. godine naletih na kopiju dvaju pisama, prepisanih vjerojatno iz Poglavnikova OKRUŽNOG PISMA "DO ZNANJE" ili čak iz novine HRVATSKA. Ove okružnice je prepisao "Glavni Odbor organizacije Ujedinjenih Kanadskih Hrvata u Torontu prilikom proslave Dana Hrvatske Državnodti deseti Travnja 17. ožujka 1962. Donosim prvo Poglavnikovo Okružno Pismo "DO ZNANJE" sa gore spomenutim datumom, bez da ću reći bilo koju riječ o istinitosti ili neistinitosti istih. To prepustim povijestničarima. Mile Boban, Otporaš.)

"Poglavnik
Nezavisne Države Hrvatske
Dne 31. prosinca 1955.

D O Z N A NJ A

Kako je već javljeno, nemili slučaj Srećka Rovera, koji se je težko ogriešio o svaku stegu pa i neopravdano i neistinito obiedio čitavi niz čestitih hrvatskih rodoljuba i boraca, nije ostao osamljen, nego se je s njime poistovjetio i general Luburić, kojim mi je tim povodom upravio pismo i u njemu naveo, da se O D R I Č E Č I N A i svih dužnosti u organizaciji, upravivši ujedno i nekoliko pogrdnih izraza prema meni. (Poradi povijestne istine danas je potrebno reći koju riječ o tome, a ja ću ih ovdje reći, jer sam preko pola stoljeća mnogo puta se prepirao sa vrlo dobrim, poštenim i čistitim Hrvatima povodom ove ostavke generala Luburića. Kroz pisma Vjekoslava Maksa Luburića se očito vidi da je general Luburić dao ostavku na svim položajima u Ustaškom Pokretu, povrati sve činove Poglavniku, dok su mnogi i istaknuti članovi organizacije Hrvatski Oslobodilački Pokret, HOP uporno tvrdili da je Poglavnik generala Luburića "IZKLJUČIO IZ USTAŠIH REDOVA I ODUZEO MU ČINOVE" Mo. Otporaš) Na osobne uvrede nisam nikada u životu, i napose ne u javnom radu za narodnu stvar se osvrtao, pa to ne bih učinio ni sada, nu njegu sam ostavku morao prihvatiti i razriešiti ga dužnosti.

Rovera ne poznam osobno, nu velikoj množini Hrvata u emigraciji je poznato, da je upravo on bio taj, koji je najviše nagovarao pojedine rodoljube i borce da u tragičnom slučaju pok. borca i velikog rodoljuba Bože Kavrana podju u domovinu u šumu, a u više je slučajeva prikazivao, da je to i moja želja bila, i ako sam ja, čim sam za tu akciju saznao, pok. Kavrana pismeno zamolio, da se ne ide, jer da za to nije još vrijeme. Napose je poznato, da je Rover sve te osobe u grupama i grupicama prevodio preko granice i predavao u ruke navodnim Križarima, da ih oni vode dalje u šumu, a medjutim se je kasnije izpostavilo, da to nisu bili Križari, nego oznaši, koji su ljude odvodili u zatvor i na stratište, dočim se je Rover svakog puta natrag u Austriju vraćao, pa i posljenji put nakon predaje i istog pok. Kavrana. (U knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strani 88, 89 i 90 se nalazi "OKRUŽNO PISMO POVJERENICIMA "DRINE" u kojoj se mogu (pro)naći neki odgovori baš u svezi ovog Poglavnikovog Okružnog Pisma. Osim toga general Luburić i pukovnik dr. Marijan Pušić su izdali jednu posebnu "DRINU" br. 1/3, godina VI, travnja 1956. od 88 stranica, posvećena ČASTNOM SUDU o Srećku Roveru. Ta DRINA donosi zapisnike u detalje sa tog ČASTON SUDA koji se je održao u Valenciji, Španjolska u mjesecu svibnju 1956. Mo. Otporaš.)

Težko je vjerovati, da je i one izgrede, koje je sa svojim uputama australskim družtvima, koje je slao i po svim ostalim zemljama, učinio iz neke puste odanosti prema Luburiću, i da to, što je u stvari značilo sijanje razdora u našim rodoljubnim redovima, nije imalo neki drugi i dublji razlog. I ako nije lahko na temelju svega toga praviti skrajnje zaključke, ipak je u najmanju ruku neobhodno potreban veći oprez, jer nema nikakove dvojbe, da neprijatelj hrvatskog naroda nastoji sve poduzeti, kako bi ometao i spriečavao oslobodilački rad. Potreban je dakle oprez i sve mejre sigurnosti, jer bi u danom odlučnom času mogala stradati sama stvar, a uz to biti izvrženi najvećoj pogibelji i životi stotina i tisuća boraca u domovini i u inozemstvu.

Ja sam na to opetovano upozorio Luburića, nu to nije ništa koristilo, i on je vjerovao više Roveru nego meni te preko toga prelazio, pa i nakon moje odluke u gornjem smislu kod toga ostao.

Osim toga je Luburić u posljednje vrieme poduzimao posve na svoju ruku i samovoljno bez moga znanja i pitanja stanovite čine, a kraj toga je izpadalo, kao da to čini u moje ime, spominjući ga. Za takove samovoljen čine nisam mogao više snositi odgovornosti, tim više, što ista ne pada samo na mene, nego i na sve nas, kao što je to bivalo i u prošlosti, pa to moramo barem sada u tudjem svietu spriečiti.

Svima nam uviek mora biti pred očima narodna stvar, a nikako osobna pitanja nesmiju rad za nju ometati ili spriečavati. Svi smo prolazni, samo su domovina i narod vječni, za njih moramo sve žrtvovati, i na taj način s Božijom pomoći konačni cilj postići.

Ove pripomene stavljam do znanja svim pripadnicima oslobodilačkog pokreta, da svi budu izravno i neposredno o pravom stanju stvari obaviešteni, kako ne bi bili izvrgnuti bilo kakovim neistinitim informacijama.

Za Dom Spremni!
Dr. Ante Pavelić v.r."

(Kasnije ću iznijeti bez datuma i drugu okružnicu, ili je nastavak ove. Sami prosudite. Mo.)

Bobani
16-07-2015, 13:02
NASTAVAK POGLAVNIKOVA "OKRUŽNOG PISMA" BEZ DATUMA

Poglavnik
N.Države Hrvatske

(Izvor: Glavni Odbor organizacije Ujedinjenih Kanadski Hrvata, Toronto 17 ožujka 1962.)

N A Z N A N J E


Stavljam do znanja, da časopis, što ga Vjekoslav Luburić izdaje pod imenom "Drina" nije više nikakovo glasilo Hrvatskih Oružanih Snaga, niti ima išto zajedničkoga sa Hrvatskim Ustaškim Pokretom niti sa Hrvatskim Oslobodilačkim Pokretom u obće. Taj je časopis osobni list Vjekoslava Luburića koji se je izričito pismeno odrekao svih dužnosti, koje su mu bile dodjeljenje u prošlosti, a svojim se je neustaškim i nepoštenim ponašanjem i djelatnošću sam isključio is ustaških redova. Taj mu njegov časopis, kako je u nedavnom broju očito dokazao, sada služi izključivo za širenje najsramotnijih laži, što nije dostojno ni jednog poštenog čovjeka, a kamo li pripadnika Hrvatski Oružanih Snaga.

O tome obaviest nadležnim mjestima i pripadnicima Hrvatskog Oslobodiljačkog Pokreta.

Za Dom Spremni!
Dr. Ante Pavelić v.r.

(Imati će šta raditi i mnogo truda utrošiti hrvatski povijestničari u študiranju pisama Maksa Luburića i u traženju prave istine u razlazu POGLAVNIK/LUBURIĆ. Mo. Otporaš.)

Bobani
16-07-2015, 13:24
OKRUŽNO PISMO IVANA PRUSCA O SREĆKU ROVERU

(Ovo Okružno pismo Ivana Prusca je izdalo društvo "UJEDINJENI HRVATI AUSTRALIJE" iz Wollongong-a 2500, s adresom P.O. BOX 1474 pod naslovom OBAVIJEST i s potpisom Predsjednika KARLO MALINA, v.r. i Tajnika MATE ĆOSIĆ, v.r. s datumom Wollongong, 21. Rujan 1968. Mo, Otporaš)


"ULOGA SREĆKA ROVERA U POKRETU "10 TRAVANJ"

Nakon izlaska knjige "TRAGEDIJA KAVRANA I DRUGOVA" sve više dobivam pisama iz Australije i Novog Zelanda od različitih društava i pojedinaca s molbom, da im pobliže opišem ulogu Srećka Rovera u organizaciji pokreta "10 Travnja", koje je organiziralo državno vodstvo u emigraciji tokom 1946-1948. godine.

Rovera osobno poznajem od ljeta 1945. godine dok je još živio u logoru Fermo u Italiji. Poznajem ga kao povučenog čovjeka, koji je živio isto tako siromašno kao i većina od nas. U to vrijeme nije se isticao kao pobornik bilo kakovih akcija protiv Jugoslavije.

Glavnu riječ o takovim pitanjima imali su u logoru slijedeći časnici: dopukovnik Josip Tomljanović (Braco), bojnik Krešo Župan i bojnik Ivica Gržeta.

Od političkog vodstva bivše Hrvatske administracije (Ustaškog pokreta) glavnu su riječ imali državni tajnik ing. Mimo Rosandić, stožernik Julije Špalj i stožernik Jole Bujanović, koje je samo Kavran odredio 1946. godine kada je dolazio u Italiju kao član pratnje dr. Ante Pavelića, prilikom njegova prelaska iz Austrije u Italiju.

Koliko je meni poznato, Rover nije nikada prisustvovao tajnim dogovorima spomenutih predstavnika. Zadnji put sam sreo Srećka Rovera 1946. godine prilikom dolaska nadstavnika Ede Kršulja iz Modene u Fermo. Bio sam tada u logoru u Medeni u posjeti kod nekih prijatelja i tu mi se je pridružio nadsatnik Kršulj i izrazio želju da posjeti svoju rođakinju u Fermu, gospođu pok. bojnika Kovačića, kao i nadporučnika Rovera. S njim je on nekada služio u I. zdrugu pod zapovjedništvom pok. Jure Francetića (Viteza).

Poslije toga zadnjeg sastanka, koji je više ličio na upoznavanje sa osobama, koje je on trebao posjetiti, nikada nisam imao prilike čuti bilo što o Roveru sve do samog suđenja pripadnicima organizacije "10 Travanj" u zagrebu.

Prilikom čitanja pojedinih optužnica nije ništa izišlo na vidjelo, što bi Rovera za bilo što teretilo. Nitko nije Rovera optuživao da ga je nagovarao da pristupi tome pokretu.

Njega jedino optužuju kao ustaškog zločinca, koji je uživao veliko povjerenje kod člana Vodstva, Božidara Kavrana, s kojim je za vrijeme stare Jugoslavije sudjelovao u širenju ustaške misli na području Sarajeva.

Nakon presude pokrenuto je pitanje među nama preživjelim tko bi od vodiča mogao biti izdajnik. Svi smo bili uvjereni, da je jedini vodič Vučetić, zvani "Lojzek", bio upoznat s kanalom. On je, prema iskazima preživjelih, potajno tvrdio u bazi Trofaiachu, da je bio u Zagrebu, Karlovcu i u centralnoj bazi na Papuku.

Svjedoci tvrde, da je Srećko Rover došao u bazu Traofaiach koncem 1947. godine i da je povremeno odlazio u Njemačku. (Pročitajte u "PISMA MAKSA LUBURIĆA" o tome izvještaj Srećka Rovera kojeg je on dao ČASNOM SUDU HNO u Barceloni 1956. godine. Mo. Otporaš) Jasno je, da preživjeli svjedoci nisu mogli doznati kakvu je ulogu imao Rover na tim svojim putovanjima.

Svjedok iz prve grupe, koja je išla kanalom "Slovenija", vodnik Rupčić, pričao mi je kako se odigrala drama njihovog hvatanja. Kaže, da su ih vodili Vučetić (Lojzek) i Rover (Bimbo). On tvrdi, da je Rover onda bio kao pomoćni vodič te da on, kao i prethodni vodič, koji su vodili kanalom "Madžarska" vjerojatno nije imao nikakvo pravo da ispituje one, koji su ih dočekivali prilikom dolaska u domovinu.

Nadalje, ako bi se nekoga moglo optužiti za izdajstvo, onda bi to mogli pripisati prvim vodičima, koji su čak svojim životima platili nesposobnost onih, koji su im namjenili tu ulogu.

Iz ovoga se može zaključiti potpuno sigurno, da nisu čak ni oni imali bilo kakvo odobrenje od Vodstva da postavljaju pitanja onima, koji su već ranije stigli u domovinu, bolje rečeno onima, koji su ih primili i dalje upućivali do određenog mjesta. Uzmimo, na primjer, ulogu vodiča Josipa Branda, koji je čak poslije ubojstva poručnika Nemeca imao dužnost da ispita kanal "Madžarska" i da uspostavi kontakt s centrom na Papuku. Ali što je Brand mogao znati ili doznati o onima, koji su već odavno sjedili u okovima Udbe? Ništa drugo, nego samo ono, što mu je servirala Udba preko pretpostavljenog vodiča Leona Zlatara.

Dakle, može se sigurno tvrditi, da je znanje i ovlaštenje vodiča smanjeno na minimum. Njihova uloga je bila da ljude, koji su im povjereni, dovedu do prve prihvatnice, da ih predaju toj prihvatnici, uzmu pismene izvještaje i odma se vrate u bazu, gdje ih je dočekivao Kavran, kome su te dokumente predavali.

Nitko od nas četrnaestorice, koji smo ostali na životu, nije vidio Rovera u Austriji sve do konca 1947. godine, premda su od grupa, koje su išle preko kanala "Madžarska" ostala na životu trojica ljudi i ja kao četvrti. Istom kasnije grupe govore o Roveru kao vodiču.

Osobno ne znam, što je utjecalo na pok. Poglavnika da Roveru prepisuje ona djela, koja Rover ni u kakvom slučaju, sve da je i htio, nije mogao počiniti.

PRVO: Rover nikada ne bi mogao utjecati na onako visoke funkcionere, kao štu su bili Rosandić, Špalj, Tomljenović i drugi. On je svakako mogao utjecati na svoje vršnjake po činu i godinama, koji i onako nisu imali vodeću ulogu u Pokretu. A što se tiče nagovaranja ljudi da idu u šumu, onda sam ja veći izdajnik nego Rover, jer sam ja to činio po zapovijedi starijih časnika; naročito Tomljenovića. Čak sam iz svojih vlastitih financijskih sredstava platio put još trojici kolega, sa kojima sam po zapovijedi Tomljenovića prešao iz Italije u Austriju, prijavio se Kavranu i stavio mu se na raspolaganje.

Istina je, i to posve utvrđena, da Rover nije preveo Božidara Kavrana, kako mu to pripisuje pok. Poglavnik. Kavrana je 3. srpnja 1948. godine preveo Vučetić (Lojzek). To potvrđuje član državnog Vodstva, sada pok. dr. Mehičić, Božo Ratkić kao i materijal, sačuvan iz tih događaja.

Prilikom mojeg ponovnog dolaska u emigraciju i podnošenja izvještaja članu Vodstva dr. Mehičiću, koji se je s mojim izvještajem u potpunosti složio i rekao da je točan s napomenom, da bi bilo dobro iz tog izvještaja napraviti jednu knjigu i servirati je Hrvatskoj emigraciji, potvrđene su ove historijske činjenice i ustanovljeno je, da se sačuvani dokumenti i moja svjedočanstva poklapaju. Tom prilikom mi je pok. dr. Mehičić rekao, da se Kavran nije dobrovoljno predao, nego je sam pošao u domovinu uvjeren, da je sve u najboljem redu. Tada sam mu spomenuo Kavranovu izjavu na sudu, gdje on tvrdi, da se je dobrovoljno predao kad je čuo da su njegovi suborci pali u klopku i da želi s njima zajedno dijeliti kobnu sudbinu.

Tom prilikom spomenuo sam dr. Mehičiću kako sam čuo, odnosno čitao Poglavnikovo pismo "Do znanja", koje je upućeno povjerenicima Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta o Poglavnikovom nesudjelovanju u toj akciji. Mehičić je rekao, da to nije istina i da on osobno zna, da je Poglavnik bio obavješten o svemu, što je Državno vodstvo radilo i to preko svog teklića poručnika Ivice Krilića. (U izvještaju Srečka Rovera na ČASNOM SUDU HNO u Barceloni 1956. godine se spominje kako je Srečko Rover, po nalogu Božidara Kavrana ili Vodstva izradio 10.000 Poglavnikovih slika u vojničkoj odori i 10.000 slika s Poglavnikovom slikom u civilu, te da je to sve Poglavnik odobrio, mo)

U dužim razgovorima s dr. Mehičićem, koje sam vodio u vezi te tragedije, postavio sam i pitanje o Roveru i zamolio ga da mi kaže kako je moglo doći do upućivanja takvog pisma, od strane Poglavnika. Dr. mehičić je mišljenja, da je neprijateljska kontraobavještajna služba uspjela Poglavnika nagovoriti na takvu odluku. Usput mi je napomenuo, da to nije prvi slučaj da neprijatelj uspije provući lažne informacije, pomoću kojih želi nekoga odstraniti iz naših redova. (Na svu žalost još i dandans ima takovih Hrvata koji nasjedaju na neprijateljske laži i klevetaju druge poštene Hrvate bez ikakovih dokaza, mo. Otporaš)

Jednom mi je dr. Mehičić čak iz svojega stola izvukao neke dokumente i pokazao mi da vidim da tamo stoji, da se je Srećko Rover prilikom dolaska iz Njemačke obratio njemu, te da ga je osobno odveo u sjedište Odbora, koji se je nalazio u Sulzau i tamo ga upoznao s dr. Sušićem i dr. Frkovićem, od njih je dobio daljnje upute za rad. Napominjem, da je pok. Kavran u to vrijeme već bio u rukama neprijatelja. Prema tome, nema nikakvih dokaza na temelju kojih bi se moglo Rovera optuživati za bilo kakvo izdajstvo.

Naprotiv, da on to nije počinio, ima i previše dokaza, a i živih svjedoka. U prilog tome navodim slijedeće: nas preživjele ispitivali su za vrijeme istrage, a isto tako i poslije istrage o Roverovoj djelatnosti za vrijeme rata, dok se za Lojzeka nikada nitko nije interesirao.

Znam, da mlađa generacija teško može shvatiti naš položaj za vrijeme i poslije rata, jer mi smo bili članovi Ustaškog Pokreta i kao takvi morali smo izvršavati sva naređenja pretpostavljenih i biti disciplinirani. Mi smo morali izvršavati takva naređenja čak i onda, kada ona nisu bila u skladu s našim shvaćanjima. Usput napominjem da je povijesna istina, da nikada u ovakvim sistemima nije jedno vrhovništvo moglo napraviti grješku, nego se to uvijek pripisivalo ljudima nižeg ranga, jer u stvari netko mora snositi odgovornost za neuspjehe.

Zato ubuduće moramo dobro otvoriti oči i paziti, da nam neprijatelj ne podvaljuje kojekakve smicalice, radi kojih mi moramo trošiti sve svoje snage i uz to upropaštivati najbolje sinove Hrvatskog naroda.

Što se tiče Roverova "izdajstva" u vezi spomenute organizacije, možete biti potpuno na čistu da on to nije i ne snosi nikakvu krivicu za to. On je samo svjesno izvršio namjenjenu mu ulogu i bio jedan od uzornih članova mlade boračke elite, koja je već dala za domovinu, a da od nje ama baš ništa nije dobila. (Koliko nas takovih imade!, mo)

Za sudbinu pokreta "10 Travanj" tražimo uzroke u našoj nesposobnosti, a ne bacajmo krivicu na bilo koga i to bez ikakvih dokaza! Ovdje bih htio navesti još nekoliko kardinalnih grješaka, koje je počinilo Hrvatsko državno vodstvo.

Prvo: nije se nikako smjelo ići vezom "Domovina-emigracija".

Drugo: nije se smjelo godinu dana slati ljude u istu bazu.

Treće: HDV (HDV su inicijali za Hrvasko Državno Vodstvo, mo) uopće nije uočavalo što piše jugoslavenska štampa, koja je za čitavo vrijeme šutjela o organizaciji, koja je djelovala javno.

Četvrto: Najgluplje je bilo to, što su i nakon pogibije Nemeca i Kutleše nastavili slati ljude istim kanalom ("Madžarska"), bez obzira da li su oni prije streljanja odali policiji kanal ili nisu.

Peto: što nisu tražili od onih, koji su ranije poslani, da se barem dvojica vrate iz grupe i to onda, kada dobiju obavijest da su sretno stigli u bazu.

Preko vaše štampe, koja izlazi u dalekoj Australiji, zahvaljujem se svim društvima i pojedincima za narudžbu knjige "TRAGEDIJA KAVRANA I DRUGOVA". Ujedno vam želim svima skori povratak u našu slobodnu i Nezavisnu Državu Hrvatsku. I. Prusac, v.r.

I. PRISAC
Siezenhiemerst. 155
5020 SALZBURG, Austrija.

(To je IZJAVA Ivana Prusca, svjedoka mnogih dogodovština, patnja i muka u organizacije akcije "10 Travnja". Najveće trzavice, sumnje i svađe oko ove akcije su proizišle od onih koji su najmanje znali o čemu se radi. Osobno sam spreman povjerovati više onima koji su bili svjedoci bilo koje akcije u borbi za hrvatsku slobodu i Hrvatsku državu, nego onima koji to pripričavaju po onoj: čula, vidila, kazala. Engleski se to kaže: HEAR- SAY! Mo)

Bobani
17-07-2015, 03:17
VEZANO UZ SREĆKA ROVERA - IZJAVA SVJEDOKA O AKCIJI BOŽE KAVRANA

Piše: Stipe Šego
"DANICA" - Chicago, USA - Srijeda 14 travnja 1971.

( Stipe Šego 1913-1990, naravno Hercegovački Hrvat, bio u vojski HOS NDH, pripadnik sedme (7) skupine Bože Kavrana, uhićen u Mađarskoj u prosincu 1947. godine, bio u zarobljeništvu u sovjetskoj Rusiji do 1956., živio u Chicagu, bio vrlo aktivan u hrvatskim nacionalističkim gibanjima; na izjave Marija Polića "Od Mostara do Bleiburga" koji su izlazili u "Hrvatskom Glasu", Stipe Šego je odgovarao SVJEDOCI GOVORE u novini "OBRANA" 1966. Pošto ovaj opis Stipe Šege - kao svjedoka - iz novine DANICA daje neke nama nepoznate detalje iz te Bože Kavrana Akcije, mišljenja sam da bi ovaj opis trebao biti uključen u PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA, tim više što je 1956. godine u Barceloni, Španjolska, Hrvatski Narodni Odpor pokrenuo sudski proces u obranu poručnika HOS-a Srećka Rovera. Na tom procesu su bili razmatrani mnogi u to doba dostupni materijali koje su iznosili tada još živi svjedoci mnogih dogodovština i mnogih događaja, te na osnovu iznešenih činjenica, puručnik Srećko Rover je oslobođen svih mogućih krivnja. Molim zainteresirane da pregledaju pisma koja se odnose na taj proces o Sreću roveru. Moja opaska, Otporaš.)


U listopadu prošle godine došao je u Chicago poručnik H.N.Odpora za Australiju g. Srećko Rover. On je došao na poziv drugih dužnosnika Odpora iz Sjedinjenih Država, da bi što bolje uskladili rad u organizaciji.

Kako je nepobitno dokazano nazad 15 godina, da Srećko Rover nije bio kriv u Akciji Bože Kavrana, kojom je prigodom došlo radi toga do razilaženja između generala Vjekoslava Luburića i dr. Ante Pavelića, uza sve to nakon 15 godina od toga događaja, neki ljudi još i danas postavljaju pitanje o sudjelovanju Srećka Rovera u toj Kavranovoj akciji. Istina je, da je u ovom slučaju najgore to, što ljudi o tome stavljau pitanje, najmanje znadu, kako je ova akcija počela i dalje se razvijala.

Neprijatelj i te kako ima interesa ubacivati sumnjičenja i svađu među nas, jer je lažna propaganda najuspješnije oružje u komunizmu. Zato je potrebno upozoriti čestite Hrvate, da ne nasjedaju komunističkoj lažnoj i štetnoj propagandi.

Kako sam bio jedan između prvih organiziran (sedma (7) grupa, mo) u Kavranovu akciju, te mi je dužnost dati slijedeću izjavu o toj akciji.

Još 1945. godine počeli smo se organizirati za tu akciju u izbjegličkom logoru Fermo u Italiji. Kako sam već bio poznat s bojnikom Ljubom Milošem (Ljubo Miloš i Maks Luburić su rođeni rodijaci, sinovi dviju sestara, mo) i bojnikom Antom Vrbanom, još u Hrvatskoj, jer smo sva trojica služili u Ustaškoj obrani kod generala Luburića. Kao takovi dogovorili smo se povratiti nazad u Austriju a iz Austrije u Hrvatsku. Na 17 ožujka 1946. prebacili smo se u Austriju. Uzelo je skoro više od godinu dana, dok su se skupine počele prebacivati u Hrvatsku. Ja nisam otišao među prvim skupinama zbog toga što sam slomio ruku.

U mjesecu studenom 1947. stigao sam u bazu Traum Feir. Ta baza služila je za sakupljanje grupa, koje su imale ići u Hrvatsku. Tu sam našao Antu Zubića, Tomu župana (osobno sam poznavao ovog Tomu Župana i svu njegovu obitelj. Živio je u Sacramentu a ja u San Franciscu, Californija. Mnoge stvari mi je pričao i kako se je borio u hrvatskim šumama sve do konac 1948 god., mo) i još par radnika, koji su opskrbljivali bazu. Ova dvojica imenovanih, Zubić i Župan, još su živi i nalaze se u Sjedinjenim Američkim Državama.

Moja skupina krenula je na put 18 siječnja 1948. (Ovdje treba spomenuti i knjigu Ivana Prusca "SPREMNI DATI ŽIVOT ZA HRVATSKU". Ja ovu knjigu posjedujem u kopiji, možda i kopija od kopije, s početkom stranice 94. Sve stranice do 94 fale, osim na prvoj stranici slika Ivana Prusca u vojničkoj odori. Slika je vrlo mutna zbog mnogih kopiranja, ali je ipak vrlo uočljiva. Na stranici 321 pisac navodi da su u grupi sedam (7) bili: Murat, ustaški nadporučnik, Ante Vicković, ustaški poručnik, Stipe šego, ustaški zastavnik, Marijan Orlić, ustaški poručnik, Đuro Krajinović, oružnički vodnik i još dvojica, čijih se imena ne sjećam. Ova grupa je pala Rusima u ruke u prosincu 1947. Stipe Šego govori o mjesecu siječnju 1948., dakle neka dva mjeseca razlike. Moja opaska.) Išlo se je preko Mađarske. Kako je mnogima već poznato, da su se skupine počele prebacivati u Hrvatsku u srpnju 1947., a kako sam gore naveo, da je moja skupina išla u siječnju 1948., te kada to sravnimo s prvom skupinom i mojom, onda imamo 5 mjeseci razmaka. Tako da 18 siječnja 1948. Rover se nije pojavljivao u bazi niti je tko u bazi rekao jednu samo riječ o njemu. Baš je ovo taj glavni ključ, da sve da je i bio, Rover nije mogao naškoditi organizaciji. Jer je sve bilo u partizanskim rukama, dok je Rover još sjedio u Italiji.

Kada pogledamo sudbinu onih nekoliko vodića, koji su izgubili svoje živote u poslu ove organizacije, a to su Josip Brend, Nimec Zlatar, Cvitković i Krajinović - ova dva posljednja vodili su moju skupinu - i Cvitković je ubijen u Mađarskoj, dok je Krajinović umro u Moskvi od ruskih kundeka - onda će nam stvar biti jasnija. Đuro Krajinović pričao mi je da je on vodio prvu skupinu koja nije imala nikakve veze s Domovinom.

Kada analiziramo knjigu Gordana Vukovića "Akcija Gvardijana" i knjigu Ivana Prusca i ostalih preživjelih učesnika te akcije, onda se može čisto zaključiti da je prva skupina stigla daleko u unutrašnjost Hrvatske i tek tamo pala u ruke partizana.

Kako je prva skupina nosila radio stanicu, ona je pala u ruke partizana skupa sa šifrom. Da Miloš i Vrban nisu odali šifru partizanima, onda se ne bi ništa dogodilo ostalim skupinama. Drgu je kardinalnu pogrešku napravilo vodstvo u Austriji jer nije nikada dobilo niti jednog čovjeka nazad sa terena, nego je stalno nasjedalo partizanskim lažima. Pred moj odlazak došao je k nama u bazu pok. Božo Kavran. I noćio s nama. Tada sam imao priliku s njim razgovarati. Pozvao je mene i vodića na šetnju. Dok smo šetali izvadio je jedan komadić papira i rekao vodiću, da pošalje jednog čovjeka iz prvih skupina (tj. iz domovine nazad u bazu, mo) jer da su mu se ispričavali da nitko ne zna madžarski a put vodi kroz Madžarsku pa bi mogao stradati. Meni je dao jednu vojnu kartu s posebnim oznakama i rekao mi, da to ne smijem nikome pokazati, nego zapovjedniku, kada dođem u šumu.

Vratimo se opet natrag na Srećka Rovera koji se iselio u Australiju poslije tog nesretnog slučaja. Rover je nastavio dalje raditi na organizaciji naših ljudi u Australiji i Oceaniji. General Luburić se međutim naselio u Španjolskoj, a Ante Pavelić dao mu ovlast da vodi njegove sljedbenike svugdje u emigraciji osim u Argentini. Tada je general Luburić imenovao Rovera povjerenikom za Australiju i Oceaniju. Tako je to trajalo preko 7 godina nakon neuspjele Kavranove akcije. Kada se je godine 1955. Ante pavelić morao sakrivati od argentinskih vlasti, onda je profesor dr. Andrija Ilić tražio od Rovera novca za pomoći dru. Anti Paveliću, i da Rover pošalje novce preko prof. Andrije Ilića. Rover je odgovorio prof. Andriji Iliću da je on slao novac prije preko generala Luburića i da će i dalje tako raditi. Ako bi se što dogodilo gen. Luburiću, onda bi Rover slao novac preko dr. Džaferbega Kulenovića. (Ovo je jako važno znati, jer otkriva neke - ako ne i sve - spletke oko svađe ili svađa generala Luburića i Poglavnika. Osobno sam poznavao dra. Andriju Ilića i ovdje otvoreno govorim da je i mene bio zaveo u spletke protiv generala Luburića. Srećaje bila ta da sam se ja otrijeznio na vrijeme, jer sam napisao generalu Luburiću žučljive naravi pismo od nekih 53 ili 54 pitanja. Uvijek mi je žao da nemam kopije tog pisma, ali imam generalov odgovor meni, koji se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MKAS LUBURIĆA" na stranici 125. Mo. Otporaš.)

U to vrijeme još je izlazio mjesečnik "Izbor" u Argentini, koji je pri kraju svoga opstanka počeo pisati protiv svećenika i Katoličke crkve. Mjesečnik je uređivao i izdavao predratni iseljenik Josip Subašić, koji je prije rata u Argentini bio integralni "Jugoslaven". Da stvar bude još bedastija, Ante Pavelić je odobrio ovakovo pisanje "Izbora" i tek tada se je počelo Rovera optuživati, da je kriv za neuspjeh Kavranove Akcije. Srećko Rover tada se je obratio na sve preživjele učesnike Kavranove akcije s jednom okružnicom, u kojoj je tražio, da svaki od njih dadne izjavu u vezi Rovera i Kavranove akcije. General Luburić i Rover zatražili su čak, da se osnuje sud, koji će osuditi Rovera, ako je kriv. (I uistinu taj je ČASNI SUD osnovan i proces održan u Barceloni, Španjolska. Tiskana je posebna knjižica DRINA br. 1-3 travanj 1956, God. VI. u kojoj su iznešeni razlozi sazivanja ovog ČASNOG SUDA. Mo.) Kako protivna strana nije pristala na ovakav nepristrani sud, naravno da je izgubila. Istina je, kako svatko lako može vidjeti, za sve su to bili krivi novci. Da je Srećko Rover poslao profesoru Andriji Iliću novac, nikada mu se od ovoga ne bi bilo ništa reklo. Srebrenjaci su po srijedi. (Teško je danas reći jeli ili nije Stipe Šego, kada je ovu izjavu pisao 1971. godine, mislio na Judine trideset (30) srebrenjaka, mo.) Ta je "afera" potresla HOP do temelja, jer su ga napustili ponajbolji od najboljih. Tada su se pojavili razni letci, optužbe...i sve što ne valja. Na jednoj strani general Luburić, Džaferbeg Kulenović, Rover i ostali, a na drugoj okolica Ante Pavelića. Nitko drugi nego naš zajednički neprijatelj nije imao koristi od ove naše zajedničke tužne svađe.

Ovom prilikom želim prigovoriti vodstvu akcije Kavran, zašto nikad nije dalo u javnost svoju izjavu o toj tragičnoj akciji. Postrojnik dr. Lovro Sušić, ministar dr. M. Frković, ministar dr. Mehičić spadali su u to vodstvo Kavranove akcije. Oni su imali cijeli arhiv o toj akciji i nisu nikada dali nikakvu izjavu o toj našoj tragičnoj akciji.. Istina, Mehičić je nazad nekoliko godina umro, ali ostali dok su još živi, trebali bi o tome nešto napisati da ne ode s njima u grob.

Z A K L J U Č A K

O Srećku Roveru mogu mjerodavan sud dati samo oni koji su sudjelovali u akcije Bože Kavrana, jer oni najbolje znadu, kako su se događaji odvijali u ovoj organizaciji. Mi svi preživjeli sudionici te akcije znamo, da Srećko Rover nije kriv. Zato hrvatska poštena i rodoljubna javnost ne smije nasjedati neprijateljskim lažima. Neprijatelji bi htjeli pod svaku cijenu kompromitirati Srećka Rovera, jer im on smeta od svojih mladih dana. Srećko Rover postao je u svojoj 18 godini života ustaša i revolucionarac. Još za kraljevske Jugoslavije kao mladić prolazi kroz beogradske zatvore radi svoje ustaške djelatnosti. S poznatim hrvatskim rodoljubima, pa i samim Božom Kavranom, gnjio je kao mladić po jugoslavenskim zatvorima radi svoga rodoljublja.

Za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske Srećko Rover služio je kao časnik u Crnoj Legiji i u njoj postao pobočnikom legendarnog hrvatskog junaka Jure Francetića. Komunistička Jugoslavija optužuje ga radi njegove rodoljubne djelatnosti u Australiji. Srbo-komunistička Jugoslavija poslala je i ubojice na njega u Australiju, ali Rover svojom vještinom i hrabrosti uspjeva izbjeći smrti, iako je dobio nekoliko uboda od noža. (Ovdje se radi o pokušaju atentata na Srećka Rovera u Melbourne-u 12 listopada 1966. Tko je pomno pratio i čitao PISMA MAKSA LUBURIĆA mogao je tu u tim pismima pronaći i pismo(a) Maksa Luburića u kojima on ističe da su mu neki iz Australije javili da se je to radilo više o nekoj osobnoj stvari, nego li nekom političkom ili neprijateljskom pokušaju ubojstva. Nadajmo se da će i ova stvar postepeno izići na čistac, mo)

Ovo je samo jedan mali isječak iz života i rodoljubnog rada Srećka Rovera. Nadam se, da će ova moja Izjava i osvrt na akciju Bože Kavrana osvjetliti neke nepoznate ili manje poznate činjenice u aferi Bože kavrana.

Stjepan Šego,
2717 S. Princenton Ave.,
Chicago, Illinois 6o616
U.S.A.

Nadolazći opis će biti Okružno pismo Ivana Prusca o ULOGA SREĆKA ROVERA U POKRETU "I0. TRAVANJ". Otporaš.

Bobani
22-07-2015, 21:02
DRŽAVNOPRAVNA IZJAVA O RAZJEŠENJU RIMSKIH UGOVORA‏

Annie Boban
6:52 PM
shp.bizhat.com/Rimski.html

HRVATSKA NACIONALNA UZDANICA
Škrinja hrvatske misli

Otac Domovine

Početna

DRŽAVNOPRAVNA IZJAVA O RAZRJEŠENJU RIMSKIH UGOVORA

(Nije tito sa staljinističkim partizanima povratio silom oteta i prisvojena hrvatska područja od fašističke Italije, kako je on to razvikao i labave Hrvate u to uvijerio do tolike mjere da ih ima i danas koji u to vjeruju. Priloženi link govori da je to Poglavnik učinio čim mu se je pružila politička povoljna prilika, te povratio sva područja Mitici Državi Hrvatskoj i tu poslao vojsku Hrvatskih Oružanih Snaga. otporaš.)

Dne 18. svibnja 1941. izvršen je diktat fašističke Italije protiv netom obnovljene Nezavisne Države Hrvatske.

Njemačka, u čiju se je pomoć nadala Hrvatska, spremala se na ratni pohod protiv Sovjetskog Saveza, te je u tom pravcu bila i usmjerena njezina vanjska politika.
Kako je Italija bila jedini potencijalni saveznik Njemačke u Europi, a unutarnje stanje bilo je vrlo težko zbog gubitka talijanskog kolonijalnog carstva u Africi, mlada Hrvatska Država morala je postati žrtva talijanskih teritorijalnih presizanja, te je Njemačka u tom slučaju pokazala svoju nezainteresiranost za hrvatska prava na jugo-zapadne granice.

9. rujna 1943. Italija je kapitulirala i zatražila separatni mir sa Saveznicima. Tom prilikom je Poglavnik izdao zapovied Hrvatskim Oružanim Snagama da oslobode oteta područja i dao Izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, kako sliedi:

Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori i to: ugovor o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko-primorsko područje, te izmjena pisama glede upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule.

Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nisu nikada ni stupili u život. Naprotiv svi oni probitci Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani.

Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajućih stranaka u novom europskom poredku.

Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje sa neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadašnjih saveznika, nema nikakove stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unapried sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život privedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku.
Dano u Zagrebu, dne 10. rujna 1943.

Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić.

xxxx

Prilažem komentare sa portala Kamenjar.com



Predsjednica osuđuje sve totalitarne režime, uključujući nacistički, a što o tom režimu kažu vlasti poražene NDH pogledajte na slijedećem letku po kojem je Nijemac (Njemački vojnik op.a.) prijatelj svakom poštenom Hrvatu, dok onaj tko smatra da je njemački okupator neprijatelj taj nije pošten.


Milan vuk • prije 2 sata

vučino, hvala ti na priloženom, što je očiti dokaz da je Poglavnik i Hrvat svih stoljeća dr. Ante Pavelić povratio SVE koje je sliom prilika okupirala fašistička Italija hrvatske krajeve Matici Državi Hrvatkoj, prije nego je to tito prisvojio i kitio se tuđim perjem, to jest perjem Poglavnika Ante Pavelića, da je on sa svojim staljinističkim partizanima povratio okupirane krajeve Hrvatskoj. Tito je došao na gotovo, a velika le laž da su partizani to povratili. Još ti jednom hvala na ovom povjestnom dokazu. Nadajmo se da će te ovaj dokaz uvjeriti da si bio prevaren i bio u zabludi. Ako ti ovaj dokaz ne pomogne, onda, za tebe i sve one koji misle kao i ti, vrijedi ona: KRIVO DRVO SLOMI A NE ISPRAVI!
4

Uredi

Bobani
23-07-2015, 01:10
shp.bizhat.com/Rimski.html

Bobani
25-07-2015, 12:36
CHRISTOPHE DOLBEAU KOJI VOLI HRVATSKU

Christophe Dolbeau: Ante Pavelić - Izuzetna sudbina

Objavio/la: Krešimir K
Nadnevak: Srpanj 24, 2015
in: Iz Otporaševe torbe
5 Komentara

Christophe Dolbeau: Ante Pavelić - Izuzetna sudbina

U čemu su dakle hrvatski nacionalisti manje vrijedni poštovanja nego Boers Paula Krugera, nego irski borci Sinn Feina ili cionistički borci Haganaha i Irguna ?

Godina 2009. obilježava u isto vrijeme 120. rođendan Ante Pavelića (rođen 14. srpnja 1889.) i 50 godišnjicu njegove smrti (28. prosinca 1959.).

Tom prigodom, neka nam bude dopušteno da se ukratko vratimo na životni put i osobnost tog slavnog osnivača Ustaša i šefa Nezavisne Države Hrvatske, čovjeka kojeg čuvari < Besprijekorne Povjesti > imaju običaj opisati što crnje.

Pored aveti kojima se hrani njegova zlokobna legenda i pored uvreda i laži koje se osipaju na njega već 60 ili 70 godina, Ante Pavelić ostaje u očima mnogih svojih sunarodnjaka jedan od glavnih boraca za nacionalnu nezavisnost, veliki simbol hrvatskog otpora.

Za to bez sumnje ima više razloga.

Nepopustljivi rodoljub

ante pavelic portretKad se promatra životni put Ante Pavelića, onda smo u prvi mah iznenađeni preranom zrelošću karaktera, cjelovitošću i ustrajnosti njegova zalaganja.

Za njega život nije pasivan i zato vrlo rano uzima odvažnu odluku u političkoj raspravi.

Njegovi izbori su izbori uvjerenja, sasvim oprečni sporazumaštvu i politici čekanja.

Kasnije će se odreći olakog napredovanja u službi radi obrane teških sporova, napustiti zastupničku stolicu i titulu uglednog pravaša za daleko nezavidniji položaj emigranta van zakona, prije nego preuzme upravljanje zemljom u najtežim mogućim okolnostima II. svjetskog rata.

Prisiljen u dva navrata bježati sa rodne grude (znači 26 godina progonstva), izložiti svoj život streljivu plaćenih ubojica (spomenimo samo Peru Grubera i Davora Jakšu), živjeti oskudno (u Italiji je posjedovao vlastitu krletku za uzgajanje kunića kako bi uštedio novac), i kriti se pod lažnim imenima, nemože ga se sigurno smatrati političkim špekulantom.

U vrijeme kada svugdje uspijevaju i paradiraju sumnjivi političari, svi mogući lukavci i prevrtljivci, treba ustanoviti da je Pavelić bio jednog drugog kova.

Njegova odluka da brani Domovinu jednako zaslužuje pažnju.

Još od rane mladosti, sasvim spontano, Ante Pavelić se odaziva pozivu nacije sa zanosom koji će ga pratiti cijelog njegova života.

U njega nema oklijevanja, nema sumnje, nema zabuna ni kompromisa: Domovina je uvijek prva i njezini interesi upravljaju svim političkim odlukama.

U vrijeme kad je puno političara spremno jeftino rasprodavati nacionalni suverenitet i prodati svoju dušu, ta tvrdokorna vjernost može izgledati pretjerana i zastarjela, bez koje bi se možda ipak Hrvatska prepustila < asimilaciji >.

Protivno nekim tvrdnjama, Ante Pavelić ni u kom slučaju nije politički < pustolov >.

Stranka kojoj je prišao i čiji će postati jednog dana podpredsjednik nije šačica ekstremista, nego dostojna i štovana ustrojba, koja sudjeluje posve normalno u političkom životu zemlje.

Nasljednica čistog domaćeg nacionalizma Ante Starčevića, Eugena Kvaternika i Josipa Franka, Stranka prava nema ništa zajedničkog s fašističkom strankom.

Prije napredna, njezin program (1. ožujka 1919.) potvrđuje

< da hoće da očuva hrvatskom narodu njegovo tisućgodišnje od djedova baštinjeno pravo na svoju slododnu državu > ;

traži nezavisnost na hrvatskim područjima, jamči građanima sigurnost, osobnu slobodu, slobodu izražavanja i okupljanja, tajnost dopisivanja, slobodu savjesti, jednakost pred zakonom, pravo na socijalnu pomoć i na rad.

Na socijalnom planu taj program traži jednaku plaću za žene, zabranu rada za djecu mlađu od 14 godina, dnevni rad od 8 sati, nedjeljni odmor i učestovanje radnika u dobiti poduzeća.

Nužna obrana

U 1929. godini, pošto je kraljevska diktatura stavila kraj na parlamentarni sustav, Ante Pavelić je odlučio nepokoriti se, ali time ne postaje fašist kako su ga neki opisali.

Istina, Ustaše koje je osnovao u tom razdoblju usvajaju strogu stegu, uobičajenu za tajnu oružanu borbu, ali njegov politički i socijalni program ostaje vjeran seljačkoj i socijalno-kršćanskoj tradiciji Ante Starčevića : nikakovog traga totalitarizma, nikakovog načela rasizma, nikakovog antisemitizma.

Zahvaljujući toj umjerenosti, pokret privlači simpatije ljudi poput poduzetnika Stipe Javora, pisca i dramatičara Mile Budaka, sveučilišnih profesora Milana Šufflaya i Davida Karlovića, koji nisu egzaltirane osobe.

Što se tiče Ante Pavelića, on se redovno uskljađuje s ljudima kao što su odvjetnik Ante Trumbić (jedan od očeva Jugoslavije) i geopolitičar Ivo Pilar koji upravo nisu baš fašisti.

Suočeni sa diktaturom koja batina, strijelja i vješa bez ustezanja, Ustaše nemaju drugog izlaza nego pružiti oružani otpor i uzvratiti udarac.

Neki su tu strategiju osuđivali kao nemoralnu, u svakom slučaju suprotnu katoličkom pogledu kojeg su javno zastupali većina vođa pokreta.

Ne želeći ni najmanje braniti političko nasilje, ipak podsjetimo te kritičare kako Crkva nikad nije kršćanima zabranila da se brane.

Nije li u Sokolovcu fra Luka Ibrišimović legitimno uzeo oružje i otjerao Turke ?

Nije li za proslavu lepantske pobjede papa Pio V proglasio blagdan Gospe od pobjede kojeg će Grgur XIII kasnije preimenovati u blagdan svete Krunice ?

U svojoj encikliki Populorum progressio (26. ožujka 1967.), papa Pavao VI jasno precizira da se pobuna opravdava < u slučaju očite i dugotrajne tiranije koja grubo krši osnovna ljudska prava i opasno šteti zajedničkom dobru nacije >.

Kasnije (5. travnja 1986.) u svojoj Instrukciji o kršćanskoj slobodi, kardinal Ratzinger potvrđuje to gledište.

U istoj perspektivi samoobrane zasigurno treba razmotriti i ubojstvo kralja Aleksandra na 9. listopada 1934.

Taj čin nije banalno političko ubojstvo nego < tiranicid > (ubojstvo tiranina), koji je posve opravdan, barem u očima hrvatskog naroda, zbog krvava nasilja počinjena po naredbi ili u ime kralja.

U etičkom obzoru, možda nije izlišno podsjetiti da je Tacit u svoje vrijeme odobrio ubojstvo Nerona, dok Cicero prikazuje smrt tirana (Sulle i Cezara) kao < najljepše od svih sjajnih djela > i da sami veliki teolozi poput Svetog Augustina, Ivana Salisburijskog i svetog Tome Akvinskog ne isključuju, u krajnjim prilikama, tu radikalnu mogućnost.

Izvan takvih opravdanja, ostaje nam legitimna mogućnost da se upitamo o skoro jednoglasnom neprijateljstvu koje svjedoče mediji prema hrvatskim rodoljubima toga vremena.

Oružana borba za opstanak naroda i obrana svog prava na posjedovanje države nije samo po sebi nešto posebno grozno i perverzno, stoga su sotonizacija i progoni koji pogađaju Antu Pavelića i Ustaše krajnje sumnjivi.

U čemu su dakle hrvatski nacionalisti manje vrijedni poštovanja nego Boers Paula Krugera, nego irski borci Sinn Feina ili cionistički borci Haganaha i Irguna ?

U čemu je hrvatska stvar manje pravedna i u čemu se pobunjeni Pavelić toliko razlikuje od Michaela Collinsa, Menahema Begina ili Ben Guriona ?

Nije li zapravo veliki grijeh Poglavnika i Ustaša to što su uskočili na međunarodnu političku scenu u lošem trenutku, to znači u trenutku kad se ono što su tražili - raspad Jugoslavije (i Male Antante) - frontalno sučeljava s planom Washingtona, Londona, Pariza i Moskve, svemogućih glavnih svjetskih gradova Lijepog, Dobrog, Pravednog i Istinitog. ?

Na čelu Hrvatske države Kada su sile osovine 6. travnja 1941 započele ofanzivu protiv Jugoslavije, Ante Pavelić i Ustaše nisu im se pridružili.

Poglavnik je saznao za početak operacije preko radiopostaje BBC. Konačno, nisu s njime Njemci mislili krojiti sudbinu Hrvatske, nego sa Vladkom Mačekom, vođom Hrvatske seljačke stranke.

Kako bilo, razne spontane pobune pomogle su ipak Ustašama da se nametnu i osvoje čast proglašenja nezavisnosti glasom pukovnika Slavka Kvaternika.

Već 15. travnja, Pavelić se vratio u Zagreb i na 16. travnja osniva svoju prvu vladu.

Protivno glasinama koje kruže, uspostavljeni režim uopće nije sastavljen od zločinaca i nesposobnih revolveraša.

Poglavnik nije početnik i okružuje se nadasve kvalitetnim i iskusnim ljudima s odgovarajućim sposobnostima potrebnim za preuzimanje državnih odgovornosti :

njihova prosječna starost je oko 47 godina, svi su slijedili doktorske studije, a njihova odanost nacionalnoj stvari je besprijekorna.

Sposoban vođa i dobar političar, Ante Pavelić uspijeva nametnuti neku vrstu < svetog saveza > i privući svom režimu značajan broj stranačkih osoba koje su osposobljene izvan Stranke prava ili Ustaša.

Veliki broj ministara, visokih savjetnika i župana, isto kao i većina zastupnika poziva se, primjerice, na Seljačku stranku.

Podrijetlom Hercegovac i stari prijatelj hrvatskog islama, uspio je postići što malo hrvatskih političara prije ili poslije rata uspjeva, dakle iskrenu i masovnu podršku muslimana.

Ugled islamskog svećenstva je povraćen, brojni muslimani imaju pristup najvećim državničkim dužnostima - ministri, župani, visoki časnici, poslanici, diplomati, visoki službenici - i njihova zajednica se povraća na zasluženo mjesto u krilo nacije .

U odnosu na pravoslavce, Poglavnik donosi odluke koja izgledaju nadasve pravedne : on poštuje slobodu savjesti i vjeroispovjesti, ne mješa se u duhovni život, ali stavlja kraj neovlaštenom srpskom uplitanju obdarujući hrvatsku državu svojom vlastitom autocefalnom pravoslavnom crkvom (isto kao Srbija, Albanija, Rumunjska, Poljska ili Gruzija).

Ta crkva dobiva posebni status gdje treba podcrtati da tu nema ništa posebno nepogodnog ili ponižavajućeg jer preuzima, zamalo detaljno, stavke pravilnika Srpske Pravoslavne Crkve iz 1931 godine !.

Država nikako ne priječi napredovanje građana pravoslavne ispovjesti pod uvjetom da su lojalni Hrvatskoj.

Konačno vlada broji jednog pravoslavnog ministra (Sava Besarović), dok vojska prihvaća više generala (Fedor Dragojlov, Milan Uzelac, Lavoslav Milić, Dušan Palčić, Đuro Gruić) i mnogi časnici (pukovnici J. Stajić, Vladimir Graovac, Marković) su te vjeroispovjesti.

Oprečno toj politici pomirenja, bilo je, sigurno, nekoliko slučajeva progona i nepravde pred kojima ne treba zatvoriti oči.

Daleko malobrojniji i daleko manje opasni nego što se govori, to su bili činovi nekontroliranih osoba ili službenika koji su prešli ovlaštenja.

Ante Pavelić ih je kategorično osudio, idući čak do naredbe (30. kolovoza 1941.) o izricanju smrtne kazne nad počiniteljima nasilja vjerskog karaktera ! Sa židovskom zajednicom, situacija se pokazala složenijom radi zahtjeva nacista.

Dugo predvodjena židovom (i cionistom) Josipom Frankom, Stranka prava nije bila nikada antisemitska i Ustaše imaju u svojim redovima odredjeni broj Židova ili ljudi obiteljski povezanih sa židovima.

Pri svemu tome vlada nije mogla izbjeći niz mjera koje kažnjavaju izraelsku zajednicu, jer zbog njemačkog pritiska, radilo se o preživljavanju režima i možda čak Hrvatske Države.

Svjestan svoje odgovornosti i uloge, Ante Pavelić nastoji vjerovatno smanjiti stvarni domet tih mjera.

To u svakom slučaju sugerira Raul Hilberg u svojoj knjizi Uništenje evropskih Židova (Pariz 1985) gdje piše :

< Hrvatska zakonska odredba ubacuje ipak jednu klauzulu posebnog značenja, dajući državnom poglavaru ovlast da prizna svim ne-Arijevcima koji su korisno služili hrvatskoj stvari prije 10. travnja 1941. puna prava Arijevaca.

Kako se moglo često vidjeti, iza čvrsto zatvorenih ulaznih vrata širom se otvorio pomoćni izlaz > (str. 614).

Zatim ubacuje pribilješku da < broj počasnih Arijevaca se mjececima redovito povećavao >.

Većina ministara je izgleda postupalo na isti način :

Andrija Artuković traži od svojih službenika da olakšaju prelaz Židovima koji to žele u okupiranu talijansku zonu, dok prema SS-Sturmbannführer Hans Helmu (4), hrvatska vojska daje sigurno utočište velikom broju židovskih liječnika.

Činjenica je da je veliki broj Židova bio itekako žrtva bolne nepravde : puno više nego Anti Paveliću koji nije nikada pokazivao ni najmanji antisemitizam, izgleda da je nadasve trebalo pripisati odgovornost Sicherheitdienstu i fanaticima koji su se krili iza njega.

Sudužnik (u nužnoj obrani) jugoslavenskog poraza, Hrvatska iz 1941. nije u poziciji tražiti bilo što od pobjedničkih sila (u očima vođa sila osovine ona je ni više ni manje dio neprijateljske poražene zemlje).

Nasuprot pretenzijama Njemaca, Talijana i Mađara ostaje joj samo < mudrovati > i slijediti savjet koji je već dao Isusovac Baltazar Gracian u XII. stoljeću : < obući se u lisičiju kožu kad se ne može koristiti lavlja >.

U tom svjetlu očito treba analizirati Rimski Ugovor zahvaljujuci kojem Ante Pavelić ostvaruje suživot s Italijom, a ujedno onesposobljava djelovanje četnika iz Dalmacije.

Daleko od optužbi za izdaju i nesavjesnost koje su mu lansirali njegovi neprijatelji, Ante Pavelić dokazuje, kroz te pregovore, tu vrlinu (< virtu >) koju Machiavelli preporučuje svom Princu : uz cijenu formalnih ali nikako nepovratnih ustupaka, on dobiva na vremenu i spašava bitno.

Nastavak dogadjaja ubrzo će mu dati pravo.

