PDA

Pogledaj Full Version : Hrvatski narodni otpor, hno.



Bobani
19-09-2013, 16:21
Austin, Texas 19 kolovoza 2013.

Bog! dragi moj Marin Sopta,

Nešto sam pretraživao i tražio neke dokumente i naletih na kopiju ovog pisma kojeg sam ti pisao bit će tome skoro 30 godina. Prepisat ću ga i poslati ti ga da ga pročitaš i vidiš i uvidiš kako sam ja tada kao Pročelnik našeg Hrvatskog Narodnog Otpora mislio. Dali su moje tadašnje misli bile ispravne ili ne je jedna stvar, a druga je stvar da sam ja to pismo pisao u odrazu onoga vremena kada su sve oštrice bile uperene protiv Hrvatskog Narodnog Otpora i njegovih članova.

Tebi sam ovo pismo pisao rukom i poslao kao jednom od mojih iskrenih i najodanijih suradnika u organizaciji HNO, što je bio očiti dokaz da je upravo k nama, članovima organizacije HNO u Toronto došao dr. Franjo Tuđman 1987. godine. Njemu nisu smetale čula/rekla/kazala priče koje su kolale po svim kuloarima svijeta protiv HRVATSKOG NARODNOG OTPORA., a osobito protiv mene i njujorškog procesa kojeg sam bio dio.

Dragi moj Marin želim tebi i svoj tvojoj obitelji sve najbolje, a kada imadneš vremena javi mi se i dadni mi tvoje mišljenje na ovo pismo kojeg ne znam dali si sačuvao original. Srdačni pozdravi iz Texasa od tvojeg prijatelja Mile Boban i sve njegove obitelji. MB, Otporaš.


Midland, Texas 18-12-1984.

Dragi brate Marin,

Kada je Bog stvarao narode, mislio je na sve narode pa i na naš hrvatski narod, na sve ljude pa i na mene itd. Stoga i ja mislim na tebe, tvoju suprugu, tvoje prijatelje i sve one koji se budu sjećali svojih bližnjih i dragih ovih Božićnih dana. Barem prividno bi svi trebali biti povezani u jednu ideju: ideju mira, ideju radosti, ideju sreće, ideju blagostanja, ako već nije moguće biti povezan u ideji opraštanja.

Ja sam do sada fala Bogu dobro i zdravo kao i cijela obitelj. Za Božić ću ići u San Francisco i vidjet ću dali se ili ne može što učiniti od onih danguba za našu hrvatsku stvar.

U mnogim našim naseobinama dans stvari ne izgledaju ljubičaste, i to me smeta, jer se mnogi osjećaju da su od sebe dali sve što su mogli i imali. Naravno da je to stvar pojedinaca i apatije, ali žalosno je da u najvećim slučajevima pojedinci sve započimaju, grade, ruše, razvaljuju i vrhuške se igraju, što nepovoljno na cjelinu djeluje.

Na primjer: Sjetimo se američkih, jugoslavenskih i hrvatskih tužitelja, koji su špijunirali hrvatske rodoljube da bi spasili "ugrožene ljudske živote od hrvatskoga terorizma". Tim uhodarenjem oni nisu spašavali "ugrožene ljudske živote" već su spašavali Jugoslaviju, do koje im je u biti bilo više stalo negoli do "ugroženih ljudskih života".

Naravno, htjelo se je nešto učiniti. Htjelo se je krenuti s mrtve točko. Tko je to htio pokrenuti? Naravno uvjereni idealisti Hrvati okupljeni oko organizacije HRVATSKI NARODNI OTPOR, H.N.O. Ali, nažalost, bili smo okruženi s dangubicama i neidealnim Hrvatima, među kojima su mnogi nosili visoke položaje, kao što kanonici i pukovnici uvijek misle na biskupska i generalska odjela.

Ja sam često čuo govoriti da su Hrvati međusobno svađalice, i to se tako ukorijenilo da mnogi u tu negativnu i neprijateljsku krilaticu vjeruju. Ja se s tim uopće ne slažem. To "svađanje" je demokratsko raspravljanje - ne protiv cilja za hrvatsku državu - nego oko tog cilja kako što uspješnije doći do cilja, a taj cilj je: HRVATSKA DRŽAVA. Dokaz tome demokratskom izražaju su brojne hrvatske stranke, pokreti, organizacije i slično. Sve one više ili manje djeluju u duhu njihovih začetnika i originalnog programa, koji u sebi nose stranačke legalitete i legimitete.

Od nesklonih Hrvata prema Poglavniku i Ustašama pa i NDH, toliko sam puta čuo da je Poglavnik imitirao Fuhrera Adolfa Hitlera. Da su imali isto gledište, da su imali iste političke nazore i slično; i da se nije mogao osloboditi Hitlera jer je bio njegov sluga.

Študirajmo malo vođu HSS Stjepana Radića: - Prvo, Lenjin je rođen 1870., a S. Radić 1871., Drugo, Lenin osniva Rusku Socijalističku radničku Stranku 1903., Treće, Radić osniva Hrvatsku Republikansku Seljačku stranku 1904., Četvrto, Lenin ima "koziju" bradu kojom se ističe kao jarac među radništvom i seljacima., Peto, Radić imitira u svemu Lenina, kojega nije imao priliku živa susresti. Zato mu se iđe na grob poklonuti poslije prvog svjetskog rata, i upisiva seljačku stranku u zelenu radničku internacionalu, u nadi da će to pomoći hrvatskim probitcima.

Seljačka stranka - ne mogu reći hrvatska kada je radila protiv državotvornih hrvatskih probitaka - je stvorila "Banovinu Hrvatsku" koja je kamo kud manja bila od NDH. Ja još nikada nisam čuo hrvatske rodoljube - nacionaliste - spočitavati prvacima seljačke stranke na krnjenju Hrvatskog Integriteta i Suvereniteta, kao što su ovi okrnjivali NDH i Poglavnika da je prodao Dalmaciju.

Mnogi danas u iseljeništvu predbacuju hrvatskim komunistima da su sluge Beograda i da se ne mogu istoga otresti. Zaboga! Zaboga! Zar su se prvaci seljačke stranke mogli osloboditi Beograda? Zar nisu bježali s beogradskom vladom u London, Kairo i dalje? Svugdje po svijetu su išli pregovarati s onima koji su rušili NDH, umjesto demokratski, slijedeći demokratski program njihove seljačke stranke, doći u Zagreb, hrvatsku prijestolnicu, u Hrvatski Sabor, koji je tada postojao, i pregovarati i raspravljati sa Hrvatima u Zagrebu za zajedničku hrvatsku državu. Jok! Oni su to izbjegavali. Mnogi prvaci seljačke stranke danas u izbjeglištvu opisuju svoje veze sa onima koji su se borili na jedan ili drugi način protiv hrvatske države. Tebi je to Marine poznato: Radica, Krnjević, Branko Pešelj, Jukić, Dinko Šuljak, Torbar, i mnogi drugi.

Iskreno se sada pitam: bili se oni sastali sa prvacima, začetnicima i nosiocima Ustaškog Pokreta, koji je ipak u ratnom vrtlogu i međunarodnom sukobu stvorio NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU koja je bila veća i potpunija od seljačke "Hrvatske Banovine", i koja bi svakako bila veća nego ona Hrvatska koju je zagovaralo "Hrvatsko Proljeće" 1971.

Hrvatska Republikanska Stranka je samo "ostatak ostataka", kako bi to znao u svoje vrijeme govoriti Mate Rajković, Udbaško piskaralo, a pravo ime Sertić iz Kavranove skupine, "revidiranog" stava. Oni nikada, nikada neće doći do narodnog izražaja; zato što i dandanas postoji socijalistička Republika Hrvatska, što se u biti ništa ne razlikuju od Korskove Republike, osim u političkim definacijama i oznakama. Narod u socijalističkoj Republiki Hrvatskoj dans živi pod hrvatskom zastavom crven-bijeli-plavi sa političkom oznakom crvenom zvijezdom sa srpom i čekićem, kao što je za vrijeme Poglavnika bila hrvatska zastava sa političkim obilježjem "U" slovom, i kao što će sutra - ako gosp. Korskog sreća posluži - hrvatska zastava će biti pod političkim znakom Korskove Republikanske Stranke.

Što se tiče HOP-a ili TROP-a, mišljenja sam da nema smisla trošiti barut na prošle slave. Oni su u riječima veliki a na djelu sićušni, u politici radikalni a u akciji pacifisti. To je HOP!

Hrvatsko narodno Vijeće je samo po sebi mrtvo rođenče. Zašto? Zato što ima žalostnu i nedržavotvornu hrvatsku prošlost. Od svih Vijeća koji su postojali od 1918 g. pa do danas, ono prvo ima vrlo povijestno značenje, jer je 29 listopada 1918. prekinuo službeno sve tradicije, spone i veze sa Mađarskom, koja nas je gušila od 1102 g. To isto Vijeće nas je dovelo u zagrljaj Beograda.

Drugo Vijeće je postojalo na ovom kontinentu za vrijeme prošlog rata, kojeg je cilj bio rušiti hrvatsku državu a pomagati Tita i partizane u šumi. Vidi Vjećeslav Holjevac: "Hrvati izvan domovine".

Treće Vijeće iz New York-a 1962 god. je bio skup profesionalnih emigranata i imigranata koji su hjeli u stare dane i ostatak života sprovesti u političkom turizmu. To su pošteni Hrvati brzo prozreli i kao negativno i štetno odbacili. Njegov službeni i zadnji predsjednik, dr. Ibrahim Beg Džinić se zahvalio na svim dužnostima. Tako je neslavno propalo Newjorško Hrvatsko Narodno Vijeće kao mrtvorođenče iz godine 1962.

Najdinamičnije i rodoljubnije je bilo ovo zadnje Hrvatsko Narodno Vijeće. Njegov uspon i rodoljubna djelatnost su smetali Jugoslaviji, koja je diplomatskim kanalima kod svojih diplomatskih kolega sve poduzela da Vijeće postane jedna karikativno-stranačka a ne državotvorno hrvatska organizacija. Poznata je cirkusijada trećeg Sabora iz Londona, i samo se na vrijeme čeka tko će službeno zabiti mrtvački čavao u kovčeg mrtvog Vijeća.

Što se tiče HRVATSKOG DRŽAVOTVORNOG POKRETA, HDP-a, mišljenja sam da je za sada to jedna najbolja alternativa. Samo ima nešto što me zabrinjava, a to je: da smo prije imali lijenčine: Zlatka (Markus, mo, Otporaš), Rudija (Arapović, mo, Otporaš) koje smo morali hraniti, a bilo je i drugih. Iznimka su bili: Franjo (Mikulić, mo, Otporaš) koji je radio i Bruno (Bušić, mo, Otporaš) koji je snage prikupljao. I kada je "Car došao do duvara", njih nema, jer nisu bili zadojeni idealizmom, to jest hrvatskim idealizmom.

Sada imamo Mladena (Schwartz, mo, Otporaš) i Nikolu (Štedila, mo, Otporaš) koje trebamo pomagati, i ne znam našto ćemo naići u kritičnim momentima. Bojim se da ćemo ostati sami oko našega dragoga i slavnoga i jedinoga OTPORA, koji se mora bitno razlikovati u taktici od onog utemeljiteljskog na Ivan Planini prije punih 40 godina. tada su bila ratna vremena i drugčiji pogledi na sve a danas su drugačija vremena pa i drugačiji pogledi na sve, što mi svakako moramo usklađivati s današnjim vremenom i situacijom.

I nove snage u domovini će se bitno razlikovati od svojih partizanskih i ustaških očeva, koji su bili odgojeni na "puri i kaši". Nove snage u domovini se već sada bitno razlikuju, ne samo da više ne jedu "puru i kašu", nego će se svim sredstvima boriti da se ne povrate na "puru i kašu", koju smo mi mnogi u iseljeništvu ostavili kod kuće. Zato, dok bi se oni povratili na "puru i kašu" ili još gore "na komoštre", Jugoslavija bi mogla još 100 godina živjeti.

Dragi moj brate Marin osjećao sam potrebu ti se malo "ispovjediti". Ovo je moje mišljenje. Mi moramo bitno i hitno mijenjati KURS, jer nova ekipa u OTPORU nema hipoteke prošlosti, kao što je ni novi naraštaj nema u Hrvatskoj. Mi moramo razbiti taj strah zbog "hipoteke prošlosti" da sinovi iseljene i porobljene Hrvatske mognu započeti bratski i hrvatski dijalog.

Bilo bih mi drago kada bi se ti osvrnuo na ovo moje pismo i poslao mi primjedbe. Svakako mi se javi.

Rukoljub tvojoj mami i suprugi. Karlu, tebi i drugima iskreni pozdravi, a svima želim

SRETAN BOŽIĆ I VESELU NOVU 1985 GODINU!

Grli te Tvoj Pročelnik Mile Boban.

Bobani
20-09-2013, 00:27
HRVATSKI NARODNI ODPOR JE OSNOVAN NA IVAN SEDLU U LISTPOADU 1944.

Na ovoj temi HNO nastojat ću iznositi mnoge značajne pojedinosti koje su nekima poznate a mnogima nisu. Pisati pošteno i iskreno o djelatvornosti HNO u hrvatskoj političkoj emigraciji od Bleiburga pa do 21 siječnja 1990. godine, kada je Glavni Pročelnik Hrvatskog Narodnog Otpora gosp. Mile Boban predao organizaciju HNO u ruke dru. Franji Tuđmanu na prvoj Konvenciji HDZ u Cleveland-u 20 i 21 siječnja 1990., a ne spominjati rad i propuste ove rodoljubne hrvatske organizacije, nebi bilo pošteno. Neki će se i to s pravom pitati kako je došlo do promjene iz ODPORA u OTPOR. O tome će biti govora u ovim opisima o organizaciji ONH i kako je došlo do te promjene.

Ako nekoga bilo što bude zanimalo glede ove teme, bilo bih mi drago da iznese svoje mišljenje i bilo koje pitanja kako bi se mogla i najmanja nepoznanica razraditi glede promijene imena iz ODPOR u OTPOR.

Bobani
25-09-2013, 12:39
Hrvatski narodni odpor (HNO)
Objavljeno: 03.02.2007. Autor: Miljenko Hajdarovic — Nema komentara ↓


HNO je zamišljen još 1944. kao organizacija za borbu iza partizanskih linija.Ratne operacije su onemogućile realizaciju, pa je HNO osnovan tek 1955. u emigraciji. Na čelu je stajao pročelnik, a prvi je pročelnik bio Vjekoslav Luburić (general Drinjanin), koji je živio u Španjolskoj. Od samog osnivanja HNO je imao vlastitu tiskaru u kojoj je tiskan časopis “Drina”, letci i ostali propagandni materijal. U “Drini” su se objavljivali politički članci i rasprave o gerilskom ratovanju. HNO je imao podružnice u Sjevernoj i Južnoj Americi, Australiji i zapadnoeuropskim državama. U travnju 1969. nakon što je Udba ubila Luburića, za novog pročelnika izabran je Stipe Bilandžić iz Kolna.[1] S tim izborom nije se slagala frakcija oko Dinka Šakića, koja je bila jaka u Švedskoj.

Dvojica članova te frakcije I.Vujičević i B.Mikulić ušli su 10.02.1970. u jugoslavenski konzulat u Goteborgu i za taoce uzeli osoblje konzulata zahtijevajući da Jugoslavija iz zatvora pusti osuđene Hrvate. Kad su otmičari vidjeli da neće uspjeti, predali su se švedskoj policiji. Osuđeni su na vremenske kazne.

Dva pripadnika te frakcije M.Barešić i A.Brajković su 06.04.1971. upali u jugoslavensko veleposlanstvo u Stockholmu. U veleposlanstvu su ubili Vladimira Rolovića, visokog časnika jugoslavenske tajne službe, koji im je pružio oružani otpor. Obojica su kažnjeni doživotnim zatvorom. Marković (1982:130) spominje da je u akciji sudjelovalo petero terorista i da je ranjena i službenica veleposlanstva. Osim dvije doživotne, preostalo trojica su dobila vremenske kazne od 2 do 4 godine. Prilikom suđenja optuženi nisu htjeli prihvatiti da su jugoslavenski državljani (već hrvatski). Također se spominje da su emigranti skupili 17.600 USD za žalbeni postupak koji nije uspio.

U rujnu 1972. T. Rebrina, R. Prskalo i N. Lisac oteli su švedski zrakoplov DC-9 sa 87 putnika i članova posade. Zahtijevali su oslobođenje Vujičevića, Mikulića, Barešića i Brajkovića. Švedska vlada je udovoljila zahtjevima i zrakoplov je odletio u Madrid. Svi su se tamo predali španj. policiji. Zbog zategnutih međusobnih odnosa Španjolske i Švedske zahtjev za izručenjem Švedskoj nije odobren. Trojicu otmičara osudili su na 12 godina zatvora, ali ih je generalissimus Franco ubrzo pomilovao i dao im pravo boravka u Španjolskoj. Oslobođeni zatvorenici iz Švedske proveli su kraće vrijeme u zatvoru, a nakon toga su slobodno otputovali u Paragvaj. Miro Barešić se aktivirao u paragvajskoj vojsci i ubrzo pod novim imenom, Toni Šarić, dobio mjesto tjelohranitelja paragvajskog veleposlanika u Washingtonu.

U programu HNO-a iz 1977. iznosi se: borba za samostalnu Hrvatsku, HNO će voditi hrvatsku osloboditeljsku borbu svim prikladnim i zakonom dopuštenim sredstvima, “naš neprijatelj još nije nigdje pokazao da je dostigao stupanj ljudskog razuma, gdje bi shvatio da je u obostranom interesu mirno rješenje” (Vukušić, 2002:28), HNO nije stranka jedne ideologije nego državnotvorni pokret.

HNO je 1978. zabranjen u SR Njemačkoj, a u kolovozu 1979. FBI je uhitio Miru Barešića i izručio ga Švedskoj. Tijekom 1980. i 1981. usljedila su brojna uhićenja članova HNO u SAD-u i Kanadi pod optužbom da su umiješani u terorizam u SAD-u, tj. da su sudjelovali u bombaškim napadima na razne jugoslavenske ustanove u SAD-u i projugoslavenske iseljenike. Većina ih je osuđena na dugotrajne zatvorske kazne, a dvojica (A.Ljubas i A.Primorac) još se nalaze u zatvorima. Vukušić (2002:28) navodi da su mnogi dokazi bili montirani od američke i jugoslavenske tajne policije. Glavna je svrha tog suđenja bila u zastrašivanju hrvatskih emigranata kako se ne bi uključivali u protujugoslavenske djelatnosti usljed destabilizacije SFRJ nakon smrti Tita. Organizacija HNO je tim suđenjima praktički uništena, ali je životarila do uspostave Republike Hrvatske kada je službeno raspuštena.
Bilješke

[1] Luburića je ubio agent Mungos kojeg je angažirala SDB. Mungos je pravim imenom Ilija Stanić, kojem je Luburić bio krsni kum. Stanić ga je otrovom u kavi prvo omamio, a zatim ga ubio udarcima čekićem u glavu. U Jugoslaviji je za taj čin dobio novi auto BMW, stan u Beogradu i Sarajevu, plaćeno mu je školovanje i nađen posao u Zavodu za zapošljavanje BiH.
Komentar iz inozemstva

Kao reakcija na ovaj članak stigao je 30. kolovoza 2007. godine sljedeći komentar:

U vašem članku o HNO iznijeli ste niz povijesnih neistina pa zbog toga smatramo obvezom reagirati. Organizacija je utemeljena na Ivan Planini 1944. a zvala se Hrvatski Narodni ODPOR a ne HN OTPOR. Na čelu organizacije stajao je ZAPOVIJEDNIK a ne pročelnik. Dolaskom generala Luburića u emigraciju sjedište HNOdpora je bilo u Cartagenteu pokraj Valencije a tu je bila i tiskara Drinapress. Službena glasila organizacije su novina “Obrana” i revija “Drina”. Poslije ubojstva Generala na čelo organizacije je automatizmom (najviši na organizacijskoj ljestvici) stao poznati borac iz USA RUDOLF ERIĆ. On je ovlastio za preuzimanje tiskare Drinapress i imovine u Cartagenteu prenio na pukovnika Stjepana Crničkog koji je tu zadaću odlično obavio iako nije znao ni riječi španjolskoga. Nekima se nije svidjelo što je sve išlo legalnim putem jer su željeli pošto-poto prisvojit imovinu HNO. Ta prevratnička grupica je nagovorila S. Logarica da ubije puk. Crničkog kojeg je sama sreća spasila nakon što je izboden nožem više puta. Kada nisu uspjeli u svojim namjerama osnovali su novu organizaciju pod imenom HN OTPOR i izdavali su svoju novinu pod imenom “Otpor”. Ta organizacija nema nikakve veze sa organizacijom koju je utemeljio general Luburić. Nakon što se puk. Crnički povukao iz Španjolske organizaciju je vodio DINKO ŠAKIĆ. Hrvatski Narodni Odpor nikada nije prestao sa svojom djelatnošću i aktivan je u zemlji i emigraciji.

(Nadopuna: Istina je da u opisu Miljenka Hajdarević ime nekoliko prikaza ili neistina koje bi trebalo ispraviti. Istina je također da i ovaj komentar od 30 kolovoza 2007. kao reakcija na Miljenka Hajdarević opis ima prikaza koji nisu ispravi. Uzmite u obzir opis broj #2 i tu ćete vidjeti kada je službeno prestao postojati HNO. Anonimac, nazovimo ga tako, komentara od 30 kolovoza 2007. kaže da ODPOR kao organizacija nema nikakove veze sa OTPOROM. Tu je Anonimac u krivu. Treba poći i sve početi opisivati od saziva Sabora Hrvatskog Narodnog Odpora u Hamiltonu, Canada, 1874., kada je velikom većinom glasova izabran za Glavnog Pročelnika Hrvatskog Narodnog Odpora Stjepan Bilandžić iz Njemačke a za Tajnika Živko Vasilj, također iz Njemačke. Tada, na tom skupu i na tom sastanku Dinko Šakić sa svojim malobrojnim istomišljenicima su demonstrativno napustili sjednicu i nastavili starim otrcanim i istrošenim putem. Novo izabrano Pročelništvo je usmjerilo svoje djelovanje prema potrebi većine hrvatske političke emigracije toga vremena, te izradilo i izdalo USTAVNA I PROGRAMATSKA N A Č E L A H.N. OTPORA. Otporaš)

Bobani
26-09-2013, 16:42
PORUKA IZMIRENJA H.N. ODPORA SA HRVATSKIM KOMUNISTIMA‏


PORUKA IZMIRENJA H.N.ODPORA S HRVATSKIM KOMUNISTIMA (ISTARSKA DRINA, 1964., ST 18-21)

Donosim ovdje povijesnog značenja PORUKU IZMIRENJA...koja je izišla u Istarskoj DRINI 1964 godine, strana 18-21. Nasojat ću ju staviti u jednom opisu. Ako iziđe u dva nastavka, to će biti poradi dužine iste. Molim da se uvaži. Ovo sam stavio prošle godina za Deseti Travnja na portal dnevno.hr. Tražio sam ga cijelu noć i hvala dragome Bogu pronašoh ga malo prije, jer na tom portalu Dnevno.hr više nema Foruma pa ga je bilo teško pronaći. Dragi Zvonimire javi mi se tako da znam dali si ovo dobio ili ne. Iskreni pozdravi tebi i svim tvojima. Bog! Mile Boban. ZDS!

Ovu PORUKU IZMIRENJA... je napisao glavni zapovjednik Hrvatskog Narodnog Odpora Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANI, u suradnji s drom. Miljenkom Dabom Peranićem. PORUKA započima:


Rat je zamukao i puške zamukle. Jugoslaviju je trebalo srediti i urediti administraciju.

Dolazi do prvih razočaranja. I što dalje sve to gore. Srbski su elementi počeli iztiskivati hrvatske partizane i u samoj Dalmaciji i Istri. Ne radi se tu samo o direktorskim mjestima, boljim plaćama, odgovornim službama, nego i samim pomorskim položajima, a za koje se Istrani i Dalmatinci smatraju najpozvanijima, i to s pravom.

Posebno je nezadovoljstvo zavladalo medju vojnim častnicima i dočastnicima Jugoslavenske Armije. Potomci starih Uskoka su uvidjeli da ih se udaljuje od odgovornijih mjesta u korist srbskog kadra, da im se onemogućuje napredovanje u činovima, pohadjanje pomorskih vojnih akademija i slično. Istarski i dalmatinski partizani su se osjetili prevarenima.

Istranin se bunio, Dalmatinac brundao, a Hebrang sa svojom ekipom tražio zaštite kod Staljina. Ovaj, koji nije volio vidjeti jednu jaču Jugoslaviju, bio je više sklon ideji hrvatskih komunista, pa čak i stvaranju jugoslavenske federacije u smislu Hebranga sa republičkim vojskama, te ih je otvoreno i pomagao. Srbski su komunisti reagirali i nisu se htjeli pokoriti Staljinu. Nadolazi 1948 g. osuda kominforma. Pada Hebrangova glava, zatvori se pune hrvatskim komunistima, (i antikomunistima, otvara se Goli otok, postavlja se Antu Josipovića, oca Ive Josipovića, današnjeg predsjednika RH, za glavnog upravitelja istoga, mo. Otporaš) i na javu izlazi Goli Otok. Istrani i Dalmatinci su s gnjušanjem ustanovili da su žrtvama postali samo hrvatski komunisti, u dobrom dielu upravo dalmatinci i da su denuncianti bili uglavnom Srbi.

Nastaje problem kod hrvatskih partizana. Vide da se bratstvo i jedinstvo pretvorilo u srbsku egemoniju, kao i u kraljevskoj Jugoslaviji. Istranin i Dalmatinac ne mogu glumiti te počinju stradati. Odbacuje ih se sa odgovornijih mjesta i nastoji poslati u njihovu Istru ili Dalmaciju. Srbi se naveliko bahiću kako po svoj Dalmaciji tako i po istri. Vicko Krstulović se mora povlačiti prema Dalmaciji a Vici Buljanu je povjereno igrati se Alkarskog vojvode.

Ideja Jugoslavije ili zajednice Hrvata i Srba, pa ma u kakovom obliku se ona propagirala, je zauviek pokopana u srdcima onih, koji su se za nju u jednom momentu, premda nesviestno, borili.

PARTIZANI ISTRE I DALMACIJE - NA VAMA JE RIEČ

Napravimo bilansu zadnjih 20 godina.
Ne govorimo o našem seljaku, kojemu ogorčiše beogradski diktatori i ono malo života, koji mu da je škrti krš.
Ne govorimo o ribaru, koji uz tegobe noćnog nespavanja mora smoći sredstva da plati porez, da uzdigne djecu i odhrani obitelj.
Govorimo o Tebi, kršni Istrianče i Dalmatinče, koji si pred talijanskim zulumom pobjegao u partizane i doživio "oslobodjenje"; o Tebi, koji i danas služiš Titovu vojsku, i koji se buniš što ne možeš napredovati i prosliediti školovanjem, dok Titovi "drugovi" s onu stranu Drine završavaju pomorske akademije, dolaze na tvoje more, preuzimaju kapetanska mjesta, koja su vjekovima ponosno držali Tvoji djedovi, te Te tako guraju i iztiskuju iz Tvojeg položaja i kradu Tebi, i to u Tvojoj vlastitoj kući, Tvoj svakidašnji kruh. Govorimo o Tebi, koji moraš slušati "časove" o plivanju od onih koji mora nikada nisu ni vidili, i koji Ti sole pamet kako treba ploviti, Tebi, koji si srastao s morem i cieli svoj život na njemu provodiš.

Pogledaj oko sebe! Koliko je u vojnoj mornarici Istrana i Dalmatinaca medju Tvojim predpostavljenima? Došlo je vrieme, kada Te uvjeravaju da više ni ne znaš što je more! Predji su Ti bili umni morski orlovi; no, pogledaj u Pomorsku Enciklpoediju: radi "bratstva i jedinstva" Tvoje Hrvatsko more je postalo SRBSKIM! Kralj Krešimir IV. je ponovno nazvao Jadran "našim hrvatskim morem"; Dubrovnik je vjekovima prkosio svim morskim olujama; sjeti se pomorske bitke pod Visom, koju su odnieli Tvoji djedovi; zamisli nadjudske uskočke gusare, koji su stoljećima prkosili Sinjoriji, kao i nekada i Morski Župani sa svojim Neretljanima; - sve, sve Ti to sada moraš zaboraviti, da, svu tu slavnu prošlost od 800 - te godine na ovamo, kada su se Tvoji pradjedovi počeli boriti s tudjincem za svoje more i svoje otoke. Već preko 1150 godina Tvoji predji pišu i mačem i perom hrvatsko ime po morskim valovima i po kršu otoka. Podsjećam Te Tvoje slave, Tvog imena i Tvog mora, kao i Dubrovačkog zvonca, koje je Srbima davalo do znanja, da moraju u predvečerje napustiti gradske miri (zidine).

Mnogi su se od Vas demobilizirali , jer nisu više mogli trpjeti sve te nepravde.

Došao si u civilni život. Niesi li medjutim naišao na sve to isto i u civilu? Opet Srbi "sve i svuda"! Opet moraš biti pokoren tudjincu! Zar zbilja Istranin i Dalmatinac nije više sposoban upravljati svojom lukom, voditi civilnu vlast i upravljati brodom? Zar su samo Srbijanci sposobni imati dvaput veću plaću od Tvoje, voziti se autom, imati vlastite vile, bolje zalogaje, zubatiju ribu, širi pogled i čišći zrak? Krepki potomče nepobjedivih Uskoka, kojima ni sva Venecija nije mogal odoljeti, sada kada Si "oslobodjen" postao Si većim robom, nego li su bili Tvoji predji!

xxxxxxxxxxxxxxx

Znam da Te sve to peče, kao i mene, koji se nisam borio pod zastavom "bratstva i jedinstva". Nepravda nas je zbližila i zlo pobratimilo. Bije nas ista prekodrinska ruka.

Ne misli, da Ti prigovaram, što si se borio za to "bratstvo i jedinstvo"; sviestan sam da su Ti ga nametnuli, jer si se borio za svoju Istru i za svoju Dalmaciju, a ne za veliku Srbiju. Sada, kada nas bije ista prekodrinska ruka, protiv koje sam se borio kao Ustaša, a moj brat kao Domobran, zaboravimo prošlost: ja skidam sa čela "U", kao što Ti odbacuješ petokraku, te budimo samo vojnici za HRVATSKU DRŽAVU.

Zovu me reakcijom; a evo sada i Ti reagiraš na sve one nepravde koje nas zajednički biju!

Brat mi je bio Domobran, koji se je borio samo za ovaj svoj krš, ovo naše more, za svoj dom, za koji se danas boriš i Ti, te tako i Ti postaješ Domobran.

Bio sam se ustao proti preko drinskih uljeza, koji su za kraljevske Jugoslavije činili ono, što Tebi danas čine: da, bio sam se ustao za Hrvatsku, kao i Ti danas ustaješ.

Kako vidiš idemo istim putem. Jedno smo, samo što ja živim u ilegalnosti, a Ti u legalnosti, što Ti je u rukama oružje, a ja sam praznih ruku. Čuvaj svoje mjesto, jer će Ti pasti u dužnost veća čast nego meni u obrani naše Hrvatske. Dolazi čas, kada ćeš moći petokraku zamieniti kockastim grbom i postati gospodarem našem moru i našoj Hrvatskoj.

Od danas budimo samo jedno: Samo borci za Hrvatsku!

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

Eto, uspio sam u cijelosti i u originalu prepisati ovu PORUKU IZMIRENJA ...koja je pisana prije 48 godina; pisana rječnikom Ustaše, rječnikom borca za Hrvatsku, pisana rječnikom onoga koji je ubijao i bio ubijen za HRVATSKU, a to je glavom i petom hrvatski general Vjekoslav Maks Luburić.

Slava svima onima koji su svoje dragocijene živote dali za obranu i u obrani naše zemlje Hrvatske, a ne za ovaj ili onaj politički ili ideološki režim!

Sjetimo se sutra Desetoga Travnja, dana proglašenja Nezavisne Države Hrvatske, NDH 1941 godine! Također sjetimo i uzrokovanih žrtava tog nadnevka, bilo u obrani ideje tog nadnevka, bilo u rušenju ideja tog nadnevka! Otporaš.

Bobani
01-10-2013, 09:27
ZAŠTO SAM ČLAN HRVATSKOG NARODNOG OTPORA?

kamenjar.herc info: Aug 19th, 2013 @ 06:24 am


Istini za volju nikada nisam čuo za ime H.N. Otpor sve dok nisam došao u emigraciju. Ima tome više od dvadeset godina. Niti tada u mojem prvom emigrantskom životu nisam čuo za spomenuto ime. Sve što je bilo i što sam čuo bili su: Poglavnik, ustaše i N.D. Hrvatska. Doduše za ta lijepo-zvučna imena sam čuo i u mone selu Sovićima od mojih roditelja i susjeda. Čuo sam onoliko koliko sam smio čuti i znati. Ali je ipak postojala jedna stvarnost koja je uvijek bila nazočna u našem selu i koja je uvijek poticala na pitanje: Zašto ova žena, naša susjeda uvijek nosi crno; bosa iđe crkvi i na koljenima istu obilazi? Zašto naše djevojke u selu uvijek nose crno? Odgovor je bio jedan i jasan: majke žale sinove, a sestre braću. E pa kada je to tako, zašto onda nebi smijeli znati što se desilo snjima i tko ih je poubijao? Odgovori su mogli biti različiti ali bitnost je samo jedna a ta je da su Hrvati bili u hrvatskoj vojsci koja je branila N.D. Hrvatsku i da su hrvatski vojnici ginuli za obranu svoje zemlje, a protiv svih onih koji su nasrtali na hrvatsku državu da ju ruše. Tako sam i ja nešto malo načuo o tim slavnim primjerima i lijepim imenima naše borbe i ponio u izbjeglištvo hrabru uspomenu naših otaca. To bi bio početak početaka prirodnog nadahnuća za prirodnom slobodom i vlastitom državom.

U emigraciji dolazim do pobližeg upoznavanja stvari koje su me često puta ne malo zbunile, a ja sam htio čistu sliku kako bih se što jasnije i određenije mogao snalaziti, ne samo među mojim sunarodnjacima i istomišljenicima, već i među samim strancima koji su također zbunjeni dezinformacijama o nama. Za dezinformacije o nama kod stranaca mi Hrvati smo najmanje krivi. Ali se usuđujem reći i ustvrditi da smo krivi samo i jedino mi Hrvati i to Hrvati u iseljeništvu za sve zbunjenosti i kriva tumačenja stvari među samim nama.

Ilustracije radi navest ću jedan slučaj sa proslave dana hrvatske državnosti 10 Travnja 1962. u parizu. Priređivači proslave ogranak “Dr. Ivan Šarić” koji je bio sastavni dio H.O.P-a su zadužili mene i još neke druge članove da pazimo na red i sigurnost u dvorani. (I dans danas imam tu traku za uspomenu s natpisom Hrvatska Nadzorna Služba s hrvatskim grbom u sredini, mo, Otporaš) Cijeli program je počeo i dovršen hvalospjevima Poglavniku, ustašama, hrvatskoj hrabroj vojsci i sveopćem hrvatskom deliriju za uspostavu N.D. Hrvatske. Ali se kod toga nije ispustilo ni pozdravljanje sa uzdignutom rukom. Tada je prišao jedan službenik francuske policije sa Quai d’ Orsay-a i primjetio da smo mi ipak nacisti, jer se služimo njihovim pozdravom. Taj službenik se obratio meni i tražio razjašnjenje o pozdravu uzdignute ruke. rekao sam mu što sam znao, ali se sjećam da sam mu odgovorio da je to naš hrvatski vojnički pozdrav koji nema ništa zajedničkog niti sa fašizmom niti nacizmom. Francuz je ljubezno odgovorio da on simpatizira sa nama i našim zahtijevima, a mi za uzvrat pozdravljamo nacističkim pozdravom koji je za četiri godine haračio i pustošio njegovom djedovinom, kako je rekao – patrimoine – te da ga to podsjeća na grozote – cauchemar.

Dubinu ovih riječi tada nisam mogao shvatiti. Sve što sam shvatio bilo je da se moram energično suprostaviti svim onima, koji na bilo koji način ustašku čast i ime blate. Ja sam to tako shvaćao i ne sluteći da baš mi našim djelovanjem smo mnogo pridonijeli da nas je naš jugoslavenski neprijatelj identificirao sa fašizmom i nacizmom i tako oblatio i čast i ime hrvatskih ustaških boraca. Ja sam tada napisao Maksu Luburiću jedno pismo žučljive naravi sa pedeset i tri pitanja i tražio kakav takav odgovor. Maks je meni odgovorio “…da njega veseli pismo svakog Hrvata koji je spreman uvrstiti se u redove hrvatske borbe, kao i imati drugačije mišljenje. Ali to mišljenje mora biti usmjereno prema jednom cilju, a taj je hrvatska država, a ne za interese: Pavelićevaca, heferovaca, Mačekovaca, Luburićevaca, jelićevaca itd. A političari neka se slože ako se hoće složiti, “Ja sam general i prikupljam vojsku koja će biti samo i jedino hrvatska, a ne stranačarska. A što se tiče vojničkog pozdrava za vrijeme rata, taj nije bio naš. Okolnosti su bile takove da smo ga posudili od naših ratnih i hinbenih saveznika. taj pozdrav nama danas šteti i mi ga moramo odbaciti”. Naravno da me odgovor nije zadovoljio, jer sam se nadao da će se on raspištoljiti po meni, a on završava svoje pismo “…Eto, pa ti razmisli i slušaj šta ti vele oni sami. A kada ti srce rekne, da vjeruješ starom Maksu, onda mi se javi. Tvoj Maks”.

I zbilja, ako hoćemo govoriti istinu, moramo priznati da je general Luburić, sa dobro organiziranom tiskarom “DRINAPRESS” upoznao mnoge Hrvate sa mnogim nesistinama, poluistinama i istinama o prošlom ratu, kao i o realnom gledanju na događaje koji se oko nas danomice događaju. Skinuo je mnogima plašt s očiju glede interacije svih Hrvata u zajedničku borbu za zajednički cilj. Mnogo je oslobodio straha od zajedničke borbe kao i odgovornosti hipoteke prošlosti.

pohlepno sam čitao sav “Drinapress” tisak i zadovoljno priznajem da sam sebe pronašao čitajući takav tisak. Kada kažem pronašao, tim želim reći da sam se izgrađivao kako bih što bolje sutra mogao koristiti hrvatskoj osloboditeljskoj borbi. Ne može se nikako reći da je tisal “Drinapress” bio stranačarski i poticao jedne Hrvate protiv drugih. “Drinapress” je bio u službi hrvatske borbe i svaki Hrvat je tu mogao naći za sebe zanimljive teme koje je mogao – ako je htio – razrađivati, nadopunjavati i usavršavati na svoj vlastiti način kako bi iste što efikasnije upotrijebio u oslobođenju domovine. I za mene je tu bilo zanimljivih predmeta – i to ponajviše onih koji govore o integraciji svih Hrvata, o sudioništvu u borbi za hrvatsku državu svih Hrvata, o odgovornosti prema Hrvatskoj svih Hrvata a ne da uvijek ispane kao da su jedni odgovorni za sve i krivi za sve, a drugi da su pravedni za sve i mogu suditi svakoga za sve.

kako spomenuh, pohlepno sam čitao “Drinapress” i počeo uviđati gdje mi često i prečesto posrćemo. tada sam počeo braniti neka stanovišta, nazovimo “Luburićeva” kojega nikada u životu nisam vidio, već iz mojeg vlastitog uvjerenja. U meni je došlo do neke borbe, i ta borba nije došla preko noći. Morali su tu biti dublji uzroci koji su se sukobili u meni i gonili me na suočenje sa današnjicom. Kada kažem “sa današnjicom”, tim mislim reći uvijek sa današnjicom, to jest i 1999. godine pa čak i kasnije sa današnjicom, to jest biti u vremenu i sa vremenom. Jer bila bi glupost i nemoguća stvar prilagođivati vrijeme prema samom sebi. Zato je uvijek pravilnije i pametnije prilagođivati sebe vremenu i prilikama. Tu je jedna od naših općih mana i naše opće posrtanje.

To opće posrtanje kroz povijest Hrvata je general Luburić uvidio te je htio pošto poto dati budućim hrvatskim pokoljenjima putokaz prosuđivanja i razlikovanja što se zbilo u prošlosti i što bi se moglo u doglednoj budućnosti zbiti. Svakako je to teško predvidjeti a pogotovo ako se u obzir ne uzme vitalni interes hrvatskog naroda koji se mora uskladiti sa današnjicom a sutra sa sutrašnjicom. u protivnom slučaju će biti jedan veliki raskorak i šupljina u zbližavanju hrvatskih snaga u ostvarenju hrvatskog cilja.

