PDA

Pogledaj Full Version : Tko je Maks Luburić, General Drinjanin?



Stranice : 1 2 3 [4]

Bobani
17-02-2016, 22:06
DOLAZI VRIJEME MAKSA LUBURIĆA!

Čitao sam negdje neku šaljivu priču, mislim da je naslov priče bio ERO S ONOGA SVIJETA. Priča pičima. Još za vrijeme stare Grčke bio neki mladić koji je počinio neko krivično djelo. Za taj prekršaj vlasti su ga uhapsile i dovele pred sudca. Sudac je okrivljenika pitao: dali je istina da je on to djelo učinio? Okrivljenik je odgovorio da jest. Sudac ga ponovno pita: Da zašto je on to krivično djelo počinio.? Okrivljenik je rekao: "Samo i jedino zato da se o meni priča". Sudac kao da je imao jugoslavenski odgoj i Udbaške ideje svojim sudskim autoritetom je za vjeke vjekova zabranio da se o tome slučaju iavno priča i piše. Što su vlasti više proganjale one koji su o tome kriomice pričali i pisali, priča se je sve više i više sirila. Eto, mako vidimi, poslije preko dvije tisuće godina, još se uvijek o tome priča.

Tako nekako bi se moglo usporediti i osoba i one Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina. Ne trebamo ići u daleku prošlost kako bi pronašli i izvukle neke primjere koji su slični na Maksa Luburića. Sjetimo se šta je Udba, Jugoslavija, bjedni hrvatski antifašisti okupljeni oko Mesića, Josipovića, Milanovića i svih onih zalutalih Hrvata koji se još nalaze u njihovu drštvu, sjetimo se njihovih napora da se zabrani o Maksu Luburiću pričati, govoriti, pisati, a ako ne govoriš, nemaš šta pisati, a ako ne pišeš, nemaš šta pročitati. Otporaš.

IVICA ĐIKIĆ, GLAVNI UREDNIK NOVOSTI “Trebamo se držati riječi velikog vojskovođe Maksa Luburića za hrvatsku neovisnu državu” – poskok.info



IVICA ĐIKIĆ, GLAVNI UREDNIK NOVOSTI “Trebamo se držati riječi velikog vojskovođe Maksa Luburića za hrvatsku neovisnu državu” – poskok.info
poskok.info

Žao mi je da se link nije otvorio.

Bobani
23-02-2016, 00:52
OVA PORUKA GENERALA DRINJNANINA HRVATIMA TORONTA JE IZ GODINE 1966.

(Ako se slučajno link ne otovri, molim samo potražite prikazani link. Hvala. Otopraš.)

Iz poruke generala Drinjanina Hrvatima Toronta za deseti ...
https://disqus.com/.../iz_poruke_generala_drinjanina_...
Translate this page
Miljenko Dabo Peranić prilikom svoje prve posjete generalu za vrijeme ... Peranić odgovra na prvo pismo generala Drinjanina u kojem ga je general pitao: ...

Bobani
25-02-2016, 01:29
IZIŠLA BIOGRAFIJA JOHN IVAN PRCELA!


Izašla biografija John Ivan Prcela!<http://hrvatskoobrambenostivo.com/2016/02/24/izasla-biografija-john-ivan-prcela/>

24. Veljaca 2016<http://hrvatskoobrambenostivo.com/2016/02/24/izasla-biografija-john-ivan-prcela/>


Izašla biografija John Ivan Prcela!
24. Veljača 2016
Ivan_John_Prcela_Cleveland

(Ukratko o hrvatskome mladiću od 94 godine professor Ivanu Prceli. Ivan Prcela je rođen 9 ožujka 1922 u selu kašute kod Trilja. Bio je đak Bogoslovije kada su ga […]

THE JOHN PRCELA AUTOBIOGRPHY JUST PUBLISHED -


(Ukratko o hrvatskome mladiću od 94 godine professor Ivanu Prceli. Ivan Prcela je rođen 9 ožujka 1922 u selu Kašute kod Trilja. Bio je đak Bogoslovije kada su ga partizan u proljeće 1945. godine mobilizirali. To je bilo pred kraj rata WW2. U partizanskim odredima je vidio mnoge počinjene zločine nad hrvatskim narodom, posebice kod povlačenja hrvatske vojske prema Austriji. Sve što je tada vidio mladi Ivan Prcela to su bile partizanske okrutnosi i zločini. To nije mogao podnositi niti izdržati, te čim je stupio u Trst, dezertirao je jugopartizane i predao se Amerikancima.

U Ameriku dolazi 1949. godine, u grad Cleveland. Godine 1960 dolazi po prvi puta u Europu, posjećuje Rim i drug mjesta. Kako je mnogo puta čuo govoriti o generalu Maksu Luburiću, odlučio ga je posjetiti. Upoznali su se i kao dva dobra Hrvata odmah su se sporazumjeli u borbi za hrvatsku stvar i postali dobri prijatelji i još bolji suradnici. Kada se je prof. Ivan Prcela ženio sa vrlo otmjenom Španjolkom 26 prosinca 1963. godine, Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin mu je bio vjenčani kum.

Po povratku od generala Drinjanina u Ameriku 1960. godine, prof. Ivan Prcela počima prikupljati materijal i materijale od preživjelih hrvatskih vojnika i svjedoka o Bleiburškoj Tragediji. Velik je to napor bio i konačno je ta knjiga izišla na engleskom jeziku 1970. godine pod naslovom "OPERATION SLAUGTHERHOUSE", koju je tiskala vrlo poznata američka izdavačka kuća DORRANCE PUBLISHING COMPANY. Knjiga je u Zagrebu prevedena na hrvatski 2005 "HRVATSKI HOLOKAUST II.

Ovo niže priloženo pismo sam malo prije primio od mojeg prijatelja prof. Ivana Prcele. Oni koji govore engleski će znati o čemu se radi. Knjiga o kojoj prof. Precela ovdje u svojem pismu govori je najnovija u nizu njegovih knjiga ne engleskom jeziku. Knjiga A LEGACY OF ENDURANCE se može prevesti kao BAŠTINA MOJE IZDRŽLJIVOSTI. Toplo preporučujem ovu knjigu svim Hrvaticama i Hrvatima koji govore engleski, a onim Hrvaticama i Hrvatima koji imaju prijatelje koji govore engleski bih preporučio da im po mogućnosti poklone ovu knjigu kako bi se upoznali što pobliže našim hrvatskim vrednotama, patnjama i mukama u borbi za ponovno oslobođenje naše drage Hrvatske. Dolje niže je adresa gdje se knjiga može naručiti.

Ovim putem bih zamolio one kojima to bude moguće da se jednom malom karticom jave prof. Prceli i zažele mu SRETAN DEVEDESET ČETVRTI (94) ROĐENDAN koji je 9 ožujka ov.g. To mogu učiniti jednim malim e-mail pismom. Također njegova adresa je priložena. Nemamo mi danas mnogo hrvatskih mladića tih godina koji još uvijek zasukanih rukava rade za hrvatsku stvar i upoznavaju strance o NAŠOJ HRVATSKOJ ISTINI.

Prf. Ivan Prcela se čak sprema iduće godine u Zagreb na otvoranje i promociju knjige o Vjekoslavu Maksu Luburiću, generalu Drinjaninu. Kada mi je to prof. Prcela nedavno javio, odmah su mi krila počela rasti da i mene iz dalekog Texas-a donesu u Zagreb na promociju te knjige. Što god mi danas činimo, usuđujem se reći, da je to naša hrvatska iseljenička povijest, koja će itekako jednog dana zatrebati hrvatskim nadolazećim naraštajima. U to ime svima želim nadolazeći Sretan Uskres! i nakon toga nadolazeći prvi hrvatski nacionalni i državni praznik Deseti Travnja. Mile Boban, Otporaš.)


To Mile Boban,
John (Ivan) PRCELA, author of the monumental works about the Croatian Holocaust and of the inspiring books about St. Joseph, now comes out with his autobiography, A LEGACY OF ENDURANCE: Memoirs of My Long Life. The publisher of this extremely interesting and highly informative patriotic-religious book is Dorrance Publishing Company in Pittsburgh, the same entity which had published Prcela’s life work, OPERATION SLAUGHTERHOUSE of 1970 and 1995.

The book can be ordered via the U. S. Postal Service at the following address: Dorrance Publishing Company, 585 Alpha Drive, Pittsburgh, PA 15238. It can be also ordered electronically at this Email: dorrordr@dorrancepublishing.com or directly from the author’s postal address given below.

There are over twenty photographs in the book and most of them are in color. That is why the publisher has set the book’s retail price at twenty-eight U. S. Dollars.

Order this precious book and THANK YOU in advance!

John Prcela

4037 Monticello Blvd.

Cleveland, Ohio 44121-2066

Bobani
25-02-2016, 13:42
OSTAVŠTINA IZDRŽLJIVOSTI - piše prof. Ivan Prcela

(Prilažem pismo prof. Ivana John Prcele kojeg mi je jutros uputio. Upozorava me na tipkarske pogreške na čemu mu iskreno i od srca zahvaljujem. Ja sam primjetio da mi se često puta podkradu pogreške za vrijeme pisanja, a nemam namjere (ili izgubio sam ju) pregledavati moje pisanje, nego odmah šaljem dalje. Oni koji su imali priliku čitati knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIČA", imali su priliku uočiti da je on u više pisama pisao svojim suradnicima da mu oproste na mogućim pogreškama, jer da on "naprosto nema dovoljno vremena za pregledavati što je napisao". Eto tako, nekako, mnogi od nas danas nemamo dovoljno vremena za poboljšati sami sebe u mnogim stvarima, pa tako i u pisanjima.

Pismo prof. Prcele sam našao shodno staviti ga na ovu temu o Maksu Luburiću, generalu Drinjaninu, jer je on skoro jedini danas živi od najužih suradnika pokojnog i Zadnjeg Zapovjednika Hrvatskih Oružanih Snaga, HOS Nezavisne Države Hrvatske, NDH. generala Maksa Luburića. Kako se vrijeme približuje za iskreno i istinito pisanje o borbi stvaranje Hrvatima Hrvatske Države, hrvatske NEZAVINE DRŽAVE HRVATSKE, tako se u isto vrijeme približuje JAGMA za istinito i iskreno pisanje o DIV JUNAKU MAKSU LUBURIĆU. Sve što je hrvatska politička emigracija pisala od svibnja 1945. pa do svibnja 1990. godine je sastavni dio hrvatske povijesti. Tako ja mislim, tako bi trebali mnogi misliti, pa kada je to tako, neka poradi toga i ovo pismo šjora Ivana John Prcele bude dio hrvatske emigrantske povijesti. Mile Boban, Otporaš.)

1ivanprcela@roadrunner.com

To:
froate@hotmail.com; Cc:
antonius-haus@arcor.de; Thu 2/25/2016 6:07 AM
Dragi Mile,

Sam ugovor o objelodanjenju knjige već je pozobao SEDAM tisuća zeleniša. (Amerikanci često puta za njihov dollar kažu "green stuff" tj. "zeleni material, zelena tvar i sl. Mi Hrvati bi često puta "zelenaš, zelenaši" itd. Ovdje prof. Prcela midli na dollars, mo. Otporaš.) Unatoč tome, ja sam već na poklon poslao 45 primjeraka a do sada unovčio samo pola od toga ukupnoga broja. U radu sam sam samcat i oslon mi je moja profesorska mirovina.

Vidim da Ti imaš dara za promičbu, ali u pisanju ipak treba stvar toliko dotjerati da se ne vide mnoge tipkaće pogrješke. Najvažnije je biti VJERAN ČINJENICAMA pa mi nije drago da si Ti napisao da su me partizani mobilizirali u svoje redove u jeseni 1944. Ja sam dignut u JA sa studija teologije u Makarskoj točno 3. travnja 1945. a nakon 69 dana sam dezertirao u samome Trstu, sakrio se kod Otaca kapucina i krio se dva tjedna u jednoj redovničkoj sobici. Onda sam vlakom otišao u Veneciju i odatle se javio jednom fratru na Visovcu jednom razglednicom. Poruku kratku i jezgrovitu napisao sam na latinskome i potpisao se kao David Petrović. Na Veliku Gospu 1945. taj Fra Jerko Lovrić razglednicu je u Sinju pokazao mojim roditeljima i tako sam ja "od mrtvih uskrsnuo." Malo prije toga otkrića, sinjski franjevci rekli su Requiem misu za ubijenoga fra Rudolfa Vučića i za mene živoga ondašnjeg Fra. Matu Prcela.

Mnogo je tih potresnih činjenica u mojemu teškome i preteškome životu i one su u "katekizmu" mojega dugoga života vrlo zorno prikazane u 171 pitanje i u isto toliko odgovora. Činjenicama treba biti vjeran pa pošalji mi svoju poštansku adresu da Ti mogu odmah poslati jedan primjerak mojih JEDINSTVENIH doživljaja. Oni nisu Baština nego moja ostavština djeci i unučadi i mladim hrvatskim i američkim naraštajima.

Već me zovu marketing agenti jer moju AUTOBIOGRAFIJU smatraju "A Unique Story," na temelju koje se može napraviti jedan potresan film. Ja sam star da ulazim u business intrige pa sam ih uputio na mojega jedinca sina Josipa Alojzija (19. OŽUJKA MU JE 49. RODJENDAN) jer je on pravi pravcati "business man."

Kopija ovoga pisma ide Mirku Biliću Eriću u Njemačku jer on je glavni pokretač i financir Životopisa generala-viteza Vjekoslava Luburića. Predstavljanje ovoga povijesnoga djela predvidjeno je za jesen 2017.

Pozdrav Tebi i Tvojima i Bog Vas na svakome koraku pratio!

J. Ivan Prcela
Preživjeli iz Hrvatskog holokausta

Bobani
27-02-2016, 16:23
MAKS LUBURIĆ UPISAO TISUĆU (1000) DIONICA HŠK GRAĐANSKI 1944.


(A šta reći na ovo! Maks Luburić i kroz šport promiče hrvatsku državotvornu ideju. Jeli Vjekoslav "Maks" Luburić zbilja rođen da se bavi hrvatstvom ili mu je to hrvatstvo roditeljsko nadahnuće da voli i ljubi svoj narod hrvatski i da se bori za Hrvatsku Državu?! Bilo kako mu drago, Maks Luburić je jedan veliki dio naše hrvatske povijesti. Za neprijatelje Hrvatske on je "bič božiji" kako su ga udbaška piskarala opisali, a za svakog Hrvata, osobito državotvornog Hrvata, Maks Luburić je naš hrvatski VIZIONAR koji je kroz svoju hrvatsko/državotvornu borbu stekao toliko iskustvo da je pobijedio samog sebe, razumio i one Hrvate koji su se borili protiv Hrvatske Države a i on se borio protiv njih; dao im ruku POMIRENJA, napisao PORUKU IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA, koja je izišla u Istarskoj "DRINI" br. 3/4 1964., na strani 18/21.

Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN je pisao u jednom od pisma dru. Miljenki Dabi Peraniću u Paris u: "…Kako nisam mogao pisati povijest, priključio sam se Ustašama o kojima će povijest pisati…" Zar to nije jedna od njegovih VIZIJA?!

Ja najiskrenije mislim da je došlo vrijeme da se hrvatski glumitelji počmu natjecati TKO BI MOGAO NAJSVHODNIJE GLUMITI MAKSA LUBURIĆA!?. Ja da sam glumac, s velikom čašću bih se natjecao da budem glavni glumac Maksa Luburića. Ali trebamo uzeti i u obzir, tj. činjenicu da će mnogi zainteresirani glumci oklijevati uzeti ulogu glumca Maksa Luburića, jer će biti jako teško glumiti Maksa Luburića hrvatstvo, požrtvovanost u borbi za Hrvatskom Državom, razumijeti i prijatelja i neprijatelja, svakome oko sebe govoriti o pomirenju Hrvata sa Hrvatom, itd. itd. Kliknite na priloženi link Kamenjar.com. Otporaš.)


http://kamenjar.com/maks-luburic-upisao-tisucu-1000-dionica-hsk-gradanski-1944/
Početna » Postovi » HŠK GRAĐANSKI 1944.
HŠK GRAĐANSKI 1944.
Posted on 28. Siječanj 2016
Građanski

Nakon neslavnog završetka prvenstva za 1944. godinu, sporovi oko tog prvenstva trajali su sve do kraja siječnja 1945. kad je odlukom povjerenika HNS-a dr. Rinalda Čulića odlučeno da „nemamo nogometnog prvaka za godinu 1944.“

Tjedan dana nakon ‘završetka’ posljednjeg prvenstva osnovan je ‘Zagrebački cup’ ZNP-a u kojem sudjeluje svih 25 zagrebačkih klubova. Krajem studenog 1944., nakon dva tjedna kaosa oko rasporeda, počele su kup utakmice. Građanski je s uvjerljivih 5:0 svladao Redarstveni ŠK.

I baš tada iz tajništva purgera objavljuju: „….Građanski neće igrati novu utakmicu dok se ne riješi naš prosvjed na utakmicu u kojoj je pobijedio HAŠK sa 1:0…“ Najavljuje se i posebna sjednica društva. Sa svekolikim članstvom, nešto kao plenum, ili izvanredna skupština. Sastanak je održan u tajništvu u Boškovićevoj 4/I kat, 29. studenog. Iz novina:

„… Uz mnoge članove, sve igrače, sastanku su prisustvovali i ministar vitez dr. Vjekoslav Vrančić, državni tajnik prof. Aleksandar Seitz, predsjednik i tajnik kluba Slavko Prevendar i Đuro Petermanec. Na govornici je bio i Ivica Nikolić, glavni ravnatelj Hrvatskog Radiše. Oštre kritike na ‘sve što se u sportskim postrojbama događalo u posljednje četiri godine’ dao je Antun Konrad. Na početku sjednice upućen je pozdravni brzojav Poglavniku i predsjedniku državne vlade, što je sa oduševljenjem prihvaćeno…“



„…Na skupštini, ustaški pukovnik Maks Luburić upisao je 1000 dionica (100.000 kuna), čime je postao član utemeljitelj Građanskog. Članstvo je to oduševljeno pozdravilo…“



Donesena je i ‘Rezolucija’ od 30 redaka. U novinama je spomenuta pod naslovom: „Građanski je započeo odlučnu borbu za uređenje prilika u hrvatskom športu“. Počeo je obračun s HNS-om i njegovim predsjednikom Vatroslavom Petekom.



Upravo su ti događaji mogli biti povod za progone i ukidanje klubova poslije rata od strane novih vlasti.

U subotu, 16. prosinca 1944., HNS proglašava HAŠK prvakom ‘Zagrebačke skupine’. Građanski odmah održava sastanak, dva dana kasnije. Zaključak: Građanski više neće nastupati pod okriljem HNS-a. Zbog te odluke, uzvratni susret 1.kola Zagrebačkog kupa nije odigran te Redarstveni prolazi dalje.

Ustaška mašinerija na izdisaju pokušala je imenovanjem novog državnog povjerenika za tjelesni odgoj i šport pojačati aktivnosti i uvesti red. Izbor je pao na Zdenka Blažekovića, stožernika ustaškog sveučilišta stožera i zapovjednika muške Ustaške mladeži. Unatoč brojnim obavezama Blažeković je obznanio svu silu ukaza, naredbi, odluka, zapovijedi… koje su imale mali, odnosno nikakav učinak.

U tijeku veljače 1945. čišćenje hrvatskog nogometa počinje izjavom Blažekovića: „Želim hrvatski šport potpuno nacionalizirati…“ a na opće iznenađenje, kritizira HNS i sam smjenjuje stare predsjednike športskih klubova! S namjerom da „novi ljudi donesu odluke kojima bi se stišalo sukobe, izmirile zaraćene strane“.

Predsjednik Građanskog Slavko Prevendar podnosi traženu ostavku. Blažeković potom imenuje svoje ‘povjerenike’ u klubovima, a u Građanskom su to: Karl Hruber, pomoćnici Ivo Stilinović i Vice Mandl.

Zatim slijede daljnje odluke Blažekovića. Mijenja imena nekih zagrebačkih klubova. Građanski i HAŠK ostaju. Iz Concordije nastaju Zeleni 1906., Ličaninu mijenja ime u Velebit, Ferraria postaje Gvožđar, Croatia – Crno-bijeli 1907,. HRS Zagorac – Zrinjski, Meteor – Zagrebački športski krug, itd.

Izdana je i zakonska odredba da športska godina počinje svake godine na 10. travnja i završava uključivo 9. travnja iduće godine. 23. veljače 1945. Blažeković je izdao naredbu da „ovogodišnje ratno dosavezno nogometno prvenstvo ima u najkraćem roku započeti i na najkraći i najjednostavniji način se odigrati.“

Slavko Prevendar ponovno postaje predsjednik Građanskog, a i drugi povjerenici vraćaju se u svoje klubove.

Krajem veljače Građanski je odigrao svoju prvu utakmicu u proljeće. U novinama piše: „Građanski je počeo s prvim vježbama, a tajnik Petermanec kaže: „Igralište još nismo mogli sasvim urediti, ali se nadamo da ćemo ubrzo. Htjeli smo i ove godine prirediti u Zagrebu nekoliko međunarodnih utakmica. Pregovarali smo s Spartom i Slavijom iz Praga, ali ratne prilike to onemogućuju. Novih igrača nemamo, jer je naš cilj, da sami odgajamo svoje vlastite igrače.“

U proljeće 1945., iako je rat došao na sam prag Zagreba, u tih još slobodnih stotinjak četvornih kilometara odvijala se intenzivna sportska djelatnost. I to u nekoliko sportskih grana: nogometu, rukometu, kuglanju, atletici i stolnom tenisu.

U ožujku nogometaši su odigrali utakmice u korist ‘Pomoći’, pomirbenu utakmicu s HAŠK-om (3:1) i održao se sastanak u klubu koji je formirao „Odbor za izgradnju veleborilišta 1.HGŠK.“ Te je ubrzo uslijedio poziv u novinama za upis dionica za izgradnju veleborilišta.

U travnju, na proslavi 4. godine uspostave NDH odigrana je prijateljska utakmica Građanski – HAŠK (2:2). Kasnije su Građanski i Concordija sudjelovali na velikoj vojno-sportskoj priredbi.

Iako su prilike zbog ratnog stanja bile teške i mnogi klubovi, posebice oni iz unutrašnjosti, prestali djelovati, a neki tek privremeno, pa su igrane samo prijateljske utakmice (Dosavezi su bili neaktivni i postojali su samo formalno), krajem travnja odigrano je 1.kolo nogometnog prvenstva ZNP-a!

Berlin je već pao (2. svibnja, op.a.) a u Zagrebu se još uvijek igrao nogomet! 2.kolo igrano je 5. i 6. svibnja. Ujutro 8. svibnja 1945. u Zagreb su stigli partizani. Svi prijeratni nazivi sportskih organizacija su promijenjeni.

dinamo
Načini upravljanja i oblici aktivnosti u sportu dvaju ideološki posve dijametralnih uređenja bili su u suštini posve identični. Bila je to u detalje programirana djelatnost, u cilju afirmacije političkog uređenja. Ta orvelovska uputstva prikrivana su tobožnjom brigom za bolji i sretniji život radnih ljudi.

Međutim čini se da su sportaši i iskreni kibici u svim političkim sistemima strastveno uživali u igri.



Izvor: Otporaš

Bobani
02-03-2016, 23:31
Poglavnikovo pismo Mili Budaku: Brate, spasi ži... 2016

Pročitajte više na http://kamenjar.com/kategorija/izotporasevetorbe/, Kamenjar

Bobani
02-03-2016, 23:35
POGLAVNIKOVO PISMO KILI BUDAKU: BRATE SPASI ŽIDOVE!

Kliknite na priloženi link. Tu ćete naći Poglavnikovo pismo dru. Mili Budaku. Otporaš.

Poglavnikovo pismo Mili Budaku: Brate, spasi ži... 2016

Pročitajte više na http://kamenjar.com/kategorija/izotporasevetorbe/, Kamenjar

Bobani
04-03-2016, 15:16
KAKO I ZAŠTO JE DOŠLO DO SABIRNOG RADNOG LOGORA "JASENOVAC"

(Iz knjige Marijane Cota Slučaj Šakić: dezinformiranost ili zlonamjernost)

Postanak Logora Jasenovac

Dana 23. kolovoza 1941. u hrvatskom dnevnom listu Hrvatski Narod objavljen je priobćaj o skorom početku velikih javnih radova, među kojima je i isušivanje Lonjskog polja. Navedeno je da su već izgrađeni objekti u koje će se smjestiti radnike, te da će se odmah početi s radovima na proširivanju, pročišćavanju i produbljivanju korita riječica Veliki Strug, Trebež i Lonja, te na izgradnji sabirnog- odvodnog kanala uz istovremeno podizanje velikog obrambenog nasipa prema riječici Trebež. Uz to najavljeno je i jačanje nasipa uz Savu i Veliki Strug.

Pošto je za ove radove bilo potrebno mnogo radne snage, koje u to vrijeme nije bilo na raspolaganju, jer je dosta ljudi bilo u vojsci, a još više u raznim pripremnim postrojbama, te nešto i na radu u Njemačkoj, bilo je odlučeno da bi radove izvodili osuđenici iz državne kaznionice Stara Gradiška. (Te iste radove u istim i gorim uvjetima izvodili su i zatvorenici , uglavnom politički, i za vrijeme komunističke Jugoslavije. Mo.)

Zbog udaljenosti gradilišta od kaznionice Stara Gradiška bilo je izgrađeno novo naselje za osuđenike. Iskoristivši staru ciglanu u blizini sela Jasenovac i još neke obrtničke objekte, koji su tu od ranije postojali, na površini od 12 hektara izgrađen je 1941. niz baraka, koje su služile za smještaj zatvorenika. Tako stvoreni prostor nosio je naziv Radni i popravni logor Jasenovac.

Već 1941. došlo je do četničke i boljševičke pobune protiv državne vlasti i poredka, te je bilo potrebno i te prostore osigurati od vanjskih možebitnih napada i unutarnjih mogućih pobuna i bijegova. Kako za to nisu bili dovoljni dotadašnji obrambeni mehanizmi države, uznički stražari, policija i oružništvo, osnovan je Odbrambeni Zdrug Jasenovac, kao posebna vojno-redarstvena postrojba u nadležnosti Ravnateljstva za javni red i sigurnost Ministarstva unutarnjih poslova NDH. Ta se nova postrojba sastojala od dva strogo odvojena dijela, čije su nadležnosti bile potpuno odvojene. Bile su to: postrojbe koje su pored administrativnih poslova obavljale i neposredno osiguranje zatvoreničkih objekata Stare Gradiške i novo nastalog Jasenovca, te postrojbe koje su vojno osiguravale širi prostor, od područja Dubice do Novske, Okučana i Stare Gradiške.

Kako su četničke bande, a poslije i ilegalni komunisti, bili aktivni na ilegalnom radu ugrožavanja javnog reda i mira, te su djelovali protiv ustavnoga poretka NDH, mnogi od njih bili su uhićivani, te su nakon sudske odluke i na osnovu Zakonske odredbe od 25. studenog 1941., o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore, bili upućivani na izdržavanje određene kazne. Izjave svjedoka, npr. u slučaju Šakić, upravo potvrđuju tu istinu, jer svi svjedoci u svojim izjavama navode da su bili članovi ili da su pomagali komuniste i partizane, što znači da su bili neprijatelji tadašnje Hrvatske Države. Kao i u svakoj drugoj državi u svijetu, kako prije tako i danas, mora se odgovarati za postupke kojima se ugrožava sigurnost i poredak jedne države, a takvi se postupci posebno strogo kažnjavaju u vremenu kad je država u ratu, kao što je tada bila NDH.

Kako u Radnome i popravnom logoru Jasenovac više nisu bili samo osuđenici sitnog kriminala, nego i aktivisti ilegalnih i terorističkih skupina koje su ugrožavale red i mir u NDH, logor je odlukom RAVSIGUR-a preimenovan u Sabirni i Radni Logor Jasenovac (Sabirni Logor br.III). Dolaskom novih zatvorenika došlo je i do potrebe proširenja logora. Proširivali su se i obrtnički pogoni, koji su zapravo bili intenzivni industrijski pogoni. U sastavu tih pogona bile su: ciglana, kožara, rafinerija, pilana, električna centrala te lančara. Osim tih industrijskih pogona bilo je tu i mnoštvo drugih zanatskih pogona: stolarija, krojačnica, kovačnica, postolarija, bravarija, strojobravarija, limarija, precizna mehanika, automehanika, kolarija, ugljenara, krečana, alatnica, krpara, tokarija, puškara, montaža, remenarija, drvara, keramika i sl. K tome postojao je i dio zvani Ekonomija, u čijem su sastavu bili: mesnica, hladnjača, pekara, pčelarnik, vrtlarija, štale, svinjci i konjušnica. (Tko želi detaljnije saznati svih vrsta djelatnosti u Radnom Logoru Jasenovac, potrebo bi bilo potražiti i pročitati 15/16 nastavaka "PRIGODOM SMRTI VLADKA MAČEKA" u novini OBRANA iz godine 1965/66. Tu generala Drinjanin, uz opisivanje svojih uspomena sa drom. Vladkom Mačekom, opisuje razne djelatnosti kao i potrebe u Sabirnom Logoru Jasenovac. Mo. Otporaš.) U svim tim radionicama samo su glavni majstori bili vanjsko osoblje, unutarnja samouprava je bila u rukama osuđenika u cijelosti. Jednako je tako i u stambenom dijelu tog novoizgrađenog naselja uprava bila isključivo u rukama osuđenika.

Zatočenička unutarnja samouprava sastojala se od logoraša koji su upravljali ishranom, nastambom, slobodnim aktivnostima, primanjem paketa i pošte, redom i čistoćom itd. Unutarnja samouprava sama je organizirala i raspoređivala poslove i radnike. Zatočenička je unutarnja uprava također sama priređivala i dijelila hranu, te pregledavala i dijelila pakete koje su zatočenicima slali: Crveni križ, Židovska općina, obitelji i rodbina. Ako među zatočenicima nije bilo potrebnih stručnjaka, radne službe su uzimale civilne namještenike koji su dobijali stanove u mjestu Jasenovac, kamo su dovodili i svoje obitelji. To je isto vrijedilo i za zatočenike - slobodnjake koji su radili u logoru a spavali van logora. Zatočenici, čija je stručna pomoć bila logoru potrebna i nakon isteka njihove kazne, bili su, ukoliko su to sami htjeli, preseljavani u samo mjesto Jasenovac, te više nisu bili zatvorenici nego slobodnjaci koji su samo dolazili u logor na posao.

Upravi radne službe bilo je u interesu da sva postrojenja normalno rade, da se proizvodnja odvija bez ikakvih zastoja, a to se moglo postići prvenstveno dobro ishranjenom i odmornom radnom snagom, pa su oni koji su radili teže ili posebne poslove dobivali dopunske obroke, a hrana se je općenito dopunjavala i plodovima s obližnjih poljoprivrednih imanja na kojima su radili zatočenici odjela ekonomije.

Cjelokupno unutarnje poslovanje logora vodili su zatočenici. Administraciju i upravu vodili su ustaški časnici, koji su strogo morali poštovati zakon i pravila. Uprava logora bila je podređena upravi Ustaške nadzorne službe u Zagrebu koja je donosila važnije odluke. Zatočenicima su prigodom puštanja iz logora, vraćane sve stvari koje su im bile oduzimane pri ulasku u log or.

Inače, u NDH nikada nije postojao „logor smrti“ pa to nije bio ni Jasenovac, kako se to pokušava tumačiti unutar jugoslavenskoga mita o „genocidnosti“ Hrvata. Jasenovac je bio Radni i Sabirni Logor u kojem se intenzivno proizvodilo kako za civilne tako i vojne potrebe NDH. To je ta istina s kojom se ne mogu pomiriti komunisti i antifašisti.

Čak i kad se uzme u obzir: trajanje rata, postojanje raznih bolesti i epidemija koje prate svaki rat, te prirodne smrti, nesretne slučajeve na radovima i pogubljenja za osvetu koja su tada bila u skladu s postojećim ratnim zakonima, proizlazi da u Sabirnom i Radnom Logoru Jasenovac nije bilo, niti je moglo biti niti izdaleka onoliko žrtava koliko mu se lažno pripisuje. …(Sveukupne žrtve uzrokovane raznim bolestima, nasilnim činima nisu prešle dvije tisuće (2000) žrtava. Pregledajte, pročitajte knjigu Ilije Brabarića "NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA, BILO JE PRAVO IME", Split 2010., pa se sami uvjerite. Ilija Brabarić je Hercegovački Hrvat, rođen 1922. godine i još je živ i živi u San Paolu, Brazil. On je pristupio kao dobrovoljac HOS-ama 1942. godine i bio dodjeljen Sabirnom Logoru Jasenovac kao zapisničar svih mogućih dogodovština, ulaza i izlaza svih logoraša. Mo. Otporaš.)

Bobani
07-03-2016, 21:00
Jezgra hrvatstva je u Hrvatskoj, a korijeni su u hrvatskoj političkoj emigraciji.


JEZGRA HRVATSTVA JE U HRVATSKOJ, A KORIJENI SU ...
kamenjar.com › Iz Otporaševe torbe

Aug 10, 2014 - JEZGRA HRVATSTVA JE U HRVATSKOJ, A KORIJENI SU U HRVATSKOJ POLITIČKOJ EMIGRACIJI


JEZGRA HRVATSTVA JE U HRVATSKOJ, A KORIJENI SU U HRVATSKOJ POLITIČKOJ EMIGRACIJI.
mile boban i tudjman franjo


http://vladimir-lusic-mojj-curve.blog.hr/2016/03/1632007908/soa-nije-bila-nadlezna-za-pracenje-mamica.html
SOA NIJE BILA NADLEŽNA ZA PRAĆENJE MAMIĆA!? - VLADO'S J-CURVE - Blog.hr
vladimir-lusic-mojj-curve.blog.hr
SOA NIJE BILA NADLEŽNA ZA PRAĆENJE MAMIĆA!?,vladimir-lusic-mojj-curve.blog.hr



Lijepi pozdrav, gosp. Otporaš.

Vlado Lušić

Bobani
11-03-2016, 02:53
NA VIDJELO DOLAZE NOVE TITOVE PORODIČNE AFERE - Iz NOVE HRVATSKE 1980. br. 5

Ja sam prije neko vrijeme prepisao iz novine NOVA HRVATSKA, br. 5 1980., strana 10, koja je izlazila u Londonu a koju je uređivao Jakša Kušan, članak talijanskih novinara novine "L' Occhio" od 12 veljače 1980. i stavio na internet. Prošle godine mi se javio jedan čovjek iz Hrvatske i tražio od mene da mu skaniram taj članak iz Nove Hrvatske, jer, kako kaže da je on unuk Olge Karaule. Rado sam udovoljio njegovj želji i poslao mu skeniranu sliklu. mako on nije mogao jasno razabrati skenirani članak, zamolio me je da to prepišem i e-mail poštom pošalje, što sam opet rado učinio. kada je unuk Olge Karaule proučio članak talijanskih novinara, meni je odgovrio u šesnaest (16) točaka njegovu verziju istine između njegove bake Olge Karaule, čije je djevojačko ime bilo Olga Horvat, a udala se za Franju Karaulu (iz Livna) 1928. godine. Nije mi namjera proturiječiti ovih 16 točaka gosp. Željka Karaule, jer to nije moj posao. To će biti posao budućih povijestničara koji se budu bavili ovom temom. Sve što ovdje želim reći je to da malo izgleda smiješno i čudno da je jedina jedna djevojčica od nekih 9/11 godina iz tog mjesta je imala priliku kroz sve te godine, pa sve do njegove smrti, biti i pismenoj i usmenoj vezi sa Titom, pa čak i njegovim najbližim suradnicima koji su njegovu biografiju pisali.

Ja sam gospodinu Karauli odgovrio na ovih 16 točaka, pa kada to pronađem, stavit ću ovdje kao jedan javni (a ne tajni) povijestni dokumenat. Izvolite pročitati ovih 16 točaka i prijepis članka talijanskih novinara iz novine NOVA HRVATSKA. Prilažem ovdje link o tome članku kojeg možete naći na portalima Hrvatsko Obranbeno Štivo i Hrvatska Građanska Akcija. Otporaš.


bravar-je-voleo-decu-od-12-godina


From: Annie Boban <froate@hotmail.com>
Sent: Saturday, June 13, 2015 3:54 PM
To: Željko Karaula; Annie Boban
Subject: NA VIDJELO DOLAZE NOVE TITOVE PORODIČNE AFERE

Bog! poštovani i dragi gospodine Karaula,

Tako me veseli i drago mi je da ste mi tako lijepo pojasnili neke nepoznate stvari. Od srca Vam hvala. A za sve ostalo, koliko iztinito ili ne bilo, stvar će biti do povijestničara da kažu konačni pravorijek. Meni je osobno drago sve čitati, a vejrujem u ono što ja hoću, a često ne vjerujem ni vlastitom ćaći, kako bi se to kod nas na selu reklo.

Nadam se i čvrsto vjerujem da Vam nisam podigao "tlak" što sam Vam dostavio one stvari za koje niste znali a sada znate. Nije loše pročitati i druge izvore.

Iskreni pozdravi.

Bog! Mile Boban, Otporaš.

Date: Sat, 13 Jun 2015 17:25:06 +0200
Subject: Re: NA VIDJELO DOLAZE NOVE TITOVE PORODIČNE AFERE
From: karaula1989@gmail.com
To: froate@hotmail.com

Dragi g. Boban,

hvala na prepisanom.

U tekstu ima dosta faktografskih grešaka, talijanski novinari su bili stranci čak i poznate detalje iz Titove biografije oni pogrešno pišu. To su po svemu senzacionalističke novine onoga vremena, kakvih u Jugoslaviji tada nije bilo i takvo novinarstvo je bilo tada u Jugi nepoznato.

1. Kako prva žena kada se Tito 1918. u Omsku oženio Pelagijom Belousovom?

2. Novinari očito izmišljaju "da se radi o ženi o kojoj se ne smije izustiti ni jedna riječ" jer je Olga od 1952. davala u niz navrata razne intervjue o Titovom životu u Velikom Trojstvu te je i Vladimir Dedijer (Titov biograf) u Prilozima za Titovu biografiju objavio njena pisma u kojima se to isto opisuje.

3. Tito je 1973. posjetio grob svoje djece u Velikom Trojstvu.

4. Hinko i Žarko nisu bili blizanci - Hinko je rođen 17. 11. 1922. i umro nakon 8 dana. Žarko je rođen tek 4. 2. 1924.

5. Ovo o bijegu kroz prozor je također netočno jer tada Žarko nije ni rođen. Broz je uhićen tek u ožujku 1925. i tjedan dana zadržan u zatvoru zbog govora na pokopu jednog komuniste.

6. Žarko nikada nije dat Titovom bratu Martinu već je obitelj poslije Velikog Trojstva otišla u Kraljevicu (brodogradilište) gdje se Tito zaposlio, Žarko i Pelagia su kraće vrijeme bili u Zagrebu kod Titovog prijatelja Mavraka dok nije nađen smještaj za obitelj, da bi zatim otišli u Kraljevicu.

7. Pelagija je napustija Jugoslaviju 1929. i više se nikada nije vratila. Znači nije mogla biti u Velikom Trojstvu 1935.

8. Olga i Tito nikada nisu živjeli zajedno, već je on živio u V. Trojstvu u milinu sa svojom suprugom Pelagijom.

9. Dakle Olga rođ. Horvat oženila se 1928. za učitelja Franju Karaulu (iz Livna - selo Čelebić) te od tada se preziva Karaula. Dakle sve do 1928. ona se zapravo preziva Horvat.

10. Nije bila učiteljica dječjeg vrtića već je bila učiteljica u osnovnoj školi za djecu do 5. razreda.

11. Ovo oko života u Bjelovaru i udovištva je posve pogrešno. Tada ona živi već 20 godina u Bjelovaru, a udovica je već tada (1980.) 13 godina.

12. Baka nikada nije imala toliko novaca kao umirovljenica da bi svake godine davala takav iznos grobaru.

13. Lobor je malo mjesto u Hrvatskom zagorju dosta udaljeno od Velikog Trojstva (pogledajte na karti).

14. Olga govori 1980. o Titu - normalno on se tada u Velikom Trojstvu tako nije zvao - već su ga zvali Joža - po Josip.

15. Ovdje griješite o imenu Tito - nije to bila teroristička organizacija, već je Broz imao mnoštvo pseudonima i lažnih imena kao ilegalac KPJ, jedno od čestih pseudonima koji je koristio bio je Tito, koji mu je dao CK KPJ, jer je ime Tito bilo vrlo često u Hrvatskom zagorju gdje je rođen. Ovo je naknadna izmišljotina u političke svrhe kada je zbilja vladala pometnja u vezi stvarnog Brozovog identiteta.

16. Kao što vidite Olga je novinarske tvrdnje nazvala besmisilcama, što sigurno i jesu, jer bi obitelj ipak nešto znala po tom pitanju. Senzacionalističke novine željne prodaje, a što možete.

ONO ISPOD SLIKE. Dakle Olga nije rekla o nikakvoj vezi s Titom tada, a Broz je rođen 1892. dakle on je u Trojstvu imao od 29-do 33 godine (1921-1925).

Mislim da u konačnici tu nema istine ni materijala. Naravno, to je izašlo u novinama, to je javno dobro i može se plasirati kao još jedan detalj u moru nedokumentirane literature o Titu i njegovim ženama i ljubavnicama koji su se pojavili nakon 1990. godine. Vidi npr. samo Filip Radulović, Ljubavi Josipa Broza, 1990.

Najbolje vam je o tom razdoblju Titovog boravka u V. Trojstvu pisla Stanislava Koprivica-Oštrić u knjizi "Tito u Bjelovaru", 1978. jer su tu svi podaci potkrepljeni dokumentima i preslikama tih dokumenata.


Eto toliko, pozdrav dr. sc. Željko Karaula

xxxxx

Dana 13. lipnja 2015. u 15:47 Annie Boban <froate@hotmail.com> je napisao/la:

Bog! poštovani gosp. Željko Karaula,

Kako biste mogli imati cijeloviti opis iz novine "Nova Hrvatska", prepisujem od slova do slova te Vam putem Vaše e-mail adrese dostavljam cijeli tekst. Ja ću kasnije, ako se potreba ukaže, za hrvatsko općinstvo ovo staviti na internet kako bi se i drugi Hrvati upoznali s ovim Titovim "ljubavnim pustolovinama", tim više da ovo nije nikakova tajna, jer je već u novinama izišla u javnost prije 35 godina.

S iskrenim izrazima poštovanja primite moje pozdrave.
Bog! Mile Boban, Otporaš.

Prijepis iz nopvine NOVA HRVATSKA, br. 5 1980., st. 10

NA VIDJELO DOLAZE NOVE TITOVE PORODIČNE AFERE

Priča o Titovoj ljubavnici, koja je rodila njegovo dijete kad je imala samo 12 godina.

"Demitologizacija" - ta nezgrapna riječ za još nezgodniju proceduru iznošenja istine o svjetskim diktatorima, proširila se svijetom pedesetih godina. Prvi put primjenjena je kao opis iznošenja djelomične istine o Staljinu poslije njegove smrti. Čekalo se i na Maovu smrt da bi se počelo s njegovim demilogiziranjem. No, slučaj jednonogog maršala toliko je golicav da svjetsko novinstvo ne može više ni dočekati JBT-ovu kliničku smrt da bi započelo s pričama, koje su za njegova života strožije čuvane od zlata u Fort Knoxu.

Ugodno je zato priopćiti, da se u susjednoj Italiji, čiji tisak redovito slijedi onaj beogradski, našao list koji je na svoju ruku i uz veliku opasnost pošao suprotnim stazama, još prije nego što su jugoslavenskog diktatora položili medju štafetne palice u "Muzeju 25. maja".

To je "L'Occhio", neka vrst "revolverbata" iz ergele "Gruppo Rizzoli", koja u Milanu izdaje i najozbiljniji talijanski dnevnik "Corriere della sera". Cilj je bio jasan: Ono što još ne smije reći ozbiljan "Corriere", to ipak smije, i želi, jedan "L'Occhio", kojemu je i te kako stalo do velikih senzacija.

"L'Occhio" je 12. veljače na preko dvije stranice objavio senzacionalnu reportažu pod naslovom "Olga, tajna Titova života". Reporteri ovoga lista pronašli su u Bjelovaru prvu Titovu "ženu", o kojoj se u Jugoslaviji ne smije javno izustiti ni jedna riječ. Ne samo to. Sada doznajemo da Titov sin Žarko, onaj koji se ovih dana pojavljivao na slikama uz Titovo bolesničko uzglavlje, nije dijete njegove "službeno" prve žene, Ruskinje Pelagije Denisove Bjelorusove, nego Olge Karaula, koja je Titu, uz Žarka, poklonila još dvoje djece. (Dakle, kako je talijanska novina donijela a talijanski novinari napisali, Olga Karaula je imala trope djece sa tim josipom Brozom, kasnije tituliran konspirativnim imenom Tito, mo. Otporaš.)

Olga Karaula, rekosmo, živi u Bjelovaru. Ima 71 godinu. U ono daleko doba kada je Titu počela radjati djecu (Zlaticu - 1921.), imala je samo 12 godina. Nikakvo čudo da se tako nešto ne smije pričati u Titovom carstvu.

Istina o tome izletila je najprije iz usta čuvara groblja u Velikom Trojstvu, gdje se još i danas nalazi nadgrobni spomenik Titove dvije djece koja su umrla u djetinstvu. Na pitanje talijanskih novinara da ih odvede do Titove djece, čuvar groblja, Vinko Rebić, pokazao im je spomenik, okićen svježim cvijećem, na kojem stoji natpis: "Ovdje počivaju u Božijem miru Zlatica Broz, stara dvije godine, i njezin brat Hinko star osam dana. Neka mir i pokoj vladaju nad njima. Ožalošćeni roditelji."

Na pitanje novinara tko je majka Zlatice i Hinka, čuvar groblja se prepao i počeo mucati: "Ne sjećam se dobro, tada sam bio malo dijete. Čuo sam samo glasine. No, mogu Vas otpratiti do svojeg starog prijatelja, (Sada ću ovdje staviti kosim slovima i pomastiti šta piše iznad slike/spomenika djecu u groblju Veliko Trojstvo: ("Godine 1974. Tito je s Jovankom obišao grob svoje djece. Tvrdilo se da je njihova majka Pelagija Bjelorusova...Lijevo: Titovoj djeci podignut je nadgrobni spomenik s križem...") koji ima 82 godine, i koji je s Titom radio u Mlinu, kad je ovaj došao u Veliko Trojstvo izmedju 1920-1925."

"Stari prijatelj", Marko Spoljarić, bio je takodjer sumnjičav prema talijanskim novinarima, ali im je ipak dao dosta podataka: "Titu su se žene uvijek neobično svidjale. I ovdje u našem mjestu zavrtio je glavom nekolicini, ali se je posebno vezao za jednu, za onu, koja mu je dala troje djece: Zlaticu, Hinka i Žarka. Bila je lijepa djevojka, crnka s neobično crnim očima. Bila je nevjerojatno mlada. Ostala je odmah noseća, i 1921. rodila je malu Zlaticu, koja je umrla nakon 17 mjeseci. Pri kraju 1922. rodili su se blizanci, Hinko i Žarko. Prvi je umro osam dana nakon rodjenja, a drugi je preživio. Kad je Tito u ljetu 1923. morao bježati kroz prozor mlina da ga ne uhite, vratio se kriomice nekoliko dana kasnije i uzeo sa sobom Žarka. kasnije sam doznao da ga je dao na čuvanje bratu Martinu, koji je radio kao željezničar u jednom mjestu na granici izmedju Austrije i Madžarske.

Razgovor novinara s Olgom Karaulom

O Titu nisam više čuo. Vidio sam ga tek 1974. kada je došao u naše selo s Jovankom i pošao (prvi put poslije 1923.) na grob svoje djece. Vidio sam Žarka jednom, prije nekih pet-šest godina. I on je došao posjetiti grob svojeg brata i sestre. kakva je, eto, sudbina...Ja sam cijepao drva, a Tito je bacao cjepanice u parni kotao mlina..."

Na pitanje, kako se zvala Titova žena, i je li se stvarno s njom oženio, Marko odgovara: "Ženidba ili ne, živjeli su zajedno. Nisam siguran jesu li Olga i on sklopili službeni brak. No sada je dosta. Neću da otkrivam imena. Predsjedniku nije drago da se o tome priča...Ovamo u Veliko Trojstvo došao je s ruskom ženom i otišao je 1935..."

Tko je Olga? Novinari su pošli župniku. Ali se ovaj ispričao: "Oprostite, ja tada nisam bio ni rodjen, a ovdje nisu sačuvane sve matice rodjenih i krštenih. Znate, u Jugoslaviji se od 1920. koješta toga dogodilo. Po srijedi je i jedan veliki svjetski rat. Oprostite mi, oprostite..."

Nije preostalo drugo, nego da se novinari opet vrate čuvaru groblja. Tu su u razgovoru s njim i njegovom ženom načuli ime Olga Karaula, Bila je učiteljica dječjeg vrtića, a 1928. udala se za jednog učitelja iz Bosne...(Ovdje sam zbunjen., gosp. Karaula. Vi kažete da je Vaša baka bila djevojačkog prezimena Horvat, a u cijelom tekstu se ovdje govori o gospodjici Olgi Karauli. Želio bih, ako je ikako moguće, da mi dostavite sve što znate u svezi svih spomenutih tema u ovom tekstu. Mo. Hvala. Mile boban, Otporaš.) Već petnaest godina živi u Bjelovaru, od prije tri godine kao udovica: "Olga se brine za grob Titove djece otkako je on pobjegao iz Velikog Trojstva 1923", nastavio je čuvar Vinko Rebić. "Dolazi na grob svake sedmice i svake mi godine daje 10.000 dinara da bi grob čuvao u redu."

Tajna je otkrivena. Kada su se novinari suočili s Olgom u Bjelovaru, ispočetka je bila razgovorljiva, jer nije znala koliko su istine načuli. Pohvalila se je da je u mladosti bila vrlo lijepa, pokazala im je čak jednu fotografiju kad je imala 14 godina, i to uz riječi: "Tita sam upoznala pri kraju 1920. u Velikom Trojstvu, gdje sam se rodila (Vi mi pišete da je Vaša baka rođena u Hrvatskom Zagorju. Ja ne znam koliko je udaljeno mjesto LOBOR gdje se je Vaša baka rodila od Velikog Trojstva, pa bih vas zamolio da mi malo pojasnite i tu udaljenost. Mo. Hvala. Mile Boban, Otporaš.) Tada sam imala tek 11 godina, (Olga Horvat je rođena 1909, godine, dakle bilo joj je samo 11 godina kada ju je ulovio kao ribar ribu na udicu, mo. Otporaš.) ali sam već bila prava djevojka, s crnom dugom kosom kao što možete vidjeti i na ovoj fotografiji...Tito me je odmah fascinirao..." (Sada se postavlja jedno pitanje: kada i koje godine je Tito dobio konspirativno ime Tito. Negdje sam čitao, ne sjećam se više gdje, da je on to konspirativno ime dobio u Moskvi, direktno od Staljina, a inicijali su značili: "T"ajna, "I"nternacionalna, "T"eroristička, "O"rganizacija. Olga Karaula ovdje govori: "...pri kraju 1920. u Velikom Trojstvu...". Mo. Mile.)

Kad su ju pitali je li ona prva Titova, tajna žena, Olga je odgovorila: "Tko Vam je to rekao? To su laži..."

- Je li onda Pelagija majka one djece?

- "Ne mogu Vam ništa reći. Kakve su to priče?"

To je priča jedne žene koja se od 1923. brine za grob dvoje djece za koju kaže da nisu njezina! (Nadati se je da će doći vrijeme, i to ubrzo, kada će se iz povijestnih pobuda pokrenuti jedna ozbiljna DNA analiza povezanosti ove djece u pitanju sa osobom više poznate imenom Tito nego svojim pravim obiteljskim imenom. Mo. Mile.)

- "To što govorite nema smisla. Ja sam voljela onu djecu..."

- Kao majka?

- "Da, kao majka. Ali to ne znači ništa!"

- Budite iskrena. Jeste li bila samo Titiva ljubavnica ili i njegova žena? Kada ste ostala noseća, imali ste samo nešto više od 11 godina pa je u selu pukao škandal. Zato je Tito htio da se Vaša udaja za njega poništi. S time je na neki način zanijekao i Vas...

"To što pričate, potpuna je besmislica. (Ali ovdje Olga Karaula nije rekla da je "to potpuna laž". Olga je koristila blažu riječ "besmislica" a nama svima ostavila je za nagađati sve ostalo i tražiti istinu...Mo. Mile.) Predsjednik i ja se dopisujemo. Poslala sam mu i sada dobre želje za ozdravljenje. No, jeste li Vi pitali zagrebačku policiju za dozvolu da idete naokolo i postavljate ovakva pitanja? Znate li Vi da bez njihove dozvole ne biste se smjeli ni pojaviti u mojoj kući?...Prestanite! Napolje! Ili hoćete da pozovem policiju? Budite sigurni da ću im reći ono što radite. I onda..."

I onda su se pametni novinari, nakon što su prije toga dobili čak neke fotografije Titovih pisama Olgi, autom lijepo pobjegli natrag u Italiju. Ne preko Trsta, jer su se bojali da će ih tamo Udba vjerojatno čekati, nego preko Austrije.

I tako je "tajna" Titove prve žene, koja više nije tajna, izbila u javnost. Koliko će još sličnih tajni doći na vidjelo u procesu "demitologizacije" jednog od najvećih i najnemoralnijih tirana moderne svjetske povijesti? M.L. (Ovi inicijali M.L. su talijanskog novinara, mo. Otporaš.)



Poštovani i dragi gospodine Željko Karaula prepisao sam doslovno cijeli tekst iz Nove Hrvatske. Ovdje u tekstu piše da je članak u talijanskoj novini "LOcchio" od 12 veljače 1980. godine izišao na preko dvije stranice. Za zadovoljiti Istinu, svakako bi trebalo potražiti tu novinu i pronaći sve ono što su ti talijanski novinari tada pisali. Nadam se da ćete biti zadovoljno s ovim što Vam prilažem.

Primite moje iskrene pozdrave.

Bog Mile Boban, Otporaš.

xxxxx

Date: Sat, 13 Jun 2015 04:31:40 +0200
Subject: Re: PoZDrav iz Tekxas-a Željki Karauli - DSCN6957.JPG
From: karaula1980@gmail.com
To: froate@hotmail.com

Dragi g. Boban,

na žalost ništa ne mogu da vidim. Kada povećam sve se zamuti.

ŽELJKO

xxx

Dana 13. lipnja 2015. u 04:22 Annie Boban <froate@hotmail.com> je napisao/la:
Bog! poštovani i dragi prijatelju Željko Karaula,

Udoljavam Vašoj želji te Vam šaljem kopiju članka iz Nove hrvatske. Ne znam dali ćete uspijeti s povećalom odgonetnuti ovaj Nove Hrvatske opis. Ako slučajno bude nejasnoća, molim vas samo mi javite te ću to vrlo rado prepisati od slova do slova i poslati Vam.

I mene veseli da je ta slučajnost ili tajnastvenost povezana s Vama i Vašom obitelji ili obiteljskim potomkom. Dolje donja slika je grbnica u Velikom Trojstvu kojeg je u to vrijeme, dakle kada su talijanski novinari to obilazili i slikali, uzdržavao Vinko Rebić i koji je mnoge priče ispričao, vezane uz Tita i Olgu Karaula i koji je, mišljenja sam, talijanskim novinarima rekao za Olgu Karaulu gdje živi ili slično. Ta grobnioca u Velikom Trojstvu je tada - godine 1980 - još uvijek tu bila s natpisom: "Ovdje počivaju u Božijem miru Zlatica Broz, stara dvije godine, i njezin brat Hinko star osam dana. Neka mir i pokoj vladaju nad njima. Ožalošćeni roditeljiu."

Poštovani gospodine i dragi prijatelju Željko Karaula ovo bi se trebalo do temelja obraditi i s istinom izići na ČISTAC. To toliko o ovom predmetu za sada.

Bog! Iskreni poZDravi. Mile Boban.

Bobani
12-03-2016, 11:09
©Hrvatsko Obrambeno Štivo ©HRVATSKO OBRAMBENO ŠTIVO

12. Ožujak 2016 in Hrvatska // Razgovor s Hrvaticom iz Sarajeva!
Početna » Hrvatska » Razgovor s Hrvaticom iz Sarajeva!
Razgovor s Hrvaticom iz Sarajeva!
Posted on 12. Ožujak 2016 // 0 Comments


Muslimanka iz Sarajeva posjetila je svoga brata u Njemačkoj. Donijela mu dašak domovine, nade, ali i srdžbe. Preko noći našla se u drugom svijetu, u kojem se ne govori stalno samo o Titovoj smrti, Rusima partizanima…Ostali su strah i nepovjerenje. Žena, koja nije političarka, žena koja je u Njemačkoj “vani”, a ne u Sarajevu “kod kuće”. Razgovarali smo pijući “pravu tursku”, bez papira, olovke, magnetofona. Počelo je kao uvijek kad se sretnu oni od “dolje” i oni iz inozemstva: (Ova riječ “inozemstva” se misli na hrvatsku političku emigraciju protiv koje je režimski jugoslavenski i udbaški sistem sustavno pisao sve najgore, i tako ulijevao strah i trepet u kosti onima koji bi došli posjetiti svojtu u Njemačku i drugdje. Meni se moj rođeni rodijak J.G: kojeg sam s ” Jerkom Boban, Kukićem” iz Pariza došao posjetiti u kolovozu 1964. godine, nije htio ni otkriti, jer je spavao, kada sam ga došao posjetiti u Pforzheim. Toliki je strah u njegove kosti Mostarska Udba ulila, da mi je ispod ogrtača rekao doslovno: Oprosti rodijače, ti si politički emigrant a ja sam “pasošar” na privremenom radu, pa kada se na jesen vratim kući, ne želim da me Mostarska Udba uhapsi i “pasoš” mi zbog tebe oduzmu, tako da opet iduće godine ne mogu ovdje doći i malo novca zaraditi.”, mo. Otporaš.)



– Kako je dolje?

– Deveri se, deveri…

– Mislim sada, kad Tito odlazi? Poslije hajke na “Preporod”? (Tito je tada bio u bolnici u Ljubljani i neizbježno se je pripremala i očekivala njegova smrt. Tada su bez njega i njegova znajna, ali uvijek u njegovo ime i u ime partije, pokrenuli i osnovali rotacijonu vladi predsjedništva Jugoslavije, tako da svaka od šest republika izabere po tri (3) člana , sveukupno 9 njih, koji će svaki godine jednog od njih izabrati za predsjednika predsjedništva Jugoslavije, što je automatski i vrhovni zapovjednik svih snaga JNA. Zadnji predsjednik predsjedništva Jugoslavije i njenih oružanih snaga, tj. JNA je bio Stjepan Mesić. Sada nam postaje malo jasnije zašto je Stjepan Mesić bio takav kakav je bio: IZDAJICA, LOPOV, LAŽOV, SPLETKAROŠ, drugim rijećima: NITKOV. mo. Otporaš.



– Ljudi se plaše Titove smrti. Ulili su im strah u kosti, da će doći Rusi i da je jedini on koji ih može od njih spasiti.

– A strah od još 41. godine, od četnika, Srba, “čišćenja”?

– U Sarajevu toga ima manje. Stanovništvo je novo. Ali oni u istočnoj Bosni pričaju još i danas što je i kako je bilo: pljačke, klanja, paljenja…

– Sarajevo je bilo poznato kao hrvatski grad.

– Puno se toga izmijenilo. Osjećamo sve više da nas Srbi tjeraju iz grada. Nas je sve manje, a njih sve više. Stariji muslimani ne dopuštaju svojoj djeci da napuste Sarajevo, bez obzira ne kakve teškoće nailazili. Prividno je sve mirno. Susjedi pravoslavci, katolici i muslimani – žive u miru, ali kad je u pitanju posao, zaposlenje, onda je jako važno što ste i tko ste.



– Postoje poduzeća u kojima su od direktora pa do vratara sve samo Srbi. U tom “tko će koga?” i muslimani ne ostaju mirni. Iako u manjoj mjeri, ipak nerijetko nalete na direktora Hadži, sekretaricu Hadži, vratara Hadži…

– Ipak grupiranje?

– Ma jasno!…Ali uz to “tko je što” dolazi još i novac. Tko da deblju kuvertu, taj dobiva zaposlenje.

– Korupcija? Podmićivanje?

– Da, ja imam djecu, pa sam kod kuće, ali poznam djevojke koje su študirale, a kasnije plaćale da bi dobile mjesto kao čistačice.

– Kad vas dolje pitaju za nacionalnost, šta kažete, šta ste? Hrvatica?

– Ni govora. Tu, u Njemačkoj sam Hrvatica, ali u Sarajevu sam muslimanka. Kad bih tamo rekla da sam Hrvatica, rekli bi mi da sam šovinistkinja. Pravoslavci kažu da su Srbi i to je normalno, to nije šovinizam. Samo nama muslimanima ako kažemo da smo Hrvati prišiju table da smo šovinisti.

– Ali ima muslimana koji otvoreno kažu da su Hrvati.

– Takvi su otpisani. Ti nemaju nikave šanse…Vi ne možete vjerovati da danas kod nas, čak i medju muslimanima, nema više povjerenja. Brat ne vjeruje sestri, sestra bratu! Jedni su muslimani, drugi “Muslimani” po nacionalnosti, treći “Muslimani” komunisti…Ludnica! Dođete poznatom, misleći da je musliman, a na zidu mu Titova slika. Jedno govori, drug misli, treće radi. Čula sam na svoje uši kako jedna stara muslimanka govori drugoj:



“Klanjate za Tita? Ma ljudi, za koga se vi to molite? Za nevjernika?” Jedni se primaju za glavu, drugi su zbunjeni, treći šute…Svašta se priča…Čula sam vic: “Danas je Tito ustao na desnu nogu”. (Prije smrti, u Ljubljanskoj bolnici Titi su amputirali lijevu nogu. Zato je taj vic da se je Tito ustao na desnu nogu, mo. Otporaš.)



Zamislite, netko je proširio Bosnom glasine da su muslimani najveća opasnost za katolike! Da se u Bugojnu javno prijetilo katolicima. Čak su i neki katolički svećenici morali u crkvama miriti svoje vjernike, da to nije istina.

– U inozemstvu se pisalo da je pred Titovu smrt u Jugoslaviji nastala panika?

– I je. Narod je navalio na sol, šećer, brašno, čokoladu…Proširila se ratna psihoza. Ako dijete zabunom uzme žlicu meda iz posebne zalihe, majka već viče: “Ostavi to! To je ratna rezerva!” Stanari velikih kuća morali su se javljati svojim pazikućama, a radnici i službenici čuvali su straže po tvornicama i uredima. Na krovu “Špada” gdje je tiskara “Oslobođenja” šetali su se jadnici po krovu sa mitraljezima u rukama. Kao u američkim filmovima.

– Protiv koga, od koga?

– A, to nitko nije znao. Valjda protiv Rusa. Smiješno, sada kad postoje te moderne bombe…Što će japan s puškom?

– I pucali bi?

– Ah, nemojte…Nabili su djevojkama kape na glave, dali mi oružje, a ja znam da nisu u stanju držati u rukama jedan običan prut.

– A što bi bilo kad bi se kao navodni neprijatelji pojavili vlastiti ljudi, braća, Hrvati…Da li bi i onda pucali?

– Mogu vam samo reći to, da danas u Sarajevu nitko ne zna što tko misli. Zato je teško reći tko bi na koga pucao. Nitko se neće prvi usuditi. (Kako danas znamo kako je rat počeo i kako su se stvari odvijale, i tko je bio agresor, treba ga ovdje i spomenuti. Agresor je bila JNA, a JNA je bila u rukama Srba, a Srbi su bili ti koji su od zemalja naroda i narodnosti Jugoslavije htjeli proširiti Veliku Srbiju, mo. Otporaš.)



– Dobro, vi ste muslimanka Hrvatica, i dali ste ikada pomislili da bi se svi trebali javno i bez straha izjašnjavati za onaj narod kojemu pripadate?

– To je jako teško, jer oni koji imaju vlast u rukama znaju da će ovako bolje proći. To su licemjeri…

– Ali oni koji ne misle tako, na primjer Vi?

– Lako je to vama tu govoriti…

Nasmijala se i kao da se time ispričava što je pogodila istinu.



Izvor: Otporaš


Bobani
13-03-2016, 15:19
DESET ZAPOVIJEDI MAJKE HRVATSKE SVIM VJERNIM SINOVIMA I KĆERIMA!
13. Ožujak 2016 // 0 Comments
deset-zapovijedi-majke-hrvatske
VJEKOSLAV KLAIĆ Hrvatska njiva, 1917. I. Govori hrvatski! Bog ti je darovao divni jezik hrvatski, kako ga gotovo više na svijetu nema. On je zvučan i bogat, tako da njime [...]
Ustaška oslobodilačka borba!
12. Ožujak 2016 // 0 Comments
335px-Coat_of_arms_of_the_Independent_State_of_Croatia.s vg
Dok je trajala ustaška oslobodilačka borba, nije bilo potrebno voditi duge teoretske rasprave o ustaškim načelima. Cilj je tada bio jedan, sasvim jasan i točno [...]
Sotonizam u Hrvatskoj!
12. Ožujak 2016 // 0 Comments
hrvatsko-obrambeno-c5a1tivo-1_dvd.original
U pravu je potpuno Stiv Culej. Bare je davao podršku Josipoviću i Račanu, i SDP-u. Zašto? Vrana vrani, šišmiš šišmišu, sokol sa sokolima! Pođimo dalje. [...]
Razgovor s Hrvaticom iz Sarajeva!
12. Ožujak 2016 // 0 Comments
preuzmi (1)
Muslimanka iz Sarajeva posjetila je svoga brata u Njemačkoj. Donijela mu dašak domovine, nade, ali i srdžbe. Preko noći našla se u drugom svijetu, u kojem se ne govori [...]

Bobani
13-03-2016, 19:34
Iz Otporaševe Torbe, piše Zvonimir Došen iz Hamiltona-a, Canada

Sun 3/13/2016 3:55 PM
http://kamenjar.com/dalmatinski-proleteri-1-dio/

DALMATINSKI “PROLETERI” (1. DIO) | Kamenjar
kamenjar.com
Prilikom jedne moje posjete Domovini jedan moj rođak dao mi je knjigu koju je za vrime pretrage našao u raketnoj bazi JNA “Panos” na Velebitu. Naime, odmah na početku agresije na Hrvatsku u jesen 1991., moji rođaci iz Gospića i Lukova Šugarja naoružani većinom lovačkim oružjem uzpeli su se na Velebit i posadi baze, od ...

Bobani
15-03-2016, 00:24
HRVATSKA I USTAŠTVO

Bog! dragi moj Franjo,

Prilažem ti link gdje možeš pronaći mnoge opise koje sam bio stavio na ovu temu "Hravtska i Ustaštvo" na portalu javno.com od početka 2009. pa dak se u travnju 2010. godine forum nije ukinuo. Tu sam imao 168 različitih tema na ovoj stranici. Ima mnogo kometara koji su jako zanimljivi, jer čitatelji su komentirali na moje opise O Poglavniku, Ustašama, ratu NDH itd. Malo prije ovo pronađoh i sjeti se da sam neke stvari tu na ove stranice portala uzdanica forum free bio prenio, ali ne znam točno koliko i koje. Pošto je to u "Arhiva" pregledaj, možda pronađeš nešto za je zanimljivo. Koristi što god je zanimljivo. Sada ću i ja to pregledati, a što me najviše zanima jest nekih 15 ili 16 generala Luburić opisa u nastavcima "Prigodom smrti Vladka Mačeka". Tu ima mnogo stvari o radu na Janka Pusti o kojem je on tu pisao. Također sam tu stavio sve nastavke iz novine Nova Hrvatska iz Londona koju je uređiva Jakša Kušan, a pisao je u tridesetak nastavaka "SAKRIVENA STRANA BUGOJSNSKE AKCIJE". Klikni na priloženi link.
Iskrene pozdrave.

Bog! Mile Boban, Otporaš.

From: Annie Boban <froate@hotmail.com>
Sent: Monday, March 14, 2016 10:10 PM
To: Annie Boban
Subject: Hrvatska i Ustaštvo


Ova stranica "Hrvatska i Ustaštvo" više ne postoji. Ja sam tu stranicu otvorio na bivšem portalu javno.com, koji je ukinut u nju 2010. godine.

HRVATSKA I USTAŠTVO - Forum
uzdanica.forums-free.com/hrvatska-i-ustastvo-t13.html
Translate this page
Oct 18, 2012 - 20 posts - ‎1 author
Prenosim ovdje - a ne po redu kako je bilo pisano u originalu - što sam prije više od tri godine pisao na mojoj osobnoj stranici HRVATSKA I ...

Bobani
15-03-2016, 23:37
KRIŽNI PUT POGLAVNIKA DRA. ANTE PAVELIĆA


Annie Boban <froate@hotmail.com>; Tue 3/15/2016 10:10 PM


Evo link:

http://kamenjar.com/krizni-put-poglavnika-dr-ante-pavelica

.




KRIŽNI PUT POGLAVNIKA DRA. ANTE PAVELIĆA

POGLAVNIKOV ODLAZAK IZ ARGENTINE 1957.

(Donosim ovdje iz Jubilarnog Izdanja "USTAŠA" 1941 - 1971., br. 1 -71, prigodom tridesetgodišnjice Uspostave Nezavisne Države Hrvatske, opis o atentatu na Poglavnika i njegov odlazak iz Argentine za Španjolsku. Opis koliko god je zanimljiv, još više su današnjem hrvatskom naraštaju nepoznati detalji iz ovog opisa. Samo šteta da nema imena autora ovog opisa i imena osoba o kojima se ovdje govori. Nadati se je da će netko popuniti prazninu ovog opisa. M.B.Otporaš.)

KRIŽNI PUT POGLAVNIKA DR. ANTE PAVELIĆA

POGLAVNIK SMETA NEPRIJATELJA

Baš 10 travnja 1957. izabrao je neprijatelj hrvatskog naroda, da kukavički puca u noći, u tami iz busije, u ledja na vladara hrvatskog naroda Dr. Antu Pavelića u Palomaru u blizini njegova stana.

Kada su neprijatelji, srbokomunisti spremali ovaj plan, spremali su ga na jednoj široj osnovi. Predvidjeli su više mogućnosti, kako da se dočepaju onog, koji im najviše smeta. Ako ne uspije jedan plan, uspjeti će drugi. Stavili su u pokret ogromna novčana sredstva. Brojan ljudski aparat, svjestne i nesvjestne agente svoje razgranate uhodarske službe, sa ciljem, da bi djelo zločina bilo izvedeno točno po predvidjenom planu.

Da, izabrali su baš 10 travnja, jer znaju vrlo dobro, kad pucaju u Poglavnika Antu pavelića, pucaju ne samo u njegovo fizičko tielo, nego i na njegovo dugogodišnje političko djelovanje, naučavanje na njegov rad, na ponovno uzkrsnuće Nezavisne Države Hrvatske, pucaju na cieli hrvatski narod, koji je skupa sa njim oduševljeno i jednoglasno, složno kao jedan podupro njegovo djelo - osnutak Nezavisne Države Hrvatske.

Ne samo, da su organizirali gnjusni atentat, nego su u slučaju neuspjeha atentata istovremeno zatražili od argentinske vlade izručenje Poglavnika i to kao običnog zločinca. Pobrinuli se, da je skoro cieli argentinski tisak navalio kao bujica sa izmišljenim i unapried pripremljenim i neistinim člancima protiv dr. A. Paveliću, i hrvatskog naroda i to samo zato, što je dr. A. Pavelić i hrvatski narod bio dorastao situaciji i znao, da drugi svjetski rat izkoristi u svoju korist, strese okove robstva srpske tiranije i Proglasi Nezavisnu Državu Hrvatsku.


PROVIDNOST BOŽIJA ČUVA POGLAVNIKOV ODLAZAK


U jutro rano, dne 18. travnja 1957. još sa otvorenim ranama Poglavnik dr. Ante Pavelić u pratnji svoga osobnog liečnika i dvojice najintimnijih suradnika ukrcao se je u samovoz i otišao iz svoga stana u Palomaru u nepoznatom pravcu. Otputovao u nepoznatom pravcu za sve svoje štovatelje i obožavatelje, koji su ga dnevno posjećivali, da mu izraze bol svoje duše nad još toplim ranama, koje mu je neprijatelj zadao; (U tri knjige Pere Zlatara: META POGLAVNIK - ŽIV ILI MRTAV, Zagreb 2010., može se naći, ako je vjerovati, da je na Poglavnika pucao neki Crnogorac imenom Blagoje Jovović, mo, Otporaš) da mu izraze svoju vjernost i odanost; da mu čestitaju na hrabrom i junačkom držanju i da zahvale Bogu na neuspjehu mučnog neprijateljskog napadaja.

Izgubio se, zameo potpuno trag svim neprijateljima i onima, koji su ga htjeli ako ne već mrtva, a ono živa pronaći, ugrabiti i predati sudu i jugokomunističkim vlastima na mučenje i smrt. Odputovao je tiho i tajanstveno u zadnji čas. Par sati kasnije već je kuća u Palomaru bila "osigurana", da se Poglavniku ne bi tobože što dogodilo. Samo malo zakašnjenja i predomišljanja već bi bilo katastrofalno, jer bi Poglavnik bio uhićen i onako ranjen odveden. No, Bog nije tako htio. On ga je čuvao, kao da mu je govorio: "Žurno, žurno, skloni se, moja ruka bdije nad tobom. Čuvao i štito sam te kroz toliko godina, tvoje nadčovječanske borbe i požrtvovanosti za tvoj mukotrpni hrvatski narod, štito sam Te i čuvao već od tolikih opasnosti, pa i ovog puta moja ruka lebdi nad Tobom".

Samovoz započinje svoj put u nepoznato. Četvorica putnika, mirni i hladni, sviesni težkog podhvata, malo ili ništa razgovaraju, jer ne žele, da upravljač samovoza sazna o čemu se radi. Saobćava se upravljaču samo u glavnim linijama kamo treba voziti. Nakon izvjestnog prevaljenog puta promjenili smo samovoz i uzeli drugi s namjerom, da se upravljaču samovoza sprieči upoznavanje ciele rute putovanja do konačnog boravišta.

Dan prije namjeravanog putovanja jedan veliki prijatelj i štovatelj Poglavnika bio je toliko dobar i odvažan, on i njegova ciela obitelj, da je svoju kuću stavio na razpolaganje svom vladaru i njegovu liječniku, ne prezajući pred ničim. (Interesantno da beogradski Bilic u svojim nastavcima: Atentat na Poglavnika, spominje da je Poglavnik napustio Buenos Aires u tajnosti svojih najužih suradnika, dok časopis Ustaša ovdje piše da su napustili Buenos Aires 18 travnja. Blic, koristeći se knjigama Pere Zlatara META POGLAVNIK - ŽIV ILI MRTAV, piše da su Poglavnika pratili na putu za Čile njegov osobni liječnik dr. Milivoj Marušić i dva Poglavnikova vjerna "telohranitelja" imenom Ivan i Jure. Dok ovo prepisujem iz časopisa Ustaša, pred sobom imam Pere Zlatara tri spomenute knjige koje pregledavam i nehotice se sam pitam: Dali se je Pere Zlatar služio ovim časopisom Ustaša br. 1, 1971. i iz njega crpio izvore koji se mogu naći u spomenutim knjigama, to ne znam. Sve što znam je to da ima dosta sličnosti u ovim opisima. Mo,Otporaš) kada sam bio na pola puta, pozvao sam telefonom tog prijatelja, da dodje sa samovozom pred svoje drage i mile goste, pred svog Poglavnika, pa neka ih on sam vozi svojoj kući onim putem, kojim on smatra, da je anjbolje i najsigurnije.

On je taj telefonski zov još od ranog jutra sa zebnjom očekivao. Žurno je sa samovozom stigao do nas, gdje smo ga mi, mirno se okrepljujući, dočekali. Nakon kraćeg razgovora i opraštanja njegovi se gosti ukrcali s njime u samovoz i nastavili preostali dio puta. Sretno i zdravo stigli su k njegovoj kući, utočište i sklonište našeg dragog Suverena.

Za vrieme tajnovitog boravka u kući svog prijatelja od 18 travnja do 16 srpnja 1957. (a beogradski Blic spominje da su napustili Čile "sredinom jula", mo, Otporaš) bio je s njime 49 dana i njegov osobni liečnik (prema beogradskom Blicu to je bio dr. Milivoj Marušić, mo) sve dok rane nisu potpuno zacielile. On je s njime proživljavao težke i bolne dane do njegovog ozdravljenja. Prema pričanju liečnika Poglavnik je bio uviek vedar i miran, spreman na najteže žrtve.

Nekoliko dana nakon dolazka šalje ga Poglavnik sa jednim žurnim, važnim pismom predsjedniku Doma D.D., u Salti 1241. Liečnik dolazi i predaje pismo predsjedniku, ali ga ovaj više ne pušta da se vrati Poglavniku, nego ga mjenjajući samovoze vozi na suprotnu stranu Poglavnikovog boravišta i smještava ga kod drugog vjernog i dobrog Poglavnikovog prijatelja. Ovu mjeru opreza upotrijebio je predsjednik Doma (Inž. Asančajić je tada bio predsjednik Domobrana a u isto vrijeme i predsjednik Hrvatskog Doma u Buenos Airesu, mo. Otporaš.) u sporazumu sa obitelji Poglavnika samo u cilju, da se ne udje u trag boravištu Poglavnika, uzprkos opasnosti, koja može nastati uslied otvorenih rana. Nakon 8 dana liečnik je opet na vrlo oprezan način povraćen Poglavniku, jer su se rane počele gnjojiti i postajala je opasnost komplikacije.

Možemo si zamisliti što je od časa odlazka liečnika, pa do časa ponovnog njegova povratka pretrpio Poglavnik. Prvo zato što nije znao što se je dogodilo sa liečnikom, a drugo jer je osjetio, da se stanje rana pogoršava. Zatim u kakvim je brigama bio i sam liečnik, koji je duboko osjećao odgovornost za zdravlje Poglavnika. Konačno: koliko je pretrpjela obitelj Poglavnika i njegovi najuži suradnici, koji su sa svim tim upravljali i bili najodgovorniji pred Bogom i narodom, ako se što Poglavniku dogodi. Nakon kraće liečničke njege stanje rana počelo se brzo popravljati i Poglavnik je opet nastavio svojim neumornim radom.

POGLAVNIK ODLUČIO NAPUSTITI ARGENTINU

Napetost još ne prestaje, niti je u izgledu, da će se što u tom pravcu promijeniti. Poglavnik u dogovoru sa obitelji odlučio napustiti Argentinu i smjestiti se u bilo koju južnoameričku državu, te odatle opet prema prilikama vidjeti šta će se dalje poduzeti. (Evo jedan mali izvadak iz pisma generala Luburića Danijelu Joliću u Toronto dana 21.XI,1955., mo.)

"...P.s. 1.) Savezno s proglasom u pogledu intervencija, treba u glavnom sve bazirati na osobi Poglavnika, jer novine i radio javljaju, da policija traži Poglavnika. Za nas je neshvatljivo, da se jednog istaknutog svjetskog protukomunističkog borca, prijatelja argentinskog naroda traži na ovaj način, a na osnovu intriga neprijatelja, srbokomunista i političkih neprijatelja i protivnika. Mislimo stoga, da se pitanje Poglavnika pretresa s obzirom, koji zaslužuje kao prokomunistički borac i kao borac za slobodu svoga naroda i Poglavar Države Hrvatske. Čak su i neke španjolske novine doniele viesti, koje nam jako mnogo škode, jer dovode osobu hrvatskog Poglavara u vezu s stvarima, s kojima nema nikakove veze. Apelirati na argentinsko domoljublje i ljubav za slobodu, za koju se je narod i ovog puta digao s oružjem u ruci, kao i mnogo puta u prošlosti. Dakle usmjeriti u tom pravcu naše apele, koji neće škoditi, jer će dokazati novim argentinskim vlastima, da iza Poglavnika stoji ne samo kolonija u Argentini nego i ogromna većina hrvatske emigracije u slobodnom svietu, kao i čitavi naš narod. Mi ne možemo reći, dali je Poglavnik izišao iz Argentine, niti dali to misli učiniti. Treba dakle braniti njegove pozicije tamo, već i radi rehabilitacije javne i podpune, budući da je kampanja naškodila interesima naše oslobodilačke borbe...") (Sva šteta da se ovo pismo ne nalazi u knjigi "Pisma Vjekoslava Maksa Luburića", mo. Otporaš)

(Što bih ovoga puta zamolio zainteresirane o ovoj temi Poglavnikova odlaska ili bijega iz Argentine, da pregledaju PISMA MAKSA LUBURIĆA na portalu: uzdanica forum frees. Tu sam ja iznio nekoliko stotina pisama Maksa Lubuića. Najzanimljivije je - što se ove teme tiče - pismo kojeg je general pisao Danijelu Joliću u Toronto 7.XI.1955: VRLO TAJNO I POVJERLJIVO. Na vrh pisma olovkom napisano: Kada pročitaš, odmah spali. Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strani: 72, 73, 74, 75, 76 I 77. Otporaš.)

Odluka je pala, treba pristupiti k djelu! Kamo, kuda, kako, na koji način? S kakovim prevoznim sredstvom, kojim i kakvim putničkim izvadjenjem? Gdje je manja opasnost, a čim veća sigurnost, na kojem mjestu jedne, ili druge sjedinjene države? - Puno i puno čimbenika igralo je tu veliku ulogu, koje je sve trebalo uzeti u obzir, dobro i dobro odvagnuti i prosuditi, te konačno stvoriti čvrstu odluku. Svaka, pa i mala neopreznost, propust i nepredvidljivost mogla bi donieti katastrofalne i nepopravljive posljedice.

Jedva je ovaj prvi podhvat sretno svršio već je trebalo misliti i pristupiti drugom. Ovaj zahtjeva mnogo više opreza, mudrosti i razboritosti i promišljenoga rada. Treba sretno i neprimjetno preći argentinsku granicu, sretno i zdravo stići na teritorij susjedne države. Ne biti odkriven, prepoznat, zaustevljen, i uhićen te konačno izručen.

Prošlo je mnogo neprospavanih noći i napetosti živaca, dok su se pohvatali svi konci u ruke, dok se je sve smislilo, uredilo i pripravilo, dok se je moglo reći: imamo sve spremno i uredjeno, da možemo bar sa relativnom sigurnošću reči Tati: "Sve smo Ti osigurali, i spremili, možeš mirno putovati." To je bio uistinu veliki podhvat, to je bilo herojsko djelo svih onih, koji su u tom poslu sudjelovali. Hrvatski narod biti će im za uviek zahvalan, i tu uslugu ne može im se nikakvim novčenim sredstvima naplatiti.

Kada su sve sigurnosne i tehničke pripreme bile gotove, zadnji dan prije odlazka, 15 srpnja, spremili smo Poglavniku nešto toplog rublja, odjeće, obuće i pokrivač, da na tom dalekom putu vozeći se samovozom može podnieti tu polarnu oštru zimu.

Sa jednim rodoljubom u Čile-u bilo je već unapried utvrdjeno, gdje ga ima dočekati, vrieme odlazka i dolazka, kao i način kako treba javiti kada tajanstveni putnik sretno stigne na odredište. Bilo je sve spremno i uredjeno, treba samo putovati i što je najteže, oprostiti se s našim Poglavnikom.

POGLAVNIK NAS OSTAVLJA, ON PUTUJE.

U jutro dne 16 srpnja u 9 sati uputio sam se na Avdu. General Paz, da na jednom ugovorenom mjestu dočekam samovoz, koji će voziti Poglavara države, dr. Antu Pavelića iz njegovog tajnog i skromnog boravišta na daleki put iz velikog Buenos Airesa na Južni pol u Rio Gallegos u ukupnoj daljini od oko 8.000 km. (Gledao sam na karti preko interneta i dobio tu udaljenost od nekih 2.500 km. južno od glavnog grada Argentine Buenos Airesa, mo) Čekam samovoz i razne misli mi dolaze u glavu, prolaze i redaju se filmskom brzinom. Poglavnik mora ići žurno, vrlo žurno, otići iz svojeg skromnog, ali već ugodnog skrovišta. Poglavnik se mora moža zauviek rastati od svoje mile i drage obitelji, svoje žene i djece, svoje unučadi, koju je toliko volio. Poglavnik mora ostaviti sve svoje organizacije, svoje Ustaše, Domobrane i borce u Buenos Airesu, cijelom svietu i domovini Hrvatskoj. Poglavnika moram baš ja, nitko drugi, uzeti, iztrgnuti, iz do sada sigurna gniezda i smjestiti ga u samovoz; pustiti ga, da prevali toliki put u zimi, hladnoći, da se vozi toliko sati i dana nezaštićen i neobranjen od svih nepredvidjenih mogućnosti, koje se mogu na putu dogoditi..., (Šteta da se za sada ne zna tko je po imenu i prezimenu bio taj Hrvat koji ovo opisuje i koji je u "samovozu" vozio Poglavnika! Beogradski portal Blic o tome piše da su uz Poglavnika bila njegova dva vjerna prijatelja, po imenu Ivan i Jure, koji su uz njega bili dok je ležao ranjen u sirijskoj i libanskoj bolinici u Buenos Airesu, poslije atentata na njega 10 Travnja 1957., mo)

Konačno Poglavnik se mora ukrcati u avion u Rio Gallegos, preći sretno sve preglede, straže, sretno putovati i sretno stići u Punta Arenas, pograničnu postaju Chile-a. Nisam se mogao oteti ovim mislima, koje su me stalno obsjedale i mučile, jer sam strepio, kako će biti svršetak.

Oko 9 sati dojuri strašnom brzinom jedan samovoz, zakoči sve kočnice u mojoj blizini, dižući prašinu i sklizući se, zaustevi se preda mnom i prenu me temeljito iz mojih misli. Upravljač samovoza visoki, jaki, atletski razvijen čovjek, a prati ga jedan omanji plavi maldić, kojeg sam odmah prepoznao. Obadva ozbiljna, ali sa malim podsmjehom, valjada zato što su me prekinuli u mislima. Odmah otvoraju vrata samovoza, ja ulazim i sjedam, a oni me mole, da dajem pravac kuda treba ići. Nastavljamo vožnju. Upracljač samovoza daje glas, jurimo strelovitom brzinom. Vidi se da je upravljač siguran u sebe i u svoj volan. Brzina veća od 100 km na sat, a okuke sječe, kao da upravlja avionom na Istočnom bojištu. Pomišljam, da je samovoz u kojem će putovati Poglavnik u sigurnim i prokušanim rukama.

Stigosmo željnom cilju. Ostavio sam ih iza kuća 300 metara daleko od boravišta dičnog Poglavnika i umolio ih, da me pričekaju, dok se vratim. Uputio sam se do Poglavnika, koji me je već spreman čekao. Nakon kraćeg razgovora, opraštanja i zahvaljivanja prijatelju i njegovoj ženi i djeci, uputili smo se do samovoza, koji je već nestrpljivo čekao.

ZADNJI MOJ ZAGRLJAJ SA POGLAVNIKOM.

Žurno se ukrcasmo u samovoz i započinjemo dugi i naporni put, kojega treba prevaliti.Nakon izvjesnog djela prevaljenog puta, moram se rastati od onog čovjeka, kojeg već 3 mjeseca vjerno i brižno čuvam u tajnosti, moram se rastati od našeg dičnog i hrabrog vladara, od div čovjeka i mučenika hrvatskog naroda i prepustiti ga drugom. No utješno je, u sigurnim je snažnim rukama upravljača i vlasnika samovoza, prijatelja Poglavnika i hrvatskog naroda. (Možda je pisac ovih redaka jedan od onih Poglavnikovih vjernih prijatelja koji su ga čuvali dok je bio u sirijskoj i libanskoj bolinici poslije atentata na njega, Ivan ili Jure, kako je to pisalo u beogradskom portalu Blic., mo. Otporaš.)

Naš posljedni rastanak bio je vrlo kratak. Jedan časak u samovozu, ali tim bolniji i teži, da je razdirao i najjače srce. Zagrlili smo se i izljubili. Sa suznim očima i jecavim glasom zaželio sam mu sretan, sretan put, da ga dragi Bog čuva i prati sve do sretnog izkrcavanja na teretotiju Chile-a. Kada je po mojem izlazku samovoz pojurio napried, mahao sam rukom pozdravljajući ih i učinivši znak križa prema samovozu, prekrižio se i sam zaželivši, da ih dragi Bog čuva i sveti znak Križa prati na cielom ovom trnovitom putu. Učinio sam ovo gotovo instiktivno pod dojmom sjećanja na moje djetinstvo, kada bi moj otac, prije nego što je s kolima krenuo na put, uviek je stao pred konje, skinuo šešir, sa kandžijom na zemlji načinio znak križa, prekrižio se i tek onda sjeo na kola i otišao na put. (Ne znam tko je pisac ovog opisa, ali ova zadnja rečenica kako mu se je otac prekrstio pred konjima prije nego bi pošao na put, odgovara istini, jer je i moj otac Petar Boban Gabrić činio isto tako. Bio sam svjedokom toga čina mnogo puta i svakog puta kada bih sa ocem išao negdje s kolima, moj bi se otac ored konjima prekrstio na sve četiri strane svijeta, u znak da gg sve četiri strane svijeta čuvaju. Mo. Otporaš.) Samovoz je sve brže i brže odmicao, dok nije nestao iz vida, praćen blagoslovom Božijim.

NADČOVJEČANSKI NAPOR POGLAVNIKA - PUT OD BUENOS AIRESA DO RIO GALLEGOS

Od Buenos Airesa do Rio Colorado put je bio prevaljen bez prekida. Ondje se je prespavalo u nekom malom hotelu. U jutro put se nastavlja. Prelaz kroz San Antonio u luku Madrin i upućuje se pravcem Comodoro Rivadavia, prelaze paralelu 42, gdje straža i carinici obavljaju pregled putnika kao na nekoj pograničnoj postaji. Pregled je izvršen bez ikakve sumnje i putnici nastavljaju put, te stižu u Comodoro Rivadavia, gdje prespavaju noć. Iz Comodoro Rivadavia kreću u Rio Gallegos, ne prekidajući vožnju, a prelazeći luku San Julian i Piedra Buena. Na tom velikom putu vrlo malo su se zaustavljali, tek toliko da se malo ugriju i okriepe, jer je trebalo na vrieme stići na odredište.