Još jedanput, djelovanje Poglavnika ne sadrži ništa posebno sablažnjivo :

godine 1921., Michael Collins je morao potpisati Londonski Ugovor, priznajući položaj dominiona Commonwealtha i amputaciju Ulstera, da bi preživjela Slobodna Država Irska ;

god. 1939., Slovačka je morala prihvatiti Schutzvertrag i to nije smetalo Francuskoj, Engleskoj i SSSR-u da priznaju njezinu nezavisnost ;

dok Finska, ona je spasila svoju samostalnost tek ustupanjem SSSR-u (1947) više područja, plativši ucjenu od 300 milijuna dolara i prihvativši (1948) < njihovu pomoć, prijateljstvo i suradnju >.

Nemilosrdni rat

Od svog dolaska na vlast, Ante Pavelić se mora suprostaviti rušenju i ratu.

U tim uvjetima, ne djeluje drugačije od drugih državnih vođa : dokazani neprijatelji hrvatske samostalnosti, osumljačeni pobunjenici i pristaše neprijatelja bivaju hapšeni i zatvarani.

Podsjetimo usput da je Francuska zatočila više od 70.000 osoba (računajući židovske izbjeglice) u 1939. god., da je Engleska zatočila 1.300 građana sumnjajući da su simpatizeri fašizma i najmanje 26.000 građana neprijateljskih država, i da u 1942 god., SAD zatvaraju 106.000 osoba japanskog podrijetla (među kojima je 75.000 američkih građana).

Ne samo na planu vojne sigurnosti nego i na političkom, predbacuje se isto Poglavniku što je uhitio ili uklonio jedan broj protivnika.

Takvih slučajeva je možda bilo, ali oni prestavljaju, u najgorem slučaju, nekoliko desetina osoba.

Za usporedbu, dobro je znati sto je < demokratsko > čisćenje prestavljalo u nekoliko zemalja-uzora Zapadne Evrope : u Francuskoj, na primjer, 250.000 osoba je bilo uhapšeno u 1944. god., više od 100.000 je bilo pobijeno, tisuće izbačeno sa posla i više od 50.000 je izgubilo građanska prava ; u Italiji, 300.000 fašista ili smatranih takvim je pogubljeno ; u Norveškoj, to su 92.000 građana koji su sudski proganjani (od 3,3 milijuna stanovnika) ; u Nizozemskoj, na kraju, 200.000 osoba je uhapšeno, 127.000 lišenih biračkog prava, 95.000 izbačenih iz državnih službi i 60.000 lišenih državljanstva.

Sada, što se tiče komunista, koji su u isto vrijeme politički neprijatelji Ustaša i vojni neprijatelji Hrvatske Države, represija izgleda, još jednom, potpuno opravdana.

Ako se usporedjuje sa onim što se radilo u Grčkoj u 1945.-49. god. (gdje se osnaženi poticajem Londona, pravoslavni nadbiskup Damaskinos i general Zervas prestavljaju kao glavosječe komunista), ili u Indoneziji 1965. god.

(kada Sukarno, osnažen blagoslovom Washingtona, likvidira 500.000 komunista uglavnom kineskog podrijetla, i političko čišćenje udvostruči etničkim čišćenjem), možemo čak tu represiju smatrati umjerenom i jako razumnom !

Užasni sukob u kojem se našla NDH i način na koji Pavelić vlada tom situacijom također zaslužuju nekoliko opaski.

U nekoliko tjedana, Poglavnik uspijeva osnovati vojsku i osposobiti je za djelovanje.

Polazeći od ničega, Italija i Njemačka mu sigurno pomažu, ali pitanje je tko bi drugi ?

Napokon, sa strane Saveznika nikomu ne smeta što su Anglosaksonci u cijelosti financirali, opremali, hranili i vodili poljske, nizozemske, česke, norveške i francuske postrojbe.

Što se tiče SSSR-a one su dobile od svojih zapadnih prijatelja 22.000 aviona, 12.000 tenkova i 385.000 kamiona.

Za razliku od svojih protivnika, ta mlada hrvatska vojska nije sastavljena od paravojnih bandi i slobodnih strijelaca ; poslušna, ustrojena, noseći jasno prepoznatljivu uniformu, ona sluša vođe koji se ne pozivaju na boljševičku revoluciju nego na austrougarsku vojnu tradiciju.

Glede njezina vladanja, nema mu se ni više ni manje što prigovarati nego vladanju vojski drugih zaraćenih strana.

Kako je André Malraux realistički utvrdio, < ima pravednih ratova, nema pravednih vojski >.

Kako bilo, profesor McAdams je magistralno izložio laži komunističke propagande u svezi navodnog lošeg postupanja sa savezničkim pilotima, (5).

Glede nekoliko slučajeva osvete koji se pripisuju hrvatskim snagama, teško se danas izjasniti, tim više što je proteklo 60 godina i što su izmišljani u korist Beograda.

Neosporno je, izgleda, to da su neki hrvatski vojnici, suočeni sa posebno divljim razbojnicima, bili obavezni poduzeti protumjere.

Treba li još podsjetiti da su u to vrijeme u svim civiliziranim zemljama, ratni zakoni zabranjivali civilima sudjelovanje u sukobu, ne priznajući nikakova prava < partizanima > i dajući redovnim snagama pravo na odmazdu.

Na kraju, oni što negoduju (ili se pretvaraju da negoduju) zbog okrutnosti antiterorističke represije i strogosti hrvatskih prijekih sudova, podsjetimo ih da do 9. listopada 1981., kazneni zakon vrlo demokratske Republike Francuske predviđa smrtnu kaznu za zločin protiv državne sigurnosti, izdaju i špijunažu, oružani napad na državnu vlast i na teritorijalnu cjelovitost (u tu kategoriju spada promjena ili rušenje ustavnog poretka, poticanje na građanski rat, ilegalno podizanje vojnih snaga ili ilegalno izdavanje vojne zapovjedi).

Smrtna kazna se mogla jednako primjeniti u slučaju napada na unutarnju sigurnost (organiziranja naoružanih bandi, atentata u cilju raspirivanja pokolja i pustošenja), sudjelovanja u ustaničkom pokretu, zločinima i barbarstvu, tjelesnog mučenja uhićenih, zadržanih ili ilegalno zaustavljenih osoba. Na te zločine zakon vojnog suda dodaje dezerterstvo u oružane bande, nasilje nad ranjenicima, pobunu za vrijeme rata i izbacivanja vlaka iz tračnica u slučaju ubojstva.

Daleko od karikature

Shvatit ćemo iz ovih nekoliko razmatranja kako lik Ante Pavelića nikako ne odgovara lažnoj i naivnoj karikaturi koju stvaraju njegovi preziratelji.

Uostalom, nisu li tu spomenuta samo neka obrazloženja kako bi se prikazala pravednija slika o njemu, o njegovoj Državi i njegovom pokretu i nadasve vjernijoj povjesnoj istini.

Da bi ga se pravednije ocijenilo, treba još spomenuti privatni život i oca obitelji, podsjetiti na njegova ideološka djela i čak djela romanopisca, govoriti o njegovom zalaganju da ponovno uspostavi Sabor (što nije pak ništavno u jednoj nedemokratskoj i protuparlamentarnoj Evropi) ; treba isto riješiti nesporazum o deklaraciji rata Saveznicima (isključivo formalnu i simboličnu, jako sličnu objavi rata silama osovine od Čilea i Argentine u veljači i ožujku 1945.) i konačno progovoriti o njegovoj ekonomskoj politici obnove (koju komunist V. Bakarić kasnije naziva rezultatom istinitog privrednog čuda ili < booma >).

Nesvakidašnji lik Ante Pavelića ima i tajanstvenu stranu koja ne narušava njegov ugled : živeći pod više lažnih imena, godinama izmiče kraljevskoj žandarmeriji prije nego što se ponovo pojavi i vrši dužnosti vođe, da bi ponovo nestao u prirodi, svibnja 1945. god., pred nosom i bradom svojih neprijatelja.

Kasnije će nestati iz Buenos Airesa jednako oprezan.

Njegov romantični život pun nevjerojatnih doživljaja svjedoči o njegovoj nepokorivoj ustrajnosti :

čovjek se zavjetovao obrani svoje domovine, nikakova nevolja neće ga nikad skrenuti od njegovih ideala i samo će smrt uspjeti slomit njegov zanos. Iznad sofističkih dokaza i znanstvenih umovanja, nije li sam po sebi uzor o kojem trebaju razmišljati svi koji će u XXI. stoljeću ponijeti stijeg hrvatskog nacionalizma?

Christophe Dolbeau

(1) A. Pavelić, Putem Hrvatskog Državnog Prava, Madrid, Domovina, 1977, str. 70-76.

(2) Džamija Poglavnika Ante Pavelića, Madrid, Domovina, 1988.

(3) M. Obrknežević, < La evolución de la ortodoxia en Croacia y la Iglesia Ortodoxa Croata >, in Studia Croatica, N° 76-77 (1980), str. 49-74.

(4) B. Bušić, < Demografische Verluste in Kroatien und Jugoslawien von 1941-1946 >, in Kroatische Berichte, Heft 2, 1977, str. 11-16.

(5) C. Michael McAdams, Croatia, Myth and Reality, Arcadia, Croatian Information Service, 1998. Objavljeno u Ecrits de Paris, N° 719 od travnja 2009.

Preveo Ivan Čulić/Dragovoljac.com

Bobani
30-07-2015, 05:27
MARKO SINOVČIĆ: RAZGOVOR S POGLAVNIKOM O RIMSKIM UGOVORIMA

(Donosim ovdje jedan vrlo vazan povijesni dokumenat koji potiječe iz prve ruke, dakle nije "čorbine čorbe čorba" tj. čula rekla, nego odgovor od osobe kojeg se je toliko puta bezrazložno napadalo, okrivljivalo da je "prodao" dio hrvatskog područja Italiji. Evo šta o tome osobno Poglavnik kaže: Otporaš.)

Marko Sinovčić : razgovor s Poglavnikom

Negdje početkom 1949. g. dok je pripremao knjigu ''NDH u svietlu dokumenata'', Marko Sinovčić zamolio je dr. Pavelića za objašnjena o nekim pitanjima koja se izravno i neizravno tiču Hrvatske. Radilo se uglavnom o pitanjima oko podpisivanja Rimskih ugovora. Dr. Pavelić je vrlo rado pristao na razgovor. Ovdie ćete moći pročitati dio toga razgovora koji je objavljen u spomenutoj knjizi Marka Sinovčića, a po nama, vrlo je zanimljiv radi otkrivanja istine oko dogadjaja u prvim danima Nezavisne Države Hrvatske i tzv. ''prodaje Dalmacije'' Italiji.

- Ovih sam dana, Poglavniče, čitao u časopisu ''L'Europeo'', a zatim u časopisu ''Sloboda'' izvadke iz uspomena Filipa Anfusa. Tamo on, medju inim kaže, da ste Vi na sastanku s Mussolinijem potvrdili prijašnje sporazume s Talijanima i da ste zagarantirali njihovu primjenu. Biste li mi o tome mogli nešto kazati?

- Nadam se da ćeš me nadživjeti, pa ćeš pri tome imati priliku čitati moje memoare, koji su napisani, ali će biti objavljeni tek nakon moje smrti. U njima se o svemu tome podrobnije govori. Ovaj čas mogu na Tvoje pitanje ukratko odgovoriti sliedeće: Nikada i ni u kojem slučaju nisam za vrieme čitave moje emigracije ne samo sklopio bilo kakav politički ili teritorialni sporazum s Italijom, nego ni to pitanje nije nikada bilo pretreseno pri mojim razgovorima s Mussolinijem, ili bilo kojom drugom talijanskom političkom osobom. Ako, dakle, nisam o tome nikada nikakav sporazum sklopio, nisam mogao nikada ni potvrditi ni njegovu primjenu zagarantirati.

- Znači da je time oborena i Perićeva tvrdnja, prema kojoj bi ugovor izmedju Vas i Italije o priznanju talijanskih prava, postojao još prije talijansko-jugoslavenskog rata?

- Naravno! I ne samo njegova, nego i svih onih, koji će se truditi, a takvih će biti, jer inače ne bismo bili ljudi - da me prikažu kao izdajicu. Vidio si Perićevu argumentaciju. Ništa bolje neće biti ni onih drugih. Težko je, kad se čovjek nema zašto zakvačiti. Uvjeravam Te, da su svi ti dokazi mojih sadašnjih i budućih superkritičara, a koji su više-manje 1945. bili moji lojalni suradnici - a ja bih bio prema njima - počinio izdaju nad hrvatskim narodom 1941., ili možda još prije, da su, velim Ti, svi njihovi dokazi sazidani na glinenim nogama. Prema tome, kada kažem, da nisam nikada prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske sklopio nikakvog političkog ili teritorialnog ugovora s Italijom, onda time odgovaram Periću i svima, koji budu u buduće takove tvrdnje iznosili.

- Prihvaćam Vašu rieč, Poglavniče, ali mi ipak dozvolite, da Vas podsjetim na jednu bilježku grofa Ciana. On pod nednevkom 23. siečnja 1940. bilježi, da ste toga dana na sastanku s njime utvrdili glavne točke priprema i djelovanja. Ne bi li se ovaj zapisnik mogao shvatiti kao neka vrst sporazuma?

- Možeš shvatiti kako hoćeš, ali ja ću Ti odmah reći o čemu se radi. Kako Ti je poznato, Mussolini se često bavio mišlju da napadne Jugoslaviju. Ta ga je misao posebno zahvatila početkom 1940. godine. Tom prilikom pozvao me Ciano na sastanak u Rim i tu smo pretresli pitanje ustaške akcije u tome pravcu. Ja sam od Ciana tražio slobodu kretanja ustaša u Italiji i prema granici Jugoslavije. Ujedno sam priobćio Cianu nacrt ustaških akcija, ali pod uvjetom da talijanska vojska ne prelazi naše granice, jer da bi to moglo omesti uspjeh. O budućim odnosima s Italijom nije bilo govora.

- Malo prije sam spomenuo Vaš sastanak s Mussolinijem. Možete li mi kazati, koja je bila svrha toga sastanka?

- Nadam se, da si iz materijala, koji si sabrao za svoju knjigu mogao uvidjeti, da uza sav sporadični antijugoslavenski stav Italije - Osovina nije htiela rušiti Jugoslaviju, nego ju je, naprotiv, htiela još tiesnije privezati uz svoja kola. Tako je došlo i do pristupa Jugoslavije Trojnom Paktu. Osovina se tome jako veselila, ali je sve kratko trajalo. Kad je došlo do beogradskog puča, pozvao me Mussolini u Rim. Čitav naš razgovor se kretao oko pitanja, da li će doći do rata Osovine i Jugoslavije. Moraš znati, da je Italija imala gorko izkustvo u ratu s Grčkom, pa se bojala obveza, koje bi za nju mogle nastati, ako bi došlo do sukoba s Jugoslavijom. Zato je pokušala posredovati izmedju Berlina i Beograda, da bi se sukob riešio na miran način. Ja sam uvjeravao Mussolinija, da će do rata sigurno doći.

- Vi ste imali još jedan sastanak s Mussolinijem prije Vašega povratka u domovinu, i to nakon proglašenja Nezavisne Države Hrvatske. Ovaj put ste razgovarali o granicama?

- Već sam Ti rekao, da o granicama nije bilo nikada govora za vrieme mog boravka u emigraciji.

- O kralju, dakle?

- Još manje. To će doći kasnije. Mussolini me je pozvao da me pozdravi kao poglavara države i da mi izrazi čestitke. Tom prigodom dotakli smo se i pitanja talijanskog poslanika u Zagrebu. Mussolini mi je predložio jedno ime: Randi (doušnik u Ministarstvu vanjskih poslova Italije). Ja sam odgovorio da nemam ništa protiv te osobe, ali da bi mi bilo svakako draže, kada bi za to mjesto bio imenovan Cortese, koji je nama učinio znatne usluge. Kako se Cortese u to vrieme nalazio u Tokyu u svojstvu tajnika poslanstva, do njegova dolazka imenovao je kao odpravnika poslova Casertana. Kasnije je Casertano imenovan poslanikom, jer se dolazak Cortesea zategao, a Italija je svakako htjela imati u Zagrebu poslanika, pa je tražila od mene ''placet'' za Casertanea, koji sam ja odmah dao. Prije raztanka Mussolini me pitao, kojim ću putem u Zagreb. Rekao sam mu, da ću preko Trsta. On mi je na to ponudio svoj osobni zrakoplov. Ja sam odbio s motivacijom, da želim ući u Hrvatsku na čelu mojih 700 ustaša.

- Nadam se, da mi ne ćete zamjeriti, ako Vam postavim još koje pitanje. Sada se već nalazimo na području Nezavisne Države Hrvatske. Dana 13. travnja Vi ste stupili na njezino tlo. Kako to, da ste tek 15. travnja ušli u Zagreb?

- To su dva razloga po sriedi, i to: prvo, na putu od Sušaka nailazili smo po svim mjestima na mase svieta, koje su nas oduševljeno pozdravljale. Ja sam svugdje morao govoriti, i tako je vrieme odmicalo. Navečer smo stigli u Dugu Resu. Doček je bio veličanstven. Tek što smo stigli, približio mi se jedan njemački častnik i zamolio me, da čim prije dodjem u Karlovac, jer da me tamo čekaju njemački i talijanski zapoviednici. Bilo mi je vrlo žao naroda, ali nije bilo druge nego čim prije stići u Karlovac. Pozvao sam Sertića, rekao sam mu o čemu se radi i izdao nalog, da odmah za mnom krenu u Karlovac, a ja sam se odvezao s njemačkim častnikom. Kad sam stigao u Karlovac njemački i talijanski zapoviednici pozdravili su me kao glavara države. Poslije toga sam otišao u stan dr. Nikšića.

- Tamo ste našli Anfusa?

- Ne, Anfuso je došao sutradan.

- Da li ste Vi znali, da on dolazi?

-Evo kako je bilo! Ja sam Ti , naime, zaboravio reći koji je drugi razlog, da sam u Zagreb stigao dva dana kasnije. Dido Kvaternik me je uvjeravao, da situacija još nije čista, da je još uviek revolucionarno gibanje, da još nije uzpostavljen podpuni red, pa da nebi bilo poželjno krenuti prema Zagrebu. S druge strane, mene je tako boljelo grlo, pa me liečnik savjetovao, da još ne idem. Tako smo još 14. travnja kanili ostati u Karlovcu. Tog jutra javljeno mi je iz Zagreba, da je tamo stigao Anfuso, i da ima sa mnom razgovarati o vrlo važnoj stvari. Kako sam još taj dan kanio ostati u Karlovcu, naredio sam da ga tamo dovedu. Netom je stigao, priobćio mi je o čemu se radi. Naime, iz Zagreba su poslali u Berlin i Rim brzojav, u kojemu traže priznanje Nezavisne Države Hrvatske. U brzojavu upućenom u Berlin traži se samo priznanje, dok se u onome, koji je poslan u Rim traži priznanje NDH u njezinim etničkim i poviestnim granicama. Anfuso mi je priobćio, da Mussoliniju brzojav nije jasan, pa želi da se konkretnije izjasnimo. Ja sam na to stilizirao drugi brzojav, u kojem sam tražio samo priznanje, a pitanje granica, da se rieši redovitim diplonatskim putem. Pozvao sam Slavka Kvaternika i predočio mu koncept brzojava. On je smjesta izrazio svoju suglasnost i ja sam ga nakon toga predao Anfusu, da ga odmah iz Karlovca uputi Mussoliniju. Nu, kako su bile prekinute veze, savjetovao sam mu da osobno odnese Mussoliniju, što je on i učinio.

- Niste li taj brzojav dali na odobrenje Niemcima? Anfuso, naime, kaže, da ste Vi taj brzojav tražili i dobili suglasnost Berlina.

-To nije istina, ja u tom pogledu nisam imao što razgovarati s Berlinom. Ja sam bio sviestan situacije. U našoj tek uzpostavljenoj državi bilo je još grupa srbskih vojnika, dvie strane vojske zauzimale su sve jače položaje, a mi smo bili bez vojske. Zar je onda bio čas, da se čitava stvar zateže radi stilizacije jednog brzojava? U tome času bilo je od najveće važnosti, da dobijemo priznanje stranih država, a pitanje granica biti će naknadno riešeno.

- Kakvu je ulogu, Poglavniče kod toga svega odigrao Veesenmayer?

- Kad mene nije odigrao nikakvu ulogu. On je bio njemački agent, kojemu je bila povjerena uloga kod HSS-a, nakon što su njezini predstavnici ušli u pučističku vladu. On je imao izpitati odnos HSS-a prema Beogradu i mogućnost njezina izkorištavanja u eventualnom sukobu sa Jugoslavijom. S ustašama je došao u doticaj sasvim slučajno, i to tako, da je Slavku Kvaterniku donio jedno pismo, koje mu je iz Berlina poslala njegova kćerka. Slavkova kćerka, u brizi za svojim otcem, izašla je na uzletište i pitala, da li netko putuje u Zagreb. Javio joj se jedan nepoznati čovjek, kojemu je predala pismo. Bio je to Veesenmayer. U tome pismu ona moli otca, da se sakrije, jer bi mu Simović mogao kakvo zlo učiniti. Naime, Kvaternik je 1918. u ime ''Narodnog Vieća'' pozdravio srbsku vojsku pri ulazku u Zagreb. Na čelu te vojske nalazio se Simović. Kad je Kvaternik kasnije prišao ustašama, zamjerio se Simoviću. Veesenmayera je ukopčao s Kvaternikom dr. Iljadica i on bi sigurno znao o tome nešto više reći.

- Spomenuli ste, Poglavniče, sastanak u Ljubljani. Biste li mi htjeli nešto o tome reći?

-S Cianom sam se sastao u Banskim Dvorima. Netom je sastanak počeo, Ciano je raztvorio veliku zemljovidnu kartu, na kojoj su već bile povučene granice. Postavio mi je dva priedloga. Prema prvom, granična crta bi išla do Samobora, do preko Karlovca, Dimare i Mosora do crnogorske granice, a prema drugom nešto zapadnije, ali u tom slučaju Italija bi tražila vojni savez. Ja sam na to odmah odgovorio, da na takvoj bazi ne mogu uobće razgovarati. Pitao sam, da li njima više vriedi Dalmacija ili prijateljstvo sa Hrvatima. Vi hoćete, rekao sam im, Dalmaciju, a ne vodite o tome računa, da je ona pasivni kraj, a Italija ima dosta pasivnih krajeva. Ona ima već dosta potežkoća s prehranom, pa zar si još hoćete dozvoliti luksus, da hranite još jedan milion ljudi, i to ne Talijana? Na to se javlja jedan general i kaže ''da njih vode stratežki razlozi''. Ja sam mu na to odvratio, da ne razumijem, kakvi bi to bili stratežki razlozi u doba zrakoplova, i topova dalekog dometa. On mi na to odgovara, da su Talijani vodili dva rata za Dalmaciju i da je se zato ne će odreći. Ja sam mu odvratio - da će onda voditi - i treći! Zatim se opet javlja Ciano i pitao me, kako bih ja to riešio? Odgovorio sam mu da nemam naslova, da postavljam teritorialne ustupke i zato ne mogu tražiti da nam vrate Zadar, ali kako poznam situaciju Zadra, sve što sam pripravan ustupiti, jest malo okolice Zadra i Trogir. Ciano je bio suglasan, ali nije mogao donieti nikakove odluke prije nego se konsultira s Mussolinijem. Savjetovao sam ga da ga brzoglasno nazove, što je on i učinio. Mussolini mu je dogovorio: ''Io non posso essere rinunciatore!'' (Ja ne mogu biti onaj koji se odriče). Trebaš znati da je Mussolini nakon prvoga svietskoga rata oštro napadao i nazivao odricateljima one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio da se njega sada isto tako nazivlje. Time je moja borba za Dalmaciju bila znatno otežena. Kad mi je Ciano priobćio Mussolinijev odgovor, ja sam odvratio, da onda o tome ne možemo više razgovarati. Zaključili smo, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem.

- Nego, Poglavniče, kod Ciana i Anfusa naišao sam na nekoliko mjesta na izraz: - talijansko-hrvatska personalna unija i carinska unija. Tko ih je predlagao i kako je ta stvar tekla?

- Jednu i drugu stvar su predliožili Talijani. Onu prvu Talijani su već predlagali kod pregovora sa Mačekom i na nju su pristali Mačekovi izaslanici. Sada su je predložili i meni. Sviestan opasnosti, koja nam od tuda dolazi i zanjući za prikrivenu mržnju, koja vlada izmedju Savojske kuće i Mussolinija, pa da bih to osujetio, zamolio sam talijanskoga kralja, a da za to Mussolini nije znao, da bi on kao starješina Savojske kuće, koja je u Hrvatskoj poznata još iz doba Eugena Savojskoga, predestinirao jednu osobu iz te kuće za hrvatskoga kralja. Kad je kralj na to pristao, obaviestio sam Mussolinija redovotim diplomatskim putem. To mu, naravno, nije bilo milo, ali nije mogao ništa protiv odluke svoga kralja. Što se tiče carinske unije, stavr se odigrala na sliedeći način: - nju je forsirao Ciano, a iza Ciana je stajao Conte Volpi. Ja sam shvatio o čemu se radi. Bile su u pitanju hrvatske šume. Zato sam se energično opirao. Kad to pitanje nisam mogao riešiti redovitim diplomatskim putem, zatražio sam sastanak s Mussolinijem. Do tog sastanka je došlo u Tržiću 7. svibnja. Tamo sam iznio razloge, zašto Hrvatska ne može pristati na carinsku uniju. Mussolini je shvatio i rekao sliedece: ''Non si deve fare niente che potesse gettare un ombra sulla indipendenza della Croatia! - Ne smije se ništa ušiniti, što bi moglo baciti sjenu na nezavisnost Hrvatske!''

Čitajući ovaj razgovor možemo se malo vratiti u prošlost i na osnovu pročitanoga predočiti si situaciju u kojoj se nalazilo državno vodstvo Hrvatske u prvim danima NDH. Država je u svom početku, bez vojske, Njemačka je zauzeta ratovanjem, a Italija nas pritišće svojim zahtjevima, a uza sve to ostatci srbske vojske maltretiraju hrvatsko pučanstvo u nekim selima itd. Kao što smo već pisali na stranici NDH, naše vodstvo bilo je u velikoj dilemi, ili potpisati Rimske ugovore i žrtvovati jedan dio Hrvatske ili ne potpisati i prepustiti cielu Hrvatsku Italiji koja je zauzela neprijateljski stav. Trebalo je stvoriti odluku: ili pristati na amputiranu Hrvatsku i u njoj omogućiti samoobranu ili postati igračka u talijanskim rukama? Ni jedna država nije nastala bez krvi i odricanja, pa tako nije mogla ni Nezavisna Država Hrvatska.

(Zato Rimske ugovore treba razumieti i njihova podpisnika s naše strane ne osudjivati. Bili su bolni, ali mi smo uz njihovu cienu imali svoju državu, čije smo granice prema Jadranu mogli jednoga dana proširiti, kao što smo zaslugom onoga istoga podpisnika Rimskih ugovora i proširili. Kvaternik je rekao za Pavelića, da je on jedini u tim danima gledao u sve karte. Nije li on u tim kartama vidio i slom talijanskog imperija i vraćanje izgubljenoga hrvatskoga teritorija? Svi dokumenti stoje uz dr. Pavelića. Možda to mnogima nije po volji, ali tok poviesti ne možemo zaustaviti.

Ako je netko kriv za Rimske ugovore, krivi smo mi, Hrvati, zato što smo htjeli svoju državu! Mo.)

Bobani
03-08-2015, 00:25
OD RADOSTI I VESELJA USTAŠKA SUZA ZA HRVATSKU

Dragi moj Franjo,
Šaljem ti nešto što sam sastavio za tebi i za sve Hrvate koji ljube i vole Hrvatsku. Čitaj i uživaj! Ovlaži svoje oči od veselja čitajući ovo kao što sam ovlažio i ja moje, osobito sada kada se diže spomenik prvom predsjedniku RH dru. Franji Tuđmanu u Kninu. Doći će vrijeme da će Hrvati s velikik veseljem i ljubavlju dignuti vječiti spomenik našem prvom Poglavniku Hrvatse Države NDH u sred Zagreba i na granci DRINI. Veliki poZDrav tebi i svim tvojima. Bog! MB. Otpraš.


Najradosniji trenuci obnovitelja hrvatske slobode i nezavisnosti-


Zagreb, 9. listopada



Vedro talijansko nebo, vedrije i jasnije od djetinjeg oka. Proljetno sunce nekako veselije grije, sve pupa i oživljuje, u duše naših ustaša uvlači se neka tiha i skrovita radost, predosjećaj o velikoj bliskoj budućnosti, koja je na pomolu. Pokrajina Avellino, najdivniji kutak Italije: sunce, pjesma, cvijeće i dražest. Izgleda da se priroda natjecalo s ljudskim duhom, u obogaćivanju toga kraja i u tom natjecanju stvorila ono, što joj gotovo nigdje na kori zemaljskoj nije u potpunosti uspjelo. Bujno zelenilo okružuje sam gradić Avellino, a tamo prema jugozapadu vide se obronci tamnomrkog i jezivog Vezuva, kojemu se sučelice usidrio Napulj, jedan od najljepših svjetskih gradova.

U skromnom stanu u Avellinu sjede dvojica ustaških časnika i šute. Od vremena na vrijeme šutke se pogledaju i ništa više.

- Marko, što naši u domovini rade? Hoće li ona biti ubrzo oslobodjena?
- Nadajmo se. Ja čekam svakim danom brzojavku od Poglavnika.
- Ne strahuj, brzojavka će pravovremeno stići, uzdajmo se u njega i Providnost.

Opet zašutiše. Lagani proljetni povjetarac leluja cvatuće jorgovane, koji neobično opojno mirišu, kakvi samo u Avellinu cvjetaju. U to se na vratima pojavi listonoša s brzojavkom. Srce naših boraca življe zaigra. Danas je utorak, 8. travnja, treba da se nadju još danas s ostalim drugovima u Napulju, a u četvrtak sa svima u Pistoji, gradiću sjeverne Italije. Brzo uzmu najnužnije stvari, kojih nije bilo Bogzna kako mnogo, i upute se na avellinski kolodvor. Na putu do Napulja pridruži im se još desetak drugova. Svi su razdragani, jer znaju, da se Jugoslavija uplela u rat s osovinskim silama i tako sebi potpisala smrtnu osudu, znaju da će iz te borbe izići pobjednicom i njihova sveta majka Hrvatska, za dobrobit koje im se nikakva žrtva ne čini preteškom.

Iz Napulja krenuše vlakom kroz srednju Italiju prema Pistoji, gdje su se imali svi sakupiti. Putovanje je bilo veoma ugodno, kakvo samo može biti u prvo proljetno doba u tom kraju Italije. Govori se veoma malo i to ono najnužnije, najpreče. Ta kako bi i govorili, kad je srce prepuno osjećaja, a duša i mašta već brode oranicama i poljima, šumama i vrletima oslobodjene domovine Hrvatske? Tako im je meko pri duši. Znaju, da ne će naći sve uredjeno i stišano, znaju da će morati prolijevati more krvi i žrtvovati mnoštvo života dok potpunoma ne oslobode okovanu domovinu i osiguraju joj mirniju i sretniju budućnost Sve to oni znaju i razmišljaju o tome, ali to ne može narušiti njihovo veselje, već ga naprotiv umnožava i uzveličava.

Na Veliki Četvrtak, oko pola dana, stigne njihov vlak na kolodvor u Pistoji. Na kolodvoru ih dočekaše neki ustaški častnici, stari borci, te dočastnici i ustaše. Tu se izrukovaše i izgrliše sa starim drugovima i istomišljenicima, a zatim se uputiše u logor. Nije bilo vremena, a nisu imali ni volje za razonodu, već se stali savjetovati što da se čini. Odmah im bi podijeljeno ustaško odijelo, kojega do tada nisu imali, te oružje i streljivo, kao i cjelokupna ratna oprema. Stvaraju se nacrti o možebitnom napadaju na Jugoslaviju, ako to ustreba, o pomoći braći, koja su najvećma ugrožena od neprijatelja.

Onda zapadoše u maštanja o onoj, koju već godinama nisu vidjeli, o onoj iz koje su bili protjerani i bačeni u daleku tudjinu da medju stranim svijetom, koji ne pozna ni jedne riječi njihova slatkog jezika traže utočište i zaštitu. Je li se išta promjenilo? Jesu li one male, bijele kuće još uvijek iste? Jesu li prostrane livade još uvijek cvjetne; muču li goveda i bleje li ovce po pašnjacima? Čuje li se svugdje meka i živa hrvatska popijevka? Odzvanjaju li sure litice brda onim živim uzvicima i dozivanjem? Gori li još na očinskom ognjištu sveti kućni oganj? Njihova srca udaraju mahnitom radošću, a blaženi smiješak talasa se njihovim opaljenim licem. U to ih iz slatkog sanjarenja prene vijest: - Poglavnik dolazi! Poglavnik dolazi! Svi se ubrzo okupiše, da dočekaju svoga Poglavnika. Već su bili pridošli svi ustaše iz brojnih pokrajina Italije. Ukupan broj časnika, dočasnika i ustaša iznosio je 340 ljudi.

Poglavnik je došao kao uvijek ozbiljna i zamišljena čela, srdačno se rukovao sa svima i sa svakim prozborio dvije tri ljubazne riječi, osvrnuvši se na ove povjesne dane, koje upravo proživljavamo. Svi su pogledi bili uprti u njega, u njima se ljeskala ljubav i privrženost, a ujedno i strahopočitanje. Svima je bilo lagodno pri duši, ostvaruje se njihov san; njihov trud, izgnanstvo, žrtve i samoprijegor krune se uspjehom.

Uvečer se svi okupiše oko krugovalnika, da čuju razvoj dogadjaja u domovini. Najednom suspregoše dah, srce im življe i mahnitije stane udarati, nadimlju se grudi, a u grlu ih nešto draži, rekao bi, na, sad će ti okorjeli borci, ti divovi proplakati. Bežični brzojav donosi do ušiju izgnanika najveseliju vijest: "Maršal Slavko Kvaternik proglasio je Hrvatsku Slobodnom i Nezavisnom Državom".

Jedan je čas zavladala mrtva tišina, i kucaj se srca nije mogao čuti, a onda odahnuše duboko ustaške grudi i nutarnje uzbudjenje trebalo je dijeliti da se lakše snosi ona snažna bujica čuvstva. Svi se rukuju i ljube, svima suze radosnice titraju u očima, no brzo ih uguši junačko ustaško srce, koje ne plače ni onda, kad je presretno.

Nije se smjelo dugočasiti. Odmah se spremi sve za polazak. Upute se na pistojsku postaju, gdje ih je već čekalo nebrojeno mnoštvo pistojskog prijateljskog pučanstva. Posebni vlak za njih već stoji na kolodvoru i pisti. Naši ulaze u vagone. Razdragani i iskreni živalj onoga kraja kliče i plješće našim junacima; djevojke ih posiplju cvijećem, a starice ih blagosivlju i šapću tihu i predanu molitvu za njih, za brzo i konačno oslobodjenje njihove vjekovima sputane i izrabljivane domovine.

Vlak kreće vrlo polagano. Ustaše se nagnuli na prozore, a narod maše rukama, maramicama, svime do čega u tome času velikog ushita može doći. A ustaška srca gore, plamte, uzvraćaju im pozdrave uzdignutom desnicom. Kad je vlak izišao iz stanice iz stotine ustaških grla prolomila se poput oluje slobodna >Lijepa našaVlak juri kroz sjevernu Italiju, prelazi Padsku ravnicu i primiče se Trstu. U Trst stigoše 11. ožujka pod večer. Na kolodvoru ih je čekalo mnoštvo svijeta, većinom Hrvata, koji su jamačno znali za njihov dolazak. Bura oduševljenja i poklika prolomila se zrakom. Kliče se Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Poglavniku, hrabrim ustaškim mučenicima i borcima. Predstavnici talijanskih vlasti u Trstu predali su u ime prijateljskog talijanskog naroda divan vijenac Poglavniku.

Prije nego sjedoše u autobuse, koji su ih čekali, Poglavnik im održa kratak govor, upozoravajući ih da budu kao i uvijek spremni za svaki eventualni napadaj četničkih banda na putu u domovinu..

"Ako dodje do čega, rekao je dostojanstveno POGLAVNIK, ja pred vama stupam u borbu!"

Poglavnikove su se riječi jako dojmile ustaških srdaca, kojima život i ne predstavlja ništa drugo nego predano žrtvovanje za dobrobit domovine.
Zabrujaše motori, zazviždaše sirene i samovozi krenuše prema Rijeci. Usprkos napornoga putovanja I neprospavane noći nije sada nitko mislio na odmor i počinak, već svi iz svih samovoza počeše punim grlom "Lijepu našu i Puška puca" i druge hrvatske ustaške popijevke i koračnice. Što se više noć primicala jutru postajalo je sve hladnije i hladnije, brije ledeni sniježni vjetar. No taj vjetar ne rashladjuje, već naprotiv grije, taj je vjetar prvi vijesnik slobode, koji im je izišao u susret da im izruči pozdrave radosne majke, da ih u njezino ime poljubi i blagoslovi. Taj vjetar razblažuje i mekša čvrsta ustaška srca i raznježuje tvrde i opore njihove grudi, privijajući slatki melem na njihove boli.

- Marko, reci mi je li ti ugodno pri duši?
- Pitaš?!

I iz ustaških grudi ote se burnija i jača, vedrija i proćućenija nego ikada od svoga opstanka "Lijepa, naša domovino..."

U tri i pol sata poslije pola noći predje posljednji samovoz riječko-sušački most i krene prema Delnicama. Po zapovjedništvu Poglavnika (odmah u Sušaku), jedan odred Ustaša, na čelu sa satnikom Ivanom Devčićem, odvoji se od cjeline i krene u Liku da pomogne našima ugušiti mjestimične pobune vlaha. Kako put kroz bivše Srpske Moravice nije bio baš najsigurniji, naredi Poglavnik da se istraži teren i osigura nesmetan prolaz. Usprkos noći i snijegu, koji je još uvijek padao, izidje na cestu svo delničko pučanstvo da izrazi svoju zahvalnost i odanost Poglavniku i ustaškim odjelima. Poglavnik je odredio da svi samovozi stanu, a sam je izišao i kratkim, ali toplim govorom pozdravio pučanstvo, koje je oduševljeno klicalo Poglavniku i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Uz cestu, od Delnica do Ogulina, kao i dalje do Zagreba, stajalo je staro i mlado, muško i žensko i samovoze posipalo cvijećem. U Ogulin je ušao posljednji samovoz 13. travnja u 3 i pol sata poslije podne. I tu je Poglavnik održao mali govor, u kojemu je u kratkim crtama i jezgrovito, kako mu je prirodjeno, upozorio narod na ove povjesne časove, koje upravo proživljavamo. Pljesak, poklici, pjesma, uzdignute desnice, bio je vidljivi znak nutarnjeg uzbudjenja i neopisive sreće ogulinskog hrvatskog pučanstva.

Na tome napornom i dugotrajnom putovanju Poglavnik se malo jače nahladio pa se moralo ostati u Karlovcu do prvih sati 15. travnja. U Karlovcu je bio neopisivo oduševljen doček. Na karlovačkom kolodvoru dočekao je Poglavnika i ustaše Doglavnik Vojskovodja maršal Slavko Kvaternik i srdačno se rukovao s Poglavnikom, zahvalivši mu u kratkom govoru na svemu što je učinio za hrvatski narod, za napaćenu majku Hrvatsku.

U 5 sati jutro 15. travnja izašao je Poglavnik sa svojim vjernim ustašama na povijesni Markov trg.Pogledao je ustaše i ustaše njega; u očima im sjale
suze. Baciše pogled u maglovitu daljinu i vidješe,što nisu nikada do tada vidjeli s Markova trga; u travanjskoj magli ljeska se uzvišen i velik lik slobodne i okrunjene Hrvatske Domovine.



(I. R.)



"Hrvatski narod"; broj 238.-10.X.1941.; strana 9

Prepisao Otporaš.

Bobani
04-08-2015, 21:25
GRANICE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE

Bog! dragi mom Mrginjdžija,

Slavlje moje pedesete (50) godišnjice braka je bilo vrlo veselo a razpoloženje je bill jako veliko. Bilo je uzvanika više nego smo planirali, što je svakako uveličalo gozbu.

Priloženo sam našao najviše u knjigi dra. Vjekoslava Vrančića: "BRANILI SMO HRVATSKU". Ovo sam pripremio za one koji još uvijek plivaju u ne znajnju ili jugoslavenskim informacijama koje su sustavno bile okrenute protiv Hrvata i hrvatske države. Molim te pročitaj ova pa mi javi. Mi moramo raditi na tome da našim hrvatskim nadolazećim naraštajima kažemo istinu, koja je sasvim drugačija od one koju su oni u titinim školama učili. Stavio sam tilulu Tito sa malim početnim slovom "t" kako bi titinim školarcima dali do znanja da i mi znamo titule pisati sa početnim malim slovom kako ih i oni pišu kada treba spomenuti titulu Poglavnik, pa pišu malo slovo "p".
PoZDrav svima. Bog! Otporaš.

Granice Hrvatske‏ NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE

RE: Granice HrvatskOvo sam pronasao, sastavio i saljem svim Hrvatima na znanje. Podatci su uglavnom preuzeti iz djela dr. Vjekoslava Vrančića - "Branili smo državu", s nekim našim primjetbama i izmjenama, no tekst se bitno ne razlikuje od izvornogGranice Nezavisne Države Hrvatske


Ustaše su odlučili stvoriti hrvatsku državu bez obzira na sve i nisu se zamarali granicama nego su jednostavno prihvatili pomoć Niemaca i Talijana. Čim su došli na vlast, stvari su se zakomplicirale i Talijani su Ustašama skupo naplatili naizgled prijateljsko gostoprimstvo i pomoć.

Niemci su se uglavnom bavili pitanjem podjele Slovenije i Banata, a u pitanje hrvatskih državnih granica se nisu miešali i dopustili su Hrvatima i Talijanima da se sami pokušaju dogovoriti oko njih. Hrvati su 10. travnja 1941. proglasili vlast na cjelokupnom poviestnom i etničkom hrvatskom teritoriju, ali Talijani su imali teritorijalne pretenzije prema hrvatskoj obali i Hrvati su morali dati sve od sebe da odbiju što više talijanskih zahtjeva.

Ciano je razgovarao s Ribbentropom o hrvatskom pitanju i rekao je da Talijani žele anektirati čitavu Dalmaciju i ući u personalnu uniju sa Hrvatskom. Čak je i lagao o tome da je s Pavelićem već razgovarao o personalnoj uniji i to je uvelike utjecalo na njemačku politiku nemiešanja u talijansko-hrvatske pregovore. Pod tim prilikama, nakon što je talijanska strana od svog njemačkog saveznika dobila slobodne ruke, započeli su razgovori i nastavljeni pregovori između talijanskih i hrvatskih državnih predstavnika o razgraničenju i budućim odnosima između NDH i Italije. Započeti na Cianovu želju, razgovori su održani u Ljubljani 25. travnja 1941. Želju za sastanak je Poglavniku donio posebni opunomoćenik talijanske vlade Raffaello Casertano. Uoči početka razgovora, 24. travnja, Ciano bilježi u svoj dnevnik da je dogovorio razgovor sa Pavelićem za sutradan i da se radi više o tome da se vidi što Hrvati misle, nego da se nešto zaključi. Tom prilikom dogovoreni su i parafirani konačni tekstovi budućih ugovora, koji su potisani 18. svibnja u Rimu.

Uvjeti Rimskih Ugovora bili su za NDH izvanredno teški, ali su i pregovori za hrvatsku stranu vođeni pod veoma teškim okolnostima. Hrvatska u obrani svojih probitaka nije imala nikakvog međunarodnog oslona i pregovore je vodila u trenutku kada nije imala svoju vojsku, kada se na njenom području nalazilo 10 talijanskih divizija, a talijanska vlada je sve do potpisa Rimskih ugovora to područje smatrala osvojenim i zaposjednutim. I talijanska strana vodila je pregovore pod pritiskom svoga javnog mnienja. S jedne strane, oživio je u to doba tradicionalni talijanski iredentizam, a s druge, Italija je doživljavala slom svoga kolonialnog carstva i trpjela težke poraze u Albaniji i Africi.Talijanski gubitci u iztočnoj Africi se penju na 270 000 častnika, dočastnika i vojnika. Uzevši u obzir ove prilike, nije nikakvo čudo da je vladajuća Fašistička stranka u nizu poraza nastojala polučiti bar neki vidljiv uspjeh, izabravši Hrvatsku kao jedinu moguću žrtvu u onome trenutku.

Nasuprot talijanskom nasrtaju, Hrvatska se strana našla pred poviestnom odgovornošću: ne pregovarati i izgubiti sve ili pregovarati i spasiti državu uz što manje gubitke. Odgovorni hrvatski pregovarač, Poglavnik dr. Ante Pavelić odlučio se za spašavanje države. Poglavnik je u svojim odlukama našao razumievanje i potporu svih svojih pristaša i suradnika, kao i onih Hrvata kojima je ljubav prema državnoj nezavisnosti bila jača od mržnje prema protivniku. Ciano je Poglavniku ponudio dva priedloga. Po prvom od njih, hrvatsko-talijanska granica išla bi od Samobora, prieko Karlovca, Dinare i Mostara do crnogorske granice. Po drugom prijedlogu, išla bi nešto zapadnije, ali u tom slučaju Italija bi tražila vojni savez. Poglavnik je odgovorio Cianu da na takvoj bazi ne može uobće razgovarati. Upitao je Ciana vrijedi li Talijanima više Dalmacija ili prijateljstvo sa Hrvatima. Jedan talijanski general uzvratio je Poglavniku da njih vode stratežki razlozi te da su Talijani vodili dva rata za Dalmaciju i da je se neće odreći. Poglavnik mu je na to odgovorio da će onda voditi i treći!

Zatim ga je Ciano upitao kako bi on to riešio. On je odgovorio: "Ja nemam naslova da postavljam zahtjeve za teritorialne ustupke i zato ne mogu tražiti da nam vratite Zadar, ali kako poznam situaciju Zadra, sve što sam pripravan ustupiti jest malo okolice Zadra i Trogira." Ciano je bio suglasan ali nije mogao donijeti nikakvu odluku prije nego se konzultira sa Mussolinijem. Poglavnik mu je savjetovao da ga nazove brzoglasom, što je on i učinio. Mussolini mu je odgovorio "Io non posso essere rinunciatore" tj. "Ja ne mogu biti onaj koji se odriče."Time je Poglavnikova borba za Dalmaciju bila znatno otežana. Poglavnik je rekao Cianu da onda ne mogu razgovarati te da je najbolje da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem.

Hrvatskom državnom vodstvu, ako je htjelo očuvati hrvatsku državu, nije preostao drugi izlaz nego se upustiti u pregovore s protivnikom koji se nalazi u mnogo povoljniem položaju. Odlučivši se za put pregovora, hrvatskoj je strani palo u dužnost braniti se u dva pravca: u teritorialnom pogledu, spasiti što više hrvatskog narodnog područja; u političkom, obraniti hrvatsko državno vrhovničtvo u pitanjima vojne i gospodarske nezavisnosti. Talijanski kralj je bio prohrvatski i antidalmatinski nastrojen, njegovo je mišljenje bilo da će Talijani imati to manje smetnja, što manje Dalmacije. "Da nema nekih čisto protumačivih sentimentalizama, ja bih bio sklon da prepustimo čak i Zadar", rekao je kralj. Njemački predstavnik u Hrvatskoj, Siegfried Kasche je izvjestio ministra Ribbentropa u brzojavu od 28. travnja, da Pavelić nastoji izbjeći gubitak Dalmacije i stoga teži sljedećem rješenju: talijanski princ postat će hrvatski kralj bez političkih prava; novi kralj nosit će hrvatsku Krunu, položiti prisegu na hrvatski ustav, dok će politička, vojna i gospodarska vlast pripasti izključivo hrvatskom državnom vodstvu; nikakvo ustupanje teritorija; optički uspjeh za Ducea, a osigurana izgradnja i ojačanje čitave Hrvatske. Hrvatski narod - zaključuje Kasche svoj brzojav - razumjet će takvo rješenje.

Ovaj Poglavnikov pokušaj ostaje bez uspjeha. Pozvan na referat u Rim, Casertano je Duceu podnio izvješće o toku pregovora, predao mu Poglavnikovo pismo, kojim nudi Krunu jednom princu Savojske kuće, i dobio konačne upute za nastavak pregovora. O tome Ciano unosi 29. travnja u svoj dnevnik sljedeću bilješku: "Casertano kod Ducea. Hrvatska je stvar krenula mnogo koraka napried. Čak i kruna je ponuđena jednom princu iz savojske kuće. Ali u pitanju Splita nepopustljivost je absolutna. Pavelić izjavljuje da će, ako bude morao pustiti Split, morati podnieti ostavku, a s njime bi se srušio čitav filotalijanski sustav. Duce uviđa, koji su naši pravi interesi, ali je u pitanju Splita veoma tvrdokoran. U njemu se bude njegovi vlastiti glasi iz riečke i dalmatinske polemike." Ciano nadalje bilježi, kako je sve više uvjeren da je potrebno riešiti problem na političkoj osnovi, tj. jačim vezanjem Hrvatske na Italiju, a popuštanjem u teritorialnom pogledu. 30. travnja Duce odgovara na Poglavnikovo pismo. Pristaje na Krunu, a Casertanu daje posljednje upute: ne popuštati u pitanju Splita, ali u odporu ne ići tako daleko da bi zbog nepopustljivosti došlo do prekida pregovora. U međuvremenu su talijanske vojne snage zaposjele čitavo svoje posadno područje (do crte željenog razgraničenja sa Hrvatskom) i time još više oslabile hrvatsku moć pregovaranja.

Casertano se vratio u Zagreb da na hrvatsku stranu izvrši pritisak, da prihvati političke ugovore onog sadržaja kako ih je Mussolini bio zacrtao 24. travnja, a Ciano Poglavniku predao 25. travnja u Ljubljani te da se u teritorialnom pitanju drži granice koju je Mussolini naznačio uz napomenu da Split, Korčula i Bakar trebaju pripasti Italiji. Poglavnik je pritisak talijanskog predstavnika osjetio već prvi dan dodira (2. svibnja), a sljedećega se odnos bio zaoštrio u tolikoj mjeri, da se Poglavnik obratio za pomoć Berlinu. Nakon višekratnih neuspjelih pokušaja, Poglavnik se uvjerio da od Berlina ne treba očekivati podporu, pa posljednju nadu polaže na sastanak s Duceom, da bi ga obaviestio o neprihvatljivosti talijanskih zahtjeva. Do sastanka Poglavnika s Mussolinijem i Cianom dolazi 7. svibnja u Tržiču nedaleko od Trsta, kojom prilikom Mussolini pristaje na izvjestne uztupke političke i teritorialno-upravne naravi. U Tržiču je u duhu postignutog sporazuma izpravljen sadržaj prvotnog nacrta ugovora o jamstvu i suradnji i tako korigirani tekst parafiran od Poglavnika i Mussolinija. U Tržiču korigirani i parafirani tekst otvorio je sadržaj, koji će kao ugovor biti potpisan u Rimu 18. svibnja 1941. Poglavnik se nadao da će sačuvati za Hrvatsku Split i široki obalni potez kod Velebita, kao i od Splita do Kotora. To je povjerio Veesenmayeru koji je to javio Kascheu. Poglavnik je također zatražio njemačku pomoć u ovom pitanju. Također je odbio carinsku, deviznu i monetarnu uniju sa Italijom i Albanijom jer bi ona uvelike umanjila hrvatsku nezavisnost i odbio je dalekosežno vezivanje hrvatske vojske uz talijansku jer je smatrao da hrvatska vojska mora pripadati Hrvatima i služiti samo hrvatskoj državi. Ukoliko bi Talijani uztrajali u ovim zahtjevima, Poglavnik je odlučio odstupiti s vlasti jer nije želio ispasti izdajica u očima svoga naroda. Veesenmayerova ocjena protagonista sastanka u Tržiču: "Pavelić je hrvatske probitke zastupao dostojanstveno i odlučno. Duce je pokazao puno razumijevanje i izišao ususret Paveliću u pojedinim točkama, uzprkos protivljenju Conte Ciana." Znači, Poglavnik je nasuprot talijanskim zahtjevima uspio:

1) ne prihvatiti podređenost hrvatskih oružanih snaga;
2) ne pristupiti talijansko-albanskoj carinskoj uniji;
3) postići pristanak da grad Split i otok Korčula, koje je Italija prisvojila, dobiju hrvatsku obćinsku upravu. Na sastanku u Tržiču Mussolini je obećao skoru predaju uprave hrvatskim vlastima na području NDH zaposjednutom talijanskom vojskom i zadržanje toga zaposjednuća u skladu sa hrvatskim željama. U svojim izvješćima Ribbentropu, Kasche i Veesenmayer, koji su čitav tok pregovora pratili izbliza, ocienili su ishod sastanka u Tržiču za Hrvatsku pozitivnim. Tokom pregovora u Zagrebu i prilikom zaključnog razgovora u Tržiču dogovoreno je između predstavnika Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije:

1) ponuda hrvatske krune jednom članu Sabaudske kraljevske kuće, i
2) podpis ugovora, sporazuma i popratnih isprava, kojima se određuju granice i međudržavni odnosi između Hrvatske i Italije. Zamisao da se jednom članu talijanske kraljevske kuće ponudi hrvatska Kruna nikla je u nadi, da bi se time moglo postići da se prilikom pregovora o razgraničenju NDH spasi od težih gubitaka. Pokušaj, nažalost, nije uspio jer je talijanska strana ušla u pregovore o razgraničenju kao posjednik ratom stečenih područja i prema tome u pravu, da Hrvatskoj prepusti ono što Italiji bude po volji. Ugovor o razgraničenju nije se mogao nazvati ugovorom već diktatom. Sviestno poviestne odgovornosti, ustaško političko vodstvo, Poglavnik i njegovi bliži suradnici, odlučili su se za prihvaćanje diktata ali očuvanje živog plamena hrvatske nacionalne pripadnosti i državne sviesti. U svezi s ponudom hrvatske Krune donesena je u Zagrebu 15. svibnja Zakonska odredba o Kruni Kralja Zvonimira, koja predstavlja vrhovničtvo NDH. Odredba je uzakonjena podpisom Poglavnika i svih članova vlade. Uzporedo s time, u Zagrebu je sastavljeno izaslanstvo koje će kao predstavničtvo naroda pratiti Poglavnika u Rim na podpisivanje ugovora. Poglavnik i izaslanstvo krenuli su 17. svibnja u Rim, a 18. svibnja u 11 sati su se nalazili u Quirinalu, kraljevskoj rezidenciji u kojoj se odvijala svečana ponuda hrvatske Krune jednom članu Sabaudske kuće. U dvoranu su prvo ušli Duce, Ciano i Vittorio Emanuele, car i kralj Italije praćen članovima kraljevske obitelji. Odmah nakon toga, najavljen od dvorskog ceremoniala, ušao je u dvoranu Poglavnik, praćen hrvatskim izaslanstvom, koje je zauzelo prostor u sredini dvorane, sučelice priestolju. Poglavnika je pratio velik broj članova vlade, vojnih i diplomatskih predstavnika Države i Pokreta te lički, travnički, slavonski, zagorski i dva muslimanska seljaka, svi u narodnim nošnjama svoga kraja. Poglavnik se poklonio pred Kraljem, te mu u dostojanstvenom držanju mirnim glasom upravio govor. Poglavnikov govor bio je kratak. Svrha mu je bila ponuditi hrvatsku Krunu jednom članu Sabaudske kraljevske kuće i zamoliti, da kralj i car Italije odredi vojvodu, koji će biti njen nosilac. Povrh toga, Poglavnikov govor imao je i politički značaj, jer je u njemu iztaknuo misli oprečne talijanskoj službenoj politici, koja je težila podpunim podređenjem Hrvatske Italiji. Riječima, koje je Poglavnik upravio Kralju, istaknute su tri misli: suverenitet Nezavisne Države Hrvatske, hrvatska dinastija i ponos hrvatskog naroda.