Začuđujuće je kako mi Hrvati volimo svoju domovinu Hrvatsku. Usudio bih se reći da mnogi narodi ne ljube svoju zemlju tako strastveno kao mi Hrvati svoju. Ali ipak postoji jedna velika razlika između tih naroda i nas Hrvata.; oni su slobodni i imaju svoju državu, a mi porobljeni i okupirani i nemamo države. A zašto ju nemamo? E, tu ćemo se natezati i prepirati! A zašto? Samo zato što ne znamo pronaći krivce ili bolje rečeno samo zato što nemamo dovoljno snage uprijeti prstom u krivca. Ako se dobro prouči tisak “Drinapressa” pronaći ćemo pravoga krivca i taj se uvijek viješto nalazi među nama samima. A mi, iz neke “svete” uljudnosti i uljudbe prelazimo šutke preko takovih vitalnih pitanja za interese hrvatske budućnosti. (Možda je državni odvjetnik Stuart Baskin uzeo u obzir ovo što sam podcrtao i u crno stavio, kao jedna prijetnja onima koji ne pomažu hrvatsku borbu, jer smo mi Otporaši bili optuženi i na sud došli kao ucijenjivači koji su slali Hrvatima ucijenjivačka pisma. Možda sam ja za ovo gore podcrtano vidio na stolu državnog tužitelja, mo, Otporaš) Priznajem da su nam i drugi krivi, ali ipak ne shvaćam da smo mi Hrvati toliko krivi drugima da bi nam se oni tako okrutno osvetili, uništavajući nam državu i slobodu. Pa gdje je tada bio naš razum i rodoljubna odgovornost? Gdje su tada Hrvati bili kada su im drugi narodi krivi za propast vlastite države? Na sva ova goruća i živa pitanja mogu se naći odgovori u izdanjima “Drinapressa” kao i u drugim hrvatskim publikacijama. A odgovor je jedna: Borbom do hrvatske države! Ta borba mora biti hrvatska a ne ideološka! Tu borbu moraju pomagati svi Hrvati! Tu borbu moraju opravdati svi Hrvati! Borce te hrvatske borbe moraju štititi i zaštićivati svi Hrvati, a ne kako se to moglo primjećivati ponegdje, klevetati i ocrnjivati, kako bi im se važnost umanjila i moral ubio!

Mi moramo već jednom shvatiti tegobe i teret hrvatske borbe u kojoj će bez svake sumnje pasti i nevinih osoba i poteći nevine krvi. Ali ne trebamo zaboraviti kod toga da će na tim nevinim žrtvama stajati čvrsti temelji vječne Hrvatske Države i da će na nevinoj prolivenoj krvi pisati zlatnim slovima SLOBODNA I DEMOKRATSKA HRVATSKA DRŽAVA ! (Možda je cijeli ovaj paragraf javni tužitelj Stuart Baskin htio mene na optužničkoj klupi kao Pročelnika HNO prorašetati i pred 12 porotnika i 6 rezervnih ispitivati kako bi me prikazao da smo mi ti koji vršimo nedozvoljena djela. Mo, Otporaš)

Bilo je nekih mojih iskrenih prijatelja koji su me pitali zašto sam član H.N. Otpora, kao i neki koji su mi pisali i postavljali isto pitanje. Jedan hrvatski javni radnik, inače dobar rodoljub i vrlo pametan čovjek (dr. Jere Jareb, mo, Otporaš) pita me: kako to da sam pristupio u H.N. Otpor kada se zna da je general Luburić bio zapovjednik jasenovca i izvršavao sve Pavelićeve zapovijedi kao i Himmler Hitlerove i Ranković Titove. Znam i uvjeren sam da su ovo iskrena pitanja a ne zlonamjerna. Odgovoram kratko i jasno da su me izgradila izdanja “Drinapressa” i da sam u strukturama H.N. Otpora mogao vidjeti najprikladniji oblik borbe za sve Hrvate, počevđi od skrajnje desnice do skrajnje ljevice. I to je moje uvjerenje u koje ne sumnjam, jer bez integracije svih Hrvata budućnost je jugoslavenska.

SLAVA PALIMA, A ŽIVI NA OKUP!

Bobani
12-10-2013, 20:15
HRVATSKI NARODNI OTPOR I PISMO BRUNE BUŠIĆA


NEPOZNATA STRANA GUGOJANSKE OPERACIJE (19)

( Neka mi se ovdje dozvoli iznijeti jedno pismo koje sam prije par dana dobio od jednog člana Hrvatskog Narodnog Otpora koji redovito prati moje opise o Bugojanskom ustanku. Pismo ću donijeti u cijelosti, kako je vlasnik pisma to htio. Osim toga pismo je pisano 3 godine i pet (5) mjeseci poslije Bugojanskog ustanka. Zato mislim da spada u ove opise o Bugojancima. Pismo glasi:

London, 24. studenoga 1975.

Dragi prijatelju Miličeviću,

primio sam Vaše pismo prije par dana, ali Vam nisam mogao odmah odgovoriti, jer imam i previše posla, a i problema oko smještaja. Hvala Vam mnogo na moralnoj podršci, a i na materijalnoj pomoći, koja mi je jako dobro došla, jer sam došao u izbjeglištvo bez ikakvih sredstava, a i u Hrvatskoj nisam ostavio nikakvu imovinu. Diplomirao sam prije jedanaest godina i čitavo vrijeme se provlačio po kojekakvim podstanarskim sobicama, a i po zatvorima, naravno.

I ono što sam pisao u Domovini pisao sam po svome najdubljem uvjerenju (naravno imajući na umu što mogu napisati, a što ne mogu, kad se moram poslužiti demagogijom, a kad napisati čistu istinu. Ovo što sada pišem u NH (Nova Hrvatska koju je uredjivao Jakša Kušan,moja opaska, Otporaš) ne pišem da bi nekome solio pamet ili ispravljao krivu Drinu. Pišem onakao kako sam vidio i spoznao neke probleme. Razumljinvo je da od samoga pisanja nema nikakve koristi. Ono je samo priprema za osloboditeljsku (Moram nešto ovdje nadodati, a to je, dok Bruno i "proljećari" nisu došli u emigraciju, uobičajno je bilo pisati i upotrebljavati riječ "oslobodilačka" umjesto osloboditeljska. Bruno i neki su na gramatičkoj bazi uvjerili iseljeništvo da je pravilnije reći "osloboditeljski-a", nego "oslobidilački". Ista stvar što je Tudjman uveo u RH-koj da se kaže "Putovnica" umjesto "Putnica". Što se osobno mene tiče i jedno i drugo je hrvatski, moja opaska, Otporaš) borbu i podrška borbi, a samim pisanjem nitko nikada nije istjerao okupatora iz svoje zemlje. Niti pisanje nekih reovucionarnih proglasa ne pridonosi ništa osloboditeljskoj borbi. Ono je i štetno, ako tim proglasima ne prethodi ili ako im ne slijedi direktna revolucionarna akcija. Dosta nam je bilo kojekakvih papirnatih revolucionaraca. Oni su isto tako umrtvivljavali hrvatsku osloboditeljsku borbu, kao i oni koji su prave hrvatske borce proglašavali udbašima, sovjetskim ili tko zna sve čijim agentima.

Hrvatska je emigracija brojna i osjećajno jaka, ali su mnogi i slijeva i s desna iskorištavali hrvatski idealizam i podredjivali ga svojim sitnim, sebičnim interesima i ciljevima.

Bugojanci su pisali revolucionarne proglase s puškom u ruci i u tome je njihova veličina. Nama ne trebaju ljudi koji samo raspravljaju o revoluciju, već ljudi koji će svojim djelima potvrditi svoje riječi.

Od oboranog [I](ostarijelog, mo) hrvatskog vodstva, to sam već napisao, ne treba ništa očekivati. To su sve sitni, nesposobni ljudi. (ovdje se radi o Savki Dabčević-Kučar, Mika Tripalo i ostala garnitura CK SKH, koja je velikodušno sudjelovala na sjednici u Karadjordjevu u prosincu 1971. Vidi "Zapisnik iz Karadjordjeva prosinac 1971".,moja opaska, Otporaš). Ne treba se uzdati ni u americku, ni u sovjetsku pomoć, ni u bilo čiju. Sami sebi moramo potvrditi ne samo kao politički, nego i kao vojnički čimbenik. Kad to postignemo nećemo morati tražiti nikakve saveznike, sami će nam se ponuditi. (Imamo primjer NATO,moja opaska) Najprije moramo izboriti svoje vlastito dostojanstvo, da bi se netko prema nama odnosio kao prema ljudima . Naravno, to dostojanstvo nećemo izboriti nikakvim proglasima i deklaracijama, izborit ćemo ga iskazanim idealizmom, koji se ne boji mrtvih glava i grdnih rana. Nadam se da me shvaćate.

Bratski Vas pozdravlja

Bruno Bušić.

To je pismo pok. Brune Bušić, kojeg mi je poslao jedan koji redovito prati moje pisanje. Kaže da ga je na to potaklo neki dana, nedavno, jedan koji je na nekim websajtima htio reći da je Bruno ovakav i onakav, te se sa east-zagrebom i Otporašem počeo prepirati u vezi Brune. Sada ću samo staviti naslov šta će biti u idućem opisu o Bugojancima.

Bobani
18-10-2013, 04:14
RE: ZAKONSKA ODREDBA O USTAŠKOJ NADZORNOJ SLUŽBI.

Tue, Jun 19, 2012 at 8:58 PM
To: trup1959@gmail.com,
Poradi znanja i potrebe da bi se moglo što potpunije razumijeti dužnosti i uloga glavnog Upravitelja (ili Ravnatelja) Sabirnih Logora NDH, potrebno je predočiti ZAKONSKU ODREDBU O USTAŠKOJ NADZORNOJ SLUŽBI koje kopiju prilažem ovdje. Iako će za nepuna dva mjeseca biti 71 godina od proglasa ove ZAKONSKE ODREDBE, potrebo je to iz današnjeg ugla proučiti te vidjeti šta nije ili šta je valjalo, te staviti pod ogledalo današnje situacije bez rata i bez raznih stranih vojničkih operacija. Netko je morao biti Glavni Ravnatelj Sabirnih Logpra u NDH, a taj netko je bio Vjekoslav Luburić, Maks, general Drinjanin. Gledajući u ovu ZAKONSKU ODREDBU trebamo tražiti točku po točku gdje su i koje su te pogriješke bile kojima se generala Drinjanina toliko ocrnjuje. Po mome skromnom sudu više bi se njega moglo ocrnuti da je postupao prema svojoj državi Hrvatskoj kao Stjepan Mesić i kompanija koji su mnoge viskoe tajne dali strancima i tako postali izdajnici hrvatske stvari. Otporaš.

I, br.1-1258, god.I;

Žao mi je večeras, 17 listopada 2013. da ta Zakonska Odredba o Ustaškoj Nadzornoj službi nije izišla ovdje. Zbog velike povijestne važnosti nastojat ću ju ponovno staviti za cijenjene koristnike ovog foruma. Bit će mi veoma žao ako ne uspijem ju ovdje staviti.

Bobani
19-10-2013, 12:58
"DRUGI KORAK" HRVATSKOG NARODNOG ODPORA

Donosim ovdje "DRUGI KORAK" HRVATSKOG NADRONOG ODPORA kojeg je general Drinjanin tiskao pred Božić 1962 godine. Koliko je meni poznato general je tiskao TRI "KORAKA". Ja imam prvi i drugi. Prvi je tiskan neposredno Poglavnikove smrti, mislim 1960. Moglo bi biti i 1961 godine, ali nisam siguran. Imam ga za sigurno i nije izgubljen, nego negdje među masom kutija: novina, knjiga, pisama i ostalog papira se zagubio. Zbog povijesne važnosti kad ga pronađem, iznijeti ću gaovdje. Za "KORAK" nisam više siguran da li ga imam, jer već dugo godina nije naišao pod ruke.

Nedavno me je iz Canade nazvao jedan stari borac Hrvatskog Narodnog Odpora koji redovito prati PISMA MAKSA LUBURIĆA. Zamolio me je da svakako iznesem prvi, drugi i treći "KORAK" HNO, koji su nove smjernice poslije Poglavnikove smrti 29 prosinca 1959 godine. Moglo se je iz prošlih pisama uočiti da general često spominje: neka nam ovo bude "DRUGI KORA". Pismo "DRUGI KORAK" je veličine 15 i pol sa 9 i pol inches-a ili 40 sa 24 i pol centimetara gusto tipkanih redaka s obje strane. Ove detalje donosim kako bi zainteresirani imali što pregledniju sliku dotičnog dokumenta, koji, za tri mjeseca bit će upravo pedeset (50) godina da je pisan. Prelazim sada na opis, Otporaš:

" D R U G I K O R A K " "PSIHOLOŠKI RAT"

"DRINA"
Apartado 5024
MADRID - ESPANA

HRVATSKI VOJNICI !!

Stojimo na pragu 1963. godine, vjerni našem običaju, nastojati ćemo reći ponešto o učinjenom u 1962. godini, kao i o našim namjerama za budućnost.

Rekli smo načelno, da "Drinu" nećemo upotrebljavati za rješavanje političkih i inih problema, jer je njena uloga čisto odgojna. To ne znači, da mi nemamo pravo kometirati političke dogadjaje. Zato ćemo putem letaka i okružnica nastojati razjasniti stanovita pitanja, kao i odgovoriti na mnoge upite pripadnika Odpora, na koje nam je nemoguće odgovoriti u osobnim pismima.

U našoj analizi nastojati ćemo biti stvarni do krutosti i, baš zato, biti ćemo apsolutno objektivni prema svemu i svakomu.

ŠTO SMO I ZA KOGA SMO?

Nama je već dosadilo u pismima i "Drinama" (Novina OBRANA je pokrenuta na Novu Godinu 1963. i to je dan prvog (1) broja "OBRANE", mo) uvjeravati hrvatske vojnike razasijane po svijetu, da nismo dio ni u sastavu ni jedne postojeće političke stranke ili grupe u emigraciji. Mi smo HRVATSKA VOJSKA i služimo samo i jedino Hrvatsku. Za to činiti nije nam potrebno, kao ljudima, biti pripadnici neke političke stranke, a kao institucija ne bi nam služilo na čast biti dio ili sastav bilo koje hrvatske političke stranke. Mi , kao moderni ljudi i demokrate, ne niječemo nikome pravo biti član bilo koje stranke ili organizacije, ako rad te stranke ili organizacije nije u protivbi s hrvatskim, demokratskim i moralnim zasadama.

HRVATSKA VOJSKA

je, dakle, institucija sama za sebe, kako smo to dosta puta istakli, i ta će Hrvatska Vojska izvršiti svoju dužnost kao takova. Zato molimo sve one, koji nas bombaditaju s pitanjima: da li smo pričli ovomu ili onomu političaru ili organizaciji, te, da li je s nama ovaj ili onaj..., neka ne troše svoje vrijeme na takva pisma i neka nas poštede od čitanja i dužnog odgovaranja. Mi znamo, da bezsavjestni stranačarski korteši i agenti UDB-e vitlaju našim ljudima, koji im dobronamjedrno nasjedaju. Nu, mi imamo previše posla, a da bi na takove besmislice mogli odgovarati. NISMO NOVA NITI NEKA STARA STRANKA, NISMO SASTAVNI DIO NI JEDNE I NE MISLIMO TO BITI! Mi smo vojnici naše domovine Hrvatske onako, kako su i ostali vojnici svijeta svojih domovina.

NOVA "DRINA"

U isto vrijeme dok odpremamo ovo okružno pismo, razašiljemo po svijetu novu "Drinu" br. 7-9 od 1962. godine, koja ima 300 stranica i 20 klišeja, a posvećena je Njegovom Veličanstvu kralju Jordana Huseinu I. (U prošlim pismima koje sam već iznio ovdje bilo je o tome govora. Potrebno je samo potražiti ta pisma i povezati slučaj s ovim pismom, mo). Prema tome, "Drina" će do vas stići odprilike kad i ovo pismo. Iz nje ćete vidjeti mnogo toga o našim vezama s muslimanskim svijetom. Ova "Drina" je posvećena kralju Huesinu zato, jer je Njegovo Veličanstvo priznalo Državu Hrvatsku i odredilo čitavi niz mjera u naču korist. U novoj "Drini" ima i nekoliko i stručnih članaka, na čemu bi nam mogli zaviditi mnogi slobodni i vojnički jaki narodi.

"Drinu" ćete dobiti od naših povjerenika u skoro svim hrvatskim kolonijama u svijetu, a gdje istih nema, obratite se nama te ćemo vas uputiti na najbližeg povjerenika.

Sljedeća "Drina" posvećena je fra. Dominiku Mandiću i već se sprema. Odajemo hvalu Ocu Mandiću za njegov na****i i dugogodišnji znanstveni rad, kojim je zaslužio titulu najboljeg hrvatskog povjestničara svih vremena. Njegova tri debela svezka povjesti bosansko hercegovačkih Hrvata najjača je podloga našem geslu: NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE "DRINA".

PRETVARANJE RIJEČI U DJELA

Trebalo je imati hrabrosti, 1945., 1946. godine itd. reći da si Hrvat (Čitajte dra. Branka Pešelja i druge istaknute prvake HSS koji su u mjesecu svibnju 1945 godine u povlačenju slijedili sudbinu na stotine tisuča drugi HrvataČ oni su stalno i neumorno izjavljivali da su Jugoslaveni, kako bi što zgodnije i lakiše došli do Pariza i dalje, mo), a kamo li to, da želimo Hrvastku Državu. Čitati onu staru "Croatiu", koja je izlazila u Fermu, Italija, ili recimo "Danicu" iz Chicaga, izpunjava nas ponosom. Ali danas, na pragu 1963. godine i nakon 17 godina emigracije, izgleda nam suvišno pisati kilometarske članke o tome, kako Hrvati žele svoju državu, kako imaju na to pravo i kako moramo ostati vjerni nekim našim evoropskim i zapadnim poslanjima. Danas znamo, ne samo da su Hrvati za svoju državu, nego da je i dobar dio hrvatskih komunista za to i da se medju hrvatskim pravoslavcima i Srbima diže glas za Hrvatsku Državu.

Došlo je vrijeme, da razgovaramo o tome, kako ta naša priželjkivanja sprovesti u djelo; kako protjerati srbokomunističkog okupatora iz Hrvatske, kako srušiti Jugoslaviju i stvoriti (Obnoviti, mo) Hrvatsku Državu?

Eto, to je ono, o čemu vam želimo govoriti. Riječi bez popratnog djela ostaju puste i dosadne fraze, koje ubijaju duh. Mi se ne želimo izživljavati.

HOĆEMO LI OSLOBODJENJE HRVATSKE VEZATI ZA TREĆI SVJETSKI RAT ?

Nitko, pa ni Hrvatska Vlada ni Poglavnik, ne bi mogao iz Hrvatske izvesti 17 divizija naše vojske, da nam nije bilo rečeno, da se imaju veze s Amerikancima i Englezima te da se ide po novo oružje i da skorom počima rat izmedju Amerike i Rusije, a da ćemo mi na strani Amerike pobjedonosno doći natrag na Drinu. Računalo se, dakle, s trećim svjetskim ratom kao s gotovom činjenicom. Danas, nakon 17 godina emigracije vidimo, da je onda bilo ljudski na to računati, ali je sada sasvim druga situacija. Činjenica je, da Amerika i Rusija imaju straha od rata, u kojem mogu samo izgubiti. Posebno je pitanje tko sve ima pravo, a tko nema i da li će uopće biti trećeg svjetskog rata, a ako ga i bude, da li će to biti i atomski rat. U to nema sumnje. Rusija subverzivnim revolucionarnim i lokalnim ratovima osvaja pozicije u svijetu i priprema sprovodjenje svjetske komunističke revolucije. Poljednjim dogadjajima u Kubi i Indiji dokazuje se, da Amerika neće to dozvoliti.

Dok se u mnogobrojnim Božijim hramovima diljem svijeta moli Boga za svjetski mir, većina Hrvata moli, da dodje do rata. To je logično, iako nismo sigurni, da će ga biti.

Što onda, dakle, čekati? Čekati treći svjetski rat, koji ne dolazi, ili početi borbom i bez njega? Previše smo čekali i ništa ne dočekali.

REVOLUCIJOM I USTANKOM DO SLOBODE !

Morali smo već jednom kao vojnici doći do zaključka, da ne možemo čekati treći svjetski rat. trebamo sprovesti naću vlastitu HRVATSKU REVOLUCIJU i povesti HRVATSKI rat, istjerati dvojstruke okupatore i uzpostaviti Hrvatsku Državu.

U tu svrhu treba koordinirati sve moguće snage. Emigracija je dužna stvoriti vanjsko - politički i diplomatski front, koji će pisati strancima na stranim jezicima o pravima Hrvata, mjesto dosadašnjeg medjusobnog uvjeravanja, da : JOŠ HRVATSKA NIJ' PROPALA, DOK MI ŽIVIMO !....Mi vam velimo, da Hrvatska propada, iako smo svi za nju. Mi vam tvrdimo i to, da imamo dovoljno snaga za sprovesti hrvatsku revoluciju, samo te snage nisu mobilizirane, nisu svrstane za bojni pohod. Do sada nitko ništa nije učinio (osim Kavranove Akcije), da se narod povede u borbu.

Hrvatski narod danas ima revolucionarnu i vojničku elitu mnogo jaču, nego 1941. godine. Snage su tu i nude se hrvatskoj revoluciji. Treba ih mobilizirati i krenuti u konačno.

112 VRHOVNIČKIH ZASTAVA vijore se na zgradi Ujedinjenih nacija u New Yorku. Preko 50 nacija postigle su svoju slobodu u posljednja vremena, nakon drugog svjetskog rata. Neke od tih zemalja su podpuno beznačajne, primitivne, mizernog gospodarskog nivoa i još mizernije kulture. Da li je netko tim narodima dao slobodu na tanjuru? Ni jedan od tih naroda nije došao do slobode bez borbe, Ni jedna od kolonijalnih zemalja nije darovala slobodu nikomu. Činjenica je, da su ti narodi svoju slobodu kombiniranim akcijama vojno - revolucionarnog smjera u zemlji i političko - diplomatskim akcijama u svijetu.

Kada su počele padati glave, izbijati štrajkovi, goriti poduzeća i kada se skoro uvjek vidila crvena ruka, koja je darežljivo djelila instruktore i diverzantska sredstva,
(odnosi se na komunističke zemlje koji su svugdje u svijetu pomagale pobune i takozvane "osloboditeljske popularne frontove" iza kojih je uvijek stala, naravno USSR, tako, da su mnoge te pobunjene zemlje, pod okriljem USSR-a, dobile, s jedne strane svoju državnu nezavisnost, dok s druge strane simpatije prema USSR-u, Moskvi i svim komunističkim zemljama. Tako je i Tito postao polularan u tom, kako se je to tada tako zvalo, trećem svijetu, kojeg je on pomagao i kapom i šakom, i pod šarlatanskim vodstvom Tita stvorio se je BLOK NESTVRTANIH, koji, kako današnje vijesti kažu, ima svoj sastanak nesvrstanih, hoćeš/nećeš i bivši predsjednik RH šarlatan Stjepan Mesić je bio pozvan, ali nije išao, jer mu je mali prst bio ozlijeđen i malo otekao, mo), onda su progovorili "humanitarni" osjećaji te se nekima i previše brzo dala sloboda, da još i danas, kao u Kongu, moraju držati okupatorske snage (plave kacige ujedinjenih naroda u borbi protiv ljevičarskog popularnog fronta kojeg je vodio Patrique Lumumba i koji je u tim borbama protiv plavih kaciga poginuo (1925-1961., mo).

Zato je i na nama Hrvatima stvoriti ta dva fronta i povesti borbu za oslobodjenje i riješiti se jednom onog buržujskog nazdravičarstva i hrvatovanja. Narod je svjestan potrebe revolucije. Narod je zreo i ne želi samo govoriti o slobodi, nego se za nju i boriti.

HRVATSKO NARODNO VIJEĆE.

Mi smo dugi niz godina sustavno naglašavali potrebu koordinacije hrvatske emigracije. kada smo bili primorani na šutnju (u vremenu od razlaza s Poglavnikom početkom 1956. pa do poglavnikove smrti 28 prosinca 1959 god., to bi se mogao nazvati "zimski san" generala Drinjanina, mo), u anonimnim i skromnim letcima koji su kružili Domovinom i emigracijom, zagovarali smo ideju snošljivosti, sloge i koordinacije snaga. podpisivali smo te letke skromnim imenom "Sluge Domovine" i mnogi je od vas dobio te letke, a da nikada nije znao od koga su. Mi smo uvjek zagovarali ideju narodnog predstavnika ili vijeća.
Od onoga dana kada je fra. Silvije Grubišić (1909-1985) s Rudom Erić, Došanom i drugovima u Chicagu počeo stvarati Ujedinjene Američke Hrvate pa do sadašnjeg predsjednika Hrvatskog Narodnog Vijeća Dra. Ibrahim . bega Džinića, hrvatski vojnicu su uvjek bili prvi u požrtvovanom i nezahvalnom radu zagovaranja sloge i zajedničkog nastupa.
Zato smo sve od sebe dali, da se sastanu delegati i stvori Hrvatsko Narodno Vijeće u New Yorku. Predsjednik Vijeća beg Džinić emotivnim riječima je molio, da se u njegovo ime zahvalimo hrvatskim vojnicima na nesebičnoj pomoći svake vrste, te da se ideja sprovede u djelo.
Pa ipak, mnogo smo progutali dosta gorkih pilula, a i još danas gutamo, od naših nesvjestnih političara.

ŠTO JE VIJEĆE?

Nasuprot HOP-a i HSS-a njihovih mnogobrojnih kompleksa, legaliteta i kontinuiteta itd., ogromna većina predstavnika hrvatskih živih snaga u emigraciji našli su se na okupu u New yorku. To je već samo po sebi jedan od najznačajnijih uspjeha hrvatske emigracije. Sama činjenica, da smo u kozmopolitiskom gradu Ujedinjenih Nacija u New Yorku uspjeli održati jednu hrvatsku demokratsku političku koncentraciju, znači više, nego sve što smo napisali u 17 godina emigracije. To je bio ispit zrelosti, a on je takav, da nikada nije odličnim uspjehom položila jedna čitava škola; nisu svi učenici jednoga kvaliteta.

Vijeće, dakle, nije ono, što smo mi želili. Ni mi nismo onakovi, kakovi bi mogli i trebali biti. Ni naši političari i stranačari nisu išli u New York "sdjavolskim rogovima na glavi", a da bi se vratili preporodjeni "s andjeoskim krilima" iz New Yorka. Vijeće nije onakovo, kakovo je potrebno hrvatskom narodu, ali je tu i na nama je, koji smo ga stvarali, ojačati ga, reorganizirati, poboljšati i osposobiti za akciju, koju mora sprovesti, a to je koordinacija svih hrvatskih snaga za oslobodjenje Hrvatske.

ODPOR VIJEĆE

Naši su glavni predstavnici brat Erić i brat Rover (prvi iz USA, a drugi iz Australije) na čelu elitne, stegovne i mnogobrojne delegacije Odpra sudjelovali u radu Vijeća, te je na prvoj sjednici Izvršnog Odbora zaključeno, da će brat Erić biti veza izmedju Odpora i Vijeća, kako bi se u službi Domovine izvršola kooperacija vojnorevolucionarnih snaga Odpora s političkopropagandističkom akcijom Vijeća.

Brat Srećko Rover, glavni povjerenik Odpora za Oceaniju, postao je član Vijeća i šef odsjeka za organizaciju. Zadaća je, dakle, svih pripadnika Odpora suradjivati s Vijećem preko naših glavnih povjerenika i predstavnika.

Hrvatski vojnici biti će vjerni izrečenim pbećanjima i vjerni svojoj misiji te će svugdje u svijetu pomagati nastojanja Vijeća na političkom polju, dok će kao svjestni pripadnici Odpora izvršiti svoju domovinsku dužnost na vojnorevolucionarnom sektoru kada ih Zapovjedništvo Odpora pozove.

VOJSKA I POLITIKA

Reći će nam kritičari, neki i dobronamjerni, zašto mi kao vojnici pravimo medjunarodne ugovore i podpisujemo ih u ime hrvatskog naroda. Dati ćemo im vrlo jednostavan odgovor:

Prije nego što pozovemo hrvatsku emigraciju na vojnorevolucionarnu akciju i hrvatski narod na gverilu i ustanak, morali smo stvoriti jasne baze. Podpisani, kao posljednji zapovjednik hrvatske vojske od 1945. godine, vrši svoju ulogu zapovjednika, ne po pravu, nego po dužnosti. Činjenica da smo izgubili rat ne može osloboditi preživjele za Bleiburga od služenja Domovini kao vojnici. Mi, zapravo, trebamo vladu i državnog poglavara, da nam zapovjedaju. Ne vidimo nigdje te vlade ni poglavara. Stari hrvatski političari svadjaju se upravo oko toga tko je na vlasti, a mi te vlasti nigdje ne vidimo. HSS smatra, da uopće nismo vojska, jer smo služili NDH, a to nije bila država njihove stranke. Poglavnik je umro i pokoj mu duši, a ono, što se danas zove HOP, ne liči ni vlasti, ni iopoziciji, ni stranci, ni pokretu i nas samo boli, da čitave legije dobrih idealista u zbrci pojmova gube svaki smisao za stvarnost.

Iz tih jednostavnih razloga htjeli smo na vrhu hrvatske politike viditi jednu demokratsku ustanovu, koja bi u hrvatskoj hijerarhiji zauzela svoje mjesto, a da se mi vratimo našoj misiji. Naš teret se povećao.

ŠTO VIJEĆE NIJE?

Rekli smo, da smo želili viditi vrhovničke poslove u rukama Vijeća, da ono stvori vojni odsjek, odredi nam odnosnog ministra ili vijećniika, kojemu bi se mi kao vojnici pokoravali i uzpostavili ravnotežu izmedju gradjanske i vojničke vlasti, kao što je to uvjek bilo u hrvatskoj državi u prošlosti i kao što je to danas u zapadnim demokratskim državama.

Mi smo prije podpisa ugovora s organizacijom "Braća Muslimani", Sveislamskim Kongresom u Jeruzalemu i prije nego smo preko častnika HOS-a stupuli u kontakt s preko 20 nama sklonih prijateljskih zemalja, ponudili Narodnom Vijeću (Hrvatskom Narodnom Vijeću, mo) preko našeg glavnog povjerenika brata Erića i izravnim pozivom predsjednika Džinića, da on stvori odnosnu ustanovu i preuzme taj dio posla, koji na nas vojnike i ne spada, osim ako od civilnih vlasti za tu ulogu budemo pozvani.

Mi, dakle, nismo uzurpali nikakovih vlasti niti iz svog vojničkog zvanja želimo praviti cirkus. Nama se je dogodilo, da nam je jednostavno nitko ne želi zapovjedati. Ni Vijeće nije što bi trebalo biti. A Hrvatska čeka 17 godina. Ne želimo čekati još 17.

AMERIČKA I HRVATSKA KONSTITUCIJA

Prije održanja Vijeća nama su skoro svi prisutni, pa i sam predsjednik Džinić, govorili o bezuvjetnom stvaranju vojnog odsjeka i o akcijama. Mi vjerujemo i to javno ispovjedamo, da bi svaki od prisutnih na Kongresu uzeo pušku u ruku i išao u borbu za Hrvatsku. Vjerujemo, da bi to učino i Dr. Krnjević, pa i Dr. Hefer, unatoč godina starosti i fizičkih poteškoća. Pa ipak, kada se je Vijeće sastalo, prevladao je stanoviti strah i izvjestne antimilitarističke natruhe.

Zašto? O neugodnim stvarima, vele, da je najbolje ne govoriti. Dobar dio prisutnih, koji su imali glavnu riječ na zasjedanju Vijeća, američki su državljani i imaju obligacije (obveze, dužnosti, mo) prema svojoj novoj domovini. S druge strane, srbokomunisti svih boja nastojali su podsjetiti ih, da smo 1941. godine navijestili rat Americi.

Mi razumijemo situaciju. Njih osobno obvezuje američka konstitucija. Ljudi Odpora uvjek su bili, jesu i ostaju prijatelji Amerike s punim rešpektom za američku konstituciju. Ali, pored našega razumijevanja i rešoekta, mi dugujemo naše živote zarobljenoj Hrvatskoj i to predpostavljamo bilo kojem drugom osjećAju ili interesu.

Odpor veže samo i jedino HRVATSKA KONSTITUCIJA. Što ne može Vijeće, može Odpor.

NAŠA POLITIČKA I DIPLOMATSKA DJELATNOST

Danas u slobodno svijetu postoje tri ozbiljne hrvatske političke konstitucije: HSS, HOP i Hrvatsko Narodno Vijeće. Svi ostali, manje ili više, gledaju neku mogućnost u tim konstitucijama. Mi bi vojnici najsretniji bili, da se što prije sastanu Dr. Krnjević, Dr. Hefer i Dr. Džinić te da barem skupa popiju kavu, ako već ne mogu napraviti hrvatsku vladu u emigraciji ili neki drugi organ, koji bi za nas vojnike predstavljao vrhovničku vlast. Medjutim, ako oni to ne učine, mi ćemo vršiti našu ulogu kako najbolje i najpametnije budemo znali.

Predstavnici Odpora nalaze se u pregovorima s preko 20 zemalja i predstavnicima medjunarodnih antikomunističkih organizacija. Svjestni smo, da ćemo progutati mnogu gorku pilulu u tim pokušajima, ali ćemo uvjek iznova pokušati, jer znamo, da ne možemo zagaziti u ozbiljnu borbu, dok ne budemo našli bratske ruke, koje će nas pomagati, da plod naše borbe i krvi bude zaista iskorišćen. U Kavranovoj akciji palo je 100 divova, a da je odjek u svijetu bio ravan nuli u korist Hrvatske. Reklo bi se..."od sto glasa, glasa nije bilo"...Čekali smo 17 godina, ali više ne mošemo. Hrvatski su političari vojnike pretvorili u diplomate. Idemo do konačnoga ! (Koliko je ovo "DRUGO PISMO" pomoglo onoj devetorki iz Australije ljeta 1963., teško je reći, mo).

VOJNIK DO VOJNIKA - SATNIJA

Prema onoj narodnoj "zrno do zrna pogača, kamen do kamena palača", postavimo našu parolu : vojnik do vojnika - satnija, satnija do satnije - armija.

Ni komunisti ni kapitalisti, ni Hrvati ni Srbi ne prave nikakovih iluzija u pogledu Jugoslavije. Hrvatski komunistički prvak Hebrang bio je u našim rukama i nismo ga ubili, nego su ga srbokomunisti ubili zato, jer se borio, da hrvatski Srijem bude u sastavu "Hrv. Repubilke", a ne Beograda.
Imamo sasvim jasan uvid u stanje medju bivšim hrvatskim partizanima iz Dalmacije i Istre. Mnogi od njih danas nam daje pravo (kao što je i dr. Hebrang mlađi rekao prije par godina da se je Luburić borio za hrvatske interese i Hrvatsku Državu, pa je dobio po trtici od Mesića, Josipovića i kompanije, mo) da smo se borili za Državu Hrvatsku i protiv komunizma, kao što i mi njih mnoge shvaćam, da su se borili protiv Talijana, fašista i četnika u partizanskim sastavima.

Mnogi su hrvatski sindikalisti i socijalisti svršili na Golom Otoku i beogradskim kazamatima zato, jer su uvidjeli, da je komunistička doktrinalna revolucija bila prevara i da je komunistička stranka u Hrvatskoj bila slijepo oružje u rukama srpske soldateske i beogradske čaršije. Mi sa sažaljenjem gledamo na one Hrvate u emigraciji, koji zatvaraju oči pred činjenicom, da će naši saveznici biti mnogi od dojučerašnjih dalmatinski partizana (i to se ostvarilo u Domovinskom ratu, mo) i mnogi od starih hrvatskih sindikalista i socijalističkih vodja, koji su mislili, da se na strani Tita bore za socijalna prava.

Mi ovima pružamo ruku (iz ovoga "...pružamo ruku"...je proizišla PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA koja je izišla u Istarskoj "DRINI" 1964., mo) u zajedničkoj borbi protiv komunističke podvale i srpske okupacije. Pozivamo hrvatske pravoslavce i one, koji se osjećaju Srbima, a žele živjeti kao lojalni gradjano Hrvatske, da nam se pridruže. Svi smo gradjani Hrvatske i svi smo vojnici svoje Domovine.

NAŠ PSIHOLOŠKI RAT

Uspjesi hrvatske emigracije stvaranjem Vijeća, vezama s islamskim svijetom, radom Bleiburškog Odbora (koji je izdao 1970. knjigu na engleskom jeziku OPERATION SLAUGHTERHOUSE, hrvatski KLAONICA a koja je prevedena na hrvatski HOLOKAUST II. U Zagrebu 2005., mo) i stotinu drugih uspješnih akcija u slobodnom svijetu, a mi medju uspjehe ubrajamo i putovanja Dra. Hefera, kao i izjave Dra. Krnjevića, te zahvati mladih hrvatskih snaga i borbenost nove generacije, pokrenuli su hrvatske duhove.

Čim su se snage usmjerile protiv Jugoslavije i komunizma, a došlo do zbliženja Hrvata medju sobom, poveden je hrvatski psihološki (hladni) rat. Nastalo je vrenje i u redovima HOP-a i HSS-a. Svugdje ima idealista i boraca.Medju malim ljudima zapravo i nema problema. Problem je medju vodjama. Onoga časa kada naša sigurnostna služba pronadje i odstrani agenet UDB-e,
(što je bilo jako teško, iz jednostavnog razloga, da je Hrvata iz svih hrvatskih pokrajina bilo više od jednog milijuna u slobodnim zapadnim zemljama, koji su, preko pisama, telefonskih razgovora, telegrama, brzojava, posjetama i uzajmnim poznavanjima držali veze u oba smjera: iseljeništvo/domovina, domovina/iseljeništvo. Poslije Rankovićeve amnestije iz 1962 godine, prilike su bile mnogo povoljnije nego prije da bi svojta mogla posjećivati svojtu ili svoje u iseljeništvu. Kroz te posjete UDB-a je vršila svoj antihrvatski posao i slala svoje doušnike i plaćenike u emigraciju medju "svoje zemljake", kako se je to tada govorilo. Varka je bila smišljna koju je jako bilo teško otkriti, jer smo nekako svi bili nekim slučajnim poznajstvima povezani. Svak svakome vjerovao a u isto vrijeme svak u svakoga sumnjao. Kako je UDB-a preko svojih agenata ubrzala ubojstva hrvatskih političkih emigranata i djelatnika, medjusobne sumnje su se povećale iz dana u dan. Tako su propale mnoge dobronamjerne hrvatske akcije, kako ona Božidara Kavrana iz 1947/1948., tako i ona 1963. Oblak/Tolić/Stojić, kao i najpoznatija braće Andrića Bugojanska Akcija iz 1972., mo), niknuti će neodoljiva hrvatska volja za slobodom. Ta je volja sada paralizirana. Tito baca "kost" medju nas i mi trošimo naše energije u medjusobnoj borbi.
Onoga časa kada oslobodimo te energije i usmjerimo ih pravom cilju, Tito će izgubiti svoj psihološki rat, koji melje naše živce i naše nade.
Jedinstveni i borbeni nastup emigracije dignuti će i naš narod i osigurati nam saveznike (kako lijepo rečeno "...i osigurati nam saveznike...", mo), ugled i pomoć u slobodnom svijetu. Biti ćemo snaga, s kojom se računa. Hrvatska emigracija je već stupila u fazu psihološkog rata. Podržavajmo ga !

HRVATSKI MARCHALLOV PLAN

(Riječ/dvije o ovom planu. George Catlett Marschall (1880-1959) je bio američki general u WW2. Svojim sposobnostima je postao ministar vanjskih poslova SAD 1947-1949., te kao takav svojim utjecajem je uspio uvjeriti vladu predsjednika Trumana da je neophodno potrebno pomoći gladnu i razrušenu Europu. Tako se je stvorio MARSCHALLOV PLAN. Osobno se vrlo dobro sjećam te humanitarne pomoći, najviše u hrani. Kada bi dobivali "deke", tako se je to tada zvalo, što bi značilo slijedovanje koje bi dobivali po broju člavova u obitelji, dobivali smo i jaja u prašku; na osnovu čega su momci izmislili pjesmu koju su pjevali u gangi: "Mala moja dobila na pluća, jeduć jaja Trumanova vruća", mo).