Dana 22 srpnja 1957. stigli su sretno i zdravo u Rio Gallegos, a dne 23 srpnja, upravljač i vlasnik samovoza odvezao je Poglavnika na uzletište, gdje se je ukrcao na avion i istog dana odletio u Punta Arenas. Tamo je stigao 24. srpnja, gdje ga je dočekao hrvatski rodoljub i odatle su zajedno avionom prosliedili u Santiago de Chile. Osovina samovoza pukla je baš na uzletištu. Dragi Bog je valjda tako htio i želio, da osovima samovoza izdrži sve dok Poglavnik stigne na uzletište, i da time hrabri upravljač izvrši svoj zadatak onako, kako ga je po planu zamislio i predvidio.

RADOSTNA VIEST: POGLAVNIK SRETNO STIGAO

Dana 25 srpnja stiže iz Punta Arenas šifrirani brzojav, da je Poglavnik sretno stigao. Svima, koji smo bili upoznati sa ovim poghvatom, a osobito obitelji Poglavnika dani od 16. do 25 srpnja su strahovito dugi, dok su sa strahom i zebnjom očekivali onaj radosni čas, kad će naš Poglavnik sretno prekoračiti granicu. Veselili smo se i čestitali jedan drugome na uspjehu ovog težkog podhvata.

(Želio bih znati postotak Hrvata koji su znali ili znaju za ovu Poglavnikovu Odisejadu. Možda se to neće nikada znati, ali za sigurno će se znati jedna stvar, a ta je da je Poglavnik dr. Ante Pavelić bio prvi Poglavar Hrvatske Države poslije 839 godina, i kao takvog povijest će ga zapisati i opisati. Usput, želim ovog puta reći, da sam u emigraciji skoro šest desetljeća i da su mi mnoge ako ne i sve hrvatske novine, časopisi i knjige poznate u emigraciji. Teško je bilo te novine izdavati, i u mnogim slučajevima su to ljudi iz vlastitog džepa plaćali, pred crkvama, utakmicama, zabavama prodavali. Često puta bi dobilo odgovor: pretplaćen sam, dobio sam, kupio sam neki dan i sto drugih izgovora. Ja sam ovaj časopis "USTAŠA" kupio od vrlo rodoljubnog i požrtvpvanog Hrvata Mate Šabića, od Imotskog, od osmero djece, za proslavu Desetog Travnja 1971. godine u San Jose, California. Platio sam ga 5 dollara a tjedno zarađivao 70/80 dollara. Mate nudi jednog Hrvata da kupi časopis, a ovaj se izmotava da je već kupio od tog i tog na kojeg upire prstom. Ovaj opis je napisao vjerojatno očevidac ove Poglavnikove Odiseje. On danas nije među živima, ali svakako da će se netko nekada ozbiljno pozabaviti ovim opisom poradi povijestne važnosti. Dok ovo prepisujem uz mene je zemljovidna karta i jedan velik okrugli globus kojeg vrtim okolo i tražim ta mjesta kuda je Poglavnik Prolazio. Sve sam ih pronašao i u mojim mislima izmaštao taj Poglavnikov put. Mile Boban, Otporaš.)

BORAVAK U CHILE-U

Poglavnik je boravio u Santiagu de Chile od 24. srpnja do 27. studenog 1957. Bio je smješten kod hrvatskog rodoljuba, gdje se je vrlo dobro osjećao. Uslied nastalih političkih prilika, u toj zemlji, morao je pomišljati da ponovno promjeni boravak.

PUTOVANJE U MADRID

Kada je Poglavnik uvidio, da boravak u Chile-u ne pruža dovoljno sigurnosti, odlučio je odputovati u Madrid. Priprema za ovaj prekooceanski put zahtjevala je mnogo posla, mnogo razgovora i sporazumjevanja, dok je konačno uredjeno onako kako se želilo.

Dana 27. studenoga ukrcao se je Poglavnik u pratnji jednog svog borca u avion i dana 29. studenoga stigao je u Madrid. (U PISMIMA MAKSA LUBURIĆA piše da je on, Maks Luburić, Padre Miguel Oltra Hernandez (1911-1982) i Evanđelist Dr. Ivan Šarić sve bili pripremili za Poglavnikov dolazak u Španjolsku. Kako je u to vrijeme bila jedna velika politička trzavica između Maksa Luburića i Poglavnikove obitelji, sve je došlo do zastoja, tako da Maks Luburić i Padre Mihuel Oltra uopće nisu znali gdje i kada je Poglavnik stupio na tlo Španjolske. Mo) Ovdje ga je dočekao Nadbiskup Ivan Šarić.

Odmah je pisao po milostivu gospodju, koja se je na brzu ruku spremila i 11. prosinca 1957. otputovala sa parabrodom k njemu, da mu bude u pomoći. Putovanje mil. gospodje bilo je držano u najvećoj tajnosti, tako da se nije mogla s nikim oprostiti. Na ispraćaju u luci bili su samo tri osobe, koji su joj zaželile sretan put i skori sastanak s našim Poglavnikom. Poglavnik je želio da i kćerka Višnja dodje k njemu, jer ju je trebao za razne važne poslove. Ona je odputovala dana 3. listopada 1958. sa parabrodom, izpraćena prijateljima i znancima.

SUPRUGA I KĆERKA UVIEK S POGLAVNIKOM

Preko dvije godine tihog boravka Poglavnika u Madridu, bile su dvie godine ogromnog i neumornog rada za svoj hrvatski narod i njegovo oslobođenje. U tom ogromnom radnom radu nije imao kraj sebe nikoga, nego samo svoju velevriednu, marljivu i razboritu suprugu, svoju milu i energičnu kćerku Višnju, koju je nada sve volio. Njih dvoje, najvjerniji njegovi pratioci uviek samo s njim i uz njega. One su ga čuvale, pratile, i sakrivale po austrijskim samostanima. One ga prate i u Argentinu. Uviek su s njim dielile dobro i zlo, sreću i nesreću, progon i zaštitu. One su poslije atentata u Palomaru (kako navodi beogradski portal Blic da je na Poglavnika pucao Crnogorac Blagoje Jojović, mo) bdjele nad njegovim životom, putovale sate i sate po noći, po kiši i oluji samo da ih nitko ne vidi, da se ne odkrije boravište Tate. One su sudjelovale u najdelikatnijim podhvatima.

Kroz dvije godine rada u Madridu one su ga pomagale u težkom narodnom poslu. Trpile su s njime njegove bolove, koji su iz dana u dan bili nepodnošljiviji, one su mu bile utjeha. Bile su jedine one na koje se je mogao obratiti u najkritičnijim danima svoje bolesti. Milostiva gospodja bdila je nad njim ciele dane u bolinici, a gdjica Višnja ciele noći i tako je prošao u bolinici mjesec i pol bez odmora i spavanja. Uviek su bile sa njim i uz njega, čuvale ga, pomagale i dvorile ga do njegovog zadnjeg časa.

Gdjica Višnja bila je prisutna kada je ujutro, u 3 sata 55 min. dana 28 prosinca izpustio svoju plemenitu dušu i zaklopio za uviek svoje blage oči. Te dvije žene su mučenice i patnice kroz cieli svoj život bile su žene heroji i junakinje. Nisu nikada pred ničim prezale, niti imala straha od koga, kada se je radilo o zaštiti i časti dragoga Tate, našeg dičnog Poglavnika i o obrani prava Hrvatskog naroda. Tim dvjema ženama biti će hrvatski narod za uviek zahvalan za žrtve, koje su pridoniele kroz svoj život.

POSLIEDNJA POSTAJA POGLAVNIKOVA KRIŽNOG PUTA


Dana 28 prosinca 1959. u 3 sata i 55 minuta Poglavnik pada i umire na svom posljednjem, mukotrpnom križnom putu za Hrvatsku i svoj hrvatski narod. Umire od posljedica srbokomunističkog naboja, koje je ostalo (ja bih ovdje opet ponovio, kojeg je, kako piše beogradski portal Blic, ispalio Crnogorac Blagoje Jovović, mo) u njegovom tielu. Pada i umire i pod teretom kleveta, napadaja, uvreda i izdaja baš onih njegovih suradnika, koji su slatko zobali iz njegovih ruku, i sve ono što jesu, ili misle, da jesu, postali su preko njega, s njim i uz njega. Pada i pod teretom rada i posla za svoj hrvatski narod. Svaki borac, ustaša, domobran, svaki ministar, general ili dužnostnik htio je pisati mu i očekivao je da mu on osobno, baš osobno, odgovori. On je to vrlo rado činio, a osobito svojim borcima nije propustio ni jedno pismo, a da ne odgovori barem s par rieči.

Umro je naš dični Poglavnik. Njega više nema živa u našoj sredini, ali njegov duh lebdi nad nama.

Naš div veliki Poglavnik vječno je s nama!



(Kraj ovog opisa, koji je, uz sve manjkavosti, jedan vrlo važan povijestni izvor. Šteta da se autor opisa nije potpisao. Može se na internetu pronaći sličan opis kojeg je donio Dragutin Pavlina povodom Poglavnikove 42 obljetnice smrti, dakle 2001 godine u Zagrebu, ispod kojeg opisa stoji: 28 prosinca 2001., Zastavnik Ustaške vojnice. To je sve što se zna o ovom opisu. Otporaš.)

Bobani
17-03-2016, 17:08
KOMENTAR NA: KRIŽNI PUT POGLAVNIKA DRA. ANTE PAVELIĆA

(Uz privolu gospodina Ive Jolića iz Toronta donosim ovdje njegov komentar, bolje rečeno njegovo sjećanje o atentatu na hrvatskog Poglavara i Poglavnika NDH dra. Ante Pavelića 10 travnja 1957. godine u Buenos Airesu, Argentina. Otporaš.)

Evo dva linka pa neka se čitatelji upoznaju s našom hrvatskom prošlošću:

http://kamenjar.com/krizni-put-poglavnika-dr-ante-pavelica/


PRIVILEGIJ VELIKIH LJUDI - (Povodom 56-te godišnjice ...
kamenjar.com › Iz Otporaševe torbe

Dec 28, 2015 - PRIVILEGIJ VELIKIH LJUDI. Jednoga dana prije dosta godina, jedan novodošli Hrvat me prozvao “svojim konzulom” i prema obišaju, pola u ...
From: John Jolic <johnjolic@hotmail.com>
Sent: Thursday, March 17, 2016 1:10 PM
To: Mile Boban

Subject: RE: KRIŽNI PUT POGLAVNIKA DRA. ANTE PAVELIĆA

Dragi Otporašu !
Imena ljudi bi se mogla pronaći samo putem ponovnog kontakta sa Hrvatima iz Edmontona.Vjerujem da su mnogi od tih već umrli,ali ću ja nastojati da pronađem ta imena.
Nema problema da ti to objaviš,jer možda se netko javi od rođaka onih koje sam ja tada susretao !
To su bili doživljai koji se pamte sa te proslave 10.Travnja u Edmontonu .
poZDrav !
Mislim da bi se imena trebala znati iz ove epopeje o bijegu i spašavanju Poglavnika,jer većina vjerovatno više i nije živa !

xxx

From: froate@hotmail.com
To: johnjolic@hotmail.com; froate@hotmail.com

Subject: Re: KRIŽNI PUT POGLAVNIKA DRA. ANTE PAVELIĆA
Date: Thu, 17 Mar 2016 05:24:26 +0000

Bog! dragi moj Ivo,
Ovo što si napisao je vrlo interesantno. Bilo bi još interesantnije kada bi se mogao sjetiti imena dotičnih osoba koje spominješ. Svakako, kada bih se mene pitalo, ja bih ovo stavio pod punim imenom i e-mail adresom kao komentar na moj opis po pitanju "Atentat na Poglavnika". Javi mi dali se slažeš s time.

Bog! i velik poZDrav tebi i Mariji. Mile i Annie.

xxx

From: John Jolic <johnjolic@hotmail.com>
Sent: Thursday, March 17, 2016 1:00 AM
To: Mile Boban
Subject: RE: KRIŽNI PUT POGLAVNIKA DRA. ANTE PAVELIĆA

xxx

Dragi moj vrijedni OTPORAŠU !

Pročitao sam ovo štivo o atentatu na Poglavnika i njegov bijeg iz Argentine preko Perua do Madrida i do smrti u Madridu. Također sam negdje u pismima Maxa Luburića pročitao kako ga je on ćekao u Tangeru po njihovom dogovoru, ali je Max izigran, a to znači da je razdor bio golem među njima. Slušaj dalje o povijesti atentata na Poglavnika! (Istina je da je general u svijim posmima pisao da su on i Patre Oltra sve bili pripremili za Poglavnikov dolazak u Madrid, čak su bili i neke nekretnine založili kod nadležnih vlasti za Poglavnikovu sigurnost. U tu svrhu general je, ne jednom nego dva puta išao išao u Tanger da dočeka Poglavnika, ali Poglavnika nije bilo. Za nedolazak Poglavnika general najviše okrivljuje Poglavnikovu sredinu i njabližu okolinu. Tanger je lučko pristanište između Maroka i Giblatarskog tjesnaca. Mo. Otporaš.)

Slučajno sam ja tih godina ( 1958-9 ) došao u kontakt sa jednom židovskom obitelji u Zagrebu koja je po mom mišljenju bila umješana u progon, a ja mislim i u ubojstvo Poglavnika.??????

Također nisam nikada nigdje ovo pisao o povijesti POGLAVNIKOVE TVRDOGLAVOSTI, koja ga je baš te noći poslije 10. Travnja 1957. koštala ŽIVOTA. Naime ja sam 1980 ili 81 bio glavni govornik na proslavi 10. Travnja u Calgariju, a nedjelju dana kasnije u Edmontonu, gdje su bili ogranci UJEDINJEH KANADSKIH HRVATA. Na tim proslavama je bilo veličanstveno, te sam susrio naše emigrante baš domaće ljude "USTAŠE " koje su zbog nezadovoljstva i slabog života i drugih okolnosti došli iz Argentine u Kanadu i naselili se u Edmontonu.

Jedan od njih mi je ispričao sve o TOJ PROSLAVI 10.TRAVNJA 1957,a on je bio OSOBNI TJELOHRANITELJ POGLAVNIKA. KADA JE POGLAVNIK POSLIJE PROSLAVE ( kasno u noći ) NAPUŠTAO OBJEKAT GDJE JE BILA PROSLAVA PRED SVIMA JE POGLAVNIK REKAO, BRAĆO NETREBATE ME PRATITI DO KUĆE. JA SE MOGU I SAM BRANITI AKO BUDE POTREBNO (jer je bio naoružan sa pištoljem) i tako ga ta dva Hrvata iz Like nisu partila. Priča ide dalje, kada je Poglavnik ulazio u svoje kućno dvorište i otključavao dvorišna vrata, sa druge strane ulice netko je iz mraka opalio nekoliko metaka na njega I POGODIO GA, Poglavnik je ušao u dvorište uzvratio vatru i napadač je pobjegao. To je istinita priča, a poslije je bilo mnogo tračeva, a ja mislim da nije istina da je baš taj Crnogorac bio atentator.
Taj Židov kojeg sam ja vidio i poznavao njegovu ženu jer smo imali neki biznis, je bio kapetan UDBE I KOS-a star oko 50-55 g..koji se bio odselio- vratio u Izrael, ali se vratio nazad nakon nekoliko godina i bio je u Zagrebu na dužnosti. Njegova žena mi je rekla jednog dana da odlaze u ARGENTINU, A DA ĆE Albert BITI " TRGOVAČKI ATAŠE ""??? Vratili su se negdje početkom 1960 u Zagreb !!! Rekla mi je da Srbi i Hrvati u Argentini trguju međusobno i da sve hrvatske novine koje izlaze u Argantini su kontrolirane po jugoslavenskom konzulatu !!??

Na bazi toga ja mislim da je BAŠ TAJ BIO GLAVNI ORGANIZATOR I EXZEKUTOR! Kasnije sam ja odselio iz Zagreba i nisam imao prilike istražiti taj slučaj dublje. Tamo negdje 1992 ili 3 sam po povratku u Hrvatsku potražio po tel.imeniku tu obitelj i GOSPOĐU i javila se baš ona. Saznao sam da joj je muž umro. Tražio sam da se nađemo na kaki, htio sam je pitati o tom slučaju. Ona mi je odgovorila " Ja sam sada stara i ne želim više imati bilo kakve razgovore sa mojim starim znancima "!! Vjerojatno da je i ona po starosti također već umrla!! To ti dragi Otporašu znači da su najmanje dvije kontraobavještajne službe likvidirale Poglavnika, kada ga nisu mogle živa dopremiti u Jugoslaviju, onaj! Crnogorac je samo jugo-šala !!??
poZDrav!

(To je komentar inžinjera Ive Jolića. Ja ovdje neću zalaziti u neke analize događaja kako je došlo do atentata na Poglavnika. Samo ću reći to da tri knjige Pere Zlatara: META POGLAVNIK - ŽIV ILI MRTAV, Jutarnji List, Zagreb 2010. također donose verzije da je tu bilo više upletenih služba, posebice zagrebačke Udbe Steve Krajičića i beogradske Udbe. Sve se je to radilo u velikoj tajsnosti tako da jedna službe ne zna za drugu. Mo. Otporaš.)

Bobani
18-03-2016, 15:39
PISMO MAKSA LUBURIĆA DANI JOLIĆU U TORONTO 21.XI.1955. (1)

"BORITE SE DA NAM NE OTRUJU USTAŠIJU", kaže Maks Luburić u ovom pismu.

(Ovo pismo se ne nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". U ovom pismu general piše o općim tadašnjim hrvatskim pitanjima i daje do znanja da je u Barceloni umro Poslanik NDH u Španjolskoj Glavni Poslanik Pascal Trullols. Španjolska je bila jedina zemlja na svijetu koja je održavala diplomatske odnose sa hrvatskim narodom preko hrvatskog poslanstva u Barceloni. U gore spomenutoj knjigi u mnogim pismima Maks je o tome pisao, ne toliko ba ističe ime Poslanika NDH Pascal Trullols-a koliko da upozna Hrvate o odvažnosti i plemenitosti Španjolske prema Hrvatima i njihovim opravdanim željama za Hrvatskom Državom. Unatoč međunarodnim pritiscima Frankova Španjolska (nema tog Hrvata, niti ga je bilo prije niti ga ima danas koji bi negativno trepnuo okom na ovu riječ :"Frankova Španjolska", ali bi mnogi trepnuli okom ako bi se reklo "Pavelićeva Hrvatska". Sve je to odraz neprijateljske promidžbe protiv Poglavnika a preko njega i hrvatskog naroda. Treba se uzeti u obzir da su svi državnici živjeli u odrazu njihaova vremena, pa tako i Franco i Pavelić) je zadržala Poslavstvo NDH skoro sve do Francove smrti 1975. godine. O tome je general Drinjanin opširno pisao u DRINAMA još za života Poslanika Pascal Trullols-a. Možda bi bilo potrebo za današnja hrvatska pokoljenja to obijaviti tako da to ne ostane u sijeni ZABORAVA. Otporaš.)

general DRINJANIN,
Stan, den 21.XI.1955.

Dragi Dane!

Oba Tvoja pisma u redu primih. Mogao bih Ti pisati svaki dan jedan roman i opet bi ostalo isto. Razni Talaje (Koliko mi je poznato u to vrijeme je živio u Torontu jedan Hrvat prezimenom Talaja koji je, navodno, stvarao nerede u toronskoj zajednici Hrvata, mo.) Markovići, Subašići i slična čeljad upropašćuju krvavu baštinu.

Prilažem ti ovaj okružni list sa molbom, da ga pročitaš i spališ. (Ovaj okružni list od 7.XI.1955. se nalazi u spomenutoj knjigi na stranici 73/77, mo. Otporaš.) Napisan je ali nije razaslat iz stanovitih obzira. tebi samo za osobnu informaciju. (To je taj okružni list kojeg je general poslao Dani Joliću, a na vrh tog pisma olovkom napisao: "Samo za Tebe - pročitaj i spali", mo.)

Trullols je umro! a umirao je odavno i nije bio ni za kakav posao. Tvoj brat je lud i nema ni govora da ice u Titovinu, jer ove vlasti nedaju na silu, a on nije pri svojoj. (Ovdje se radio o bratu Danijela Jolića, Nikoli, koji je u to vrijeme živio u Španjolskoj, obolio a u Hrvatskoj imao je ženu i mislim djecu, pa je htio, tako bolestan, se vratiti u "Titovinu". O tome bi najbolje mogao znati njegov nećak, poznati hrvatski rodoljub u hrvatskoj zajednici u Torontu Ivo Jolić, pa ako ovo slučajno pročita, neka dadne svoj komentar na ovu tome. Mo. Otporaš.) Pa što da se radi?

Skoro ću praviti ustašku obiteljsku sliku, tj. sve trope i to ću ti poslati.

Drago mi je da si me poslušao. Tvoje pismo od 10.X. dokaz je Tvoje političke pameti i stege. Pazi na sebe, jer radio fukara nije vrijedno! a i nama svima bi škodilo. Svi ovdje 100% jednako mislimo, i tako ćemo i nastaviti. Ako vi tamo to nemožete učiniti, a izgleda, da se nemože, a Ti sa bojnikom skupa, pa "prezkurac" mako kod nas kažu. Borite se, da nam ne otruju ustašiju, a drug će s vremenom doći. Pokušati sve, a s kim se ne može ama baš ništa, neka ide "u p.m" i kvit.

Kako sin? Što pišu od kuće? (Ovdje se radio o ainu Danijela Jolića Viktoru koji je tražio pap ire da dođe kod ova Dane u Toronto. O tome najbolje zna njegov brat Ivo jolić. Mo.) Bojnik je gurao, da se za Božić održi zabava u korist "Drine". Znam da ćeš u tom pravcu pomoći, ali se bojim, da će ono gadovi ometati.

Pozdravi svu braću, svu askeriju (u ovom slučaju riječ "askerija" znači vojsku, mo) sve borce, a Tebe coli odani Ti Tvoj, Za Poglavnika i Dom Spremni! general Drinjanin.

Nastavlja se.

Bobani
22-03-2016, 21:43
USKORO IZLAZI KNJIGA "DNEVNIK JEDNOG UNUKA"

Recenzije Ivice Mijatovića i Marka Franciškovića…

Čika Mile...knjiga je gotova, i spremna za tiskanje. Kako ste vi? je li zdravlje bolje? Ja se nadam da ste bolje svim srcem. Radujem se jako što će knjiga uskoro u tisak. Jako mi je drago što imam recenzije od priznatog intelektualca i pisca..

Pročitajte! i podijelite mogućim donatorima!

Iz mog uredničkog pera uskoro u tisku "DNEVNIK JEDNOG UNUKA" autora Ivana Dujmića iz Vinkovaca.

Na knjizi su radili: Ivo Mijatović-Ico- urednik
Katarina Saračević mag. prim. obrazovanja
Ivan Saračević prof. povijesti i hrv. jezika
S. Raguž, samostalni umjetnik
Recenzent: Marko Francišković

Knjiga govori o promišljanju Hrvatskog domoljuba, osobnih stavova, iskustava...knjiga koja je pisana eseističko-publicističkim jezikom, te kao takova i uređena....
Kao urednik, o knjizi sam napisao slijedeće:
Knjiga „Dnevnik jednog unuka“ nastala je kao svojevrsni revolt autora na sustavno marginaliziranje Hrvata kao naroda, te sustavnog pokušaja uništenja svega što u svom predznaku nosi Hrvat.

Netko će reći kako je autor svojim tekstovima pristupio kao ekstremni nacionalista. Međutim, tekstovi u kojima autor na sebi svojstven način prezentira viđenje zatiranja svega što je hrvatsko nisu ništa više nacionalistički od bilo kojeg pripadnika drugog naroda koji sebe naziva domoljubom.
Autor ovih tekstova jeste domoljub, istinski veteran Domovinskog rata koji je na svojim „leđima“, osobnim iskustvima, iskusio svu nepravdu poslijeratnih zbivanja, tako da se izuzetno oštro i kritički osvrće na postupanja svih vlada, kako onih od nastanka samostalne države Hrvatske tako i onih koje su uslijedile iza njih bez obzira koji politički predznak nosile ili orijentaciju.

Ali što je nacionalizam?

Nacionalizam je ideologija ili svjetonazor u kojoj je nacionalni identitet presudan za formiranje i opstojnost jedne suverene države. Prema nazoru pristalica nacionalizma, za pripadnike jednog naroda je odnos prema naciji važniji od svakog drugog elementa osobnog ili grupnog identiteta i od svakog drugog odnosa lojalnosti.

Međutim pojam „nacionalizam“ se u jeziku koristi kao pozitivan ili negativan kontekst ili smisao.

Gledajući na pozitivan aspekt Ivanova nacionalizma može se osjetiti doista ona istinska, domoljubna crta kojom naglašava kako nitko pred zakonom ne bi trebao biti nedodirljiv makar se radilo o bivšim predsjednicima države Hrvatske ili predsjednicima njenih vlada, odnosno svih političara koji nisu činili ništa dobroga svome narodu već se na uštrb i pod krinkom domoljuba bogatili preko leđa malog, običnog čovjeka, ili vojnika koji je s puškom u ruci branio svetinju, svoju domovinu. Ovakvim viđenjem i prezentiranjem autor nije odstupio, odnosno pristupio ekstremizmu već je naprotiv sve ovo napisano bazirao na tezi kroz patriotizam kakav je općeprihvaćen u društvu još kroz 18 i 19 st. kada se jasno naglasilo da niti kraljevi ili carevi nisu nedodirljivi.

Neupućen čitatelj mogao bi reći kako se ovdje ne radi o pozitivnom nacionalizmu već negativnom ili tzv. šovinizmu samo zato što je autor ove knjige zakopao dublje u povijest svog naroda. Da, autor se osvrnuo i na pojam, te pojavu ustaštva u Nezavisnoj državi Hrvatskoj kao nacionalnom pokretu.

Sustavnim istraživanjem, iznošenjem teza, autor ove knjige pokušava oprati ljagu s imena Hrvat.

Zanimljiva je činjenica da kada sam dobio ove materijale u rad, pristupio proučavanju istih te ocjenjujući kvalitetu tekstova, nekih dvadesetak dana iza toga Jakov Sedlar je predstavio svoj drugi film o Jasenovcu u srcu Izraela. Ono o čemu je u svojim tekstovima progovorio Ivan Dujmić, a ne znajući za to, na ekran je postavio Jakov Sedlar. Ako sam se tada i dvoumio oko Ivanovih tekstova, pojava filma je uklonila svaku sumnju, te potvrdila Ivanovu tezu da su se najveći zločini u Jasenovcu dogodili upravo završetkom 2. sv. rata i to u periodu od 1945.god. do 1951.god. i to u vrijeme Komunističke partije i partizana koji su tada za sve ono što se dogodilo okrivili Hrvate, dajući svima predznak Ustaše, te enormno povećavali broj stradalih u samom logoru prikazujući Hrvate genocidnim narodom.
O ovome istom, Ivan progovara o događajima tijekom i poslije Domovinskog rata.

Sama vrijednost Ivanovih tekstova je u tome što su pisani esejističko-publicistički skoro kronološki, te on ne pretendira na davanje svih odgovora, već on postavlja niz pitanja i niz mogućnosti s nakanom da stvori svog idealnog čitatelja. Pišući iz osobnog iskustva, autor na trenutke prelazi iz jedne teme u drugu ali nas kroz tekstove jasno vodi stavljajući nam do znanja kako je sve o čemu piše isprepleteno, a opet tako usko povezano jedno s drugim. Pogotovo kada iznosi teorije o zbivanjima pred Domovinski rat , te tijekom i poslije is toga.

Može se reći da je ova knjiga zamišljena kao prikaz niza pitanja o kojima do skoro nitko nije raspravljao ili ako je i raspravljao vješto ih je gurao pod tepih sve pod krinkom domoljublja ili dobrosusjedskih odnosa. Isto tako, ova knjiga ostavlja mogućnost istraživanja bilo povjesničara, bilo državnih institucija koje se bave tim radnjama.

Stoga, kada pročitate knjigu, vratite se na ovaj predgovor i ovo pitanje koje ću postaviti ovdje:

Ima li Hrvat pravo na svoj nacionalizam, ako se zna da je cit; "Hrvatski nacionalizam je obrana hrvatske zajednice i hrvatskih predaja od svih unutarnjih ili vanjskih snaga koje žele tu zajednicu osloboditi ili joj oduzeti njezin poviješću oblikovani značaj. Taj nacionalizam jača kao obrambena kategorija kada postoji veća ugroženost, a slabi kada nema ugroženosti.“ - Ivo Korsky.

UREDNIK
Ivo Mijatović – Ico, Gradište..
Recenziju za knjigu napisao je Marko Francišković te ju donosim u cijelosti...…..

O KNJIZI SU REKLI…MARKO FRANCIŠKOVIĆ

Već sam naslov Dujmićeve knjige ''Dnevnik jednog unuka'' ukazuje na to da on drži do kontinuiteta i kronologije, kako kroz svoj vlastiti primjer, tako i u smislu ciljeva borbe, hrvatske države i Hrvata općenito. Dujmićeva knjiga je živopisna i osebujna dijagnoza stanja u Hrvatskoj očima jednog poštenog branitelja. Ona je krik za pravdom koji se poput rijeke širi neočekivanim rukavcima i virovima. A nijedan od njih nije miran niti statičan. Može se slagati ili ne slagati sa njim u pojedinim stvarima, glorifikaciji nekih ljudi ili tumačenju nekih događaja, ali ne može se poreći iskrenost i istinitost njegovog vapaja za Bogom, obitelji i Domovinom. Autor žaluje za slavnom hrvatskom prošlošću, daljom i bližom, kao i njenim herojima poput Zvonka Bušića, Brune Bušića, Blaža Kraljevića i mnogim čija imena ne znamo, dok se istodobno iz njega prolama neslaganje, bijes, ljutnja spram onih koji su uništili hrvatski san o slobodi s početka devedesetih godina. U svojem pripovijedanju on kroz stranice knjige uspijeva čitatelju prenijeti svoje osobne doživljaje pojava u društvu, ali i ono što mnogi danas smatraju pukim svakodnevnim vijestima. Dujmić želi lustraciju, dokumentira da udbaši i komunizam nisu dio prošlosti, problematizira povijesne događaje pa i one koje je opasno preispitivati, objašnjava vrlo slikovito metode SOA-e, konstatira da se policija pretvorila u osobnu gardu tajkuna i da nije na strani naroda, promišlja o imigrantskoj krizi, bez kalkuliranja, hrabro i poimenice govori o stvarima o kojima se još uvijek i sve tiše šapuće, detektira pipke kriminalne hobotnice na svim razinama - od sabora, preko vlade, sudstva, bankarstva, tzv. liječničke struke, medija... Na koncu zaključuje ispravno:

- Ne, nemamo Hrvatsku. Može se jasno osjetiti njegovo neslaganje, bijes i tuga što je tome tako, naročito kada mora priznati da su Hrvati to i zaslužili jer se mire sa situacijom, prateći tv. programe. Svjestan je on raznih načina specijalnog ratovanja, kojima je cilj stvaranje armije nezainteresiranih i mirnih poslušnika. Svjestan je i masonskih ekspozitura te o njima ne govori kao o apstraktnoj pojavi koja se dešava tamo negdje daleko nego ih smješta u naš sokak, u našu neposrednu blizinu. Cijela je knjiga poziv na buđenje, na djelovanje iz vizure branitelja koji je to nastavio biti i nakon što je oružje utihnulo. Jednom branitelj, uvijek branitelj.

Naročito cijenim njegovu hrabrost u smislu da ne govori samo o vanjskim stvarima, to može svatko, nego govori i o vlastitoj privatnosti, borbi sa okolinom, posljedicama PTSP-a, krahu obitelji, nadanjima, izdajama, očekivanjima i snovima. I upravo kroz tu vrijednost ove knjige, čitatelj, na osnovu njegove priče, koja je neušminkana, gola i iskrena, može doživjeti svu golgotu braniteljske populacije općenito. Upravo iz tog razloga treba upozoriti da, zbog u knjizi prisutne naglašene istinitosti u dijagnozi današnje Hrvatske, čitatelj ne ostane pod tim mračnim dojmom misleći da nema izlaza, da nema svjetla koje će odagnati tamu. Istina je takva kakva je, treba se s njim moći suočiti i prihvatiti je, ali to je samo prvi korak, to je početak puta. Nakon toga slijedi nastavak, slijedi daljnje kretanje koje bi trebalo biti sukladno sa primljenom spoznajom. Knjiga ''Dnevnik jednog unuka'' je upravo to, taj početak, to suočavanje se teškom istinom, a čitatelj treba dalje nastaviti.

Naravno, da bi se tako moglo, da se ne bi ostalo u mraku, ušlo u neke depresije ili prihvatilo defetizam, neophodna je vjera u Jednoga Boga i sve treba biti tome podređeno pa tako i Domovina. Jer, niti Hrvatska niti Hrvatstvo nisu sami sebi smisao i nisu ono što je konačno nego može biti dobro i pravo samo ako su u funkciji Oca na nebesima, ako su usuglašeni sa Njegovim zakonima. Sve drugo, svaka druga postavka ovih prioriteta prijeti da se pretvori u idolopoklonstvo, a to je štetno i na taj način ne može se protiv ovog zla i njegovih slugu koji su doveli do ovog stanja opisanog u Dujmićevoj knjizi. Uostalom, izreka ''Bog i Hrvati'' točno tako i postavlja stvari. Bog je na prvom mjestu, a onda iza toga dolazi narod i svaki pojedinac u tom narodu kao čovjek napravljen na sliku Stvoriteljevu.

Također, u ovom današnjem trenutku potpune obezglavljenosti naroda, vladavine izdajnika i tuđinskih slugu, usprkos svega ne treba upasti u to pripremljeno crnilo i tamu nego se samim svojim primjerom, stavom, govorom postaviti kao svjetlo u toj tami. Ne treba naricati i zapomagati nego baš u inat svemu ovome zlu i mraku zapjevati pjesmu u slavu Gospodara i Njegovog svjetla. Prisjetimo se epizode iz rata kad je mala skupina branitelja na Srđu iznad Dubrovnika, kad su bili potpuno nadjačani od strane neprijateljske vojske, većina ranjeni, mnogi izginuli te je realno sve izgledalo kao da im nema spasa, da je sve izgubljeno. Ali ipak, i u tom najtežem trenutku, kad su se povukli u podrumske prostorije tvrđave na Srđu i kad je neprijatelj bio gore na tvrđavi i bacao bombe niz stepenice prema njima, oni malobrojni koji su preživjeli zapjevali su pjesmu ''Zovi, samo zovi''. Pjesma se čula gore na vrhu, na terasama tvrđave koju su zauzeli agresori te su poslije ti isti pripadnici agresorskih postrojbi svjedočili kako ih je ta pjesma uzdrmala i zadržala tako da su se nakon artiljerijske paljbe po njima iz par minobacača kojima su branitelji Dubrovnika raspolagali povukli i praktički izgubili dobivenu bitku.

Neka nam to svima bude pouka i primjer, da se ne zaboravi, da se na to još i nadogradi, jer situacija je danas još teža nego te sad već pomalo daleke 91', ali tim više traži se glasnija i odlučnija pjesma koja će nas odvesti u pobjedu.
Marko Francišković

--
http://hrvatskoobrambenostivo.com/

Bobani
23-03-2016, 21:18
PROGLAS HRVATSKOM NARODU
"OBRANA", br. 41-42., 1966.

(Tito je zakazao sjednicu svih članova CK SKJ na Brijune za 30 lipnja 1966. godine u Hotelu "Istra". Iako je Ranković prisluškivao sve i svakoga, pa i samog Tita, nije nikako mogao dokučiti i shvatiti da se je i on prisluškivao. Tako je na toj Brijunskoj sjednici bio zatečen, iznenađen i lišen svih državničkih dužnosti jugoslavenskog monstruoznog režima i krvolok hrvatskog naroda Aleksandar Leka Ranković 1 srpnja 1966. godine. je bio smjenjen i odbačen kao žvakaća guma. O tome dan kasnije, tj. 2. srpnja 1966. godine Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin donosi u glavnom glasilu HNO "OBRANI" br. 41-42., na prvoj stranici Proglas Hrvatskom Narodu. Moglo bi se reći da je baš upravo zbog tog proglasa dr. Franjo Tuđman bio proganjan, zatvaran, osuđivan i pao u nemilost kod svojih bivših suboraca i članova KPJ. Kasnije je on to javno priznao i piscu ovih redaka da je pohlepno čitao tisak DRINAPRESS-a, što znači Maksa Luburića, iako ga imenom nije spomenuo.Otporaš.)
[/COLOR][/I]
P R O G L A S H R V A T S K O M N A R O D U

Posljednji dogadjaji koji su uzdrmali unutrašnju strukturu umjetne i monstruozne tvorevine Jugoslavije, padom u nemilost poznatog krvnika Aleksandra rankovića i zapovjednika zloglasne UDBE, Svetoslava Stefanovića kao i destitucija Vjećeslava Holjevca zbog podržke koju je pružao mladoj i elitnoj supini naprednih hrvatskih komunista okupljenih oko časopisa "PRAXIS", znaci su sigurnog raspadanja nasilnog režima koji, protiv volje naroda, gospodari Hrvatskom. (Sama generalova riječ "…zbog podržke koju je pružao mladoj i elitnoj supini naprednih hrvatskih komunista okupljenih oko časopisa "PRAXIS"…", uvjerila je dra. Tuđmana i druge hrvatske državotvorne komuniste da Maks Luburić nije protiv njih niti njihovih političkih i ideoloških uvjerenja, i pružio im širom otvorena vrata zajedničke hrvatske suradnje ustaških i hrvatsko/partizanskih sinova za ponovnu uspostavu hrvatske Države, što se je i ostvarilo u Domovinskom ratu. Mo. Otporaš.)

Neuspjeh nedavno provedene privredne reforme i stalni uzrast cijena životnih artikala, dokaz su više, da je vladajuća beogradska klika, predvodjena po hrvatskom izrodu Josipu Brozu Titi (ukoliko je zaista Hrvat kako tvrdi), nakon dvadeset godina uzurpiranja vlasti dovela je na rub propasti sve nacionalne component, koje, poput hrvatskog naroda, protiv svoje volje sastavljaju nakaznu, umjetnu i neprirodnu tvorevinu Jugoslaviju.

Zločini koja je ova razbojnička klika izvršila nad stotinama tisuća Hrvata kao i nad tisućama Srba, Slovenaca, Makedonaca, Crnogoraca i pripadnicima ostalih narodnih manjina koji živu ili su prebivali na području Jugoslavije, ne poznaju premca u modernoj historiji čovječanstva. Rijeke nevine prolivene krvi potekle se uzduž naše domovine Hrvatske (a šta bi general Drinjanin rekao da je on tada znao za sve ove masovne grobnice za koje se danas zna a prije pola stoljeća se za iste nije znalo, mo.) nakon konačnog ustoličenja Tita i njegovih satrapa na vlasti.

Mlade hrvatske generacije, odgojene i rodjene pod komunističkim režimom odbijaju i odbacile su isti, vodjene idealima slobode i humanizma. Hrvatski komunisti, koji su prihvatili postulate marksističke ideologije iz ideala, svakodnevno sve to više uvidjaju da su slijepo oružje u rukama veliko-srpskih imperialista, ugnjetavača ne samo Hrvatske, već i ostalih naroda koji sačinjavanju Jugoslaviju.

Tisuće hrvatskih radnika prisiljeni su tražiti koru kruha za sebe i svoje obitelji u stranome svijetu dok se na njihovim ognjištima šepire novo doseljeni nehrvatski elementi. Prioritet koji se daje izgradnji i podizanju Srbije na uštrb Hrvatske i Slovenije i ostalih komponenata Jugoslavije, uzrok je da su se podigli glasovi prosvjeda i u samoj komunističkoj štampi spomenutih. (Ako netko misli da general Luburić nije znao dobro hrvatski jezik, vara se. On je namjerno, tu i tamo, ubacivao tadašnje riječi "srpsko/hrvatskog jezika, koji je, hoćeš/nećeš, tada bio službeni jezik Jugoslavije, kako ga nebi mladi hrvatski naraštaj, odgajan i Titinim školama, napao da govri i piše "ustaškim rječnikom". Mo. Otporaš.)

Masovno ilegalno napuštanje Jugoslavije, unatoč opasnosti nasilnog vraćanja po zemljama u kojima izbjeglice nastoje dobiti utočište svjedoče, da, unatoč režimske propaganda, beogradski vlastodršci nijesu drug do li nasilni ugnjetavači naroda. Hrvatski studenti, nedavno sudden diljem Hrvatske zbog svojeg rodoljublja i privrženosti narodu kojem pripadaju, podigli su prve stjegove "HRVATSKE NARODNO OSLOBODILAČKE BORBE".

Hrvatski radnici i seljaci u svom pasivnom odporu vlastodržcima, prihvatili su stjegove u zajednici sa činovnicima, intelektualcima i radnim kolektivima kojima se pridružuju i hrvatski komunisti kojima je preča sreća i budućnost vlastite Domovine od lažnih sirenskih poziva na nepostojeće "bratstvo i jedinstvo" iz Beograda.

HRVATSKI NARODNI ODPOR u ovim odlučnim časovima kroz koje prolazi naša Domovina, obraća se svim Hrvatima bez obzira na njihovu profesiju, vjersko ili stranačko uvjerenje, pozivajući ih na zbijanje red ova i zajednički slog u zbacivanju tudjinskog, nametnutog nam režima.

HRVATSKI NARODNI ODPOR priznaje svakom Hrvatu i Hrvatici pravo ispovjedanja bilo kojeg političkog postulate u jednoč oslobodjenoj Domovini Hrvatskoj i zbog toga računa sa aktivnom kolaboracijom hrvatskih komunista. (današnjih hrvatskih antifašista, mo.) Visoki standard života, vjerska i politička sloboda, sloboda mišljenja i neutralnost Hrvatske u sukobima svjetskih blokova, (Tako je i Poglavnik mislio i na osnovu tog ispravnog mišljenja dao je ime "NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA", što bi uistinu ona i bila da su joj to hrvatski neprijatelji dozvolili, i da ju nisu odmah, s oružjem u ruci napalm, a mi Hrvati, vojnici i civili, bili smo prisiljeni se braniti i rukama i nogama od tog nametnutog hrvatskog neprijatelja, mo. Otporaš.) premise su sa kojima se povodi HRVATSKI NARODNI ODPOR, tumačeći želju većine Hrvatskog Naroda.

Industrijski kombineti kao i fabrička postrojenja treba da uistinu budu vlasništvo hrvatskih radnika, stvaranjem dioničkih poduzeća i davanjem dionica radnicima istih. Hrvatska zemlja mora biti vlasništvo onih, koji ju obradjuju i hrvatskom seljaku potrebno je pružiti svu pomoć kako bi ovaj mogao održati na visini ovu važnu granu privrede.

Hrvatski Narod sa simpatijama promatra nastojanja ostalih naroda koji sačinjavaju Jugoslaviju da dodju do svoje slobode.

HRVATSKI NARODNI ODPOR pruža prijateljsku ruku suradnje Slovencima, Makedoncima, Crnogorcima i ostalim narodnim manjinama sa kojima nikada, niti u svojoj prošlosti a niti u sadašnjosti, nije imao sukoba.

HRVATSKI NARODNI ODPOR OVIM PUTEM SVEČANO IZJAVLJUJE DA NEMA NIŠTA PROTIV SRPSKOG NARODA koji se, poput Hrvatskog nalazi okovan lancima internacionalnih komunista, želeći mu svaku sreću u njegovoj vlastitoj Državi nakon raspada umjetne tvorevine Jugoslavije. (Za Maksa Luburića nije bilo dvojbe za rasped jugoslavije. Samo se je radilo o vremenu, mo.)

HRVATSKI NARODNI ODPOR protivi se bilo kakvoj vrsti ideološkog, klasnog ili vjerskog progona na teretriji buduće HRVATSKE DRŽAVE. Hrvatski Narodni Odpor vjerno tumačeći želju hrvatskih masa, imade za jedan od glavnih ciljeva osigurati svakom stanovniku Hrvatske, bio ovaj Hrvat ili ne, slobodu, rad i pravo glass.

HRVATSKA od Istre do Drine će obuhvatiti cijelo naše povijesno i etničko područje. Bosna i Hercegovina i Sandžak su pokrajine Hrvatske, i kao takove moraju pripadati Hrvatskoj. O mogućnostima njihova federativno-autonomnog odnosa sa ostalim djelovima Hrvatske, odlučiti će njihovo stanovništvo, slobodnim glasanjem.

HRVATSKI SABOR treba da bude vrhovno tijelo Hrvatske Države u kojemu će onda političke stranke, uključujući hrvatsku komunističku stranku, imati svoju riječ.

Hrvatski Narode!
Koraci pred kojima se nalazi naša Domovina odlučni su ne samo za našu, već i za buduće generacije. Nalazimo se na pragu slob ode i potrebno je samo učiniti kodak više da se do née dodje.

Hrvatski Oficiri, podoficiri i vojnici, hrvatski mornari i avijatičari, hrvatski milicioneri! Vi koji danas silom prilika služite tudjincu i porobljavaču svog vlastitog naroda, upravite cijevi svog oružja protiv zajedničkog nam neprijatelja.

Hrvatski Radnici!
Sabotirajte proizvodnju, kvarite industrijske strojeve!

Hrvatski Komunisti!
Vi koji ste znali davati živote za političke ideale budite spremni položiti iste za slobodu Hrvatske.

Živjela HRVATSKA!
ZA HRVATSKI NARODNI ODPOR:

General Drinjanin, Zapovjednik Hrvatskog Narodnog Odpora.
Enver Mehmedagić, Pročelnik u Glavnom Stanu.

2. srpnja 1966.

Prepisao iz novine OBRANA 23 ožujka 2016. godine, Mile Boban, Otporaš.

Bobani
24-03-2016, 03:42
ŽIVOT I RAD MAKSA LUBURIĆA, by Otporaš u nastavcima.
Izvor: Uzdanica forums free.

(Prenosim samo komentare raznih komentatora koji se odnose na osobu maksa Luburića, jer je opis u nastavcima bio o životu i radu maksa Luburića. Kako se može vidjeti i po datumina da je to bilo prije šest godina i dva mjeseca. Mo.)

Nastavlja se. Otporaš.


Objavljeno: 23.01.2010. u 12:19h

Delivuk 23.01.2010 13:45 h

Otporaš. Ja ne znan šta na sve to reći. Da je moj dida živ pita bi ja njega. Kada je on meni priča svoje priče o ratu kod nas kada je brat iša na brata, bez da je jedan drugome bija fašista, komunista ili nacista. Oni nisu ni znali šta je to, jer su ispali iz iste p…. materine, a mater jim nija bila niti jedno niti drugo niti treće. Njezin čovik još manje, jer nije zna nizašto osim svoje Rvacke, vinograda, maslina i onog kamenjara po kojem je oda i sa velikom lulom škiju pušija. Kada ga je rvacka vojska pozvala da ide braniti svoju zemlju Rvacku, on je otiša i bija u Domobranima. Sada ja pitan moga pajdu matrixdc (Damir Car iz Rijeke. Otac mu je bio u partizanima. Tako je on meni pisao na moj osobni sandučić a da nije ni znao da sam ja taj s korisničkim imenom Delivuk iz Marije Jurić Zagorke romana "Republikanci". Mo. Otporaš,) da on meni lipo objasni ko se je za koga borija, ko je bija fašista, koje
bija antifašista, ko se je borija za rvacku države a ko se je borija protiv rvacke države i koja je razlika izmedju njija. Vi školovani sve znate i nas koji samo čitamo što vi pišete, zbunjivate nas. Ja oću virovati ono što je rvacko a sve ostalo zaveziti mačku za rep pa neka vuče di god on oće, u fasištičku Italiju, u nacističku Njemacku ili u kmounističku Jugoslaviju, to me se ne tiče, samo neka pusti moju Rvacku na miru i neka meni moj pajdo matrixdc lipo kaže ko je ko a ko je niko.

Otporaš 23.01.2010 16:39 h

Delivuk. Želio bih znati šta vas toliko muči? Za sigurno vi ste jedan jako dobar čovjek i usto još bilji hrvatski rodoljub. Samo vi plivate izmedju istine i neistine. Vaš djed vam je, po vašim pričama, mnoge stvari pričao, ali ih vi niste dobro shvatili niti razumijeli. Sada se držite kolege - kako ga vi zovete "pajde" - matrixdc (Damir Car iz Rijeke, mo.) da vam neke stvari objasni.

Matrixdc (Damir Car iz Rijeke, mo.) vama ništa istinito neće objasniti, nego će vas svojim jugoslavenskim smicalicama i komunističkim žargonima još više zbuniti. To je matrixdc!, i nemojte se tome čuditi. Ja njega vrlo dobro poznajem i njegove stavove što se tiče hrvatsko/državotvorne ideje. On će vam lupati po svojem običaju i načinu a da vam neće niti na jedno pitanje iskreno i otvoreno odgovoriti. Govorit će vam o nekom fašizmu/antifašizmu samo da nešto rekne, a u stvari neće vam ništa reći, jer on ne poznaje definicije niti fašizama niti antifašizma, a još manje njihove doctrine.

Kolega delivuk, ja ću vama reći što vi želite znati. Titini partizani su se u ime antifašizma borili protiv vaše, moje i naše Hrvatske Države, dok Ustaše i hrvatska vojska se je borila za Hrvatsku Državu, za onu istu Hrvatsku Državu za koju su se borili vaša dva strica i vaš died. Eto, Delivuk, sada ćemo vidjeti šta će vam "vaš pajdo" matrixdc odgovoriti. Pozdrav, Otporaš.

matrixdc 24.01.2010 11:28 h

Delivuk. Toliko o koljaču Max-u, doduše i križ fašističke njemačke mu visi oko vrata a pozerska slika s pisanjem je samo za javnost ondašnje fašističke NDH. Crna kožna jakna jasno govori da mu ni Gestapo nije bio stran. Za sada smo jedina zemlja koja tolerira rasnu i vjersku mržnju koju šire ovi i ovakvi.

Otporaš 24.01.2010 12:54 h

Delivuk. Prvo, (1) rekao sam ja vama da vam vaš "pajdo" matrixdc neće niti na jedno vaše pitanje odgovoriti. On za "križ" kaže da je fašistički iako ovaj postoji preko dvije tisuće godina. Prelistajte hrvatsku vojničku povijest iz prošlosti i vidjet ćete da su hrvatski ratnici na svojim štitovima i mačevima imali znak " križa "kao njihovo vojničko obilježje, s jedne strane, a sa druge strane da svojem protivniku ili protivnicima kaže, pokaže i dokaže da su Hrvati katolici i kršćani koji vjeruju u Boga i u križ.

Drugo (2) za Maksa Luburića kaže napamet da je koljač, a na ovim stranicama portala u prošlosti matrixdc se je hvalio kako je njegov otac ubijao, dakle klao, fašiste. Sada se postavlja matrixdc-u jedno ozbiljno pitanje: Koliko je Talijana kao fašista njegov otac ubio/zaklao kao partizan, kao borac NOB i NOV, a koliko je pobio i zaklao Hrvata??? Delivuk, ni na ovo pitanje matrixdc neće odgovoriti jer ne zna, iako mu je to otac pred njim toliko puta pričao, ispričao
i govorio. Ali on na pamet "zna" (po jugoslavenski) koliko ih je pobio/zakla Maks Luburić.

Delivuk 24.01.2010 14:22 h

Otporaš. Ne znan koliko ti je godina ali po pisanju izgleda da nisi mlad. Ti goniš svoje i neka. Ja san navika na to. Za sinijon i u kući di san živija i odresta bile su take priče izmedju moji stričeva, ćaće i dida. Ni jedan nikada nije tija popustiti. Svaki gonija svoje ko i ti. Ti meni gori govoriš da mene nešto muči. Pa jest. Mučimo da partizni uvik svoje gone i pričaju, borci i prvoborci se uvik fale kako su uvik jurišali i kako su se dobro borili, kako su fašiste i okupatore nagonili i ubijali, kako je njijova socijalistička revolucija bila dobra. Ustaše to pričaju za sebe, kako su oni bili jedini i branili našu Rvacku, kako je Ustaška revolucija donila slobodu rvackome narodu, a svi drugi da su se borili protiva naše Rvacke. To je prešlo sve granice zdravog razuma. Ja poručujem i jednima i drugima da
sračunaju koliko su njijove revolucije koštale tako da jim mi mladji to isplatimo u TOTALU tako da oni jedan put za vike vikova zavežu, a nas
mladje neka puste na miru da moremo mirno ići našim putem k našoj srići.

matrixdc 24.01.2010 16:27 h

Vidiš Delivuk, zbog budalaština kojima ovi neofašisti mentalno povraćaju, šljam i bjeda ljudskog roda, dotle mi ostali razmišljamo i borimo se za budućnost u kojoj ovi i njihovi puleni pljačkaju, niti ne razmišljamo o njihovim neofašistićkim budalaštinam. Potpuno se slažem s tvojim razmišljanjima i mislim da ovome što sebe naziva Pragoljubom treba otpisati.

Otporaš 25.01.2010 02:01 h

Delivuk. Vidite, prijatelju Delivuk. Ja sam vam rekao da vaš "pajdo" matrixdc vam nikada neće odgovoriti ni na jedno pitanje. On samo kleveće, po partizanski i po jugoslavenski. On se ISTINE stidi i boji. Zato se on zove matrix, umišljena uloga iz filma...

Sa vašim člankom se i sa vašim mišljenjem se i ja slažem, kao i matrixdc. Samo se on sa mnom ne slaže polemizirati, jer mu ja odbrusim sa dokumentima, sa činjenicam, sa ISTINOM i uprem prstom gdje je istina a gdje nije.

Prijatelju Delivuk, ako vi hoćete možete mi postaviti pitanje ili pitanja kakva god vi hoćete, ja ću vam na ista nastojati odgovoriti do vaše potpune zadovolještine. Samo ista pitanja pošaljite i vašem "pajdi" matrixdc tako da se uvjerite da vam on neće odgovoriti. Ne da on ne bi htio vama odgovoriti, daleko od toga. On jednostavno ne zna šta bi i kako bi vam odgovorio. On ne odgovora jer se boji, pa lupeta s brda dola, tako da ispadne kao neka "noćna delija".

matrixdc 25.01.2010 08:32 h

Eto, popraviti ću ti posjet na ovom članku koji je na nivou ulice, no što je tu je. Argumenti koje ti spominješ su tekstovi iz fašističke emigracije i neka "vaša istina" kako se volite hvaliti. Dakle, na takve objede ne treba reagirati jer su same za sebe bezpredmetne. Nema se smisla boriti se argumentima s tobom niti me interesira takvo što. Bolje bi ti bilo da objavljuješ članke o korupciji i pljački u ovoj napaćenoj zemlji umjesto da žuboriš o partizanima i ustašama. To sam ja prepustio povijesti a ne nečijim prosudbama a najmanje tebi koji o tome imaš sasvim subjektivni pogled. Tvoja majorizacija i uporna tvrdnja o argumentima s kojima raspolažeš govori samo o tebi ali ne i o onom što želiš dokazati. Sizifov posao kojega si se latio, ispadaš smiješan sebi i drugima. Sa ovime zatvaram diskusiju o temama koje nikoga ne interesiraju osim vas 4-5 dežurnih skribomana i koje zabludjele ovčice.

Otporaš 25.01.2010 11:21 h

Kolega matrixdc. Shvaćam tvoju frustraciju. Sam si se u nju ubacio. Ja pratim pisanje i Delivuka i Domoljuba i tvoje. Prvi želi nešto znati pa na svoj način kaže šta ga "muči". Drugi zalazi u prošlost i povijest i iznosi činjenice potkrijepljene dokazima, što tebe uveliko smata. Mnoge stvari su se dešavale na našim područjima da mi nismo ni znali niti u tome kumovali. Ali za sigurno smo žrtva tih mržnja. Zato za tebe donosim nešto da ti ublažim živce i da vidiš kako se laži mogu iznositi bez ikakove odgovornosti. Da, u Jasenovcu je stradalo sve zajedno oko 2000 ljudi, ali Ivo Goldštien je ipak židov, tako da nas nimalo ne iznenađuje njegovo obmanjivanje javnosti, jer ipak je laž i varanje ljudi u židovskom mentalitetu. Postoje točni podaci iz NDH o broju stradalih u Jasenovcu, koje prenosimo ovdje:

U radno-popravnom logoru Jasenovac je pobijeno svega 56 neprijatelja hrvatske države, koji su s pravom ubijeni jer su bili kriminalci, te 48 pripadnika Ustaške Obrane, i to zbog zlostavljanja logoraša. Također, logoraši su pobili 26 pratećih stražara Ustaške Obrane, i čak nisu bili kažnjeni zbog toga jer se stražari nisu pridržavali uputstava. Oko 1500 ljudi je umrlo od neke nepoznate bolesti koja je harala logorom. Oko 600 logoraša i 120 Ustaša je poginulo tijekom britanskog bombardiranja logora, a piloti su bili pripadnici jugoslavenskog kraljevskog zrakoplovstva iz Egipta, koji su 1944. nakon amnestije za četnike prešli u partizane. Također valja napomenuti da su logoraši imali mnogo bolju medicinsku njegu od hrvatskih vojnika. Dok su naši vojnici ginuli jer nisu imali bolničara kraj sebe, a neprijatelji hrvatske države su ležali u bolnicama i o njima su se brinuli najbolji doktori s najboljom opremom. Vidljivo je kako su zatočenici primili preko Švicarske preko 6.000 pošiljki, kako u lijekovima, tako u odjeći i prehrani. Od kolovoza 1944., svim zatočenicima bio je priznat status "RATNOG ZAROBLJENIKA", što je vlada NDH dala pismeno Međunarodnom Crvenom Križu u Genevi, pa su onda i mnogi pušteni kućama (Milko Riffer). U svakom slučaju, prošli su mnogo bolje od Hrvata na Križnom Putu, nad kojima je počinjen masakr bez suđenja, i to uz blagoslov Zapadnih Saveznika koji su samo zažmirili na to.

Savjetujemo onima koji oplakuju nepostojeće žrtve Jasenovca da pročitaju ovo i neka dobro razmisle o svojim lažima. Mi Jasenovac smatramo logorom u kojem je stradalo više desetaka tisuća ljudi, bez suđenja. No, mi ovdje ne govorimo o radno-popravnom logoru koji je radio od 1941. do 1945., već o jugoslavenskom logoru smrti, koji je punom parom radio od 1945. do 1948. U njemu je pobijeno, prema nekim izvorima, i do 80 000 Hrvata. No, mi nismo Srbi ili Židovi pa nećemo govoriti o broju žrtava bez dokaza i sramotiti se na taj način. Valja napomenuti da su istraživanja o stradanjima u Jasenovcu prekinuta jer su na žrtvama nađene domobranske uniforme, čizme i odličja. Mi zahtijevamo da napokon ponovno počnu iskopavanja u Jasenovcu, kako bi se možda neke od ondje pobijenih Ustaša, domobrana ili hrvatskih civila moglo identificirati, te kako bi ih njihovi najmiliji mogli dostojanstveno pokopati, umjesto da leže u jednoj od preko tisuću masovnih grobnica koje su napunili partizan ski "osloboditelji".

DOSTA nam je komunističkih, židovskih, jugoslavenskih i srpskih laži, neka napokon priznaju ISTINU čitavome svijetu. Otporaš.

j.perkovic 25.01.2010 11:40 h

Gospodine Otporaš. Takvim kao šta je ( matrixdc ) ne iplatise njemu objašnjavat o ISTINI jer on nezna drugu istinu nego onu koju je naučio od Partizana i komunista a ota istina bila je uvijek velika LAŽ. Također isto važii za (Delivuka) pušedu zajedno u istu rupu i nepodnose istinu.

Delivuk 25.01.2010 13:56 h

j.perković. Mislija san da si malo bolji čovik. Moja dva strica su se borili u partizanima za ovu našu zemlju Rvacku. Moja dva strica su se borili u HOS za ovu našu zemlju Rvacku. Moj ćaća je bio u Domobranima a dida je bija Domobranski Tabornik našeg sela. Ja tražin ono što mnogi oće znati a to je koji je bija na pravoj strani a koji na krivoj. Pajdo matrixdc mi lipo kaže i ja njega volin čitati. Ja volin čitati što i ti pišeš, jer iznosiš ono što drugi ne znaju. To je dobro tako da se čuje i druga strana zvona. Što Otporaš donosi za mene je duboka povjest, koja kada je čitan odman se znojim.

Delivuk 25.01.2010 13:59 h

matrixdc. Ti si me sada rastužija. Kažeš da nećeš više pisati. Ja san to razumija ovako da ti meni i drugima ne želiš iznositi tvoje mišljenje, koje je ipak naše rvacko mišljenje. Nemoj se plašit. Poznato je da oni koji se plaše bilo čega, brzo odustaju od svega i svoga mišljenja. Tako je meni moj dida govorija.

j.perkovic 25.01.2010 15:51 h

Gospodine Delivuk. Vi govorite da su se vaši stričevi borili za Hrvatsku, a ko se onda borio za Jugoslaviju i komunizam ako nisu Partizani.

Delivuk 25.01.2010 22:14 h

j.perković. Jest, moja dva strica su bili u partizanima, dva u Ustašama a moj otac u Domobranima. Moj dida je uvik vika na svoja dva
sina koji su bili u partizanima da su nosili na glavi srpsku šajkaču sa petokrakom i tako se sa Srbima borili za Jugoslaviju. Oni su se uvik branili da su se borili za socijalizam i protiv fašista i okupatora. Dida bi na njiha vika i psova da on nije nikakav fašista ni okupator ko ni njegova braća koja su se borila za Rvacku. To van je tako dico moja. To su činjenice koje su za požaliti ali se ne mogu zanikati. Ja ko dite i mališan kako su me ukućani zvali, nisan zna ništa nego slušati. Kada bi u kući nastala svadja oko ko je di bija za vrime rata, ja bi samo otiša iz kuće u pojetu na sino ili slamu, izvlaija bi se i samo plaka i mislija i mislija.

Tek 1972 godine kada su neki iz Australije došli se boriti za našu Rvacku, i pošto je to bilo u našem kraju kroz koji su prolazili, tek tada san nešto sazna od dida i ćaće da naši dolaze. Ali to se brzo završilo i ušutilo. O tomu više niko ne govori, a ja bi volija nešto više o tome znati, jer kako moj dida kaže, moj sinko mi smo svi naši samo neki su dobri a neki nisu. To je što mene boli i što mi ti i matrixdc morete razjasniti.

j.perkovic 26.01.2010 09:23 h

Gospodine Delivuk. Vaš dida je bio pametan Čovijek i treba mu se zahvaliti jer je bio kako vi pišete pravi Hrvat i nije hteo da njegovi Sinovi nose Srbsku šajkaču.
Gospodine Delivuk šta se tiče Emigranata iz Australije koji su došli u Hrvatsku to su bili veliki Rodoljubi i kojima su Partizani poubijali Očeve ili kako vi kažete stričeva i imali su toliku HRABRIST da dođu u Komunistički Raj i ako su znali da će izgubiti Živote, koje su izgubili zato što je TITO naredio da se svi poubijaju, bio je Sud ali je bila unaprijed stvorena presuda od Druga TITE jeli to bilo Demokratcki.

Delivuk 26.01.2010 13:51 h

j.perković. Vala ti što tako misliš o mome didu. On je zbilja bija dobar čovik. Bija je 2 metra i 2 centimietra visok. Kada se idje u crkvu cestom od sela pa do crkve, ljudi su govorili za moga dida: lako je Gabrića pripoznati kada je za glavu veći od drugi. Ljudi su ga respektirali i nisu se sa njim šalili. Zato su i njegova dica ga se bojala. Viruj mi da je jednog puta kad smo u vinogradu radili, oba sina koji su bili u partizanima zgrabija za prsa, jer su oni pivali pisme o Titu i Staljinu, i stresa ji tako da jim je zabranija pred njegovin ušima pivati takve pisme. Oni su se protivili i pitali zašto da ne pivamo te pisme. Dida jim je rekao zato što je pola žena ostale udovice i pola dice u našem selu su siročad i brez ćaće, jer su jim Tito i Staljin pobili očeve. Eto za to nikad više da niste pred menom to zapivali.
Za one iz Australije ti vala što si mi reka. Mene to vele zanima a o tome malo znan. Neki dan mi je neko reka da je neko o tome pisa ovdeka ali je to ne mogu naći. Lipo te pozdravljan.

j.perkovic 26.01.2010 15:18 h

Gospodine Delivuk uvijek je lijepo se informirat prije nego Čovijek nešto priča šta nije istina. Svaki pametan Čovijek uči dak je živ i niko još nije umra da sve znade. Tako će biti i sa nama POZDRAV.

Otporaš 26.01.2010 20:12 h

matrixdc. Ja sam se latio posla da iznesem ono što ja znam o našoj zajedničkoj stvari. Ja ne iznosim ništa što se nije dogodlio. E, baš o tome što se je dogodilo, ja iznosim i s užitkom mogu konstatirati da ste vi i mnogi drugi nešto doznali od mene što niste znali a što sam ja Šizifovski iznosio na ovim stranicama. Takodjer mogu izjaviti, dragi kolega matrixdc, da ja od vas nisam ama baš ništa doznao na ovim stranicama što bi bilo zanimljivo kopirati i za povijet - našu
hrvatsku povijest - iskoristiti. Ali, naprotiv, sam pročitatao mnoge žučljive uvrede i izazovne riječi.

Delivuk 27.01.2010 01:25 h

Otpotaš. Neznan zašto tako napadaš čovika, ni kriva ni dužna. Čovik je samo reka svoje mišljenje. On na to ima pravo i sa Božije i sa državne
strane. On se meni dopada ko čovik koji zna što piše. Ako se tebi ne dopada, nemoj ga molinte napadati. On je naš Rvat ko i ti i ja.

j.perkovic 27.01.2010 02:03 h

Delivuk. Svaki ima svoje mišljenje ali mora da bude istina i nesme se nikoga vrijeđati a to je matrixdc više puta na portalu napravio što od drugi nisam nikada pročitao.

DOMOLJUB 27.01.2010 13:02 h

j.perković. To je istina što si rekao da on uvijek druge vrijedja i da na postavljena pitanja nikada ne odgovara.

Bobani
25-03-2016, 17:04
PUT I CILJ - (NEKOLIKO MISLI ZA DESETI TRAVNJA 1968.) piše General DRINJANIN

"OBRANA" br.85-86, DSETI TRAVNJA 1968., početna strana.

(Mnogi Hrvati i veliki dio hrvatskog općinstva je upoznat sa povijestnim govorom Maksa Luburića Hrvatima za proslavu DESETOG TRAVNJA 1968. godine; ali za sigurno nisu upoznati kako je i zašto došlo do tog skoro jedan sat na vrpci snimljen povijestni govor "ŠTO JE ZNAČIO DESETI TRAVNJA" za hrvatski narod. Ovaj člank daje malo svijetla kako je i zašto došlo do tog govora u isto vrijeme dok je general ovoj članak pisao. Otporaš.)

Poznati njemački vojni teoretičar i pisac Karl von KLAUSEVITZ postavio je jedno stratežko načelo prihvaćeno po svim nacijama i školama: "NE SMIJE SE DATI PRVI KORAK AKO NISMO U STANJU PREDVIDITI I ZADNJI".

Vladar nad 800 milijuna Kineza, pjesnik, filozof i strategy Mao Tse Tung stavio je u svim savojim djelima načelo, koje ni jedan revolucionarni vodja ne smije prekršiti, ako želi pobjediti u revoluciji: "SA REVOLUCIJOM SE MOŽE I ČEKATI, ALI KAD SE JEDNOM ZAPOČME, MORA SE NASTAVITI. BOLJE JE NE POČIMATI, NEGO POČETI I RADI POMANJKANJA UVIJETA, STATI."

Eto, na usta jednog klasika vojnog umjeća i jednog revolucionarnog vodje odgovor onima, koji vele, da se treba na neprijatelja baciti iz visine i bez padobrana. To se, doduše, može učiniti, ali to nije strategija, nego samoubojstvo.

****

Mnoge će naše ljude začuditi činjenica, da u DESETOTRAVANJSKOJ "OBRANI" donosimo misli hrvatskog Srbina Svetozara Pripičevića i crnogorskog nationaliste Save Štedimlije. (U istoj "OBRANI" na drugoj stranici donešen je jako zanimljiv članak Svetozara Pribičevića: BEOGRAD I POLITIKA PREMA HRVATIMA I SRBIMA IZVAN SRBIJE., mo. Otporaš

Njima razjašnjenje: Svetozar Pribičević, vodka "prečanskih Srba" i Sekula Drljević, vodka crnogorskih nationalist, tjerali su i Radića i Mačeka, da povedu rat na Beograd. Oni to nisu učinili. Dio hrvatskih Srba i većina Crnogoraca slijedili bi bezuvjetno svoje vodje Prebičevića i Drljevića. Krivi su bili hrvatski političari, da do tog nije došlo.

Pouka: Prebičević je morao bježati iz države koju je stvarao u Prag, a pristaše Sekule Drljevića bili su pod mojim zapovjedništvom na Ljevče Polju. Ostavljene pristaše Prebičevića poveli su hrvatski komunisti ne za rušenje Jugoslavije, nego na rušenje HRVATSKE DRŽAVE u kojoj njima nije bilo mjesta. Dali hrvatski nacionalisti i hrvatski komunisti smiju danas počiniti iste pogreške?

****

Prenijeli smo sastavke listova i ljudi koji ne misle kao mi. To ne činimo zato da pripadnici Odpora prihvate kao svoja ta gledišta, nego zato, da se nauče i priuče slušati, poštivati i uvažavati ta gledišta zato, da bi ovi sutra poslušali, cijenili i eventualno slijedili naš stav. Iznositi smo ono što mislimo mi, je monolog, a preduvjeti za uspiješnu oslobodilačku borbu mogu se upoznati samo u dialozima više partnera. Onaj tko nije uz nas, biti će protiv nas, jer snage komunističke ideologije rijetko ostavljaju drugčiju alternative. Madjarski komunisti su jurišali na rusko-sovjetske (jesenska mađarska revolucija 1956. god., mo.) tenkove sa "Coktail-Molotovima", a ostatak desničara je u pokrajinama klao svoje ideološke protivnike nosioce iste vlasti, koja je jurišala na svoje ideološke srodnike.

Ako mi Hrvati ni u XX. stoljeću gismo kadri razlikovati pojmove Državnost od pojma Stranke, ideologije i osoba, onda nismo politički zero narod i nezaslužujemo imati svoju Državu, nego služiti uvijek nekome od svojih susseda.

****

Hrvatski Metropolita Šeper postao je br. 2. ili u najgorem slučaju br. 3. u hierarhiji Vatikana. Medjunarodni tisak zove taj dogadjaj "vatikanskom revolucijom". Nije bilo barikada, gerile, bomb i izgreda. Moglo se taj čin nazvati "EVOLUTIVNIM" a ne "REVOLUCIONARNIM", nu nitko još nije bio kadar postaviti sasma figurine definicije tih riječi. Evolucija je napredak, polagano okretanje, sistematizirani normalni razvitak. Revolucija pak ne pozna normi, sistema, calendar, ni data. Ona gaze preko staroga i stvara novo.

Mi smo na čelu sa Poglavnikom, Vladom, Saborom, Glavnim Ustaškim Stanom, Glavnim Stanom Poglavnika, Glavnim Stožerom, Generalitetom, sa organiziranim Hrvatskim Oružanim Snagama, 17 divizija i pola milijuna naroda napustili HRVATSKU i ostavili je na milost-nemilost okupatora i njegovih saveznika: HRVATSKE LJEVICE (i ne samo hrvatskih komunista).

Sada ta HRVATSKA LJEVICA pomalo i evolutivnim putem uzima kormilo državnog broda i vodi ga hrvatskoj državnosti. U tom poslu smetati će im velikosrpska koalicija monarhista, komunista, demokrata, četnika i teologa, predvodjena Rankovićem. Ali neće biti sama. Pomagati će im oni, koji poistovjećuju svoju stranku ili ideologiju sa Državom Hrvatskom, odnemažu.

****

Mnogi mi znaju predbacivati da "baš ja", koji sam bio predstavnikom radikalizma naše dinarske rase, pružam ruku hrvatskim komunistima. (Dokaz tome je njegova "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA", Istarska DRINA, br. 3-4, st. 18-21, mo) To čine oni koji su je pružali četničkim koljačima Dalmacije, Sandžaka, Bosne i Hercegovine. (Za cijelo ovdje general misli na čelnike HSS-e koji su sjedili u srpsko/četničkoj vladi u Londonu i preko jugoslavenskog radia pozivali hrvatski narod da se priključe titanium partizanima i četnicima Draže Mihailovića, mo. Otporaš.) Pružali su ruku srpskim gazdama Stojadinoviću, Pašiću, niškom ciganinu Dragiši, (Cvetkoviću, mo) fašisti Ljotiću, koljačima "Sirotice Istre" Talijanskim fašistima, najizrazitijim predstavnicima njemačkog imperijalizma i nacizma.

To su obi, koji nikada nisu razmišljali o tome što je u šumu na Kordun otjeralo pjesnika hratskih kraljeva Vladimira Nazora i po četnicima priklanog pjesnika Ivana Gorana Kovačevića.

To su "profesionalni antikomunisti" koji bi bili kadri navijestiti rat Americi i Vatikanu zato, jer nisu dovoljno aktivni antikomunisti. Ima dosta ljudi koji su tek onda postali pravi komunisti, kada im se na to nijekalo pravo.

Mi nismo komunisti. Prošlost je tome dokaz, ali gismo ni izključivo, samo i jedino "antikomunisti", koji nemaju drugog životnog cilja, do suzbijati komunizam u bilo kojoj formi. Nema tako "slabog Hrvata" sa kojim ja ne bih rušio i "najbolju Jugoslaviju", i nema tako "dobrog Srbina" s kojim bih ja "čuvao Jugoslaviju". (Ja pomastio i podvukao. I neka ova generalova izreka bude dio njegovih izreka. Otporaš.)

Neka ne optužuju, jer smo svi mi već davno na optužničkoj klupi, pa iako nam se eventualno neće suditi, jer će smrt preteći ovozemaljske sudce, suditi će nam svima BOG I POVIJEST, i mnogi će od nas završiti na djubrištu te povijesti. Optuženi i tužitelji podjednako! Mi smo bili sudionici dogadjaja i nismo pozvani ni sebi davati svjedodžbu pameti ni poštenja, ni drugima je nijekati.

General DRINJANIN.

Bobani
26-03-2016, 22:04
Kriv sam



kriv-sam


Početna » Otporaš » Kriv sam!



Ovaj tekst, ove rečenice su preslika, svega onoga što se događalo, Hrvatima, nakon 1945, godine. Upravo se to događa i danas nama koji smo sudionici Domovinskog rata. Od riječi do riječi je istinito sve. Svak se može prepoznati u određenim segmentima. Stric Ivan.

Kriv sam što sam rođen kao Hrvat.
Kriv sam što sam rođen uoči Drugog svjetskog rata.
Kriv sam što sam pošao u pučku školu odmah nakon Drugog svjetskog rata.
Kriv sam što sam naučio čitati i pisati. Kriv sam što sam mog pok djeda Gabre otvorio škrnju u kojoj su bile pohranjene knjige hrvatskog značenja.
Kriv sam što sam te zanimljive knjige čitao.
Kriv sam što sam slijepo slušao moje roditelje te tako postao praktičan katolik i kršćanin.
Kriv sam što sam zapamtio i loše i dobre stvari o patnjama mog hrvatskog naroda o kojima su mi roditelji uvijek pričali.
Kriv sam što sam se oduševio odvažnim i hrabrim sinovima Hrvatske koji su se nesebično žrtvovali da bi im djedovina sretna bila.
Kriv sam što sam zavolio te iznimne sinove hrvatske preko kojih sam se zaljubio u Hrvatsku.
Kriv sam što sam u početku mog mladenačkog života prkosio vladi i zakonu koji su se nametnuli mom dragom hrvatskom narodu bez njegove volje.
Kriv sam što sam u tom prkosu napustio moj dragi narod hrvatski i tim činom počinio izdajstvo.
Kriv sam što sam opet u mladenačkoj dobi – u emigraciji – stupio u redove onih odvažnih Hrvata koji su htijeli povratiti čast, pravo i slobodu svom napuštenom narodu hrvatskom.
Kriv sam što sam tako bio svjestan moje zadaće unutar organiziranih Hrvata, da sam uvijek htio sve svoje žrtvovati za tu svetu zadaću, pa čak i život.
Kriv sam što nikada nisam htio udovoljiti mojim posve prirodnim porivima (kao što to mnogi danas neodgovorne čine a zadaća i sastanci za Hrvatsku baš ih i ne briga), nego sam uvijek mislio kako biti što točniji u zadaći hrvatstva kao organizirani Hrvat.
Kriv sam što je sudbina htjela da se jedna mlada francuska djevojka uda za mene.
Kriv sam takodjer što mojoj djeci – koja su po svim Božijim i ljudskim zakonima rodjena – ne posvećujeme dovoljno očinske pažnje na koja oni imaju puno pravo.
Kriv sam što u mojem rodoljublju za Hrvatsku često ne mogu razumijeti one moje prijatelje i Hrvate koji ne osjećaju i ne žrtvuju za Hrvatsku koliko ja.
Kriv sam što sam spreman za Hrvatsku učiniti sve pa i moj vlastiti život dati.
Kriv sam što sam spreman rušiti tamnicu Hrvata – Jugoslaviju.
Kriv sam što je mojim rodoljubnim postupkom zabranjeno mojoj djeci otići u onu zemlju gdje im je otac rodjen te upoznati baku, djeda, i ostalu svojtu i kamenjar po kojem je njihov otac naučio hodati i blago čuvati.
Kriv sam što moja djeca neće osjećati niti voljeti Hrvatsku o kojoj njihov otac i u snu toliko misli.
Kriv sam što poslije mene i u mojoj obitelji hrvatstvo prestaje postojati; jer mi je nasljedstvo rodjeno u tudjini. Kriv sam što znam voljeti sve što je hrvatsko.
Kriv sam što ne znam mrziti.
Kriv ću biti takodjer kada čvrsto odlučim prijeći onim osobama koje se isprazno zovu Hrvatima, a za djedovinu Hrvatsku ne mare ama baš ništa. Za to bi bilo bolje da se uopće nisam rodio; jer moj život i tako nije pridonio mnogo zajednici Hrvatstva. Trebao sam se roditi u ona vremena kada su glave i život bili mnogo jeftiniji od ružnoga dolara.

Razočarani Delivuk
Izvor: Otporaš

(Poznata mi je osoba koja se je potpisala "Razpčarani Delivuk". Razočaranje je nastalo u San Jose, Californija, na parking, poslije sv. polnoćke Mise na Božić 1978. godine. Pošto sam bio svijedok i očevidac svega, pa i te prepirke, svađae, kako tko hoće. Davno je to bilo a onaj koji je tu svađu ili prepirku započeo je umro, mislim 2005. i zakopan u svojem groblju u Hrvatskoj, blizu Imotskoga. Otporaš.)

Nikad prodan Domovini odan!
Stric Ivan!

1 Comment on Kriv sam!

Milan Boban // 31. Siječanj 2016 u 16:38 //
NIJE IZDAJNIK ONAJ HRVAT koji je mislo, da se ispred talijanskog nasilja i četničkog noža spašavati u lažnoj “Narodno Oslobodilačkoj Vojsci”, pa makar ova i izvršila izdaju hrvatskih interesa pred Beogradom, kao što nije izdajnik ni onaj hrvatski proleter, koji je zaista pošteno mislio, da je komunizam jedini, koji se bori za njegove klasne interese, za njegov boljitak. Nije izdajnik, najmanje, onaj Hrvat, koji nas pobija radi osobnih, ideoločkih, stranačkih i inih razloga tako dugo, dok se nije poslužio neprijateljima i u njihovoj službi štetio vitalnim interesima naroda ili životu Hrvata.

Read More at http://otporas.com/okruznica-generala-drinjanina-iz-1961/, Written by , Copyright © Otporaš

Bobani
29-03-2016, 22:30
DOBRA VEČER PLEMENITI HRVATSKI ZBORE, DRAGE SESTRE HRVATICE I BRAĆO HRVAIT!

(PODSJETNIK I DA SE NEZABORAVI DIO IZ HRVATSKE POLITIČKE EMIGRACIJE.
Uprava Hrvatskog Nogomentnog Saveza, HNS za sjeverni kontinent je sazvala Slet Natjecaja Hrvatskih Nogometnih Momčadi u gradu Chicagu za Laber Day, Dan Rada za subotu 6 i nedjelju 7 rujna 1981. godine. Kako svake godine tako i ove godine poslije odigranih utakmica uprava HNS organizira Večeru, zabavu i ples prilikom koje će podijeliti pehar i nagrade pobjedenicima: prvoj, drugoj i trećoj momčadi. Slet momčadi HNS za 1981. godinu je bio od posebne važnosti. Zašto? Ukratko ću iznijeti razlog ili razloge.

Več nekoliko godina u hrvatskoj političkoj emigraciji postoji - opravdana ili ne - napetost i velika nesnošljivost. Naravno da su Hrvati bili na jedan ili drugi način organizirani kroz hrvatske športske, političke, kulturne, crkvene, školske, radio programe i one organizacije i tako, više ili manje, bili upoznati u zbivanja hrvatskih zajednica u kojima su živjeli. Usprkos pojedinačnih i skupnih nastojanja među Hrvatima, organizacijama i društvima, da se napetosti smanje i odstranu iz naših zajednica, do toga nije došlo. Što je više napetost rasla među Hrvatima, Udba i njihovi doušnici-operativci su od veselja ruke trljali i tim više mržnju među hrvatima raspirivali. Među Hrvatima se počela mržnja i sumnja širiti do te mjere da je na nekim mjestima među Hrvatima dolazilo i do fizičkih obračuna. Tako je to išlo daleko da su se Hrvati počeli dijeliti: Na Hrvate, Jugoslavene i trećeJugoslavene okupljeni u organizaciji "Za Demokratizaciju Jugoslavije" koju je širila, poimenice, iz Londona novena Nova Hrvatska. Poznata je lista od pedesetorice (50) Jugoslavena među kojima je bilo i istaknutih Hrvata hrvatske političke emigracije, kao što su urednik NH Jakša Kušan, predsjednik HNV Mirko Vidović, urednik Hrvatskog Radio Sata iz San Francisca Ivo Vučičević i drugi.

Kroz te napetosti i zbog istih je došlo do hapšenja Hrvata, članova Hrvatskog Narodnog Otpora u New York-u u prosincu 1980. godine, te 25 lipnja 1981. godine, dan poslije ukazivanja Gospe šestero hrvatske dječice u Međugorju, sinhronizirano je uhapšeno na području Amerike deset (10) Hrvata istaknutih dužnostnika organizacije HNO., među kojima je bio i Pročelnik za sjeverni američki kontinent gosp. Mile Boban iz San Francisca. To je bio vrhunac polarizacije među Hrvatima. Tražili su se načini kako što uspješnije pomoći optuženim Hrvatima i njihovim obiteljima. Gosp Hans Petar Rullman iz Njemačke koji je govorio hrvatski i izdavao na hrvatskom jeziku časopis "HRVATSKA DOMOVINA" se sam ponudio da dođe posjetiti Ameriku u nadi za smirivanje napetosti među Hrvatima. Ja sam ga pozvao i baš u to vrijeme kada je HNS sazvao nogometni Slet/Turnir u Chacago, Hans Petar Rullman je bio moj gost u San Franciscu. Moj Prijatelj Karlo Sopta iz Toronta me nazvao i rekao da trebam hitno nazvati Roku Jurčića koji je bio predsjednik Hrvatskog Nogometnog Saveza, a Ivo Jolić je bio tajnik istog i ujedno stoloravnatelj te Gala Večeri u čast Turnira svih hrvatskih momčadi i biranje Hrvatske Kraljice za slijedeću godinu. Nazvao sam gosp. Roku Jurčića koji me je zamolio da budem glavnim govornikom za vrijeme Večeri poslije Turnira. Ja sam se sa gosp Rokom Jurčićem. Složio i pristao biti glavnim govornikom za tu zgodu.

Pošto je meni javni tužitelj Sjedinjenih Američkih Država Stuart Baskin, poslije mojeg hapsenja, oduzeo moju američku putovnicu, potvrdu mojeg državljanstva, ograničio moje kretanje na 150 milja od mojeg prebivališta (nekiih 180 km.), morao sam zamoliti mojeg odvjetnika Dennis Roberts da mi isposluje putovanje do Chicaga i nazad. Javni tužitelj je udovoljio molbi mojeg odvjetnika i dao dozvolu za 72 sata, tim da ja što god budem javno govorio stavim na papir i kada se povratim, preko mojeg odvjetnika dostavim javnom tužitelju Sturat Basking. Tako je došlo do ovog mojeg govora kojeg rado ovdje donosim kao dio hrvatske povijesti političke i nacionalne djelatnosti u borbi za ponovno oslobođenje Hrvatske Države.

Sada ću u cijelosti iznijeti moj govor kojeg sam održao pred skupom preko dvije i pol tisuće Hrvatica i Hrvata u jednom od najotmjenijih Hotela u Chicagu. Bilo je tu i drugih govornika, među kojima i prof. Danijel Crljen, pukovnik HOS-a NDH i pregovarač na Bleiburgu 15 svibnja 1945. godine. Naposljetku je stoloravnatelj gosp. Ivo Jolić pozvao mene. Mile Boban, Otporaš.

"DOBRA VEČER PLEMENITI HRVATSKI ZBORE, DRAGE SESTRE HRVATICE I BRAĆO HRVATI!

Chicago, 6. rujna 1981.

Dobra večer, plemeniti hrvatski zbore!
Drage setre Hrvatice i draga braćo Hrvati!

Prije nego Vas iskreno pozdravim, zamolio bih sve nazočne, da se - bez obzira gdje se tko ovog trenutka nalazi - uhvatite za ruke i da se tako držite dok budem govorio. Neka nam to bude znak trajnog mira i prijateljstva.

Čast mi je pozdraviti Vas u ovako velikom broju, s tako veselim, razdraganim i raspoloženim licima. Bogatstvo nije u materijalnim sredstvima. Pravo bogatstvo je u duhovnom i duševnom rasploženju i zadovoljstvu. Nastojte pod svaku cijenu sačuvati Vaše večerašnje raspoloženje, Vaše veselje koje svijetli iz Vaših zjenica, Vaš večerašnji smijeh, a u isto vrijeme nemojte zaboraviti ni one kojima je taj smijeh s njihovih lica iščeznuo, veselje narušeno i zadovoljstvo oštećeno.

Govorim Vam kao prijatelj, kao član i pripadnik onog istog hrvatskog naroda kojega ista hrvatska krv kola u njegovim žilama kao i u Vašim. Govorim Vam kao otac šestero (6) nejake djece, koja se - na žalost - nisu imali pralike roditi u zemlji njihovog oca, tj. u Hrvatskoj. Govorim Vam kao rodoljub, koji ima živo hrvatsko neograničeno srce, koje našu Hrvatsku ljubi i voli više nego to danas dopuštaju međunarodni vladajući krugovi. Govorim Vam kao sin Hrvatske, naše zajedničke Domovine, i poručujem: nije danas vrijeme tražiti tko je manje a tko više kris što mnogi od nas ne mogu poći u topli zagrljaj naše djedovine, naše hrvatske. Ne tražite tko više a tko manje voli Hrvatsku, tko više a tko manje radi za Hrvatsku. Jedno je važno a to je da ski trebamo raditi za Hrvatsku!

Draga braćo i sestre, Hrvatice i Hrvati!

Možda bih točno večeras pogodio šta ovog momenta mislite i elite čuti od mene.!? Sigurno je da elite da Vam nešto konkretna kažem o našoj zajedničkoj tragediji koja nas je zadesila u ovo posljednje vrijeme: Newjorški Proces. Danas se skoro u svim hrvatskim naseobima u slobodonom svijetu mnogo o tome priča, a mnogo se i nagađa, mnoge se stvari izmišljaju a opet mnoge se i nadodaju. Drugim riječima: Što gluh ne čuje, to izmisli.

mogul Vam osobno reći kao jedan od optuženih i "okrivljenih" a koji se sa slob ode brani: NEDUŽNI SMO! IZA SVIH OVIH SPLETAKA STOJI JUGOSLAVIJA I NJEZINI POMAGAČI! U pravom smislu ovo je urota na hrvatske djelatnike; a razlozi uhićenja i detalji optužbe, za sada i večeras ne mogu o tome govoriti. Budite strpljivi, partite tijek process na kojem će se mnoge tajne otkriti i laži, poll laži i istine isplivati na vidjelo.

Cijenjeni hrvatski zbore! Uvjeravam Vas u jedno: Ovaj process je POLITIČKE NARAVI, a uperen je PROTIV HRVATSKE. Nije ovo process protiv pojedinaca ili skupine, nego protiv hrvatske državotvorne političke misli i ideje. I u samoj optužnici stoji:

"It was the primary object…and…would and did seek to foster and promote their belief in an Independent Croatian country by using…terror and violance."

"Glavna stvar im je bila… i to su činili i poticali u širenju njihovog uvjerenja za jednu nezavisnu Hrvatsku zemlju, koristeći se terorom i nasiljem."

Jest, naša je dužnost boriti se i izboriti naša hrvatska politička prava, koja su - u ovim vremenima - ozbiljno ugrožena. Mi moramo svi zajednički priskočiti u pomoć onima koji tu pomoća neizbježno danas trebaju. Moramo svi state u liniju pomagača i svojim obolom sudjelovati u borbi za hrvatska politička prava.

Ovaj process, na kojem se i ja nalazim, je javan i zakonit. dakle, i obrana je zakonita! Zato, ne tražimo načine kako stajati po strain, nego iskoristimo ovu zakonitost, ujedinimo se svi za istu i jednu jedinu Hrvatsku! Pokopajmo sve međusobne zadjevice i svađe, a pođimo svojim kućama u duhu ljubavi, slog i međusobnog razumjevanja! U takvoj i iskrenoj slozi i međusobno pomaganju, šestero moje djece, moja supruga i svi moji supatnici će se osjećati nenapuštenima, veselim, preporođenim u uvjerenju da ste nam svi iskreni prijatelji.

Ako je itko ovdje od nazočnih suprotnog mišljenja, suprotnog nazora ili je, možda, u sporu sa mnom i mojim nazorima u borbi za Hrvatsku, pozivam ga ovdje, večeras javno na izmirenje i na javni stisak hrvatske pomirdbene ruke. Jer, znamo tko su nam zajednički neprijatelji i tko nam sve te sporove, zadjevice, svađe i nesporazume ubacuje među nas.