U uvodu svoga govora istaknuo je Poglavnik, da Zvonimirova Kruna predstavlja vrhovničtvo Nezavisne Države Hrvatske . Polučivši svoju slobodu - nastavio je Poglavnik - hrvatski je narod odlučio ponuditi Krunu svojih vladara vojvodi iz Sabaudske kuće. Zatim Poglavnik iztiče, da hrvatski narod očekuje monarha osnivača nove hrvatske dinastije, koji će Hrvatima prethoditi u njihovom preporodu; završio je time, da su Hrvati toliko ponosni na Kralja, koji će uzići na hrvatsko priestolje, kao što su ponosni na svoju državu i na narodnu nezavisnost.



Kralj je Poglavniku i hrvatskom izaslanstvu odgovorio u svoje ime i u ime Italije. Njegov govor odisao je prijateljstvom i poštovanjem prema hrvatskom narodu. Odmah u početku svoga govora Kralj je prihvatio zahvalnim srdcem hrvatski zahtjev, da bi označio kneza svoje kuće, koji će se okruniti Zvonimirovom Krunom. U nastavku pozdravio je preporod hrvatskog naroda i uzkrsnuće države Hrvatske izjavivši izaslanstvu, da je Italija svim srcem uz plemeniti hrvatski narod. Na kraju govora označio je svoga nećaka, Vojvodu od Spoleta, izabranim da preuzme kraljevsku krunu Hrvatske. Kad je kralj spomenuo ime Vojvode od Spoleta, ovaj je stupio napried i duboko se poklonio pred Kraljem i Poglavnikom. Nato je Poglavnik pristupio Kralju i poklonio mu se. Na Kraljevu želju stao je s njegove lieve strane i predstavio mu, jednog po jednog, članove hrvatskog izaslanstva. Nakon toga Poglavnik se pozdravio s Vojvodom od Spoleta i zadržao u kraćem razgovoru, nakon čega se upitao s Mussolinijem. Time je završena ceremonija kod Kralja koji se povukao iz dvorane u pratnji članova kraljevske kuće, kao i Mussolinija i Ciana. Poslije toga hrvatsko je izaslanstvo primljeno najprije od kraljice Jelene, a zatim od Aimone di Savoia-Aosta, njegove supruge, vojvodkinje Irene, i njegove majke, kneginje Helene. Nakon toga hrvatsko je izaslanstvo posjetilo Panteon, gdje je Poglavnik položio vience na grobove članova Sabaudske kuće, kralja

Vittoria Emanuela II. i vojvode Umberta Savojskoga.



Makar kraljev govor nije imao praktičnog utjecaja na razvoj talijansko-hrvatskih odnosa, kao što ni kod određivanja granica nije uvaženo njegovo mišljenje o hrvatskoj pripadnosti Dalmacije, Ustaše su njegove rieči smatrali kao ponovljeni izražaj dobre volje prema Hrvatskoj, riedku pojavu u ono vrieme na obalama Tibera. Sliedi prienos Kraljeva govora prema "Hrvatskom Narodu", Zagreb, od 18. svibnja 1941. Kraljev govor glasio je:

Poglavniče i gospodo izaslanici Kraljevstva Hrvatskog!

Sa živim zadovoljstvom i duboko zahvalnim srdcem prihvaćam zahtjev, koji ste uputili u ime plemenitog naroda hrvatskog, da bismo označili jednog kneza naše kuće, da bi se okrunio Krunom Zvonimirovom i da bi osnovao dinastiju, koja će biti na čelu Kraljevstva Hrvatske!

Rieči, s kojima ste popratili taj zahtjev, da biste pokazali, kako prisuće kneza Sabaudske kuće na priestolju Nezavisne Države Hrvatske ima posvjedočiti volju Vašeg naroda za suradnju s Italijom u duhu najtješnjeg prijateljstva, u punini nalaze odjek u osjećajima našim, kao i osjećajima čitavog talijanskog naroda. Mi pozdravljamo kao veselu nadu za novi poredak, koji se utvrđuje u Europi, preporod hrvatskog naroda, čija je poviest toliko vezana uz nas i koji je ustrajno stoljećima svoj moralni i intelektualni život usmjerio prema civilizaciji Rima. Italija nije tek od danas osjetljivo pokazala svoje simpatije za težnje hrvatskog naroda, koje su u Vama, Poglavniče, našle nepokolebivog pobornika. Danas, kada je stoljetna želja hrvatskog naroda, da bi opet uzkrsnula vlastita država, podpuno ostvarena pomoću pobjede Osovine, vrlo nam je drago, što imamo priliku, da u svečanosti ove uzvišene zgode, izrazimo Vama, gospodo izaslanici Nezavisne Države Hrvatske, da je Italija sa svim srdcem uz Vaš plemeniti narod, spremna pružiti svaku podporu svoje suradnje u bratskim solidarnim nakanama i djelima.

Potaknut vašim osjećajima veseli nas, što možemo prihvatiti zahtjev hrvatskog naroda i označiti našeg ljubljenog nećaka, Kraljevsku Visost Aimona di Savoia-Aosta, Vojvodu od Spoleta, da preuzme kraljevsku krunu Hrvatske. Naša želja i želja talijanskog naroda prate ga u njegovoj uzvišenoj misiji i u isto vrieme želimo hrvatskom narodu razdoblje uspjeha i plodnog napredka!



Poslije posjeta Panteonu Poglavnik je s užom pratnjom otišao u Mussolinijevu radnu dvoranu u Palazzo Venezia na podpis ugovora. Ostala pratnja zadržala se kroz to vrieme u salonima iste palače. Nakon podpisa ugovora priređen je hrvatskom izaslanstvu objed u velikoj dvorani Palazzo Venezia, kojemu su s talijanske strane uz Mussolinija prisustvovali Emilio de Bono, maršal Italije, članovi vlade, predstavnici oružanih snaga, predstavnici Fašističke stranke, poslanici osovinskih zemalja, državni tajnici i predstavnici tiska. Na kraju objeda izmienjene su zdravice između Ducea i Poglavnika. Oko 6 sati poslije podne, Poglavnik je u pratnji krilnog pobočnika Sabljaka i dvojice talijanskih častnika posjetio državnog tajnika Vatikana, kardinala Luigija Maglionea, koji je Poglavnika predveo u privatnu audijenciju pape Pija XII., koja je trajala pola sata. U 8 sati navečer priređena je hrvatskom izaslanstvu svečana večera na kojoj je sudjelovalo oko 200 uzvanika. Iste večeri izaslanstvo je napustilo Rim i vratilo se u Zagreb 19. svibnja u 10 sati navečer.

Izprave koje su u Rimu potpisane 18. svibnja nose sljedeće službene nazive:

1) Ugovor o određivanju granica između Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije

2) Sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko primorsko područje

3) Ugovor o jamstvu i suradnji između Kraljevine Hrvatske i Kraljevine Italije

4) Zaključni zapisnik

Ugovorom o određivanju granica, zapravo diktatom iznuđenim pod već opisanim iznimno težkim okolnostima, talijanska je vlada iz hrvatskog narodnog tiela nemilosrdno izsjekla i prisvojila ove dielove na obalama hrvatskog Jadrana:

- Sušak s ovim okolnim područjem: kotareve Kastav, Sušak, Čabar i dio kotara Delnice. Iztočna granična crta ovog proširenja Riečke enklave polazi od Biljevine u kotaru Delnice, stiže do upravne granice kotara Sušak i silazi na more kod Bakarca.

- Otoke u Hrvatskom Primorju: Sveti Marko, Krk, Rab i one manje do visine Jablanca.

- Sve otoke zadarskog područja

- Od kopna srednje Dalmacije: područje obuhvaćeno crtom , koja polazi od rta Privlaka, dostiže Planinski kanal, sliedi njegovu unutarnju crtu do Novigradskog mora, nastavlja se uzduž gornje obala rečenog mora, zahvaća Bukovicu i stigavši do toka Krke izpod mjesta Pađani, silazi duž rieke te se od nje odvaja tako, da obuhvaća cielo područje Šibenika i Trogira, te grad Split uključivši predgrađa.

- Srednjodalmatinske otoke: Čiovo, Drvenik, Šolta, Vis, Biševo, Sv. Andrija, Jabuka i ostale manje, koji do njih leže.

- Južnodalmatinske otoke: Korčulu i Mljet

- Prošireno područje Kotora: kotar, koji obuhvaća cielu Boku Kotorsku crtom koja ostavlja obalu na jednoj točci između Cavtata i Vitaljine i ulazi prema sjeveroistoku, uključujući mjesto Grudu i masiv planine Orjen.

Od okrnjenog jadranskog područja talijanski je diktat Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ostavio:

- Hrvatsko primorje: obćinu Hreljin, Dol Bakarac i Kraljevicu, a odatle obalu do Planinskog kanala, uključivši otok Pag.

- Dalmatinsku obalu: od granice grada Splita do točke između Cavtata i Vitaljine, uključivši otoke Brač i Hvar, poluotok Pelješac, Dubrovnik s otocima Šipan, Lopud i ostalim manjim otocima.

U svezi s posebnim položajem Splita i Korčule valja ovdje spomenuti sadržaj pisma od 18. svibnja 1941., koje je Mussolini uputio Poglavniku u stvari njihova upravnog uređaja. U tom pismu Mussolini potvrđuje Poglavniku: "da će talijanska vlada u najkraćem roku pripremiti nacrt utanačenja s hrvatskom vladom glede upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule."

19. svibnja Mussolini je izdao, u svojstvu vrhovnog zapovjednika talijanskih oružanih snaga, sljedeću Dnevnu zapovied:

"U vezi s političkim ugovorima, koji su sklopljeni u Rimu između Kraljevine Italije i Nezavisne Države Hrvatske, naređujem:

1. Od sutra, 20. o. mj., sva građanska uprava na području, koje je pripalo Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a koje je do danas bilo podloženo talijanskoj vojničkoj okupaciji, prelazi u ruke hrvatskih vlasti.

2. Talijanske oružane snage, koje se sada nalaze na području Nezavisne Države Hrvatske, prestaju od sutra, 20. o. mj., imati značaj okupacionih snaga, te dobivaju značaj četa, koje se nalaze na području prijateljske i savezničke Nezavisne Države Hrvatske.

3. General Vittorio Ambrosio utanačit će potrebne sporazume s hrvatskim vlastima, da se ovo izvrši. - Mussolini".

U gornjem tekstu izneseni su razlozi koji su ondašnje hrvatsko političko vodstvo silili na prihvaćanje talijanskog diktata izraženog u Rimskim ugovorima. Radilo se o izboru: očuvati ili izgubiti netom stečenu državu.

Odluka je bila: očuvati je.

Nikada nikome od Hrvata nije palo na pamet braniti sadržaj Rimskih ugovora. U cieloj zemlji, a posebno u njenom odciepljenom dielu, hrvatski je narod odgovorio razumljivim izljevom protutalijanske mržnje. Osim jugoslavenski orientiranih Hrvata, čitav je hrvatski narod s oduševljenjem pozdravio proglašenje NDH. Uzprkos tome, posve je razumljivo da su Rimski diktati izazvali bol u duši svakog Hrvata. Zato je bilo potrebno narodu raztumačiti razloge koji su doveli do neželjena stanja. U tu svrhu su sljedećih šest tjedana održane javne skupštine diljem zemlje, na kojima su govorili iztaknuti politički ljudi, javni radnici i omladinci.

Prije toga, u svim većim mjestima u kojima se građanska vlast već nalazila u rukama talijanske vojske, preuzeta je na svečan način vlast s hrvatske strane, a u nekoliko gradova ušle su jedinice hrvatskog domobranstva uz neopisivo oduševljenje naroda.

22. svibnja održana je u Zagrebu velika javna skupština na kojoj je Poglavnik govorio o obćem položaju i o sadržaju sporazuma zaključenih s Italijom. Sigurnost kojom je Poglavnik nastupio djelovala je umirujuće na uznemirene duhove. Između 25. svibnja i 15. lipnja održane su u 33 mjesta javne skupštine uz veliko sudjelovanje naroda.

Poglavnik je među svojim najbližim suradnicima nakon podpisivanja Rimskih diktata ljutito izjavio: "nakon što riešimo sa Srbima, riešit ćemo mi i sa Talijanima!" Također je u intimnom krugu izjavio da će mu za povrat Dalmacije trebati oko dvie godine. Mnogi njegovi blizki suradnici, uključujući Milu Budaka, su bili mišljenja "da Talijane treba sve skupa pobacati u more i natjerati ih da plivaju do Italije!"

Osim već spomenute jadranske granice s Italijom, NDH je graničila na sjeveru s Mađarskom, na iztoku sa Srbijom, Sandžakom i Crnom Gorom, a na zapadu sa Štajerskom i Kranjskom. Za razgraničenje s Mađarskom bila je mjerodavna vlada u Budimpešti, sa Srbijom i Štajerskom vlada Trećeg Reicha, a sa Sandžakom, Crnom Gorom i Kranjskom vlada Kraljevine Italije. Niemci su 3. 5. tražili da se zaključi njemačko-hrvatska granica. Predložili su da granica bude onakva kakva je bila 1918. prema Štajerskoj. Tražila se neznatna izmjena u korist Njemačke na onoj točki gdje rieka Drava protječe tromeđom koju Štajerska tvori s kotarevima Čakovec i Varaždin. Njemačka je ondje željela izgraditi veliku hidroelektranu. Nekoliko dana su vođeni pregovori sa Hrvatima i 13. svibnja su potpisani ugovori o njemačko-hrvatskoj granici. Vođene su velike borbe oko pripadnosti Huma na Sutli. Prvo je pripao Reichu, ali Hrvati su toliko negodovali da su Niemci na kraju popustili i vratili Hrvatima Hum na Sutli.

Pitanje određivanja granice između NDH i Mađarske je bilo problematično. Problem povlačenja te granice nije bio gospodarske ili zemljopisne, nego političke naravi. Zemljopisno nije postojala potežkoća razgraničenja, jer se radilo o prirodnoj međi, označenoj tokom rieka. Problem je bio u pomanjkanju sporazuma o onom dielu granice, čiji tok određuje vrhovničku pripadnost područja zvanog Međimurje. A taj se sporazum nije mogao postići jer su obje strane smatrale Međimurje svojim državnim teritorijem i obje svoj stav temeljile na načelu poviestnog vrhovničkog prava, koje je hrvatska strana, za razliku od mađarske, mogla podkriepiti i narodnosnim razlozima, budući da je stanovničtvo Međimurja - i po priznanju samih Mađara - bilo 99% hrvatsko. Obje strane su se slagale s time da granica treba teći između mjesta Barcza na Dravi, tokom drave do njena utoka u Dunav i Dunavom do točke na kojoj ova rieka prima pritoku Tisu. Ostalo je otvoreno pitanje onog diela granice, koji teče od hrvatsko-štajerske međe do mjesta Barcza. Sporna je bila samo sjeverna međimurska granica, dakle crta od štajerske međe do utoka Mure u Dravu. Hrvati i Mađari su ostavili ovo pitanje otvorenim i nisu se odmah sporazumjeli oko njega. Mađari su 16. travnja ušle u Međimurje, u kojem je još od 7. travnja građanska uprava bila u rukama hrvatskih oblasti koje su se 10. travnja stavile na razpolaganje vladi NDH. Hrvati su se oštro pobunili protiv mađarskog prisvajanja Međimurja i mađarske vojne uprave. 17. prosinca 1941. stupio je na snagu zakon o aneksiji Međimurja Mađarskoj. Hrvatska vlada nije ovaj jednostrani čin nikada priznala. Pitanje hrvatsko-mađarske granice ostalo je neriešeno kroz cielo vrieme rata.

Iztočna granica NDH određena je odvojenim činom za njen tok prema Srbiji, a odvojeno prema Crnoj Gori. Određivanje granice prema Srbji prepustila je njemačka strana odluci vlade NDH, dok je granica prema tadašnjoj Crnoj Gori utvrđena sporazumom između predstavnika hrvatske i talijanske vlade. Prema Srbiji, granica je određena Zakonskom odredbom od 7. lipnja 1941., koju su potpisali Poglavnik i članovi vlade. Tok granice jednak je onome, koji je postojao između Bosne i Srbije 1908. godine uz napomenu, da svi otoci na Drini pripadaju NDH. Zemun sa širom okolicom je prvo prepušten njemačkoj vojnoj upravi, ali 4. listopada 1941. čitav iztočni Sriem vraćen je pod hrvatsku vlast. U pitanju razgraničenja Hrvatske i Kranjske je bilo nekih manjih problema ali oni su riešeni. O pitanju razgraničenja sa Sandžakom i Crnom Gorom se razpravljalo sa Talijanima, također kao i o pitanju granice sa Kranjskom. Dielovi Sandžaka su bili nastanjeni hrvatskom muslimanskom većinom i hrvatska je vlada nastojala prilikom razgraničenja sa Crnom Gorom postaviti i pitanje pripadnosti onog diela Sandžaka koji je Hitlerovom odlukom pripao talijanskoj interesnoj sferi. Hrvati su sa Talijanima o tome razpravljali još od 18. svibnja. Poznato je da je 50 predstavnika Sandžaka 1941. uputilo zamolbu Poglavniku da pripoji Sandžak Hrvatskoj. Talijani nisu pristali na hrvatsko pripajanje Sandžaka. Time je, osim s Mađarskom, završeno razgraničenje NDH s ostalim susjednim zemljama.

Granice su ostale takve kakve jesu do kapitulacije Italije 1943. godine. Razvoj talijanske krize odvio se u roku od 45 dana, koji su protekli od ostavke Mussolinija (25. srpnja), imenovanja maršala Italije Pietra Badoglia istoga dana, na njegovo mjesto, pa prieko razpuštanja Narodne fašističke stranke (28. srpnja), do bezuvjetnog polaganja oružja i istovremenog podpisivanja ugovora o primirju sa Zapadnim saveznicima (8. rujna 1943.). Događaji u Italiji imali su velikog odjeka u Hrvatskoj, ne samo zbog predstojećih promjena državnopravnih odnosa s Kraljevinom Italijom, nego i zbog toga što se na području NDH slomila 2. Armata talijanske vojske, koja je Državi Hrvatskoj i hrvatskom narodu naniela mnogo zla. Talijani su 2. rujna pustili sve Hrvate iz sabirnih logora Arso, Gonano, Monigo, Aenici, Visco i Chiesa Nuova da se vrate u domovinu. Svećenik Krunoslav Draganović je poslan u Rim tako da ondje može zastupati hrvatske probitke. Inače, taj je svećenik zaslužan za spašavanje ogromnog broja Hrvata 1945. godine.



Nakon kapitulacije Italije 8. rujna, kao prvi čin, Poglavnik je u jedan sat u noći od 9. na 10. rujna 1943. uputio prieko Državnog krugovala proglas hrvatskom narodu, kojim izjavljuje, da Rimski ugovori nemaju nikakve obvezatnosti za Nezavisnu Državu Hrvatsku. Ta je izjava dobila službeni naziv Državnopravna Izjava o Razrješenju Rimskih Ugovora, a njezin je sadržaj sljedeći:

"Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko-primorsko područje, te izmjena pisama glede upravnog uređenja obćine split i otoka Korčule.

Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorialnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nisu nikada ni stupili u život. Naprotiv, svi oni probitci Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani. Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajućih stranaka u novom europskom poredku. Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje sa neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadašnjih saveznka, nema nikakove stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unapried sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život privedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku!"

Istoga dana, Poglavnik je u svome govoru na Markovu trgu priobćio hrvatskom narodu: "Hinbeni saveznik bio je nametnuo hrvatskom narodu u času uzkrsnuća Nezavisne Države Hrvatske ugovore i granice, kojima je veliki dio hrvatske jadranske obale bio odtrgnut od tiela Hrvatske. Kroz dvie i pol godine hrvatski je narod sa najdubljom boli u duši trpio to nasilje, a napose Hrvati tih krajeva pretrpili su na slobodi, na životima i na imovini najveće patnje. Današnjim danom sama je talijanska vlada svojim postupkom riešila hrvatski narod i hrvatsku državu svake obveze proiztekle iz nametnutih ugovora. Velika Njemačka izjavila mi je večeras, da priznaje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj granice, u kojima su uključene odciepljene hrvatske zemlje na Jadranu!

Također je izdana dnevna zapovied za hrvatsku vojsku;



Hrvatski vojnici! Domobrani, ustaše, zrakoplovci i mornari! Postupak Italije razriešio je hrvatsku državu svih nametnutih obaveza, koje su sputavale razvoj Nezavisne Države Hrvatske, a napose razvoj hrvatskih oružanih snaga. Uslied toga Nezavisna Država Hrvatska ima dužnost i pravo, da s oružjem u ruci zauzme i brani one hrvatske zemlje, koje su joj bile oduzete. Hrvatski vojnici! Pod vodstvom vašeg zapovjedničtva zapada vas čast i dužnost, da u najvećoj stezi i sa poviestnim junačtvom hrvatskih vojnika oslobodite odciepljene hrvatske zemlje i da razvijete slavnu hrvatsku zastavu na Jadranu, pod kojom će na našem moru svanuti sretniji dani hrvatskome narodu. U tom podhvatu pomoći će vas bratski oružane snage savezničke Njemačke. Hrvatski vojnici! U ovom poviestnom času siguran sam, da ćete izvršiti svoju vojničku i hrvatsku dužnost, a time će biti izpunjena i vaša najvrućija želja, da povratite svojoj domovini i svome narodu ono, što nam je bilo oduzeto i za čim je krvarilo vaše srdce. Hrvatski vojnici, hrvatski mornari!Došao je davno žuđeni i težkim mukama očekivani čas, Hrvatskoj se vraća njezino more! Vi ćete ga braniti!

U provedbi Državnopravne Izjave od 10. rujna, Poglavnikovom odredbom od istoga dana izabrani su ministar za oslobođene krajeve (dr. Edo Bulat) i glavari građanske uprave, i to: glavar građanske uprave za područje oslobođene Dalmacije te velikih župa Bribir-Sidraga i Cetina, sa sjedištem u Splitu (dr. Bruno Nardelli), a glavar građanske uprave za oslobođeno područje Gorskog Kotara, Hrvatskog Primorja i Istre, te za područje velikih župa Modruš, Vinodol i Podgorje, Gacka i Lika, sa sjedištem u gradu Sušak-Rieka (dr. Oskar Turina).

10. rujna je održana velika javna skupština na poziv dr. Ede Bulata, upućen jadranskim Hrvatima. Množtvo naroda skupilo se na prostoru izpred Sveučilišta. Govorili su dr. Bulat i dr. Stjepan Buć. Dr. Bulat naglasio je, da mu je Poglavnik prilikom odlaska na podpis Rimskih ugovora rekao: "Poručite u Split, da Hrvatska sa Dalmacijom stoji i pada!" ... "Tuđin će sigurno biti izbačen iz Hrvatske snagom naše buduće hrvatske vojske!" ... "To što je tada naš državni poglavar prorekao, sada se obistinilo" - rekao je dr. Bulat. Poslije Bulata govorio je dr. Stjepan Buć, brat velikog župana Ante. On je u svom govoru predložio osnutak jedne dobrovoljačke jadranske legije. Nakon toga prisutni su se svrstali u povorku i krenuli na Trg Stjepana Radića. Ondje su stigli članovi državne vlade, državni tajnici, glavni ravnatelji, predstavnici Pokreta i sam Poglavnik. Pozdravio ga je dr. Bulat, koji je među ostalim rekao: "Naš državni Poglavare! Ja znam najbolje, ... kolike si užasne muke okušao, kada si, kako si sam tada izričito kazao, bio prisiljen praviti ugovore. Tvoje je srdce krvarilo, a Tvoj je um izdvajao, ne znajući u prvi čas, da li ćemo radije odmah svi u krv protiv protivnika s Apenina, nego li onako, kako se to učinilo. Međutim, često puta... nesmiljeni zakoni logike, biranje manjeg zla u svrhu očuvanja golog obstanka, makar za čas i okrnjene države, diktirali su težki, mučni i krvavi izbor, koji nam je toliko paklenskih boli zadao. Koliko je to bilo državnički mudro, vidi se danas, kada smo, makar prieko nezapamćenih muka, došli, eto, u mogućnost, da uzmemo što je bilo, što jest i što će biti samo hrvatsko." U bitnome Poglavnik je odgovorio: "Braćo! Sigurno je, da smo svi u svome srdcu proživljavali težke dane, kada smo morali zatvoriti oči, staviti podpis na ugovor po kojem bi granice prolazile ne na našoj narodnoj i državnoj međi, nego na granici, koja bi prolazila kroz živo tielo hrvatskog naroda i hrvatske države. Nu jer je to bilo neprirodno, jer je to bilo protunaravno, znao sam, a znali ste i vi svi, da ne će proći dugo vremena, da se hrvatsko more, hrvatska Dalmacija i hrvatske zemlje na Jadranu majci zemlji Hrvatskoj povrate."

Bobani
07-08-2015, 16:44
PREKRŠAJNI SUD U KNINU: "ZA DOM SPREMNI" NIJE USTAŠKI POZDRAV

--------------------------------------------
PREKRŠAJNI
sud u Kninu odbacio je prijavu policije zbog nošenja i prodaje suvenira
s natpisom “Za dom spremni”, kao neutemeljenu.

Riječ je o prijavi policije protiv obrtnika Jakova Markovića
koji je 05. kolovoza 2011. u Čavoglavama izložio i prodavao suvenire s
natpisom “Za dom spremni”. Odlukom Prekršajnog suda u Kninu od 22.
prosinca 2011. ova je prijava odbačena kao neutemeljena.

U obrazloženju presude navodi se da je “pozdrav ‘Za dom spremni’
poznat kroz cijelu hrvatsku povijest još od vremena Šubića i Zrinskog te
da time ne predstavlja nikakvo tzv. ustaško obilježje kako mu se
vjerojatno stavlja u teret”.

------------------------------------------

još jedan skup od mnogobrojnih dokaza o čistoći starohrvatskog
domoljubnog pozdrava “Za Dom spremni” oko kojeg se danas u Hrvatskoj sve
češće lome koplja, a pogotovo od trenutka kada je hrvatski
reprezentativac Josip Šimunić tim pozdravom proslavio pobjedu nad
reprezentacijom Islanda prošle godine na Maksimiru

Usklik “Za dom spremni”, povijesni hrvatski pozdrav, istinska je i
iskonska hrvatska poruka, najdubljeg, najiskrenijeg i najpozitivnijeg
naboja, zatiranog od onih koji nametanjem osjećaja krivnje Hrvatima,
opravdavaju svoju agresiju te skrivaju stravične zločine svojih
prethodnika i/ili predaka.

Za Dom spremni pozdrav je star 447 godina, a možda i više:

1566. Nikola Šubić Zrinjski

1684. Pavao Ritter Vitezović

1848. ban Josip Jelačić

1861. Ante Starčević

1894. Josip Eugen Tomić

Hrvatska seljačka stranka

1991. – IX bojna Rafael Vitez Boban – Split,

– 1. Gardijska brigada Tigrovi

– 2. Gardijska brigada -Gromovi,

– satnija Vukovi – Vučipolje 126. brigada HV,

– izvidnički vod HV-a Crni sokolovi – Čepin

– JPN Kobac 156.brigada HV

– Marko Perković Thompson

1992. – Bojna HOS Vitezovi- Vitez

– samostalna bojna CL Split

– Hrvatska čista stranka prava

2011.- Jakov Marković, obrtnik (rješenje Suda u Kninu)

2013. – Joe Šimunić i 22 612 navijača

----------------------------------------------------

33 primjera iz zbirke domoljubnih koračnica i popijevaka od
Ilirskog preporoda do danas, „Ponosna Hrvatska“, II. izmjenjeno i
dopunjeno izdanje koju je priredio g. Antun Asić:

,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,,

• Str.48 Malena je Dalmacija (zapis po sjećanju muzikologa Andrije Tomašeka, r.1914.)

„Malena je Dalmacija, al je dika rodu svom.

Još hrvatska trobojnica, na barjaku sokolskom.

Pa bio dug i težak put, sokoli ne žale trud.

Zato braćo, naprijed hajdmo,

za slobodu i za dom- hrvatski dom.“

• Str.59 Oj Slavonci i Hrvati (Ilija Okrugić, 1819.-1910., stihove popravio i prilagodio Ivan Trnski, 1819.-1910.)

„…Oj Slavonci i Hrvati, hajd u vojsku banu!

Tamo će nam slava dati krunu obećanu.

Tam za narod, dom i kralja borite se, kako valja.

Naprijed stupaj, mačem lupaj, hura, naprijed stupaj.“

• Str.62 Poputnica hrvatskog junaka – glazba i stihovi Ferdo Rusan (1810.-1879.)

„Ime moje prastaro slavno je hrvatsko;

Pod ovim ću srcem svim vjerno branit dom.



Šesto teče stoljeće

otkad bez pomoći

od krvnika braća mâ

muku trpe već

Europo! Zar ne čuješ

plač ubogih kršćana?

Il’ čovještvo ti ne štuješ

jer se tiče Hrvata?…“

• Str 64. Pozdrav domovini (Nikola Štoos, 1848.-1913.):

„Oj , dome, slatko li je

i, slavno tvoje ime,

grud moja za te bije,

mrijet za te pripravna!

Za tvoju čast i sreću stati,

za te krv i život dati,

miso, želja moja jest,

dome, jedina!“

• Str.67 Poputnica Nikole Jurišića (stihovi Ljudevit Varjačić, 1852.-1926., uglazbio Ivan pl. Zajc 1832.-1914.)

„..Junak živi domu uv’jek vjeran svomu

za njeg život da!…

Hajde, junak za junakom,

hajd, u smrt za dom i rod!…“

• Str. 76 Složno, složno, braćo mila (Ferdo Rusan 1810.-1879.):

„…Korak, korak za korakom, Hrvat žurno za Hrvatom,

na bojište za dom mili, ajdmo, ajdmo proti sili!“

• Str. 84 Svaki Hrvat ponosito (uglazbio Ferdo Livadić 1799.-1879. na tekst Ljudevita Vukotinovića 1813.-1893.)

„…Braćo, kolo sastavljajte,

pa si čvrsto desne dajte.

Zakletvu položite

Da svoj rod ne ostavite:

krv i život za naš dom!…

Obasjala srca nam i lica

s narodnošću i poslovica:

neka živi dom i rod!“

• Str. 85 U boj, u boj (Franjo Marković 1845.-1914., Ivan pl Zajc 1832.-1914.)

„…Za dom, za dom sad u boj!..

Za domovinu

mrijeti kolika je slast!

Prot dušmaninu!

Mora, on mora past!“

• Str. 96 Za dom (glazba Ivan pl. Zajc, stihovi Hugo Badalić, 1851.-1900)

„Za dom mili svaki čas

nek se diže pjesme glas.

Da nam živi slavom svom

naš hrvatski mili dom.

Zato naprijed pa nastojmo

i junačkim glasom pojmo.

naprijed za mili dom.,

naprijed za mili dom!

A srce vapi tvorcu svom

i moli blagoslov

nad pravo, rod i mili dom,

vijek stalan slogom nov.“

• Str. 98 Za dom (glazba Ivan pl. Zajc, stihovi Ljudevit Varjačić 1852.-1926.)

„Hajde svuda svi Hrvati

radom diž’mo rod i dom,

nek se širi, neka svate, da nam bude svoj na svom!

Um i snagu domu dajmo,

neka znade čitav svijet,

svim ga srcem veličajmo,

dom nam stari budi svet!

• Str. 106 Živila Hrvatska (Ivan pl. Zajc, stihovi August Šenoa, 1838.-1881)

„Glasna, jasna od pameti

preko dola, preko gora

hrvatska nam pjesam leti

sve do sinjeg tamo mora;

časak meka, čas k’o grom,

vječna jeka

za naš dom…“

• Str. 112 Hrvatska vila (po sjećanju Stjepana Brajdića, 1926.-2013.)

„S Dinare kršne Hrvatska vila

novome svijetu navješta spas

U kolo braćo, ruku pod ruku,

uz milog brata vini se brat!

Pa neka glasna, ko sunce jasna,

grmnu pjesma puna nade,

k’o nebeski grom, k’ nebeski grom!

Da ćeš živjet’, da ćeš radit’,

da ćeš ginut’ za hrvatski mili dom!“

• Str. 122 Naša pjesma (Miroslav Šlik 1898.-1986.)

„..Zvoni, ori širom svijeta,

liječi rane rodu svom!

Borimo se snažnih grudi

vjerom za svoj dom.“

• Str. 134 U planini (domobranska)

„…A na straži, a na straži

stoje kao kipovi,

spremni da se za Hrvatsku

bore kao lavovi.

Svi za dom, svi za dom, svi za dom!“

• Str. 135 Za slobodu i za dom (Mirko Kolarić 1910.-1945.)

„Za slobodu i za dom

već se krvav bije boj.

Za nju svak će spreman dati junački sad život svoj!

Za slobodu i za dom!



Hrabro juriš za naš dom,

za sve novi život taj,

Sretan sad je opet dragi

hrvatski nam mili kraj!

Hrabro juriš za naš dom!“

• Str. 136 Za dom ( po sjećanju, Stjepan Brajdić 1926.-2013.)

„Svi smo složno braćo sada

za dom spremni, za dom spremni,

budimo uvijek za dom spremni, za dom spremni budimo uvijek svi!

Kliknimo ponosno živjela Hrvatska

neka nas čuju, svijet će nama dati pravo

jer je to od vijeka sviju nas slava,

za koju ćemo živjet i mrijet!

U boj za dom, u smrt za dom.,

za vođu i narod svi ćemo složno naprijed

snažnom voljom slomiti tuđi stijeg.“

• Str. 146 Hrvatine (Mario Mihaljević, 1951.)

„Braćo svi u jedan stroj,

krvavi se vodi boj.

Za slobodu i za dom,

jedini dom, hrvatski dom…“

• Str. 150. Koračnica 6.domobranske pukovnije (glazba Saša Vukić, tekst Mladen Vidović, Asja Kahle)

„Idu splitski domobrani,

idu momci odabrani,

Splitske kćeri splitske cure

oko njih su ruke svile,

Splitske majke dobre bile,

sto su svijeća zapalile.

Bog nas čuva Bog nas brani,

za dom spremni domobrani…“

• Str. 160 Naša garda, ponos naš (Mario Kinel, 1921.-1995.)

„Naša garda svesrdno se bori

za slobodu i naš dragi dom

svakom od njih mlado srce gori

da bi bili opet svoj na svom.“

• Str. 164 Nazdravičarska (glazba Siniša Leopold, 1957.-, stihovi Davor Ban)

„Nazdravimo dragi brate,

prva neka je za Hrvate,

Ispijmo je za naš dom

nazdravimo domu svom…“

• Str. 170 Prva bojna zagrebačka (glazba Nikica Kalogjera, 1930.-2006., tekst Siniša Novak)

„…Prva bojna zagrebačka,

prva bojna topnička.

za slobodu ustala,

za dom, hrvatski dom!

• Str. 176 Tenkisti hrvatske vojske (Josip Vušir, Stjepan Sabljarić)

„…Croatio zemljo, oj hrvatska mati!

Za dom spremni mi smo i svoj život dati!…“

• Str. 180 Vivat Croatia (tekst i glazba Đani Maršan, 1944.-)

„…Dok u nama braćo, živi zavjet svet,

mi ćemo za domovinu mrijet!…“

• Str. 186 Bili cvitak (Jura Stublić )

„…Ne bojim se ja umrijeti za slobodu i za dom,

već se bojim kada odem da ti krila ne slome…“

• Str. 188 Bože čuvaj Hrvatsku (glazba Đani Maršan, 1944.-, stihovi Drago Britvić, 1935.-2005.)

„Bože, čuvaj Hrvatsku, moj dragi dom…“

• Str. 192. Čavoglave (glazba i stihovi Marko Perković Thompson, 1966.-)

„…Za dom braćo, za slobodu borimo se mi…“

• Str. 210 Hrvatska je sveta zemlja (glazba Antun Asić 1925.-, stihovi Jure Karakaš 1942.-)

„Ne bojim se nikoga

kada branim dom,

Hrvatska je sveta zemlja

mi smo tu na svom…“

• Str. 212 Hrvatski domobrani (Josip Vušir)

Tu, gdje Hrvat vjekovima živi,

stoljećima gdje ima svoj dom,

zvona , crkve kraj su i početak,

ponosni smo, tu smo svoj na svom.

Vjera naša, Božja pomoć

snagu daju svaki dan,

a kad dušman nam zaprijeti,

dom naš brani domobran.

Dom nam čuvaj noć i dan

naš hrvatski domobran

za dom spremni, dom se brani;

Hrvatski smo domobrani.“

• Str. 236 Moja domovina (Rajko Dujmić, 1954.- Zrinko Tutić, 1955.-)

„…Vratit ću se, moram doći,

tu je moj dom,

moje sunce, moje nebo!..“

• Str. 260 Ponosna Hrvatska (Damir Mihovec 1963.-, Darko Dervišević 1965.-)

„Sjedim na pragu u šoru svom,

ne dam ja nikom svoj hrvatski dom…

Lika je kršna ko nikad do sad,

Sisak je opet povijesni grad,

Varaždin drevni u srcu je mom,

Zagreb je dao sina za dom…“

• Str. 266 S nama je Bog (Zoran Markulj 1951.- , Ana Bešenić 1952.-)

„Iz pepela nikli,

stasali u boju,

mladost smo spremni

dati za dom,

Prisegom časnom

svi Hrvatskoj rekli,

da odsad će biti

svoj na svom…“

• Str. 272 Tvoja zemlja (glazba Alfi Kabiljo 1933.-, stihovi Drago Britvić 1935.-2005.)

„Tu ćeš naći uvijek dom,

srce koje kuca za te,

majku da te shvati,

ruku da te prati,

znat ćeš sve što treba znati.

To je tvoje zemlja ,

tu sagradi dom!..“

• Str. 276 Zahvalnica (Đani Maršan, Drago Britvić)

„Hvala Ti Bože,

što si nam snažio vjeru,

s nama bdio

nad svetim hrvatskim tlom

Blaga se množe,

podovi zanosa se beru.

mirom zakrili dragu domaju i dom…“

Bobani
25-08-2015, 03:16
Tumačenja značenja rieči "Ustaša"

Rieč ˝Ustaša˝ nalazi se već 1875. godine u Fihpovićevom njemačko-hrvatskom rječniku pod njemačkim značenjem ˝Freiheitskämpfer˝ (borac za slobodu). Tako su se zvali hrvatska borci u Bosni i Hercegovini, koji su ustali protiv stranog Osmanlijskog gospodstva, da bi sve pokrajine povratili svojoj zemlji Hrvatskoj, iz godine 1875.-1878.

Srbski rječnici, kao na pr. Popovićev iz 1895. i kasnije hrvatski, koji stajahu pod utjecajem jugoslavenske ideje ujedinjenja, prevode rieč "Ustaša" na njemački sa "Rebell" ili "Insurgent" što znači pobunjenik ili odmetnik.

Dr. Vinko Esih *, u rječniku koji je tiskan pred proglašenjem nezavisnosti Hrvatske u 1941. g., prevodi rieč "Ustaša" s njemačkim značenjem "Landsturmann" i "Landsturm" t.j. narodni ustanak kao "Volksaufgebot".

Još za postojanja austrougarske monarhije njemački naziv "Landsturm" preveden je službeno na hrvatski kao pučki ustanak, "Landsturmann" kao pučki ustaša, a "Landsturmregiment" kao pučka ustaška pukovnija. U nastavku predaje (tradicije) bosansko - hercegovačkih boraca za slobodu iz godina 1875.-1878. i ustanka Hrvata u vremenu svjetskog rata, dobiše hrvatski borci za slobodu od 1931. god. službeni naziv "Ustaša", koji se je sasvim razumljivo zadržao kod vojničkih postrojba hrvatskih boraca za nezavisnosti.

Prema tome ne leži nikakav uzrok na izmjeni naziva "Ustaša" sa bilo kojim drugim pojmom, koji tom nazivu ne bi mogao dati jasnije obilježje, jer je pojam "Ustaša" ukorienjen u hrvatskom jeziku i potječe iz stare hrvatske predaje.

Ako Srbi i Jugoslaveni pod "Ustaša" razumiju "pobunjenik", to je njihova stvar. Za nekoga tko vlada silom, žigoše se borac za slobodu na svaki način kao pobunjenik ili odmetnik, ali u vlastitoj narodnoj državi "Ustaša" označuje borca za slobodu ili čovjeka pučkog ustanka.

Iz ovih razloga su u oružanoj snazi Nezavisne Države Hrvatske i nadalje nazivi "domobran" i "ustaša", koji potječu iz predaje stare hrvatske vojske do 1918. g.

Ovom prilikom valja podsjetiti na činjenicu, da se srbski oslobodilački borci nikada ne nazivahu "Ustašama", već "hajducima" ih "komitadžijama" odnosno ˝komitama˝, nazivima turskog, a nipošto srbskog podrietla. Nazivi "hajduk" i "komitadžija", odnosno "komita", na turskom jeziku ni izdaleka nemaju značenje borca za oslobodjenje. Naprotiv, "Ustaša" je čisto hrvatska rieč, kako po svome podrietlu, tako i po značenju.

Hrvatsko jedinstvo, 29.04.1943.

___________

* Dr. Vinko Esih, nakladnik i leksikograf rođen 4. listopada 1900. u Glamoču, umro 11. listopada 1964. u Zagrebu. /MD/

Bobani
25-08-2015, 12:03
Razgovori


Prof. DOLORES BRACANOVIĆ:
NA POVLAČENJU S DRŽAVNIM POGLAVAROM

Svibanj će mjesec u hrvatskom narodu trajno biti obilježen posebnim sjećanjem na veliku našu tragediju, koja se dogodila u svibnju 1945. godine. "Idu starci i djeca, žene i muškarci. Idu seljaci i radnici, djeca i intelektualci. Ide jedna vojska, ide jedan narod u progonstvo! Ide zato, što je poslie osam stoljeća obnovio svoju državu, što ju je gradio i branio od neprijatelja. Ide u progonstvo jedan narod, koji je svojom krvlju obilježio na zemljopisnoj mapi hrvatske državne granice, narod koji je zahtievao svoje mjesto pod suncem i tražio uviek samo svoje, a nikada tuđe."
Tako je sliku hrvatskog poraza opisala bivša zapovjednica Ženske ustaške mladeži, prof. Dolores Bracanović, u članku "S Poglavnikom na povlačenju", koji je objavljen u časopisu "Hrvatska. Spomen – izdanje u počast nezaboravnog Poglavnika", god. XIII., br. 4-5-6-7. (291-2-3-4), Buenos Aires, 10. travnja 1960. godine, str. 18-19.
Punih je šest godina prof. Bracanović u Domovini. Kao svjedok i sudionik važnih događaja, koji su se i u historiografiji i u politici različito interpretirali, prof. Bracanović za "Politički zatvorenik" govori o svomu životnom putu.

Razgovarao: Tomislav JONJIĆ

PITANJE: Kako je, gospođo Bracanović, došlo do Vašega političkog angažmana?

Rođena sam u Makarskoj, 1. travnja 1916. godine, u hrvatskoj i katoličkoj obitelji. Moj je otac bio članom Družbe braće hrvatskoga zmaja. Rođen je 1886., a umro je 1943. godine. Majka ga je nadživjela. Umrla je 1968. godine. U rodnomu sam mjestu završila pučku školu, a građansku školu i gimnaziju pohađala sam u Dubrovniku, kamo je obitelj doselila 1928. godine. Osim obiteljskog odgoja, na moje je duhovno sazrijevanje presudno utjecala organizacija "Domagoj". Pristupila sam joj s 12-13 godina u Dubrovniku, gdje su "domagojci" bili utjecajniji od "križara", druge katoličke organizacije. I inače su te dvije organizacije najsnažnije utjecale na odgoj hrvatske mladeži toga doba. Nakon završene gimnazije, u Zagrebu sam na Filozofskom fakultetu završila njemački i talijanski jezik. Prvo sam namještenje dobila u Korčuli, a potom sam se zaposlila na dubrovačkoj trgovačkoj akademiji.



PITANJE: Kakve su duhovne i političke prilike bile u Dubrovniku sredinom tridesetih godina?

lako je bio dodijeljen Zetskoj banovini i izložen sustavnim pokušajima posrbljivanja, Dubrovnik je disao izrazito hrvatski. Mala skupina tzv. Srbakatolika, unatoč podpori, koju su joj pružale državne vlasti, na tomu nije mogla ništa promijeniti. Školski su učitelji i profesori većinom bili Srbi i Crnogorci. S kakvim su se preprekama suočavali nositelji jugoslavenizacije, ilustrira jedna slika iz moga gimnazijskog života. Pri upisu se morao popuniti obrazac zvan "nacionalom". U rubrici o nacionalnoj pripadnosti, Srbi i Jugoslaveni upisivali su "jugoslavenska". Skupina nas Hrvata upisala je: "hrvatska". Ravnatelj nas je pozvao i rekao da to "ne može biti", ali mi nismo popuštali. Prijetio nam je sankcijama, ali je sve ostalo po staromu. Mi nismo popuštali, pa je morao popustiti on.

PITANJE: Jesu li dubrovački Hrvati održavali tješnje sveze s Hrvatima iz Boke? Kako se u Dubrovniku gledalo na hrvatsku politiku koju je predvodio dr. Maček?

Bokelja je u Dubrovniku bilo relativno malo, ali su svi bili izrazito nacionalno svjesni. Hrvati su obćenito glasovali za Mačeka. Tako je činila i moja obitelj. Moj je otac nakon izbora 1935. godine postao gradonačelnikom. Zbog javnoga glasovanja za listu dr. Mačeka, smijenila ga je Stojadinovićeva vlada nakon prosinačkih izbora 1938. godine. Nu, valja imati na umu, da je već tamo negdje od 1935. došlo do raslojavanja. Mladež je sve više naginjala hrvatskim nacionalistima i simpatizirala s dr. Antom Pavelićem. Je li takvo raspoloženje jačalo i kod starijih, ne mogu sa sigurnošću reći. Simpatizirati s dr. Pavelićem bilo je opasno. Stariji su to možda tajili, što mladež – nesklona zatomljivanju osjećaja – nije činila.



PITANJE: Proglašenje Banovine Hrvatske ipak je bilo dočekano s obćim oduševljenjem?

Tako je. To je oduševljenje bilo i veće nego u ostalim hrvatskim krajevima, jer je proglašenjem Banovine Hrvatske Dubrovnik konačno bio izuzet iz Zetske banovine i pripojen ostalomu, najvećem dijelu Hrvatske. Taj je čimbenik presudno utjecao i na to, da je kasnije nezadovoljstvo hrvatskih nacionalista Mačekovom sporazumaškom i projugoslavenskom politikom, u Dubrovniku bilo manje izraženo, negoli drugdje. Nu, i u Dubrovniku je Maček sve više gubio pristaše u korist dr. Pavelića.

PITANJE: Dana uzpostave Nezavisne Države Hrvatske sjećate se dobro?

Bio je to trenutak obćeg oduševljenja. Nije bilo Hrvata, koji tog dana nije bio presretan. Na žalost, već par dana poslije, naša ja radost pomućena, kad su u grad ušli Nijemci, a potom i Talijani. Talijani su bili kivni na Nijemce, koji su došli par sati ranije, pa su inscenirali "osvajanje Dubrovnika". U podpuno mirnom gradu postavili su kamere i počeli puškarati, glumeći ljutu borbu. To je, već pri prvomu susretu s talijanskim snagama, kod Hrvata izazvalo obću porugu. Odmah su započela i hrvatsko-talijanska neprijateljstva, jer su Talijani istoga trenutka počeli protežirati malobrojne Srbe, koje zapravo nitko nije dirao. I kad su započele otvorene četničke pobune protiv NDH, Talijani su otvoreno bili na njihovoj strani.

PITANJE: Uz to, došlo je i novo razočaranje podpisivanjem Rimskih ugovora.

Sjećam se kao da je bilo jučer. Obitelj je bila okupljena oko krugovalnog aparata. Svi smo plakali, slušajući kako su u Rimu podpisani ugovori, kojima je dio hrvatskog primorja pripao Italiji. To smo doživjeli kao trganje vlastitoga živog mesa. Nu, bili smo svjesni da se radi o diktatu, kojemu se Hrvatska ne može oduprijeti. Duboko smo se nadali da će taj diktat biti privremen, pa nam nije padalo na pamet okrenuti leđa državi. I kad je nesavršena i teritorijalno okrnjena, država je bila naše jedino blago i jedini jamac našega nacionalnog obstanka. Talijanski je, pak, diktat raniju nesklonost Hrvata Italiji pretvorio u skoro otvoreno neprijateljstvo. Talijani su poticali potalijančenike, dodjeljujući im dućane i preferirajući ih na svakomu koraku. Da nismo bili vojnički neusporedivo slabiji, nitko ne bi mogao spriječiti hrvatsko-talijanski oružani sukob. Čak ni Nijemci, koji su bili čvrsto uz svoga velikog saveznika.


PITANJE: To je zasigurno utjecalo i na hrvatski odnos prema fašističkoj ideologiji?

S obzirom da je bio nositeljem talijanskog imperijalizma, fašizam nam je postao posve oduran. Nu, nismo mogli otvoreno tako nastupati, iako je protutalijansko, protufašističko razpoloženje bilo vidljivo na svakom koraku. Uvrijeđeni su Talijani sve intenzivnije huškali Srbe na hrvatsku državu i tako podpirivali krvave sukobe. Bila su to težka vremena. I kad se obtužuje hrvatske državne vlasti, onda treba imati na umu okolnosti u kojima se tada živjelo. Tvrdi se, da prihvaćanje hrvatske države ujedno znači i odobravanje nasilja i zločina. To je posve pogrješno. Ta, samo zločinac neće osuditi zločine! Uostalom, komu je moglo biti više do mira i reda, negoli mladoj državi, koju sa svih strana pritišću. Zapad je stalno bio za obnovu Jugoslavije. Rusi također, samo uz instalaciju komunističkog režima. Mi smo bili osuđeni na suvezništvo s onima, koji nam zapravo nisu željeli dobro. Oni su, pak, koristili sve neprijatelje države, a nemojmo zaboraviti, da se i dobar dio zločina, koji je počinjen "u ime NDH", nije dogodio po nalogu i intencijama vlasti, nego predstavlja djela pojedinaca i skupina, koji su u onim kaotičnim prilikama koristili prigodu za postupanje na vlastitu ruku. Stoga je moguće i, po momu sudu, jedino dopustivo, oštro lučiti potrebu uzpostave i obrane države, od zločina, koji su se dogodili na njezinu području.

PITANJE: Jesu li te okolnosti već u prvim mjesecima utjecale na jačanje partizanskog pokreta u južnoj Hrvatskoj?

Talijanska je politika nedvojbeno stvorila predpostavke za nastanak partizanstva. Nu, ljudi su se nerado odmetali u šumu, pa je partizanstvo tijekom 1942. u dubrovačkoj okolici bilo posve nevažno, ali je bitno ugrožavalo poredak u BiH. Partizani su diverzijama i sabotažama nastojali stvoriti što nesređenije prilike i maksimalno kompromitirati hrvatske državne vlasti. Po tomu su bili posve nalik talijansko-četničkoj simbiozi. Ujedinjavala ih je i zajednička mržnja na Hrvatsku. Talijani su sve činili da se u tzv. drugoj zoni, razvojačenom pojasu, ne bi pojavila hrvatska obrana, a bili su protivni i stvaranju hrvatske vojske uobće.

PITANJE: Je li ta strategija kompromitiranja hrvatskih vlasti dovela do kakve nostalgije za dr. Mačekom?

Ne. Maček je imao svoju prigodu i nije ju iskoristio. Još prije uzpostave NDH bilo je jasno kako on ne želi napustiti jugoslavenski okvir. Kako to nije odgovaralo pravim težnjama hrvatskog naroda, on je ubrzano gubio podporu. Što se HSS–a tiče, većina je pristaša stranke iskreno prigrlila hrvatsku državu, pa čak i onda kad nije bila zadovoljna nekim potezima režima.



PITANJE: Vi ste uskoro postali dužnostnicom Ustaške mladeži?

Godine 1942. postala sam stožernicom Ženske ustaške mladeži za Dubrovnik. Jedne je prigode bio urečen sastanak dužnostnika u Zagrebu. Tamo me je zapovjednica Ženske ustaške mladeži, Mira Vrljičak, pitala, bih li se prihvatila njezine dužnosti, koju ona iz osobnih razloga više ne može obnašati. Prihvatila sam, pa sam 6. siječnja 1943. postala zapovjednicom Ženske ustaške mladeži. Zapovjedništvo je bilo smješteno u Preradovićevoj ulici. Zapovjednikom Muške mladeži bio je Zdenko Blažeković, dok je upravni zapovjednik sveukupne Mladeži bio prof. Ivan Oršanić, kojega je kasnije, kad se Oršanić posvetio sindikalnom organiziranju, zamijenio Felix Niedzielski.

PITANJE: Je li udjelba u Ustaškoj mladeži bila profesionalna? U čemu se sastojala djelatnost organizacije?

Većina nas dužnostnika bili smo "dodijeljeni", tj. formalno smo zadržali namještenja i beriva, koja smo imali prije udjelbe u Mladeži. Djelatnost se sastojala u tjelovježbenom i odgojnom jačanju hrvatske mladeži. Organizirali smo predavanja i tečajeve, nastojeći duhovno i nacionalno osnažiti mlade naraštaje.

PITANJE: Pritom nije bilo moguće zaobići i aktualna događanja. S obzirom da se ponekad tvrdilo, kako je riječ o "presliku" organizacije fašističke odnosno Hitlerove mladeži, recite, kako je mladež odgajana glede fašističke, nacionalsocijalističke odnosno boljševičke ideologije. Je li se išlo i za kompromitiranjem mačekovštine, s obzirom na to, da su neki bliski Mačekovi suradnici u to vrijeme bili u jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi?

Mladež smo odgajali u hrvatskomu i samo hrvatskomu nacionalnom duhu. Jačan je nacionalni osjećaj i svijest o važ nosti neovisne države. O Mačeku nije bilo govora, a još manje o Krnjeviću i družini. o tomu se na predavanjima nije govorilo, a poznato je da je Poglavnik u više navrata i javno pozvao protivnike režima, da se pritom ne bore protiv države.