Ne znamo, da li je ta usporedba dobra. Nu, mi je upotrebljavamo, jer je poznata. U Španjolskoj je jedan film pod naslovom "Dobro došao, mister Marschall !" postigao ogromnu popularnost, jer se je izrugivao s Marschallovim planom i pustim vjerovanjem da ne treba trti glavu za budućnost, jer da dolazi mister marchall i dati će svakom gradjanu iz svoje vreće onoliko dolara, koliko mu je potrebno. Poznato je, da je zaista gen. Marschall poslije II. svjetskog rata stvorio plan i s milijune dolara spriječio socijalne potrese u nastradalim zemljama.

Na nama je Hrvatimastvoriti vlastiti "Marschallov plan" za oslobodjenje (Hrvatske, mo). Pored svih nastojanja u slobodnom svijetu kod naših starih i novih prijatelja, dužnost nam je u prvom redu mobilizirati naše vlastite snage, racionalno ih iskoristiti i povesti borbu. Kada pokažemo da smo dostojni i požrtvovani, da dajemo svoja sredstva i ginemo za stvar oslobodjenja, onda će nas pomoći i drugi i pojačati naš potencijal. Ako mi sami ne budemo žrtvovali svoju krv i svoj znoj, nemamo prava očekivati ni od Istoka ni od Zapada da za nas čine ono, što sami za sebe nismo kadri učiniti.

SEDAMNAESTI BOŽIĆ U EMIGRACIJI

Nastojati ćemo, da vam ovi redci stignu za Božić i Novu Godinu; velike blagdane kršćanskog svijeta. Naši su muslimani s poštovanjem gledali na naše božićevanje, kao i katolici na muslimansko bajramovanje.

Do sada smo uvjek čestitali Božiće i Barjame sljedećim riječima: "Dao Bog, da dogodine slavili Božić i Barjam u našoj dragoj, patničkoj, slobodnoj, nezavisnoj itd...Hrvatskoj...."

Mi kao vojnici vjerujemo i u Božija čuda, jer ih je i do sada činio. I Biblija i Kur'an govore o pobjedama, koje je Gospodar bitaka davao pravednim vojskama. naša je stvar pravedna i molimo Boga, da nas pomogne. Vjerujemo, da će Bog biti uz nas u danima borbe. (što se je i ostvarilo u Domovinskom rati 1991-1995., mo).
Medjutim, bez Velikog Petka nema ni Uskrsa i bez naše vlastite žrtve i pregnuća nemamo pravo očekivati milost. Ne smijemo računati s milošću Neba kao strateškim činbenikom.
Bog nam je dao srdca junaka, milost vjernika i inteligenciju Božijih stvorenja, a na nama je ostalo.

HRVATSKI VOJNICI, HRVATSKA BRAĆO!

Ako ste uvjereni da smo na pravom putu, pomozite nas i to odmah, individualno, pa i onda, ako ste do sada uvjek pomagali. Učinite to ovim putem i izravno, u znaku plebiscita i odobrenja. Nama treba moralna i materijalna podrška. Mi znamo s kim se hvatamo u koštac i dokazali smo, da smo i u prošlosti s uspjehom pobijali neše neprijatelje. Nisu oni nepobjedljivi. Imamo mi ljude i ideja. Složni hrvatski ljudi mogu sve učiniti kada hoće.

Prilog svakog od vas za nas je znak, da nismo sami. NEKA ZA BOŽIĆ 1962. GODINE I VAŠE IME UDJE U SPOMENKNJIGU ODPORA !

ŽELIMO SVIMA SRETAN BOŽIĆ I NOVU GODINU !

Uz naš vojnički pozdrav,

general Drinjanin v.r.

TISKANICU KOJU PRILAŽEMO OVOM OKRUŽNOM PISMU ISPUNITI I NAMA NAJHITNIJE POVRATITI!

Bobani
19-10-2013, 12:59
"DRUGI KORAK" HRVATSKOG NARODNOG ODPORA

Donosim ovdje "DRUGI KORAK" HRVATSKOG NADRONOG ODPORA kojeg je general Drinjanin tiskao pred Božić 1962 godine. Koliko je meni poznato general je tiskao TRI "KORAKA". Ja imam prvi i drugi. Prvi je tiskan neposredno Poglavnikove smrti, mislim 1960. Moglo bi biti i 1961 godine, ali nisam siguran. Imam ga za sigurno i nije izgubljen, nego negdje među masom kutija: novina, knjiga, pisama i ostalog papira se zagubio. Zbog povijesne važnosti kad ga pronađem, iznijeti ću gaovdje. Za "KORAK" nisam više siguran da li ga imam, jer već dugo godina nije naišao pod ruke.

Nedavno me je iz Canade nazvao jedan stari borac Hrvatskog Narodnog Odpora koji redovito prati PISMA MAKSA LUBURIĆA. Zamolio me je da svakako iznesem prvi, drugi i treći "KORAK" HNO, koji su nove smjernice poslije Poglavnikove smrti 29 prosinca 1959 godine. Moglo se je iz prošlih pisama uočiti da general često spominje: neka nam ovo bude "DRUGI KORA". Pismo "DRUGI KORAK" je veličine 15 i pol sa 9 i pol inches-a ili 40 sa 24 i pol centimetara gusto tipkanih redaka s obje strane. Ove detalje donosim kako bi zainteresirani imali što pregledniju sliku dotičnog dokumenta, koji, za tri mjeseca bit će upravo pedeset (50) godina da je pisan. Prelazim sada na opis, Otporaš:

" D R U G I K O R A K " "PSIHOLOŠKI RAT"

"DRINA"
Apartado 5024
MADRID - ESPANA

HRVATSKI VOJNICI !!

Stojimo na pragu 1963. godine, vjerni našem običaju, nastojati ćemo reći ponešto o učinjenom u 1962. godini, kao i o našim namjerama za budućnost.

Rekli smo načelno, da "Drinu" nećemo upotrebljavati za rješavanje političkih i inih problema, jer je njena uloga čisto odgojna. To ne znači, da mi nemamo pravo kometirati političke dogadjaje. Zato ćemo putem letaka i okružnica nastojati razjasniti stanovita pitanja, kao i odgovoriti na mnoge upite pripadnika Odpora, na koje nam je nemoguće odgovoriti u osobnim pismima.

U našoj analizi nastojati ćemo biti stvarni do krutosti i, baš zato, biti ćemo apsolutno objektivni prema svemu i svakomu.

ŠTO SMO I ZA KOGA SMO?

Nama je već dosadilo u pismima i "Drinama" (Novina OBRANA je pokrenuta na Novu Godinu 1963. i to je dan prvog (1) broja "OBRANE", mo) uvjeravati hrvatske vojnike razasijane po svijetu, da nismo dio ni u sastavu ni jedne postojeće političke stranke ili grupe u emigraciji. Mi smo HRVATSKA VOJSKA i služimo samo i jedino Hrvatsku. Za to činiti nije nam potrebno, kao ljudima, biti pripadnici neke političke stranke, a kao institucija ne bi nam služilo na čast biti dio ili sastav bilo koje hrvatske političke stranke. Mi , kao moderni ljudi i demokrate, ne niječemo nikome pravo biti član bilo koje stranke ili organizacije, ako rad te stranke ili organizacije nije u protivbi s hrvatskim, demokratskim i moralnim zasadama.

HRVATSKA VOJSKA

je, dakle, institucija sama za sebe, kako smo to dosta puta istakli, i ta će Hrvatska Vojska izvršiti svoju dužnost kao takova. Zato molimo sve one, koji nas bombaditaju s pitanjima: da li smo pričli ovomu ili onomu političaru ili organizaciji, te, da li je s nama ovaj ili onaj..., neka ne troše svoje vrijeme na takva pisma i neka nas poštede od čitanja i dužnog odgovaranja. Mi znamo, da bezsavjestni stranačarski korteši i agenti UDB-e vitlaju našim ljudima, koji im dobronamjedrno nasjedaju. Nu, mi imamo previše posla, a da bi na takove besmislice mogli odgovarati. NISMO NOVA NITI NEKA STARA STRANKA, NISMO SASTAVNI DIO NI JEDNE I NE MISLIMO TO BITI! Mi smo vojnici naše domovine Hrvatske onako, kako su i ostali vojnici svijeta svojih domovina.

NOVA "DRINA"

U isto vrijeme dok odpremamo ovo okružno pismo, razašiljemo po svijetu novu "Drinu" br. 7-9 od 1962. godine, koja ima 300 stranica i 20 klišeja, a posvećena je Njegovom Veličanstvu kralju Jordana Huseinu I. (U prošlim pismima koje sam već iznio ovdje bilo je o tome govora. Potrebno je samo potražiti ta pisma i povezati slučaj s ovim pismom, mo). Prema tome, "Drina" će do vas stići odprilike kad i ovo pismo. Iz nje ćete vidjeti mnogo toga o našim vezama s muslimanskim svijetom. Ova "Drina" je posvećena kralju Huesinu zato, jer je Njegovo Veličanstvo priznalo Državu Hrvatsku i odredilo čitavi niz mjera u naču korist. U novoj "Drini" ima i nekoliko i stručnih članaka, na čemu bi nam mogli zaviditi mnogi slobodni i vojnički jaki narodi.

"Drinu" ćete dobiti od naših povjerenika u skoro svim hrvatskim kolonijama u svijetu, a gdje istih nema, obratite se nama te ćemo vas uputiti na najbližeg povjerenika.

Sljedeća "Drina" posvećena je fra. Dominiku Mandiću i već se sprema. Odajemo hvalu Ocu Mandiću za njegov na****i i dugogodišnji znanstveni rad, kojim je zaslužio titulu najboljeg hrvatskog povjestničara svih vremena. Njegova tri debela svezka povjesti bosansko hercegovačkih Hrvata najjača je podloga našem geslu: NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE "DRINA".

PRETVARANJE RIJEČI U DJELA

Trebalo je imati hrabrosti, 1945., 1946. godine itd. reći da si Hrvat (Čitajte dra. Branka Pešelja i druge istaknute prvake HSS koji su u mjesecu svibnju 1945 godine u povlačenju slijedili sudbinu na stotine tisuča drugi HrvataČ oni su stalno i neumorno izjavljivali da su Jugoslaveni, kako bi što zgodnije i lakiše došli do Pariza i dalje, mo), a kamo li to, da želimo Hrvastku Državu. Čitati onu staru "Croatiu", koja je izlazila u Fermu, Italija, ili recimo "Danicu" iz Chicaga, izpunjava nas ponosom. Ali danas, na pragu 1963. godine i nakon 17 godina emigracije, izgleda nam suvišno pisati kilometarske članke o tome, kako Hrvati žele svoju državu, kako imaju na to pravo i kako moramo ostati vjerni nekim našim evoropskim i zapadnim poslanjima. Danas znamo, ne samo da su Hrvati za svoju državu, nego da je i dobar dio hrvatskih komunista za to i da se medju hrvatskim pravoslavcima i Srbima diže glas za Hrvatsku Državu.

Došlo je vrijeme, da razgovaramo o tome, kako ta naša priželjkivanja sprovesti u djelo; kako protjerati srbokomunističkog okupatora iz Hrvatske, kako srušiti Jugoslaviju i stvoriti (Obnoviti, mo) Hrvatsku Državu?

Eto, to je ono, o čemu vam želimo govoriti. Riječi bez popratnog djela ostaju puste i dosadne fraze, koje ubijaju duh. Mi se ne želimo izživljavati.

HOĆEMO LI OSLOBODJENJE HRVATSKE VEZATI ZA TREĆI SVJETSKI RAT ?

Nitko, pa ni Hrvatska Vlada ni Poglavnik, ne bi mogao iz Hrvatske izvesti 17 divizija naše vojske, da nam nije bilo rečeno, da se imaju veze s Amerikancima i Englezima te da se ide po novo oružje i da skorom počima rat izmedju Amerike i Rusije, a da ćemo mi na strani Amerike pobjedonosno doći natrag na Drinu. Računalo se, dakle, s trećim svjetskim ratom kao s gotovom činjenicom. Danas, nakon 17 godina emigracije vidimo, da je onda bilo ljudski na to računati, ali je sada sasvim druga situacija. Činjenica je, da Amerika i Rusija imaju straha od rata, u kojem mogu samo izgubiti. Posebno je pitanje tko sve ima pravo, a tko nema i da li će uopće biti trećeg svjetskog rata, a ako ga i bude, da li će to biti i atomski rat. U to nema sumnje. Rusija subverzivnim revolucionarnim i lokalnim ratovima osvaja pozicije u svijetu i priprema sprovodjenje svjetske komunističke revolucije. Poljednjim dogadjajima u Kubi i Indiji dokazuje se, da Amerika neće to dozvoliti.

Dok se u mnogobrojnim Božijim hramovima diljem svijeta moli Boga za svjetski mir, većina Hrvata moli, da dodje do rata. To je logično, iako nismo sigurni, da će ga biti.

Što onda, dakle, čekati? Čekati treći svjetski rat, koji ne dolazi, ili početi borbom i bez njega? Previše smo čekali i ništa ne dočekali.

REVOLUCIJOM I USTANKOM DO SLOBODE !

Morali smo već jednom kao vojnici doći do zaključka, da ne možemo čekati treći svjetski rat. trebamo sprovesti naću vlastitu HRVATSKU REVOLUCIJU i povesti HRVATSKI rat, istjerati dvojstruke okupatore i uzpostaviti Hrvatsku Državu.

U tu svrhu treba koordinirati sve moguće snage. Emigracija je dužna stvoriti vanjsko - politički i diplomatski front, koji će pisati strancima na stranim jezicima o pravima Hrvata, mjesto dosadašnjeg medjusobnog uvjeravanja, da : JOŠ HRVATSKA NIJ' PROPALA, DOK MI ŽIVIMO !....Mi vam velimo, da Hrvatska propada, iako smo svi za nju. Mi vam tvrdimo i to, da imamo dovoljno snaga za sprovesti hrvatsku revoluciju, samo te snage nisu mobilizirane, nisu svrstane za bojni pohod. Do sada nitko ništa nije učinio (osim Kavranove Akcije), da se narod povede u borbu.

Hrvatski narod danas ima revolucionarnu i vojničku elitu mnogo jaču, nego 1941. godine. Snage su tu i nude se hrvatskoj revoluciji. Treba ih mobilizirati i krenuti u konačno.

112 VRHOVNIČKIH ZASTAVA vijore se na zgradi Ujedinjenih nacija u New Yorku. Preko 50 nacija postigle su svoju slobodu u posljednja vremena, nakon drugog svjetskog rata. Neke od tih zemalja su podpuno beznačajne, primitivne, mizernog gospodarskog nivoa i još mizernije kulture. Da li je netko tim narodima dao slobodu na tanjuru? Ni jedan od tih naroda nije došao do slobode bez borbe, Ni jedna od kolonijalnih zemalja nije darovala slobodu nikomu. Činjenica je, da su ti narodi svoju slobodu kombiniranim akcijama vojno - revolucionarnog smjera u zemlji i političko - diplomatskim akcijama u svijetu.

Kada su počele padati glave, izbijati štrajkovi, goriti poduzeća i kada se skoro uvjek vidila crvena ruka, koja je darežljivo djelila instruktore i diverzantska sredstva,
(odnosi se na komunističke zemlje koji su svugdje u svijetu pomagale pobune i takozvane "osloboditeljske popularne frontove" iza kojih je uvijek stala, naravno USSR, tako, da su mnoge te pobunjene zemlje, pod okriljem USSR-a, dobile, s jedne strane svoju državnu nezavisnost, dok s druge strane simpatije prema USSR-u, Moskvi i svim komunističkim zemljama. Tako je i Tito postao polularan u tom, kako se je to tada tako zvalo, trećem svijetu, kojeg je on pomagao i kapom i šakom, i pod šarlatanskim vodstvom Tita stvorio se je BLOK NESTVRTANIH, koji, kako današnje vijesti kažu, ima svoj sastanak nesvrstanih, hoćeš/nećeš i bivši predsjednik RH šarlatan Stjepan Mesić je bio pozvan, ali nije išao, jer mu je mali prst bio ozlijeđen i malo otekao, mo), onda su progovorili "humanitarni" osjećaji te se nekima i previše brzo dala sloboda, da još i danas, kao u Kongu, moraju držati okupatorske snage (plave kacige ujedinjenih naroda u borbi protiv ljevičarskog popularnog fronta kojeg je vodio Patrique Lumumba i koji je u tim borbama protiv plavih kaciga poginuo (1925-1961., mo).

Zato je i na nama Hrvatima stvoriti ta dva fronta i povesti borbu za oslobodjenje i riješiti se jednom onog buržujskog nazdravičarstva i hrvatovanja. Narod je svjestan potrebe revolucije. Narod je zreo i ne želi samo govoriti o slobodi, nego se za nju i boriti.

HRVATSKO NARODNO VIJEĆE.

Mi smo dugi niz godina sustavno naglašavali potrebu koordinacije hrvatske emigracije. kada smo bili primorani na šutnju (u vremenu od razlaza s Poglavnikom početkom 1956. pa do poglavnikove smrti 28 prosinca 1959 god., to bi se mogao nazvati "zimski san" generala Drinjanina, mo), u anonimnim i skromnim letcima koji su kružili Domovinom i emigracijom, zagovarali smo ideju snošljivosti, sloge i koordinacije snaga. podpisivali smo te letke skromnim imenom "Sluge Domovine" i mnogi je od vas dobio te letke, a da nikada nije znao od koga su. Mi smo uvjek zagovarali ideju narodnog predstavnika ili vijeća.
Od onoga dana kada je fra. Silvije Grubišić (1909-1985) s Rudom Erić, Došanom i drugovima u Chicagu počeo stvarati Ujedinjene Američke Hrvate pa do sadašnjeg predsjednika Hrvatskog Narodnog Vijeća Dra. Ibrahim . bega Džinića, hrvatski vojnicu su uvjek bili prvi u požrtvovanom i nezahvalnom radu zagovaranja sloge i zajedničkog nastupa.
Zato smo sve od sebe dali, da se sastanu delegati i stvori Hrvatsko Narodno Vijeće u New Yorku. Predsjednik Vijeća beg Džinić emotivnim riječima je molio, da se u njegovo ime zahvalimo hrvatskim vojnicima na nesebičnoj pomoći svake vrste, te da se ideja sprovede u djelo.
Pa ipak, mnogo smo progutali dosta gorkih pilula, a i još danas gutamo, od naših nesvjestnih političara.

ŠTO JE VIJEĆE?

Nasuprot HOP-a i HSS-a njihovih mnogobrojnih kompleksa, legaliteta i kontinuiteta itd., ogromna većina predstavnika hrvatskih živih snaga u emigraciji našli su se na okupu u New yorku. To je već samo po sebi jedan od najznačajnijih uspjeha hrvatske emigracije. Sama činjenica, da smo u kozmopolitiskom gradu Ujedinjenih Nacija u New Yorku uspjeli održati jednu hrvatsku demokratsku političku koncentraciju, znači više, nego sve što smo napisali u 17 godina emigracije. To je bio ispit zrelosti, a on je takav, da nikada nije odličnim uspjehom položila jedna čitava škola; nisu svi učenici jednoga kvaliteta.

Vijeće, dakle, nije ono, što smo mi želili. Ni mi nismo onakovi, kakovi bi mogli i trebali biti. Ni naši političari i stranačari nisu išli u New York "sdjavolskim rogovima na glavi", a da bi se vratili preporodjeni "s andjeoskim krilima" iz New Yorka. Vijeće nije onakovo, kakovo je potrebno hrvatskom narodu, ali je tu i na nama je, koji smo ga stvarali, ojačati ga, reorganizirati, poboljšati i osposobiti za akciju, koju mora sprovesti, a to je koordinacija svih hrvatskih snaga za oslobodjenje Hrvatske.

ODPOR VIJEĆE

Naši su glavni predstavnici brat Erić i brat Rover (prvi iz USA, a drugi iz Australije) na čelu elitne, stegovne i mnogobrojne delegacije Odpra sudjelovali u radu Vijeća, te je na prvoj sjednici Izvršnog Odbora zaključeno, da će brat Erić biti veza izmedju Odpora i Vijeća, kako bi se u službi Domovine izvršola kooperacija vojnorevolucionarnih snaga Odpora s političkopropagandističkom akcijom Vijeća.

Brat Srećko Rover, glavni povjerenik Odpora za Oceaniju, postao je član Vijeća i šef odsjeka za organizaciju. Zadaća je, dakle, svih pripadnika Odpora suradjivati s Vijećem preko naših glavnih povjerenika i predstavnika.

Hrvatski vojnici biti će vjerni izrečenim pbećanjima i vjerni svojoj misiji te će svugdje u svijetu pomagati nastojanja Vijeća na političkom polju, dok će kao svjestni pripadnici Odpora izvršiti svoju domovinsku dužnost na vojnorevolucionarnom sektoru kada ih Zapovjedništvo Odpora pozove.

VOJSKA I POLITIKA

Reći će nam kritičari, neki i dobronamjerni, zašto mi kao vojnici pravimo medjunarodne ugovore i podpisujemo ih u ime hrvatskog naroda. Dati ćemo im vrlo jednostavan odgovor:

Prije nego što pozovemo hrvatsku emigraciju na vojnorevolucionarnu akciju i hrvatski narod na gverilu i ustanak, morali smo stvoriti jasne baze. Podpisani, kao posljednji zapovjednik hrvatske vojske od 1945. godine, vrši svoju ulogu zapovjednika, ne po pravu, nego po dužnosti. Činjenica da smo izgubili rat ne može osloboditi preživjele za Bleiburga od služenja Domovini kao vojnici. Mi, zapravo, trebamo vladu i državnog poglavara, da nam zapovjedaju. Ne vidimo nigdje te vlade ni poglavara. Stari hrvatski političari svadjaju se upravo oko toga tko je na vlasti, a mi te vlasti nigdje ne vidimo. HSS smatra, da uopće nismo vojska, jer smo služili NDH, a to nije bila država njihove stranke. Poglavnik je umro i pokoj mu duši, a ono, što se danas zove HOP, ne liči ni vlasti, ni iopoziciji, ni stranci, ni pokretu i nas samo boli, da čitave legije dobrih idealista u zbrci pojmova gube svaki smisao za stvarnost.

Iz tih jednostavnih razloga htjeli smo na vrhu hrvatske politike viditi jednu demokratsku ustanovu, koja bi u hrvatskoj hijerarhiji zauzela svoje mjesto, a da se mi vratimo našoj misiji. Naš teret se povećao.

ŠTO VIJEĆE NIJE?

Rekli smo, da smo želili viditi vrhovničke poslove u rukama Vijeća, da ono stvori vojni odsjek, odredi nam odnosnog ministra ili vijećniika, kojemu bi se mi kao vojnici pokoravali i uzpostavili ravnotežu izmedju gradjanske i vojničke vlasti, kao što je to uvjek bilo u hrvatskoj državi u prošlosti i kao što je to danas u zapadnim demokratskim državama.

Mi smo prije podpisa ugovora s organizacijom "Braća Muslimani", Sveislamskim Kongresom u Jeruzalemu i prije nego smo preko častnika HOS-a stupuli u kontakt s preko 20 nama sklonih prijateljskih zemalja, ponudili Narodnom Vijeću (Hrvatskom Narodnom Vijeću, mo) preko našeg glavnog povjerenika brata Erića i izravnim pozivom predsjednika Džinića, da on stvori odnosnu ustanovu i preuzme taj dio posla, koji na nas vojnike i ne spada, osim ako od civilnih vlasti za tu ulogu budemo pozvani.

Mi, dakle, nismo uzurpali nikakovih vlasti niti iz svog vojničkog zvanja želimo praviti cirkus. Nama se je dogodilo, da nam je jednostavno nitko ne želi zapovjedati. Ni Vijeće nije što bi trebalo biti. A Hrvatska čeka 17 godina. Ne želimo čekati još 17.

AMERIČKA I HRVATSKA KONSTITUCIJA

Prije održanja Vijeća nama su skoro svi prisutni, pa i sam predsjednik Džinić, govorili o bezuvjetnom stvaranju vojnog odsjeka i o akcijama. Mi vjerujemo i to javno ispovjedamo, da bi svaki od prisutnih na Kongresu uzeo pušku u ruku i išao u borbu za Hrvatsku. Vjerujemo, da bi to učino i Dr. Krnjević, pa i Dr. Hefer, unatoč godina starosti i fizičkih poteškoća. Pa ipak, kada se je Vijeće sastalo, prevladao je stanoviti strah i izvjestne antimilitarističke natruhe.

Zašto? O neugodnim stvarima, vele, da je najbolje ne govoriti. Dobar dio prisutnih, koji su imali glavnu riječ na zasjedanju Vijeća, američki su državljani i imaju obligacije (obveze, dužnosti, mo) prema svojoj novoj domovini. S druge strane, srbokomunisti svih boja nastojali su podsjetiti ih, da smo 1941. godine navijestili rat Americi.

Mi razumijemo situaciju. Njih osobno obvezuje američka konstitucija. Ljudi Odpora uvjek su bili, jesu i ostaju prijatelji Amerike s punim rešpektom za američku konstituciju. Ali, pored našega razumijevanja i rešoekta, mi dugujemo naše živote zarobljenoj Hrvatskoj i to predpostavljamo bilo kojem drugom osjećAju ili interesu.

Odpor veže samo i jedino HRVATSKA KONSTITUCIJA. Što ne može Vijeće, može Odpor.

NAŠA POLITIČKA I DIPLOMATSKA DJELATNOST

Danas u slobodno svijetu postoje tri ozbiljne hrvatske političke konstitucije: HSS, HOP i Hrvatsko Narodno Vijeće. Svi ostali, manje ili više, gledaju neku mogućnost u tim konstitucijama. Mi bi vojnici najsretniji bili, da se što prije sastanu Dr. Krnjević, Dr. Hefer i Dr. Džinić te da barem skupa popiju kavu, ako već ne mogu napraviti hrvatsku vladu u emigraciji ili neki drugi organ, koji bi za nas vojnike predstavljao vrhovničku vlast. Medjutim, ako oni to ne učine, mi ćemo vršiti našu ulogu kako najbolje i najpametnije budemo znali.

Predstavnici Odpora nalaze se u pregovorima s preko 20 zemalja i predstavnicima medjunarodnih antikomunističkih organizacija. Svjestni smo, da ćemo progutati mnogu gorku pilulu u tim pokušajima, ali ćemo uvjek iznova pokušati, jer znamo, da ne možemo zagaziti u ozbiljnu borbu, dok ne budemo našli bratske ruke, koje će nas pomagati, da plod naše borbe i krvi bude zaista iskorišćen. U Kavranovoj akciji palo je 100 divova, a da je odjek u svijetu bio ravan nuli u korist Hrvatske. Reklo bi se..."od sto glasa, glasa nije bilo"...Čekali smo 17 godina, ali više ne mošemo. Hrvatski su političari vojnike pretvorili u diplomate. Idemo do konačnoga ! (Koliko je ovo "DRUGO PISMO" pomoglo onoj devetorki iz Australije ljeta 1963., teško je reći, mo).

VOJNIK DO VOJNIKA - SATNIJA

Prema onoj narodnoj "zrno do zrna pogača, kamen do kamena palača", postavimo našu parolu : vojnik do vojnika - satnija, satnija do satnije - armija.

Ni komunisti ni kapitalisti, ni Hrvati ni Srbi ne prave nikakovih iluzija u pogledu Jugoslavije. Hrvatski komunistički prvak Hebrang bio je u našim rukama i nismo ga ubili, nego su ga srbokomunisti ubili zato, jer se borio, da hrvatski Srijem bude u sastavu "Hrv. Repubilke", a ne Beograda.
Imamo sasvim jasan uvid u stanje medju bivšim hrvatskim partizanima iz Dalmacije i Istre. Mnogi od njih danas nam daje pravo (kao što je i dr. Hebrang mlađi rekao prije par godina da se je Luburić borio za hrvatske interese i Hrvatsku Državu, pa je dobio po trtici od Mesića, Josipovića i kompanije, mo) da smo se borili za Državu Hrvatsku i protiv komunizma, kao što i mi njih mnoge shvaćam, da su se borili protiv Talijana, fašista i četnika u partizanskim sastavima.

Mnogi su hrvatski sindikalisti i socijalisti svršili na Golom Otoku i beogradskim kazamatima zato, jer su uvidjeli, da je komunistička doktrinalna revolucija bila prevara i da je komunistička stranka u Hrvatskoj bila slijepo oružje u rukama srpske soldateske i beogradske čaršije. Mi sa sažaljenjem gledamo na one Hrvate u emigraciji, koji zatvaraju oči pred činjenicom, da će naši saveznici biti mnogi od dojučerašnjih dalmatinski partizana (i to se ostvarilo u Domovinskom ratu, mo) i mnogi od starih hrvatskih sindikalista i socijalističkih vodja, koji su mislili, da se na strani Tita bore za socijalna prava.

Mi ovima pružamo ruku (iz ovoga "...pružamo ruku"...je proizišla PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA koja je izišla u Istarskoj "DRINI" 1964., mo) u zajedničkoj borbi protiv komunističke podvale i srpske okupacije. Pozivamo hrvatske pravoslavce i one, koji se osjećaju Srbima, a žele živjeti kao lojalni gradjano Hrvatske, da nam se pridruže. Svi smo gradjani Hrvatske i svi smo vojnici svoje Domovine.

NAŠ PSIHOLOŠKI RAT

Uspjesi hrvatske emigracije stvaranjem Vijeća, vezama s islamskim svijetom, radom Bleiburškog Odbora (koji je izdao 1970. knjigu na engleskom jeziku OPERATION SLAUGHTERHOUSE, hrvatski KLAONICA a koja je prevedena na hrvatski HOLOKAUST II. U Zagrebu 2005., mo) i stotinu drugih uspješnih akcija u slobodnom svijetu, a mi medju uspjehe ubrajamo i putovanja Dra. Hefera, kao i izjave Dra. Krnjevića, te zahvati mladih hrvatskih snaga i borbenost nove generacije, pokrenuli su hrvatske duhove.

Čim su se snage usmjerile protiv Jugoslavije i komunizma, a došlo do zbliženja Hrvata medju sobom, poveden je hrvatski psihološki (hladni) rat. Nastalo je vrenje i u redovima HOP-a i HSS-a. Svugdje ima idealista i boraca.Medju malim ljudima zapravo i nema problema. Problem je medju vodjama. Onoga časa kada naša sigurnostna služba pronadje i odstrani agenet UDB-e,
(što je bilo jako teško, iz jednostavnog razloga, da je Hrvata iz svih hrvatskih pokrajina bilo više od jednog milijuna u slobodnim zapadnim zemljama, koji su, preko pisama, telefonskih razgovora, telegrama, brzojava, posjetama i uzajmnim poznavanjima držali veze u oba smjera: iseljeništvo/domovina, domovina/iseljeništvo. Poslije Rankovićeve amnestije iz 1962 godine, prilike su bile mnogo povoljnije nego prije da bi svojta mogla posjećivati svojtu ili svoje u iseljeništvu. Kroz te posjete UDB-a je vršila svoj antihrvatski posao i slala svoje doušnike i plaćenike u emigraciju medju "svoje zemljake", kako se je to tada govorilo. Varka je bila smišljna koju je jako bilo teško otkriti, jer smo nekako svi bili nekim slučajnim poznajstvima povezani. Svak svakome vjerovao a u isto vrijeme svak u svakoga sumnjao. Kako je UDB-a preko svojih agenata ubrzala ubojstva hrvatskih političkih emigranata i djelatnika, medjusobne sumnje su se povećale iz dana u dan. Tako su propale mnoge dobronamjerne hrvatske akcije, kako ona Božidara Kavrana iz 1947/1948., tako i ona 1963. Oblak/Tolić/Stojić, kao i najpoznatija braće Andrića Bugojanska Akcija iz 1972., mo), niknuti će neodoljiva hrvatska volja za slobodom. Ta je volja sada paralizirana. Tito baca "kost" medju nas i mi trošimo naše energije u medjusobnoj borbi.
Onoga časa kada oslobodimo te energije i usmjerimo ih pravom cilju, Tito će izgubiti svoj psihološki rat, koji melje naše živce i naše nade.
Jedinstveni i borbeni nastup emigracije dignuti će i naš narod i osigurati nam saveznike (kako lijepo rečeno "...i osigurati nam saveznike...", mo), ugled i pomoć u slobodnom svijetu. Biti ćemo snaga, s kojom se računa. Hrvatska emigracija je već stupila u fazu psihološkog rata. Podržavajmo ga !

HRVATSKI MARCHALLOV PLAN

(Riječ/dvije o ovom planu. George Catlett Marschall (1880-1959) je bio američki general u WW2. Svojim sposobnostima je postao ministar vanjskih poslova SAD 1947-1949., te kao takav svojim utjecajem je uspio uvjeriti vladu predsjednika Trumana da je neophodno potrebno pomoći gladnu i razrušenu Europu. Tako se je stvorio MARSCHALLOV PLAN. Osobno se vrlo dobro sjećam te humanitarne pomoći, najviše u hrani. Kada bi dobivali "deke", tako se je to tada zvalo, što bi značilo slijedovanje koje bi dobivali po broju člavova u obitelji, dobivali smo i jaja u prašku; na osnovu čega su momci izmislili pjesmu koju su pjevali u gangi: "Mala moja dobila na pluća, jeduć jaja Trumanova vruća", mo).

Ne znamo, da li je ta usporedba dobra. Nu, mi je upotrebljavamo, jer je poznata. U Španjolskoj je jedan film pod naslovom "Dobro došao, mister Marschall !" postigao ogromnu popularnost, jer se je izrugivao s Marschallovim planom i pustim vjerovanjem da ne treba trti glavu za budućnost, jer da dolazi mister marchall i dati će svakom gradjanu iz svoje vreće onoliko dolara, koliko mu je potrebno. Poznato je, da je zaista gen. Marschall poslije II. svjetskog rata stvorio plan i s milijune dolara spriječio socijalne potrese u nastradalim zemljama.

Na nama je Hrvatimastvoriti vlastiti "Marschallov plan" za oslobodjenje (Hrvatske, mo). Pored svih nastojanja u slobodnom svijetu kod naših starih i novih prijatelja, dužnost nam je u prvom redu mobilizirati naše vlastite snage, racionalno ih iskoristiti i povesti borbu. Kada pokažemo da smo dostojni i požrtvovani, da dajemo svoja sredstva i ginemo za stvar oslobodjenja, onda će nas pomoći i drugi i pojačati naš potencijal. Ako mi sami ne budemo žrtvovali svoju krv i svoj znoj, nemamo prava očekivati ni od Istoka ni od Zapada da za nas čine ono, što sami za sebe nismo kadri učiniti.

SEDAMNAESTI BOŽIĆ U EMIGRACIJI

Nastojati ćemo, da vam ovi redci stignu za Božić i Novu Godinu; velike blagdane kršćanskog svijeta. Naši su muslimani s poštovanjem gledali na naše božićevanje, kao i katolici na muslimansko bajramovanje.

Do sada smo uvjek čestitali Božiće i Barjame sljedećim riječima: "Dao Bog, da dogodine slavili Božić i Barjam u našoj dragoj, patničkoj, slobodnoj, nezavisnoj itd...Hrvatskoj...."

Mi kao vojnici vjerujemo i u Božija čuda, jer ih je i do sada činio. I Biblija i Kur'an govore o pobjedama, koje je Gospodar bitaka davao pravednim vojskama. naša je stvar pravedna i molimo Boga, da nas pomogne. Vjerujemo, da će Bog biti uz nas u danima borbe. (što se je i ostvarilo u Domovinskom rati 1991-1995., mo).
Medjutim, bez Velikog Petka nema ni Uskrsa i bez naše vlastite žrtve i pregnuća nemamo pravo očekivati milost. Ne smijemo računati s milošću Neba kao strateškim činbenikom.
Bog nam je dao srdca junaka, milost vjernika i inteligenciju Božijih stvorenja, a na nama je ostalo.

HRVATSKI VOJNICI, HRVATSKA BRAĆO!

Ako ste uvjereni da smo na pravom putu, pomozite nas i to odmah, individualno, pa i onda, ako ste do sada uvjek pomagali. Učinite to ovim putem i izravno, u znaku plebiscita i odobrenja. Nama treba moralna i materijalna podrška. Mi znamo s kim se hvatamo u koštac i dokazali smo, da smo i u prošlosti s uspjehom pobijali neše neprijatelje. Nisu oni nepobjedljivi. Imamo mi ljude i ideja. Složni hrvatski ljudi mogu sve učiniti kada hoće.

Prilog svakog od vas za nas je znak, da nismo sami. NEKA ZA BOŽIĆ 1962. GODINE I VAŠE IME UDJE U SPOMENKNJIGU ODPORA !

ŽELIMO SVIMA SRETAN BOŽIĆ I NOVU GODINU !

Uz naš vojnički pozdrav,

general Drinjanin v.r.

TISKANICU KOJU PRILAŽEMO OVOM OKRUŽNOM PISMU ISPUNITI I NAMA NAJHITNIJE POVRATITI!

Bobani
29-10-2013, 14:59
OVI HRVATI SU SE SE BORILI ZA HRVATSKU DRŽAVU

OVI HRVATI SU SE BORILI ZA HRVATSKU I U TUĐIM ZATVORIMA SVJEDOČILI ZA HRVATSKU. POŠTUJMO IH!

"IN THE NAME OF CROATIAN INDEPENDECE" these Croatians fight to achive their goal, FREE CROATIA, US prosecutors told to the Jury and to the Judge Constance baker Motley in their opening statement.

G. Vuskic
<trup1959@gmail.com>

10 CROATIANS ON TRIAL ON RACKETEERING CHARGE

By ARNOLD H. LUBASCH
Published: February 21, 1982

Ten men who advocate Croatian independence from Yugoslavia have been portrayed as ''conspirators'' by the prosecution and as ''patriots'' by the defense in a Manhattan trial on charges involving murder, arson and extortion.

The 10 men, all Croatian exiles, are the defendants in the unusual trial, which opened last week in Federal District Court. Judge Constance Baker Motley told the jury that the trial was likely to take
several weeks to complete.

According to the prosecutors, Stuart J. Baskin and Paul L. Shechtman, the defendants were the leaders of a ''criminal enterprise'' responsible for many violent acts ''in the name of Croatian independence.''

The basic charge in the indictment is a racketeering count that accuses the 10 defendants of forming a criminal group that participated in a pattern of criminal activities, including murder, arson and extortion. If convicted, each defendant could face up to 20 years in prison on the racketeering charge and a related conspiracycharge. Attacks on Political Opponents.

In the prosecution's opening statement, Mr. Shechtman told the jury that the group had carried out murders, bombings and arson attacks on
political opponents in the United States. He said the group's headquarters were in Chicago, with offices in New York, Los Angeles, San Francisco and other cities.

The defendants also operated an extortion scheme against Croatians in this country, demanding money to finance their cause and attacking
those who refused to pay, Mr. Shechtman said. He added that ''they declared war on all Yugoslavs and almost on every moderate Croatian group.''

One defendant, 37-year-old Ante Ljubas of Chicago, was described by the prosecutor as ''the field general of this organization.'' In opening statements for the defense, a team of lawyers told the jury that the criminal enterprise cited by the prosecution was ''a mythical organization.''

The lawyers described the defendants as dedicated Croatian nationalists who were the victims of violence by ''the Yugoslav secret
police UDBA and teir informents.'' Information From 'Traitors'

Martin Light, the defense lawyer for Mr. Ljubas, told the jury that the prosecution's case was based on information from ''traitors, double-agents and the secret police.'' The lawyer vehemently denied
the charges against Mr. Ljubas, adding that ''he is guilty of being anti-Communist and pro-Catholic.''

Three other defendants from the Chicago area are Mile Markich, Ivan Misetic and Milan Bagaric. Federal agents have described Mr. Markich
as ''the de facto leader of Otpor in the United States.''

Otpor, also called as the Croatian National Resistance, was described as a legal organization with 300 members. When the defendants were
indicted last June, Federal agents called them ''the hierarchy of a Croatian nationalist organization named Otpor.'' The organization is not charged with a crime.

Three of the defendants live in California. They are Ranko Primorac of
Long Beach, Mile Boban of Hillsborough as President of OTPOR and Miro Biosic of San Clemente. Across the Country.

The only defendant from the New York area is Andjelko Jakic of Mamaroneck, N.Y., who was accused of running an operation here that plotted murders and received weapons. The other defendants are Vinko
Logarusic of Cleveland and Drago Sudar of Toronto.

Bobani
06-11-2013, 23:20
ZAŠTO?.. ZATO!..