Ponesite to izmirenje, dragi prijatelji, u vaše hravstke naseobine da bi taj val izmirenja zahvatio - u što kraćem roku - sve Hrvatice i Hrvate diljem svijeta.

U to ime i u ime hrvatskog zajedništva pozdravljam Vas i kličem: SVI ZA JEDNOG, JEDAN ZA SVE!

Pročelnik za sjevero/američki kontinent Mile Boban.


.

Bobani
30-03-2016, 12:21
ZET POGLAVNIKA JE U SLUŽBI TITA,
piše Maks luburić Ratki Gagri u pismu od 18.VIII.1956.

(Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici 97. Po datum pisma se može vidjeti da je razlaz Poglavnik/Luburić već bio tu, jer ako to Maks kaže za Poglavnikova zeta Srećka Pšeničnika "…da je u službi Tita…", onda je Maks za to znao i prije, ali je šutio i krio "sramotu". Evo šta Vikipedija kaže o Srećku Pšeničnik. Otporaš.)

"Srećko Pšeničnik (Pregrada, 10. studenoga 1921. – Zagreb, 9. kolovoza 1999.), bio je hrvatski političar.

Životopis[uredi VE | uredi]
Srećko Pšeničnik rođen je u Pregradi, kraj Krapine, 1921. godine. Studirao je pravo u Zagrebu, Rimu i Padovi, a doktorirao je političke znanosti na Katoličkom sveučilištu u Milanu.[1] Uoči uspostave Nezavisne države Hrvatske djelovao je u Pododboru Matice hrvatske i u Akademskom klubu August Šenoa.[2] Nakon uspostave NDH bio je tajnik ministra pri poslanstvu NDH u Rimu i izaslanik za tisak. Nakon sloma NDH, nastanio se u Argentini gdje se i oženio. Žena mu je postala Mirjana Pavelić, kći Ante Pavelića. Za razliku od većine ustaških prebjega, iznimno se snašao u Argentini, tako da spada u poslovno najuspješnije i najimućnije pripadnike hrvatske kolonije koja se uselila poslije sloma NDH. Najprije je ostavio vidljiv trag kao sposobni bankar, a potom je preuzeo prestižan i dobro plaćen posao direktora francuske industrije automobila Citroën za Južnu Ameriku.[3]

Od 1981. godine bio je predsjednik Hrvatskoga oslobodilačkoga pokreta (HOP). HOP je u Hrvatskoj registriran 1992.,[2] međutim, nije polučio velike uspjehe. Od 1985. godine Pšeničnik je u Torontu, gdje je živio neko vrijeme, uređivao časopis Nezavisna Država Hrvatska. Taj je časopis Pšeničnik objavljivao od 1996. do 1999. godine i u Zagrebu, nakon što se vratio 1995. godine u Hrvatsku. U vrijeme demokratskih promjena nastojao je sudjelovati u osnivanju Hrvatske stranke prava, međutim, krug okupljen oko Ante Paradžika, Krešimira Pavelića i Dobroslava Parage bio je brži i spretniji te su oni na kraju osnovali HSP. S tim u vezi pojavile su se i kritike na račun Paradžika i Pavelića, da su izigrali ostale pravaški nastrojene krugove u Hrvatskoj, ali i u inozemstvu, poput Srećka Pšeničnika ili Zvonimira Puškaša.[4]

Umro je u Zagrebu, 9. kolovoza 1999., u 78. godini života".


general DRINJANIN
Stan, den 18.VIII.1956.

Br. Ratko Gagro,
Toronto

Dragi brate!

Vladek će ti pokazati što sam mu pisao, da ne pišem svima isto, šaljem skupa. Molim te pomozite akciju Erića, jer će se sve odlučivati u Washingtonu, a Erić je američki državljanin i ima veze. Naš je dušom i tielom.

Stvorite Savez Hrvatskih Antikomunističkih Boraca (ili antikomunista). To će vlast dozvoliti, jer i drugi narodi imaju isto. Ti kao častnik pokreni i stale i odmah nešto napravite.

Gospoda su nas i još jednom prodali, ali ovog puta ćemo paziti. Zet Poglavnika je u službi Tita, imamo novih dokaza, a set sve void, jer će nam biti kao i sa Prebegom. Zato su partizan znali za našu akciju prije nego mi.

Nedajte se i stvorite Savez. Ima nas na sve strane i to će se brzo dokazati. General Herenčić, kapetan bojnog broda Vrkljan isto, puk. Štir isto, puk. Starešinić, bojnik Cerić, i stotine častnika. Javi mi se na moju adresu, a govori sa Vladekom i Nižićem o svemu.

Tvoj. Za Dom Spremni! Drinjanin.

Bobani
03-04-2016, 12:08
KAKO JE DOŠLO DO "GOVOR GENERALA DRINJANINA HRVATIMA ZA DESETI TRAVNJA 1968" (1)

BRIGE MAKSA LUBURIĆA SU BRIGE SVAKOG HRVATA

(Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici 861-862-863 i 864. Iz ovog pisma se razabiru razlog ili razlozi zašto je general uvidio potrebu za jedan općehrvatski govor o Desetom Travnju. Oni koji bi željeli u cijelosti vidjeti i pročitati taj govor, treba kliknuti na: Govor generala Drinjanina za Deseti Travnja 1968. i nekoliko linkova će se otvoriti. Pročitajte i saznajte nešto više i istinitije o važnosti prvog hrvatskog državotvornog praznika nakon 839 godina.http://hrvatskoobrambenostivo.com/2016/01/26/govor-gen-drinjanina-hrvatima-povodom-10-travnja/Želim svima sretan Deseti Travnja! Otporaš.)

general DRINJANIN
19.III.1968.

Braći: Štefu Crničkom, Marijanu Nosiću, Enver Mehmedagiću, prof. Dabi-Peraniću, Ratki Gagri, Rudi Eriću, Stipi Brbiću, Nikici Juriću, Lukasu Jurčiću.

Predmet: Eventualni sastanci prigodom Desetog Travnja i Antunova u Torontu i Hamiltonu.

Draga braćo!

Poslao sa vrpce sa mojim govorim na 12 mjesta s tim, da će Brbić za Oceaniju tamo umnožiti prema svojim potrebama. Poslao sam i nekoliko okr. pisama sa idejama za govore prigodom Desetog Travnja. Prepuštam Vama da učinite s tim vrpcama i idejama prema Vašim potrebama. Cilj ovog pisma je izključivo oko ideje da bi na random skupu "North" na 7.IV. ili pak na 30.IV. u Torontu, odnosno Hamiltonu, respektivno, održali Radni Skup "North" i čak i prvi improvizirani sastanak "Vanjskog Fronta Odpora". Idemo pomalo, ali sigurno i vidim, da su plodovi medjusobnih veza očiti, konkretni i plodni. Izbila su i imena Brbića iz Australije, prof. Dabe-Peranića iz Pariza i Envera Mehmedagića iz Buenos Airesa, te Lukasa Juričića iz Buenos Airesa. Podpuno svejedno je od koga su potekle, od koga su prihvaćene, ali ideje su tu. I problemi, konkretni, za realiziranje. Kao i u svoje vrijeme, kada se je predlagalo druge osobe za govornike.

Poznato je naše mnogo puta podvučeno i isticano stanovište protiv praznog "političkog turizma", kao u dobro poznatom slučaju Rovera, (Srećko Rover iz Australije - uz Rudija Erića i drugih predstavnika HNO - je predstavljao HNO u New York.u 1962. godine kada su se sve hrvatske političke skupine složile (osim HSS-e i HOP-a) i sastale u New Tork-u da se osnuje jedna općehrvatska organizacija koja će predstavljati Hrvate pred cijelim svijetom. Tada je osobna pohlepa i veličina udarila u glavu Srečka Rovera do te mere da se je više približio prof. Ivanu Oršaniću HRS-a i dru. Branku Jeliću Hrvatski Narodni Odbor nego delegatima organizacije kojoj je pripadao i koju je predstavljalo, a to je bio Hrvatski narodni Odpor, HNO, Mo. Otopraš.) s naše strane, ili Jelića i drugih, s druge strane, i koji politički turizam nije donio nikakve koristi Hrvatskoj, a ni ugleda organizacijama, koje su ih slale. Zato i ovome problemu treba pristupiti odgovorno, savjestno i proračunato, mako se nevi kompromitirali i obrukali, te izvrgnuli problemima umjesto nekom stvarnom napredku. Pri ovom nas ne smije voditi politički turizam drugih, koji navješćuju dolazak "veličina", koje su uglavnom srušile i ono malo ugleda što su imale.

Ne smije nas ni prevariti sama pusta želja hoštaplerija sa zvučnim titulama, ili kako smo rekli "vrhuškama" jer je svima Vama poznato kako su se srušile kuće od karate, koje su u svoje vrijeme gradili HOP, Jelićev Odbor, HD ("HD" znači Hrvatski Demokratski, Draganović i Miroslav Varoš, mo) Odbor, HR bratstvo, pa i HN Vijeće.

U vezi toga već sam nekima od Vas poslao jedno pismo, a na Vama je da druge upoznate sa sadržajem istih. Odpor ne smije pasti u istočni i smrtni grime hoštapliranja i kalovjerne improvizacije, ili izmišljanja naslova, titula i "vrhuški" samo zato , da se zadovolji nekog od nas ili obmani neprijatelj. Udbu prevariti nećemo, velike i odlučujuće snage isto ne, a svaki veliki Proglas moraju slijediti akcije i činjenice, ili nakon nekoliko mjeseci postaje ruglo, kao i ono što su drugi činili.

Danas hrvatski narod u emigraciji (jedan dio istih) vjeruje u solidnost, ozbiljnost i monolitnost Odpora. I čak dobivam osobno poruke od onih, koji su i iz Odpora pokušali isto napraviti, da smo trijezno, pametno i pošteno postupili. Ne smijemo to izigrati sa praznim riječima, jer prevariti možemo samo sami sebe, a toga gismo zaslužili. Mi ne želimo na stranim sudovima bistriti ideje, strukture i ciljeve Odpora. (Bilo je slučajeva kada je Hrvat Hrvata, i dešavalo se članovi iste organizacije, tužili jedan drugoga stranom sudu. O tome general piše, jer je bio tim upoznat. Mo.)

Razdjelit ćemo problem na dva djela.

Prvo: problem glavnog govornika u Torontu. Mislim da mi je brat Gagro pisao da bi pozvao far. Gracijana raspudića. Veliki čovjek, ali bolestan, i mislim, da nije za ovakve stvari, iako jest za napisati. Ipak sam mu pisao, ali ne vjerujem, da će se odazvati. Spomenuli su mi i brata Nosića. Vjerujem, da će dostojno izvršiti ulogu. Znam da će iz USA ići braća i kako su to uobičajni posjeti, to o njima i ne govorim. Vjerujem da ćete znati to riješiti.

Drugo: Pitanje sastanaka, bilo za 10.IV. bilo za samo Antunovo. Već prije sam usmeno i pismeno imao zgode razgovarati sa br. Enverom Mehmedagićem i prof. Peranićem. Obojica su voljni, i do sada su svaki od njih obavili više putovanja, i to uvijek o svom trošku. Oba su moderni, mladi, potentni intelektualci i poznati književnici, Odporaši i agilni. Obojica imaju mnogo osobina koje su identične, a jedna je i ta da su obojica namještenici i sa skromnim sredstvima za ovakova velika putovanja. Isto što sam u svoje vrijeme rekao za druge osobe. Pa prema tome svaka kombinacija treba imati osim njihove privole i mogućnosti radi posla to, da im treba poslati avionsku kartu tamo i natrag, kao i obvezu snošenja svih ostalih troškova. Za 10. Travnja je već kasno. Prof. Peranić je, osim toga obvezan putem u Švedsku, gdje će kao moj izaslanik voditi radni Skup "SKANDINAVIJA" i biti glavnim govornikom za 10.IV. u Gotenburgu. Evo njihovih adresa, ako ih koji od Vas nema:
- prof. Dr. M.Dabo Peranić, Boîte Postale 32-06, Paris, France,
- Enver Mehmedagić, 986 Doblas, dpt. "C", Buenos Aires, Argentina. Ako oni privolu, Vi avionsku kartu, i moj blagoslov.

Brat Brbić je nedavno obišao Australiju, i isto ima svoj skromni posao, previše brig i premalo novca. A Australija je daleko, vrlo daleko. Evo njegove adrese:
- Stipe Brbić, 51 Swell Str., E. FREMANTLE, W.A.6158 AUSTRALIA
- Brat Lukas Juričić može platiti svoj put, ali koliko znam, supriga mu je prilično bolestna, on vodi svoju industriju, i eve Vam adrese:
- Lukas Jurich, 3498 Laprida, VILLA MARETLLI, prove. Buenos Aires, Argentina.

U pogledu odluke br. Štefa crničkog, ona je konzultirana samnom i definitivna. Ovog ljeta stiže. Onome kome bi treblo govoriti o Crničkom, neka se sam interesira. Jedan je od onih, valjda rijedko preživjelih od ekipe "Jankapuste". I k tome: imati će penziju, a jučer sam mu javio, da sam već zakapirao za njega stan, preko puta moje kuće, pa iako nije nikakvi luksus, kao ni moj, (a ne kako je generalov ubojica i lažov Ilija Stanić tvrdio u jugoslavenskim emisijama da je genera bog at, mo.) jest dosta za početak. I kako je sada gal. tajnik Odpora u Sjed. Državama, i sudjelovao na svim sastancima Radnog Skupa "North", to će biti dobro, da već sada njega smatrate KOORDINATOROM VANJSKOG FRONTA ODPORA, što će biti prvi korak konkretni uspostaviti bilo Glavnog Tajništva Odpora, odnosno Vanjskog Fronta, za koju ulogu je sa svojim poznavanjem prilika, ljudi i za koju ulogu ima sve kvalifikacije, a k tome i željezne živce, koje će trebati.

Nastavlja se.

Bobani
04-04-2016, 02:09
KAKO JE DOŠLO DO "GOVOR GENERALA DRINJANINA HRVATIMA ZA DESETI TRAVNJA 1968" (2)

BRIGE MAKSA LUBURIĆA SU BRIGE SVAKOG HRVATA

(Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici 861-862-863 i 864. Iz ovog pisma se razabiru razlog ili razlozi zašto je general uvidio potrebu za jedan općehrvatski govor o Desetom Travnju. Oni koji bi željeli u cijelosti vidjeti i pročitati taj govor, treba kliknuti na: Govor generala Drinjanina za Deseti Travnja 1968. i nekoliko linkova će se otvoriti. Pročitajte i saznajte nešto više i istinitije o važnosti prvog hrvatskog državotvornog praznika nakon 839 godina.http://hrvatskoobrambenostivo.com/20...nja/Želim svima sretan Deseti Travnja! Otporaš.)

govor generala drinjanina hrvatima za deseti travnja 1968.
kamenjar.com › Iz Otporaševe torbe

Nastavak.

K tome će biti uz mene, Kako bi koordinacija bila solidna. I onda ćemo bez nadglasavanja, ispraznosti, trijezno, odgovorno, kroz tu korespodenciju kroz crniškog, staviti u pogo naš Fanjski Front. Kao i mnogo puta i još jednom ponavljam, da je jedino mjesto, koje ozbiljno dolazi u obzir jest USA, a dok to ne bude, može biti MADRID, jer je blizu Domovine i jer ovdje imamo 100% sigurnost. (Potrebno je ovdje reći, i uz to ponoviti, da je general često pisao u pismima svojim suradnicima kako je došlo do toga da je baš on, čuveni Maks Luburić, dobio od španjolskih vlasti stopostotnu sigurnost. Patre Oltra u tome je uveliko pomogao sa svojim vezama španjolskih zapovjednika koji su bili u Plavoj Diviziji na istočnom bojištu s hrvatskim vojnicima. Tko je imao priliku čitati knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA MUBURIĆA", mogao je tu u raznim pismima naići na Maksove riječi kako je upoznao jednu odvažnu i otmjenu Španjolku koja je radila u Frankovoj Falangi. Mo. Otporaš.)

U tu svrhu već smo imali u vide br. Mehmedagića, kao i njegov eventualni dolazak u Europu. Jučer (dakle 18 ožujka 1968., mo) je bio ovdje Pater Oltra, koji mi je donije dobre vijesti. Nastojim obaviti zadnje predradnje za 10.IV. i odmah idem u Madrid, odakle ću Vam poslati dobre vijesti. Sa ekipom Štef Crnički, prof. Peranić i Enver Mehmedagić, blizu mene, blizu tiskare, u Europi i nama sklonoj zemlji, gdje imamo prijatelja, je dobar početak. Možda će biti i drugih dobrih vijesti, ali o tom, po tom. Ja ću biti izravno u vezi sa spomenutima, a ovog časa je sigurno, da ima jedna mogućnost za Envera. Osigurat službu, stan, barem nešto, što je potrebno, jer smo u mnogo puta probali i vidili, da su do sada svi tereti pali na ledja Vas nekoliko, a svi su drugi "veoma veliki planovi" svršili na riječima i obećanjima. I koliko su planovi bili veličanstveniji, a obećanja sigurnija, manje je rezultata bilo. Prof. Peranić je blizu, može doći mad ga trebamo, pa u ekipi Drinjanin-Mehmedagić-Peranić-Crnički, te Oltra i drugi, o kojima ovaj čas ne govorim, mogu biti sretni početak. (Na svu žalost da se ovi generalovi planovi nisu ostvarili. Danas mi o tome možemo raspravljati, naglabati i stvarati naše osobne mašte poslije punih 48 godina šta se je sve od toga moglo ili ne ostvariti. Sve što znamo je to da se je ostvarilo osnivanje skupine samostalnih pisaca Tin Ujević, Hrvatski Književni List, HKL, Bruno Bušić i njegov članak u HKL-u "ŽRTVE RATA", znamo i to da je DRINAPRESS pretiskala ili kopirala taj br. HKL, itd. Ali jedno ostaje za sigurno, a to je da je general Drinjanin sa svojom ekipom i suradnicima radio na tome da se Hravtska oslobodi srpsko/jugoslavenskog jarma i tutorstva, s njim ili bez njega, ali svakako sa izgrađenom ekipom HRVATSKOG NARODNOG ODPORA. Dokaz tome je da je dr. Franjo Tuđman taj koji je tu ekipu Maksa Luburića poveo i sa sinovima bivših Ustaša i hrvatskih partizana oslobodio Hrvatsku, koju i danas uživamo. Mo. Otporaš)

Dotle: jačati Područja, razviti ekipe Radnih Skupova, odgajati se, izgradjivati, proširiti tisak, stvarati mrežu prijatelja medju strancima i hrvatskim elitama, iako nisu u Odporu, i mjeriti korake.

Inače u pogledu proslave 10. Travnja poslao sam neke ideje. To nikoga ne smeta, da unese rodoljublja, vatre, zanosa. Deseti je Travnja bio Dan Državnosti, te zato treba ga slaviti, gdje se to može skupa s ostalima. Pri tome treba imati na umu više toga:

1. braniti svoje, poštivati tudje, ako je državotvorno. Za to NI U KOJEM SLUČAJU NE SMIJU DOLAZITI U OBZIR GRUPE I OSOBE KOJE NISU DRŽAVOTVORNE. Naš je stab poznat, razvijamo ga, i pomalo se sve ostvaruje, kao što sam Vam najavio. Ali jedno je taktika, a drug je strategic. Ni u kojem slučaju ne smiju doći do izražaja ljudi, ideje i problematični concept. Pustimo to evoluciji, Glavnom Stanu i budućnosti. Slavljenje Desetog Travnja je čisti dan državnosti. Tu ne mogu ni u kojem slučaju imati riječ sumljivi ljudi, koji su u vezi sa raznim tajanstvenim organizacijama, koje code bilo pošteni, bilo lažni naši revolucionarci, kao ni ljudi, koji su putovali u Jugoslaviju; bili u vezi sa ambasadama , nego samo i jedino sa državotvornim organizacijama, javnim i poznatim hrvatskim patriotima. Svaka konspiracija će se sada i nadalje odvijati drugim, posebnim i različitim kana lima. Infiltracija Udbe je tolika, da bi svaka konspiracija na VANJSKOM FRONTU ISTI MOGLA - ne ugroziti, nego uništiti. Zato tamo nema mjesta za konspiraciju, nego mora biti dosljedan, i bez ikakovih obzira izbaciti iz redova one, koji su prije podne na Ambasadi, posle podne u Odporu, a na večer u ponoć, konspiriraju sa 10.000 km. daljine. (Ovdje general za sigurno misli na neku fiktivnu organizaciju "POLNOĆKU" koja je navodno operirala u Parizu i koja je, opet navodno, organizirala napad na jugo Ambasadu u Parizu, kojom prilikom je bilo 19 ranjenih i jedna mrtav, Makedonac, kako su francuske vijesti donijele. To je bilo 1967. godine, ili početkom 1968. U pet sati u jutro na moja vrata je pokucalo francusko tajno redarstvo, Peti Ured, 5-eme Bureau. Odveli su me a da uopće ništa nisam znao o čemu se radi. Tek sam tu, kod njih saznao o čemu se radio, i na primoranje police, tj. redarstva prisilili su me da budem tumač jedanko i za uhapšene Hrvate kao i za Srbe. Kada sam došao u Ameriku, u San Francisco, tu sam upoznao Branka Kujundžijića koji je prije živio u New York-u te se preselio u Californiju. U razgovoru s njim, rekao mi je da je on tu organizaciju "POLNOĆKU" osnovao skupa sa nekim svojim Imoćanima, koji su po njegovu nalogu to djelo izvršili. Pošto se je kasnije ispostavilo da je taj isti Branko Kujundžijić bio tajni agent američke tajne službe, (O tome je pisao Drago Sudar u Hrvatskom Tjedniku iz Australije i čak donio kopiju te američke tajne službe gdje je to Branko Kujundžijić priznao), moguće je da je taj Branko Kujindžijić bio svačiji a najmanje hrvatski. O tome je nešto pisao i Božo Vukušić u svojoj knjigi "Tajni rat Udbe protiv hrvatske emigracije", gdje spominje nekog Udbinog operativca imenom "Šime", a glavom i petom da je to bio neki Jukić od Imotskoga, koji je živio u Parizu, a kojeg je rekrutirao splitski Udbaš, neki Zelić. Čak i Branko Kojundžijić je o tome progovorio u Joze Vrbića KRONIKI 1982. godine, i tu se sam pohvalio da je on tu organizaciju osnovao. Mo. Otporaš.) Mi smo to unaprijed predvidili, i bili bi glupi ako to dozvolimo sada, kada se dokazalo, da smo bili u pravu. Nije zadatak Vanjskog Fronta konspiracija, nego POLITIČKI RAD. Tko midli na konspiraciju, taj ili je naivan, ili zlonamjeran, a nas ne interesirsju, niti jedni, niti drugi u Odporu.

kada se meni bio popeo na glavu Rover sa "revolucijom u dva mjeseca", pozvao sam ga, da napusti obitelj, ili osigura, jer je industrijalac, te da dodje u Europu. I prošle su godine, a nije mi ni odgovrio. A kako je svršilo Bratstvo, to znamo. I to samo dijelom. Tako se ne ruši kom. vlast. Pisali su mi uz drugih dvadeset i o nekoj organizaciji "Ponoć", koju vodi Grga Topalović iz Pariza. Dobro, to je čista Udba, pomješana sa čistim kriminalom, varanjem nadodubnih i neukih. To je nastavak neslavnog Orlolovića., koji je povezao Draganovića sa puk. Ubdbe, (Miroslav Varoš, mo.) koji ga je odveo (na austrijsko/jugoslavensku granicu kada su agent Udbe uhapsili - Krunoslava Draganovića - ljeta 1967. godine i odveli ga za Jugoslaviju, mo) To su Azevi i kriminalci, pljačka, infantilism.

Nije ovdje mjesto ponavljati ono što sam u svoje vrijeme Vama unaprijed pisao. Proslave Desetog Travnja je kristalno čisti državotvorni gest, i ne smije se vezati pred svijetom uz konspiraciju, niti ljude iste sekcije. Oni koji budu za to, moraju biti izključeni ili neka se povuku, i odu tamo, kamo ih ja budem slao, a ne zafrkavati zdrav razum nas starih boraca sa 10.000 km. daljine. Mnoge sam uposlio na tom sektoru, ali sam i bacio one koji su propovjedali revoluciju kada je treblo nešto drugo raditi, a kada su imali zgode "raditi za revoluciju, onda su rekli "ili dva mjeseca Hrvatska, ili sve u materniu" i išli su preko lokve, gdje je mogućnost lova naivnih i borbe željnih veća i materijalno plodonosnija.

2. Praviti se može lokalne kompromise sa svakom državotvornom grupom, ali ne u IME ODPORA KAO ORGANIZACIJE, nego samo i jedino u lokalnom smjeru i taktičkom pogledu. Tada nam se neće podvaliti, kao nekada i u New York-u, i kasnije u Buenos Airesu. Ono što će se učiniti u IME ODPORA, to ni ja, ni nitko sam neće odlučiti, jer tu ćemo se pitati, ovdje i u domovini, i kolektivno odlučiti. Nisam htio biti onaj koji kvari štimung Desetog Travnja, ali Odpor ne smije služiti ni kao magare preko kojega će se tući dva HOP-a, ni kao masa za maneuver naših stranačara. Idite, razgovarajte, slavite, tražite put, ali nedajte se na tank led deklamatorskog rodoljublja (to znači oni koji smo recitiraju i ponavljaju u ispraznost jednu te istu stvar, mo) i sentimentalnih izlijeva, koji mogu u polumrtvima uliti nade, ali ne oslobodite Hrvatsku.

U to ime grli Vas odani Vam, uz naš vojnički pozdrav general Drinjanin.

Nadodano rukom:
Dragi Ratko!
Dobio sam od Marijana njegovo i Tvoje pismo. Isto tako i pošiljku novena. Sve što što sam mogao ušiniti, ja sam učinio, a i za Antunovo ću isto. Oslao je na Vama, da se dogovorite i riješite bratski sve.
Pozdrav svima.
Tvoj general Drinjanin.

Kraj ovog pisma. Otporaš.

Bobani
04-04-2016, 23:38
29 GOD. i 4 MJESECA KASNIJE - DVIJE SLIČNE SMRTI - DVAJU GENIJA: RUS LEON TROTSKY I HRVAT MAKS LUBURIĆ

Pregledajte čika Mile!

http://hrvatskoobrambenostivo.com/2016/04/04/dvije-slicne-smrti-rus-leon-trotsky-i-hrvat-maks-luburic/

Dana 4. travnja 2016. u 21:00 Annie Boban <froate@hotmail.com> je napisao/la:

Početna » Hrvatska » DVIJE SLIČNE SMRTI : RUS LEON TROTSKY I HRVAT MAKS LUBURIĆ
DVIJE SLIČNE SMRTI : RUS LEON TROTSKY I HRVAT MAKS LUBURIĆ

Posted on 4. Travanj 2016 // 0 Comments
General Maks Luburić

Ruski prognanik i revolucionarac Leon Trotsky je smrtno ranjen u meksikanskom gradu Mexico City 20 kolovoza 1940. Nije mi namjera u ovom opisu ići u detalje političkog i revolucionarnog života ovog ruskog židova i prognanika kojeg je pravo i rođeno ime bilo Lev Davidovich Bronshtein. Rođen u Ukrajini od židovskih roditelja 1879., i kao maloljetnik napustio je školu kako bi se mogao posvetiti podzemnom organiziranju “Ruskog Radničkog Saveza”, koji je kasnije postao ključna uloga u borbi za “oktobarsku revoluciju”, koja je došla na vlast 1917. Zbog svojih revolucionarnih aktivnosti, carske vlasti ga hapse 1898. kao Lev Davidovich Bronshtein i zatvaraju ga u Sibir.

Preko nekih veza u zatvoru on uspijeva 1902. krivotvoriti putovnicu na ime Leon Trotsky te bježi u Englesku sa krivotvorenom putnicom pod imenom Leo Trotsky. Od tada pa do svoje tragične smrti i do današnjih dana u svijetu je poznat kao Leo Trotsky i tako će ostati poznat u povijesti. U Londonu se je priključio boljševičkom revolucionarcu Vladimiru Iliću, Lenjinu. Po revolucionarnoj dužnosti 1905. Trotsky se vraća u Rusiju, ali ubrzo opet biva uhapšen i zatvoren u Sibiru. Ponovno mu 1907. godine bijeg uspijeva i dolazi u Švicarsku, zatim Pariz, Španjolska i konačno dolazi u New York. Tu ostaje do konačne pobjede “oktobarske revolucije” 1917. god., te se vraća u Rusiju gdje ga je Lenjin imenova tajnikom vanjskih poslova. Na toj dužnosti Trotsky se je osjećao siguran do te mjere da je već 1920 godine pomišljao naslijediti Lenjina poslije njegove smrti, jer je Lenjin bio bolestan.

Poslije Lenjinove smrti 1924, god. Joseph Stalin je postao vođa USSR. Tada je postala ona poznata Staljinova “čistka”. Trotsky je sve malo po malo počeo padati u nemilost, jer je počeo kritizirati Staljinove represivne metode. Staljin ga je 1925. god. skinuo s visoke dužnosti Ratnog Komesara, zatim je izbačen iz politbiroa da bi 1927. god. bio lišen svih dužnosti i izbačen iz komunističke partije. U siječnju 1928. Staljin ga je internirao u jedan koncetracioni logor u Alma-Ata u Kazakstanu. Iz tog logora Trotsky je uspio pobjeći preko Turske u Francusku odakle je 1936. došao u Norvešku, a potom u Mexico gdje je dobio politički axil. U predgrađu grada Mexico City Trotsky se je tu smistio sa svojom obitelji. Ali Staljinovi agenti nisu mirovali. Tragali su za njim i pronašli ga tu, u predgrađu Mexico City. Odmah su se požurili da pronađu starog i odanog Staljinova agenta još iz španjolskog građanskog rata Ramon Mercader-a.

Ramon Mercader (1913-1978) je Španjolac, uz to i španjolski komunista koji se je borio u redovima međunarodnih brigada u skupini Titinih španjolskih dragovoljaca protiv Frankove Falange, koja se je borila za oslobođenje Španjolske od komunističke navale. Ramon Mercader je bio KGB agent i Staljinov proteže, kao što je i Ilija Stanić bio Udbin agent i Titin proteže. Tako je agent KGB-a Ramon Mercader u utorak 20 kolovoza 1940. godine po naredbi tovariš Staljina usmrtio ruskog revolucionara i teoretičara Leon-a Trotsky-a sa pijukom kojeg alpinisti upotrebljavaju i njim se koriste u probijanju leda u prohodu kroz Alpe.

Ubojica Ramon Mercader je dobio 20 godina zatvora, a Stalin ga je proglasio narodnim herojim i odlikovao ga prvom grančicom Lenjinovih Zasluga Prvog reda.

Eto, neka ovo bude jedan uvod iz kojeg se sažeto mogu izvući vrline – dobre i loše – ovog ruskog revolucionarca o kojem su sve svjetske knjižnice pune pozetivne literature. Dali je Trotsky postao toliko svjetski popularan zato što je Rus, ili što je ruski židov, ili zato što se je suprostavio Staljinu, ili pak zato što je uvidio da je bio na krivoj strani, tj. komunističkoj strani? To neka svaki čitatelj za sebe odgonetne. A ova dva svjetska genija, jedan Hrvat i jedan Rus, u službi svojih ideala imali su i svojih neprijatelja. Obadvojica su se različito borili ali su doživjeli sličnu smrt: Rus pijukom u glavu, Hrvat željeznom motkom i čekićem.

Moja je namjera bila s ovim opisim povezati revolucionarni rad Hrvata Maksa Luburića sa revolucionarnim radom Rusa leon-a Trotsky-og. Rus Leon Trotsky se borio za krivi i lažni ideal, dok Hrvat Maks Luburić nije bio na krivoj strani kao Trotsky. Hrvat Maks Luburić je bio na pravoj strani, borio se za Državu Hrvatsku protiv koje su se borili svi oni koji su nepovoljno i negativno pisali o Maksu Luburiću. I doći će vrijeme da će svjetske knjižnice biti pune i prepune pozetivne literature o Hrvatu Vjekoslavu Maksu Luburiću, generalu Drinjaninu. To vrijeme dolazi a na nama Hrvatima je dužnost da ostavimo što više materijala o vojničkom geniju Maksu Luburiću, koji je doživio sudbinu ruskog genija Leon-a Trotsky-og. I jedan i drugi su, svaki na svoj način, zaslužili da se usporedi kao svjetski geniji.

A Udbin agent i ubojica generala Maksa Luburića Ilija Stanić koji je 20 travnja 1969. godine ubio Maksa Luburića nije doživio sudbinu Romana Mercadera, ubojice Leona Trotsky-a, da se privede pred sud pravde, pa makar taj sud i ne bio pravedan, kao što je meksikanski sud sudio ubojici Leon-a Trotsky-og i osudio ga na 20 godina zatovra. Kada se bude o tome pisalo, tko je više a tko manje kriv da ubojica i Udbin agent Ilija Stanić nije priveden bilo kojem sudu; španjolskom, jer se je zločin dogodio na tlu Španjolske i građanin Španjoslke je ubijen, ni hrvatskom sudu pravde, ni bosanskom sudu pravde gdje ubojica Ilija Stanić i danas živi nesmetano i slobodno, za sigurno će bosanska država najviše tome biti kriva, zatim Španjolska a RH će biti u tome kriva što sporazumno šuti i ništa ne poduzuma u tom pravcu da se zločin osudi a izvršitelja zločina uhapsi i pred sud dovede.

Za nekoliko dana će biti 47 obljetnica pogibije hrvatskog vojničkog genija i zadnjeg Zapovjednika HOS-a NDH Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina.

Slava generalu Vjekoslavu Maksu Luburiću!

Izvor: Otporaš

NorthStand
10-04-2016, 04:04
http://www.youtube.com/watch?v=ilJXXxFctTM&nohtml5=False

Maks Luburić je bio politički Hrvat, meni dovoljno da ga više cijenim od bilo kojeg "antifašista".

Bobani
13-04-2016, 16:25
http://www.youtube.com/watch?v=ilJXXxFctTM&nohtml5=False

Maks Luburić je bio politički Hrvat, meni dovoljno da ga više cijenim od bilo kojeg "antifašista".



Neka ovaj komentar bude mali dio odgovora dernekašima u Jasenovcu...

Da naša hrvatska povijest nije tako isprepletena, mi uopće nebi bili više važni i značajni. Važni i značajni smo zato, ne toliko sami sebi koliko smo važni drugima, jer nas je naš hrvatsko/dinarski mentalitet na to natjerao. Natjerao nas je iz puke nužde, a ta nužda je bila samoobrana, koju su Srbi, Jugoslaveni i naši hrvatski izrodi "antifašisti" nazvali "fašizmom i hitlerizmom".

Kada o tome govorimo, potrebno je spomenuti i to da smo mi Hrvati uvijek imali na našoj strani Boga Velikoga. On nas je uvijek i u svakim prigodama svojom rukom vodio i upućivao šta trebamo učiniti i raditi da se za nas Hrvate zna i da ne izumremo kao narod kojeg je Bog stvorio onda kada je narode stvarao. Kada o tome govorim, trebam vam spomenuti i da vas podsjetim na to da je naš dragi i Veliki Bog htio da nama Hrvatima naša Nezavisna Država Hrvatska, NDH Uskrsne upravo na dan Uskrsniuća Sina Božijega DESETOG TRAVNJA 1941. godine. Spomenite mi samo jednu državu na svijetu koja se je u svojoj povijesti proglasila Slobodnom u vrijeme Uskrsnuća našeg Isusa krista, osim nas Hrvata i naše Hrvatske Države. To je veliki dokaz da Bog zna šta radi i kako pomaže svoj Hrvatski Narod.

I ne samo to. Svjedoci smo ovih dana kako se politički - a ja bih ga nazva i prozvao nepolitički - vrh vlade RH udvara svima više nego hrvatskome narodu, od predsjednice RH i predsjednika vlade Tihomira Oraškovića, kada su svoje izjave, i gle čuda!, službene izjave dali da je ustaški režim činio zločine u Jasenovcu a da pri tome uopće nisu iznijeli niti ama baš jednu jedinu istinitu činjenicu, osim onih vrlo dobro razvikanih jugoslavenskih činjenica od jednog milijuna pa više, pa po političkoj potrebi sve manje i manje, a ne dajući svojim izjavama izvore povijestnih izjava jugoslavenskih predstavnika u Parizu 1947. godine kada se je tražilo na međunarodjonj konferenciji za ustanovljivanje ratnih žrtava WW2. Tada je YU delegacija tvrdila jedan milijun i osam stotina tisuća žrtava da je Jugoslavija pretrpijela zbog nacizma i fašizma, kako bi mogla na osnovu fiktivnih žrtava dobiti što veću ratnu odštetu od Njemačke.

Da bi Jugoslaveni svih boja i tedencija uspijeli u svojim namjerama, izmislili su Jasenovac kao žrvanj svih smrti, a da pri tome nikada nisu iznijeli niti jedan jedini vjerodostojan dokaz za bilo koji prekršaj. S ovim ne želim reći da u Sabirnom Radnom Logoru Jasenovac nije bilo samovolje, izgreda i ispada, ali sve je to bilo pod zakonskom kontrolom uprave Sabirnog Radnog Logora Jasenovac.

Tko je imao priliku čitati knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" mogao je tu u mnogim pismima vidjeti da je Maks pisao zašto je došlo do osnutka Radnog Sabirnog Logora, i to baš u Jasenovcu. General tu u svojim pismima piše da je njemu hrvatski državni Poglavar Poglavnik dr. Ante Pavelić dao nalog da osnuje Sabirni Logor za one nepoćudne osobe koje su se borile i koje se bore protiv Hrvatske Države. To su u početku bilo srpski četnici udruženi s partizanima i njihovim simpatizerima, koji su na svakom koraku vrebali kako se domaći dr. Vladka Mačeka, ili ga ubiti ili sa sobom u šumu odvesti, te iz šume javljati hrvatskom narodu kako su ustaše ubile vođu Hrvata i predsjednika HSS-e. Da se to nebi dogodilo i da se spasi život dra. Vladka Mačeka, evo šta o tome doslovno piše generala Drinjanin u novini "OBRANA", br. 30-31, 1966., st.15:

"…Istini za volju i kako se nebi na mrtva Poglavnika, Vladu, Ministre ili Hrvatsku Državu bacala krivnja, ističem, da u nalogu nije stajalo, da se Dra. Mačeka internira u Jasenovački Logor, pa čak ni u Jasenovac, ni uopće ni u koje konkretno mjesto, nego nalog je, pismeni, glasio, da GA SE TREBA INTERNIRATI I TIME SPRIJEČITI DA GA komunisti, četnici, Nijemci, Talijani, ili drugi eventualni interesirani element odvedu i upotrebe za svoje planove i protiv Hrvatske Države. Meni bi bilo lakiše i bilo bi elegentnije reći, da sam vojnik, da su mi zapovjedili da Mačeka odvedem u Jasenovac, što da sam učinio, i kada sam dobio analog, da ga pustim, da sam ga pustio, i mirna Bosna. Bilo bi to i prihvaćeno, jer na kraju krajeva bio sam jedan šaraf u stroju, iako važan, ali ipak samo šaraf, a svakako neće biti tajna, da je tim strojom, kojem sam pripadao ravnao Poglavnik.

Odlučio sam se za mjesto Jasenovac zato, jer sam držao s I. OBRANBENIM ZDRUGOM ono čvorište, tj. trokut izmedju Dubice, Gradiške i Lipaka, a Jasenovac je bio center davno prije nego je u njemu uopće bilo sabirnih logora. Meni je po Vojskovodji bilo odredjeno, da osiguram to stratežko prometno središte sa snagama koje sam radi sukoba s Talijanima morao povući iz Talijanske interesne sfere, iz Like i diela Dalmacije, odakle sam i doveo Krajišnike iz Cazina i Bihaća, Dalmatince iz Knina i Drniša i Ličane iz Gospića i Otočca. S ovim snagama tukli smo se s četnicima, svladali ustanak četnika na području Donjeg Lapca, Srba itd.,…"

(Ovdje se jasno vidi da je tada u srpnju i kolovozu 1941. godine to bio četnički ustanak, a ne partizanski kako su to prihvatili prevareni hrvatski antifašisti, pa i dandanas s Mesićem, Josipovećem, Milanovićem i njihovim simpatizerima iđu dernekovati u Srb i slaviti četnički ustanak protiv Hrvata i Hrvatske Države. Mo. Otporaš.)

Bobani
14-04-2016, 18:56
ODGOVOR NA PISMO PRIJATELJU ŽARKI...


From: žarko lovac <lovac@gmail.com>
Sent: Thursday, April 14, 2016 9:32 AM
To: Stric Boban
Subject: obećano poslato...

Dragi moj striče Mile,

Kako sam ti i obećao uvezao sam stranice i poslao ti. Kroz desetak dana bi trebalo stići. Baci oko. Sve sugestije i mogući ispravci su dobrodošli.
Rekao mi je (onaj čovjek, namjerno sam ispustio ime, mo) da priprema svoju knjigu ponovo izdati u elektronskom obliku to jest na internetu gdje bi je svatko mogao besplatno čitati. Imam ideju da ga uputim na tebe uz izliku da ti poznaješ ljude na portalu Kamenjar, jer me je zamolio da pomognem u širenju informacija o knjizi.Tako bi i ti imao prigode sa njim popričati, a možda i što izvući o generalovoim zadnjim danima. Ovo je samo ideja i bez tvoje suglasnosti ne ću te spominjati.

Napokon sam stigao pročitati ovo što si mi slao posljednjih dana. Nisam stigao prije jer sam sebi bio zadao rok da knjiga mora biti gotova do nedjelje 10.
Sada ću uzeti dva tjedna odmora od pisanja, a onda ću početi neki novi projekt. Imaš li ti kakvih idea?

Inače ovaj sav dnevnopolitički cirkus oko jasenovca je jadan i tužan. Hrvatska vlast je nedorasla i beskičmena.Treba zauzeti jasan stav. Počast treba istina dati svakoj žrtvi, ali treba i utvrditi koliko je tih žrtava bilo. Puštaju da im popuju srbi, i da ih ucjenjuju židovi, a boljševici se predstavljaju kao demokrati i borci za ljudska prava, dokle tako. Što je sa našim hrvatskim žrtvama, i one se broje u stotinama tisuća. Još samo čekam da se odabere jedan dan u tjednu kada će hrvati morati klečati na kukuruzu i posipat se peplum, jer ovo je prešlo svaku mjeru, bratski poZDrav Žarko.

xxxx

Odgovor Žraki 14 travnja 2016.
Stric Boban 3:42 PM
to: Žarko lovac (lovac@gmail.com)

Bog! dragi moj Žarko,

"U" prvom redu mogu ti reći da sam fala dragom Bogu vrlo dobro i zdravo. Zračenja su prošla ali odmah poslije njih su nastali strašni bolovi. To je trajalo neka tri tjedna. Već dva tjedna skoro nema ništa više. Liječnici su rekli da oni sto posto misle da je sve odstranjeno. Idući sastanak kod liječnika je 28 lipnja. Tada ćemo znati više.

Što se tiče tvoje knjige, to me toliko veseli da si došao s prvim planom skoro do kraja. Rado očekujem pošiljku i, naravno i s velikim užitkom ću to pročitati. Narvana da ću ti dati moje mišljenje. Možeš na to računati.

Što se tiče onog čovjeka mišljenja sam da bi bilo bolje mene zaobići, ne toliko da ja ne bih želio ponovno s njima stupiti i kontakt, koliko to što sam ja jedan od "stare" garde kojeg bi sijena uvijek lebdila nad njim ili okolo njega do tolike mjere da se on nebi osjećao dovoljno odvažan ili siguran ili bilo što drugo. Tebi je poznato da sam se ja s njima dopisivao ima tome skoro punih četrdeset godina. Kroz moje pisanje je on mogao saznati moje mišljenje koje je isto danas kao što je bilo i prije, a to je: Da on u detalje opiše i iznese SVE čega se sjeća- ama baš SVE - što zna od prvog do zadnjeg dana njegova života i njegove suradnje sa generalom.

Ti znaš Žarko da sam ja bio i nastojao biti s tobom vrlo iskren, otvoren i od svake pomoći na svako tvoje pitanje što si me iz naše hrvatske dužnosti i obveze pitao, jer si želio znati. Bilo je tu i, rekao bih, mučnih pitanja, ali sam uvijek iz povijestnih uglova tebi odgovarao iskreno, pošteno i koliko sam znao. Ovaj čovjek se drži vrlo rezervirano prema skoro svima koji mu se obrate s pitanjima oko našeg generala. Osobno nemam nikakovih dokaza u bilo kojem pravcu za bilo koju sumnju u njega, ali, njegova rezerva u tom pravcu nagoni neke druge ljude i Hrvate drugačije misliti. Dali on misli da je to samo njegov a ne naš sveopće hrvatski slučaj, ja ne znam. Srcem i dušom bih rado bio s njim, o svemu razgovarao, pomogao mu undje gdje bih mogao i sve slično tome.

Što se tiše njegove iduće ili slijedeće knjige, o tome ne znam ništa, a još manje sadržaj iste. Ti njemu, Žarko, možeš spomenuti portal Kamenjar i reći mu da je to jedan njegov Hercegovac od Širokog Brijega koji je vlastnik istoga i glavni i odgovorni urednik, te ako hoće može mu se javiti preko portala.

Dragi moj Žarko što se tiče naše aktualne i žalostne današnje politike RH je više nego očajno. Politika se ne vodi tako, osobito nacionalna politika. Sastav same vlade je više nego cirkuzan. Moja pok. Mater Iva/Vićeka bi rekla za ovakove slučajeve: Slagat (glagol složiti) će se ko' rogovi u vreći. Tako to nekako i izgleda. Sve je to više manjak "JA" i "JAJA", tj. m.uda nego nekog intelektualnog i školskog znanja. Za ovakove slučajeve sam često znao reći, naravno u doba naše političke hrvatske emigracije: Dva profesora i dva doktora izgubljena država.

Što se tiče Jasenovca, s velikim zadovoljestvom ti kažem, dragi moj Žarko da je naš Maks Luburić bio milijun puta u pravu kada je pisao profu. Miljenki Dabi-Peraniću o stvarima o Jasenovcu. Nije mi namjera za sada zalaziti u meritum tog pisma ili te teme, ali za sigurno trebamo uveliko zahvaliti mrziteljima Ustaštva, Poglavnika, NDH u koje mrzitelje - tako to sada izgleda - spadaju i nositelji današnjeg političkog vrh RH. Njihove nedavne izjave glede jasenovačkih žrtava su zadovoljile našeg hrvatskog neprijatelja, koji su poznati - URBI ET ORBI - kao Jugoslaveni, Srbi, naši hrvatski jadni, zavarani i prevareni antifašisti, ali za sigurno nisu zadovoljile majke, sestre, muževe, mladiće, djevojke i rodbinu žrtava pobijenih Hrvatica i Hrvata, civila i vojnika. Ovo današnje stanje će prisiliti naš mirni, do sada staloženi, strpljivi i vrlo snošljivi hrvatski narod na reakciju, i to na evolucionalnu a ne revolucionarnu, te iz do sada namjerno sakrivenih i zabranjivanih izvora, kutija, kako Zagreba, Beograda, tako isto i drugih svjetskih metropolita iznijeti istinu o svemu pa i o samim ciframa u Sabirnom Random Logoru Jasenovac.

Dragi moj Žarko kada smo već na ovoj temi, sam se pitam, po tisućiti put, koje su to snage u današnjoj RH da šutke prelaze a javno zabranjuju iznositi podatke knjige koju je napisao Ilija Barbarić NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA - BILO JE PRAVO IME, Naklada Bošković, Split 2010. god. Ilija je rođen 1922. god. Živ je i živi u Brazilu. On je stupio u Dragovoljece, tj. Ustaše 1942. Kako je bio pismen, za ona vremena školovan, Maks Luburić ga je stavio i zadužio da bude ZAPISNIČAR u Sabirnom Random Logoru Jasenovac. Ilijina dužnost je bila zapisivati svaki ulaz i izlaz iz Jasenovca, svaku novost, svaku dogodovštinu, osobito je zapisivao svaku moguću smrt, uzroke smrti i sl. Po raspustu logora zadnjeg tjedna mjeseca travnja 1945. godine uspio je sa sobom ponijeti neke dokumente, iako nije sve. Iz tih dokumenata koje je brižno uspio iznijeti, napisao je spomenutu knjigu. U istoj je iznio mnoge podatke, kopije, skice radnih baraka, gdje se je što radilo, itd. Ilija je jedan svjedok tog vremena kojem bi se trebalo i moglo vjerovati više nego onima koji svoje izvore izvlače iz jugopartizanskih lažljivih izvora od milijun i više i manje žrtava…, sve po političkoj potrebi. Tim i takovim izvorima su se nedavno poslužili i predsjednica RH KGK i premjer RH Tihomir Orašković. Ako one misle da im to služi načast, mi, državotvorni Hrvati mislimo da je to jedna sramotna izjava i direktna pljuska svim Hrvaticama i Hrvatima i svim nevinim žrtvama.

Primi, dragi moj Žarko moje iskrene poZDrave, kako ti tako i svi tvoji.

Bog! Stric Mile.

Bobani
16-04-2016, 01:55
POVIJESTNA VAŽNOST "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA"


TKO JE PISAO "PORUKU IZMIRENJA USTAŠA I ... - Kamenjar
kamenjar.com › Iz Otporaševe torbe

(Ovaj commentator korisničkim imenom Picaferaj je znatiželjan mako je došlo do "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA".
Pošto sam upoznat tim slučajem, komentatoru Picaferaj sam odgovorio mako slijedi. Otporaš.)

Citiraj Prvotno napisano od Picaferaj Vidi poruku

Srž Tuđmanove ideje o pomirenju ustaša i partizana, koja ka šta kažeš ni nije bila originalno njegova, je bilo uvjerenje da hrvatski partizani konačno žele nezavisnu Hrvatsku...kao što ju je on želio. Naravno..preračunao se.

Odgovor:

Kolega Picaferaj u pravu si kada kažeš da ideja "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA" nije bila originalno njegova, tj. Maksa Luburića. Možda sam ja jedini Hrvat koji je još živ - osim Željka Bebeka - i znam kako je do te poruke došlo. Ja sam već o tome pisao na ovom forumu u temi: Tko je Maks Luburić, general Drinjanin?, ali neće biti zgorega ponoviti.

Maksu Luburiću je bila puna kapa svega i svačega. Sav svoj život posvetio je Hrvatskoj. To svi znamo. Obnašao je najodgovrnije dužnosti u borbi za obstanak Hrvatske Države, NDH. Sam je pisao u Obranama i Drinama da se je netko morao baviti tim nezgodnim i nezahvalnim poslovima. Ta dužnost je njega zapala i nije se krio od odgovrnosti niti se sakrivao pod jorgan kada se je treblo boriti i čuvati i sačuvati Hrvatsku Državu. Kroz bure i oluje od propasti Hrvatske Države u svibnju 1945. godine, kada se je povratio u hrvatske šume i priključio se već postojećim hrvatskim borcima, prozvanim Križarima, borio se s njima sve do podkraj 1947. godine, kada biva teško ranjen; preko prijateljskih veza prebaciva se u Mađarsku, tu se liječi i poslije skoro potpunog ozdravljenja prelazi preko Austrije, francuske zone u ta doba, koja mu na njegovo krivo ime koje je imao izdaje papire da može doći u Farancusku, što je on i učinio.

U Francuskoj Maks Luburić ostaje neko vrijeme, odakle se počima javljati nekim svojim iz rata NDH prijateljima, poimenice Fra. Berti Dragičeviću a preko njega i drugima. Tako, kako piše njegov zet Dinko Šakić na portalu Ustaški Pokret, Maks je došao u Španjolsku 18 listopada 1948. Čim je prešao granicu, narano, španjolske vlasti ga hapse i stavljaju u pritvor, jer nisu znali tko je on. Prvi koji ga je posjetio u zatvoru bio je Fra. Branko Marić. Fra. Branko je već uživao kod španjolskih vlasti veliki povjrljiv ugled tako da su španjolske vlasti povjrovale Fra. Branku Mariću da je to glavom i petom general HOS-a NDH. Vjekoslav Maks Luburić. Španjolske vlasti su odmah pustule na slobodu Maksa Luburića. Sada je Maks slobodan i kao slobodan čovjek, odmah se je povezao sa Nadbiskupom Vrhbosanskim drom. Ivanom Šarićem i drugim istaknutim Hrvatima. Poglavnik je već bio u Auenos Airesu, Argentina.

Ovdje u slobdonj zemlji Španjolskoj Maks Luburić ostaje Maksom, onim Maksom iz Janka Puste, i odmah počima, ne samo raditi za ponovno oslobođenje Hrvatske, nego više se je posvetio proučavanju: ZAŠTO SU HRVATI IZGUBILI VEĆ POSTOJEĆU HRVATSKU DRŽAVU? Tako je on došao do spoznaje da su najviše za propast Hrvatske Države krivi Hrvati. To je on, Maks Luburić, general Drinjanin počeo otvoreno govriti, pisati i širiti dalje među razbacane Hrvate diljem svijeta. Naravno da je jako teško priznati vlastitu pogriješku, što je tada, tih godina u hrvatskoj političkoj emigraciji, naišlo na velike osude, ponajviše kod čelnika Ustaškog Pokreta i Poglavnika dra. Ante Pavelića. Lopta je pukla a igrači se razbjegli; i tako je došlo do razlaza između Poglavnika dra. Ante Pavelića i zadnjeg Zapovjednika Hrvatskih Oružanih Snaga NDH generala Vjekoslava Maksa Luburića.

General Maks Luburić poslije tog razlaza Poglavnik/Luburić 1956. godine, se povlači u svoj zimski san za četiri godine. Kako sam piše u svojim pismima da nije ni svojim najvjernijim suradnicima htio odgovarati na pisma. Iskoristio je taj svoj "zimski san" od četiri godine o razmišljanju hrvatske tragedije, o Bleiburgu, o pokolju na stotine tisića hrvatskih vojnika i civila i došao do zaključka da se mora poči drugim i sveopće hrvatskim putem. Kako je Poglavnik bio bolestan a malo je nade bilo da će preboljeti, general je bio tih, i kao vjeran i vjerni učenik Poglavnika, čekao je momenat kada će moći izići pred Hrvate sa svojom idejom o pomirenju svakog Hrvata sa svakim Hrvatom. Taj momenat je nastupio smrću Poglavnika na sv. Mladence 28 prosinca 1959. godine.

Već 3,4,i 5 siječnja 1960. god. general Luburić sazivlje u Madrid sastanak najistaknutijih hrvatskih vojničkih častnika. Na tom sastanku su raspravljana svaka moguća pitanja o sudbini hrvatskog naroda, a poslije iscrpne razprave nazočni su se jednoglasno složili da treba udariti nove temelje i pokrenuti Hrvatski Narodi Odpor, HNO. Tada su izrađeni TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMIGRACIJI koji su izdati za Deseti Travnja 1960. god. u 25 tisuća primjeraka u prvoj DRINI poslije 1956. godine.

Poštovani kolega Picaferaj neka ovi moj kometar bude tebi i drugima kao jedan opći prilog dio početka hrvatske povijesti poslije Poglavnikove smrti. General se je za hrvatsku stvar i sa svojom suprogom Isabelom razišao, a ona ga je zbog Hrvatske napustila i ostavila ga sa četvero nejake djece. General se je posve posvetio ponovnom oslobođenju Hrvatske, kako je znao reći: s menom ili bez mene, kola su se pokrenula. Znao je da neće moći svoje hrvatske pomirdbene ideje promicati među Hrvatima bez vlastite tiskare. Zato je general imao skupinu svojih simpatizera i istomišljenika u Torontu, Sydneyu, San Franciscu, Chicagu, Parizu, Njemačkoj i drugdje kojima se je obratio za novčanu pomoć da se kupi tiskara. U tu svrhu general je izdao DIONICE HRVATSKOG NARODNOG ODPORA. Hrvati su se odazvali i doprinosom kupnje tih DIONICA general je kupio u to doba najmoderniju tiskaru koju je imenovao "DRINAPRESS". U toj tiskari su se tiskale knjige DRINA i novina OBRANA. Prvi br. novine Obrana je izišao na Novu Godinu 1963. godine, a glavnim i odgovornim urednikom je bio Željko Bebek.

Sada kolega Picaferaj dolazi odgovor na tvoje pitanje o originalnoj PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. General je napisao neke svoje ideje i stavio ih na papir, napisane ih je dao Željku Bebek na pregled. Željko je to pregledao i ubacio neke svoje ideje u Maksove ideje. General je to poslao dru. Miljenki Dabi Peraniću u Pariz da pregleda. Kada je to dr. Peranić pročitao, nije se složio s napisanim, naljutio se i sve povratio generalu Drinjaninu s obrazloženjem da se on s tom ne slaže i ako će to izići kao PORUKA IZMIRENJA…da on napušta Odpor, i tada oni mogu raditi što god hoće. Tada je general napisao pismo dru. Peraniću, povratio mu pismo i zamolio ga da on napiše svoje ideje kako on misli da će biti najbolje. Tako je došlo do poznate PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA.

Evo šta meni dr. Peranić piše 23.IX.1990. Iznijet ću neke izjave iz pisma kojeg je general pisao dru. Peraniću 11.XI.1963., a meni prenosi dr. Peranić u spomenutom pismu:

"Ja molim u prvom redu Tebe osobno, (ovdje se radi o dru. Peraniću, mo) da nam najhitnije daš svoje mišljenje, osobito u duhu pisma, koje prilažem…(ovdje se radi o Poruka Izmirenja…,mo) Cilj je zaista pokrenuti nove duhove, spasavajući sve čiste vrednote, bez kompleksa prošlosti, bez vrijedjanja, bez osvete, bez kompleksa, čista srdca, čistih ideja za budućnost."

Milane, (to sam ja, Mile Boban, Otporaš, mo.) nemam ni taj članak ni popratno pismo, jer sam mu bio povratio i jedno i drugo, izrazivši moje neslaganje sa sadržajem članka. (Pregledao sam knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" i ovog pisma od 11.XI.1963. nema u toj knjigi. Sada je i razumljivo, jer je to pismo ostalo kod generala, a poslije njegove smrti, dragi Bog zna gdje je ostavština pisama Maksa Luburića završila. Mo.) Napisao ga je bio Željko Bebek, namještenik Drinapress-a "(1) Pismo 6.VI.64.: "Bebek nije kod mene više. On je bio pisac onog članka što ste ga cenzurirali. Odonda je samo spavao, lijenčario i morao sam ga baciti van." (Ovo se nalazi u spomenutoj knjigi na stranici 346., treći paragraf odozgor. Mo.) koji je pisao o stvarnosti Istre i Dalmacije po politici učitelja i profesora "bratstva i jedinstva", naravno prosrpski i antihrvatski. Maksu sam to rekao i telefonski, te me je zatražio to napisati mojom glavom. Prihvatih.

Dva tjedna kasnije me već traži moj rad:

"Drina je skoro gotova, te je najhitnije potrebno da pošalješ Tvoj rad o Istri, jer inače morat ćemo obustaviti i početi drugu stvar…Moj se rad, logično, oduljio, jer je treblo donijeti i povijest Istre. Uskoro dobiva prvi dio, a kroz deset dana i kraj, koji je ustvari ADRESA IZMIRENJA.

"Dobio sam sve i svršetak članka. Krasno. Hvala Ti topla na svemu. Ovaj mi je svršetak zaista drag. Zahvali se svima na suradnji. Ovo će biti zaista dostojno naših namjera i žrtava. Ja ću sve tako uvrstiti i bit će sigurno nešto najboljega što se u emigraciji tiskalo."

Dragi Milane srcu mi godilo Generalovo priznanje mojoj ADRESI IZMIRENJA. Krasno…Ovaj mi je svršetak zaista drag" piše mi General, a tiskao ju je kao kraj uvodnika Istarske DRINE, madrid 1964, Godina XIV. br. 3-4, str. 18.21.

Do drugoga pisma ostajte mi pozdravljeni svi Bobani i Bobanići
Vaš mum Miljenko.

Nadam se kolega Picaferaj da se nećete ljutiti na opširnosti, ali sam to smatrao potrebni pojasniti malo više nego se je o tome prije znalo, jer je ovo jedna vrlo važna naša hrvatska zajednička povijest. Osim toga što se sve danas dešava u našoj slavnoj i politički tužnoj Hrvatskoj smatrao sam se dužnim ovo reći svim onima koji svoju mržnju kroz Jasenovac ispoljuju na sve one koji su svoje živote dali za istu Hrvatsku od osam (8) slova u kojoj oni danas živu i od koje živu. PoZDrav.
Bog! Otporaš.

franjevac
16-04-2016, 19:29
bobane hvala ti o istini o ustaškom pokretu i maksu luburiću
ti si jedan od rijetkih koji ne pristaješ na histeriju
nego nastavljaš da pišeš istinu sviđala se ona i odgovarala nekome ili ne

franjevac
16-04-2016, 20:10
http://narod.hr/hrvatska/matkovic-i-pilic-odgovor-na-neistine-iz-goldsteinova-pamfleta-jasenovac-tragedija-mitomanija-istina

bobane pročitaj tekst hrvatskih povjesničara i istraživača
upućeno židovskom amateru,krivotvoritelju i lažovu slavku goldsteinu
u vezi jasenovca

Bobani
17-04-2016, 05:23
bobane hvala ti o istini o ustaškom pokretu i maksu luburiću
ti si jedan od rijetkih koji ne pristaješ na histeriju
nego nastavljaš da pišeš istinu sviđala se ona i odgovarala nekome ili ne

Havala ti poštovani kolega "franjevac". Veseli me i drago mi je da si se dopadaju moji opisi, odnosno istina o kojoj pišem u mojim opisima. Za tvoju info. i za info. i onima kojima se moji opisi, odnosno istina mojih opise ne sviđa, želim ti reći da su mi se mnogi javili, i to ljudi od pera, koji su od mene tražili izvorne dokumente, što sam morao snkenirati i poslati im za njihove potrebe.

Hvala ti još jednom. Javi se ponovno.

Iskreni poZDravi.

Bog! bobani.

Bobani
19-04-2016, 21:24
NEĆU BRTE, KAD SAM DO SADA MOGA ŽIVIT KO' ČOVIK, MOGU I OD SADA…

NEĆU BRTE, KAD SAM DO SADA MOGA ŽIVIT KO ČOVIK I RVAT, MOGU I OD SADA… Moj sinko, nemoj se nikada tući. Ako te neko napadne, brani se. U tom slučaju ja ću te radije posjetiti u zatvor nego u bolinicu. Petar Boban,… otporas.com


Kliknite na link: Otporaš | Iz otporaševe torbe
otporas.com

Pisati o Maksu Luburiću nije lako. Zašto? Mnogi se to pitaju, a ja ću ukratko reći zašto nije lako pisati o Maksu Luburiću. 1.) Maks je rođen ...


Posted by Date: Studeni 21, 2015

NEĆU BRTE, KAD SAM DO SADA MOGA ŽIVIT KO ČOVIK I RVAT, MOGU I OD SADA…

Moj sinko, nemoj se nikada tući. Ako te neko napadne, brani se. U tom slučaju ja ću te radije posjetiti u zatvor nego u bolinicu. Petar Boban, Gabrić, svome sinu Milanu 1956.

DA SE NE ZABORAVI I DA SE ZAPAMTI

Ovu gore navedenu izreku mi je rekao moj otac Petar 1956 godine.

Moj otac Petar Boban, Gabrić (1907-1981), bio je u Domobranima. Ranjen je bio na Kozari 1942. godine. Pričao mi je da mu je njegov zapojvjednik toliko puta rekao da se zakloni za vrijeme borbi, jer da on sam ne može rat dobiti. Borio sam se srčano, iz srca za moju zemlju Hrvatsku, mnogo puta mi je to rekao. Dok nisam bio ranjen nisam mislio da me metak može pronaći. Poslije liječenja i oporavka, razriješili su ga vojničke obveze, te je došao kući. Njegov brat Mate, moj stric, je bio u Ustašama na dužnosti u Zavidovićima.

U mojem selu Bobanova Draga, na jednoj gomili, seljani su za svoje potrebe i svojim vlastitim sredstvima postavili zvono i posvetili ga sv. Iliji. Od tada, 1937. godine, svake godine na dan sv. Ilije 20 srpnja održi se sveta Misa na čast imena sv. Ilije. Poslije sv. Mise svak sa svojima iđe kući na ručak, dobro se najedu i napiju i tako, puni sreće i zadovoljstva, poslije ručka izidju iz kuća i hladovine, te odu dolje na cestu na DERNEK. Selo puno svijeta, naroda. Mnogi su došli iz susjednih sela i župa.

Te 1943. godine u proljeće su najprije naišli četnici. Zapalili su nekoliko kuća i u našem selu ubili Grgu Boban, grše (1896-1943) i ženu Stjepana (Stipuka) Zorić, a preko sela još trojicu. Neposredno iza njih, četnika, naišli su partizani. Oni nisu ni palili ni ubijali. Simbolično su prošli tuda i samo popljačkali što su mogli, kako su to oni znali reći “da je to za narodnu vojsku”. Hrvatske vojske tu nije bilo, ni blizu. Bilo je nešto u Imotskom i nešto seotskog redarstva, što nije bilo dovoljno pružiti bilo kakav otpor ni četnicima ni partizanima. Ali za taj slučaj se je čulo i hrvatska vojska je počela patrolirati tu liniju Imotsk/Grude/Ljubuški/Široki Brijeg/Mostar.

Moj stric Mate je došao iz Metkovića na dopust za Ilindan, kako se je to kod nas govorilo, tj. za 20 srpnja. Koliko se još uvijek sjećam, bio je utorak. Bilo je mnogo naroda i Dernekje bio lijep, kao i po običaju. Jedni se šetaju, tamo-amo, dok drugi pred kućama u hladu sjede, pričaju, jedan drugome nazdravlja iz bukare ili pletare, svak se veseli, ganga se pjeva, jednom riječu: UŽITAK i milina! U jedan trenutak nastala buka, gužva i galama. Naišli Ustaše i naredjuju svima da se mirno razidju i da svak svojim kućama idje. Dernekje zabranjen poradi sigurnosti. Većina naroda je poslušalo i pognutom glavom uz kolovoz krenuli kući. Kada su došli pred Matanovu kuću, gdje su u hladu pod razgranatom šljivom sjedili moj otac, moj stric Mate i drugi seljani, Ustaše su ih počeli rastjeravati. Jedan od njih je prepoznao mojeg strica Matu i svalio na njega svu hrpu uvreda i psovki zato što nije bio u ustaškoj odori, već u civilu. Moj stric se počeo – kao- pravdati i u tom pravdanju došlo je do fizičkog obračuna. Ustaša Ljubičić iz Runovića ispod Imotskog udario kundekom mojeg strica, našto je moj otac Petar odmah skočio u obranu svojeg brata i oduzeo pušku Ustaši Ljubičiću. Drugi Ustaša je odmah počeo pucati. Svak je utekao, spašava se kako tko može. U tuči su pet (5) Ustaša, moj otac i moj stric. Oba su ranjena. Na svu sreću rane nisu bile smrtonosne, ali metak nije znao hoćeli biti smrtonosan ili ne.

Seljani, susjedi i prijatelji su na skalama/lotrama donijeli ranjenog mojeg oca i mojeg strica kući. Toga se još sjećam kao da je jučer bilo. Ali se takodjer vrlo dobro sijećam priča mojeg oca koje mi je pričao dok smo kopali. To su bili nekontrolirani incidenti, bez zapovjedi iz Zagreba. Moj stric Mate (1919-1966) je i dalje ostao u Ustašama i borio se za svoju zemlju Hrvatsku, bez da je pomišljao da iz nekog prkosa i zbog nekih prljavih Ustaša ode u šumu i pridruži se partizanima. On je bio zarobljen u svibnju 1945. godine izmedju Zidanog Mosta i Celja. Prošao je kroz velike muke i vezitkije uši i ostao živ.

U mom selu je takodjer veliki Dernek na sv. Petra i Pavla 29 lipnja. Kod nas se to obično i skraćeno kaže ‘Petrovdan”. Godine 1956, mislim da je bio petak, šetali smo se u Derneku.Moj rodjak Ante Grubišić i ja zapjevali smo gangu sa pjesmom: Meni moja govorila mati, pjevaj sine živijeli Hrvati. Milicioner Djuro i Milan Šorman, oba od Mostara, Bjelog polja ili okolice, odmah na nas. Zametnula se gužva, te zatim tuča u kojoj je bilo i krvi. Sve se završilo dobro, jer je moglo biti i gore.

Sutra subota otac i ja kopamo na polju, evo ih. Ugledao sam ja njih kako se žurnim korakom približivaju k nama. Kratkim postupkom oni -milicija – hoće mene sprovesti u “Stanicu Narodne Milicije” u gornje Soviće. Ja sam im rekao da znam gdje je stanica i da ću sam doći, a da oni mene neće sprovoditi kroz selo 5-6 km. kao nekog lopova. Pristali su. Oni svojim pute a ja mojim. Otac mi je samo rekao: “Moj sinko, neka te dragi Bog čuva na svakom koraku. Za tebe ovdje nema više života. Širok ti je svit. Ima četiri (4) strane, Istok, Sjever, Jug i Zapad. Izaberi, prkrsti se i ajde. Samo nemoj na Istik. Iđi na Zapad. Ajde najprije kući i reci Vićeki, (to mi je Mater), ona zna di je onaj veliki takujin da ti dadne malo para".

Eto, tako sam ja kao dečkić napustio moje selo, moju rodnu grudu koja mi se je zalijepila za tabane i kuda god koracam/hodam, tragovi hrvatstva ostaju. Imao sam priliku u zadnjih pola stoljeća mnogo puta razmišljati o svemu pa i o tome: tko je kriv? Sudbina, došao sam do zaključka. Ustaše koji su bili povod da moj otac i moj stric odu u protivni tabor, partizane, su bili izolirani negativni slučajevi, kao što, recimo, kod jednog kirurga, koji neoprezno i zaboravno ostavi neki kirurški pribor/alat u unutrašnjosti pacijenta, koji kasnije zbog tog neopreza umre. Još se nije slučaj desio da je netko u takovim slučajevima optužio medicinsku nauku i kao takovu osudio da ne valja. Tu je hrvatskodržavotvorna vrlina mojeg oca i mojeg strica, koju sam neseumnjivo naslijedio od njih.

Kada je 1963. godine jedna skupina hrvatskih rodoljuba i revolucionaraca došla iz emigracije u Hrvarsku, okolikcu Papuka, s namjerom dignuti ustanak, mnogi, ako ne i svi, od moje obitelji i rodbine su bili pod Udbinom paskom. Tada je Nika Belac iz Drinovaca, koji je bio velika “budža” u CK KP BiH, došao k moje ocu Petru i rekao mu da su oni u Mostaru zaključili da je on kvalificiran za prvoboračku penziju, na temelju one bitke sa Ustašama na 20 srpnja 1943. godine. Pošto je taj Nika naš susjed i mnogi su ga poznavali pa tako i moj otac, on mu jr rekao: ” Pa, bolan Nika, kako ja mogu dobiti vašu prvoboračku penziju kada i Bog i čovik zna da sam se ja borio protiv vas a ne za vas. Šta će moj sin Milan (to sam ja) tada reći. Odrekao bi me se. Neću, brate. Kad sam do sada moga živit ko čovik i Rvat i bez vaše penzije i pomoći, mogu i od sada" . Eto kako sam ja, Mile Boban, Otporaš, napustio, neiskusan i golobradat moju dragu domovinu Hrvatsku.

Otporaš

Bobani
22-04-2016, 14:49
Stjepan Razum: Goldštajnizacija Nezavisne Države Hrvatske

Pročitajte više na http://kamenjar.com/stjepan-razum-goldstajnizacija-nezavisne-drzave-hrvatske/, Kamenjar
To: Annie Boban <froate@hotmail.com>
Sent: Thursday, April 21, 2016 2:58 PM

Krešimir Kraljević; Subject: " DOBRO DOŠLI U JASENOVAC - GRAD NAJVEĆIH LAŽI"


"DOBRO DOŠLI U JASENOVAC - GRAD NAJVEĆIH LAŽI"

Otvoram ovu temu s jednom jedinom namjerom a ta je da svi ovi koji bilo što znaju o dobrim stvarima koje su se zbivale u Radnom Sabirnom Logoru Jasenovac od kolovoza 1941. pa do raspusta istoga koncem travnja i početkom svibnja 1945. Za loše stvari smo čuli - istinite ili ne - milijune puta, pa istini za volju to nas to više i ne zanima. nas ovdje zanima ISTINA i to naša hrvatska ISTINA. Meni se je nedavno nepoznati čovjek imenom kazimir javio i pitao me za moje mišljenje o Jasenovcu. Prilažem odgovor:

"Kazimir, dobro si ti to nakitio, ali izgleda mi da je to kao: ćoravu namigivati i gluhu šapljati. KGK je svojom nedavno izrekom da su borci koji su branili Hrvatsku Državu od svih nametnika, odmetnika, izdajnika i neprijatelja hrvatskog naroda počinili zločin u Jasenovcu. To naprosto nije istina. Istina je da je bilo nekontroliranih nastupa i nasilja, kako pojedinaca tako isto i sami pritvorenika koji su dospjeli u Sabirni Logor Jasenovac zbog svojih terorističkih djela protiv Hrvatske Države. To će nam posvjedočiti i naša predsjednica RH KGK na 22 travnja ove godine kada bude tu nastupila u obilježavanju "takozvanog komunističko/jugoslavenskog proboja". Neka i to bude dokaz da Vlada Države Hrvatske tada nije izdala nikakove Zakonske Odredbe za to krvoproliće kojeg će za dva dana DERNEKAŠI slaviti kao komunističko/jugoslavensko/srpsku pobjedu, a prišiti hrvatskom narodu HIPOTEKU KRIVNJE NJIHOVIH OČEVA za zločine počinjene na području Hrvatske za vrijeme WW2.

Neprijatelji Hrvatske su u tome majstori. Najprije su oprali mozak LABAVIM HRVATSIMA da je mjesto SRB jugoslavensko/komunistički ustanak, gdje se DERNEKAŠI svake godine sastaju i slave svoje orgije protiv hrvatskog naroda. Sada ti - skoro svi isti i za istu svrhu - DERNEKAŠI će se sastati za dva dana u Jasenovcu, ko' bojagi položiti vijence i oplakivati nevine žrtve, a to će biti u stvari tko će koga više nadvikivati u ocrnjivanju Hrvata i Hrvatske Nezavisne Države i svih onih, a tih je na milijune, koji su svoje živote dali od 1918 pa sve do 1991. godine u stvaranju i obrani Hrvatske Države.

Ovoga puta bih zamolio sve Hrvatice i Hrvate kojima to bude moguće, da se pripreme i dođu pred ulaz u Jasenovac s velikim natpisom: "DOBRO DOŠLI U JASENOVAC - GRAD NAJVEĆIH LAŽI"., ali da svi budu uporni u svojim odlukama da se ne dadnu izazvati. Pisac ovih redaka u tome ima iskustvo skoro šest desetljeća kada je sa svojim istomišljenicima u svjetskim metropolitama prosvijedovao protiv Jugoslavije i njenog zločinačkog režima. Bilo je tu provokatora koji su izazivali samo da nam nadležne i lokalne vlasti zabrane mirne demonstracije.

Eto, sutra, 22 travnja 2016. dobro otvorite oči i uši te čitajte, partite i slušajte šta će se sve tu reći i kome će to sve najviće ići u prilog, te sami odlučite dali će taj sutrašnji dolazak u Jasenovac biti dolazak molitve, dolazak polaganja vijenaca, dolazak odavanja pijeteta nevinim žrtvama tu na tom mjesetu od kolovoza 1941. pa do konačnog zatvaranja tog logora jasenovac 1951. godine.

Nemojte tada mene kriviti ako sam u bilo čemu pogodio u ovom prvom tekstu o ovoj temi.

Bobani
26-04-2016, 00:17
SLOVENIJA PUNA SI BORIĆA I KOSTIJU HRVATSKIH MALDAIĆA

SLOVENIJA PUNA SE BORIĆA I KOSTIJU HRVATSKIH MALDAIĆA

pecovnik_stranski_vhod_tiri.jpg

info@grude-online.info



SLOVENIJA PUNA SI BORIĆA I KOSTIJU HRVATSKIH MALDAIĆA


Ovaj gore navedeni naslov je pjesma koju su hrvatske čobanice i hrvatski mimci po Hercegovini uz gang pjevali. Ja sam ju pjevao sa Stjepanom Boban, zvani Ćipća Marka Bikotića 1954. godine u proljeće kada smo kopli za duhana kod Ikana Mišina, (Ivan Boban, Mišin). Čum je Ikan čuo tu pjesmu, začudio se i upozorio nas da se ta pjesma ne smije pjevati. Na naše naivno pitanje: da zašto mi ne smijemo pjevati tu pjesmu, Ikan je odgovrio: Zato što je u Sloveniji poslije rata pobijena sva hrvatska vojska, a danas vlast ne želi da se o tome išta zna. Zato se mnogi Bobanjari nisu svojim kućama vratili, kaže nam Ikan Mišin. Otporaš.




SLOVENIJA PUNA SE BORIĆA I KOSTIJU HRVATSKIH MALDAIĆA

pecovnik_stranski_vhod_tiri.jpg

AKTUALNO

‘ANTIFAŠISTI’ ŠUTE: ‘U rudniku Pečovnik zabetonirano više od 12.000 Hrvata!’

By Fightertra. 25, 2016
Sve je izvjesnije da je rudnik Pečovnik najveće stratište Hrvata pokraj Celja. Crngrob je pak stratište visokih dužnosnika Vlade NDH. S njima je bilo oko 250 djece. Najprije se mislilo da su djeca odvedena i data na posvajanje. No, odvedena su u šumu, likvidirana i bačena u Matjaževu jamu.


Gospodin Roman Leljak samostalni je istražitelj Udbinih arhiva u Sloveniji, neumorni istraživač zločinačkog djelovanja Titove tajne političke policije i bestijalnosti njegovog režima nakon Drugoga svjetskog rata, svjedok u slučaju »Mustač – Perković«, čovjek koji je rasvijetlio likvidacije hrvatskih emigranata Crnogorca, Martinovića, Rukavine, Tolja i mnogih drugih. Nedavno je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini predstavio svoju najnoviju knjigu »Huda jama – strogo čuvana tajna«. S tim hrabrim slovenskim publicistom razgovaramo o jednoj od najtragičnijih dionica u povijesti hrvatskoga naroda, iživljavanju ratnih pobjednika – Titovih komunista, njegove vojske i političke policije – KNOJ-a – nad hrvatskim ratnim zarobljenicima na slovenskom ozemlju u svibnju 1945. i u nadolazećim godinama.

Gospodine Leljak, postoje informacije da rudnik Huda jama nije najveće i najstrašnije stratište Hrvata kod Celja.

Rudnik Pečovnik 1945. godine bio je aktivan, a vađenje ugljena nadzirali su Nijemci. Rudnik se nalazi u naselju Zagrad nadomak Celju. Te godine vlast ga je zatvorila i zabetonirala, iako domaće stanovništvo još i danas govore da je bogat ugljenom te da nije bilo potrebe za zatvaranjem. Istina je, na žalost, sve jasnija. Zatvoren je zbog toga što se u njemu, po pouzdanim procjenama, nalazi više od 12.000 Hrvata koji su tu mučki ubijeni, bačeni, zatrpani i zabetonirani!

Do 8. svibnja 1945. preko Celja – na pravcima Brežice-Zidani Most, Celja-Velenje-Dravograda-Bleiburg prolaze mnoge kolone hrvatskih vojnika i njihovih obitelji. U kolonama je bio i mnogo djece.

Devetoga svibnja u Celje ulazi posebna partizanska jedinica – Vojska državne sigurnosti. U Sloveniji su je neformalno tada još uvjek tako zvali, iako je 13. svibnja 1944. promijenila ime u Korpus narodne obrane Jugoslavije (KNOJ). Od tog datuma nadalje, danas to znamo, brojne hrvatske izbjegličke kolone zaustavljaju i ne dopuštaju im odlazak prema Bleiburgu. Danas možemo reći kako je na raznim mestima nadomak Celju tada zaustavljeno i sprovedeno u privremene logore oko 17.000 Hrvata.

U udruzi »Huda jama« dali smo si u zadaću da se i rudnik Pečovnik otvori i da se utvrdi istina o njemu. Ako utvrdimo da je sve to istina, bit će to najveće stratište Hrvata na Križnom putu. A bojim se da su svi navodi istiniti!

Spominjate udrugu »Huda jama«. Recite nam nešto o njenim aktivnostima…

Udruga pod tim imenom djeluje od prošle godine. Udruga je registrirana još 1990. godine, kao udruga za obilježavnje poslijeratnih stratišta. Do sada je izgradila i postavila tri kapelice, više spomenika i više od 50 križeva po čitavoj Sloveniji. Udruga je promijenila ime u udrugu »Huda jama« zbog niza aktivnosti kojima želimo na svaki način još ove godine pokopati sve žrtve u rudniku Huda jama, s pijetetom i na način dostojan čovjeka. Želimo da se posmrtni ostaci žrtava iz Hude jame prenesu u kosturnicu u Tezno kraj Maribora. U toj kosturnici već je mnogo Hrvata, koji su bili likvidirani u takozvanim tenkovskim rovovima na trasi autoceste između Maribora i Celja.

pecovnik_stranski_vhod_tiri.jpg

To ne znači da se Udruga bavi samo Hudom jamom. Uz spomenuti Pečovnik, ove godine željeli bismo provjeriti i Matjaževu jamu pokraj Škofje Loke. U području Crngroba kraj Škofje Loke u svibnju 1945. likvidirano je više od 2000 Hrvata. Zna se da na tom mjestu nije likvidiran nijedan od 40 ministra Vlade NDH, osim možda ministra pravusuđa dr. Mirka Puka. Uhvaćen je u slovenskoj bolnici i likvidiran. Postoji mnogo detalja koji upučuju na to da je bio Crngrob svratište pratnje dužnosnika Vlade NDH, nižih i viših službenika i njihovih obitelji. U Muzeju u Škofjoj Loci nalazi se ručno napisan zapisnik s nekim imenima službenika koje je saslušavalo Odjeljenje za zaštitu naroda (OZNA). U muzej ga je predao Oton Burdych. Postoji i nekoliko fotografija likvidiranih u Crngrobu. Slike upućuju na to da je Crngrob stvarno bio stratište visokih dužnosnika Vlade NDH. S njima je bilo i oko 250 djece. Najprije se mislilo da su djeca odvedena kako bi ih se dalo na posvajanje. No, prema novijim spoznajama odvedena su kilometar više u šumu, tamo lividirana i bačena u Matjaževu jamu.

Kada ćete početi sondirati ili provjeravati te navode?

Još ovog proljeća. Sve ovisi o tome hoćemo li prikupiti dovoljno sredstava. Država Slovenija sigurno nam neće pomoći. Tako da ovisimo o dobrim ljudima, donatorima za takva istraživanja. Ovom prilikom htio bih zahvaliti gospodinu Antonu Kikašu, velikom Hrvatu iz Kanade, koji nam je omogućio da možemo početi radove. Novca zasad nemamo dovoljno. Ove godine imali smo sv. misu kod Matjaževe jame. Bilo je i mnogo gostiju iz Hrvatske.

Možemo li ove godine očekivati i Vašu novu knjigu na hrvatskom jeziku?

S gospodinom dr. Josipom Jurčevićem već u svibnju izlazi knjiga u Bleiburgu. Bit će to knjiga o tome kako je Udba pratila rad Bleiburškog voda. Na žalost, Udba je likvidirala i Nikicu Martinovića, predsjednika Voda. Postavljala je bombe, za nju je radilo mnoštvo doušnika, koje će ta knjiga razotkriti.

Nadam se da će ove godine izaći i druga knjiga o Hudoj jami, čiji će sadržaj pokriti cijeli Križni put po Sloveniji. Očekuju me istraživanja u beogradskim arhivima, u kojima sam već pronašao mnogo novih dokumenta iz tog poslijeratnog perioda. Nadam se da će biti i mnogo imena žrtava komunističnog partizanskog sustava.

Sve rečeno uvjetovano je financijskim mogućnostima za istraživanja. Nikada ni za jednu knjigu nisam dobio državnu donaciju! Istraživanje mi omugućuje samo zarada od prodaje knjiga. Zahvalan sam svakome kupcu knjige Huda jama.

Autor: Domagoj Madžar / 7Dnevno
pecovnik_stranski_vhod_tiri.jpg
SLOVENIJA PUNA SE BORIĆA I KOSTIJU HRVATSKIH MALDAIĆA

pecovnik_stranski_vhod_tiri.jpg

Bobani
26-04-2016, 19:36
KOMENTAR SA PORTALA KAMENJAR O KNJIGI
"PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA"

Avatar: Otporaš Blanka M. Matkovic • prije 4 minute

Poštovana gospodična ili gospođo Blanka M. Matković,

Najprije Vas želim poZDraviti i zaželiti Vam mnogo uspjeha u Vašem radu na našoj hrvatskoj njivi, kako smo mi to znali prije govoriti u hrvatskoj političkoj emigraciji. Knjiga "PISMA VEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" koju je izdao Despot Infinitus je knjiga na kojoj sam ja radio nekolijko godina. Ja sam pripremljni rukopis pisama Maksa Luburića, što u originalu što kopija ili kopija od kopije dao u početku svibnja 2014. godine gosp. Zvonimiru Despot u Zagrebu i s njim potpisao ugovor o izdanju te knjige.

Vrlo cijenjena i poštovana gospodična ili gospođo Blanka M. Matković izgleda mi da Vi tu knjigu nemate, jer da ju imate a ovdje se radi o knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA", nebiste napisali: "Ono što je objavljeno u knjigama koje tiska Despt uzimam s oprezom." Zašto tako kažem? Kažem zato jer su sva pisma skenirana i u izvornom i originalnom pisanju i rukopisu u toj spomenutoj knjigi su izložena za sve Hrvatice, sve Hrvate i hrvatsko općinstvo. Ja to sve posjedujem i spreman sam Vam poslati sliku od deset (10) knjiga u kojima su sva ta pisma pohranjena. Ako Vas to zanima, obratite se na uredništvo portala Kamenjar i oni će Vam dostaviti moj e-mail adresu na koju mi se osobno možete javiti i da izmjenimo informacije glede te stvari. Osim toga spreman sam Vam dostaviti spomenuti knjigu, ako ju vi nemate a želite ju imati. Tada ću vas ja upoznati s osobom u Zagrebu preko koje ćete moći dobiti tu knjigu. Ja ću sa moje strane odmah sada, za par minuta, poslati sliku tih deset po brojevima knjiga: "General VJEKOSLAV "MAKS" LUBIRIĆ, pisma: listopad 1952.- itd. na uredništo Portala kamenjar da on stave ovu sliku na ovaj Vaš komentar i moj odgovor.
Primate moje najiskrenije poZDrave iz daljine, države Texas.
Mile Boban, Otporaš.

Bobani
27-04-2016, 03:28
HISTORICAL LETTERS FROM MAKS LUBURIĆ - DESET (10) FIJOKA PISAMA MAKSA LUBURIĆA 1952-1969



Molim sve one koji imadnu priliku ovo pročitati, da otvore priloženi link i pročitaju jako dobar članak ove hrvatske vrlo vrijedne povijestničarke Blanke M. Matkovića povodom mnogih laži vezano za Radni Sabirni Logor Jasenovac. Svakako nastoje pročitati i komentare koji su jako zanimljivi. Tu u tim komentarim ljudi iznose svoja viđanja i negodovanja prema onima koji se LAŽIMA SLUŽE da oklevetaju, ocrne i omalovaže hrvatske borce koji su svoje živote dali u obrni nama Hrvatima naše drage Nazavisne Dražave Hrvatske, NDH. Kliknite na priliženi link i dolje na dnu vidjet ćete sliku svih deset (10) fijoka originalnih i u kopijama pisama maksa Luburića.

PoZDravi svima.
Bog! Mile Boban, otporaš.


HISTORICAL LETTERS FROM MAKS LUBURIĆ - DESET (10) FIJOKA PISAMA MAKSA LUBURIĆA 1952-1969

Evo objavio sam ovdje
http://kamenjar.com/blanka-matkovic-stipo-pilic-postojanje-poslijeratnog-logora-jasenovac-objavljeni-dokumenti-su-vec-potvrdili/

Dana 26. travnja 2016. u 21:52 Annie Boban <froate@hotmail.com> je napisao/la:

Bog! dragi moj Žarko,

Kako sam ti malo prije rekao preko brzoglasa da ću to pislati moj odgovor - kao komentar na njezin komentar na portalu Kamenjar, što sada i činim. Dolje niže ćeš vidjeti deset (10) fijoka HISTORICAL LETTERS FROM MAKS LUBURIĆ . Tu su skoro sva pisama Maksa Luburića koje sam ja posjedovao. Ja sam to malo prije poslao glavnom i odgovornom uredniku portala Kamenjar ovu dolje niže priloženu sliku, jer ju ja ne znam kako staviti. On za mene mnoge stvari radi i sam ne znam kako mu se odužiti. Ali kako se ja osjećam jako mlad, vrijeme je pred nama i s dobrom voljom i pažnjom svaki računi i dugovi se mogu izravnati.

Iskreni pozdravi tebi i svim tvojima.

Bog! Stric Mile.

ps. Kada se budeš osjećao malo bolje, javi se. mb.

xxxxx

Subject: HISTORICAL LETTERS FROM MAKS LUBURIĆ - DESET (10) FIJOKA PISAMA MAKSA LUBURIĆA 1952-1969

xxxx

KOMENTAR SA PORTALA KAMENJAR O KNJIGI
"PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA"

Avatar: Otporaš Blanka M. Matkovic • prije 4 minute

Poštovana gospodična ili gospođo Blanka M. Matković,

Najprije Vas želim poZDraviti i zaželiti Vam mnogo uspjeha u Vašem radu na našoj hrvatskoj njivi, kako smo mi to znali prije govoriti u hrvatskoj političkoj emigraciji. Knjiga "PISMA VEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" koju je izdao Despot Infinitus je knjiga na kojoj sam ja radio nekolijko godina. Ja sam pripremljni rukopis pisama Maksa Luburića, što u originalu što kopija ili kopija od kopije dao u početku svibnja 2014. godine gosp. Zvonimiru Despot u Zagrebu i s njim potpisao ugovor o izdanju te knjige.