Što se odnosa prema tada moćnim sukobljenim ideološkim pokretima tiče, mi smo bili otvoreno i jasno protuboljševički orijentirani. Već sam spomenula da smo i prema fašizmu osjećali neprijateljstvo, iako to do pada Italije nismo mogli sasvim otvoreno govoriti. Uobće, valja reći da je većina nas potjecala iz jasno katoličkih krugova, pa već zbog svoga katoličkog odgoja nismo mogli simpatizirati ni s fašizmom ni s nacionalsocijalizmom, koji su bilo izrazito protukatolički. To su bile strane i hrvatskomu duhu posve tuđe ideologije, koje smo, na žalost, morali trpjeti.

PITANJE: Ali, katolički osjećaj nije bio zapreka za suradnju s Hrvatima islamske vjeroispovijedi?

Absolutno. Među nama nije bilo nikakve razlike. I u zapovjedništvu Ženske ustaške mladeži izvrsno sam surađivala s jednom dužnostnicom, koja je bila muslimanka. Svi smo mi bili prije svega Hrvati. Bilo je čak muslimana, koji bi se ljutili na svako posebno izticanje Hrvata islamske

vjeroispovijedi. Njihovo je stanovište, da to uobće ne treba spominjati, baš kao što se za nekoga ne spominje da je Hrvat katoličke vjeroispovijedi. Vjera je stvar privatnog uvjerenja. Hrvatska mora biti na prvomu mjestu!

Takvi smo bili u NDH, takvi smo bili u emigraciji. I zato sam s velikim iznenađenjem i razočaranjem doživjela kasnije stvaranje neke muslimanske nacije, a još gore mi je bilo, kad je u Domovinskom ratu došlo do sukoba s muslimanima...

PITANJE: Kao zapovjednica Ženske ustaške mladeži, upoznali ste državnog poglavara i mnoge istaknute dužnostnike?

Da. Gospođa Mira Vrljičak me predvela Poglavniku, koji je na me ostavio izvrstan dojam. Bio je jednostavan i duhovit čovjek, neobično blizak narodu. Imao je inače rijedku sposobnost da toplo razgovara i s težacima i s intelektualcima. Upoznala sam i niz drugih visokih duž nostnika, ali s njima nisam imala češće dodire. Najčešće sam komunicirala s divnim prof. Oršanićem, postrojnikom dr. Sušićem i posebno s nenadmašnim, idealnim borcem za hrvatsku stvar, magistrom Božom Kavranom.

PITANJE: S obzirom na udjelbu, vjerojatno ste se susretali i sa zapovjednikom Sveučilišnog stožera, Milivojem Karamarkom. Spomen njegova imena otvara odmah i razpravu o "slučaju Lorković – Vokić". Je li Vam o tomu što poznato?

Karamarka sam, dakako, poznavala. Nu, o slučaju ministara Lorkovića i Vokića ne znam ništa iz prve ruke. S obzirom da sam o tomu naknadno puno čitala i slušala, držim, da je razprava dr. Vjekoslava Vrančića najbliža istini. Poznato je, da je Poglavnik znao za pripremanje pokušaja prelazka na stranu zapadnih saveznika. Nu, ovi za to nisu imali razumijevanja, a kako su Nijemci stvar odkrili, bio je prisiljen pritvoriti glavne sudionike. Nemojmo zaboraviti da se to dogodilo kad su njemačka kola krenula nizbrdo i malo nakon pokušaja atentata na Hitlera. Trebalo je skloniti sudionike pokušaja, da se na njih, njihove obitelji, ali i na hrvatsku državu, ne obruši njemački bijes. Nije bilo alternative. Uvjerena sam, da su Lorković, Vokić i ostali izgubili život protivno izričitoj Poglavnikovoj volji.

PITANJE: I nakon rata sretali ste se i družili s dr. Pavelićem. Je li on ikad pričao o tom slučaju? Je li bar dao naslutiti što o svemu misli?

Ne. Nikad o tomu preda mnom nije prozborio ni riječi, a koliko znam, ni pred drugima.

PITANJE: Kako su započele pripreme za povlačenje iz Domovine? Je li Vam što, bar iz naknadnih spoznaja, poznato o možebitnim planovima za ostajanje u Domovini i obrane Zagreba?

U proljeće 1945., ne mogu posve precizno odrediti kad je to bilo, zapovjedništvo je Ustaške mladeži dobilo nalog da se sve područne organizacije izvijeste o tomu, da će se krenuti u povlačenje. Područne su organizacije bile dužne o tomu izvijestiti i civilno pučanstvo, koje je ionako bilo suočeno s brojnim partizanskim zlodjelima, te se zbog toga povlačilo prema Zagrebu. Nemam neposrednih spoznaja o mogućim planovima za obranu Zagreba, o kojima se često govorilo, ali mogu potvrditi da se na prste mogu nabrojati oni, koji su takvo rješenje zagovarali. Prvo, Zagreb i zagrebačka okolica već su bili prepuni prognanika. Bilo je tu više stotina tisuća ljudi. Povećavale su se teškoće s obskrbom, a ni oružja ni streljiva nije bilo dovoljno. Drugo, svima nam je bilo jasno, da bi obrana Zagreba dovela do strahovitih stradanja civilnog pučanstva i razaranja grada, a treće, nikomu nije padalo na pamet, da bi se moglo dogoditi ono što će se dogoditi na Bleiburgu. Tko je mogao i pomisliti, da će uljuđeni Angloamerikanci izručiti komunističkim partizanima mnoštvo ratnih zarobljenika i civilnih prognanika?!?

Morate znati, da je i sam Luburić nakon rata pisao, kako je Poglavnik pozvao svoje generale i pitao ih, jesu li za to, da se obnovi Krbavska bitka. Velika je većina bila protiv. Kakvu bi Hrvatska korist imala od nove Krbavske bitke? Kakva bi bila korist za Hrvatsku, da je Poglavnik doživio sudbinu Nikole Šubića Zrinjskog? Ta, zar nam je malo Zrinjskih? Čitava je naša povijest prepuna takvih tragičnih i posve nepotrebnih žrtava!

Znam da je bilo razprava o tomu na koju stranu krenuti. Prema Trstu se nije moglo, jer su tamo već bili partizani. Ni sjever nije bio dobro rješenje. Tamo su već bile sovjetske snage, a mjesecima su se širile priče o nasiljima i okrutnosti kozačkih postrojbi. Ostalo je krenuti prema zapadu. Neposredni smo nalog za povlačenje dobili 6. svibnja 1945. Čim je vijest proširena, i ja sam krenula prema Zapadnom kolodovoru, odakle je kretao vlak prema Zapadu. Tu me pronašao Niedzielski i kazao mi, da za mene ima jedno mjesto u svomu automobilu. Kreće se sutra ujutro, izpred zgrade Sveučilišta.

PITANJE: Kako ste se našli u istoj skupini s dr. Pavelićem?

Ujutro, 7. svibnja 1945. oko 10,00 sati, krenula sam s Niedzielskim. Naš se automobil priključio nepreglednu množtvu, koje se kretalo prema zapadu. Nije bilo panike. Vladao je red, kakav uobće može biti u nepreglednoj koloni. Zaustavili smo se pred Novim Dvorima. Tu se koloni pridružio Poglavnik. S njim su u automobilu bili sin mu Velimir, te Erih Lisak i Ico Kirin. Poglavnikov se automobil također priključio koloni. Uvečer smo došli do Krapinskih Toplica, gdje smo prenoćili. Ujutro, 8. svibnja krenuli smo dalje, prema Rogaškoj Slatini.

Nakon nekog je vremena došla vijest, da prema nama nadiru kozačke čete. Narod se uznemirio i kolona je krenula natrag, ali se ubrzo zaustavila. Tada je Poglavnik izišao iz automobila i obratio se ljudima, koji su se okupili oko njega. Kazao je, kako je očito da će Njemačka kapitulirati. Budući da nam prijeti opasnost da nas Kozaci i partizani uhvate u kliješta i tako onemoguće našu predaju Angloamerikancima, a time i očekivani skori povratak u Domovinu, najbolje je da napustimo cestu i krenemo kroz šumu. Veliki je broj ljudi prihvatio taj prijedlog i krenuo uzbrdo. S obzirom da nije bilo puta, po logici su se stvari formirale skupine, koje su se razpršile.

PITANJE: Često se tvrdilo kako se dr. Pavelić odvojio od kolone sa svega nekoliko ljudi. Prema kasnijem pripovijedanju generala Krena, dr. Pavelić je već 6. svibnja oko 13,00 sati bio u Rogaškoj Slatini, te je, na glas da su partizani u Dravogradu, sazvao više časnike, svjetovao ih da se presvuku u građanska odijela i predaju se Amerikancima, bez obzira što će ih ovi izručiti partizanima. Potom da je "odmaglio, ne pozdravivši se s nikim".

To su izmišljotine, upravljene na to da se kompromitira Poglavnika kao osobu, a s njim i ideju državne neovisnosti. Da je on bio kukakvica, zar bi se 1929., kao ugledni odvjetnik i narodni zastupnik uputio u emigraciju i odlučio se na oružanu, revolucionarnu borbu, u trenutcima, kad je to imalo malo ili nimalo izgleda na uspjeh? Ne znam, što je i komu pričao general Kren, a što su mu mrtvomu stavili u usta. Izpalo bi, kao da je Poglavnik već pred Rogaškom Slatinom znao da će Angloamerikanci izručiti Hrvate partizanima?!? To je zlobna besmislica! Ja Vas uvjeravam u to, da je ovo što govorim istina. Poglavnik nije "odmaglio", niti je vojsku ostavio na cjedilu. Uostalom, on i nije bio vojni stručnjak, a još manje operativni zapovjednik povlačenja. On je čitavu kolonu pozvao da krene u šumu. Mnogi su ga poslušali, među njima i ja. Kad bi bila točna lažna konstrukcija da je on pobjegao s najbližim suradnicima, ja se u njegovoj skupini ne bih našla, jer ja ipak nisam bila među nekoliko Poglavniku najbližih osoba.

PITANJE: Vi ste, dakle, odmah nakon napuštanja ceste ostali u skupini s dr. Pavelićem?

Bila je to oveća skupina, u kojoj su neki bili u odorama, a neki u civilu. Neki nisu htjeli promijeniti odjeću, iako su svi imali građansko odijelo u naprtnjačama. Recimo, Niedzielski nije htio skinuti odoru, jer njegov vozač nije imao građansko odijelo. Odbio je naša uvjeravanja, da se vozač, u slučaju da padne partizanima u ruke, uvijek može braniti kako je bio mobiliziran, dok za nj ta isprika neće važiti. Nu, Niedzielski nije bio od onih, koji će birati lakši put.

Dakle, dogovoreno je da se ta oveća skupina razdvoji, da na jednu stranu odu civili, a na drugu vojne osobe. General Begić mi je rekao da i ja krenem s onima u građanskom odijelu. Tako sam se zapravo našla u maloj skupini s Poglavnikom, u kojoj su još bili njegov sin Velimir, Lisak, Kirin i Viktor Rebernišak. Uspjeli smo prijeći Alpe i došli smo u Austriju. Svi smo još uvijek bili uvjereni, kako je naše povlačenje samo privremeno. Došavši u Leingreith, pod pravim smo se imenima prijavili američkim okupacijskim snagama.

PITANJE: U istrazi pred jugoslavenskim vlastima, general Moškov je ustvrdio kako je pred Wolfsbergom susreo dr. Pavelića, koji da je bio uzpaničen. Kasnije da ga je posjetio i u Wolfsbergu, gdje mu je dr. Pavelić predao poruku za dr. Mačeka, od kojega je zatražio da preuzme vodstvo u borbi za hrvatsku stvar. Znate li što o tomu?

Ne znam što je general Moškov izjavio Jugoslavenima u istrazi. Obćenito, nisam previše sklona vjerovati iskazima koji su dani u zatvoru, u izvanrednim uvjetima i pod izravnom prisilom. Mogu, međutim, posvjedočiti da je do susreta u Wolfsbergu došlo. Što su Poglavnik i Moškov razgovarali, ne znam. Nema govora o tomu, da bi Poglavnik bio uzpanićen. Mi smo bili posve mirni, sve do trenutka kad smo doznali, da je izručen predsjednik vlade, dr. Nikola Mandić, i niz drugih visokih dužnostnika. Tek tada smo shvatili da su se izjalovile naše nade u skori povratak u Domovinu. O susretu u Leingreithu znam više, jer smo tu privremeno ostali i prijavili se američkim vlastima. Istina je, da je Poglavnik preko Moškova uputio poruku dr. Mačeku, tražeći od njega da preuzme vodstvo nad borbom za hrvatsku stvar. Taj je poziv on upućivao i ranije, možda nikad tako jasno i javno, kao u govoru u Radničkoj komori, 1944. godine. Nu, bilo je pretjerano očekivati da bi Maček takav prijedlog prihvatio. On se nikad nije oslobodio jugoslavenstva.

PITANJE: U Leingreithu se odvajate od skupine dr. Pavelića?

Kad je došla vijest da postoji opasnost od izručenja Poglavnika jugoslavenskim komunistima, on se sklonio ujedno nedaleko selo. Živio je sa seljacima, ali nije mijenjao identitet, niti se krio. Povremeno bi ga posjećivala njegova gospođa, a u par sam navrata i ja išla vidjeti treba li mu štogod. Nu, ubrzo sam s Katjom Gluhak krenula iz Leingreitha prema Linzu. Poglavnikova je obitelj ostala u Leingreithu. U Linzu me posjetio Bozo Kavran.

PITANJE: Kavran je u to vrijeme već pripremao akciju slanja dragovoljaca natrag u Domovinu. Je li Vam o tomu što pripovijedao?

Dobro se sjećam, Kavrana smo Katja i ja čekali u Linzu točno na Uskrs. Od Poglavnikove je obitelji doznao gdje se ja nalazim, a Poglavniku je došao kako bi dobio suglasnost za provedbu akcije slanja dragovoljaca u Domovinu. Bozo mi je rekao, da je Poglavnik izričito protiv takve akcije. Kao iskusni ilegalac i revolucionarac, upozorio je Kavrana, da prilike ni u Domovini ni u svijetu nisu takve, da bi pružale ikakve izglede za uspjeh akcije, lako je Bozi bilo krivo zbog takvoga Poglavnikova stanovišta, nije se dao zaustaviti. Želja za borbom za oslobođenje Domovine bila je jača. Organzirao je naš prelazak u Italiju, uz pomoć dva vodiča, a potom je otišao. Nikad ga poslije nisam vidjela.

PITANJE: Kad se akcija pokazala neuspješnom, mnogi su optuživali bivšega državnog poglavara.

Ovo što Vama pripovijedam, još davno sam ispričala prof. Vinku Nikoliću. Za razliku od tvrdnji koje terete Poglavnika, on to nije objavio. Ne znam zašto, ali mislim da i danas i sam za neuspjeh Kavranove akcije krivi dr. Pavelića...

PITANJE: Iz Italije uskoro odlazite u Argentinu?

Na Tijelovo 1946. došla sam u izbjeglički logor u Fermu. Tu sam ostala nekoliko mjeseci. Na vijest da me traže, odmah sam napustila logor i otišla u Rim. Uz pomoć tamošnjih hrvatskih studentica, stupila sam u dodir s mnogopoštovanim Dominkom Mandićem. On je još od prije rata znao mog oca. lako se odmah pokazao voljnim pomoći i meni i svima ostalima, pitao me, zašto sam se uobće politički angažirala. Rekoh mu: "Da sam ponovno u istoj situaciji, isto bih učinila. Bila je to moja dužnost." Fra Dominik me uputio Krunoslavu Draganoviću. Pomogli su mi da se zaposlim, čuvajući djecu jedne obitelji. Tako mi se privremeno zametnuo trag. Ipak, uskoro sam morala napustiti Grrota Ferratu i skloniti se u jedan samostan u Kalabriji. Tamo sam čekala obavijest o tomu, kad mogu otići u Argentinu. Na kraju sam iz Genove krenula i 28. veljače 1948. godine, pod lažnim imenom, stupila na argentinsko tlo. Odmah sam se zaposlila kao tvornička radnica.

PITANJE: Kasnije ste ipak uspostavili dodir s dr. Pavelićem?

Čim se pročulo da je on u Argentini, potražila sam ga. Radio je kao običan zidar i, unatoč svim nevoljama, zadržao vedrinu duha.

PITANJE: On se ubrzo djelatno uključio u hrvatsku iseljeničku politiku. Nije li to bilo pomalo nerazumno, s obzirom da je njegova politička koncepcija doživjela slom, a on sam, kao i pokret kojemu je stajao na čelu, bio snažno kompromitiran u očima svjetske javnosti? Imaju li pravo oni koji tvrde, da je dr. Pavelić zapravo popustio pred pritiscima okoline, kojoj je godilo i dalje biti u sjeni bivšega državnog poglavara?

Tvrditi da je Poglavnika netko naveo na bavljenje politikom, posve je smiješno. On je od dječačke dobi bio stalno u politici, a njegov auktoritet nitko nije osporavao ni nakon sloma države. On sam je odlučio ponovno povesti glavnu riječ, jer je to bila njegova dužnost, unatoč tomu što su i država i pokret doživjeli poraz. I mislim da je pritom bio u pravu.

PITANJE: Zašto?

Morate imati na umu okolnosti u kojima je tada živio hrvatski narod. Bili smo desetkovani, poubijani i prognani. Oni,

koji su ostali u Domovini, bili su izloženi jugoslavenskoj komunističkoj strahovladi. Nade nas u iseljeništvu, da ćemo u američko-sovjetskom konfliktu uspjeti pronaći okvir za oslobođenje Hrvatske, potpuno su se izjalovile uslijed spora, koji je izbio između Staljina i Tita. Jugoslavenski je diktator postao miljenikom Zapada. To je na mnoge Hrvate u iseljeništvu djelovalo deprimirajuće. Činilo se da u takvim okolnostima gasne svaka nada, pa se počelo širiti defetističko razpoloženje. Ono je kod nekih dovelo i do napuštanja ideje bezuvjetne hrvatske državne neovisnosti. Rađala su se razmišljanja o kojekakvim podunavskim i srednjoeuropskim federacijama. Nemojte zaboraviti, da se dr. Maček i dobar dio njegovih pristaša u iseljeništvu nije oslobodio jugoslavenstva, a i među njima je jačala težnja da se nekakva podunavska federacija ponovno predstavi kao pravi ili jedino mogući cilj, kojemu Hrvati mogu ili smiju težiti. Poglavnik je tada morao reagirati. Njegovo je javno pojavljivanje (jer na obzorju nije bilo nikoga drugoga, koji bi imao takav auktoritet i mogao tako nastupiti!) odlučno pridonijelo rasplinjavanju tih federalističkih i u biti nehrvatskih planova. I to je jedna od njegovih ključnih zasluga, koja se još ne uočava.

PITANJE: Ipak uskoro dolazi do raslojavanja, pa i postanka prvih političkih stranaka?

Tako je. Međutim, ta raslojavanja i prve novonastale stranke, koje su se odvojile od Poglavnika, nikada nisu dovodile u pitanje ideju hrvatske državne neovisnosti. Ne može se usporediti nacionalistička Oršanićeva Hrvatska republikanska stranka, koja je bila bezuvjetno za hrvatsku državu, s jugoslavenskim ili podunavskim reliktima u tadašnjemu HSS-u. Sam Poglavnik nije bio kivan na "otpadnike", iako su ga neki stalno i sustavno napadali. On je i dalje bio duboko uvjeren, da je postupio izpravno.

PITANJE: I Vi ste se angažirali u Hrvatskomu oslobodilačkom pokretu. Nu, on je brzo nakon smrti dr. Pavelića doživio rascjep?

Poglavnik je oporučno odredio dr. Stjepana Hefera svojim nasljednikom. To na početku nije nitko osporavao. Vjerovali smo, da je Poglavnik tako odredio, jer je dr. Hefer potjecao iz HSS–a, pa je možda prikladniji za predvodničku ulogu, s obzirom na prilike u svijetu. Nu, Hefer se počeo vladati autokratski i upravljati Pokretom na svoju ruku. Došlo je i do spora između njega i Nahida Kulenovića: Nahid je bio i za oružanu borbu za oslobođenje Hrvatske, dok je Hefer svaki oblik oružane borbe izključivao. Tu je počelo distanciranje, koje je kulminiralo zbog Heferova promicanja samodostatnosti i izolacionističkog ponašanja. On je bio protiv stvaranja Hrvatskoga narodnog vijeća, dok smo mi mislili da je stvaranje jednoga krovnog tijela hrvatskog iseljeništva nuždna predpostavka uspješnosti našeg djelovanja. I tako je 1966. došlo do konačnog razkida: ja sam ostala u skupini koju je predvodio dr. Vjekoslav Vrančić.

PITANJE: Kako ste doživjeli uzpostavu današnje Republike Hrvatske?

lako je naša mlada država po mnogočemu nesavršena, njezino proglašenje doživjela sam kao ostvarenja svoga životnog sna. Odmah sam odlučila krenuti u Domovinu. Nisam željela umrijeti u tuđoj zemlji, poput svoga brata, koji je umro u Chileu, i toliko drugih emigranata. Doputovala sam u Hrvatsku 31. svibnja 1991. godine, 46 godina i 24 dana od trenutka kad sam ju napustila. Nastanila sam se u Zadru kod moje sestre Karmen, koju sam tijekom svih ovih godina vidjela samo jednom, u Rimu, prigodom proglašenja Nikole Tavelića svecem, 1970. godine. Tri sam godine provela u Zadru. Tada sam doživjela moždani udar, a i Karmen je teže oboljela. Bile smo prisiljene otići u starački dom, a mjesto smo pronašli u Zagrebu. Od kolovoza 1996. živimo ovdje, u glavnomu gradu neovisne Hrvatske. Tko bi smio više poželjeti...

IZDAJICE NA BLEIBURGU ?!?

"...Vrijedi ponoviti da je sva emigrantska memoarska i historiografska literatura, koja polazi od teze o Bleiburgu kao 'izdaji hrvatskog naroda od strane Engleza ili, pak, gradi mit o Bleiburgu, kao o 'tragediji hrvatskog naroda' – prima. Kao da se omrznute neprijatelje i prezrene zločince može izdati, i kao da je propašću ustaškog režima, čitav hrvatski narod doživio tragediju. (...)

... Druga strana bleiburške istine sastoji se u tome da je upravo Komunistička partija, koja je odgovorna za bleiburške pokolje, pokrenuvši ustanak hrvatskog naroda protiv osovinskog okupatora i domaćih kvislinga – u bratskoj zajednici sa Srbima u Hrvatskoj – hrvatski narod defacto prevela iz redova Osovine, u tabor Saveznika. Ponudivši koncept federalne Hrvatske, u sklopu federativne, republikanske Jugoslavije, odnosno AVNOJ-skih načela ravnopravnosti i prava na samoopredjeljenje/Komunistička partija je, u tadašnjim okolnostima, dala možda najbolji odgovor na historijsku težnju i aktualnu potrebu hrvatskog naroda za nacionalnom emancipacijom i vlastitom državom."

(Dr. Darko Bekić, Verzija Cowgillova izvještaja, u: Otvoreni dossier: Bleiburg, drugo, prošireno izdanje, Zagreb, 1990., str. 66-67. Pisac je već godinama hrvatski veleposlanik, a od 1996. šef Misije RH pri UN u Genevi.)

Bobani
31-08-2015, 11:58
ZA DOM SPREMNI!


http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/panicna-nespremnost-predsjednice-hdz-za-dom-pokazuje-da-slijede-josipovica-u-ratu-s-ustaskom-zmijom-825224

Bobani
04-09-2015, 00:27
Otporaš
Naslov: ZAŠTO SLAVIMO DESETI TRAVNJA?

---------
KOMENTARI ILI DIJALOG IZMEĐU OTPORAŠA I GORANA TROCKOG

(Ovih nekoliko komentara sa portala dnevno.hr su iz godine 2012. Koga zanima neka izvoli pročitati. Do tih komentara došlo poradi toga jer je Otporaš otvorio temu ZAŠTO SLAVIMO DESETI TRAVNJA!? Otporaš.

Otporaš 09.04.2012 19:32

ZAŠTO SLAVIMO DESETI TRAVNJA!?


Ove godine navršava se šest desetljeća od osnutka prve hrvatske države nakon Srednjega Vijeka. U čitavu međuvremenu Hrvatska je zadržala stanovite atribute državnosti, pod različitim je tuđinskim vladarskim kućama uživala manje ili više ograničeni suverenitet, ali je vrhunac ropstva doživjela kroz nepuna dva i pol desetljeća velikosrpske jugoslavenske kraljevine. U jugo-magluštinu su je njezini samozvani vođe, smušeni, naivni i neodgovorni politikanti, ograničeni duhovi nedorasli slobodi, natjerali posrljati poput Radićevih gusaka, te ih izručili na milost i nemilost balkanskoj Dinastiji, koja je već prvih dana započela krvavom strahovladom nad narodom Hrvata.
Ustrajna hrvatska volja i čežnja, muževna borba nacionalne elite i povoljna međunarodna konstelacija nastala političkim i vojničkim slomom Karađorđevićeva mini-imperija, omogućile su hrvatskom narodu da, nakon 839 godina, ponovno stvori svoju nacionalnu državu na velikom dijelu povijesno-etničkog prostora i pod vladarem narodne krvi, premda je, iz razloga političke taktike Tomislavova kruna - bez ikakvih obvezujućih državnopravnih i političkih posljedica - formalno bila prepuštena jednom talijanskom knezu.

Deseti Travnja hrvatski je narod dočekao u deliriju oduševljenja. Novostvorena država, dakako, nije bila posve suverena i posve idealna; nije takvom bila ni Tuđmanova Hrvatska, a Mesić-Račanova to je još i mnogo manje. Ali je Desetog Travnja neupitno obnovljena hrvatska državnost prvi put nakon tolikih stoljeća, a i na neusporedivo jednoznačniji i prepoznatljiviji način nego što je to, pola stoljeća kasnije, bio slučaj s Republikom Hrvatskom i njezinim na dvije ili više godina rastegnutim stidljivim i polovičnim kročenjem u državnu nezavisnost.

A da nije bilo Nezavisne Države Hrvatske, da nije sačuvana uspomena na hrvatsku državnost koja je bila moguća još jučer, u našem stoljeću, ne bi hrvatski narod imao otkuda, kroz svoje proljetno gibanje, radom svoje političke emigracije, u volji, vjeri i nadi sabirati snage za novi osloboditeljski pothvat Devedesetih.

Nezavisnu Državu Hrvatsku, još uvijek u odsuću Poglavnika, proglasio je krugovalnom porukom 10. travnja, u njegovo ime, i prije ulaska njemačkih postrojbi, vojskovođa Slavko Kvaternik. Ali je Država u provinciji izvikana još i prije: u Čakovcu 7., a u Bjelovaru 8. travnja. Seljački vođa Maček odbio je voditi hrvatsku državu pod njemačkim pokroviteljstvom, ali ga nije smetalo sjediti u jugoslavenskoj vladi koja je s Njemačkom potpisala Trojni pakt. Pa ipak, nije imao kud nego se suglasiti s činjenicom Desetog Travnja, te pozvati narod na lojalnost novim ustaškim vlastima. Njegovi pristaše završili su u emigrantskoj jugo-vladi ili Titovoj šumi, a najbolji dio HSS-a razoružao je ostatke raspršene soldateske i priključio se Ustaškom pokretu.

Nezavisna Država Hrvatska nastala je u okolnostima koje su bile povoljne za njezinu uspostavu, ali su bile i nepovoljne s obzirom na njezino normalno funkcioniranje. Od samog početka, ona je bila suočena s pobunom domaćih Srba, sa širenjem jugo-komunističkog gerilskog ustanka, te s uredovanjem dviju formalno savezničkih, ali stvarno dobrim dijelom okupatorskih vojski. Ona sigurno nije bila "marionetska" tvorevina, ona je bila izraz neugasle narodne volje, stekla je i široko međunarodno priznanje, ali se morala, kao i današnja Hrvatska, pomiriti s ograničenim teritorijem i ograničenim suverenitetom. Bila je natjerana pribjeći strogim mjerama samoobrane, nije se mogla iživljavati u provođenju samovoljne demokracije, niti bi to odgovaralo ratnom stanju i duhu tadašnjeg vremena. Ali je u zadanim uvjetima očitovala prava čuda od reda i rada, stege i organizacije, tvarnog i duhovnog tvoriteljstva i slobode.

Nezavisnu Državu Hrvatsku pomeli su vihor novog, pobjedničkog vremena, neizbježiva pobjeda komunističko-demokratske koalicije i logika prekrajanja interesnih sfera. Mnogo se raspravljalo o izgledima koje je hrvatska država možda imala za svoje preživljenje. Trebalo je, kažu, na vrijeme promijeniti saveznika, kao što su to Talijani učinili u oba svjetska rata. Trebalo je razvlastiti Poglavnika. Trebalo je odgovoriti na Staljinov mig. Da se u NDH nije poveo građanski rat, da pobjednički saveznici nisu imali petokolonaške garniture u četničkom i partizanskom pokretu, možda je Država mogla preživjeti. Ali, sigurno se mogla i morala braniti. Poglavnik je računao da će povlačenjem uštedjeti žrtve; one su samo uvećane, a junačka je ustaško-domobranska vojska nedostojno poklana, umjesto da gine na bojnom polju. Nezavisna Država Hrvatska mogla je imati tisuću grijeha. Ali najveći, a u konačnici jedini joj je grijeh bio - da je neslavno propala.

Republika Hrvatska više je nego dvostruko svojim trajanjem premašila Nezavisnu Državu Hrvatsku. Obje su nastale u sličnim okolnostima, vodile su sličan rat za učvršćenje i opstojnost, prva je izgubila, druga dobila, ali je ipak danas demontiraju kao što su demontirali i onu prvu NDH. Današnja protuhrvatska promičba spočitava Ustaškoj Hrvatskoj sve i sva, kako bi ju svela na puki, banalni, jedinstveni zločin, da bi to, u slijedećem koraku, preko Vesne Pusić i srodnih joj istomišljenika, učinila i s Republikom Hrvatskom. Nezavisna Država Hrvatska bila je slobodna od unutarnje intelektualne i medijske destrukcije, od samoponižavanja i kriminaliziranja (individualnog, kolektivnog ili masovnog, svejedno!) za tuđe interese. Što je bilo protiv nje, dalo se locirati u šumi, dostupno na puškomet. U Državi pak nitko protiv nje nije bezočno rovario, a ako bi se zatekao luđak kao onaj na Stradunu, koji je iz čista mira stao kričati: "Živjela sovjetska Rusija!", smjesta se našao pred prijekim sudom i začas ostao bez glave, ali sa sudom i presudom.

Nezavisna Država Hrvatska bila je jaka, stroga, samosvjesna država, njezina je vlast bila stegovna, autoritarna i hijerarhijska, njezina je vodeća skupina bila sastavljena od prokušanih nacionalista. Poglavnik je bio karizmatski Vođa. Svega toga danas nemamo, sve nam to nedostaje. I zato se s nostalgijom sjećamo onih muževnih, ratobornih, romantičnih dana. Ne živimo u prošlosti, ali znamo da bez prošlosti nema ni budućnosti. I zato slavimo Deseti Travnja!

Deseti Travnja je dan sjećanja, dan slave i dan razmišljanja. Kada se govori o Desetom Travnju, instiktivno se misli o Hrvatskoj. Kada se govoti o Titi onda se ne misli o Hrvatskoj nego o prokletoj Jugoslaviji! Tu je ta velika razlika o Desetom Travnju i onima koji su Ga stvarali i onima koji su ga rušili i obarali. Otporaš.

Otporaš 09.04.2012 10:07
Goran Trocki je danas Hrvat zahvaljujući Hrvatima koji su se borili za Hrvatsku, ne mari koji su to Hrvati bili, ljevičari ili desničari, iako mnogi Hrvati ni ne znaju podrijetlo riječi "ljevičar" "desničar" u političkom smislu. U dinastijska vremena francuske revolucije oni zastupnici koji su bili za dinastiju, tj. za kralja, sjedili bi u dvorani/saboru s desne strane i tako prozvani "desničari", a oni koji su bili protiv dinastije/kralja bi sjedili s lijeve strane i tako bili prozvani "ljevičari". Nije loše ni ovo znati!, ali vratimo se mi našem "hrvatstvu/nehrvatstvu.

Dakle, vi govorite da su partizani uspijeli sačuvati hrvatsko ime! Nadam se da niste mislili kada ste ovo pisali na srpske i crnogorske partizane da su se i oni borili za sačuvanje hrvatskog imena, poimenice oni srpski i crnogorski četnici Draže Mihailovića, popa Đujića i Pavla Đurišića, koji su po noći bili četnici i klali hrvatski narod i borili se protiv hrvatske države, a po bijelu dani bili partizani (slučaj dana antifašističkog ustanka 27 srpnja 1941. u Srbu) i opet, za isti cilj samo sada u službi partizana, borili se protiv onih Hrvata koji su se - po vašem mišljenju i kako vi tvrdite - u službi Italije i u službi Njemačke, ili ako hoćete za probitke Italije i Njemačke - ovi Hrvati pritv kojih su se udruženim i zajedničkim snagama, partizani i četnici borili proti Hrvatske...

Gorane Trocki meni uopće ne smeta vaše mišljenje s koje strane su se Hrvati borili za Hrvatsku, bilo to s lijeve ili s desne strane. Da bi se mi danas, vi ja, dva Hrvata, oba zaljubljena u istu Hrvatsku, potpunama razumijeli, ili još bolje, da bi nas, mene i vas, razumijeli oni Hrvati koji ovo (pro)čitaju, vratimo se u vrijeme pedestih godina prošlog stoljeća. Važi li!

Dakle, nas dvojica vodimo dijalog o "hrvatstvu/nehrvatstvu" ili "o očuvanju ili ne očuvanju" hrvatskoga imena tih pedesetih godina prošlog stoljeća ne bi bio uopće moguć. Ja bih branio HRVATSTVO i tim postupkom bi bio ožigosan od "narodne vlasti" kao Ustaša, reakcionar, fašista, domači izdajica, kwisling, neprijatelj protiv naroda i države itd., i s menom pred upravitelja zloglasnog logora Golog otoka Antu Josipovića, oca današnje NEOVISNE DRŽAVE HRVATSKT, NDH, sina partizana, kako je on to nedavno izjavio u Jeruzalemu, Ive Josipovića, dok bi vi šakom i kapom grčevito branili "tekovine" NOR, NOB, NOV, KNOJa i AVNOJa tj. Jugoslaviju. Vaš tadašnji rjčnik uopće nebi nimalo bio sličan vašem današnjem rječniku. Upravo me to uveliko veseli da ste vi iz svi tih jugoslavenskih gore spomenutih natruha evoluirali u ljevičarsko HRVATSTVO. To je upravo to HRVATSTVO i bilo za koje su se borili hrvatski desničari...

Poštovani Goran Trocki ubrzo ću priložiti ovdje na ovom Forumu: PORUKA IZMIRENJA HRVATSKIH USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. Bilo bih mi veoma drago a za hrvatsko općinstvo vrlo poželjno da dadnete vaš iskreni osvrt na ovu PORUKU IZMIRENJA... S poštovanjem. Otporaš.

Goran Trocki 08.04.2012 17:15
[QUOTE=Otporaš;82378]Poštovani Gorane trocki,

Odgovr na vaše pitanja "...šta bi bilo od Hrvatske da nije bilo Tita..." je jako jednostavan..." Hrvatske kao države ne bi bilo jer bi je Dražini četnici uništili a od Hrvata stvorili srpske katolike. Dakle, Tito je htio od Hrvata napraviti katoličke Jugoslavene, a Draža srpske katolike. Zahvaljujuću Ustaškom Pokretu do toga nije došlo, jer su Hrvati zadojeni državotvornom idejom za vlastitom Hrvatskom Državom".......................................... ...........................................
.................................................. .................................................. ....................................Da,Hrvatske ne bi bilo.Dio bi uzeli Talijani,dio Mađari,a ostatak Srbi,kao pobjednici i Saveznici,sve to zahvaljujući Ustaškom,gubitničkom, pokretu.Ipak,na zasjedanju Avnoja Hrvatska je odeređena kao federalna republika u sastavu FNRJ,koja nije bila ni srpska,ni kraljevina,u granicama koje su obuhvačale i teritorij koji su ustaše ustupili Talijanima(najvrednij dio),čime je osigurana opstojnost i mogučnost kasnijeg osamostaljenja Hrvatske...sve to zahvaljujući Titu i partizanima.Prema tome ,partizani su se pokazali kao istinski Hrvati i pobjednici.Ovakva situacija prati nas do današnjih dana:neka kvazidesnica uporno uništava Hrvatsku,a ljevica ju spašava.
Ustaša i ništarija Pavelić je bio tobože za Hrvatsku,a doveo ju je do granice samounštenja.Nravno,spasila ju je ljevica.Diletant tuđman je tobože stvorio Hrvatsku,a doveo ju je do rata(jedini u to vrijeme),izolacije i gospodarskog sloma,mada je ljevica istupila iz juge i raspisala višestranačke izbore, a kasnije popravljala stanje,koliko je to bilo moguće.Sanader i tuđmanov hdz su pokrali sve živo,tako da smo sada zadnja rupa u Evropi(bolji jedino od rumunja i bugara)i sada će opet ljevica spašavati što se spasiti da.

Otporaš 08.04.2012 00:26
Poštovani Gorane trocki,

Odgovr na vaše pitanja "...šta bi bilo od Hrvatske da nije bilo Tita..." je jako jednostavan.

Prvo (1) prije NDH bila je srpska kraljevska Jugoslavija u kojoj je živio hrvatski narod pa i Tito.

Drugo (2) za vrijeme kraljevske Jugoslavije nije bilo hrvatske države. Bila je Banovina Hrvatska na papiru bez državničkih ovlasti a sve ključne i državničke vlasti i ovlasti su držali Srbi u svojim rukama.

Treće (3) u toj srpskokraljevskoj Jugoslaviji vođa HSS dr. Vladko Maček je bio ministar, više za svoje probitke da sebe zadovolji nego za probitke hrvatskoga naroda.

Četvrto (4) ta srpska Jugoslavija u kojoj je bio ministar i dr. Vladko Maček pristupila je Trojnom Paktu 25 ožujka 1941. g. u suglasnosti svih ministara pa tako i ministra dra. V. Mačeka.

Peto (5) dr. Vladko Maček je bio na prvom i pravom mjestu da u ta ratna vremena preuzme kormilo hrvatske države u svoje ruke. On je to odbio s motivacijom ili izgovorom da je bolje sačekati i ne ići u rat; "radimo na tome da sačuvamo državu". Tako je dr. Maček mislio, govorio i pisao.

Šesto (6) junta protiv princa Pavla je bila protiv sporazuma Trojnog Pakta te su dva dana kasnije napravili državni udar pod lozinkom: Bolje rat nego pakt, a to je značilo skinuti s vlasti princa Pavla koji je s drm. Mačekom zagovarao neke vrsti ustupaka Hrvatima. Kakovi su ti "ustupci" bili (ako ih je uopće i bilo) nije poznato.

Sedmo (7) što je poznato je da je vlada generala Simovića postavila pukovnika Dražu Mihailovića za ministra obrane jugoslvenske vojske. Njegovo "visečanstvo", kako su ga Srbi od milja zvali, kralj Petar II sa svojom izbjegličkom vladom iz Kaira (u kojoj je na svu žalost bilo i Hrvata: dr. Juraj Krvnjević, Ilija Jukić, dr, Ivan Šubašić i drugi čijih imena se sada ne sjećam, sve istaknuti članovi HSS i lojalni svi od reda dru. Vladku Mačeku) promakli pukovnika Dražu Mihailovića u čin generala i glavnog zapovjednika svih četničkih odreda vojske u "Otadžbini".

Osmo (8) dr. V. Maček je u ovim predratnim ili u početku ratnim prilikama (kod nas i za nas) izdao želje hrvatskoga naroda za svojom samostalnom državom hrvatskom.

Deveto (9) pukovnik Slavko Kvaternik je uočio želje Hrvata i PROGLASIO NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU DESETOGA (10) TRAVNJA 1941 g. bez Poglavnika dra. Ante Pavelića.

Deseto (10) pukovnik Slavko Kvaternik nije imao izbora (kao što ni Hrvati prije dvije godine nisu imali izbra: ili Milana Bandića ili Ivu Josipovića za predsjednika RH): dr. Vladko Maček bio je za Jugoslaviju, dakle nije mogao proglasiti Državu Hrvatsku u ime Vladka Mačeka kada ju on nije htio; pukovnik Slavko Kvaternik proglašuje NDH u ime Ustaškog Pokreta koji je jedini u ta vremena bio hrvatsko/državna politička opcija.

Jedanaesto (11) kada je Hitler napao Rusiju 21 lipnja 1941. godine, Staljin je dao (ne MIG) nego NALOG/NAREĐENJE glavnom tajniku (srpski sekretaru) KPJ Titi da počme dizati ustanke (ne po Hrvatskoj) po Jugoslaviji, drugim riječima po Nedićevoj Srbiji.

Dvanaesto (12) kako se je već tada, dva i pol mjeseca Hrvatske Države, četnički pokret širio i proširivao po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Tito sa svojim istomišljenicima u KPJ nije ima drugog izbora nego se pridružiti četnicima u borbi protiv već postojeće Hrvatske Države. To svjedoči i "službeni" dan takozvanog "antifašističkog" ustanka u Srbu 27 srpnja 1941. To nije bio nikakov "antifašistički ustanak" već jedan očiti udruženi četničko/partizanski zločin protiv Hrvata, a kada si protiv Hrvata onda si i protiv Hrvatske Države.

Trinaesto (13) poznata je suradnja Draže Mihailovića i Tita u zajedničkom cilju: Borba za očuvanje Jugoslavije. Prvi je htio monahrističku Jugoslaviju s srpskim kraljem, a Tito je htio komunističku Jugoslaviju sa Titom na čelu. Tu je jedina razlika bila između Draže i Tita: PREVLAST, a ime države Jugoslavije ostaje.

I četrnaesto (14) odgovor na vaše pitanje "...ŠTA BI BILO OD HRVATSKE DA NIJE BILO TITA..." je slijedeće:

Da nije bila Tita, ne bi bilo ni AVNOJA, da nije bilo AVNOJA ne bi bilo ni srbokomunizma, da nije bilo srbokomunizma ne bi bilo ni stotine i stotine tisuća Hrvata pobijeni za vrijeme rata, na Bleiburgi i Križnim putevima, ni poslije rata. Hrvatske kao države ne bi bilo jer bi je Dražini četnici uništili a od Hrvata stvorili srpske katolike. Dakle, Tito je htio od Hrvata napraviti katoličke Jugoslavene, a Draža srpske katolike. Zahvaljujuću Ustaškom Pokretu do toga nije došlo, jer su Hrvati zadojeni državotvornom idejom za vlastitom Hrvatskom Državom, ne zaslugom Tita koji je rekao: da će prije Sava rijeka uzbrdo poteći nego Hrvati dobiti svoju Hrvatsku Državu, nego zaslugom Poglavnika dra. Ante Pavelića, koji je osnivanjem Ustaškog Pokreta u sijećnju 1929. godine, ni slutio nije da će tim osnivanjem Ustaškog Pokreta i Ustaško ime poistovijetiti sa hrvatskim imenom. I na kraju nezaboravimo, svakog puta kada se govori o Ustašama, govori se o Hrvatskoj.

Želim vam - iako ste ateista - Sretan Uskrs!

Želim svim državotvornim Hrvatima Sretan Deseti Travnja!. Otporaš

Goran Trocki 07.04.2012 22:47
[QUOTE=Otporaš;82342]Prvo (1) prvome gospodinu Trockome.
.................................................. .................................................. .
Uvijek se nasmijem kada se netko pozove na moj nick Trocki(mislim da je bio neki komunistički teoretičar,ništa loše),međutim taj nick nema baš nikakve veze sa onim na što aludirate.Neka smješni nick ostane,pa neću ga valjda sada mjenjati,tko hebe nick.
Ne mogu,a i ne želim komentirati te "povjesne dokumente" i izjave pojedinaca,jer su očigledno selektivno navedene,iz razloga da se opravda nešto što se ne može opravdati.Kada bi Hrvatska doista bila neki sinonim ili neko oživotvorenje NDH ja bih se doista stidio.Nije tako.NDH je samo ne uspio,kratkotrajni pokušaj otvarenja samostalne države,od strane ne adekvatnih ljudi u ne povoljnim okolnostima,bez podrške hrvatskog naroda.Poistovječivati hrvatski narod sa Ustašama je u najmanju ruku bezobrazno.
Da odmah kažem da nemam ništa protiv poštenih Utaša,ali ustaška vlast je nešto drugo.Zapravo,to i nije bila neka vlast,nego skupina probisvjeta,diletanata,lopova...nešto slično kao i HDZ.
Posljedice njihove ustaške "politike"mogle su biti kobne za Hrvatsku.Neka mi Otporaš odgovori samo na jedno pitanje:što bi bilo sa Hrvatskom da nije bilo partizana,samo to?
Samo nekoliko ispravki u kontekstu:1.ne radi se o hrvatskoj vojsci nego ustaškoj(najvećim djelom).Valjda su i partizani bili neka hrvatska vojska.2.od silnih vagona zlata(kuda je to zlato krenilo?)valjda je i Pavelić nešto za sebe uzeo,barem,koliko je mogao ponijeti.3.najveći hrvatski neprijatelji su bili,ipak ustaše.Mislim da su oni poubijali najviše hrvata i hrvatica.4.nitko nije bio ubijen samo zato što je Hrvat,a ako je (a je)to se može pripisati samo izrodima isto takvim kakvi su bili i Ustaše(mislim na ustašku vlast i izrode)
5.za mene,bitno:dakle sa beogradom,srbijom,bosnom i sl.niti ja niti itko od mojih nema nikakve,ama baš nikakve veze.Što Srbi i Srbija misli o ustašama,četnicima,pobijenim,draži i sl.savršeno mi se jebe.
O Titu i Stepincu je puno toga rečeno,sa različitig aspekata.Što se tiće Stepinca,ja kao ateist,a ne kao muslič,priznajem mu,da ta osoba nije imala želju da bježi,nego je ostao sa svojim ljudima i svojim uvjerenjima,za razliku od "poglavnika".Svaka čast.Što se tiće Tita,za ovu priliku,samo to da su ga ljudi volili(sviđalo se to nekom ili ne).Uzgred,ostajem kod onog pitanja što bi bilo sa Hrvatskom da nije bilo Titovih partizana?

Otporaš 07.04.2012 20:56
U priloženom opisu kolege koristnicima Trocki i pukovnik mogu pronaći gdje je završilo "Poglavnikovo zlato". Neka pomno pročitaju što je Simo Dubajić rekao glede hrvatskoga zlata. Kolega Muharem1 je jako lijepo rekao "...ohladite malo glavu..." Lako je iz mržnje i na pamet pisati, ali to ne vodi nikakovu rezultatu. Za mene osobno ja se ne bojim mrtvih nego živih, ako se trebam nekoga bojati. Pozdrav svima. Otopraš.


RE: Titine naredbe za likvidiranje Hrvata - portal dnevno.hr‏

8th December 2011, 19:56#7
Vjetropir


Krenimo od pocetka:

U ožujku 1945. godine Tito je uputio svim partijskim komitetima i komesarima vojnih jedinica slijedeću zapovjed: „Ovih dana pružit će se prilika da Komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i samo nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje ta će se prilika zauvijek izgubiti“.


Dakle, izdaje se zapovijed. Kad se vidi da danas Haski sud sudi za udruzeni zlocinacki pothvat, jer je iz nekakvog transkripta procitano "Udariti da srbi nestanu", sto je cista vojna terminologija i ovo srbi se ne odnosi na narod, nego na srpsku vojsku, kako bi onda danas Titu sudili za njegovu zapovijed.
Naime on jasno kaze: ako ne likvidiramo nase neprijatelje.

Stoga, zanimljivo je da oni koji podrzavaju sudenje nasim generalima, osporavaju "sudenje" (barem povijesno) Titu.

Naime, ovom zapovijedi i onome sta je slijedilo nakon nje se moze pridati samo epitet fasizam.
Povukla se jedna fasisticka armija, dosla druga i provela ciscenje na tako brutalan nacin i tako brutalnim metodama da mi nije jasno kako danas neki veliki forumski ljubitelji Pravde i demokratskih vrijednosti mogu slaviti takvog tipa.

Nadalje, vecinu likvidacija nakon kriznog puta, (likvidacije koje su se dogadale po mjestima u kojima se otimala imovina bogatijih ljudi pa ih se proglasavalo ustasama i likvidiralo) je provodila OZNA i to njen dio KNOJ. Pokolje na kriznom putu su pocinile jedinice koje su bile "regularne" (tj. njihovi ubilacki vodovi) pa tu i mozemo pricati o nekakvom neznanju Tita, mada zapovijed o likvidacijama jasno govori odakle potice ubilacki nagon i po kojoj zapovijedi su ubilacki vodovi formirani, ali kod kasnijih likvidacija koje je pocinio KNOJ zapovijedna odgovornost je jasna. KNOJ je DIREKTNO odgovoran Titu.


"Naime, Tito je 15. kolovoza 1944. potpisao Uputstvo o osnivanju vojnih jedinica Korpusa narodne obrane Jugoslavije (KNOJ) kao formacija zaduženih za "borbu s antinarodnim ustanicima i likvidiranje antinarodnih bandi, čišćenje oslobođenih teritorija od ostataka razbijenih neprijateljskih jedinica, špijuna i diverzanata". Knoj je bio podređen direktno Titu, ali je on njime rukovodio preko načelnika Ozne Aleksandra Rankovića. Prvi komadant Knoja bio je Jovo Vukotić, a njegov zamjenik Nikola Ljubičić. Prvi politkomesar Knoja bio je Vlado Janjić, a prvi obavještajni oficir Mesud Hotić."


Ono sto je usljedilo nakon Titove zapovijedi i nakon formiranja KNOJ-a je pokolj masovnih razmjera. Evo nekih izjava sudionika tih dogadaja:

Kosta Nađ u beogradskom tjedniku „Reporter“ od 13. siječnja 1985 kaže: „Sto pedeset hiljada protivnika vlasti palo je u naše ruke i „prirodno“ na kraju smo ih likvidirali. Odmah sam izvestio Tita o ovomu „uspehu".“


Milovan Đilas je pak izjavio: „Ti Hrvati su morali umrijeti da bi Jugoslavija mogla živjeti.“

Zdenko Zavadlav, zamjenik načelnika OZNA-e za područje Maribora, u Jutarnjem listu 25. ožujka 2003. je izjavio:
„Mi iz slovenske OZNA-e i KNOJ-a ubijali smo samo slovenske domobrane, a kada bismo uhvatili Hrvate, predavali smo ih 3. armiji. U rovovima oko dvorca Borl (kod Maribora) oni su ubijali hrvatske domobrane, ustaše i civile, žene, djecu, starce. Naredba za ubijanja je stigla s vrha, a zna se gdje je vrh. Rečeno nam je, neprijatelja ubijati bez suđenja jer revolucija još traje. Rat je prva faza revolucije, a sada je druga faza".

Nakon otkrivanja masovne grobnice u Hudoj Jami, predsjednik Saveza boraca Narodno oslobodilačke vojske Slovenije Janez Stanovnik je priznao: "Pokolji do kojih je došlo nakon Drugog svjetskog rata događali su se po zapovjedi Josipa Broza Tita".

U Hrvatskom kajkavskom kalendaru za 2009. godinu, na stranici 189. možemo čitati:
„Novi šef jugoslavenske države i šef Komunističke partije, Josip Broz Tito, maršal, održao je 20. svibnja 1945. u Varaždinu, na Kapucinskom trgu, pred hrvatskim građanima, natjeranim od tajne policije na trg, genocidni govor u nazočnosti svojih partizanskih generala, Aleksandra Rankovića, šefa tajne policije i Koste Nađa, u kojem je poručio tadašnjim Hrvatima, ali i budućim hrvatskim naraštajima sljedeće: ‘U Varaždin nisam došao službeno, niti da govorim o politici, već da obiđem jedinice Jugoslavenske armije, koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom.’ Nadalje, svim protivnicima svojega režima najavio je ‘da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo koliko traje put do najbliže jame’. Vjesnik od 25. svibnja 1945. piše da je Tito rekao ovo: ‘Nikada više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako da zauvijek nestane onog smrada koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću– slobodnu federativnu Jugoslaviju’.“
Edvard Kardelj je iz Beograda svojim podređenima u Sloveniji poslao izravno pismo upute o masovnim ubojstvima. Tekst brzojava preveden sa slovenskog glasi ovako:
„Broj. 96/48.
Od Predsjedništva centralne vlade.
25.VI.1945. dospjelo u 11 sati.
K i d r i č u - osobno.
Najkasnije u roku od tri tjedna bit će raspušten sud nacionalne časti, vojni sudovi će suditi samo vojnim osobama, sve ostalo preuzet će redoviti sudovi. Proglasit će se nova amnestija. Znači nemate nikakvog razloga biti tako spori u čiščenju kao dosad.

K A R D E L J.“

"Komandovao sam u Kočevskom rogu", izjavio je prvi put za javnost Simo Dubajić u listu Svet, u srpnju 1990. godine. "Učestvovao sam u likvidaciji ljudi po naređenju. To danas govorim, jer sam shvatio da je savest jača od pobede. Kada sam 25. maja 1945. godine došao u Ljubljanu, referisao sam Titu o zarobljavanju ustaša, fon Lera i zapleni zlata. Pre toga sam trinaestoga maja dobio od Tita depešu da niko ne sme dirati nijednog zarobljenika. Mi tada nismo znali da će ti zarobljenici biti pobijeni. Govorilo se da ih treba vratiti u Sloveniju, da bi im se sudilo po međunarodnim konvencijama. Ja sam imao tu Titovu depešu, imali su je i svi ostali komandanti. Onda sam iznenada dobio nalog da se 30.000 tih domaćih izdajnika pobije u Kočevskom rogu. Naređenje su izdali Ivan Matija-Macek, Maks Bace i Jovo Kapičić. Sve Rankovićevi pomoćnici. Takvu odluku niko nije mogao doneti, sem Tito! Samo je on mogao da opozove svoju raniju depešu.“

Prema kazivanjima Koče Popovića, koji je u to vrijeme bio jedan od bližih Titovih suradnika, samo na relaciji Bjelovar - Kovin (u Vojvodini) od 9. svibnja pa nadalje prošlo je 26 ešalona ratnih zarobljenika od kojih je svaki brojio 3.000 – 5.000 zarobljenika koji su pobijeni na području Vojvodine i pobacani u protutenkovske rovove koje su tamo iskopali Nijemci (kao i one u Teznom kod Maribora) u svrhu zaustavljanja Crvene arrnije na Srijemskoj fronti.
Koča Popović je u to vrijeme kao načelnik Generalštaba JNA od Tita dobio tajnu naredbu za uništenje svih pisanih tragova o poslijeratnim pokoljima. U tu operaciju bili su uključeni: XII. odelenje JNA (Služba bezbednosti), personalna služba JNA, Vojnoistorijski arhiv, Savezni zavod za statistiku te UDBA i njene ispostave.