UZ 20-GODIŠNJICU HRVATSKOG NARODNOG ODPORA (prvi (1) dio)
piše: general DRINJANIN

(Donijeti ću bez ikakovih ispravaka u nastavcima ovaj opis generala Drinjanina koji je izišao u "OBRANI" br. 2-3 veljača-ožujak 1963., trana 2. ZAŠTO?..ZATO!.. iz kojeg će se moći mnoge nepoznanice saznati o ratu NDH. Ako se ukaže potreba ubaciti neke nadopune kako bi se pojasnile neke stvari, to ću učiniti. Moje opaske će biti označene kurzivom. Otporaš)


Riječ "zašto" sigurno se ponavlja u našoj emigraciji. Stari je jedva izgovaraju i primaju sudbinu kakva jest, ali mlada generacija, koja malo, ništa ili iskrivljeno zna o povijesti našega rata, svakodnevno izgovara tu riječ, jer želi znati zašto se dogodilo ovo ili ono, zašto se nije dogodilo nešto drugo i zašto je naša sudbina takova.

Riječ "zato" je ona, koja se najmanje izgovara, jer oni preživjeli, koji su stajali na čelu hrvatske politike, ne odgovaraju na pitanja mlade generacije, drugi ne odgovaraju zato, jer se boje onih prvih, a treći zato, jer na znaju što se je ustvari dogodilo.

Zato sam, potaknut, potaknut pitanjima mladih, koji imaju pravo znati zašto su im poubijani očevi i propala Država, a po ispitu savjesti za vrijeme predbožićnih duhovnih vježbi, odlučio sam pošteno i savjestno odgovoriti na ta mnogobrojna "zašto" bez obzira, dali će to biti pravo onima prvim, dali će zadovoljiti druge ili treće o svima, pa i o meni osobno, imati mišljenje, koje neće uvijek biti podpuno i točno. (Neka mi se ovdje dozvoli reći da je general Drinjanin pisao dru. Miljenki Dabi Peraniću pismo u kojem kaže skoro ovako: Ja sam svoje račune sredio i s Bogom i s čovjekom, te mogu mirne savjesti umrijeti dans ili do sto godina, a Hrvatskoj se ne mogu odužiti da živim dva života, mo)

"Hrvatski Narodni Odpor" stvoren je 1044. odlukom Glavnog Stana Poglavnika, našeg vrhovnog vojničkog skupa, koji je ravnao hrvatskom strategijom. Glavni Stan Poglavnika sačinjavali su predstavnici svih ustanova HOS-a. Zapovjednik u Glavnom Stanu Poglavnika bio je general Grujić, a na čelu mu je stajao Poglavnik, kao vrhovni zapovjednik HOS-a.

Članovi Glavnog Stana Poglavnika bili su:
general Dragojlov - glavar Glavnog Stožera HOS-a,
general Sertić . glavar Glavar Stožera Ustaške Vojnice,
general Skoliber - zapovjednik Redarstvenog Zbora,
kapetan bojnog broda Vrkljan (Andrija, mo)- zapovjednik Hrvatske Mornarice,
general Moškov - zapovjednik Poglavnikovih Tjelesnih Zdrugova,
general Pećnikar - zapovjednik Hrvatskog Oružništva,
general Rupčić - zapovjednik Hrvatskog Zrakoplovstva,
general Herenčić - zapovjednik Ustaške Vojnice i
general Luburić - zapovjednik Ustaške Obrane.

Odjel I. (Glavnostožerni) vodio je glavnostožerni pikovnik Helbich. Glavni Stan Poglavnika, rekli smo, vodio je strategiju i glavne poslove logističke prirode, a onda je na temelju odluke Glavnog Stana razradu i zapovjedi predvodio glavar Glavnog Stožera HOS-a.

Pri stvaranjt Glavnog Stana ja sam kao zapovjednik Ustaške Obrane imao posebnu dužnost; voditi brigu o hrvatskim državnim i etničkim područjima, na kojima je bila onemogućena normalna državna kontrola, bilo radi ugovora s našim saveznicima, bilo radi okupacije od strane srbokomunista (četnika i partizana), koji su povremeno uspijevali zauzeti poneko naše područje. Posebni i na razne načine kamuflirani stožeri Obrane vodili su brigu o dalmatinskom pojasu, o Hrvatskom Medjumorju, kojega su držali Madjari i.t.d. Posebni stožeri djelovali su na takozvanom tehničkom sektoru, a drugi iz partizanskih linija, kako bi se uspjelo na kraće ili duže vrijeme na tim područjima imati pregled. Jedan posebni stožer vodio je brigu o muhadjirima, (turska riječ a znači izbjeglica, mo) pomažući pri njihovu smještavanju i koloniziranju, te u njhovoj obrani. takodjer je jedan posebni stožer održavao vezu s našim prijateljima u Crnoj Gori, Sandžaku i medju samim Srbima, ne samo na području NDH, nego i u Srbiji. Posebno smo obradili djelovanje svih tih stožera, a sada nas više interesira povezanost svega toga u stvaranju Hrvatskog Narodnog Odpora.

kad je bilo jasno, da ratna sreća ostavlja našeg saveznika Njemačku, a zapadne sile interveniraju na strani i u korist Tita, postavilo nam se jedno pitanje, na koje ranije nismo mislili: nećemo li izgubiti rat?

Djelovanje himbenog "našeg saveznika" Italije te izdašna politička i logistička pomoć zapadnih saveznika Titu, doveli su do toga, da su razna hrvatska državna podrušja padala u ruke partizana. Predstavnici hrvatske vlasti bili su sistematski trijebljeni, ubijano pučanstvo, općinske i žipske matice spaljivane. Hrvati muškarci bili su ili poubijani ili silom mobilizirani u partizanske pomoćne trupe, da tjeranim crnogorskim i srpskim trupama budu bačeni u prve borbene redove protiv hrvatskih i njemačkih postava. (Profesor Ivan Prcela i dr. Miljenko Dabo Peranić su često puta o tome pisali u izdanjima DRINAPRESS-a, jer obadvojica su bili silom mobilizirani koncem 1944 godine, mo)

Hrvatska državna vlast gubila je kontrolu na takovim područjima. Državne vlasti povlačili su se prema sigurnijim centrima. Ugroženi Hrvati napuštali su čitava područja, a njihovi domovi i institucije bili su sravnjivani sa zemljom. Kada smo se oružanom snagom vraćali na takova područja, nalazili smo pustoš i tragove paleža.

Nastavlja se. Otporaš.

Bobani
07-11-2013, 13:38
ZAŠTO?..ZATO!..

UZ 20-GODIŠNJICU HRVATSKOG NARODNOG ODPORA (drugi (2) dio)
piše: general DRINJANIN

U pomanjkanju mogućnosti, da Hrvatska Državna Vlada osigura svoju svjetovnu i vojničku vlast na tim područjima, pribjegli smo osnivanju naše ilegalne vlasti na njima. Kao što su partizani pri napuštanju jednog organiziranog područja povlačili vojsku i svoju upravnu vlast, a ostavljali ponekog prikrivenog partijca i takozvane "terence", tako smo i mi pomoću povjerljivih , sredjnenih hrvatskih rodoljuba stvarali svoju ilegalnu vlast, koja je poslije povlačenja naših političkih i vojničkih organa ostajala sa svojim narodom na području. "Terenci", i naši i partizanski, bili su ljudi, koji su imali sakriveno oružje. Bili su više ili manje poznati, ali uvijek posebni ljudi, koji su nastojali biti gradjani obiju vlasti. U toj igri, o čemo ćemo takodjer posebno pisati, padale su glave i dogadjale se nevjerojatne scene. Partizani su preko svojihg "terenaca" uspijevali imati narod pod kontrolom, ali smo i mi imali mogućnosti pratiti odvijanje dogadjaja i života na partizanskim područjima, skupljati obavijesti i kažnjavati one, koji su se najviše istakli u proganjanju naroda.

U godini 1944. u ožujku u ime Hrvatske Državne Vlade i Glavnog Stana Poglavnika bio poslan, da preuzmem zapovjedništvo "Južne Hrvatske Vojske" i stvorim hrvatski front na Ivan Planini nakon povlačenja iz Hercegovine, Hrvatski Narodni Odpor bodio je i najkonkretnije forme. Da bi se uzdržao front na Ivan Planini, trebalo je u pozadini toga fronta na jugu, jugoistoku i jugozapadu stvoriti hrvatski narodni odpor, ovog puta s konkretnim ciljem: organizirati hrvatsku gverilu, koja bi uznemirivala partizansku pozadinu i spriječavala partizansko nadiranje prema sjeveru, kako bi mi mogli srediti postave i spremiti protunavalu.

U tu svrhu stvoren je pod mojim zapovjedništvom, kao vrhovnog zapovjednika Hrvatskog Narodnog Odpora, posebni stožer, kojemu je na čelu kao glavar bio pukovnik Muhamed Ridjanović, inače poznati liječnik i narodni borac iz Mostara. Posebne divizije trtebale su kontrolirati odgovarajuća područja, kako slijedi:

Divizija "Kralj Tomislav" pod zapovjedništvom pukovnika B. Dragičevića imala bi nadzor nad područjem zapadne Hercegovine, jugozapadne Bosne i južne Dalmacije.

Divizija "Jure Francetić" pod zapovjedništvom pukovnika Delka Bogdanića trebala je kontrolirati istočnu Bosnu i istočnu Hercegovinu.

Divizija "Husein beg Gradaščević - Zmaj od Bosne" na čelu s pukovnikom Ibrahimom vitezom Pjanićem trebala je kontrolirati sjevero-istočnu Bosnu i Posavlje.

"Sremska Divizija" trebala je kontrolirati prostor od linije Vinkovci-Osjek prema istoku, a zapovjednik je bio general Josip Metzger, tada zapovjednik "Srijemskog Pučkog Zbora", a inače moj nekadašnji vojni instruktor s Janka Puste. Isti je bio, unatoč starosti, spreman ostati i ne povlačiti se iz Srijeme.

Posebnim studijama obraditi ću cijeli plan odpora iza partizanskih linija, koji je bio uvjetovan našim općim djelovanjem i odlukom, da se nećemo povlačiti i napustiti Hrvatsku. U najgorem slučaju (u slučaju provale Rusa na naše državno područje) trebali smo stvoriti takozvanu "Zvonimirovu Liniju" u polukrugu oko Zagreb - od Koprvnice i Varaždina preko Siska i Petrinje na Karlovac i more.

Ja sam tada u Sarajevu ustanovio, nakon što sam sredio front na Ivan Planini, gdje su hrvatske trupe uništile najelitnije i novodošle partizanske jedinice, da njemačke trupe planiraju napustiti Sarajevo i povući se s neosvojivih postava, koje smo mi držali na Ivan Planini. Hrvatski ministar Vrančić, Mehičić i Ivica Frković, te admiral Štajnfl bili su takorkuć stalno u Sarajevu na frontu i svaki u svom djelokrugu ; oko obskrbe vojske, smještaja muhadjira i pripremanja hrvatske generalne ofanzive prema jugu. Nitko tada u Sarajevu o povlačenju nije govorio, nego se je spremala velečanstvena proslava 10 Travnja. Ugledni gradjani Sarajeva održavali su sastanke s hrvatskim vojničkim zapovjedništvom, a žene i djevojke obilazile front i bolinice, hrabreći borce i vodeći brigu o ranjenicima. Hadži ef. Aganović i pukovnik Akif Handžić, glavni imam vojske, nadbiskup Ivan Šarić i ugledni predstavnik pravoslavne Crkve platili su vješalima, tamnicom i progonstvom svoju vjernost Hrvatskoj Državi. Sarajlije i pučanstvo cijeloga kraja, uključivši u muhadjire iz cijele Bosne i Hercegovine, bili su odlučili pasti na Ivan Planini, da bi Hrvatska Država živjela.

Zato sam pozvao hrvatske i njemačke generale te predstavnike gradjanske vlasti i saopćio im, da se iz Sarajeva nećemo povlačiti. Njemačke zapovjednike sam opomenuo, da ću im jedinice razoružati, ako bez moje dozvole ostave i jedan postav. tada sam bio osobno od Poglavnika brzoglasom pozvan, da dodjem u Zagreb na sjednicu Glavnog Stana. Smjesta sam se odazvao pozivu i zrakoplovom odletio u Zagreb.

Ali, radi zračne uzbune i mraka, pri spuštanju na nepodesni teren moj se zrakoplov razbio, a pilot, moji pratioci i ja bili ranjeni. Zadobio sam teški potres mozga. Kada sam se treći dan osvijestio u bolinici na Rebru, uz moj krevet stajali su Poglavnik i nekoliko generala i ministara. Tada sam Poglavniku rekao njemačku nakanu i ponovno pao u duboku nesvijest. Za to vrijeme, dok sam ja u nesvijesti ležao, bila je izdana zapovijed za totalno povlačenje iz Sarajeva i svih drugih postava.
(Nastaviti će se)

----------------------------

I Z J A V A (Ispod ovog opisa ima crtica koju sam već stavio a ispod crtice ova IZJAVA koju ovdje prilažem, mo. Otporaš)

Na poziv g. Josipa Markovića za "Svjetski Ustaški Kongres", a kako se i mene spominje, izjavljujem, da ću se odazvati, ali uz uvjet, da se taj "Kongres" održi u Kozari, Papuku, Ivan Planini ili u Vranu, gdje su se obično ustaše sastajali, dok ih je bilo.
26. veljače 1963. general Drinjanin.

Nastavlja se. Otporaš.

Bobani
09-11-2013, 13:05
ZAŠTO?..ZATO!..

UZ 20-GODIŠNJICU HRVATSKOG NARODNOG ODPORA (treći (3) dio)
piše: general DRINJANIN (OBRANA br. 3/4 1963., strana 2.)

Povlačenjem Hrvatskih Oružanih Snaga s postava na Ivan Planini te s obranbenih položaja oko Sarajeva, odlučena je bila sudbina Hrvatske Države. Napustiti Sarajevo u svakom strateškom planu za vodjenje odpora značilo je napustiti Bosnu i Hercegovinu. Snagama na pbranbenim položajima Banja Luka i Kozare jedva da je i trebalo davati nalog za povlačenje. Totalna mobilizacija Srbije, a posebno Beograda, čije su sve snage bačene na Srijemski Front, te stizanje ruskih oklopnij snaga i jedne bugarske topničke divizije i prebacivanju Rusa s ovu stranu Drave, značilo je povlačenje iz Srijemskog Fronta. U obranbenom strateškom planu HOS.a ostala je jedina mogućnost Zvonimirove Linije, koja je teoretski bila davno prije stvorena.

Ja sam još pokušavao "stati na noge"; vratiti se u Sarajevo i izvršiti svoju misiju, kao ono u ožujku na Ivan Planini, ali je Poglavnik odredio, da pošaljem nekog drugog u moje ime. Poslao sam pukovnika Matkovića i jednu grupu častnika u Sarajevo, a ja sam i dalje ležao bolestan na Pantovčaku u zapovjedništvu II Zbora. Stvaranje Zborova HOS-a bilo je najprije zamišljeno na bazi raspodjele, koja je bila uvjetovana ulogom i obranom na Zvonimirovoj Liniji.

I. Zbor, koji se inače nazivao Poglavnikov Tjelesni Zbor, bio je sastavljen iz snaga Poglavnikovih Tjelesnih Zdrugova, koji su se dopunom drugih jedinica kao okosnica pretvorili u normalne operativne divizije. Oko jednoga Zdruga formirala se II. Ustaška Divizija pod zapovjedništvom generala Gregorića, koja je operirala na području sjeverno od Zagreba, te davala straže u Zagrebu. Oko ostataka Crnije Legije i V. Ustaškog Zdruga, popunom Novačkih i Dopunskih Bojna te pristupom Pričuvnih Ustaških Bojna s toga terena, formirala se u Koprvnici V. Ustaška Divizija pod zapovjedništvom generala Bobana. Ona je apsorbirala manje Domobranske i Posadne Bojne u tom području. Te dvije divizije držale se čvrsto front na Dravi, kao i čitavo područje Koprvnica - Varaždin, te su trebale biti lijevo krilo Zvonimirove Linije.

"Udarna Ustaška Divizija", koju smo formirali general Moškov i ja iz dijelova hrvatskih bojna, zdrugova i divizija s elitnim častničkim zborom, mladim ljudima i najboljim lakim oružjem, zamišljena je bila, kao što joj i ime govori, kao elitna udarna divizija, koja je trebala u centru i lijevom krilu Zvonimirove Linije biti pokretna i udarna snaga, te elastičnim napadama i uzmacima pred postavima Zvonimirove Linije voditi operacije i kolaborirati sa sličnim postavima u centru Z. Linije uz pomoć brzoga sklopa i motoriziranih jedinica, dok bi II. i V. Divizija vodile frontalni rat u unaprijed izgradjenim i utvrdjenim postavima.

II. Ustaški Zbor je oko srži, koju su predstavljali Obranbeni Zdrugovi. Kako je poznato, Obranbeni Zdrugovi bili su vojnička snaga Ustaške Obrane pod zapovjedništvom generala Marka Pavlovića. Zapovjednici Zdrugova bili su: pukovnik Mate Primorac, pukovnik D. i pukovnik Desković. Ove snage imale su svoj centar u Sisku, a jedan od glavnih im zadata bio je osigurati spoj Bosne preko Kozare na Slavoniju i planinski sklop Slunja i Papuka, te osiguranje neobično važnog prostora i centralnih komunikacija Hrvatske Zemun-Zagreb. Na čitavom tom prostoru od Pakraca i Lipika na Novu Gradišku, staru Gradišku, Orahovo, Draksenić (pod Kozarom), na Bosansku i Hrvatsku Dubicu preko Sunje na Petrinju i Sisak, pa sve do Zagreba, djelovali su Obranbeni Zdrugovi. Neobično jake partizanske snage s gorskih spletova Kozare i Papuka nastojale su godinama doprijeti do Save, čime bi naše komunikacije s istočnim i južnim frontom bile podpuno prekinute. Na tom borbenom području izgradjene su vrlo jake utvrde, operativne baze, skladišta, radionice, vojničke, dočastničke i častničke škole, a tek jedan mali dio snaga držao je stražu u sabirnim logorima, kamo su smještavani uhićeni ratni zarobljenici, partizani i četnici, te razni komunistički elementi, koje je Glavno Ravnateljstvo za javni red i sigurnost slalo na prisilni rad. Nije nam cilj na ovom mjestu pisati o tom problemu, ali ćemo i o tome pisati, kako ni jedan problem ne bi ostao nerasvijetljen. Tek je jedno ovdje potrebno istaći, a to je, da su ti i radni sabirni logori učinili velike napore i koristi za hrvatski ratni stroj.

Prve cipele i odore za Crnu Legiju i pohod na Drinu izradjene su u tim logorima, te veliko dio ratnog materijala za Obranbene i Poglavnikove Tjelesne Zdrugove: posebni podvoz, odore, pokretne barake i stotine drugih potrebština. kao dodatak za povijest HOS-a bio bi taj, da je prvo hrvatsko strojno oružje izgradjeno već 1942. godine u tim logorima. Naši su vojnici te strojnice zvali "askericama" i više se u njih pouzdavali, iako su bile primitivne, nego u njemačke "šmajserice" ili ruske "komesarke", kojih smo dosta zarobili od partizana.

Nastavlja se.

Bobani
09-11-2013, 13:06
ZAŠTO?..ZATO!..

UZ 20-GODIŠNJICU HRVATSKOG NARODNOG ODPORA (treći (3) dio)
piše: general DRINJANIN (OBRANA br. 3/4 1963., strana 2.)

Povlačenjem Hrvatskih Oružanih Snaga s postava na Ivan Planini te s obranbenih položaja oko Sarajeva, odlučena je bila sudbina Hrvatske Države. Napustiti Sarajevo u svakom strateškom planu za vodjenje odpora značilo je napustiti Bosnu i Hercegovinu. Snagama na pbranbenim položajima Banja Luka i Kozare jedva da je i trebalo davati nalog za povlačenje. Totalna mobilizacija Srbije, a posebno Beograda, čije su sve snage bačene na Srijemski Front, te stizanje ruskih oklopnij snaga i jedne bugarske topničke divizije i prebacivanju Rusa s ovu stranu Drave, značilo je povlačenje iz Srijemskog Fronta. U obranbenom strateškom planu HOS.a ostala je jedina mogućnost Zvonimirove Linije, koja je teoretski bila davno prije stvorena.

Ja sam još pokušavao "stati na noge"; vratiti se u Sarajevo i izvršiti svoju misiju, kao ono u ožujku na Ivan Planini, ali je Poglavnik odredio, da pošaljem nekog drugog u moje ime. Poslao sam pukovnika Matkovića i jednu grupu častnika u Sarajevo, a ja sam i dalje ležao bolestan na Pantovčaku u zapovjedništvu II Zbora. Stvaranje Zborova HOS-a bilo je najprije zamišljeno na bazi raspodjele, koja je bila uvjetovana ulogom i obranom na Zvonimirovoj Liniji.

I. Zbor, koji se inače nazivao Poglavnikov Tjelesni Zbor, bio je sastavljen iz snaga Poglavnikovih Tjelesnih Zdrugova, koji su se dopunom drugih jedinica kao okosnica pretvorili u normalne operativne divizije. Oko jednoga Zdruga formirala se II. Ustaška Divizija pod zapovjedništvom generala Gregorića, koja je operirala na području sjeverno od Zagreba, te davala straže u Zagrebu. Oko ostataka Crnije Legije i V. Ustaškog Zdruga, popunom Novačkih i Dopunskih Bojna te pristupom Pričuvnih Ustaških Bojna s toga terena, formirala se u Koprvnici V. Ustaška Divizija pod zapovjedništvom generala Bobana. Ona je apsorbirala manje Domobranske i Posadne Bojne u tom području. Te dvije divizije držale se čvrsto front na Dravi, kao i čitavo područje Koprvnica - Varaždin, te su trebale biti lijevo krilo Zvonimirove Linije.

"Udarna Ustaška Divizija", koju smo formirali general Moškov i ja iz dijelova hrvatskih bojna, zdrugova i divizija s elitnim častničkim zborom, mladim ljudima i najboljim lakim oružjem, zamišljena je bila, kao što joj i ime govori, kao elitna udarna divizija, koja je trebala u centru i lijevom krilu Zvonimirove Linije biti pokretna i udarna snaga, te elastičnim napadama i uzmacima pred postavima Zvonimirove Linije voditi operacije i kolaborirati sa sličnim postavima u centru Z. Linije uz pomoć brzoga sklopa i motoriziranih jedinica, dok bi II. i V. Divizija vodile frontalni rat u unaprijed izgradjenim i utvrdjenim postavima.

II. Ustaški Zbor je oko srži, koju su predstavljali Obranbeni Zdrugovi. Kako je poznato, Obranbeni Zdrugovi bili su vojnička snaga Ustaške Obrane pod zapovjedništvom generala Marka Pavlovića. Zapovjednici Zdrugova bili su: pukovnik Mate Primorac, pukovnik D. i pukovnik Desković. Ove snage imale su svoj centar u Sisku, a jedan od glavnih im zadata bio je osigurati spoj Bosne preko Kozare na Slavoniju i planinski sklop Slunja i Papuka, te osiguranje neobično važnog prostora i centralnih komunikacija Hrvatske Zemun-Zagreb. Na čitavom tom prostoru od Pakraca i Lipika na Novu Gradišku, staru Gradišku, Orahovo, Draksenić (pod Kozarom), na Bosansku i Hrvatsku Dubicu preko Sunje na Petrinju i Sisak, pa sve do Zagreba, djelovali su Obranbeni Zdrugovi. Neobično jake partizanske snage s gorskih spletova Kozare i Papuka nastojale su godinama doprijeti do Save, čime bi naše komunikacije s istočnim i južnim frontom bile podpuno prekinute. Na tom borbenom području izgradjene su vrlo jake utvrde, operativne baze, skladišta, radionice, vojničke, dočastničke i častničke škole, a tek jedan mali dio snaga držao je stražu u sabirnim logorima, kamo su smještavani uhićeni ratni zarobljenici, partizani i četnici, te razni komunistički elementi, koje je Glavno Ravnateljstvo za javni red i sigurnost slalo na prisilni rad. Nije nam cilj na ovom mjestu pisati o tom problemu, ali ćemo i o tome pisati, kako ni jedan problem ne bi ostao nerasvijetljen. Tek je jedno ovdje potrebno istaći, a to je, da su ti i radni sabirni logori učinili velike napore i koristi za hrvatski ratni stroj.

Prve cipele i odore za Crnu Legiju i pohod na Drinu izradjene su u tim logorima, te veliko dio ratnog materijala za Obranbene i Poglavnikove Tjelesne Zdrugove: posebni podvoz, odore, pokretne barake i stotine drugih potrebština. kao dodatak za povijest HOS-a bio bi taj, da je prvo hrvatsko strojno oružje izgradjeno već 1942. godine u tim logorima. Naši su vojnici te strojnice zvali "askericama" i više se u njih pouzdavali, iako su bile primitivne, nego u njemačke "šmajserice" ili ruske "komesarke", kojih smo dosta zarobili od partizana.

Nastavlja se. Otporaš.

Bobani
10-11-2013, 13:50
ZAŠTO?..ZATO!..

UZ 20-GODIŠNJICU HRVATSKOG NARODNOG ODPORA (četvrti (4) dio)
piše: general DRINJANIN (OBRANA br. 3/4 1963. strana 2.)

U isto vrijeme i s dosta gorčine ističemo činjenicu, da u tim logorima nije proizvodjeno streljivo za hrvatsku vojsku, ne zato, jer nije bilo potrebe ili nedostajalo stručnjaka i radne snage, nego zato, jer u višim krugovima za to nije bilo razumijevanja i nisu nam se dale potrebne devize za kupnju strojeva. Istini za volju i radi sjećanja na mrtvog Didu Kvaternika ističem činjenicu, da je on bio pobornik ideje osnivanja vlastitih tvornica streljiva. Dido je imao kao i svi mi, mnogo pogrešaka, ali je bio veliki revolucionarac i patriota. Pokraj ideje, koje nismo prihvaćali, imao je i genijalnih ideja, koje smo pobijali nekada iz osobnih razloga. Čim je iskrsla ideja o stvaranju vlastitih tvornica streljiva, nastalo je trvljenje medju raznim ministrima i višim zapovjednicima, a ostalo su učinili Talijani i Njemci, kojima nije konveniralo, da Hrvatske Oružane Snage imaju svoje tvornice streljiva.

Onoga sudbonosnoga dana, kada smo morali napuštati Hrvatsku, s grižnjom savjesti i gorčinom u duši mnogi su se sjećali onih dana, kada smo mi mladji zagovarali ideju vlastitih tvornica streljiva. Starija generacija - stari austrijski pukovnici - kraj svih svojih vrlina i bezgranične ljubavi za Hrvatsku, unijeli su u mladu hrvatsku vojsku komplek KuK Monarhije. Nima je bilo nepojmljivo, da bi mi trebali graditi svoje tvornice oružja i streljiva kraj njemačke ratne industrije, koja je proizvodila takovo oružje i u tolikoj količini, da je njemačka vojska trebala samo 17 dana za pregaziti Poljsku, a manje za slomiti Francusku, Belgiju i Nizozemsku i koja je pobjedonosno marširala ruskim stepama. (Poljanama, savanama, ravnicama itd., mo)

Tako smo dočekali dan, kada smo morali uništiti naše radionice i pred njemačkim generalima stajati u pozoru za jednu kištru streljiva, koje i tako redovno nismo dobivali. Zato su naše jedinice morale logistički i operativno biti podredjene njemačkim zapovjednicima, jer smo svako treći dan ostajali bez streljiva. Iz istih razloga, i posebno moje jedinice, imale su stalne okršaje s njemačkim jedinicama, jer smo im otimali streljivo, a takodjer i oružje, kad god smo to mogli. zato se nije niti moglo pristupiti sredjivanju Zvonimirove Linije, jer su njemački generali, pa i manji zapovjednici, već pregovarali sa partizanima, da osiguraju svoj život, što je i dovelo do toga, da su mnoge manje njemačke jedinice, posebno one, kojima su na čelu stajali Austrijanci, vodile čisto svoju politiku i nastojale dodvoriti se lokalnim partizanskim snagama, što ih je logički moralo dovesti u suprotnost s hrvatskim zapovjednicima. Problem je posebno bio akutan na centralnom sektoru, kojemu sam operativno ja stajao na čelu. Tuda su, naime, prolazile njemačke jedinice na povlačenju.

II. Zbor pod mojim zapovjedništvom imao je u svom sastavu i I. Diviziju, kojom je zapovjedao general Fritz, a koja je u svom sastavu imala mnogo elemenata Lovačkih i Gordskih Domobranskih Zdrugova, koje s ponosom možemo smatrati tada najbolje izobraženim starim borcima, koji su prošli tisuće okršaja u tri godine svoga postojanja. Oko jednog zdruga Ustaške Obrane, kojemu je na čelu stajao pukovnik Desković, uključeni su ostatci prijašnje XII. i XIV. Divizije. Time je bila stvorena jedna vrlo jaka operativna jedinica.

Pukovnik Mayer, stari i proslavljeni zapovjednik jedinica u Hercegovini i junak na skoro svim hrvatskim bojištima, formirao je XVIII. Ustašku Udarnu Diviziju, čija je posebna karakteristika bila, da je imal internacionalni značaj.

Jezgru su sačinjavali jedan Obranbeni Zdrug, motorizirani sklop tenkova, koturaške satnije te brzi strojnički sat na trociklima i jedan dio Posavske Vojnice, kojeg je doveo pukovnik Pjanić. Tu je takodjer bila uključena jedna bojna Madjara (Hungarista Legion), albanska "Skenderbeg Legija" i "Crnogorska Vojska" pod zapovjedništvom pukovnika Agrama.

U prvo vrijeme bilo je zamišljeno, da bi IX. Divizija pod zapovjedništvom pukovnika Pletikose te dijelovi VII. Divizije generala Domanika sačinjavali dio moga Zbora, ali je onda na moj prijedlog u Glavnom Stanu Poglavnika formiran jedan novi zbor, na čelu s generalom Herenčićem, za podhvatno područje kordunskog i ličkog prostora. Plan se stalno mijenjao te je nakon jedne konbinacije odlučeno, da se XI. i XIII. Divizija, kojima su zapovjedali general Brozović i pukovnik Aleksić, uklope u centralni (ili) II. Zbor. Na kraju je odlučeno, da ove dvije divizije, zajedno s X. Divizijom pukovnika Kuraje, poznatog junaka, koji je prošao cijelu Bosnu, a pod glavnim zapovjednikom generala Herančića, budu desno krilo naše Zvonimirove Linije sa sjedištem u Karlovcu. Taj je zbor trebao prikupiti i sve snage, koje su se nalazile na jadranskom i ličkom prostoru, a sada se povlače prema Sušaku i općenito prema sjeveru.

Zamišljeno je bilo, da bi ove linije na bazi I., II. i V. Zbora prihvatile i apsorbirale snage III. i IV. Zbora, koje su se pod zapovjedništvom generala Gustovića i Metzgera nalazile u području Ivangrada, odnosno Dvora na Uni. To je bio strateški plan Zvonimirove Linije u svom prvotnom nacrtu. Sada se odlučivalo o tome, dali da se brani Hrvatska Država na tom prostoru do zadnje kapi krvi ili da se povučemo na zapad. Na sjednici Glavnog Stana Poglavnika od 1 svibnja 1945. godine konačno je prihvaćen plan povlačenja prema zapadnim saveznicima. Time je cijeli plan, kojeg sam ja bio izradio na Ivan Planini uz stvaranje HRVATSKOG NARODNOG ODPORA bio totalno uništen.
(Nastaviti će se)

Nastavlja se. Otporaš.

Bobani
11-11-2013, 12:04
ZAŠTO ?..ZATO!..

UZ 20-GODIŠNJICU HRVATSKOG NARODNOG ODPORA (peti (5) dio)
piše. general DRINJANIN OBRANA br.5-6 1963. strana 2.)

Kada je bilo odlučeno, da se snage Odpora povuku s položaja - a to je bilo nakon povlačenja s Ivan Planine - postojala je još nada, da će se braniti Zvonimirova Linija, ali je stvarno put prema zapadu bio već započet i predaja zapadnim saveznicima planirana. Naš saveznici, naravno, nisu imali drugi izbor, negi ići s nama u dobro i zlo. Pisat će se još o pojedinostima, a ovoga časa želim samo napomenuti, da su naši saveznici - Madžari, Makedonci, jedan dio Crnogoraca, pa čak i neki Srbi i t.d. - bili spremni s nama i pod našim vodstvom sudjelovati u odporu i, kada bi za to došlo vrijeme, započeti odpor u njihovim zemljama. Naši su saveznici s nama i na povlačenju dielili našu vojničku sudbinu.

Zašto je odlučeno da se povućemo?

Hrvatska je bila u ratu sa svjetskim komunizmom na strani europskih protivkomunističkih snaga, predvodjeni po Njemačkoj. Taj smo rat izgubili, jer su ga izgubili naši saveznici na Ruskom Bojištu. Sovjeti su taj rat dobili, zahvaljujući Ameriki i Engleskoj, koje nisu bile komunisti, ali su pomagala ruski i Titin komunizam na našem državnom području. Tako smo silom prilika postali ratni neprijatelji Amerike i Engleske.

U ratni plan Saveznika bila je uključena i likvidacija Hrvatske Države. Mi smo još krajem 1944. godine sa sigurnošću znali, da je izmadju Zapada i Sovjeta napravljen ugovor o interesnoj podjeli "jugoslavenskog područja". To je bila naša propast, ali i nada, da će zapadni saveznici, braneći tih svojih 50% prava utjecaja u Jugoslaviji, braniti Hrvatsku, koja kulturno, vjerski, geografski i gospodarski predstavlja tih 50 procenata. U toj nadi je, medjutim, bio začetak naše propasti, bar sa stanovišta Hrvatske Vojske. Samo zahvaljujući toj nadi izpraznili smo područje, koje smo još čvrsto držali u ožujku 1945., i odlučili se na povlačenje prema Zvonimirovoj Liniji.

Rekli smo, da je na sjednici Glavnog Stana Poglavnika od 1 svibnja 1945. donešena konačna odluka za totalno povlačenje put zapada. To ne znači, da se već prije s tom činjenicom nije ozbiljno računalo. Vršene su čak i vojničke pripreme u tu svrhu. Može biti, da će poviestničari jedno taj odsudni sastanak Glavnog Stana Poglavnika prozvati "krajem kraja", odnosno, toga dana izdana je zapovied, "da se više ne čeka".

To "da se više ne čeka" sadrži bitan dio naše Bleiburžke Tragedije. Tako dugo, dok smo vjerovali u bar teoretsko postojanje Hrvatske Države s glavnim gradom Zagrebom i polukrugom na obranbenom položaju Zvonimirove Linije, te bilo kakvog sigurnosnog "interlanda" na slovenačkom području, još uviek se je moglo govoriti ne samo o mogućnostima ponovnog osvajanja našeg područja pomoću vojničke koncentracije i snaga Odpora u našim šumama i brdima i u dogovoru s podzemnim snagama susjednih naroda, nego se je moglo računati na podpuni spas Hrvatske Države.

Zato razlikujemo sve predhodne mjere priprema od konačne zapoviedi os 1. svibnja 1945. kada su s onim "da se više ne čeka" unište sve nade. A što se je moglo očekivati? Mogla se je očekivati bilo kakva stabilizacija na Istočnom bojištu - koje zovemo tako, jer smo se privikli, iako je to Iztočno Bojište geografski počivalo duboko u našoj pozadini, već na tromedji izmedju Austrije, Hrvatske i Madjarske, dakle 500 kilometara od našeg Sriemskog Bojišta. Mogli smo očekivati i jedan posebnički ugovor o miru izmedju zapadnih saveznika i njemačkog Wernachta. ne smie se zaboraviti, da je njemačka vojska takav mir nudila uz najveće žrtve po njemačko državno područje. Danas Njemačka slavi one generale i pukovnike, koji su vršili atentate na Hitlera i spremali prevrat nacističkog režima.

Svaki dan je više onih Zapadnjaka, koji žale, da je onda Niemcima nametnuta neodložena kapitulacija. Sigurni smo, da svi odgovorni čimbenici žale svoje tadašnje odluke, jer je komunizam, zahvaljujući tim pogriješnim odlukama, postao veoma velika opasnost u Europi; zahvaljujući toj činjenici, odkrilo se je, da ugrožava slobodu Amerike i cielog Zapada.

Nastavlja se. Otporaš.

Bobani
11-11-2013, 16:29
ZAŠTO?..ZATO!..

UZ 20-GODIŠNJICU HRVATSKOG NARODNOG ODPORA (šesti (6) dio)
piše: general DRINJANIN (OBRANA br. 5-6. 1963. strana 2.)

U tu mogućnost posebničkog mira vjerovalo je i Veliko Fašističko Vieće u pobuni protiv Mussolinija, vjerovala je Madjarska admirala Hortia, vjerovala je Rumunija kralja Mihajla i mnogi drugi na svom mjestu i na svoj način. Prema tomu hrvatsko političko i vojničko vodstvo imalo je pravo računati s tom činjenicom. Da je do toga došlo, mi smo još uviek sa osiguranim zaledjem mogli odpočeti osvajanjem hrvatskog državnog područja s naših 17 divizija, koncentriranim na jednom bogatom području sa Zagrebom u poladjini, te oslonom na saveznike na Rieci i na Engleze i Amerikance u dielu Austrije. To je još uviek bila jedna stratežka mogućnost.

Istina, mi smo još za vrieme likvidiranja Vokić - Lorkovića puča znali, da su bili propali svi pokušaji, da dodjemo do ozbiljnih pregovora sa zapadnim saveznicima, ali to ne znači, da takovih mogućnosti nije bilo. Mi smo, kontrolirajući srpske veze Glavnog Stana Draže Mihajlovića i njihovih centara u Beču i Istri, imali stanovitog uvida u njihove nade, što je podkrepljivalo i našu nadu u ostvarenje tog posebničkog mira, iako su četničke nade bile jugoslavenskog i velikosrpskog karaktera, ali ipak u biti protivkomunističke.

Kada je konačno rečeno "da se više ne čeka", bile su povučene još neke preostale koncentrirane snage za Odpor i uvrštene u povlačenje. Nu, ni ovdje nije moguće ustanoviti datum. Tako, na primjer, jedna jaka grupacija Crne Legije pod zapovjedništvom pukovnika Sudara imala je od mene nalog, da se zadržava na bosanskoj strani Broda, ali je za vrieme moga puta po srednjoj Slavoniji bez moga znanja dobila nalog, da sve svoje snage povuče s drugu stranu Save. Htio sam time reći, da su preovladavali kriteriji prema viestima, koje je naša Vlada imala o dogadjajima u svietu.

Odluka od 1. svibnja uništila je svaku nadu u bilo kakvo spasavanje Hrvatske Države. Ostala je bila još nada u zapadne saveznike i budućnost. I baš radi tih nada, koje su bile duboke i opravdane, žrtvovali smo Staljinovu ponudu, da očuvamo Hrvatsku Državu na strani Sovjetskog Saveza. Bili smo dobili i konkretne priedloge. (Ja sam premazao i podvukao, mo)

napuštajući Hrvatsku, mislo sam na moj zadnji razgovor s kardinalom Stepincem i, makar zvučilo paradoksalno, na razgovor s Andrijom Hebrangom , vodjom hrvatskih komunista, s kojim sam dugo razgovarao prije, nego smo ga predali srbokomunistima.

Zvučile su mi u ušima rieči kardinala Stepinca, da o sudbini hrvatske vojske ne pravimo iluzija, a ni o sudbini Andrije Hebranga, koji mi je prije njegove predaje partizanima rekao, da će postati mučenik Hrvatske prije, nego ja. (Ja sam premazao i podvukao ovo što je Maks napisao ovdje, i nadodajem to da se je kroz hrvatsko razno pisanje mnogo puta spominjalo, pisalo i govorilo o tome što je Andrija Hebrang na rastanku rekao Maksu Luburiću. Mnogi su ovo pročitali ali nisu zapamtili doslovne riječi i sami izvor. Izreka se je mijenjala i u različite oblike koristila i ponavljala. na osnovu te izreke i dr. Andrija Hebrang mlađi je u svojoj predizbornoj predsjedničkoj kampanji 2009. godine remao: "...maks Luburić se je borio za hrvatske interese..." i ta izreka ga je koštala toliko da je izgubio podršku propartizansko orijentiranih Hrvata. Meni je dr. Marin Sopta nedavno pisao iz Zagreba da mu pronađem točan izvor Maksova opisa, jer da mu je to od velike važnosti za njrgov budući rad. Konačno sam to sada pronašao. Mo.)