Vrlo cijenjena i poštovana gospodična ili gospođo Blanka M. Matković izgleda mi da Vi tu knjigu nemate, jer da ju imate a ovdje se radi o knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA", nebiste napisali: "Ono što je objavljeno u knjigama koje tiska Despt uzimam s oprezom." Zašto tako kažem? Kažem zato jer su sva pisma skenirana i u izvornom i originalnom pisanju i rukopisu u toj spomenutoj knjigi su izložena za sve Hrvatice, sve Hrvate i hrvatsko općinstvo. Ja to sve posjedujem i spreman sam Vam poslati sliku od deset (10) knjiga u kojima su sva ta pisma pohranjena. Ako Vas to zanima, obratite se na uredništvo portala Kamenjar i oni će Vam dostaviti moj e-mail adresu na koju mi se osobno možete javiti i da izmjenimo informacije glede te stvari. Osim toga spreman sam Vam dostaviti spomenuti knjigu, ako ju vi nemate a želite ju imati. Tada ću vas ja upoznati s osobom u Zagrebu preko koje ćete moći dobiti tu knjigu. Ja ću sa moje strane odmah sada, za par minuta, poslati sliku tih deset po brojevima knjiga: "General VJEKOSLAV "MAKS" LUBIRIĆ, pisma: listopad 1952.- itd. na uredništo Portala kamenjar da on stave ovu sliku na ovaj Vaš komentar i moj odgovor.
Primate moje najiskrenije poZDrave iz daljine, države Texas.
Mile Boban, Otporaš.


From: Annie Boban <froate@hotmail.com>
Sent: Tuesday, April 26, 2016 7:27 PM
To: Krešimir Kraljević; Annie Boban
Subject: DESET (10) FIJOKA PISAMA MAKSA LUBURIĆA 1952-1969

Bog! dragi moj Franjo,
Prilažem ti ove fijoke pisama Maksa Luburića s velikom molbom da ovu sliku staviš na komentar one Blanke M. Matković i moj komentar kao odgovor njoj. Bog! Tvoj Milan.


Historical Letters from Maks Luburic in the Croatian language

Bobani
01-05-2016, 16:47
MOJA ODLUKA - MY DETERMINATION

http://kamenjar.com/my-determination/


As a kid of 11 years of age, I had always been working with my dad in the field hearing so many stories from my father related to the beginnings of World War 2, the events during WW2, and the happenings after WW2 from 1945 to the 1950’s. In my young brain in my head, ...


Moja Odluka - My Determination



As a kid of 11 years of age, I had always been working with my dad in the field hearing so many stories from my father related to the beginnings of World War 2, the events during WW2, and the happenings after WW2 from 1945 to the 1950’s. In my young brain in my head, there was a lot of wonderings why all of this has to happen. When I ask my dad some specific questions about the missing Croatians from my village always the answer was “You are too young to understand this, my son. Once you’re a little bit older you will know a lot of those answers. Now I cannot tell you too much because you would not understand.”


On Wednesday, May 31st, 1950, my father and I had been working in a vineyard called “Padina”. Around 6:30pm, with still a couple of hours of daytime left, three policemen came, passing through someone else’s land (trespassing on someone’s land), and walked straight to my father asking, “Are you Comrad Petar Boban?” As soon as my father answered, “Yes, I am Petar Boban”, they pulled out tie-wire from their belt and tied up my father’s hands behind his back. When I asked those 3 policemen where are they taking my father, the answer was “You will find out.”

That evening, a score of Croatians from our village were arrested and were taken to the station of Posušje. From that day on, the men’s job fell on my shoulders as an 11 year old boy. My mom was pregnant. My oldest brother, Jerko, was in school in Zenica while my oldest sister, Jakica, was in school in Sarajevo. My mom did go as many times as it was permitted by the regime to visit my father in jail. He was in jail as a “enemy of the state” and was released on Saturday, July 3rd, 1953. During that time of 3 years, through my teenager’s head, went so many things and why’s; questions that I didn’t have the answer to. During that time, I was working in the field, plowing and hoeing with men who were 25 years of age and on. Maybe those 3 years did help me to sharpen my brain to be determined in my thinking. During that time of 3 years, as a teenager, in my village going to church, going to the field, talking to the people, neighbors and friends, I became a rebel. When I say “a rebel”, I did not mean to say “a rebel” to fight with the rifles against someone. When I say, “a rebel”, with these words I try to say that I was not a “yes sir” man. If I did not like something that is going around me caused by the communist regime of Yugoslavia, then I speak up my mind.

I knew very well that all those acts I did intentionally, boycotting the regime and its representatives (in this case, the police), I was not conscious, as a teenager, of the consequences of my behavior. So, when I heard from my mom inside the house with closed doors, telling me about the Croats, our friends, relatives and neighbors, disappeared during WW2 and that we do not know their fate whether they’re alive or dead or missing. And that the regime was particularly against any pronunciation of the word “Croats” and so on. Then when I go out in the street in the evening or during the day when I work with the elders in the field, I feel very equipped and superior of them to talk about Croatia, Croatians, WW2, missing of 23 Croatians from my village of Bobanova Draga, then I start to talk about it. One man by the name of Ikan Boban (born in 1917) Mišin told me “Milan, I’m going to tell you something. I was a soldier of the Croatian armed forces during WW2 and I know for a fact that Croatians armed forces with the civilians surrendered to the English army in Austria in May 1945. Then, the English army surrendered the Croatians to Tito’s army of Yugoslavia which slaughtered a few hundred thousand Croatians in Slovenia.” Then Ikan Boban (Mišin was his nickname) told me one song which is: Slovenia puna si borića i kostiju hrvastki mladića” which translates to “Slovenia, you are as full of trees as you are of Croatian soldiers bones.” Then again during the dinner, Ikan (Mišin) told me one other song: “Mene moja naučila mati, pjevaj sine živjeli Hrvati” which translates to “My mother taught me to sing long life to Croats”.

That song, with my cousin and friend, Ante Grubišić, Lukin we started to sing through the village and through the region without thinking that this song might cause us problems. When I say problems, I have to explain this that Yugoslavian communist regime did not allow to Croats to express their nationalistic feelings through any means whatsoever (cultural, folkloric, historical, singing, talking, etc.). There were some people who did approach us telling us that we shouldn’t sing that; it was forbidden and the police might stop us. Ante and I, as teenagers, we didn’t think that a simple song would hurt someone’s feelings. We were naďve.


So, on Friday, June 29th, 1956, in my village of Bobanova Draga there was a celebration of St. Peter and Paul holiday. As tradition dictates, after the mass which started at 11am, we went home for lunch and after lunch, around 2pm, we go to the main road which is about a few hundred yards away to meet with friends and neighbors at traditional croatian called Dernek (sort of Fair) to walk, talk and sing. We celebrate St. Peter and Paul every year in our village on June 29th. This particular day, my cousin Ante and I, we sang that song “Mene moja naučila mati, pjevaj sine živjeli Hrvati.” Suddenly, here are three policemen came to us and stop us in the middle of the road. One was named Đuro (a typical Serbian name); he was a commander of the station. The other one was Milan Šorman (also a Serb) while the third one was Hassan, a Muslim, from Bugojno. The purpose of stopping us was that we couldn’t sing nationalistic songs because that is a provocation to the Brastvo i Jedinsvo (which means “Fraternity and Unity”). Then I told those 3 policemen “I think that my song would not hurt anybody and I am just looking for someone who is going to forbid me to sing this song.” As soon as I said this, one of the policemen slapped me. As soon as he slapped me above my forehead, mostly on my hair, I grabbed Milan Šorman and threw him onto the ground by the side of the road. As I was struggling with him, Jerko Boban (nickname: Kebić, 1919-2009) and Franjo Boban (nickname: Tuka) jumped to help us, telling the police, “Do you know through which village you are passing through?” (This comment was meant to highlight the fact that many distinguished WW2 Croatian generals (such as General Ranko Rafael Boban) and other soldiers came from this village and the Yugoslavian communist regime knew this and feared them.) They continued, “This is not 1945 that you can come with your guns pointed to the people, pulling them from bed during the night and executing them behind the walls wherever you find it!”



The next day, Saturday, June 29th, I was working with my father on the field around 10am here two policemen come. One was Milan Šorman, the other was Hassan, from Bugojno, the Muslim. They want to escort me to Sovići, a town 6km away, to the police station. I told them “You will not escort me on this beautiful day in front of our village for 6 km that my neighbors see me going with you as a thief. You go over there and I will be there.” They took my word for it and left and I left too. But, I didn’t leave to follow them. I left to exile.


To be continued.

Bobani
10-05-2016, 00:47
TKO JE KOGA PREVARIO I TKO KOGA LAŽE!?


http://kamenjar.com/fbi-udba-intervju-dr-ante-pavelica.../

Ja sam bio taj, ja, Milan Boban, koji je prvi nazvao KGK "LIEPA PLAVKA", dajući joj za vrijeme predsjedničkih izbora prije godinu i pol "TITULU LIEPA PLAVKA", tajanstvenu pozdemnu ljepoticu u hrvatskoj revolucionarnoj borbi za Hrvatsku Državu, kojoj je pravo ime bilo Stana Godina, na osnovu koje je Poglavnik dr. Ante pavelić napisao roman dok je bio u Torinu u zatvoru 1935. godine.

Kada sam ju htio tom titulom počastiti tim povijestnim hrvatsko/nacionalnim imenom, nisam ja sam sebe prevario što sam ju počastio tom titulom LIEPA PLAVKA, nego je ona mene prevarila i prevarila je cijeli hrvatski narod svojim antifašističkim osjećajima koji su krivi za stotine tisuća nevino poklanih i poubijanih Hrvatica i Hrvata, djece, žena, staraca i hrvatskih vojnika. I ruku na srce, upravo je to ta ratna hrvatska antifašistička ideja koje se danas slijepo drži predsjednica RH KGK kriva za gubitak Hrvatske Države u svibnju 1945. godine.

I što je najžalostnije u ovoj priči, to jest njezinu Obraćanju Hrvatskom Narodu je to da je koristila ime prvog predsjednika RH dra. Franje Tuđmana kao pokretača ideje izmirenja Ustaških i partizanskih sinova, što je jedna velika neistina. Istina je da je pokretač izmirenja Ustaša i hrvatskih partizana (a ne partizana općenito, što bi tada bilo i partizana svih drugi naroda bivše YU) bio hrvatski genera Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin.

Ta PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA je izišla u Istarskoj DRNI br. 3/4 1964., st. 18/21. Nedozvolimo da se bilo tko u političke svrhe kiti tuđim perjem, ponamanje predsjednica RH KGK. Ako će bilo tko govriti o pomirdbi ustaških i hrvatsko/partizanskih sinova, onda se odvažno, istinito i hrabro treba spomenuti ime začetnika te ideje pomirenja, a to je bio i ostat će za vjeke vjekova Maks Luburić. Amen!
Otporaš.

http://www.dnevno.hr/.../dnevnik-jednog-unuka-knjiga...

Bobani
12-05-2016, 23:30
RAZLIKA IZMEĐU DVIJE POSLANICA: MAKSA LUBIRIĆA CK SK HRVATSKE 1968. I PREDSJEDNICE RH. KGK SVIBANJ 2016.

(Malo su poznato današnjem hrvatskom općinstvu Poslanice Hrvatskom Narodu koje je general Drinjanin pisao šesdesetih godina u obliku letka na tankom "avionskom papiru" za bolju promidžbu i krijumčarene, veličine 19 cm. sa 25 cm. General bi te Poslanice pisao u ime Glavnog Stana HNO, potipisivao bi ih: Zapovjednik Hrvatskog Narodnog Odpora, General Drinjanin, Pročelnik Glavnog Stana HNO Enver Mehmedagić.

Skoro, ponavljam, skoro u svaku novinu OBRANA general bi stavio tu tisanu Poslanicu, potpisao u ime dra. Mehmedagića, jer je ovaj živio u Buenos Airesu, Argentina. Čitatelji i kupci novine OBRANA bi imali lakišu mogućnost tu Poslanicu staviti u omotnicu i svojima ili bilo kome u domovinu poslati. Ta promidžba je najviše uspijevala preko hrvatskih radnika u Njemačkoj koji su često putovali u oba smjera. Nemoguće bi mi bilo sada dati neki postotak koliko su ove Poslanice HNO bile zaslužne u "Deklaraciji Hrvatskog Književnog Jezika iz 1967. godine, pokretanje Hrvatskog Književnog Lista 1968., rušenja Hrvatskog Proljeća i saziva sjednice u Karađorđevu prosinca 1971. godine, Bugojanske Akcije Finex 72., ali svakako se može iz neže priložene Poslanice HNO nešto zaključiti, a to je da se je Maks Luburić s puškom u ruci borio za Hrvatsku Državu i u isto vrijeme se borio protiv svih onih koji su se borili protiv Hrvatske Države, a to su bili ovih kojima je general Drinjanin uputio ovu Poslanicu. Zato je vrlo važno usporediti Poslanicu predsjednice RH KGK iz svibnja 2016. s Poslanicom HNO koju je pisao Maks Luburić sredinom 1968. godine, dakle ima tome punch 48 godina.

Mene je Poslanica predsjednice RH KGK jako neugodno iznenadila. Zato sam potražio ovu generalovu Poslanicu i video veliku razliku u ovim dvima Poslanicama. Ne samo da je ona neugodno iznenadila mene nego je ona neugodno iznenadila milijune Hrvatica i Hrvata. Ja ovdje neću iznijeti Poslanicu predsjednice RH KGK, ali dajem širom otvorena grata drugima da ju ovdje stave, ne za mene nego za one koji bi u budućnosti to željeli usporedo imati. Poslanica HNO je izišla i novini OBRANA br. 91-92 1968. Prepisat ću Poslanicu HNO doslovno a na čitateljima je da pronađu Poslanicu predsjednice RH KGK i usporede sa generala Drinjanina Poslanicom i sami zaključe tko ima više smisla za Hrvatsku, za hrvatsko Izmirenje Ustaša i hrvatskih partizana i njihovih sinova.) Uočljivo će biti da je general koristio neke riječi komunističkog i jugoslavenskog žargona, ne da on nije znao hrvatske riječi, nego nije se htio zamjeriti onimhrvatima koji su na vlasti, a sutra će ih trebati u borbi za rušenje Jugoslavije i Obnovu Hrvatske Države. Otporaš.

"ČLANOVIMA SK HRVATSKE KAO I BIVŠIM UČESNICIMA NOB-a

Podvrgnut analizi, dolazimo do zaključka da je govor sekretara IK CK SK HRVATSKE Mike Tripala na osnivačkoj sjednici općinske konferencije SK Rijeke održan 20 siječnja o.g. pun samokritičkog stava u pogledu konstatnog procesa starenja SK, tako i u optužbi na istaknute članove SK pojedinačno, pa i kolektivno, a da pri tome nije izostavio ni zaslužne učesnike NOB-a. Doslovnim citiranjem njegovih navoda u kojima je naglasio:

"Medjutim, u našim redovima ima i ljudi koji s nama nemaju nikakve idejne i političke veze, a vi kada pogledate neke (na žalost, jedan dio intelektualaca i njihova istupanja na raznim savjetovanjima, simpozijama itd.) vidjet ćete da ni u jednom pitanju koje se tamo raspravlja ti ljudi nemaju identičan stab sa SK, nego imaju dijametralno suprotan stave. Isto tako i medju nama učesnicima NOB-a (narodno.oslobodilačke borne) ima na žalost pojedinaca koji se s ničim ne slažu što se sada radi: koji za sve ono što se u Jugoslaviji dogodilo nalaze sam loše riječi; koji su ogrezli u kritizerstvo i samim tim pokazali da su potpuno demoralizirani i da nema nikakvog razloga da ostanu u SK", dolazimo do zaključka, da je tom prijetnjom koja je već sama po sebi najava isključenja brojnih članova iz redova SK, Tripalo prekršio osnovne principe marksizma i lenjinizma, niječući zasade kolektivne izgradnje društva i odgovornosti SK kao kompaktnog tijela u stvaranju faza koje su potrebne kao etape na putu oblikovanja socijalističkog shvaćanja realnosti.

SK ne može ni u kojem pogledu služiti kao platforma pojedincima za njihovu osobnu projekciju u politički život kao što ne može biti ni slijepi egzekutivni organ hirova i samovolje pojedinaca i reduciranih grupa element koji nijesu uočiili činjenicu, da je epoha staljinizma prebrodjena i da se temelji SK moraju izgradjivati na zacrtavanju plan ova sa kojima moraju biti upoznati ski njegovi članovi koji, kroz otvorenu diskusiju, dolaze do kolektivne realizacije postavljenih ciljeva.

Tko su ti intelektualci koji na raznim savjetovanjima, simpozijama, itd., imaju suprotan stab od samog SK? Ovi intelektulaci su članovi SK i kao takovi imadu pravo analizirati i izgradjivati nastup i politiku SK. Ili je SK vlasništvo pojedinaca, [I][COLOR="blue"](SK je bio i ostao vlasništvo partite, mo. Otporaš) kako to pretender Tripalo, ili je on ništa više i ništa manje, obični egzekutivni organ beogradskog centralism koji je bio već osudjen na IV plenumu, ali čija moć i utjecaj, prema priznanju samog Tripala, još nisu dokinuti?

A koji su to učesnici NOB-a koji su, opet prema Tripalu, demoralizirani? To su obi, koji su prolijevali godinama svoju krv misleći da time kroče put svojim idealima čiji je cilj bio, pridonijeti dobrobiti svoje domovine kao i društva.

Pravo naroda na nezavisnost i samoodredjenost u socijalističkom društvu istakao je i Lenjin u svojim zapisima objavljenima tek 1956., u Moskvi, a koje je prenio časopis "Kolo" u svojem broju posvećenom komemoraciji listopadske revolucije. Bivši, zaslužni učesnici NOB-a, koji ovo pravo protežu i na svoj, hrvatski narod, zastupaju, prema tome,čiste ideje i zasade lenjinizma na kojima se mora temeljiti rad i program SK Hrvatske. Isti i sličan slučaj je i sa onim intelektualcima na koje se je oborio Tripalo u svom govoru koji žele postići pomladjenje redova SK Hrvatske, prilivom novog i agilng, intelektualno sposobnog članstva, koje je sposobno, kroz interpretaciju lenjinizma, interpretirati i našu stvarnost u kojoj nema i ne smije biti mjesta ni beograduskom centralizmu i šovonizmu kao ni bilo kojoj drugoj sličnoj fašističkoj tendenciji koja se bori protiv osjećaja i želja naroda, čiji bi glasnik trebao biti i SK Hrvatske, obzirom na mogućnost ispoljavanja misli i njihove sprovedbe u javni život koju uživa zbog smog položaja jedne političke organizirane snage na teretoriju Hrvatske kojoj je dozvoljeno pravo djelovanja.

Tripalo u svom govoru nije zaboravio ni na emigraciju, izjavivši:

"Moramo više da se zamislimo nad jednom drugom tendencijom u emigraciji, koja u stvari nudi jednu antikomunističku i antijugoslabensku modernize platform. Ako proučavate materijale iz tih krugova primjetit čete da obi takodjer pričaju o samoupravljanju, da pričaju o decentralizaciji, o ravnopravnosti Hrvata i Srba u Hrvatskoj, da još neke parole izbacuju, ali im pridaju dvije koje privlače pažnju. To je jedan krajni nacionalizam i šovinizam koji se svodi na razbijanje Jugoslavije i odvajanje Hrvatske od Jugoslavije i, s druge strane, na antikomunizam u smislu oslonca jedne take države na zapad, na kapitalističke zemlje. Naravno da neke od tih parola, a tu se vječito koriste i neki naši unutrašnji nedostatci, mogul da zavaraju jedan broj ljudi".

Interpretacija stvarnosti kroz koju prolazi naša domovina Hrvatska, dovela je neizbježivo do zbiližavanja svih njenih pozetivnih snag u stvaranju izgradnje jedne realne politike, koja neće biti projektirana samo za jedan moment, nego će se njeni dosezi proširiti i na budućnost. U svom projektiranju našle su se sve snage hrvatskog naroda i mnogi istaknuti članovi SK Hrvatske uvidjeli su nepobitnu činjenicu da je potrebno zbližavanje sviju struja i pogleda mako bi i SK Hrvatske postao uistinu ono što bi u svojoj biti morao biti: branitelj hrvatskog naroda i njegovih interesa.

Hrvatski Narodni Odpor predložio je hrvatskom narodu, a što znači i SK Hrvatske svoj program, za kojega i Tripalo ustanovljuje da se radi o "jednoj modernijoj platform", koja uključuje svu Hrvatsku i daje pravo svakom stanovniku naše domovine na zajedničku izradbu jednog političko-socijalnog i privrednog plana koji će osigurati bolju i sretniju budućnost Hrvatskoj kao i svim komponentima društva koje danas integriraju našu stvarnost. Ne radi se ovdje, kako tvrdi Tripalo, o "nikakvim osloncima na Zapadu, ni na kapitalističke zemlje". Hrvatski Narodni Odpor, a što vrlo dobro zna i sam Tripalo, zastupa jednu neutralističku vanjsku politiku u sukobu Zapada i Istoka i ujedno zagovara provodbu socijalno-društvenih reformi u skaldu sa nemirima radnih domovinskih kolektiva i prezanju radnog čovjeka koji strijemi istinskom samoupravljanju.

Hrvatski Narodni Odpor zagovara odvajanje Hrvatske od Jugoslavije, (To je upravo to što se je dopalo dru. Franji Tuđmanu, mo. Otporaš) budući da Jugoslavija nije ništa drug do li nametanje beogradskog centralism i šovonizma Hrvatskoj koju ovaj, pod krinikom komunizma, a u stvari naci-fašističkim metodama, podvrgava konstantnoj privredoj eksploataciji.

Identifikacija istaknutih članova SK Hrvatske kao i zaslužnih boraca NOB-a, sa ovim idejama, nije ništa drug do li real no gledanje na stvarnost i prikaz iste u očima šieokih radnih kolektiva u duhu u kojemu se ova i uobličuje.

Hrvatski Narodni Odpor, svijestan političke i društvene odgovornosti mnogih članova SK Hrvatske kao i mnogih zaslužnih boraca NOB-a, poziva, još jednoć, ovim putem, na suradnju svih pozetivnih snag Hrvatske za izgradnju bolje budućnosti naše domovine kao i našeg društva u kojemu i SK Hrvatske pripada mjesto.

SMRT JUGOSLAVIJI - ŽIVJELA HRVATSKA!

Za Hrvatski Narodni Odpor:
General Drinjanina
Enver Mehmedagić.

(Prepisao sam doslovno ovu Poslanicu generala Drinjanina. General poziva i "učesnike" NOB-a protiv koji se je s puškom u ruci borio za suradnju u Obnovi Hrvatske Države, dok predsjednica RH KGK proziva i dijeli Hrvate na lijeve i desne, na fašiste i antifašiste itd. Otporaš.)

Bobani
13-05-2016, 00:54
Dragi i poštovani…..

Hvala što ste posvetili vremena ovoj temi.

Kardinalna pogreška Hrvatskog vodstva je nerazumijevanje da čista argumentacija i razum u današnjoj Hrvatskoj su ( kao što je Nušić pisao) "otežavajuća okolnost" umjesto "olakšavajuće okolnosti". (ovo od Nušića sa ironijom za one koji ne razumiju ili ne žele razumjeti).

Pasivnost u ratu i kapitulacija u politici ne vode pozitivnim rezultatima. Ne u današnjoj Balkanskoj Hrvatskoj. A posljedica te kapitulacije, inkrementalne prirode, bez obzira na unutarnje ili vanjske prilike i pritiske, je evidentna i detrimentalna za pojedince i za institucije za koje smo glasali. Odgovor da alternativa nema nije prihvatljiv.

Svojevremeno, citirali smo Starčevića: " Hrvati se se htjeli osloboditi jarma bilo čijega a ne jarme mijenjati." Istina onda....istina sada!

S poštovanjem.


zaboravio si poveznicu pa je ja prilažem: http://kamenjar.com/kako-je-mi...

In a message dated 5/12/2016 12:21:06 Pacific Daylight Time, cuvalo@gmail.com writes:

http://www.hkv.hr/izdvojeno/nae-teme/pitali-smo/23849-optuzbe-o-fasizaciji-hrvatske-i-kako-im-se-oduprijeti.html

Nedavno obraćanje gospođe predsjednice Grabar-Kitarević naciji o idološkim sukobu u Hrvatskoj bio je promašaj. Ne samo da je dodala "ulja na vatru" nego je direktno ili indirektno prihvatila vrlo nasrtljivu propagandu da u Hrvatskoj buja fašizam. Želi se doma i u svijetu prikazati da je Hrvatska u "izvanrednom stanju", da je demokracija u opasnosti. Vjerujem da je Presjednica imala dobre namjere ali svojim izvanrednim obraćanjem ona se s takvom propagandom složila. Je li to rezultat čitanja udarnih naslova u medijima i vike i buke "antifašista", koji se odnedavno roje kao pčele", ili zaključak dubinske analize društvenih prilika u Hrvatskoj, ona najbolje zna. Predsjednica se trba obratiti naciji, a još vižnije vladajućoj klasi, radi masovnog odlaska mladih (i ne tako maldih) iz Hrvatske, a ne radi magle o "fašizmu"!

Idološki legitimitet naših višeslojni "antifašističkih" udruga i samozvanih branitelja slobode i demokracije ne temelji se na domoljublju i čovjekoljublju nego na jugo-komunističkom nasljeđu, komunističke jugo-partije koja je parolama "antifašizma" prekrivala svoje strašne zločine i totalitarizam. Današnji mekši "antifašisti" slijede čudnu logiku: ako postojimo mi, a postojimo jer nas je jugo-partija iznjedrila, onda moraju postojati i naši protivnici "fašisti", ako ih nema ostajemo "na cjedilu", nepotrebni smo. Dakle, moramo stalno pronalaziti, stvarati, fašiste! Jednima to služi da bi "razdrmvajući" hrvatske tradicionalne društvene, nacionalne i vjerske vrednote "zaradili" kune od tog istog tog društva, a drugi da bi im partija imala idološki legitimitet. Naime, u davna vremena idologija marksizama, pa i jugoslavenstva, svojim sljedbenicima obećavale su optimizam; nadu u bolji i pravedniji život, znamo dobro da su se obe idologije ugušile u krvi svojih žrtava. "Zaperci" tih idologija danas nemaju što dobroga obećati, nemaju poruke optimizma, pa se žele staviti na čelo "antifašističkih masa". O, kako glupo zvuči uzvik "Smrt fašizmu, sloboda narodu!", i to u Saboru slobvodne i demokratske države Hrvatske!

U našem domoljubnom radu u emigraciji jugo-režim nas je stalno nastojao "zabavljati" s nekim aferama, samo da ne radimo što bi trebalo raditi. Zamjetiti je da se danas i u Hrvatskoj stalo zabavljamo s raznim "aferama". Pogledajte naslove i udarne vijesti. Stalno nam se nameću vruće (uglavnom "istočne") teme, umjesto da se okrenemo stvaralaštvu. I ovo javljanje je dio tog nametnutog nam nečijeg "programa" za "raštimavanje" hrvatskog društva i Hrvatske.
Malo o pomirbi iz prve ruke. Ja sam se "pomirio" u rujnu mjesecu 1965. uskoro po dolasku iz jugo-vojske i spremao se bježati iz tadašnje države i komunizma. Naime, u kafiću kod Maksimira sjedio sam u obiteljskom društvu i meni nepoznatom malđem čovjekom. Razgovor se poveo (kao i obično) o Hrvatima, Hrvatskoj, rušenju države, emigraciji itd. Zamjetio sam da se nepoznatog mi čovjeka pozornije sluša. Nakon poduljeg šaputanja saznadoh da je taj čovjek kapetan prve klase jugo-vojske i da potječe s "druge strane" idološkog spektra. Kasnije je bio i šef jedne vojne partijske ćelije u Zagrebu. (Nismo mu dali da tu funkciju napusti!) Bio je i ostao vjeran ideji hrvatske države, podkopavao je tadašnji režim gdje god je mogao. Ideja hrvatske samostalnosti islobode bila je važnija nego tko je ubio čijeg oca.

Drugo, u dugogodišnjoj emigraciji bio sam djelatan i upoznao mnogobrojne ljude različitih prošlosti, uvjerenja i obiteljskih nasljeđa. Ali nikad to nije bio razlog naših podijela ili razmirica. Nada, vjera i rad za slobodu Hrvatske i hrvatskog naroda su nas ujedinjavali, pa čak i kad smo bili u nekim stvarima razjedinjeni državotvorna ideja nas je pomirivala i povezivala. (Oni koji su se previše kitili hrvatstvom svojih očeva, djedova ili svog kraja bili su višeput problematični.)
Za istinske domoljube pomirenje nije nikakav problem. Nije važno da li oni potječu od ustaša ili partizana, a možda nas najviše potječe ni od ustaša ni od partizana nego iz običnih hrvatskih obitelji koji su bile i ostale ukorjenjene u narodu i tradiciji iz koje potječu. Te obitelji nisu bile ni crvene ni crne, nego crven-bojele-plave; boje domovine koju želimo čuvati i sačuvati za buduća pokoljenja. Znati tko smo i što smo, čuvati svoje i poštivati druge nije nikakav "fašizam" nego vrlina i najosnovnije ljudsko pravo. Rad za boljitak hrvatskog naroda, za opće dobro, za bolju budućnost naših mladi da ne lutaju svijetom (kao što smo mnogi lutali) iznjedriti će pomirenje a ne borba s vjetrenjačama prošlosti, koje stalno vrte profesionalni "antifašisti" radi svojih interesa i kripto jugo-komunističkih čežnja.
Ante Čuvalo

Bobani
13-05-2016, 14:33
NA BLAJBURŠKOM POLJU VIDIO SAM ČAURU DO ČAURE, kaže Ilija Abramović

Ilija Abramović, predsjednik Počasnoga blajburškog voda i jedan od ...
www.glas-koncila.hr/index.php?.


Tiskano izdanje Glasa Koncila
Glas Koncila 21 (2031) | 26.5.2013.

Katarina Erdić
ILIJA ABRAMOVIĆ, PREDSJEDNIK POČASNOGA BLAJBURŠKOG VODA I JEDAN OD PREŽIVJELIH NA BLEIBURGU
»Na Blajburškom polju vidio sam čahuru do čahure«
| GK


»Osobno ubojstva i mučenja nisam vidio. Čuo sam pucnjeve. Stigao sam do Blajburškog polja. Tamo sam vidio čahuru do čahure. Računamo da je samo na Blajburškom polju pod borovima ubijeno oko 10 tisuća ljudi. A ubijanja je bilo i svuda uokolo.« »Razočaralo me što današnja hrvatska Vlada neće financirati komemoraciju u Bleiburgu. Toliko je tu nedužnih Hrvata stradalo, toliko tisuća nevinih ljudi... A danas smo, nakon tolikih godina, opet na početku. Današnju je hrvatsku vlast izabrao hrvatski narod, a što sada ta vlast čini zauzvrat? Mislim da se odriču Bleiburga zato što su njihovi očevi i djedovi bili partizani koji su ubijali po Bleiburgu i Hrvatskom križnom putu« - govori prepun emocija i s vrlo živim sjećanjem o mnogobrojnim stradanjima Hrvata na kraju Drugoga svjetskog rata Ilija Abramović, predsjednik Počasnoga blajburškog voda i jedan od najstarijih preživjelih na Bleiburgu koji je svoj život silom prilika morao osmisliti u Austriji, u Klagenfurtu gdje živi i danas. Iako nenapadan i više samozatajan, svoje životno svjedočanstvo, s naglaskom na žrtve Bleiburga i Hrvatskoga križnog puta, rado dijeli sa svima koji ga žele čuti jer želi da se istina o stradanjima hrvatskoga naroda zna, i da o njoj doznaju mladi naraštaji.
»Zanimala me samo Hrvatska«

»Ne sramim se što sam bio ustaša. U toj sam vojsci ionako završio spletom okolnosti, a ne zato što sam htio biti ustaša. Tako je bilo s većinom mladića koji su u to doba bili stasali za vojsku. No, najprije sam bio domobran, zatim mornar, a tek na kraju ustaša. Zanimala me samo Hrvatska. Sve što sam mogao dati za Hrvatsku, dao sam, i u svakoj sam vojsci bio isti. Kao mladić sam u vojsku krenuo s molitvenikom u ruci koji imam i danas. Imao sam za vojnu subraću i Muslimane i Stevu, i sa svima sam se jako dobro razumio. Često znam reći da bih najviše volio da sam najslabiji Hrvat i vjernik na svijetu i da su svi drugi bolji od mene. Tada bi moja Hrvatska bila sveta zemlja« - promišlja on i svoju Hrvatsku i svoj životni put. »I što, zar bih se ja sada trebao sramiti što sam bio ustaša?! Ne sramim se. Posebice ne danas kada se u Hrvatskoj još uvijek veličaju partizani. Ustaše i partizani za mene nisu isti. Neusporedivo je. Partizan je pod jugoslavenskom zastavom pucao u hrvatski narod, u hrvatski grb, u hrvatsku državu. Neka je on pucao u Vladu ako mu nije odgovarao Pavelić, ali u narod?! Ustaše su sigurno griješile, ali griješile su četiri godine u ratu. A partizani su ključne zločine napravili poslije rata. Neki danas izjednačavaju partizane i ustaše. To je strašno! Da su ustaše bili najgori, branili su Hrvatsku. Nijedan ustaša nije poginuo u Srbiji, nijedan Hrvat ni domobran nisu poginuli u Srbiji. Zar se nisam smio braniti na svojem? Ustaška je kapa danas zabranjena, a u partizanskoj se kapi slavi komunizam bez ikakvih problema. To je današnja hrvatska sramota!«

Po šamaru došao do svjesnog hrvatstva

Ilija Abramović rođen je na blagdan sv. Dominika 8. kolovoza 1925. u selu Greblice između Bosanskog Šamca i Orašja, u, kako Ilija kaže, srcu Bosne zemlje Hrvatske. Majka mu je bila Anka rođ. Kopić iz Oštre Luke, sela pet kilometara udaljenom od Greblica. Otac mu je bio Ante Abramović. Ilija je imao trojicu braće i dvije sestre, svi su danas pokojni. Jedan mu je brat bio na križnom putu. Odgajani su u praktičnom katoličanstvu. Kod kuće je kao dijete učio košaraštvo. Imao je dobrog, ali strogog oca. On ga je učio košaraškom zanatu. Zajedno su išli po sajmovima. Smio si je uzeti novca, smio je potrošiti, ali je otac za to morao znati. Pješice je polazio u šest kilometara udaljenu pučku školu. Otac mu je bio dobar s učiteljem. No, kada je 1934. bio ubijen kralj Aleksandar, učitelj je poručio da učenici u organizaciji škole idu na sprovod, da će pola platiti škola, a pola roditelji. Ilija se dobro sjeća kako ga je otac tada pošteno ošamario, ali ističe da je po tom šamaru došao do svjesnog hrvatstva. Prisjeća se da mu je skoro bilo žao kralja jer su ih tada tako učili u školi, no nakon šamara je, naglašava, počeo drugačije misliti.

»Saveznici su nas razoružavali, a partizani ubijali«

U Drugom svjetskom ratu našao se kao mladić od 18 godina. Bila je 1943, ratno vrijeme, i nije se čekalo da mladići napune dob predviđenu za polazak u vojsku. Ilija je najprije pozvan u domobrane u Srijemsku Mitrovicu. Odande su razne vojske uzimale vojnike. Ilija je tamo ostao dosta dugo, a 1944. uzela ga je mornarica i odvela u Sisak. Na Kupi je tri mjeseca bio na pješačkoj obuci. Spremali su ih za Trst. No, željeznička je pruga bila prekinuta pa su ih na nekoliko dana odveli u Zagreb. Jedne su ih noći probudili, natrpali ih u kamione i odveli u Zagorje na područje Hrašćine i Velikog Trgovišća gdje je bila ustaška satnija. Tamo su ostali dva mjeseca. »Gupčeva i Radićeva brigada jedne su noći navalile na nas« - živo se sjeća Ilija. »Trojica nas smo uspjeli pobjeći za Križevce u kojima su nas prihvatili neki domobrani pa smo otišli za Zagreb, u naše mornaričko zapovjedništvo. Među mojima se u Bosni pročulo da sam zarobljen, vjerojatno i ubijen. Jedan moj rođak, koji je bio ustaša, došao me zato tražiti u Zagreb. Našao me i rekao da idem s njim. Tako sam posao ustaša. Najprije sam malo otišao doma. Pamtim da su Nijemci bili napravili neku diviziju i da sam u selu Ledincima kod Gradačca bio ranjen u ruku, u desnu više, u lijevu manje. Doveli su me u bolnicu u Vinkovce. Htjeli su mi odsjeći ruku, ali sam im rekao da radije umrem s dvjema rukama, nego da s jednom živim. Nakon toga sam prebačen u bolnicu na zagrebački Sveti Duh.

Jedan mi je liječnik rekao da je Zagreb otvoren grad, da će svatko ići kamo će htjeti i da neće biti opasnosti. No, partizani su navalili. Zato sam s Ivom Stjepanovićem krenuo prema Bleiburgu. Sjeli smo na vlak prema Austriji 7. svibnja 1945. Taj je put kratko trajao. Partizani su počeli iz zrakoplova 'Ivica i Marica' pucati po vlaku pa smo stali i više nismo krenuli dalje. Zato smo prema Bleiburgu s jednom satnijom nastavili pješice. Ne znam koliko smo pješačili, možda 4, 5 dana. Gladni i žedni. Sjećam se kako sam za jelo dobio komad nepečenog konjskog mesa s kožom i dlakom. Početka i kraja koloni nije bilo. Spavali smo na zemlji. Osobno ubojstva i mučenja nisam vidio. Čuo sam pucnjeve. Stigao sam do Blajburškog polja. Tamo sam vidio čahuru do čahure. Računamo da je samo na Blajburškom polju pod borovima ubijeno oko 10 tisuća ljudi. A ubijanja je bilo i svuda uokolo. U svemu me tome nosila vjera. Ništa nisam mislio što će u Bleiburgu biti i kako ću proći. Cilj nam je bio doći do Engleza i Amerikanaca. Rečeno nam je da će nas oni naoružati i da ćemo se zajedno s njima vratiti u Hrvatsku u borbu protiv komunizma. Kada sam vidio da od Engleza nema zaštite, sve mi je postalo jasno. Hrvatska je vojska počela bacati oružje. Saveznici su nas razoružavali, a partizani ubijali.«

Do 1956. godine radio sam za Engleze

»U Hrvatsku se više nisam vratio. Englezi su me kao ranjenika odveli u bolnicu. Najprije su mi operirane ruke u jednom gradiću 20 km od Klagenfurta. Nakon operacije doveli me u sobu među 42 partizana. Pitali su me koga više volim Tita ili Pavelića. Odrekao sam se obojice. Mislio sam da u toj ekipi neću ostati živ. Pravio sam se lud. Valjda su me zato ostavili na miru. Istina je da sam se i bio pogubio. Neko vrijeme nisam znao gdje sam. Pa su me poslali na oporavak u bolnicu na jedno jezero, pa u bolnicu u Tirol. Nakon šest mjeseci po bolnicama došao sam u Klagenfurt. Najprije u jednu štalu, u kojoj su nas hranili Englezi, a onda u šumu. Do 1956, kada su Englezi otišli, radio sam za njih u Klagenfurtu kao košaraš, a živio sam po barakama. Godine 1960. izgrađene su dvije zgrade s 40 stanova za nas izbjeglice. Dobio sam stančić od 36 kvadrata u kojem sam i danas. Godine 1960. sam se i oženio. Supruga Elfrieda je Austrijanka, baš iz Klagenfurta. Bilo mi je nezamislivo da mi unučad ne zna hrvatski. Zato sam suprugu naučio govoriti hrvatski i ona hrvatski danas dobro govori, no djece, nažalost, nismo imali. Do mirovine u kojoj sam punih 28 godina imao sam vlastitu radnju korpi i iz Klagenfurta se nisam maknuo. Dugo sam se nadao da ću se vratiti u Hrvatsku.

Sjećam se kako smo si bili govorili: 'Sretan Uskrs, druge godine u Hrvatskoj, sretan Božić, druge godine u Hrvatskoj.' Jedan mi je Rus jedanput rekao da će mi prvih deset godina biti teško, a da će mi onda biti lakše. Nisam mu vjerovao. Zato ni njemački nisam dobro želio naučiti govoriti. U Hrvatsku sam napokon došao početkom devedesetih, nakon 47 godina, 7 mjeseci i 7 dana. Roditelji su me prvi put u Austriji posjetili 1957. Tada sam počeo hodati s Elfriedom pa su je moji došli vidjeti. Ocu su prije polaska rekli komunisti da protiv mene nema nitko ništa, samo neka se vratim, da će mi čak i pomoći. Onda me, kada su odlazili doma, tata pitao što da im kaže. Rekao sam mu da im poruči da ću se vratiti kući kada Drina bude granica i kada ne bude Jugoslavije. I da ću se vratiti kada bude Hrvatska, makar i komunistička. Tata se uplašio i nije im to govorio, ali su ga zvali barem jedanput tjedno iz okolnih gradova i ispitivali ga. Na kraju mu je dodijalo i rekao im je što mislim. Otada ga više nitko nije zvao.«

Kako je nastao Počasni blajburški vod

Ilija je danas u svojoj 88. godini dosta dobroga zdravlja. Živi vjernički sa suprugom u Klagenfurtu. Kako je odgajan u vjeri, redovito je na misi, svaki dan moli krunicu, petkom ne jede meso. Predsjednik je crkvenog vijeća u hrvatskoj misiji u Klagenfurtu. Misionar im je Pavo Dominković, franjevac iz Ilijina rodnog sela. Ilija glasno ne ističe da je Hrvat i katolik, ali i danas živi svoj Bleiburg kojim je cjeloživotno obilježen. »Sjećam se koliko smo noći šaputali o želji da komemoriramo tolike ubijene Hrvate« - iskren je Ilija. »Sastajali smo se najčešće kod mene. Pleo sam deset godina korpe za engleski Crveni križ. Zato sam od većine imao bolju hranu, cigarete, imao sam veliku radnju u kojoj je na sredini bila peć. Dobivao sam dosta drva pa je kod mene uvijek bilo toplo. Prijavio sam da imam deset radnika. Jer sam htio da i drugi bolje jedu. Kod mene se zato sjedilo, pričalo, kovali su se planovi. Na kraju su me tjerali da imam samo jednoga radnika, da ostale odjavim. Godine 1951. osnovali smo Počasni blajburški vod. Mi izbjeglice smjeli smo se kretati samo do 10 kilometara od Klagenfurta. No, imali smo nogometni klub koji se zvao Hrvatski emigrantski sportski klub 'Velebit'. To nam je 1946. Tito zabranio. Ali nam je jedan engleski kapetan koji je volio sport rekao da nam Tito to ne može zabraniti, ali da moramo promijeniti ime kluba. Grb i hrvatsku zastavu smjeli smo nositi. Kapetan nam je dao ime 'Young boys'. Tako smo godine 1951. odigrali utakmicu u Bleiburgu, drugačije do Bleiburga nismo mogli doći. Tada zapravo nisam htio ići, nisam ni krenuo odmah. No, preko tadašnjega našeg vođe Ante Mikruta, koji je radio kod jednoga Austrijanca, po mene je poslan engleski džip pa sam na utakmicu ipak došao. Poslije smo otišli na Blajburško polje i to je bio početak Počasnoga blajburškog voda. Da nismo imali nogometni klub, bojim se da ne bi bilo ničega. Bilo je to na Sve svete 1951. Otada smo svake godine komemorirali na Sve svelte.

(RDINA, časopis za izobrazbu i odgoj budućih hrvatski vojnika je donio u broju 1/2 za siječanj 1953. godine, st. 17-18-19 i 20 izvještaj prvog okupljanja Hrvatsa na bleiburškom polju, s naslovom "MI SMO POBIEDILI BLIEBURG". Izvještaj je jako dirljiv, podug i potkrijepljen je s tri (3) slike, jedna s Križom na koji je stavljena vojnička kaciga hrvatskog vojnika NDH, druga skupna nazočnih Hrvata sa hrvatskom trobojnicom i treća područje Bleiburga sa strijelicom koja označava jugoslavensku granicu. Izvještaj je potpisao: Izvjestitelj "DRINE" Turkim Etna, v.r.. Na granici, prosinca 1952. Mile Boban, Otporaš.)

Ubrzo nam se iz Salzburga priključio vlč. Vilim Cecelja pa smo s njim počeli razgovarati da se komemoracija prebaci na svibanj kada se tragedija dogodila. Jedan nam je policajac posavjetovao da to nećemo moći dobiti, nego da se radije pozovemo na Majčin dan, da nam slavlje Majčina dana nitko neće zabraniti. Zaista je tako i bilo. Dobili smo da ne smijemo doći 15. svibnja kada je bilo izručenje, nego na Majčin dan, drugu nedjelju u svibnju. I dolazili su ljudi iz Hrvatske, iz cijeloga svijeta. Od 1951. komemoracija nikada nije izostala.

S uspostavom Hrvatske, uključio se Sabor, počeli su dolaziti biskupi. U Saboru je odlučeno da se komemoracija održava u subotu koja je bliže Majčinom danu ili 15. svibnju. U mnogim nam je godinama i raznim teškoćama vlč. Cecelja mnogo značio. Godine 1964. zvao me da će doći prof. Prcela kako bi se polje poslikalo iz zraka. I osobno smo se puno družili i surađivali. Htio me povesti na hodočašće u Lurd, ali jedino za mene nije mogao dobiti vizu, a godine 1977. došao je k supruzi i meni s kardinalom Franjom Šeperom na ručak u naš mali stan od 36 kvadrata. Vlč. Cecelje već lijepo vrijeme nema među živima, ali je stalno u mojim molitvama. I u svakogodišnjem sjećanju pri hodočašću u Mariazell jer još od 1947. mi koji smo prošli godine i godine u klagenfurtskim barakama otada preko brda pješice, a to je 6, 7 km hoda, zahvalno hodočastimo u to austrijsko marijansko svetište. Idemo svake godine za Veliku Gospu. Iako mi je 88, planiram poći i ove godine.«

»Sada je zemlja na meni osobno«

»Osobno volim biti u sjeni. Neko sam vrijeme bio rizničar, a prije šest su me godina izabrali za predsjednika Počasnoga blajburškog voda. Nas iz 1945. ima još šest živih. Najstariji je jedan Duvnjak Jakov Radoš. On ima 94 godine. Zatim je Miroslav Bridl iz Mitrovice. Onda sam ja, a iza mene je Musliman Omer Vrabac koji također živi u Austriji. Od njega sam stariji samo nekoliko dana. Spomen područje od 3 i pol hektara u Bleiburgu od 1964. stajalo je na Omera Vrapca. Sada je zemlja na meni osobno. Želim da dok ja umrem vlasnici te zemlje budu Počasni blajburški vod i Katolička Crkva. Još ne znam kako ćemo to napraviti, ali bez Crkve ne pristajem. Tužan sam danas nakon svega, nakon tolikih godina, da hrvatski narod tako brzo zaboravlja, da hrvatski narod u kojem je gotovo 90% katolika za svoju vlast bira sinove i unuke komunista. Odjeknulo je kada je Predsjednik govorio o ustaškoj zmiji i da je ponosan na to što mu je otac bio partizan. Ja sam bio i domobran i mornar i ustaša, i uvijek sam bio isti. Hrvatstvo i vjeru nikada zatajio nisam. Da mi danas kažu da će mu ubiti u Bleiburgu ako kažem da sam Hrvat i katolik, opet bih se vratio u Bleiburg.«

Bobani
13-05-2016, 16:52
PRVI POČETCI "POČASTNOG BLEIBURŠKOG VODA" prosinac 1952.

Opravdano mogu danas reći (danas, petak, 13 svibnja 2016.) da nema Hrvatice ni Hrvata koji ovih dana neće pomisliti, na jedan ili drugi način, u svojim mislima, na sedamdeset i prvu obljetnicu najveće nacionalne tragedije hrvatskog naroda u njegovoj četrnaesto/stoljetnoj povijesti. Ta tragedija se je dogodila ovih svibanjskih dana 1945. godine na Bleiburgu, malom austrijskom gradu nedaleko slovenske granice.

U prilogu vam dostavljam opis svjedoka Ilije Abramovića kojeg je on dao za Glas Koncila. Kliknite na priloženi link. Časopi "DRINA" br. 1/2 siječanj 1953. donosi poduži članak o prvom okupljanju Hrvata na bleiburškom polju 1952. godine. Taj članak donosi sve razloge i sve poteškoće kako je i zašto je došlo do prvog okupljanja Hrvata na bleiburškom polju, ne sluteći toga dana da će njihov prvi početak biti KVASAC svih slijedećih i nadolazećih HODOČAŠĆENJA na bleiburško polje. Nadati se je da će netko taj članak iz spomenute "DRINE" prepisati i staviti na stranice interneta za sve Hrvate da se upoznaju sa vrućim željama tadašnjih razbacanih Hrvata kako su se mučili da dadnu odano i iskreno poštovanje poklanoj hrvatskoj vojsci, braći, sestrama, majkama, djeci, ženama, djevojkama, starcima, jednom riječi: svima koji su hrvatski mislili. Dozvolite mi ovdje prinijeti iz spomenute "DRINE" samo jedan mali dio izvještaja od prosinca 1952. godine:

"…Granica je blizu i skoro bez ikakive zaštite sa ove strane. (Misli se sa austrijanske strane, što bi značilo da ih austrijske vlasti nisu štitili, mo. Otporaš.) Odavanje počasti paloj braći moralo je biti neometano, i zato smo se pobrinuli mi sami. Nezaboravna uzpomena biti će onima, kojima je dopala čast, da mogu biti "mrtve straže", da izlože svoje vlastite živote, ako bi to bilo potrebno, da se osigura život onih, koji su uresili groove i odali počast svojoj paloj braći. (Prilažem imena onih koji su činili tu "mrtvu stražu". Uočit će se da su se mnogi (možda iz opravdanog straha) potpisali sa jednim ili ova inicijala. Ima takovih i dana, pa se nije čuditi onika koji su se tako potpisivali dok je za njima Ozna/Udba tragala:

Niko M., Franjo V., Stjepan M., Franjo R., Ivan Š., Pero H., Ivan Z., Ante M., Stjepan I., Murat D., Mladen G., Mujo Ž., Josip D., Ilija J., Ivan J., Marko M., Vlado O., Bećir M., Kruno I., Halil D., Ivan P., Silvestar B., Mirko K., Šelko G., Frane Š., Stjepan Ž., Ilija A., (to je ovaj Ilija Abramović koji je dao intervju za Glas Koncila, mo.) Boris M., Tomislv P., Andrija R., Ivan Š., Zaharija P., Salko B., Zvonko J., Franjo S., Drago R., Ivan P., hrabri Ustaše, Domobrani, Oružnici i Legionari, predstavnici svih grupa i svih red ova oružja, kojima je dana posebna počast, da mogu pod vodstvom brata Franje (Po mojem mišljenju to bi mogao biti Franjo Vranković o kojemu je prije par godina pisao - mislim - Jutranji List i donio nekoliko pisama koje mu je Poglavnik pisao, mo) uz cienu svojih života osigurati živote i dostojanstvo svojih živih i mrtvih drugova.

Doći će vrieme i nadamo se uz pomoć Božiju, da će to biti vrlo brzo, kada će gornja list boraca biti stavljena za uzor sadašnjim i budućim pokoljenjima Hrvatske Vojske. Dobit će naziv "Počastni Bleiburški vod". "DRINA" br. 1/2 siječanj 1953., strana 18.

Ja bih samo zamoli sve one koji se danas, 71 godinu kasnije pa i u buduće spremaju na Hodočašće na Bleiburg da u svojim mislima uvijek imaju ove prve hrvatske Apostole koji su pokretači ovog Hodočašća. I ne samo to nego da i originalno ime koje su oni stavili u prosincu 1952. godine: "POČAS"T"NI BLEIBURŠKI VOD". Netko se je potrudio i izbacio slovo "T" a da nije dao razlog ili razloge zašto je to učinio. Mile Boban, Otporaš.

Bobani
14-05-2016, 15:18
"POSLANICA" MAKSA LUBURIĆA HRVATSKIM KOMUNISTIMA IZ 1966. godine.

(Od početka prvih "Poslanica" iz Isusova vremena pa do današnjih dana, napisano je u razne svrhe, razne potrebe i za razne želje na tisuće "Poslanica". Jedna od tih "Poslanica" je i "Poslanica" predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović koju je ona napisala prije dva tjedna za njezinu svrhu, a moglo bi se reći i bez ikakove svrhe. Mene je to potaklo da potražim "POZIVE" ili "POSLANICE" Maksa Luburića koje je on upućivao istom narodu - hrvatskom narodu - kojem je i naša predsjednica RH KGK uputila svoju "Poslanicu", s jednom svrhom a ta svrha je da se usporedi njezin ton izražaja i rječnik pisanja sa tonom izražaja i rječnikom pisanja ovih dvoje Hrvata. Usput želim napomenuti da je predsjednica RH KGK rođena dvije godine kasnije poslije ove "Poslanice" Maksa Luburića iz 1966., koja je tiskana kao letak za Domovinu i stavljena u novinu "OBRANA" br. 49/50 1966. Otporaš.)

POZVI HRVATSKOG NARODNOG OTPORA KOMUNISTIMA HRVATSKE

Komunisti Hrvatske!

Mnogi ste od vas kroz četiri godine prolijevali krv, boreći se za ideale marksizma i lenjinizma; bolju budućnost i sreću vaše domovine. Mnogi od vas, smatrali ste, da tim činom i djelovanjem ispunjavate dužnost i da će pravda i jednakost zavladati ne samo na teretoriju Hrvatske, već i u čitavoj Istočnoj Europi kao početnoj faze uvadjanju komunizma u svijet i u toj borbi niste prevail niti vas je zaustavljao osjećaj bratske povezanosti sa onim Hrvatima koji nijesu bili komunisti i kao takovi i borili se protiv vas. Prošlo je već preko dvadeset godina odkako je završio rat i potrebno je pogledati unazad da bi se vidjele "dobrobiti" koje je isti donio Hrvatskom Narodu i Hrvatskoj.

Tek nakon završetka rata, u svibnju 1945., srpski su komunisti pod komandom Koče Popovića a po nalogu maršala Josipa Broza Tita, na zločinački način pobili u Bleiburgu, maribori, St. Vidu, Kočevju kao i diljem cijele Jugoslavije u poznatim "marševima smrti", preko 200.000 razoružanih Hrvata, ispunjajući time parole Milovana Djilasa čiji je danas sljedbenik Mihailo Mihailov, (Rus, ortodoksne jugoslavenske orijentacije, profesor ili tome sl., živio u Zadru, zagovarao "demokratskiju" Jugoslaviju, pomutio mozgove nekim labavim Hrvatima (poput MV.i drugih.) koji su u njemu vidjeli "spasitelja" bolje jugoslavije, idt., itd. O tom Mihajilu Maks govori, mo. Otporaš.) da "HRVATSKA VOJSKA MORA UMRIJETI, DA BI JUGOSLAVIJA MOGLA ŽIVJETI".

Išlo se je, medjutim, za drugim. Srbi su htjeli definition zarobiti Hrvatsku i stoga je bilo potrebno pobiti cvijet hrvatske omladine mako bi Hrvatski Narod ostao obezglavljen i nemoćan. Ubijalo se je, nevine mladiće, žene i djevojke, ubijalo ih se zato što su bili i osjećali se Hrvatima. Vi ste bili svjedoci ovog zločina, ali nijeste podigli svoj glas!

nakon toga, uslijedile su druge repressive mere, vodjene po OZNI, kasnije prozvanoj UDBA, koja je, vršeći naloge centralnog komiteta, uništila bilo kakovu manifestaciju individualne i kolektivne slobode.

Pristupilo se sistematskoj ekonomskoj eksploataciji Hrvatske i za hrvatske žuljeve i novac, dizalo se Srbiju i Crnu Goru. Bosnu, Hercegovinu i Sandžak, izdvojene su iz okvira hrvatske, isto kao i Srijem, mako bi se ovu što više smanjilo. Poznati hrvatski komunista i predvodnik hrvatskog proletarijata ANDRIJA HEBRANG na zločinački je način ubijen zbog toga, što je branio teretorijalni integritet Hrvatske a njegovim su stopama slijedili brojni njegovi istomišljenici, stari i prokušani komunistički idealisti i borci.

Pravda, sreća i blagostanje za koje ste se borili kroz četiri godine, ne postaje. Preko 200.000 hrvatskih radnika, (kao i danas što Hrvati bježe i napuštaju svoja djedovska ognjišta, a povijest će za to okriviti današnje hrvatske antifašiste, kao što su za bježanje Hrvata u prošlosti bili krivi Titovci i njegov antifašizam, mo. Otporaš.) sa legalnim jugoslavenskim pasošima, nalaze se danas na radu u Saveznoj republic Njemačkoj, Austriji i Švedskoj. razne devise i ekonomske reform koje je Beograd da sada proveo i provadja, svršile su sramotno i porazno po životni standard radnih kolektiva Hrvatske.

Jugoslavenski proizvodi koji se izvoze na strana tržišta i ukoliko su elaborirani u Hrvatskoj, nikada ne nose oznaku da su iz Hrvatske, (Ovo je točno, jer je partija koju su hrvatski komunisti vjerno služili i kojoj su bili pokorni, svako isticanje imena Hrvat i Hrvatska je smatrano kao šovinizam, od koje riječi hrvatski komunisti su strepili, drhtali kao i danas kada spomeneš riječ "Ustaša". Mo. Otporaš.) dok se to isto ne dogadja kada su u pitanju article izvezeni iz Srbije.

Beograd je sistematski, godinama, nastojao u stranom svijetu prikazati Hrvate kao rathe zločince, fašiste i naciste, mako bi Hrvatski Narod izgubio bilo kakovu mogućnost morale podrške u slučaju potrebe. Ova sistematska kampanja pogadja i vas, komunisti Hrvatske, jer vas Srbi upotrebljavaju kao oružje u zasužnjavanju vlastitog naroda, kojemu propagate i vi i kao pripadnici istoga, i vi slovite u strange svijetu, zahvaljujući kolektivnoj kampanji Srba, kao fašisti i nacisti.

Komunisti Hrvatske!

Ako razgledamo današnje praline u svijetu, doći ćemo do zaključka, da nacionalizam nije bio nikada toliko jam i aktuelan kao što je to danas. Ovu je činjenicu uočio i najpoznatiji historičar današnjice ARNOLD TOYNBEE, (engleski povijestničar (1889-1975) koji je napisao tezu ili teoriju o civilizacijama, mo.) koji je nedavno upozorio "DA JE TAJ NACIONALIZAM JAČI NA KOMUNISTIČKOM ISTOKU NEGO LI NA KAPITALISTIČKOM ZAPADU". Sovjetski Savez, narodna Republika Kina, Poljska, Madjarska, Rumunjska, itd., svaka od ovih zemalja void svoju, nacionalnu politiku, isto to čini i De Gaulova Francuska, isto i Slovenija, isto i Srbija, pa zašto onda ne bi Hrvatska?

Komunisti Hrvatske!

Nitko od vas ne traži da se odreknete svoje političke ideologije, ali kao komunisti budite, u prvom redu, Hrvati; mislite i radiate za dobrobit smog naroda; budite obi, koji će u Hrvatu koji nije komunista, a ti su većina, vidjeti u prvom redu Hrvata i kao takovog ga i tretirati.

kroz stoljeća, Hrvatski Narod je rušio mostove koje su idealisti uporno podizali, želeći ga ojačati i ujediniti. kroz stoljeća borili smo se jedni protiv drugih: Jednom iz vjerskih, drugih put iz ideoloških razloga i uvijek, tudjin nam je gospodario i još uvijek gospodari. Vi ste svojom četirigodišnjom borbom bili nesvijesni kvislinzi stranih imperijalističkih okupatora koji su upotrijebili marksizam i lenjinizam kao mask da vas privuku u svoje redone. Vi ste bili u svojim osjećajima iskreni i ova vam je iskrenost uzvraćena cincarskom podlošću.

Komunisti Hrvatske!

Pred vama leže danas ozbiljni i historijski zadatci; zadatci svijesti i odlučnosti. (Ovaj "POZIV HRVATSKOG NARODNOG ODPORA KOMUNISTIMA HRVATSKE" je napisan neposredno poslije pada Aleksandra Rankovića početkom srpnja 1966. godine. Mo. Otporaš.) Vi ste danas djelomični nosioci vlasti u Hrvatskoj i kao takovi, nalazite se u prilici da, poput madjarskih komunističkih revolucionaraca koji su željeli osloboditi svoju zemlju od Sovjeta, (ovdje general misli na mađarsku revoluciju koncem listopada i početkom studenoga 1956. god. mo.) pridruživši se narodu, pružite ruku svom. HRVATSKOM NARODU u časovima koji će biti odlučni za njegovu budućnost.

hrvatska nije bila sretna niti imala osiguranu svoju budućnost za vrijeme Banovine kada je Vladko Maček uspio dobiti neke povlastice od tadašnje kraljevske jugoslavenske blade. Tim je povlasticama slijedio "martovski puč" i rat. Bakarić čini danas slično što i maček; zadovoljava se nekim "martovskim pučem" ovog puta u obilju Djilasovštine i Mihajlovštine. Pad Rankovića ne znači ništa i još se unutrašnja situacija u Savezu Komunista nije sredila a niti će se srediti.

Komunisti Hrvatske!

Dogadjaji se približuju većom brzinom nego li što to mnogi od vas primjećuju. Budite spremni, (Maks nij rekao "Za Dom", ali je rekao du budu SPREMNI". MO.) ne odričite se svoje političke ideologije, ali budite Hrvati, suradjujte na spasavanju svog naroda.

ŽIVJELA HRVATSKA!

Zapovjednik Odpora:
General Drinjanin.

Za hrvatski Narodni Odpor:
Pročelnik Glavnog Stana
Enver Mehmedagić.

(Koliko je meni poznato je da je general Drinjanin bio jedini od svih hrvatskih nacionalističkih supina, pokreta, organizacija u hrvatskoj političkoj emigraciji koji je, poslije pads Rankovića, uputio Hrvatskim Komunisti i Hrvatskom Narodu POZIV NA OKUP I POZIV NA OPREZ. Otpraš.)

Bobani
15-05-2016, 20:42
PORUŠENI MOSTOVI ILI MAGARE PREKO KOJEG SE HRVATI TUKU:
piše general Drinjanin u "OBRANA" br. 61-61, 1967.

PORUŠENI MOSTOVI

(To je naslov prve stranice novine "OBRANA" a u članku general spominje doslovno: "...Mi smo narod od šest milijuna glava i nema nikakva izgleda da odlučimo u tom spore. Ali da, da budemo magare preko kojega se tuku zavadjeni susjedi…" Ja sam na naslov nadodao: "Ili magare preko kojeg se Hrvati tuku". Mo. Opaska. Otporaš.)

Za saznati točno šta je general htio reći o "DVIJE HRVATSKE", molim kliknjite na priloženi link. Ako se ne otvori, potražite na portalu kamenja članak: Geopolitički i stratežki položaje Hrvatske i tu ćete sva pojašnjenja naći. Otopraš.

http://kamenjar.com/geopoliticki-polozaj-hrvatske/

Ideje ne poznaju granice. Kroz mnogo stoljeća vlastitog državnog života Hrvati su isto poprimili ideje, culture i civilizacije. Položaj Hrvatske u stjecištu prometnih, geopolitičkih i geostratežkih puteva pogodovao je penetraciji ljudi i ideja. Svaka je ratna mašina donosila na naše područje na vršcima bajuneta i svoje ideje. I mi smo ih poprimali. I ne samo to, jer je to logično, nego smo i aktivno učestovali (sudjelovali, mo.) u hrvanju velikih i moćnih i tukli se s njima, za njih i medju nama za te ideje.

Tukli smo se za vjere i civilizacije, za Careve i super države. Za istok i zapad. Mali narodi su bili, jesu i ostaju vječni kolaboratori velikih i moćnih naroda ili grupacija. Ali mi smo kao ratnički narod išli do kraja. Bili smo papskiji od Pape, bili smo islamskiji od Porte, bili smo predzidje Istoka i zapada. Mi smo sve naše sposobnosti, sve naše vrline pa i mane upotrebili u borbi gdje smo sve izlagali a malo ili ništa dobivali.

Kada sam pisao o "DVIJE HRVATSKE" rekli su mi da sam lid, jer da je Hrvatska samo jedna. Ali pogledajmo našu povijest i brzo ćemo se uvjeriti da je kroz stoljeća postojala ta kobna podjela na "DVIJE" Hrvatske. I da su naši susjedi i nosioci velikih plan ova bili obi koji su raspirivali mržnju medju te dvije Hrvatske i rušili mostove medju Hrvatima.

Danas se govori o Hrvatskoj kao MOSTU (Ovu riječ MOST general je napisao prije točno 49 godina, a danas mi Hrvati imamo političku organizaciju MOST koju je osnovao Božo Petrov i koji je danas predsjednik vlade RH. Moglo bi se mire duše reći da je Božo Petrov uveliko čitao Maksa Luburića i DRINAPRESS-a tisak, kao što je u svoje vrijeme to pohlepno pratio i čitao dr. Franjo Tuđman, Bruno Bušić i drugi. Mo. Otporaš.) za nove velike i ekumenske ideje. Medjutim nas bi moglo i nestati rušeći mostove medju Hrvatima i gradeći mostove za strance preko našeg živog tijela. Zato valja misliti na potrebu da i uz cijenu promjene vlastitog mentaliteta prestanemo biti kusur za interese velikih i da izgradimo mostove medju nama Hrvatima.

ne osporavamo pravo Ameriki da brani Južni Vijetnam. Ne niječemo pravo Rusiji da pomade Sjeverni Vijetnam. Ne osporavamo pravo narodu Vijetnama da odluči da li mu je preče prihvatiti ideološke principe Istoka ili Zapada ili spasiti svoju kožu. Mi smo narod od šest milijuna glava i nema nikakva izgleda da odlučimo u tom spore. Ali da, da budemo magare preko kojega se tuku zavadjeni susjedi. nas ne zabrinjava najnovija enciklika Pape Pavla VI. "Populurum progressio" koja traži reviziju svih ili skoro svih concept o privatnom vlasništvu, o kapitalizmu, liberalizmu i odnosu izmedju kapitala i rada. Nas ne zabrinjuje ni novo stanje u Europi, skretanje na lijevo, traženje solucije na istoku i zapadu, koje se osjeća čak i u Njemačkoj. Nas zbrinjava biološki opstanak i duša onih 6 mijijuna glava na našem prostoru. Mi se ne bojim ni novih solucija, novog pored. Mi se bojimo samo da nas stranci povedu u novi rat (što je Milanović već prošle godine navijestio "MI" ili "ONI", mo.) ideologija dok se na našem teretoriju vrši bezprimjerna srbokomunistčka strahovlada, srbizacija i biološko iztrebljenje.

mi smo ski 1941. htjeli svoju Državu. Ali mi smo 1945. radio ideologija drugih naroda napustili naš teretorij na čelu sa Poglavnikom, Saborom, Vladom, Glavnim Stožerom, Glavnim Ustaškim Stanom, u pratnji 17 divizija, topova, tenkova, aviona i 300.000 pušaka i desnica.

Prepustili smo narod srbokomunizmu i njihovim saveznicima u Hrvatskoj. (Ti njihovi "saveznici u Hrvatskoj" su bili očevi današnjih hrvatskih antifašista. Vrlo žalostno ali i vrlo istinito! Kakova velika pronicljivost i vizija se nalazi u ovom generala Maksa Luburića opisu! Mo. Otporaš.) Onima iz DRUGE HRVATSKE. Nisu to bili samo "ušljivi partizan" mako smo znali reći, nego je toj "drugoj Hrvatskoj" pripadao i pjesnik hrvatskih kraljeva Vladimir Nazor, zaklani Goran Kovačić, dio HSS-a, i dio Domobranstva, mnogi uvjereni antifašisti (i ne uvijek komunisti), - i dobar dio Dalmacije, cijela Istra, i pomalo i dio hrvatskog naroda, koji uvijek prihvaća svaki oportunistički stav da spasi svoje interese, svoju obitelj i svoju glavu.

Sa crnogorskim serdarima i beogradskim militaristima, sa snagama medjunarodnog, srpskog, bugarskog, madžarskog, albanskog, ruskog i po kojeg drugog komunizma ulazili su u Zagreb i hrvatski komunisti, sindikalisti, socialisti, ljevičari svih vista, oportunisti te na silu mobilizirani narod one "druge Hrvatske".

Bilo bi glupo reći da mi nismo sjekli glave iz ideoloških razloga. I bilo bi naivno vjerovati da medju onima koji su sjekli hrvatske glave kada je nastupila hrvatska noć nije bilo Hrvata. Sve to nijekati bilo bi turati glavu u pijesak kao non kada vidi za sebe neku opasnost. Mi vidimo opasnost i gledamo joj u oči.

ranković je mogao koristiti protiv hrvatskog naroda one koji su se bojali za svoju glavu. Ali nije mogao ni pobiti sve Hrvate, ni pridobiti nove generacije ni za "bratstvo" ni za novu Jugoslaviju, ni za komunistički doktrinu. Pobunila se je nova generacija, a sada dižu glavu i oni iz "druge Hrvatske". Zato je važno sada uočiti što nismo učinili 1941., ili bolje rečeno važno je ne učiniti 1967. ono što smo učinili 1941. (Ovdje se mogu uočiti dvije stvari (1) da je general ovo pisao poslije pada Aleksandra Rankovića u srpnju 1966., (2) kada general kaže: "…ili bolje rečeno važno je ne učiniti 1967. ono što smo učinili 1941…", našto je general Drinjanin mislio da su se 1941. godine stvorile i da su bile DVIJE HRVATSKE, mo. Otporaš.) Tako je to i to znadu i preživjeli iz "prve Hrvatske" kao i oni iz "druge Hrvatske". Nu boje se reći.

Zato ne treba tražiti ni od Ustaša da postanu komunisti kad je komunizam frakasirao i medju onima koji ga ispovjedaju. Ne treba ni od bivših partizana i maldih ljevičara tražiti da stipe u HOP (Hrvatski Ospobodilački Pokret, mo.) ili Katoličku Akciju, nego gledati prema drugim solucijama. Nego treba tražiti jednu revolucinarnu soluciju koja je u skaldu sa našim tradicijama. Revolucija i tradicija se ne izključuju. Mi Hrvati nećemo na Kordunu riješiti ideološki spor svjetskih kolosa, ali možemo u Hrvatskom Saboru riješiti demokratskim sredstvima pitanja našeg političkog i društvenog života.

Pobuna duh ova u Zagrebu medju hrvatskim književnicima sili nas na razmišljanje. (Deklaracija Hrvatskog Književnog Jezika, mo.) Razmišljajmo i gradimo mostove medju nama, medju Hrvatima.

General Drinjanin.

(Ovdje general piše o živoj situaciji kao da danas živi u Hrvatskoj. Otporaš.)

Bobani
19-05-2016, 20:33
RAZMIŠLJANJA NA PUTU DO SLOBODE - piše Ante Ljubas iz zatvora 14. 12. 1981.

("Dragi Mile,
Tebi i tvojoj obitelji veseo i radostan Božić i pobjedonosnu Novu Godinu želi ti tovj prijatelj Ante Ljubas", piše mi Ante Ljubas iz njujorškog zatvora 1981. godine. On je ovo pismo poslao na "FOND ZA OBRANU HRVATSKE", P.O.BOX (za Mile Boban) 6203 San Mateo, Californija, 94403. Za mjesec dana, točno 25 lipnja 1982. god., navršava se 35 godina od uhićenja desetorice (10) Hrvata, članova i visokih dužnostnika organizacije HNO. Kada Ante Ljubas u svojoj božićnoj čestitki čestita "...Božić i pobjedonosnu Novu Godinu…", on tim misli reći na proces desetorici Hrvata koji počima 15 veljače 1982. u New York-u, i koji će biti pobjedonosan. Od deset optuženih Hrvata četvorica (4) su bila oslobođena od svih optužnih točaka, dok šestorica (6) su pronađena krivima za neke točke optužnice, među njima i optuženi Ante Ljubas. Evo šta mi Ante Ljubas iz zatvora piše: Otporaš)

RAZMIŠLJANJA NA PUTU DO SLOBODE = Borba za Slobodnu Hrvatsku Državu =

Slobodnu hrvatsku državu, ostvarit ćemo samo onda kada mi sami budemo slobodni i plemeniti. Plemenit čovjek wastage i postage kroz žrtvu i odvažnost, kroz jasno razlikovanje što dugujemo sebi a što hrvatskome narodu.

Slobodan hrvatski borac može ostati vjeran sebi i svojim idealima, cijeneći i izgrađujući svoje ideale. Tko cijeni i poštuje svoje, poštivat će i tuđe i neće ograničavati i zabranjivati drugome da bude slobodan. Slobodan čovjek zna posumnjati u druge a to dolazi iz nesigurnosti u sebe. Često se zna dogoditi da neodgovrni ljudi za svoje vlastite gluposti optužuju druge, ne priznajući da su sami krivi za gluposti koje čine.

Vrijeme je da shvatimo da nije mjerilo slobode u jednom društvu, ili sloboda istomišljenika, već sloboda onih koji misle drugačije nego mi. Mislim da ideal hrvatskog borca treba biti i cilj da svaki hrvatski čovjek bude slobodan bez razlike na vjeru ili ideologiju. Ovakovo uvjerenje nam svijedoči i Vlotaire kad kaže: "…ja se sa vama ne slažem, ali bih dao posljednu kap svoje krvi za pravo, da svoje mišpljenje slobodno iznesete…". Kada budemo ostvarili takav stab da nas ne uznemiruje suprotno mišljenje nekog Hrvata, tad ćemo moći u Hrvatskij Državi izgraditi human i slobodno društvo za dobro svakog Hrvata i za opće ljudsko društvo.

Hrvatski borac koji jedino i samo vjeruje u pobjedu hrvartskg naroda, on postaje svom narodu životna snaga, snaga da se nada tamo gdje se drugi predate sudbini, snaga da kroši pobjedi i upravo onda kada izgleda da sve iđe na loše, snaga da ski podnesemo udarce, snaga koja nikada budućnost ne predate protivniku. Hrvatski borac uvjek ima snage da započinje nove ideje, da nadahnjuje nove generacije, da napaja genije i svece pobjedničkim duhom. On se opire svakom nasilju, krutnosti i zatvorenosti. Njegov je životni stav posao životnog stvaralaštva, njegov glavni cilj je sloboda Hrvatskog Naroda. Sloboda Hrvatskog Naroda ga nadahnjuje i okreće prema budućnosti. Zahvaljujući njoj on osvaja (hrvatski borac, mo) nepoznate prostore, stvara novu i sretniju Hrvatsku Budućnost.

Hrvatski borac se ne boji napora, niti žrtve, jer on iskreno ljubi svoj narod, a gdje je ljubav, tu svaki strah nestaje. On vjeruje u ljubav, radi i živi za ljubav i tako pobjeđuje sve tegobe koje se pojave, i on ih riješava vedrim pogledom u budućnost.

Takvog hrvatskog borca susrećemo u raznim ulogama kroz život. Nekada ga vidimi u pjesniku ili sanjaru, nekada u znastveniku, govorniku i revolucionaru koji nas nadahnjuju za nove ideje. On uvijek ostaje ne slomljiv prema hrvatskoj državotvornoj ideji. Ne postoji sola koja će ga skrenuti s postavljenog cilia. Njega nitko i nikada ne zbunjuje, jer svaku situaciju pretvara u pobjedu. (Eto, čitajući ovo pismo hrvatskog emigranta iz njujorškog zatvora Ante Ljubasa, bolje ćemo razumijeti ljubav, uporosnost, borbenost, čeličnost i žilavost onih Hrvata koji su svoju ljubav za Hrvatsku svjedočili iz američkih i drugih zemalja zatvora. Mo. Otporaš.)

On nikada ne ruši nego stvara novo, bolje i sretnije Hrvatsko sutra. Širi nova obzorja uvijek i na svakom mjestu. Nosilac je hrvatske pobunjeničke vatre koji hrabro nosi kroz sve oluje i poteškoće i koja se nikada neće ugasiti samo zato što je on bez straha i hrabro sve nosi zato što vjeruje u Boga, što vjeruje u Hrvatsku Slobodu. U svom slobodnom duhu on prezire vlast i bogatstvo. (Kad smo kod toga, tj. "bogatstva" o kojem hrvatski revolucionar Ante Ljubas piše, potrebno je spomenuti da su mnogi hrvatski emigrantski revolucionaraci izginuli za ciljeve "Slobodne Hrvatske", a mnogi od njih koji su ostali na životu a (po)neki od njih i danas živi su samo životarili bez ikakvoga "novčanog bogatstva" o kojem ovdje Ante Ljubas govori. To su sudbine svakog revolucionarca, ne samo hrvatskog. Mo. Otporaš.)

On jedino želi biti slug Božiji i slug svome narodu, a to mu nikakva zemaljska sila ne može (od)uzeti. Uvijek i na svakom mjestu, bori se za bolje sutra. On nikada ne vlada, nikada ne zapovjeda, jer se ne može iznevjeriti Duhu Slobode! Protivnik je strata, sumnje i očaja jer su to najveći neprijatelji svakog ljudskog bića. Zato ih treba otklonuti još u začetku i pretvoriti ih u razumijevanje, povjerenje i ljuba.

On zna da tamo gdje se otkloni zid sumnje i nepovjerenje, kuša se radost povjerenja i potpunije slobode. Povjerenje je najljepši dar kojeg smo od Boga dobili. Zato gdje nam je moguće jačajmo duh povjerenja.

Hrvatski borac se mora boriti za što veće povjerenje među Hrvatima. Jer obi koji čvrsto vjeruju u Hrvatsku Slobodu, obi je već sada vide. Njegova je ljubav Hrvat, njegovo traženje je Sloboda Hrvatskog Naroda u Slobodnoj Hrvatskoj Državi!

ŽIVIO HRVATSKI NAROD!
ŽIVJELA HRVATSKA DRŽAVA!
Ante Ljubas.

(Eto, sada znamo, poslije punih 34 godine kako je hrvatski politički emigrant Ante Ljubas tada mislio, tada dok je bio u američkom zatvoru. Dali naš hrvatski emigranstki revolucionar Ante Ljubas tako danas misli, samo nam on može na ovo pitanje odgovoriti. Svi smo mi danas izloženi izmjenama naših bivših nastupa i razmišljanja, ali jedno uvijek ostaje isto: ljubav za Hrvatskom. Ja bih još na to nadodao da se skoro svakome hrvatskome emigrantskome revolucionarcu koji je prošao kroz zatvore zapadnih zemalja, Hrvatska zaljepila za tabane, tako, kuda god je koračao ostavljao je tragove hrvatstva. U ta vremena ili odrazu tih vremena, sve članice međunarodne organizacije UN su bile protiv hrvatske borbe a bili su za očuvanje Jugoslavije. Zato i dandans mnogi Hrvati još ne mogul razumijeti one Hrvate koji su, opravdano ili ne, dospijeli u zatvore zapadnih zemalja iz koji su svjedočili svoju ljubav za Hrvatsku. Jedan od njih je i pisac ovih redaka. Mile Boban, Otporaš.)

Bobani
20-05-2016, 13:29
Govor Franje Tuđmana na I. Općem saboru HDZ-a 24. veljače 1990 …

Pročitati ovaj već povijestni govor dra. Franje Tuđmana i analizirati izražene njegove misli u ovim tačkama programa HDZ-a, nepobitno se dolazi do zaključka da se je dr. Tuđman služio svim mogućim hrvatskim povijestnim izvorima, ali se nikako ne može mimoići činjenica da se je uveliko (po)služio i sa knjigom "TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMIGRACIJI", koja je tiskana kao drug izdanje u Madridu 1966. Prvo izdanje ovih Temeljnih Načela…je tiskano u 25 tisuća primjeraka za Deseti Travnja 1960.

Govor Franje Tuđmana na I. Općem saboru HDZ-a 24. veljače 1990 …

U predgovoru za drug izdanje ovih Temeljnih Načela… general Drinjanin piše: "…Desetog Travnja 1960. g. tiskali smo tu posebnu Drinu u 25 tisuća primjeraka, tako rekuć razbacali je u domovini i u emigraciji s ciljem da stigne u ruke starih i maldih boraca. Nismo mogli djelovati u ime Ustaških Načela, jer niti je bilo već vodje, niti je bilo Pokreta, a niti izgleda da bi se našlo neko drugo riješenje. Nismo mogli niti kao "bivši vojnici" djelovati, jer se ne osjećamo bivšim vojnicima... (Tako se i dr. Franjo Tuđman dok je držao ovaj govor nije više osjećao "bivšim vojnikom" JNA, mo.)

Jedna grupa hrvatskih vojnika izgradila je Načela koja smo predstavili hrvatskim borcima u emigraciji i domovini. Rekli smo tada da je to naš poziv, i da ćemo odgovore boraca smatrati nekom vrsti plebiscite, to jest ako jedan jedan značajni broj boraca izričito odbije načela, onda je nama to znak da smo na krivom putu, a ako jedan značajan broj boraca private Načela kao putokaz i polaznu točku, onda da ćemo se pokrenuti i vodjeni ne osobama i strankama, nego Načelima, da ćemo ići do kraja, to jest do smrti ili do pobjede…

Ova knjiga "TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMIGRACIJI" su uzražena u jedanaest (11) Točaka a svaka Točka je donijela svoja pojašnjenja ili obrazloženja u 86 stranica. Otporaš.

Govor Franje Tuđmana na I. Općem saboru HDZ-a 24. veljače 1990 ...

Bobani
21-05-2016, 14:11
"POSLANICA" MAKSA LUBURIĆA ILI PROGLAS HRVATSKOM NARODU, "OBRANA" br. 65/66, 1967.

(Za podsjetiti je da je general Drinjanin često puta u novinu "OBRANA" stavljao letke veličine 13cmx20cm na vrlo tankom papiru mako bi se taj letak što lakiše mogao poslati u domonivu, što su mnogi činili, uključivši i mene. Ti letci su potpisivani u ime Glavnog Stana Odpora dr. Enver Mehmedagića i Zapovjednik Hrvatskog Narodnog Odpora general Drinjanin. Rijetko se je kada o ovim letcima pisalo, a toliko su povijestno važni da je potrebno o njima pisati. Otporaš.)

Nakon poznate "Deklaracije" hrevatskih kulturnih ustanova: "Matece Hrvatske, "Društva Književnika Hrvatske", Pen Kluba", itd., u obranu hrvatskog jezika, službeni beogradski imperijalističko-šovonistički apart, razvio je odlučnu kampanju protiv potpisnika iste, ne samo u zemlji već i u inezemstvu. Potpisnike se naziva "nacionalistima i začahurenim šovinistima" i jugoslavenske ambasade u inozemstvu daju stranim novinama izvještaje u tom smislu i stvar ispada tako, kao da strain dopisnici šalju ove izvještaje izravno iz zemlje na temelju utvrdjenih činjenica.

Poslanica Vjekoslava Maksa Luburića hrvatskim komunistima iz 1966 ...
www.gradjanska-akcija-official.com/poslanica-vjekoslava-maksa-lu..

Od Argantine do Sjedinjenih Američkih Država, beogradska imperijalističko-šovinistička klika, započela je publikacijom niza novinskih članaka, sve pod firmom izravnih dopisnika raznih novina i revija u Jugoslaviji, u kojima se opisuje Jugoslaviju kao zemlju "media i milijeka"; tvrdi se, da je "narod zadovoljan", "oduševljen Titom", objavljuju se slike Beograda i Novog Beograda, stambenih zgrada, itd., itd. U nekim uglednim listovima kao što je "El Cronista Comercial" u Buenos Airesu, Argentina, a koji se bavi ekonomskim problemima, tvrdi se, da su podpisnici "Deklaracije" ignoranti i stavlja im se za primmer Vuka Karadžića uz napomenu, da između hrvatskog i srpskog jezika ne postoji nikakva razlika; da su "Deklaraciju" potpisali "šovinisti" dok su, prema ovoj tvrdnji, istiniti predstavnici kulturnog života Hrvatske protiv iste.

I tako redom…Savez Komunista Hrvatske zamjerio je, mako ski znamo, potpisnicima "Deklaracije" njihovo "mješanje u stvari", koje su, "prema drugovima Bakariću, Tripalu i drugima", "problem izravne kompetencije Saveza Komunista Hrvatske". Ako je tome tako i ako saves komunista Hrvatske preuzima na svoja ledja obranu hrvatskog jezika kao i smog naroda i domovina, (Sjetimo se ovih dana šta ostatci ostataka tog isto Saveza komunista Hrvatske, koji su uvijek bili u službi Beograda, rade od našeg državotvornog Hrvata, ministra Zlatka Hasanbegovića. Mo. Otporaš.) zašto onda ne zapriječe gore spomenutu propagandu beogradskih šovinista koja je ustremljena protiv njihovg vlastitog naroda?

Zašto drugovi bakarić i Tripalo dozvoljavaju da ih ugledni Buenos Airški list "Clarin" od 23 svibnja 1967. prikazuje oduševljenim pristašama svega onoga što se danas događa u Jugoslaviji tvrdeći, da su oni, zajedno sa Titom i Karedeljem, nakon pada Rankovića, glavni nosioci poredka u Jugoslaviji. Spomenuti list kao i ostalo svjetsko novinstvo, donosi slične članke u kojima se govori o "visokom životnom standard radnika u Jugoslaviji", "socijalnim beneficijama", koje im stoje na raspolaganju", itd., itd., da se čovjek mora od srca nasmijati bujnoj fantaziji beogradskih imperialist i njihovih slugu koji sa jugoslavenskih ambasada poslušno izvršuju njihove naloge, podplaćujući strane novinare da prenose članke u tom smislu.

Svi ovi članci prikazuju upravo obratno stanje od onoga koje vlada u zemlji. Savez komunista Hrvatske začepio je Vlatku Pavletiću i drugima usta, ali gdje je odlučna riječ tog istog saveza da se podigne u obranu smog naroda?

Hrvatski Narodni Odpor propovjedao je i propovjeda udruženje svih hrvatskih snaga u obranu smog naroda i Domovine; širio je i širi ideju o "HRVATSKOM MIRU", tj. da svi Hrvati trebaju zaboraviti na prošlost koja ih dijeli, (Kliknjite na: "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA" ili potražite tu Poruku Izmirenja u Istarska DRINA br. 3/4, 1964. st, 18-21, mo. Otporaš.) kako bi zajedničkim snagama osigurala budućnost Hrvatskoj kojoj prijeti uništenje od beogradskih kolonijalista i imperialista.

Hrvatski Narodni Odpor uputio je i upućuje u tom smislu i "Pozvi Komunistima Hrvatske", (kliknite na gore priloženi link, mo.) ali ono što danas čini savez komunista Hrvatske, odnosno oni, koji mu stoje na čelu, predstavlja izdaju svog naroda i svoje Domovine; (poput vlada Mesića, Josipovića i Milanovića, mo.) predstavlja predaju drugova iz svojih vlastitih redova, (jer među potpisnicima "Deklaracije" nalazi se i dobar dio komunista) nezasitnom beogradskom šovinističkom Moholu.

Sa svim ovim što se događa, potrebno je upoznati hrvatski Narod i zbog toga ovaj Proglas upućujemo HRVATSKOM NARODU jer Hrvatski Narod, ponavljamo, sa svim komponentima koje ga sačinjavaju, bili ljevičati, pristaše centra, desničari ili politički neopredjeljeni, jest onaj, koji je dužan stati na kraj presizanjima beogrtadskih šovinista i njihovih slugu, razbijajući lažnu protu-Hrvatsku propagandu u inozemstvu, preuzevši kormilo Hrvatske u svoje, hrvatske ruke, jer Hrvatskoj nije potrebna ni današnja jugoslavenska federacija a ni sutrašnja jugoslavenska konfederacija koju zagovaraju drugovi Bakarić i Tripalo.


U HRVATSKOM NARODU I NJEGOVIM RADNIM KOLEKTIVIMA LEŽI SUDBINA I BUDUĆNOST HRVATSKE I ZBOG TOGA NITI JEDAN HRVAT ILI HRVATICA NE MOŽE I NE SMIJE VIŠE OSTATI PASIVNIM PROMATRAČEM SVEGA ŠTO SE DOGAĐA I ŠTO PO DIREKTIVIMA BEOGRADA ŠTETI HRVATSKOJ U STRANOME SVIJETU.

ŽIVJELA HRVATSKA!

Za Hrvatski narodni Odpor
general Drinjanin, zapovjednik Hrvatskog Narodnog Odpora,

Enver Mehmedagić.
Pročelnik Glavnog Stana HNH.

Poslanica Vjekoslava Maksa Luburića hrvatskim komunistima iz 1966 ...
www.gradjanska-akcija-official.com/poslanica-vjekoslava-maksa-lu..

Subject: Govor Maksa Luburića za Deseti Travnja 1968.

Tko želi pročitati cijeli govor Maksa Luburića kojeg je on uputio Hrvatima za Deseti Travnja 1968. godine, kliknite na priloženi link i uživajte u čitanju ISTINE u ovom govoru u kojem je Maks rekao: RECI ISTINU, RAZBIŠE TI GLAVU. Otporaš.

Croative.net - GOVOR GENERALA DRINJANINA HRVATIMA ZA ...
https://hr-hr.facebook.com/Croativenet/posts/847951615285228

Bobani
23-05-2016, 03:03
"SRPSKI BARBARIZAM", ogles Pere Tutavca u "DRINI" br. 7/9, 1962. st. 199


Bog! dragi moj Žarko,

Kako si mi ti i sva tvoja obitelj? Znam da si vrlo i previše zauzet i da se dan ne može raztegnuti. Zato potpuno razumijem tvoju "šutnju". Kako se ni meni ne da mirovati, uvijek nešto tražim, a manje bih tražio da imam manje knjiga, novina, časopisa, pisama itd. Sve u sveme upravo sam nešto pronašao što je moj Stric Pero Tutavac pisao u spomenutoj DRINI br. 7/9. 1962. st. 199 kao oglas. Pošto znam da će te ovo zanimati za tvoj budući rad o Peri Tutavcu, prepisujem od riječi do riječi.

Bog! i veliki poZDravi tebi i svim tvojima.

Bog! Stric Mile.

"SRPSKI BARBARIZAM"

Zbirka srbijanskih izraza infiltriranih na područje hrvatskog jezika, plod je 6 godina rada i sakupljanja u Emigraciji, a prigledana je od najiztaknutijih Hrvata (doktora, profesora, pisaca i jezikoslovaca,) iz svih krajeva naše Domovine.