Dakle, Tito je bio koljac, covjek koji je bez treptaja okom naredio likvidacije ogromnog broja ljudi sto ga povijesno svrstava u red sa Hitlerom, Staljnom i Pol Potom. Slaviti danas Tita u vremenu kad je civilizacijski doseg da je zlocin zlocin, slaviti ovakve akcije kao antifasisticke i osloboditeljske mogu samo ljudi koji su i sami skloni zlocinu i koje mrznja vodi.

Tito je najodgovorniji za sve te zlocine, a izvrsitelje na terenu treba suditi ako su zivi i treba tim presudama pokazati ono cemu tezi svaka presuda. Naime cesto sudovi osudujuci u obrazlozenju presude pisu "presuda je donesena kako bi se poslala poruka javnosti"

E pa ovdje poruka mora biti jasna. Mora sadrzavati i tu poruku javnosti kako je Hrvatska zrela civilizirana drzava u kojoj sudovi donose presudu kojom se salje poruka kako se zlocin ne isplati i kako je drzava spremna te zlocine suditi i nakon toliko vremena.

I civilizacijska je sramota da taj covjek ima svoj trg u glavnom gradu Lijepe Nase.

Svak ima jedan ranjavi obujam, i jednu hladnu gnjecavu plitkoću, ugao jeze, glas koji se vraća.
Al dovoljan je prostor za dva ljudska stopala, da čovjek može stajati, da može uspravan stajati, da može uspravan sanjati… Za klečanje treba više, za gmizanje najviše…



Muharem1 07.04.2012 19:31
Ohladite malo glavu, pukovniče!
Citiraj Prvotno napisano od pukovnik I. S. Vidi poruku
uopće niste odgovorili na ništa nego potežete neke priče kako je:
"stepinac htio da ga general posjeti kao General" odnosno SluŽbena osoba. i to je po vama priznanje za Ustašku vlast.

uglavnom i ukratko, ustaški pokret i NDH su nešto čega se RH mora sramiti, kao i Talijani fašizma, Nijemci nacizma, ili Srbi četnika...
Pukovniče, vama i svim ostalim Hrvatima katolicima želim od srca čestitati Uskrs! Sretan Vam i blagoslovljen dan Isusova Usrsnuća od mrtvih, ma što ono značilo!

Kad je pak posrijedi NDH, ne bih se složio da su ustaše ono što su četnici, talijanski fašisti i njemački nacisti! To još nije istraženo, pa prepustimo o tome sud nekim boljim vremenima. Radije ohladite malo glavu i nemojte tako vrijeđati moga rahmetli dedu i mnoge poštene UUUUstaše koji zasigurno nisu bili to što vi ovdje o njima pišete!

Glede Stepinca: to je već druga priča. Bojim se da Crkva u Hrvata - jednako kao Trocki i njegova svita - svo zlo svijeta od 41-45. god. svaljuje na ustaše, kako bi Stepinčev lik jače i sjajnije zablistao. Nije fer ni korektno. I o tome će neka bolja vremena govoriti objektivnije, nego što se danas govori!

Živjeli mi
P.s.

Onima koji kao i ja slave 10. travnja Dan državnosti također želim sretan blgadan!
Selam
Muharem Herceg

Otporaš 07.04.2012 16:31
Prvo (1) prvome gospodinu Trockome (samo korisničko ime mu govori kojim perjem se je okitio) koji sve iz naučene mržnje govori a da ništa nije potkrijepio činjenicama i dokazima. Pametnome Hrvatu je vrlo olako shvatiti "kuhinju" tih izvora, kratko jasno: Beograd.

Drugo (2) Poglavnik nije napustio hrvatsku vojsku nego je išao pred hrvatskom vojskom da se preda zapadnim saveznicima.

Treće (3) poslije puča Vokič/Lorković hrvatska državna vlada je poslala pukovnika, i to pravog pravcetog Domobranskog pukovnika u vojničkoj odori HOS sa hrvatskim vojničkim znakovljem, pukovnika Ivana Babića sa memorandumom hrvatske državne vlade (a ne ustaškog režima ili ustaške vlade. Sve se je radilo u ime Hrvatskoga Naroda i za Hrvatski Narod) kojeg je ponio sa sobom da ga preda Savezničkoj vojničkoj upravi za sredozemlje.

Četvrto (4) pukovnik Ivan Babić nije bio velike sreće, jer su ga saveznički vojnici potezali amo/tamo, od Hiroda do Pilata, tako da taj memorandum nikad nije ispunio prvobitno obećanje.

Peto (5) Isti sudbinu su doživjeli izaslanici hrvatske državne vlade dr. Vjekoslav Vrančić i hrvatski Admiral Andrija Vrkljan. Njih je saveznička vojska u pravome smislu riječi kidnapirala ili uhapsila i u zatvor stavila.

Šesto (6) Poglavnik sa sobom nije odnio nikakvo zlato: Onih šest vagona državnog arhiva kojeg je hrvatska državna vlada ponijela sa sobom, je zustevljeno pred Celjom ili u Celju.

Sedmo (7) partizani su sve te vagone zaplijenili i sa, sa njima ili bez njih, sve je završilo u Beogradu. Za ovo i mnogo drugih važnih stvari tog vremena postoji velika dekumentacija.

Osmo (8) danas se sasvim sigurno zna da je osma (8) saveznička vojska izručila hrvatsku vojsku i civile Titinim partizanima, kao i to da se je hrvatska vojska sa civilima predala - ne partizanima nego - Saveznicima.

Deveto (9) tko se ovdje nije držao međunarodnog ugovora Ženevske Konvencije koje je i Hrvatska Država bila članica.

Deseto (10) hrvatska vojska i hrvatski civili su na Bleiburgu 15 svibnja 1945. godine pokazali Saveznicima onu pravu, staru i ISKRENU HRVATSKU ULJUDBU, a da nitko nije ni spominjao neku "ustašku" uljudbu, kako bi to željeli pokazati i prikazati naši hrvatski neprijatelji.

Jedanaesto (11) gospodo, vas dvojica komentatora i svi oni koji misle kao vi, izgleda da je vama drago što su naši hrvatski neprijatelji, bilo u znaku "petokrake" ili u znaku srpske "šubare" poubijali na stotine i stotine tisuća Hrvatica i Hrvata bez suda i porote.

Dvanaesto (12) vaše izlaganje je slično mentalitetu srpskog izlaganja. Svakoga puta kada netko s činjenicama dokaže da Hrvati, bilo Ustaše ili partizani, nisu poubijali sedam stotina tisuća i više Srba, odmah se ovi naljute i žele silom i bez činjenica dokazati da smo ih toliko poubijali. Sve to dokazuje kao da im je žao što ih nismo što više poubijali, kao što se može iz vaših opisa zaključiti da vam je žao što se u ime "petokrake" ili u ime "šubare" ili "bratstva i jedinstva" ili u ime "narodne vlasti" nije što više Hrvatica i Hrvata poubijalo tako da se " Ustaška Hrvatska " očisti od Hrvata.

Trinaesto (13) tako se nešto slično dešava sa Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Hrvatski neprijatelj uvijek nađe Modus Vivanti kako eksterminirati što više Hrvata tako da se na njihova ognjišta dosele stranci/došljaci.

Četrnaesto (14) što se tiče Srba da su se oni odrekli četništva, to smo mogli vidjeti nedavno va vijestima kako se Srbi svih boja i svih tendencija zalagaju da rehabilkitiraju zlikovca i koljača dražu Mihailovića.

Nadam se da u ovoj Velikoj Nedjelji u kojoj za dva dana očekujemo Uskrsnuće Isusovo ovih četrnaest (14) točaka, možete ih nazvati i 14 Križnih Postaja ako hoćete, da ćete shvatiti da se u ubijanju Hrvata ne radi o Ustašama i njihovom simpatizerima, niti o partizanima i njihovim simpatizerima, jer i jedni i drugi su iz dna njihovih duša se idealno borili za isti komad zemlje, a taj je Hrvatska.

Želim vam Sretan Uskrs! Otporaš.

pukovnik I. S. 07.04.2012 14:25


@ otporaš
uopće niste odgovorili na ništa nego potežete neke priče kako je:
"stepinac htio da ga general posjeti kao General" odnosno SluŽbena osoba. i to je po vama priznanje za Ustašku vlast.

uglavnom i ukratko, ustaški pokret i NDH su nešto čega se RH mora sramiti, kao i Talijani fašizma, Nijemci nacizma, ili Srbi četnika...

Goran Trocki 07.04.2012 13:32
Citiraj Prvotno napisano od Otporaš Vidi poruku
Pukovniku I.S.,
.................................................. .................................................. .................................................. ..........................
..................................
Mučno mi je uopće odgovarati na ovakve gadarije,ali...NDH nije bila ni Njemačka ni Talijanska,jer niti jedni,niti drugi nisu željeli imati veze sa takvom ikloakom kakva je bila NDH,pogotovo sa takvom izdajničkom vlašču kakva je bila paveličeva,koji je na kraju i vlastitu vojsku prodao i predao partizanima,a sam pobjego sa hrvatskim zlatom.Nije bila ni Hrvatska.Ako je išta bilo osuđeno na propast od prvog dana to je bila Pavelićeva NDH.Da nisu sami sebi presudili,presudila bi im ili Njemačka ili Italija(jer njima je lužila samo dok je rata)ili hrvatski narod.
Hrvatska obilježja oni nisu nosili,nego su nosili slovo U i pod tim slovom su klali nevine ljude.Mogli su nositi i crvenu zvezdu,ili srp i čekić,što se mene tiće:neće ostati zapamčeni po tome koji su znak nosili nego po svojim djelima,odnosno ne djelima.Kainov znak su sigurno nosili.
Pravno i stvarno su se isticali jedino rasističkim zakonima(kojima bi i sami,na kraju podlegli)i izdajničkom praksom.
Ja bih rekao da ti mentalno i fizički nisi uopće dosegao nivo ispod prosječnog čovjeka i ne želim ni tebi ni takvima kao ti sretan Uskrs.Ne znate vi što to znaći.
Nemoj vrijeđati jacinih 500000 hrvatskih branitelja.

Pročitajte sve komentare - forum.dnevno.hr

Bobani
06-09-2015, 17:03
POJAM POGLAVNIKA

Pričaonica Ustaškog Pokreta • Pogledaj temu - Dr Julije pl. Makanec
forum.ustaskipokret.com/viewtopic.php?p=114212...
Translate this page

ČOVJEK je družtveno biće i ne može živjeti bez zajednice. Od iskona postoji ljudska zajednica, koja se je tokom tisuća godina razvijala stvarajući brojne raznolike oblike ljudskog udruživanja. Nagonska snaga za udruživanjem bila je u čovjeku tako jaka, da se još nigdje nije na nekom prostoru susreo skup ljudi, koji bi bili u stanju medjusobno saobraćati, a da ne bi bili ni u kojem obliku udruženi, organizirani.
Po zakonima razvitka, kojima čovjek još nije uspio do dna prodrieti, nastala je zajednica, koja svojom povezanošću, snagom, svestranom skladnošću i odpornošću svim štetnim i razornim utjecajima predstavlja najsavršeniji oblik ljudskog udruživanja. Tu zajednicu zovemo narodom.

Od kada su narodi počeli postojati i razvijati se, od kad su u medjusobnom dodiru spoznali zakone životne borbe, u kojoj slabiji propada i nestaje, bez obzira da li se njegovi odnosi temelje na prividnoj suradnji sa susjedima, ili je s njima u otvorenom sukobu, narodi su se našli pred pitanjem: kako učvrstiti i ojačati svoju odpornost i snagu, da bi u životnoj borbi ostali pobjednicima, osigurali sve svoje tvarne i duhovne tekovine, odklonili opasnosti, koje im pod najraznoličnijim vidovima sa svih strana priete.
Narodi su uvidjeli poučeni vlastitim i tudjim izkustvima, da je u tu svrhu potrebno sve vlastite snage i mogućnosti sabrati, usredotočiti i dobro usmjeriti, da bi prema genijalnoj formuli pobjede u odlučnom času na odlučnom mjestu bili jači od neprijatelja.
Životna pak borba svakog naroda postavlja u prvom redu pitanje vodstva. Jasno je naime bilo svakome, da narodne snage, koje moraju biti skupljene, organizirane i do krajnje mjere izkorištene u narodnoj borbi, trebaju um, volju i snažnu ruku vodje.
Različita shvaćanja pojedinih naroda u raznim razdobljima poviesti pružala su brojna, kadikad medjusobno suprotna rješenja pitanju vodstva.
U vrieme primitivnog života vodja je bio istovjetan sa zapovjednikom vojske, koja se je sakupljala u slučaju opasnosti. U vjerskom pogledu, jer bez vjere nije nikad bilo ni jedne skupine ljudi bez obzira na stepen uljudbe, ljudi su se prepuštali vodstvu svećenika, koji su bili smatrani posrednicima izmedju naroda i božanstva.
Budući da pravog duhovnog života nije bilo, nije se s te strane ni mogla osjećati bilo kakva opasnost za obstanak naroda, pa je prema tome razumljivo, da u duhovnom pogledu nije bila izražena u nijednom obliku misao vodstva. Državna organizacija bila je tek u zametku, pa je misao državnog vodstva bila još sasvim neodredjena.
S razvitkom države i povećanjem značaja njezine uloge u životu naroda i cielog čovječanstva vodstvo je dobijalo sve stvarnije oblike, te je doskora u životu pojedinih naroda postalo od presudne važnosti.
Iz prvog zametka vojničkog i vjerskog vodstva razvila su se u najstarijim vremenima dva tipa država. Jednima se je na čeu nalazio vojskovodja, što podpuno odgovara prirodnom razvitku stvari, jer čovjek, koji vodi narod u vrieme opasnosti, kudikamo je najdostojniji, da njime upravlja i u vrieme mira. Kod drugih se je pak vjerski život toliko razmahao, da su vjerski propisi odredjivali rad i razvitak naroda u svakom pogledu. Glavni svećenik u tim zemljama bio je ujedno vodja naroda i državni poglavar.
Nu, duh slobode i samostalnosti, nesmetanog razvitka i otvorenih puteva zanosio je uviek istom snagom i pojedince i narode. A samovolja vodje, koji je vrlo često bio brutalan i sebičan, ne smatrajući sebe vrhovnim zaštitnikom narodnog dobra, nego absolutnim gospodarom života i smrti podanika, izazivala je strah, nepovjerenje i sukobe naroda s vodstvom, koje je zaboravilo smisao svoje uloge. Nagon za samoodržanjem govorio je, da zajednica bez vodstva ne može postojati, pa da se doskoči zlu samovoljnih, bezobzirnih despota, kojima ništa nije vlast ograničavalo, jer su bili iznad sviju, rodi se misao, da vodstvo uzme skupina odabranih, koji će zajednički braniti narodne probitke, a posjedovanjem istih prava spriečiti, da se jedan osili, izdigne i mjesto braniteljem slobode, postane začetnikom robstva.
Nu i zle strane vodstva odabranih dodjoše u brzo do izražaja.
Svadje, podmetanja, lukavština i varka, bili su vrlo često jedini načini njihove suradnje, od koje je narod očekivao toliko blagodati. Težnja za prvenstvom toliko urodjena čovjeku bacila je u pozadinu sva narodna i državna pitanja i potrebe. Pojedinac je opet znao izkrsnuti i uzeti vodstvo u ruke, ali su tome često predhodili potoci prolivene krvi.
Kolebanje izmedju povjeravanja vodstva pojedincu ili skupini odabranih trajalo je mnogo stoljeća kod svih naroda svieta. Mnogo često se je pokušalo u traženju najboljeg rješenja poći srednjim putem i postići kompromis stavljajući pojedincu= vodji o bok skupinu odabranih, koja bi nadzirala djelatnost vodje i spriečila njegovu samovolju. I tu je često dolazilo do oštrih i upornih borbi izmedju vodje, koji se je htio otresti neugodnog nadzora, i odabranih nadzornika, koji su neprestano težili za sve većim skučivanjem vlasti vodje.
Ta je dugotrajna i uporna borba izcrpljivala snage, kolebanje je dovodilo do obće nesigurnosti, a temelji državnog i narodnog života bili su uviek iz nova ugrožavani.
Narodi su pak uviek istom upornošću tražili konačno rješenje pitanja vodstva.

Ni hrvatski narod nije bio lišen tog pitanja. Od najstarijih vremena povjeravao je on vodstvo svojem vladaru, koji je znao biti uman i dobar, hrabar i pristupačan. Hrvatski narodni vladari brinuli su se oko sjaja svoje krune, kao i oko dobra narodnoga, znajući da je sjaj krune vladarske najstalniji onda, kad se u njemu odrazuje narodna sreća.
Poslije gubitka podpuno samostalne vlastite države, našlo se je pitanje hrvatskog vodstva u krizi. Vodstvo su medjutim preuzele i dostojno nosile velikaške hrvatske obitelji, u kojima se je ljubomorno čuvala predaja hrvatskog junačtva i nezavisnosti, duhovne i stvarne.
S vremena na vrieme izplivao je na površinu kao od Boga poslan u najtežim danima jedan od naših velikana uma, srdca i volje, koji je znao ostvariti i u sebi utjeloviti duhovno vodstvo Hrvatske. Intelektualne sposobnosti hrvatskog naroda zasjale bi kroz te svietle likove kao kroz žarulje hrvatske kulture i uljudbe. Kroz te periodične nosioce hrvatskog duhovnog vodstva dolazila je do izražaja značajna uloga izpaćene i razpete Hrvatske u obrani kulturnog Zapada, uloga, koja predstavlja životno poslanje hrvatskog naroda.
Medju ovim raznim nositeljima vodstva hrvatskog naroda zauzeo je iztaknuto mjesto čovjek, kojega je Providnost dala hrvatskom narodu prošlog stoljeća. On se je svojim znanjem i radom, umom i značajem najviše približio idealu idealu vodje, za kojim svaki narod sviestno ili nesviestno čezne. Hrvatski je narod osjetio njegovu veličinu, a njegov je rad nagradio imenom punim zahvalnosti i ljubavi. Nazvao ga je Otcem Domovine.

Narodi su medjutim uporno nastavljali traženjem idealnog lika vodje. O njemu se sanjalo, govorilo i pisalo kao o obećanom mesiji još prije, nego se je igdje pojavio.
Iz magle predpostavki, priedloga, nacrta, zamisli, čežnja i strahovanja nikao je postepeno njegov zamišljeni lik.
Ne! Vodstvo ne može imati skupina izabranih, medju kojima ne će nikada biti sloge ni suradnje, koji će udovoljavajući svojim prirodnim težnjama iztiskivati jedan drugoga i u medjusobnim borbama izcrpsti snage, koje bi trebali samo na dobro naroda upotriebiti.
Vodstvo može imati samo jedan čovjek. Glava može biti samo jedna, pa i sama nam priroda u svim svojim izrazima pokazuje postojanje samo jedne volje, samo jednog gospodara, jer je jedino tako moguće zajamčiti red i sklad.
Nu, vodstvo ne može imati samovoljni despot, koji najsvetijim zakonima predpostavlja svoje hirove. Ono ne može biti povjereno krvavom tiraninu, koji mačem u ruci guši onu istu narodnu volju, u ime koje bi jedino smio vladati. Na čelu se ne može nalaziti narodu daleki i nedostiživo uzvišeni vladar, koji tek u služenju vladarskoj kruni vidi smisao narodnog obstanka.
Vodja mora biti plemenitiji i značajniji, vriedniji, neposredniji i bliži.
On ne može biti postavljen bilo čijom odlukom, jer nitko nema prava vodstvom naroda razpolagati.
Vodju ne može dati laž slobodnih izbora, jer on mora posjedovati osebine, koje mu ni milijuni glasačkih kuglica ne mogu nadoknaditi.
On se ne može silom nametnuti, jer je vodji potrebna ljubav i odanost slobodnih gradjana, a ne strah i pokornost roblja.
On ne može plemenitim rodom steći pravo vodstva, jer se ono stiće samo vlastitom vriednošću.
Novovjeki, bogodani i pravi vodja mora niknuti iz narodne sredine, s kojom ga mora uviek čvrsto vezati srdce i duša, krv i zemlja, osjećaji i razum. On mora biti utjelovljenje svih duhovnih narodnih vrednota, a u cjelokupnom njegovom radu narod mora vidjeti oživotvorenje svojih životnih ciljeva, jamstvo svojeg obstanka, zalog napredka i procvata. Njegov lik mora sadržavati svu ljepotu narodnog lika, a mora biti čist i od najmanje natruhe njegovih mana. Vodja se mora naći na čelu naroda gonjen unutarnjim osjećajem svojeg poviestnog poziva, te mora voditi narod tako sigurno i čvrsto, da i najmalodušnijima napuni dušu pouzdanjem, a opet tako obzirno, neprimjetno i blago, da narod, idući za njim, njegov put smatra svojim vlastitim putem.
U vodji, kojemu hrvatski narod daje plemenito, značajno i drevno hrvatsko ime: Poglavnik, moraju biti usredotočene sve raznolike, pa i suprotne težnje, osjećaji i stremljenja, koja će kroz njegov duh biti uskladjena, pomirena i usmjerena konačnim, velikim ciljevima, za kojima cieli narod sviestno ili nesviestno teži. Poglavnik mora biti nedostižno visoko, da ga se ne mogu ni dodirnuti gadost, rugoba i jad, kojima se toliko puta blati i nagrdjuje dobrota i ljepota. On mora biti uzvišen iznad svih, da bi se s te visine mogao jednako voliti, brinuti se i voditi sve narodne slojeve, sve jednako razumjeti, svima jednako pripadati.
S druge strane Poglavnik mora vlastitom dušom, srdcem, željama, mislima i djelatnošću biti tako bliz svakom hrvatskom čovjeku, da ga svaki Hrvat bude uviek mogao osjetiti sebi bližim od svojih najbližih i dražim od onih, za koje bi dao sve na svietu.
Poglavnik hrvatskog naroda, bez obzira na vrieme, u kojemu djeluje, i prilike, u kojima se Hrvatska nalazi, mora svakim časom svojeg života jasno cielom narodu dokazivati, ne samo da zna svoj narod voditi mudro, srdačno, obzirno i vjerno, nego da ni jednog trenutka ne zna za druge poslove, pitanja i brige osim za poslove, pitanja i brige svojeg naroda. U njemu mora biti duša hrvatskog seljaka, koji ljubeći svoju zemlju iznad svega daje trajnost i sigurnost obstanku cielog naroda, kojemu bez njegove hrvatske zemlje ne bi bilo života. On mora biti prožet energijom, marljivošću i uztrajnošću radnika, koji će ga tek tada svom dušom sliediti, kad u njemu osjeti druga i vodju, koji mu jedino radom prednjači, i jedino ga naporima nadvisuje. Njegov um mora privući, zanieti i zagospodariti razumom najučenijih Hrvata, koji mu se neće pokoravati radi njegovog visokog položaja, nego će ga sliediti osvojeni nadmoćnošću njegova duha. Maleni i slabi moraju u njemu vidjeti zaštitnika, siromašni i zapušteni skrbnika. Junacima mora postati uzor svojom neustrašivošću, državnicima auktoritet svojom mudrošću. On ne smije nikad doći u položaj, da si prisvaja dio otudjene vlasti, jer svima mora uviek biti jasno, da je on jedini čuvar i nosilac svake vlasti. Budući da on svojim velikim znanjem postaje vodjom mudrih, radinošću vodjom radnika, plemenitošću vodjom plemenitih, nedostižnom dalekovidnošću vodjom dalekovidnih, dobrotom vodjom i onih najboljih, bezmislena bi bila i sama pomisao, da ga u bilo kojoj grani njegove djelatnosti itko nadzire, kad nitko svojim osebinama ne može biti ni blizu njemu, a kamo li njemu ravan, ili čak iznad njega. Budući da je on svojom savršenom djelatnošću i duhovnom veličinom, kojoj nema premca izrasao, podigao se i postao vodjom, to se u njegovoj prošloj djelatnosti nalazi neoboriv dokaz, da će i u budućnosti podpuno udovoljavati zahtjevu svog poziva i sve narodne probitke na jedinstven, samo njemu svojstven način zaštititi.
Stoga će sve težnje pojedinca i cielog naroda biti upućene u smjeru približavanja Poglavniku kao idelanom nosiocu svih vrlina, prvoborcu nevidjene hrabrosti, radinom i predanom predradniku.
Poglavnik ne može biti brana, o koju udara rieka narodnog života razlievajući se i trošeći snage u prirodnoj težnji da zadrži svoj tok, nego predstavlja idealni kanal, u koji se slievaju, u kojem se sjedinjuju i smiruju raznolike narodne struje, tekući kroza nj k odredjenom životnom cilju, koji si je narod postavio u davnim, nepoznatim stoljećima.
U iznesenim vrednotama Poglavnika i njegovoj unutarnjoj organskoj povezanosti s hrvatskim narodom, s kojim Poglavnik sačinjava nedjeljivu cjelinu, leži bit i smisao poglavničtva kao vodstvene ustanove hrvatskog naroda danas i u nedoglednoj budućnosti.

Djetinjska odanost i neograničeno povjerenje hrvatskog naroda u današnjeg hrvatskog Poglavnika nalazi svoj razlog i opravdanje u djelu, koje je on odgovarajući svojem poviestnom pozivu izvršio, u divnim vrlinama, koje je na djelu pokazao.
Kult Vodje sadrži u sebi nepritajenu težnju približiti mu se mislima, osjećajima i djelima, a to znači biti svaki dan sve bolji, požrtvovniji, nesebičniji, umniji i radiniji.
Kroz oduševljenje za svog velikog i plemenitog Poglavnika cieli narod postaje sve većim i plemenitijim. Njegova ljubav prema Poglavniku vezuje ga uza nj duhovno i tjelesno.
Poglavnik i narod su dva pojma, a jedna duša.

Danijel Crljen

Bobani
08-09-2015, 19:41
STISNITE ZUBE - JAVNOST JE UPOZNATA - JAVNOST SE SUOČILA

(Đuro Deželić je vodio Hrvatsku Socijalnu Skrb šesdesetih godina u Njemačkoj. On je preko svojih veza saznao za te zločine u tunelu. Odmah je obajvestio svjetsku javnost i zatražio da se međunarodno to istraži. Kada je Titina Jugoslavija za to saznala, preko Udbinih plaćenih agent izvršili su atentat na gosp. Đuru Deželića, njegovu suprugu i trudnu kćerku Mirjanu koja je bila udata za Nahida Kulenocića. Sreća da su svi ostali na životu, iako su teško bili ranjeni. Otporaš.)

Date: Tue, 8 Sep 2015 17:28:02 +0200
Subject: STISNITE ZUBE I POGLEDAJTE: Prvi put u Hudoj jami, nazočni u šoku... (VIDEO) | Dnevno.hr
http://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/stisnite-zube-pogledajte-prvi-put-u-hudoj-jami-nazocni-u-soku-video-828332


JAVNOST SE SUOČILA...
+AAA-
STISNITE ZUBE I POGLEDAJTE: Prvi put u Hudoj jami, nazočni u šoku. (VIDEO)
Autor: Snježana VučkovićUtorak, 08. Rujan 2015. u 13:24
"Ovdje je umrlo preko tri tisuće ljudi. Dvije tisuće Hrvata, 700 Slovenaca i 300 Austrijanaca. Zločin u Huda jami počinila je slovenska 3. brigada KNOJ-a, a same likvidacije je izvršio 1. bataljun, kojeg je vodio Benjamin Žižmond. Njih 18 je još uvijek živo, primaju partizanske naknade koje zajedno sa mirovinom oko 1.500 eura", kazao je Leljak.

Ovih dana, točnije u subotu 5. rujna 2015. prvi je put javno omogućen ulaz u rudnik Barbara rov u Hudoj Jami. Samo na tom mjestu u Sloveniji neposredno nakon Drugog svjetskog rata partizanske postrojbe mučki su ubile tri tisuće ljudi. Najveći dio žrtava činili su pripadnici hrvatskih oružanih snaga, ali i žene i djeca. Iako je od tada prošlo 70 godina, njihovi posmrtni ostaci još nisu dostojno pokopani niti su krivci odgovarali za zločin koji su počinili.

Nakon više od 500 metara rudarskog rova, nazočni su naišli na prizor koji ledi krv u žilama. U plastične košare slične onima za kruh i vreće, nagurani su posmrtni ostaci žrtava partizansko komunističkih zločina. On se dogodio 1945., kada je Drugi Svjetski rat službeno već bio gotov.

Među mnogima koji su se o okrutnosti počinjenoj nad hrvatskim muškarcima, ženama i djecom željeli uvjeriti na vlastite oči, našao se istraživač i publicist, Roman Leljak koji je o Hudoj jami načuo još 1989. godine:

- Ziberšek Angelica mi je dala pismo svoje sestre Marije. Rekla je da Marije nema od svibnja 1945 i da je bila trudna sedam mjeseci. To pismo mi je promijenilo život. U nejmu je pisalo ovo:

"Još nekoliko sati i bit će kraj mog života. O Bože, o žalosna majko, majko moja. Ti znaš da umirem nevina, onako kako je umirao i tvoj sin. O moje dijete, moj nježni anđele, kako bih voljela vidjeti tvoje nasmijano lice koje bi me razveselilo. O moje dijete, moj bijeli nježni cvijete. Samo mirno spavaj, moje tijelo će biti tvoja postelja. Premda te ljubim, od smrti koja te čeka ne mogu te spasiti."

Potresno pismo umiruće trudne Marije, natjeralo je Leljaka da svoj život podredi otkrivanju Huda jame i Barbarinog rova:

- Ovdje je umrlo preko tri tisuće ljudi. Dvije tisuće Hrvata, 700 Slovenaca i 300 Austrijanaca. Zločin u Huda jami počinila je slovenska 3. brigada KNOJ-a, a same likvidacije je izvršio 1. bataljun, kojeg je vodio Benjamin Žižmond. Njih 18 je još uvijek živo, primaju partizanske naknade koje zajedno sa mirovinom oko 1.500 eura - kazao je Leljak.

Biskup gospićko - senjski Mile Bogović koji je također bio prisutan u obilasku Huda jame kazao je:

- Predložio bih da sve ovo što je ovdje pronađeno, a znade se da pripada Hrvatima, da se pokopa u njihovom polju, u polju naše domovine Hrvatske.

Autor: Snježana VučkovićUtorak, 08. Rujan 2015. u 13:24

Bobani
10-09-2015, 02:42
DIPLOMATSKI POTEZI NEZAVISNE DRŽAVE HRVARSKE

Što god dalje se odmičemo od proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, mišljenja sam da sve manje i manje ima Hrvata koji znaju koliko je međunarodnih država priznalo NDH u četiri godine postojanja NDH. Ja ću ovdje priložiti ono što su jedni izvori donosili kao i što su drug izvori donosili.

Nije stoga toliko uočljivo, da takvoj sudbini nije izbjegla ni Nezavisna Država Hrvatska, koliko je u tom pogledu upadljiva povoljnost njezina položaja. Ti pozitivni podatci su nadasve važni ne samo kao gradivo hrvatske diplomatske poviesti, nego kao i formalni dokaz jednog objektivnog stanja. Stoji zanimljiva činjenica, da pojavljivanju Nezavisne Države Hrvatske, kao najnovijem obliku one države, koja u svom neprekinutom poviesnom kontinuitetu pripada par exellence europskom sustavu država, jer je sudjelovala u izgradnji njegovih temelja i jer ga je vjekovima branila, nije sa strane glavnih europskih država bilo uobće prigovora. Nezavisnu Državu Hrvatsku priznale su bezuvjetno i bezodvlačno eksplicitnim načinom: (1) Magjarska 10. travnja 1941., (2) Njemačka 15. travnja 1941., (3) Italija 15. travnja 1941., (4) Slovačka 15. travnja 1941., (5) Bugarska 21. travnja 1941., (6) Rumunjska 6. svibnja 1941., (7) Španjolska 27. lipnja 1941., (8) Finska 3. srpnja 1941., (9) Danska 10. srpnja 1941. Zatim s Vatikanom (izmjena posebnih stalnih delegata), s Francuzkom (gospodarski ugovor 10. rujna 1941., generalni konzulat u Zagrebu, recipročne kulturne delegacije u Zagrebu i Parizu), sa Švicarskom (gospodarski ugovor 16. ožujka 1942., generalni konzulat u Zagrebu, stalno trgovačko izaslanstvo u Zurichu, imovinsko - pravni zahtievi), - podržavaju se odnosi, koji u medjunarodnom pravu znače implicitno priznanje, tako zvano priznanje konkludentnim činima. Praksa ga naziva de facto priznanje, što je pogrješno, jer je svako priznanje de jure priznanje. Razlika leži u trajnosti i opozivosti. S azijskim kontinentom postoji odnos priznanja izmedju Nezavisne Države Hrvatske i (10) Japana 7. lipnja 1941., (11) Mandžurije (Manchoukuo) 2. kolovoza 1941., (12) Nacionalne Kine 1. srpnja 1941., (13) Thailanda 27. travnja 1943., (14) Burme 7. kolovoza 1943., (15) Filipina 16. listopada 1943. (Ja sam ih nabrojio 15 država. Dr. Ivo Omrčanin je, koliko mi je poznato, negdje napisao da je bilo 27 ili 28 država koje su priznale NDH. Mo. Otporaš.

U taboru nepriznavatelja nalaze se u glavnom Velika Britanija, Ujedinjene Države Amerike i Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika. Ostali su povučeni njihovim stavom. Što se tiče Sovjetske Unije poznato je, da se njezina koncepcija medjunarodnog prava razlikuje od klasičnog nazora one medjunarodno - pravne zajednice, kojoj pripada i Hrvatska Država. Za medjunarodno pravo sovjetskog uzorka predpostavke, mjerilo i ocjena jedne novoosnovane države ne mora biti ista kao u medjunarodnom pravu europskog tipa. Stoga se njezin stav u pravnom pogledu ne može prosuditi.

Bobani
18-09-2015, 13:58
VRLINA USTAŠE U 10 TOČAKA‏


(1) Ustaša je smisao svakog ljudskog života. Ako dobro živoš, onda si u pravom smislu USTAŠA. Ako loše živiš, onda živiš kao oglođana kost: Nitko te neće.

(2) Ustaša je jedna značajna riječ koja se ne izgovara u neispraznost. Kada izgovaraš riječ USTAŠA, puna su ti usta slatkoće, mekoće i ukusa.

(3) Ustaša je Fantom koji ne da mira svim onima koji loše misle i koji svoje misli u djelo sprovode, drugim riječima Ustaša je borba protiv zla.

(4) Ustaša je izvor snage za svaki napredak!

(5) Ustaša je svijetlo u tami koje te vodi u bolju budućnost!

(6) Ustaško srce je veliko i darežljivo!

(7) Ustaša neće tuđe. Ustaša brani svoje!

(8) Ustaša je plug i hrana i hrvatskome narodu obrana!

(9) Ustaša se ne rađa, Ustaša se odgaja!

(10) Ustaša ima dvije vrste: oni koji već jesu i oni koji žele biti Ustaša!

Nadam se poštovani čitatelji da će Vam ovih 10 točaka o vrlini Ustaše poslužiti kao što i svakom kršćaninu služe DESET BOŽIJIH ZAPOVJEDI!
By: Otporaš.

Bobani
20-09-2015, 20:39
Kanadska Novinarka podrijetlom Hrvatica‏



Date: Sun, 20 Sep 2015 15:54:24 +0000
From: trup1959@gmail.com
To: froate@hotmail.com
Subject: KANADSKA NOVINARKA PODRIJETLOM HRVATICA



http://www.jutarnji.hr/emina-gamulin--nevolje-s-mojim-hrvatstvom-u-kanadi/1421043/


GDJE SAM?

NaslovnicaVijestiMagazinNEVOLJE S MOJIM HRVATSTVOM U KANADI Iako sam u Hrvatskoj u životu provela manje od dva mjeseca, pitanje identiteta zaokuplja me oduvijek

Hrvatska Europska unija izbjeglice Kanadafilm Ratko Mladić Njemačka Rusija
EMINA GAMULIN

NEVOLJE S MOJIM HRVATSTVOM U KANADI Iako sam u Hrvatskoj u životu provela manje od dva mjeseca, pitanje identiteta zaokuplja me oduvijek

Autor: Emina Gamulin

Objavljeno: prije 6 h i 17 min

Usprkos tome što sam u samoj Hrvatskoj provela manje od dva mjeseca u cijelom svom životu i usprkos tome što znaju proteći mjeseci a da ne izgovorim niti jednu hrvatsku riječ i što već godinama nisam bila u Hrvatskom parku u Torontu, i što sam u Hrvatskoj crkvi u Torontu bila samo jednom, na sprovodu vlastitog oca - pitanje vlastitog identiteta zaokuplja me, zapravo, oduvijek


Prošli tjedan bila sam kod svoje zubarice kod koje redovito čistim zube. Zove se Marija, no zanimljivo je da ona svoje ime piše s "j" u sredini, a da joj prezime završava na ić. Znam da to može značiti da je podrijetlom vjerojatno Hrvatica ili Srpkinja ili možda i jedno i drugo (no vjerojatno nije muslimanka s obzirom na tradicionalno kršćansko ime, iako je i to moguće - ta moji su roditelji meni dali muslimansko ime - tko će ga znati?). Nisam nikad o tome pokušala razgovarati s njom. Moglo bi se reći da sam to nastojala izbjeći. Možda bi razgovor o tim pitanjima bio sasvim normalan i ugodan, ali što ako bi krenulo po krivu? Volim svoju zubaricu, odlično radi svoj posao i ne prigovara mi što zube rijetko čistim koncem. Uostalom, zašto bih morala razgovarati o svojim ili tuđim hrvatskim korijenima? Zašto ne bih jednostavno očistila zube i gotovo?

VEZANE VIJESTI

Vijesti
EGZODUS MLADIH I PAMETNIH Želimo iz Hrvatske. Hoćemo li se ikada vratiti? Sumnjamo
Nemojte me krivo shvatiti. Ponosna sam na svoje podrijetlo. Još kao dijete bila sam svjesna da potječem s nekog dalekog mjesta, mjesta na kojem nikad nisam bila. Mjesta koje sam prvi put vidjela tek u svojoj 17. godini. Bila sam pripadnica naroda za koji svijet nije ni znao da postoji, no meni je bilo jako važno što sam ja sama znala da postojimo.

U predgrađu Toronta

Rođena sam u predgrađu Toronta, u Clarksonu, točnije rečeno. No, još preciznije, rođena sam u roditeljskoj kući u kojoj sam živjela sve do svoje 19. godine. A porodio me moj otac, i to dan nakon što je umro Tito.

Dok sam odrastala, nije mi svaki put bilo lako drugima objašnjavati da sam Hrvatica, no uvijek bih bila strpljiva i dala bih si vremena.

"Ja sam Hrvatica. Moja je obitelj iz Hrvatske", govorila bih.

"Je li ta Hrvatska neka država koja postoji?"

"Ne postoji, ali mi bismo to žarko željeli."

Kako živim u Kanadi, u školi smo znali pisati o svom podrijetlu. Bila sam sretna kada bih na zemljopisnoj karti mogla pokazati gdje je Hrvatska, pokazati našu zastavu, odsvirati našu nacionalnu himnu i objasniti svojim školskim kolegama našu političku borbu. Moja je mlađa sestra također imala slično predstavljanje u svom razredu, no očito ju je netko iz škole krivo razumio kad im je objašnjavala odakle potječe. Naime, vratila se iz škole sa zastavom - plavi, bijeli, crveni i crvenom zvijezdom u sredini - na što smo se mi, djeca u kući, počeli smijati, iako to mojim roditeljima uopće nije bilo smiješno. Zaista mi je bilo žao nesretne osobe koju je moja mama toga dana dobila telefonom u školi.

Moj je otac bio hrvatski aktivist, pa je naša kuća bila poprište žestokih političkih aktivnosti. U našu kuću, u kojoj smo uz moje roditelje živjeli nas osmero djece i nekoliko mačaka, često su na duže staze dolazili kojekakvi gosti (pamtim brata jednog od jako poznatih političkih disidenata, kao i jednu trudnu umjetnicu koja je morala pobjeći iz Hrvatske), a svakodnevna navala posjetitelja bila je uobičajena. Moj otac i njegovi prijatelji pušili bi jednu cigaretu za drugom, do kasno u noć, politizirali i pravili kojekakve planove. I moja majka bi im se pridružila, iako joj je znalo smetati kad bi to potrajalo predugo i kad bi previše zadimili kuću. Znali smo često i paliti roštilj u dvorištu te peći janjetinu i ribu koju je majka servirala s češnjakom, sitno isjeckanim peršinom i maslinovim uljem. Stariji ljudi na tim sjedeljkama uvijek su govorili hrvatski, dok smo mi djeca govorili uglavnom engleski, s pokojim hrvatskim začinom. Sjećam se da smo znali uzimati kojekakve protestne natpise i slike i nositi u školu. Na putu do škole prolazili bismo ispred zgrada kanadske vlade i stranih predstavništava. Tako smo pokušavali ukazati svijetu da postoje Hrvati. One godine kad je počeo rat cijelo sam ljeto provela ispred američkog konzulata i protestirala. Bilo je dosta ljudi koji su se tamo okupljali, ali i onih koji bi nam dobacivali: "Bolje bi nam bilo da si nađete neki posao!", što je meni uvijek bilo smiješno. Moj je otac, naime, uz to što se bavio politikom, bio liječnik, a to doista svi smatraju jako dobrim zanimanjem.

Na našoj strani

Među Hrvatima koji su kod nas navraćali bilo je i onih koji nisu bili na našoj strani. Među njima je bio i jedan obiteljski prijatelj, inače fotograf, za kojega sam nedavno doznala da je bio i doušnik jugoslavenskih vlasti u ono vrijeme. Čini mi se da se svako malo prisjetim neke nove neobičnosti o mojoj obitelji, poput ove koju sam upravo navela, i sada mi se, kao odrasloj osobi, sve to čini vrlo neobičnim, iako mi je to sve kao djetetu bilo sasvim normalno, poput zraka koji sam disala.

Danas, međutim, jedva da ikada progovorim hrvatski. Moje hrvatstvo je i dalje dio mene i mog života, ali tek manjim dijelom, možda samo površinski, da tako kažem. U svakom slučaju mi to danas puno manje znači nego što mi je značilo u ono vrijeme u kući u kojoj sam odrastala.

U jednom sam trenutku shvatila da je to moje hrvatstvo u određenom konfliktu s mojom pripadnošću Kanadi i mojim kanadskim državljanstvom. To iskustvo ovdje dijele djeca mnogih emigranata, najrazličitijeg podrijetla. Kanada je multikulturalna zemlja, a Toronto je jedan od nacionalno najizmješanijih gradova svijeta. Za razliku od Sjedinjenih Država, gdje vole reći da se ta etnička raznolikost "međusobno prožima", mi u Kanadi volimo za sebe reći da smo "kulturalni mozaik". Razne nacije čuvaju običaje zemalja iz kojih su potekle, iako se istovremeno integriraju u društvo u kojemu žive. (Neki put mi se čini, međutim, kao da ono što potječe iz bjelačkog, engleskog kulturnog kruga čini osnovu filtera koji druge kulture moraju proći, filtera koji će ih propustiti ili odbaciti - no to je tema nekog drugog eseja kojom se ovdje nećemo baviti.)

Nedavno me jedan kolega s posla upitao je li se moja obitelj ikada smatrala jugoslavenskom. Odgovorila sam mu da nije i ispričala mu onu anegdotu sa sestrom i jugoslavenskom zastavom u školi. On mi je tada počeo objašnjavati da su Hrvati u dijaspori uglavnom desno orijentirani, što je i logično, jer se nisu slagali s režimom i zbog toga su emigrirali. To što je govorio prilično mi je zasmetalo. Ispalo je kao da su svi oni Hrvati koji su ostali živjeti u Jugoslaviji bili tamo sretni. Rekla sam mu tada da je većina Hrvata glasovala za neovisnost. Nije istina da su samo Hrvati iz dijaspore željeli neovisnu hrvatsku državu.

Liberalni umovi

U Kanadi, kad ljudi govore o događajima kao što su bili oni nedavni u Fergusonu, liberalno orijentirani će odmah reći da je nedopustivo da pretežito bjelačka policija uvodi red među pretežito crnačkom populacijom. Međutim, isti ti liberalni umovi ne mogu shvatiti zašto su Hrvati bili nezadovoljni time što je u krajevima gdje su oni činili većinu policiju činili pretežito Srbi.

Jugoslavensko bratstvo

Ne mogu shvatiti da to jugoslavensko bratstvo zapravo uopće nije značilo opću jednakost. Uostalom, ta je država bila diktatura, umjetna tvorevina koja nije bila stvorena po volji većine nego u interesu jedne manjine. Moj je narod želio demokraciju. Otac moga oca borio se s Titovim partizanima u Drugom svjetskom ratu, nakon čega je dobio dobar posao u državnoj službi. Svi su u njegovoj obitelji također bili komunisti, kako su mi ispričali. No, bili su Hrvati. A moj je otac bio toliko Hrvat da je jednog dana odlučio emigrirati, kako bi se protiv tog sistema borio izvana. Bio je ponosan na svoje podrijetlo i htio je da se tako mogu osjećati i drugi. Zašto bi to odmah značilo da je bio desno orijentiran? Jesam li tako i ja samim svojim rođenjem postala desničarka? Postoji jedan čovjek koji je zadnjih 20 godina zvao moju majku samo da bi joj prenio kad je netko negdje u medijima nešto loše rekao o Hrvatima. Moje je odrastanje bilo okruženo popriličnom paranojom i u tom smislu prilično teško. Brzo mi je postalo jasno da se ne želim baviti takvim stvarima, ali činjenica je da su se sigurno tako morali osjećati mnogi Hrvati rođeni u Torontu.

To nije uzbuđivalo samo one ljude koji o politici znaju toliko malo da sve shvaćaju pogrešno. Kad sam bila mala, za Hrvate tada kao da nitko nikad nije bio čuo. Tijekom rata ljudi su za nas govorili da smo luđaci s Balkana, gdje se ljudi tuku zato što su različitih vjera i zato što se stoljećima mrze. To sam toliko puta u to vrijeme čula na vijestima. Danas nas ljudi znaju po lijepim plažama, nogometu i ratu. Tim redom. Drago mi je da je hrvatska obala toliko lijepa i da među Hrvatima ima i dobrih sportaša, tako da su o nama ljudi počeli i drugačije razmišljati. Ti isti ljudi govore mi da kod njih na poslu ima i Hrvata, i po uredima i na gradilištima. I čujem da o tim Hrvatima govore pohvalno, da su to uglavnom neki pristojni ljudi.

Neki dan sam vozila bicikl po gradu i prošla kroz crveno svjetlo. Na tom raskrižju susreću se samo biciklisti i pješaci. Pogledala sam i lijevo i desno i pričekala da pješaci prođu prije nego što sam polako nastavila, no tada sam čula jednu drugu biciklisticu iza sebe koja mi se ljutito obratila: "Oho! Baš ste dali lijep primjer".

To mi se učinilo vrlo čudnim. Znam da ima ljudi koji ne vole da se pravila krše, među koje se ja sigurno ne ubrajam, tako da znam napraviti i pokoji prekršaj kad znam da to nikome neće učiniti ništa nažao. Međutim, ova me žena prekorila kao da sam postala ozbiljnom prijetnjom cjelokupnom društvu kad sam prekršila zakon brzinom od sedam kilometara na sat. Nikad za sebe nisam tvrdila da sam uzorna biciklistica niti pozivala da se drugi ponašaju poput mene. Možda sam na isti takav način željela biti i Hrvatica, ne želeći nikome poslužiti kao primjer.

Zašto viču na mene?

A opet, možda je to moje hrvatstvo ipak stalno prisutno. Usprkos tome što sam u samoj Hrvatskoj provela manje od dva mjeseca u cijelom svom životu i usprkos tome što sam svoje posljednje praznike provela u Indiji učeći jogu, umjesto da na Jadranu obiđem kojekakve tete i stričeve. I usprkos tome što je moj dečko Kanađanin, iz nekog gradića na obali jezera Ontario, i što sam već u godinama kad tradicionalnije odgojene Kanađanke hrvatskog podrijetla već podižu djecu sa svojim hrvatskim muževina. I usprkos tome što znaju proteći mjeseci a da ne izgovorim niti jednu hrvatsku riječ i usprkos tome što mi se zato broj hrvatskih riječi kojima baratam stalno smanjuje. Usprkos tome što nemam pojma što se događa na hrvatskoj političkoj ili nogometnoj sceni i što već godinama nisam bila u Hrvatskom parku u Torontu i što sam u Hrvatskoj crkvi u Torontu bila samo jednom, na sprovodu vlastitog oca. Možda je sve to tako jer ne volim poštovati pravila i što teško mogu razumjeti te Kanađane koji viču na mene zbog onoga što mi se čini nevažnim. Možda zato imam prijatelja Palestinaca i Tamila jednako kao i Hrvata. Možda zato istovremeno osjećam i ponos i nesigurnost, zato što valjda u tom mom postojanju ima toliko kontroverzi. Možda je to u meni neka želja za borbom. Želja koja postoji bez obzira na to borila se ja ili ne. Bez obzira na to hoću li ikada upitati zubaricu Mariju (s onim "j") odakle li je i bez obzira na to hoće li ikada ona mene upitati počinje li to moje ime Emina s "e". ( Preveo Saša Drach)

*Emina Gamulin je kanadska književnica i novinarka podrijetlom iz Hrvatske

Bobani
25-10-2015, 21:23
TKO JE ANTE I STANA GODINA?

(Desetljećima mnogi Hrvati su živjeli u neznanju a da nisu znali tko je bila glavna fugura u Poglavnikovu romanu LIEPA PLAVKA Taj roman Poglavnik je napisao 1935. godine dok je još bio u torinskom zatvoru u Italiji. Ta lijepa dama je Stana Godina. Donosim ovdje dva komentara iz Slobodne Dalmacije koja se odnose na tu temu. Možda će zainteresiranim ova dva kometara pomoći u razsvijetljavanju te desetljećima naše hrvatske zagonetke. Mo.)


Komentari: MORATE SE PRIJAVITI DA BISTE KOMENTIRALI ČLANAK.

Komentar od: corcoran | Komentirano: 14. kolovoz 2014. 18:40

Otporaš, jeli ti poglavnik bija u te donje Amerike dobar prijatelj sa Milanom Stojadinovićem , pokaza mi je jedan emigrant kad san bija doli skupni fotos obe familije, šta govoru tvoji izvori a…

Komentar od: Otporaš | Komentirano: 14. kolovoz 2014. 16:40

TKO JE ANTE I STANA GODINA???


Nešto o Anti Godina i njegovoj suprugi Stani godina. Znam, ima svakojakih verzija o ovom posebnom i specijalnom hrvatskom revolucionarnom paru, koji je vrlo tajanstveno pripadao ustaškom pokretu. Iznosim jednu verziju srpskog publiciste Pavla Ljumović koji u svojih 19 feljtona ATENTAT U MARESLJU 1934. donosi između raznih verzija i ovo: "...Na osnovu kasnije francuske istrage policija je smatrala da se radi o Katici Šiler, veoma lepoj 24-godišnjoj dami..." "prema pisanju italijanske štampe, tajanstvena Plava Dama je poginula u saobraćajnoj nesreći blizu Đenove, samo nekoliko dana posle atentata u marselju..." "...Vladeta Milićević, stalni predstavnik jugoslavenske tajne službe u Interpolu, pak, tvrdi da Plava Dama nije katica Štiler, već Stana Godina, supruga Ante Godine...Ante Godina je rođen na ostrvu Sušaku koje je još u vreme Austrougarske morao napustiti...Nastanio se i živeo u Čikagu. Po nagovoru Branka Jelića došao je u Italiju i rukovodio je ustaškim centrima u Trstu i Rijeci.

Njegova žena Stana je Hrvatica, rođena u Čikagu, gdje se upoznala sa Godinom i za njega se udala. Po dolasku u Italiju, ljepuškasta plavokosa Stana (Nije nju slučajno Poglavnik u svojem romanu nazvao "LIJEPA PLAVKA" Svaka hrvatska kuća bi trebala imati ovu knjigu koja opisuje ustašku borbu za oslobođenje Hrvatske od srpskog jarma. Ja sam ju pročitao mnogo puta i još uvijek se služim izvorima iz te knjige. Navesti ću samo jedan primjer ovdje što Poglavnik kaže na strani knjige 311 "LIJEPA PLAVKA": "Dne devetg listopada 1934. oko podne šetala je Lijepa Plavka (sada znamo da je to Stana Godina, mo. Otporaš.) sa Dulibićem u Marseille-u po ulici Cannebiere..." (Sada, ubrzo će biti 80 godina od tog događaja, kada se sve skoro tajne znaju o toj uroti, znamo za sigurno da je taj misteriozni i konspirativni Bulibić bio glavom i petom Eugen Dido Kvaternik, Otporaš....) stalno je putovala u Hrvatsku preko Rijeke i Sušaka, (jer su te zemlje bile darovane Jugoslavije Londonskim tajnim ugovorom 1915. godine, što je jedan očiti dokaz da Poglavnik nije prodao dio Dalmacije Italiji, mo. Otporaš.) koristeći se bisernim osmehom i eksplozivom u koferu. Neposredno pred atentat, bračni par Godina je otputova u Pariz, a potom u Eks an Provans..." "...Antun godina i njegova žena (znači da nije pogunula u saobraćajnoj nesreći kako su malo prije tvrdili, mo. Otporaš) Stana uspeli su, nakon sloma NDH, 1945. godine da pobegnu preko granice u Italiju. Iz Italije su vrlo brzo otišli za Argantinu, gdje je "Antun Godina dobio značajan položaj u Peronovoj vladi", zaključuje svoje pisanje o bračnom paru Godina Vladeta Milićević..." Otporaš.

Bobani
09-11-2015, 08:41
PORTAL CRNA LEGIJA

(Tko želi znati i upoznati se sa ustrojstvom vojske NDH, činovia, titula i svega vezano za NDH, molim kliknite na Portal Crna Legija. Otopraš.)

CRNA LEGIJA



IZBORNIK

GENERALI HOS-a

SLIKE GENERALA

@RTVE RATA I PORA]A KOTARA DUBROVNIK

ZNAKOVLJE HOS-a

ZEMLJOPISNE KARTE

DEV^I]I

BLEIBURG – POSTROJ 45.

BLEIBURG – ASSEMBLE OF CROATIANS ARMY (in English)

BOJNA GRUPA FRANCETI] – ustroj CRNE LEIJE

Za razonodu:
PRECEDNIK MESI]



DOTICAJ SA:



STATISTICKI PREGLED POSJETITELJA

IZLAZ SA STRANICE


Pozor vrlo vazno:
SVI TEKSTOVI I SLIKE NA OVOJ WEB STRANICI PODLIJEZU ZAKONU O COPY©RIGHT.
PRIMJECENO JE KAKO NEKI “Jack Sparow” IZ OSIJEKA SLUZI SE CITAVIM SASTAVIMA I SLIKAMA
NA VIKIPEDIJI. SA TAKVIM LOPOVIMA RACUN CE BITI IZRAVNAN!