Analizirajmo sada naše mogućnosti spasavanja Države, makar i uz neke osobne žrtve, na strani Staljinove Sovjetske Unije, a na osnovu Staljinove ponude, te naših dodira s manjim ruskim vojničkim čimbenicima na Dravi i na osnovu onoga, što smo znali o dodirima Niemaca s partizanima, intrigirajući protiv Rusa.

Zašto nismo spasavali Državu na strani Sovjetskog SavezaŠ (Nastavak u narednom broju)

(Kraj ovog opisa u ZAŠTO?..ZATO!.. koji je izišao u nastavcima u novini OBRANA, glavno glasilo HNO. Pregledao sam sve brojeve OBRANA i na svu žalost najavljenog nastavka nema. Šteta!Otporaš.)

Bobani
07-12-2013, 17:22
SVIM HRVATIMA U SLOBODNOM SVIETU!

HRVATSKI NARODNI ODPOR
Glavno Tajničtvo
br. 19/ 1955
Stan, dne 20.I.1955.

OKRUŽNO PISMO BR. 7/1955


SVIM HRVATIMA U SLOBODNOM SVIETU !

Prema pouzdanim i provjerenim viestima, s kojima razpolažemo, u Beču postoji jedan komunistički centar, čija je glavna zadaća širiti prorusku promidžbu medju hrvatskim emigrantima.

Na čelu tog komunističkog centra stoje tobožnji emigranti hrvatske narodnosti, koji su pobjegli iz Titove Jugoslavije nakon tobožnjeg prekida istih s Kominformom i Rusijom.

Agenti toga centra nastoje doću u vezu s hrvatskim emigrantima kao i sa vodećim osobama svih političkih grupacija i stranaka. govoreći im o bezuvjetnoj pobjedi Rusije nad snagama zapada. Radi toga, da i mi Hrvati moramo imati svoje ljude na strani Rusije, koja je voljna stvoriti Hrvatsku Državu.

Poznavajući dobro odlučnost hrvatskog naroda u Domovini i njegove emigracije u borbi za svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku, komunistički se agenti dobrano služe parolama o hrvatskoj nezavisnosti, o našim odnosima prema Srbima, koji pod vodstvom velikosrbskih krugova srbiziraju Bosnu, Sriem, Kordun itd. I tvrde, da Rusija to ne bi dopustila, nego bi na Drini uzpostavila granicu izmedju Nezavisne Države Hrvatske i nezavisne Srbije. Zato da bi hrvatski nacionalisti i Ustaše morali pomoći Rusiji u obračunu s Titom, jer da Rusija to ne može učiniti bez Ustaša.

Hrvati!
Mi ne vjerujeme u stvarni prekid izmedju Beograda i Moskve. Moskva nije nikada u poviesti bila prijatelj hrvatskog naroda, nego uviek naš protivnik. Carska je Rusija naručila umorstvo priestolonasljednika Franje Ferdinanda, koji je bio prijatelj Hrvata. Moskva je dala pobiti hrvatske zarobljenike na Odesi, (Radi se od preko deset tisuća hrvatskih zarobljenika koje su Srbi pobili samo zato što se hrvatski zarobljenici nisu htijeli pridružiti jugoslavenskom Odboru, tj. srpskoj vojsci. Kada se je za taj pokolja saznalo, predsjednik Hrvatske Stranke Prava, HSP-a Aleksandar Horvat je oštro reagirao 6 srpnja 1918. interpelacijom imena GROZOTE U ODESI u Hrvatskom Državnom Saboru, mo) jer se nisu dali svrstati u jugoslavensku legiju u prvom svjetskom ratu. Moskva je nakon Marseille-a tražila najenergičnije mjere protiv Hrvata.
Moskva nam je likvidirala i ono malo hrvatskih komunista, koji su mislili, da treba izgraditi i osigurati Državu Hrvatsku.
Ona je uviek bila neprijatelj hrvatske državne misli. Radića su poslali u Beograd, a 1941., kada je hrvatski narod stvorio svoju državu, Moskva je poslala svoje prijatelje srbske komuniste i cielo srbstvo u vatru protiv N.D.H.

Hrvatski su komunisti neznatnu ulogu odigrali i uviek su služili srbsku i jugoslavensku državnu misao. Danas se strelja Hrvate i za djela počinjena protiv Karadjordjevićeve monarhističke diktature. Hebrang je likvidiran, kao i grupa naših komunista, ali to ne znači, da su oni bili žrtve svog hrvatstva. Hebrang je bio ortodoksni komunista i nije imao ni Boga ni Domovine. On je hrvatovao zato, jer u Hrvatskoj nije mogao uspjeti s komunizmom. Mi smo imali u rukama Hebranga i znamo njegovo mišljenje. On je tražio hrvatski Sriem i Bosnu, jer su to zahtievali nesretni hrvatski proleteri, koji su odbijali srbski i jugoslavenski komunizam, jer je bio posve protuhrvatski orientiran.

Hrvatske komuniste nije bolila hrvatska nesreća, nego taktički neuspijeh. Njima je Domovina taktika, a nama je sastavni dio našeg žića i bistovanja. Godine 1941. podpisnik je uhvatio jedan dio arhive komunističke stranke Hrvatske kao i kartoteke tajnog ureda zagrebačke policije sa zapisnicima. Samo tri bilječke su glasile: "hrvatski orientiran", a svi ostali pristalice jugoslavenske državne koncepcije. Hrvatski pak radnik bio je i ostao je protivnik svakog - i hrvatskog, i srbskog, i jugoslavenskog, i ruskog komunizma!

Postoji mogućnost, da Rusija danas šalje svoje emisare, jer su svi dobro obaviešteni ljudi na čistu s time, da u Hrvatskoj vladaju srbski komunisti i jugoslavenska državna misao uz pomoć srbskih i slovenskih krugova. Ali postoji vrlo lako mogućnost, da se radi i o Titovim agentima, o srbokomunistima ili o kojem biednom sluganu istih iz Hrvatske, koji nas žele u slobodnom svietu kompromitirati kao tobožnje rusofile.

podpuno je svjedno, da li se radi o Titovim agentima provokatorima ili o pravim ruskim agentima. Radi se uviek o komunistima. Kada je uzpostavljena Država Hravtska, ustaški je pokret progonio jednako Staljinovce kao i trockiste, čijim je šefom 1941. bio smatran Dr. Ante Ciliga.

Živimo u težkim poviestno odgovornim vremenima. Neka nas Bog čuva od svakog koraka očaja, jer bi to značilo počiniti nacionalno samoubojstvo. Istina je, da smo neljudski izloženi progonima, jer smo antikomunisti. Istina je, da Amerika spašava tobžnji Titov nacionalni komunizam, koji je čisto srbska i komunistička tvorevina i u biti protuhrvatska. Ali mi vjerujemo, da je to taktika. Vjerujemo, da će Zemlja slobode priznati hrvatskom narodu pravo na slobodu. A i o nama ovisi, da našim držanjem, spremnosti na borbu i žrtvu, našim konstantnim antikomunističkim stavom to priznanje i zaslužimo. Mi smo stari i kulturni narod, narod radnika i seljaka, odgojen u visokom katoličkom i muslimanskom moralu i moramo imati snage i duha, razbora i inetilegencije da prebrodimo svietla i čista obraza ova težka vremena.

Mi vjerujemo u pobjedu Pravde i Boga, dakle smo protiv komunizma. Mi pripadamo jednom svietu, kojega ne možemo izdati, jer bi izdali sami sebe. Mi nismo antikomunisti radi Amerike, nego radi Hrvatske. To smo bili, jesmo i ostajemo, radeći za Hrvatsku i vjerujući u ono, što radimo i što smo voljni izdržati do kraja. Mi bismo i onda bili protiv komunizma, kada bi smo vjerovali u rusku pobjedu, a to nije, hvala Bogu, slučaj.

Zato je dužnost svih Hrvata u slobodnom svietu :

1. Pismeno i usmeno, rieču i djlom, suzbijati prorusku komunističku promidžbu medju Hrvatima. Upozoriti hrvatske emigrante na opasnost svake vrsti komunizma, onog ruskog i onog srbskog, pa i čisto hrvatskog komunizma.

2. Suradjivati s vlastima država, u kojim žive, i bez predomišljanja dati im podatke o kretanju komunističkih agenata, posebno ako se radi o Hrvatima ili ljudima, koji se izdaju za Hrvate. Treba pomoći vlastima zemalja, koje su Hrvatima dale slobode u kruha, u borbi protiv svih, a posebno hrvatskih komunista, ako takvih bude u dotičnoj sredini. Najaviti rat onima koji bi mogli u slobodnom svietu kompromitirati naše dobro ime i ugled fanatičkih antikomunističkih boraca.

3. Suradjivati sa svim poznatim antikomunističkim organizacijama, družtvima i ustanovama u pobijenjau svake vrsti komunizma. Nastojati posebno povezati se s aktivnim antikomunistima drugih naroda iza željeznog zastora, kao i mjestnim organizacijama naroda, čije gostoprimstvu uživaju.

Neka Vam ruski plaćenici govore, da Srbi imaju svoje ljude u Pešti, Moskvi, Sofiji, Bukureštu, da sjede na svim stolicama. Mi to znamo, ali zna Američka obavještajna služba i to, da u Hrvatskoj vladaju srbski komunisti, a zna američki narod, da je narod Kardinala Stepinca i Poglavnika Pavelića izrazito antikomunistički. I dolazi vrieme, kada će i vječna vjernost hrvatskog naroda biti nagradjena vjernošću svjeta, kojem pripadamo.

Izprazna su i ruska komunistička obećanja, da se u slučaju njihove pobjede ne će Ustašama ništa dogoditi. Ne, Ustaše ne trebaju ruske ni komunističke milosti. Ako je potrebno, da mi preživjeli iz beleiburške tragedije, idemo stazama mrtvih, onda ostajemo u Europi. radije na polju časti spašavati stijeg hrvatskih oružanih snaga s oružjem u ruci, nego spašavati tielo, prodajući dušu svoju i svoga naroda.

Ni Moskva ni Beograd !

Ni srbski, ni hrvatski, ni ruski, ni jugoslavenski komunizam !

Ni Titovci, ni Trockisti, ni Staljinovci, ni Malenkovci, nego NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA, gdje će vladati Bog i Hrvati.

GENERAL DRINJANIN v.r.

Bobani
22-12-2013, 17:09
OD RAKOVICE DO SYDNEYA

(Donosim ovdje jedno Okružno pismo kojeg je general Drinjanina pisao skupini Hrvata u Australiji 21.XI.1961., dakle, upravo danas je 52 godine, jedan mjesec i jedan dan kako je to proročansko pismo pisano. Ovo Okružno Pismo je vrlo važno i povijsne naravi iz više razloga, a ponajviše iz tog razloga što se iz prve ruke, tj. ruke generala Luburića, može nešto saznati o uzrocima razlaza između Poglavnika i generala Luburića. Što nije u ovoj Okružnici rečeno i izraženo, za sigurno, tko je pratio i čitao dosadašnja Pisma Maksa Luburića, mogao je iz istih saznati za mnoge pojedinosti...Mo, Otporaš)

"NAČELA HRVATSKIH BORACA".

- (Prvi broj "DRINE" je tiskan u 25 tisuća primjeraka u početku 1960 godine, odmah iz Poglavnikove smrti. U toj "DRINI" su izišla TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMOGRACIJI, mo) neka mi bude oprošteno od mnogih, što nisam odgovarao na mnogobrojna pisma i mnogobrojna pitanja savezno sa pojavom Načela u posebnoj "DRINI".

Obećao sam dati računa o tome hrvatskim vojnicima, pa to činim ovim putem, jer je to nemoguće (fizički) svakome posebno, a ne želim za istu stvar upotrebiti "DRINU".

Htio sam i sačekati mišljenja nekih, kojima sam to izložio na SASTANKU HRVATSKIH ČASTNIKA U MADRIDU, (Potrebno je ovdje nadodati ili reći da je general imao neprilika ili nezgoda sa nekim svojim užim suradnicima koji su mu - navodno - prigovarali što nije stavio imena osoba koja su tu bila nazočna na tom sastanku hrvatskih Častnika u Madridu. U pismu od 14.X.1962. general piše Peri Tutavcu u Buenos Aires, između ostaloga i ovo "...U posebnoj pošti - i preso (hitno, mo) šaljem nekoliko proglasa, koje smo u svoje vrijeme na zahtjev pukovnika Štira tiskali, i koje sam ja platio i poslao u 20.000 po cielom svietu.
I to pukovnik zna. Nu ja nisam mogao tiskati uz NAČELA I IMENA TIH LJUDI, pa makar ih oni pisali. NISU TO NAČELA MOJA ILI TVOJA NEGO VOJSKE. Šta tu ima ime onih, koji su sastavljali? Reci mi: tko su ta gospoda: Matković, Kelava, Kalebić, Hraščan, Frantić, - da budu podpisnici NAČELA ZA VOJSKU. Ta nije ni pukovnik Štir podpisao..." Mo) kao i svršetak godine 1961., koja je bila godina proslava, jubileja, obljetnica, sastanaka, na kojim su se morali definirati stavovi hrv. političkih snaga u emigraciji.

HRVATSKI VOJNICI U VRTLOGU PERMANENTNE POBUNE DUHOVA.

- Sve tamo od bleiburžke tragedije hrvatski si vojnici postavljaju pitanje: je li to tako moralo biti, je li se moga spasiti Hrvatska država, je li morala biti poklana hrvatska Vojska, da li se je sve poduzelo za oslobodjenje domovine, kako to treba učiniti, tko je za to pozvan, i na koji način treba početi sa radom. Tragedija je bila previše velika, gubitci strahoviti, pa je čak bio u pitanju biološki opstanak hrvatskog naroda, a u najboljem slučaju poremećen je demografski ekvilibrij na našem području na našu štetu. Postavljalo se pitanje poviesne odgovornosti.

"IGRA KOLO NAOKOLO...."

- Ti su problemi podielili mnogo puta i rodjenu braću, stare prijatelje, suradnike i istomišljenike. Jedni su se bunili u ime savjesti, drugi su ih izključivali u ime stege i treći samo žmirkali u ime "viših interesa". Ja sam prošao sve faze te unutarnje tragedije; izključivao i bio izključen, optuživao i bio optužen, izrugivao i bio izrugan, ganjao i bio ganjan...Tako smo odlazili, povraćali se, napadali i bili napadati, blatili i bili blaćeni. Tu tragediju proživljavaju svi svjestni ljudi. Težko je bilo buniti se, još teže ostati. To je bilo još teže nego Bleiburg, jer nam otvara horizonte novog Bleiburga...

NOVI VAL HRVATSKIH BUNTOVNIKA.

- Jugoslavenske tamnice i zagrebačko sveučilište rodili su novu borbenu elitu, koja se osjetila pozvana da zabrtvi mjesto prodora u borbenim redovima i velikodušno se stavila na raspolaganje MAJCI DOMOVINI. Oni su u Domovini osjetili zov krvi, zov sudbine, zov hrvatske revolucije, one moderne, koju je u duhu pokrenuo OTAC DOMOVINE, a prvi hrvatski revolucionarac Eugen Kvaternik htio provesti u djelo u Rakovici pred 90 godina. Puni su zatvori onih, koji su osjetili mistiku hrvatske revolucije. Dio ih je stigao u emigraciju, pa se odmah stavili na raspolaganje veteranima najveće hrvatske revolucije svih vremena, što je bio u stvari rat 1941-1945.

MUHADŽIRSKI JADI.

- (turska riječ a znači: izbjeglica, bjegunac, emigrant i sl., mo) Mi smo te mlade ljude politički organizirali i duhovno pauperizirali. (U ovom smislu bi moglo značiti: "duhovno preodgojili, mo) U domovini su bili predhodnici jedne nove velebne bitke, koju će hrvatska revolucija voditi u skoroj budućnosti, a mi smo ih u emigraciji pretvorili u zalaznicu jedne izgubljene bitke. (Vođa Francuskog Narodnog Odpora general Charles de Gaulle je u svom APPEL = POZIVU francuskom narodu 18 lipnja 1940 godine rekao: Mi smo izgubili jednu bitku, ali nismo izgubili rat. O toj izgubljenoj bitki i naš general Drinjanin govori; kao što je i general Ranko Boban rekao svojoj vojsci na Bleiburgu 15 svibnja 1945 godine: Vojsko moja nepobjeđena, razriješivam vas od vojničke prisege...mo)
Bili su sjeme koje je dalo ploda prema njivi, kamo je sjeme palo, kamo ga je vihor sudbine donio. Tako su ti mladi ljudi postali neoustaše, jelićevci, draganovićevci, "seljaci" (ovdje se misli na simpatizere HSS, mo), maksovci, heferovci, - a neki su pali i još niže... kada su stigli u "moju stranku" bili su proglašeni zdravim, modernim, novim itd. snagama, a kada su pali u protivni tor, postali su partizani, partijci, izdajnici, sumnjivi, problematični... UDBA ne spava, pa je slala i zaista svoje, ali to su oni, sposobniji, koje bace kamen, a sakriju ruku.

"TUGO MOJA PRIDJI NA DRUGOGA".

- Pproblem smo riešavali, svi skupa, bacajući krivnju na drugoga. Svi smo baratali podatcima, za koje nikad nismo znali jesu li točni, jesu li podvaljeni po dobro organiziranoj Udbi, po velikosrbima, i ostalim neprijateljima. Heroji su bili oni, koji su znali više patetizma (osjećaja, mo) staviti u pozivima na slogu, na sudbinu, na ovo ili ono veliko ime iz daleke ili bliže prošlosti. Svi smo htjeli slogu svih, ali u našem taboru, i tako se rodila kanibalska organizacijska norma; "SVI SU POŠTENI HRVATI U NAŠOJ ORGANIZACIJI".
Svatko je na svoj način reakcionirao na kompleks i zato smo se selili kao ptice selice, kao vagabundi, (lutalice, mo) idemo iz organizacije u organizaciju, da se razočarani povučemo, i prepustimo mjesto onima, koji su znali više drečati, više obećavati, više...

OD RAKOVICE DO SYDNEYA.

- Slika na pročelju ovog Okružnog pisma prikazuje skup od 200 takvih buntovnika, (Na vrh ovog Okružnog pisma ima jedna slika koja prikazuje punu i krcatu dvoranu okupljenih Hrvata koji sjede, kao u Crkvi, a među njima stoji i očito se primjećuje Srećko Rover (1920-2005) i kako svojom desnom rukom artikulira svoj govor i svoje razlaganje. Srećko Rover je bio poznat kao dobar govornik...Možda je slika sa ovog Okružnog pisma jako rijetka slika, a bez nje za sigurno povijest hrvatske političke emigracije nebi bila potpuna. Mo) koji traže ptu.
Govore dva mlada čovjeka. Jednog poznam: Rovera. Iz pravaške obitelji. kao gimnazijalac član hrvatskih borbenih organizacija. Kao dječarac član tajne ustaške ćelije, i spašava se iz Ade Ciganlije i vješala na sudu za "Zaštitu Države" samo radi malodobnosti. Kao mladić ustaški časnik, kao čovjek suradnik u akciji Bože Kavrana, spašava se sa još dvojicom pukim slučajem. Postaje moj suradnik, pokazuje se izvrstan organizator, govornik, pisac, borac.
Drugog osobno ne poznam, Pašti (Geza Pašti, osnivač Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva, HRB, kojeg su agenti Udbe kidnapirali, kako se obično misli, u Nici, Francuska, ljeta 1965 god., mo) od novog vala. Obojica su pali u "čistki", (jer su obadvojica bili u organizaciji HOP-a i doživjelu sudbinu mnogih koji su bili isključeni iz svoje organizacije HOP-a, mo) na kojoj bi mogao i Kruščev zamjeriti. Pa ipak oba u Sydneyu, pred 200 buntovnika svih vrsta propovjedaju ideje hrvatske revolucije, koja je nastala u Rakovici.

MINIMALNI HRVATSKI PROGRAM KAO BAZA AKCIONOG JEDINSTVA I HRVATSKE REVOLUCIJE.

- Mladi je intelektualac Prcela (Ivan Prcela rođen u selu Košute kod Trilja 1922. a danas živi, i fala Bogu još je živ, u Clevelandu. Napisao knjigu HRVATSKI HOLOKAUST..., mo) dao emigraciji teoriju Bleiburga kao naše Arhimedove točke. Dajte mi jednu točku, pa ću se, čvrst na istoj uhvatiti u koštac sa sudbinom i pokrenuti sviet. To je pravo značenje jednog plana za akciju. Buntovnici su u Sudneyu postavili bazu: ta svi smo za Hrvatsku Državu, svi smo demokrate, svi smo protiv Jugoslavije, svi smo protiv svake vrsti komunizma. Nije li to Arhimedova točka koju traži intelektualac Prcela?

MAKSIMALNI PROGRAM ZA NOVI MILENIJ.

- Mladost je sviestna snage, jer je mlada. Ona je uviek idealistička, pa i onda, kada brani krivi ideal. Ona je jasna, jer ih oportunizam nije imao vremena razvodniti. Ona je revolucionarna i nije konzervativna, jer nema ništa za konzervirati, za očuvati. Oni se nezadovoljavaju "starim pravicama", oni hoće, zahtjevaju socijalnu jednakost. Oni se nezadovoljavaju "paternalizmom" oni hoće da biraju svoje tajnike, delegate, programe, odbore i ideje. Oni se nezadovoljavaju sa Hrvatskom "uru hoda široka i 5 dugom". Oni hoće VELIKU HRVATSKU sa sandžakom, sa Bokom Kotarskom, sa istrom, sa Otocima, sa Srijemom, sa Bačkom, sa Baranjom, a u njiov mentalitet ne dolazi u obzir dielenje Bosne, Dalmacije, stvaranje Banovina, uključivanje u zajednici sa susjedima. Oni hoče sve, jer su voljni sve dati. To je, gospodo, hrvatska revolucija, to je plan za budućih 1000 godina.

TEORIJA BLATOBRANA.

- Mladi, budući vojnici, ne mogu nikako shvatiti optužbe dviju hrvatskih tradiconalnih stranaka. Najveća je pogrda, kada "seljaci" (misli se na prvake HSS i njihove simpatizere, mo) žele uvriediti ustaše, jest, da su došli u Hrvatsku na talijenskim blatobranima.

A onda replika: kada je stvorena HRVATSKA VOJSKA, i Hrvatska zaštita, kao partikularna stranačka Vojska HSS-a, razbijala ostatke jugoslavenske srpske vojske, onda se je Dr. Krnjević povlačio na srpskim blatobranima u Niš.

Naprema tim činjenicama stoje geopolitika, politika i sudbina. Poglavnik je izabrao talijanske blatobrane jer drugih nije bilo. Krnjević se povlačio sa srpskom vojskom, jer nije vjerovao, da će Njemačka pobjediti, pa je predspostavljao, da će sa vojničkim padom Njemačke, pasti i politička tvorevina nastala sa pomoću istih. Poglavnik je tražio pomoć na sve strane, kao i Kvaternik, kao i Starčević, kao i Radić, kao i Maček. Krnjević je bio u Londonu i nasojao se sjesti na engleske blatobrane. Danas nam je odabrati izmedju ruskih ili američkih blatobrana. Izgleda da ostali ne fabriciraju blatobrane ili ih importiraju iz te dvije zemlje...A mi Hrvati nismo nismo imali i nemamo fabrike blatobrana. Pa čemu onda taj spor blatobrana? Taktika je jedna stvar a stratežki i politički ciljevi, drugi.

JEDNA HRVATSKA UVIJEK U PARTIZANIMA.

- Partizani su postali sastavni dio svakidašnjice. Partizani su, poput penciline, televizije, gume za žvakanje i demokracije produkt vremena, doba, epoke. Pa valja s njima računati.

Naši Križari i Mladi muslimani nisu drugo nego hrvatski partizani. Sutra će biti svake vrste partizana. Analizirajući glavne zaključke glavnih hrvatskih političkih stranaka u emigraciji, na kojima su stvoreni u stvari zaključci, da je svaka od njih, jedina legalna, pozvana, i da su svi pošteni Hrvati u njihovim redovima, pa ili "se pokloni, ili se ukloni"; dolazimo do sinteze naše budućnosti: jedna stranka na vlasti, druga u partizanima.

Pa ako situacija bude pogodovala jednoj stranci, druga, ako neće svršiti u logorima, mora ići u šumu. Znači jedna Hrvatska na vlasti, okupljena oko jedne stranke, druga stranka, druga Hrvatska u šumi, u partizanima. Budući da u šumi imaju nasljedno pravo stari hajduci, komitadžije, partizani, i i "narodnooslobodilačka vojska", to je drugoj Hrvatskoj, priključiti se tim prastanovnicima hrvatskih šuma i brda. A ovi u službi kojega od susjeda. Četnici su služili Italiju i njemačku ekspanziju, komunisti rusku i medjunarodnu, pa bi tako DRUGA HRVATSKA uvjek morala biti protihrvatska. Tako bi imali Drugu Hrvatsku, (Pokušaj braće Andrića i Akcije Fenix 72, poznate imenom BUGOJANSKA AKCIJA; da se je pobuna proširila, evo nam Druge Hrvatske u šumi, o kojoj u ovom Okružnom pismu general Drinjanin govori, mo) ne samo politički, nego i teritorijalno, jer bi morali susjedima prepustiti jedan kraj: Srbima Sandžak, i Bosnu, Madjarima Medjumorje, Bačku i Baranju, Njemcima "lebensraum" ili Talijanima Istru, dio Dalmacije, Boku itd.

SREDOVJEČNE FORMULE U ATOMSKO DOBA.

- Jedna grupa mladih HSS-ovaca šalje mi izrezak iz Kalendara HSS-a, str. 34. za godinu 1961. Iz bogodane pjesme "Još Hrvatska nij propala" napravljena je, ili bolje rečeno "poseljačena" je i izmedju ostalog veli "PUŠKA OBRAZ LJUDSKI KALJA, PLUG I KNJIGA TO TI VALJA, PO TOM SI JUNAK". Ti koncepti, danas, nakon svega što se dogodilo i što se dogadja, stavlja nas pred dilemu: proglasiti te ljude neozbiljnima, ludima, ignorantima, zastarjelima, ili pak poduzeti mjere, kako nas nebi i opet u budućnosti razoružavao "zeleni kadar", napravljen iz taloga ljudskog društva, kako nas nebi i opet "oslobadjale" srpske bajunete kao 1918., ili balkanski ušljivci kao 1945. godine. Kakvu sudbinu će imati Hrvatska Vojska u zemlji kojom bi upravljali učenici ove škole?

Šta ova škola može reći NOVOM VALU HRVATSKE REVOLUCIJE, koji je sviestan, da će imati slobodu, ako se bude borio, a Državu, ako je bude stvorio. Ili ostaje ona stara sumnja, da ćemo i opet morati praviti vojsku pod "škrlakima" (neka vrst Mačekove odjeće, po kojoj su se prepoznavali Zaštitari, mo) i HRVATSKU REVOLUCIJU dovesti na degradirajuću ulogu prosječenja i meštarenja u beogradskim koalicijama? (Za naš hrvatski državotvorno nacionalni ponos, gora je bila koalicija HSS-e sa Beogradom nego Ustaška sa Rimom. Bit će ih koji će sada na ovo graknuti, ali prije nego graknu, analizirajte sve ono što nam je Beograd "dobra" učinio od 1918. pa do 1990., te šta nam je i koliko loša Rim napravio od 1941-1943. Ono što su saveznici tajnim Londonskim ugovorom 1915. dali Italiji, to se zna, ne spada u nikakovu odgovornost ustaškog pokreta, mo, Otporaš)

IDEOLOŠKI I ORGANIZACIJSKI KAOS

- Tko će posumnjati u Dra. Hefera, Njegovo čisto ime, Njegovu svietlu prošlost, Njegov patriotizam, i Njegovu demokraciju, u Njegovu sposobnost, i Njegovo pravo, da se bavi politikom, da vodi organizaciju, pa ako hoće i HOP-a. Nama je hrvatskim vojnicima, sasma jasno, da će u svim prilikama Dr. Hefer biti šef jedne velike snage, a možda i najjače hrvatske političke snage. Ali, velimo ali, čovjek se je našao u "neobranu groždju", i protiv svoje vlastite volje, i možda čovjek žrtvuje i svoju vlastitu političku karijeru.

Sasma je isključeno jednu snagu u isto vrieme smatrati revolucionarnom, elitnom, demokratskom, majoritarnom, (u ovom smislu najbrojčanijom, mo)ustaškom i svehrvatskom, pokretom, vojskom, strankom, te htjeti biti vodja, predsjednik, nasliedjen i biran, nametnut i prihvaćen.
Ustaški revolucionarni pokret je izabrana elita hrvatske revolucije i nemože biti demokratski pokret. Nemože biti Poglavnik, jer nije Ustaša, a jest se trudio, da se to zna. Ako je izabrani Predsjednik jednog Pokreta, jer to može biti, nemože biti vodjom svehrvatstva, i najmanje si praviti iluzije u pogledu HRVATSKE VOJSKE. Ta neće biti ni HOPovska, ni "seljačka", ni "Katolička", ni "Muslimanska", ni "proleterska", pa ni "ustaška" nego samo i jedino HRVATSKA.

HRVATSKA POLITIKA I HRVATSKA VOJSKA NE SMIJU IĆI U RASKORAK.

- Nama je bitno, da izgradimo temelje HRVATSKE VOJSKE i pripremimo duhove, kako bi sutra svaki hrvatski sin mogao u redovima svoje nacionalne vojske naći svoje borbeno mjesto prema svojim stručnim uvjetima, a ne prema pripadničtvu nekoj stranci.

Mnogo je stranaka u emigraciji, a ima poneka i u domovini, i ne može svaka praviti svoju Vojsku, jer bi to bilo gore nego ono što se dogadja danas u Kongu.
Ne možemo ni stvoriti državotvorni front u emigraciji, jer ni London, ni Bonn, ni Paris, ni Washington neće razgovarati sa predstavnicima stranaka, pa i onda, ako vele, da su jedine...i neće baš zato, jer im to vele sa više strana. Mi hoćemo radni front emigracije, u Domovini jedinstvenu državotvornu i oslobodilačku Politiku i jednu jedinu Hrvatsku Vojsku. I ako nam hrvatska politika neda to pravo, da stvaramo hrvatsku Vojsku, onda ju moramo stvoriti i bez politike. (A šta više na ovo reći!, osim citirati jedan mali citat s prve stranice i prve "DRINE" iz 1960. god., druge epohe, tj. epohe poslije Poglavnika:
"...Veliki razlozi, poviestne perspektive, vodili su nas, kada smo počeli sa tiskanjem "Drine" vjestnika Hrvatskog Narodnog Odpora i Hrvatskih Oružanih Snaga. Ali, isto tako, veliki su nas razlozi prisilili, da "Drinu" obustavimo, i da ju, evo, s Božijom pomoći, i opet dajemo u ruku hrvatskim borcima u Domovini i izvan domovine. Zato, uz ponovno izlaženje "Drine", moramo i reći koju o našim razlozima, jer bi bez toga sve to bilo nejasno..."Ovaj opis o "razlozima" je dug na velike dvije i pol stranice, u kojima se, rekao bih, potanko objašnjava kako je i zašto je došlo do razlaza. Možda bi bilo potrebno to stavititi ovdje za one koje taj razlaz zanima. Mo)
A kako bi pripravili naš put, moramo stvoriti preduvjete u emigraciji, moramo stvoriti Hrvatsko Narodno Predstavničtvo u emigraciji, koje može predstavljati sve hrvatske snage, a ne samo "moju stranku" ili "moj pokret". (Iz do sada izloženih pisama moglo se je uočiti da je upravo Hrvatski Narodni Odpor bio začetnik stvaranja prvog Hrvatskog Narodnog Vijeća u New York-u 1962. Ovdje general u ovom Okružnom pismu otvoreno poziva na jedno sveopće Hrvatsko Narodno Predstavničtvo. Mo)

VERTIKALNE I HORIZONTALNE ORGANIZACIJE.

- Mjesto deset stranaka sa svojim vrhovnim stožerom, sa ramifikacijama (razgranatost, jer svaka od ovih deset stranak ima svoj posebni vrhovni stožer. O tome general govori, mo) po cieloj emigraciji, koja se snaga kanalizira vertikalno, k stranačkom vrhu, treba stvoriti svuda po svietu horizontalne organizacije na bazi demokracije i s osnovnih ciljeva, a ovim organizacijama trebaju pripadati svi Hrvati područja. I treba zatim sve te lokalne, pokrajinske, provincijske, itd. organizacije svih Hrvata ("Ujedinjeni Hrvati") grupirati u horizentalnim centrima, Glavnim Odborima, recimo, australskih, europskih, američkih itd. Hrvata, a onda iz ovih i ostalih, stranaka, odbora, vrhova, uglednih osoba, itd. stvoriti Hrvatsko Narodno Predstavničtvo. Tek ovo mora onda stvoriti političke, Propagandističke, Vojničke, nadzorne itd. sekcije. I ove mogu, onda, obavit svoju dužnost. Mogu te sekcije, u ime sviju razgovarati, još uvjek, sa onima, koji to budu htjeli, koje vjerujemo, da smo nešto napredniji nego Kongo, i da nije potrebno, da nas eventualno sutra pacificiraju Abesinci, Malajci, ili Zulukteri.

Tada ćemo moći razgovarati o predradnjama za stvaranje Hrvatske Vojske, kojoj će pripadati pripadnici svih stranaka u emigraciji i domovini ! Tada ćemo moći stvoriti Nadzornu Službu, i kontrolirati zaista sumnjive i provjerene agente, a nećemo iz poštenih, starih i maldih, praviti izdajnike zato jer nije u našoj stranci.

SYDNEY NAM POKAZUJE PUT!

GEN. DRINJANIN

U Madridu, 21. XI. 1961.

Bobani
24-12-2013, 16:26
ZAKLEO SAM SE NA OSVETU - S OČEVA I RADIĆEVA GROBA NA JANKA PUSTU

Mi vrijedimo pred Bogom, narodom i poviješću samo toliko, koliko smo voljni učiniti u budućnosti za Hrvatsku, gen. Luburic, OBRANA br,43-44

Piše: general DRINJANIN (povodom smrti V. Mačeka)

- S očeva i Radićeva groba na Janka Pustu -

Cijeli je hrvatski narod, a ne samo ja, tražio je put do hrvatske slobode. Hrvatska omladina u školama i posebno ona učlanjena u katoliškim društvima, te naravno ona u sveučilšsnim redovima - nije nimalo tajila, da je htijela konačni cilj i radikalne mjere. U Napredkovom konviktu u Mostaru svijest je bila stopostotna. Fra Leo Petrović na djačkim eskurzijama govorio je o staroj hrvatskoj povijesti, o hrvatskim kraljevima, o hrvatskoj vojnoj moći. (Pitam se danas, sada, kada su nam drugi sudbinu odredili i granice prekrojili, dali bi hrvatski svećenici u tim čisto hrvatskim krajevima, danas mogli odgajati, tako u duhu hrvatsva, svoje djake, kao prije,moja opaska!?) Orao i Sokol (to su tada bile hrvatske organizacije, moja opaska) su prednjačili. Hrvatski sportski klub ZRINJSKI u Mostaru talasao je masu sa hrvatskim amblemima. Priredbe hrvatskog pjevačkog društva TREBEVIĆ privlačile su gradjanstvo. Hrvatska glazba elektrizirala je ulicu. Fratri su odgajali čitave generacije kasnijih heroja. (Da se razumijemo, te heroje koji su svoje živote uzidali u temelje Hvatske Države, neprijatelj je oklevetao najružnijim imenima,moja opaska) Široki Brijeg bio je, kao neka tvrda kula, spremna na borbu. Hercegovina je bila uz Radića, isto kao što je bila za Hrvatsku Državu, jer naziv Republika u Hercegovini je bio nešto konkretno.

Hercegovina je bila državotvorna, i nije bilo jednog Hercegovca, katolika ili muslimana, koji, ne bi bio sretan, da su ga tada Srbi ubili, kako bi ideja hrvatske države imala svojih martira. Jedan od prvih bio je šestoškolac Ante Soldo, inače neki moj daljni rod, kojega su tako pretukli na mostarskom redarstvu, radi jednog vatrenog govora na Napredkovoj božićnici, da je najprije bio izbašen iz svih škola, a kasnije umro od tuberkuloze. Tako je, nakon smrti moje dobrog oca, u obitelji postao još jedan martir iz nove generacije.

Ideja je kod mene bila sasma zrela : treba se boriti s oružjem u ruci, i istrijebiti ne samo Cige u Ljubuškom, nego i sve Cige iz cijele Hrvatske. Pozudno sam čitao novine, koje sam većinom morao stare, poderane i zgužvane kupiti po cesti, a i stariji su ih rado davali nama "školarcima". Debate u beogradskoj Skupštini govorile su mnogo, i hrvatski je narod to sa zebnjom i žudnjom gutao. Ali za mene je stvar već davno bila sazrela. Ja sam težio za vezom s onima, koji su bili kadri boriti se. Nakon manjih i većih sukoba sa profesorima i srpskim djacima i organizacijama - konačno sam nakon prvog tromjesečja petog razreda pošao davno željnim pravcem : na grob ubijenog oca u Trebinje. Neki stariji ljudi muslimani uputili su me do jednog urara, katolika iz gornjih krajeva, koji je znao za zabranjeni grob mojeg oca. Ne samo da je bio zvjerski mučen i ubijen, nego je i pokopan na način, koji samo može vapiti za osvetom. Pomolio sam se na očevu grobu i zakleo, da ću se protiv uljeza u moju Hrvatsku boriti do zadnje kapi krvi, i do zadnjega daha. (Koliko ih danas ima da bi se tako nesebično zavjetovali boriti se za Hrvatku, moja opaska) Izgledalo to nekome dobro ili ne "zakleo sam se i na osvetu"- radi ubijenoga oca., koji nikome zla nije napravio, ali koji nikada nije zatajio Hrvatske, i radi čega je bio proganjan, kao i cijela obitelj, još u doba Austrije.

S očeva groba pošao sam da vidim moju Hrvatsku, i nju sam obišao većinom pješice - od Kotora do Foče, od Čakovca do pola zemunskog mosta. Odatle sam se vratio - a da nisam ušao u Beograd, jer to već nije bilo za mene interesantno.

Prokrstario sam i našu Dalmaciju, i sve otoke, bez dinara u džepu, i pjevajući iz svega glasa po malim brodicima, koje su prevozile robu ili gradjevinski materijal, ili išle u ribolov - " malena je Dalmacija, al' je dika rodu svom...". Kroz Bosnu, kroz Slavoniju, kroz Srijem, kroz Liku, uvijek s ličkom kapicom i na njoj hrvatski grb i trobojnica - obilazio sam Hrvatsku, ponegdje radio ovo i ono, i uvijek naprijed i naprijed. Vodio sam rat za moj vlastiti račin, izazivao na svakome koraku, svadjao se radi Hrvatske s kim god sam mogao, i uzeo učešća (sudjelovao, mo) u svim demonstracijama gdje ih je bilo, zalazio u najradikalnije kutove, gdje sam ih god našao, da konačno nadjem one koje sam tražio i sa kojima sam konačno stupio u rat protiv velike Srbije i svake Jugoslavije. To su bile Ustaše. To je bila organizacija USTAŠA (U.H.R,O.) ustaška hrvatska revolucionarna organizacija - koju sam tražio od moga "razlaza" sa pokojnim Stipicom u Velikoj Gorici kraj Imotskog. (Ovdje Maks Luburić govori o Gorici 6 km. istočno od Imotskog, odakle je i Zvonko Bušuć, a ne o Velikoj Gorici pokraj Zagreba, mo, Otporaš)

Kao nekada iz škole na očev grob u Trebinje, tako sam sada, prije odlaska na konačni put, odočastio na grob moga Stipice i ostalih martira za hrvatsku Državu. Moj zavjet tada je bio već jasan i odredjen. Odlazio sam na Janka Pustu, gdje se je osnivao naš prvi vojno - revolucionarni logor. Od tada do danas promijenilo se je mnogo toga, pa se je mijenjalo i ime i vodstvo organizacije kojoj sam tada pristupio, i kojoj sam položio moju vojničku prisegu - s uvjerenjem, da je onako, kako su nam tada rekli - da je dr. V. Maček vodja hrvatskog naroda, a da je Poglavnik dr. Ante Pavelić vodja naše vojno-revolucionarne organizacije, koja predvodi borbu za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske.