Sigurni smo, da neće biti rodoljubnog Hrvata, koji se neće zaprepastiti (Srbi: kažu zapanjiti), kad sazna, da u našem svakodnevnom životu upotrebljavamo; pišemo, preko 50.000 pedeset tisuća srbijanskih riči, i to riči, za koje postage mnogo lipše i milozvučnije naše hrvatske. (Za podsjetiti je da je gosp. Pero Tutavac bio skoro jedini Hrvat u hrvatskoj političkoj emigraciji koji je uporno branio hrvatsku "ikavicu". On je sve svoje knjige, pisama, članke pisao na ikavici. Izdavao je mjesečnik na hrvatsko ikavici "NAPRIDAK". Prvi broj je izišao na Desetog Travnja 1954. u Buenos Airesu. Mo. Otporaš.)

Zbirka "Srbijanski Barbarizam", u kojoj je za svaku srbijanštinu naveden odgovorajući hrvatski izraz, biti će naš prvi odgovor na beogradsko nasilje s nakaznim "srpsko-hrvatskim pravopisom". Ova knjiga, koja u najskorije vrime ulazi u tisak, stvarno je jedan priručnik od neizporedive vridnosti onima, koji se perom bave, a i svim ostalim Hrvatima poslužit će kao najuspišnije sridstvo za suzbijanje srbijanske zaraze na polju našeg jezika, koju po djavolskom plan širi titopartizansko novinstvo.

Cina knjigi "Srbijanski Barbarizam" bit će 200. pesos u Argentini - a za stale zemlje 2 američka dolara.

Mole se ski oni, koji ju tele imati, da se čim prije jave s naručbom na naslov pisca: Pero Tutavac, Calle Dupuy 87 Buenos Aires, Rep. Argentina ili, što je svejedno, na Uredništvo "Napridka", da bi se na crime mogla odrediti naklada.
Pere Tutavac.

Bobani
24-05-2016, 21:24
TKO JE ANTE I STANA GODINA???


(Nešto o Anti Godina i njegovoj suprugi Stani Godina. Znam, ima svakojakih verzija o ovom posebnom i specijalnom hrvatskom revolucionarnom paru, koji je vrlo tajanstveno pripadao ustaškom pokretu. Iznosim jednu verziju srpskog publiciste Pavla Ljumović koji u svojih 19 feljtona ATENTAT U MARESLJU 1934. donosi između raznih verzija i ovo:

"...Na osnovu kasnije francuske istrage policija je smatrala da se radi o Katici Šiler, veoma lepoj 24-godišnjoj dami..." "...prema pisanju italijanske štampe, tajanstvena Plava Dama je poginula u saobraćajnoj nesreći blizu Đenove, samo nekoliko dana posle atentata u Marselju..." "...Vladeta Milićević, stalni predstavnik jugoslavenske tajne službe u Interpolu, pak, tvrdi da Plava Dama nije katica Štiler, već Stana Godina, supruga Ante Godine...Ante Godina je rođen na ostrvu Sušaku koje je još u vreme Austrougarske morao napustiti...Nastanio se i živeo u Čikagu. Po nagovoru Branka Jelića došao je u Italiju i rukovodio je ustaškim centrima u Trstu i Rijeci.

Njegova žena Stana je Hrvatica, rođena u Čikagu, gdje se upoznala sa Godinom i za njega se udala. Po dolasku u Italiju, ljepuškasta plavokosa Stana

(Nije nju slučajno Poglavnik u svojem romanu nazvao "LIJEPA PLAVKA". Svaka hrvatska kuća bi trebala imati ovu knjigu koja opisuje ustašku borbu za oslobođenje Hrvatske od srpskog jarma. Ja sam ju pročitao mnogo puta i još uvijek se služim izvorima iz te knjige. Navesti ću samo jedan primjer ovdje što Poglavnik kaže na strani knjige 311"LIJEPA PLAVKA":

"...Dne devetg listopada 1934. oko podne šetala je lijepa plavka (sada znamo da je to Stana Godina, mo. Otporaš.) sa Dulibićem u Marseilleu po ulici Cannebiere..." (Sada, ubrzo će biti 82 godina od tog događaja, kada se skoro sve tajne znaju o toj uroti, znamo za sigurno da je taj misteriozni i konspirativni Krunoslav Dulibić bio glavom i petom Eugen Dido Kvaternik, Otporaš....)

stalno je putovala u Hrvatsku preko Rijeke i Sušaka, (jer su te zemlje bile darovane Jugoslavije Londonskim tajnim ugovorom 1915. godine, što je jedan očiti dokaz da Poglavnik nije prodao dio Dalmacije Italiji, mo. Otporaš.) koristeći se bisernim osmehom i eksplozivom u koferu. Neposredno pred atentat, bračni par Godina je otputova u Pariz, a potom u Eks an Provans..." "...Antun godina i njegova žena (znači da nije pogunula u saobraćajnoj nesreći kako su malo prije tvrdili, mo. Otporaš) Stana uspeli su, nakon sloma NDH, 1945. godine da pobegnu preko granice u Italiju. Iz Italije su vrlo brzo otišli za Argantinu, gdje je "Antun Godina dobio značajan položaj u Peronovoj vladi...", zaključuje svoje pisanje o bračnom paru Godina Vladeta Milićević..." Otporaš.)


Subject: Re: Pismo M. Barešiću, Ante i Stana Godina, F. Tuđman, M. Luburić, Doček Nove 2016 godine

DOČEK NOVE 2016 GODINE U KUĆI MILE I ANNIE BOBAN U ...
kamenjar.com › Naši u svijetu

F.Tuđman i V.M.Luburić- o pomirbi Hrvata | | Građanska Akcija - official ...
www.gradjanska-akcija-official.com/f-tudman-i-v-m-luburic-o-po.


Užas u Župi dubrovačkoj: supruzi izrezao lice, polomio zube, oštetio ...
www.slobodnadalmacija.hr/.../uzas-u-zupi-dub...
Translate this page Slobodna Dalmacija
Aug 14, 2014 - ... Otporaš. 16:40. TKO JE ANTE I STANA GODINA???

Subject: Pismo M. Barešiću

Pismo Mire Barešića, od 25 srpnja 1982. - Domoljub
domoljub.org/forum/topic/424?page=1

Bobani
26-05-2016, 23:48
"POSLANICA" ILI ODGOVOR MAKSA LUBURIĆA, GENERALA DRINJANINA KRITIČARIMA

(Poslije Poglavnikove smrti dra. Ante Pavelića 28 prosinca 1959. godine, došao je dopisnik Nove Hrvatske iz Londona u Španjolsku posjetiti Maksa Luburića i sa njim imati intervju. Maks je pristao na taj intervju i tako prekinuo svoju četirigodišnju šutnju od razlaza Poglavnik/Luburić koncem 1955. godine. Ovaj intervju u Novoj Hrvatskoj je izišao za ožujak 1960., br. 3/4. Poslije ovog intervjua digla se kuka i motika na generala Luburića. Živio sam tada u Parizu i izbiliza sam sve pratio preko tadašnjeg emigrantskog tiska šta se sve dešava. Pošto je u to doba Poglavnik i njegov lik su bili nedodirljivi i svi oni koji bi se usudili reći bilo kakovu nepovoljnu riječ o Poglavniku, bio je okarakteriziran najgorim neprijateljem Poglavnika i njegova djela NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE, NDH. Naravno preko glasila Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta, HOP da je među prve neprijatelje spadao Maks Luburić. I danas poslije punih pedeset i pet i pol godina mogu mirne savjesti reći da je taj intervju Maksa Luburića bio prvi početak početaka "PORUKE IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA" koja je izišla u Istarskoj DRINI br. 3/4 1964., st. 18/21. treble je čekati dvije godine da se sve kritike prikupe mako bi general mogao ovu "POSLANICU" napisati.

Intervju sa generalom Vjekoslavom Luburićem, N.Hrvatska, br. 34/. 1960.Tko je Maks Luburić, General Drinjanin? -
www.hrhb.info › Forum › Općenite rasprave › Povijest Oct 5, 2013 -

Zato ću ovdje sada iznijeti iz DRINE br. 7/8 1962., strana 142/144 članak u kojem genera Drinjanin odgovara svim onima koji su es na bilo koji način nepovoljno oglasili prema njemu i prema njegovim budućim smjernicama prema izmirenju Hrvata sa Hrvatom. Članak počima: Otporaš.)

OVO JE NAŠ ODGOVOR - DRINA br. 7/8. 1962., st 142/144

Dobili smo mnogo primjeraka novena, izrezaka, okružnica od boraca s ciljem da odgovorimo u "DRINI" na iste, jer se u tim novinama, izrezcima i okružnicama govori o nama, o našim nastojanjima, našem radu, osobama i uopće problemima u vezi sa nama.

Naš načelni stav je sliedeći: nikada "DRINA" neće biti upotrebljena za riešavanje polemic osobne i političke naravi. Mi ćemo intervenirati samo u strogo načelnim pitanjima Hrvatske Vojske, ali uvijek sa onim dostojanstvom, koje mora resiti svakog hrvatskog vojnika, a posebno zapovjednike i častnike. Ta samo ime ČASTNIK govori o ljudima časti. To, dakle, obvezuje. Mi se ne možemo, jednostavno, poniziti i upotrebljavati misli, izraze i pojmove, koji nisu u skladu sa našim zvanjem i dostojanstvom, sa našim pozivom i misijom. Ako je naša Misija odgajati vojnike i povesti ih u borbu za Hrvatsku Državu, ne možemo, onda poniziti "DRINU" sa svake vrsti napadaja, dapače ni onda, kada bi se to činilo u obrani, pa ni onda, ako je to opravdano. I ne možemo "jurišati" na Hrvate sa pogrdama zato, jer o nama slabo misle.

Mi o ovim ljudima dobro mislimo, jer tako vjerujemo. Neki o nama zoo misle, govore i pišu, jer tako misle. Imaju pravo misliti i midli stavljati na paper. Možda su u paravu u nekim pitanjima. A možda se varamo i mi, kada o njima mislimo dobro, a i obi, kada o nama misle zlo.

Treba izdržati, braćo, na tom stavu i ne sniziti kategoriju, koju imamo. Vrieme lieči rane, i mi smo doživili kod nekih ljudi i skupina i po tri metamorfoze. (promjene, preobrazbe, transformacije itd., mo. Otporaš.) Emigracija je žrvanj, koji melee živce, a (po)težkoće i vrieme otkrivaju karaktere. Mi moramo biti čvrsti u uvjerenju kao granting stiena, blagi u ocijeni prema braći, pa i onda, kada smo uvjereni, da ih drugi vitlaju, ili kako bi rekao pjesnik hrvatske revolucije Luka fertile: sotona je kolo vodila…I kada smo već kod pjesnika, sjećam se jedne pjesme Vinka Nikolića, gdje veli, da svatko daje od sebe što ima, a tko ništa nema, ne može ništa ni dati.

Nekada ćemo u šali ("VOJNIČKI HUMOR") (Za podsjetiti, skoro sve "DRINE" su imale rubriku (VOJNIČKE ŠALE ILI VOJNIČKI HUMOR.) o tome general ovdje piše, mo.) donieti po koju šalu, koja sliči zbilji, nu uvijek načelno, ako smatramo, da su pojedina mišljenja, posebno o militarizmu i antimilitarizmu, takove naravi, da je najbolje takove probleme riešavati ovako, jer vjerujemo, da su takovi napadaji posljedica lokalnih problema, zle volje, a ne neke sistematske kampanje protiv Vojske kao institucije i vojnika, kao patriota.

Mi molimo prijatelje, da nauče ovu lekciju, koju eto već treći put u "DRINI", a to je izvadak i prijevod iz jedne pjesme engleskog pjesnika Kiplinga, koju nam je jedan prijatelj "DRINE" preveo svojedobno u tu svrhu. (Ovdje se radi o englenskom piscu Rudyard-u Kipling-u rođen u Bombay-u (1865-1836) koji je napisao više pjesama, a jedna je od njih o kojoj general Drinjanin misli je pjesma: "JUNGLE BOOKS", a na francuskom jeziku. "Les deux livres de la Jungle. Ako je to ta pjesma, onda se ona nalazi u istoj "DRINI" na st. 140-141. pjesma je uistinu rodoljubna, pa mi je žao da ju ne mogul ovdje staviti za Hrvate. Zbog ove pjesme pisac je dobi nobelovu nagradu 1901. Mo. Otporaš.)

Liepa je pjesma, koju bi trebali naučiti na pamet svi emigranti. Težko je biti čovjek, vrlo težko, i u slobodi, dobru, sreći, a kamoli u ropstvu, zlu i nesreći. Zavedene i prevarene, treba opet sačekati i primiti u bratski zagrljaj, a to ćemo uspijeti samo ako dadnemo primjer svojim držanjem, riječju i djelom. "Dobar pastir, a što kaže inom, i sam svojim potvrdjuje činom". (Čitajući i analizirajući ovu generalovu "POSLANICU", sve mi se čini da je ovo bila preambula u "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA", koja je izišla dvije godine kasnije i Istarska DRINA br. 3/4. 1964. Mo. Otporaš.)

Mi ne želimo da nam se hrvatski čovjek, posebno vojnik, "razpekmezi". Može biti čvrst, hrabar, postojan, ali to u borbi s neprijateljem, nu ne smije se pobrkati pojmove: biti goropadan (bijesna, ljut i sl., mo) nije isto što biti hrabar, biti "razpekmezen" nije isto što biti velikodušan, plemenit, civiliziran. nas hrvatski narod neće suditi po tome, šta smo nekada bili, niti po tome šta o nama govre neprijatelji i protivnici, nego po tome, šta budemo kadri dati od sebe u novoj fazi borbe. To bi treble biti ispisano u DESET ZAPOVJEDI HRVATSKE BORBE.

"Stajanje na kurije oko" - ne će hrvatskoj donieti koristi, a niti ugleda onima, koji se tim bave kao borbenom taktikom medju političkim protivnicima. U ratu nije cilj ubijanje, nego mir. Na jednom velikom spomeniku herojima palog rata u Španjolskoj čitao sam najljepšu izreku moga života: profesija vojnika je mir. Prvi vojnik je, zaista, prijatelj mira., jer zna šta je rat. Pravi vojnik zato neće čarkati zlim riečima, posebno ne medju braćom.mi bi bili sretni kada ne bi trebali ispaliti niti jednu pušku na Srbe, komuniste i druge neprijatelje Hrvatske Države. Nu ako je bezuvjetno potrebno, onda borbu prihvaćamo sa veseljem.

Tim više moramo zato biti blagi, plemeniti i velikodušni prema onim Hrvatima, koji ne znaju govoriti našim, vojničkim, hrvatskim i ljudskim jezikom. Mi, zato pozivamo sve Hrvate, da imaju na umu, da nas sviet cijeni po našem držanju, da će nas narod i povijest suditi po djelima, i svi mi, vjernici Krista i Allaha znamo, da pred Bogom i Vječnošću nema anonimnih junaka. tamo nas poznaju i tako će nam i suditi, svakom po svom djelu.

I ostalo neka reče Kipling.

Silijedeći opis će biti pjesma o kojoj general kaže: "I ostalo neka reče Kiplikg"


Otporaš • prije 10 dana
"Poslanica" naše predsjednice KGK kao riječ "Poslanica" nije kriva, nego je kriv ton i sadržaj koji se nalaze u toj "Poslanici". Kada sam ja tu "Poslanicu" naše predsjednić KGK pročitao, odmah sam se požurio i pronašao "POSLANICU" Maksa Luburića koju je on uputio "KOMUNISTIMA HRVATSKE" odmah poslije pads Rankovića 1966. Kliknite na priloženi link i dobro usporedite i ton i riječ i sadržaj obiju "POSLANICA", pa sami odlučite tko od ovih dvoje: KGK i Maksa Luburića ima više smisla za Hrvatsku, za ljubav i za POMIRDBU HRVATA SA HRVATOM.

http://www.gradjanska-akcija-o...

Poslanica Vjekoslava Maksa Luburića hrvatskim komunistima iz 1966. godine

Bobani
27-05-2016, 03:07
KAKO SAM NAJAVIO U PROŠLOM OPISU # 803 DA ĆU ODNIJETI PJESMU ENGLESKOG PISCA KIPLING-a

(čvrsto vjerujem da se radi o ovoj pjesmi o koje joj je general Drinjanin u prethodnom opisu pisao. Ova pjesma se nalazi u "DRINI" br. 7/8 1962, strana 140/141. Čim otvoriš tu starnicu vidjet ćeš crtež lika vojnika koji drži u desnoj ruki mač. Ispod tog crteža je drugi crtež čovjeka koji sjedi, denim laktom se drži, lijevo koljeno izdigao, lakat lijeve ruke naslonio na koljeno lijeve noge, i razmišlja. Ispod crteža je natpis: FRAN MAŽURANIĆ - ml

Dragi čitatelji za mene je ovo povijest. Zato nastojim točno prepisati iz "DRINE" da bi ste i vi mogli sami sebi dočarati kako je to izgledalo u časopisu "DRINA", jer mnogi vi nećete imati priliku to prekontrolirati. Otporaš.)

http://www.gradjanska-akcija-o...

Poslanica Vjekoslava Maksa Luburića hrvatskim komunistima iz 1966. godine

Pjesma počima ovako:

SAGNITE glave i podjite šutke,
Prignuto, tiho, tom ulicom tamnom,
Nemojte smetat te nieme trenutke,
Tiho, na prstima, podjite za mnom.

Ja ću vas vodit kroz ugare piste,
Vodit duž staza, duž bezkrajnih cesta,
Vodit kroz šume, kroz šikare gusts,
Vodit do jednoga samotnog mjesta.

Tamo je groblje, jednostavno skromno,
Križevi strunuli: nema ih više,
Samo na humcu još svrstani pomno,
Napukli, rabli od vjetra i kiše.

Nikada ovdje se ne pale svijeće,
Niti tu za njih kada zvone zvona,
Priroda sama tu postavlja cvijeće,
Tužne im grobove kiti tek ona.

Nemojte gazit stog svježu još travu,
Ona iz krvi je niknula njine,
Gledajte šutke i sagnite glavu,
Odajte počast u znaku tišine.

Tu su još brazde, tu lievci su sivi,
Ovud čelik je orao zemlju,
Ovdje u vatri su stajali Divi,
Danas što izpod tih humaka driemlju.

Oni su mrtvi - al' pridjite bliže;
Vidite tračak taj bliedi i fini;
Čudno to svietlo, što s groba se diže:
To ideali su bezsmrtni njini.

Vidjeli ste ih - te turobne humke:
Rake heroja, što mrijeti su znali,
Podjite sada. Al' podjite šutke!
Znajte, da obi i za vas su pali…


(General je bio u pravu kada je na kraju napisao da bi svaki hrvatski emigrant trebao ovu pjesmu napamet naučiti. Jedno je sigurno a to je da ovaj engleski pisac Kipling uopće nije znao za Bleiburg ni za pokolj hrvatskih vojnika, a njegova pjesma dočarava upravo to kao da je on to u svojoj mašti dočaravao pola stoljeća ranije šta će se dogoditi hrvatskoj vojsci, civilima itd. Ja sam bio vrlo ganut dok sam ovu pjesmu prepisivao. Ne stidim se reći da sam plakao, a ponajviše poradi toga kada danas znam, u svibnju 2016. godine mako još jedna znatna većina Hrvata nemaju uopće ljudskog i hrvatskog osjećaja prema tim hrvatskim nevinim žrtama jugoslavenske mržnje na sve što je hrvatsko. Pozorno pročitati ovu pjesmu, ovaj engleski pisac je dirnuo u žilu kucavicu svake Hrvatice i svakog Hrvata, ali najmanje je dirnuo u žilu kucavicu političkog vrha vlade RH. Ovu su velike riječi ali ja iza njih stojim. Promijenit ću moje sadašnje mišljenje o političkom vrhu vlade RH tek onda kada oni promjenu svoja negativna mišljenja o BLEIBURGU. Otporaš Mile Boban.)

Bobani
27-05-2016, 19:12
"POSLANICA" ILI "PORUKA" MAKSA LUBURIĆA GRADJANIMA HRVATSE - Obrana br. 73/74, 1967.

(Za podsjetiti. Ovo je letak na vrlo tankom i finom papiru kojeg je general tiskao prilikom političkih i nacionalnih dogodovština u domovini te ih u novinu "OBRANU" stavljao kako bi čitatelji lakiše mogli taj letak poslati svojima u Hrvatsku. Neću reći da je general u svaki broj OBRANE prigodne letke stavljao, ali je povremeno. Jedan od tih letaka je i ovaj kojeg ovdje donosim kao dio hrvatske političke djelatnosti tog vremena, kako bi današnji novi i mladi hrvatski naraštaj mogao pratiti i uspoređivati hrvatsko nacionalno gibanje tada, tj. 1967. i danas, tj. 2016. godine. Otporaš.)

"POSLANICA" GRADJANIMA HRVATSKE

Gradjani Hrvatske!

Zločinačka politika nacističko-fašističke beogradske like pod vodstvom Josipa Broza Tita u svojoj namer "zadržavanja vlasti pod svaku cijenu", predate danas Hrvatsku, a sa njom i stale republic Jugoslavije, u ruke Sovjetskog Saveza. Sovjetske vojne misije nalaze se u Beogradu, sovjetski ratni brodovi blaze u luke Dalmacije i sovjetski mornarički stručnjaci izabiru točke hrvatskog Jadrana kako bi na njemu podigli stalne baze sovjetske flote. (Kao što su to činile u Kubu 1962. godine, što je izazvalo skoro rat između Amerike i URSS-a, mo. Otporaš.)

Sovjetski avioni danomice prelijeću i slijeću na aerodrome Jugoslavije, prenasajući oružje na Bliski istok: Ujedinjenu Arapsku Republiku, Siriju i Irak! (Kao i danas. Ništa se nije promijenilo. Mo.) Jugoslavenska armija stavljena je pod indirektnu komandu sovjetskih generala koji upravljaju formacijama "Varšavskog Pakta"; jugoslavenske tripe koncetriraju se na granicama Grčke i Italije kako bi, u slučaju ponovnog izbijanja sukoba na Blitskom Istoku, a koji je predvidiv, povele "diverzantske akcije" u skaldu sa planovima vrhovne komande Crvene Armije.

GRADJANI HRVATSKE!

Tito i fašističko-nacistički element koji ga podržavaju na vlasti, poduzeli su sve mjere izgovorom "osujećivanja izraelske akcije protiv arapskih zemalja", (Taj sukob je poznat kao "Šestodnevni rat" kada je Izrael za šest dana nemilice potukao i porazio arapsku koaliciju. To je bilo u lipnju 1967., mo. Otporaš.) ali istina je podpuno drugačija!

U bojazni pred snagama šieokih masa radnog naroda, u bojazni pred nastupom istaknutih članova saveza komunista Hrvatske kao i uglednih Hrvata koji se nalaze na važnim položajima u armiji, u bojazni pred svim posljedicama koje im prijete usljed propasti privredne reforme, usljed straha pred nezaposlenošću i sve žešćom i otvorenom reakcijom radnih kolektiva, u želji zadržavanja vlasti, a pod izgovorom sukoba na Blitskom Istoku, fašističko-nacističko-imperijalistička banda predate Hrvatsku u ruke Sovjetskom Savezu kako bi ovaj "sačuvao Jugoslaviju" i privilegije krvopija radnog naroda.

GRADJANI HRVATSKE!

Sjetite se sedmog plenums CK SKJ, održanog u Beogradu 1. srpnja, (to je bilo 1967. god., mo) kada je Tito, lažno prikazujući svjetsku situaciju i u namer da nekako protumači ono što ski znamo, izjavio: "moramo biti svjesni opasnosti koja prijeti i nama. Agresiji na Blitskom Istoku aplaudiraju ski reakcionari. U isto vrijeme ona je pružila podstreka da se, na primjer u Grčkoj i Italiji, počmu širiti glasine i na račun Jugoslavije." GLASINE O TRULEŽU KOJI VLADA U VRHOVIMA CK SKJ ŠTO NIJE NIKAKVA TAJNA ZA SVAKO DIJETE U HRVATSKOJ. (Za podsjetiti je da je generalov ubojica i UDBIN plaćenik Ilija Stanić u to vrijeme bio kod generala i radio u tiskari DRINAPRESS; koji je kasnije dao lažne izjave da je vidio na generalovu stolu šifrirana pisma koje je Maks slao Moskvi. Iz ove generalove "POSLANICE" može se jasno zaključiti da general nije imamo nikakove prijateljske simpatije prema Moskvi a još manje prema sovjetskom savezu. Mo. Otporaš.)

Izvršno vijeće u Zagrebu prihvatilo je 5. srpnja nacrt zakona o materijalnoj zaštiti sudionika NOB, kojim se za još oko 5.000 bivših boraca u Hrvatskoj, starijih od 55 godina i nesposobnih za privredjivanje, osigura stalna novčana pomoć i dječiji dohodak. (Po današnjoj statistici SDP-a i onih koji ih u tome podržavaju, ima tih "prvoboraca" u Hrvatskoj koji primaju privilegije NOB-a više danas nego 5 srpnja 1967., mo.) Pomoć će moći koristiti bivši borici koji su u partizanske redove stupili prije 9. rujna 1943., odnosno u Istri do 29. rujna te godine. (Interesantno! Po ovome bi treblo značiti da oni hrvatski partizani koji su stupili u partizanske redove prije Poglavnikova pripojenja silom otetih hrvatskih područja Hrvatskoj 9. rujna 1943. god., da imaju pravo na boračke povlastice, dok oni koji su stupili kasnije, nemaju iste privilegije, jer su Dalmacija i Istra ušle u sastavni dio Hrvatse Države, zahvaljujući Poglavniku dru. Anti Paveliću i njegovu raskidu sa fašističkom Italijom. Mo. Otporaš.)

KAKVA JE TO POLITIKA DJELENJE MILOSTINJE?

Hrvatski Narodni Odpor jasno je u svojem program iznio stanovište da se svim borcima NOB, sa područja hrvatske, moraju dodjeliti penzije koje će se dizati prema životnim potrebama. Izvršno vijeće u Zagrebu misli, da će tim svojim činom pobijat program Hrvatskog Narodnog Odpora, ali SE VARA. PENZIJU SU ZASLUŽILI I ONI KOJI SU NAKON GODINE 1943., STUPILI U REDOVE NOB, kao i oni, KOJI SU SE TOKOM GODINA RATA BORILI U REDOVIMA HRVATSKE VOJSKE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE! Svi stanovnici Hrvatske moraju biti jednaki pred zako nom i ovaj ih je dužan štititi, a ski bivši vojnici Hrvatske, borili se u ovim ili onim redovima, moraju biti tretirani kao Hrvati i u svim povlasticama izjednačeni! (To se je moglo nedvno vidjeti od političkog vrha vlade RH, posebice predsjednice KGK koja iz osobnog prkosa nije htjela doći ni u Jasenovac niti je htjela doći na Bleiburg. S tim je naša predsjednica RH uveliko dala veliku razliku između ove dvije hrvatske vojske, jednoj, tj. NOB da je bila legimitna, drugoj, tj. vojski HOS-a da nije bila legitimna i da je bila zločinačka. Tim je naša predsjednica KGK uveliko podjelila Hrvate, dok naš Maks Luburić se iz dna petnih žila trudi pomiriti Hrvate i hrvata sa Hrvatom. Mo. Otporaš.)

Ali i ova zaštita i ove privilege moraju biti svedene na realnost općeg privrednog stanja koje se nalazi u punom kaosu: tisuće mladih ljudi sa diplomama u rukama, uzalud obijaju pragove a ne mogu da nadju posao.

HRVATSKOJ JE POTREBNA PODPUNA TRANSFORMACIJA POLITIČKE, SOCIJALNE I PRIVREDNE NARAVI a koja će se jedino postići njenim istupom iz Jugoslavije. Svoj političko-privredni kaos, nacističko-fašistička imperijalistička banda želi riješiti posjetama Todora živkova Jugoslaviji ne bi li Bugarska, uz Sovjetski Savez, pomogla i podržavala njihovu reakcionarnu politiku. Ova je njihova politička igra plitka i zbog toga su je široke mase naroda Hrvatske i progledale! VAN IZ JUGOSLAVIJE! HRVATSKA JE DOVOLJNO EKONOMSKI JAKA I OBILUJE SA KAPACITETOM SVOJIH GRADJANA DA MOŽE NA MIRAN NAČIN RIJEŠITI SVE SVOJE PROBLEME!

U svojem program Hrvatski Narodni Odpor iznio je na jasan i nedvojben način prve korake koje je potrebno započeti kako bi Hrvatska opet "mogla disati". U taj su program uvršteni svi, pa i savez komunista Hrvatske, odnosno oni njegovi članovi koji su digli i još uvijek dižu svoje glasove u obranu svojeg naroda i svoje domovine. U ovaj su program uvršteni i bivši boric NOB kao i sadašnji pripadnici armije, po narodnosti Hrvati. Ne Jugoslaveni, nego hrvati, pa bili ovi katolici, pravoslavni, muslimani, židovi ili ateisti, jer kako dobro primjećuje KIRO HADŽI VASILEV na diskusionom seminaru o aktuelnim problemima reorganizacije i razvoja saveza komunista Jugoslavije priredjenoga na Visokoj školi političkih nauka u beogradu od 5. do 10 lipnja: "MI NE MOŽEMO NIKOME ZBOG TOGA ĐTO JE NACIONALNO NEOPREDJELJEN PRIZNATI PRAVO DA SE IZJAŠNJAVA KAO JUGOSLAVEN PO NACIONALNOSTI. NAŠ STAV JE DA NE MOŽE BITI RIJEČI O JUGOSLAVENSKOJ NACIJI (Ovo bi trebali znati oni koji silom prilika izmišljsju nepostojeću narodnost, a to su današnji takozvani Bošnjaci, mo) DA ONA DANAS NE PREDSTAVLAJ REALNOST, NITI SE STVARI U TOM PRAVCU KREĆU".

TAKO JE! STVARI SE KREĆU U PRAVCU NEZAVISNOSTI, PODPUNE POLITIČKE NEZAVISNOSTI REPUBLIKA KOJE, PROTIV SVOJE VOLJE, SAČINJAVAJU JUGOSLAVIJU!

Samo separacijom, uspostaviti će se mirni, prijateljski odnosi medju susjedima, pa tako i medju Hrvatima i Srbima koji će, svaki u svojoj nezavisnoj republici, biti garanti mira i reda na Balkanu. Zbog toga, Hrvatski Narodni Odpor, pružai ovim putem, a kao što je to učinio i putem svog programa, ruku srpskom narodu koji diljem Srbije, poput hrvatskog, trpi na svojoj kičmi zločonačku nacifašističku bandu krvopija i zločinaca radnog naroda.

Hrvatski narod nije imao ni u prošlosti, a nema ni danas, nikakvih problema političke naravi sa Sovjetskim savezom. Ovo smo ustvrdili u našem programu, a tvrdimo i danas, kao pripadnici Crvene Armije i Crvene Flote koja se danas nalazi u našoj domovini, da ne budemo zavarani od nacifašista u Beogradu koji se kriju iza njih kako bi spasili svoje privilegije. (Ovdje u ovom paragrafu nešto nije jasno, barem za mene. Možda će netko drugi drugačije shvatiti, mo.) Članovi saveza komunista Hrvatske dužni su postati u tom pogledu most izmedju pripadnika sovjetske armije i flote i radnih kolektiva Hrvatske, kako bi se izbjeglo prolijevanje krvi nežaštićenog naroda koji želi preuzeti svoju sudbinu U SVOJE RUKE, ne škodeći tim svojim željama interesima Sovjetskog Saveza na Sredozemlju.

GRADJANI HRVATSKE!
Konačno je nacifašistima u Beogradu i na Brionima papa "maska neutralnosti" i "trećeg svijeta" sa lica. Ovu su masku zamijenili otvorenim dovlačenjem sovjetskih snaga u zemlju u svrhu ZADRŽAVANJA VLASTI, ali zbijeme snage naroda Hrvatske kao i ostalih republic koje sačinjavaju Jugoslaviju, SMRVITI ĆE OVE NJIHOVE ZLOČINAČKE NAMJERE! (General Drinjanin je ovdje bio vrlo pronicljiv. On je to rekao 1967. a narodi koji su sačinavali jugoslaviju su je SMRVILI 1991., dakle 24 godine kasnije ove generalove izreke, mo. Otporaš.)

Nikakovi varljivi pokušaji nacu-fašista o "NOVIM KOMPETENCIJAMA VIJEĆA NARODA", neće ih spastic od propasti u koju su doveli sve narode i sami sebe!

GRADJANI HRVATSKE!

Uz sve nedaće koje su stoljećima stizavale našu domovinu i za koje smo u najviše slučajeva bili sami krivi, nitko nije do sada mogao a niti će moći SLOMITI ODPORNU ŽILAVOST NAŠEG NARODA. Učvrstite svoje redone i širite ovaj letak!

SMRT FEDERACIJI - ŽIVJELA HRVATSKA!

Za Hrvatski Narodni odor.

Enver Mehmedagić, Pročelnik Glavnog Stana HNO,

Zapovjednik Hrvatskog Narodnog Odpora,
General DDRINANIN.

Bobani
29-05-2016, 13:19
"POSLANICA" GENERALA DRINJANINA ILI "PROGLAS HRVATSKOG NARODNOG ODPORA", Obrana br. 43/44. 1966

(Ovaj Proglas Hrvatskog Narodnog Odpora je donio general Drinjanin u novini Obrana 43-44, 1966. godine kao letak kojeg se je slalo u domovinu. Prvi koji je negativno reagirao na ovaj letak bio je uski i najdraži generalov suradnik pukovnik HOS-a Ivan Štirv. Možda je ovaj "Proglas"... bio početak razlaza i prekida uzajmne suradnje ovih dvaju vojuničkih stratega i Vitezova rata NDH. Otporaš.)

PROGLAS HRVATSKOG NARODNOG ODPORA

Braći i drugovima hrvatskim radnicima pasošarima u zapadnoj Njemačkoj, Svedskoj, Austriji i drugim zemljama zapadne Europe

Vama, braćo hrvatski radnici koji žuljevima svojih ruku zaradjujete kruh sebi i vašim obiteljima, koje ostaviste u Hrvatskoj, upućujemo ovaj poziv. Vama, hrvatskim radnicima, koji u znoju svoga čela izgradjujete tudje zemlje i podižete životni standard drugih naroda, jer vam je srpski imperijalistički okupator, koji se krije iza parola marksizma i lenjinizma, uskratio rad i blagostanje u svojoj domovini. (Ni danas, pola stoljeća kasnije - od ovog Proglasa…- nije bolja situacija, mo)

Vama, braćo hrvatski radnici, čije mjesečne plaće nijesu dostojale da prehranite sebe i svoje obitelji, dok su razni partijski paraziti i njihovi špijuni u UDBI zasjelči na grbaču naroda, goneći vas u strain svijet kako bi i opet, iskorišćavajući vaše kalučenje, došli do toliko im potrebnih stranih deviza, HRVATSKI NARODNI ODPOR upućuje ovaj poziv u časovima kada umjetna tvorevina Jugoslavija, stvorena protiv volje HRVATSKOG NARODA, prolazi kroz jednu od najtežih kriza obstojanja.

Svi ste vi, braćo i drugovi hrvatski radnici, čitali o padu staljinističke band predvodjene po Aleksandru Rankoviću, Svetislavu Stefanoviću i njihovim eksploatorskim kompanjonima, kao i izjave Saveznog Sekretara Unutrašnjih poslova Milana Miškovića u kojima ovaj najavljuje smanjenje agenata zloglasne UDBE i reform ovog zličinačkog aparata pomoću kojega su partijski parasite zasjeli na grbaču radnih kolektiva HRVATSKE. (Ovdje general govori o smjeni Rankovića na Brijunima 1 srpnja 1966. Mo.)

Ove mjere, samo su blijedi odraz želja HRVATSKOG NARODA koji zahtjeva ne samo stanovite reforme koje u stvari ne znače ništa drug do li dobivanje na vremenu, kako bi se prebrodilo krizu i nastavilo sa eksploatacijom radnih masa HRVATSKE, već podpunu slobodu svoje DOMOVINE koja je, po svom prirodnom bogatstvu toliko jaka, da je u stanju prehraniti i omogućiti pristojan život svim svojim stanovnicima.

Svima je vama takodjer poznato, da su u vaše redone ubačeni brojni špijuni čiji je zadatak kontrolirati kuda idete, sa kim se družite i razgovarate, što čitate i što mislite, a o čemu, Milan Mišković nije rekao niti riječi, a kamoli obećao da će ih opozvati i pustiti vas da u mire provadjate svoje slobodno vrijeme nakon obavljenog teškog dnevnog dada.

Na vama je, dakle, braćo i drugovi hrvatski radnici, da pronalazite u vlastitim redovima ove špijunsko-policijske elements i da ih iz istih odstranite ako je potrebno i silom. Ovi bandit, koji za pare služe okupatorima HRVATSKE, ukoliko se o Hrvatima radio, izdajnici su svoga naroda i ovaj će im kao takovima suditi.

Na vama leži, braćo hrvatski radnici, zadatak onemogućivanja klasnom, imperijalističko-šovinističkom neprijatelju da dodje do potrebnih mu stranih deviza, nakon što je sramotno propala toliko najavljivana jugoslavenska privredna i devizna reforma krivnjom partijskih parazita kojima je lozinka o "Bratstvu i jedinstvu" sredstvo podjarmljivanja i iskorištavanja radnih kolektiva.

Na vama, braćo hrvatski radnici, leži zadatak da se u zemljama u kojima se privremeno nalazite na radu, povežete i stupite u kontakt sa radničkim sindikatima i zatražite od istih pomoć u vašoj borbi protiv eksploatacije, šovinizma i špijuniranja, koje neprijatelj vaše DOMOVINE provide u HRVATSKOJ kao i prema vama koji se nalazite u tudjini.

Na vama, braćo hrvatski radnici, leži zadatak izučavanja efikasne produkcije u zemljama i poduzećima u kojima se nalazite, mako bi ove met ode primjenili u vašoj DOMOVINI na dobrobit šieokih masa radnog naroda, jer su u vas, braćo i drugovi, uperene oči hrvatskog radništva koje je ostalo u domovini iskorištavano od parazita i neprijatelja, ne samo HRVATSKE, već i radništva kao progresivnog staleža svake moderne države posebno.

Na vama je braćo hrvatski radnici da u vašim redovima stvorite revolucionarne ćelije, koje će, u danom času, povesti i predvoditi hrvatske radne mase u njohovoj borbi za slobodu i blagostanje.

Na vama, braćo hrvatski radnici, leži zadatak organiziranja "HRVATSKE NARODNO - OSLOBODILAČKE BORBE", koja će pregaziti klasne neprijatelje hrvatskog radništva i predati tvornice i poduzeća na teretoriju HRVATSKE u ruke radnih kolektiva istih.

Sva poduzeća i tvornice kao i kombinati HRVATSKE moraju postati vlasništvo njihovih radnika i namještenika, stvaranjem dioničkih poduzeća, čiji će dioničari biti radnici i namještenici odnosnih poduzeća ili tvornica. Lažna samouprava, kojom su partijski paraziti željeli zamazati oči radnom narodu HRVATSKE, pokazala je svoje pravo lice izgradnjom vila tvorničkih rukovodioca i directora na Jadranu i pražnjenjem blagajni i punjenjem vlastitih džepova nezasitnih krvopija radong naroda.

Na vama, braćo i drugovi hrvatski radnici, leži zadatak tumačenja pred radničkim sindikatima zemalja u kojima se nalazite, o pravu HRVATSKOG NARODA na slobodu kao i da se hrvatski, nacionalno-državni teritorij prostire od ISTRE do DRINE.

Na vama, braćo i drugovi hrvatski radnici, leži zadatak širenja i propagiranja tiska HRVATSKOG NARODNOG ODPORA u vašim redovima kao i u DOMOVINI.

Na vama, braćo i drugovi hrvatski radnici, leži zadatak stvaranja i utemeljenja NOVE I PROGRESIVNE HRVATSKE REPUBLIKE (Neka i ovaj navod generala Drinjanina bude dokaz da je dr. Franjo Tuđman pohlepno čitao i študirao ideje Maksa Luburića, jer je oslobođenoj Hrvatskoj dao službeno ime RH. Pomirdbeni stav Maksa Luburića je uveliko smetao UDBI. To uveliko dokazuje i velika udbaška špijunaža hrvatskih radnika u Njemačkoj, kao upravo te godine 1966. slanje Udbinog plaćenika Ilije Stanića u Njemačku preko koje je došao u proljeće 1967. godine do Maksa Luburića u Valenciju, Španjolska. Mo. Otporaš.) koje će biti faktor mira, reda i blagostanja u Jugoistočnoj Europi; neutralna poput Austrije, Švicarske i Finske u sukobu svjetskih blokova koji, svaki za svoj račun i ciljeve, teže predominaciji svijeta.

Na vama, braćo hrvatski radnici, leži zadatak uništenja prošlosti, bila ova temeljena na naci-fašizmu ili varljivim, lažnim premisama srpske šovinističke marksističke jednakosti koja, u stvari, nije drugo, do li ukaidanje jedne, stvaranjem druge, NOVE KLASE, eksploatatora i parazita.

Na vama, braćo hrvatski radnici, leži zadatak stvaranja slob ode, istinske slob ode koja nije nikaa zamrla u srcu HRVATSKOG NARODA; utemeljenjem parlamentarnog, slobodnog, više-stranačko-političkog sistema, zakona slobodne štampe, riječi, midli i ispovjedanja vjere, kada će svaki radni hrvatski čovjek moći bez bojazni iznijeti ono što želi i kada će hrvatski radni kolektivi, predstavljeni putem svojih, slobodno izabranih političkih stranaka i predstavnika, u HRVASTKOM DRŽAVNOM SABORU planificirati hrvatsku privrednu, socijalnu kao i vanjsku i unutarašnju politiku i odnose.

Na vama, braćo hrvatski radnici, leži zadatak onemogućivanja obnavljanja u SLOBODNOJ HRVATSKOJ REPUBLICI bilo kakvog policijsko - političkog represivnog aparata nalik sadašnjoj UDBI, SUP-u ili nacističkom GESTAPO-u.

Na vama, braćo hrvatski radnici, leži zadatak smirenja i bratstva hrvatskih radnih ljudi koji, zadojeni oprečnim političkim idelogijama u medjusobnoj bratoubilačkoj borbi, omogućiše zajedničkom nam neprijatelju porobljavanje i ugnjetavanje HRVATSKE.

U redovima HRVATSKOG NARODA nalaze se bivši partizani, bivši komunistički idealisti koji se razočaraše u komunizmu beogradskog "bratstva i jedinstva" kao i hrvatski komunistički idealisti i teoretičari koji žele slobodu HRVATSKE, (kao i ovi hrvatski vojnici na sliki priloženog linka, mo) http://www.gradjanska-akcija-official.com/sto-znaci-za.../ ali ostaju odani svojoj političkoj ideologiji kojoj i danas ostaju vjerni. Svima je njima mjesto u SLOBODNOJ HRVATSKOJ REPUBLICI, a njihova politička stranka, putem HRVATSKOG DRŽAVNOG SABORA, pružit će im mogućnost da odlučuju o budućnosti svog naroda kao i svim ostalim hrvatskim političko-socijalnim pokretima koji se, poput Socijalističke Stranke Hrvatske, počeše javno pojavljivati na treitoriju naše DOMOVINE.

Na vama, braćo i drugovi hrvatski radnici, leži zadatak, primordijalni zadatak, osnutak slobodnih hrvatskih radničkih sindikata koji će se brinuti za dobrobit širokih radnih masa i omogućiti da iste, u zajednici sa ostalim komponentima HRVATSKOG NARODA, imadu životni standard dostojan hrvatskom random čovjeku koji će mu omogućiti sve dobrobiti i blagostanja koja uživaju radnici zemalja u kojima se danas nalaze na radu.

Na vama, braćo i drugovi hrvatski radnici, leži zadatak privrednog podizanja buduće SLOBODNE HRVATSKE REPUBLIKE koja će omogućiti svakom hrvatskom čovjeku dobro plaćen rad, tako da isti neće biti prisiljen napuštati domovinu i podizati svojim žuljevima i znojem svojeg čela životne standarde drugih zemalja i drugih naroda.

Na vama, braćo i drugovi hrvatski radnici, leži zadatak proširenja rada HRVATSKOG NARODNOG ODPORA u čijim se redovima nalaze hrvatski radnici koji, poput vas, imadu iste želje i ciljeve i koji takodjer, poput vas, žele slobodu, sreću i blagostanje svojem NARODU i DOMOVINI.

Na vama, braćo i drugovi hrvatski radnici, tenelji svoj rad HRVATSKI NARODNI ODPOR, jer vi ste okosnica i srž istoga, njegova inspiracija i njegovo tijelo u kojem postoji samo jedna duša:

DUŠA NAPAĆENOG, ALI NIKAD PREGAŽENOG HRVATSKOG NARODA!
SMRT JUGOSLAVIJI!
SLOBODA RADNOM NARODU HRVATSKE!
ŽIVJELO PROGRESIVNO HRVATSKO RADNIŠTVO!

Za HRVATSKI NARODNI ODPOR:
Enver Mehmedagić
Pročelnik Glavnog Stana

Zapovjednik HRVATSKOG NARODNOG ODPORA
general Drinjanin.

(Eto za mjesec/dva dana biti će pola stoljeća od ovog "Proglasa…" HNO radnicima Hrvatske. Naglasak ovog Proglasa je bio: Sudbina i Dužnosti Hrvatskog Radnika. Trebalo bi danas, 50 godina kasnije analizirati srž ovog Proglasa i vidjeti koliko postotak ovog Proglasa se može usporediti sa današnjim radnicima u Hrvatskoj? Mo. Otporaš.)

Bobani
29-05-2016, 21:52
"POSLANICA" MAKSA LUBURIĆA RADNICIMA HRVATSKE! - Obrana, br. 93-94 1968. (1 dio)

(Uistinu se najiskrenije zahvaljujem predsjednici RH KGK na njezinoj Poslanici koju je ona uputila - bez ikakove svrhe - Hrvatima i hrvatskom narodu polovicom travnja 2016. godine u kojoj je oštro osudila stvaraoce i branitelje NDH, osudivši ih po istom jugoslavenskom i antifašističkom ključu kao jedan zločinački sistem sa zločinačkom svrhom i tome slično. Ona me je sa tom svojom bezrazložnom Poslanicom natjerala da pregledam sve novine OBRANA, glasilo Hrvatskog Narodnog Odpora, koje posjedujem, jer sam znao da je general često pisao neke proglase, pozive, upute, molbe i sl. u obliku letka, na vrlo tankom i finom papiru, i stavljao u novinu OBRANU kako bi čitatelji što lakiše mogli to slati svojim u domovinu ili gdje hoće. Pronašao sam ih desetak ili više i odlučio sam ih staviti na internet na raspolaganje i čitanje hrvatskom općinstvu. To činim iz pet nakana, prva (1) je: znam za sigurno da sadržaj niti jednog jading letka kojeg je general ubacivao u novinu OBRANA nije izišao u javnost, jer se je zagubio. Ljudi kupe novinu, izvuku letak, pročitaju, zgužvaju i bace ili ga nekome pošalju, druga (2) je ta: da želim upoznati danišnji hrvatski naraštaj sa sadržajem ovih letaka u kojima je general Drinjanin iznosio svoje hrvatsko-državotvorne i miroljubive ideje, i treća (3) je: da se usporedi političa i nacionalna razlika generala Drinjanina prije pola stoljeća sa današnjim političarima RH, te tako, da svi skupno ili pojedinačno zaključimo tko je više a tko manje zagovarao pomirdbu Hrvata sa Hrvatom i četvrto (4) je: da mi se je nedavno, prije 4/5 dana javio jedan iz Hrvatske, zahvaljuje mi se na trudu iznoseći misli, ideje i pisanja Maksa Luburića, ali kaže da je danas spominjati Maksa Luburića političko samoubojstvo. Mnogi se koriste njegovim idejama ali se ne usuđuju spomenuti njegovo ime, te mi je naveo dra. Andriju Hebranga mlađega koji je u svojoj predizbornoj kampanji za predsjednika RH 2009. godine rekao da se je Maks Luburić borio za interese Hrvatske i dobio po trtici tim da nije uspio u svojoj kampanji i peta (5) je: da sam svaki letak i njegov naslov kojeg je Maks Luburić pisao i upućivao Hrvatskom Narodu u Domovinu, oslovio kao: "POSLANICA" MAKSA LUBURIĆA, zahvaljujući našoj predsjednici RH KGK Otopraš.)

RADNICIMA HRVATSKE!

Osnovni temelji društvene strukture Hrvatske leže na radničkoj klasi i zbog toga je Hrvatski Narodni Odpor u svom Programu posvetio prvotnu pažnju hrvatskom radniku i njegovoj obitelji, uvjetima dada, socijalnim beneficijama, samoupravljanju i sindikalnoj slobodi koja je osnovni uvjet za izvojevanje prava koja hrvatskomradniku pripadaju u jednoj socijalističkoj demokraciji.

Govoreći o "socijalističkoj demokraciji", mi ne mislimo na onaj stereotipni pojam o "demokraciji" i o "socijalizmu" kojim se služi komunistička partija u svojem nametanju diktature i gaženju osnovnih prava radnog čovjeka, nego mislimo na onaj humani socijalizam u kojem se poštuju prava čovjeka, sloboda riječi, sastanaka, tiska i sveg onog što služi kao kao uvjet jačanja radničkog staleža, kako bi društvena skala postala izjednačena, bez privilegija za nekoga.

Govoreći o "socijalističkoj demokraciji", mi takodjer govorimo o uništenju povlastica i privilegija raznovrsnih rukovodioca, raznovrsnih parazita koji su, pomoću partijske knjižice, zauzeli kardinalne položaje u društvenom životu, u kojem se danas niječu sva ta prava za koja se je komunistčka partija Hrvatske, prema njenoj tvrdnji, "borila u prošlosti", ali koja nije nikada ostvarila nego zamijenila jedan sistem, kapitalistički, sa drugim, komunističkom diktaturom koja gazi sve ono što je partija tvrdila u prošlosti i svodi radnika na stepen obične poluge u jednom nezasitnom stroju koji "guta energije" za dobrobit nekolicine koji sjede na partijskim "vrhuškama".

Socijalna politika saveza komunista Hrvatske je frakasirala iz više razloga; prvotno, zbog podlaganja partije beogradskom imperijalizmu i šovinizmu, pretvorivši se iata, tokom dugong niza godina, u običnog egzekutora naloga centralnog komiteta koji je težio i teži privrednom obogaćenju Srbije na račun SR Hrvatske kao i drugih republika koje sačinjavaju Jugoslaviju. U drugom redu, ova je politika frakasirala jer se radnika nije smatralo ni smatra osnovnim motorom društva i zajednice, nego tek jednom bezbojnom, sivom masom čija je svrha i zadaća pojačati produkciju kako bi se došlo do toliko potrebnih deviza koje služe ugnjetavanje tog istog radničkog staleža I'm obogaćivanje klase rukovodioca koji taj, teško stečeni novac, pljačkaju od proizvodjača i ulažu ga na osobne račune u švicarske i druge banke Zapadne Europe.

Svjedoci smo borbe koja se je počela odvijati u samom savezu komunista Hrvatske i koja nam dikazuje da su komunisti postali najobičnija "oligarhija" koja brani svoje osobne pozicije i privilegije, dok, na suprot njima, stoje neo-socijalisti koji, kao članovi tog istog saveza komunista, uvidjaju starost i neaktuelnost partije, nastojeći promijeniti, mako njene strukture, tako i njen program, iako im još uvijek manjka potrebiti kompas koji bi im označio jedan konačni i definitivni pravac u njihovim naporima koji se usredočuje na socijalno izjednačenje i obaranje privilegija.

Nastvlja se.

Bobani
30-05-2016, 18:25
"POSLANICA" MAKSA LUBURIĆA RADNICIMA HRVATSKE! - Obrana, br. 93/94 1968. (2 dio)

Hrvatski Narodni Odpor, u svom Programu koji je objavljen i predan hrvatskoj javnosti 1967., zabavio se je svim tim problemima, študirao situaciju, kako kod nas u domovini, tako i onu vanjsku, nastojeći dati hrvatskom radniku a isto tako i Hrvatskoj, ono dostojno mjesto koje mu pripada u ovoj novoj transformaciji svijeta čiji smo i mi sudionici.

Nasuprot sadašnjem, lažnom "samoupravljanju", mi smo zastupali i zastupamo tezu stvarnog samoupravljanja predajom u ruke radnika svih poduzeća i tvornice na području Hrvatske. Narodi svijeta, onog svijeta koji uživa slobodu, pravili su tokom stoljeća, brojne eksperimente i tražili mogućnosti kako bi radnik uistinu našao svoje mjesto u društvu i zajednici koje mu pripada.

Hrvatski Narodni Odpor študirao je sve eksperimente, njihove pozetivne i negativne strane i došao do zaključka, da je najsretnije riješenje ovog problema u stvaranju dioničkih poduzeća i davanjem udjela u tim dioničkim poduzećima svim onima koji u njima rade. Na taj način, radništvo efektivno ulazi u posjedovanje privrednih i indujstrijakih objekata svojim dioničkim udjelom u istima, tj. ubiranjem godišnjeg procentualnog dohodka od cijelokupne zarade, dok, u isto vrijeme prima i stalni mjesečni dohodak za svoj dnevni rad. Odnosno, poduzeća, tvornice i kombinati, putem svog "vijeća dioničara", a ovi su radnici i namještenici dioničari istih, biraju i kontaktiraju tehničko i ino osoblje koje je dužno polagati račune "vijeću dioničara" koje u isto vrijeme planificira produkciju kao i cijenu kako bi se proizvodnja plastrala na tržištu.

Ovo samoupravljanje mora se vršiti u apsolutnoj slobodi; nitko; niti osoba niti bilo kakova partija ne može i ne smije imati nikakovu ingerneciju (latinska riječ: nametanje, uplitanje, mo) u razvitku privrede koja se mora samo utoliko planificirati, (planirati; razrađivati, mo) kako nevi došlo do nepotrebne konkurencije između pojedinih poduzeća u plasiranju njihovih artikala. Zadaća ove opće, nacionalne "planifikacije proizvodnje", treba ležati na ministarstvu Privrede koje je, opet sa svoje strane, dužno polagati račune jednom slobodnom Hrvatskom Državnom saboru u koji ne smiju niti mogu biti birani samo kandidati jedne partije kao što je to slučaj danas, nego isti moraju sačinjavati predstavnici svih snaga hrvatskog naroda izabrani voljom naroda na slobodnim izboraima koji će, ujedno, biti garancija uništenja bilo kakove forme diktature ili samovolje, bilo pojedinaca, bilo stranaka, bilo jednog ideološkog pravca koji strijemi, kao što to čini danas savez komunista, podlaganju svih narodnih komponenata jednoj jedinoj liniji i političkom pravcu.

Uvjet sretnom provadjanju ove nove politike koja u suštini odbija povratak na ono "staro", tj. na bilo koju vrstu bilo kapitalističkog bilo sadašnjeg izrabljivanja radničkog staleža, jest, svakako, odcjepljenje Hrvatske od Jugoslavije i onemogućivanje, tim odcjepljenjem, daljnje ekonomske eksploatacije kako naše domovine, tako i samog radničkog staleža tog osnovnog motora narodne proizvodnje.

Planifikacije jedne hrvatske socijalne politike koja se mora temeljiti na humanizmu, ne može i ne smije ovisiti o nikakovim centralizmima koji su dokazali nizom ovih godina, a isto tako i u prošlosti, u vrijeme kapitalističke Jugoslavije (što se nesumnjivo misli na kraljevsku jugoslavije, mo) da ni Hrvatska ni hrvatski radnik ne mogu naći svoju sreću ni svoje blagostanje u bilo kakovoj supernacionalnoj formi koja negira Hrvatsku kao naciju, podredjujući istu jednom širem pojmu koji, zbog raznovrsnosti mentaliteta naroda koji ga sačinjavaju, ne može uskladiti osnovne uvjete koji su potrebni jednom zajedničkom životu.

Mi gismo ni švicarska konfederacija koju sačinjavaju "razni jezici istog naroda", nego smo "raznih narodi sličnih jezika", (tako je generale!, mo.) koji smo silom prilika prisiljeni živjeti skupa, unatoč činjenice, da nas je taj zajednički život i previše skupo koštao do danas i da su garancije is toga, ne volja naroda, nego tek gruba sila, koja primjenjuje sva moguća represivna sredstva kako bi nas primorala da trpimo nešto što ne želimo i što definitino odbijamo.

Hrvatski Narodni Odpor predvidio je u svom Programu i slobodni sindikalni razvitak hrvatskog radništva i udario temelje jednoj općenitoj društvenoj reformi koja teži brisanju sadašnje društvene ljestvice i niveliranju (izjednačivanju, mo) svih komponenata produkcije na jednu jedinu skalu u kojoj će svakoj čestici: radnicima, činovnicima, seljacima, tehničarima, itd., biti osigurana ista prava koja će ujedno poništiti neumjerne razlike u mjesečnim dohodcima, svodeći iste na jednu kanaliziranu razinu.

U slobodnom svijetuje danas radniku osigurano toliko stvari koje se kod nas još uvijek smatraju nemogućim i "luksuzom", a čemu se svjedoci brojni hrvatski radnici koji su boravili ili još uvijek borave na radu u inozemstvu, da je naša domovina svrstana, prema najozbiljnijim studijama, u red jedne od socijalno najzadnjijih zemalja Europe. Ova diferencija (razlika, mo.) u životnim uvjetima mora biti pregažena čim prije, a uvjetno sredstvo ovom gaženju diferencije i postavljanju naše domovine uz bok najnaprednijih naroda svijeta leži u odvajanju Hrvatske iz Jugoslavije, uništenju jedno-partijskog diktatorskog naci-fašističkog političkog system koji se je danas kod nas prozvao komunizmom, kao i definitivnom iskorijevanju svih represivnih aparata koji, poput UDBE, strše kao Damoklov mač nad šijom radnog čovjeka Hrvatske.

političke snage hrvatskog javnog života moraju proizlaziti iz hrvatskog naroda i služiti is tome svojim programima. Savez komunista Hrvatske, kao vjeran sluga centralizma i beogradskog imperijalizma i šovinizma nije ispunio ovaj uvjet i zauzeo ulogu koja mu, smo ispunjenjem ovog uvjeta, pripada, nego se je pretvorio u ugnjetavača prava hrvatskog radnika a ujedno i slobode, kako one najosnovnije individualne, tako i one općenite narodne, kojoj teži Hrvatska kao nacija koja već kroz stoljeća nije uspjela afirmirati svoju osobnost u društvu ostalih slobodnih naroda svijeta.

Političke snage jednog naroda, pa tako našeg hrvatskog, ne mogu biti sredstvo za postizivanje osobnog, udobnog života, na uštrb cijele radne zajednice; niti smiju predstavljati individualne interese, interesima jednog cijelog naroda u kojemu radnički stalež mora igrati odlučnu ulogu u transformaciji društva i zajednice. Zbog toga je savez komunista Hrvatske i frakasirao i u tome i leži razlog da se danas podržava na vlasti jedino silom i represivnim sredstvima, smatrajući Hrvatsku jednim imanjem kojega svojevoljno eksploatira, plaćajući, ujedno, danak beogradskom šovinizmu i imperijalizmu koji ga pomaže u toj protunarodnoj raboti.

Hrvatski Narodni Odpor nije protivnik onih neo-socijalističkih elementa koji u redovima saveza komunista nastoje promijeniti sadašnje stanje vladajući stereotipnost partije i njen konzervatizam, ali želi upozoriti ove iste elemente da se ne zavadjaju bilo kakovom iluzijom u konfederativna riješenja koja nisu drugo doll riješenja prolazne prirode kojima se želi omogućiti daljnje izrabljivanje radničkog staleža kao i daljnje sputavanje naše domovine Hrvatske u Jugoslaviju koja guši u biti svaku mogućnost njenog privrednog i socijalnog razvitka.

Na radnicima Hrvatske leži zadaća kanalizacije svih neo-socijalističkih snaga u savezu komunista u jednu široku falangu (pokret, osobito ratni, i sl. mo) radnih ljudi Hrvatske koji će kroz humanizam i socijalističku demokraciju osvojiti nove socijalne pozicije kroz borbu za odvajanje Hrvatske iz Jugoslavije koja će, u slobodi i iskrenoj suradnji svih narodnih komponenti, bez represivnih aparta i kroz slobodni Hrvatski Državni Sabor, oblikovati svoju sretniju budućnost u kolu miroljubivih naroda avijeta.

RADNICI HRVATSKE UJEDINITE SE!
ŽIVJELA HRVATSKA!

Za Hrvatski Narodni Odpor:
Dr. Enver Mehmedagić
Pročelnik Glavnog Stana,

Zapovjednik Hrvatskog Narodnog Odpora
general Drinjanina.

(Eto šta je i Kako je pisao Maks Luburić prije pola stoljeća. On nam je dao sliku kako je prije bilo, a mi danas imamo sliku kakvo je danas stanje u Hrvatskoj. Na nama je danas analizirati sadržaj ove "Poslanice" Maksa Luburića i pronaći razliku ili razlike njegove VIZIJE za bolju budućnost naše Hrvatske, usporediti VIZIJU današnjih hrvatskih političara i vidjeti čija je bolja za hrvatskog radnika. Ovu "POSLANICU" Maksa Luburića bi svakako treblo poslati predsjednici RH KGK, Hrvatskim Saboru (iz koje je mesić izbacio riječ "DRŽAVNI", svim ministrima vlade RH pa neka študiraju sadržaj ove "Poslanice" mako se treba štititi hrvatski radnik i njegova radnička prava. Otporaš.)

Bobani
31-05-2016, 06:13
"POSLANICA" ILI PROGLAS MAKSA LUBURIĆA KULTURNIM USTANOVAMA HRVATSKE, Obrana, br. 69.70 1967.

(Ovaj letak je pisao general Drinjanin odmah poslije Deklaracije Hrvatskog Književnog Jezika koju su potpisale i objavile 18 hrvatskih najistaknutijih kulturnih, znastvenih i naslovnih organizacija i ustanova u zarobljenoj Domovini Hrvatskoj u ožujku 1967. godine. Ovaj letak je general stvio u novinu "Obrana" br. 69-70, 1967 godine u kojem je izrazio ideje Hrvatskog Narodnog Odpora i skoro sve hrvatske iseljeničke političke emigracije toga vremena. Letak je bio na finom tankom papiru kojeg se je iz novine izvuko, kojeg se je dijelio pred crkvom, na pikniku, na ulici, na sastancima i utakmicama, kojeg se je slalo prijateljima i u domovinu. Vrijedno za pročitati i usporediti odraz vremena tada sa odrazom vremena danas. Otporaš.)

KULTURNIM USTANOVAMA HRVATSKE

Deklaracija koju su, u obranu hrvatskog jezika, predate javnosti u mjesecu ožujku culture ustanove Hrvatske, naišla je na veliki odjek u inozemstvu. Medjutim, strane novine, tjednici i revije, komentirajući Deklaraciju, ističu, "de ne postoji razlika izmedju srpskog i hrvatskog jezika". Primjerice, tjednik "Domenica del Corriere" u svom broju 15., god. 69., od 9 travnja 1967. strana 27., u članku kojeg podpisuje Enzo Bettizza, ističući, medju minim, doslovce: "Polemika će se nastaviti i zajedno sa disolucijom lenjinističke economize, nastaviti će se paralelni process nacionalnog radula titoističke Jugoslavije", opisuje realno stanje Hrvatske kako u sadašnjosti, tako i u bivšoj Jugoslaviji.

Ali, kada je riječ o razlici u jezicima, bettizza tvrdi: "Jedan posebni hrvatski i jedan posebni srpski jezik nisu nikada pastorali: postoji jedan jezični srpsko-hrvatski kompleks i too njime vlada, kao što je to osoban slučaj pisca. (Bettizza navodi za sebe da vlada [I]"srpsko-hrvatskim jezičnim kompleksom") može se kretati istom agilnošću kako u Zagrebu, tako i u Beogradu…Već 1850., (nastavlja Bettiza)grupa eminentnih srpskih i hrvatski filologa, dekretirala je, da je jezik kojim govore dva naroda jedan te isti i da se stoga mora ujediniti njihova literature." (Potrebno je ovdje podsjetiti današnji hrvatski naraštaj do koje mjere u to doba je jugoslavenska promidžbena mašinerija uspijevala uvjeriti zapadnu i svjetsku civilizaciju u postojnost jugoslavenske narodnosti, jugoslavenskog, tj. istog srpsko-hrvatskog jezika, jugoslavenske književnosti i tome slično. Hrvatska politička emigracija se je borila svim mogućim i zakonom dozvoljenim sredstvima uvjeriti zapadnu demokraciju u istinu, a ta je istina da smo mi Hrvati i da mi imamo svoju hrvatsku narodnost, svoj hrvatski jezik, culturu, književnost, povijest i sve što jednom narodu treba za opstojati. Mo. Otporaš.)

Kako se iz navedenog vidi, strain komentatori, iako ispravno tumače prilike u Jugoslaviji, zauzimaju suprotno i krivo stanovište u pitanju razlike izmedju hrvatskog i srpskog jezika. Kako bi se ovome stalo na kraj, kulturne ustanove Hrvatske treble bi smjesta, ne obazirući se na presije saveza komunista, uputiti jedan kratak, ali sažet dopis na talijanskom jeziku direktoru "Domenica del Corriere", Guglielmo Zucconi, Via Scarsellini 17, Milano, Italia, sa zamolbom, da ga uvrsti u ovom tjedniku kojeg izdaje važan milanski dnevnik "Coprriere delle Sera", ističući u čemu se sastoji razlika izmedju hrvatskog i srpskog jezika.

Kulturne ustanove Hrvatske trebaju, ujedno, partiti pisanje sve stranog tiska o ovom problem i slati dopise na uredništva koja, možda i u dobroj namjeri, objave pogrešne stavove o navedenom problemu jezične razlike.

Savez komunista Hrvatske kao organizacija i hrvatski komunisti kao sinovi Hrvatske, dužni su ustati u obranu svog naroda i smog jezika, i podpomoći kulturne ustanove Hrvatske u njihovoj borbi za očuvanje najvećeg blaga naroda: jezika kojim govori.Mnogi od podpisnika navedene Deklaracije pripadaju ili su pripadali savezu komunista Hrvatske koji je, mnoge zbog njihovog nastupa, isključio iz svojih redova, niječući, ujedno, pravo kulturnim ustanovama Hrvatske, da ustanu u obranu hrvatskog jezika.

Ovaj akt ljudi koji stoje na čelu saveza komunista Hrvatske uperen je protiv interesa i prava Hrvatskog naroda i za nadati se je, da će inicijatori ovog stave saveza komunista Hrvatske kao organizacije, promijeniti svoje stanovište i pridružiti se pozetivnim elementima Hrvatskog Naroda koji su javno i hrabro ustali u obranu svojeg naroda i svoje domovine, koja je i njihova domovina.

Time ne može izbjeći ni "zagrebačka vojna oblast", pa ni general major Ivan Rukavina kao ni podoficiri i oficiri hrvatske narodnosti jugoslavenske armije, čija je primordijalna dužnost braniti svoj, Hrvatski Narod, a ne vršiti na isti presiju pod uplivom federalne vlade u Beogradu.

Da se sačuva Hrvatska, potrebno je da medju Hrvatima zavlada MIR i sloga, kada je u pitanju naša domovina, jer, po onoj narodnoj: "kada se braća svadjaju, drugi im po domu gazi". (I kroz ove letke se može vrlo dobro uočiti da general Drinjanin sustavno podvalči i poziva na jedinstvo Hrvata i pomirdbu Hrvata sa Hrvatom. mo.)

Zbog toga, prošlost mora pripasti prošlosti, kako bi smo zajedničkim snagama izgradili budućnost, u kojoj će i naša domovina zauzeti mjesto koje joj pripada.

Ovaj letak, upućujemo, takodjer, na hrvatske ustanove u inozemstvu, kako bi one, sa svoje strane, potpomogle stav kulturnih ustanova Hrvatske, ali što god one učinile u tom pogledu, neće imati toliko snage i važnosti, niti će imati toliki odjek u stranom tisku, kao što je to imao i što će imati bilo koji akt u tom smislu koji potekne direktno iz domovine, kao što je to bio i slučaj sa Deklaracijon o kojoj je riječ. U tome, dakle, leži svrha ovog letka koji je upućen, kako kulturnim ustanovama hrvatske, tako i svim pozetivnim elementima i snagama Hrvatskog Naroda koje su dune, u ovom teškom času naše posvijesti, ne samo u domovini, već i u stranom svijetu, podići svoj glas u obranu hrvatskih prava, hrvatskog jezika, hrvatskih područja i svega onoga što nas identificira kao narod koji je stoljećima uspio oduprijeti se tudjim presizanjima.

ŽIVJELA HRVATSKA!

Za Hrvatski Narodni Odpor:
Dr. Enver Mehmedagić
pročelnik Glavnog Stana,

Zapovjednik Hrvatskog Narodnog odpora
general Drinjanin.

Bobani
02-06-2016, 00:18
STRIJELICE PROTIV HRVATSKOG NARODNOG OTPORA - ILI KAMEN UBACITI A RUKU SAKRITI

(Na moj e-mail adresu često mi se neki javiljaju. Niki su mi poznati a većinom su nepoznati, tražeći od mene neka objašnjenja o svađama i rascijepu unutar organizacije Hrvatski Narodni "Odpor.HNO", odnosno Hrvatski Narodni "Otpor.HNO". To je jedna velika i povijestna analiza koju treba kronološki razraditi, a to je ovog puta nemoguće. Nemoguće je zato, jer iziskuje mnogo truda i vremena. Za sada je potrebno iznositi podatke i činjenice, naravno uvijek staviti izvore.

Ja ću ovdje iznijeti samo toliko koliko mi je za sada moguće, a moguće mi je jer reći to da sam ja bio taj koji sam u San Francisku primao iz Njemačke paket novena "OTPOR" za prodaju. Kada je to jedan moj dobri i dragi prijatelj iz Clevland čuo, poslao mi je poštom dvije "OBRANE" br.193, gdje je na naslovnoj strani na vrhu rukom napisao: "Bobane, reći ću ti da je ovo pravo glasilo pokojnog Generala. Ne slušaj ludog Mladena…" Poslao mi je "OBRANU" br. 195/197 gdje je na prvoj strani slika Ilije Vučića, povjerenika Odpora za Njemaku, kojeg je plaćenik Udbe ubio u petak, 6 lipnja 1975. u 6,45 u jutro, iz zasjede kada je Ilija polazio na posao. Na strani 14 iste novine je "IZJAVA MIRE BAREŠIĆA I NIKOLE LISCA" koji opovrgavaju i poništavaju odluku "SVJETSKOG SABORA HRVATSKOG NARODNOG ODPORA" koji je održan 1974 godine ili u gradu Totontu ili Hamiltonu. Na tom Saboru HNO je je demokratskim putem većine izabran za Pročelnika HNO Stipe Bilandžić iz Njemačke, za Tajnika Živko Vasilj iz Njemačke a za Rizničara Miško Maslač iz Clevelanda. Čim su se glasovi prebrojili i generalov zet Dinko Šakić izgubio, nije bio više pročelnik HNO, demostrativno je napustio Sabor i dvoranu. Slijedili su ga neki njegovi simpatizeri, više iz obiteljske lojalnosti nego fonetičkog izgovora riječi "ODPOR" ili "OTPOR".

Ali na tome nije stalo. Tek sada su se počela koplja lomiti između starih prijatelja, poznanika i članova organizacije HNO. Dinko Šakić i njegovi po starim obiteljskim vezama simpatizeri su sustavno širili da smo mi, koji smo se prilagodili više narodnom fonetičkom izgovoru "OTPOR", dezerteri originalne riječi "ODPOR" koju je general Luburić dao na Ivan Sedlu u listopadu 1944. godine, kada je osnovao "Hrvatski Narodni Odpor" kao zalazbnicu HOS-a na povlačenju. Čak je bilo prišivanja etiketa da smo mi beogradski Hrvati. Naravno da je "sveznajuća" UDBA to sve iz bliza pratila i svoje operativce među nas ubacivala, naravno kao prijatelje i dobre Hrvate.

Pošto je moje korisničko ime "Otporaš", i skoro je nemoguće za povjerovati, da su mi se mnogo na moj e-mail javljali, grdili me, nazivali svakojakim imenom, izdajnikom maksa Luburića i tome sl. Jedan vrlo dobro poznati hrvatski intelektualac i veliki Intimus Maksa Luburića, inače "mladić" od 94 godine, skoro svakog puta kada nešto pročita na internet što je Otporaš pisao, on odmah tu nadoda "ODPORAŠ". Jedan vrlo do bar i državotvorni Hrvat iz kanade mi je nedavno pisao: "...Da te sada Maks vidi, zadvio bi te…", ili tome nešto slično. Eto dokle hrvatska glupost može stići. Zato sam odlučio poslati jedno malo pisamce nekim mojim prijateljima.

Mile Boban, Otporaš.



Bog! dragi moj prijatelji,

Prilažem ovdje četiri linka koja su uperena protiv organizacije Hrvatski Harodni OTPOR. Molim lijepo kliknite na ova četiri linka. Najviše se spominje Zvonko Bušić i njegova petorka, ali sve je upereno protiv OTPORA da se OTPOR ocrtni i sruši. Najviše su bile žrtve ovog ocrnjivanja članovi organizacije Hrvatski Narodni OTOPR i njihove obitelji. Tko je ovu urotu protiv OTPORA pripremao, zna se: UDBA, ali bilo je UROTA i u samom OTPORU, tj. unutar OTPORA. Kada bi se mogla sva pisma iznijeti na svijetlo dana, pisma koja su pisali članovi organizacije OTPOR jedan drugome, kopirala se i širila dalje, stizala gdje su trebla i ne trebla stići, sve za jednu svrhu a ta je bila da se zamuti što više, da se posvade Hrvati što više, da se sumnja i sumnje šire, da Hrvati na Hrvate počimaju prstom upirati tko je više, tko manje a tko najmanje kriv, itd.

Ja posjedujem veliki svežanj pisama iz kojih bi se moglo stručno dokazati da se je ciljano išlo za tim da se OTPOR kao organizacija uništi. Uzmimo u ozbiljno razmatranje samo dvije riječi, a te riječi su: ODPOR i OTPOR . To su bili članovi iste organizacije ODPORA do generalove smrti 20 travnja 1969. godine. Poslije generalove smrti nastupilo je rasulo, upiranje prstom jedan u drugoga i sumnja se počela širiti do te mjere da su od jedne organizacije ODPOR postale dvije: ODPOR i OTPOR. Taj razdor unutar organizacije HNO je nesumnjivo mnogo doprinijeo nepovjerenju među članovima i do jučerašnjim prijateljima iste organizacije, što je uveliko UDBA iskoristila za razjarivanje mržnje i širenje sumnje među bivšim prijateljima i članovima organizacije HNO, stavljajući naglasak na dvije riječi: ODPOR i OTPOR. Mržnja se je širila tako smišljeno među članovima da svi one koji su ostali vjerni i lojalni Glavnom Zapovjedniku Hrvatskog Narodnog ODPORA Maksu Luburiću, generalu Drinjaninu, su dobri i pošteni Hrvati, a svi oni koji su otišlu u organizaciju OTPOR su agenti UDBE. Ovi nazivi se mogu pronaći u raznim pismima, člancima u novini Obrana, časopisu OTPOR i, nažalost, tvrdim ovdje i fizičkim obračunavanjima na poknicima, pred crkvom, na utakmicama, itd.

Meni je osobno Pročelnik HNO za Oceaniju pisao pismo sredinom osamdesetih godina u kojem me je pitao nekako ovako: Koliko si plaćen da rušiš ODPOR. A šta na sve ovo reći osim to da je UDBA smišljeno kamen među nas Hrvate bacila a ruku sakrila. Kako se je sumnja širila, napetost je iz dana u dan rasla sve veća i veća među Hrvatima. Nastala je velika Polarizacija među Hrvatima i postala vrlo očita i vidljiva i to je UDBA uveliko sikoristila. I sve malo po malo, reklo bi se da UDBA sa svojim filijalima nije mirovala, već pripremala teren za njujorške procese Hrvatima. Zato sam mišljenja da bi i ovo područje trebalo obraditi dok još ima živih svjedoka ti žalostnih zbivanja na području sjevoroameričkog kontinenta. U protivnom vjerovat će se više onima koji su nešto napisali, istinu prešućivali a lažima se služili. Cilj za obraditi ovu temu nije sakriti jedno, prešutjeti drugo a iznijeti treće, nego napisati ISTINU, kako je meni Mile Markić (1926-2007) pred smrt rekao preko telefona: "…Imenjače, mi smo se tako zvali, jer je njemu Mile ime kao i meni) znam te u dušu i znam da ćeš ti jednom, kad-tad, nešto napisati. Sve što te milim je to da ISTINU pišeš…"

Ovdje prilažem četiri (4) linka na engleskom o procesima u New York-u članovima organizacije HNO. Tko zna engleski, bilo bih mi drago da pročita.

Mile Boban, Otporaš.

http://observer.com/2016/01/wh...

http://net.hr/danas/svijet/ner...

http://www.nytimes.com/1981/06...

Višestruki odgovor s citatom na ovu poruku http://hop-portal.com/2016/01/...

Bobani
05-06-2016, 00:09
IN MEMORIAM PETNAESTE OBLJETNICE SMRTI KARLO SOPTA (1934-2001)

(Prenosim iz novine Hrvatske Bratske Zajednice, HBZ-a "ZAJEDNIČAR" 31 listpoda 2001., strana 14 kratki životopis žarkog hrvatskog rodoljuba Karla Sopte kojeg je njegova supruga Marica Sopta napisala i postala na uredništvo "ZAJEDNIČARA" da ga objave, što su ovi učinili. Karlo somta je živio u Torontu, a general Maks Luburić je u svojm pismima i govorima nazvao grad Toronto "HRVATSKOM KULOM".

Dobiti takovu jednu lijepu titulu od jednog istaknutog hrvatskog vojnog stručnjaka i stratega Maksa Luburića nije mala stvar. Da bi grad Totonto, jedan jedini od stotine gradova u slobodnom svijetu gdje su državotvorni Hrvati živjeli i hrvatski djelovali, dobio takovu sočnu i lijepu titulu "HRVATSKA KULA", potrebno je spomenuti neke Hrvate koji si uveliko doprinijeli svojim radom i svojom žrtvom da grad Toronto dobije tu titulu.

Kroz pisma Vjekoslava Maksa Luburića se može olako uočiti i pronaći da su državotvorni Hrvati grada Toronta 1957. godine osnovali ogranak Hrvatskog narodnog Odpora "ERIK LISAK". To su bili, uz ostale: Ratko Gagro, Vlado Šimunac, Dane Jolić, Stjepan Štokan i drugi. Čim je Karlo Sopta došao u Toronto priključio se je ovim državotvornim Hrvatima. Nije mi namjera pisati povijest organizacije "KRIK LISAK" koliko mi je namjera ovdje iznijeti kao podsjetnik da je naš pok. Karlo Sopta zaslužio da ga se sjetimo kao jednog od vrlo žarkih hrvatskih djelatnika hrvatske političke emigracije. Osobno sam Karla poznavao i bili smo vrlo dobri prijatelji. Pripisivajući ovaj kratki životopis pok. Karla Sopte, ako se ukaže potreba nešto umetnuti i nadodati za bolje pojašnjenje, to ču učiniti.

Počavio ti u Miru Božijem, dragi naš Karlo Sopta!
Karlo Sopta s nama je!
Tvoj stari i dobri prijatelj Mile Boban, Otporaš.)

IN MEMORIAM PETNAESTE OBLJETNICE SMRTI KARA SOPTE

Karlo Sopta,

ZAGREB - U dubokoj žalosti i tugom u srcu javljamo žalosnu vijest da je voljeni i neprežaljeni suprug Karlo Sopta, nakon kratke i teške bolesti preminuo u Gospodinu, lipnja 6. 2001. u 68 godini u dragoj domain Hrvatskoj u svojem domu, sa suprugom Maricom kraj bolesničkog kreveta.

Karlo je rođen 17 ožujka 1934. godine u selu Dužice, općina Široki Brijeg, hercegovina. Roditelji su mu bili Petar Sopta i Anđa rođena Barić. Tko je bio karlo Sopta? Prije svega što se nanizalo u Karlovu životu bio je Hrvat, rodoljub, Otporaš, jedan od najvećih nationalista što ga je rodila majka Hercegovka. Jedanaestero i najmlađe dijete u obitelji Sopta već u ranoj mladosti osjetio je tvrdu ruku komunizma, a kao sin iz Ustaško-fratarske obitelji bio je uvijek meta srpskim komunistima i hrvatskim plaćenicima.

Rane godine djetinstva i mladosti proveo je u roditeljskoj kući u Hercegovini. Vladala je neimaština i siromaštvo. otac je umro prerano a majka je ostala sa djecom, jedno drugom do uha, da se bori za svoj život i svoje djece. Kao član nogomentog kluba "Široki" sa nadimkom "Kole" bio je jedan od najboljih igrača i kao takvog ga se sjećaju njegovi suigrači i prijatelji.

Poslije završetka gimnazije na Širokom Brijegu završio je u Karlovcu kao vojnik J.N.A., gdje je bio učitelj vozača tenkova mladim vojnicima. Po završetku vojnog roka vratio se na Široki Brijeg od kuda nikad nije milsio otići, ali ekonomske pralike i komunistički progeni urodili su plodom. Sa tugom usrcu 24 lipnja 1958. godine (kakove li slučajnosti! Samo i točno 23 godine kasnije, dakle 21 lipnja 1981. godine, nedaleko Karlova sela Dužice, u Međugorju se ukazuje GOSPA šestero hrvtske djece. Mo. Otporaš.) oprostio se tuna srca sa majkom i u društvu rođaka napustio Hrvatsku. U Austrijskom logoru je bio izvjesno vrijeme, gdje je radio svakojake poslove, a potom završio u Canadi.

Kao novodošli emigrant radio je u kožari i po drugim tvornicama kao Olivetti i Canada Pakers, i da bi na kraju završio u građevinskoj industriji kao taper, (Riječ "Taper" ovdje u sjevernoj Amerika je jedna struka a najbliže prevedena na hrvatski je onaj koji specijalnim papirom i gipsom maže po šahovima gipsanih ploča po zidovima i plahonu, i tako sakriva sve šahove, čavle i pogriješke itd. Mo. Otporaš.) do dana kada je povrijedio rame i bio penzioniran.

Karlo je bio gord i ponosan čovjek, pun razumjevanja i ljubavi prema svojim bližnjima. Ljubav prema majci koja je uvijek bila prisutna u njegovim mislima, jer ga je odgojila u duhu i ljubavi prema bližnjemu i vjeri prema Svevišnjem Gospodinu. Hrabrila ga je kad bi izgubio nadu, tješila ga kad je klonuo duhom, a iznad svega voljela ga neograničenom ljubavlju majke. Nikada Karlo nije dolazio doma sa turnira ili neke proslave da majci nije donio neku uspomenu a majka je to čuvala kao svetinju.

Poslije mnogih neugodnosti i nedaća što ih je sudbina bacila na njegov vijugavi put, drugi bi čovjek klonuo duhom, ali ne i Karlo. U tridesetoj godini se oženio i iz tog braka ima troj djece - sinovi Vincent i Erik i kćerka Lisa. Rastavio se nakon kratkog vremena a svoj život je posvetio radu, odgovju djece i svojoj najvećoj ljubavi Hrvatskoj! U Canadu je doveo sestru Darinku sa sinom Marinom, koji je danas jedan od osnovnih (Po svoj prilici maraca Sopta je htjela reći "…koji je jedna od osnivača članova HDZ…", mo. Otporaš) članova HDZ-a.

Mnogobrojni suborci iz Otpora su mu bili Marko Nosić, Mile Boban, Miško Maslač, Mladen Dedić kao i Ranko Primorac i Ante Ljubas, i mnogi drugi. (Kada smo kod Marka Nosića, koji je i danas živ pa može ovo posvjedočiti, mi bi svaki godine za Labor Week-end, prvi tjedan u rujnu, sazvali glavnu godišnju sjednicu Hrvatskog Narodnog OTPORA u gradu gdje bi se održavali Turniri Hrvatskih Nogomentih Momčadi. To bi činili zato što su mnoge strane službe pratile svako gibanje rada organizacije HNO. Pratilo nas se je na svakom koraku. Morali smo biti vrlo oprezni a još više snalažljivi. Mi koji smo morali putovati zrakoplovom, imali smo - u ono doba kada nikakovih premetačina nije bilo - velike premetačine na uzletištu i raznih ispitivanja. Svi smo imali isti odgovor: Idemo u Toronto, Chicago, New York ili Cleveland na slet hrvatskih nogometnih timova. Oni koji su nas primećali, nisu imali drugog izbora nego nam povjerovati. Tako je i naš pok. Karlo Sopta i Marko Nosić vozili su se iz Toronta za Chicago na turner, odnosno na sjednicu OTPORA. Na granici između Canade i Amerike imali su - mako je i normalno - premetačinu. Pitanje je bilo: Kud putujete. Odgovor Chicago. Zašto? Za turner hrvatskih nogometnih klubova. koliko ćete tu ostati. Tri dana. Kod koga čete stanovati. Iznajmit ćemo Motel. Gdje su vam stvari. Nemamo stvari. mako ćete zube prati za tri dana. Tada mu Karlo Sopta izvadi iz džepa četku za zube i kaladont. kada je to policajac video, samo se use u ramenima i propusti ih. neka i ovo bude jedan bio hrvatske iseljeničke borne hrvatskog narodnog OTPORA za oslobođenje Hrvatske. Mo. Otporaš.)

U privatnom životu najveći prijatelj koji je sa njim dijelo najviše dobra i zla bio je Toni Čanić, također član HBZ, i koji je kao i Karlo pokopan u Hrvatskoj. Poslije teške i naporne 1993. godine koja je mogla kobno završiti, Karlo je opet u 1994. godini, ponosno uzdignute glave, počeo novi život. U Kuglaškom klubu odsjeka 975 HBZ čiji je Karlo bio član, upoznao je suprugu Maricu; i njihovi životi su konačno krenuli putem blagostanja, mira i ljubavi. Karlo je konačno imao miran dom, jer su živjeli jedno za drugo i za budućnost što im je sjala kao i njihova ljubav.

Prvi put 1997. godine Karlo i Marica su posjetili dragu im domovinu Hrvatsku i Hercegovinu. Stečajem okolnosti kupili su star kuću u kojoj se Marica rodila, i njihovi životi su se okrenuli prema zajedničkom domu i mirnoj budućnosti, da bi kobna sudbina poremetila njihov mirni život..

Karlo je voli prvi dom što ga je u miru stvorio sa suprugom Maricom. Volio je svaki kamen u dvorištu, svaki cvijet u vrtu, a stara lipa kraj prozora bila mu je svetinja iako se tek prije tri godine doselio u ravno Turopolje. Karlo je tiho došao u Hrvatsku i narod Turopolja ga je prihvatio i zagrlio kao svojeg sina. Bio je čovjek, ponosan i sretan Hrvat u svojem domu a povrh svega voljen i poštivan, što mu je dalo snage u teškim i posljednjim danima njegova života. Karlo je tiho napustio svoj voljeni dom. Oprostio se od najveće ljubavi svojeg života, suprugom Maricom i preselio se u vječni život po Božijoj volji.

karlo je pokopan u župi Sveta Klara a miss zadušnica je bila služena u istoimenoj crkvi koja gordo i ponosno stoji preko trite godina i prima u svoje okrilje svaku dušu da mirno počiva u njenim dvorima.

Supruga Marica želi se ovim putem zahvaliti svima koji su pomogli na bilo koji našin u njenim najtežim trenutcima tuge i boli. Najprije se želim zahvaliti brat Stjepanu Šimir i njegovoj obitelji koji su mi pomogli u teškim danima Karlove boleti, i oko pripremanju za i poslije sprovoda, zatim bratu Zlatku Šimir koji je također bio u pomoći na svakom koraku. Bratiću Marijanu i njegovoj ženi Jasni za mnoge sate provedene sa mnom i Karlom i pomoći oko pogreba. Jurici Šimir i njegovom prijatelju što su nosili križeve pred pogrebnom povorkom. Susjedima: Vlatku malkoč, Vladi Kovačić, Miji Janječić i Tomislavu Matak koji su nosili posmrtne ostatke voljenog mi supruga.

Posebna hvala Krlovom bratu i nevjesti koji su došli iz Dužice sa sinovima i snahom da isprate brata i strica na vječni počinak. Velika hvala sestri Ivici Sopta koja je bila sa nama par dana prije Karlove smrti i pomogla oko pogreba. Velika hvala nećaku Marinu Sopta i njegovoj obitelji na pomoći i utjehi što su mi pružili a isto tako i njegovoj majci, Karlovoj sestri, Darinki.

Posebna hvala našem vjenčanom kumu Marku Nosiću i prijateljima: mili Boban, Miško Maslač, i Mladen Dedić u čije ime je je došao na sahranu. Velika hvala Karlovom rođaku Predragu i supruzi Bobi za svetu misu održanu u crkvi Hrvatskih Mučenika u Mississaugi i svima koji su prisustvovali.

A sada velika hvala velečasnom bakra iz Svete Klare i mladom svećeniku iz Franjevačkog read koji su bili uz mojeg supruga u zadnjim trenutcima njegova života i koji su se uz misno slavlje i proved oprostili sa Karlom i u njegovo ime sa svima nama prisutnima. Gospodinu Glavaš njaljepša hvala na prelijepom održanom govru i utješnim riječima. Hvala doktoru Zorislavu Devernay koji je svaki dan dolazio posjetiti Karla i ublažiti mu teške bolove.

Stjepan Radman hvala ti što si ispunio Karlovu posljednju želju i završio naš voljeni dom. Članovima odsjeka 975 HBZ velika hvala na donaciji za Cancer Society u karlovo ime. I na kraju velika hvala Velečasnom Ivici Kecerinu koji je došao iz Mississauge i posjetio naš dom, i Karlov grob a meni pružio mnogo utješnih riječi.

Zahvaljujem svim prijateljima i robini iz Canade, Amerike, Njemačke i Hrvatske na pozivima u utjehama.

Dragi Karlo tvoja prerana smrt odnijela je pola mojeg srca, a druga polovica će vječno tugovati. Hvala ti za najljepših sedam godina braka i ispunjenju svih naših zajedničkih želja i snova, koje ćemo nastaviti kad se ponovno sretnemo. Neka ti je laka Hrvatska zemlja i počivao u miru Božijem, u tišini Turopoljeske ravnice.