DO SADA BROJ POSJETITELJA =StatCounter - Free Web Tracker and Counter StatCounter - Free Web Tracker and Counter free site statistics



SVIM POSJETITELJIMA OVE USTASKE WEB STRANICE, ^ESTIT VAM I BLAGOSLOVLJEN sv. BO@I] SA BLAGDANIMA.

Bobani
09-11-2015, 17:06
PORADI RAPALSKOG UGOVORA DOŠLO JE DO RIMSKOG UGOVORA

Portal Dragovoljac,

Autor Daran Bašić
Nedjelja, 07 Prosinac 2014 19:07
Postavi članak na svoj profil


Dilema dr. Pavelića bila je: braniti Državu uz gubitak dijela teritorija ili odbiti talijanske zahtjeve i izgubiti Državu? Očuvanje tek proglašene Nezavisne Države Hrvatske davalo je nadu za povratom izgubljenog teritorija i on se opredijelio za tu opciju.

Rapallski ugovor, ugovor između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije, zaključen u Rapallu kraj Genove 12.XI.1920. Ugovorom je trebalo riješiti sporna teritorijalna i pogranična pitanja nastala nakon I. svj. rata zbog raspada Austro–Ugarske (Saint-germainski ugovor), tal. okupacije dijelova istočnojadranske obale i proglašenja Kraljevine SHS.

Još je Nikola Pašić ustupio Dalmaciju. U nastojanju ostvarivanja velikosrpskih interesa, već 1916. godine, Nikola Pašić je kao ministar vanjskih poslova Kraljevine Srbije u izjavi petrogradskim novinama potvrdio „pravo“ Italije na okupaciju dijela hrvatske obale i nekih otoka, s tim da i Srbija dobije izlaz na more i dio priobalja. Njegovi politički potezi oslanjali su se na tajni Londonski sporazum iz 1915. godine, kojim su saveznici u Prvom svjetskom ratu (Rusija, Francuska i Engleska) obećali Italiji dio hrvatske obale i neke otoke, kako bi ova za uzvrat ušla u rat na njihovoj strani.

On nije nikada zaživio, niti je imao bilo kakvoga temelja u međunarodnom pravu, ali je poslužio u svrhu daljnje trgovine hrvatskim teritorijem – jer su se na njega pozivali podjednako talijanski fašisti i srbijanski ekstremni nacionalisti kad god im je to odgovaralo. S tom politikom nastavilo se i nakon ujedinjenja, pa je dvije godine kasnije (1920.) Pašićeva vlada potpisala Rappalski ugovor kojim Kraljevina SHS velikodušno daruje Italiji dijelove hrvatske obale i otočja, ponovno ugrađujući u te planove i svoje velikosrpske teritorijalne interese.

Rapallski ugovor, ugovor između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Kraljevine Italije, zaključen u Rapallu kraj Genove 12.XI.1920. Ugovorom je trebalo riješiti sporna teritorijalna i pogranična pitanja nastala nakon I. svj. rata zbog raspada Austro–Ugarske (Saint-germainski ugovor), tal. okupacije dijelova istočnojadranske obale i proglašenja Kraljevine SHS.

Kraljevinu Italiju u pregovorima su predstavljali premijer Giovanni Giolitti, ministar vanj. poslova Carlo Sforza i ministar obrane Ivanoe Bonomi, a Kraljevinu SHS premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović. Pregovori su se odvijali u znaku diplomatske premoći Italije koja je uživala potporu Francuske i Velike Britanije pa je čak postavila pitanje svih područja koja su joj bila obećana Londonskim ugovorom (1915).

Rapallskim ugovorom Italiji su pripali Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (bez Kastva), otoci Cres, Lošinj, Unije i Susak, Zadar te Lastovo, Palagruža i neki manji nenastanjeni otoci. Priznata je Slobodna Država Rijeka koja je obuhvaćala grad Rijeku te dio teritorija sjeveroistočne Istre (Rimski ugovori).

Talijanima u Kraljevini SHS priznato je pravo uporabe jezika i sloboda vjeroispovijesti, ali se ista prava Hrvatima i Slovencima u Istri nisu jamčila. Hrvatska i slovenska javnost te Hrvati i Slovenci u Istri loše su primili rješenja postignuta Rapallskim ugovorom, a ministar Trumbić podnio je ostavku. Istoga dana potpisana je i Antihabsburška konvencija kojom su se dvije zemlje obvezale da će spriječiti restauraciju Austro-Ugarske Monarhije i povratak Habsburgovaca.

Rimski ugovori

Rimski ugovori, naziv koji obuhvaća dva ugovora – Pakt o prijateljstvu i srdačnoj suradnji te Sporazum o Rijeci – potpisana u Rimu 27. I. 1924. U ime Vlade Kraljevine SHS potpisali su ih predsjednik Vlade Nikola Pašić i ministar vanj. poslova Momčilo Ninčić, a u ime Vlade Kraljevine Italije Benito Mussolini.

Paktom o prijateljstvu i srdačnoj suradnji strane potpisnice se na pet godina obvezuju na osiguranje mira i čuvanje rezultata I. svj. rata te na međusobnu pomoć u slučaju ugroženosti jedne od njih. Sporazumom o Rijeci dogovoreno je ukidanje Slobodne Države Rijeke i priključenje njezina teritorija Italiji koja je zauzvrat priznala Kraljevini SHS puni suverenitet nad lukom Baroš i Deltom. Dala joj je u zakup i bazen Thaon di Revel u riječkoj luci na razdoblje od 50 godina, uz simboličnu zakupninu od jedne lire godišnje. Predviđena je i korektura rapallske (Rapallski ugovor) granice kraj Rijeke, tako da put iz Rijeke u Kastav bude na jugosl. teritoriju, dok bi riječki željeznički kolodvor došao pod mješovitu talijansko-jugosl. upravu. Hrvatima u Rijeci zajamčena su ista prava kakva uživa i tal. manjina u Dalmaciji. Sporazum o Rijeci imao je i dopunske konvencije (Nettunske konvencije) o odnosima između pograničnih područja, o proizvodima oslobođenima carina i dr. Sporazumom o Rijeci Mussolinijeva je vlada uspjela provesti reviziju Rapallskog ugovora u skladu sa svojim interesima.

Naravno da su Srbi i komunisti pripisali “prodaju Dalmacije ” Hrvatima.

Dne 18. svibnja 1941. izvršen je diktat fašističke Italije protiv netom obnovljene Nezavisne Države Hrvatske. Njemačka, u čiju se je pomoć nadala Hrvatska, spremala se na ratni pohod protiv Sovjetskog Saveza, te je u tom pravcu bila i usmjerena njezina vanjska politika. Kako je Italija bila jedini potencijalni saveznik Njemačke u Europi, a unutarnje stanje bilo je vrlo težko zbog gubitka talijanskog kolonijalnog carstva u Africi, mlada Hrvatska Država morala je postati žrtva talijanskih teritorijalnih presizanja, te je Njemačka u tom slučaju pokazala svoju nezainteresiranost za hrvatska prava na jugo-zapadne granice.

Dalmacija u NDH

9. rujna 1943. Italija je kapitulirala i zatražila separatni mir sa Saveznicima. Tom prilikom je Poglavnik izdao zapovied Hrvatskim Oružanim Snagama da oslobode oteta područja i dao Izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, kako slijedi:

Dne 18. svibnja 1941. sklopljeni su između hrvatske vlade i talijanske vlade Rimski ugovori i to: ugovor o određivanju granica između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, ugovor o jamstvu i suradnji između Nezavisne Države Hrvatske i Kraljevine Italije, sporazum o pitanjima vojničkog značaja, koja se odnose na jadransko-primorsko područje, te izmjena pisama glede upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule.

Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nisu nikada ni stupili u život. Naprotiv svi oni probitci Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani. Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izricitu napomenu o clanstvu ugovarajucih stranaka u novom europskom poredku. Nakon sto je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanacila primirje sa neprijateljskom ratujucom strankom, i time se izdvojila od dosadanjih saveznika, nema nikakove stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unapried sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u zivot privedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić.

Dano u Zagrebu, dne 10. rujna 1943.

Dilema dr. Pavelića bila je: braniti Državu uz gubitak dijela teritorija ili odbiti talijanske zahtjeve i izgubiti Državu? Očuvanje tek proglašene Nezavisne Države Hrvatske davalo je nadu za povratom izgubljenog teritorija i on se opredijelio za tu opciju.

Dalmacija-NDH-Njemačka

U preliminarnoj fazi razgovora dr. Pavelić je pokušao dobiti pomoć njemačke diplomacije u otporu talijanskim zahtjevima, koji su sve više postajali ultimativni. Ne treba zaboraviti da je Italija u to vrijeme na području Hrvatske imala gotovo 250.000 vojnika.

Na bečkom sastanku ministara Ciana i Ribbentropa, održanom 21. i 22. travnja 1941., njemački ministar nije na početku razgovora pokazivao razumijevanje za talijanske pretenzije u pogledu Dalmacije. “Hitler, kojega je u to vrijeme već potpuno zaokupljao plan “Barbarosa” 22. Travnja je izjavio da je Njemačka nezainteresirana u NDH i preporučuje direktne pregovore Rima s Pavelićem.” Stajalište Hitlera vidi se i iz njegove izjave na sastanku s njemačkim opunomoćenikom u Hrvatskoj, održanom 17. travnja. 1941.

“Hitler je primijetio, da o Dalmaciji još ne postoje nikakvi sporazumi, a da vrijedi kao neko pravilo, da u svemu što se nalazi južno od Države prevladavaju talijanski interesi.” U spomenutom bečkom sastanku s Ribbentropom, Ciano je iznio vrlo drastične zahtjeve prema Hrvatskoj: “Dalmacija i ostala jadranska obala bit će pripojena Italiji, u čitavom potezu od Rijeke do Kotora, s tim da Dalmacija dobije u pogledu uprave status gubernerije s guvernerom na čelu. Hrvatska će personalnom unijom biti također usko povezana s Italijom. Iz jednog telegrama Ribbentropa, dr. Veesenmayeru ponovno se potvrđuje njemačko stajalište, da sada prvenstvo u hrvatsko-talijanskim odnosima prepusti u potpunosti Italiji.

Weizsäcker, državni tajnik u ministarstvu vanjskih poslova Njemačke zapisao je, da je bio zamoljen prenijeti talijanskom ambasadoru Alfieriju takvo stajalište Ribbentropa:

“Njemačka nije zainteresirana u političkim talijansko-hrvatskim pitanjima, i stoga za Führera ne postoji nikakav razlog da zauzme stav u tom pitanju. On, štoviše prepušta u potpunosti Musoliniju, da to pitanje uredi u skladu s vlastitim željama i da se u tome sporazumije s Hrvatima. To vrijedi također, i za pitanje talijansko-hrvatske personalne unije”. Unatoč simpatijama pojedinih njemačkih dužnosnika prema Poglavniku i NDH, potpora Njemačke je potpuno izostala. U navedenim okolnostima došlo je do sastanka (25. travnja. 1941.) u Ljubljani talijanske i hrvatske delegacije. Hrvatsku delegaciju činili su dr. A. Pavelić, dr. M. Lorković i dr. E. Bulat, i drugi. Dr. Bulat navodi da je prvo dr. Pavelić razgovarao s talijanskom delegacijom oko l sat, te nastavlja: Poglavnik nam govori slijedeće;

“Njegova ekselencija ministar vanjskih poslova Italije, g. Ciano postavio je ovaj zahtjev Italije na naše područje i pokaza rukom na kartu nad njim, po kojoj je Italija tražila liniju razgraničenja Karlovac – Mostar i sjeverozapadni kut Crne Gore. Nadalje je rekao, Nj. E. Ciano, da bi sve ono što je sjeverno od te crte imala biti hrvatska država, potpuno nezavisna od Italije i da s njome možemo činiti što hoćemo, pa čak ako bismo htjeli, i Njemačkoj je pripojiti. Da bi potkrijepio te svoje zahtjeve Nj. E. Ciano, skupa sa nazočnim generalima, istakao je slijedeće:

Italija ulazi već drugi put u rat, da bi ostvarila baš ovu granicu, koju danas traži. Za to su oni dali, veli, šest stotina tisuća mrtvih već u prvom ratu, pa veli, neće ništa propustiti, da ovu priliku do kraja iskoriste. Jedino, kažu, ako bi Hrvatska htjela stupiti u tješnje odnose s Italijom, onda bi Italija bila spremna dati Hrvatskoj izlaz na more, i to u širini od kojih tridesetak kilometara na području između Kraljevice i Senja. Ja sam na to Nj. E. Cianu odgovorio slijedeće:

Kada bismo mi prihvatili ovo tek kao bazu za pregovore, tada bismo se mi svi nazočni ovdje našli u vrlo čudnoj situaciji. Svi bismo bili podanici Italije, jer smo svi rođeni u kraju, koji Italija traži za sebe. Ali i bez obzira na to, rekao sam mu, da nitko od Hrvata neće nikada prihvatiti ni razgovor na takovu temelju, a kamoli vođenje pregovora. Mi ćemo u takovom slučaju ostaviti sve, odreći se svih savezništava i Italija će umjesto onoga što traži imati nakon dva rata još i treći i to s nama.

Dalmacija-Italija-NDH

Drugi talijanski zahtjev ostavlja Hrvatskoj ispod Velebita pojas obale u širini od 80 km, ali i to uz pristup Hrvatske carinskoj i monetarnoj uniji s Italijom. Ovaj prijedlog je dr. Pavelić također odbio. Prijedlogu dr. Pavelića da Italiji pripadne prošireno područje oko Zadra i Trogira i neki otoci, Ciano je postavio protuprijedlog o carinskoj privrednoj uniji, kontroli lučkog i pomorskog prometa, te podređenost hrvatske vojske, što je dr. Pavelić također odbio.

U Ljubljani su razgovori završeni bez ikakvih rezultata.

U kasnijem brzojavu Ribbentropu, Kasche javlja; “da Pavelić nastoji izbjeći gubitak Dalmacije i da stoga teži sljedećem rješenju da odgovarajući talijanski princ postane hrvatski kralj bez praktičkih prava. Kralj je trebao biti savojski princ Aimone Roberto Margerita Maria Giuseppe di Torino, a trebao se zvati i Tomislav II, nosit će hrvatsku (Zvonimirovu) krunu, položiti prisegu na hrvatski Ustav, dok će politički, vojno i privredno vlast pripadati isključivo hrvatskom državnom vodstvu.

Nikakvog odstupanja teritorija ne bi bilo, optički bi to bio uspjeh za Musolinija, a osigurana bi bila izgradnja i jačanje čitave Hrvatske” zaključuje Kasche. U brzojavu od 3. svibnja. 1941. Kasche javlja iz Zagreba da se Pavelić nada (a to je povjerio Veesenmayeru) “sačuvati za Hrvatsku i Split i široke obalne poteze kod Velebita, kao i od Splita do Kotora. Moli zato njemačku podršku budući da je njegovo popuštanje pri kraju”.

“U noći 3. svibnja je stigao u Berlin brzojav Kaschea, kojim javlja da je talijanski veleposlanik Casertano zahtijevao odluku Pavelića u pitanju granice, carinske i monetarne unije, te vezivanja hrvatske vojske uz Italiju i to do 4. svibnja u podne.”

Pavelić je tada brzoglasno nazvao Mussolinija koji mu je odgovorio; “Io non posso essere rinunciatore”. Ja ne mogu biti onaj koji se odriče. Treba se znati, da je Mussolini nakon Prvog svjetskog rata oštro napadao i nazivao odricateljima (rinunciatorima) one talijanske političare, koji su se u Rapallu odrekli Dalmacije. Nije htio, da se sada njega isto tako naziva.

Time je Pavelićeva borba za Dalmaciju bila znatno otežana. Zaključeno je, da se pregovori nastave redovitim diplomatskim putem.” Rimski ugovor između NDH i Kraljevine Italije je potpisan 18. svibnja 1941. u 12,30 sati u Palači Venecija u Rimu.

Po Ugovoru su talijanski megalomanski zahtjevi drastično smanjeni, a NDH je dobila izlaz na more kod crte Novi Vinodolski, Senj, Crikvenica, Karlobag i Kraljevica u podvelebitskom primorju te područje od Omiša do Dubrovnika, dok je Kotor s širim pojasom Boke Kotorske do točke između Cavtata i Vitaljine pripao Italiji.

U sastavu NDH ostali su i otoci Pag, Brač, Hvar, Šipan, Šćedro, Maon, Lokrum, Lopud, Koločep i poluotok Pelješac. Posebnom konvencijom je trebalo biti riješeno pitanje Splita i Korčule jer je NDH inzistirala na njihovoj autonomiji. Ukratko nakon potpisivanja Ugovora, dr. Pavelić izjavio u jednom intimnom krugu, da će mu za povrat Dalmacije trebati oko dvije godine! Nije puno pogriješio, jer se prilika za povrat Dalmacije dogodila 9. rujna 1943. godine, što je i učinjeno aktom poništenja Rimskih ugovora.

Kipar Ivan Meštrović, nakon kratke izolacije bio je kod dr. Pavelića, koji mu se tom prilikom ispričao radi Meštrovićeva boravka u zatvoru, te rekao:

“Ja Vas razumijem, da ste i kao Hrvat i Dalmatinac bijesni i žalosni radi Dalmacije, ali što sam mogao kad mi je Mussolini zaprijetio da će uzeti sve do Karlovca. Žalostan sam i bijesan i ja, ali sam stiskao zube i pristao u nevolji, samo da zadržimo i sredimo ovo, a onda ćemo baciti Talijane u more.”

Državnopravnom izjavom su dne 10. rujna 1943. poništeni Rimski ugovori.

„Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje sa neprijateljskom ratujućom strankom, i time se izdvojila od dosadašnjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti, da bi i unaprijed sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život provedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakove obvezatnosti za Nezavisnu Državu Hrvatsku.” Poglavnik!



Daran Bašić

< « » >

Bobani
27-11-2015, 22:47
INTERVJU S POGLAVNIKOM DROM. ANTOM PAVELIĆEM

(Prenosim s portala "Stina Hrvatskih Pradidova. Šteta da nema točnog nadnevka ovog intervjua, ali po dogodovštinama i pitanjima se vrlo lako može odgonetnuti da je to bilo za vrijeme argentinske revolucije svrgnuća tadašnje Argentinskog predsjednika Juana Perona 1955. godine. Mo. Otporaš.)

Intervju s dr. Antom Pavelićem


William Horesey, Predsjednik Američke Novinske Agencije s početka 50-tih godina prošlog stoljeća, u Buenos Airesu je napravio ekskluzivni intervju s dr. Antom Pavelićem, Poglavnikom negdašnje NDH (Nezavisna Država Hrvatska), kojeg su Amerikanci tada djelomično objavili.
Intervju je napravljen 1955. godine u argentinskoj prijestolnici Buenos Airesu, a u istom Horesey postavlja nekoliko pitanja dr. Paveliću i traži istinu tko je i što bila Nezavisna Država Hrvatska, kako istinu o vremenu "Austro-Ugarske-Monarhije", tako i Kraljevine Jugoslavije, jer sve to donekle ima i dodirnih točaka s današnjim ulaskom Republike Hrvatske u Europsku Uniju.

HORESEY: Je li istina, da su poslije Svjetskog rata, kada je stvorena Jugoslavija ujedinjenjem Srbije sa južnim dijelovima Austro - Ugarske Mornahije nastale hrvatske nacionalističke tendencije i separatizam? Da li se Vi sada borite za Hrvatsku?

PAVELIĆ: "Težnja hrvatskog naroda za postignućem narodne nezavisnosti datira od vremena godine 1918. Hrvatska Država osnovana je u VII. stoljeću naše ere, a godine 1527. je ušla u okvir Habsburške carevine. Svrha tog ulaza bila je zajednička i da bude što uspješnija obrada Srednje Europe, od navale Otomanskog carstva. Za vrijeme tih borbi Kraljevina Hrvatska je izgubila djelomično svoje pokrajine, a s druge strane Habsburgovci su povrijedili njezinu političku autonomiju, koja je bila zajamčena međunarodnim ugovorom".
"Hrvatski nacionalizam, koji ima značenje borbe za narodno ujedinjenje i nezavisnost postoji dakle već mnogo vremena. U suvremenom političkom smislu hrvatski nacionalizam počinje godine 1848. Ovaj je politički pravac dobio najjači izražaj u programu HRVATSKE STRANKE HRVATSKOG DRŽAVNOG PRAVA (Konstitucionalne Stranke), koju je godine 1861. osnovao i vodio do svoje smrti Dr. ANTE STARČEVIĆ, općenito nazvan "Otac-Domovine". Ovoj stranci pripadam od svoje mladosti. Njezinim generalnim (glavnim tajnikom, mo.) tajnikom bio sam izabran godine 1918., a potpredsjednikom godine 1927."

"Prigodom završetka Prvog Svjetskog rata, hrvatski se je narod, kao i svi drugi narodi bivše Habsburške Mornahije, nadao postići svoju nezavisnost. Hrvatski je narod čvrsto vjerovao u ostvarenje svog povijesnog državnog prava, koje je pravo samoodređenja objavio Predsjednik Ujedinjenih Država Amerike WILSON. Umjesto toga, i protivno volji naroda, Hrvatska je bila uključena u novu državu (stvorenoj u VERSAILLESU, kasnije prozvanoj JUGOSLAVIJA. Dakle, sadašnji hrvatski nacionalizam nije stvoren istim godine 1918. nego je, kao i kod drugih naroda, izravna posljedica Francuske Revolucije".

"Hrvatski je narod nastavio ovu oslobodilačku borbu i poslije godine 1918. To jest u umjetno stvorenoj državi, tzv. JUGOSLAVIJI (dekretom od godine 1929. prozvanoj po kralju diktatoru Aleksandru Karađorđeviću), a da bi pred inozemstvom diskreditirali našu borbu za slobodu, beogradski su je režimi prozvali - separatizmom. Moja borba za nezavisnost Hrvatske ide od vremena ulaska u redove stranke osnovane po gore spomenutom dr. Anti Starčeviću, dok moje efektivno sudjelovanje u borbi počinje godine 1918.

HORESEY: Svojedobno je veliki dio europskog novinstva Vas označavao kao stvoriteljem organizacije USTAŠA. Je li to istina?

PAVELIĆ: "Istina je! Do 6. siječnja 1929. godine hrvatski se narod borio za svoju nezavisnost parlamentarnim sredstvima. Sudjelovao sam u toj borbi kao izabrani narodni zastupnik za Glavni Grad Hrvatske, grad Zagreb. Pristupivši prigodom nastupa u beogradski parlament, zajedno sa zastupnikom dr. Antom Trumbićem (hrvatskim političarom) dali smo zajedničku izjavu, "da hrvatski narod ne priznaje Državu Srba, Hrvata i Slovenaca, nego da nastoji zadobiti svoju državnu nezavisnost. Izričito smo naglasili, da naše prisustvo u beogradskom parlamentu, ne znači priznanje te države".

"U ovoj borbi za narodnu nezavisnost, izgubili su svoj život Predsjednik Hrvatske Seljačke Stranke, STJEPAN RADIĆ i nekoliko drugih narodnih zastupnika. Ubio ih je u samom parlamentu u Beogradu jedan narodni zastupnik srpske vladajuće stranke. Za izvršenje ovog zločina bio je izabran parlament da bi se ovu instituciju kompromitiralo i da se olakša kralju Aleksandru Karađorđeviću da je raspusti i uvede diktaturu. Kralj je tada ukinio Ustav, raspustio i zabranio sve političke stranke, te uveo svoju osobnu diktaturu. S jednim je dekretom zabranuo uporabu hrvatskog imena, proglasio nas Južno-slavenima, čime je hrvatsko pitanje htio pretvoriti u unutarnje pitanje revolucionarnog pokreta, kome sam dao ime - USTAŠA (tradicionalno hrvatsko ime)".

HORESEY: Da li je istina da je ta organizacija dobila političku i financijsku pomoć i od Mussolinija, ali također i od Mađarske?

PAVELIĆ: "Istina je da talijanska i napose mađarska vlada nisu stavljali nikakve poteškoće našem pokretu".

HORESEY: Godine 1934., iako se nije nikada posve razjasnilo, tko su bili pravi počinitelji, svjetski tisak i ne malo ministarstva vanjskih poslova su Vama i ustašama pripisivali umorstvo kralja Aleksandra i francuskog ministra vanjskih poslova Barthoua u Marseillesu.

PAVELIĆ: "Nema nikakvih poteškoća rasvijetliti tu stvar. Proklamiranje osobne diktature, kralj Aleksandar Karađorđević nije ušao samo u arenu političke borbe, nego je isto tako započeo policijskom i terorističkom akcijom. Umorstva na STJEPANA RADIĆA i drugih hrvatskih rodoljuba, počinjena su bez razlike na profesiju i stalež. Žrtve su bile u prvom redu seljačko stanovništvo i istaknuti intelektualci. Poznat je slučaj filozofa (povjesničara), prominentnog hrvatskog političara, profesora MILANA ŠUFFLAYA, umorenog po policijskim agentima usred jedne zagrebačke ulice. Ova umorstva stvorila su u hrvatskom narodu opće mišljenje da progoni i teroristički čini neće prestati dokle god je na životu kralj Aleksandar".

"Pod uplivom tog općeg mišljenja jedna je hrvatska radnička organizacija u Belgiji spontano odlučila osuditi na smrt kralja Aleksandra. Osuda je bila objelodanjena u jednom listu organizacije i izvršena u Marseillesu. Francuski ministar LOUISE BARTHOU je izgubio život slučajno. Nalazio se u istim kolima sa kraljem, bio je ranjen u ruku i umro uslijed gubitka krvi, jer mu nije bila pružena na vrijeme prva pomoć (kugla koja ga je pogodila znanstveno je utvrđeno bila je kugla pratećeg policajca na konju). Atentator je učinio samoubojstvo".

HORESEY: Kako je izvršeno stvaranje Hrvatske kao nezavisne države kao u doba pod kraljem Tomislavom ili talijanskim vojvodom od Spoleta, za vrijeme Drugog Svjetskog rata? Vi ste bili tada ministar ili predsjednik?

PAVELIĆ: "Nezavisna Država Hrvatska bila je proglašena 10. travnja 1941. godine nakon općeg ustanka hrvatskog naroda, koji je izvršio tadašnji pukovnik, a kasnije maršal Hrvatske SLAVKO KVATERNIK u ime moje kao državnog Poglavara. Ponuda upućena u smislu da vojvoda od Spoleta bude kralj Hrvatske POD POVIJESNIM IMENOM Tomislav, učinjena je kasnije, i to 17.svibnja 1941. god. Ovu ponudu učinio sam da spriječim odluku talijanske vlade da nam nametne personalnu uniju, pod žezlom talijanskog kralja. Budući da vojvoda od Spoleta nije došao u Hrvatsku vršio sam cijelo vrijeme dužnost Poglavara države. Početkom 1942. godine naš je parlament - Hrvatski Sabor, sankcionirao stanje stvoreno de facto".

HORESEY: Jeste li Vi došli u Buenos Aires s vojvodom od Spoleta?

PAVELIĆ: "Ne. Koliko mi je poznato, vojvoda od Spoleta je došao u Brazil u siječnju 1947. godine i nakon nekoliko mjeseci u Buenos Aires".

HORESEY: Da li ste Vi bili s njime kada je umro u Alvear-Palace hotelu u Buenos Airesu?

PAVELIĆ: "Nisam bio s njim, budući da je on umro prije nego sam ja stigao u Buenos Aires. On je bio prijatelj hrvatske državne nezavisnosti, kako je to proizlazilo iz njegovih izjava, koje je dao u Buenos Airesu domaćim i međunarodnim novinarima".

HORESEY: Čujem da ste Vi nanovo počeli život u Argentini kao graditelj.

PAVELIĆ: "Istina je, sin sam graditelja, naučio sam to zvanje od oca, pomažući mu za vrijeme školskih praznika".

HORESEY: Međutim, Vaše je pravo zvanje liječnik?

PAVELIĆ: "Ne, moje je zvanje odvjetničko. Liječnik je bio jedan drugi Ante Pavelić, također političar, (Ovdje se radi o dru. Anti Paveliću, Zubaru, koji je skupa sa dr. Antom Trumbićem, Franjom Supilom i Ivanom Meštrovićem osnovao Jugoslavenski Narodni Odbor za ujedinjenje Hrvatske sa Srbijom i Slovenijom u tako zvanu državu Jugoslaviju. Čitajte i pratiti moje opise: "TKO JE PRODAO DALMACIJU TALIJANIMA: DR. ANTE TRUMBIĆI ILI DR. ANTE PAVELIĆ? mo. Otporaš.) koji je pošao drugim političkim pravcem nego je bio moj".

HORESEY: Oprostite našu indiskreciju, ali moramo Vas pitati da li Vi zbilja imate 86 godina, kako veli "Who is Who International"?

PAVELIĆ: "To se vjerojatno odnosi na spomenutog liječnika. Ja sam navršio 65 godina".

HORESEY: Čujemo da ste bili javno optuženi, da ste organizirali terorističku snagu za argentinsku "Alinaza Libetadora Nacionalista", ili u najmanju ruku dali druge Hrvate kao udarnu jedinicu?

PAVELIĆ: "Bio sam optužen u tom smislu, no istina je da nisam imao nikakvih dodira s tom, niti s bilo kojim drugom terorističkom organizacijom. Hrvatska je politička emigracija organizirana i sastoji se od odgovornih ljudi. Nitko od njih nije voljan služiti takvoj svrsi, niti se miješati u unutarnje političke stvari zemlje koja nam je pružila gostoprimstvo".

HORESEY: Poznato nam je da ste se predstavili redarstvu i ostalim oblastima u svrhu oprovgnuća tih optužbi?

PAVELIĆ: "Jest. Čim sam saznao da postoje prijave, stavio sam se na raspolaganje istražnim oblastima".

HORESEY: Da li su te prijave napravili Jugoslaveni?

PAVELIĆ: "Sigurno je da to nisu učinili Argentinci. Dosljedno tome proizlazi samo po sebi, tko je to učinio".

HORESEY: Ti Jugoslaveni su pristaše maršala Tita ili su to nepolitički ljudi?

PAVELIĆ: "Nema nikakva razloga vjerovati da bi to učinili nepolitički ljudi. Denuncijacije su započele putem bezimenih letaka, još prije revolucije. Kasnije su nastavljene putem novinstva, komunističke propagande. Bio sam napadnut ja i moji najbliži suradnici, ponavljanjem sadržaja optužbi".

HORESEY: Da li je sa strane Titove komunističke vlade bilo što ozbiljnoga poduzeto za traženje Vašeg izručenja sa strane Argetine?

PAVELIĆ: "Ne znam"!

HORESEY: Da li ste Vi već napisali (po mojem shvaćanju ova riječ "napisali" bi trebala biti "napustili", mo.) međunarodnu politiku?

PAVELIĆ: "Moje se političko djelovanje odnosi na oslobođenje hrvatskog naroda iz komunističkog i tuđinskog ropstva, te na hrvatsku državnu nezavisnost. Ako se ta djelatnost može smatrati kao međunarodna politika, onda je moj odgovor na Vaše pitanje NIJEČAN".

Bobani
19-12-2015, 22:51
Tko je tko u NDH?

Tko je tko u NDH? | Hrvatsko Obrambeno Štivo

Tko je tko u NDH? | Hrvatsko Obrambeno Štivo
hrvatskoobrambenostivo.com
Tko je tko u NDH? | Hrvatsko Obrambeno Štivo
hrvatskoobrambenostivo.com/tko-je-tko-u-ndh/
Franjo Tuđman i general Drinjanin Nitko ne može zanijekati vojničke titule dvaju Hrvata, dvaju Hrvata koji su sami sebe pobijedili, a to su general Hrvatskih ...

hrvatskoobrambenostivo.com/tko-je-tko-u-ndh/

... general Hrvatskih Oružanih Snaga, HOS-a Vjekoslav Maks Luburić i general Jugoslavenske Narodne Armije, JNA dr. Franjo Tuđman. General DRINJANIN je ...


Tko je tko u NDH?

Rate This

Franjo Tuđman i general Drinjanin

Nitko ne može zanijekati vojničke titule dvaju Hrvata, dvaju Hrvata koji su sami sebe pobijedili, a to su general Hrvatskih Oružanih Snaga, HOS-a Vjekoslav Maks Luburić i general Jugoslavenske Narodne Armije, JNA dr. Franjo Tuđman. General DRINJANIN je sam sebe pobjedio i sam sebe uvjerio da Hrvatska pripada svim Hrvatima a ne samo Ustašama ili partizanima, fašistima ili antifašistima, komunistima ili antikomunistima; zato se je general Drinjanin i odrekao ustaštva i skinuo ustašku kapu i rekao u svojem poznatom povijestnom govoru svim Hrvaticama i Hrvatima diljem svijeta prigodom Desetog Travnja 1968. godine:

“…Oni koji bi htjeli svoj rat, svoj bivši rat, proslijediti u ustaško partizanski rat među našim sinovima, su IZDAJNICI HRVATSKE STVARI…”.

Također i dr. Tuđman je sam sebe pobijedio kada se je odrekao komunizma, jugoslavenstva i antifašizma te otvoreno priznao da je pohlepno čitao izdanja DRINAPRESS-a i članke generala Luburića, te se smatra vjernim đakom Maksa Luburića.

Napisao:Otporaš

Prenio:Stric Ivan!

Bobani
23-12-2015, 00:22
Koliko se može vjerovati Peri Zlataru, Jutarnjem Listu i jugoslavenskoj promidžbi?

Tue 12/22/2015 11:11 PM

General htio glumicu, a ne Poglavnikovu kći - Jutarnji.hr

GDJE SAM?

Naslovnica: General htio glumicu, a ne Poglavnikovu kći


META POGLAVNIK: ŽIV ILI MRTAV (Tri knjige Pere Zlatara sastavljene iz feljtona Večernog Lista, poput Đorđa Ličine Dvadeseti čovjek, mo. Otporaš.)

General htio glumicu, a ne Poglavnikovu kći


Autor: Pero Zlatar
Objavljeno: 23.01.2010

Uzaludan ljubavni trud Pavelićeva nesuđenog zeta prema glumici Mariji Crnobori i istovremeni bijeg Ante Moškova od Poglavnikove kćeri koja ga je protiv volje majke voljela


Sve se odigralo kao u grozno zamršenome krimiću koji je za neke završen bez odgovora: tko je pljačkaš... Nitko od ustaških sudionika te afere još ništa nije shvatio. Otprilike, kao kad zbor mutavih pjeva gluhima. Paveliću je rečeno, a mislim da on u to vjeruje i danas, kako je Draganović preuzeo u Austriji zlato od Fiedlera, uz gangsterski dogovor da će ga njih dvojica podijeliti... Puk je bio siguran da je Pavelić osobno odnio sve sanduke sa zlatom i, nakon dolaska u Austriju, sakrio ih u samostanu u Wolfsbergu...

VEZANE VIJESTI

Tito stopirao ubojstvo Ante Pavelića (Nevjerojatno. To sam može reći i napisati udbaško piskaralo Pero ZXlatar. Mo.)

Pero Zlatar: Pričao sam sa stotinama ljudi da bih napisao roman o Paveliću

Draganovića su pak obavijestili da je Puk zakopao zlato ispod neke okapine u brdima iznad Radstadta, u Austriji, no kako su njega Englezi ubrzo zarobili i predali ga našoj vojsci, a on je u vlaku, netom poslije izručenja, sredinom svibnja 1945., na granici u Rosenbachu, zajedno sa ženom prerezao žile i iskrvario, s Pukom je odletjela u nebo i njegova zlatna tajna...

Najzad, Fiedler, koji je našim isljednicima ispričao da je Pavelić preuzeo zlato u Austriji, a njegova pohlepna žena Mara ga zatim potajno pohranila i od tada poglavnik pušta lažne dimne signale pričajući kako su svi sanduci netragom isparili, ukazujući prstom na nj i Draganovića kao na kradljivce neprocjenjiva državnoga blaga...”, Stevo Krajačić jedva je priveo kraju zdvojnu zagonetnu pripovijest o ustaškome zlatu s čudovišnim zapletom i potom nevjerojatnim raspletom.

“Kako je naša služba namirisala to zlato?”

Još u svibnju 1945., pretresli smo i naglavce izvrnuli cijeli Kaptol tragajući za zlatom, ali tada nam lovačka sreća nije bila sklona. Nakon anonimne dojave, još jednom smo upali u katedralu i u siječnju 1946., bez nazočnosti svećenika, prekopali ovaj put precizno označena mjesta. I kao Ali baba u Sezamu, pronašli trideset šest sanduka! Pošto smo zapisnički ovjerili što je u njima, zapečatili smo ih i polegli u trezore. I do danas ih nismo otvarali...”, Stevo je otpuhivao poput težaka poslije napornoga kopanja, obrisao čelo i obraze načetvero složenim, bijelim uštirkanim rupčićem i nasladno povukao srkut viskija.

Grabovac je preusmjerio načetu raspru o zlatu. Rekao je kako je nedavno, u travnju (“U nas je, u Južnoj Americi, tada proljeće, a tamo, na južnoj hemisferi, jesen!” natuknuo je preuzetno, šepureći se svojom obaviještenošću) prvi put nešto saznao o Klaudiju Fiedleru, nakon što je pročitao intervju mlađe Pavelićeve kćeri Mirjane Pšeničnik u listu Hrvatska, koji izlazi u Buenos Airesu.

Mirjana je od 1950. udana za pet godina starijega Srećka Pšeničnika, negdašnjega diplomata NDH u Rimu. Za razliku od većine ustaških prebjega, iznimno se snašao u Argentini, tako da ga broje u poslovno najuspješnije i najimućnije pripadnike hrvatske kolonije koji su se uselili poslije sloma NDH, a ima ih oko dvadeset tisuća. Srećko Pšeničnik je najprije ostavio vidljiv trag kao sposobni bankar, a potom je preuzeo prestižan i puno bolje plaćen posao direktora francuske industrije automobila Citroën za Južnu Ameriku.

Predrag Grabovac je, po sjećanju, prepričao što je Mirjana Pšeničnik izgovorila o Fiedleru, koji se 6. svibnja 1945. s njenim ocem krenuo povlačiti iz Zagreba u Austriju:

Pronašao sam i razgovor starije Pavelićeve kćeri Višnje, također u ustaškim novinama. Rekla je o Fiedleru da je osim hrvatskoga državnog zlata njenim roditeljima odnio novac koji su mu oni povjerili na čuvanje.”

“Fiedler je milijun posto uvjeren da su Ante i Mara Pavelić prisvojili ustaško zlato pa se našim isljednicima ponudio za krunskoga svjedoka u slučaju da ulovimo poglavnika i izvedemo ga pred narodni sud!” dometnuo je Stevo Krajačić.

“I što se nakon svega dogodilo s tim mutnim Fiedlerom?” pitao je Predrag.

“Nismo mu sudili. Pustili smo ga nakon što smo od njega saznali mnoštvo vrijednih pa i intimnih detalja o obitelji Pavelić, uz koju je danomice bio od početka do kraja Endeha kao, nazovimo ga tako, dvorski upravitelj.”

“Rekao si: i intimnih detalja...”, zapeo je Predrag, a Stevo jedva dočekao da ispreta lirsku dramu koja je zaokupljala i uzbuđivala ustaško najviše društvo.

“Svašta je taj Klaudije istresao pred našim isljednicima. Pa i o ljubavi Višnje Pavelić, koja je rođena 1923., i zašla u Isusove godine, u trideset treću. No nasuprot mlađoj seki Mirjani još se nije bila udala. Višnjina zla kob postao je i čini se ostao ustaški general i vitez Ante Moškov. Engleska ga je vojska 1947. ulovila u Veneciji i izručila nam ga poslije zauzimanja majora Stephena Clissolda. Sljedeće godine bio je u Zagrebu osuđen na smrt i pogubljen...”

“Entonces, nakon što se s roditeljima, bratom i sestrom vratila iz Italije u Zagreb, Višnja je 11. svibnja 1941. proslavila osamnaesti rođendan. Na svome slavlju se zagledala i preko ušiju zatreskala u jednoga od privilegiranih čestitara, poglavnikova privrženika i njegove izrazite slabosti, kršnoga i zgodnog Bokelja Antu Moškova, od koga je bila dvanaest ljeta mlađa.”

* * *

Mara Pavelić od početka se protivila vezi

To je bio uvod u priču koju je stroga hrvatska mati Mara Pavelić željela zatrti u začetku. Odgovarala je neiskusnu Višnju od zakovitlane veze, ocijenivši je kao promašenu i nemoguću. Osim dobne razlike, a i što joj je Moškov bio prvi momak s kojim se poljubila, znala je da puritanci iz ustaške oligarhije prijekim okom mjere izabranika Višnjina srca. Iz osmogodišnjega emigrantskog življenja u Italiji Ante Moškov ispraćen je u NDH kao nezasitljivi ženskar i veliki majstor uživanja u životu.

Da se Pavelić smekšao pred sanjarskim pogledima začarane mezimice, brucošice prava pogođene posred srca Kupidovom strijelom natopljenom ljubavnim napitkom, razaznalo se kad je Moškova promakao u zapovjednika svoje pretorijanske garde nazvane Bojna pri Poglavniku i potom ga uvrstio u malo izaslanstvo koje je poveo u dvorac Berghof na Bavarskim Alpima, na prvi susret s führerom Adolfom Hitlerom, 6. lipnja 1941.

Nagađanja o vjenčanju Višnje Pavelić i Ante Moškova sve su glasnija. U nj vidoviti gledaju kao u budućega poglavnikova zeta, pa stoga ne iznenađuje što značajem i moći ubrzano napreduje na ustaškoj ljestvici.

I onda se nepredvidivo uplela jetka vještica s otrovnom jabukom. Proračunato je uvela u bajku još jednu djevojku, koja će Višnji pomutiti sretni završetak idile o kojem sanja od svoje rođendanske svetkovine kad je upoznala Antu.

Marija Crnobori, Istrijanka, krasotanka, ugljeno crnih lasi koje su joj padale poput peteljki na jagodi i dubokih sjetnih očiju kao u košute, umivenih u najbistrijem potoku, došla je u Zagreb iz rodnih Banjola i završila učiteljsku školu. No čim je zakoračila preko praga teatra i osjetila neodoljivu privlačnost glume, znala je da će ostati nesuđena učiteljica. Od 1938. usporedo je pohađala i Glumačku školu, gdje su je vodili i učili časni bardovi Dubravko Dujšin, Branko Gavella i Tito Strozzi, koji su u Mariji nazreli zlatnu žicu veličajne tragetkinje. Njihovu izobilno nadarenu pitomicu još su kao akademičarku unajmljivali i najviđeniji režiseri.

Od 1940. stalno se pojavljuje u Hrvatskome narodnom kazalištu.

Tek što je izgovorila prve rečenice na pozornici Marija Crnobori osvojila je i gledatelje i kritike. Kao nijedna početnica dotle u Velikome kazalištu dočekala je da o njoj govore i pišu s ushitom. Prije nego što je proslavila dvadeset četvrti rođendan, ambiciozna gospođica Crnobori postala je 1942. stalna članica Hrvatskoga državnog kazališta (kako mu je bio izmijenjen naziv u NDH), uvjerena da će svojom snagom progutati hrvatsko glumište.

Višnja Pavelić i Ante Moškov privlačili su poglede gledateljstva kad su, bez pratnje tjelohranitelja, sjeli u ložu HDK, na izvedbi Dubravke, koju je postavio mladi zagrebački redatelj Marko Fotez, s Marijom Crnobori u ulozi Jelenjke. Oduševljeno su pljeskali novoj divi. Takva se pojavi jednom u dvadeset sezona, složili su se. Višnja drži da je Marija neopisivo divna.

Njemu se Marija Crnobori uselila u misli, ali ne glumačkim sjajem, nego zapanjujućom ljepotom. Prebirao je po sjećanju: je li ikada bio tako oštro presječen i bez daha kao što mu se dogodilo večeras kad je ugledao nju? Uznemirila ga je toliko da je nakratko otplovio u oblake i čak zanemario i zaboravio svoju dragu, kćer najvećega živućeg Hrvata.

Navodi li ga Marija Crnobori, za kojom otkako ju je ugledao gubi razum, sada na grijeh da svome poglavniku učini ono što mu ne bi smio učiniti?

Dok ju samovozom na Tuškanac vozi osobni poglavnikov vozač Viktor Rebernišak, Višnja je zaključila da južnjački razgovorljiva Antu, koji će je otpratiti do ulaznih vrata vile nije do sada vidjela šutljivijega i nenasmijana. Ali nije se otvorila i priznala mu što je progoni. Bit će, misli Višnja, da je njen dečko još pod dojmom čarobne Fotezove režije i Crnoboričine glume. Ili ga pritišću brige na poslu? Na Anti je golema odgovornost, pogotovu sada nakon što ga je tata ljetos postavio za zapovjednika Poglavnikovih tjelesnih zdrugova u Ustaškoj vojnici, opravdavala ga je.

Ante Moškov je sutradan ujutro poslao Mariji Crnobori buket od gerbera i na posjetnici joj napisao da ga je osvojila kao Jelenjka u Dubravki.

Glumica ga je istoga dana brzoglasno pozvala i smjerno mu zahvalila:

“Vi ste, poštovani gospodine Moškov, prvi koga osobno ne poznajem, a od koga sam dobila cvijeće. Još ne mogu povjerovati da je prekrasni buket, k tome, došao od najvišega državnog dužnosnika!” uzdrhtalo je govorila.

Po tome kako je najmekše na svijetu izgovarala ć, lako mu je bilo dokučiti da je istarskoga roda. I dok je Moškov iz zbirke odavno iskušanih osvajačkih trikova izvlačio najdjelotvornije, da joj najnenametljivije ponudi sastanak kako bi se upoznali, Marija mu je pomogla, dobacivši uže kojim će se početi uspinjati u pokušaju da osvoji neosvojeni vrh:

“Ne znam hoću li otići predaleko što ću sebi dopustiti slobodu i zamoliti vas, naravno budete li pronašli bar pola sata slobodnoga vremena, da sutra predvečer naiđete u galeriju Ulrich u Ilici, na otvaranje izložbe moga bratića...”

“Oprostite, gospodična Crnobori, ali tko je vaš bratić?”

“Jeste li čuli o Josipu Crnoboriju?”

“O, ho, kako da nisam čuo, draga gospodična, ta Josip Crnobori je jedan od naših najvećih slikara, pobogu... Ove godine je sudjelovao na Venecijanskome bijenalu, je li tako? Što, zar vam je on bratić?”, Ante Moškov se slavoljubivo divio svome - premda najovlašnijem - poznavanju suvremene hrvatske likovne umjetnosti.

“Jest, očevi su nam rođena braća. Otkako sam ovih pet godina u Zagrebu, stanujem kod Josipa na Gornjem gradu. U stanu mu je i atelje...”, potvrdila je.

Moškov ni sekunde nije krzmao da sam, bez Višnje, pođe na otvaranje izložbe. Kad mu Dido Kvaternik više ne dahće nad glavom, jedini koji bi ga mogao zaustaviti kakvim nenadanim, izvanrednim nalogom, jest poglavnik. Srećom, nije.

Anti Moškovu, koji se pojavio u ustaškoj odori, galerija Ulrich, prepuna namirisanih, uglađenih, elegantnih i blaziranih lica, okrenula se naopako kad mu je pristupila umjetnikova sestrična Marija Crnobori i zahvalila što je svojim dolaskom počastio njezina bratića. Od tada se prilijepio uz nju. Štedro ju je obasipao iskazima divljenja i komplimentima i ni trena nije odustajao od sve ubrzanijega donhuanskog udvaranja.

Moškov je, nakon što mu je iznahvalio izloške, obećao Crnoboriju da će Poglavnikovi tjelesni zdrugovi kojima on zapovijeda - to je otresito rekao - otkupiti nekoliko njegovih uljanih slika. A potom ga je prikovao za pod koliko ga je zaskočio:

“Smatrajte devedeset devet koma devet posto sigurnim da ću vam, kao našem najvrsnijem portretistu, omogućiti susret s poglavnikom. Sa svečanosnikom u Uredu poglavnika, mojim uvaženim poznanikom Jakovom plemenitim Machiedom, uročit ćete tada vrijeme koje će vam biti potrebno za poziranje. Zamolit ću poglavnika da ga vi naslikate. I nemojte sumnjati - pristat će!”

Slikar je uzvrdano istezao glavu i dugo se nije sabrao od teškoga napada sreće koja ga je upravo milostivo izabrala. Kao da je poletio među zvijezde.

Moškovu je najbitnije što su ponude bratiću Josipu, napose ova da portretira poglavnika, tako je prosudio, do ganuća zadivile Mariju. Namislio je takav presudni zaokret i cvjetao u pomisli da je za sto koračaja bliži bogatome posluženju koje je žudno želio iskušati iz njenih njedara. Tražio je odgovor: je li to što izvire iz nje ljupkost, očaravajuća privlačnost ili magičnost? Ili sve troje odjednom?

* * *

Diskretna večer uz svijeće i tihu glazbu

Ustaški ras Ante Moškov nije uspio slomiti blitzkriegom glumicu Hrvatskoga državnog kazališta Mariju Crnobori. Nije mu se posrećilo ni kad je izmijenio taktiku i krenuo u strpljivi pohod, korak po korak. I taj trud uzalud. Od nje je očekivao više.

Marija nije izbjegla nijedan od njegovih brzoglasnih poziva. Uvijek bi mu se najljubaznije javljala i dugo su razgovarali. Nikad mu ne bi zaboravila zahvaliti za poslano cvijeće. No odbijala je Antine navale da se sastanu za ručak ili večeru.

“Snimit će nas stotine pari purgerskih očiju gladnih tračeva. Oboje smo poznati, gospodine Moškove, fotografije nam izlaze u novinama i o nama pišu. Zato bismo bili izloženi otrovnim ogovaranjima. Iskreno, ne plašim se zbog vas, nego za se. Jer o vama će zadivljeno pričati: prava je muškarčina, skuhao je naivnu istarsku puricu i pogostio se.

Ali što bih ja, sirota, kad će moji jalni kolege, a osobito kolegice jedva dočekati da posvuda razbubnjaju kako im je sada sve jasno. Eto dokaza, reći će, kojim putom idem iz uloge u ulogu. Ne zato što sam dobra i nadarena glumica, nego preko kreveta u koji me privodi utjecajni čelnik ustaškoga pokreta Ante Moškov.

A vaše ime, nemojte se naljutiti što vam to kažem, izgovara se sa strahopoštovanjem. Recite vi meni, dragi gospodine, tko će mi u kazališnome ansamblu povjerovati kad budem rekla da smo se nas dvoje, zatečeni na ručku ili večeri u restoranu, svejedno kome, našli bez obveze?” izgovorila je u dahu Marija u pregrijanu slušalicu, dok je Moškov vukao svoj brod u uvalu želja iz najburnijih ludih snova.

“Suglasan sam s vama, gospodična Marija, da bismo postali mete zagrebačkih tračera. I zar nam, stoga, ne bi bilo ljepše upriličiti diskretnu večeru uz svijeće i tihu glazbu kod vas ili kod mene, skriveni od pogleda, kad nas nitko neće vidjeti?”

I još jednom pucanj u prazno.

“Nipošto, gospodine Ante. Kod mene to neće biti moguće jer stanujem s bratićem i ne bi mi bilo milo da pomisli kako se među nama događa nešto mutno, a što se ne događa. Dođem li ja k vama, vidjet će me bar desetak ljudi. Napopriječili bi oči susjedi, domobrani koji vam stražare pred kućom, pa kućno osoblje koje će nas posluživati... Strpimo se još neko vrijeme, molim vas. Dajte mi vremena da se saberem od košmara koji su me dohvatili otkako sam vas upoznala na otvaranju Josipove izložbe u galeriji Ulrich”, preduhitrila ga je Marija i iskobeljala se iz njegovih krokodilskih ralja.

Zanijemio je kao da mu je ugurala krpu u usta i nasula u nju vode.

Iako bi se izložio opasnome riziku od usplamtjele odmazde posesivne i ljubomorne Višnje Pavelić, Ante Moškov, koji zbog Marije sve manje vlada svojim požudnim osjećajima, smislio je kako će je sada, smjesta i odlučno, brzoglasno zaprositi, mada ne može zajamčiti da neka skrivena uha ne prisluškuju čak i njegove razgovore. Zateći će je nenadnom ponudom da se vjenčaju. Kad ona želi i gdje želi. Brzopleto se odvažio da odbaci visoko mjesto koje je stekao u ustaškoj eliti i još bi ga stjecao, jer tek mu je trideset prva...

Marija mu tjednima djelom dokazuje da nije laka roba. Iako on pripada izabranome, najužem krugu od dvadeset prvih ljudi u NDH, to je nije impresioniralo. Još mu nije podatno raširila noge, a i pitanje je kad će i hoće li.

Ali Ante Moškov sada razmišlja samo o sebi i ne promišlja što bi bilo s njome. Bi li Marija spremno ostavila sveto kazalište kojemu je opatički posvećena? Ma bi, šipak! Što on, Ante Moškov, sebično umišlja da će mlada i ambiciozna glumica veselo i raspjevano lako jedva dočekati njegov prijedlog! Čim on, jaki poglavnikov čovjek, koga Marija zapravo jedva da i poznaje i s kojim je na uljudnoj udaljenosti, “na vi”, zamoli njenu ruku. Koješta!

A i kad bi mu rekla “da”, i nju bi posred srca pogodio topuz džilitnut iz vile uvrijeđene poglavnikove obitelji. Izvjesno je kao što su jedan i jedan dva da bi se Marija Crnobori oprostila od svjetala pozornice i prestala raditi ono što najviše voli. Da se iz noći u noć u HDK-u pretvara u Jelenjku u Gundulićevoj Dubravki, Lujzu u Schillerovoj Spletki i ljubavi, ili Tofaniju u Sorbulovoj Bolesnoj krvi. I kad bi, hajdemo reći, njih dvoje dijelili četiri bračna zida, pokraj njega bi sjedila i prijekorno ronila suze nesretnica, rođena, ali prognana i na silu zanijemjela glumica. Koja kopni zato što su joj oteli najveću pasiju.

Kad bi poput Hamleta birala scenu vlastita umiranja, Marija bi poželjela da umre na sceni.

Što bi se dogodilo s njime da Višnja sazna kako on, muškarac koga je samouvjereno odabrala na ustaškome trgu robova i za koga se nakanila udati, kao orlušina oblijeće oko Marije? Bacila bi ga u kotao s uzavrelim uljem. Gospođa Mara - a ona nikad nije odobravala njegovu vezu s njenom starijom kćeri, premda još bezazlenu, i koja nije otišla dalje od brzih poljubaca u letu - bez po muke će pronaći teške riječi protiv njega. Nagovorit će muža, poglavnika, neka smijeni nevjernoga razvratnika Antu Moškova i protjera ga bez povratne karte u zemlju nedođiju.

Ante Moškov je povjerovao da se primakao cilju kad je obavijestio Mariju neka prenese bratiću Josipu Crnoboriju kako će Poglavnikovi tjelesni zdrugovi kupiti njegovih šest slika, i to za krupne novce, a ona nesputano radosno podciknula. Tada su popili čaj u njegovu uredu. Ali kad ju je pozvao da ručaju, izgovorila se sutrašnjim gostovanjem teatra u Slavoniji.