(Molim lijepo. Možda ću ponavljati i ponavljati važnost ovih opisa. Oni su izvor iz prve ruke. Ja sam preko i više od pola stoljeća u emigraciji. Mnoge stvari su mi poznate i sa mnogima sam imao priliku se sresti i pričati. Sa mnogima sam se dopisivao. Neznam koliko ih danas još ima na životu. Neznam ni to koji bi htjeli iznijeti i opisati svoja sjećanja i ono što znaju, za našu buduću mladež, naš budući naraštaj. Zato je i te kako važno da se ovo bilježi i širi dalje, jer ovi opisi su od nas i za nas, a ne kao što je prije bilo: sve od našeg neprijatelja, kojemu smo silom prilika morali vjerovati. Otporaš.)

Bobani
25-12-2013, 19:48
POZOR USTAŠE, PRODANO JE POLA BOSNE!

(Ovdje donosim jedno okružno pismo u obliku letka upućeno, kako se u pismu kaže, hrvatskim borcima, društvima, skupinama, pojedincima i hrvatskoj emugraciji općenito. Ne znam tko još ili koliko nas ima još živi danas da imaju original ovog okružnog pisma. Ja ga imam i izvijet ću ga na ovim stranicama u par nastavaka po rednim brojevima, tako da oni zainteresirani mogu pratiti ovu ozbiljnu situaciju koja je dovela do potpunog razlaza između zadnjeg Zapovjednika HOS generala Vjekoslava Maksa Luburića i Poglavara NDH Poglavnika dra. Ante Pavelića. Nadopunit ću neke mene poznate stvari poradi boljeg razumijevanja samog sadržaja ovog okružnog pisma koji iznosi nekih dio ili početak uzroka tog razlaza. Što je najžalostnije da u ovom okružnom pismu nije naveden i datum kada je pisan. Pošto su mi donekle neke stvari poznate i po pisanju ove okružnice, to bi moglo biti po raspletaju svih dogodovština početkom godine 1956.Ako netko uz ovu temu imadne bilo kakovo ozbiljno pitanje, zamolio bih ga da se preko ovog Foruma javi. Hvala. Otporaš)


HRVATSKI NARODNI ODPOR - Okružno pismo br. (1)

POZOR USTAŠE, PRODANO JE POLA BOSNE!

Hrvatski borci! Braćo Ustaše, Domobrani, Legioneri, Mornari! Hrvatski emigranti!
Hrvatski borci, društva, klubovi, logori i skupine po svietu dobivaju, čak i avionski, novi list iz Buenos Airesa, kojeg izdaje Vlaho Rajić, a zove se "SLOBODNA RIJEČ". Znam da debeli paketi tih novina idu redovnim putem na sve naše skupine po svietu. To je nastavak neslavno preminulog "IZBORA" a Rajić je, poput Šubašića (Ovdje se radi o Stjepanu Šubašiću koji je bio urednik časopisa "IZBOR" a ne o dru. Ivanu Šubašiću koji je bio u sastavu jugoslavenske kraljevske vlade u Londonu i kasnije šurovao sa Titom s kim je sastavio prvu komunističku jugoslavensku vladu u kojoj je on bio ministar vanjskih poslova, mo), jedan od onih, koji je ponudio Srbima pola Bosne i pripada "genijalnoj" skupini Hrvata, koji žele mir sa Srbima, odricajući se sami sebe, svoje prošlosti, ustaške revolucije i pola Bosne! Rajić je napisao pred tri godine debelu knjigu ničega, samo da može na kraju predložiti mirno riešenje i razlaz medju Srbima i Hrvatima tako, da im prepustimo Sarajevo i pola Bosne, te još neka područja, kao pola Istre, koju ni Tito nije prepustio Talijanima. Rajić je cielog života, kao i Subašić, bio nepopravljeni Jugoslave, bio je medju onima, koji su izdali Hrvatsku 1918. god., služio je sve srpske režime, bio je uviek protiv nacionalista i ustaša, da sada pod starost, i opet ponudi Srbima, ne cielu Hrvatsku, nego pola Bosne.

"DRINA" (br.1-3 1956, imam taj broj,mo Otporaš) donosi opširni material o svemu, a vas upozorujemo, da znate o kome se radi, i da najenergičnije poduzmete korake i povratite taj novi izdajnički list onome, tko Vam ga je poslao bez Vašeg znanja. Povratite list i kažite u skupnim pismima tom nepopravljivom izdajniku, da će ga hrvatski borci, kadli-tadli staviti pred ustaški sud i suditi radi veleizdaje. Izrazite svoj prezir prema čovjeku, koji je ponudio Srbima pola Bosne i našu VJEKOVNU GRANICU NA DRINI, za koju je proliveno (Vidi Adil Zulfikarpađić PUT U FOČU, veljača 1942., mo) more krvi naših najboljih sinova. Preživjeli borci bezsmrtne Legije Smrti, Francetićeve Crne Legije, pripadnici domobranskih i ustaških postrojba, koji su branilo ideale na Romaniji i na Drini, izrazite svoj prezir i svoju osudu prema onima, koji zatajuju krv Vašu i Vaše pale braće, stotine tisuća muhadžira, ponosnih koljenovića hrvatske istočne Bosne! Osudite onoga, koji vara hrvatsku javnost očitom laži da Srbi imaju u istočnoj Bosni većinu, kada je poznato svima nama da BAŠ U ISTOČNOJ BOSNI HRVATSKI MUSLIMANI IMAJU OGROMNU VEĆINU, a da Srba ima u zapadnoj Bosni, gdje prema zamisli velikosrba od Pašića do Stojadinovića, nadiru prema moru i prema Slovencima, da se spoje i uguše hrvatski narod na području, gdje danas srbokomunisti vrše istu misiju. Kada bi se Srbima predala istočna Bosna i sarajevski kraj srednje Bosne sa Sarajevom, tada bi Srbi, nakon što bi doklali što Koča i Peko nisu poklali, sutra tražili i zapadnu Bosnu, jer bi u njoj imali većinu! Zato listovi Dra. Milana Stojadinovića, kao buenosaireška "Srpska Zastava" i traže granicu na Kupi pod Zagrebom i zahtievaju hrvatski Dubrovnik!

Ta "Slobodna Riječ" donosi na str. 4 tri bilješke pod skupnim naslovom: UPOZORENJE BJEGUNCIMA IZ JUGOSLAVIJE, i u jednoj bilježci daje znati tim bjeguncima iz Jugoslavije, da je informiran iz nacionalističkih krugova, da su isključeni M. Luburić i S. Rover iz nacionalističkih redova, i da vlada medju istima velika radost!

(Moja nota. Tko pažljivo bude ovo pratio olako će uočiti nagomilanu napetost između Poglavnika i Maksa Luburića. To je naš zajednički jugoslavenski neprijatelj iskoristio do te mjere da se je izvršio atentat na Poglavnika dra. Antu Pavelića 10 travnja 1957. godine u predgrađu Bueos Airesa. Napetost je išla tako daleko da se čak optuživalo generala Maksa Luburića da je on sa svojim ljudima izvršio taj atentat. To se je mogo čuti i sinoć 7 svibnja 2012 g. u emisiji o jugoslavenskoj tajnoj službi, gdje je ubojica generala Drinjanina Ilija Stanić otvoreno lagao da je u tom ubojstvu na generala Drinjanina indirektno sudjelovala i Poglavnikova supruga Mara.)

Tako, nakon što je neslavno preminuli " Izbor " godinu dana unapred davao znati, tko će iz nacionalističkih redova biti eliminiran, i nakon što je srpski sluga Subašić javljao u osobnim pismima odluke, koje će se donieti, i koje su se doniele nakon izvjesnog vremena, tu je novi izdajnik, koji je informiran iz "nacionalističkih krugova", kakva radost vlada, jer se obistinilo ono, što je " Izbor " najavio u svom listu, a Subašić u osobnim pismima najavio sa strahovito mnogo vjernosti.

Sada je jasno, koji smo branili ideal na Romaniji, Drini, Ivan Planini i diljem svete hrvatske grude, koji su to "nacionalistički krugovi", gdje srpske sluge Subašić i Tajić znaju davno prije, nego mi svi skupa, šta će se dogoditi i šta se je dogodilo.

Ako nam se ne bi uzelo za zlo, postaviti ćemo sliedeća pitanja:

a). koji su to "nacionalistički ktugovi", gdje imaju društvene prostorije, tko im je šef, zapovjednik, vodja, predsjednik ili tajnik, kakovi nazov imaju, koji list zastupa njihovo stanovište, šta je njihov cilj, koji im je program, ideologija, i tko su im pristaše, sljedbenici i vjernici?

b). kako to, da poznati ustaški generali, zapovjednici Zborova, članovi Glavnog Stana Poglavnika, sabornici Hrvatskog Sabora, povjerenici Glavnog Ustaškog Stana, Zapovjednici Ustaške Obrane, Upravitelji Ustaške Nadzorne Službe, pukovnici Poglavnikove Tjelesne Bojne, saznaju iz novina onoga, koji dieli Bosnu, da je izvršeno ono, što je najavio Subašić, koji nas je zvao "ustaškom paščadi", a Srbe braćom, dok smo mi krv lili svakodnevno za Ustašku i Poglavnikovu Hrvatsku?

c). kako to, da je brat S. Rover, Glavni Povjerenik Hrvatskog Narodnog Odpora za Oceaniju, bio najprije ukoren što je vraćao pakete " Izbora ", zatim po ministru Iliću razriešen dužnosti Glavnog Povjerenika, zatim ustanovljeno da Odpor uopće ne postoji, zatim ukoren što nije dobro podpisao proteste, (ovdje se nesumnjivo radi o prosvjedima koje su Hrvati u tadašnjoj političkoj hrvatskoj emigraciji slali novoj argentinskoj vladi koja je progonila i hapsila državotvorne Hrvate, osobito Poglavnika i pripadnike ustaškog Pokreta, koje je jugoslavenska promidžba optužila da su bili na strani Perona i njegovog režima. Tada je Poglavniku prijetila opasnost uhićenja i mogućeg izručenja Titinoj Jugoslaviji, kao što se je desilo i s Adolfom Eichmannon 1960. kojeg je nova argentinska vlada izručola Izraelu, mo, Otporaš), koji su upućeni za Argentinu, zatim ukoren, što novom "vodstvu" (te godine 1956. Poglavnik je preimenovao Ustaški Pokret u Hrvatski Oslobodilački Pokret, HOP u kojem nije bilo niti jednog istaknutog Ustaše/borca NDH, osim nekih nevažnih ili niži častnika i dočastnika, mo, Otporaš) nije dao dovoljno navca (što sve možemo dokumentirano dokazati), a na kraju, kada su Rovera njegovi zapovjednici, general Drinjanin i pukovnik Pušić, uzeli u zaštitu, da je na kraju proglašen - izdajnikom i krivcem za tragediju Bože Kavrana? Zar se je smjelo tolerirati Rovera, da je udovoljio zahtjevima "vodstva", makar je na njemu bila sumnja izdaje?

d). kako to, da se na izdanog ustaškog častnika nabacuje optužbom, i to najtežom, a unapred se isključuje svaki dokazani postupak, sudjenje, kao i unapred odbija materijal, kojeg Roverovi zapovjednici posjeduju kao rezultat istrage od dvije godine?

e). kako to, da se sada iz "nacionalističkih krugova" nabacuju optužbom suradnje sa komunistima na suradnike Odpora, kao Rovera, kada je Hrv. Narodni Odpor već pred godinu dana u svom letku, koji je rasturen po cielom svietu u mnogo tisuća primjeraka (br. 19. od 26.1.1955. okružno pismo br. 7,) dao na znanje hrvatskoj emigraciji, da komunistički agenti iz Beča pokušavaju doći u dodir sa predstavnicima nacionalista, izmedju ostalih, i da infiltriraju svoje agente u naše redove, i to u vrijeme, kada je Subašić sablazno protiv svega što je nama sveto, protiv svećenstva, protiv same dogme i doktrine, kada je provodio svoje "antiklerikalno manhitanje" otvarajući razornom duhu, sumnji i kulturnom razkolu? Kako se može svoj vlastiti frakaso pokrivati nečastnom optužbom protiv onih, koji su imali hrabrosti upozoriti na komunističke i srpske agente medju nama, koji su hvalili Nedića i branili Mihailovića, zvali ih patriotima, a ustaške generale, pobjednike četničke vojske na Ljevču polju običnim koljačima i zločincima, pa čak napisali i to, da se ne zna tko je otac hrvatskome generalu Luburiću, pobjedniku sa Ljevča Polja? (General Luburić je uputio jedno otvoreno pismo četničkom generalu Đujiću povodom te četničke klevete da je general Luburić srpskog podrijetla. Pismo je tiskano u časopisu DRINA 1955. Mo,)


(Moja bilješka. Kako sam prije rekao da je ovo početak početaka razlaza Poglavnik/Luburić. U svim ovim unutarnjim prepucavanjima, samo naš hrvatski neprijatelj se veselio i od veselja ruke trljao i smutnje ubacivao gdje god je to trebalo. Poznavajući površno ovaj slučaj, drugim riječima vrlo malo, a za današnje naraštaje - možda dovoljno -, postavlja se sada pitanje dali je i koliku ulogu u atentatu na Poglavnika dra. Antu Pavelića 10 Travnja 1957. godine u blizini Buenos Airesa, direktno ili indirektno, igrao ikakovu ulogu dr. Milan Stojadinović, koji je godinu dvije ranije s Poglavnikom dr. Antom Pavelićem razpravljao o podijeli Bosne. Dr. Milan Stojadinović je imao brata u četnicima kojeg je srpska Udba držala u zatvoru i uvijek ucjenjivala i preko njega slala poruke bratu Milanu Stojadinoviće. Možda će još o tome biti govora u ovim opisima.)


f). Kako to, da se tek nakon Subašića, Rajića i Stojadinovića, negdje uz "srpsku i hrvatsku šljivovicu" došlo na to, da je general Luburić i u prošlosti počinjao djela, koja da sada treba u emigraciji spriečiti? Koja su to djela? Gdje i kada su počinjene? Zašto se to prije nije spriečilo ili zašto se "takova djela" nagradjivalo najvišim činovima, počastima, odlikovanjima i položajima? Kako to, da jedan Subašić i jedan Rajić, mogu u listovima, u novinama, u razgovorima sa čestitim hrvatskim emigrantima, govoriti u ume "nacionalističkih krugova" i konkretno u ime osoba, da se treba odreći onih, koji su "za sve krivi", a to su Ustaše i svećenstvo, na koje se baca ljaga, da su klali Srbe i time krivci "za sve", a da se, time ubija moral hrvatskih vojnika, koji će i sutra morati krv liti i tući se protiv vojvoda Gazde Stojadina (mislise ovdje na dra. Milana Stojadinovića, mo), koji unapred traži Bosnu i granicu na Kupi i traži hrvatski Dubrovnik, a daje izjavu o "mirnom razlazu". Kakav bi taj razlaz morao biti? Gdje? I zašto treba uništiti Hhrvatski Narodni Odpor i " Drinu ", (časopis kojeg je izdavao Hrvatski Narodni Odpor za obuku i izobrazbu budućih hrvatskih časnika, dočasnika i vojnika, mo) koja je uzela za lozinku i ove rieči:

NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, a zovemo se " D R I N A "

Zašto proglasiti Rovera izdajnikom, a Drinjanina krivcem za ono, što se u prošlosti dogodilo, kada znamo da Srbi i opet spremaju isto ono, i da će se morati odgovoriti silom na silu, puškom na pušku i krvlju na krv palih Hrvata? Zašto se u nebesa dizalo Stojadinovića, kada se zna, da je pao baš zato, jer mu nije uspjelo terorom uništiti naš odpor i rješiti hrvatsko pitanje? Zašto uljuljkivati u san sigurnosti hrvatsku emigraciju i hrvatski narod, kada je jasno, da se Srbima oduprieti možemo samo snagom oružja i moralom hrvatskih vojnika, koji se ruši od tamo, gdje se sprema izdaja Bosne i Drine, a time i ideala na kojima može počivati zgrada NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE?

Tražimo odgovor na gornja pitanja i od Rajića i od Subašića, ali i od "nacionalističkih krugova", koji su nam naprtili na ledja neprijateljstvo Crkve, peronistički frakaso, podjelu Bosne i izdaju Drine, i da raskol medju dobrim i vjernim Poglavnikovim ustaškim fanaticima, borcima, kojima nije trebalo stvarati zasluge riečima, nego borbom, djelima i krvlju kroz 25 godina, kroz četvrt stoljeća ustaške revolucionarne borbe u prvim borbenim redovima. danas, tobože, brane Poglavnika oni, od kojih smo mi morali braniti i Poglavnika i Hrvatsku kroz mnogo godina. Izbijaju na površinu tipovi, koji su deset godina sjedili u zaprećku, kada smo mi, Hrvatski Narodni Odpor i " Drina " razvili ustaški i Poglavnikov stieg! Tražimo da se stvore naše institucije, da proradi naža vlada, da se stvori Glavni Ustaški Stan i Vrhovno Zapovjedništvo HOS-a, da djeluju Ustaški, Vojnički, Stegovni, i Častni sudovi, da šačica intelektualaca, koji su sami sbe proglasili "vodstvom" i "nacionalističkim krugovima", razbijaju ono, što smo stvarali čestitim radom kroz dugi niz godina, ne može se dogoditi, da izdajnici, kao Subašić i Rajić, te razni promičbenjaci postavljaju i smjenjuju generale i vojnička zapovjedničtva, i ne bi se moglo dogoditi, da se izigrava auktoritet Poglavnika u malim trzavicama, svadjama i ambicioznim obračunavanjima "vodstva". Danas se ne kolju Srbi radi "Izbora" što je navodno bio cilj, nego se koljemo mi Ustaše, jer su ne Srbima, nego nama na ledja uprtili "Izbor" i njegov otrov, i jer i opet na isti način rade sa drugim nečastnim tipom, Rajićem.

Čuvajmo auktoritet našeg Vrhovnog Zapovjednika, Vodje i Poglavara, Poglavnika dra. Ante Pavelića za najviše poslove!

Čuvajmo jedinstvo, koje neka dostojno predstavlja Hrvatska Državna Vlada i njen Predsjednik Dr. Džafer Kulenović! Neka se sa više dojstojanstva biraju ministri i upotrebljava ime Vlade!

Stvorimo GLAVNI USTAŠKI STAN, koji neka provede ustaški preporod i neka vodi poslove novog hrvatskog narodnog Ustanka, novog 10 travnja, bez koga nama nema povratka! Neka Stegovni sudovi Glavnog Stana, kako predvidjaju i Ustaška Načela, vrše stegovnu vlast i izriču osude nad ustaškim častnicima!

Pomozimo HRVATSKI NARODNI ODPOR I " DRINU " koji u Domovini i izvan domovine, u tudjini, okuplja hrvatske borce i spremaju ih za njihovu novu misiju, za novi hrvatski ustanak, novu borbu i novi DESETI TRAVNJA. Bez borbe i ustanka nema povratka u Hrvatsku! Neka rade i druge organizacije, ali se ne smije zaboraviti, da nije sav narod u emigraciji, i da nije sva emigracija u Argentini, ni sve Ustaše u Domu (ovdje se misli na službenu adresu Hrvatskog Domobrana u Buenos Airesu gdje je bilo glavno sjedište HOP-a, mo), odakle ras Vrančić (ministar hrvatske državne vlade dr. Vjekoslav Vrančić, mo), novi vodja novog vodstva poručuje: idite od nas! Tko ste to " Vi " pa da idemo od " Vas ". Kuda? Zašto?

Zar nije nama mjesto ovdje, iza Pirineja, gdje je vodstvo svih protukomunističkih pokreta na svietu, i gdje je novi Antikominform, pod vodstvom generalisimusa Franka, pobjeditelja nad komunizmom u vrijeme, kada je Subašić u svojim tadašnjim novinama hvalio Moskvu, komuniste, a Franka i novu Španjolsku nazivao onim imenima, koja prišiva danas nama? Zar braća iz "nacionalističkih krugova", sa kojima ima tako dobre veze Subašić i Rajić, misle da će se Hrvatska osloboditi sa onim radom, kojega oni provadjaju na drugom kraju svieta i najudaljenijoj točci na kugli zemaljskoj od drage nam Hrvatske? Argentina je izvršila svoju misiju, a ta je bila spasiti glavu i reorganizirati se, pa sada samo životari i izživljavaju se u nostalgiji starih dana, stare slave, kada je jasno, da su novi centri u Munchenu, Madridu i Washingtonu, gdje se sigurno nije moglo rješiti hrvatsko pitanje Subašićevom antikomunističkom kampanjom i peronističkom propagandom. Treba istini pogledati uoči i odstraniti iz našeg vodstva one, koji su krivi za stanje, da smo došli na mrtvu točku, i poći novom putevima, bez Rajića, Subašića i nestrpljivih "nacionalističkih krugova", koji su nas i doveli u ćor sokak, iz kojeg moramo naći izlaz, a ne prikrivati svoj frakaso napadajem na one, koji na vrijeme pokazaše prstom u izdajnike i srbokomunističke agente medju nama.

Mi smo za ustašku i hrvatsku revoluciju, najprije u našim redovima, a onda smjelo napried u borbu za Nezavisnu Državu Hrvatsku, jer narod od nas očekuje više, nego što mi činimo! Mi smo za hrvatsku i ustašku legalnost i državni kontinuitet! Nezavisna Hrvatska Država (to je bilo u početku originalno ime ustaškog pokreta pod kojim je imenom izlazila novina u Chicagu NEZAVISNA HRVATSKA DRŽAVA, mo) i ustaška revolucija žive u nama i mi ih se ne smijemo na nedostojan način odricati, nego se spremiti na novu borbu i nove žrtve. Židovi, Arapi i ostali narodi oružjem u ruci krvare za svoj ideal i nama mora biti jasno, da bez borbe nema Hrvatske!

Živio hrvatski Suveren, Poglavnik i Vrhovni Zapovjednik, Dr. Ante Pavelić!
Živio sin Bosne i Predsjednik Hrvatske Državne Vlade Dr. Džafer Kulenović, branitelj Drine!
Živio neustrašivi Kardinal Stepinac, koji nije ni pred srbokomunističkim sudom zatajio svoje Hrvatske, nego ju je tada i uniek neustrašivo branio pred slobodnim svietom i savjesti čovječanstva!
Živio Hrvatski Narodni Odpor, koji nastavlja radom i žrtvama tako dugo, dok se ne ostvari Nezavisna Hrvatska Država sa granicama na Drini!
Živila " Drina ", (misli se na časopis "Drina", knjiga za odgoj i izobrazbu budućih hrvatskih častnika, dočastnika i vojnika, mo) koja će Vam skoro stići veća i bolja, ustaškija, hrvatskija i borbenija nego ikada dosada!
Živili sviestni hrvatski borci diljem svieta, koji ostaju nepokolebivo na stanovištu, koje smo iznosili kroz pet godina, i koje jedino može dovesti do NEZAVISNE HRVATSKE DRŽAVE gdje će VLADATI BOG I HRVATI!
Za Poglavnika i Dom Spremni! Bog i Hrvati!

HRVATSKI NARODNI ODPOR (general Drinjanin)

(Ovdje se može primjetiti početak i završetak razlaza između Poglavnika dra. Ante Pavelića i generala Drinjanina Vjekoslava Maksa Luburića. Poglavnik je preimenovao Ustaki Pokret te godine 1956 u Hrvatski Oslobodilački Pokret, HOP, ali je i dalje ostala suština i jezgra ustaških načela u HOP-u. General Drinjanin ovdje kaže: "...Treba istini pogledati uoći i odstraniti od našeg vodstva one, koji su krivi za stanje, da smo došli na mrtvu točku, i poći novim putevima..." Ti novi putevi su započeti razlazom Poglavnika/Luburića 1956 godine., i taj razlaz je dove do PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA koja je izišla u Istarskoj Drnini 1964. godine. Otporaš.)

Bobani
02-01-2014, 23:36
HRVATSKI NARODNI ODPOR

(Ovo je originalno ime kada se je na Ivan planini u listopadu 1944. godine osnovao HRVATSKI NARODNI ODPOR kao zalaznica HOS. Na čelo HNO hrvatska državna vlada je (po)stavila generala HOS Vjekoslava Maksa Luburića.

Godine 1951. u suglasnosti hrvatske državne vlade i Poglavnika dra. Ante Pavelića general Maks Luburić reorganizira i pokreće HNO i mjesečnik "DRINA", koja je u to vrijeme bila više kao vijestnik između razbacanih hrvatskih boraca u emigraciji. U tim "DRINAMA" Maks Luburić uzima ime "general DRINJANIN", piše mnoga pisma, izvještaje, okružnice, članke što sve potpisuje pod imenom "general Drinjanin". Mnoge uspomene i ratne dogodovštine su u tim "DRINAMA" opisane i tako sačuvane za povijest.

Kada je došlo do razlaza između Poglavnika i generala Drinjanina 1956. godine, dolazi i do obustave svih aktivnosti HNO kao i izlaženje časopisa "DRINA". Tko bi iz bliza čitao u tim "DRINAMA" Maksa Luburića pisanja, očito bi mogao shvatiti po pisanju i izražaju da je Maks ostao onaj isti Maks iz Janka Puste i rata NDH.

Poslije Poglavnikove smrti 29 prosinca 1959. godine u Madridu, Maks Luburić se iz zimskog sna od skoro četiri godine pokreće. Odmah u početku 1960 g. pokreće organizaciju HNO, izdaje letak PRVI KORAK i TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMIGRACIJI. U ožujku iste godine daje intervju novini NOVA HRVATSKA koju u Londonu izdaje Jakša Kušan, gdje otvoreno govori da su grijesi "ustaške revolucije" na njemu i da nikada viže neće biti Poglavnika , dvije vojske i Crne Legije u borbi za hrvatsku državu. U tom intervju je najznačajnije kada je rekao: "...da su neke ustaške glave počele misliti svojom glavom..."

Od tada je počeo novi horizont HNO u službi Domovine Hrvatske. Pratiti pisanje Maksa Luburića prije smrti Poglavnika i poslije smrti Poglavnika, uočit će se velika politička promjena, a ne nacionalna.

Poslije pogibije generala Drinjanina 20 travnja 1969. godine, dolazi do velikog nesnalaženja u organizaciji HNO. Novina OBRANA neredovito je izlazila sve do potpunog prestanka 1975. godine. Časopis "DRINA" je prestao izlaziti. Izišla su dva ili tri časoposa koja su već od prije bili pripremljeni za tiskanje. Napetost između Glavnih Povjerenika HNO se širila sve više i više. Saziva se Glavna Sjednica svih Povjerenika HNO u Hamilton, Canada 1974. godine. Na jednoj strani izabran je za Glavnog Pročelnika Stipe Bilandžić iz Njemačke a na drugoj Dinko Šakić, zet generala Drinjanina. Tako dolazi do polarizacije ove hrvatske vojničke i stegovne organizacije HNO.

Novi Pročelnik HNO Stipe Biladžić sa svojim najužim suradnicima u Glavnom Pročelništvu: Mirko Bušić, Argentina, Tomislav Kvaternik, odnosno Nikola Štedul, Škodska, Ante Ljubas, Stipe Šego i Mile Markić, Chicago, počimaju davati nove smjernice, u duhu tadašnjice 1975/76., organizaciji HNO. Proljećari, Bruno Bušić, Franjo Mikulić, Zlatko Markus i drugi su srcem i dušom, drugim riječima idejno bili uz zacrtani program HNO.

Glavno Pročelničtvo Hrvatskog Narodnog Odpora HNO je sazvalo sjednicu u Chicagu 1977. godine. Tada se je izabralo za Kontinentalnog Pročelnika za sjeverni kontinent gospodina Milu Boban iz San Francisca. Bruno Bišić je izradio i tiskao jednu knjižicu UPUTE ZA OSLOBODITELJSKI RAD - hrvatski grb - GLAVNO SJEDIŠTE HRVATSKIH OSLOBODITELJSKIH SNAGA, Zagreb 1977. Tada se je poteglo pitanje riječi "osloboditeljskih" umjesto "oslobodilačkih", našto je Bruno odgovorio da je jezik živ kao i riba i da se mora prilagođivati duhu i vremenu u kojem hrvatski narod živi. Tada smo mi OTPORAŠI došli do ideje da se riječ "Odpor" fonetički više izgovara "Otpor" nego "Odpor". Izradili smo i izdali USTAVNA I TEMELJNA NAČELA HRVATSKOG NARODNOG OTPORA. Otporaš.)

Sada donosim ovdje:

RESISTENCIA NACIONAL CROATA (ovdje grb otopra) CROATIAN NATIONAL RESISTANCE
secretaria general secretary's general office

HRVATSKI NARODNI ODPOR
ured glavnog tajnika


GLAVNI STAN ODPORA,
Br. Z.: 738/64.

O T V O R E N A Z A P O V J E D

bratu MILANU MARKICH, glavnom povjereniku Odpora, da kao posebni izaslanik Zapovjednog Skupa odputuje u Njemačku, te u istoj obadje naše povjerenike i suradnike i izvrši sliedeće:

1. ) Provjeri i reorganizira sva povjereništva, te smjeni ili postavi druge povjerenike, ako potrebe zahievaju.

2. ) Skupi podatke o kretanju neprijateljskih agenata, te provjeri podatke o onim Hrvatima, koji rade za tudjina i strane službe.

3. ) Održi sastanke glavnih suradnika i ustanovi taktiku za rad u budućnosti.

Svi su pripadnici HOS-a i ODPORA dužni dati svu pomoć br. Markiću u toj misiji i staviti mu na raspolaganje sve podatke.

Uz naš vojnički pozdrav,

general Drinjanin
podpis

Veliki okrugli grb HNO s tropletom okolo.

Bobani
12-01-2014, 02:37
HOĆE MENE OŽENITI STRINA - NE ĆE STRINA NEGO ARGENTINA

(Pjesma uz gangu koju su po hrvtskim selima pjevali naši hrvatski mladići odmah poslije rata i tom pjesmom htjeli dati do znanja hrvatskom narodu da i oni žele otići u Argentini, gdje je bilo mnogo Ustaša koji su se spasili Bleiburškog pokolja. Osobno sam bio saslušavan u "Stanici Narodne Milicije" u Sovićima zbog te pjesme, a mnogi mladići pa i neke djevojke su završili u zatvorima ili odvedeni na prisilne radove...

Donosim ovdje jedno generalovo pismo kojeg je pisao suradniku Anti Kršiniću u Californiju. Pismo nema datuma ali na omotnici/kuverti poštanski žig nosi datum 28 rujna 1955. godine. U pismu je bila i OKRUŽNICA koja, skoro, u detalje opisuje situaciju Hrvata u revolucionarnom smjenjivanju peronističke vlasti u Argentini. Ja sam o tome iznio 25 lipnja ov.g jedan Poglavnikov sažeti izvještaj. Ova OKRUŽNICA popunjava prazninu Poglavnikova izvještaja. Sada najprije donosim pismo Anti Kršaniću, a poslije ovoga ću u cijelosti iznijeti OKRUŽNICU. Otporaš)

HRVATSKI NARODNI ODPOR
ured glavnog tajnika
(Datum s poštanskog žiga 28 rujna 1955., mo)

TAJNO.

Bragi brate !

U prilogu Vam šaljem najnovije OKRUŽNO PISMO, koje nastojte što prije razpačati medju naše ljude, a posebno medju one, koji su udaljeni od centara. Nastojte svim sredstvima proširiti misli istaknute u OKRUŽNOM PISMU, pridavajući posebnu važnost pokušaju "IZBORA" (jedan mjesečnik kratkog života kojeg su izdavali Hrvati u Argentini, mo), da Poglavnika i naš Pokret predstavi u lažnom svjetlu. Svima nam je poznato, da Poglavnik sa ogromnim brojem naših prvaka živi u Argentini, pa nisu imali mnogo mogućnosti, nego su morali prihvatiti tamošnju situaciju. U takovim okolnostima naši se nisu mogli dovoljno braniti od podvala "IZBORA", redi čega je ta dužnost bila pala na nas.

Poglavnik je uviek bio u najsrdačnijim odnosima sa Crkvom, pa tako i nadalje treba sve činiti, da vi svi u vašim sredinama djelujete kako smo mi to i uobičavali. (Ovdje se radi da je peronisički režim došao u sukob s crkvom te tako postao neprijatelj i crkve i katolika u svojoj zemlji Argentini. Došlo je do revolucije koju je poveo general Eduardo Lonardi. U toj argentinskoj reveoluciji perosistički režim se istakao u paljenju crkava i progonu crkvenih dostojanstvenika. Jugoslavenske tajne i javne službe i njihova promidžbena mašinerija, naravno uz podršku nekih naivnih Hrvata oko časopisa "IZBOR" su dojavljivali revolucionarnoj JUNTI Eduarda Lonardija da su Poglavnik i Ustaše sudjelovale na strani Peronista u progonu svećenstva i paljenju crkava. Kada je JUNTA došla na vlast, počela su masovni progoni i hapšenja istaknutih Hrvata. Mnogi su završili u zatvorima...Ostalo ćete razumijeti i shvatiti iz OKRUŽNOG PISMA kojeg ću poslije ovog pisma iznijeti. Mo, Otporaš) Od dana kada smo štampali letak nastale su političke promjene u Argentini, gdje je Peron izgubio vlast, pa nastojte svim sredstvima spriečiti lažno tumačenje naših političkih protivnika o tobožnjem ustaškom sudjelovanju na strani Peronista, a protiv Crkve.

Poznati su nam srbski i slovenski izvori, koji te viesti fabriciraju, a za predpostaviti je, da će biti i Hrvata, koji će ih pokušati širiti.

Javljajte se redovno i najstojte organizirati i poslati suradnju za DRINU, a posebno bi nas radovali mali ratni prikazi borbi, života i stradanja u Dalmaciji i njenim otocima.

Pišite mi na istu adresu t.j. Isabel Hernaiz, Beniganim, bez obzira kakovu mi naznaku stavili na kuvertu, ili ako bi vam se javili iz koje druge zemlje. Pošta će u svakom slučaju funkcionirati i svaka žurna stvar će biti riešena, a ako vam ne bi obširnije pisali za ovo prieme to je zato, jer smo spriečeni s poslovima na drugim sektorima.

Za Poglavnika i Dom - Spremni !
(podpis general Drinjanin.)

Bobani
12-01-2014, 18:19
PRINCIPI I NAČELA PRIPADNICIMA I PRIJATELJIMA HRVATSKOG ODPORA

general Drinjanin
7.XI.1965.


Nekolicina prijatelja traže od mene, da Vam za ovu prigodu reknem nekoliko riječi i dadnem NEKE direktive za rad. Mnogo toga se u svijetu dogadja što zahtijeva reviziju naših poteza. Isto tako sili nas da zauzmemo stavove, kako bi bili uvjek, na svakom mjestu i za svaki slučaj spremni izvršiti našu misiju. Pokušati ću u ovo par redaka iznijeti pred Vas, pred pripadnike i prijatelje Odpora, nekoliko točaka, koje mogu časovito služiti kao bazične direktive.

1. PRINCIPI.

Po nekada smo čuli da su veliki ljudi, tako na pr. Disraeli, (Benjamin Disraeli (1804-1881) romanopisac i engleski političar..., mo) jedan od stratega-sanjara i stvaratelja engleskog carstva, da je osnovni princip NE IMATI PRINCIPA. Znači ne imati načela, nego u svakom slučaju, svakom času napraviti ono, što nam odgovara, što nam koristi, što nam pomaže za ostvariti jedan san ili jedan plan.

Medjutim treba imati u vidi, da su ti ljudi sami po sebi imali jednu formaciju, kulturu, odgoj, - i da su imali pregled dogadjaja, smisao za odgovornost prema Bogu i Povijesti, pa su znali uskladiti svoje ciljeve i planove sa jednim višim ciljem. Ako analiziramo neke od tih ljudi i njihov rad vidjet ćemo, ipak, veličinu. Takvi ljudi sanjari - stratezi stvorili su medju inim i BRITANSKO CARSTVO I ŠPANJOLSKI IMPERIJ. U tim imperijima nije nikada sunce zalazilo. Podigla su se golema carstva, vodili se krvavi ratovi, stvarala se neizmjerna bogadstva, zatajivali se principi, ali ipak je ostalo mnogo toga pozetivnoga. Kultura, vjera, civilizacija dokaz su tome. Nastale su ipak slobodne, nezavisne i suverene države, kulturni i civilizirani narodi.

Ali pojavom bezbožnog marksizma - komunizma pojavili su se ljudi, ideologije, doktrine i političke strategije, koje su samo rušile. Tragovima britanskih i španjolskih osvojača nikle su slobode i sretni ljudi,- a iza materijalističkih, marksističkih i komunističkih osvajača ostajao je pustoš, gospodarski kaos, bijeda, robstvo i životinjski instikt. (jer se nije vjerovalo u Boga, poput životinja koje ne vjeruju niušto, mo). Rusija je mogla stići i na mjesec,- ali na zemlji nije uspjela ni jednog jedinog čovjeka učiniti sretnim.

Zašto se to dogadja ? Radi apsolutnog pomanjkanja bilo kakvih principa, tj. načela. Mjesto dizanja i niveliranja (izravnavanje, mo) prema gore, komunizam je izvršio nivelaciju prema dolje, ubijajući svaki duh, svaku spiritualnost, svaku ljubav i pojem odgovornosti pred vječnim i trajnim.

Zato je u svakom radu potrebno imati principe, načela, kojih se treba držati u radu, životu, zabavi, poslu, politici, strategiji, umjetnosti, pa i u oslobodilačkom radu. Kojih principa se treba držati i u našoj oslobodilačkoj i državotvornoj borbi.?

U prvom redu : poštivajući zakone dekaloga, tj. Deset Zapovjedi Božijih. Ako proučimo religije vidjet ćemo, da se sve one sa malim razlikama baziraju na Dekalogu. Možda će netko reći, šta eto Drinjanin pravi konkurenciju hodžama, fratrima i popovima. Ne, braćo, ne ! Ali vidili smo u prošlosti, da su ljudi bez principa bili nikakvi borci. Falila im je unutarnja snaga vjere, nisu znali umirati za budućnost svoga naroda. Nisu znali izdržati. Mnogi su nas izdali. Mnogi izvršili nečastna djela. Nisu znali ni živiti, ni umirati. Tijelo je jednoga dana zakazalo, duha nije bilo. Ostalo je - ništa. Mizerija.

Crkva je u životu hrvatskog naroda odigrala jednu značajnu ulogu. A Crkva smo svi mi, vjernici, gradjani, vojnici. Danas u Hrvatskoj oko Crkava i opet se diže nacionalni duh. Hrvati koji su imali načela - principe izdržali su, prebrojavaju se, informiraju se, dižu glave; traže istomišljenike, zgodne ideje. Ljudi bez principa, bez morala, bez vjere, ideje, odavno su u službi samo materije. Tko im daje tu materiju, njega slijede. U ovom slučaju JUGOSLAVIJU I SRBOKOMUNIZAM. (vrlo pametno rečeno, mo, Otporaš).

Ako smo se smjestili u taj okvir, onda smo u milosti i snažni, te možemo voditi naš opravdani rat. Crkva kao takova ne osudjuje pravedni rat za slobodu jednog podjarmljenog naroda. Dapače, ona ga nuka neka se bori. Mi smo i u prošlosti znali naći taj put, pa ćemo znati i u sadašnjosti. Naš je rat pravedan, i prema tome, obligatoran. (obavezan, mo). Obvezantan za sve ljude dobrih principa. Onda smo prekaljeni, snažni, principijalni na žrtve, odgojeni za izdržati, i onda je osiguran kontinuitet našega rata. On je trajan. Do slobode ili smrti.

II. NAŠA BAZIČNA POLITIČKO-STRATEŽKA MISIJA

Hrvatski se narod nalazi danas u dvojstrukom robstvu i o tome nama nije potrebno dokaza. Prema tome moramo samo povući potrebne zaključke i sve naše korake (u)skladiti sa tom činjenicom. Naš je glavni političko-stratežki cilj oboriti Jugoslaviju i stvoriti HRVATSKU DRŽAVU. (to je bio i dra. Ante Pavelića političko-stratežki cilj oboriti srpsku monarhističku Jugoslaviju, mo). Taj cilj mora biti obvezatan za sve, pa i za Odpor. Znači da je to cilj kojega mora osjećati svaki Hrvat, i svaki HRVATSKI KOLEKTIVITET, svaka zajednica. Svaki Hrvat mora u tom cilju naći ono glavno, a onda kao ljudi, kao civilizirani ljudi, uskladjivati ono sporedno medju nama. Čovjek ili zajednica koji ne osjete taj zajednički cilj nisu ni kadri uskladiti rad sa radom drugih Hrvatskih Ljudi ili Zajednica. Vidili smo u neposrednim tužnim dogadjajima rezultate. Mjesto da ostvarimo svaki svoju zajednicu i u bratskoj i ljudskoj suradnji koordiniramo sve napore u borbi za taj zajednički cilj, gube se hrvatske energije u medjusobnim borbama, blaćenjima i svadjama, a neprijatelj to izkorišćuje, baca benzina u vatru, gdje nagorijevaju naše nade za povratak (u Domovinu, mo).