Sa srcem punim tuge.
Supruga Marica.

Bobani
08-06-2016, 19:42
UDBA, TUĐMAN, HDZ, OTPOR, ŠUŠAK, PERKOVIĆ, MANULIĆ. MESIĆ, ŠTEDUL, et cetera, i tako dalje

(Priloženo sam dobio na moj e-mail adresu kao jednu vrst odgovora ili kritika na moje pisanje o suradnji Otpora sa Hrvatskom Demokratskom Zajednicom, HDZ-a. i njezinim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom. Priloženo je jako interesantno pa to bila kritika ili odgovor. Otporaš.)


Nadnaslov:

Zakašnjela škola Slučaj oko zakona o europskom uhidbenom nalogu nakon dva desetljeća tjera Hrvate da u brzom tečaju uče osnovne lekcije o Hrvatskoj i njenim vladarima

Naslov:

Perkovićeva i Milanovićeva Udba: ne „mafija u državi“, nego „mafija koja ima državu“

Podnaslovi:

●Dojmljiva lekcija Udbine žrtve, pače i hrvatskog mučenika Nikole Štedula, koji iznosi cijeli niz znanih i neznanih, ali uvijek šokantnih spoznaja. Na pitanje „koliko je Perković i danas utjecajan u politici gospodarstvu i medijima?“ odgovara da „ima golem utjecaj“ i to posebno na „tajkune“, što je „možda njegova najčvršća osnovica“. I konačno na pitanje „koliko je ta 'udbaška struja' jaka u Hrvatskoj?“, odgovara s karakterističnom mirnoćom, ali kratko i jasno – „ona dominira cijelim sustavom“!

● Eto odakle cijela ova strka: jedva vidljivi Perković i njegova podjednako skrivena družina, izravna sljednica tajne službe totalitarnog komunističkog sustava, u šaci drži oba hrvatska „trećejanuarska“ predsjednika Mesića i Josipovića, „vrlo omiljena“ u narodu, dva predsjednika vlade Sanadera i Milanovića, gotovo sve bogataše glavninu medija! Je li pri tome Perković samo jedan iz kruga podzemnih vladara Hrvatske pa čak i je li najmoćniji među njima – manje je važno

● „To su oni o kojima se i danas priča šapatom, o čijem bogatstvu svi sve znaju, pa čak i kako su do njega došli, ali nitko ne otvara nikakva javna pitanja. Oni su danas uključeni u politiku, sive su eminencije svih izbora, nebitno je jesu li na vlasti ili u opoziciji. S njima politika ruča i večera, o njihovim se poslovima ne razgovara, oni su stvarni vladari Hrvatske... Svi su upleteni u njihove mreže. Njih se vjerojatno i Zagorec boji daleko više nego hrvatskog suda i političkih pritisaka“ (Jasmina Popović, Večernji list, 2007.)

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Netko je ovih dana rekao da je velika uzbuna oko afere „Lex Perković“ predsjednika vlade Zorana Milanovića – njegove obrane vodećeg udbaša Josipa Perkovića i po cijenu „rata“ s Europskom unijom – najvažniji ovdašnji događaj nakon stvaranja suvremene hrvatske države. To će se znati tek naknadno: možda ona doista bude početak Oluje broj 2 – oslobađanja Hrvatske od ovog zloćudnog unutrašnjeg neprijatelja, stare/nove Udbe, koju ja ponekad zovem i udbomasonerijom – a možda bude tek jedno veliko „buć“, budući da je neprijatelj toliko ojačao u cjelini društva da ga nijedna hrvatska domoljubna politička snaga ne može ni uzdrmati, a kamo li srušiti ili ukloniti.

Slučaja ne bi ni bilo da fitilj nije potpaljen u razmjerno moćnoj Europskoj uniji i to ukazuje da bi ova opaka hrvatska oligarhija ipak mogla biti ozbiljno ugrožena. Nevolja je, međutim, što ona i u EU-u i u svijetu ima svoje prijatelje i zaštitnike (vidi okvir!).

Ova nova/stara Udba se, naime, na vlast u Hrvatskoj penjala od samog početka, od devedesetih godina prošlog stoljeća, ali se konačno (?) učvrstila 2000. godine u Račan-Mesićevoj „trećejanuarskoj Hrvatskoj“. No, ona to nije uradila sama, zahvaljujući svojoj moćnoj organizaciji naslijeđenoj iz pola stoljeća jugokomunizma. Prema mišljenju jednog od vodećih američkih konzervativnih publicista Glenna Becka, „ideologa“ tamošnjeg masovnog

političkog pokreta „Čajanke“ („The Tea Party“), „trećejanuarski“ prevrat – rušenje Tuđmanove „prve republike“ te 2000. godine – bio je zapravo u punom smislu i „državni udar“ planetarnog mešetara Georgea Sorosa, vodećeg operativca europske imperijalne, prvenstveno britanske, oligarhije, protiv Republike Hrvatske. Nije vjerojatno da bi ona svoje ovdašnje „kapoe“ (logorske čuvare, koji su i sami logoraši, ali „malo bolje“ stojeći) sada ostavila na cjedilu.

Ishod nam je svima pred očima: Tuđmanovu državu, koja je jedinstvom domovinske i iseljene Hrvatske te Hrvata u Bosni i Hercegovini u nemogućim ratnim uvjetima znala obraniti gotovo sve hrvatske zemlje i sve to gospodarski preživjeti, postavši, kako je Predsjednik govorio, čak i „regionalna sila“, ovi unutrašnji i vanjski hrvatski neprijatelji uspjeli su pretvoriti u poniženu koloniju, po kojoj gazi svaka balkanska i bjelosvjetska šuša i koja stenje u dužničkom ropstvu genocidnih razmjera. Ishodili su joj pri tom i međunarodno ovjerenu „titulu“ „smeća“.

Svenazočna hobotnica

Hrvati sada, s barem dva desetljeća zakašnjenja – nakon što je najnoviji Milanovićev naraštaj Udbe skinuo krinke – kao na brzom tečaju izučavaju osnovne lekcije iz poznavanja ove – ne „mafije u državi“, već „mafije koja ima državu“. Posebno je važno, što se, silom vanjskog poticaja – jer anestezirani Hrvati to jamačno sami nikad ne bi mogli – ova prijeko potrebna poduka može naći i u nekim od najmoćnijih stranih medija za hrvatske domorodce.

Jednu od najdojmljivijih lekcija u tom smislu održao je hrvatski politički aktivist Nikola Štedul. Njegovu stručnost o ovoj temi dodatno potkrjepljuje to što je rečena Udba, iz ruke svoga egzekutora Vinka Sindičića, 20. listopada 1988. u nj sasula šest metka, od toga dva u usta (intervju s njim objavio je novinar Dražen Ćurić u Večernjem listu od 8. rujna). Štedul govori mirno, razložno i domoljubno: iskreno je vjerovao i u pomirbu sa svojim krvnicima, dok mu još 1999. godine nije postalo jasno da oni ne žele to, već hoće samo ono što su uvijek htjeli i imali – potpunu vlast u državi!

Osnovne Štedulove tvrdnje su: Udba je na samom početku „odabrala“ Tuđmana, jer je znala što se zbiva u raspadajućoj Jugoslaviji i jer je htjela sačuvati svoju moć i u novoj državi, a Tuđman ju je morao prihvatiti jer „nije imao izbora“. Štedul kaže da su, pored Josipa Perkovića, u vrhu Udbe („zajedno na istoj strani“) bili i Josip Manolić i Stipe Mesić. Ova tvrdnja – da je „Mesić s tim (očito udbaškim – op. J.Č.) strukturama dosta surađivao za vrijeme Jugoslavije“ – mogla bi ga koštati Mesićeve sudske tužbe, jer on već za isto tuži i Večernjakova komentatora Milana Ivkošića, tvrdeći da nikad „nije bio udbaš“.

Za razliku od Ivkošića i Štedula, koji bi mogli imati teškoća da nađu papire za potvrdu svojih teza, Perković, čini se, upravo tih nevolja nema: zna, naime, sve o svakome!

„Perković je imao osjetljive informacije za sve ljude“, kaže Štedul, pa tako i o Mesiću i njegovim famoznim „zagubljenim“ čekovima iz Australije, o Ivici Račanu, koji je „na najneugodniji način bio uključen u likvidacije emigranata“, o „Josipovićevu ocu“, pa je tako

ovaj – nota bene, hrvatski predsjednik! – ucjenom prisiljen držati njegova sina Sašu u svome kabinetu.

Udbina žrtva, pače i hrvatski mučenik, Štedul čak dvoji „je li previše rano govoriti o tome što je meni Perković ispričao o tome kolika je bila Račanova uloga u ubojstvu Đurekovića“. Na novinarevo pitanje o državnom odvjetniku („zašto Mladen Bajić štiti Perkovića?“) odgovara „zato što je on iz starih (udbaških? – op. J.Č.) struktura – njegova obitelj i njegov otac“. Na pitanje „koliko je Perković i danas utjecajan u politici gospodarstvu i medijima?“ odgovara da „ima golem utjecaj“ i to posebno na „tajkune“, što je „možda njegova najčvršća osnovica“. I konačno na pitanje „koliko je ta 'udbaška struja' jaka u Hrvatskoj?“, odgovara s karakterističnom mirnoćom, ali kratko i jasno – „ona dominira cijelim sustavom“!

„Udbaš iz Remetinca“

Posebna priča je zagonetni „čovjek iz Remetinca“ Ivo Sanader. Na pitanje „kakav je bio odnos Sanadera i Perkovića?“ Štedul odgovara: „Čvrsto vjerujem da je Sanader bio udbaški agent u Austriji“. Novinara Ćurića to veoma čudi, na što mu Štedul kaže da su „Tuđmanu predložili da Sanader bude veleposlanik u Austriji“, ali da mu je ta zemlja „odbila akreditaciju znajući kakvu je ulogu imao dok je bio u Austriji“. Na novinarov šlagvort da su Mesić i Sanader „surađivali jako dobro“ odgovara da je „njihova politika bila identična“.

Novinar Ćurić možda je – i sada, nakon dva desetljeća – bio iznenađen ovom spoznajom, ali o tome se govori od samih početaka hrvatske države.

„Godine 1994. književnik Živko Jeličić otkrio mi je tajnu tvrdeći da je Sanader još od boravka u Austriji surađivao s jugoslavenskom tajnom policijom UDB-om“, piše na 601. stranici svoje knjige „Tuđmanova baština“ akademik Nedjeljko Mihanović. „Tu činjenicu mi je potvrdio i jedan suradnik dr. Branka Jelića, političara i predsjednika Hrvatskog narodnog odbora (HNO) u Münchenu, prigodom sahrane Jelićevih posmrtnih ostataka u Docu Donjem godine 2007. Uvjeravao me je, da je Sanader za svojih odlazaka iz Innsbrucka u Split posjećivao – kako se tada izrazio – 'Katalinićev brijeg', sjedište UDB-e u Splitu“.

(Akademik Jeličić i sam je bio moćan partizanski kadar, sve dok 1967. godine nije supotpisao Deklaraciju o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika. U vrijeme Miloševićeva nadiranja razgovarao sam s njim o potrebi prekida „hrvatske šutnje“ u Splitu, nakon čega je on srbijanskom satrapu napisao otvoreno pismo, i tada mi je rekao da je desetljećima igrao šah sa svojim „nadležnim“ udbašom. Njegova svjedočenja stoga treba smatrati autoritativnim, jer je, očito, dobro poznavao tu „tvrtku“.)

S druge strane, baš kao što Štedul ima razumijevanja za predsjednika Tuđmana, koji s Udbom „nije mogao drugačije“, za slavnog ministra obrane Gojka Šuška i njegovu „dobru suradnju“ s Perkovićem samo kaže da je „osjetljivo pitanje“. Tako i za današnjeg vođu HDZ-a Karamarka kaže da kao ministar nije napravio ništa u vezi s Perkovićem, jer je „ključnu ulogu imao (glavni državni odvjetnik – op. J.Č.) Bajić“. Nije to mogao ni cijeli HDZ iako je od 23 godine 17 bio na vlasti, jer je i u njemu bilo mnogo udbaša koji su se dobro učvrstili.

Karamarko se, kaže Štedul, usudio tek sada „kad se pokazalo da u njegovoj stranci nema ozbiljnog otpora“.

Da je Udba vladala čak i u tih 17 godina, kad je HDZ nominalno bio na vlasti, svjedoči i podatak, koji je Milan Ivkošić iznio u tom istom Večernjaku od 14. rujna: prema HDZ-ovim analizama od 227 najvećih dioničara u Hrvatskoj samo ih je sedam ili najviše deset iz njihove stranke – većina ostalih je iz SDP-a, HNS-a i drugih. Time u vodu pada tipična udbaška spačka o „Tuđmanovih 200 obitelji koje 'imaju Hrvatsku'“. Meni je to još prije punih sedamnaest godina u Slobodnoj Dalmaciji od 19. svibnja 1996. godine rekao tadašnji Tuđmanov čovjek od povjerenja Drago Krpina. „Pripadnici ove zasad nevidljive družine raspoređeni su po svim strankama, njihova domovina je novac, a stranačke knjižice samo su im paravan“, rekao mi je on. „U hrvatskoj 'lupeškoj populaciji' hadezeovci su u manjini, većina današnjih moćnika podrijetlom je 'od jučer'“.

Udbaška moć ipak tek dijelom može opravdati nemoć onog većinski narodnjačkog i domoljubnog HDZ-a, posebno tijekom gotovo cijelog desetljeća kulta ličnosti „dragog Ive“ – Velikog vođe iz Dugobaba – te vlastite imbecilnosti i kukavičluka. Dobrohotnost koju prema njima pokazuje i takav iskusan promatrač – a nekad i osobito izložen akter – kao što je Štedul obavezuje ih na hitno iskupljenje pred narodom, u čemu su već „pet iza dvanaest“.

Sve u svemu, već i iz samog ovog intervjua prosječan Hrvat može steći točniju sliku cijele, podzemne i nadzemne povijesti nove hrvatske države. Eto odakle cijela ova strka: jedva vidljivi Perković i njegova podjednako skrivena družina, izravna sljednica tajne službe totalitarnog jugokomunističkog sustava, u šaci drži oba hrvatska „trećejanuarska“ predsjednika Mesića i Josipovića, „vrlo omiljena“ u narodu, dva predsjednika vlade Sanadera i Milanovića, gotovo sve bogataše („njegovu najčvršću osnovicu“, kaže Štedul), glavninu medija – „cijeli sustav“! Je li sam Perković tek jedan od puno brojnije družine ili je pak najmoćniji u njoj – manje je važno.

Cijela dva desetljeća ili barem jedno i „kusur“, dakle, narod, nenaviknut na slobodu i demokraciju – dijelom ljut i nemoćan, dijelom dobronamjeran ali neuk, a dijelom pokvaren kao i njegova vlast – sve podnosi kao da je to najprirodnije stanje pod kapom nebeskom!

Opasni tipovi

I konačno, iako do ove afere većina Hrvata jamačno jedva da je znala ili naslućivala o njihovu postojanju, oni koji su dolazili u dodir s današnjem Udbom, znaju dobro da je ona – vrlo, vrlo opasna. Možda je svoje jugokomunističke očnjake zamijenila janjećom kožom i umilnim liberalnim blejanjem i meketanjem o „ljudskim pravima“, kako su ih podučili njihovi imperijalni gazde, ali vučja ćud – osobito sad kad su se zatekli u stisci – ne da se skriti. Najbolje ih je, gotovo književnički dojmljivo, opisala Večernjakova ljevičarska novinarka Jasmina Popović 21. srpnja 2007. godine u vrijeme njihova lova na generala Zagorca:

„To su oni o kojima se i danas priča šapatom, o čijem bogatstvu svi sve znaju, pa čak i kako su do njega došli, ali nitko ne otvara nikakva javna pitanja. Oni su danas uključeni u politiku, sive su eminencije svih izbora, nebitno je jesu li na vlasti ili u opoziciji. S njima

politika ruča i večera, o njihovim se poslovima ne razgovara, oni su stvarni vladari Hrvatske... Svi su upleteni u njihove mreže. Njih se vjerojatno i Zagorec boji daleko više nego hrvatskog suda i političkih pritisaka“.

Ne zaboravimo da je general Zagorec 2. ožujka 2009. godine osuđen na dugih sedam godina zatvora zbog nekih dragulja, koje nitko nije vidio, a da je njegovu odvjetniku Zvonimiru Hodaku ubijena kćer jedinica, u okolnostima s čijim je sudskim objašnjenjem obitelj nikad nije pomirila.

Udboliki i Hrvati

Samo šest dana nakon ovog važnog intervjua u istom tom Večernjaku od 14. rujna novinar Ćurić napravio je anketu pod kamiličnim naslovom „Udba: drže se zajedno, pomažu jedni drugima u poslu i uvijek su u vrhu vlasti“ s pet poznatih javnih djelatnika: tri udbolika (Vjeranom Zuppom, Žarkom Puhovskim i Tvrtkom Jakovinom) i dvojicom hrvatskih (Adalbertom Rebićem i Ivanom Aralicom). Nakon intervjua sa Štedulom i sam Ćurić kao da je povjerovao tvrdnji, koju se prije „doživljavalo kao pretjerivanje hrvatskih desničara“, kako „u Hrvatskoj vladaju udbaši“. Nakon što je premijer Milanović pokazao da je zbog Perkovića spreman „zaratiti s EU-om“ zaključio je i sam kako „nešto tu ima“.

Vjeran Zuppa, koji tri desetljeća i u komunizmu i u udbaškoj hrvatskoj „demokraciji“ drma zagrebačkom Akademijom dramskih umjetnosti – prima na studije i odgaja mahom ljevičarsko-režimske redatelje, dramatičare, glumce i srodne vrste – kaže da je njemu priča o Udbi „prenapuhana“. Ne shvaća da i ovo nijekanje i njegovo „vječno“ šefovanje u utjecajnoj kulturnoj ustanovi svjedoče upravo u korist onoga što osporava. Žarko Puhovski kaže da „više nema Udbe, jer je nestala Jugoslavija“, ali i njegova nevjerojatna uloga u hrvatskom društvu – najprije kao staljinističkog potkazivača hrvatskih demokrata, a danas kao „demokratskog“ začina svakoj (osobito udbaškoj) juhi – zorno svjedoče da nisu nestale ni jedna ni druga.

O tome svjedoči, recimo, i spominjanje moga imena u izvješću njegova tadašnjeg Hrvatskog helsinškog odbora za prvo tromjesečje 2001. godine (u ovodobnoj „Bijeloj knjizi“) na „crnoj listi“ u poglavlju „Dezinformacije, neprofesionalizam i ekstremizam u hrvatskim medijima“. Ja sam, naime, 28. ožujka 2001. godine bio napisao u Slobodnoj Dalmaciji da je tadašnja Račanova šestorka „savez Srba, Jugoslavena, Muslimana i raznih kategorija odnarođenih Hrvata...usmjeren protiv Hrvata i katolika, izloženih, evo, već više od godine dana svakovrsnim progonima u Hrvatskoj i BiH“ (situacija vrlo slična današnjoj!). Znajući koliko su ovdašnji udbaški i udboliki upravitelji „glavnostrujaških“ medija pažljivo osluškivali ocjene (presude) ove tada jednoznačno Soroseve agenture, razložno zaključujem da su mi upravo on i njegova agentura uništili zadnju (i najzreliju) trećinu novinarske karijere u Slobodnoj Dalmaciji. Sljedeće desetljeće, od 2001. do prijevremenog umirovljenja 2012. godine, proveo sam u njoj kao onemogućeni novinar „na ledu“, u statusu nalik onom oporbenjaka u jugokomunizmu.

Tvrtku pak Jakovini, kaže on, „idu na živce ovakve teme“, jer da imaju „poguban efekt na naše društvo“ – jamačno bi ih i zabranio da može! – te odbija „i pomisao da u današnjoj Hrvatskoj još uvijek postoji Udba“. Pri tom ovaj „neovisni znanstvenik

povjesničar“ najprizemnije papagajski, kao zadnji partijski kubikaš na kakvom opskurnom portalu, ponavlja Milanovićevu „zadnju namjeru“: „neka (hrvatskom građaninu Perkoviću) sude hrvatski sudovi!“ (gdje je nestao njegov ljupki internacionalizam iz vremena lova na generale Gotovinu i Markača ?!)

Najbolji dokaz da Udba i te kako postoji je to što ovakav mentalni maloljetnik i uličar može u Hrvatskoj učiti bilo koga bilo čemu i bilo gdje komentirati bilo što.

Adalbert Rebić je pak, pomalo rezignirano, kazao da „Udba još ima jake punktove u Hrvatskoj“, u SDP-u više, u HDZ-u manje i da smo je se „oslobodili samo na papiru“. Ivan Aralica čak uvodi i zanimljiv kriterij za njeno prepoznavanje, koji valja ozbiljno shvatiti: „Tko u Titu ne vidi zločinca, taj je udbaš“. Ja bih to nadopunio: to je onih, prema Tuđmanu, dvadesetak posto nepopravljivih hrvatskih neprijatelja u zemlji – otprilike jedna petina naroda – koji trenutno pod čizmom drži ostale četiri petine, ali oni su tek najširi simpatizerski krug. Dodatni napor traži prepoznavanje koliko je njih čvrsto umreženo i izravno operativno angažirano – i, naravno, stjecanje barem elementarnog znanja o kome je točno riječ.

Hrvati, rekosmo na početku, uče sporo – s barem dva desetljeća zakašnjenja – lekcije o pravoj naravi vlasti u svojoj napaćenoj zemlji. Možda će im ipak suđenje Josipu Perkoviću, koje je na vidiku pred, pretpostavljamo, neovisnim njemačkim sudom, pomoći da skinu koprene s očiju. One im već suviše dugo priječe pristup istini. A ona ih, poznato je, jedina može osloboditi ove gotovo svemoćne jugoudbaške (ili udbomasonske) kaste, koja im uništava zemlju i narod i priječi da žive kao slobodni ljudi.

Joško Čelan

Okvir:

Udba: međunarodna dimenzija

Nezaboravni bratski i pijemontski Beograd

Već je na početku rečeno da cijela ova priča o gotovo svemoćnoj ulozi Udbe u hrvatskom društvu ima i svoju međunarodnu dimenziju. Novinar Ćurić piše kako neki čak spominju mogućnost da i danas „doslovno postoji centrala Udbe u Beogradu“, ali njemu se čini da je to „najneuvjerljivija teorija, koja ima najmanje pristaša“. Očito nije pročitao svjedočenje srpskog obavještajca Vladimira Popovića Bebe, pred beogradskim sudom u postupku zbog ubojstva tamošnjeg predsjednika vlade Zorana Đinđića, 17. svibnja 2005. godine. On je rekao da obavještajne službe u svim republikama bivše države “nisu nastale same od sebe 1991. godine, nego su nastavci ili recidivi stare kontraobavještajne službe sigurnosti Jugoslavije, koja je stvarana 50 godina i koja je imala tisuće i tisuće suradnika: novinara, liječnika i drugih“. Popović opširno svjedoči da te nekadašnje “republičke Udbe“ često i danas surađuju.

Ali, međunarodna dimenzija današnjeg djelovanja hrvatske Udbe nije tek njeno poklonstvo nezaboravnom bratskom i pijemontskom Beogradu – ima ona i europsku i svjetsku! Istaknuti politolog Anđelko Milardović, govoreći o ovome u Slobodnoj Dalmaciji

od 19. rujna, rječitoj tvrdnji iz naslova „Premijer je bahat jer ima podršku socijalista iz EU-a“, u tekstu dodaje „ili neke druge strukture moći“ (možda nezaobilaznog britanskog imperija?). Milardović, istina, ne navodi ni jedan primjer za potkrjepu ovakve politike eurosocijalista, ali za to se rječit uvid o njihovu dugoročnom djelovanju može steći iz eseja najpoznatijeg hrvatskog povjesničara masonerije Ivana Mužića. On je u svome važnom eseju „Tuđman i masonstvo“ iz 2000. najprije pokušao odrediti “nulti trenutak“ izravna svjetsko-oligarhijskog upliva na razvitak tranzicijskog Istoka.

Najprije, piše Mužić, “glavni akteri europske masonerije“ u ožujku 1991. godine kreću u savez sa socijalističkom, a ne demokršćanskom internacionalom. Potom europski socijalisti “na famoznoj sjednici“ u Beču 9. srpnja 1991. godine, pred početak agresije na Hrvatsku, odlučuju i da će na europskom Istoku ojačati tako što će komuniste “prerušiti u socijaliste“. „Nekadanji komunisti (u Hrvatskoj – op. J.Č.), posebno oni iz UDB−e i KOS−a, prihvatili su kao prirodne saveznike u zauzimanju i podjeli vlasti, masone iz inozemstva i masonske kandidate iz zemlje“, tvrdi među ostalim u tome eseju Mužić (ova me njegova tvrdnja, ali i vlastito, posebno lokalno splitsko iskustvo, navelo da, umjesto jednočlanog izraza „Udba“, počnem koristiti dvočlani: „udbomasonerija“).

Nijemcima nakon ujedinjenja s DDR-om, recimo, nije palo na pamet da daju politički legitimitet tamošnjim kompromitiranim komunističkim političarima, a još manje pripadnicima tajnih služba. Oni su tu svoju „zaraženu“ braću temeljito raskužili (lustrirali), a njihove političke izdanke i danas drže u „getu“. Ali famozni „svijet“, pa i taj socijaldemokratski – kojeg mnogi ionako smatraju lažnim protivnikom i zapravo „čuvarom vrata“ masonsko-liberalnog globalizma – ne samo da nije to tražio od Hrvatske, već je 2000. godine u nemoćnoj banana-državi „slavnu“ Udbu, prilično nasilnim sredstvima, i bitno pomogao dovesti na vlast. A, evo, prema Milardoviću, podupire je – makar za većinu Hrvata „ispod žita“ – i danas.

(Eto, čulo smo šta i drugi kažu o onima kojima se je dr. Tuđman priključio, bolje rečeno pridružio u borbi protiv Jugoslavije a za Obnovu Hrvatske Države. To je bio OTPOR i njegovi članovi OTPORAŠI. Otporaš.)

Bobani
10-06-2016, 02:50
ISTINA O USTAŠAMA nije ona "istina" koju su širili Jugoslaveni ...
kamenjar.com › Iz Otporaševe torbe

Jul 22, 2013 - I Ustaše. Ne smije se nikoga klevetati. Ni Ustaše. Treba sa svakoga skidati ... Trebazato doći istina na stol: o njihovu nastanku, radu i okrutnom nestanku. ..... Šta na ovo reći onima koji još uvijek sakrivaju, brane i opravdavaju .

ISTINU O USTAŠAMA UVIJEK TREBA GOVORITI A TA JE DA SU SE USTAŠE BPRILE ZA HRVATSKU DRŽAVU

Što mora znati svaki Hrvat o Ustašama!

Ustaša je revolucionarni borac, koji se dobrovoljno i svijestno bori za uzvišene ciljeve podpune slobode i samostalnosti Hrvatske. Za Ustašu nema mira, nema počinka, nema i ne smije biti nekog promatranja iz prikrajka. Ustaša radi i bori se, uvijek djelatno, uvijek u prvim redovima. On može ili podpuno pobjediti ili u borbi izginuti. Ustaša ne poznaje nikakve sredine: On traži posvemašnje ostvarenje Poglavnikovih načela u Ustaškoj Hrvatskoj Hrvatskoj, tj u svojim povijesnim granicama. Za Ustašu postoje iznad svega Bog, Poglavnik i Nezavisna Država Hrvatska. Uzvišena ustaška borba temelji se na ustaškim načelima, koja je postavio Poglavnik 1. lipnja 1933. u Glavnom Ustaškom Stanu. U tim je načelima Poglavnik na najdivniji i najsavršeniji način obuhvatio sve vjekovne težnje i zahtjeve hrvatskoga naroda. Dok su u prošlosti razne političke stranke sastavljale i objavljivale na tucete raznih svojih »programa«, u kojima nije gotovo ništa rečeno, Poglavnik je u 17 točaka Ustaških Načela ovjekovječio sve misli, sve želje, sva stremljenja hrvatskoga naroda kroz vjekove, obuhvatio je sve ono što hrvatski narod traži i očekuje od svoje države.

Ustaška su načela stoga evanđelje, vjerovanje svakog Hrvata, a život po njima znači narodnu potrebu, narodnu sreću, družtvovnu pravdu, narodno poštenje, znači sretnu i čestitu budućnost Hrvatskoj i hrvatskom narodu. Život Ustaše mora se temeljiti na Ustaškim Načelima, pa tko se njih ne drži u svome javnom i posebničkom životu, nije Ustaša. Država je za nas Hrvate najveće blago što ga možemo imati. Tijekom dugih stoljeća hrvatski je narod morao stradavati i podnašati mnoge nedaće samo stoga, što je svojedobno nesrećom i neslogom velikaša izgubio svoju državu. Narod bez države ne znači ništa, pa ako bi svojom nerazboritom politikom ili kojom nesrećom opet izgubili državu, nestalo bi nas brzo i kao naroda. Dužnost je stoga svakog Ustaše, svakog Hrvata, da uvijek i svagdje najodlučnije brani Nezavisnu Državu Hrvatsku, jer braneć državu brani svoj dom, svoj narod, svoje ognjište, svoju djecu, brani i svoju budućnost.

Nezavisna Država Hrvatska jest i mora biti svakom Ustaši najveća svetinja, za koju mora uvijek biti spreman voditi borbu, a ako je potrebno i svoj život spremno za nju dati. Poglavnik je jedini vođa hrvatskoga naroda i najveći čovjek naših vremena. On je za Ustašu svetost. Poglavnik dr. Ante Pavelić najveći je Hrvat sviju vremena. On je osloboditelj hrvatske domovine i uskrisitelj starodrevne Nezavisne Države Hrvatske. Njegov rad, njegova borba, njegove patnje, njegova strpljivost, cijeli njegov život najsjajniji je prilog naše povijesti. Njegova je zasluga, da se je hrvatski narod nakon osam stoljeća otresao tudjinskih gospodara i da sada živi opet svoj na svome u uspostavljenoj državi. Pojava Poglavnika ja stoga od najveće povijestne važnosti za hrvatski narod. Poglavnik je jedini vođja, jedini autoritet. Samo on zapovieda, samo on ima pravo voditi državnu politiku. Svi su drugi samo njegovi vojnici, koji mu pomažu u izgradnji Hrvatske Države.

Poglavnik je uvijek do sada imao pravo, on ima pravo sada i imat će pravo i u buduće. Sve što on čini, makar to na čas nekome izgleda i nerazumljivo, sve je to u probitku Hrvatske i naroda, sve što čini — dobro je. Ustaštvo je postalo jedinim i zbiljskim predstavnikom hrvatskog političkog života. Bit je ustaštva duboka ljubav za domovinu i Poglavnika, vječna spremnost: braniti hrvatski dom, hrvatska ognjišta, hrvatske granice i hrvatsku posebnost, te stvaranje i odgajanje zdravog narodnog naraštaja.

Težnje hrvatskog naroda mogu se oživotvoriti samo u Ustaškoj Državi Hrvatskoj. Da nije bilo Ustaša ne bi bilo ni Nezavisne Države Hrvatske. I dok bude Ustaša bit će i Hrvatske. Ustaštvo i hrvatstvo jedna je savršena cjelina i ne može se više nikada zamisliti jedno bez drugog. Ustaštvo stvara novog čovjeka u novom poredku. Novi hrvatski čovjek, što znači Ustaša, mora biti čovjek dužnosti, odgovornosti, rada, borbe, poštenja, junaštva, pregaralaštva, mora bit podpun čovjek i Hrvat. Taj novi čovjek, Ustaša, mora u svom radu i u svom javnom i posebničkom životu spojiti sve nove vrline ustaštva s vrlinama starih Hrvata, vječnih boraca i ratnika.

U najtežim časovima po Hrvatsku na bojištu su bili samo i jedino Ustaše. Bilo u tudjini, bilo u domovini po zatvorima ili zatočeništvu Ustaše su nosili luč osloboditeljske borbe i oni su uz najteže patnje i muke, konačno i za sva vremena pobiedili. Da nije bilo mučeničke ustaške krvi, da nije bilo nadčovječnog stradanja ustaških mučenika, da nije bilo mrtvih ustaških glava, nikada ne bi bilo došlo do uspostave Nezavisne Države Hrvatske. Ti Ustaše, koji su uzpostavom N. D. H. završili prvi i najteži dio hrvatske osloboditeljske borbe, ti su Ustaše i danas na bojištu, na svim bojištima Evrope i oni će izvojevati i konačnu hrvatsku pobjedu. Biti Ustašom, znači biti idealnim borcem, koji preko svih izkušenja, preko svih patnja, preko svih nedaća, najvećom strpljivošću mora doći do konačnog uzvišenog cilia.

Ustaša mora biti uvijek prvi u borbi, uvijek prvi u opasnim podhvatima. On mora biti strpljiv i mora vjerovati u Poglavnikova Ustaška Načela, po kojima će se sve na najbolji način riješiti. Pa i u časovima, kad netko misli da izvjesne stvari nisu na mjestu, on mora ostati Ustašom na svom mjestu, imajuć na umu, da se sve stvari ne mogu odmah riješiti. Dakle: vjera, stega, strpljenje, ustrajnost, a povrh svega rad i opet rad, temelji su našeg konačnog uspjeha. Ustaša je mali čovjek. On je dijete seljačko i radničke kućice. Stoga Ustaša nikada ne smije zaboraviti na svoj dom i na svoje ukućane. U saobraćaju s malim čovjekom Ustaša mora uvijek ostati uljudan i pristupačan i nikada ne smije smetnuti s uma, da su seljak i radnik temelji države, koji svojim radom, svojim žuljevima, drže, a svojim mišicama brane državu.

Za Ustašu je jedna od najvažnijih stvari stega. Ona je jedna od najjačih i najglavnijih vrlina, koja mora resiti svakog Ustašu. Vojska bez stege, pokret bez stege, rad bez stege, propast je za narod i državu. Stoga je stega jedan od glavnih preduvjeta uspjeha. Onaj, koji danas sluša, koji danas izvršuje zapoviedi svojih predpostavljenih, taj će sutra izdavati zapoviedi, taj će drugima nalagati. Neka se svaki zapovjednik prenese u stanje onih koji slušaju, a isto tako svaki onaj korak se zapovieda u stanje onih, koji zapoviedaju. Svaki si mora postaviti pitanje: »što bi bilo, kad bi ja bio na njegovom mjestu« ? Ustaški se vojničar, kao i svaki pripadnik Ustaškog Pokreta, mora uviek i svagdje ponašati ćudoredno. Ustaša mora služiti kao uzor svakom Hrvatu. Ustaša se mora okaniti svake psovke, jer je ona naša narodna sramota, koja dolikuje samo prostaku. Ustaša ne smije pijančevati, ne smije posjećivati sumnjiva noćna zabavišta, Ustaša ne smije zalaziti u sumnjiva ženska društva. Ustaša mora čitav svoj posebnički život temeljiti na obitelji. Ustaša mora biti predstavnik i čuvar svega onoga što je hrvatski narod kroz vjekove stvorio, a što se može jednom riječi nazvati našim narodnim duhovnim blagom.

Ustaša ne smije biti laktaš, koji bi se borio za položaje, za čin ili za lagodni život. Za Ustašu je glavna stvar dužnost, pa makar ju on vršio kao obični čarkar ili kao najviši častnik ili dužnostnik. Svaki Ustaša mora biti svijestan toga, da će se njegov marljiv i savjestan rad prije ili kasnije nagraditi sa strane zapovjedništva, pa stoga ne smije nikada on sam isticati svoje zasluge i tražiti svoje promaknuće ili odlikovanje. Ustaši ne smije nikada biti vojnićki život neugodan. Hrvat je kroz vjekove bio vojnik, bio je junak, bio je ratnik. Stoga za svakog Ustašu mora biti najveća čast ako dođe u vojničke redove i kao vojnik čuvati državu, granice i hrvatska ognjišta. Hrvat je kao vojnik kroz mnoga stoljeća pronio slavu Hrvatskoj na svim bojištima. Hrvat je kao vojnik dao najveće priloge Evropi. Ustaša i vojnik nije rob. Najveći gospodin, najveći čovjek je onaj, koji s puškom na ramenu, pa makar bio i običan čarkar, služi domovini. Stoga je najveća podlost, najveći zločin, ako bi se netko želio izmaknuti vršenju vojničke dužnosti, ili ako za vrieme vršenja svojeg djelatnog razdoblja pokušava izmaknuti redovitom vojničkim poslovima. Dužnost vojnika, ma kakva ona bila, uvijek je uzvišena i rad u vojsci mora se smatrati dostojnim i potrebnim. To je život Ustaše!
Saopćio Otporaš, TRUP.

Bobani
16-06-2016, 11:32
KRIV SAM - Sudbina razočaranog Delivuka i Tomislava Karamarka je identična, s razlikom od 37 godina.

Za ovoliku Hrvatsku "U"staše su se borili.

http://www.gradjanska-akcija-official.com/put-i-cilj.../

SUDBINA RAZOČARANOG DELIVUKA I TOMISLAVA KARAMARKA JE IDENTIČNA, Delivukova 1979. Karamarkova 2016.


KARAMARKO BI TREBAO PROČITATI OVAJ ČLANAK RAZOČARANOG DELIVUKA, baš danas, srijeda 15 lipnja 2016. godine, kada je pritiskom sa svih strana morao napustiti sve političke privilege koje je obnašao u vladi i pri vladi RH. Prenosim ovaj članak sa portala Hrvatsko Obranbeno Štivo, a svi oni koji ga pročitaju, na jedan ili drugi način mogu sami sebe pronaći. Otporaš.


KRIV SAM - piše razočarani Delivuk - OTPOR br. 3/4. ožujak, 1979.

Kriv sam! – ©Hrvatsko Obrambeno Štivo
hrvatskoobrambenostivo.com › Otporaš


Početna » Otporaš » Kriv sam!


Ovaj tekst, ove rečenice su preslika, svega onoga što se događalo, Hrvatima, nakon 1945, godine. Upravo se to događa i danas nama koji smo sudionici Dom. rata. Od riječi do riječi, je istinito sve. Svak se može prepoznati u određenim segmentima.
Kriv sam! – ©Hrvatsko Obrambeno Štivo
hrvatskoobrambenostivo.com › Otporaš

Kriv sam što sam rođen kao Hrvat.
Kriv sam što sam rođen uoči Drugog svjetskog rata.
Kriv sam što sam pošao u pučku školu odmah nakon Drugog svjetskog rata.
Kriv sam što sam naučio čitati i pisati.
Kriv sam što sam mog pok. djeda Gabre otvorio škrnju u kojoj su bile pohranjene knjige hrvatskog značenja i koje sam čitao.
Kriv sam što sam te zanimljive knjige čitao i mnoge stvari zapamtio.
Kriv sam što sam slijepo slušao moje roditelje te tako postao praktičan katolik i kršćanin.
Kriv sam što sam zapamtio i loše i dobre stvari o patnjama mog hrvatskog naroda o kojima su mi roditelji uvijek pričali.
Kriv sam što sam se oduševio odvažnim i hrabrim sinovima Hrvatske koji su se nesebično žrtvovali da bi im djedovina sretna i slobodna bila.
Kriv sam što sam zavolio te iznimne sinove hrvatske preko kojih sam se zaljubio u Hrvatsku.
Kriv sam što sam u početku mog mladenačkog života prkosio vladi i zakonu koji su se nametnuli mom dragom hrvatskom narodu bez njegove volje.
Kriv sam što sam u tom prkosu napustio moj dragi narod hrvatski i tim činom počinio izdajstvo.
Kriv sam što sam opet u mladenačkoj dobi – u emigraciji – stupio u redove onih odvažnih Hrvata koji su htijeli svojom žrtvom i svojim životima povratiti čast, pravo i slobodu svom napuštenom narodu hrvatskom.
Kriv sam što sam tako bio svjestan moje zadaće unutar organiziranih Hrvata, da sam uvijek htio sve svoje žrtvovati za tu svetu zadaću, pa čak i život.
Kriv sam što nikada nisam htio udovoljiti mojim posve prirodnim porivima (kao što to mnogi danas neodgovorne čine a zadaća i sastanci za Hrvatsku baš ih i ne briga), nego sam uvijek mislio kako biti što točniji u zadaći hrvatstva kao organizirani Hrvat.
Kriv sam što je sudbina htjela da se jedna mlada francuska djevojka uda za mene.
Kriv sam takodjer što mojoj djeci – koja su po svim Božijim i ljudskim zakonima rodjena – ne posvećujeme dovoljno očinske pažnje na koja oni imaju puno pravo.
Kriv sam što u mojem rodoljublju za Hrvatsku često ne mogu razumijeti one moje prijatelje i Hrvate koji ne osjećaju i ne žrtvuju za Hrvatsku koliko ja.
Kriv sam što sam spreman za Hrvatsku učiniti sve pa i moj vlastiti život dati.
Kriv sam što sam spreman rušiti tamnicu Hrvata – Jugoslaviju.
Kriv sam što je mojim rodoljubnim postupkom zabranjeno mojoj djeci otići u onu zemlju gdje im je otac rodjen te upoznati baku, djeda, i ostalu svojtu i kamenjar po kojem je njihov otac naučio hodati i blago čuvati.
Kriv sam što moja djeca neće osjećati niti voljeti Hrvatsku o kojoj njihov otac i u snu toliko misli.
Kriv sam što poslije mene i u mojoj obitelji hrvatstvo prestaje postojati; jer mi je nasljedstvo rodjeno u tudjini.
Kriv sam što znam voljeti sve što je hrvatsko.
Kriv sam što ne znam mrziti.
Kriv ću biti takodjer kada čvrsto odlučim prijeći onim Hrvatima, osobama koje se isprazno zovu Hrvatima, a za djedovinu Hrvatsku ne mare ama baš ništa. Za to bi bilo bolje da se uopće nisam rodio; jer moj život i tako nije pridonio mnogo zajednici Hrvatstva. Trebao sam se roditi u ona vremena kada su glave i život bili mnogo jeftiniji od ružnoga dolara.
Razočarani Delivuk.
Izvor: Otporaš

Kriv sam! – ©Hrvatsko Obrambeno Štivo
hrvatskoobrambenostivo.com › Otporaš


Saznajte više: S poglavnikom na povlačenju - Stranica 2 http://slobodni.net/t119033-2/#ixzz4BgeYdDea

Bobani
17-06-2016, 03:21
KRATKA BIOGRAFIJA DANE, DANIJELA JOLIĆA

(Tko je imao priliku imati knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA", koju je izdao Despot Infinitus 2014. godine u Zagrebu, mogao je u toj knjigi vidjeti prva pisma koja je general Drinjanin pisao svojim suradnicima. Jedan od tih suradnika je bio i Dane Jolić koji je živio u Torontu a general se počeo s njim dopisivati već 1952. godine. kada sam ja počeo pripremati tu knjigu, bila mi je potrebna kratka i sažeta biografija Dane, Danijela Jolića. Javio sam se njegovu sinu inž. Ivi Joliću. Ivo se je rado odazvao i ja sada ovdje, na ovoj temi: "Tko je Maks Luburić, general Drinjanin", donosim njegovo pismo, jer smatram da ova kratka i sažeta biografija Dane Jolića pripada ovim pismima, tim više da se sadržaj ovog pisma ne nalazi u spomenutoj knjigi. Otporaš.)

Dragi moj Mile,
Toronto,5.Studeni 2012.

Vidim iz priloženih materijala da si prikupio vrlo mnogo povijesne gradje, koju sam rado proučio, jer ja nisam znao toliko detalja o pok. gen. Drinjaninu, a naročito mi je drago da sam upoznao detalje o životnom putu Maxa poslije Bleiburga. U prilogu t.j u pismima koje ti šaljem je jedno pismo koje je on poslao mom pok.ocu Dani, koje je pisano na madžarskom jeziku, a uvijek sam se pitao kako je on toliko dobro naučio taj jezik, misleći da je njegov boravak bio povezan samo sa logorom Janka Pusta.

Naravno da ti čestitam na obilnom radu kojeg si se prihvatio, a vrlo mi je drago da si sakupio tako brojnu dokumentaciju.

Pitaš me da ti napišem nešto o mom pok. ocu Dani, pa evo u kratkim crtama: Rodjen je u selu Priluka u blizini Livna (cca 6.5 km zapadno od Livna prema Grahovu ) godine 1906.13.Listopada, od oca Ivana i majke Lucije rodjene Brdar iz sela Rujana isto u livanjskom polju..

Seljačko je dijete, odrastao kao sin bivšeg sluge, svog oca Ivana, koji je zbog siromaštva tražeći seoski posao na “pazaru” u Livnu kao 16, ili 17-to godišnjak uzet od seoskog gazde Jakova Barača da mu bude sluga i radi na njegovom imanju.

Poslije je taj moj djed Ivan, po čijem sam imenu i ja dobio ime, radeći za plaću u naturi i nešto gotovine i pošto je bio vrijedan i pošten kupio neko “Tursko” imanje u Priluci, i postao svoj gazda. Dakle, taj moj djed je imao 3 sna i jednu kćer, koja je bila najmladja i umrla u 16. god. nekom zarazom, a sinovi po starosti su bili Dane, Nikola i Jozo, koji su preživjeli 2. svjetski rat. Jozo kao najmladji je otišao poslije odslužene vojske u kraljevini Jugoslaviji na poziv državne vlade NDH, u Sarajevo i obukao se kao prvi vojnik Francetićeve “Crne Legije” i po njegovom kazivanju da nije bilo nikakvih uniformi, pa je krilnik (kasnije) Jure Francetić naredio da se pronadju bilo kakovi štofovi da se obuče vojska. Pretraženi su svi židovski dućani i pronadjena je velika količina “crnih” štofova od kojih su napravljena vojna odijela i tako je nastalo ime Francetićevih “Crnaca” ili elitne jedinice NDH “CRNA LEGIJA”. koje su oslobadjale dijelove BiH i čuvale granicu na Drini, od upada četnika iz Srbije.

Poseban zadatak je prema pričanju strica Joze bilo osiguranje željezničke pruge i praćenje vlakova i obrana od partizana i četnika. Taj moj stric Jozo je kasnije prebačen u njemačke vojne postrjbe t.zv. SS trupe, i na “Srijemskom frontu” ranjen od ruskih kachusa, boreći se protiv Rusa, da bi bio liječen u Austriji par mjeseci i kasnije je vraćen u rat u Hrvatsku. Doživio je kapitulaciju na Bleiburgu, predao se u tom pomoru tobože kao domobran, bio na križnom putu i boravio u logorima Zagreb (kanal), Jasenovac, Vinkovci, sve do Beograda, gdje je sudjen na 5 god. robije-teški rad, ”poklonjen” nekom srpskom seljaku kao ROB, i pošto je odredio 4.god pušten je na slobodu, vratio se u selo, i odmah otišao i odselio se u Vukovar, jer je oko 40 seljaka strijeljano u mom selu od parizana. On nebi preživio da je ostao u selu. U ovom ratu zarobljena je cijela obitelj, a njegov sin Dane je bio vodja obrane Dudika i istočnog Vukovara, koji se zadnji predao JNA i četnicima. Stric i strina su povraćeni ili razmijenjeni negdje 93 i smješteni u Kumrovec (Titova partijska kola), gdje je moj stric Jozo i umro.

Drugi brat Nikola je bio kovač po zanatu, nešto nije bio sposoban (slabog vida), pa nije uopće bio u vojsci, a moj otac Dane je pored svog seoskog posla dobio mjesto “cestara” ili putara na relaciji Livno -Glamoč, tamo neke 1926 ili 27. Osnutkom ustaškog pokreta tih godina, on je bio aktivista, da bi 1936. položio ustašku “zakletvu” i postao službeno član Ustaškog Pokreta. Zakletvu je položio kod ustaškog povjerenika advokata u Livnu po prezimenu Dr. Urmovica. Interesantno je da sam ja upoznao njegovog sina jer smo oba bili u Stranci Prava, a i on je bio advokat u Sarajevu.

Dalje da ti kažem da je moj otac poslije bio član UNSa (Ustaška Nadzorna Služba, mo.) sve do kraja NDH, kada je u povlačenju poslije Bleiburga, zajedno sa bratom Nikolom prešao granicu i pobjegao u Italiju, gdje je bio u nekom logoru Fermo, odakle su njih nekoliko nakon 2 god. boravka u logoru prebjegli u južnu Francusku, gdje su radili u kopanju nekog tunela, a poslije godinu dana odselili se u Versailles i tu su upoznali nekoliko istaknutih Hrvata, te su osnovali drustvo Kardinal A. Stepinac. Ne sjećam se imena koja su bila u tom društvu, no sjećam se da je bilo dosta velikih i poznatih imena iz vlasti NDH. Kako su jugo službe kidnapirale neke istaknutije Hrvate i ubijale ili ih odvodili u Jugoslaviju, moj otac i stric (Nikola, mo.) su jednom išli u Lourde gospi Lurdskoj; tako je stric odlučio prebjeći iz Francuske u Španjolsku u kojoj je ostao do svoje smrti, a umro je u nekakvom senatoriju za duševne bolesnike krajem 80-tih., u gradu Viktoriji blizu Bilbao.Tamo smo ga posjetili brat Viktor i ja 1987,i tako saznali nekakve detalje o njemu.

Moj otac Dane je ostao u Francuskoj do 1951, kada je dobio dozvolu da emigrira u Kanadu. U Kanadu je došao brodom iz Le Havre, (Grad Le Havre je na obalama Atlantika u zapadnoj Francusjoj, mo.) i nastanio se u Sudburiu-Ontario, a poslije je došao u grad Ajax kod Toronta, i tako se je nešto kasnije preselio u Toronto, zaposlio se u industriji cementnih blokova, kupio kamion od 5 tona i radio na prijevozu šljunka za izgradnju lokalnih autoputeva.

Tada su domaći ljudi iz Toronta i okolnih mjesta osnovali društvo Kardinal A.Stepinac u Hamiltonu, da bi poslije toga osnovali HOP pod imenom Ujedinjeni Kanadski Hrvati i on je bio prvi predsjednik.

Tokom vremena Udba je medju njih ubacila svadje, te su se u toj gluposti podijelili na gripe, koje su se razišle i tako je osnovan i HNO. (Hrvatski Narodni Odpor, mo.) U HOP-u su se okupili Ličani i Dalmatinci, a u OTPOR-u su bili Hercegovci, Bosanci, dakle sve Hrvati, a u obe grupe je bilo dosta Muslimana pro hrvatski orjrntiranih,

Zbog razdora i svadja koje je medju te naše nepismene, a “usijane” hrvatske glave ubacila UDB-a toliko su se raspali šireći osobne i političke tračeve. Moj otac je napustio UKH (HOP) i učlanio se u ODPOR, pazi ja pisem OTPOR, a to je bila druga podjela na ODPORAŠE (starija generacija, Francetic, Gagro, Štokan, Šimunac, moj otac i.td.) i OTPORAŠE. (Mladja gen. Karlo Sopta, Marko Nosić, Marin Sopta, ja…. ), jer starijim generacijama i neškolovanim ljudima nije upće poznato gramatičko pravilo “jednačenje suglasnika po zvučnosti” gdje su parovi b-p,d-t,g-k i td., gdje se prvi bezvučni suglasnik mijena i prelazi u zvučni, ako je poslije njega zvučni suglasnik, te tako D prelazi u T, jer je slijedeći P, a oni su gramatički u paru.! Tko će nepismenom čovjeku (insanu) to objasniti.?

Tako su moj otac, a kasnije i brat Viktor po dolasku u Kanadu 1954-ili 1955. postali ODPORAŠI i kako je otac bio stari ustaša stupio je u kontakt sa Maxom, i to je ta korespodencija. Ne nalazim vezu mog oca sa Maxom ili ODPOROM poslije 1959, jer moj otac je bio ona tvrdokorna stara poštenjačina, a neki izmedju braće Hercegovaca su “vrsni “traćaroši”, što moj otac nije podnosio, i on se povukao iz političke aktivnosti, izuzev, što je imao vezu sa velečasnim Lujom Ivandićem i ing.Dragom Jelinekom. Kako se je velečasni Ivandić odselio u USA, a Jelinek u Windsor, Ontario, tapolitička aktivnost je pomalo nestala.

Za OTPOR znaš da ga je Marim Sopta po “svojoj “volji “ u neka lažna obećanja od Tudjmana raspustio bez znanja i dozvole bilo koga. Ljudi su duhovno i dalje ostali OTPORAŠI, i tako što izumrli, što otišli u druge stranke, većinom HDZ, koji je sahranio nacionalni interes i ponos, te se pretvorio u stranku pljačkaša,lažova i jada hrvatskog.

Primi puno pozdrava od mene i moje supruge Marije.

Moja adresa je :

Ivo (john ) Jolic

1404-4235 SHERWOODTOWNE BLVD.

MISSISSAUGA,ON,L4Z-1W3,ON. CANADA

(To je pismo gosp. Ive Jolića meni. Osim neki tipkarskih pogrešaka, nisam ništa mijenjao. Gosp. Ivo Jolić piše o svojem ocu Dani, svojim stričevima Nikoli i Jozi, te ovo pismo bi se treblo smatrati kao izvor iz prve ruke. A sve ostalo je osobno mišljenje gosp. Ive Jolića. Ovim putem ga želim ispraviti da to nije bio Marin Sopta koji je predao organizaciju OTPOR u ruke dra. Franje Tuđmana, tj. u zajednicu OTPOR/HDZ. To sam bio, ja Mile Boban, Pročelnik HNO, koji je, uz suglasnost visokih dužnostnika HNO koji su se sastali u kući, sada pok. Mladena Dedića, u subotu večer 20 siječnja 1990. godine, vijećali cijelu noć i zajednički došli do zaključka da je MISIJA Hrvatskog Narodnog OTPORA završena. Zajednički smo se dogovorili da je kao Pročelnik predam našu organizaciju u ruke dra. Franje Tuđmana koji je tada bio predsjednik HDZ. Tako su OTPOR I HDZ u zajednici vodili borbu protiv jugoslavije a za ponovnu Obnovu Hrvatske Države. To dokazuje i svijedoči druga Konvencija HDZ koja je održana u Zagrebu 24, 25 veljače 1990. Mile Boban, Otporaš.)

Bobani
21-06-2016, 03:22
JOŠ UVIJEK O KNIGI "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA"

(Na moju odresu dolaze kojekovih upiti, komentari, želje i znatiželje a sve u svrhu opširnijeg saznanja o spomenutoj knjigi. Tako mi je nedavno netko poslao što šu ovdje priložiti a da je to izlišlo na portalu outograf.hr, pisac neki Mile Lasić. Ne znam too bi taj Mile Lasić bio i odakle je, ali znam i čuo sam za Stanka Lasića visokog jugoslavenskog Udbaša, rodom od Širokog Brijega, a po svim saznanjima za koje se zna, odgovroran je ili suodgovoran za mnoga ubojstva hrvatskih političkih emigranata u emigraciji. Zato me ne čudi njegova negativna reakcija spomenute knjige, tim više da samo njegovo prezime, povezano sa Udbašom Stankom Lasićem, može pojasniti njegov stav prema državotvornom hrvatstvu. Mo. Otporaš.)

Cijeli case study nam govori kako se u Hrvatskoj Hrvati ni 70 godina poslije Drugoga svjetskog rata nisu u stanju ophoditi s tamnim mrljama u vlastitoj povijesti, te se ne žele razlikovati fašizam i antifašizam kao pokreti u Drugom svjetskom ratu, a potom se nije u stanju objektivno progovoriti ni o zloćudnim pojavama unutar antifašizma pri kraju rata i u poraću, kada se sunovratio u državni teror u obračunima s političkim protivnicima

Ilustracije radi ovdje će biti dotaknuta ”knjiga” pod nazivom ”Pisma Vjekoslava Maksa Luburića 1952.-1969.” (Despot Infinitus d.o.o., Zagreb, 2014., str. 1050). Nju je pripremio Luburićev politički intimus Mile Boban Otporaš, koji za sebe kaže: ”Rođen sam kao Hrvat u ponedjeljak 14. kolovoza 1939. godine…”

Knjiga od 1050 stranica počinje Predgovorom nakladnika Zvonimira Despota koji priznaje ”kako je hrvatsko društvo ponovno ideološki jako podijeljeno”, te tek stidljivo dodaje da se Luburić ne može izdvojiti iz NDH-konteksta: ”Od onoga što se zbivalo ratnih godina u NDH, a posebno u Jasenovcu, za koji se Luburić najviše veže…”

I taman kad čitatelj pomisli da će dobiti obrazloženje zašto je u Hrvatskoj moguće tiskati pisma ozloglašenog ratnog zločinca (To je tipično udbaški rječnik, a ne međunarodni, jer Maks Luburić nije prošao kroz ničiji, pa ni jugoslavenski sud koji bi ga na osnovu dokazanih činjenica osudili. Jugoslavenski komunistički sud iz Beograda, pa čak i zagrebački sud iz Zagreba koji je bio podložan Beogradu, su ga u apstencija osudili, što, opet, po međunarodnom pravu nema nikaokove pravne težine. Jer, za beograd ski državotvorni hrvati na jedan ili drugi način su zlikovci ili ratni zločinci. Mo. Otporaš.) znanstvenih komentara, slijedi poruka da ”o tomu ovdje nema smisla uopće išta pisati, jer je to zasebna tema…” (!?). Luburićeva pisma se objavljuju, veli Despot, jer su važna za istraživanje emigracije i za našu sadašnjost… (!!!)

Luburićeva pisma su skenirana i kronološki poredana, objasnio je potom Mile Boban Otporaš, te najviše pisama potječe od sljedećih osoba: Ratko Gagro, Miljenko Dabo Peranić, Pero Tutavac, Ante Kršinić, Dane Jolić, Ivan Stier, Štef Crnički, Rudi Erić, Igor Buljan i Mile Boban. Vrijedni Otporaš je inače siguran da je Luburić pisao i ljudima kakvi su: Srećko Rover, Stipe Brbić, Enver Mehmedagić, Mirko Meheš, Mirko Bušić, Vilim Cecelja, Stipe Šego, Mile Markić, Ivan Džeba, Dinko Šakić, i mnogi drugi, ali ta pisma nije uspio uvrstiti u knjigu za Despotovu seriju ”Hrvatska povijest”, za sada…
Cijeli case study nam govori kako se u Hrvatskoj Hrvati ni 70 godina poslije Drugoga svjetskog rata nisu u stanju ophoditi s tamnim mrljama u vlastitoj povijesti, te se ne žele razlikovati fašizam i antifašizam kao pokreti u Drugom svjetskom ratu, a potom se nije u stanju objektivno progovoriti ni o zloćudnim pojavama unutar antifašizma pri kraju rata i u poraću, kada se sunovratio u državni teror u obračunima s političkim protivnicima
Ilustracije radi ovdje će biti dotaknuta ”knjiga” pod nazivom ”Pisma Vjekoslava Maksa Luburića 1952.-1969.” (Despot Infinitus d.o.o., Zagreb, 2014., str. 1050). Nju je pripremio Luburićev politički intimus Mile Boban Otporaš, koji za sebe kaže: ”Rođen sam kao Hrvat u ponedjeljak 14. kolovoza 1939. godine…”

Knjiga od 1050 stranica počinje Predgovorom nakladnika Zvonimira Despota koji priznaje ”kako je hrvatsko društvo ponovno ideološki jako podijeljeno”, te tek stidljivo dodaje da se Luburić ne može izdvojiti iz NDH-konteksta: ”Od onoga što se zbivalo ratnih godina u NDH, a posebno u Jasenovcu, za koji se Luburić najviše veže…”

I taman kad čitatelj pomisli da će dobiti obrazloženje zašto je u Hrvatskoj moguće tiskati pisma ozloglašenog ratnog zločinca bez znanstvenih komentara, slijedi poruka da ”o tomu ovdje nema smisla uopće išta pisati, jer je to zasebna tema…” (!?). Luburićeva pisma se objavljuju, veli Despot, jer su važna za istraživanje emigracije i za našu sadašnjost… (!!!)

Luburićeva pisma su skenirana i kronološki poredana, objasnio je potom Mile Boban Otporaš, te najviše pisama potječe od sljedećih osoba: Ratko Gagro, Miljenko Dabo Peranić, Pero Tutavac, Ante Kršinić, Dane Jolić, Ivan Stier, Štef Crnički, Rudi Erić, Igor Buljan i Mile Boban. Vrijedni Otporaš je inače siguran da je Luburić pisao i ljudima kakvi su: Srećko Rover, Stipe Brbić, Enver Mehmedagić, Mirko Meheš, Mirko Bušić, Vilim Cecelja, Stipe Šego, Mile Markić, Ivan Džeba, Dinko Šakić, i mnogi drugi, ali ta pisma nije uspio uvrstiti u knjigu za Despotovu seriju ”Hrvatska povijest”, za sada…
Cijeli case study nam govori kako se u Hrvatskoj Hrvati ni 70 godina poslije Drugoga svjetskog rata nisu u stanju ophoditi s tamnim mrljama u vlastitoj povijesti, te se ne žele razlikovati fašizam i antifašizam kao pokreti u Drugom svjetskom ratu, a potom se nije u stanju objektivno progovoriti ni o zloćudnim pojavama unutar antifašizma pri kraju rata i u poraću, kada se sunovratio u državni teror u obračunima s političkim protivnicima
Ilustracije radi ovdje će biti dotaknuta ”knjiga” pod nazivom ”Pisma Vjekoslava Maksa Luburića 1952.-1969.” (Despot Infinitus d.o.o., Zagreb, 2014., str. 1050). Nju je pripremio Luburićev politički intimus Mile Boban Otporaš, koji za sebe kaže: ”Rođen sam kao Hrvat u ponedjeljak 14. kolovoza 1939. godine…”

Knjiga od 1050 stranica počinje Predgovorom nakladnika Zvonimira Despota koji priznaje ”kako je hrvatsko društvo ponovno ideološki jako podijeljeno”, te tek stidljivo dodaje da se Luburić ne može izdvojiti iz NDH-konteksta: ”Od onoga što se zbivalo ratnih godina u NDH, a posebno u Jasenovcu, za koji se Luburić najviše veže…”

I taman kad čitatelj pomisli da će dobiti obrazloženje zašto je u Hrvatskoj moguće tiskati pisma ozloglašenog ratnog zločinca bez znanstvenih komentara, slijedi poruka da ”o tomu ovdje nema smisla uopće išta pisati, jer je to zasebna tema…” (!?). Luburićeva pisma se objavljuju, veli Despot, jer su važna za istraživanje emigracije i za našu sadašnjost… (!!!)

Luburićeva pisma su skenirana i kronološki poredana, objasnio je potom Mile Boban Otporaš, te najviše pisama potječe od sljedećih osoba: Ratko Gagro, Miljenko Dabo Peranić, Pero Tutavac, Ante Kršinić, Dane Jolić, Ivan Stier, Štef Crnički, Rudi Erić, Igor Buljan i Mile Boban. Vrijedni Otporaš je inače siguran da je Luburić pisao i ljudima kakvi su: Srećko Rover, Stipe Brbić, Enver Mehmedagić, Mirko Meheš, Mirko Bušić, Vilim Cecelja, Stipe Šego, Mile Markić, Ivan Džeba, Dinko Šakić, i mnogi drugi, ali ta pisma nije uspio uvrstiti u knjigu za Despotovu seriju ”Hrvatska povijest”, za sada…

Bobani
27-06-2016, 12:24
KAKO JE DOŠLO DO POLARIZACIJE UNUTAR HRVATSKOG NARODNOG OTPORA

Ponedjeljak, 27 lipnja 2016.

Bog! dragi moji prijatelji,

Prilažem ovdje četiri linka koja su uperena protiv organizacije Hrvatski Harodni OTPOR. Molim lijepo kliknite na ova četiri linka. Najviše se spominje Zvonko Bušić i njegova petorka, ali sve je upereno išlo protiv OTPORA da se OTPOR ocrni i sruši. Najviše su bile žrtve ovog ocrnjivanja članovi organizacije Hrvatski Narodni OTOPR i njihove obitelji. Tko je ovu urotu protiv OTPORA pripremao, zna se: UDBA, ali bilo je UROTA i u samom OTPORU, tj. unutar samog OTPORA. Kada bi se mogla sva pisma iznijeti na svijetlo dana, pisma koja su pisali članovi organizacije OTPOR jedan drugome, kopirala se i širila dalje, stizala gdje su trebala i ne trebla stići, sve za jednu svrhu a ta je bila da se zamuti što više, posvade Hrvati što više, da se sumnja i sumnje šire, da Hrvati na Hrvate počimaju prstom upirati tko je više, tko manje a tko najmanje kriv, itd.

Ja posjedujem veliki svežanj pisama iz kojih bi se moglo stručno dokazati da se je ciljano išlo za tim da se OTPOR kao organizacija uništi. Uzmimo u jedno ozbiljno razmatranje samo dvije riječi, a te riječi su: ODPOR i OTPOR . To su bili članovi iste organizacije ODPORA do generalove smrti 20 travnja 1969. godine. Poslije generalove smrti nastupilo je rasulo, upiranje prstom jedan u drugoga i sumnja se počela širiti do te mjere da su od jedne organizacije ODPOR postale dvije: ODPOR i OTPOR. Taj razdor unutar organizacije HNO je nesumnjivo mnogo doprinijeo nepovjerenju među članovima i do jučerašnjim prijateljima iste organizacije, što je uveliko UDBA iskoristila za razjarivanje mržnje i širenje sumnje među bivšim prijateljima i članovima organizacije HNO, stavljajući naglasak na dvije riječi: ODPOR i OTPOR. Mržnja se je širila tako smišljeno među članovima da svi oni koji su ostali vjerni i lojalni Glavnom Zapovjedniku Hrvatskog Narodnog ODPORA Maksu Luburiću, generalu Drinjaninu, su dobri i pošteni Hrvati, a svi oni koji su otišlu u organizaciju OTPOR su agenti UDBE. Ovi nazivi se mogu pronaći u raznim pismima, člancima u novini Obrana, časopisu OTPOR i, nažalost, tvrdim ovdje i fizičkim obračunavanjima na poknicima, pred crkvom, na utakmicama, itd.

Meni je osobno Pročelnik HNO za Oceaniju pisao pismo sredinom osamdesetih godina u kojem me je pitao nekako ovako: Koliko si plaćen da rušiš ODPOR. A šta na sve ovo reći osim to da je UDBA smišljeno kamen među nas Hrvate bacila a ruku sakrila. Kako se je sumnja širila, napetost je iz dana u dan rasla sve veća i veća među Hrvatima. Polarizacija među Hrvatima je postala vidljiva i to je UDBA uveliko iskoristila. I sve malo po malo, reklo bi se da UDBA sa svojim filijalima nije mirovala, već pripremala teren za njujorške procese Hrvatima. Zato sam mišljenja da bi i ovo područje trebalo obraditi dok još ima živih svjedoka ti žalostnih zbivanja na području sjevoroameričkog kontinenta. U protivnom vjerovat će se više onima koji su nešto napisali, istinu prešućivali a lažima se služili. Cilj za obraditi ovu temu nije sakriti jedno, prešutjeti drugo a iznijeti treće, nego napisati ISTINU, kako je meni Mile Markić (1926-2007) pred smrt rekao preko telefona: "…Imenjače, mi smo se tako zvali, jer je njemu Mile ime kao i meni) znam te u dušu i znam da ćeš ti jednom, kad-tad, nešto napisati. Sve što te milim je to da ISTINU pišeš…"

Mile Boban, Otporaš.

http://observer.com/2016/01/wh...

http://net.hr/danas/svijet/ner...

http://www.nytimes.com/1981/06...

Višestruki odgovor s citatom na ovu poruku http://hop-portal.com/2016/01/...

Bobani
01-07-2016, 03:06
PISMO GENERALA DRINJANINA OSNIVAČU HRVATSKOG REVOLUCIONARNOG BRATSTVA GEZI PAŠTI

general Drinjanin, 2 travnja 1963.

Bratu Geza Pašti, Australija.

(Donosim ovo generala Drinjanina pismo Gezi Pašti kojeg je Srećko Rover stavio u novinu Hrvatski Tjednik iz Australije, za 10 Travnja 1979., strana 6. Ovo pismo se ne nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA", niti ja posjedujem kopiju pisma Geza Pašti kojeg je on pisao generalu. Za povijest bilo bi važno i to znati, ali nadati se je da će se jednog dana i to pismo pronaći. Otporaš.)

Dragi Geza!

Mene je Tvoje pismo jako obradovalo, a posebno zato, jer je pisano na stroju, pa nisam morao odgonetati hieroglife Tvojeg "švrakopisa"…(Riječ "hieroglife" je oblik crteža pisma starih Egipćana u vidu životinja, ljudi, predmeta itd., kako bi odgonetali smisao pisma, mo. Otporaš.)

Cijenio sam bistrinu Tvojih misli, određeni revolucionarni stav, a pitanje, kada je netko upao ili ispao iz HOP-a, za mene je sasvim sporedna stvar. Ja već 32 godine upadam i ispadam, pa niti HOP što dobio, niti ja što izgubio...Drago mi je i to, da govoriš određenim tonom u ime jedne organizacije, kojoj stojiš na čelu. Mladi ljudi koji imaju ideja i znadu postaviti ciljeve i sprovoditi ih, znače nešto za budućnost.

Ja sam ovih dana navršio 50-tu godinu, (general Luburić je rođen 6 ožujka 1913. a ovo pismo je pisano 2 travnja 1963. dakle 50 godina i mjesec dana, mo) a od tog 32-godišnjeg djelatnog ustašovanja. (Početkom ove godine javio mi se čovjek iz Hrvatske koji je kupio knjigu Pisma Vjekoslava Maksa Luburića, te me izročito pitao dali znam kada je i koje godine general Luburić došao u logor janka Pusta. Nisam znao točno. Nagađao sam. Odgovorio sam mu: Možda 1932, a može biti i 1931. godine. Sada, ovdje u ovom pismu Geza Pašti general piše "...a od tog 32-godišnjeg djelatnog ustašovanja...". Znači, uzmimo u obzir godinu kada je ovo pismo pisano 1963. te oduzmimo "32 godine djelatnog ustašovanja", dolazimo do zaključka da je Vjekoslav Luburić, Maks, došao u logor JankaPusta 1931. godine, dakle, kada mu je bilo 18 godina. Mo. MB Otporaš.)

Jedna od najdražih uspomena mojeg života je čas, kada mi je pristupio naš legendarni bego na Janka Pusti i čestitao mi na izvršenoj pobuni, kada sam sa šakom djece razbio jednu degeneriranu grupu u tuđini, skoro bez vanjskih veza, preuzeli, kako sam rekao, komandu na Janki. Tvoja pobuna i drugih meni miriše po mojoj prošlosti, pa kako sam uvijek bio neka vrst buntovnika protiv nekoga i nečega, meni je to lakiše shvatiti, nego našim političkim "pticama", koja su u svojoj mladosti bila neka vrst konzervativaca, jer su se borili , da sačuvaju samo život.

Kada ja jednom odlučim pa napišem ono, što sam prošao kao dijete, "ima da padne na dupe" pola emigracije: malo je falilo da sam postao komunista. (Za ovu izreku da Maks umalo nije postako komunista, neki su me pitali dali znam gdje i kada je to general Luburić rekao ili nekome napisao. Jedan od tih je bio moj dobri i dragi prijatelj Miško Maslač (1940.2013). Sada znamo da je to Maks pisao Gezi Paštiju u Australiju 2 travnja 1963. Mo. Otporaš.) Da nisam bio vjernik i da nisam vidio srpsku nepravdu, da mi Srbi nisu ubili oca, kada sam bio dijete, ne bi bilo teško gladnu hercegovačku žabu natjerati u socijalnu baru. (Po ovome bi se onda trebalo razmijeti i hercegovačku gladni djecu tog vremena, razumijeti i Juru Galića koji je još uvijek živ i sve one koji su prevarom socijalizma otišli se boriti protiv svoje vlastite Hrvatske Države, mo. Otporaš.) Ako Ti ovo pišem, to nije slučajno, nego zato, jer vjerujem, da si i Ti u traženju puteva u prošlosti, mislio ne samo na slobodu Hrvatske, nego i na socijalnu stvar. Mi oko "Drine" malo suza ronimo za hrvatskim kapitalistima, koji su poderali tabane, tražeći po hrvatskim stazama veći komad kruha.

Ne smeta mene, da sebi i svom narodu daješ neku važnost. Malo će Hrvati imati koristi od onih, koji ne vjeruju u ono što rade, ili koji sami svoju oslobu ne znaju braniti. Ja se ne bojim riječi "ambicija". Ako samo malo turimo nos u povjesnicu svijeta, svugdje ćemo naći tu čarobnu riječ, pa čak i kod sv. Franje i sv. Terezije - ambicija je sasvim točno definirana. Ja ću shvatiti ljude, koji promjene ideju i rađe prihvatiti takove, nego one, koji radi siromaštva duha uopće ideju nemaju, pa je i ne mogu promijeniti…Jedva je bilo velikih ljudi, koji se nisu jednog dana našli napušteni, a posebno je to u hrvatskoj emigraciji bilo lako na svakom koraku. Htio sam tim reći, da si ne praviš previše iluzije u sigurnost onih koji s Tobom rade i kojima su povjereni razni zadatci..."

(Eto, tako je pisao pokojni Maks Luburić, general Drinjanin mladom Gezi Paštiju, te je svojom marljivošću pokojni Maks Luburić pridonio jačanju duha hrvatski buntovnika. Otporaš.)

Bobani
04-07-2016, 18:24
RAZLAZ POGLAVNIK/LUBURIĆ 1956. JE PREKRETNICA HRVATSKE POLITIČKE EMIGRACIJE

(Donosim, po svoj prilici, zadnju stranicu jednog pisma kojeg je pisao Vršioc dužnosti Glavnog Povjerenika H.N.O. i Glavnog Tajnika Medjudruštvenog Odbora u Melbourne-u, ožujka 1956. Ja posjedujem samo jednu stranicu, ali kako je pismo pisano izgleda kao da je ovo zadnja stranica pisma, jer nema naslova kome je pismo pisano i na koga je poslato. Ipak iz sadržaja ove stranice može se zaključiti nervoza Hrvata u kojoj su živjeli uzrokom RZALAZA POGLAVNIK/LUBURIĆ. To vrijeme nije bilo samo vrijeme ogovaranja, vrijeme olajavanja Hrvata protiv Hrvata, nego je to upravo bilo vrijeme traženja puteva kako razumijeti i one Hrvate koji su osjećajno bili u srcu i u duši Hrvati, ali ipak su se borili protiv svoje Države Hrvatske, pa makar ta Hrvatska Država u njihovim maštama bila i "Fašistička" Hrvatska Država, što ona uopće nije bila. Ovo područje još ni danas, na dan američke 240 godina državnosti/nezavisnosti 4 srpnja 2016. godine nije ispitano ni povijestno razrađeno. To se je moglo uočiti u ovih zadnjih nekoliko mjeseci hrvatskog političkog vrha RH veličajući avnoj i zavnoh kao temelje na kojima - po njihovim mišljenjima - je stvorena današnja RH, a da su pri tome zaboravili spomenuti da je RH stvorena na temeljima želja hrvatskog naroda i na temeljima borne protiv svakog jugoslavenstva i titoizma. Zato dolje priloženo pismo, koliko god ono bilo istinito/neistinito, neka bude dio povijesti hrvatske političke emigracije. Otporaš.)

Pismo bez ikakovog naslova počima ovako:

"Kada smo pročitali jadnu i neistinitu argumentaciju g. Vrančića, onda nam je bilo jasno zašto je njegova misija sa "Bielom zastavom preko Alpa" završila u četnički logor u Italiji mjesto u Zapovjedničtvo Savezničkih snaga u Caserti. Čovjek ovakovih siromašnih sposobnosti nije ni mogao izvršiti jedan takav zadatak. Da je na njegovu mjestu bio obični čarkar, bolje bi izvršio, (zadatak, mo.) jer bi imao na umu važnost ove misije, o kojoj je ovisilo toliko hrvatskih života.

U svojem pismu g. Vrančić kaže, da su general Luburić i Srećko Rover "odbili poziv Hrvatskog Domobrana, da organiziraju u svojim zemljama medju Hrvatima i prijateljima slanje brzojava novim oblastima u Argentini protiv progonjanja Poglavnika i Hrvata u Buenos Airesu". (Tko je imao priliku čitati knjigu PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA, mogao je u toj knjigi pronaći mnoga pisma i Okružnice HNO koje je pisao general Luburić, pozivao Hrvate svih političkih nazora da pišu i pošalju telegrame novoj argentinskoj vojnoj Junti, da nije istina ono što protivnici Poglavnika serviraju novoj argentinskoj vladi. Mo. Otporaš.)

Prije svega mi takav poziv Hrvatskog Domobrana nismo nikada primili, ali čim smo dobili obaviest od generala Luburića i Ivici Krlića, još iste noći, uputio je brat Rover zajedno sa nama okružnicu svim hrvatskim družtvima na području Oceanije sa molbom, da se upute brzojavi i protesti. NEMA NITI JEDNOG HRVATSKOG DRUŽTVA NA PODRUČJU OCEANIJE, koje nije odmah postlalo radiograms (upućene) na predsjednika Lonardi-a, (Mirne duše se može reći da je u Argentini bio građanski rat 1953/1955 gdje je vojnička Junta generala Eduarda Leonadra zbacila bivši Peronov režim, koji je, to je Hrvatima poznato, uveliko pomogao Hrvatima, pa i samom Poglavniku. To su neprijatelji Poglavnika i Hrvatske iskoristili i predočili novoj vladi generala Eduarda Leonarda lažne dokaze protiv Poglavnikamo. Na osnovu tih lažnih i fabriciranih "dokaza" nova argentinska vlast je počela progoniti Poglavnika i sve istaknute Hrvate. To je čak uzrokovalo atentat na Poglavnika Desetog Travnja 1957, godine i njegov odlazak za Španjolsku. Otporaš.) a po uputama Medjudružtvenog Odbora.

Vi ste, braćo, u tome svjedoci. Mi imamo i danas veliki broj kopija dotičnih protestinh pisama. Osim toga na priedlog brata Rovera poslana je pomoć u vrlo znatnom iznosu osobno Poglavniku. Poglavnik je potvrdio primitak i zahvalio se na uslugama u ovim težkim danima. Ovo sve dobro zna i g. Vrančić, ali ga ne smeta, da iznosi ovakove nesting, jer to leži u njegovu moralu. G. Vrančić nadalje kaže, da se "troše stare tiskanice družtva" tj. da dotična družtva ne postage. Želimo naglasiti, da ova družtva na području Oceanije postoje i da su gradjena na čvrstoj bazi, pa se neće poljuljati na pisma g. Vrančića i njemu sličnih. G. Vrančić bi morao znati, da istina uviek podjedjuje, a nestina ruši samo one, koji se sa njome služe.

Mi smo uviek učinili što je bilo u našim mogućnostima, a i u buduće ćemo tako raditi za dobrobiti hrvatskog naroda, a još bi mogli više vremena utrošiti u ovu borbu, da se ne trebamo boriti protiv pojedinaca u našim redovima kao što su g. Vrančić, Subašić, Raić i njima slični.

Povodom nekoliko samozvanih pisama, koja stužu iz Sydney-a, a podpisani su po podpuno nepoznatim osobama, za koje smo po prvi puta čuli da uobće postoje, želimo naglasiti još jedanputa, da naš zaključak od 14 siječnja 1956. god. nije podpisan po osam "hrvatskih rodoljuba", već po OSAM HRVATSKIH DRUŽTAVA I KLUBOVA U AUSTRALIJI I NOVOM ZELANDU, tj. sveukupne hrvatske organizacije na ovom području.

U Sidney-u sastala se grupica ljudi na privatnom sastanku. Ovi ljudi na čelu sa neozbiljnom osobom Tomljanovićem u duhu jedinstva sa Vuinom: Sporisem (Ne znam šta bi ova riječ mogla značiti, mo.) žele voditi "politiku". U svojoj tobožnjoj "rezoluciji" i ponavljanju o vjernosti Poglavniku, najavili su duh "mirotvorstva", odgoja maldeži - čitav "petogodišnji plan dada" - a u stvari njihova "politika" počela je i završila sa jednim stereotipnim pismom podpisivanim u više navrata, a sastoji se u sramotnom napadanju na brata Rovera,

Ovaj Medjudruštveni Odbor smatra zakonitim družtvom A.H.D (Australska Hrvatska Društva, mo.) u Sydney-u na čelu sa predsjednikom Zdenkom Dandom.

Onim ljudima koji nas nazivaju "odmetnicima" i koji kažu da se odričemo Poglavnika, možemo samo ovako odgovoriti - Mi se ne odričemo Poglavnika, ali želimo, da ljudi, koji rade na štetu cjelokupnog Hrvatskog naroda budu ukolnjeni iz Poglavnikove okoline, i da čestiti i požrtvovani rodoljubi dodju na njihovo mjesto, te da svojom požrtvovanošću i radom dopinesu konačnom oslobodjenju NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE.

Ne želimo one ljude, koji su pretvorili našu oslobodilačku borbu i hrvatsko ime u sramotnu trgovinu, te si ovim imenom žele osigurati udoban život u emigraciji, a na povratak u Hrvatsku niti ne pomišljaju.

Sa ovom okružnicom želimo završiti ovaj žalostni pasus u hrvatskoj emigraciji i dati se svim silama na rad za budućnost i ići prema konačnom cilju. Pred nama se nalazi gola i kruta hrvatska stvarnost. Mi ne vidimo koristi u klevetničkim i neistinitim napadajima i izživljavanjima raznih Subašića, Ilića, Vrančića i osoba koje razašilju samovoljna pisma u tu svrhu. (Ove osobe i mnoge druge se mogu pronaći u spomenutoj knjigi Maksa Luburića, gdje on u raznim Okružnicama i pismima prstom upire u krivce skoro svih tih zavrzlama, neistina i laži. U tu svrhu potrebo bi bilo pregledati DRINU br. 1/3 1956. koja ima 88 stranica i sva je posvećena tim lažima i intrigama, bez sakrivanja imena tih osoba. Mo. Otporaš.)

Povjerenje naroda opravdava se ozbiljnim radom i borbom. Mi smo tako i do sada radili, paćemo i nakon ove naše unutarnje krize nastaviti našim radom i borbom za Hrvatsku. Mi nismo desničari ni lievičari, nego svjesni ljudi, koji uvidjaju, da na emigraciji leže velike dužnosti, koje moramo izvršiti. Ne želimo se igrati vodja, nego okupiti sve zdrave hrvatske snage, koje žele po svojoj hrvatskoj svjesti raditi na oslobodjenju domovine.

DESETI TRAVNJA je zacrtao naš put, koji je obnova Starčevićevog deržanstva. To je obći hrvatski dan, koji pripada svim Hrvatima i nitko ga ne može monopolizirati, kao što i hrvatstvo nije monopol nekolicine ljudi nego osobina rodoljuba. Ustaška misao inspirirala je Dessti Travnja, a stvorio ga je hrvatski narod sveobćim ustankom.

Petnaesta je obljetnica hrvatske državnosti pred nama. Hrvatska Družtva u Australiji i Novom Zelandu prednjačili su u svietu pri proslavama, najvećeg hrvatskog dana, dana HRVATSKE NEZAVISNOSTI, te će i ove godine proslaviti ovaj sveti dan u duhu povratka u NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU.

Za Poglavnika i Dom Spremni!
Vršioc dužnosti:
GL. POVJERENIKA H.N.O.,
GL. TAJNIKA MEDJ. ODBORA,
Branko Božičević v.r.

U Melbourne-u, ožujka 1956. g.

Šesdeseto godina i četiri mjeseca kasnije, prepisao. Mile Boban, Otporaš.

Bobani
05-07-2016, 03:44
ZAKONSKA ODREDBA NDH O OSNIVANJU HRVATSKE PRAVOSLAVNE CRKVE (1) dio


ŠTO MNOGI HRVATI NISU ZNALI, ZAHVALJUJUĆI NEZAVISNOJ DRŽAVI HRVATSKOJ SADA ĆE ZNATI

Zato molim hrvatska pera da se obrate na ovu Zakonsku Odredbu NDH o osnivanju Hrvatske Pravoslavne Crkve, jer u protivnom slučaju, vjerovat će se titinim nasljednicima, simpatizerima, obožavateljima, jugoslavenskom državnom odvjetniku Jakovu Blaževiću koji je nepošteno optužio i sudio nadbiskupu dru. Alojziju Stepincu.

Po datumu i datumima se može vidjeti kada sam ja ovo bio stavio na stranicu HRVATSKA I USTAŠTVO na portalu javno.com. Ta stranica više ne postoji, več od travnja 2010. Hvala dragom Bogu da sam ovo prenio na moj e-mail adresu i tako sačuvao ovaj povijestni dokumenat za druge Hrvate koji nisu imali priliku o ovome baš ništa, malo ili iskrivljeno znali; ali su zato mnogo znali o rasnim zakonima NDH, jer je to bilo u interesu neprijatelja hrvatskog naroda širiti. Mile Boban, Otporaš, na dan američke državnosti Deseti Travnja, odnosno FOURTH OF JULY 2016.


Otporaš (Mile Boban) (Neću Reći)
31.01.2010 09:49 h
Hrvati pravoslavci!
Velika većina tih ljudi NISU Srbi, već Hrvati! Hrvati koji ne žele da ih se svrstava pod Srbe samo zato što su pravoslavci. Hrvati su multireligiozan narod, a to nije naša slabost, već BOGATSTVO.

Riješenje ovog problema vidim u osnivanju Hrvatske pravoslavne crkve! Zato u pet (6) nastavaka donosim sa portala http://www.hrvatskipravoslavci.com/ za sve čitatelja portala javno.mom da slobodno izrae svoja mišljenja povodom ove Zakonske Odredbe NDH o osnutku Hrvatske Parvoslavne Crkve. Otporaš.

Hrvatska Pravoslavna Zajednica - Hrvatski pravoslavci
www.hrvatskipravoslavci.com
HPZ - Aktualnosti Urednik Administrator Utorak, 29 Rujan 2015 17:02 VAŽNA OBAVIJEST . Obavješćujemo svekoliko pučanstvo Zadarske županije i ...



http://www.hrvatskipravoslavci.com/
Otporaš (Mile Boban)
31.01.2010 13:23 h
Hrvatska Pravoslavna Crkva

Potrebe radi koja se je ukazala povodom slučaja pravoslavnih Hrvata, čitaj Srba, u Zadru, dragovoljni ili samovoljni prijelaz sa pravoslavne vjere na katoličku, me je natjerao da potražim Zakonsku Odredbu NDH glede pravoslavnih Hrvata i njihove crkve u Hrvatskoj, koju sam pronašao i u nastavcima jedan za drugim, iznosim ovdje u obliku komentara. Molim čitatelje, posebno hrvatske pravoslavce, da slobodarski iznose svoja pišljenja i zapažanja glede ove "Zakonske Odredbe" NDH iz 1942. godine. Otporaš

( PRVI DIO )

Home Pismohrana Poviest i uljudba Hrvatska Pravoslavna Crkva
Hrvatska Pravoslavna Crkva

ZAKONSKA ODREDBA 0 HRVATSKOJ PRAVOSLAVNOJ CRKVI


§. 1. Na području Nezavisne Države Hrvatske osniva se Hrvatska pravoslavna crkva, koja je samosvojna (autokefalna).

§. 2. Ustrojstvo i djelokrug Hrvatske pravoslavne crkve uredjuje se ustavom, koji potvrđjuje Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske.

§. 3. Provedba ove zakonske odredbe povjerava se ministru pravosudja i bogoštovlja.

§. 4. Ova zakonska odredba zadobiva pravnu moć današnjim danom.

U Zagrebu, dne 3. travnja 1942.
Broj: XC — 817 — Z — 1942.

Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske
DR. ANTE PAVELIĆ v. r.


Ministar pravosudja i bogoštovlja:
DR. MIRKO PUK. v. r.



USTAV HRVATSKE PRAVOSLAVNE CRKVE



Na temelju zakonske odredbe o osnutku Hrvatske pravoslavne crkve od 3. travnja 1942. broj XC. — 817. — Z — 1942. potvrđjujem ovaj Ustav Hrvatske pravoslavne crkve:


I. OBĆE ODREDBE

§. 1.
Hrvatska pravoslavna crkva jest jedna i samostalna (autokefalna). Za nju vriede dogmatska i kanonska načela sv. pravoslavlja.

§. 2.
Hrvatska pravoslavna crkva ima dostojanstvo patrijarhije sa sjedištem u Zagrebu.

§. 3.
Grb Hrvatske pravoslavne crkve sastoji se od poluštita s dvadesetpet pačetvorinskih polja, bielih i crvenih, poredanih naizmjence u pet redova tako da je početno polje bielo, a u sredini poluštita stoji jednakokraki križ modre boje. Sve crkvene oblasti, crkvena samoupravna tiela i crkveni djelatnici torgani) imaju svoje žigove s crkvenim grbom u sredini i nadpisom okolo: "NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA", a izpod toga ime samoupravnog tiela. odnosno crkvenog djelatnika (organa) i oblasti i oznaka mjesta njihova sjedišta.

§. 4.
Službeni jezik Hrvatske pravoslavne crkve je hrvatski, sa službenim hrvatskim pismenima.
Zastava Hrvatske pravoslavne crkve jest trobojnica: crven, bieli, plavi s jednokrakim križem zlatne boje na bielom polju.

§. 5.
Hrvatska pravoslavna patrijarhija pravna je osoba. Isto su tako pravne osobe eparhije i župe (parohije).

§. 6.
Hrvatska pravoslavna crkva upravlja se u dogmatskom i kanonskom pogledu na temelju:
a) sv. Pisma i sv. predaje prema nauci sv. pravoslavlja,
b) kanona obćih crkvenih sabora, a u upravnom pogledu na temelju:

a) zakona o osnutku Hrvatske pravoslavne crkve,
b) ustava Hrvatske pravoslavne crkve,
c) naredaba i zaključaka onih oblasti, koje su za to opunomoćene ovim ustavom.

§. 7.
Uredjenje Hrvatske pravoslavne crkve jest crkveno-hijerarhijsko i crkveno-samoupravno.

§. 8.
U Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi postoje ovi crkveno-hijerarhijski i samoupravni djelatnici (organi):
a) patrijarh, sv. arhijerejski sabor, veliki crkveni sud,
b) episkop, eparhijski crkveni sud,
c) nadžupnik (arhijerejski namjestnik),
d) župnik (paroh),
e) crkveno-obćinskl upravni odbor.