Nade su mu zatim najjače nabujale nakon što je bratiću omogućio sastanak s Poglavnikom i oni se dogovorili za četiri polusatna poziranja. Crnoborijev portret Ante Pavelića uistinu je savršeno ispao i nije bilo novine koja nije otisnula njegovu presnimku, crno-bijelu ili čak u boji, uz ode autoru. Cijena na likovnome tržištu osjetno mu je poskočila.

Ministar nastave i narodne prosvjete, Ličanin Mile Starčević, potpisao je Josipu Crnoboriju snopić čekova za pripomoć da kao državni izabranik izlaže u inozemstvu, u Beču, Berlinu i Bratislavi. A što se dogodilo s Marijom? Ništa. Na njihovu putu trupci i stijenje. Opet ista meta, isto odstojanje. Sačuvavši bijes u sebi, Moškov je odlučio pričekati.

* * *

Otac gajio nade u njemačku pobjedu

S Višnjom se rjeđe viđao, opravdavajući joj se pojačanim poslom koji mu nameće njen otac. Jednom ga je uspjela navesti da popričaju o vjenčanju. Nije imao kud i ševrdajući rekao kako odavno razmišlja o tome sudbonosnom danu:

“Mislim kako bi najbolje bilo da svadbu objavimo nakon što diplomiraš. Budeš li prilježna kao do sada i budeš li i dalje uredno polagala ispite, onda bi se to dogodilo oko svibnja ili lipnja 1946. Dotle će nam se domovina riješiti Titovih šumskih razbojnika, a Njemačka pregaziti Rusiju, ušutkati Englesku novim raketnim oružjima i sklopiti primirje s Amerikom, kao što se sve jamačnije nagađa. Tada će Hrvatska živjeti u miru i izobilju. To predviđa i tvoj otac.”

Posustalo je pokrila lice široko otvorenih ruku i saslušala ga bez riječi i osmijeha. Kako Moškov nije ulovio Višnjinu gorku misao, njeno zamišljeno držanje podveo je pod mudrost da je šutnja znak slaganja.

Ante Moškov se 11. svibnja 1943. sjetio Višnjina dvadesetoga rođendana, a to je bila prigoda da proslave i dvogodišnjicu veze. Darovao joj je prsten s kamejom. Suzdržano mu se obradovala. Nije joj smio kazati da ga je prošle godine dobio od prijatelja iz izbjegličkih dana, opjevanoga zapovjednika Crne legije, pukovnika Jure Francetića. Bio mu je na piru nedugo poslije uspostave NDH, u drugoj polovici travnja 1941. U sarajevskoj crkvi Svetoga Josipa, župnik, velečasni Božidar Praho vjenčao ga je s Talijankom Beatrice Ariendi.

Ante je razdragao Juru, onda ustaškoga povjerenika za Bosnu i Hercegovinu, nakon što mu je na njegovo uporno znatiželjno propitivanje napokon priznao kako je točno ono što se nagađa i o čemu se govorka. Da mu je poglavnikova kći Višnja cura. Na što mu je Jure likujući pružio prsten i vezao ga riječju da gospodični Pavelić ne otkrije tko mu ga je dao.

Marija Crnobori strepi da je zašla u bezizlazje. Nije pametna i ne umije odgonetnuti kako da utekne od sve nasrtljivijih udvaranja Ante Moškova. Ali mu i ne smije pokazati da ga izbjegava. U toj romantičnoj komediji mora se ponašati diplomatski promišljeno kako ne bi navukla njegovu srdžbu.

Prijetila su joj tri vrlo opasna razloga.

Prvi. I ona je s više strana čula, pa i od bratića Josipa, koji se oduševio poglavnikom otkako ga je portretirao, da Višnja Pavelić u Moškovu vidi više od pratioca s kojim povremeno izađe u kazalište i na koncerte. To će reći da je strašnije dražiti bijes i taštinu te djevojke, negoli nepromišljeno gurnuti nos u razbjesnjeli vulkanski krater. I sazna li poglavnikova kći kako se njen voljeni Ante pali na njihovu omiljelu glumicu i manijakalno je progoni, Marija ne treba gledati u grah koji će joj pogoditi da će biti kruto zaustavljena u usponu i prekrižena s popisa prvakinja drame u HDK.

A ona ne bi bacila svoju karijeru na žrtveni oganj ne za jednoga nego ni za dvije stotine Moškova.

Drugi. U Zagrebu je poznato da je gotovo dvije godine Marija bila zaručena za popularnoga pjesnika Ivana Gorana Kovačića. No kad je koncem lanjske, četrdeset druge, Goran tektonski uzdrmao ustaški režim i s Vladimirom Nazorom utekao partizanima, Marija se osjeća kao da trune i u stalnoj je strepnji kako joj netko ne bi izvukao podsjećanje iz bliske prošlosti o idili s komunističkim prebjegom, kojemu je u NDH danas opasno i spomenuti ime.

Treći. Marija je odnedavna zavoljela doktora teatrologije i svoga najdražeg redatelja Marka Foteza, a i on nije ravnodušan prema svojoj glumici miljenici. Skrivena ljubav među njima buja. Na stranu što Foteza prati sjajan ugled da je otkrio, maestralno adaptirao i režirao Dunda Maroja, urnebesnu komediju dubrovačkoga renesansnog pisca Marina Držića, ali nevolja je što ga u kartoteci ustaške policije prati loš ugled. Podvučen je kao sumnjivi element zbog prijeratnih javno izloženih ljevičarskih opredjeljenja.

Spasili su ga dobrohotni signali koje mu je, vjerovali ili ne, poslao uvjereni ustaša, ispolinski intelektualac i dokazani teatroljubac, intendant Velikoga kazališta Dušan Žanko. Fotez je izbjegao isljedbe, praćenja, prisluškivanja pa i već pripremljeno uhićenje tako što se najprije sklonio u Split i ondje postao direktor drame, a sada radi u osječkome kazalištu. Povremeno, na Žankov poziv, u Zagrebu tiho odrežira neku predstavu i ponovno šmugne u mirnu osječku citadelu.

“Daleko od očiju žbira tajne policije, daleko od Jasenovca!” Fotez se, parafrazirajući, sumorno našali sa sobom. Mariji nije po volji njegov crni humor i potrese se kad je dragi podsjeti svoga rizičnog hoda po minskome polju. Ona je u zebnji da do zapostavljenoga Moškova, ne dao Bog, ne dopre glas kako su ona i Fotez ljubavnici. Poslije crvenoga Gorana, sada još i crveni Marko! Izjeden od ljubomore i bijesa zato što kuca na vrata koja mu se ne otvaraju Moškov bi mogao tegobno nauditi Fotezu i gurnuti ga u mrak koji će ga progutati.

U rujnu 1944. poglavnik je, predosjetivši slom, sklonio ženu, kćeri i sina u Austriju. Kako svijet ne bi dreknuo da su kukavički udarili nokat, državna promidžba taj je čin umotala u svilu i nalijepila mu socijalnu etiketu. Pavelići su poveli četrdeset devet mališana, sirotana bez roditelja, pitomaca Ustaškoga dječačkog zavoda (UDZ), o čijem su obrazovanju i odgoju od 1942. pred očima svijeta skrbili gospođa Mara i starija joj kći Višnja. Zbog egzodusa Višnja je prekinula studij prava.

Nekako istodobno, tada već general Moškov, preuzeo je zapovijedanje nad Prvom udarnom divizijom i više je na dalmatinskome frontu negoli u metropoli, što savršeno odgovara Mariji, koja se ohrabrila i počela se pokazivati s Fotezom.

Nakon bijega iz Zagreba u Austriju, 17. svibnja 1945., u Langhraitu kod Salzburga, vitez general Ante Moškov sreo se s poglavnikom i pograbio se s njime. Razmirice su počele kad je mu je zamjerio što je misleći jedino kako da sačuva vlastitu stražnjicu gnjila srca neviteški ostavio vojsku i bespomoćni neorganizirani puk koji su se u panici povlačili za njime. I to je prouzročilo masovna ubojstva u Bleiburgu, Dravogradu i Kočevskome Rogu, nakon što su Englezi predali zarobljene bjegunce na nemilost partizanima.

Moškov se, kriomice prelazeći granice po mrčavu vremenu, kad je zima već bila zamrkla, u prosincu 1945., preko Barcsa u Mađarskoj iznemoglo uvukao u Hrvatsku, u vjeri da će se spojiti s križarskim borcima i preostalim postrojbama Crne legije, koje je, kako su kolale neprovjerene obavijesti, okupio general Rafael Boban. No kad je spoznao da su to glasine, a Bobana ni od korova, okrenuo se nalijevo krug i preko Rijeke, Izole i Trsta dokopao se Venecije. Tu su ga Englezi uhitili i izručili. Mediji nisu objelodanili da je general Moškov bio osuđen i 1948. smaknut u Zagrebu.

Najznamenitije žene u vilenjačkome življenju Ante Moškova: Višnja Pavelić, koja se željela udati za nj, a on joj izbjegao; i Marija Crnobori, koju je on želio oženiti, a ona mu izbjegla - nisu saznale gdje je i kako je njihov suđenik nestao ispod zemlje. Marija Crnobori i Marko Fotez ove 1956. sredili su život, već odomaćeni u Beogradu. Udilj sretni i zadovoljni, kao u priči.

Komari
26-12-2015, 16:57
.
Umrla je Višnja Pavelić.
Bog joj dao pokoja.
.

Dobri Pastir
26-12-2015, 17:12
Bog joj dao sto pokoja. :(

Bobani
26-12-2015, 20:18
UMRLA VIŠNJA PAVELIĆ - POGLAVNIKOVA KĆER 25.12. 2015.

Krešimir Kraljević
Reply|
To:
Annie Boban <froate@hotmail.com>; Sat 12/26/2015 5:47 PM
objavio sam: http://kamenjar.com/umrla-je-posljednja-kcerka-ante-pavelica-gospoda-visnja-pavelic/

Prenijela je većina medija

Neka joj je laka zemlja i pokoj vječni
ZDS!

Dana 26. prosinca 2015. u 17:11 Annie Boban <froate@hotmail.com> je napisao/la:


HOME
VIJESTISPORTSCENAMAGAZINKOLUMNEGOSPODARSTVOTEHNOLO GIJAŽIVOTPISMO ČITATELJADEUTSCH

Bog! dragi moj Franjo,
Upravo ovog trenutka mi jedan javlja da je umrla Poglavnikova kćer Višnja. Prije nego ovu vijest staviš na naš portal, nastoj provjeriti.
Bog! Milan. ZDS!

Home > POVIJEST > EKSKLUZIVNO: Razgovor sa Višnjom Pavelić, 90-godišnjom kćerkom poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelića
image005

EKSKLUZIVNO: Razgovor sa Višnjom Pavelić, 90-godišnjom kćerkom poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelića
Fenix Vijesti 20. srpnja 2013.Komentari isključeniza EKSKLUZIVNO: Razgovor sa Višnjom Pavelić, 90-godišnjom kćerkom poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelića

Kome ja danas, sa 90 godina starosti, mogu biti opasnost? Hrvatskoj i njenoj demokraciji sigurno ne!


Čitav život živim skromno, rekla bih preskromno. Nemam mirovine, živim od izdavaštva i donacija hrvatske emigracije, kaže nam odmah na početku razgovora vođenog za Fenix u Madridu Višnja Pavelić, 90 godišnja kćerka poglavnika NDH dr.Ante Pavelića. Jedina živuća od troje djece Pavelića pritom dodaje da je, kao i čitava njena obitelj nakon II svjetskog rata, bila na meti velikosrba i jugokomunista te njihovi agenata. Kao i svaka osoba koje nije niti može može biti odgovorno za grijehe svojih roditelja, Višnja Pavelić oprezna je kad razgovor skrene u skliske političke vode, kad se postavi pitanje odgovornosti njezina oca za sudbinu ljudi iz tadašnje Hrvatske države, o tome je li se mogla izbjeći tragedija Bleiburg i ostalo, kratko odgovara: Dok se ne sagledaju sve informacije, dok se sve ne bude znalo, neće se moći objektivno prosuditi ni razumjeti uloga moga oca i Nezavisne države Hrvatske u hrvatskoj povijesti”.

Razgovor sa najstarijom Pavelićevom kćeri, koja nije bila udavana i koja nema djece kao ni njen brat Velimir, koji je umro u Madridu 1998.godine, vođen je posredstvom čelnika Hrvatske čiste stranke prava iz Kölna Bože Jakeljića. Razgovaralo se i o obiteljskoj ostavštini koja će jednog dana pripasati djeci mlađe Pavelićeve kćerke Mirjane Pšeničnik, iza koje su ostale tri kćeri: Zvjezdana, Ajša i Jelena.

– Nikakve bogate ostavštvina nemam. Sve što imam je u ovom stanu od osamdesetak kvadrata. Priče o opljačkanom zlatu i raskošnom životu moje obitelji su komunističke izmišljotine. Zar mislite da bih više od 40 godina živjela u ovako skromnom stanu u Madridu da smo imali neko bogatstvo? Nakon smrti moga oca, u ovom stanu sa mnom su do svoje smrti živjeli moja majka i moj brat. Ovaj stan, s ovim knjigama i svim što vidite, je sva moja imovina koju posjedujem. Ne računam tu na imovinu koju sam naslijedila od bake i djeda po ocu, a koju mi nijedna dosadašnja vlast u Republici Hrvatskoj nije htjela vratiti. Nitko se još ne usudi potpisati povrat naše oduzete imovine iako je zakonski sve čisto. Očito je da u današnjoj Hrvatskoj vrijede dvostruka pravila.

Na pitanje bi li se vratila u da joj vrate oduzetu imovinu, rezolutno odgovara:

– Ne, u Hrvatsku se neću vratiti. Bolesna sam i svakim danom se sve teže nosim sa godinama.Nedavno su me u bolnici bili pripremili za put na vječni počinak. Čak su mi napravili i novu frizuru. Ali ja se tim nisam pomirila. Evo, još sam tu i ne dam se.

F: Mislite li da bi Vaš povratak štetio Republici Hrvatskoj?

– Ne mislim da bi moj povratak bio štetan ili opasan za Hrvatsku. Komu ja sa navršenih 90 godina mogu biti opasnost? Hrvatskoj demokraciji sigurno ne! U Hrvatssku se neću vratiti jer tamo više nemam nikoga bližnjega. A ni današnja Republika Hrvatska ne želi mi vratiti našu oduzetu imovinu. Republika Hrvatska od svog nastajanja gazi moja prava i nema iste kriterije prema meni kao i prema svim drugim svojim državljanima. Smeta me taj odnos od samog nastanka RH. Mislila sam da će biti bolja ali sam se brzo razočarala. Najviše me razočarao predsjednik Franjo Tuđman koji je propustio priliku stvoriti puno bolju državu nego što je današnja Hrvatska.

F: Jeste li nakon II sv.rata bili u Hrvatskoj?

Da. Bilo je to 2003. godine kada sam, rekla bih polutajno, bila nekoliko dana u Zagrebu. Došla sam sa argentinskom putovnicom i nisam imala nikakvih problema. Kao hrvatska državljanka, sa
domovnicom ali bez putovnice RH, tada sam pokušala ubrzati povrat oduzete imovine. Ali bezuspješno. Ostala sam razočarane.

F: U kakvom Vam je sjećanju tada ostao susret sa Zagrebom?

-Ništa posebno. Središte grada se nije puno promjenilo.

F: Jeste li tada razmišljali o svom životu? Kakav je on bio?

– Čovjek uvijek razmišlja o svom životu. Tako sam i ja razmišljala tada po dolasku u Zagreb. Inače, moj i život moje obitelji u prvoj emigraciji ( prije 1941. god op.a.) u Italiji nije bio lagan. Ali nama djeci je bio lijep. Nako što smo morali pobjeći iz Zagreba, gdje sam dotad živjela, u Italiji smo se morali naviknuti na sasvim drugi život. Povratkom u Zagreb, nakon uspostave NDH, također nije bilo lako. Sjećam se da smo na početku stanovali u jednoj gradskoj kući u kojoj su pokušali otrovati moga oca i sve nas. Kasnije smo premješteni u drugu rezidenciju u kojoj je bilo bolje ali u kojoj također nije bilo nikakve raskoši kako se misli.

F: Što ste radili u to doba i čime ste se najviše bavili?

– Boravila sam u Zagrebu te završavala upisani studij u Italiji. U Zagrebu sam se bavila humanitarnim radom, jednako kao i moja majka i sestra. Najviše vremena posvećivala sam skrbi za nezbrinutu djecu, o njihovu odgoju i školovanju.

F: U to doba ste već bili dvadesetogodišnja djevojka. Zasigurno ste kao poglavnikova kći bili na meti i mnogih udvarača? Kako to da se nikada niste udavali?

– Udvarača je bilo. Tadašnji mediji su me često udavali za ovoga ili onoga hrvatskog pukovnika. Najčešće se spominjo Ante Moškov ali od toga nije bilo ništa istinito. Život me je nosio na sve strane. Bilo je ljubavi u mom životu ali očito nisam srela onu pravu, uz lagani će osmjeh nekada najpoželjnija djevojka u tadašnjoj Hrvatskoj državi.

U idućem nastavku u tiskanom izdanju Fenixa donosimo drugi dio razgovor sa Višnjom Pavelić o završetku rata i traženju oca, spajanja obitelji u Argentini i kasnijem životu u Madridu

(sim)

kiša
27-12-2015, 19:54
UMRLA VIŠNJA PAVELIĆ - POGLAVNIKOVA KĆER 25.12. 2015.

Krešimir Kraljević
Reply|
To:
Annie Boban <froate@hotmail.com>; Sat 12/26/2015 5:47 PM
objavio sam: http://kamenjar.com/umrla-je-posljednja-kcerka-ante-pavelica-gospoda-visnja-pavelic/

Prenijela je većina medija

Neka joj je laka zemlja i pokoj vječni
ZDS!

Dana 26. prosinca 2015. u 17:11 Annie Boban <froate@hotmail.com> je napisao/la:


HOME
VIJESTISPORTSCENAMAGAZINKOLUMNEGOSPODARSTVOTEHNOLO GIJAŽIVOTPISMO ČITATELJADEUTSCH

Bog! dragi moj Franjo,
Upravo ovog trenutka mi jedan javlja da je umrla Poglavnikova kćer Višnja. Prije nego ovu vijest staviš na naš portal, nastoj provjeriti.
Bog! Milan. ZDS!

Home > POVIJEST > EKSKLUZIVNO: Razgovor sa Višnjom Pavelić, 90-godišnjom kćerkom poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelića
image005

EKSKLUZIVNO: Razgovor sa Višnjom Pavelić, 90-godišnjom kćerkom poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelića
Fenix Vijesti 20. srpnja 2013.Komentari isključeniza EKSKLUZIVNO: Razgovor sa Višnjom Pavelić, 90-godišnjom kćerkom poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelića

Kome ja danas, sa 90 godina starosti, mogu biti opasnost? Hrvatskoj i njenoj demokraciji sigurno ne!


Čitav život živim skromno, rekla bih preskromno. Nemam mirovine, živim od izdavaštva i donacija hrvatske emigracije, kaže nam odmah na početku razgovora vođenog za Fenix u Madridu Višnja Pavelić, 90 godišnja kćerka poglavnika NDH dr.Ante Pavelića. Jedina živuća od troje djece Pavelića pritom dodaje da je, kao i čitava njena obitelj nakon II svjetskog rata, bila na meti velikosrba i jugokomunista te njihovi agenata. Kao i svaka osoba koje nije niti može može biti odgovorno za grijehe svojih roditelja, Višnja Pavelić oprezna je kad razgovor skrene u skliske političke vode, kad se postavi pitanje odgovornosti njezina oca za sudbinu ljudi iz tadašnje Hrvatske države, o tome je li se mogla izbjeći tragedija Bleiburg i ostalo, kratko odgovara: Dok se ne sagledaju sve informacije, dok se sve ne bude znalo, neće se moći objektivno prosuditi ni razumjeti uloga moga oca i Nezavisne države Hrvatske u hrvatskoj povijesti”.

Razgovor sa najstarijom Pavelićevom kćeri, koja nije bila udavana i koja nema djece kao ni njen brat Velimir, koji je umro u Madridu 1998.godine, vođen je posredstvom čelnika Hrvatske čiste stranke prava iz Kölna Bože Jakeljića. Razgovaralo se i o obiteljskoj ostavštini koja će jednog dana pripasati djeci mlađe Pavelićeve kćerke Mirjane Pšeničnik, iza koje su ostale tri kćeri: Zvjezdana, Ajša i Jelena.

– Nikakve bogate ostavštvina nemam. Sve što imam je u ovom stanu od osamdesetak kvadrata. Priče o opljačkanom zlatu i raskošnom životu moje obitelji su komunističke izmišljotine. Zar mislite da bih više od 40 godina živjela u ovako skromnom stanu u Madridu da smo imali neko bogatstvo? Nakon smrti moga oca, u ovom stanu sa mnom su do svoje smrti živjeli moja majka i moj brat. Ovaj stan, s ovim knjigama i svim što vidite, je sva moja imovina koju posjedujem. Ne računam tu na imovinu koju sam naslijedila od bake i djeda po ocu, a koju mi nijedna dosadašnja vlast u Republici Hrvatskoj nije htjela vratiti. Nitko se još ne usudi potpisati povrat naše oduzete imovine iako je zakonski sve čisto. Očito je da u današnjoj Hrvatskoj vrijede dvostruka pravila.

Na pitanje bi li se vratila u da joj vrate oduzetu imovinu, rezolutno odgovara:

– Ne, u Hrvatsku se neću vratiti. Bolesna sam i svakim danom se sve teže nosim sa godinama.Nedavno su me u bolnici bili pripremili za put na vječni počinak. Čak su mi napravili i novu frizuru. Ali ja se tim nisam pomirila. Evo, još sam tu i ne dam se.

F: Mislite li da bi Vaš povratak štetio Republici Hrvatskoj?

– Ne mislim da bi moj povratak bio štetan ili opasan za Hrvatsku. Komu ja sa navršenih 90 godina mogu biti opasnost? Hrvatskoj demokraciji sigurno ne! U Hrvatssku se neću vratiti jer tamo više nemam nikoga bližnjega. A ni današnja Republika Hrvatska ne želi mi vratiti našu oduzetu imovinu. Republika Hrvatska od svog nastajanja gazi moja prava i nema iste kriterije prema meni kao i prema svim drugim svojim državljanima. Smeta me taj odnos od samog nastanka RH. Mislila sam da će biti bolja ali sam se brzo razočarala. Najviše me razočarao predsjednik Franjo Tuđman koji je propustio priliku stvoriti puno bolju državu nego što je današnja Hrvatska.

F: Jeste li nakon II sv.rata bili u Hrvatskoj?

Da. Bilo je to 2003. godine kada sam, rekla bih polutajno, bila nekoliko dana u Zagrebu. Došla sam sa argentinskom putovnicom i nisam imala nikakvih problema. Kao hrvatska državljanka, sa
domovnicom ali bez putovnice RH, tada sam pokušala ubrzati povrat oduzete imovine. Ali bezuspješno. Ostala sam razočarane.

F: U kakvom Vam je sjećanju tada ostao susret sa Zagrebom?

-Ništa posebno. Središte grada se nije puno promjenilo.

F: Jeste li tada razmišljali o svom životu? Kakav je on bio?

– Čovjek uvijek razmišlja o svom životu. Tako sam i ja razmišljala tada po dolasku u Zagreb. Inače, moj i život moje obitelji u prvoj emigraciji ( prije 1941. god op.a.) u Italiji nije bio lagan. Ali nama djeci je bio lijep. Nako što smo morali pobjeći iz Zagreba, gdje sam dotad živjela, u Italiji smo se morali naviknuti na sasvim drugi život. Povratkom u Zagreb, nakon uspostave NDH, također nije bilo lako. Sjećam se da smo na početku stanovali u jednoj gradskoj kući u kojoj su pokušali otrovati moga oca i sve nas. Kasnije smo premješteni u drugu rezidenciju u kojoj je bilo bolje ali u kojoj također nije bilo nikakve raskoši kako se misli.

F: Što ste radili u to doba i čime ste se najviše bavili?

– Boravila sam u Zagrebu te završavala upisani studij u Italiji. U Zagrebu sam se bavila humanitarnim radom, jednako kao i moja majka i sestra. Najviše vremena posvećivala sam skrbi za nezbrinutu djecu, o njihovu odgoju i školovanju.

F: U to doba ste već bili dvadesetogodišnja djevojka. Zasigurno ste kao poglavnikova kći bili na meti i mnogih udvarača? Kako to da se nikada niste udavali?

– Udvarača je bilo. Tadašnji mediji su me često udavali za ovoga ili onoga hrvatskog pukovnika. Najčešće se spominjo Ante Moškov ali od toga nije bilo ništa istinito. Život me je nosio na sve strane. Bilo je ljubavi u mom životu ali očito nisam srela onu pravu, uz lagani će osmjeh nekada najpoželjnija djevojka u tadašnjoj Hrvatskoj državi.

U idućem nastavku u tiskanom izdanju Fenixa donosimo drugi dio razgovor sa Višnjom Pavelić o završetku rata i traženju oca, spajanja obitelji u Argentini i kasnijem životu u Madridu

(sim)

počivala u miru Božjem.

Bobani
28-12-2015, 13:22
DANAS JE 56 OBLJETNICA SMRTI POGLAVNIKA DRA. ANTE PAVELIĆA!

PRIVILEGIJ VELIKIH LJUDI

Izvor: HRVATSKA I USTAŠTVO (53) (Posebi prilog o Poglavniku) "Mi, naše pokoljenje, postigli smo najveće i najviše dobro za kojim je hrvatski narod toliko stoljeća težio. Postigli smo Hrvatsku Držvu". Poglavnik Dr. Ante Pavelić.

Ukazala se potreba da ovo stavim na stranice portala javno.com kako je Poglavnik dr. Ante Pavelić umro u Madridu 28 prosinca 1959. godine. (Tražio sam neke dokumente i pronašao nešto što nisam znao a što je za mene vrlo interesantno znati, te mislim da bi i vas moglo zanimati, tim više da je Ante Pavelić bio Poglavar za četiri godine Hrvatske Države, tj. bio je hrvatski državnik, a državnicima se uvijek ukazuje velika počast prilikom njihove smrti i pogreba. Prolistati svjetsko javno pisanje povodom smrti dra. Ante Pavelića, ništa nećemo pronaći pozitivna, sve najgore, osim što je sve najbolje o Poglavnikovoj smrti pisao hrvatski državotvorni tisak u emigraciji. Zato mislim – s jedne strane – da zaslužuje da mu se na ovim stranicama na hrvatskom portalu javno.com za Hrvate donese, prevedeno sa španjolskog na hrvatski, zapis španjolskog svećenika Fray Miguel Oltra Hernandez, ofm., (1911-1982) koji je bio uz Poglavnika kada je umirao, i – s druge strane – zaslužuje da se ovo donese upravo sada kada se približuje, koncem ovog mjeseca, pedeset i četvrta (49) obljetnica njegove smrti. Žao mi je da ovaj zapis nemam u originalu na španjolskom jeziku. Ali znam i siguran sam da će se čitatelji portala javno.com zadovoljiti i s ovim prijevodom. Otporaš.)

PRIVILEGIJ VELIKIH LJUDI - piše Fray Miguel Oltra Hernandez, ofm., (1911-1982)

Jednoga dana prije dosta godina, jedan novodošli Hrvat me prozvao “svojim konzulom” i prema običaju, pola u zbilji, pola u šali, nazvao me advokatom izgubljnih parnica…Kao vojnici nacija koje imaju toliko toga sličnoga u svojem žiću i svojim problemima, razgovarali smo o problemima iskreno i sa duhom franciskanske jednostavnosti, pa i sa veseljem. Problemi Hrvata, i Nijemaca i ostalih narodnosti, koji su dolazili u Španjolsku bili su identični. Obično se kaže, da se našlo “drugu domovinu”. Pa ipak, unatoč svemu, našlo se je samo “drugu domovinu”, nego se je ovdje našlo nešto i prave Domovine, jedne, autentične i čitave domovine. Hrvati, Nijemci i ostali narodi, ili većina njih, našli su nešto više nego pravo na azil, našli su slobodu, život i sigurnost. Nešto više nego i samo milosrdje. Našla su se braća duha. Vršio sam dužnost “konzula” najbolje kako sam znao i mogao, i u tom vršenju dužnosti “izgubljenih parnica” susreo sam se sa mnogo Hrvata najraznije precedencije. Bilo je radnika, studenata, svećenika, vojnika, intelektualaca, a medju svima dva zaista velika čovjeka: Sarajevski Nadbiskup (dr. Ivan Šarić, evangelist i nadbiskup vrhbosanski, moja opaska, Otporaš) i Poglavnik. Nadbiskup Sarajeva i mučenički Kardinal Stepinac, jedan osobno prisutan (misli se na dra. Ivana Šarić, moja opaska), drugi u duhu, (Misli se na kardinala Stepinca, jer je bio u zatvoru, moja opaska, Otporaš), dostojno su predstavljali mučeničku Hrvatsku pred 30 milijuna španjolskih katolika. A onda je Poglavnik imao velikih poteškoća u Argentini.

Tada je već, moralno i politički, naša dužnost bila pomoći Poglavniku. Mi nismo zaboravili, da su se u našem gradjanskom ratu, ovdje u Španjolskoj, borili oni isti komunistički šefovi, protiv kojih ste se i Vi, Hrvati, na čelu sa Poglavnikom borili. Mi smo znali da ste se herojski borili za svoju nezavisnost i svoju slobodu. Cienili smo vaše žrtve i napore, cienili hrabrost i vrline. Znali smo i za progone Kristove Crkve. Bilo je logično, da se povoljno rieši problem vašeg šefa, Poglavnika. (To je bilo poslije atentata na Poglavnika 10 travnja 1957. godine u Argentini, nedaleko Buines Aires, kada je Poglavnik imao poteškoća za ostati u Argentini, moja opaska, Otporaš) I mi smo taj problem riešili i Poglavnik je došao u Španjolsku, gdje je našao sigurnost, mir, – i prijatelje! Španjolska nije nikome zaniekala svoje pomoći. Odmah nakon rata sa hrvatskim i njemačkim prijateljima stvorili smo list “ADELANTADOS DE SANTIAGO” (Vitezovi Svetoga Jakova). Pomoglo se mnogim Nijemcima i Hrvatima, kako u Njemačkoj, tako i ovdje, u Španjolskoj, i svugdje, gdje je potrebno bilo. Da, bilo je vremena kada nije ni Španjolskoj bilo lako. Takova je bila politika i Španjolska nije mogla riešiti mnoge probleme, koje bi rado bila (po svoj prilici “htijela”, moja opaska, Otporaš) riešiti. Ali su Španjolsci, osobno, naprema politici zauzeli pravi stav, i uvijek pomogli i u slučajevima, kada to nije bilo lako…

Tako smo došli do časa, koji za sve Vas predstavlja prekretnicu: smrt Poglavnika.

Tako se je i moje konzulstvo pretvorilo u “apostolsko konzulstvo”, jer sam Vašem Poglavniku dao Zadnju Pomast (Viatico). I ako je bio u životu Gorostas, bio je još više u svojim časovima. Umro je jedan veliki čovjek, veliki borac, obnovitelj Hrvatske Države (Zamislimo se ovdje malo, samo na trenutak, i sami sebi predpostavimo da je Poglavnik bio neke druge narodnosti, Kinez, Afrikanac, Rus, Španjolac ili netko drugi osim Hrvata, koliko smo mi Hrvati plemeniti i zahvalni narod, ne bih se začudio vidjeti nazive ulica, naselja, spomenika i sl. imenom Ante Pavelića. Ali, kada se radi o Hrvatu, zgnječi ga, satari ga, moja opaska, Otporaš), šef jedne organizacije, – i umro je kršćanski! Umro je čestito! Poglavnik je zaista znao, da se približuje kraj. Htio je umrieti čestito, kako se i dolikuje Velikom Čovjeku. Znao je umrieti čestito i to neka služi na čast Hrvatskoj i Hrvatima! Imali ste šefa, koji je bio za života jak, borac, koji se predao Bogu ponizno, kao što i dolikuje zaista velikm i jakim borcima. Dao sam Poglavniku Svetu Pričest i zadnju pomast (Viatico) u društvu jednog hrvatskog svećenika. (po svemu sudeći to bi morao biti fra. Branko Marić, Hercegovački franjevac od Širokog Brijega, moja opaska, Otporaš) I malo iza toga duša se rastala od tiela, koje je bilo umorno od tolike borbe, tolikih progona, tolikih nesreća, toliko nezahvalnosti. Ali Poglavnik je oprastao i molio, da mu se oprosti. Taj čin je bio najveći od svih u Njegovom dugom i napornom radu i životu. U času kada se duša rastavljala od umornog tiela, Poglavnik nije imao protivnika, nije imao neprijatelja. On je bio u miru sa svima: sa Bogom i sa ljudima. Bio je velik u borbi, u životu, i bio je velik u času smrti. To je Privilegij Velikih LJudi! Veliki narodi znaju cieniti svoje mrtve (da, cijeniti svoje mrtve ako se želimo svrstati u velike narode, ne velike po pučanstvu, nego velki po duhu, moja opaska, Otporaš) velikane, znaju cieniti zasluge svojih velikana i znaju oprastati i zaboravljati male stvari. Poglavnik je zaista Velikan. Ali je bio čovjek, pa je logično, da je imao i svojih slabosti, kao i svi jludi, ali su vrline Poglavnika daleko nadmšile Njegove pogreške.

Pred njegovim grobom valja misliti domovinski, ljudski i kršćanski. Poglavnik (je) opraštao tražeći Mir Božiji. Bog i Povijest, suditi će svima nama. Pustimo hrvatskom narodu i u skrajnjoj instanci Bogu, da kažu zadnju rieč. I tako dugo budimo razborni, pravedni i milosrdni sa svojim velikim ljudima, sa herojima. Nemojte napustiti veliki put vječnosti, zaboravite sitnice. Ako budete radili tako, vjerni svojoj vlastitoj veličini, imati ćete mnogo prijatelja u našoj zemlji. A vaš “Konzul” biti će sretan kad se približe časovi oslobodjenja Vaše Domovine, Slava Poglavniku! Živila Hrvatska!

(Ovo je izišlo u DRINI br. 2-3 1962. godine.)

Pročitajte više na http://kamenjar.com/privilegij-velikih-ljudi/, Kamenjar

Bobani
28-12-2015, 14:24
USTAŠKI MIR NA GROBU POGLAVNIKA

Prenos iz: -Hrvatska i Ustaštvo (102)

USTAŠKI MIR NA GROBU POGLAVNIKA

Prenosim ovdje za čitatelje portala javno.cm iz DRINE br. 2-3 1962. jako zanimljiv članak generala DRINJANINA. Tko želi pobliže upoznati Poglavnikov odlazak iz Hrvatske 7 svibnja 1945. godine, neka potraži na ovim stranicama portala temu: S Poglavnikom na povlačenju, opis pod brojem # 41 pa dalje. Tu su hrvatski izvori a ne beogradski, jugoslavenski, komunistički, partizanski, antifašistički ili ti fašistički. Mo. Otporaš.

U S T A Š K I M I R N A G R O B U P O G L A V N I K A

Na Tvom je grobu, Poglavniče, održano mnogo govora, izrečene su mnoge misli. O Tebi je napisano i napisati će se mnogo knjiga. Bit će svakakvih mišljenja. Tako je to sa velikim ljudima. A onda će Poviest reći svoju o Tebi i o onima, koji o Tebi govore i pišu. I onda će Bog suditi svima skupa.

Lako je Tebi, jer si našao svoj mir, ali težko nama, koji smo ostali. Ja Te molim povrati i meni moj mir. Za Tvog života nisam htio sageti šiju pred Tobom, ali pred Tvojim kostima to činim. Ne radi Tebe, ne radi ostalih, nego radi sebe. Potreban mi je taj mir, jer ustašku čašu treba ispiti do kraja, još treba jurišati, još treba ustašovati, (kao što je i Stjepan Mesić ustašovao kada je trebalo i u Osjeku i u Australiji, moja opaska) pa makar se i ne zvalo tim imenom.

Lako je bilo i meni, kao i ostalima iz prvih dana. Nije bilo druge kategorije nego Poglavnik i Ustaše. I s druge strane Srbi i Jugoslavija. Ali onda je došla nesretna politika i nastaše. Mi smo u Tebi gledali Poglavnika, čvrsta, jaka, granitna, revolucionarca, borca. Ti nisi volio ni politiku, ni političare, a mi još manje. Mene su u lance vezali na Janka Pusti, jer nisam htio, kao dijete, položiti prisege Ustaškom "vodstvu". Mi smo htijeli Ustaškog Poglavnika. Zvučilo je to ljepše u ono herojsko doba ustaške romantike. Zato se ni nismo razumijeli s Tvojim ministrima, a kako vidiš, ni danas se ne razumijemo s Tvojim nasljednicima, pomoćnicima i vjećnicima. Nama će opet biti lako tek onda, kada se još šačica preživijeli sastanu s Tobom. Ustaše trebaju Poglavnika, ili nisu Ustaše. A Poglavnika medju nama nema, i neće i ne smije biti. I Otac Domovine je bio samo jedan. Nikada više drugoga. Eto zato se i Tvoji nasljednici i pomoćnici ne razumiju i teško im je, kao i meni.

Mi smo u svoje vrijeme smatrali ustaštvo revolucionarnom hrvatskom vojskom. Ti si bio Vodja. Ali nakon Bleiburga poneka je ustaška glava počela misliti. Nastala je pobuna duhova. Da sam bio rastrgan na komadiće kao moj mali braco, ne bih imao problema, ali sam tu, u 48 godini, snažan, poletan, sa stanovitom životnom školom i obligacijom, da služim Hrvatsku do kraja. Došao je čas, da ustvrdimo, da su Ustaše zaželjele Poglavnika, a Poglavnika nema...Ima samo politika, Ujedinjene Nacije, Zapad, Istok, i narod u dvojstrukom robstvu. Ti si nam ostavio ciljeve, naučio si nas kako se treba boriti, možeš u legendi juriti na konju pred hrvatskim vojnicima, ali hrvatski vojnici trebaju efektivno vojničko zapovjedničtvo i efektivnu hrvatsku vladu, da bi ovi uskladili našu borbu sa stanjem u svietu, kako ne bi išli glavom kroz duvar i u drugi Bleiburg. (to je uistinu što je dr. Franjo Tudjman i prakticirao u Domovinskom ratu, proučivši " Poruku Izmirenja" generala Drinjanina, koja je izišla u Istarskoj Drini 1964 godine, moja opaska, Otporaš)

Ostani, Poglavniče, u legendi, pa jurišaj skupa sa novim generacijama, i zaustevi se na Drini. Vitez Pjanić i tako misli, da Ti moraš počivati na Drini, jer se tako nitko ne bi usudio Drine prekoračiti. I moli za nas, Tvoje nesretne učenike, da nadjemo mir na Tvojem grobu, i da taj mir koristno upotrebimo za stvarnu oslobodilačku borbu za Hrvatsku. Pa da Pjanićevi unuci čuvaju mrtvu stražu s Tobom skupa na Drini.

Znam, Poglavniče, da u svojim zadnjim časovima nisi više htio govoriti o problemima hrvatske politike, jer si osjetio, da Tvoj duh traži druge horizonte. Tvoje umorno tielo nije više moglo podnieti. Osjetio si da se ide na zadnji, veliki put. Pa kada si na isti bio pripremljen, znam, da Ti se povratio Tvoj klasični i dominirajući mir, kojim si uvjek znao impresionirati. Bio si sviestan, da sada drugi moraju nastaviti. Znao si i to, da to neće biti lako. I nije lako. Ja, eto, idem sa Tvoga groba uvjeren, da si razumio svoga "zločastog dečka" koji Te je slijedio kroz svoje djetinstvo, kroz mladenačko i muževno doba i koji od Tebe ne traži ništa osim mira. Povrati mi mir, a Ti u legendi čekaj polazak u novi boj, (što se je i obistinilo u Domovinskom ratu, moja opaska, Otporaš) da se odatle Tebi pridruže i ostali: oni sa Kaptola, sa Jankapuste, sa Lipara. A onda, i za sve vjeke vjekova, uvjek će trebati stvarati nove legije, uvjek ići na grob velikana po snagu. Ovdje, na Tvom grobu, je jedan od izvora.

Za Dom Spremni!

Ustaša Maks.
ULOGA USTAŠE U HRVATSKOJ TERMINOLOGIJI | Kamenjar
kamenjar.com › Povijesnice › Iz Otporaševe torbe

Bobani
12-01-2016, 20:07
ISTINA, TAKTIKA, POLITIKA, DIPLOMACIJA, POVIJEST ILI STRAH

(Nedavno je posjetila predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović hrvatsku mnogobrojnu zajednicu u Chicagu. Prijem je bio u jednoj od hrvatskih dvorana, koja je bila okićena hrvatskim prikladnim i povijestnim slikama. Vladalo je jako veliko oduševljenje a posjeta je bila iznad svih očekivanja. Dvorana je tradicionalno bila okićene i slikama hrvatskim povijestnim velikanima: Starčević, Radić, Stepinac, Pavelić i drugi. Kako se saznaje da se je tom prigodom morala ukloniti slika Poglavnika dra. Ante Pavelića. Razlog za uklanjanje Poglavnikove slike nije dat i nije se mogao, jer je svaki razlog proizvod beogradske mržnje na sve što odsjeva državotvorno hrvatski, a svi oni koji se drže tog razloga je očito neznanje Poglavnikova rada u borbi za oslobođenje Hrvatske.

Ja ću ovdje iznijeti par pisama na francuskome jeziku različitih sadržaja koje je Poglavnik dr. Ante Pavelić pisao francuskome odvjetniku Georges-u Desbonne-u iz Torinskog zatvora 1935. godine. Maitre (to je naslov za svakog odvjetnika u Francuskoj) Georges Desbon je branio hrvatske Ustaše u Marseille-skom atentatu na srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića 1934. Ti hrvatski Ustaše su se borili za Hrvatsku državu kao što su se u Domovinskom ratu borili i hrvatski Branitelji za Hrvatsku Državu 1991-1995. I vidite sada ovu slučajnost. Hrvatski Ustaše su se borili za Hrcvtsku Državu četiri godine (1941-1945), a hrvatski Branitelji su se borili za Hrvatsku Državu četiri godine (1991-1995). Ja ću ova pisma iznijeti izvorno na francuskom jeziku, onako mako su pisana, te ću ih prevesti na hrvatski jezik. Pisma se nalaze na kraju knjige "LIEPA PLAVKA", za Izdavača: Višnja Pavelić, Madrid 1969. Mile Boban, Otporaš.)

Torino, 11. XI. 1935.

Mon cher Maitre

J'ai redige a M. le Prosecuteur General d'Aix en Provence, le 23 Mai 1935 un memoire sur l'Organisation "Oustachas". J'avais redige mon texte initial en croate. Ce qu'a recu M. le Prosecuteur General est une traduction en francais. Cette traduction comporte des obscurities de texte, des phrases traduites d'une maniere insuffisante.

J'ai fait refaire une traduction, qui elle - meme constitue en quelque sorte, un original. Je vous l'adresse sous ce pli, en vous priant de la verser au dossier de la defense des vos clients, Kralj Mio, Pospišil et Raić et en vous autorisant a vous en servir au mieux de la documentation de la Cour d'Assises a la manifestation de la verite et de l'interet de vos clients.

Il vous sera aise de remarquer qu'il ne s'agit pas du tout d'un texte nouveau, mais simplement d'une traduction en bon francais, clair et intelligible, d'un document qu'i avait ete traduit dans un francais un peu defectueux et, sur quelques points, intelligible d'une maniere ne donnant pas toute satisfaction.

Notre cause nationale a la clarte et la purete cristal. Vous serez certainment heureux d'avoir dans votre dossier document traduit en un style parfaitment clair.

Veuillez agreer, mon cher Maitre, l'expression de mes sentiments distingues.

Dr. Ante Pavelić.

Prijevod:

Torino, dne 11. XI. 1935.

Poštovani gosp. Odvjetniče,

Pisao sam gosp. Glavnom Tužitelju u Aix en Provance 23 svibnja 1935. jednu raspravu (naučni rad, izlaganje, mo) o "Ustaškoj Organizaciji". Ja sam moj tekst u početku napisao na hrvatskom jeziku. Što je Glavni Tužitelj primio je prijevod na francuski. Prijevod teksta sadrži neke nejasnoće, rečenice su na neki način nedovoljno prevedene.

Ja sam ponovno preveo, što - svakako sačinjava neku vrstu originala. U prilogu vam to šaljem, i molim vas da to stavite u dosije obrane vaših štićenika: Kralja Mijo, Pospišila i Rajića i usput vas ovlaštivam da se poslužite što bolje ovom dokumentacijom na Porotničkom Sudu kao odraz istine u interesu vaših štićenika.

Bit će vam zadovoljstvo primjetiti da se tu uopće ne radi o novom tekstu, nego jednostavno na bolji francuski prijevod, čist i razumljiv, document koji je bio preveden na francuski malo manjkavo i, na nekoliko mjesta nerazumljivo i na neki način ne daje potpuno zadovoljstvo.

Naš (hrvatski, mo.) nacionalni predmet je jasan i kristalno čist. Vi ćete za sigurno biti zadovoljni što ćete imati u vašem dosiju jedan dokumenat jasan i preveden u savršenom stilu.

Izvolite primiti, poštovani gosp. Odvjetniče moje visoke i otmjene izraze.

Dr. Ante Pavelić

(Samo ovo pismo jasno govori zašto se je Poglavnik dr. Ante Pavelić borio. Borio se je za Hrvatsku Državu i on je tu Hrvatsku nama Hrvatima ostavio. A što su ju hrvatski neprijatelji koji su se borili protiv nje uništili, nije krivnja na Poglavniku dru. Anti Paveliću. Da je dr. Ante Pavelić nekome u nasljedstvo ostavio jedan Dvorac, Palaču, veliko i ogromno bogato imanje, zapitajmo se sada: Tko to nebi uzeo i tko to nebi poštivao i tko nebi držao sliku dra. Ante Pavelića na tom imanju kao poklon, uspomenu. Mo.)

sagitarius
13-01-2016, 14:37
ISTINA, TAKTIKA, POLITIKA, DIPLOMACIJA, POVIJEST ILI STRAH

(Nedavno je posjetila predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović hrvatsku mnogobrojnu zajednicu u Chicagu. Prijem je bio u jednoj od hrvatskih dvorana, koja je bila okićena hrvatskim prikladnim i povijestnim slikama. Vladalo je jako veliko oduševljenje a posjeta je bila iznad svih očekivanja. Dvorana je tradicionalno bila okićene i slikama hrvatskim povijestnim velikanima: Starčević, Radić, Stepinac, Pavelić i drugi. Kako se saznaje da se je tom prigodom morala ukloniti slika Poglavnika dra. Ante Pavelića. Razlog za uklanjanje Poglavnikove slike nije dat i nije se mogao, jer je svaki razlog proizvod beogradske mržnje na sve što odsjeva državotvorno hrvatski, a svi oni koji se drže tog razloga je očito neznanje Poglavnikova rada u borbi za oslobođenje Hrvatske.



Zanimljivo, da se o ovoj posjeti jako malo govorilo i da se kontinuirano traže pogrješke gđi KGG u pojedinim krugovima koji se izdaju za hrvatsku desnicu.

Dobri Pastir
13-01-2016, 15:22
Malo se govorilo jer medije u Hrvatskoj kontroliraju Jugosloveni.

Bobani
13-01-2016, 18:49
Misa za Poglavnika dra. Antu Pavelića treba se služiti u zagrebačkoj Katedrali.


Misa za Antu Pavelića treba se služiti u zagrebačkoj katedrali

Misa za Antu Pavelića treba se služiti u zagrebačkoj katedrali

www.dnevno.hr
Bio bi nekakav civilizacijski red da se misa za našeg poglavnika i mučenika Antu Pavelića služi u zagrebačkoj katedrali, na grobu našeg kardinala i mučenika ...

Bobani
14-01-2016, 00:30
NE SPOMINJATI HRVATSKE VELIKANE JE ISTO KAO I NE SPOMINJATI HRVATSKU

Prelistati hrvatsku povijest uočit ćemo da je uvijek bilo političkih klima kada se je - poradi jednog ili drugog razloga - zabranjivalo spominjati imena hrvatskih velikana. Ja sam osobno za moju hrabrost u zatvore išao, jer sam, po tom vremenskom zakonu kada je bilo zabranjeno spominjati hrvatsko državotvorno ime, iz prkosa ih spominjao. Da to nije bilo davno, spomenuti ću ovdje da sam baniran doživotno sa nekoliko nazovi hrvatskih portala, samo zato, kako su mi oni pojasnili, da sam veličao ustaštvo Poglavnika i sve što je bilo povezano i vezano za veliki dio hrvatske povijesti, a to je NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA.

Ovdje ću iznijeti jednu pjesmu u desetarcu koju je Poglavnik dr. Ante Pavelić pisao Ustaši Ivanu Šuti dok je ovaj bio na Liparama u zatvoru. Poglavnik je ovu pjesmu pisao dok je bio u Torinskom zatvoru. Pjesma pšočima:

"Primio sam Tvoju pismu malu,
Pa od srca izražavam Ti hvalu,
Nije meni ni tamnica teška,
Dok ustaška vojska je viteška,
Za dom spremna srca junačkoga.
Nisu dugi u tamnici danci,
Al su teški okovani lanci,
Što hrvatski narod su sapeli,
Kako to su dušmani željeli.
Nu proći će od tamnice danci,
Popucat će okovi i lanci,
A Hrvatska slobodna će biti,
Ustaša će za nju bojak biti.
Neće tomu dugo crime proći,
Zadnja bitka brzo će nam doći.
Moj Ivan zdrav junače bio,
Sretni dan taj hrabro doživio,
Primi pozdrav od smog Poglavnika,
A Hrvatska živila do vika".

U toronskoj tamnici dne 21 lipnja 1935.

Pismo u stihovima Poglavnika dra. Ante Pavelića upućenog ustaškom častniku I.Š. u zatočenički log or Lipari, Italija.

Izvor: LIEPA PLAVKA, Madrid 1969., pri kraju knjige. Nema stranice.

Prepisao Mile Boban, Otporaš.

Bobani
19-01-2016, 23:14
Subject: Vrlo, ponavljam: Vrlo važno pogledati ovaj 20 minuta prikaz.

Ja sam upravo sada ovaj prikaz poslušao. Od riječi do riječi je istinito. Speaker je tako lijepo i artikulirano svaku riječ pojasnio. Speaker se je nesumnjivo koristio svim mogućim vjerodostojnim povijestnim izvorima, moglo bi se reći da se je oblate koristio knjigom Marka Markovića JURE I BOBAN - Povijest Crne Legije, Zagreb-Tomislavgrad, travanj 2003. Svaka čast speakeru, svaka čast portal građanska akcija. Otporaš.



Borbe za istočnu Bosnu 1942. - Pohod Jure Francetića na Drinu
Video o razvoju ustanka u istočnoj Bosni tijekom 1941. i početkom '42. te o teškim borbama za istočnu Bosnu i pohodu Jure Francetića i Crne legije na…
YOUTUBE.COM

Bobani
02-02-2016, 06:58
NEKOLIKO RIJEČI O POGLAVNIKU.


Kliknite na: Nekoliko riječi o Poglavniku i uživajte u čitanju.



Nekoliko riječi o Poglavniku
1. Veljača 2016


Početna » Postovi » Nekoliko riječi o Poglavniku
Nekoliko riječi o Poglavniku
Posted on 1. Veljača 2016

A.P
U zatvorima i tamnicama, na robiji i u logorima, u podrumima za mučenje i u vrletima Velebita, pred puščanim cijevima i pod vješalima Ustaše su u Njega vjerovali. Na ulici, u kući, u gradu, na selu, u vlaku i parobrodu, po gradskim ulicama, kroz guste šume, danju i noću, u domovini i inozemstvu Ustaše su se pod Njegovim vodstvom borili. Progonjeni, hvatani, optuživani, mlaćeni, protjerivani, sakaćeni, klani i ubijani, Ustaše su bili sretni i ponosni, jer im je On bio vodja, učitelj i otac. Danas idu za Njim, ne pitajući kud ih vodi, jer ih je On dobro i sigurno vodio i onda, kad su mnogi sumnjali u ispravnost Njegovog puta. Danas oni s pjesmom na usnama stupaju u teške borbe, jer ih je On naučio prezirati život, kad je on domovini Hrvatskoj potreban. Danas oni dršću od zanosa, kad ga vide; kad ga slušaju, suze im naviru na oči od sretnog ganuća, i tužni su što Mu ne mogu dokazati svoju neograničenu, beskrajnu vjernost žrtvujući tisuću života na jednom.

Oni su nesretni, što mu samo jedan život mogu pokloniti. Potražimo li rješenje tom čudu, koje je Poglavnik proizveo kod svojih najvjernijih, zadivit će nas njegova uzvišenost i jednostavnost: Poglavnik je dao Ustašama svoju dušu.


Nije to puki slučaj, da je ovdje s tumačenjem i interpretiranjem Ustaških Načela donesen ovaj osvrt, ne na Poglavnika kao čovjeka, kao Ustašu, kao vladara, kao borca, nego na Poglavnikovu dušu. Mi smo u našoj prošlosti imali dosta umova, velikih i stvaralačkih. Nu mnogi su od njih bili tako veliki, da im je obzorje hrvatskog naroda bilo preusko. Otišli su, izgubili se, i umjesto da se njima okoristimo, jer su bili veleumi, mi smo ih izgubili baš zbog toga, jer su bili veleumi, a nedostajala im je duša hrvatska.

Junaka smo imali uvijek na pretek. Srčanih, poduzetnih, ludo borbenih, koji su uvijek neprijateljima ulijevali strah, a prijateljima samopouzdanje u srce. Ginuli su poneseni porivom svojeg nezadrživog pregaranja često bez ikakvih povoljnih posljedica za narod. Ostavili su trajnu slavnu uspomenu, ali često nikakvo trajno djelo. Nu ljudima, koji bi pored uma i junaštva imali i veliku dušu, nismo obilovali. Njih ne rađaju dani ili godine. Njih rađaju stoljeća.
A naše je stoljeće hrvatskom narodu dalo dušu Ante Pavelića. Iz te su duše nikle, ideje, rodile se osnove, izrasla žarka ljubav prema Hrvatskoj. Ta je duša učinila tijelo sposobnim, da podnese sve napore i patnje. Ta je duša svojom veličinom nadrasla sve boli i radosti. Ona je nadarila božanskom smirenošću čovjeka, koji je jednako bio spreman vladati i umrijeti. Ta je duša, razdragana i široka, obuhvatila i svojom toplinom pomilovala sve Hrvate, jednako suborce i supatnike, kao i izgubljene sinove.