Kako treba raditi ?

Pogledajte oko sebe i naći ćete muževe i žene, koji su neki i kroz pedeset godina na svakom mjestu, u svakoj situaciji, u svaka doba tražili ruku Hrvata, da bi zajednički učinili ONO ŠTO SE MOŽE. Politika je znanost i umjetnost moguća. Zato traba biti skroman prema sebi i ustanoviti da nitko od nas, ni kao čovjek, ni kao Zajednica, nije dostatan za oboriti jugoslavenski srbokomunizam (neće dugo potrajati, a doći će to vrijeme, kada će se poznata pera iz svih uglova bivše Yu pitati: Zašto je general Drinjanin sustavno govorio i pisao "SRBOKOMUNIZAM" te jedno i drugo povezao u jednu te istu kovanicu SRBOKOMUNIZAM, mo), a stvoriti Hrvatski Državu. Ne treba tražiti dokaza. Postojanje Jugoslavije je dokaz. Da su ti ljudi i Zajednice imali snage bili bi oborili Jugoslaviju. Nisu je imali i Jugoslavija je tu. Ni mi ju sami nismo imali. Inače ne bi bilo Jugoslavije. (ili inače mi danas ne bi bili emigranti i razbacani po cijelom svijetu, mo).

Eto, tu ću Vam reći nekoliko riječi o ODPORU. Ime Odpor je dato u onom času kada sam kao zapovjednik JUŽNOG HRVATSKOG FRONTA NA IVAN SEDLU dobio nalog da se povučem. Nakon što smo uspjeli stvoriti front, nakon što je pola Hercegovine bilo spremno pasti da Hrvatska može živjeti, nakon što se Sarajevo diglo, da brani na Romaniji i Ivan Sedlu, povlačenje. Nakon toliko krvi, borba, i uspjeha na vojnom polju, povlačenje. Baš u novoj OBRANI o tome pišemo. Morao sam misliti. Da je tada USTAŠKI POKRET bio dovoljan sam za sebe, da mu je politika bila snažna, ispravna i dostatna, onda nebi hrvatske nepobjedjene divizije trebale ostavljati jedan tako važan ključni i stratežki položaj kao IVAN PLANINA i napuštajući dio ljubljene i herojske zemlje, priznati da nismo dostatni. Zato organizaciji nisam dao ni neko političko ni vojničko ime, nego sveopće narodno. tj. HRVATSKI NARODNI ODPOR. Jer tu se radilo o sudbini naroda. Odkad smo napustili IVAN PLANINU samo smo doživili poraze. I stigli na Bleiburg. I u emigraciji. I do spoznaje, da smo svi potrebni. Eto tu je naša filozofska baza. Odatle i naša osnovna političko-stratežka linija.

Nama su rekli, da kakvi Odpor, i kakva sloga. Izrugivali su se iz našeg meijanskog stava, ali vrijeme je prolazilo i pregazilo one, koji su podcjenili brata i ideje.
Lako je bilo nadvikivati, obećavati, opotuživati, podcjenjivati, denuncirati, - ali prošla su dva desetljeća i naša je stvar tamo gdje je bila, kad sam dobio nalog sa Ivan Planine, tj. u defenzivi, u bježanju, a neprijatelj je konsolidirao svoju snagu, uskladio svoju politiku, stvorio organizaciju i posljedice vidimo. Vraćamo se IVAN PLANINI. Ja se nisam htio povući, pozvat sam bio u Zagreb i kako znate moj je avion doživio prisilno spuštanje, a ja bio onesposobljen za borbu. (General Luburić je tada dobio potres mozga i bio je za tri dana onesvješćen u bolinici. To je bio prvih dana svibnja 1945., i za vrijeme tog trodnevnog odsustva, mnoge su se stvari dogodile za koje general Luburić je doznao tek kada se je osvjestio, mo).

Ipak sam ja izvršio zadnju zapovjed i u borbama zalaznice osigurao mogućnost dolaska Oružanih Snaga i naroda do zapadnih saveznika. Ostalo Vam je poznato.

(Ovdje, zbilja, svaki pošteni i pravedni Hrvat treba zahvaliti generalu Drinjaninu na svim ovim njegovim mnogim i ogromnim pisanjima u emigraciji. Drugi istaknuti tvorci, stvaratelji i branitelji NDH nisu imali istu i jednaku priliku opisati i zapisati dogodovštine zbivanja, stvaranja i obrane NDH kao i povlačenja HOS prema zapadu, kao što je to imao general Drinjanin. On je bio na takovim visokim i odgovornim položajima u kojima je imao djelomični ili potpuni uvid i pregled situacije o kojoj je toliko pisao u izdanjima DRINAPRESS-a OBRANI, DRINI, OKRUŽNIM PISMIMA, LETCIMA, itd., dok drugi nisu bili iste sreće, jer su mnogi izginuli u borbama ili su bili spriječeni drugim nepogodnostima, itd. Za sigurno se iskrena, istinita, objekitivna i poštena hrvatska borbena povijest NDH ne može pisati ne uzevši u obzir zapise, opise, uspomene i pisma generala Drinjanina. Ono što su preko četrdeset i više godina pisali jugoslavenski i komunistički "povjesničari" ne može se uzeti uopće u jedan ozbiljan OBZIR, iz jednostavnog razlog: Sve što su pisali, pisali su iz ugla partijske i ideološke linije s jedna strane, dok s druge pisali su iz mržnje i omalovažavanja svakog napora NDH o borbi i o očuvanju hrvatskog imena. Mo, Otporaš)

Ostao sam u Domovini sa generalom Bobanom i šakom preživjelih. Pitanje je zašto nismo dizali ustanke, vodili aktivnu resistenciju, itd. A ja Vam kažem, da je trebalo imati svjesti i nešto pameti i smisla za odgovornost i pitati se: kako to da smo imali Poglavara, Vladu, Generalitet, 17 Divizija, Visoki Moral, Državni Aparat, - pa je bilo odredjeno povlačenje, predaja, bezuvjetna predaja u ruke srbokomunista, i nakon što je sve to palo, da sa ostatcima razbijene i poklane vojske vodimo narod u iztrebljenje.

Srbokokomunisti svih dlaka uz pomoć svojih moćnih saveznika (i hrvatskih antifašista, da ne kažem hrvatskih komunista, jer mnogi hrvatski komunisti nisu bili antifašisti, niti su se takovima smatrali kao što se danas smatra Mesić, Josipović i njihova klapa, mo) bili bi tada istrjebili naš narod. Drugo je bilo da smo na čelu sa Poglavnikom , Vladom, Generalitetom i Glavnim Stožerom, Glavnim Ustaškim Stanom vodili bitku na našem području i obnovili Krbavsku Bitku.

(Mnogo puta sam se prepirao, a i drugi su isto tako, sa prijateljima oko riječi "OBNOVITI". Ja sam osobno uvijek govorio o obnovi Hrvatske Države, koju smo stvorili poslije punih 839 godina i koju smo izgubili 1945. Dakle, Državu smo imali koju nije bilo potrebno stvarati, nego samo obnoviti, kao što je jednom u povijesti bila bitka na Krbavskom polju, koju nije trebalo više stvarati, kako general Drinjanin reče, nego obnoviti. Ići ovim snjerom se može istinito i sa punim pravom reći da je Neovisna Država Hrvatska, koju se danas zove RH, obnovljena DRŽAVA SVIH HRVATA 1991., mo)

Tada bi to moglo biti slavna bitka ustaškog plemstva za povjest, - ali sa obješenim ministrima, generalima, i poklanom vojskom i ubijenim moralom, zar smo mogli i smjeli voditi u bitku nejaku djecu i starce, s poglavarom u tudjini i u ime politike, koja je doživila strahoviti slom?

Eto zašto sam stvorio HRVATSKI NARODNI ODPOR, zašto sam stavio snage u PASIVNI ODPOR, i zašto sam konačno došao u emigraciju ranjen i izmučenm da vidim šta je i kako je.

Bilo mi je zabranjeno mješati se u novi podhvat i bile su prešućene moje opomene o snagama, kojih nije bilo i o mogućnostima, koje je srbokomunizam sugerirao. Znate završetak toga doba i te akcije koju je vodio DRŽAVNI ODBOR u IME HRVATSKOG NARODNOG ODPORA. Nakon toga (poraza akcije Božidara Kavrana, mo) mi je bilo predano po Poglavniku vodstvo ODPORA. Mnogima od Vas je sve to poznato, a ja Vam obećajem, da ću u skorim OBRANAMA osvijetliti to pitanje.

Kada sam došao na vodstvo Odpora morao sam razmišljati i tada smo vodili pobunu duhova sa pukovnikom Štirom, sa našim Rudepašom, sa mnogima, koje poznajete. Tražili smo novi smjer politike, kao i nekada na Ivan Sedlu. Znate kako se odigralo, znate i rezultat. Vidite taj rezultat u svoj svojoj bijedi. I odatle naši zaključci.

Sjećati ćete se da smo obnavljali ideje u letcima SLUGE DOMOVINE. Zato smo suradjivali s Ujedinjenim Hrvatima, i na kraju i s VIJEĆEM. I zato smo bili s mnogima ili svima, koji su bili voljni razgovarati o budućnosti. I zato ćemo biti i sjutra sa svima, tko bude htio s nama nešto skupa za skupnu ideju učiniti. To je misao vodilja, to je baza, to je naša politika i to je naša osnovna političko-stratežka linija. Ona je ujedno i jedna za svakog odgovornog, svjestnog i pametnog čovjeka.

Eto tu je i zasluga KANADSKO HRVATSKOG NARODNOG ODPORA i organizacije matice u Kanadi : ERIK LISAK. Mi smo emigranti, ali smo grana hrvatskog stabla, koje ima korjenje. Zato se nije grana osušila, nego i u plemenitoj, slobodnoj, i dragoj Kanadi cvjeta. Mi smo u malom hrvatski narod. Medju nama vladaju ideje, koje hrvatski narod ispovjeda. Zato smo legalni predstavnici naroda. Oni koji ne ispovjedaju ideje naroda i nemaju srčike, moraju umrijeti i biti zaboravljeni. Težka je to i nesretna sudbina, ali će ona zadesiti i sve one, koji ispred interesa naroda stave svoj vlastiti, svoje grupe, dinastije, klike ili osobe.

Zato neka Odpor u Kanadi razgovara sa svima, suradjuje sa svime, gajeći svoju personalnost i uskladjujući tu personalnost sa potrebama same Domovine. Neka Odpor bude jak, složan, ali neka ta sloga nebude stvorena na mitosima, kultu osoba, i neka ministri, generali i predsjednici ne nameću tajnike i odbornike, neka se nikoga ne isključuje, neka se čuje sve i ne osudi nikoga. Neka prevlada razbor, neka se demokratski i ljudski izživljava društveni život, neka se glasa, neka se mjenjaju odbornici, neka se mjenjaju taktike, programi, ali uvIjek ljudski i uvIjek u skladu sa zakonitim interesima nove Vaše domovine, Kanade.

III. NAŠA TAKTIKA

Kad smo jednom ustanovili, da u našem radu moramo imati nekih principa, i kada smo zacrtali našu bazičnu političko-stratežku liniju,- onda je mnogo lakiše i elastičnije govoriti o taktici i primjeni naših zasada, principa, načela, planova itd., (vidjeli ste skoro uvijek da general kada daje svoje ideje, daje ih u više varijanata, kako bi ih ljudi što bolje i svrsihodnije razumjeli, mo), na naše hrvatske prilike. Htio bih reći : nije sve dobro što rade veliki i moćni narodi, nije sve pametno što vele glasoviti ljudi, i nije moguće sve prenijeti na naše hrvatsko tlo. Jednu biljku iz tropske klime nije moguće ustaliti u hladnoj klimi. A kada se to na silu provede, onda to plaća nacija. To je kao onaj mali monstrum, što se rodio u nekom laboratoriju u Italiji. Rekli su da su stvorili umjetni život mimo onih zasada Božijih i naravnih, dakle umjetnički. Nu rodio se samo jedan monstrum, i sve je svršilo u neugodnoj uspomeni.

Mi Hrvati moramo naći našu varijaciju i za tu jednu univerzalnu ideju, kao što je demokracija. Možda smo ju i imali kad smo bili slobodni i imali svoje vladare. I vjerojatno bi to u slobodi i opet stvorili bez mnogo poteškoće. Zato je i život u Vašim društvima zapravo jedna škola, gdje se učite kako ćete sjutra voditi svoju Državu. General Boban (Rafajel Ranko Boban 1907-1946?) iz Bobanove Drage, selo Sovići kod Imostkog, općina Grude, mo) je bio rudar i negdje u Belgiji (Seraing-u, mo) i Francuskoj odborovao kao Vi sada. I mnogi su drugi u odborovanju, društvenom životu, u kontaktu sa demokratskim normama naučili ono što se nije moglo u školama naučiti. Zato Vaš rad nije neplodan.


Napomena:
(Neki moji prijatelji od davnina mi se javlaju ili na telefon zovu, koji prate ova PISMA MAKSA LUBURIĆA, pitaju me pitanja na koja, na svu žalost, ne mogu dati neke točne ili podpune odgovore. To je zato što se ne zna mnogo o osobnom životu generala Vjekoslava Maksa Luburića. Mnogi još uvijek ne znaju točan datum i godinu njegova rodjenja, njegovo obiteljsko stablo i mnoge druge stvari vezane uz ime i prezime, kao što mi svaki sam o sebi znade. Ja ću poslije ovog opisa PRIPADNICIMA I PRIJATELJIMA HRVATSKOG ODPORA donijeti nešto što je pok. Stipe Šego napisao još davne 1965. godine, iako je i taj opis jako štur i nepodpun. Osobno mislim da će malo popuniti prazninu. Otporaš.)

U taktiku spada, dakle, način kako radite, s kim radite, kako i na koji način odvijate Vaš društveni rad, koga izabirete za Vaše predvodnike, i izvršenje onih planova, koje smo načelno zacrtali. Taktika hoće reći u neku ruku sprovodjenja. Pravljenje planova pripada STRATEGIJI, izvršenje pripada TAKTICI. Zacrtavanje ciljeva jednog društva koje čini jednu cjelinu kao što je ERIK LISAK, čini cjelinu HRVATSKOG NARODNOG ODPORA., - je strategija. Možda politička strategija. I tako i jedna priredba kao ova Vaša je izvršenje jednog taktičkog zadatka. Takvi taktički zadatak na bojnom polju može biti zauzimanje jednog brežuljka po jednoj satniji, da bi jedna divizija mogla zauzeti jedan masiv, skolp, područje od stratežke važnosti za opći plan. I Vaše društvo u jednom ili mnogo taktičkih poteza može učiniti više nego to i izgleda. Jedan taktički potez može biti osvajanje prijatelja medju samim uglednicima Kanade. Drugi sa predstavnicima stranih naroda. Treći u dobroj harmoniji sa ljudima Crkve. Četvrti sa jednom hrvatskom državotvornom grupom. Peti privlačenje jedne istaknute ličnosti. Šesti odgoj predvodnika. I tako u bezkonačnost.

Sve su to mozaici, koji u sebe nemaju odsudne važnosti, ali koji skupa tvore jednu cjelinu. Iz mnogo taktičkih uspjeha se radja jedan stratežki ili politički cilj. Nastavite, dakle, iz dana u dan, neumorno, bez obaziranja na one, koji u nemoćnosti liju suze ili grizu bližega ili psuju udaljenoga. Oni ne pišu povjest, oni ju tek slijede. Oni klipšu kao baba za MISARIMA. Oni su tek jedna izgubljena zalaznica jedne izgubljene bitke, a mi smo predhodnica jednog novog doba.

Ako su ideje ODPORA bile ispravno postavljene na IVAN SEDLU, dvadeset godina emigracije dokazuje, da su one ispravne danas. Mi nismo i ne smijemo biti zalaznica jedne ideološki obojene organizacije, nemožemo biti podružnica neke političke ili stranačarske grupe, nego možemo i moramo biti vojnici svoje domovine. Da i o tome treba reći nekoliko riječi.

Čitalo se je o tome da svi moramo biti politički opredjeljeni, jer da inače ima opasnosti da se Odpor pretvori u jednu MILITARISTIČKU ORGANIZACIJU.
Mi nismo nikada rekli, da se ne bavimo politikom, ali naša politika nije politika jedne stranke, jedne partije, grupe interesa, nego politikom oslobodjenja u službi cijele domovine. Mi niti ne izključujemo politiku, ne branimo nikome da bude pripadnik jedne stranke.

Mi imamo pripadnika Odpora i prijatelja u svim hrvatskim strankama. Mi to smatramo pozetivnim. Nu taj pripadnik u ODPORU ne radi za stranku, nego za Hrvatsku cjelinu, pa kako najprije treba Državu stvoriti dobar će pripadnik Odpora podrediti svoj stranački stav onome zajedničkom, kako smo prije objasnili.

Ako budemo dosljedni u principu, ako budemo inteligentni u stratežkim ciljevima a elastični u našim taktičkim potezima, onda će ODPOR KAO CJELINA, a KANADSKI ODPOR KAO DIO, izvršiti naše držanstvo. U to ime kličem :

.....

(Kraj ovog pisma od šest stranica. Sve sam pregledao i mnogo vremena izgubio ne bih li našao ili pronašao sedmu stranicu ovog pisma. Nema ga. Neka se za sada ovako ovo opisivanje pisma od šest stranica završi. A svaki od nas neka si slobodno izvoli protumačiti šta je general Drinjanin htio reći ili nadodati kada je napisao: "U to ime kličem:" Ja ću slobodno reći šta ja mislim da je htio reći: ŽIVJELA HRVATSKA DRŽAVA! general Drinjanin, kako on to uobičajno završava svoja pisma, te da sedme stranice pisma nema. Mo, Otporaš)

Domagoj
14-01-2014, 12:16
VIDEO: HNO-Operacija sloboda

https://vimeo.com/84114824

Zašto je Bože Vukušić prešutio glavnog organizatora otmice u svom dokumentarcu?

https://docs.google.com/viewer?url=http%3A%2F%2Fwww.dnevno.hr%2Fmedia%2F25 0554%2Fbare%C5%A1i%C4%87-oglas-finalno.pdf&docid=c97a21cd4df2e27d1618e0a62adce442&a=bi&pagenumber=1&w=523

Bobani
14-01-2014, 13:00
Domagoj, klikni na portal: kamenjar.com i potraži kolumnu: Iz Otporaševe Torbe. Tu ćeš naći mnogih zanimljivosti. Registriraj se. Pozdrav.

Domagoj
14-01-2014, 16:14
Znak vjernosti povodom 25 godišnjice Ustaškog Pokreta 1929-1954

http://i.imgur.com/X63g9KL.jpg

http://i.imgur.com/VenHxka.jpg

Značka HNO

http://i.imgur.com/lgx6Jws.jpg

Bobani
15-01-2014, 03:14
Domagoj, svaka čast na priloženim hrvatskim povijestnim priložima povodom 25 godišnjice osnutka Ustaškog Pokreta 1929-1954, kao i na tome da mi se svidja tvoje korisničko ime Domagoj, koje je hrvatsko povijestno ime kao i ime prvog sina hrvatskog generala Vjekoslava Maksa Luburića, Domagoj Luburić 23 listopada 1954.

Bobani
16-01-2014, 16:34
PISMO IZ MADRIDA

HRVATSKI NARODNI ODPOR
"DRINA"
ured glavnog tajnika

Bratska rieč onima, koji su je voljni čuti !

Ovim otvorenim pismom molim sve one, koji osjećaju za svoju Domovinu i žele s nama, koji smo i djelom jednom pokazali, da smo iskreno sve od sebe dali za Hrvatsku, da hvala bratu bojniku Stjepanu Friškoviću na radu.

Ja sam se savjetovao sa domovinskim i vandomovinskim zapovjednicima, da se za sve zemlje srednje i Južne Amerike povjeri ... (nečitljivo, mo, Otporaš) bratu Fištroviću i u ime svih, osobno i vlastoručno pišem ove rieči. Jednom treba početi iznova. To je vrieme došlo. Nitko mjesto nas ovih nezavalnih poslova obaviti neće do nas. Pa ako tako misliš, dogovori ostalo sa br. Fištrovićem i računaj sa ostalima, a ima nas dosta !

Madrid, deseti travnja 1962 god.
general Drinjanin.


NB.

(Poslije Poglavnikove smrti 28 prosinca 1959 godine, general Drinjanin prekida svoj četverogodišnji ZIMSKI SAN, odmah u siječnju 1960 izdaje OKRUŽNICU PRVI: KORAK koju šalje svim svojim suradnicima. Zatim, malo kasnije, mislim koncem 1961., šalje OKRUŽNICU: DRUGI KORAK. Ovo priloženo pismo je po svim znakovima djelo DRUGOG KORAKA. Znam da je general izdao OKRUŽNICU: TREĆI KORAK ali ne znam kada. ja posjedujem Okružnicu Prvi i Drugi Korak. Ovo sam stavio više povijesti radi nego bilo čega drugoga. Otporaš.)

Domagoj
17-01-2014, 21:50
http://i.imgur.com/InqdUxB.jpg

Bobani
18-01-2014, 00:17
"DRUGI KORAK" HRVATSKOG NARODNOG ODPORA

(Donosim ovdje "DRUGI KORAK" HRVATSKOG NADRONOG ODPORA kojeg je general Drinjanin tiskao pred Božić 1962. godine. Koliko je meni poznato general je tiskao TRI "KORAKA". Ja imam prvi i drugi. Prvi je tiskan neposredno Poglavnikove smrti, mislim 1960. Moglo bi biti i 1961 godine, ali nisam siguran. Imam ga za sigurno i nije izgubljen, nego negdje među masom kutija: novina, knjiga, pisama i ostalog papira se zagubio. Zbog povijesne važnosti kad ga pronađem, iznijeti ću gaovdje. Za "KORAK" nisam više siguran da li ga imam, jer već dugo godina nije naišao pod ruke.

Nedavno me je iz Canade nazvao jedan stari borac Hrvatskog Narodnog Odpora koji redovito prati PISMA MAKSA LUBURIĆA. Zamolio me je da svakako iznesem prvi, drugi i treći "KORAK" HNO, koji su nove smjernice poslije Poglavnikove smrti 29 prosinca 1959 godine. Moglo se je iz prošlih pisama uočiti da general često spominje: neka nam ovo bude "DRUGI KORAK". Pismo "DRUGI KORAK" je veličine 15 i pol sa 9 i pol inches-a ili 40 sa 24 i pol centimetara gusto tipkanih redaka s obje strane. Ovo detalje donosim kako bi zainteresirani imali što pregledniju sliku dotičnog dokumenta, koji, za tri mjeseca bit će upravo pedeset (50) godina da, je pisan. Prelazim sada na opis: Otporaš)

" D R U G I K O R A K "

"DRINA"
Apartado 5024
MADRID - ESPANA

HRVATSKI VOJNICI !!

Stojimo na pragu 1963. godine, vjerni našem običaju, nastojati ćemo reći ponešto o učinjenom u 1962. godini, kao i o našim namjerama za budućnost.

Rekli smo načelno, da "Drinu" nećemo upotrebljavati za riješavanje političkih i inih problema, jer je njena uloga čisto odgojna. To ne znači, da mi nemamo pravo kometirati političke dogadjaje. Zato ćemo putem letaka i okružnica nastojati razjasniti stanovita pitanja, kao i odgovoriti na mnoge upite pripadnika Odpora, na koje nam je nemoguće odgovoriti u osobnim pismima.

U našoj analizi nastojati ćemo biti stvarni do krutosti i, baš zato, biti ćemo apsolutno objektivni prema svemu i svakomu.

ŠTO SMO I ZA KOGA SMO?

Nama je već dosadilo u pismima i "Drinama" (Novina OBRANA je pokrenuta na Novu Godinu 1963. i to je dan prvog (1) broja "OBRANE", mo) uvjeravati hrvatske vojnike razasijane po svijetu, da nismo dio ni u sastavu ni jedne postojeće političke stranke ili grupe u emigraciji. Mi smo HRVATSKA VOJSKA i služimo samo i jedino Hrvatsku. Za to činiti nije nam potrebno, kao ljudima, biti pripadnici neke političke stranke, a kao institucija ne bi nam služilo na čast biti dio ili sastav bilo koje hrvatske političke stranke. Mi , kao moderni ljudi i demokrate, ne niječemo nikome pravo biti član bilo koje stranke ili organizacije, ako rad te stranke ili organizacije nije u protivbi s hrvatskim, demokratskim i moralnim zasadama.

HRVATSKA VOJSKA

je, dakle, institucija sama za sebe, kako smo to dosta puta istakli, i ta će Hrvatska Vojska izvršiti svoju dužnost kao takova. Zato molimo sve one, koji nas bombadiraju s pitanjima: da li smo prišli ovomu ili onomu političaru ili organizaciji, te, da li je s nama ovaj ili onaj..., neka ne troše svoje vrijeme na takva pisma i neka nas poštede od čitanja i dužnog odgovaranja. Mi znamo, da bezsavjestni stranačarski korteši i agenti UDB-e vitlaju našim ljudima, koji im dobronamjerno nasjedaju. Nu, mi imamo previše posla, a da bi na takove besmislice mogli odgovarati. NISMO NOVA NITI NEKA STARA STRANKA, NISMO SASTAVNI DIO NI JEDNE I NE MISLIMO TO BITI! Mi smo vojnici naše domovine Hrvatske onako, kako su i ostali vojnici svijeta svojih domovina.

NOVA "DRINA"

U isto vrijeme dok odpremamo ovo okružno pismo, razašiljemo po svijetu novu "Drinu" br. 7-9 od 1962. godine, koja ima 300 stranica i 20 klišeja, a posvećena je Njegovom Veličanstvu kralju Jordana Huseinu I. (U prošlim pismima koje sam već iznio ovdje bilo je o tome govora. Potrebno je samo potražiti ta pisma i povezati slučaj s ovim pismom, mo). Prema tome, "Drina" će do vas stići odprilike kad i ovo pismo. Iz nje ćete vidjeti mnogo toga o našim vezama s muslimanskim svijetom. Ova "Drina" je posvećena kralju Huesinu zato, jer je Njegovo Veličanstvo priznalo Državu Hrvatsku i odredilo čitavi niz mjera u načšu korist. U novoj "Drini" ima i nekoliko i stručnih članaka, na čemu bi nam mogli zaviditi mnogi slobodni i vojnički jaki narodi.

"Drinu" ćete dobiti od naših povjerenika u skoro svim hrvatskim kolonijama u svijetu, a gdje istih nema, obratite se nama te ćemo vas uputiti na najbližeg povjerenika.

Sljedeća "Drina" posvećena je fra. Dominiku Mandiću i već se sprema. Odajemo hvalu Ocu Mandiću za njegov naporni i dugogodišnji znanstveni rad, kojim je zaslužio titulu najboljeg hrvatskog povjestničara svih vremena. Njegova tri debela svezka povijesti bosansko hercegovačkih Hrvata najjača je podloga našem geslu: NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE "DRINA".

PRETVARANJE RIJEČI U DJELA

Trebalo je imati hrabrosti, 1945., 1946. godine itd. reći da si Hrvat (Čitajte dra. Branka Pešelja i druge istaknute prvake HSS koji su u mjesecu svibnju 1945. godine u povlačenju slijedili sudbinu na stotine tisuća drugi Hrvata. Oni su stalno i neumorno izjavljivali da su Jugoslaveni, kako bi što zgodnije i lakiše došli do Pariza i dalje, mo), a kamo li to, da želimo Hrvastku Državu. Čitati onu staru "Croatiu", koja je izlazila u Fermu, Italija, ili recimo "Danicu" iz Chicaga, izpunjava nas ponosom. Ali danas, na pragu 1963. godine i nakon 17 godina emigracije, izgleda nam suvišno pisati kilometarske članke o tome, kako Hrvati žele svoju državu, kako imaju na to pravo i kako moramo ostati vjerni nekim našim evoropskim i zapadnim poslanjima. Danas znamo, ne samo da su Hrvati za svoju državu, nego da je i dobar dio hrvatskih komunista za to i da se medju hrvatskim pravoslavcima i Srbima diže glas za Hrvatsku Državu.

Došlo je vrijeme, da razgovaramo o tome, kako ta naša priželjkivanja sprovesti u djelo; kako protjerati srbokomunističkog okupatora iz Hrvatske, kako srušiti Jugoslaviju i stvoriti (Obnoviti, mo) Hrvatsku Državu?

Eto, to je ono, o čemu vam želimo govoriti. Riječi bez popratnog djela ostaju puste i dosadne fraze, koje ubijaju duh. Mi se ne želimo izživljavati.

HOĆEMO LI OSLOBODJENJE HRVATSKE VEZATI ZA TREĆI SVJETSKI RAT ?

Nitko, pa ni Hrvatska Vlada ni Poglavnik, ne bi mogao iz Hrvatske izvesti 17 divizija naše vojske, da nam nije bilo rečeno, da se imaju veze s Amerikancima i Englezima te da se ide po novo oružje i da skorom počima rat izmedju Amerike i Rusije, a da ćemo mi na strani Amerike pobjedonosno doći natrag na Drinu. Računalo se, dakle, s trećim svjetskim ratom kao s gotovom činjenicom. Danas, nakon 17 godina emigracije vidimo, da je onda bilo ljudski na to računati, ali je sada sasvim druga situacija. Činjenica je, da Amerika i Rusija imaju straha od rata, u kojem mogu samo izgubiti. Posebno je pitanje tko sve ima pravo, a tko nema i da li će uopće biti trećeg svjetskog rata, a ako ga i bude, da li će to biti i atomski rat. U to nema sumnje. Rusija subverzivnim revolucionarnim i lokalnim ratovima osvaja pozicije u svijetu i priprema sprovodjenje svjetske komunističke revolucije. Posljednjim dogadjajima u Kubi i Indiji dokazuje se, da Amerika neće to dozvoliti.

Dok se u mnogobrojnim Božijim hramovima diljem svijeta moli Boga za svjetski mir, većina Hrvata moli, da dodje do rata. To je logično, iako nismo sigurni, da će ga biti.

Što onda, dakle, čekati? Čekati treći svjetski rat, koji ne dolazi, ili početi borbom i bez njega? Previše smo čekali i ništa ne dočekali.

REVOLUCIJOM I USTANKOM DO SLOBODE !

Morali smo već jednom kao vojnici doći do zaključka, da ne možemo čekati treći svjetski rat. Trebamo sprovesti našu vlastitu HRVATSKU REVOLUCIJU i povesti HRVATSKI rat, istjerati dvojstruke okupatore i uzpostaviti Hrvatsku Državu.

U tu svrhu treba koordinirati sve moguće snage. Emigracija je dužna stvoriti vanjsko - politički i diplomatski front, koji će pisati strancima na stranim jezicima o pravima Hrvata, mjesto dosadašnjeg medjusobnog uvjeravanja, da : JOŠ HRVATSKA NIJ' PROPALA, DOK MI ŽIVIMO !....Mi vam velimo, da Hrvatska propada, iako smo svi za nju. Mi vam tvrdimo i to, da imamo dovoljno snaga za sprovesti hrvatsku revoluciju, samo te snage nisu mobilizirane, nisu svrstane za bojni pohod. Do sada nitko ništa nije učinio (osim Kavranove Akcije), da se narod povede u borbu.

Hrvatski narod danas ima revolucionarnu i vojničku elitu mnogo jaču, nego 1941. godine. Snage su tu i nude se hrvatskoj revoluciji. Treba ih mobilizirati i krenuti u konačno.

112 VRHOVNIČKIH ZASTAVA vijore se na zgradi Ujedinjenih nacija u New Yorku. Preko 50 nacija postigle su svoju slobodu u posljednja vremena, nakon drugog svjetskog rata. Neke od tih zemalja su podpuno beznačajne, primitivne, mizernog gospodarskog nivoa i još mizernije kulture. Da li je netko tim narodima dao slobodu na tanjuru? Ni jedan od tih naroda nije došao do slobode bez borbe, Ni jedna od kolonijalnih zemalja nije darovala slobodu nikomu. Činjenica je, da su ti narodi svoju slobodu kombiniranim akcijama vojno - revolucionarnog smjera u zemlji i političko - diplomatskim akcijama u svijetu.

Kada su počele padati glave, izbijati štrajkovi, goriti poduzeća i kada se skoro uvjek vidila crvena ruka, koja je darežljivo djelila instruktore i diverzantska sredstva, (odnosi se na komunističke zemlje koje su svugdje u svijetu pomagale pobune i takozvane "osloboditeljske popularne frontove" iza kojih je uvijek stala, naravno USSR, tako, da su mnoge te pobunjene zemlje, pod okriljem USSR-a, dobile, s jedne strane svoju državnu nezavisnost, dok s druge strane simpatije prema USSR-u, Moskvi i svim komunističkim zemljama. Tako je i Tito postao polularan u tom, kako se je to tada tako zvalo, trećem svijetu, kojeg je on pomagao i kapom i šakom, i pod šarlatanskim vodstvom Tita stvorio se je BLOK NESTVRTANIH, koji, kako današnje vijesti kažu, ima svoj sastanak nesvrstanih, hoćeš/nećeš i bivši predsjednik RH šarlatan Stjepan Mesić je bio pozvan, ali nije išao, jer mu je mali prst bio ozlijeđen i malo otekao, mo, Otporaš), onda su progovorili "humanitarni" osjećaji te se nekima i previše brzo dala sloboda, da još i danas, kao u Kongu, moraju držati okupatorske snage (plave kacige ujedinjenih naroda u borbi protiv ljevičarskog popularnog fronta kojeg je vodio Patrique Lumumba i koji je u tim borbama protiv plavih kaciga poginuo (1925-1961., mo).

Zato je i na nama Hrvatima stvoriti ta dva fronta i povesti borbu za oslobodjenje i riješiti se jednom onog buržujskog nazdravičarstva i hrvatovanja. Narod je svjestan potrebe revolucije. Narod je zreo i ne želi samo govoriti o slobodi, nego se za nju i boriti.

HRVATSKO NARODNO VIJEĆE.

Mi smo dugi niz godina sustavno naglašavali potrebu koordinacije hrvatske emigracije. Kada smo bili primorani na šutnju (u vremenu od razlaza s Poglavnikom početkom 1956. pa do poglavnikove smrti 28 prosinca 1959 god., to bi se mogao nazvati "zimski san" generala Drinjanina, mo), u anonimnim i skromnim letcima koji su kružili Domovinom i emigracijom, zagovarali smo ideju snošljivosti, sloge i koordinacije snaga. Podpisivali smo te letke skromnim imenom "Sluge Domovine" i mnogi je od vas dobio te letke, a da nikada nije znao od koga su. Mi smo uvjek zagovarali ideju narodnog predstavnika ili vijeća.
Od onoga dana kada je fra. Silvije Grubišić (1909-1985) s Rudom Erić, Došanom i drugovima u Chicagu počeo stvarati Ujedinjene Američke Hrvate pa do sadašnjeg predsjednika Hrvatskog Narodnog Vijeća Dra. Ibrahim-bega Džinića, hrvatski vojnicu su uvjek bili prvi u požrtvovanom i nezahvalnom radu zagovaranja sloge i zajedničkog nastupa. Zato smo sve od sebe dali, da se sastanu delegati i stvori Hrvatsko Narodno Vijeće u New Yorku. Predsjednik Vijeća beg Džinić emotivnim riječima je molio, da se u njegovo ime zahvalimo hrvatskim vojnicima na nesebičnoj pomoći svake vrste, te da se ideja sprovede u djelo.
Pa ipak, mnogo smo progutali dosta gorkih pilula, a i još danas gutamo, od naših nesvjestnih političara.

ŠTO JE VIJEĆE?

Nasuprot HOP-a i HSS-a njihovih mnogobrojnih kompleksa, legaliteta i kontinuiteta itd., ogromna većina predstavnika hrvatskih živih snaga u emigraciji našli su se na okupu u New Yorku. To je već samo po sebi jedan od najznačajnijih uspjeha hrvatske emigracije. Sama činjenica, da smo u kozmopolitiskom gradu Ujedinjenih Nacija u New Yorku uspjeli održati jednu hrvatsku demokratsku političku koncentraciju, znači više, nego sve što smo napisali u 17 godina emigracije. To je bio ispit zrelosti, a on je takav, da nikada nije odličnim uspjehom položila jedna čitava škola; nisu svi učenici jednoga kvaliteta.

Vijeće, dakle, nije ono, što smo mi želili. Ni mi nismo onakovi, kakovi bi mogli i trebali biti. Ni naši političari i stranačari nisu išli u New York "s djavolskim rogovima na glavi", a da bi se vratili preporodjeni "s andjeoskim krilima" iz New Yorka. Vijeće nije onakovo, kakovo je potrebno hrvatskom narodu, ali je tu i na nama je, koji smo ga stvarali, ojačati ga, reorganizirati, poboljšati i osposobiti za akciju, koju mora sprovesti, a to je koordinacija svih hrvatskih snaga za oslobodjenje Hrvatske.

ODPOR VIJEĆE

Naši su glavni predstavnici brat Erić i brat Rover (prvi iz USA, a drugi iz Australije) na čelu elitne, stegovne i mnogobrojne delegacije Odpra sudjelovali u radu Vijeća, te je na prvoj sjednici Izvršnog Odbora zaključeno, da će brat Erić biti veza izmedju Odpora i Vijeća, kako bi se u službi Domovine izvršila kooperacija vojnorevolucionarnih snaga Odpora s političkopropagandističkom akcijom Vijeća.

Brat Srećko Rover, glavni povjerenik Odpora za Oceaniju, postao je član Vijeća i šef odsjeka za organizaciju. Zadaća je, dakle, svih pripadnika Odpora suradjivati s Vijećem preko naših glavnih povjerenika i predstavnika.

Hrvatski vojnici biti će vjerni izrečenim obećanjima i vjerni svojoj misiji te će svugdje u svijetu pomagati nastojanja Vijeća na političkom polju, dok će kao svjestni pripadnici Odpora izvršiti svoju domovinsku dužnost na vojnorevolucionarnom sektoru kada ih Zapovjedništvo Odpora pozove.

VOJSKA I POLITIKA

Reći će nam kritičari, neki i dobronamjerni, zašto mi kao vojnici pravimo medjunarodne ugovore i podpisujemo ih u ime hrvatskog naroda. Dati ćemo im vrlo jednostavan odgovor:

Prije nego što pozovemo hrvatsku emigraciju na vojnorevolucionarnu akciju i hrvatski narod na gverilu i ustanak, morali smo stvoriti jasne baze. Podpisani, kao posljednji zapovjednik hrvatske vojske od 1945. godine, vrši svoju ulogu zapovjednika, ne po pravu, nego po dužnosti. Činjenica da smo izgubili rat ne može osloboditi preživjele sa Bleiburga od služenja Domovini kao vojnici. Mi, zapravo, trebamo vladu i državnog poglavara, da nam zapovjedaju. Ne vidimo nigdje te vlade ni poglavara. Stari hrvatski političari svadjaju se upravo oko toga tko je na vlasti, a mi te vlasti nigdje ne vidimo. HSS smatra, da uopće nismo vojska, jer smo služili NDH, a to nije bila država njihove stranke. Poglavnik je umro i pokoj mu duši, a ono, što se danas zove HOP, ne liči ni vlasti, ni opoziciji, ni stranci, ni pokretu i nas samo boli, da čitave legije dobrih idealista u zbrci pojmova gube svaki smisao za stvarnost.

Iz tih jednostavnih razloga htjeli smo na vrhu hrvatske politike viditi jednu demokratsku ustanovu, koja bi u hrvatskoj hijerarhiji zauzela svoje mjesto, a da se mi vratimo našoj misiji. Naš teret se povećao.

ŠTO VIJEĆE NIJE?

Rekli smo, da smo želili viditi vrhovničke poslove u rukama Vijeća, da ono stvori vojni odsjek, odredi nam odnosnog ministra ili vijećniika, kojemu bi se mi kao vojnici pokoravali i uzpostavili ravnotežu izmedju gradjanske i vojničke vlasti, kao što je to uvjek bilo u hrvatskoj državi u prošlosti i kao što je to danas u zapadnim demokratskim državama.