§. 9.
Na čelu Hrvatske pravoslavne crkve stoji patrijarh, koji je ujedno mitropolit zagrebačke mitropolije. Naslov je patrijarha: »PATRIJARH HRVATSKE PRAVOSLAVNE CRKVE I MITROPOLIT ZAGREBAČKI«.

§. 10.
Hrvatska pravoslavna crkva jest episkopalna. Ona se u upravnom pogledu đieli na eparhije, arhijerejska namjestničtva (nadžupničtva) i župe (parohije). Na čelu eparhije je episkop kao glavar svoje eparhije. On predstavlja eparhiju pred državom i odgovoran je patrijarhu i sv. arhijerejskom saboru.

§. 11.
U Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi ove su eparhije:
a) mitropolija zagrebačka sa sjedištem u Zagrebu. Pod ovu mitropoliju spadaju sliedeće velike župe: Livac i Zapolje, Bilogora, Zagorje, Prigorje, Pokupje, Gora i Modruš,

b) eparhija brodska sa sjedištem u Bosanskom Brodu. Pod ovu eparhiju spadaju sliedeće velike župe: Vuka, Baranja i Posavje,

c) eparhija petrovačka sa sjedištem u Bosanskom Petrovcu. Pod ovu eparhiju spadaju sliedeće velike župe: Vinodol i Pođgorje, Bribir i Sidraga, Cetina, Gacka i Lika, Krbava i Psat, Sana i Luka, Pliva i Rama.

d) eparhija sarajevska sa sjedištem u Sarajevu. Pod ovu eparhiju spadaju sliedeće velike župe: Vrhbosna, Usora i Soli, Lašva i Glaž, Dubrava i Hum.

§. 12.
O osnivanju, ukidanju, razgraničenju i sjedištu eparhije odlučuje patrijarh u sporazumu s ministarstvom pravosudja i bogoštovlja.

§. 13.
Eparhija se đieli u nadžupničtva (arhijerejska namjestničtva) i župe (parohije)

§. 14.
Arhijerejsko namjestničtvo (nađžupničtvo) čini više župa (parohija) pod nadzorom jednoga nadžupnika (arhijerejskog namjestnika).

§. 15.
O osnutku, nazivu i ukidanju nadžupničtava (arhijerejskih namjestničtava) odlučuje episkop u svojoj eparhiji.

§. 16.
Župa (parohija) je zajednica pravoslavnih osoba, koje stoje pod duhovnih upravljanjem župnika (paroha).
U jednom mjestu može biti više župa (parohija). Više mjesta mogu sačinjavati jednu župu (parohiju).

§. 17.
Župu (parohiju) čine najmanje 400 pravoslavnih domova. Dom je svaka zasebna pravoslavna obitelj kao i punoljetna osoba sa samostalnim zanimanjem.

§. 18.
Episkop u sporazumu s ministarstvom pravosudja i bogoštovlja odlučuje o osnutku župa (parohija).

§. 19.
Svaki pravoslavni kršćanin pripada onoj župi (parohiji), u kojoj je nastanjen bar godinu dana.

§. 20.
Župa (parohija) ima svoju župnu (parohijsku) crkvu. Više župa (parohija) može imati jednu zajedničku crkvu. Ako u jednoj župi (parohiji ima više crkava, samo je jedna župna (parohijska), a druge su područne.

§. 21.
Župa (parohija) ima svoje posebne matice i ostale propisane knji ge kao i svoj žig. Ako u jednoj crkvi ima više župa (parohija), župni (parohijski) je ured jedan, s jednim maticama i službenim knjigama i s jednim žigom.

§. 22.
Hrvatska pravoslavna crkva uredjuje svoje vjerske poslove u su glasju s ovim ustavom.

§. 23.
Hrvatska pravoslavna crkva prima trajnu pomoć iz državnog, proračuna, koju će razpođijeljivati ministar pravosudja i bogoštovlja svojom naredbom.

§. 24.
Vjerske službenike Hrvatske pravoslavne crkve plaća država kao državne činovnike prema zakonu o činovnicima. Ministar pravosudja i bogoštovlja u sporazumu s vrhovnim glavarom Hrvatske pravoslavne crkve odre đit će, tko se ima smatrati vjerskim službenikom, i u koji će se činovnl razred svrstati.

Patrijarh u sporazumu s pojedinim episkopima i s ministarstvom pravosudja i bogoštovlja te Državnom riznicom odredjuje visinu vjerskog doprinosa od pravoslavnih žitelja za bogoštovne zgrade Hrvatske pravoslavni' crkve i za potrebe bogoslužja. Vjerski doprinos ubiru mjestni porezni djelatnici (organi) i predaju župnom (parohijskom) odboru na razpoložbu.

§. 25.
Zgrade koje služe izravno bogoštovlju, izuzete su od plaćanja javnih daća.

§. 26.
Svećeničko osoblje Hrvatske pravoslavne crkve nije dužno vršiti one javne poslove, koji prema kanonskim propisima nisu u skladu sa svećeničkim zvanjem.

§. 27.
Patrijarhija izdaje službeni list Hrvatske pravoslavne crkve.

§. 28.
Sve naredbe, propisnici, razpisi i druge objave, koje izdaju crkvene oblasti Hrvatske pravoslavne crkve prema ovomu ustavu, zadobivaju pravnu moć danom proglašenja u službenim novinama Hrvatske pravoslavne crkve u koliko se u njima ne predvidi koji drugi rok.

§. 29.
Utoci proti odlukama i prizivi proti osudama crkvenih oblasti mogu se podnositi u roku od 14 dana, računajući od dana, koji dolazi poslije uručbe. Ako je u određjenom roku pravni liek predan pošti na povratnicu, smatra da je predan pravodobno. Pravni liekovi predaju se putem one oblasti, koja. izdala prvomolbeno riešenje.

§. 30.
Episkop može samo ono imanje svojim smatrati, držati ga i njime života razpolagati, koje je sam stekao. Od takva svoga imanja episkop može oporukom ostaviti jednu trećinu slobodno prema svojoj volji, drugu trećinu dužan je ostaviti za potrebe eparhije, a treću trećinu za obee crkvene hotrebe Hrvatske pravoslavne crkve.

§ 31.
Ako episkop umre bez oporuke, izplatit će se iz njegove pokretne i nekretne ostavine troškovi pokopa i svi njegovi dugovi, a ostatkom će razpolagati sv. arhijerejski sabor u smislu. §. 28. Knjižnica i druge crkvene stvari umrloga episkopa pripadaju eparhiji.

§. 32.
Patrijarh i episkopi, kao i sve druge vjerske osobe, i osobe, koje se nalaze u vjerskoj službi, polažu ovu prisegu:

»Ja N. N. prisižem Bogu Svemogućem, da ću državi Hrvatskoj i Poglavniku, kao predstavniku njezina vrhovničtva, vjeran biti, da ću se svetih kanona, crkvenoga ustava i ostalih crkvenih i državnih zakona i propisa savjestno držati, da ću svoje dužnosti točno vršiti, službene tajne čuvati i probitke Hrvatske pravoslavne crkve uviek zastupati, braniti i promicati. Takt mi Bog pomogao! Amin«.

Patrijarh i episkop polažu prisegu pred Poglavnikom Nezavisne Države Hrvatske. Ostalo osoblje polaže prisegu pred svojim predpostavljenim, odnosno pred njegovim zamjenikom i pođpisanu predaju njemu u ruke, a ovaj je ovjerava i stavlja u pismohranu.

Nastavlja se. Otporaš.

Bobani
05-07-2016, 07:56
ZAKONSKA ODREDBA NDH O OSNIVANJU HRVATSKE PRAVOSLAVNE CRKVE (2) dio

Otporaš (Mile Boban)
31.01.2010 13:30 h
Hrvatska Pravoslavna Crkva

( DRUGI DIO )

Uljudno milim one koje ovaj povijesni dokumenat zanima, da ga preuzme i za svoj(e) potrebe sacuva.

II. PATRIJARH

§. 33.
Patrijarh se bira izmedju episkopa Hrvatske pravoslavne crkve, državljana Nezavisne Države Hrvatske.

§. 34.
Izbor patrijarha vrši se na sliedeći način:

Izborni sabor bira izmedju episkopa trojicu predloženika (kandidata). Izbor ovih predloženika sabor priobćuje pismenim putem ministru pravosudja i bogoštovlja prilažući i zapisnik sjednice, podpisan od predsjednika i tajnika izbornog sabora. Jednoga od trojice predloženika Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske na priedlog ministra pravosudja i bogoštovlja imenuje patrijarhom Hrvatske pravoslavne crkve.

§. 35.
Izborni sabor čine:
a) svi episkopi Hrvatske pravoslavne crkve,
b) nadstojnik pravoslavnog odsjeka u ministarstvu pravosudja i bogoštovlja,
c) dekan pravoslavnog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu,
d) pet virilnih članova pravoslavne vjere, koje za svaki izbor imenuje na
priedlog ministra pravosuđa i bogoštovlja Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske.

§. 36.
Izborni sabor saziva Poglavnik svojom odredbom, u kojoj odredjuje dan, sat i mjesto sabora.

§. 37.
Članove izbornog sabora poziva na sastanak ministar pravosudja i bogoštovlja.

§. 38.
Izborni sabor otvara ministar pravosudja i bogoštovlja čitanjem Poglavnikove odredbe o sazivu sabora.

§. 39.
Izbornom saboru predsjeda najstariji episkop po posvećenju, a dužnost tajnika vrši nadstojnik pravoslavnog odsjeka u ministarstvu pravosudja i bogoštovlja.

§. 40.
Nakon što ministar pravosudja i bogoštovlja otvori izborni sabor izvršit će se saziv Duha Svetoga. Izbornom saboru mogu prisustvovati samo članovi sabora. Odsutni članovi sabora mogu pismenom punomoći ovlastiti koga od prisutnih članova sabora, da glasuje u njihovo ime.

§. 41.
Izborni sabor na prvom sastanku može valjano odlučivati, ako je prisutna najmanje polovina sabornih članova. U slučaju, da to nije, sjednica se odlaže za sutrašnji dan, na istom mjestu i u isti sat. Na toj sjednici izborni sabor valjano riešava pitanje izbora s brojem članova, koji su prisutni.

§. 42.
Izbor predloženika vrši se tajnim glasovanjem listićima. Tajnik spoziva članove sabora iz popisa, a svaki član predaje svoj listić u kutiju na predsjedničkom stolu. Brojenje vrši predsjedajući član s tajnikom sabora. Predsjednik uzima po jedan listić is kutije i glasno čita napisana imena predloženika, zatim predaje listiće dekanu pravoslavnog bogoslovnog fakulteta, odnosno drugoj dvojici članova, koji listiće pregledavaju. Tajnik odmah zapisuje u zapisnik, koliko je listića predano i koliko je koji predloženik dobio glasova, kao i broj praznih listića, ako ih je bilo. Za predloženike su izabrani toni, koji dobiju najveći broj glasova. Ako više. predloženika dobije jednak broj glasova, smatrat će se izabranim predloženikom onaj, koji je stariji po posvećenju za episkopa.

§. 43.
Imena izabranih predloženika objavljuje predsjednik, i tim se sabor zaključuje.

§. 44.
Kad patrijarh bude imenovan, ministar pravosudja i bogoštovlja priobćuje izbornom saboru Poglavnikovu odredbu o imenovanju.

§. 45.
Najdalje u roku od 7 dana po tomu priobćenju proglašuje se u crkvi za vrieme bogoslužja, imenovanje novog patrijarha. Poglavnikovu odredbu o imenovanju patrijarha čita najstariji episkop po posvećenju, a iza toga
sbiva ustoličenje patrijarha po obredu, koji će utvrditi sv. arhijerejski sabor.
Tim činom novoizabrani patrijah stupa u prava i dužnosti vrhovnog poglavara Hrvatske pravoslavne crkve.

§. 46.
Zapisnici o radu izbornog sabora čuvat će se u pismohrani ministarstva pravosudja i bogoštovlja, a ovjerovljeni priepis u pismohrani patrijarhije.

§. 47.
Patrijarh ima u svojoj mitropoliji sva prava i dužnosti episkopa.

§. 48.
Patrijarh kao vrhovni poglavar Hrvatske pravoslavne crkve, osim prava, koja mu pripadaju po kanonima i crkvenim propisima, ima još i ova prava:

1. predstavlja Hrvatsku pravoslavnu crkvu pred ostalim samosvojnim crkvama.
2. predstavlja Hrvatsku pravoslavnu crkvu na crkvenim i državnim sve čanostima.
3. održava jedinstvo u hijerarhiji Hrvatske pravoslavne crkve,
4. saziva sv. arhijerijski sabor,
5. posvećuje sam ili preko ovlaštenih episkopa osobe, izabrane za episkope,
6. posvećuje sv. ulje za cielu Hrvatsku pravoslavnu crkvu,
7. odobrava boravak episkopima izvan njihovih eparhija,
8. spominje se u bogoslužju od svih episkopa Hrvatske pravoslavne crkve,
9. daje crkvena odlikovanja prema naredbi, koju propisuje sv. arhijerejski sabor, a odobrava Poglavnik Nezavsne Države Hrvatske,
10. postavlja službenike prema ovomu ustavu.


III. EPISKOP I SV. ARHIJEREJSKI SABOR

§ 49.
Za episkopa i pomoćnog episkopa može biti izabran onaj svećenik:

1. koji ima sve kanonske uvjete, predvidjene za episkopa u pravoslavnoj
crkvi.
2. koji je svršio pravoslavnu duhovnu akademiju ili pravoslavni bogoslovni fakultet,
3. koji je državljanin Nezavisne Države Hrvatske.


§. 50.
Episkope i njihove zamjenike bira sv. arhijerejski sabor pod predsjedanjem patrijarha, kad su prisutne dvie trećine episkopa. Za svako ispražnjeno mjesto episkopa sv. arhijerejski sabor bira trojicu predloženika. Ako se kod izbora ne postigne jednoglasnost, glasuje se tajno, a odlučuje nađpolo-vična večina glasova. Ako nijedan predloženik nije dobio nađpolovičnu većinu glasova, pristupa se užem izboru izmedju dvojice, koji su dobili najviše glasova. Koji će predloženik ući u uži izbor od onih, koji su dobili jednak broj glasova, odlučuje patrijarh, koji odlučuje i kod užeg izbora, ako se glasovi podjednako pođiele. Odsutni član sv. arhijerejskog sabora može pismenom pu¬nomoći ovlastiti jednoga od prisutnih članova sabora, da glasuje u njegovo ime. Izbor izabranih predloženika patrijarh priobćuje ministru pravosudja i bogoštovlja. Jednoga od izabranih predloženika Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske, na priedlog ministra pravosudja i bogoštovlja, imenuje za episkopa.

Imenovanom i posvećenom episkopu patrijarh izdaje potvrdu, koju pod-pisuju članovi sv. arhijerejskog sabora.

§. 51.
Sv. arhijerejski sabor čine svi episkopi pod pređsjedničtvom patrijarha.

§. 52.
Sv. arhijerejski sabor, kao najviše hijerarhijsko predstavničtvo, crkveno-zakonodavna je oblast u poslovima vjere, bogoslužja, crkvenog poredka i unutrašnjeg uredjenja crkve.
Sv. arhijerejski sabor je i najviša crkvena izvršna (upravna i nadzorna) i sudbena oblast prema propisima ovoga ustava.

§. 53.
Patrijarh saziva sv. arhijerejski sabor na zasjedanje.

§. 54.
Sv. arhijerejski sabor može valjano odlučivati u svim stvarima, izuzevši izbor episkopa, kad je prisutna nađpolovična većina episkopa, Sv. arhijerejski sabor odlučuje jednoglasno ili većinom glasova. Kod jednake podjele glasova odlučuje glas patrijarha.

§. 55.
Ako bi sv. arhijerejski sabor morao donieti neki crkveni zakon, naredbu ili načelnu odluku u odsutnosti patrijarha, mora se to naknadno podnieti na suglasnost patrijarhu. U slučaju nesuglasnosti predmet se dostavlja saboru na ponovnu odluku.

§. 56.
Kad se patrijarhijska stolica izprazni, vlast patrijarha do izbora patrijarha vrši sv. arhijerejski sabor, koji to objavljuje ostalim crkvenim ustanovama i državnim oblastima. Predsjedničke dužnosti u sv. arhijerejskom saboru vrši tada najstariji episkop po posvećenju.

§. 57.
Zaključci sv. arhijerejskog sabora zapisuju se u posebni zapisnik, Tcoji pođpisuju svi učestnici sabora.

§. 58.
Sv. arhijerejski sabor može pozvati na svoje sjednice radi saslušanja stručnog mišljenja svećenike ili svjetovne osobe, koje nisu članovi sabora.

Nastavlja se. Otporaš.

Bobani
05-07-2016, 15:40
ZAKONSKA ODREDBA NDH O OSNUTKU HRVATSKE PRAVOSLAVNE CRKVE (3) dio

Otporaš (Mile Boban)
31.01.2010 13:43 h
Hrvatska Pravoslavna Crkva

( TREĆI DIO )

Ponovno zelim naglasiti onima kojima se ovi povijesni dokumenat na jedan ili drugi nacina svidja/ne svidja da, da na isti dodnu svoje komentare. To jedini nacin kako prolagoditi ove ideje NDH iz polovice proslog stoljeca, na danasnje i u danasnje prilike.

§. 59.
Sv. arhijerejski sabor vrši sliedeće dužnosti:

1. tumači pravoslavnu crkvenu nauku, držeći se pri tom odredaba, koje je crkva na osnovu sv. Pisma i predaje utvrdila.
2. uredjuje unutarnje i vanjsko poslovanje (misiju) crkve i brine se za čistoću ćudoredja,
3. propisuje nastavnu osnovu vjeronauka u školama u sporazumu s ministarstvom nastave,
4. propisuje osposobljenje predloženika za sve redovne i izvanredne crkvene službe.
5. sudjeluje kod osnivanja pravoslavnog bogoslovnog fakulteta prema ovom ustavu,
6. osniva ustanove za izradbu bogoslužnih knjiga u sporazumu s ministarstvom pravosudja i bogoštovlja,
7. uredjuje sva crkveno-obredna pitanja u sporazumu s ministarstvom pravosudja i bogoštovlja,
8. kanonizira svetce i propisuje službu za njihovo svetkovanje,
9. tumači kanonske propise i izdaje njihove zbornike,
10. odredjuje dužnosti za svećenstvo i ostale crkvene službenike,
11. propisuje odiel'o za više i niže svećenstvo,
12. izdaje crkveno-sudbeni postupak za crkvene sudove,
13. izdaje propise o ženiđbenim pitanjima u skladu s državnim zakonima,
14. nastoji, da se odnos crkve i države, kao i odnos s drugim vjeroizpovjestima, što bolje uredi,
15. vodi popis predloženika za episkopsku čast i bira dostojne osobe za episkope i pomoćne episkope,
16. bira članove velikog crkvenog suda,
17. čuva i brani čistoću pravoslavne nauke,
18. brine se za zbliženje i sjedinjenje kršćanskih crkava,
19. upravlja poslovima oko izdavanja crkvenih knjiga u sporazumu s ministarstvom pravosudja i bogoštovlja.
20. izdaje upute za gradnju crkava,
21. vodi brigu o eparhijama, koje su ostale bez episkopa,
22. priprema gradju za dnevni red sv. arhijerejskog sabora i izvršuje njegove zaključke,
23. izabire u sporazumu s patrijarhom saborske činovnike kao i osoblje Velikog crkvenog suda,
24. razpravlja sve priepore o nadležnosti pojedinih crkvenih oblasti,
25. vođi nadzor nad radom svećeničkih družtava koja su odobrena od
državne oblasti,
26. presudjuje u prvoj molbi:
a) međjusobne nesuglasice episkopa,
b) kanonske prestupke episkopa,
c) stegovne prestupke svojih službenika.


IV. VELIKI CRKVENI SUD.

§. 60.
Vrhovni crkveni sud je vrhovna sudbena oblast za priestupe svećenstva i svjetovnjaka u vjerskim stvarima, za ženitbene parnice, kao i za priepore unutarnje crkvene naravi. Sjedište je Velikog crkvenog suda kod mitropolije u Zagrebu.

§. 61.
Veliki crkveni sud sastavljen je od:
a) patrijarha kao predsjednika, koji može odrediti zamjenika,
b) jednoga episkopa,
c) tri člana iz svećeničkog staleža i
d) pomoćnog osoblja.
Njihove zamjenike postavlja patrijarh.

§. 62.
Za članove Velikog crkvenog suda mogu biti imenovani svećenici, koji su svršili bogoslovni fakultet ili pravne nauke.

§. 63.
članovi Velikog crkvenog suda ne mogu biti rodjaci ni medjusobno ni s predsjednikom.

§ 64.
Veliki crkveni sud odlučuje u vieću, sastavljenom od predsjednika, tri člana i tajnika.

§. 65.
Veliki crkveni sud u posljednjoj molbi odobrava, preinačuje ili ukida osude eparhijskih crkvenih sudova ureda radi ili povodom priziva stranke. Veliki crkveni sud preizpituje ureda radi:
1. osude eparhijskih crkvenih sudova o poništenju ženitbe.
2. osude eparhijskih crkvenih sudova:
a) kojima je izrečen gubitak svećeničke službe,
b) kojima je izrečena doživotna zabrana bogosluženja,
c) kojima je izrečeno ođuzeće svećeničkog čina,
d) kojima je izrečeno oduzeće svećeničkog čina s izključenjem iz crkvene zajednice,
e) kojima su svjetovnjaci izključeni iz crkvene zajednice,

3. odluke eparhijskih crkvenih sudova, koje episkop uputi Velikom crkvenom sudu na konačnu odluku.

§. 66.
Veliki crkveni sud riešava priepore o nadležnosti pojedinih eparhijskih sudova.

V. EPARHIJSKI CRKVENI SUD

Nastavlja se. Otporaš.

Bobani
06-07-2016, 00:53
ZAKONSKA ODREDBA NDH O OSNUTKU HRVATSKE PRAVOSLAVNE CRKVE (4) dio

Otporaš (Mile Boban)
31.01.2010 13:49 h
Hrvatska Pravoslavna Crkva

( ČETVRTI DIO )


§. 67.
Eparhijski crkveni sud je djelatnik (organ) episkopa za crkveno sudstvo i poslovanje unutarnje crkvene uprave u pojedinim eparhijama.

§. 68.
Predsjednik toga suda je episkop, koji može sebi imenovati zamjenika.

§. 69.
Eparhijski crkveni sud sastoji se od predsjednika, dva člana, tajnika i pomoćnog osoblja. Sve ovo osoblje postavlja episkop.

§. 70.
Za članove eparhijskih crkvenih sudova mogu biti postavljeni svećenici, koji su svršili bogoslovni ili pravni fakultet, a u nedostatku ovih može episkop postaviti i druge.

§. 71.
članovi eparhijskog crkvenog suda ne smiju biti medjusobno u rodu.

§. 72.
Eparhijski crkveni sud valjano odlučuje u vieću, sastavljenom od predsjednika ili njigova zamjenika, dva člana i tajnika. Episkop može ovima imenovati zamjenike.

§. 73.
Eparhijski crkveni sud odlučuje većinom glasova. Glasovanje počinje od najmladjega člana suda. Tajnik nema prava glasa.

§. 74.
Ako se episkop ne složi s odlukom eparhijskog crkvenog suda, može uputiti predmet na ponovnu razpravu istom eparhijskom sudu. Ako ovaj ostane kod prvobitne odluke, može episkop čitav predmet sa svojim obrazloženjem poslati Velikom crkvenom sudu na konačnu odluku.

§. 75.
Odluke eparhijskih crkvenih sudova zapisuju se u zapisnik, koji podpisuju učestnici kod razprave. Rješitbe i osude podpisuju samo predsjednik i tajnik.

§. 76.
Predmeti se rješavaju redom, kako su došli, osim ako episkop naloži drugačiji postupak.

§. 77.
Eparhijski crkveni sud sudi prema propisima ovoga ustava:
1. kanonske i stegovne priestupe svećenika,
2. priestupe vjernika, koji povlače izključenje iz crkvene zajednice na
odredjeno vrieme ili doživotno,
3. o tužbama o valjanosti ženitbe, poništenju ženitbe ili o njezinu razvodu.
Eparhijski crkveni sud rješava sukobe izmedju svećenika kao i priepore zbog pokretnog i nepokretnog crkvenog imanja, koje je svećenstvu dano na uživanje.

§. 78.
Odluke eparhijskih crkvenih sudova, protiv kojih nije uložen pri¬ziv, ili koje ne preizpituje ureda radi Veliki crkveni sud, ovršive su. Njih ovršuju područni crkveni djelatnici i gradnjanske oblasti.


VI. NADŽUPNIK (ARHIJEREJSKI NAMJESTNIK)

S. 79.
Nadžupnik (arhijerejski namjestnik) je takva svećenička osoba, koja služi na jednoj župi (parohiji) kao župnik (paroh), a ima čast nadžupnika (arhijerejskog namjestnika) i pravo nadzora nad župnicima (parohima) svoga područja prema ovom ustavu.

§. 80.
Nadžupnike (arhijerejske namjestnike) imenuje i razrješuje episkop. Broj nadžupničtava (arhijerejskih namjestničtava) i njihovo razgraničenje odredjuje nadležni episkop.

§. 81.
Nadžupnik (arhijerejski namjestnik) može biti onaj svećenik:
a) koji je svršio višu ili srednju bogosloviju.
b) koji se pokazao revan u župničkoj (parohijskoj) službi,
c) koji je dobroga vladanja i života,
d) koji je proveo u đušobrižničkoj službi najmanje 10 godina, a ako je
svršio višu bogoslovnu školu, najmanje 5 godina.

§. 82.
Nadžupnik (arhijerejski namjestnik) ima slieđeće dužnosti:
a) nadgleda područne župnike (parohe) u njihovu duhovnom radu,
b) suzbija štetne navike u narodu,
c) brani probitke sv. pravoslavlja,
d)rješava sporove međju područnim župnicima (parohima),
e) najmane jednom godišnje obilazi područne župe (parohije) u svrhu
nadzora i o tom šalje izvještaj episkopu.

§. 83.
Nadžupnik (arhijerejski namjestnik) ne može se udaljiti iz svoje župe (parohije) na dulje od 10 dana bez znanja episkopa. Za vrieme odsustva zamjenjuje ga župnik (paroh), kojega nadžupnik (arhijerejski namjestnik) za to ovlasti.

Nastavlja se. Otporaš.

Bobani
06-07-2016, 01:04
ZAKONSKA ODREDBA NDH O OSNUTKU HRVATSKE PRAVOSLAVNE CRKVE (5) dio

Otporaš (Mile Boban)
31.01.2010 13:55 h
Hrvatska Pravoslavna Crkva

( PETI DIO )

VII. ŽUPNIK (PAROH)

§. 84.
Na čelu svake župe (parohije) jest župnik (paroh). Župnik (paroh)je privremen ili stalan, a postavlja ga episkop.
Župnik (paroh) mora stalno prebivati u svojoj župi (parohiji) i ne smije se udaljivati iz nje za vrieme duže od pet dana bez odobrenja episkopa.

§. 85.
Za stalnoga župnika (paroha) može biti postavljen svećenik, koji je proveo u dušobrižničtvu dvie godine.

§. 86.
Popunjenje župa (parohija) vrši se natječajem, koji se objavljuje u službenom listu Hrvatske pravoslavne crkve. Način i uvjete natječaja propisuje episkop.
Episkop može u iznimnim slučajevima popuniti župu (parohiju) i bez natječaja.

§. 87.
Svećenici mogu polagati župnički (parohijski) izpit za stalnoga župnika (paroha) nakon dvie godine službovanja na župi (parohiji). Gradju za taj izpit propisuje sv. arhijerejski sabor.

§. 88.
Od župničkoga (parohijskog) izpita oslobadjaju se profesori bogoslovnog fakulteta, vjeroučitelji s katehetskim izpitom i članovi crkvenih sudova. Episkop može iznimno nekoga osloboditi od župničkog (parohijskog) izpita.

§. 89.
Gdje ima više svećenika na župi (parohiji), episkop postavlja jednoga za starješinu crkve i župnoga (parohijskog) ureda, i ovaj je odgovoran za uredno odvijanje posla.

§. 90.
Stalnoga župnika (paroha) može episkop ukloniti sa župe (parohije) ili premjestiti samo na njegovu molbu ili uz njegov pristanak ili na temelju osude crkvenog suda,

§. 91.
Župnik (paroh) obavlja u svojoj župi (parohiji) sve župničke (parohijske) poslove pod nadzorom episkopa i nadžupnika (arhijerejskog namjestnika).
Na župama (parohijama) s većim brojem vjernika mogu se postaviti kapelani u sporazumu s ministarstvom pravosudja i bogoštovlja.

§. 92.
Župnici (parohi) su plaćeni kao državni činovnici prema zakonu o činovnicima, te nemaju pravo za svoje osobno uzdržavanje od župljana ništa zahtievati.


VIII. CRKVENO-OBĆINSKI UPRAVNI ODBOR

§. 93.
Crkveno obćinski upravni odbor čini šest do dvanaest članova pravoslavne vjere u jednoj župi (parohiji). Služba odbornika je počastna.

§. 94.
Dužnost je odbora, da s pribavljenim novcem prema §. 24., koji porezni djelatnici, (organi) uručuju crkveno-obćinskom upravnom odboru, uzdržava bogoštovne zgrade i brine se za bogoslužne potrebštine.

§. 95.
Crkveno-obćinski upravni odbor može predlagati ministarstvu pravosudja i bogoštovlja putem svoje eparhije ubiranje izvanrednih pripomoći od pravoslavnih vjernika za bogoštovne svrhe. Ubiranje spomenute pripomoći vrši crkveno-obćinski upravni odbor, a o ubranom iznosu obavješćuje nadležnu eparhiju i ministarstvo pravosudja i bogoštovlja, koji mogu odrediti, u to se može utrošiti ubrani novac.

§. 96.
Crkveno - obćinski upravni odbor biraju svi mužki punoljetni pravoslavni vjernici jedne župe (parohije). U odbor ulazi i mjestni župnik (paroh). Kotarski predstojnici i njihovi zamjenici prisustvuju izboru kao nadzorna oblast. Izabrani odbor potvrđjuje episkop.

§. 97.
Crkveno-obćinski upravni odbor bira se na tri godine.

§. 98.
Dužnosti i način poslovanja crkveno-obćinskog upravnog odbora propisuje episkop za svoju eparhiju u skladu s ovim ustavom.


IX. CRKVENI PRIESTUPI I KAZNE.

§. 99.
Priestupi po zakonima i crkvenim propisima, koje iztražuju i sude Orkvene oblasti, ovi su:
1. priestupi protiv vjere i nauke sv. pravoslavlja,
2. vladanje, koje ne dolikuje svećeničkom zvanju,
3.nemarno vršenje svećeničkih dužnosti i zakonitih naredaba predpostavljenih crkvenih oblasti.
4. uvrede i klevete medju svećenicima,
5. iznudjivanje nepropisane nagrade za crkvene poslove,
6. nepovoljno ocjenjivanje crkvenih i državnih zakona i naredaba,
7. priestupi vjernika protiv vjere i nauke sv. pravoslavlja.

§. 100.
Priestupi se iztražuju i sude ureda radi ili na temelju podnesene tužbe.

§. 101.
Crkvene kazne su sliedeće:

1. za svećenike: (a) opomena, (b) ukor, (c) premještenje na drugo mjesto službovanja, (d) privremena zabrana vršenja svećeničkih dužnosti, najviše do godinu dana, (e) gubitak župničke Cparohijeske) službe, (f) doživotna zabrana vršenja svećeničkih dužnosti i prava, (g) oduzeće svećeničkog čina, (h) lišenje svećeničkog čina s izključenjem iz crkvene zajednice.

2. za vjernike: (a) privremeno oduzeće pojedinih prava i časti u crkvi, (b) izključenje iz crkvene zajednice na određeno vrieme i (c) doživotno izključenje iz crkvene zajednice.

§. 102.
Za svećenike kaznu opomene, ukora i zabrane vršenja svećeničke dužnosti izriče episkop, a kaznu premještenja u drugo mjesto, zabranu vršenja svećeničke dužnosti na više od 30 dana i ostale kazne samo nadležni eparhijski crkveni sud. Za vjernike kaznu privremenog oduzeća pojedinih prava i časti u crkvi izriče nadležni episkop, a ostale kazne nadležni eparhijski crkveni sud. Kazne, koje izriče episkop, odmah su ovršive, a kazne, koje izriče eparhijski crkveni sud, preizpituje Veliki crkveni sud prema propisima ovoga ustava.

§. 103.
Nitko se ne smije kazniti nijednom crkvenom kaznom bez predhodnog preslušanja.

§. 104.
Priestupe, kažnjive po obćem kaznenom zakoniku ili po kaznenim odredbama drugih državnih zakona, sude nadležne državne oblasti.

§. 105.
Kad državne oblasti povedu kazneni postupak protiv svećenika, dužne su o tomu obaviestiti nadležnog episkopa, a tako i o konačnoj odluci, koju budu izrekle o dotičnom predmetu. U tom će slučaju nadležne crkveno oblasti odlučiti, da li je time osudjeni svećenik počinio ujedno kakav crkveni priestup i prema prilikama izreći će protiv takve osobe crkvenu kaznu, propisanu ovim ustavom.

§. 106.
Ako je protiv svećeničke osobe podnesena tužba zbog priestupa, koji je uzrokovao sablazan u narodu, episkop može svećeniku odmah zabraniti vršenje svećeničkih dužnosti do osude crkvenog suda.

§. 107.
U slučaju obtužbe za zloupotrebu tvarne naravi može episkop obtuženoga razriešiti od dužnosti, dok se njegova krivnja konačno ne iztraži.

§. 108.
Kazne mogu za sobom povući prema slobodnoj razsudbi ministarstva pravosuđa i bogoštovlja zaustavljanje u činovničkom napredovanju.

§. 109.
Propisi o crkvenim priestupima i kaznama odnose se i na umirovljene svećenike.

Nastavlja se. Otporaš.

Bobani
06-07-2016, 01:34
ZAKONSKA ODREDBA NDH O OSNUTKU HRVATSKE PRAVOSLAVNE CRKVE (6) dio, kraj.

Otporaš (Mile Boban)
31.01.2010 14:06 h
Hrvatska Pravoslavna Crkva

( ŠESTI DIO ) i kraj

Na koncu bih zamoljo one ljude od znanja i pera da na sve izlozeno iznesu svalja misljenja. Ova Zakonska Odredba NDH se tice nas sviju Hrvata; i pravoslavne, katolicke i drugih vjera.

Sto se tice smaog i "dobrovoljnog" prijelaza pravoslavnih Hrvata sa njihove pravoslavne vjere na katolicku vjeru, ja osobno u to ne vjeruje. To su beogradska posla kako bi iz naftalina izvukli staru mrznju: zavadi pa vladaj.

X. CRKVENA NASTAVA.

§. 110.
Za obrazovanje hrvatskog pravoslavnog svećenstva osnovat će se zakonskom odredbom pravoslavni bogoslovni fakultet na Hrvatskom sveučilištu u Zagrebu, za koji vriede pravila kao i za ostale fakultete.

§. 111.
Nastavnici na ovom fakultetu moraju imati propisana osposobljivanja. Profesori za bogoslovne predmete moraju biti svećenici.

§. 112.
Nastavničko osoblje predlaže sv. arhijerejski sabor ministarstvu nastave na imenovanje.

§. 113.
Uredjenje bogoslovnog fakulteta Hrvatske pravoslavne crkve na Hrvatskom sveučilištu u Zagrebu propisuje ministarstvo nastave u sporazumu sa sv. arhijerejskim saborom.

§. 114.
U Zagrebu se osniva sjemenište za svećeničke pripravnike Hrvatske pravoslavne crkve.


XI. CRKVENA IMOVINA,

§. 115.
Hrvatska pravoslavna crkva samostalno upravlja i razpolaže svojom crkvenom imovinom i svojim prihodima pod nadzorom ministarstva pravosudja i bogoštovlja.


XII. PRiELAZNE ODREDBE.

§. 116.
Prvoga patrijarha Hrvatske pravoslavne crkve imenuje Poglavnik. Isto tako imenuje Poglavnik i prve episkope Hrvatske pravoslavne crkve.

§. 117.
Mitropolit i episkopi predlažu ministarstvu pravosudja i bogoštovlja sva imenovanja u svom djelokrugu.

§. 118.
Ustrojstvo Hrvatske pravoslavne crkve prema ovomu ustavu ima se izvršiti u toku triju narednih godina.

§. 119.
Za provedbu toga ustrojstva imenuje se privremeni mješoviti odbor od članova Hrvatske pravoslavne crkve i ođ predstavnika ministarstva pravosudja i bogoštovlja. Odbor se sastoji ođ četiri članova, dva predstavnika ministarstva pravosudja i bogoštovlja i dva predstavnika Hrvatske pravoslavne crkve.

Ovaj odbor imenuje Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske na priedlog ministra pravosudja i bogoštovlja i mitropolita u Zagrebu.

§. 120.
Ovaj će odbor raditi sve dotle, dok se ne uredi Hrvatska pravoslavna crkva prema ovomu ustavu, pa i u slučaju, ako ustrojstvo ne bi bilo provedeno u roku od tri godine, čim pojedine ustanove, predvidjene ovim ustavom, budu uzpostavljene, spomenuti odbor ne će se više mješati u poslove, koji su tim ustanovama određjeni ovim ustavom.

§. 121.
Isti će odbor izvršiti sve potrebne mjere, koje su u savezu s razmještanjem eparhija i župa (parohija).

§. 122.
Svećenici Hrvatske pravoslavne crkve, svećeničke udove i djeca primat će plaću prema zakonu o činovnicima, a u koliko se radi o umirovljenim osobama, njihova će se mirovina preobrediti prema zakonima Nezavisne Države Hrvatske. Svećeničke godine službe priznat će se svećenicima Hrvatske pravoslavne crkve kod imenovanja za promaknuće i mirovinu.
Svećenici Hrvatske pravoslavne crkve, kao i ostalo vjersko osoblje smatrat će se kao novopostavljeno, te im se beriva za godinu 1942. imadu izplaćivati iz izvanredne navjere, odobrene od Državne riznice riešenjem br. 70588,od 15. svibnja 1942., a mimo propisa §. 6. zakonske odredbe o proračunu Nezavisne Države Hrvatske za god. 1942. broj CDLXXVn — 2378 — Z 1941.

§. 123.
Ovaj ustav zadobiva pravnu moć, kad ga potvrdi Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske, te stupa na snagu danom proglašenja u Narodnim novinama.



U Zagrebu, dne 5. lipnja 1942.

Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske
DR. ANTE PAVELIĆ v. r.

Broj: CLXIV — 1386 — Z — 1942.

Za ministra pravosudja i bogoštovlja Ministar seljačkog gospodarstva:
DR, JOZO DUMANDŽIĆ v. r

Aleksa
06-07-2016, 10:15
O, kolega Bobani, da li bi ti mogao, please, ne bilo to zapoveđeno, da doturiš neke linkove ako imaš.
Slušao sam nedavno na youtubu govor Maksa Luburića o 10. travnju. Na youtubu je to iz dva dela, nekih dvadesetak minuta. Moja molba se odnosi na slične tonske zapise, koji su mi interesantni da sušam.

Bobani
06-07-2016, 13:09
Bog! kolega Aleks,
Ako te zanima govor Maksa Luburića upućen Hrvatima za proslavu Desetog Travnja 1968. godine, moćeš ga naći na internet ako klikneš: Govor Maksa Luburića za Deseti Travnja 1968.
Prilažem nekoliko linkova i molim te pregledaj sve linkove. Nadam se da ćeš imati priliku saznati nešto više nego si prije zano o svim tim zbivanjima i da ćeš imati priliku formirati osobni stav glede svih tih zbivanja na području Hrvatske za vrijeme rataWW2.
PoZDrav.

govor generala drinjanina hrvatima za deseti travnja 1968. - Croative.net
croative.net › Društvo › Istaknuto
Translate this page

Apr 10, 2015 - Govor generala Drinjanina Hrvatima povodom 10. travnja prenosimo. ..... Drinjanina nije u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA”.
Znameniti govor generala Luburica prigodom 10-og travnja 1968. on ...
Video for Govor Maksa Luburića za Deseti travnja 1968▶ 47:33
vimeo.com › Drinapress › VideosVimeo
Jan 14, 2014
"Draga hrvatska braćo. Što je značio Deseti Travanja sa političkog stanovišta za hrvatski narod, to smo ...
"Put i cilj" - misli generala Drinjanina za 10. travnja | Građanska Akcija ...
www.gradjanska-akcija-official.com/put-i-cilj-misli-generala-drinja...
Translate this page
Apr 10, 2016 - ... i veliki dio hrvatskog općinstva je upoznat sa povijestnim govorom Maksa Luburića Hrvatima za proslavu DESETOG TRAVNJA 1968. godine; ...
govor generala drinjanina hrvatima za deseti travnja 1968. - Disqus
https://disqus.com/.../govor_generala_drinjanina_hrvatima_za_dese...
Translate this page
GOVOR GENERALA DRINJANINA HRVATIMA ZA DESETI TRAVNJA 1968. croative.net. 3 Comments. Recommend; Share. Tweet this; Post to Facebook.
odlomak iz govora generala vjekoslava “maksa” luburića na 10 ...
dragovoljac.com/index.php?...govora...maksa...travnja-1968...
Translate this page
Apr 10, 2015 - 2 posts - ‎1 author
Što je značio Deseti Travanja sa političkog stanovišta za hrvatski narod, to smo čuli mnogo puta. ... TRAVNJA 1968. .... Svi smo mi osjećali potrebu Desetog Travnja, mi koji smo na školama slušali o tome da su nas srpski ...
govor generala drinjanina hrvatima za deseti travnja 1968. - Croative.net
croative.net › Društvo › Istaknuto
Translate this page
Apr 10, 2015 - Govor generala Drinjanina Hrvatima povodom 10. travnja prenosimo. ..... Drinjanina nije u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA”.
Znameniti govor generala Luburica prigodom 10-og travnja 1968 ...
www.vimeoinfo.com/.../znameniti-govor-generala-luburica-prigod...
Translate this page
Znameniti govor generala Luburica prigodom 10-og travnja 1968. - 'Draga hrvatska braćo. ... Tko je Maks Luburić, General Drinjanin? Znameniti govor generala ...

Bobani
06-07-2016, 13:34
Aleks, klikni na priložene linkove

Poslanica Vjekoslava Maksa Luburića hrvatskim komunistima iz 1966 ...
www.gradjanska-akcija-official.com/poslanica-vjekoslava-maksa-lu..

Subject: Govor Maksa Luburića za Deseti Travnja 1968.

Tko želi pročitati cijeli govor Maksa Luburića kojeg je on uputio Hrvatima za Deseti Travnja 1968. godine, kliknite na priloženi link i uživajte u čitanju ISTINE u ovom govoru u kojem je Maks rekao: RECI ISTINU, RAZBIŠE TI GLAVU. Otporaš.

Croative.net - GOVOR GENERALA DRINJANINA HRVATIMA ZA ...
https://hr-hr.facebook.com/Croativenet/posts/847951615285228


From: Annie Boban <froate@hotmail.com>
Sent: Saturday, May 21, 2016 10:36 AM
To: Mick Zanic; Annie Boban; Mirko BILIC; Franjo Cigic; info@grude-online.info
Subject: Govor Maksa Luburića za Deseti Travnja 1968.

Tko želi pročitati cijeli govor Maksa Luburića kojeg je on uputio Hrvatima za Deseti Travnja 1968. godine, kliknite na priloženi link i uživajte u čitanju ISTINE u ovom govoru u kojem je Maks rekao: RECI ISTINU, RAZBIŠE TI GLAVU. Otporaš.

Croative.net - GOVOR GENERALA DRINJANINA HRVATIMA ZA ...
https://hr-hr.facebook.com/Croativenet/posts/847951615285228

Bobani
08-07-2016, 13:21
RAZLAZ POGLAVNIK/LUBURIĆ 1956. JE PREKRETNICA HRVATSKE POLITIČKE EMIGRACIJE



(Donosim, jedno pismo kojeg je pisao Vršioc dužnosti Glavnog Povjerenika H.N.O. i Glavni Tajnik Medjudruštvenog Odbora u Melbourne-u, ožujka 1956. gosp. Branko Božičević. Iz sadržaja pisma može se zaključiti nervoza Hrvata u kojoj su živjeli uzrokom RZALAZA POGLAVNIK/LUBURIĆ. To vrijeme nije bilo samo vrijeme ogovaranja, vrijeme olajavanja Hrvata protiv Hrvata, nego je to upravo bilo vrijeme traženja puteva kako razumijeti i one Hrvate koji su osjećajno bili u srcu i u duši Hrvati, ali ipak su se borili protiv svoje Države Hrvatske, pa makar ta Hrvatska Država u njihovim maštama bila i "Fašistička" Hrvatska Država, što ona uopće nije bila. Ovo područje još ni danas, na dan američke 240 godina državnosti/nezavisnosti 4 srpnja 2016. godine nije ispitano ni povijestno razrađeno. To se je moglo uočiti u ovih zadnjih nekoliko mjeseci hrvatskog političkog vrha RH veličajući avnoj i zavnoh kao temelje na kojima - po njihovim mišljenjima - je stvorena današnja RH, a da su pri tome zaboravili spomenuti da je RH stvorena na temeljima želja hrvatskog naroda i na temeljima borbe protiv svakog jugoslavenstva i titoizma. Zato dolje priloženo pismo, koliko god ono bilo istinito/neistinito, neka bude dio povijesti hrvatske političke emigracije. Otporaš.)

Pismo počima ovako:

HRVATSKI BORCI U OCEANIJI I U SVIETU

Povodom pisma Poglavnika Dr. Ante Pavelića, u kojem je nepravedno obtužio brata Srećka Rovera, formiran je izvanredni Častni Sud, te je brat Rover zatražio svoje zapovjednike, da mu uvaže ostavku na dužnosti, koju je vršio na području Oceanije. Njegovi predpostavljeni nisu mu uvažili ovu molbu, nego su mu podielili privremeni dopust, dok će trajati Častni Sud, te sam ja, Branko Božičević, po odluci predpostavljenih, preuzeo vršenje dužnosti Gl. povjerenika Hrv. Nar. Odpora, a na želju predstavnika hrvatskih družtava u Australiji i Novom Zelandu, preuzeo sam i vršenje dužnosti Tajnika Medjudružtvenog Odbora.

Po ovoj dužnosti želio bih uputiti hrvatskoj braći nekoliko rieči u vezi sa našim radom i nastupom. Suglasni smo u cielosti sa prijašnjim radom Poviereničtva H.N.O. i Medjudružtvenog Odbora, te ostajemo nepokolebivo uz zaključke is toga, a posebno podvlačimo zaključak HRVATSKIH DRUŽTAVA I KLUBOVA NA PODRUČJU OCEANIJE od 14 siečnja 1956.

(Da bi današnji hrvatski mlađi naraštaj mogao što bolje razumijeti hrvatska nacionlana i politička gibanja u drugoj poslijeratnoj hrvatskoj emigraciji, potrebno je dati neka pojašnjenje:
Prvo (1) poslije bleiburške tragedije hrvatskog naroda 1945. godine mnogi Hrvati su emigrirali u prekomorske zemlje. Drugo (2) kako su skoro svi ponijeli Hrvatsku ili dio svoje Hrvatske sa sobom, u zemlje ili države u koje su se doselili i uselili, mnogi su pristupili već postojećim hrvatskim organizacijama i društvima. Treće (3) mnogi nisu htjeli prići postojećim društvima i organizacijama, već su stvarali druge, nove, svoje organizacije u kojima su razvijali svoje ideje i poglede dada za oslobođenje Hrvatske. Četvrto (4) hrvatska emigracija se povećava iz dana u dan; preko tri milijuna i više iseljenih Hrvata u prekomorskim zemljama, svi neće u istu organizaciju ali svi hoće Slobodnu i Nezavisnu Državu Hrvatsku. Peto (5) sveopći hrvatski osjećaji i sveopće hrvatske dnevne potrebe sile i pritiskuju Hrvate u svim hrvatskim naseobama i zajednicam na zajednički rad i da zajednički djeluju za hrvatsku zajedničku stvar. Šesto (6) iz te sveopće hrvatske potrebe osnivaju se MEĐUDRUŠTVENI ODBORI HRVATSKIH DRUŠTAVA u svim zajednicama slobodnog svijeta gdje su hrvatski emigranti živjeli. Sedmo (7) naša hrvatska zajednica sjeverne Californije, dakle područje i okolice San Francisca gdje sam ja živio, Međudruštveni Hrvatski Odbor je imao 13 različiti hrvatskih društava i organizacija. Osmo (8) da bi se što bolje i uskladnije moglo među Hrvatima raditi, taj Međudruštveni Hrvatski Odbor bi sazvao sjednicu na koju bi došli predstavnici svih društava: političkih, športskih, crkvenih, gospodarskih, študentskih isl., gdje bi se raspravljalo o zajedničkim potrebama, datumi usklađivali tako da nebi došlo do neke predstave, piknika, zabave, godišnjih sjednica, proslava Dana Hrvatske Državnosti Desetog Travnja i slično isti dan. Deveto (9) to je sve Hrvatima bilo potrebno kako bi što svrsihodnije sačuvali u tuđem svijetu sačuvali stare hrvatske tradicije i povijestne vrline Hrvatskih Velikana, i Deseto (10) čitajući pisma ovih naših prvih veterana druge hrvatske političke emigracije, olako se može primjetiti da su oni skoro svi služili se pravopisnim pisanjem NDH., što je svakako odraz tog vremena, a nikako to nije bio neki "ustaški rječnik", kako je to naš hrvatski neprijatelj tumačio i nastojao prikazti. Osim toga ova pisma nisu više neka privatna svojina, nego jedan vrlo važan dio i povijestni dokumenat hrvatske političke emigracije. Za sigurno će ova pisma uveliko pomoći i poslužiti će hrvatskim povijestničarima napisati jednu veliku, ozbiljnu i istinitu POVIJEST HRVATSKE POLITIČKE EMIGRACIJE 1945-1990. Mo. Otporaš.)

Ovaj isti zaključak bio je podpisan po predstavnicima svih družtava, kao i Gl. Tajnik istoga, te do danas niti jedan od nvih naslova se nije ogradio od ovog zaključka, nego su mnogi na redovitim družtvenim saborima ovu suglasnost potvrdili.

Želimo naglasiti, da ski protest i zaključci ne mienjaju naš stab u predmetu KONTINUITETA DRŽAVNOSTI I VRHOVNIČTVA, smatramo Dr. Antu Pavelića državnim Poglavarom, ali ovaj stav ne izključuje po demokratskim načelima naše prirodno pravo, ne prihvatiti ono što se očito protivi interesima domovine.

Radi toga gismo se mogli složiti o "podjeli Bosne" i odricanju naših svetih granica, na Drini, za koja su pali tisuće i tisuće hrvatskih života. NAŠA JE GRANICA NA DRINI SA KOJOM STOJIMO I PADAMO, i nećemo o njoj razpravljati. (Ovdje se radi o nekom i takozvanom sporazumu Stojadinović/Poglavnik iz 1954. godine, kojeg je - navodno - časopis "Izbor" iz Argentine zastupao, opravdavao i širio. Na sve ove događaje oko "podjele Bosne", general Drinjanin je izdao Okružno Pismo: "BRAĆO USTAŠE PRODANO JE POLA BOSNE". Mo. Otporaš.)

Radi toga nismo mogli odobriti sramotno napadanje na istaknute hrvatske svećenike i katoličku crkvu obćenito, a koje je napadaje vodio "Izbor" u ime vodstva. (Ovdje se misli, kada se kaže "u ime vodstva" na one uske suradnike i ljude oko Poglavnika, poimenice dra. Vrančića, dra. Ilića i druge, mo. Otporaš.)

radio toga gismo se mogli poistovjetiti sa odricanjem od Hrvatskog Narodnog Odpora, koji je istovjetan sa Ustaškim Pokretom. Iz redova Hrv. Nar. Odpora palo je toliko junaka u nadljudskoj borbi za Hrvatsku i novi junaci još uviek padaju.

Radi toga gismo mogli prieći preko pokušaja "uklanjanja" iz hrvatske oslobodilačke borne najuglednijih hrvatskij rodoljuba, kao što je general Luburić, te brat Srećko Rover, koji se je godinama borio protiv Poglavnikovih neprijatelja i znao organizirati i skupiti hrvatska družtva i klubove u jednu cielinu na području Oceanije.

Na neistinite obtužbe protiv brata Srećka Rovera i na njegovu vlastitu molbu, biti će postavljen ČASTNI SUD sa strane predspostavljenih, pod predsjedništvom pukovnika Marijana pl. Pusića i četiri votanta, (riječ "votant" znači: član sudskog viječa, mo) te 12 porotnika sve od reda najuglednijih osoba hrvatske emigracije. Ovaj Častni Sud će ispitati cielu stvar i JAVNO DONIETI SVOJ ZAKLJUČAK.

Mi smo neprijatelji traćeva i neistinitih obtužaba, koje neprijatelji ubacuju. Mi hoćemo istinu, pa makar bila i gorka, ali ako je tko kriv, onda ga se mora suditi i dokazima dokazati njegovu krivnju.

Da je brat Rover prešutio na napadanje svećenstva po uredniku "Izbora" Subašiću i da mu nije povratio njegove novine, onda bi Rover bio dobar i ne bi bio napadnut po Subašiću, koji je već godinu dana prije rekao, da će napraviti "rusvaj" (riječ "rusvaj" znači: šprdnja, metež, lom, gužva, ruglo, prezir, jednom riječi čudo, mo. Otporaš.) u ustaškim redovima i da će biti smjenjen Srećko Rover, a general Luburić "uklonjen".

Kada je g. Ilić (dr. Andrija, mo.) povodom dogadjaja u Argentini pisao na Medjudružtveni Odbor, da je Poglavnik u opasnosti i da se skriva, te da on (Ilić) "preuzuma" sve poslove u emigraciji, te sebe nazvao "novim vodstvom", ali nas je zamolio, da mu ne pravimo previše reklame (doslovce). Na ova njegova neozbiljna pisma brat Rover je odgovrio sa UPUTAMA, koje su samo slavljenje Poglavnika, jer u ovim uputama brat Rover kaže, da ne primamo nikakovih naloga, nego jedino od Poglavnika osobno, od predsjednika vlade Dr. Džafera kulenovića ili od generala Luburića, zapovjednika Hrv. Nar. Odpora.

Kada je Srećko Rover odbio "Izbor" i nije htio širiti ovakav nečastan list, koji nada crkvu i svećenstvo, kada nije prešutio na Raićevu "podjelu Bosne" i kada nije "pribavio dosta novca vodstvu u Buenos Airesu" (mi posjedujemo originalna pisma sa dotičnog mjesta), onda je bio proglašen "izdajicom" i "komunistom". Pa kada je zatražio sud, onda su oni odbili, ali ipak će biti formiran javni častni Sud na incijativu ljubitelja pravde i čiji će pravoriek biti objavljen svim hrvatskim organizacijama, družtvima i klubovima. (Tiskana je posebna DRINA br. 1/3, God. VI. 1956. od 88 stranica u kojoj su skoro svi detalji tog Častnog Suda opisani. To je bila posljednja DRINA za života pok. Poglavnika. Prva DRINA poslije Poglavnikove smrti je izišla za Deseti Travnja 1960. Mo. Otporaš.)

U svim ovim "obtužbama" i u nizu konspiracija, koje se code iz Buenos Airesa, stiglo je ovih danajedna vista "Okružnog Pisma" g. Vrančića, u kojem on u ime "vodstva" razlaže zašto su general Luburić i Srećko Rover "izključeni" iz "nacionalističkih redova".

"Kada smo pročitali jadnu i neistinitu argumentaciju g. Vrančića, onda nam je bilo jasno zašto je njegova misija sa "Bielom zastavom preko Alpa" završila u četnički logor u Italiji mjesto u Zapovjedničtvo Savezničkih snaga u Caserti. Čovjek ovakovih siromašnih sposobnosti nije ni mogao izvršiti jedan takav zadatak. Da je na njegovu mjestu bio obični čarkar, bolje bi izvršio, (zadatak, mo.) jer bi imao na umu važnost ove misije, o kojoj je ovisilo toliko hrvatskih života.

U svojem pismu g. Vrančić kaže, da su general Luburić i Srećko Rover "odbili poziv Hrvatskog Domobrana, da organiziraju u svojim zemljama medju Hrvatima i prijateljima slanje brzojava novim oblastima u Argentini protiv progonjanja Poglavnika i Hrvata u Buenos Airesu". (Tko je imao priliku čitati knjigu PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA, mogao je u toj knjigi pronaći mnoga pisma i Okružnice HNO koje je pisao general Luburić, pozivao Hrvate svih političkih nazora da pišu i pošalju telegrame novoj argentinskoj vojnoj Junti, da nije istina ono što protivnici Poglavnika serviraju novoj argentinskoj vladi. Mo. Otporaš.)

Prije svega mi takav poziv Hrvatskog Domobrana nismo nikada primili, ali čim smo dobili obaviest od generala Luburića i Ivici Krlića, još iste noći, uputio je brat Rover zajedno sa nama okružnicu svim hrvatskim družtvima na području Oceanije sa molbom, da se upute brzojavi i protesti. NEMA NITI JEDNOG HRVATSKOG DRUŽTVA NA PODRUČJU OCEANIJE, koje nije odmah postlalo radiograms (upućene) na predsjednika Lonardi-a, (Mirne duše se može reći da je u Argentini bio građanski rat 1953/1955 gdje je vojnička Junta generala Eduarda Leonadra zbacila bivši Peronov režim, koji je, to je Hrvatima poznato, uveliko pomogao Hrvatima, pa i samom Poglavniku. To su neprijatelji Poglavnika i Hrvatske iskoristili i predočili novoj vladi generala Eduarda Leonarda lažne dokaze protiv Poglavnikamo. Na osnovu tih lažnih i fabriciranih "dokaza" nova argentinska vlast je počela progoniti Poglavnika i sve istaknute Hrvate. To je čak uzrokovalo atentat na Poglavnika Desetog Travnja 1957, godine i njegov odlazak za Španjolsku. Otporaš.) a po uputama Medjudružtvenog Odbora.

Vi ste, braćo, u tome svjedoci. Mi imamo i danas veliki broj kopija dotičnih protestinh pisama. Osim toga na priedlog brata Rovera poslana je pomoć u vrlo znatnom iznosu osobno Poglavniku. Poglavnik je potvrdio primitak i zahvalio se na uslugama u ovim težkim danima. Ovo sve dobro zna i g. Vrančić, ali ga ne smeta, da iznosi ovakove nesting, jer to leži u njegovu moralu. G. Vrančić nadalje kaže, da se "troše stare tiskanice družtva" tj. da dotična družtva ne postage. Želimo naglasiti, da ova družtva na području Oceanije postoje i da su gradjena na čvrstoj bazi, pa se neće poljuljati na pisma g. Vrančića i njemu sličnih. G. Vrančić bi morao znati, da istina uviek podjedjuje, a nestina ruši samo one, koji se sa njome služe.

Mi smo uviek učinili što je bilo u našim mogućnostima, a i u buduće ćemo tako raditi za dobrobiti hrvatskog naroda, a još bi mogli više vremena utrošiti u ovu borbu, da se ne trebamo boriti protiv pojedinaca u našim redovima kao što su g. Vrančić, Subašić, Raić i njima slični.

Povodom nekoliko samozvanih pisama, koja stužu iz Sydney-a, a podpisani su po podpuno nepoznatim osobama, za koje smo po prvi puta čuli da uobće postoje, želimo naglasiti još jedanputa, da naš zaključak od 14 siječnja 1956. god. nije podpisan po osam "hrvatskih rodoljuba", već po OSAM HRVATSKIH DRUŽTAVA I KLUBOVA U AUSTRALIJI I NOVOM ZELANDU, tj. sveukupne hrvatske organizacije na ovom području.

U Sidney-u sastala se grupica ljudi na privatnom sastanku. Ovi ljudi na čelu sa neozbiljnom osobom Tomljanovićem u duhu jedinstva sa Vuinom: Sporisem (Ne znam šta bi ova riječ mogla značiti, mo.) žele voditi "politiku". U svojoj tobožnjoj "rezoluciji" i ponavljanju o vjernosti Poglavniku, najavili su duh "mirotvorstva", odgoja maldeži - čitav "petogodišnji plan dada" - a u stvari njihova "politika" počela je i završila sa jednim stereotipnim pismom podpisivanim u više navrata, a sastoji se u sramotnom napadanju na brata Rovera,

Ovaj Medjudruštveni Odbor smatra zakonitim družtvom A.H.D (Australska Hrvatska Društva, mo.) u Sydney-u na čelu sa predsjednikom Zdenkom Dandom.

Onim ljudima koji nas nazivaju "odmetnicima" i koji kažu da se odričemo Poglavnika, možemo samo ovako odgovoriti - Mi se ne odričemo Poglavnika, ali želimo, da ljudi, koji rade na štetu cjelokupnog Hrvatskog naroda budu ukolnjeni iz Poglavnikove okoline, i da čestiti i požrtvovani rodoljubi dodju na njihovo mjesto, te da svojom požrtvovanošću i radom dopinesu konačnom oslobodjenju NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE.

Ne želimo one ljude, koji su pretvorili našu oslobodilačku borbu i hrvatsko ime u sramotnu trgovinu, te si ovim imenom žele osigurati udoban život u emigraciji, a na povratak u Hrvatsku niti ne pomišljaju.

Sa ovom okružnicom želimo završiti ovaj žalostni pasus u hrvatskoj emigraciji i dati se svim silama na rad za budućnost i ići prema konačnom cilju. Pred nama se nalazi gola i kruta hrvatska stvarnost. Mi ne vidimo koristi u klevetničkim i neistinitim napadajima i izživljavanjima raznih Subašića, Ilića, Vrančića i osoba koje razašilju samovoljna pisma u tu svrhu. (Ove osobe i mnoge druge se mogu pronaći u spomenutoj knjigi Maksa Luburića, gdje on u raznim Okružnicama i pismima prstom upire u krivce skoro svih tih zavrzlama, neistina i laži. U tu svrhu potrebo bi bilo pregledati DRINU br. 1/3 1956. koja ima 88 stranica i sva je posvećena tim lažima i intrigama, bez sakrivanja imena tih osoba. Mo. Otporaš.)

Povjerenje naroda opravdava se ozbiljnim radom i borbom. Mi smo tako i do sada radili, paćemo i nakon ove naše unutarnje krize nastaviti našim radom i borbom za Hrvatsku. Mi nismo desničari ni lievičari, nego svjesni ljudi, koji uvidjaju, da na emigraciji leže velike dužnosti, koje moramo izvršiti. Ne želimo se igrati vodja, nego okupiti sve zdrave hrvatske snage, koje žele po svojoj hrvatskoj svjesti raditi na oslobodjenju domovine.

DESETI TRAVNJA je zacrtao naš put, koji je obnova Starčevićevog deržanstva. To je obći hrvatski dan, koji pripada svim Hrvatima i nitko ga ne može monopolizirati, kao što i hrvatstvo nije monopol nekolicine ljudi nego osobina rodoljuba. Ustaška misao inspirirala je Dessti Travnja, a stvorio ga je hrvatski narod sveobćim ustankom.

Petnaesta je obljetnica hrvatske državnosti pred nama. Hrvatska Družtva u Australiji i Novom Zelandu prednjačili su u svietu pri proslavama, najvećeg hrvatskog dana, dana HRVATSKE NEZAVISNOSTI, te će i ove godine proslaviti ovaj sveti dan u duhu povratka u NEZAVISNU DRŽAVU HRVATSKU.

Za Poglavnika i Dom Spremni!
Vršioc dužnosti:
GL. POVJERENIKA H.N.O.,
GL. TAJNIKA MEDJ. ODBORA,
Branko Božičević v.r.

U Melbourne-u, ožujka 1956. g.

Šesdeset godina i četiri mjeseca kasnije, prepisao. Mile Boban, Otporaš.

Bobani
17-07-2016, 10:30
IZ KORESPODNECIJE HRVATSKOG NARODNOG OTPORA, HNO: PISMO STJEPANU CRNIČKOM

Pismo Stjepanu Crničkom,
San Francisco, dne 23 siječnja 1970.

Dragi brate Stjepane,

Poslije dužeg vremena Vam javljam da sam hvala Bogu dobro i zdravo, želeći i Vama sve najbolje. Vaše cijenjeno pismo sam primio kojeg sam sadržaj u cijelosti razumio. Sada Vas želim izvijestiti o ovdašnjoj situaciji. Vi ste mi pisali na 3/10/69. da ste mi poslali jedan paket "Obrana" od 50 km. br. 113-114 koji ja još uvijek nisam primio. Za isti možete poslati potražnicu. Zadnje tri pošiljke od 50 km. sam na vrijeme primio, i to br. 115-116, 117-118, 119-120.

Moram Vam priznati da je ovdje jako teško usprkos najboljoj i vrućoj želji. Ovdje se sanja samo o dolaru i o načinu kako što više zaraditi i uštedjeti a što manje potrošiti. Jeli to razlog da su Hrvati iz Dalmacije najbrojniji ovdje ili nešto drugo, teško je reći. Nikada nisam bio, niti se takovim kao provencijalistom osjećam, ali teškim srcem ovo pišem da se novinu "Obranu" među njima ne može prodavati. Zato sam došao na jednu drugu zamisao, a ta je: sve one koji se osjećaju čestitim Hrvatima a ne žele čitati "Obranu", ja ću ih pretplatiti za jednu godinu na moj vlastiti trošak. Možda će kroz to vrijeme uvidjeti da su bili u zabludi ili u najmanju ruku priznati i odobriti rad H.N.Otpora, te se sami početi za isti zanimati. Uzput napominjem da smo gosp. Dabo Peranić i ja tako postupali u Parizu 1963.

Za sada Vam šaljem 25 pretplata po 6 dolara godišnje, tj. za 12 brojeva po 0,50, ukupno $6.00 dolara. Ako bude skuplje, Vi mi naknadno javite. A za ubuduće mi ne šaljite novine za prodaju. Ako Vi to pak želite, onda možete samo 10-15 km. po broju koje bih samo podijelio među Hrvatima "dobre volje". Što se tiče knjiga, ne mogu Vam još ništa reći, pošto još nisu počeli proljetni i ljetni Piknici, na koje ja polažem veliku važnost.

Primio sam Vaše tri pošiljke paketa "Drina" od 36 knjiga. To sam primio poslije Nove Godine te nisam imao još priliku ih prodavati. Također sam primio "Hrvatska za Narodnih Vladara" od dra. Miljenka Dabe Peranića i "Jugoslavija - Srpska Podvala" od dra. Mile Budaka, na čemu Vam iskreno zahvaljujem. Ja sa radom nastavljam sve dotle dok Hrvatska ne bude slobodna. I tada ju treba čuvati.

Dalje dragi moj Stjepane mogu Vam reći da sam zamoljen od uprave "Hrvatskog Književnog Lista" dali bih bio voljan se zauzeti za doček glavnog urednika H.K.L. Zlatka Tomičića prilikom njegove posjete u San Francisco, našto sam pristao bez oklijevanja. Pošto u našoj emigraciji se je istako H.N.O za suradnju sa Domovinom i poznat je domovinsk Front, mišljenja sam da bi baš mi trebali iskoristiti Tomičićev posjet Ameriki u svrhu povezivanja vanjskog i domovinskog Fronta. Zato mi dadnite Vaše mišljenje i sugestije. Trebalo bi obavijestiti povjerljive ljude Otpora u svim gradovima gdje bude dolazio da se oni za sve zauzmu. Jer uvijek je bolje da to budu naši ljudi nego neki koji bi to iskoristili svugdje prije negoli u našu hrvatsku stvar. Mislim da me razumijete, ta da za sada ostane tajna, do daljnjega.

Ja još ne znam kada će to biti, ali u svakom slučaju trebamo biti spremni na sve. Mislim da ima namjeru posjetiti u Canadi centralu Hamilton, Toronto i Montreal, a u Ameriki New York, San Francisco, Chicago, Cleveland i možad još koja druga mjesta. Zato se mi trebamo spremiti.

Sada Vam šaljem adrese i ček od 150.00 dolara. Vi to šaljite izravno od vas ili od brata Džebe iz Clevelanda, tako je svejedno. Ako bi nekada dobili od nekojih pismo u kojem traže znati tko ga je predplatio, možete otpisati samo da je to jedan njegov dobar prijatelj. (Za cijelu godinu dana svih 25 Hrvata su redovito dobivali novinu "Obranu" na svoju kućnu adresu a da se niti jedan od njih 25 nije udostojio se javiti i zahvaliti. Ja sam tada radio u restaurantu kao perač suđa i zarađivao 70 do 75 dolara tjedno. Imao sam dvije curuce, Sophiju 5 i catherine-u 2 godine a mala Iva/Drina se rodila tjedan dana poslije pisanja ovog pisma, dakle na 30 siječnja 1970. Naravno da sam ja to iz bliza pratio, jer sam svakog od njih osobno poznavao. Svi bez iznimke, u različitim razgovorima bi se ponosili kako su predplatnici a da u sebi nikada nisu pomislili da su puka bijeda. Prilažem kopiju pisma Stjepanu, Štefu Crničkom i kopiju bankovne uplatnice od 150 dolara. Neka i ovaj dio bude dio hrvatske političke emigracije u borbi za oslobođenje Hrvatske. Mo. Mile Boban, Otporaš.)


1.) BAJURIN Jozo - 94 CASTRO ST. San Francisco, California, U.S.A.
2.) BANDOV Branko - 1020 DREXEL WAY, San Jose - 95121, California. U.S.A.
3.) BAŠIĆ Jakov - 77 HERMN ST: San Francisco, California. U.S.A.
4.) BATKOVIĆ Ante - 2844 So. NORFOLK ST. San Mateo, 94403 California. U.S.A.
5.) BOBAN Jerko - 171 Liberty St. San Francisco, 94110 California. U.S.A.
6.) BOBAN Mile - 459 Eedinburgh St. San Francisco, California. U.S.A. (to sam ja, sam sebe sam pretplatio, mo)
7.) BOBAN Rafo - 203 Brazil Ave. San Francisco, 94112, California. U.S.A.
8.) BEGOVIĆ Ken - 19th. EAST 41 St. San Mateo 94403 California. U.S.A.
9.) BULJAN Ivan - 2844 So. NORFOLK ST. San mateo, 94403 California. U.S.A.
10.) ĆIKEŠ Ivan - 242 WAWINA ST. San Francisco, california. U.S.A.
11.) ĆIKEŠ Mirjana - 35 Athens St. San Francisco, 94112 California. U.S.A.
12.) DELIJA Jozo - 33 SKYLINE Dr. DELY CITY, California. U.S.A.
13.) DŽAJA Marko - 333 HORIZON WAY Pacifica, san Francisco, California. U.S.A.
14.) GRIZELJ Ante - 109 Brazil Ave. San Francisco, 94112 California. U.S.A.
15.) JURIĆ Jozo - 3715-17th. San Francisco, california. U.S.A.
16.) KADIĆ Jack - 43 Meadon Drive, Mill VALLEY, California. U.S.A. (Jack Kadić je nećak poznatog hrvatskog pisca dra. Ante kadića, mo)
17.) LEUTAR mate - 754 41 St.Ave. san Francisco, California. U.S.A.
18.) LUCIN Ivo - 125 Valencia st. apt. 8 San Francisco, California. U.S.A.
19.) LJUBAS Josip i Milka - 1710-38.th. Ave. OAKLAND 94607, California. U.S.A.
20.) MIŠKULIN Nikola - 925 GEARY St. San Francisco, California. U.S.A.
21.) RADONICH Mirko - 2715-37.th.Ave. San Francisco, California. U.S.A.
22.) URBAN Željko - P.O box. 815 SUTTER CREEK 95685 California. U.S.A.
23.) VUČIČEVIĆ Ivan - 455-40.th.Ave. San Francisco, California. U.S.A.
24.) BOBAN Jerko - 389 oriente St. DELY CITY, California. U.S.A.
25.) CROATIAN AMERICAN HOME ASSOCIATION 3416 .19th. St. San Francisco, california. U.S.A.

Za ovaj put nebih imao šta više pisati. Želio bih samo znati šta raditi od neprodanog material, novena i DRINA.
Uz naš hrvatski pozdrav: Bog i Hrvati!
Vaš odani Mile Boban.

Eto, to je lista imena i adresa Hrvata koje sam predplatio na novinu "Obrana". Ljudi su novinu dobivali i čitali. Ja sam pri kraju godine, točno 18 prosinca 1970. godine svima napisao pismo a za sebe kopiju ostavio. Pisma sam poslao Povjereniku DRINAPRESS-a za USA i Canadu u Cleveland Ivanu Džebi, tako da predplatnici misle da su pisma uistinu pisana u Clevelandu, odakle su i poslata. Spomenit ću samo jedno pismo a sadržaj je svih pisama bio isti:

Cleveland, dne 15 prosinca 1970.

Cijenjeni gospodine Urban,

Podružnica Hrvatskog Narodnog Otpora za Ameriku Vas želi upoznati da Vas je jedan Vaš dobar prijatelj predplatio za godinu dana na jednu hrvatsku novinu "OBRANA". Nadamo se da ste redovito i na vrijeme istu primali te da ste sa te strane zadovoljni.
Cijenjeni Gospodine Urban Vaša predplata prestaje koncem siječnja 1971. Do toga vremena želili bi znati dali i dalje želite biti predplatnik ove vrijedne hrvatske novine. Ako da, izvolite nas izvijestiti. Godišnja predplata je $6.00. Možete uplatiti izravno na nas ili na našega povjerenika u San Franciscu gosp. Milu Baban 459 Edinburgh Street, San Francisco, 94112. Također Vas molimo, obavijesti radi, da nas izvijestite u slučaju prestanka sa pretplatom.
Podružnica Hrvatskog Narodnog Otpora Vam želi Sretan i veso Božić i potpuno ostvarenje vaših želja u Novoj 1971. Godini!
S izrazitim poštovanjem, podružnica H.N.Otpora za Ameriku.

Od svih pisama koje sam poslao u najvećoj želji da svima zaželim sve najbolje za Božić i u nadolazećoj Novoj 1971 godini, samo se je udostojio odgovoriti gosp. Željko Urban. Kako sam kasnije saznao da je ovaj isti gosp. željko Urban bio hrvatski Poslanik za Canadu. Prilažem rukom pisani odgovor gosp. Željka Urbana:

"Sutter Creek, jan 9, 1971

Cijenjeni gospodine Džeba,

"Srdačno se zahvaljujem na vašem listu. Isto tako želim i vama sve najbolje u Novoj Godini. Nažalost, ove godine ne mogu se pretplatiti na vaš cijenjeni časopis.
Puno srdačnih pozdrava
Željko Urban."

Meni je ovo jedno jedino pismo koje je on primio poslao Ivan Džeba iz Clevelanda. Poslije 46 godina ovo bi se trebalo smatrati kao dio hrvatske iseljeničke borbe u ostvarenju Obnove Hrvatske Države. Pok. Karlo Sopta mi je pričao 1994. godine da je taj isti Željko Urban bio hrvatski Poklisar, Ambasador za Kanadu. Jeli ili nije istina, to ne znam.
Mile Boban, Otporaš.

Bobani
25-07-2016, 19:53
29 GOD. i 4 MJESECA KASNIJE - DVIJE SLIČNE SMRTI - DVAJU GENIJA: RUS LEON TROTSY I HRVAT MAKS LUBURIĆ


http://hrvatskoobrambenostivo.com/2016/04/04/dvije-slicne-smrti-rus-leon-trotsky-i-hrvat-maks-luburic/

DVIJE SLIČNE SMRTI : RUS LEON TROTSKY I HRVAT MAKS LUBURIĆ


Ruski prognanik i revolucionarac Leon Trotsky je smrtno ranjen u meksikanskom gradu Mexico City 20 kolovoza 1940. Nije mi namjera u ovom opisu ići u detalje političkog i revolucionarnog života ovog…



Dana 4. travnja 2016. u 21:00 Otporaš <froate@hotmail.com> je napisao/la:

29 GODINA i 4 MJESECA KASNIJE - DVIJE SLIČNE SMRTI - DVAJU GENIJA: RUS LEON TROTSKY I HRVAT MAKS LUBURIĆ

Ruski prognanik i revolucionarac Leon Trotsky je smrtno ranjen u meksikanskom gradu Mexico City 20 kolovoza 1940. Nije mi namjera u ovom opisu ići u detalje političkog i revolucionarnog života ovog ruskog židova i prognanika kojeg je pravo i rođeno ime bilo Lev Davidovich Bronshtein. Rođen u Ukrajini od žodovskih roditelja 1879., i kao maloljetnik napustio je školu kako bi se mogao posvetiti podzemnom organiziranju "Ruskog Radničkog Saveza", koji je kasnije postao ključna uloga u borbi za "oktobarsku revoluciju", koja je došla na vlast 1917. Zbog svojih revolucionarnih aktivnosti, carske vlasti ga hapse 1898. kao Lev Davidovich Bronshtein i zatvaraju ga u Sibir.

Preko nekih veza u zatvoru on uspijeva 1902. krivotvoriti putovnicu na ime Leon Trotsky te bježi u Englesku sa krivotvorenom putnicom pod imenom Leo Trotsky. Od tada pa do svoje tragične smrti i do današnjih dana u svijetu je poznat kao Leo Trotsky i tako će ostati poznat u povijesti. U Londonu se je priključio boljševičkom revolucionarcu Vladimiru Iliću, Lenjinu. Po revolucionarnoj dužnosti 1905. Trotsky se vraća u Rusiju, ali ubrzo opet biva uhapšen i zatvoren u Sibiru. Ponovno mu 1907. godine bijeg uspijeva i dolazi u Švicarsku, zatim Pariz, Španjolska i konačno dolazi u New York. Tu ostaje do konačne pobjede "oktobarske revolucije" 1917. god., te se vraća u Rusiju gdje ga je Lenjin imenova tajnikom vanjskih poslova. Na toj dužnosti Trotsky se je osjećao siguran do te mjere da je već 1920 godine pomišljao naslijediti Lenjina poslije njegove smreti, jer je Lenjin bio bolestan.

Poslije Lenjinove smrti 1924, god. Joseph Stalin je postao vođa USSR. Tada je postala ona poznata Staljinova "čistka". Trotsky je sve malo po malo počeo padati u nemilost, jer je počeo kritizirati Staljinove represivne metode. Staljin ga je 1925. god. skinuo s visoke dužnosti Ratnog Komesara, zatim je izbačen iz politbiroa da bi 1927. god. bio lišen svih dužnosti i izbačen iz komunističke partije. U siječnju 1928. Staljin ga je internirao u jedan koncetracioni logor u Alma-Ata u Kazakstanu. Iz tog logora Trotsky je uspio pobjeći preko Turske u Francusku odakle je 1936. došao u Norvešku, a potom u Mexico gdje je dobio politički azil. U predgrađu grada Mexico City Trotsky se je tu smistio sa svojom obitelji. Ali Staljinovi agenti nisu mirovali. Tragali su za njim i pronašli ga tu, u predgrađu Mexico City. Odmah su se požurili da pronađu starog i odanog Staljinova agenta još iz španjolskog građanskog rata Ramon Mercader-a.

Ramon Mercader (1913-1978) je Španjolac, uz to i španjolski komunista koji se je borio u redovima međunarodnih brigada u skupini Titinih španjolskih dragovoljaca protiv Frankove Falange, koja se je borila za oslobođenje Španjolske od komunističke navale. Ramon Mercader je bio KGB agent i Staljinov proteže, kao što je i Ilija Stanić bio Udbin agent i Titin proteže. Tako je agent KGB-a Ramon Mercader u utorak 20 kolovoza 1940. godine po naredbi tavarš Staljina usmrtio ruskog revolucionara i teoretičara Leon-a Trotsky-a sa pijukom kojeg alpinisti upotrebljavaju i njim se koriste u probijanju leda u prohodu kroz Alpe.

Ubojica Ramon Mercader je dobio 20 godina zatvora, a Stalin ga je proglasio narodnim herojim i odlikovao ga prvom grančicom Lenjinovih Zasluga Prvog reda.

Eto, neka ovo bude jedan uvod iz kojeg se sažeto mogu izvući vrline - dobre i loše - ovog ruskog revolucionarca o kojem su sve svjetske knjižnice pune pozetivne literature. Dali je Trotsky postao toliko svjetski popularan zato što je Rus, ili što je ruski židov, ili zato što se je suprostavio Staljinu, ili pak zato što je uvidio da je bio na krivoj strani, tj. komunističkoj strani? To neka svaki čitatelj za sebe odgonetne. A ova dva svjetska genija, jedan Hrvat i jedan Rus, u službi svojih ideala imali su i svojih neprijatelja. Obadvojica su se različito borili ali su doživjeli sličnu smrt: Rus pijukom u glavu, Hrvat željeznom motkom i čekićem.

Moja je namjera bila s ovim opisim povezati revolucionarni rad Hrvata Maksa Luburića sa revolucionarnim radom Rusa leon-a Trotsky-og. Rus Leon Trotsky se borio za krivi i lažni ideal, dok Hrvat Maks Luburić nije bio na krivoj strani kao Trotsky. Hrvat Maks Luburić je bio na pravoj strani, borio se za Državu Hrvatsku protiv koje su se borili svi oni koji su nepovoljno i negativno pisali o Maksu Luburiću. I doći će vrijeme da će svjetske knjižnice biti pune i prepune pozetivne literature o Hrvatu Vjekoslavu Maksu Luburiću, generalu Drinjaninu. To vrijeme dolazi a na nama Hrvatima je dužnost da ostavimo što više materijala o vojničkom geniju Maksu Luburiću, koji je doživio sudbinu ruskog genija Leon-a Trotsky-og. I jedan i drugi su, svaki na svoj način, zaslužili da is se usporedi kao svjetski geniji.

A Udbin agent i ubojica generala Maksa Luburića Ilija Stanić koji je 20 travnja 1969. godine ubio Maksa Luburića nije doživio sudbinu Romana Mercadera, ubojice Leona Trotsky-a, da se privede pred sud pravde, pa makar taj sud i ne bio pravedan, kao što je meksikanski sud sudio ubojici Leon-a Trotsky-og i osudio ga na 20 godina zatovra. Kada se bude o tome pisalo, tko je više a tko manje kriv da ubojica i Udbin agent Ilija Stanić nije priveden bilo kojem sudu; španjolskom, jer se je zločin dogodio na tlu Španjolske i građanin Španjoslke je ubijen, ni hrvatskom sudu pravde, ni bosanskom sudu pravde gdje ubojica Ilija Stanić i danas živi nesmetano i slobodno, za sigurno će bosanska država najviše tome biti kriva, zatim Španjolska a RH će biti u tome kriva što sporazumno šuti i ništa ne poduzuma u tom pravcu da se zločin osudi a izvršitelja zločina uhapsi i pred sud dovede.

Za nekoliko dana će biti 47 obljetnica pogibije hrvatskog vojničkog genija i zadnjeg Zapovjednika HOS-a NDH Vjekoslava Maksa Luburića, generala Drinjanina.

Slava generalu Vjekoslavu Maksu Luburiću!

Mile Boban, Otporaš.

Bobani
26-07-2016, 13:34
GEN. ŽELJKO GLASNOVIĆ: PROŠLOST JOŠ NIJE PROŠLA


10-travnja-1941-godine-uspostava-nezavisne-drzave-hrvatske

Početna » Hrvatska » Gen. Željko Glasnović: PROŠLOST JOŠ NIJE PROŠLA!
Gen. Željko Glasnović: PROŠLOST JOŠ NIJE PROŠLA!


POZIV SVIM HRVATSKIM BRANITELJIMA PATRIOTIMA DA DOĐU U SRB U SRIJEDU, 27.07.2016.

Krivotvorenje povijesti jedan je od glavnih uzroka rata od 1991. na ovim prostorima. Velikosrpski imperijalizam i hegemonizam, od 1912.-1990., pobio je oko pola miliona Albanaca, Hrvata, Crnogoraca, Muslimana, Makedonaca i članova Njemačke, Mađarske i Talijanske manjine, što pod kokardom, što pod petokrakom. Srbija je bila i ostala glavni faktor destabilizacije u Jugoistočnoj Europi.

To se vidi i danas iz gotovo svakodnevnih izjava srpskih političara. Gotovo sve ključne figure u današnjoj srpskoj vlasti su četnici. Srbi svoje masovne zločine nad drugim narodima potpuno ignoriraju. Srpska pravoslavna crkva, koja je igrala ključnu ulogu u uništavanju i kolonizaciji drugih naroda, ne samo da se nikada nije ispričala, nego nastavlja djelovati kao agitpropovski odjel za velikosrpsku agendu. Njihovi pomagači i čuvari iskrivljene povijesti u R. Hrvatskoj, kao što su Stipe Mesić, Ivo Josipović i ostali profesionalni antifašisti, nastavljaju i dalje šire velikosrpsku propagandu, i to protiv vlastite države.

Zločini počinjeni protiv hrvatskog i i muslimanskog naroda u Drugom svjetskom ratu do danas su sustavno prešućivani i brisani iz kolektivne memorije. Primjer te kolektivne amnezije su događaji vezani uz tzv. Dan Ustanka u Hrvatskoj 27. srpnja 1941. Na taj dan ubijeno je 300 hodočasnika iz Drvara koji su se vraćali s hodočašća crkvi Svete Ane u Kninu. S njima zajedno, u jamu Golubnjaču, blizu Drvara, bačen je i svećenik Waldemar Maksimilijan Vrhovec. Isti dan, u samom Drvaru, srpski pobunjenici pobili su, također, muslimanske radnike koji su radili u tvornici celuloze u Drvaru.

Kasnije toga dana, na području Srba ubijeno je 62 ljudi, od kojih je bilo 9 djece i 5 žena. U Brotnju kod Srba, masakrirano je 38 članova obitelji Ivezić. Najmlađa žrtva bilo je dijete od dvije godine, a najstarija je imala 82 godine. Nekoliko dana ranije, u selu Vodjenice, kotar Donji Lapac, masakrirano je 24 pripadnika dvije hrvatske obitelji. Najmlađa žrtva je bilo dijete od 6 mjeseci.

U Slobodnoj Dalmaciji od 22.07.2016., Josip Jović u svom članku opisuje očekivanu reakciju na te događaje jednog od onih koji i danas truju umove mladih na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, citiram:

„I na sve to doc. Dr. Hrvoje Klasić u stilu Vojislava Šešelja veli kako je to bila borba srpskog naroda za opstanak i za egzistenciju! Koliko li je u jednoj rečenici ovoga pedagoga, predavača povijesti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu sadržano jezive ignorancije, neuvažavanja činjenica, zastrašujuće logike.“
Za uspostavu mira na ovim prostorima, jedan od prvih i nužnih uvjeta je srpsko suočavanje sa svojom prošlošću, jer su oni, kao i naši profesionalni antifašisti, ostali zarobljenici komunističkih i vlastitih velikosrpskih laži. Srbija i velikosrpska politika, koja je odgovorna za više od 95% ratnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije u prošlom ratu, danas nama postavlja pravne standarde. To je više od moralnog zločina i samo nastavak srpskog krivotvorenja povijesti koje traje od kraja 19. stoljeća.

„Prošlost još nije prošla“ rekao je Orwell. Srbi to znaju, a to je jedan od razloga zašto do danas nisu vratili hrvatsku povijesnu arhivsku građu koju su nam oduzeli nakon Drugog svjetskog rata, iako su je po međunarodnom ugovoru o sukcesiji morali vratiti. Znaju to i u SDP-u pa su otvaranje arhiva CK SKH produžili za još 20 godina.

Do dana današnjega, gore navedeni zločini slave se 27. srpnja u Srbu, kao Dan anti-fašističkog ustanka u Republici Hrvatskoj, i to uz sudjelovanje nekih hrvatskih predsjednika i dužnosnika i pod zaštitom hrvatske policije. Kakvu budućnost može očekivati država koja slavi zločin nad vlastitim narodom???

Izvor: Gen. Željko Glasnović

Bobani
26-07-2016, 20:04
USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA



NIKAD PRIJE VIĐENA SLIKA U JAVNOSTI VITEZA GENERALA RANKA BOBANA

Vijesti Otporaš -

Oni koji su imali priliku čitati na ovom Forumu temu: tko je Maks Luburić, general Drinjanin, imali su priliku saznati preko mnogih pisama too je dr. Miljenko Dabo Peranić. Također i obi koji su imali priliku nabaviti i imati knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" imali su ili će imati priliku u toj knjigi pronaći mnoga pisama koje je general pisao dru. Peraniću i dr. Peranić generalu Drinjaninu.

Prilažem ovdje jedan link koji govori o vrlo malom izvoru o USPONU I PADU DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA. Radi se o jednom hrvatu koji mi se je javio s željom da bi napisao knjigu o dru. Peraniću ali mu nedostaju ski potrebni materijali, te se u tu svrhu meni javio. neznam dali će se link otvoriti ili ne, ali svakako probate naći načina te link otvoriti.

USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA | Kamenjar
Pretpregled sluga:kamenjar.com/

http://kamenjar.com/uspon-pad-dra-mi…ka-dabe-peranica/

Bobani
27-07-2016, 03:48
TKO JE PISAO PORUKU IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA?

Neki su mi se javili da im pojasnim kako je došlo do ove PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. ovo je izišlo na portalu Kamenjar i bilo bi dobro da obi koji tele nešto više o ovome znati da kliknu na priloženi link, prošitaju sve a posebno komentare dgje su komentatori raznih mišljenja na demokratski način dali svoje mišljenje. Hvala svima na strpljenju čitajući prošlu hrvatsku državotvornu povijest. Na link su prikazane i prikladne slike kao i slika ubojice Ilije Stanića.Otporaš.


http://kamenjar.com/tko-je-pisao-poruku-izmirenja-ustasa-i-partizana/


TKO JE PISAO ADRESU "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA? (1)


(Ustao sam se jutros rano, vrlo rano, kao i obično; sa šalicom tople kave (mogu ja reći i kafe, zašto ne) u ruci i prigledavam očima koje ću sada pismo iznijeti. Pogled mi zastade na "Fijoki"/dosije "Kum Dabo Peranić". Uzmem i počmem pregledavati. U jednoj kuverti nekih 16 sa 25 centimetara nađoh pismo od 23.XI.1990, pisano na pisaćem stroju. Uz pismo ima i drugog priloženog materijala, ali mi je za oko zapala IDEJA I AKT IZMIRINJA. Mnogo puta mi je kum Peranić pričao kako je on bio taj koji je s generalom pisao PORUKU IZMIRENJA. Ovdje u ovom IDEJA I AKT IZMIRENJA dr. Peranić otkriva pojedinosti koje bi mogle zanimati mnoge Hrvate, posebice one koji se poviješću bave. Osobno pismo koje je meni pisao i poslao uz ovaj priloženi materijal nije dugo, ali ima u njemu stvari, koje mi je on pričao, a koje ću ja sada ovdje iznijeti. Kako se i po datumu može vidjeti da sam ja ovo pismo pisao na Forumu Dnevno.com 8 siječnja 2013. godine. Od tada pa do danas taj Forum na portalu Dnevno.com više ne postoji.