Ta je duša u časovima nadahnuća stvorila Načela Hrvatskog Ustaškog pokreta. Ta je duša osvojila i zanijela sve, koji su je mogli barem dijelom upoznati ili osjetiti. Privlačila je jednako male, priproste ljude i vladare. Ona je dala sadržinu Poglavnikovoj ličnosti, koja obilježuje najsretnije poglavlje hrvatske narodne povijesti. Svaki čovjek znači toliko, koliko njegova duša vrijedi. Nema osobine, koja može čovjeka podići, oplemeniti, ako ne izvire iz uzvišene i plemenite duše. Mi nismo materijalisti, nego vjernici, te osjećamo duboko u sebi taj beskrajno maleni dio veličine Božje, po kojemu smo postali Božjom slikom i prilikom. Osjećamo, da iz nje proizlazi naša snaga, um i volja. O njoj zavisi vrijednost našeg rađanja, ljubav, ustrajnost, polet. Znamo, da je ona jedini izvor života.



Iako sapeta u okove tijela, ona leti svemirima, dodiruje beskrajnost, ulazi u neotkrivene svjetove, upoznaje nas s nedokučivim. Nu premda je duša svakog čovjeka beskrajno lijepa i neizmjerno dobra, njezina ljepota i dobrota ostaju u mnogo slučajeva tako pomno sakrivene, da se jedva dadu nazrijeti. Tek kadikad se ta ljepota i dobrota obilno prosipaju kao sunčane zrake, i vrše blagotvoran utjecaj na okolinu, na bezbrojne, duše, čija su bogatstva voljom Providnosti prikrivena. Mi tada govorimo o velikim dušama.Takvu dušu ima Poglavnik. Kad pažljivo proučavamo i pobožno razmišljamo o ustaškim načelima, dolazimo do
zaključka, da se u njima ne smije tražiti u prvom redu um Poglavnikov. Isto tako ne smijemo tražiti znanje Njegovo ili pravničku vještinu, koja je također došla do izražaja. U Ustaškim Načelima moramo prije svega tražiti dušu Poglavnikovu. I naći ćemo je.

Iz duše je Poglavnik govorio, kad je postavljao načela o narodu, zemlji i imenu hrvatskom; kad je istaknuo, da su sve hrvatske pokrajine ravnopravni dijelovi cjelovite Hrvatske; kad je gordo upozorio cijeli svijet, da je hrvatski narod od svojeg pojavljivanja u povijesti slobodan i organiziran. Poglavniku je njegova velika, lijepa i dobra duša šaptala, da naglasi neprekinutost hrvatske državnosti od osnutka hrvatske države do danas, i pravo da hrvatski narod u obnovljenoj državi uspostavi svoju vrhovničku vlast nad cjelokupnim svojim, područjem. Iz duše je svoje Poglavnik crpio misao, da hrvatski narod kao cjelina i svaki Hrvat kao pojedinac ima pravo na sreću i blagostanje, koje se pak može samo u vlastitoj državi postići. U svojoj pak državi može samo hrvatski narod vladati. Duša je Poglavnikova progovorila, a ne samo um i istinoljubivost, kad je utvrdio, da je seljaštvo temelj i izvor svakog života, kad je sva dobra hrvatske zemlje proglasio narodnom svojinom, kad je rad označio temeljem svake vrijednosti, a odgovornost preduvjetom vršenja bilo koje javne dužnosti. Duša je Njegova osjetila dobro uzroke svih zala, koja su tukla ispaćenu Hrvatsku, stoga je On lako pronalazio lijekove narodnim ranama i izvore narodnih snaga, koji mogu svako zlo
pobijediti. Upoznavajući dušu Poglavnikovu, kroz njezine zamisli i ostvarenja, ideale i težnje, mi se oduševljavamo njezinom čistoćom i djelotvornom stvaralačkom snagom. Osjećamo ujedno koliko smirenja i sreće čovjek nalazi u samom vjerovanju, da duša postoji. Zamislite siromaštva onih, koji u to ne vjeruju. Oni su uopće nepristupačni pomisli, da je Poglavnik velik, jer je tek duša u Njemu velika, i ne mogu razumjeti našu sreću zbog Njegove veličine, koja nas svaki dan, uvijek iz nova osvaja i zanosi. Oni prolaze ravnodušni i bešćutni pored čuda, prazni i siromašni pored bogatstva i obilja, slijepi pored uzvišene ljepote.



Mi se pak ljepoti Poglavnikove duše divimo svakodnevno, jer je On svakim govorom, svakim činom,svakim pogledom pred nama razgaljuje, kao da želi i nju razdijeliti među nas, kad nam je već sve dao. Nu duša nije od tvari i ima čudesnu moć: dijeli se, prelijeva u druge i pretapa, pa opet ostaje cijela i netaknuta. Tako i nas Poglavnikova duša obuhvaća i ispunja, prožima i preporađa, a opet ostaje čitava samo Njegova.



Kao što svaki čovjek ima tijelo i dušu, tako ima i svaki narod, jer se sastoji od ljudi. I hrvatski narod ima svoju dušu, složenu od duša plemenitih i zlih, junačkih i podlih, mudrih i kukavičkih, uzvišenih i priprostih, svih Hrvata od postanku hrvatskog narodu do danas. Nu ta zajednička narodna duša ima bez obzira na pojedinačne duše, od kojih se sastoji, svoje posebne vjekovne i neprolazne osobine, svoju vlastitu ljepotu i snagu, svoju stvaralačku moć, dinamiku i polet. Kadikad, ali vrlo rijetko, sve se te njezine lijepe osobine saberu i odraze u duši nekog velikog čovjeka. Ljepota i snaga hrvatske duše, njezina meka toplina i duboki mir, njezina ljubavi zanos, nesavladiva moć i bezdana dubina sadržane su potpuno i vjerno izražene u Poglavnikovoj duši. Jedino tako mogao je Poglavnik i mišlju, i riječju i djelom biti vjerodostojni tumač hrvatskih težnji, prvoborac hrvatskog oslobođenja, obnovitelj hrvatske države.



U Njegovoj duši nalazimo odsjeve vladarske moći, koja je ispunjala duše naših kraljeva, žestinu vitezova i boraca, nježnost žena i majki, čežnju potlačenih, pravednost sudaca, volju pravih narodnih vođa, pregaranje mučenika. Ona je svestrana, velika i dobra, zato nas sigurno vodi, odlučno hrabri i jača, brižljivo čuva i toplo miluje.

Ona je ustaški ideal.

D. Crljen,

Načela ustaškog pokreta



Nikad prodan Domovini odan!

Stric Ivan!

12625806_10205483215859820_797707827_n

Bobani
03-02-2016, 08:21
UMRO HRVATSKI PJESNIK MATE ĆAVAR

(Počivao u Miru Božijem! Mate Ćavar s nama je! Mile Boban, Otporaš.)

Dr. Ružica Ćavar
Dalmatinska 12
10000 Zagreb
Mob: 098 389 890
E-mail: hapok1990@hotmail.com

Drage prijateljice i prijatelji, sestre i braćo, Hrvatice i Hrvati u Domovini i izvan Domovine!

Duboko ožalošćena, sa svojom obitelji, javljam vam tužnu vijest, da je moj dragi, dobri i voljeni suprug, Mate Ćavar, hrvatski pjesnik i publicist, a nadasve hrvatski domoljub, okrijepljen svetim sakramentima, blago u Gospodinu preminuo u Vječnu Domovinu, u utorak, na blagdan Svijećnice, 2. veljače 2016. godine, u svojoj 85. godini života.
Rođen je 27. kolovoza 1931. godine u Širokom Brijegu, u hrvatskoj katoličkoj obitelji majke Janje rođ. Naletilić i oca Pere, sa petero djece.
Iz djetinjstva mu se najviše urezala u sjećanje velika požrtvovnost roditelja, vjerski odgoj, molitva i rad na uzgoju duhana na škrtoj brdovitoj hercegovačkoj zemlji.
Svakodnevno se vodila borba za goli opstanak obitelji i puko preživljavanje u velikom siromaštvu.
Starojugoslavenska država je imala monopol na otkup duhana, koji je bijedno plaćala i teško žandarski kažnjavala, pa i ubijala ljude za svaki kilogram slobodne prodaje.
Takvo stanje nepravde, koju je narodu nanosila nenarodna velikosrpska vlast, budila je nezadovoljstvo i otpor u hrvatskome narodu, pa i revolt u dječjim dušama.
Stoga se Mate, kao dječak od 10 godina, zauvijek sjećao eksplozije oduševljenja u svome kraju kada je, 10. travnja 1941. godine, proglašena u Zagrebu Nezavisna Država Hrvatska.
Sjećao se radosti i zanosa mladića, svojih rođaka, kada su se ponosno i s pjesmom javljali kao dragovoljci u hrvatsku vojsku, te odlazili na ratišta u obranu svoje hrvatske domovine, koja je odmah bila grubo napadnuta, a hrvatski narod izložen najžešćim četničkim zločinima.
Mate je, kao mali dječak, samo o tome razmišljao i sanjao kada će on narasti i obući hrvatsku vojničku odoru.
No, kao što znamo, nakon samo 4 godine zanosa i slave, vidio je pad i okupaciju svoga Širokoga Brijega i sve patnje, krv i ubijanja tolikih mladića i djevojaka svoga kraja, a posebno ubijanja nedužnih svećenika franjevaca, koji su bili sol i svjetlo svoga naroda.
Uvijek je želio što više znati i učiti, kako bi pomagao svome stradalničkom narodu. Te misli su mu stalno bile u glavi.
Nakon rata završio je osmogodišnju školu u svome mjestu, a zbog materijalne nemogućnosti daljnjeg gimnazijskog školovanja, završio je tečaj za trgovačkog pomoćnika i zaposlio se u trgovini kako bi pomagao obitelji.
Nemirnoga duha, zajedno sa drugim mladićima, pokušavao je organizirano djelovati protiv okupatorske vlasti nove Jugoslavije i domaćih izdajnika. Tako je ubrzo dospio pod udar UDBE i morao je ilegalno otići u Zagreb.
U Zagrebu je, često skrivajući se, radio i uz rad završio gimnaziju, te upisao studij prava na Zagrebačkom sveučilištu.
Na drugoj godini studija, otkrila ga je hercegovačka UDBA, te je bio uhićen i osuđen na 2 godine zatvora na otoku Sv. Grgur. Pisani razlog njegove presude je bio verbalni delikt zauzimanja za samostalnu i slobodnu Hrvatsku.
Nakon zatvora je nastavio studij, uz posao, i dospio do apsolventskog statusa.
U međuvremenu je bio uhićivan 15 puta, ranjavan i neprekidno pod nadzorom UDBE i tako ometan u učenju, životu i radu.
Nakon zasnivanja obitelji, 1966. godine, i dolaska na svijet Božjih darova, četvero djece, došla je i 1971. godina.
Mate je svim srcem, kao zaposlenik u vodstvu poduzeća "Čistoća", zajedno sa istomišljenicima aktivno sudjelovao u pokretu za demokraciju u Hrvatskoj.
Nakon sloma Hrvatskoga proljeća, prijetila mu je stvarna opasnost uhićenja, te je, u dogovoru sa suprugom, odlučio, početkom 1972. godine, otići na rad u inozemstvo, kako bi mogao pomagati obitelji.
Nadao je se da će odsustvo trajati 2-3 godine, no, na žalost, produžilo se na punih 18 godina.
Na zagrebačkom Općinskom sudu vodio se kazneni postupak protiv njih petorice iz vodstva "Čistoće" i to je trajalo godinama.
Obitelj mu je samo povremeno dolazila, a on je uvijek govorio: "Bolje da djeca ostanu u Domovini, makar bez oca, nego da budu s ocem, ali izvan Domovine".
On je ilegalno i anonimno, uz posao, neprekidno pisao i radio za Domovinu.
Uvijek je govorio: "Ja sam u duhu stalno s vama, a samo sam tijelom izvan Domovine".
Vratio se tek 1991. godine, kada je u Austriji, u Beču, ostvario mirovinu.
Nitko nije bio sretniji od njega kada je, pod vodstvom dr. Franje Tuđmana i HDZ-a, ostvarena obnovljena hrvatska država, samostalna i slobodna, suverena i demokratska, međunarodno priznata Republika Hrvatska.
Po političkom uvjerenju bio je istinski pravaš i govorio je: "Ne trebam nikakve položaje, mogu biti i čistač ako treba, ali samo neka sam slobodan u slobodnoj Domovini".
Nastavio je djelovanje, najviše pisanjem rodoljubnih pjesama i drugih rodoljubnih sadržaja, kao što je uvijek činio, jer to je bio njegov život.
Silno ga je pogađalo sve što nam se događalo sa državom nakon 2000. godine. I tada je ogorčeno nastavio sa svakodnevnim pisanjem, što su mu objavljivali najviše na domoljubnim portalima Dragovoljac.com, Hrvatski fokus, Viktimologija, Glas Brotnja i dr.
Tako je bilo sve do nove domoljubne pobjede na parlamentarnim izborima, 8. studenog 2015. godine. Od tada ga je počela slamati zloćudna bolest, ali je radosno dočekao i formiranje nove Vlade Domoljubne koalicije i Mosta, te njeno potvrđivanje u Hrvatskome (državnom) saboru 22. siječnja 2016. godine.
Stanje mu se sve više pogoršavalo, te je preminuo u Vječnu Domovinu u znaku Isusova svjetla Svijećnice, te prešao u krilo Očevo, gdje više nema ni tuge ni boli, ni muke, gdje smrti više nema i gdje je sve radosno i novo, onako kako je i Mate svojim životom u voljenoj ovozemaljskoj Domovini zaslužio.
Njegovo tijelo počivat će do Uskrsnuća u rodnom Širokom Brijegu, srcu hrvatske Domovine.
Ispraćaj će biti u voljenome Zagrebu, gradu svih Hrvata, a pokop u obiteljskoj grobnici uz bistru i šumeću rijeku Lišticu.
Termini će biti objavljeni u posmrtnoj obavijesti Večernjeg lista u četvrtak, 4. veljače 2016. godine.
S najvećom tugom i ljubavlju, njegovi: supruga Ružica, djeca Dominik Domagoj, Stjepan Tvrtko, Blaženka Drina i Petar Krešimir, te unučad: Katarina, Ana, Antonija, Marija i Dmitar Zvonimir.
Pokoj vječni daruj mu Gospodine! Počivao u miru Božjem!

Dr. Ružica Ćavar

Bobani
25-02-2016, 23:54
ŠTO SE ZNA, ŠTO SE NE ZNA I ŠTO SE JE PREŠUTILO O ANTI PAVELIĆU I O RIMSKIM UGOVORIMA. (1)


(Bog! drage Hrvatice i Hrvati,

Mnogo se je truda utrošilo u zadnjih sedam i pol desetljeća da se okleveta osoba dra. Ante Pavelića, a još više se je truda utrošilo da ga se prešuti, da se o njemu ne priča, ne piše mako bi ga se što prije zaboravilo. To je što je naš hrvatski neprijatelj htio; a koliko je u tome uspio, današnje vrijeme nam otkriva da u svojim antihrvatskim nastojanjima naš hrvatski neprijatelj nije uspio. To svjedoče svakodnevne vijesti. To će svjedočiti Hodočašće na Bleiburg idućeg mjeseca svibnja, i Hodočaća svakog mjeseca svibnja sve dotle dok zvijezde budu na nebu sjale, treptale.

U nastavcima ću iznijeti mnoge stvari vezane za život i rad dra. Ante Pavelića. To sam pokupio i sakupio sa mnogih strana, mnogih izvora mnogih opisa, zapisa, knjiga, novina, portala i tome slično. Nastojat ću tu i tamo, gdje se potreba ukaže za bolje razumijevanje, ubaciti moj dodatak. Namjerno sam stavio gore napisani naslov, jer ću kroz ove opise nastojati dati pravedniju sliku Rimskih ugovora, jer ih je bilo više, a ne onaj kojeg je Poglavnik prisilono morao potpisati u svibnju 1941. godine. Otporaš.)


ŽIVOTOPIS DRA. ANTE PAVELIĆA

Podrijetlo, djetinjstvo i mladost:

Pavelići su jedno od velikih bunjevačkih plemena, koja su se iz Hercegovine doselila u Liku. Poglavnikovi roditelji, Mile i Mara r. Šojat su se iz Krivog puta u Lici doselili u Bradinu na Ivan Planini u Hercegovini. Ondje je 14. srpnja 1889. rođen Ante Pavelić. Ante je rođen u maloj obitelji, imao je samo jednog brata, Josipa, koji je bio profesor latinskog i grčkog jezika. Pavelići su bili tipičan primjer hrvatske obitelji u dinarskome kraju; bili su pošteni, radišni i ponosni na svoje podrijetlo.

Ante Pavelića otac je radio na gradnji željezničke pruge. Osnovnu školu je polazio u mnogim bosanskohercegovačkim mjestima. Od 1902. do 1906. polazi Klasičnu isusovačku gimnaziju u Travniku, 1906. je radio kao pružni radnik na željeznici Sarajevo-Višegrad, 1907. polazi gimnaziju u Senju, 1909. gimnaziju u Karlovcu, a zatim u Zagrebu. U Zagrebu je maturirao 1910. godine, te se upisao na pravni fakultet zagrebačkog Kraljevskog sveučilišta Franje Josipa. Diplomirao je 1914.

Tjedan dana po završetku pravnih nauka na sveučilištu u Zagrebu, dobio je svoje prvo zaposlenje. Poslan je u Šibenik da vodi gradnju zgrade dočasničke škole i stanove za osoblje krugovalne postaje „Marconi“, na poluotoku Mandalini. Šef gradilišta Karl Panger bio je očajan kad je saznao da su mu za voditelja gradilišta poslali pravnika, ali Pavelić ga je umirio: „Umirite se, gospodine poslovođo, sigurno je neki tehničar poslan k vojnom sudu za sudca pa je ravnotežje zadržano i Monarhija može mirno ratovati. Ja ću već udovoljiti zahtjevima koji će na mene biti postavljeni i vi ćete biti zadovoljni, a sgrade će biti gotove sigurno prije prve pomorske bitke pred Šibenikom“.

To je bio njegov prvi susret s Dalmacijom, te je dobio zadaću da kao Hrvat koji poznaje zemlju i jezik nađe zidare kojih je u Šibeniku bilo vrlo malo. U šibeniku je živio oko godinu i pol dana, a stanovao je kao podstanar u kući na šibenskoj rivi. 1915. se vratio u Zagreb i stekao doktorat prava. Ante Pavelić je putovao po cijeloj Hrvatskoj i upoznao je Hrvate iz svih krajeva, te je shvatio da regionalne podjele Hrvata samo razdvajaju braću. Imao je prijatelje i suradnike iz svih mogućih dijelova Hrvatske i iseljeništva i sve ih je jednako volio i nije pravio razlike među njima. Došao je u dodir i s a Hrvatima muslimanske vjeroispovijesti, koje je jako poštivao. Družeći se s njima još kao dijete, osvjedočio se o istinitosti nauka dr. Ante Starčevića, koji je muslimane iz Hrvatske smatrao sastavnim dijelom hrvatskoga naroda.

Budući da se rodio pod seljačkim krovom i potomak je stare seljačke obitelji, još kao mladić je radio teške fizičke poslove, te se tako upoznao sa životom radnika i seljaka, i to baš u onim krajevima u kojima se živjelo vrlo oskudno. Odatle dolazi njegovo razumijevanje i poštovanje prema seljacima, koje je smatrao temeljem naroda. Od 1915. do 1918. je radio kao odvjetnički perovođa u odvjetničkoj pisarnici A. Horvata, predsjednika Hrvatske Stranke Prava, a nakon završene prakse, od 1918. je odvjetnik u Zagrebu. Njegova žena se zvala Maria Pavelić rođ. Lovrenčević. S njom je imao troje djece- kćerku Višnju (rođ. 1922-2015), sina Velimira(1924.) i drugu kćer Mirjanu(1926.). Kao gimnazijalac pristupa Hrvatskoj stranci prava, Bio je vrlo inteligentan i poduzetan, te se brzo uspeo do samoga vrha Hrvatske stranke prava. 1918. ulazi u vodstvo stranke, postaje član Poslovnog odbora, zatim tajnik i potpredsjednik HSP-a. 1921. godine je izabran za gradskog zastupnika u Zagrebu, 1927. za oblasnog, a zatim, zajedno s dr. Antom Trumbićem, za narodnog zastupnika Hrvatskog Bloka koji se sastojao od Hrvatskog seljačkog republikanskog saveza, Hrvatske stranke prava, Hrvatskog radničkog saveza te Hrvatske federalističke seljačke stranke. U krilu HSP-a ustrojio je godine 1926. Hrvatsku pravašku republikansku omladinu (HPRO), iz koje će kasnije nastati Hrvatski domobran.

U ime HSP-a kontaktirao je s Nikolom Pašićem radi slabljenja Radićeve stranke. U lipnju 1927. predstavljao je zagrebačku gradsku općinu na europskom kongresu gradova u Parizu, a na povratku je u Rimu izaslaniku talijanske vlade R.F. Davanzatiju u ime HSP-a predao promemoriju u kojoj se Italiji nudi suradnja u rušenju Jugoslavije. Očekuje talijansku pomoć u uspostavi i zaštiti nezavisne hrvatske drzave, te iznosi spremnost na teritorijalno, političko, ekonomsko i vojno prilagođavanje talijanskim interesima. Na parlamentarnim izborima 1927. izabran je, zajedno s dr. Antom Trumbićem, za narodnog zastupnika Hrvatskog Bloka koji se sastojao od Hrvatskog seljačkog republikanskog saveza, Hrvatske stranke prava, Hrvatskog radničkog saveza te Hrvatske federalističke seljačke stranke.

U Skupštinu je otišao nakon oštrih diskusija u Hrvatskoj stranci prava, gdje je bila jaka opozicija, da kao pravaški predstavnik ode u Beograd i tamo zaprisegne kralju. U svojim govorima u beogradskoj skupštini istupio je protiv velikosrpske politike i izjašnjavao se za hrvatsku samostalnost i neovisnost; usmjeravao je pravašku mladež i pokrenuo listove Starčević i Kvaternik. Za vrijeme atentata na prvake HSS-a u beogradskoj Skupštini, dr. Ante Pavelić je bio jedini koji se nije sakrio pod klupe! Nakon atentata, 20. lipnja 1928. Hrvatska stranka prava, jednako kao i Hrvatska federalistička stranka pristupa u klub Seljačko-demokratske koalicije, u jesen 1928. pokreće list Hrvatski domobran s programom ostvarenja samostalne hrvatske države i istoimenu organizaciju.

Nastavlja se.

Bobani
10-03-2016, 02:22
ŠTO ZNAČI RIJEČ "USTAŠA" ZA HRVATSKI NAROD!

Danas mi se netko javio. Po pisanju bi moglo biti iz Hrvatske. Meni predbacuje moje hvalisanje Poglavnika, NDH, Ustaše, HOS-e i sve ono što je vezano za ostvarenje Hrvatima prve njima Hrvatske Države kroz 839 godina. Piscu ne znam ime a potpisao se je korisničkim imenom "ljuti gavran". Priznajem da sam taj njegov e-mail pročitao tri (3) puta. Prvi put kao pismo, drugi put laganije i razmišljajući o svemu što je on napisao. treći put sam uzeo paper i olovku te zabiljkežio neke primjedbe, jer nisam mogao ostati ravnodušan. Ja bih rekao da je on svoje pismo napisao po pamćenju priča raznih "prvoboraca" iz titinih sedam (7) ofanziva.
Kako nam za mjesec dana dolazi najslavniji i najdržavotvorniji dan hrvatskog naroda Deseti Travnja, ovako sam mu napisao i poslao. Oslovio sam tog čovjeka sa: Bog! dragi moj Mrginjdžija.

From Annie Boban <froate@hotmail.com>; Wed 3/9/2016 10:20 PM

Bog! dragi moj Mrginjdžija,

Pročitao sam tvoje e-mail pismo danas 9 ožujka 2016. Nisam mogao više durati a da ne odgovorim jednom za uvijek onima koji misle kao i ti. Hvala ti što si me izazvao da sam ti ovo morao napisati što sam napisao, jer me na to sile kosti onih Hrvatica i Hrvata koji su svoje živote dali u obrani Ustaških Načela, a ta su načela stvorena za stvaranje Hrvatske Države i obranu iste. Nije meni namjera razjarivati prošlost, već je meni namjera ISTINU PISATI O NAŠOJ SLAVNOJ HRVATSKOJ PROŠLOSTI U KOJU SPADA I NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA. Pročitaj ovo, kopiraj i dijeli prijateljima i neprijateljima hrvatskog naroda.

Iskreni pozdravi tebi i svim tvojima.

Bog! Milan. ZDS!



ŠTO ZNAČI RIJEČ USTAŠA ZA HRVATSKI NAROD

Mišljenja sam da oni državotvorni Hrvati kojima je na srcu Hrvatska Država moraju sustavno i bez prestanka ponavljati vrline, samoprijegor, žrtve i ljubav hrvatskih vojnika koji su bez ikakovih ograničenja vrvili u borbene redove i postrojbe HOS-a 1941-1945. Naš zajednički neprijatelj je imao preko sedam desetljeća dovoljno vremena ocrniti, oblatiti, oklevetati hrvatskog svetog vojnika NDH. To se je sve radilo iz mržnje i vremenske politike. Kada kažem "vremenske politike" tim mislim reći da je mjerilo svake politike usmjereno na osvajanju državne vlasti, učvršćivanje državnog autoriteta. Svjedoci smo tih promjena danas u Hrvatskoj. Za vrijeme politike Stjepana Mesića, Ive Josipovića i premjera Zorana Milanovića, svako klevetanje i ocrnjivanje ideja i vojnika NDH bilo je dozvoljeno. To se zove POLITIKA a svaka politika ima svoja načela preko kojih izražava svoju volju. U ovom slučaju ta "volja" je bila klevetanje i ocrnjivanje hrvatskog državotvornog imena koristivši se ustaštvom i idejama NDH.

Ja ću ovdje nastojati biti kratak, držeći se Jean Jacques Rousseau izreke: Što se sve ukratko kaže, nije se dovoljno reklo da bi se moglo sve razumijeti, te iznijeti moje mišljenje o Ustašama i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, NDH. Mile Boban, Otporaš.

PRAVI SMISAO RIJEČI ŠTA ZNAČI ZA HRVATSKI NAROD ŠTA ZNAČI "USTAŠA":

(1) Ustaša je smisao svakog ljudskog života. Ako dobro živiš, onda si u pravom USTAŠA. Ako loše živiš, onda živiš kao oglođana kost: Nitko te neće.

(2) Ustaša je jedna značajna riječ koja se ne izgovara u neispraznost. Kada izgovaraš riječ USTAŠA, puna su ti usta slatkoće, mekoće i ukusa.

(3) Ustaša je Fantom koji ne da mira svim onima koji loše misle i koji svoje misli u djelo sprovode, drugim riječima Ustaša je borba protiv zla.

(4) Ustaša je izvor snage za svaki napredak!

(5) Ustaša je svijetlo u tami koje te vodi u bolju budućnost!

(6) Ustaško srce je veliko i darežljivo!

(7) Ustaša neće tuđe. Ustaša brani svoje!

(8) Ustaša je plug i hrana i hrvatskome narodu obrana!

(9) Ustaša se ne rađa, Ustaša se odgaja!

(10) Ustaša ima dvije vrste: oni koji već jesu i oni koji žele biti Ustaša!

Nadam se poštovani čitatelji da će vam ovih 10 točaka o vrlini Ustaše poslužiti kao i svakom kršćaninu DESET BOŽIJIH ZAPOVJEDI!


GOVORITI ISTINU O USTAŠAMA JE GOVORITI ISTINU O HRVATSKOJ!

Što mora znati svaka Hrvatica i svaki Hrvat o Ustašama!

1.) Ustaša je revolucionarni borac, koji se dobrovoljno i sviestno bori za uzvišene ciljeve podpune slobode i samostalnosti Hrvatske.

2.) Za Ustašu nema mira, nema počinka, nema i ne smije biti nekog promatranja iz prikrajka.

3.) Ustaša radi i bori se, uvijek djelatno, uvijek u prvim redovima. On može ili podpuno pobjediti ili u borbi izginuti.

4.) Ustaša ne poznaje nikakve sredine: On traži posvemašno ostvarenje Hrvatske Države izražene u Ustaškim Načelima, tj u svojim povijesnim granicama.

5.) Za Ustašu postoje iznad svega Bog, Poglavnik i Nezavisna Država Hrvatska.

6.) Uzvišena ustaška borba temelji se na Ustaškim Načelima, koja je postavio Poglavnik 1. lipnja 1933. u Glavnom Ustaškom Stanu. U tim je načelima Poglavnik na najdivniji i najsavršeniji način obuhvatio sve vjekovne težnje i zahtjeve hrvatskoga naroda. Dok su u prošlosti razne političke stranke sastavljale i objavljivale na tucete raznih svojih »programa«, u kojima nije gotovo ništa rečeno, Poglavnik je u 17 točaka Ustaških Načela ovjekovječio sve misli, sve želje, sva stremljenja hrvatskoga naroda kroz vjekove, obuhvatio je sve ono što hrvatski narod traži i očekuje od svoje države.

7.) Ustaška su načela stoga Evandjelje, vjerovanje svakog Hrvata, a život po njima znači narodnu potrebu, narodnu sreću, družtvovnu pravdu, narodno poštenje, znači sretnu i čestitu budućnost Hrvatskoj i hrvatskom narodu.

8.) Život Ustaše mora se temeljiti na ustaškim načelima, pa tko se njih ne drži u svome javnom i posebničkom životu, nije Ustaša.

9.) Za Ustašu Država Hravtska je najveće blago što ga možemo imati. Tijekom dugih stoljeća hrvatski je narod morao stradavati i podnašati mnoge nedaće samo stoga, što je svojedobno nesrećom i neslogom velikaša izgubio svoju državu, jer nije bilo u pravom smislu Ustaša.

10.) Želje Ustaše su želje hrvatskog naroda da ima svoju Hrvatsku Državu, a narod bez države ne znači ništa, pa ako bi svojom nerazboritom politikom ili kojom nesrećom opet izgubili državu, nestalo bi nas brzo i kao naroda.

11.) Dužnost je stoga svakog Ustaše, svakog Hrvata, da uvijek i svugdje najodlučnije brani Nezavisnu Državu Hrvatsku, - možemo mi nju danas nazvati i Neovisna Dražava Hrvatska - ali uvijek braneći državu braniš i svoj dom, svoj narod, svoje ognjište, svoju djecu, braniš i svoju budućnost.

12.) Nezavisna Država Hrvatska nije bila ustaška država nego Hrvatima Hrvatska Država. Zato i jest i mora biti svakom Ustaši/Hrvatu najveća svetinja Hrvatska Država, za koju mora uvijek biti spreman voditi borbu, a ako je potrebno i svoj život spremno za nju dati.

13.) Poglavnik dr. Ante Pavelić je jedini vodja hrvatskoga naroda i najveći čovjek naših vremena. On je za Ustašu i hrvatski narod svetost.

14.) Poglavnik dr. Ante Pavelić najveći je Hrvat sviju vremena koji je stvorio Ustaški Pokret, ne za Ustaše, nego za borbu Hrvatske Države. On je kroz ustašku borbu osloboditelj hrvatske domovine i uskrisitelj starodrevne Nezavisne Države Hrvatske.

15.) Ustaški rad, Ustaška borba, Ustaške patnje, Ustaške žrtve, Ustaška strpljivost i cijeli život jednog Ustaše su najsjajniji prilog naše hrvatske povijesti.

16.) Njegova je zasluga, da se je hrvatski narod nakon osam stoljeća otresao tudjinskih gospodara i da sada živi opet svoj na svome u uspostavljenoj državi.

17.) Pojavom Poglavnika ja stoga od najveće povijestne važnosti za hrvatski narod.

18.) Poglavnik je bio jedini vođja, jedini autoritet u stvaranju Nezavisne Države Hrvatske Deseti Travnja 1941. godine.

19.) Svi drugi hrvatski političari iz tog vremena su zatajili, utajili, zanijekali i oglušili se na želje hrvatskog naroda za svojom Državom Hrvatskom. Samo je On, Poglavnik, Božijom Providnošću u tim ratnim danima uzeo kormilo Hrvatske Države u svoje čvrste i čelične ruke, samo je On mogao zapovijedati, samo je On ima pravo voditi državnu politiku u ta ratna vremena i suprostaviti se srbokomunističkoj i četničkoj agresiji. Svi su drugi samo njegovi vojnici, koji mu pomažu u izgradnji hrvatske države.

20.) Poglavnik dr. Ante Pavelić je uvijek do sada imao pravo, kada se radi o Hrvatskoj Državi. On ima pravo sada, i imat će pravo i u buduće. Sve što je On činio, makar to na čas nekome izgleda i nerazumljivo, sve je to bilo za sreću i probitk Hrvatske i hrvatskog naroda.

21 Ustaštvo je u tim ratnim vremenima bilo jedinim jedinim predstavnikom hrvatskog narodao. Svi ostali su se borili protiv već postojeće Hrvatske Države. To je današnja činjenica koju možemo požaliti, ali ne i zanijekati.

22.) Bit ustaštva je duboka ljubav za domovinu a kroz domovinu i Poglavnika, a kroz Poglavnika vječna spremnost: braniti hrvatski dom, hrvatska ognjišta, hrvatske granice i hrvatsku posebnost, te stvaranje i odgajanje zdravog narodnog naraštaja.

23.) Težnje hrvatskog naroda mogu se oživotvoriti samo kroz borbu Ustaških Načela.

24.) Da nije bilo Ustaša ne bi bilo ni Nezavisne Države Hrvatske. I dok bude Ustaša bit će i Hrvatske.

25.) Ustaštvo i hrvatstvo jedna je savršena cjelina i ne može se više nikada zamisliti jedno bez drugog.

26.) Ustaštvo stvara novog čovjeka u novom poredku. Novi hrvatski čovjek, što znači Ustaša, mora biti čovjek dužnosti, odgovornosti, rada, borbe, poštenja, junaštva, pregaralaštva, mora bit podpun čovjek i Hrvat.

27.) Taj novi čovjek, Ustaša, mora u svom radu i u svom javnom i posebničkom životu spojiti sve nove vrline ustaštva s vrlinama starih Hrvata, vječnih boraca i ratnika.

28.) U najtežim momentima za Hrvatsku na bojištu su bili samo i jedino Ustaše. Bilo u tudjini, bilo u domovini, po zatvorima ili zatočeništvu, Ustaše su nosili luč osloboditeljske borbe i oni su uz najteže patnje i muke, konačno i za sva vremena pobiedili.

29.) Da nije bilo mučeničke ustaške krvi, da nije bilo nadčovječnog stradanja ustaških mučenika, da nije bilo mrtvih ustaških glava, nikada ne bi bilo došlo do uspostave Nezavisne Države Hrvatske.

29.) Ti Ustaše, koji su uzpostavom N. D. H. završili prvi i najteži dio hrvatske osloboditeljske borbe, ti su Ustaše i danas sa svojim idejama na bojištu, na svim bojištima, kako Hrvatske, Evrope, tako isto u cijelom svijetu. Oni su izvojevati i konačnu hrvatsku pobjedu, što se je i bez Njih, Ustaša, dokazalo u Domovinskom ratu.

30.) Biti Ustaša, znači biti idealni borac, koji preko svih izkušenja, preko svih patnja, preko svih nedaća, najvećom strpljivošću mora doći do konačnog uzvišenog cilia.

31.) Ustaša mora biti uvijek prvi u borbi, uvijek prvi u opasnim podhvatima. On mora biti strpljiv i mora vjerovati u Poglavnikove ideje koje će sve na najbolji način riješiti u korist probitaka hrvatskog naroda.

32.) Ustaša mora i u najtežim momentima, kad netko misli da izvjesne stvari nisu na mjestu, On mora ostati Ustašom na svom mjestu, imajući na umu, da se sve stvari ne mogu odmah riješiti.

33.) Ustaša, dakle vjeruje: u Boga, Hrvatsku, svoju obitelj, u svoju vjeru, stegu, poštenje, strpljenje, ustrajnost, a povrh svega rad i opet rad, temelji su našeg konačnog uspjeha.

34.) Ustaša je mali čovjek. On je dijete seljačko i radničke kućice. Stoga Ustaša nikada ne smije zaboraviti na svoj dom i na svoje ukućane.

35.) Ustaša u saobraćaju s malim čovjekom mora uvijek ostati uljudan i pristupačan i nikada ne smije smetnuti s uma, da su seljak i radnik temelji države, koji svojim radom, svojim žuljevima drže, a svojim mišicama brane državu.

36.) Za Ustašu je jedna od najvažnijih stvari stega. Ona je jedna od najjačih i najglavnijih vrlina, koja mora resiti svakog Ustašu.

37.) Vojska bez stege, pokret bez stege, rad bez stege, propast je za narod i državu.

38.) Ustaša je stoga stegovan i jedan od glavnih preduvjeta uspjeha. Onaj, koji danas sluša, koji danas izvršuje zapoviedi svojih predpostavljenih, taj će sutra izdavati zapoviedi, taj će drugima nalagati.

38.) Neka se svaki zapovjednik prenese u stanje onih koji slušaju, a isto tako svaki onaj korak se zapovieda u stanje onih, koji zapoviedaju. Svaki si mora postaviti pitanje: »što bi bilo, kad bih ja bio na njegovom mjestu«?

39.) Ustaški se vojničar, kao i svaki pripadnik Ustaškog Pokreta, mora uvijek i svugdje ponašati ćudoredno.

40.) Ustaša mora služiti kao uzor svakom Hrvatu.

41.) Ustaša se mora okaniti svake psovke, jer je ona naša narodna sramota, koja dolikuje samo prostaku.

42.) Ustaša ne smije pijančevati, ne smije posjećivati sumnjiva noćna zabavišta.

43.) Ustaša ne smije zalaziti u sumnjiva ženska društva.

44.) Ustaša mora čitav svoj posebnički život temeljiti na obitelji.

45.) Ustaša mora biti predstavnik i čuvar svega onoga što je hrvatski narod kroz vjekove stvorio, a što se može jednom riječi nazvati našim narodnim duhovnim blagom.

46.) Ustaša ne smije biti laktaš, koji bi se borio za položaje, za čin ili za lagodni život.

47.) Ustaši je glavna stvar dužnost, pa makar ju on vršio kao obični čarkar ili kao najviši častnik ili dužnostnik.

48.) Svaki Ustaša mora biti svijestan toga, da će se njegov marljiv i savjestan rad prije ili kasnije nagraditi sa strane zapovjedništva, pa stoga ne smije nikada on sam isticati svoje zasluge i tražiti svoje promaknuće ili odlikovanje.

49.) Ustaši ne smije nikada biti vojnićki život neugodan. Hrvat je kroz vjekove bio vojnik, bio je junak, bio je ratnik. Stoga za svakog Ustašu mora biti najveća čast ako dođe u vojničke redove i kao vojnik čuvati državu, granice i hrvatska ognjišta.

50.) Ustaša je dvojstruki Hrvat, jer kao vojnik/Ustaša kroz mnoga stoljeća pronio je slavu Hrvatskoj na svim bojištima.

51.) Ustaša/Hrvat kao vojnik dao je najveće priloge u stvaranju Nezavisne Države Hrvatske, a uz to i stvaranje i Evrope.

52.) Ustaša kao vojnik nije rob. Najveći gospodin, najveći čovjek je onaj, koji s puškom na ramenu, pa makar bio i običan čarkar, služi domovini.

53.) Stoga je najveća podlost, najveći zločin, ako bi se netko želio izmaknuti vršenju vojničke dužnosti, ili ako za vrieme vršenja svojeg djelatnog razdoblja pokušava izmaknuti redovitim vojničkim poslovima.

54.) Dužnost Ustaše Hrvata kao vojnika, ma kakva ona bila, uvijek je uzvišena i rad u vojsci mora se smatrati dostojnim i potrebnim. To je život Ustaše!

i 55 i peta točka Ustaških Vrlina je ta da svi Hrvati nisu mogli biti Ustaše, jer nisu mogli nostiti težinu ustaškog KRIŽA. Zato nam je danas, poslije 71 godinu, slika jasnija zašto smo mi Hrvati izgubili našu svetu i dragu Nezavisnu Državu Hrvatsku u svibnju 1945. godine. Izgubili smo ju zato što se svi Hrvati nisu za istu htjeli boriti. Za kraj citiraću dio izreke Maksa Luburića iz njegova povijestnog govora Hrvatima za Deseti Travnja 1968:

"Oni koji bi htjeli svoj rat, svoj bivši rat, proslijediti u ustaško/partizanski rat među našim sinovima SU IZDAJNICI HRVATSKE STVARI!"
Mile Boban, Otporaš. TRUP = "T"ajni "R"evolucionarni "U"stački "P"okret. Priopćio Mile Boban, Otporaš.

Bobani
19-03-2016, 14:11
KRONOLOGIJA ZBIVANJA U ŽIVOTU POGLAVNIKA DR. ANTE PAVELIĆA

(Prenosim iz časopisa "USTAŠA" br.19. god.X., listopad-prosinac 1983., st. 13 kronologiju iz Poglavnikova života. Koliko god truda se je uložilo da se prikupi i stave ovo što se je stavilo i napisalo, još uvijek nije dovoljno jer se nisu svi detalji pronašli i napisali. Zato ovim putem prilažem MOLBU svim onima koji imaju ljubav, želju, znanje, važne podatke da nastave nadopunjati i ispravljati ovu Kronologiju Zbivanja u Životu Poglavnika za stvaranje Hrvatske Države najviše poznate kao: NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA, NDH. Ovim putem želim čestitati svima Sretan Uskrs i Sretan deseti Travnja! Mile Boban, Otporaš.)

IZ ŽIVOTA NAŠEG POGLAVNIKA

Najvažniji nadnevnici u životu Poglavnika dra. Ante Pavelića (1889-1959.)

1889. - Rođen u selu Bradini na Ivan Planini, kotar Konjic u Hercegovini, od orca Mile Pavelić-Serdara i majke Marije rođ. Šojat (Ličanka bunjevačkog poriekla) - (14 srpnja).

1910. - nakon što je pohađao muslimanski mejkteb u Jezeru i pučku školu u Jajcu, u Bosni, te gimnaziju u Travniku (kod Isusovaca), Senju, Karlovcu i Zagrebu, upisao se na pravni fakultet zagrebačkog sveučilišta.

1912. - Povodom atentata na banskog namjesnika Slavka pl. Cuvaja, uhićen u Zagrebu kao član pravaške sveučilišne mladeži te bio tjedan dana u iztražnom pritvoru.

1915. - Promoviran na čast doktora pravnih znanosti na zagrebačkom sveučilištu. Radi kao perovođa u odvjetničkoj pisarni dra. Aleksandra Horvata, predsjednika Matice Hrv. Stranke Prava (HSP).

1918. - Početkom godine optiran u Poslovni odor Hrv. Stranke Prava, a zatim izabran njezinim tajnikom (28 studenoga).

- kao član Poslovnog odbora HSP osuđuje nezakonito i nasilno stvaranje "Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca" (2. prosinca).

- Iste godine otvara svoju vlastitu odvjetničku pisarnu u Gundulićevoj ul. br. 22 u Zagrebu.

1919. - Kao tajnik HSP supodpisuje s predsjednikom drom. Vladimirom Prebegom obnovljeni program stranke, koja zahtjeva uzpostavu hrvatske državne samostalnosti te izjavljuje da je HSP "građanska, seljačka i radnička stranka", koja je "republikanska, jer je demokratska (1.III.)

- U razdoblju od 1919. do 1929. deluge u Hrv. Stranci Prava, koja ga bira svojim podpredsjednikom; a u Hrv. Konjaničkom Sokolu, u pravaškoj radničkoj i sveučilišnoj mladeži (HPRO) te sudjeluje u utemeljenju Građanske Zaštite i družtva "Katarina Zrinska". Hrv. Akademski Pravaški klub "E. Kvaternik" bira ga svojim začastnim članom. Objavljuje članke u listovima "Hrvatsko Pravo", Hrvatska Misao, "Pravaš", "Hrvat", "Hrvatski Blok" i t.d.


1920. - Putuje u Beč, gdje uzpostavlja vezu s Hrvatskim Komitetom (Odborom, mo.) na čelu s generalpukovnikom Stjepanom barunom Sarkotićem, koji se bori za uspostavu hrvatske samostalnosti (veljaša). Zajedno s Rudolfom Vidakom osniva tajne revolucionarne trojke po Hrvatsko.

- U jesen 1920. zajedno s desetoricom radnika osniva Hrvatski Radnički Savez (HRS) koji će s vremenom postati glavna hrv. sindikalna središnjica te pokreće glasilo "Hrvatski Radnik".

1921. - U ljetu bran petoricu obtuženih na "veleizdajničkom process", kojega je srbijanski sud poveo proti dru. prof. Milanu pl. Šufflayu i drugovima u Zagrebu.

- Surađuje sa Stjepanom Radićem kao predstavnik Hrv. Stranke Prava u Hrvatskom Bloku (HRSS, HSP, i Hrv. Zajednica, 1921.1922).

- Biran grad skim zastupnikom Zagreb (11.XI.)

1922. - Oženio se Marom Lovrenčević, kćerkom pravaškog književnika i novinara Martina Lovrenčevića. U brake rodeo mu se sin Velimir i kćerke Višnja i Mirjana.

- Predstavlja grad Zagreb na Kongresu europskih grad ova u Pragu.

1927. - Na zagrebačkim oblastnim izborima izabran oblastnim zastupnikom na listu drugog Hrvatskog Bloka (Hrv. Stranka Prava i Hrv. Selj. Rep. Savez - 23 siečnja).

- Na prvoj sjednici oblastne skupštine u Zagrebu zahtjeva uzpostavu samostalne Države Hrvatske (23. veljače).

- Kao izaslanik gradskog vieća grada Zagreba predstavlja hrvatski glavni grad na Kongresu europskih gradova u Parizu (koncem lipnja).

- U Rimu traži od izaslanika talijanske blade da Italija izjavi da ne teži za hrvatskim zemljama na Jadranu (početkom srpnja).

- Na izborima za gradsko zastupstvo ponovno izabran gradskim zastupnikom Zagreba (4.XI.).

- Na skupštinskim izborima izabran s 9.749 glasova narodnim zastupnikom za grad Zagreb, na list Hrv. Bloka (Hrv. Stranka Prava, Hrv. federalističke Selj. Stranke i Hrv. Rep. Selj. Savez). Hrv. Seljačka Stranka Stjepana Radića dobila 2.351 glass (11. studenog).

- U svom prvom nastupu u beogradskoj skupštini prosvjeduje proti velikosrpskoj nasilnoj vladavini i zahtjeva "uzpostavu hrvatske državne samostalnosti" (28 listopada).

- U svojim govorima u beogradskoj skupštini neprekidno zahtjeva hrvatsku državnu samostalnost, iznaša velikosrpsko gaženje hrvatske slob ode i izkorištavanje hrvatskog seljačtva, radničtva i građanstva. (1927-1928.).

- U Skoplju brani makedonske sveučilištarce, obtužene zbog pripadnosti Unutarnjoj Makedonskoj Revolucionarnoj Organizaciji (VMRO) - prkoseći srbijanskim prietnjama (7. prosinca).

1928. - Početkom godine putuje u mađarsku, gdje se wastage s kraljevskim namjestenikom admiralom Horthy-em i državnim tajnikom Goemboes-om te novinarima, kojima iznaša hrvatski zahtjev za državnu samostalnost.

- U ime Hrvatskog Bloka pristupa nakon atentata na Stjepana Radića - Zastupničkom klubu Hrvatske Seljačke Stranke, radio jedinstvene oporbe velikosrbstvu (2 kolovoza).

- Utemeljuje organizaciju Hrvatski Domobran, kao borbenu obćehrvatsku postrojbu proti velikosrpskom nasilju (1 listopada) te pokreće istoimeni tjednik u Zagrebu (16 studenog).

1929. - Nakon proglašenja velikosrpske diktature kralja Aleksandra Karađorđevića, zajedno sa svojim najbližim suradnicima na čelu sa Stipom Javorom, utemeljuje "Ustašu" - hrvatsku revolucionarnu organizaciju (UHRO) na tajnom sastanku u prostorijama Stranke Prava, Jelačićev Trg br. 6 u Zagrebu (7. siečnja).

- Polazi u prvu emigraciju, u Beč, gdje nastavlja suradnju s Hrvatskim Komitetom (Odborom, mo.) (17. siečnja).

- U Sofiji podpisuje "Sofijsku deklaraciju" s predsjednikom Makedonskog Nacionalnog Komiteta drom. Konstantinom Staniševom i ostalima, o hrvatsko-makedonskoj suradnji u oslobodilačkoj borbi za nezavisnost Hrvatske i Makedonije (20. travnja).

- Posjećuje Carigrad, gdje izvješćuje turske činbenike o hrvatskim zahtjevima za samostalnost (početkom svibnja).

- Velikosrbski "Sud za zaštitu države" osuđuje ga na smrt u odsutnosti (17. srpnja u Beogradu).

- U Beču objavljuje političku razpravu "Uzpostava hrvatske države - trajni mir na Balkanu", na njemačkom i francuzkom jeziku (koncem srpnja).

- kao prvi hrvatski narodni zastupnik u emigraciji predate Apel Družtvu naroda u Ženevi, Švicarska, tražeći uzpostavu hrvatske slobode i državne neovisnosti (1. rujna).

- God. 1929.-1931. Poglavnik dr. Ante Pavelić
radi na uzpostavljanju međunarodnih veza koristnih za hrvatsku oslobodilačku borbu i prikuplja ustaše, koji se vježbaju za revolucionarni rad u logoru Janka Puszta u Mađarskoj, Borgotaro i drugima u Italiji.

1930. - Razoružava beogradskog agent Grubara, koji je pokušao izvršiti atentat na njega u Muenchenu. (Pukovnik HOS-a Ivan Perčević u saslušanju u prostorija Udbe u Zagrebu 3 siječnja 1947. godine ne spominje pokušaj tog atentata koji se je dogodio 15.X.1931. godine u Beču a ne u Muenchenu. Zapisnik HDA, Zagreb, priredio dr. Željko Karaula, mo.)

- Pokreće vjesnik "Ustaša" (svibanj).

1932. - Prema odredbi Poglavnika Glavni Ustaški Stan objavljuje Ustaški Ustav, Propis o provođenju ustaške organizacije, o novačenju, udjelbi i prisegi, Propis o ustaškoj odori, opremi i zastavi te props o vraćanju u domovinu (1 srpnja).

- Prema odredbi Poglavnika započinje Velebitski Ustanak u Lici, kojega započinje Prvi ustaški rom na čelu s Ivanom Devčićem-Pivcem, Stipom Devčićem i Rafaelom Boban (27.VIII.).

1933. - Poglavnik objavljuje Ustaška Načela, u kojima je u 15 (kasnije 17) točaka sažeo hrvatske narodne težnje za slobodom, državnom nezavisnošću i socijalnom pravicom (1. lipnja).

1934. - U Marelju, Francuzka, izvršena ustaška smrtna osuda nad kraljem-tiraninom Aleksandrom Karađorđevićem (9. listopada). Poglavnik uhićen na viest o atentatu te zatvoren od talijanskih fašističkih oblasti u torinskom zatvoru, gdje ostaje osamnaest mjeseci.

1935. - Sud u Aix-en-Provence, Francuzka, osudio na smrt po drugi puta dra. Antu Pavelića, smatrajući ga odgovornim zbog marseljskog atentata (veljača 1936.).

- Nakon izlazka iz torinskog zatvora (18.V.1936.) boravi između godina 1935. i 1941. u talijanskom gradu Siene, pod nadzorom talijanskog redarstva. ustaški logori su razpušteni od Talijana, ustaše razoružani i zatočeni u južnoj Italiji, na Sardiniji i Liparima. Beograd nekoliko puta traži izručenje Poglavnika i ustaše.

- Objavio roman "Liepa plavka" o marseljskom atentatu na hrv. jeziku (1936.) i političku razpravu "Strahote zabluda" (1937. na talijanskom, a 1941. na hrv. jeziku).

1941. - Nakon beogradskog Simovićevog puča Poglavnik poziva hrvatski narod na stank proti Jugoslavije, putem krugovalne postage Glavnog Ustaškog Stana "Velebit" u Firenci, Italija. (6. travnja). U Pistoji, sjeverna Italija, okuplja se oko 500 ustaša i postrojava u borbene satnije za oslobođenje domovine.

- Pukovnik Slavko kvaternik proglasuje u Zagrebu uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske "u ime Poglavnika dra. Ante Pavelića (10 travnja).

- Poglavnik se vraća sa svojim ustašama u Domovinu preko riečkog most (13. travnja).

- Poglavnik dr. Ante pavelić oblikuje prvu Hrvatsku Državnu Vladu, kojoj je inna čelu, dok je dr. Osmanbeg Kulenović njezin podpredsjednik. (17. travnja).

- Poglavnik proglašuje Zakonsku odredbu o hrv. državljanstvu, grub i zastavi (30. travnja).

- Na pritisak Njemačke i Italije Nezavisna Država Hrvatska prisiljena podpisti Rimske ugovore, kojima jedan dio Dalmacije (oko 20.000 čet.km s 200.000 stanovnika) pads pod Italiju, dok je Aimone, vojvoda od Spoleta označen "budućim hrvatskim kraljem". Prema izjavi Poglavnika, ovoje bio najtužniji dan u njegovu životu, a razoružana Hrvatska se nije mogla oduprieti tuđinskoj premoćnoj sili (18. svibnja). Ovi nametnuti ugovori poništeni su god. 1943., a talijanski prince nastojanjem Poglavnika nikada nije stavio nogu na hrvatsku zemlju.

- Poglavnik održao svoj prvi prograkatski govor na Markovu Trgu u Zagrebu, u kojem je iztakao, da unatoč Rimskih ugovora NDH neće biti sastavnim dielom "ni jedne strane države, pa ni u najblažem obliku" (21. svibnja 1941.).

- Poglavnik objavio Zakonsku odredbu o velikim javnim radovima u Hrvatskoj (24. svibnja).

- Poglavnik i Hrvatska Državna Vlada odredili hrvatsku granicu na Drini (8. lipnja).

- Poglavnik započeo izgradnju tisuće radničkih domova za obitelji s brojnom djecom (9. lipnja).

- Poglavnik odredio da 23 hrvatske velike župe nose hrvatska poviestna imena (11. lipnj).

- Poglavnik promjenio ime "Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti" u Zagrebu u Hrvatska academia znanosti i umjetnosti (12. srpnja).

- Šesdeset i sedam od devedeset narodnih zastupnika HSS-e izjavilo se za suradnju s Nezavisnom Dražavom Hrvatskom i Poglavnikom (11. kolovoza).

- Poglavnik šalje poruku vanjskim i unutarnjim neprijateljima NDH (16. rujna).

- Poglavnik održao govor no vim ustaškim dužnostnicima, u kojem je naglasio da Ustaški Pokret nije i ne može biti stranka, već je obćehrvatski narodni pokret za oslobođenje i ošuvanje NDH, temeljen na nauci Otca Domovine i Stjepana Radića (20. rujna).

- "Jugoslavenska kraljevska vlada van otadžbine" osudila po treći put Poglavnika na smrt i izdala analog Draži Mihailoviću da ga ubije 1.X.).

- Poglavnik imenovao dra. Džaferbega Kulenovića podpredsjednikom Hrvatske Državne Vlade (1,XI.).

- Poglavnik Zakonskom odredbom utemeljio Državni saves staliških i ostalih postrojbi (radničk