Mi smo prije podpisa ugovora s organizacijom "Braća Muslimani", Sveislamskim Kongresom u Jeruzalemu i prije nego smo preko častnika HOS-a stupuli u kontakt s preko 20 nama sklonih prijateljskih zemalja, ponudili Narodnom Vijeću (Hrvatskom Narodnom Vijeću, mo) preko našeg glavnog povjerenika brata Erića i izravnim pozivom predsjednika Džinića, da on stvori odnosnu ustanovu i preuzme taj dio posla, koji na nas vojnike i ne spada, osim ako od civilnih vlasti za tu ulogu budemo pozvani.

Mi, dakle, nismo uzurpali nikakovih vlasti niti iz svog vojničkog zvanja želimo praviti cirkus. Nama se je dogodilo, da nam je jednostavno nitko ne želi zapovjedati. Ni Vijeće nije što bi trebalo biti. A Hrvatska čeka 17 godina. Ne želimo čekati još 17.

AMERIČKA I HRVATSKA KONSTITUCIJA

Prije održanja Vijeća nama su skoro svi prisutni, pa i sam predsjednik Džinić, govorili o bezuvjetnom stvaranju vojnog odsjeka i o akcijama. Mi vjerujemo i to javno ispovjedamo, da bi svaki od prisutnih na Kongresu uzeo pušku u ruku i išao u borbu za Hrvatsku. Vjerujemo, da bi to učino i Dr. Krnjević, pa i Dr. Hefer, unatoč godina starosti i fizičkih poteškoća. Pa ipak, kada se je Vijeće sastalo, prevladao je stanoviti strah i izvjestne antimilitarističke natruhe.

Zašto? O neugodnim stvarima, vele, da je najbolje ne govoriti. Dobar dio prisutnih, koji su imali glavnu riječ na zasjedanju Vijeća, američki su državljani i imaju obligacije (obveze, dužnosti, mo) prema svojoj novoj domovini. S druge strane, srbokomunisti svih boja nastojali su podsjetiti ih, da smo 1941. godine navijestili rat Americi.

Mi razumijemo situaciju. Njih osobno obvezuje američka konstitucija. Ljudi Odpora uvjek su bili, jesu i ostaju prijatelji Amerike s punim rešpektom za američku konstituciju. Ali, pored našega razumijevanja i rešpekta, mi dugujemo naše živote zarobljenoj Hrvatskoj i to predpostavljamo bilo kojem drugom osjećaju ili interesu.

Odpor veže samo i jedino HRVATSKA KONSTITUCIJA. Što ne može Vijeće, može Odpor.

NAŠA POLITIČKA I DIPLOMATSKA DJELATNOST

Danas u slobodno svijetu postoje tri ozbiljne hrvatske političke konstitucije: HSS, HOP i Hrvatsko Narodno Vijeće. Svi ostali, manje ili više, gledaju neku mogućnost u tim konstitucijama. Mi bi vojnici najsretniji bili, da se što prije sastanu Dr. Krnjević, Dr. Hefer i Dr. Džinić te da barem skupa popiju kavu, ako već ne mogu napraviti hrvatsku vladu u emigraciji ili neki drugi organ, koji bi za nas vojnike predstavljao vrhovničku vlast. Medjutim, ako oni to ne učine, mi ćemo vršiti našu ulogu kako najbolje i najpametnije budemo znali.

Predstavnici Odpora nalaze se u pregovorima s preko 20 zemalja i predstavnicima medjunarodnih antikomunističkih organizacija. Svjestni smo, da ćemo progutati mnogu gorku pilulu u tim pokušajima, ali ćemo uvjek iznova pokušati, jer znamo, da ne možemo zagaziti u ozbiljnu borbu, dok ne budemo našli bratske ruke, koje će nas pomagati, da plod naše borbe i krvi bude zaista iskorišćen. U Kavranovoj akciji palo je 100 divova, a da je odjek u svijetu bio ravan nuli u korist Hrvatske. Reklo bi se..."od sto glasa, glasa nije bilo"...Čekali smo 17 godina, ali više ne mošemo. Hrvatski su političari vojnike pretvorili u diplomate. Idemo do konačnoga ! (Koliko je ovo "DRUGO PISMO" "ODNOSNO DRUGI KORAK" pomoglo onoj devetorki iz Australije ljeta 1963., teško je reći, mo).

VOJNIK DO VOJNIKA - SATNIJA

Prema onoj narodnoj "zrno do zrna pogača, kamen do kamena palača", postavimo našu parolu : vojnik do vojnika - satnija, satnija do satnije - armija.

Ni komunisti ni kapitalisti, ni Hrvati ni Srbi ne prave nikakovih iluzija u pogledu Jugoslavije. Hrvatski komunistički prvak Hebrang bio je u našim rukama i nismo ga ubili, nego su ga srbokomunisti ubili zato, jer se borio, da hrvatski Srijem bude u sastavu "Hrv. Repubilke", a ne Beograda. Imamo sasvim jasan uvid u stanje medju bivšim hrvatskim partizanima iz Dalmacije i Istre. Mnogi od njih danas nam daje pravo (kao što je i dr. Hebrang mlađi rekao prije par godina da se je Luburić borio za hrvatske interese i Hrvatsku Državu, pa je dobio po trtici od Mesića, Josipovića i kompanije, mo) da smo se borili za Državu Hrvatsku i protiv komunizma, kao što i mi njih mnoge shvaćam, da su se borili protiv Talijana, fašista i četnika u partizanskim sastavima.

Mnogi su hrvatski sindikalisti i socijalisti svršili na Golom Otoku i beogradskim kazamatima zato, jer su uvidjeli, da je komunistička doktrinalna revolucija bila prevara i da je komunistička stranka u Hrvatskoj bila slijepo oružje u rukama srpske soldateske i beogradske čaršije. Mi sa sažaljenjem gledamo na one Hrvate u emigraciji, koji zatvaraju oči pred činjenicom, da će naši saveznici biti mnogi od dojučerašnjih dalmatinski partizana (i to se ostvarilo u Domovinskom ratu, mo) i mnogi od starih hrvatskih sindikalista i socijalističkih vodja, koji su mislili, da se na strani Tita bore za socijalna prava.

Mi ovima pružamo ruku (iz ovoga "...pružamo ruku"...je proizišla PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA koja je izišla u Istarskoj "DRINI" 1964., mo) u zajedničkoj borbi protiv komunističke podvale i srpske okupacije. Pozivamo hrvatske pravoslavce i one, koji se osjećaju Srbima, a žele živjeti kao lojalni gradjano Hrvatske, da nam se pridruže. Svi smo gradjani Hrvatske i svi smo vojnici svoje Domovine.

NAŠ PSIHOLOŠKI RAT

Uspjesi hrvatske emigracije stvaranjem Vijeća, vezama s islamskim svijetom, radom Bleiburškog Odbora (koji je izdao 1970. knjigu na engleskom jeziku OPERATION SLAUGHTERHOUSE, hrvatski KLAONICA a koja je prevedena na hrvatski HOLOKAUST II. U Zagrebu 2005., mo) i stotinu drugih uspješnih akcija u slobodnom svijetu, a mi medju uspjehe ubrajamo i putovanja Dra. Hefera, kao i izjave Dra. Krnjevića, te zahvati mladih hrvatskih snaga i borbenost nove generacije, pokrenuli su hrvatske duhove.

Čim su se snage usmjerile protiv Jugoslavije i komunizma, a došlo do zbliženja Hrvata medju sobom, poveden je hrvatski psihološki (hladni) rat. Nastalo je vrenje i u redovima HOP-a i HSS-a. Svugdje ima idealista i boraca.Medju malim ljudima zapravo i nema problema. Problem je medju vodjama. Onoga časa kada naša sigurnostna služba pronadje i odstrani agenet UDB-e, (što je bilo jako teško, iz jednostavnog razloga, da je Hrvata iz svih hrvatskih pokrajina bilo više od jednog milijuna u slobodnim zapadnim zemljama, koji su, preko pisama, telefonskih razgovora, telegrama, brzojava, posjetama i uzajmnim poznavanjima držali veze u oba smjera: iseljeništvo/domovina, domovina/iseljeništvo. Poslije Rankovićeve amnestije iz 1962. godine, prilike su bile mnogo povoljnije nego prije da bi svojta mogla posjećivati svojtu ili svoje u iseljeništvu. Kroz te posjete UDB-a je vršila svoj antihrvatski posao i slala svoje doušnike i plaćenike u emigraciju medju "svoje zemljake", kako se je to tada govorilo. Varka je bila smišljna koju je jako bilo teško otkriti, jer smo nekako svi bili nekim slučajnim poznajstvima povezani. Svak svakome vjerovao a u isto vrijeme svak u svakoga sumnjao. Kako je UDB-a preko svojih agenata ubrzala ubojstva hrvatskih političkih emigranata i djelatnika, medjusobne sumnje su se povećavale iz dana u dan. Tako su propale mnoge dobronamjerne hrvatske akcije, kako ona Božidara Kavrana iz 1947/1948., tako i ona 1963. Oblak/Tolić/Stojić, kao i najpoznatija braće Andrića Bugojanska Akcija iz 1972., mo, Otporaš), niknuti će neodoljiva hrvatska volja za slobodom. Ta je volja sada paralizirana. Tito baca "kost" medju nas i mi trošimo naše energije u medjusobnoj borbi. Onoga časa kada oslobodimo te energije i usmjerimo ih pravom cilju, Tito će izgubiti svoj psihološki rat, koji melje naše živce i naše nade. Jedinstveni i borbeni nastup emigracije dignuti će i naš narod i osigurati nam saveznike (kako lijepo rečeno "...i osigurati nam saveznike...", mo), ugled i pomoć u slobodnom svijetu. Biti ćemo snaga, s kojom se računa. Hrvatska emigracija je već stupila u fazu psihološkog rata. Podržavajmo ga !

HRVATSKI MARCHALLOV PLAN

(Riječ/dvije o ovom planu. George Catlett Marschall (1880-1959) je bio američki general u WW2. Svojim sposobnostima je postao ministar vanjskih poslova SAD 1947-1949., te kao takav svojim utjecajem je uspio uvjeriti vladu predsjednika Trumana da je neophodno potrebno pomoći gladnu i razrušenu Europu. Tako se je stvorio MARSCHALLOV PLAN. Osobno se vrlo dobro sjećam te humanitarne pomoći, najviše u hrani. Kada bi dobivali "deke", tako se je to tada zvalo, što bi značilo slijedovanje koje bi dobivali po broju člavova u obitelji, dobivali smo i jaja u prašku; na osnovu čega su momci izmislili pjesmu koju su pjevali u gangi: "Mala moja dobila na pluća, jeduć jaja Trumanova vruća", mo).
Ne znamo, da li je ta usporedba dobra. Nu, mi je upotrebljavamo, jer je poznata. U Španjolskoj je jedan film pod naslovom "Dobro došao, mister Marschall !" postigao ogromnu popularnost, jer se je izrugivao s Marschallovim planom i pustim vjerovanjem da ne treba trti glavu za budućnost, jer da dolazi mister marchall i dati će svakom gradjanu iz svoje vreće onoliko dolara, koliko mu je potrebno. Poznato je, da je zaista gen. Marschall poslije II. svjetskog rata stvorio plan i s milijune dolara spriječio socijalne potrese u nastradalim zemljama.

Na nama je Hrvatima stvoriti vlastiti "Marschallov plan" za oslobodjenje (Hrvatske, mo). Pored svih nastojanja u slobodnom svijetu kod naših starih i novih prijatelja, dužnost nam je u prvom redu mobilizirati naše vlastite snage, racionalno ih iskoristiti i povesti borbu. Kada pokažemo da smo dostojni i požrtvovani, da dajemo svoja sredstva i ginemo za stvar oslobodjenja, onda će nas pomoći i drugi i pojačati naš potencijal. Ako mi sami ne budemo žrtvovali svoju krv i svoj znoj, nemamo prava očekivati ni od Istoka ni od Zapada da za nas čine ono, što sami za sebe nismo kadri učiniti.

SEDAMNAESTI BOŽIĆ U EMIGRACIJI

Nastojati ćemo, da vam ovi redci stignu za Božić i Novu Godinu; velike blagdane kršćanskog svijeta. Naši su muslimani s poštovanjem gledali na naše božićevanje, kao i katolici na muslimansko bajramovanje.

Do sada smo uvjek čestitali Božiće i Barjame sljedećim riječima: "Dao Bog, da dogodine slavili Božić i Barjam u našoj dragoj, patničkoj, slobodnoj, nezavisnoj itd...Hrvatskoj...."

Mi kao vojnici vjerujemo i u Božija čuda, jer ih je i do sada činio. I Biblija i Kur'an govore o pobjedama, koje je Gospodar bitaka davao pravednim vojskama. Naša je stvar pravedna i molimo Boga, da nas pomogne. Vjerujemo, da će Bog biti uz nas u danima borbe. (što se je i ostvarilo u Domovinskom rati 1991-1995., mo).Medjutim, bez Velikog Petka nema ni Uskrsa i bez naše vlastite žrtve i pregnuća nemamo pravo očekivati milost. Ne smijemo računati s milošću Neba kao strateškim činbenikom. Bog nam je dao srdca junaka, milost vjernika i inteligenciju Božijih stvorenja, a na nama je ostalo.

HRVATSKI VOJNICI, HRVATSKA BRAĆO!

Ako ste uvjereni da smo na pravom putu, pomozite nas i to odmah, individualno, pa i onda, ako ste do sada uvjek pomagali. Učinite to ovim putem i izravno, u znaku plebiscita i odobrenja. Nama treba moralna i materijalna podrška. Mi znamo s kim se hvatamo u koštac i dokazali smo, da smo i u prošlosti s uspjehom pobijali neše neprijatelje. Nisu oni nepobjedljivi. Imamo mi ljude i ideja. Složni hrvatski ljudi mogu sve učiniti kada hoće.

Prilog svakog od vas za nas je znak, da nismo sami. NEKA ZA BOŽIĆ 1962. GODINE I VAŠE IME UDJE U SPOMENKNJIGU ODPORA !

ŽELIMO SVIMA SRETAN BOŽIĆ I NOVU GODINU !

Uz naš vojnički pozdrav,

general Drinjanin v.r.

TISKANICU KOJU PRILAŽEMO OVOM OKRUŽNOM PISMU ISPUNITI I NAMA NAJHITNIJE POVRATITI!

Domagoj
19-01-2014, 14:33
Šapirografirano izdanje prvog broja "Drine", vjesnika HOS-a iz 1951. godine

http://i.imgur.com/LN8C8n3.jpg

Dvobroj iz 1953. godine

http://i.imgur.com/lD7OXbk.jpg

Domagoj
19-01-2014, 15:56
http://i.imgur.com/4bM1Ngz.jpg

http://i.imgur.com/GYIW3V0.jpg

http://i.imgur.com/eEMYTpP.jpg

Bobani
22-01-2014, 00:29
DVA PISMA U JEDNOME

general DRINJANIN
Stan dne, 21.XI.1955.

(Ovdje ću iznijeti dva pisma koja su bila zajedno, jedno uz drugo. Pismo je pisano Dani, Danijelu Joliću koji je tada živio u Torontu. Iz ovog pisma će se mnogo nama nepoznanice saznati oko Poglavnikova života, sigurnosti/nesigurnosti, spletaka, razlaza Poglavnik-Luburić itd. Prvo pismo je sa datumom, pisano rukom, drugo bez datuma, pisano na pisaćem stroju s inicijalima P.s., što bi se moglo podrazumijevati da je ovo drugo pismo nastavak prvog pisma pisano olovkom. Mo, Otporaš)

Dragi Dane !

Oba Tvoja pisma u redu primih. Mogao bih Ti pisati svaki dan jedan roman i opet bi ostalo isto. Razni Talaje, Markovići, Subašići i slična čeljad upropašćuju našu krvavu baštinu.

Prilažem ti ovaj okružni list sa molbom da ga pročitaš i spališ. Napisan je, ali nije razaslat iz stanovitih obzira. Tebi samo za osobnu informaciju. (Radi se o Okružnom Listu "SVIM HRVATIMA U SVIETU" od 20 listopada 1955. Danijel Jolić ga nije spalio niti uništio. Poslije ovoga pisma ću donijeti taj Okružni List kao jedan povijesni događaj spletaka oko hrvatskog državnog Poglavara Dra. Ante Pavelića. Mo)

Trullos je umro! a umirao je odavno i nije bio ni za kakav posao. Tvoj brat je lud (Radi se o Nikoli Jolić, bratu Danijela Jolića, o kojemu je bilo govora u prošlim pismima, mo) i nema ni govora da ide u Titovinu, jer ove vlasti nedaju na silu, a on nije pri svojoj. Pa šta da se radi?

Skoro ću praviti ustašku obiteljsku sliku, tj. nas svi troje i to ću ti poslati.

Drago mi je, da si me poslušao. Tvoje pismo od 10.X. dokaz je Tvoje političke pameti i stege. Pazi na sebe, jer radi fukare nije vriedno! a i nama svima bi škodilo.

Svi ovdje 100% jednako mislimo, i tako ćemo i nastaviti. Ako Vi tamo to ne možete učiniti, a izgleda, da se nemože, a Ti sa bojnikom skupa, pa "prekurac" kako kod nas kažu. Brinite se, da Vam ne otruju ustašiju, a drugo će s vremenom doći. Pokušati sve, a nekim se nemože ama baš ništa, neka ide "u p.m" i kvit.

Kako si? Šta pišu od kuće? Bojnik je gurao, da se za Božić održi zabava u korist "Drine". Znam da ćeš u tom pravcu pomoći, ali se bojim, da će oni gadovi ometati.

Pozdravi svu braću, svu askeriju, sve borce, a Tebe voli Tvoj Za Poglavnika i Dom Spremni!

general Drinjanin.

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

Drugo pismo:

HRVATSKI NARODNI ODPOR
Ured Glavnog Tajnika (Bez datuma, mo)

P.s.

1. Savezno s proglasom u pogledu intervencije, treba u glavnom sve bazirati na osobi Poglavnika, jer novine i radio javljaju, da policija traži Poglavnika.
Za nas je neshvatljivo, da se jednog iztaknutog svjetskog protukomunističkog borca, prijatelja argentinskog naroda traži na ovaj način, a na osnovu intriga neprijatelja, srbokomunista i političkih neprijatellja i protivnika. Molimo stoga, da se pitanje Poglavnika pretresa s obzirom, koji zaslužuje kao protukomunistički borac i kao borac za slobodu svoga naroda i Poglavar Države Hrvatske. Čak su i neke španjolske novine doniele viesti, koje nam jako mnogo škode, jer dovode osobu hrvatskog Poglavara u vezu s stvarima, s kojima nema nikakove veze.

Apelirati na argentinsko domoljublje (ovu generalovu riječ "domoljublje" je preuzeo Dr. Franjo Tuđman od generala Drinjanina i uveliko koristio u Domovinskom ratu, mo, Otporaš) i ljubav za slobodu, za koju se je narod i ovoga puta digao s oružjem u ruci, kao i mnogo puta u prošlosti. Dakle usmjeriti u tom pravcu naše apele, koji neće škoditi, jer će dokazati novim argentinskim vlastima, da iza Poglavnika stoji ne samo kolonija u Argentini nego i ogromna većina hrvatske emigracije u slobodnom svietu, kao i čitavi naš narod. Mi ne možemo reći, dali je Poglavnik izišao iz Argentine, niti dali to misli učiniti. Treba dakle braniti njegove pozicije tamo, već i radi rehabilitacije javne i podpune, budući da je kampanja naškodila interesima oslobodilačke borbe.

2. Jedna žalostna viest: Umro je Generalni Konzul Pascual Trullos. Bio je veliki borac za Hrvatsku, radio je do zadnjeg časa za Hrvatsku i bio jedan od najpožrtvovanijih suradnika H.N.Odpora. Zadnje mu je pismo poviestnog znaćenja. General Drinjanin je u ime Poglavnika položio vienac sa imenom Dra. Ante Pavelića, što je gradjanstvo Barcelone pratilo sa živim interesom, a drugi vienac isto na počastnom mjestu, generala Drinjanina, dali su čisti hrvatski karakter tom posljednjem putu našeg velikog prijatelja, koji je čitavi život i kojemu je zadnja misao bila posvećena Hrvatskoj. Radi toga je, posebnom dozvolom obitelji i pogreb bio obavljen na hrvatski državni trošak, a mi ćemo u čitavom svietu organizirati i zadušnice na dan, kada se gdje bude to moglo učiniti. Takodjer je uglavljeno, da će se položiti posebna spomen ploča, na kojoj će H.N.Odpor dati priznanje svom vriednom suradniku, koji je u zadnje dvije godine radio u svim pravcima i učinio velike usluge, koje će još neko vrieme morati ostati tajne.

Njegov sin Jure (Jorge), koji govori hrvatski i imade imenovanje Konciljera Konzulata nastaviti će radom svoga otca i staviti svoje sposobnosti kao i svoj privilegirani položaj u službu hrvatske oslobodilačke borbe. General Drinjanin ja zato bio na sprovodu kao predstavnik Hrvatske. Hrvatski Konzul, koji je do zadnjeg časa radio za Hrvatsku smatran je našim mrtvacem. Novine će o tome donieti više, a ovo saobćujemo, da se mogu organizirati zadušnice, u slučaju, da ne dobijete pravovremeno obaviesti. Ime je: Pascual Trullos, umro je 24.X.1955. u Barceloni. Vjerojatno ćemo izdati posebnu DRINU, posvećenu njegovoj uspomeni, a ujedno donieti material o Španjolskoj, kao i hrvatsko španjolskim vezama u prošlosti, te o izgledima za budućnost. Pri tom ćemo misliti na ulogu ove zemlje, koja je izvan sumnje, i mogućnostima za nas Hrvate. Naš centar u Barceloni nastaviti će sa svojim radom, a u kratko vrieme cieli Stožer ići onamo, da se uglave i pojačaju veze, jer je mladi Turllos odlučan, pun energije, znanja i ljubavi za Hrvatsku. Ne treba niti spominjati što za nas vriedi činjenica, da možemo slobodno raditi putem jednog diplomatskog predstavničtva, koje slobodno i legalno djeluje, nalazi se na popisu diplomatskih predstavničtava i biva pozivano na sve javne i političke manifestacije kao Generalni Konzulat N.D.H. (Ovdje je potrebno reći da je Frankova Španjolska priznavala Hrvatsku Državu sve do njegove smrti 1975 god. Glavni Konzulat NDH i Hrvatski Radio "Glas Gomovine" u Madridu su nesmetano djelovali i radili svoju nacionalno hrvatsku zadaću. Mo) Tko može neka uputi sažalnicu na hrvatskom jeziku u pismu na adresu: "Sr. Jorge Trullos, Kanciljer Generalnog Konzulata N.D.H., Avenida Jose Antonio Primo de Rivera No. 464, Barcelona, Espana."

3. O svemu do sada učinjenom i poduzetom u gornjem odmah nas obaviestite.

General Drinjanina v.r.
Pukovnik Pušić v.r.



VRLO INTERESANTNO!

(Među masom pisama generala Drinjanina nađoh jedno pismo kojeg je Vjekoslav Luburić pisao svojem rukom i svojem suradniku Dnijelu Joliću u Toronto 17.XII.1955., dakle ima tome, danas, 26 prosinca 2012., 57 godina i osam (9) dana. Stavio sam "Vjekoslav Luburić", jer, on je sam, svojom voljom, prekrižio riječ general a ostevio DRINJANIN, na svojim službenim pismima, koja su uvijek u zaglavlju pošimala: general DRINJANIN, Stan, dne i datum...Ovog puta riječ general je prekrižena i sadržaj pisma će Vam svima reći zašto. Tko je do sada pratio, čitao i pamtio PISMA MAKSA LUBURIĆA, mogao je uočiti, po datumima pisama, kada su i zašto nesuglasice nastupile između Poglavnika i generala Drinjanina, Vjekoslava Maksa Luburića, i tko je tu najviše ili najmanje kriv. Osim toga, a ja sam to čuo i o tome čitao, da je Poglavnik razriješio generala Luburića svih dužnosti u Ustaškom Pokretu, itd., itd. Šujmo sada šta ovo pismo od 17 prosinca 1955 godine kaže: Mo, Otporaš)

......DRINJANIN
17.XII.1955.

DRAGI BRATE!

Evo Ti dajem na znanje, da sam postao pod starost čarkar, jer sam se zahvalio na generalstvu, ustaštvu, vratio sva odlikovanja i položaje, a u znak protesta radi postupka izdajnika oko Poglavnika, koji čine što hoće, pa su zabranili i Odpor i "Drinu". Ali su se prevarili, jer Odpor ostaje, a "Drina" izlazi na 404 stranice sa uvodnikom Džafera (Kulenovića, ministra HDV, mo) i fra Gracijana Raspudića, te 60 časnika i dočasnika i boraca Pokreta. (Radi se o "DRINI" br. 8-12, 1955. u kojoj su pisali skoro svi bivši suradnici Odpora i HDV., mo, Otporaš) U Buenos Airesu vladaju Markovići (Josip, Joso, Marković, glavni i odgovorni urednik novine, glavnog glasila HOP-a "HRVATSKA", koji je par godina kasnije poa u nemilost i bio izbačen i prozvan "izdajnikom", (kao i mnogi drugi, mo) i njemu slični pogani i kriminalci, koje ćemo jednom suditi.

Mi ćemo ostati kakvi jesmo i mi ćemo spasiti Poglavnika i Hrvatsku. Poslao sam ti kartu iz Trsta. (Interesantno da je general bio u Trstu, mo) Pozdravi braću i poruči im, da nismo sami. Ostalo će ti reći Drago.

Grli Te Tvoj Maks.

Bobani
22-01-2014, 13:52
SVIM PRIPADNICIMA HRVATSKE EMIGRACIJE

U posljednje vrieme dogodilo se i dogadja se, da se pojedini pripadnici hrvatske emigracije daju nagovarati od agenata stranih sila, da stupe u njihovu službu i da prema njihovim uputama idu na teritorij današnje Jugoslavije, (Dakle, tada, godine 1952. Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin, hrvatski general rata NDH, u dobi od 38 godina i 8 mjeseci vizionarski je predvidio da Jugoslavija, kako ju je general Drinjanin tada, 1952. nazvao "...današnje Jugoslavije..." će nestati, dok su u to vrijeme svjetske velesile i hrvatski naivnjaci mislili i vjerovali da će Jugoslavija moći ostati za vjeke vjekova. Mo, Otporaš.) u svrhu prikupljanja potrebiti podataka, koji će navodno dobro doći i našoj oslobodilačkoj borbi.

Ti nesretni ljudi, većinom idealisti, bivaju redovno, stupivši na područje Jugoslavije uhićeni, nakon čega im se zametne svaki trag.

Tako smo obaviešteni iz najpouzdanijeg vrela, da je u posljednje vrieme prema nalogu takovih bezsavjestnih agenata iz jedne Jugoslaviji susjedne zemlje pojedinačno otišlo u Jugoslaviju 40 hrvatskih emigranata, koji su odmah kod prelaza jugoslavenske granice svi osim jednoga, kojemu je uspjelo pravodobno pobjeći, pohapšeni i poubijani.

Budući da je više nego sigurno, da se ovdje i opet radi o trgovini sa hrvatskim životima, jer ti strani agenti istovremeno, kad naše ljude šalju u Jugoslaviju, obavještavaju i jugoslavenske vlasti o njihovom dolazku, primajući zato od jugoslavenskih vlasti nagradu, to se savezno sa svojedobno izdanim zapoviedima Vrhovnog Zapovjedničtva H.O.S., kao i "Objavama" Zapovjedničtva Petog Zbora H.O.S., objevljenim u novinama "DANICA" br. 37, od 13.IX.1950. i "HRVATSKA" br. 22. od 18.XI.1950., te DNEVNOM ZAPOVIEDI ovog zapovjedničtva br. 4, od 4 siečnja 1951. izdaje sliedeća

ZAPOVIED

Ni jedan pripadnik hrvatske emigracije, a napose Hrvatskih Oružanih Snaga, ne smije u buduće nasjedati lažnim obećanjima i liepim riečima agenata stranih država, (što general Drinjanin nesumnjivo misli na jugoslavensku državu, mo.) koji će ga pokušati nagovoriti, da stupi u njihovu službu, jer se u većini slučajeva radi o bezsvjestnim ljudima, koji nemaju nikakva osjećaja za našu svetu borbu, nego imadu pred očima samo svoj osobni interes. Nas Hrvata je i odviše izginulo, a da si možemo dozvoliti, da se s nama vrše kojekakovi pokusi, da ponovno postanemo predmetom trgovine i radi toga ne smije u buduće ni jedan pripadnik hrvatske emigracije, koji voli svoju Domovinu, da se dade verbovati u stranu obavještajnu službu i da radi tudjih, u većini slučajeva, čisto osobnih interesa strada životom, koji Domovina i te kako treba.

O prednjoj zapovjedi obavjestiti sve pripadnike hrvatske emigracije, a ponovi li se i opet koji slučaj verbovanja naših ljudi po agentima stranih sila i pokušaj nagovaranja, da se ide u Jugoslaviju u svrhu tobožnjih sakupljanja podataka, imade se takav slučaj najbržim putem dojaviti ovome Zapovjedništvu.

Za Poglavnika i Dom Spremni!

General DRINJANIN v.r.

Izvor:

DRINA - God.II. Europa, Veljača 1952. br.1-2.

Drinapress
05-02-2014, 16:34
Iz povijesti HNOdpora

Lukas Jurićić
Rosetti 1074
Florida, Argentina

Florida, 16.10.1971.

Poštovani Gosp.Šego

(Stipe Šego, nakon Maksove smrti, vođa otpadničke grupe iz Chicaga, poznatije kao "Otpor". op.pisca)


Iako sam bio odlučio, da na Tvoja pisma neću odgovarati,ovo činim iznimno. Danas sam primio Tvoj list, te sam se začudio, da si tako daleko otišao zatraživši od španjolske policije svoje dobro. Još me više čudi, da nazivlješ naše poznate ljude imenima kao kriminalci Štefa Crničkog i Envera Mehmedagiča, doduše nisam ni ja bolje prošao, jer se je uz moje ime priljepilo koješta kao švecer i posjednik hrvatskog državnog zlata i slično.

Žalosno je, da te životno dosadašnje iskustvo nije učinilo razboritijim čovjekom, i da stvari postaviš onako kako treba; naime meni nije lako ovog časa govoriti o koje čemu ali kad me već siliš, onda Te podsjećam,da si ti u svoje vrijeme položio ustašku prisegu u mojoj prisutnosti, te s time u vezi dužnost bi bila s Tvoje strane da to uzmeš u obzir. Kada smo već pri tome, onda Te podsjećam, da nije bilo mene i pokojnog Mate Primorca (ustaški pukovnik op.pisca), da bi te Maks u svoje vrijeme bio dao streljati radi onog
Tvog velikog propusta, kada si svojim neoprezom omogućio bjeg onog komunisti, a koji ti je bio povjeren na čuvanje i sprovodjenje do nadležne vlasti.(Ovo spominjem da se sjetiš, ali o ovome ja Ti prije nisam nikada spominjao, a ne bi ni sada,da me Ti tvojim neumjesnim izjavama i činima na to ne nukaš)

Joi imade vremena da Ti ocjeniš Tvoju osobnu situaciju u odnosu na društvo u kojem se krečeš, i to bi bilo kud i kamo preče za Tebe nego li nazivati pogrdnim riječima naše društvena javne radnike. I kako Ti mene na red zoveš, da u kakvom se društvu ja nalazim, a to je sve na osnovi Tvoje predpostavke, je tebi s druge strane velim, da Ti povedeš bolje računa te da ispitaš svoju okolinu: sa svrhom, da Ti bude malo lakše, u tom smislu, evo malo ću Ti malo pomoći. Tvoj bliski suradnik u vašoj razornoj raboti Mile Markić (Ivica Hečimović) u Italiji blizu Ascolo Piceno, ubio je jednog talijanskog svećenika. Razlog će on znati. Tvoj drugi partner u rušenju Maksove i naše organizacije Srećko Rover jest drugo čeljade koje je zavijeno u stotinu i jedan misterij. Srećko Rover i Drago Jilek u svoje vrijeme u Rimu imali su jedan razgovor sa danas živućim ustaškim generalom Ivanom Herenčićem, a koji razgovor nije ništa drugo nego li jedna trajna optužnica ove dvojice. Za pobliže informacije u ovom smislu, dovoljno je se obratiti na Ivana Herenčića. U tome slučaju bit će Ti jasnije s kime se družiš.

Srećko Rover se podpuno udaljio od Maksa kroz zadnjih pet godina njegovog života, te da se pojavi upravo kada ovaj umire i to sa odmah najavljenim promjenama u Odporu. Jedan čovjek kojemu je istinski na srcu dobro naše domovine i dobar i uspješan rad naše organizacije, imade više načina, da bude koristan i bez da bude predsjednikom organizacije. Jedan član koji je radin, koristan, razborit, njega organizacija sama izbaci na površinu, ne ovako kao što Ti radiš i Tvoje društvo, hoćete silom doći na čelo Odpora bez obzira na posljedice, koje ćete nanijeti u našim redovima. Ova vaša rabota pada isključivo ne vašu savjest.

Ne ide Ti u prilog krađa tudje pismohrane, ako si je već ukrao trebao si je držati za sebe, a ne slati ju naokolo. Ovaj prepis pisma kojeg si meni poslao, ja ga šaljem Štefu Crničkom nazad po Dinku Šakiću, a sebi sam načinio kopiju.

U svim spornim slučajevima, redovito pravda imade zadnju riječ, pa ja ne sumnjam da to neće biti i ovog puta. Naša organizacija nema nema nikakvih ustrojstvenih problema, nego samo ekonomskih. U Tvome slučaju u pitanju je novac, kojeg si posudio, a koji se nalazi u Linotypu (Stipe Šego je bio vlasnik tiskarskog stroja,. op.pisca)
i koji Ti prema onom Maksovom dokumentu stoji uvjek na razpolaganju kada to hoćeš. To je najbliže realnosti. Ako već ne možeš ostati u organizaciji radi nastale situacije, koju si sam prouzrokovao sa svojim partnerima, onda je najrazbontije, da iz tiskare uzmeš ono što je Tvoje i mirna Bosna. To što je Tvoje nitko Ti ne osporava.

Sve ono što prelazi preko toga jest bezuspješan pokušaj sa Tvoje strane, koji će u konačnici porazno svršiti po Tebe i one, koji Te budu slijedili u ovom nerazboritom aktu.

S poštovanjem,
Lukas Juričić.v.r.

(Gospodin Lukas Juričić je bio Pročelnik Hrvatskog Narodnog Odpora za Južnu Ameriku. op.pisca)

Značke1001
03-10-2016, 13:08
Poštovanje, nova sam na ovom forumu i molila bi malu pomoć :) Da li netko zna kada je napravljena ova značka i gdje? Stvarno bi mi puno pomogli, hvala naprijed :)

https://kolekcionar.eu/photos/ab0854181f93fb5b1432e0890be50c339985878a.jpg

Bobani
03-10-2016, 16:03
Poštovana "Značke 1001" veseli me da ste se javili i tražite informacije glede ove značke. Reći ću vam što ja znam, a to je da sam mnogo puta čuo o ovoj znački i vidio ju kao sliku u nekim hrvatskim iseljeničkim novinama, ali ju nikada osobno nisam imao priliku vidjeti. Značka pojeteče između godine 1973..*1974., pa čak možda iz godine 1975., kada su pušteni iz Madridskog zatvora i došli u Paragvaj. Za bolje i potpunije razumijevanje, prilažem izvor iz Wikipedije.
Poštovana želio bih znati mako ste vi došli do te lijepe značke i povijestne uspomene hrvatske iseljeničke emigracije u borbi za ponovnu Obnovu Hrvatske Države.
Iskreni poZDrav. Javite se ponovno.


Tomislav Rebrina se rodio u selu Brdima kod Kupresa 1936. godine. Za vrijeme Jugoslavije zloglasna UDBA ga je zatvarala i proganjala. Zbog toga je bio prisiljen napustiti Hrvatsku. Otišao je koncem kolovoza 1963. godine. Boravište je našao u Švedskoj.

U Švedskoj se je povezao s hrvatskim emigrant skim organizacijama, poimenice HNO.

Radi sprječavanja izručenja Jugoslaviji sedmorice hrvatskih emigranata (Miro Barešić, Anđelko Brajković, Ante Stojanov Škarpun kodnog imena "Toni Varga", Miljenko Hrkač (Miljenko Hrkač je već bio u Beogradu u zatvoru i bio osuđen na smrt, mo. Otporaš.) i Blago Mikulić, Marinko Lemo, Stanislav Miličević) koji su bili zatvoreni u Švedskoj, jer ih je u Jugoslaviji sigurno čekala smrtna kazna, odlučio se na radikalniju akciju, budući da su sve diplomatske akcije hrvatskih iseljenika prošle bezuspješno.

Radi pomoći svojim prijateljima, sve je stavio na kocku. Odlučio se na radikalnu akciju, premda je bio svjestan da čini kažneno djelo.

15. rujna 1972. godine Tomislav Rebrina zajedno s Rudolfom Prskalom i Nikolom Liscem u Göteborgu je oteo švedski zrakoplov. Pokušalo se razgovorima s visokim švedskim državnim dužnosnicima. Hrvatska su udruženja dugotrajno pregovarala s ondašnjim premijerom Olofom Palmeom, kraljem Gustavom, no bezuspješno. Kad se nije moglo na taj način, kada su isrcpili sve druge mogućnosti, odlučilo se za otmicu zrakoplova. Otmica je bila rezultat nepodnošljiva šikaniranja Hrvatske u kojoj je tad na djelu bilo nasilno gušenje baštine hrvatskog proljeća. Nakon godinu dana, 15. rujna 1972., grupa hrvatskih emigranata na čelu sa Stipom Mikulićem, Pročelnikom HNO za Skandinaviju (Tomislav Rebrina, Nikola Lisac, Rudolf Prskalo) otela je zrakoplov koji je letio u pravcu Göteborg - Stockholm. Tražili su od švedske vlade oslobađanje sedam hrvatskih zatvorenika u Švedskoj iz zatvora i da ih pošalju zrakoplovom u Španjolsku. Blefirali su prijetnjom da će eksplozivom raznijeti zrakoplov u kojem je tada bilo 86 putnika i 4 člana posade. Prijetnja je bila lažna, jer ni Rebrina ni Prskalo nisu imali nikakvi eksploziv, nego su u torbi bile smotane stare hlače koje su stavili da bi zavarali policiju da pomisli kako je u torbi zbilja eksploziv.

Akcija je uspješno izvedena. Isposlovali su željeno i stigli u Madrid.

Šestorica zatvorenika otišla su dalje u Paragvaj, a u Španjolskoj su ostali Tomislav Rebrina, Prskalo i Lisac. Ondje se skrasio gdje je živio sa svojom obitelji.

Rebrinina, Prskalova i Liščeva akcija bila je, prema Julienne Bušić inspiracija Zvonku Bušiću za otmicu koju je izveo pet godina poslije.

Kad je proglašena neovisna i samostalna Hrvatska, stvorili su se uvjeti za povratak u domovinu, Kad su velikosrpske snage napale Hrvatsku, Rebrina je među prvima dragovoljno se javio u hrvatsku vojsku. Nije se dvojio vratiti u zaraćenu domovinu, premda je tad bio u kasnim pedesetima, s uhodanim poslom u Španjolskoj.

Bio je dvaput ranjen, a nakon toga vratio se časnoj obrani hrvatske Domovine sve do umirovljenja.[3]

Zadnje je godine svog života proveo u Kaštel Gomilici.

Umro je prije nekoliko godina i pokopan je na Kupresu.

Otporaš.

VIDEO: HNO-Operacija sloboda

https://vimeo.com/84114824

Značke1001
08-11-2016, 11:25
Poštovani, nažalost, nemam dotičnu značku, ali sam na internetu vidjela da postoji. Ako možda znate gdje bi (u kojim novinama i časopisima) mogla saznati više o njoj. Hvala Vam za informacije. :)

Bobani
09-11-2016, 20:36
Postovana, nalazim se na putu i necu biti kuci za jedno vrijeme. Javit cu se cim prije mognem. I ovo pisem s tudjeg racunala.
Iskreni pozdravi. Javite se da nastavimo o spmenutom predmetu.

Bog!

Značke1001
14-11-2016, 08:57
Postovana, nalazim se na putu i necu biti kuci za jedno vrijeme. Javit cu se cim prije mognem. I ovo pisem s tudjeg racunala.
Iskreni pozdravi. Javite se da nastavimo o spmenutom predmetu.

Bog!

Probala sam Vam poslati privatnu poruku, ali zatrpan Vam je inbox. :)