Prije nekoliko dana jedan mi se gospodin iz Hrvatske javio s molbom da ako mogu pronaći to pismo dra. Miljenka Dabe Peranića u kojem on iznosi pojedinosti: kako je došlo do "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA", da mu ga proslijedim, jer, kako taj gospodin kaže, da predaje na sveučilištu i da mu je to potrebno znati, pošto mnogi danas pričaju o HRVATSKOJ POMIRDBI, pa čak i Josip Manolić, a da nitko ne spominje početnika i početne ideje Hrvatskog Izmirenja. Sreća da sam to pismo sačuvao i, danas, srijeda 13 siječnja 2016. godine ga iznosim ovdje na hrvatskom portal Kamenjar. com. Mo. Mile Boban. Otopraš.)


Milutin Dabo Peranić
10 Squire Avenue
East Northport
N.Y. 11731

Dragi Milane i Annie, 23.XI.1990.


Primio sam pismo sa riječima obiju Vas. Hvala. Milan spominje 4 točke, ali si zaboravio petu, onu gdje te molim da bi mi naznačiš adrese centra Otpora po svijetu da im šaljem publikacije o generalu.

Prilažem ti pregled o ADRSI IZMIRENJA, koju mi još treba popraviti. To je Uvod u PREDKULISNA KORAČANJA PREMA 1970-71. DO PREDSJEDNIKA TUĐMANA PREKO MAKSA.

Obrane ne želim primati preko ljudi koji se bore za Jugoslaviju. Ti ljudi za me opravdavaju strahovladu Aleksandra, ubijanja u KOLONI SMRTI, sva ubijanja i mučenja nas Hrvata preko Rankovića, Tita i njegovih ljudi-mučitelja i ubojica. Nastojat ću do njih doći drugim putevima.

Do drugog pisma ostajte mi pozdravljeni svi Bobani i Bobanići,
Vaš kum Miljenko.

(Kroz do sada iznešena PISMA MAKSA LUBURIĆA mnogi čitatelji su upoznati tko je Dr. Miljenko Dabo Peranić. On je bio uski suradnik generala Drinjanina od rujna 1962. pa do generalove mučeničke smrti 20 travnja 1969. Nisu mi svi detalji poznati kako je do toga došlo da se je odmah iza generalove smrti počelo sumnjati na njega, Dra. Peranića. Kako je isti bio član Glavnog Stana Odpora i velikog generalova povjerenja, automatski je bio na Udbinoj listi za likvidaciju. Zato bi bilo potrebno (po)zabaviti se svim tadašnjim izvorima oko generalova ubojstva i usporediti Ilije Stanića izjavu koju je on dao Sarajevskoj Udbi 29 i 30 travnja 1969., dakle sam 9 dana poslije ubojstva generala Drinjanina. Mo. Otporaš.)

Pukovnik HOS-a Krunoslav Batušić piše pismo na tri stranice Ratki Gagri u Toronto 24.VI.1969., dva mjeseca i 4 dana poslije generalove smrti. Između ostaloga piše i ovo u zadnjem paragrafu pisma na prvoj stranici: "...Vijest o hapšenju Stanića u Parizu, čuo sam i ja ovdje, ali ta vijest nikako nije potvrdjena, doduše Željko Bebek piše u Hrv. Državi, da je Stanić odputovao nakon atentata u Pariz i ovdje se priča, da Stanić piše pisma iz Pariza da on nije ubojica i da on ne želi nositi tu ljagu na sebi radi drugih, koji su to počinili..." Važno će biti ovdje navesti, kao vremenski dokumenat, šta o tome kaže Dr. Dabo Perenić u svojoj knjigi "PIGIBIJA GENERALA LUBURIĆA" str. 175 :

Stanić mi se ponovo javlja pismom. 30. lipnja Stanić je još u Paris-u,...a na strani 176...Istog dana kada je stavljeno na poštu Stanićevo pismo za mene, 2 Svibnja, "netko" je na istoj pošti, Rue des Pyrennees, Paris 20 stavio oko pedne i razglednicu upućenu našem Glavnom Povjereniku za Njemačku, Iliji Vučiću, a na pošti Rue du Louvre, Paris 1, za Glavnog Povjerenika za Skadinaviju, Stipu Mikulića. Dopisnice su sve bez nadnevka. Poštanski žigovi odredjuju datume i satove odaslanja. Evo sadržaja svih triju dopisnica:

(Napomena:
Budući sam zašao u ovo opisivanje Ilije Stanića "lutanja po Parizu", potrebno će biti iznijeti neka saznanja do kojih sam došao ili predodžbe koje bi mogle poslužiti razotkriti donekle ove spletke i zagonetke oko ubojstva jednog Hrvata i jednog genijalnog hrvatskog vojničkog stručnjaka generala Vjekoslava Maksa Luburića. Hvala svima na strpljenju! Mo)

by: Otporaš 8th January 2013, 16:59

TKO JE PISAO ADRESU "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKI PARTIZANA"? (2)

1. Stipi MikulićuČ (strana 176.)

"Dragi Stipe. Tebi je sasma jasna situacija. Uvjeren sam da ni Ti ne vjeruješ u on što se priča i piše za mene. Ti znaš ko je ono učinio, a mene optužuju. Htjeli su me izigrati, ali im neće uspjeti. Ja imam sve dokaza protiv njih. Ti si mi dobar prijatelj pa znaj da ću im se osvetiti. Da imam novca najradije bi do Vas u Švedsku ali ću za sada ostati ovdje. Javi mi se na: Poste restante, Paris VIe. Mnogo pozdrava Stipi od prijatelja!
Ilija Stanić! Bog i Hrvatska!"

2. Iliju Vučiću:

"Dragi imenjače: (strana 176.)

Evo me u Francuskoj. Sad su svi digli ruke od mene, a do jučer svi su obećavali brda i doline. Ti znaš o čemu se radi, pa ako mi ovdje ne pomognu, dolazim kod Tebe.
Piši mi: Poste restante, Paris VIe.
Voli Te Tvoj jaran
Ilija Stanić"

3. Dabi-Peraniću: (strana 177.)

" Dragi moj profesore!

Već tri dana lutam i pokušavam da Vas sretnem, ali bez uspjeha. U Vaš stan ne smijem da me neko ne vidi. Ostavljen sam na cjedilu, molim Vas pomozite. Najbolje da se sutra ili preksutra vidimo na ovom mjestu kod Tornja koje sam obilježio sa X. Čekam Vas u 19 h.

Ako mi ne pomognete ja ču reći novinarima sve što znam i tako doći do novca!

Primite mnogo pozdrava od Vašeg Ilije! Doviđenja! "


(Ove tri razglednice kojih sadržaj Dabo Peranić ovdje donosi, trebalo bi vrlo dobro proštudirati, i tek tada bi se došlo do slijedećeg zaključka:

Prvo (1) da je Ilija Stanić uistinu došao u Pariz poslije ubijstva generala Drinjanina.

Drugo (2) kako je Željko Bebek mogao napisati u novini Branka Jelića "Hrvatska Država" "...da je Stanić otputovao nakon atentata u Parizu..." ako on za to nije ništa znao, onda se postavlja pitanje: odkud je Željko Bebek mogao znati da je on, Ilija Stanić otišao u Pariz?

Treće (3) da je jugoslavenska Ambasada u Parizu bila upletena u urotu oko ubojstva generala Drinjanina.

Četvrto (4) kada je Ilija Stanić u rujnu mjesecu 1968. bio u Parizu i dobio od francuskih vlasti privremeni boravak na mjesec dana, i kako ga je hitno nestalo iz Pariza, još hitnije je stigao kod generala.

Peto (5) Ilija Stanić je poslije ubojstva za sigurno bio u jugoslavenskoj Ambasadi u Parizu, gdje se je s nadležnima dogovorio kako će ovi slati u njegovo ime pisma i razglednice istaknutim Hrvatima.

Šesto (6) Ilija Stanić je bio kod Sarajevske Udbe 29/30 travnja 1969. kojoj je sa svojim ponosom, ponosom Ilije Stanića, dao detaljan i opširan izvještaj o ubojstvu Maksa Luburića.

Sedmo (7) Službenici jugoslavenske Ambasade u Parizu su u ime Ilije Stanića iz Pariza slali razglednice kako bi na taj način mogli optužiti Dra. Peranića da je on bio upleten u generalovo ubojstvo, jer Ilija se nalazi u Parizu u kojem je živio i Dr. Peranić.

Osmo (8) u Dra. Peranića se nikada nije sumnjalo niti posumnjalo, sve dok se ubojica Ilija Stanić nije pojavio u Parizu odmah poslije ubojstva..

Deveto (9) to je bila Udbina svrha slanja tih razglednica upravo iz Pariza kako bi se sumnja proširila što brže na Dra. Miljenka Dabu Peranića, i

Deseto (10) na svu žalost i našu hrvatsku sramotu, ta sumnja se je tako brzo širila i proširila svijetom, da me je moj kum Peranić već u srpnju te godine (1969.) obavijestio o tim sumnjama...Mo. Mile Boban, Otporaš.)


by: Otporaš 8th January 2013, 22:25



TKO JE PISAO ADRESU "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA"? (3)

IDEJA I AKT IZMIRENJA, piše Dr. Miljenko Dabo Peranić

Oko Božića 1946. su nas sve političke zatvorenike prebacili u KULU u Staroj Gradiški. Bio je pojačan nadzor prema nama, ali je otvorenost istomišljenika ostala ista - premda postroženim šaputanjem ispod glasa.

Četiri kuta naše sobe (koju smo nazivali "soba dra. Opica" po našem supatniku dru. Opicu, profesoru Prirodoslovno-matematskom Fakultetu u Zagrebu) su sakupljala najprivržljivije od četiri "stranke" zatvorenika: HSS, Ustaša, partizane (prestupnike!) i kriminalce. Malobrojni od ove posljednje dvije grupe su vršili "nadzor" nad hrvatskim patriotima.

Bio sam u 23-oj godini života. Privlačio me kut dvaju mladića ispd 20 godina. Gledali su me simpatično i sa osmjehom oko usnica, kao da su znali da sam bio suđen kao "klero-fašista"; oni su bili iz Maksove Obrane.

Ušao sam u njihov kut kao treći član. Govorili su mi o Obrani i o Maksu. Tu sam po prvi puta čuo za Maksovo ime, jer nisam imao prilike kao fratarski gojenac čitati novine za NDH niti govoriti o politici, premda mi žarila hrvatska krv iz dječačkih dana za ubojstva Radića, Aleksandrove strahovlade i priprema za izbore 1935 g. Odmah me srce odvelo u Maksove redove; i kada sam 1954 g. dospio u emigraciju, poduzeo sam sve da me lično Maks pozove k sebi. Moje su pripreme za taj poziv trajale sedam godina, i kada je primio moje povjesne knjižice, među njima i onu o Iranskoj Hrvatskoj, Maks je bio ushićen: "Dosta je nama tog slavjanskog masla" (Pismo 26.XII.62...) (Knjižice koje je prof. Peranić napisao IRANSKA HRVATSKA br. 1. 1962. i REGUM CHROATORUM br. 4 iste godine u Parizu, osobno sam mu pomagao slagati slova na njegovom malom stroju kojeg je imao u svome stanu. Na moj nagovor on je poslao, ili bolje rečeno ja sam te knjižice poslao generalu Drinjaninu u ime Peranića...Mo) Prvi sam ga puta posjetio Svibnja slijedeće 1963. g.

Odkrio sam mu patriotsku zakulisnost određenih hrvatskih komunista. U nešto je i sam vjerovao, ali su ga oduševila njihova predkulisna koračanja u određenim prilikama, kao poplavi Zagreba, otvoranju renoviranog Hrvatskog Kazališta u Zagrebu, sa hrvatskim metropolitom i hrvatskim komunistima u prvom redu, "stanovištu" Golog otoka, desetkovanju hrvatskih komunista u vezi sa likvidacijom Hebranga, patriotizam (šutljivi patriotizam) hrvatskih studenata, itd.

I on je kao i mnogi na odgovornim mjestima u Hrvatskoj mislio na IZMIRENJE. Maksu je to bilo zacrtanije u mozgu više nego ostalima, jer je živio u Španjolskoj, i pod dojmom "Doline Palih" (La Vale de los Caidos), gdje je General Franco izgradio grobnicu za sve pale u građanskom ratu, frankiste i antifrankiste. (Zamislimo se sada malo ovdje. Kako bi to bilo divno da vlada RH na čelu sina partizana Ive Josipovića, izda proglas da će vlada dignuti spomenik svim onim Hrvatima koji su pali u obrani Hrvatske i za Hrvatsku Države, na tlu Hrvatske, bez obzira kakovu je odoru vojnik nosio i pod kakovim znakovljem se je borio! To bi bio kraj svih natezanja, svih svađa oko toga tko je bio na pravom a tko na krivom putu. Mene su jučer s jednog poznatog hrvatskog foruma, kako su rekli, "trajno izbacili", jer sam veličao ustaštvo, a ja samo u mojim opisima citirao nekoliko Poglavnikovih izreka, počevši još od davne 1926 godine. I to je sloboda mišljenja, govora i pisanja! To je upravo to što je general Drinjanin i htio: pomiriti i ljevicu i desnicu, i baš upravo poradi toga je i došla ADRES: PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. General je prvi rekao da: Svaki onaj koji zagovara ustaško partizanski rat, je izdajnik hrvatske stvari. Mo. Otporaš.)

Počeo mi je govoriti o izmirenju Ustaša sa Hrvatskim Partizanima i hrvatskim komunistima. Razgovarali smo. Analizirali sve. Već sam godinu dana bio njegovim suradnikom u OBRANI i DRINI. Odlučili smo ići do kraja. "Napast će Te emigracija da si me prevario - reče - jer ideju IZMIRENJA ne će nitko dugo prihvatiti. Odbacit će Te - i moglo bi se dogoditi (da me moji askari ne ostave) da Te i ja javno odbacim, ali ćemo i dalje biti skupa i skupa raditi za našu Hrvatsku, kojoj smo do sada dali sve od sebe što smo mogli. "Ne pitam Te da li se slažeš s time što sam rekao, jer onaj koji voli Hrvatsku radi što mu govori razum a ne srce."

Razišli smo se u ideji IZMIRENJA.



by: Otporaš 9th January 2013, 00:35



TKO JE PISAO ADRESU "PORUKA IZMIRENJA" USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA? (4)

27.X.63. General mi šalje članak koji je trebao uvesti u to IZMIRENJE, i veli: "članak kojeg ti prilažem trebao je biti uvodnik nove Jadranske-Dalmatinske "Drine", i trebao je biti objašnjenje o posebnom problemu i uzrocima postanka dviju Jugoslavija savezno sa posebnim stanjem u Dalmaciji, pol. NDH., (po svoj prilici bi ta riječ "pol." mogla značiti "politika" NDH., mo) Talijana, partizana itd. i naravno, pogled u budućnost na planovima Odpora, nastojeći pokrenuti i bivše ustaše i bivše partizane za Hrvatsku Državu na svehrvatskoj i vojničkoj bazi, jednoj, koja može pokrenuti mase i elite za revolucionarnu borbu i uskladivši stanje sa svietom u kojem moramo živiti itd.

Ja molim u prvom redu Tebe osobno, da nam najhitnije daš svoje mišljenje, osobito u duhu pisma, koje prilažem...Cilj je zaista pokrenuti nove duhove, spasavajući sve čiste vrednote, bez hipoteke prošlosti, bez vrijedanja, bez osvete, bez kompleksa, čista srdca, čistih ideja za budućnost."

Nemam ni taj članak ni popratno pismo, jer sam mu bio povratio i jedno i drugo, izrazivši moje ne slaganje sa sadržajem članka. (Moglo bi se sada postaviti pitanje, sada pok. Miljenki Dabi Peraniću, kako je došlo do citiranja generalova pisma ako ga nisi imao dok si ovo pisao. Mo) Napisao ga je bio Željko Bebek, namještenik Drinapress-a (1), koji je pisao o stvarnosti Istre i Dalmacije po politici učitelja i profesora "bratstva i jedinstva", naravno prosrpski i antihrvatski. Maksu sam to rekao i telefonski, te me je zatražio to napisati mojom glavom. Prihvatih.

Dva tjedna kasnije mi već traži moj rad:

"Drina je skoro gotova, te je najhitnije potrebno da pošalješ Tvoj rad o Istri, jer inače morat ćemo obustaviti i početi drugu stvar." (Pismo 11.XI, 63.) Moj se rad, logično, oduljio, jer je trebalo donijeti i povijest Istre. Uskoro dobiva prvi dio, a kroz desetak dana i kraj, koji je u stvari ADRESA IAMIRENJA.

"Dobio sam evo i svršetak članka. Krasno. Hvala Ti topla na svemu. Ovaj mi je svršetak zaista drag. Zahvali se svima na suradnji. Ovo će biti zaista dostojno naših namjera i žrtava. Ja ću sve to tako uvrstiti i bit će sigurno nešto najboljega što se u emigraciji tiskalo."

Srcu mi godilo generalovo priznanje mojoj ADRESI IZMIRENJA "Krasno...Ovaj mi je svršetak zaista drag." Tiskao ju je kao uvodnik Istarske DRINE, Madrid 1964, Godina XIV. Br. 3-4, tsr. 18-21.

--------------------------

(1) Pismo 6.VI.64.: "Bebek nije kod mene više. On je bio pisac onog članka što ste ga cenzurirali. Odonda je samo spavao, ljenčario i morao sam ga baciti van."

(Tako piše moj kum dr. Miljenko Dabo Peranić neni u pismu od 23.XI.90. Dok ovo pišem pregledavao sam kopije pisama generala Drinjanina koje je on pisao svojem suradniku Dru. Miljenki Dabi Peraniću. Nađoh kopiju tog pisma i zbilja, general je to pismo pisao 6.VI.64. rukom, olovkom na dvije stranice. Na drugoj stranici, predzadnji paragraf je gornji opis. Ja ću samo nadodati zadnji red kojeg je pisac Peranić ispustio, a taj je: "...Sada je negdje kelner u Benidormu kod Lončarića..." Mo)

(Nadodajem danas, 13 siječnja 2016. godine da se ovo generalovo pismo nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIČA" na stranici 345/346, mo. Otporaš.)

by: Otporaš 9th January 2013, 05:14



TKO JE PISAO ADRESU "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA"? (5)


Prva reakcija u emigraciji na Istarsku DRINU i ADRESU IZMIRENJA:

"Istarska DRINA je polučila efekt koji smo očekivali. Bili smo dapače pesimisti. Istina, moji prijatelji iz raznih brloga pišu mi o komešanju i spremanju dialektičara "pravovjernih", kao i naših stranačara, ali se boje da će samo pojačati pozetivni efekt, koji smo postigli...I kako ne, uvodnik je bio kruna svemu, a to je svakako Tvoja zasluga." (Pismo Travnja 66.)

Zagreb ostao vedrog i optimističkog lica prema IZMIRENJU i meni (x), a (y) me pozvao raditi u domovini, jer da je meni mjesto tamo, a ne u emigraciji. (Božo Vukušić u knjigi "Tajni rat Udbe protiv hrvatskog iseljeništva", treće dopunjeno izdanje donosi na stranici 261 kako je "suradnica Irma" ukrala Peraniću za vrijeme boravka u Parizu materijale koji sadrže tajne kodove po slovima tko je tko, fotografije, pisma itd. Zato ovaj gore u zaporkama (x) i (y) su možda jednih od tih tajnih kodova. Mo. Otporaš.)

"Nema sumnje: između hrvatskih komunista koji se bore protiv svakog Beograda - i "Ustaša" koji se tuku među sobom za vodstvo "Fata Morgane" (optička varka u pustinjama usljed pregrijanog zraka, ili miraža, mo) - Odpor će ići s komunistima za Crvene granice na Drini". (Pismo 10.VII.66.)

PROTIVNICI I SLJEDBENICI

"Komentara ima mnogo i svake vrsti. Mnogi bi htjeli da sada partizani postanu Ustaše. To je primitivizam. Ali je većina prihvatila naše ideje kao jedino ispravne. I svećenika među njima ima, starih boraca i ustaša". (Pismo 12.VII.66.)

Međutim:

"Tetka Danica (tako bi general (po)nekada nazivao hrvatskih Franjevaca novinu iz Chicaga, koje je ime bilo DANICA, mo) (Ilinić) otvorila paljubu na suradnju..." (Pismo 19.X.66.)

Pa dalje:

"Prilažem Ti DANICU: Dakle ostali smo sami i ne samo to, nego je počela kampanja "od uha do uha" i od "tikve do tikve". Stare se.onje se udružile. Krnjević i drugi upozoruju da je prerano....Pernar (stari pristaša HSS, mo) se pretvorio u mirotvorca: valjda ne bute dečki prljali ruke s pužkami, nauka braće Radić mi partiri... Se.onja. Srbi su ga htjeli ubiti slučajno uz Radića, a za vrijeme NDH. intervenirao za zlato, za bogate židove, za one koji su nabijali kan.u i b.zili se po ćoškovima bijeloga grada, dok su se ustaše i partizani borili za ideal, ideal kakvi god bio, ali ideal." (Pismo 31.X.66.)

-----------------------------------

(x) i (y). Još nije vrijeme odkriti ličnosti.


Dragi Milane,

No ideja previrlja IZMIRENJA je išla i dalje naprijed kao i do sada; pa i oni koji su je napadali konfisciraju politiku tog IZMIRENJA generala Luburića. (Svako je konfisciranje neljudsko, ali ne kada se radi o uspjehu HRVATSKE DRŽAVNOSTI.)

Zakulisna koračanja su došla do 1990 g. ADRESA IZMIRENJA je ostvarena poslije 24 g., - 21 godinu poslije Generalove pogibije. Sljedbenici ADRESE IZMIRENJA su ostvarili tu njezinu ideju previrlju i uzdigli Dra. F. Tuđmana na kormilo Republike Hrvatske:

DRINA 1964: "Sada kada nas bije ista prekodrinska ruka, protiv koje sam se borio kao Ustaša, a moj brat kao Domobran, zaboravimo prošlost: ja skidam sa čela "U", kao što Ti odbacuješ petokraku, te budimo samo vojnici za Hrvatsku Državu."

VEČERNJI LIST, 26.II.1990: "PRVI OPĆI SABOR HRVATSKE DEMOKRATSKE ZAJEDNICE." "...ovdje su sakupljeni "sinovi i kćeri hrvatskih domobrana, hrvatskih partizana i hrvatskih ustaša, kojima je zajednički cilj pobjediti".

"Budimo samo vojnici za Hrvatsku", kojima je zajednički cilj pobjediti".

I pobjedili su.

Da nije hrvatski vojnik iz NDH, bivši Ustaša i bivši Domobran, prihvatio Maksovo IZMIRENJE i glasovao za hrvatskog Partizana generala Tuđmana, ovaj ne bi bio izabran Predsjednikom REPUBLIKE HRVATSKE.

Vjerujem da General mirno počiva vječni san s ponosom na čelu noseći sa sobom u grob pobjedonosnost svog IZMIRENJA,

ustaško-partizanski Maks, general Drinjanin.

Kraj ovog pisma.

(Eto, tako piše prof. Dr. Miljenko Dabo Peranić o svojem Glavnom Zapovjedniku Hrvatskog Narodnog Odpora, generalu Drinjaninu. Mo. Otporaš.)

Bobani
29-07-2016, 16:34
TUĐMAN KORISTIO "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA" U OBNOVI HRVATSKE DRŽAVE

tudman-koristio-poruka-izmirenja-ustasa-hrvatskih-partizana-obnovi-hrvatske-drzave (Žao mi je da se link nije otvorio. Kliknite i pronaći ćete ga. Mo.)

Tko je iz biliza pratio hrvatsko nacionalno gibanje dra. Franje Tuđmana mogao je uočiti da je on dao jedan veliki naglasak na politiku HDZ "da nećemo rušiti, nego graditi, da se nikom ništa neće loše dogoditi...", osvjedočiti će se da je dr. Tuđman do temelja pročitao i proučio Maksa Luburića "PORUKA IZMIRENJE USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA." koja je izišla u Istarskoj DRINI br. 3/4 1964., strana 18/21

Na ovu gore navedenu poruku prilažem pismo kojeg sam pisao mojem nećaku Mili, Mišo, Boban u zrakoplovi iz Clevelanda do Austina, Texas:

Jedno pismo za sve nas!

U zrakoplovu od Clevlanda do Austina, 22 siječnja 1990.

Dragi moj Mišo,

Neću ti pisati dugo pismo iako sam mislio. Nalazimo se u inflaciji vremena, tj. dok se ovo pismo piše mnoge stvari se dogadjaju i to u korist hrvatske slobode, demokracije i hrvatske države. Primio sam tvoje pismo prošli tjedan. Sve sam razumio i hvala ti na informacijama, i to iz više razloga:

1.) Pozvan sam na Prvu Konvenciju HDZ u Cleveland (Ohio) 20.21 siječnja 1990. Bilo je lijepo vidjeti 71 delegata iz Amerike i Kanadae. Ja sam predstavljao državu Texas. U mojim preko 1500 rodoljubnih i političkih sastanaka u emigraciji, vidio sam i doživio svašta, ali nisam doživio jedno sveopćehrvatsko oduševljenje kao na ovoj Konvenciji. Kako su Hrvati inteligentni i civiliziran narod! Bilo je tu: Doktora, profesora, inžinjera, privrednika, biznesmena, svećenika, građevinaraca i svih drugih. Lica su izrazito vesela bila i u nekoliko puta suzama radosnicama bila orošena činjenicom da je konačno došlo vrijeme da se uljudno može sjesti za okrugli stol i oni iz BRIGADA i oni iz BOJNI i raspravljati o sudbini i budućnosti hrvatskog naroda. Gosp. Franjo Tudjman - predsjednik HDZ - je krasio ovu Konvenciju.

2.) Vjesnik HDZ je državotvoran i u prvi pet brojeva je više-manje izrazio moje želje kao i želje mnogih drugih. Nadopunjati ćemo ga od sada svi zajedno i neka nam to bude naša sveta hrvatska dužnost.

Ja znam da ima na pomolu i drugih političkih organizacija u Hrvatskoj koje bi željele doći do punog izražaja u ovim povjestnim trenutcima. I to je dobro, jer je to izražaj dobre volje, nacionalnog izražaja i demokracije. Ali, mišljenja sam da je u iseljeništvu gosp. Tudjman osvojio teren i srca mnogih. Takodjer sam mišljenja da je on jedini koji je najmjerodavniji predvoditi hrvatski narod k svom nacionalnom suverenitetu u ovim povjetsnim trenutcima kako bi mogao skinuti crne mrlje sa svoje prošlosti i prošlosti onih Hrvata koji su svoje idealizme uzidali u ZAVNOH-oj i AVNOJ i tako bili prevareni. Kao što je u svoje vrijeme hrvatski general Maks Luburić izjavio da je on odgovoran za Ustašku revoluciju i kao takav je mjerodavan pružiti ruku pomirenja hrvatskim partizanima i hrvatskim komunistima i pregovarati sa hrvatskim Srbima, jer se je borio protiv jednih i drugih. Osim toga gosp. Tudjman je poznati povjestničar koji gleda stvari najmanje sto godina unaprijed, što bi se i kako moglo reći o njemu i drugima, kakav bi se film o njemu mogao snimati, ili kao o RODU ili IZRODU. On je bez dvojbe izabrao ovo prvo i skinuo partizansku kapu kao što je i Maks Luburić skinuo ustašku. Koliko je gosp. Tudjman dalekovidan u svom programu, najbolje se moće očitovati iz odgovora na upit: Šta on misli o generalu Luburiću, odgovor je glasio: Oba smo mi hrvatski generali.

3.) Na 24-25 veljače o.g. će se održati GLAVNA KONVENCIJA HDZ u Zagrebu. Najmanje dva "Chartera" će doći sa ovog američkog kontinenta s Hrvatima, delegatima HDZ. Ovi Hrvati će predstavljati iseljeništvo a i svoje organizacije ako to hoće i žele. Samim ovim sazivom će se udariti pečat demokracije HDZ-ci. Ako dodje do zabrane tada će se održati u Beču. U svakom slučaju Konvencija će se održati. I HNO će imati delegate (2) koja će biti na Konvenciji u Zagrebu, odnosno Beču, jer je HNO i srcem i dušom za državotvorni program HDZ. Dužnosnici HNO su se sastali u subotu večer (20.1.90) i raspravljali skoro cijelu noć, što i kako dalje nastaviti s radom HNO; odlučeno je da je za sada MISIJA HNO dovršena i da se naša buduća djelatnost usmjerava u pravcu rada HDZ. Predlagalo se je da ja podjem kao delegat, ali opreznosti radi - jer nikada ne znaš šta se može desiti - izabrana su druga dvojica. Ja ću tebi naknadno javiti. Ti svakako nastoj biti nazočan na Konvenciji kao promatrač. Svakako nastoj - kažem nastoj - sa svojom ekipom pridonijeti što više možeš da se preko TV Zagreb prenosi što više. Delegati dolaze u petak a odlaze u ponedjeljak. Neće biti vremena za razbacivanje.

4.) HDZ je u išeljenistvu do sada - u ovo kratko vrijeme - uspjelo povratiti poljuljanu i izgubljenu nadu medju Hrvatima tako da se sada svaki osjeća kao da je deset stopa visok. To oduševljenje nam je potrebno jer se pred nama nalazi velika i odgovorna zadaća. Samo velikim oduševljenjem možemo mase okupiti, i samo masama možemo povratiti one izgubljeno u krilo Hrvatske. U protivnom slučaju će biti zli jezika koji će širiti priče da je HDZ prodalo BiH kao što je bilo zli jezika koji su govorili da je Poglavnik prodao Dalmaciju Talijanima, iako nikada nisu mogli pokazati kopiju čeka.

5.) Raspitaj se kod uprave HDZ za savjete kako osnovati ogranke u Sl. Požegi (ogranak HDZ Mato Boban) i u Sovićima - Grude (ogranak HDZ Braća Šimići ili slično. Svakako, ime se stavi na raspolaganje. Nemoj stati po strani. Predloži u upravi HDZ potrebu jednog MOTTO-GESLO oko kojeg će se Hrvati i gradjani Hrvatske okupljati. Predloži ovaj kojeg sam ja predložio jučer, u nedjelju na Konvenciji a gosp. Tudjman zapisao: NAŠ PROGRAM, NAŠE IME A ZOVEMO SE HRVATSKA DEMOKRATSKA ZAJEDNICA.

6.) U mome pismu mojim komšijama - na Veliki petak 1988. - sam priložio sliku Nikaraguvanaca kako su se oni sastali i učinili Nikaraguansko Nacionalno Izmirenje. Tada sam sam sebi rekao da ću se svim raspoloživim i demokratskim sredstvima boriti da i ja budem na sliki Hrvatskog Nacionalnog Izmirenja. I hvala dragom Bogu to se je ostvarilo u Clevelandu (Ohio) u nedjelju 21.1.1990. (Slika je uistinu izišla u časopisu Matice Iseljenika Hrvatske na stranici 42 za prosinac 2009., mo., danas četvrtak 28 srpnja 2016. Mile Boban). Tko vjeruje i čeka, taj i dočeka. Ja sam zagovarao, vjerovao i dočekao da budem na sliki Hrvatskog Izmirenja. Sada to trebaju bez bojazni i drugi učiniti. Navik on zgine ki živi ko janje. Dragi moj Mišo namjerno sam izmjenio Zrinjskih i Frankopana poznatu izreku, jer ako ćemo živjeti kao janjci, neat će nas kao narod.

Tvoj Stric Milan.
----------------------------------------------------------------------------------------------------------

Mišo, bilo bi dobro da napraviš kopiju ovog pisma i pošalješ na Hrvatski Tjednik u Australiju: Adresa je: P.O.Box 293. St. Albans, Vic. 3021, Australia. Svakako ga podaj upravi vjesnika HDZ s molbom da ga objave ako smatraju za shodbno i da bi mogao i druge poticati da prigrle program HDZ. Javi se. Volite tvoj stric Milan. Pozdravi sve.

-------------------------------------------------------------------------------------------------

Ovo je kopija pisma a original ima moj nećak Mile, Mišo Boban u Zagrebu. Kako je sadržaj zanimljiv meni, danas, pred parlamentarne izbore, smatram da bi mogao biti zanimljiv i drugima, tim više da je (do)sadašnja politika RH bila protiv dr. Franje Tudjmana, pa da se vidi kako je prije bilo. Mile Boban, 28 srpnja 2016.

Bobani
30-07-2016, 18:45
NAŠA JE EMIGRACIJA OD 1945/1969 DALA SAMO DVIJE MARKANTNE LIČNOSTI, piše dr. Ante Ciliga.


- DR. ANTE CILIGA - OBRANA svibanj 1970, str. 11

http://kamenjar.com/pismo-maksa-luburica-gdi-miri-buntic/

-"Naša je emigracija od 1945/1969 dala samo dvije MARKANTNE LIČNOSTI: prof. Krunoslava Draganovića i Vjekoslava Maksa Luburića...Oni su se istakli nizom inicijativa, koje su dale obilježje života ove emigracije...Luburić se afirmirao kao jedna od NAJVAŽNIJIH i NAJMARKANTNIJIH ličnosti ove emigracije...stanovite VOJNIČKE kao i stanovite POLITIČKE sposobnosti Luburićeva su NEDVOJBENE i POZETIVNE...PRIRODNA INTELIGENCIJA LUBURIĆA BILA JE VANREDNA...DALEKO
IZNAD DRUGIH VODJA I VODJICA NAŠE EMIGRACIJE. PA I ONIH S DOKTORATIMA..."
- DANICA - 17 prosinca 1969.,Tjednik hrvatskih franjevaca u Chicagu -

Da vidimo šta kaže Luburićev ideološki i politički protivnik i bivši zatvorenik u Sabirnom Logoru Jasenovac, dr. Ante Ciliga (1898/1992):

- "Uvjereni smo zato, da će hrvatski narod, kada jednom bude ujedinjen i oslobodjen, kada svlada svoju dosadačnju plemensku razdrobljenost i pocijepanost, u oslobodjenu domovinu, kao simbol hrvatske slobode i ujedinjenja, prenijeti u zajednički grob u zagreb, na Miragoj, tijela onih neujedinjenih u životu svojih vodja, Mačeka i Pavelića, a da će Luburićevo tijelo biti prevezeno na viječni počinak u njegovu Hercegovinu, u njegov Ljubuški, te da će na putu u Zagrebu, biti izloženo mrtvom borcu i opće priznanje. Koliko god je on griješio, u prvom redu u onoj prvoj fazi svojega života, bilo iz ideolškog fanatizma, bilo iz dinarske
svojevoljnosti, nikada on nije griješio zbog koristoljublja; sve što je učinio, činio je za ideju, kako ju je on shvaćao, nikada za novac, za bogatstvo, za materialno dobro, za ugodan i lak život. To je najveće priznanje, koje će mu povijest dati". Iz "DANICE" 17.12.

"…Dapače, velim vam iskreno, da bih bio najsretnijiJa, kada bi svu političku i publicističku stvar Odpora preuzeo bilo "Zapovjedni Skup", bilo neki odbor, ili bilo kaki forum, kojega bi stvorili mi, koji smo i Odpor stvarali i vldili do sada. Ja bih najsretniji bio, kada bi emigrantski dio Odpora, sa općepolitičkim i publicističkim radom, bio u rukama osobe, koju se nebi moglo napadati radi Jasenovca..." (general Drinjanin u pismu Anti Kršiniću 30 ožujka 1963. Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strain 208, bilježka 5. Mo. Otporaš.)

"..Velim Vam iskreno, da ako zataji ova naša akcija u ovaj čas, (radi se o akciji prikupljanja sredstava/novca za "DRUGI KORAK" što je psihološki rat, kao i za pomoć akciji devetorke "OBLAK-TOLIĆ" koja je iz Australije upala u Jugoslaviju u lipnju 1963. dizati ustanak, mo. Otporaš) inicijativu preuzimaju mladi bez nas, mimo nas, a možda i protiv nas..." (general Drinjanin u pismu Anti Kršiniću 30 lipnja 1963.)

"Ja ću Vama na to odgovoriti, kako odgovaram i sam sebi: ako nismo kadri tu stvar pokrenuti, onda nismo zreli ni pozvani i malo će hrvatski narod izgubiti, ako nas vrag odnese sve skupa..." (general Drinjanin u pismu Anti Kršiniću 30 lipnja 1963.)

http://kamenjar.com/pismo-maksa-luburica-gdi-miri-buntic/


Gabro Vuskic . Top Commenter .
Treba Ustaše vratit na vlast. Tek tada će početi blagostanje. Vjeruje te vi to meni. Ja znam što govorim. Bez Ustaša nema života niti suživota. Komunjare su na vlasti, zna se, od 1945. Oni su zakržaljali. trebamo nove snage, snage podmlatka. To samo Ustaše mogu proizvesti!!!
Saznajte više: Chat Opušteno kroz politiku i povijest - chat - Stranica 37 http://slobodni.net/t117308-37…

Bobani
30-07-2016, 23:05
RAZLAZ POGLAVNIK/LUBURIĆ 1956 PREKRETNICA HRVATSKE POLITIČKE EMIGRACIJE (1) dio

Kliknite na priloženi link, čitajte i uživajte!

http://otporas.com/razlaz-poglavnik…ticje-emigracije/

otporas.com
RAZLAZ POGLAVNIK/LUBURIĆ 1956. JE PREKRETNICA HRVATSKE POLITIČKE EMIGRACIJE (1) dio (Donosim, jedno pismo kojeg je pisao Vršioc dužnosti Glavnog Povjerenika H.N.O. i Glavni Tajnik Medjudruštvenog Odbo

MOLBA SVIM HRVATICAMA I HRVATIMA!

Jedna skupina ozbiljnih Hrvata u još uvijek preostaloj političkoj hrvatskoj emigraciji se ozbiljno bavi napisati ozbiljnu knigu ili knjige o životu i radu Vjekoslava Maksa Luburića. U tu svrhu su nam potrebni svaki i najmani mogući podatci koji nam još uvijek fale, kako bi se mogla istinito napisati životna biografija o Maksu Luburiću, generalu DRINJANINU. Ono što su neprijatelji o njemu pisali, nije nikakova ozbiljna i vjerodostojna biografija. Mnoge su se laži na račun Maksa Luburića napisale i izrekle, a najmanje se je o njemu istina rekla. Ja ću ovdje ukratko iznijeti samo onaj mali dio o kojem mnogi još ne znaju skoro ništa:

Vjekoslav "Maks" Luburić je rođen 6 ožujka 1913. godine na Humcu pokraj Ljubuškoga. Otac Ljubomir, Ljubo Luburić, kojeg su srpski žandari ubili pred Božić 1918. Ovo područje treba istražiti. Djevojačko prezime njegove majke je bilo Marija Soldo. Udaje se za Ljubu Luburića, Kada?, treba ispitati, imaju četvero djece: Miru, Dragu, sestru koja se je utopila u rijeku Neretvu kada joj je bilo 15 godina i Vjekoslav. Udovica Marija Luburić se preudaje za Jozu Tambića iz Livna, negdje 1924/25, treba istražiti, s kojim ima troje djece: Nadu, data za Dinka Šakića, Zoru, data za pukovnika HOS-a Jakova Džala i Tomislava. Ovo područje treba do temelja ispitati. Pučku školu je pohađao na Humcu a gimnaziju kod hrvatskih franjevaca na Širokom Brijegu. Malo se zna o njegovom školstvu u Mostaru, i tu je to područje gdje nam podatci hvale. Njegova je majka Marija rođena Soldo (1886-1989)

Vjekoslavu Luburiću je bilo zabranjeno pohađati bilo kakovu školu u srpskoj kraljevskoj državi SHS. Godine 1929. napušta svoj rođeni Humac, iđe u Dalmaciju, posjećuje ujca na otoku Korčula, radi svakojake poslove, stiže tridesetih godina u Zagreb gdje saznaje da postoji u Mađarskoj jedan Ustaški Logor u koji dolazi negdje koncem 1931 ili početkom 1932, kada mu je bilo ni punih 18 godina starosti. Tu upoznaje mnoge Ustaše među kojima i legendarnog Juru Francetića, koji Vjekoslavu Luburiću daje konspirativno ime MAKS, a ovaj njemu LASO ili LAZO. Odavle pa do dolaska Maksa Luburića u Španjolsu preskačem.

Maks Luburić dolazi u Španjolsku 18 listopada 1948 godine. Najprije je bio u jedno vrlo strogom samostanu, sve dok nije dobio valjane i potrebne papire za stalni boravak u Španjolskoj. Tu, siguran u svoju budućnost, počima razvijati svoj hrvatsko državotvorni rad kroz redove Hrvatskog Narodnog Odpora. Okuplja rastrkane hrvatske vojnike. Upoznaje jednu otmjenu španjolsku damu po imenu Isabel Hernaiz, s kojom se ženi 19 studenoga 1953. godine. Sa njom ima četvero (4) djece: Domagoj 1954, Drina 1956, Vjekoslav 1957 i Miroslava 1958.

Spor i razlaz POGLAVNIK/LUBURIĆ 1956. godine je posebna tema koju svakako obraditi na stranicama priloženog linka. Molim zainteresirane da prate. Prvi (1) rio sam već stavio. Bit će toga mnogo. Sve izvori iz prve ruke. Svakako bih želio podijeliti sa mojim prijateljima - pa i sa onima koji se ne smatraju mojim prijateljima - na ovom portalu: http://otporas.com/razlaz-poglavnik….ticje-emigracije/. U očekivanju vaših komentara iskreno vas pozdravlja Otporaš iz dalekog Texasa, s našim hrvatskim pozdravom Bog i Hrvati! Za Dom Spremni!

Bobani
04-08-2016, 17:57
SVIM HRVATIMA U SLOBODNOM SVIETU!, piše Maks Luburić, general Drinjanin

HRVATSKI NARODNI ODPOR
Glavno Tajničtvo
br. 19/ 1955
Stan, dne 20.I.1955.

OKRUŽNO PISMO BR. 7/1955

SVIM HRVATIMA U SLOBODNOM SVIETU !

(Ovo Okružno pismo generala Drinjanina se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strani 62/63. Mo. Otporaš.)

Prema pouzdanim i provjerenim viestima, s kojima razpolažemo, u Beču postoji jedan komunistički centar, čija je glavna zadaća širiti prorusku promidžbu medju hrvatskim emigrantima.

Na čelu tog komunističkog centra stoje tobožnji emigranti hrvatske narodnosti, koji su pobjegli iz Titove Jugoslavije nakon tobožnjeg prekida istih s Kominformom i Rusijom.

Agenti toga centra nastoje doću u vezu s hrvatskim emigrantima kao i sa vodećim osobama svih političkih grupacija i stranaka. Govoreći im o bezuvjetnoj pobjedi Rusije nad snagama zapada. Radi toga, da i mi Hrvati moramo imati svoje ljude na strani Rusije, koja je voljna stvoriti Hrvatsku Državu.

Poznavajući dobro odlučnost hrvatskog naroda u Domovini i njegove emigracije u borbi za svoju Nezavisnu Državu Hrvatsku, komunistički se agenti dobrano služe parolama o hrvatskoj nezavisnosti, o našim odnosima prema Srbima, koji pod vodstvom velikosrbskih krugova srbiziraju Bosnu, Sriem, Kordun itd. I tvrde, da Rusija to ne bi dopustila, nego bi na Drini uzpostavila granicu izmedju Nezavisne Države Hrvatske i nezavisne Srbije. Zato da bi hrvatski nacionalisti i Ustaše morali pomoći Rusiji u obračunu s Titom, jer da Rusija to ne može učiniti bez Ustaša.

Hrvati!

Mi ne vjerujeme u stvarni prekid izmedju Beograda i Moskve. Moskva nije nikada u poviesti bila prijatelj hrvatskog naroda, nego uviek naš protivnik. Carska je Rusija naručila umorstvo priestolonasljednika Franje Ferdinanda, koji je bio prijatelj Hrvata. Moskva je dala pobiti hrvatske zarobljenike na Odesi, (Radi se od preko deset tisuća hrvatskih zarobljenika koje su Srbi pobili samo zato što se hrvatski zarobljenici nisu htijeli pridružiti jugoslavenskom Odboru, tj. srpskoj vojsci. Kada se je za taj pokolj saznalo, predsjednik Hrvatske Stranke Prava, HSP-a Aleksandar Horvat je oštro reagirao 6 srpnja 1918. interpelacijom imena GROZOTE U ODESI u Hrvatskom Državnom Saboru, mo. Otporaš) jer se nisu dali svrstati u jugoslavensku legiju u prvom svjetskom ratu. Moskva je nakon Marseille-a tražila najenergičnije mjere protiv Hrvata.

Moskva nam je likvidirala i ono malo hrvatskih komunista, koji su mislili, da treba izgraditi i osigurati Državu Hrvatsku.
Ona je uviek bila neprijatelj hrvatske državne misli. Radića su poslali u Beograd, a 1941., kada je hrvatski narod stvorio svoju državu, Moskva je poslala svoje prijatelje srbske komuniste i cielo srbstvo u vatru protiv N.D.H.

Hrvatski su komunisti neznatnu ulogu odigrali i uviek su služili srbsku i jugoslavensku državnu misao. Danas se strelja Hrvate i za djela počinjena protiv Karadjordjevićeve monarhističke diktature. Hebrang je likvidiran, kao i grupa naših komunista, ali to ne znači, da su oni bili žrtve svog hrvatstva. Hebrang je bio ortodoksni komunista i nije imao ni Boga ni Domovine. On je hrvatovao zato, jer u Hrvatskoj nije mogao uspjeti s komunizmom. Mi smo imali u rukama Hebranga i znamo njegovo mišljenje. On je tražio hrvatski Sriem i Bosnu, jer su to zahtievali nesretni hrvatski proleteri, koji su odbijali srbski i jugoslavenski komunizam, jer je bio posve protuhrvatski orientiran.

Hrvatske komuniste nije bolila hrvatska nesreća, nego taktički neuspijeh. Njima je Domovina taktika, a nama je sastavni dio našeg žića i bistovanja. Godine 1941. podpisnik (taj podpisnik je glavom i petom general Drinjanin, mo.) je uhvatio jedan dio arhive komunističke stranke Hrvatske kao i kartoteke tajnog ureda zagrebačke policije sa zapisnicima. Samo tri bilječke su glasile: "hrvatski orientiran", a svi ostali pristalice jugoslavenske državne koncepcije. Hrvatski pak radnik bio je i ostao je protivnik svakog - i hrvatskog, i srbskog, i jugoslavenskog, i ruskog komunizma!

Postoji mogućnost, da Rusija danas šalje svoje emisare, jer su svi dobro obaviešteni ljudi na čistu s time, da u Hrvatskoj vladaju srbski komunisti i jugoslavenska državna misao uz pomoć srbskih i slovenskih krugova. Ali postoji vrlo lako mogućnost, da se radi i o Titovim agentima, o srbokomunistima ili o kojem biednom sluganu istih iz Hrvatske, koji nas žele u slobodnom svietu kompromitirati kao tobožnje rusofile.

Podpuno je svjedno, da li se radi o Titovim agentima provokatorima ili o pravim ruskim agentima. Radi se uviek o komunistima. Kada je uzpostavljena Država Hravtska, ustaški je pokret progonio jednako Staljinovce kao i trockiste, čijim je šefom 1941. bio smatran Dr. Ante Ciliga.

Živimo u težkim poviestno odgovornim vremenima. Neka nas Bog čuva od svakog koraka očaja, jer bi to značilo počiniti nacionalno samoubojstvo. Istina je, da smo neljudski izloženi progonima, jer smo antikomunisti. Istina je, da Amerika spašava tobžnji Titov nacionalni komunizam, koji je čisto srbska i komunistička tvorevina i u biti protuhrvatska. Ali mi vjerujemo, da je to taktika. Vjerujemo, da će Zemlja slobode priznati hrvatskom narodu pravo na slobodu. A i o nama ovisi, da našim držanjem, spremnosti na borbu i žrtvu, našim konstantnim antikomunističkim stavom to priznanje i zaslužimo. Mi smo stari i kulturni narod, narod radnika i seljaka, odgojen u visokom katoličkom i muslimanskom moralu i moramo imati snage i duha, razbora i inetilegencije da prebrodimo svietla i čista obraza ova težka vremena.

Mi vjerujemo u pobjedu Pravde i Boga, dakle mi smo protiv komunizma. Mi pripadamo jednom svietu, kojega ne možemo izdati, jer bi izdali sami sebe. Mi nismo antikomunisti radi Amerike, nego radi Hrvatske. To smo bili, jesmo i ostajemo, radeći za Hrvatsku i vjerujući u ono, što radimo i što smo voljni izdržati do kraja. Mi bismo i onda bili protiv komunizma, kada bi smo vjerovali u rusku pobjedu, a to nije, hvala Bogu, slučaj.

Zato je dužnost svih Hrvata u slobodnom svietu :

1. Pismeno i usmeno, rieču i djlom, suzbijati prorusku komunističku promidžbu medju Hrvatima. Upozoriti hrvatske emigrante na opasnost svake vrsti komunizma, onog ruskog i onog srbskog, pa i čisto hrvatskog komunizma.

2. Suradjivati s vlastima država, u kojim žive, i bez predomišljanja dati im podatke o kretanju komunističkih agenata, posebno ako se radi o Hrvatima ili ljudima, koji se izdaju za Hrvate. Treba pomoći vlastima zemalja, koje su Hrvatima dale slobode i kruha, u borbi protiv svih, a posebno hrvatskih komunista, ako takvih bude u dotičnoj sredini. Najaviti rat onima koji bi mogli u slobodnom svietu kompromitirati naše dobro ime i ugled fanatičkih antikomunističkih boraca.

3. Suradjivati sa svim poznatim antikomunističkim organizacijama, družtvima i ustanovama u pobijenjau svake vrsti komunizma. Nastojati posebno povezati se s aktivnim antikomunistima drugih naroda iza željeznog zastora, kao i mjestnim organizacijama naroda, čije gostoprimstvu uživaju.

Neka Vam ruski plaćenici govore, da Srbi imaju svoje ljude u Pešti, Moskvi, Sofiji, Bukureštu, da sjede na svim stolicama. Mi to znamo, ali zna Američka obavještajna služba i to, da u Hrvatskoj vladaju srbski komunisti, a zna američki narod, da je narod Kardinala Stepinca i Poglavnika Pavelića izrazito antikomunistički. I dolazi vrieme, kada će i vječna vjernost hrvatskog naroda biti nagradjena vjernošću svjeta, kojem pripadamo.

Izprazna su i ruska komunistička obećanja, da se u slučaju njihove pobjede ne će Ustašama ništa dogoditi. Ne, Ustaše ne trebaju ruske ni komunističke milosti. Ako je potrebno, da mi preživjeli iz beleiburške tragedije, idemo stazama mrtvih, onda ostajemo u Europi. Radije na polju časti spašavati stijeg hrvatskih oružanih snaga s oružjem u ruci, nego spašavati tielo, prodajući dušu svoju i svoga naroda.

Ni Moskva ni Beograd !

Ni srbski, ni hrvatski, ni ruski, ni jugoslavenski komunizam !

Ni Titovci, ni Trockisti, ni Staljinovci, ni Malenkovci, nego NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA, gdje će vladati Bog i Hrvati.

GENERAL DRINJANIN v.r.

Bobani
05-08-2016, 04:32
PISMO MATI BOBAN, Pikaćevu, piše njegov kolega Mile Boban

Austin, Texas, Deseti Travnja 1990.

Dragi prijatelju Mate,

Želio bih započeti ovo pismo jednom francuskom izrekom koja kaže: "Pusti ljude na miru pa će ti biti dobri prijatelji". To bi se moglo reći za događaje koji su u poljednjih nekoliko mjeseci izbili na površinu u zemljama gdje je vladala diktatura a manjkala sloboda, neovisnost i demokracija.

Ubrzo će moje kćeri Katrina i Iva/Drina opet doći posjetiti moje rodno selo i uručiti mojim susjedima pozdrave a Tebi pismo i još nekih stvari. Možda sve neće biti u svijetlu aktualnih dogodovština, obzirom na nadnevak kada je ovo pismo pisano i dolazak mojih kćeriju koncem svibnja kod vas. Ali svakako će ostati one frapirajuće činjenice koje će za sigurno biti kvasac svim nadolazećim promjenama, a te su: politička i gospodarska sloboda; a za nacionalnu slobodu morat ćemo čekati kako će izbori proći 22 travnja, jer svi građani Hrvatske još se nisu naučili govoriti o svojoj prirodnoj Domovini Hrvatskoj. A onaj tko nema slobodu govora, nema ni slobodu nacionalnog hrvatskog osjećaja. Ne bojim se reći da ćemo se morati potući sa svim onima, neću imena spominjati, koji poslije ovih nadolazećih izbora ne prihvate demokratsku volju hrvatskog naroda za Hrvatskom Državom. Ja ću njih jednostavno prozvati: Hrvatski Neprijatelji.

Dragi prijatelju Mate da mi je netko rekao prije par godina da će se istočno-europsko-komunističke zemlje tako naglo i tako brzo i skoro bez kapi krvi osloboditi marksističko-ljenjinističke doktrine - komunizma - i da će jedan Hrvat, bivši general JNA, koji je bio partizan-komunista, koji se je borio protiv Hrvatske Države kada je ova postojala, pokrenuti pitanje za suverenitet hrvatskog naroda u svim svojim prirodnim, povijestnim i etničkim granicama, i da će taj isti general JNA uputiti Proglas građanima Hrvatske i cijelom hrvatskom narodu - na isti dan kojeg Jugoslavija slavi kao svoj državni praznik tj. 29 novembar, (hrvatski studeni) dan kada je Jugoslavija stvorena avnojskim načelima 1943. - da građani Hrvatske i dalje slave taj dan u pozetivnom smislu kao povijestni dan kada je u srcima, mislima i ideji prestala postojati tamnica hrvatskog naroda - Jugoslavija - a obnovila se suverena, slobodna i demokratska Država Hrvatska, ja mu uopće ni bih vjerovao.

Ali, eto, sve je danas moguće, pa bi bilo moguće, zašto ne, da bi i Tito pokrenuo građane Hrvatske za Hrvatsku Državu, da je on danas živ. Stoljećima se je voljelo ono što se i danas voli. San o realizaciji Hrvatske Države nije nikada iščezao. Netko je više a netko manje vjerovao u taj hrvatsko-državni san. Danas kada su na pomolu nove ideje, nove snage i nove šanse, mi Hrvati to moramo iskoristiti tako da nas budući naraštaji nebi osudili kao izdajnike vlastite domovine, za koju da se nismo htjeli boriti kako se drugi bore za svoje domovine. Ugledajmo se u Litvance i druge.

Ja sam za Hrvatsku Državu i to sam predsjedniku Hrvatske Demokratske Zajednice Dru. Franji Tuđmanu rekao 21 siječnja 1990. u Clevelandu. Rekao sam mu da mu predajem odgovornost Hrvatskog Narodnog Otpora kojemu sam ja bio više godina Pročelnik. Naglasio sam mu da samo u slobodnoj Državi Hrvatskoj se može staviti završna točka svim ratnim zbivanjima na području Nezavisne Države Hrvatske za vrijeme prošlog rata, i da samo on može opravdati zablude i grijehe hrvatskih komunista-partizana koji su u svoj idealizam više ugradili borbu za komunistički socijalizam, nego borbu za pravdu Hrvatske Socijalističke Države. On se je s tim složio i rekao da svi mi moramo u tom pravcu raditi. Tada smo se uz stisak dviju hrvatskih desnica rukovali i uslikali.

Pitao sam ga: "Šta on misli o generalu Luburiću" o kojem se najcrnje priče pričaju. Gosp. Tuđman je odgovorio "da su oni obadvojica hrvatski generali" i sa tim zanijekao da je general JNA i potvrdio da se ne odriče niti ijednog Hrvata, pa niti generala Luburića. Na ovaj odgovor sva dvorana "Kardinal Alojzije Stepinac" u Cleveland-u gdje je Banquet bio se urnebesno tresla od zadovoljstva. Rekao sam mu da mi je drago da se bez straha i bojazni osnivaju nacionalno-hrvatske političke organizacije i stranke u Hrvatskoj. Nije mi bilo drago kada mi je doslovno: "Rekao da se mnogi istaknuti Hrvati mogu vratiti, ali da za mene ne može jamčiti, jer sam se mnogo isticao protiv Jugoslavije, a mi još nismo preuzeli vlast". Rekao sam mu da se samo u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj narod može izgrađivati. Rekao sam mu da mi je veoma drago da jedan mladi hrvatski intelektualc, Dobroslav Paraga nesmetano osniva, tj. pokreće najstariju hrvatsku političku stranku prava, koju je (1861) osnovao Dr. Ante Starčević. Iz te stranke prava je izrastao i Ustaški Pokret 1929., i nadati se je da će pristaše te stranke zaletiti se u povijestni Institut u Zagrebu i pronaći svu onu arhivu (pismohranu) koja se odnosi na Ustaški Pokret i iznijeti ono pozetivno o kojem se nije smjelo prije govoriti niti pisati. Naravno da je toga mnogo i previše negativnoga iznešeno i još više rečeno na štetu hrvatskog naroda.

Dragi moj Mate, pošto se je naš Ranko u povlačenju 1945. god. borio za Hrvatsku Državu u redovima Hrvatskog Narodnog Otpora kojeg je osnovala Hrvatska Državna Vlada na Ivan Sedlu 1944. kao zalaznica HOS-a, neka nam bude zajednička zadaća u slobodnoj Hrvatskoj Državi pokrenuti HRVATSKI NARODNI OTPOR kao jednu političku hrvatsku organizaciju, kojoj će jedini cilj biti: Nacionalno Izmirenje svih građana Hrvatske, tako da sinovi bivših Ustaša i sinovi bivših partizana, pa čak i sinovi bivših četnika iz Hrvatske koji su se zabludom borili protiv svoje domovine Hrvatske, kao i hrvatski partizani, da svi zajedno, rame uz rame, stanu u obrani svoje rodne grude Hrvatske. Kao što Anđeli čuvari čuvaju Nebo, neka tako i HNO čuva Hrvatsku Državu!

Veseli me da je bivši zatvorenik Zvonimir Čičak obnovio Hrvatsku Seljačku Stranku. Iako sam seljak ne bih želio biti član te stranke kojoj su ugled oskvrnuli dr. dr. dr. Vladko Maček, Ivan Šubašić, Juraj Krnjević i drugi, i to sve što su govorili govorili su u ime Hrvatske ali sve za veliku korist Titine Jugoslavije. Zato se je nadati da će taj hrvatski mladi političar znati staviti prave stvari na pravo mjesto, tj. opravdati koliko god se to moglo sve one koji su u najboljoj namjeri da nešto koriste Hrvatskoj, oni su svojim političkim radom toliko štetili Hrvatkoj a da oni toga nisu bili ni svijestni, kao što ni majka koja toliko mnogo voli svoje dijete te iz te ljubavi ujeda i grize dijete po licu, gnječi ga po svojim rukama, dok jadno dijete od bolova plače a reći ne može svojoj majki: "Draga mama ti mene voli koliko god hoćeš ali me pusti na miru, jer me tvoja ljubav boli."
Eto, dragi moj Mate, tako ti je isto bilo i sa Mačekom, Pavelićem i Titom. Svi su oni imali svoje ideje i uz njih svoje vlastite poglede na Hrvatsku. Svi su oni radili u odrazu njihova vremena u kojem su živjeli i djelovali, a u isto vrijeme svi su na posebne načine i koristili štetili Hrvatskoj. Povijest će o njima donijeti konačni sud, tko je više, tko manje a tko nimalo griješio u svome političkome radu.

Dakle, u Hrvatskoj danas, na pomolu izbora, postoji jedna velika ali u svakom slučaju premostiva dvoumica: tko će na izborima pobijediti, ili Tuđman koji više ne vjeruje u Avnoj a njime se služi da sruši Jugoslaviju, kao što se je i Tito služio HSS da sruši NDH, ili koalicija koalicija koje se natječu tko će više hrvatovati ali se boje spomenuti ime dra. Ante Pavelića i Josipa Broza Tito. Osobno govorim da su za mene i Pavelić i Tito mnogo učinili za Hrvatsku. Prvi je za vjeke vjekova povratio BiH u okvir Hrvatske Države a drugi Istru i neke druge primorske krajeve Hrvatskoj. Što su oni propustili učiniti ili u najboljoj namjeri pogriješili, na nama je da ih dopunimo i da ne ponovimo njihove pogriješke. Jer, dragi moj Mate, nema dobrih i loših pogriješaka. Pogriješka je uvijek pogriješka i ostaje takova zapisana. Zato se ti pazi da u svojim kalkulacijama ne napraviš neoprostve pogriješke.

Uz uskrene i prijateljske pozdrave, srdačno te pozdravlja i želi Ti Sretan Desti Travnja. Tvoj susjed i prijatelj Mile Boban.

(Mate Boban je bio prvi predsjednik prve u povijesti HRVATSKE REPUBLIKE HERCEG BOSNE.)

Bobani
14-08-2016, 04:38
http://www.newstalk.com/content/000/images/000140/143951_54_news_hub_132118_656x500.jpg

Bobani
17-08-2016, 23:48
JEDNO PISMO MAKSA LUBURIĆA ZA SVE NAS ili SVI SE U NJEMU MOŽEMO (PRO)NAĆI

(Donosim ovdje jedno pismo u kojem se mi svi možemo na jedan ili drugi način naći. Pismo je puno iskrenosti, pisano od prijatelja prijatelju, prof. Mirku Mehešu. Mirko Meheš je živio u Canadi. Znao sam za njega od prvih dana moje emigracije. Odmah poslije Bleiburga živio je jedno vrijeme u Parizu. Bio je iskreni prijatelj branitelja hrvatskih Ustaša u Marseillskom atentatu Georges-a Desbons-a. Skupa su radili u pomaganju i spsavanju razbacanih Hrvata poslije Bleiburske Tragedije. Možada u tom pomaganju i spasavanju Hrvata - kažem samo možda - ona dvojica su pomogli Maksu Luburiću da se dočepa Španjolske.

Kada je u rujnu 1962. godine umro u Parizu branitelj hrvatskih Ustaša: Pospišila, Rajića i Kralja, Georges Desbos, fra. Branko Marić iz Madrida je predvodio pogreb. Tom zgodon na sprovod su došli mnogi istaknjti Hrvati svih zvanja. Mene je zapala dužnost da je nosim četiri (4) odlikovanja koje je Georges Desbons dobio od hrvatske državne vlade NDH za sve usluge koje je Maitre Geores Desbons učinio Hrvatima i za Hrvatsku. Odlikovanja Maitre Geores Desbons su po vojničkom postupku položena sa njim u grob ili raku. Slijedi pismo puno ispovijedi i još više razočaranja, ne razočaranja u Hrvatsku nego u ljude bez srca i karaktera. Ovo pismo najviše se bavi prof. Dubičancem koji je živio u Canadi i najviše se radi o Hrvatima iz Canade. Pošto nisam živio u Canadi, mnogi predmeti mi nisu dovoljno poznati, iako sam mnoge osobe o kojima general Drinjanin ovdje piše poznavao. Zato bi iz povijesne perspektive bilo poželjno da se netko javi kto je živio u Canadi i komentira na sadržaj ovoga pisma. Pismo je pisano na osam (8) stranica. Ovo pismo se nalazi u knjigi PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA na stranici 431-438. Hvala svima na razumjevanju. Mo. Otporaš.)


general DRINJANIN

8.2.1965.

Br.
Prof. Mirko Meheš
Sudbury. Canada.


Dragi moj brate !

Pišem Vam ovo pismo u onom duhu u kojem smo nas dva bratski radili u duhu ideja "SLUGA DOMOVINE". Vjerujemda ćemo nas dva tako i biti do zadnjega daha života i do konačnog cilja, a to je ostvarenje Hrvatske Države, a onda se možemo i svadjati pa i pomlatiti. Vi ste svakako bili u hravtskoj emigraciji jedan od nosioca ideja hrvatske sloge. Gdje god Vi budete tu će se nešto za Hrvatsku raditi. Može Vam ovoizgledati kao neko hofiranje, ali bolje je da moje riješi uzmete kao uvod u ono što Vam mislim reći. Radi se kao i uvijek o Savezu i Dubičancu.

Kada god čujem ime Dubičanac i Savez sjetim se Vaših riječi u jednom starijem pismu, koje ste pisali prijateljima u Toronro, a meni poslali kopiju. Rekli ste medju inim i to da se vidi iz načina i rada Dubičanca, da je nekada bio u školi kod Luburića. To bi mogao biti nekada i komplimenat, ali vremena su se promijenila i sa njima i Luburić, dok je dubičanac ostao isti. (Za današnju hrvatsku mladost i naraštaj potrebo je reči da je poslije razlaza s Poglavnikom 1956. godine, ustaška glava Maksa Luburića je počela sasvim drugačije misliti. Tko bude pratio ova Maksa Luburića pisma, nesumnjivo će primjetiti tu razliku. Zato i ne donosim po redosljedu i datumima Maksova pisma. To činim zato da se ljudi prilagode Maksovu načinu pisanja, mo. Otporaš.)

Dubičanac je u svom javnom radu najprije postavio svoj problem. Dok ste vi u Francuskoj na žuljevima svojih ruku stvarali svoj profesorat, podizali jednu brojnu hrvatsku obitelj i odgajali iz hrvatskih askera buduće hrvatske sindikaliste, dr. Dubičanac je šutio, sredjivao svoj život i zaradjivao pare. Kad je već bio što se veli - "gospodin čovjek" - onda je sazvao jednu konferenciju, u elitnom hotelu i uz dobru kapljicu i rekao: evo, ljudi, mene i evo Saveza!

Ukopčao se je u dobrom psihološkom momentu, kojega smo mi stvarali podnoseći teške udarce naše braće-nebraće, održao jedan govor u kojem je rekao da je i on za hrvatsku državu, a da je za nju bio i Tomislav i Trpimir i Krešimir i Svačić i Starčević i Pavelić. (Samo se za Tita ne može reći da je bio za Hrvatsku Državu, mo.) Dapače je medju velikane ubrojio i mene i to tako, da je ispustio nekog drugog velikana čije je ime bilo dulje nego moje, pa je na prazno mjestio nezgrpano uključio moje, vjerojatno sjećajući se u zadnjih čas ne toliko svog boravka u Jasenovcu nego činjenice, da u Torontu postoji jedna grupa Odporaša, koji su izdržali s organizacijom i imenom Luburića (ovdje se radi o Ogranku HNO ERIK LISAK kojeg su u Torontu osnovali 1957. godine Hrvati: Ratko Gagro, Vladek Štefanac, Karlo Sopta i drugi, mo.) i onda kada je to zaista bilo teško činiti.

S tim riječima nisam htio reći, da bi g. Dubičanca smatrao ovakvim ili onakvim. On je gospodin, patriota, i čak vjerujem da je pozetivno raspoložen prema svom bivšem zapovjednku. Čak je kupio i dionice (DRINAPRES-a, mo.) i DRINE i poslao mi jednu lijepu umjetninu sa posvetom na dar. (I ovdje se mora reći nešto što je u svojim lažnim izjavama izjavljivao ubojica generala Drinjanina Ilija Stanić, da je general bio bogat i imao mnogo različitih nakita, mo.) Nu u njegovu držanju ima nešto s čim nisam na čistu. Nije nikada smio počiniti tako napadno veliku taktičku i psihološku pogrješku, da je sebe proglasio Savezom, a zatim uz pomoć Vašu i drugih dobronamjernih ljudi stvorio Savez saveza, da bi taj predstavljao Hrvate Kanade u Hrvatskom Narodnom Vijeću.

Ovo pismo sam već počeo pisati tri puta i tri puta ga isparao, da ne bi povrijedio Vašu osjetljivost. To ne bi bilo lijepo. Nu jučer sam dobio jedno pismeno svjedočanstvo, da je ta "kuhinja" odlučila prevesti Odpor i Odporaše žedne preko vode. U tu svrhu eliminiran je Rude Erić, a iskorošćena posebna situacija brata Rovera, kojemu je trebala jedna javna politička rehabilitacija, (radi se o Srećku Roveru iz Australije kojeg se je bilo osumnjičilo da je kao vodič skupina Kavranove Akcije, radio za Oznu. Upravo zbog njega su trzavice počele između Poglavnika i generala Drinjanina 1955/1956., mo.) da ga se iskoristi protiv Erića, protiv Odpora i naravno Luburića. Neću ovog časa govoriti o Roveru i o tome koliko je on toga bio svjestan i koliko je u njemu prevladala osobna ambicija nad interesima Odpora. Jedno je sigurno, da je Rover imao nečistu savjest, jer mi se jedva usudio u oči gledati prilikom susreta u Madridu, a nakon povratka njegova u Australiju samnom je skoro prekinuo veze, ali je sa Brankom Jelićem našao mnogo dodirnih točaka.

Stvar Odpora u Australiji iza povratka Rovera išla je vertikalno niz brdo. Mali ljudi, poput onih Odporaša u Torontu, bili su eliminirani i mimoilaženi, a osobni prijatelji Roverovi, nekada dobri i stari povjerenici DRINE vraćali su mi pakete DRINE iz Australije i ubrzo se postavila kandidatura Rovera za šefa Odpora. S jedne strane je bilo Vijeće tj. VLADA I POLITIKA, a s druge strane Rover se izgubio ko magare u magli, konspirirajući s problematičnim Gezom Pasty i t.zv. revolucionarno Bratstvom. Na povratku u Australiju više je vremena posvetio Varošu i ljudima oko Varoševog odbora, koji su zapravo bili taj famozni "četvrti domovinski kanal". Postavljen je bio i hrvatski nacionalno fond u Australiji, a nekom zgodom sam čitao negdje, da takav fond postoji i u New Yorku.
Dapače, Rover mi je jasno napisao, da će se u slijedeća dva mjeseca odrediti sudbina Hrvatske i tko tada zgrabi vlast, da će biti njegova. Izričito sam odbio ponudu za strukturalni i akcionu suradnju sa Bratstvom, a ponudio sam individualno prilaženje za akciju spremnih pod mojom osobnom odgovornosti.

Medju onima koji su u New Yorku znali za tu akciju eliminiranja Odpora bili su i dr. Dubičanac i prof. Mostovac. Vratimo se dru. Jeliću. Vi ste i sami bili svjedok onog grljenja i ljubljenja u New Yorku gdje je dr. Jelić mnogima obećavao da iz New Yorka leti za Madrid, da se sa Maksom dogovori o tome što treba raditi na DOMOVINSKOM SEKTORU, a za koji je bio izabran dr. Jelić od strane Vijeća u New Yorku. (Ovdje treba za današnji naraštaj Hrvata pojasniti neke strvari iz tog doba hrvatske političke emigracije. Osobno sam bio dio tih gibanja i promatranja pa se osjećam ponukanim reći slijedeće:

Teško se je poslije Tragedije Bleiburga Hrvatima bilo snalaziti u tuđim zemljama; bez poznavanja jezika zemalja u kaojima su prebivali, bez prijatelja i bez ičega. Svak svakoga okrivljavao za lošu sudbinu kroz koju prolaze, svak se osjećao ispravan, nitko se nije osjeća krivim. U tom vrtlogu nesnalaženja samo su razdor i sumnje cvale i množile se. Nove hrvatske nacionalističke organizacije su se stvarale i izbijale na površinu. Ustaški Pokret kao legitimni predstavnik hrvatskog naroda nastoji prikupiti u svoje redove svaku Hrvaticu i Hrvata. HSS priznaje samo sebe kao istinitog i jedinig legitimnog predstavnika hrvatskog naroda. Nesnošljivosti između ove dvije krovne hrvatske organizacije su dovele do osnutka: Hrvatske Republikanske Stranke 1951., Ivo Oršanić, iste godine Hrvatski Narodni Odpor, HNO Maks Luburić (tada u okviru Ustaškog Pokreta kao nastavak iz 1944 god.), Hrvatski Narodni Odbor, dr. Branko Jelić, Hrvatski Demokratski Odbor, dr. Krunoslav Stjepan Draganović i Miroslav Varoš. Svaka ova organizacija je imala svojih pristaša, sljedbenika i simpatizera; uz to i svoje nazovimo više manje novine. Prepucavanja su bila velika i odvratna. Novodošli Hrvati bi sa veseljem došli prve nedjelje u hrvatske crkve da upoznaju svoje Hrvate, da im kažu kako je u Domovini Hrvatskoj, kako tamo narod živi itd. tek tu, sada, počima "regrutiranje" novodošlih Hrvata u ove hrvatske organizacije različitih pogleda, ali k istom cilju. Iz dana u dan rascijep između Hrvata je sve veći i veći, što je uzrokovalo jednu pravu i pravcatu POLARIZACIJU HRVATA.

Naravno da je dolazak novodošlih Hrvata u emigraciju, svojim domovinskim shvaćanjem, prisilio hrvatsko političko vodstvo da osnuju jednu novu - do tada nepostojeću - hrvatsku organizaciju koja će predstavljati sve postojeće hrvatske organizacije i pokrete. Tako je došlo da stvaranja HRVATSKOG NARODNOG VIJEĆA. Naravno Hrvatski Oslobodilački Pokret, HOP i HSS nisu za to htjeli ni čuti, jer su se obe stranke smatrale kao legitimni predstavnici hrvatskog naroda. Do sastanka je došlo u New Yorku 1962. godine. Na kratko veselje mnogih Hrvata u Dijaspori, nazovimo ju tako, sada imamo HRVATSKU KROVNU ORGANIZACIJU HRVATSKO NARODNO VIJEĆE koja će nas dovesti do oslobođenja Hrvatske. Prvi predsjednik HNV bio je Hrvat musliman dr. Ibrahim beg Džinich. Ali na svu žalost svih nas, tako nije mislilo vodstvo dviju hrvatskih organizacija HOP i HSS. Bilo je i drugih, što tajnih što javnih rušitelja HNV. O tome u ovome pismu general Drinjanin piše. Ovo sam smatrao nadodati poradi boljeg razumijevanja samog sadržaja pisma. Mo. Otporaš.)

Medjutim, dobar dio pripadnika Vijeća, čim je izišao iz New Yorka počeo je svoju djelatnost napadajima na ljude Odpora, posebno na mene osobno. Prof. Oršanić je priredio proslavu 10. Travnja u Buenos Airesu, u duhu napadaja na vojnike i posebno na mene. Dr. Jelić je na hamburškoj televiziji skupa sa komunistima i čifutima - napadao sve bivše borce i mene posebno. Poslije se je pravdao, da su ga prevarili, da i opet ponovi igru i opet isprika da su ga prevarili. Međutim, kada bi netko pogledao njegovu novinu iza New Yorka odmah će se osvjedočiti, da je to dio plana koji je stvoren prilikom zasjedanja Vijeća. Prema pukovniku Štiru, koji je inače vrlo sklon političkom djelovanju, dr. Jelić je u Buenos Airesu rekao: da kada mu govore o hrvatskim vojnicima, da ne zna bili plakao ili se smijao. Inače on je prijavio njemačkim vlastima pukovnika Batušića i tražio da mu se onemogući rad, jer je moj zastupnik, a ja da sam jasenovački koljač. Mogao bih Vam nabrojiti lijepu kiticu sličnoga cvijeća iz usta druge gospode, koji su se ljubili i grlili u New Yorku.

Pitam ja Vas postoji li uopće Vijeće?

Tko je kriv da se je dijete skoro mrtvo rodilo, a da su ono malo života u njemu ugušili hrvatski stranačati?

Kakav raison-detre (opravdanje,mo) postojanja ima Savez kanadskih saveza, čiji je cilj predstavljati kanadske Hrvate u nepostojećem Vijeću?

Kakvi taktički misterij može imati taj manevar sa odporaškim ljudima bez Odpora, sa nama nametnutim predstavnicima, izigravajući one koje smo mi između sebe postavili. Vidite, ja još nikada nisam mjenjao, ali ni postavio nijednoga predsjednika, tajnika, odbornika itd. ni u jednom odporaškom društvu i skupini. Ja sam dakle poštivao slobodnu igru ljudskih htijenja, sposobnoti, ambicija i akcije. Isto tako na domovinskom sektoru vladam se kao general i tu si nedam nametnuti ničiji diktat. Nastojao sam biti jedan demokratski general, kako bi mogao moje dugogodišnje iskustvo dati za Hrvatsku. Ja sam još uvijek onaj stari Maks, koji je jeo s čarkarima na kaznu i spavao na slami i u bunkerima. Vladek (Šimunac iz Toronta, mo.) je bio na našem imanju i zna da sam ostavio jedno bogatstvo, da bi se mogao posvetiti Hrvatskoj. Padre Oltra (jedan španjolski svećenik koji je vrlo dobro volio Hrvate i pomagao Hrvtima u svakoj potrebi, mo.) i mnogi španjolski franjevci znadu za svaki moj korak, pa i ovaj. Moram Vam reći da sam prošao gorkih časova u zadnje tri godine, a ako budete imali vremena za razgovor sa stricom Antom Došenom, sa Rudom Erićem i suprugom Milom, sa prof. Prcelom i njegovima, te sa mnogim drugim koji su kod mene bili u toku zadnjih godina - mogu Vam sve to potvrditi. Mogu Vam reći da sam u pedesetoj godini sa četvero djece ostao na ulici, ali nisam popustio i nastojao sam biti dobar zapovjednik Odpora.

Što mislite zašto?

Svatko si može praviti svoje kalkulacije o meni, svatko može odobravati ili ne moj korak, ali ja Vas uvjeravam da sam se izložio skupa sa mojom četvero djecom zato da bi mogao biti dostojan zapovjednik, pa makar i samo ono male i vjerne grupe Odporaša u Torontu. (Zato se nije niti čuditi da je Maks Luburić prozvao Toronto KULOM HRVATSTVA. Imam zapisnik s jedne sjednice organizacije ERIK LISAK iz Toronta gdje je zapisničar sjednice vodio zapisnik i stavio po rednom broju imena i prezimena onih članova koji taj dan nisu bili na sjednici. Vjerovali ili ne 97 članova ogranka ERIK LISAK toj sjednici iz različitih razloga nisu bili na sjednici. To nam govori da je ogranak HNO ERIK LISAK bio snažan, jak, nacionalno svjestan i stegovan, mo. Otporaš.)
Kada bih ja Vama rekao istinu kakovih je sve ljudi bilo koji su me nastojali uništiti kod španjolskih vlasti, a sve zbog moje tobožnje izdaje prema Poglavniku, Vi bi se krstili lijevom nogom, a ne desnom rukom. Kad bih Vam ja rekao, da mi je sam nadbiskup Šarić (Ivan Šarić, Nadbiskup Vrhobosanski, umro u Madridu u srpnju 1960 god., mo.) rekao u društvu moje supruge, da ako ne prignem šiju pred Poglavnikmo, da ću biti istjeran iz Španjolske, a to znači formalno biti predan srbokomunistima. Da vam kažem da su stratezi Hopa (Hrvatski Oslobodilački Pokret, HOP, mo.) na čelu sa jednom osobom, koji iz posebnih obzira ne spominjem, dali znati mojoj supruzi, da ja nisam nikakav general, nego kriminalni tip i obični ubojica, (zar Stipe Misić i kompanije nisu rekli za hrvatske generale Antu Gotivinu i druge da su obični kriminalci i ubojice, mo.) koji je djecu klao i ljudsku krv pio, te joj nudili, ne samo gradjanski nego i crkveni razvod braka i stotinu stvari, koje ne spominjem radi dobrog ukusa i radi Vas samih, da Vas ne izlažem nepotrebnim šokovima.

Znam, da vjerujete u moje poštenje, pa i sposobnost i hrabrost. Zato vjerujem da znate da mene ne vode osobne ambicije. Ja sam ljudima Odpora mnogo puta ponudio, da neka medju sobom izaberu drugog zapovjednika, a neće biti nikakova tajna, da sam nastojao pukovnika Štira izgurati na to mjesto, a na politička mjesta postaviti ljude, koje Vi dobro poznajete sa raznih sastanaka u Torontu. Medjutim, DOGADJA SE TO, DA OGROMNA VEĆINA PRIPADNIKA ODPORA TVRDI DA BI MOJE POVLAČENJE BILO SMATRANO NAJOBIČNIJIM DEZERTERSTVOM. Nakon razlaza sa Poglavnikom dobio sam preko dvjesta pisama od najuglednijih ljudi emigracije, koji su u ime viših hrvatskih interesa zahtijevali od moga rodoljublja, da se povučem. Pa vidite, ja sam se povukao i bio sam valjda tri godine da nisam skoro nikome ni pisma potvrdio, a kamoli napisao. U to vrijeme su ovi mali ljudi Odporaši, moji mnogi bivši vojnici i drugi koji to nisu bili - ne samo meni pisali nego i obnavljali vjeru, da ih neću napustiti. Prema tome, onoga časa, kada sam se okrenuo, moj životni put je već bio odredjen. Imam jednu misiju i tako dugo dok traje moj život idem tim putem.

Možda ćete reći zašto Vam sve to govorim?

1. Činim to zato, jer sam uvjeren, da sva tako zvana gospoda - stranačari rade na tome da raskopaju Odpor eliminirajući mene i one za koje se predpostavlja, da mene neće (iz bilo kojih rzaloga) napustiti. Pri tome kao inteligentniji nastoje raznim manevrima, sintezama itd. stvoriti grupe, koje bi preuzele incijativu u svoje ruke, a sam Odporaši bili bi tek siva masa, koja bi pljeskala govornicima i punila kase raznih fondova za politički turizam i fabriciranje superstruktura, koje tako brzo nestaju kako su i postale. Oko stotinjak poznatih hrvatskih intelektualaca bili su izigrani po dru. Jeliću u Europi. Mnogi od njih na upit zar ne vide kuda to vodi, sto puta su rekli, da oni žele kolektivnom akcijom nadomjestiti personalnost leadera Jelića, a oni preuzeti vodstvo. Kako se je svršilo znate i sami. Ja ne želim biti korisna budala samo zato, da nekoliko dobronamjernih ljudi kao Vi izgubite nekoliko godina, da Vašem novom leaderu Dubičancu nametnuli kolektivno vodstvo. Nasuprot tome, kao praktičan čovjek, vjerujem da takove ljude ne treba dizati, kako bi si uštedjeli kasnije obaranje.

2. Ako su jednom Odporaši odlučili da im ja budem zapovjednik, a mene pokrenuli iz moga bogatog buržujskog doma i moje nove kramarske obitelji, a ja se odlčio i pošao tim stazama, onda je to za cijeli život. Čovjek koji ima jednu misiju i ima tako postojane sljedbenike, koji su bili dosljedniji od mene samoga, nema prava dezertirati. Ja osobno ne bih smatrao ni ozbiljnim ni dostojnim ni jednoga generala, koji bi preuzeo jednu dužnost, a onda prepustio vjetrovima i hirovima jednu organizaciju kojoj stoji na čelu. Prema tome ne mogu pomagati one ideje, skupine ili ljude, koji rade osobno protiv mene. Ili jesam ili nisam zapovjednik Odpora! Prema tome smatram logičnim, da ona gospoda, koji hoće računati sa Odporom moraju računati samnom osobno i sa svim onima, koje mi medjusobno stavimo na čelo Odpora.

S druge strane ja nikada kanadskom Odporu neću nametati nikakovih lokalnih ni taktičkih rješenja. Imam apsolutno povjerenje ne samo u našu medjusobnu vjernost - medju Odporašima - nego i u izdržljivost i permanentnost tih ljudi zacrtanim idealima, a moram Vama i njima priznati, da su njihovi sudovi o pojedinim ljudima bili tošniji nego moji.

Evo baš Husnija (njegov vojnik i satnik HOS-a NDH-e, mo.) mi veli, da mu je pisao Galić iz Australije, da je jedan tamošnji Jelićev povjerenik u Sydney-u govorio odporaškim ljudima, kako bi skupa platili put Jeliću da dodje u Australiju i tako izvrši hrvatsku slogu. (Osobno sam poznavao dra. Jelića. Branko Jelić je u ime Poglavnika i Ustaškog Pokreta išao par puta u sjevernu i južnu Ameriku promicati ideje Nezavisne Države Hrvatske. Treba priznati da je u svojoj misiji u mnogome uspio. Kada je zadnji puta bio u posjeti sjevernoj Ameriku i pri povratku za Europu, engleske vlasti ga uhapse i zadržale su ga u zatvoru sve do, mislim, 1947. godine, Od tada u glavi dra. Branka Jelića je rasla ideja političkog leadera. U svojoj novini HRVATSKA DRŽAVA je napisao nekih 35 nastavaka POVODOM POGLAVNIKOVE SMRTI. Imao sam priliku čitati te opise kroz koje se je mogla vidjeti otvorena prozirnost veličanja samog sebe, kako bi se reklo: Ja, do mene ja, a pokraj nas dvojice opet JA, mo. Otporaš.) Iz Švedske je meni osobno pisao glavni povjerenik Hrvoj, da je tamošnji povjerenik Jelića htio na brzinu supodpisati pozivno pismo Jeliću da dodje u Švedsku, jer da on ne samo - da ima mandat svoga odbora nego i HOP-a i Domobrana, te Oršanića itd. itd. - Vijeće uopće ni ne spominje. Pa pitam ja Vas, kakvoga smisla ima sve to.

Mošda ćete Vi meni reći da se samo radi o Hrvatima Kanade. Ja bih Vas podsjetio na sudbinu Ujedinjenih Hrvata u Australiji, na sudbinu istih i u samoj USA. Ja Vam o tome mogu nešto reći, jer sam za vrijeme stvaranja istih Ujed. Hrvata bio u najtješnjoj vezi sa fra. Silvijem Grubišiće. (Silvije Grubišić (1909/1985) je bio hrvatski svećenik na župi u Chicagu. Napisao je knjigu OD PRADOMOVINE DO DOMOVINE, Chicago 1979. g., mo.) I Ujedinjeni Hrvati USA su bili zamišljeni kao Savez saveza ili raznih društava. Istina je ta, da niti se uspjelo absorbirati ni desnicu t.j. ustaše ili hop, kako hoćete, a niti Hrv. Bratsku Zajednicu, a niti HSS.

Jedino su Odporaši podmetali ledja, a iz Chicaga su bili isto tako tretirani kao mi sada od Vijeća. Stvaralo se dojam, kao da mi trebamo biti sretni što nas pripuste nekamo. O tome bi Rude Erić i Ivan Prcela mogli mnogo govoriti. Ista taktika se je upotrebljavala i sa Vijećem, jer se nije od svih pošteno mislilo. Tako ili gore dogodit će se i sa tim Savezom i ja zato otvoreno velim, da Odpor u Kanadi i USA mora najprije ostvariti svoje legalne i funkcionalne baze, izabrati svoje predstavnike i neka ovi razgovaraju sa svima, koji to hoće.

Jesam i za razgovor sa svim drugim predstavnicima, ali sam apsolutno protiv svake izborne geometrije i visoke matematike, gdje se samo žonglira (gdje se vješto - a ne sasvim častno - iskorišćavaju činjenice u sporu dviju ili više političkih frakcija, mo.) i sa nekoliko imena, a sa otvorenim ciljem, da se zabije klin izmedju mene i Odporaša, odnosno izmedju društava i Odporovskih predstavnika, kao što su Erić, Crni, (misli se na Štefa, Stjepana Crničkoga, mo.) Prcela, Šego, Gagro, Vladek itd. itd. Dobio sam dovoljno pisama od malih ljudi iz Hamiltona, Otawe, Montreala itd. u kojima oni na svoj jedinstven način govore o problemima, pa medju inim i o tome, kako ljudi Saveza sa svojom, možda nadmoćnijom ekipom intelektualaca, nastoje izvrgnuti ruglu ne samo Gagru i Šimunca, nego i sve druge vodeće ljude Odpora skupa sa mnom na čelu. Ja znam imamo mana i nedostataka, pa možda je koji od nas polupismen ili nepismen, a čak dozvoljavam da je neki od nas i zaklao koga partizana.

Unatoč toga ti naši nepismeni koljači, kako nas zovu, vodili su bojne, pukovnije i divizije, isto sa uspjehom, kao i na drugoj strani gdje su brice i terezije driblali naše glavnoštabce. Hrvatska je postajala tako dugo, dok su harambaše krstarili sa ovakovim nepismenim predvodnicima ustaških jedinica. I ne samo to, nego vam ispovjedam moju čvrstu vjeru, da će Hrvatska biti oslobodna tek onda, kad njezini preživjeli harambaše povedu hrvatske seljake i proletere i nesavršene djake u borbu. Vi znate, da nisam demagog i uvijek sam branio intelektualce, ali Vam velim sasma iskreno, da više vjerujem u one male ljude, koji su se našli u ovoj gužvi i stvorili i održali društva, nego one superintelektualce sa računicom u ruci, koji sebe smatraju bogomdani vodiocima naroda. Prema tomu ja sam za to, da se sjeda sa svim Hrvatima koji su za Hrvatsku Državu, sve počam tamo od državotvornih socijalista i sindikalista, istarskih i dalmatinskih partizana, (Treba ovdje spomenuti da je u Istarskoj DRINI br. 3/4 1964 g. izišla PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA ,str. 18/21, koju je sastavio dr. Miljenko Dabo Peranić a general Drinjanin djelomično izmjenio i odobrio. Dakle, u ovom pismu ni godinu dana kasnije general Drinjanin govori i piše u duhu PORUKE IZMIRENJA..., mo.) preko HSS, islamskih, katoličkih i pravoslavnih državotvornih skupina, pa do onih najdivljijih ustaša, pa makr ih vodio moj bivši šepavi ćata jakov Barbarić. Ali sam apsolutno protiv toga, da ljudi Odpora ubuduće gube vrijeme u fiktivnim strukturama. Nakon atomizacije Hop-a i neslavnog uminuća (vjerojatno "umirućeg" mo.) Vijeća - bezuvjetno je potrebno, da se Odpor afirmira na nedvojben način, na dva posebna fronta : onom vanjskom i političkom frontu, te onom drugom vojno - konspirativnom ilegalnom domovinskom. Ja bih se osjećao sretnim, da Vaše veliko hrvatsko srce i Vaš duboki um - budu stavljeni podpuno u službu tih ideja i kroz Odpor. Kanadski Savez nikada neće moći ni preteći, ni nadomjestiti Odpor, jer niti ima jasnih ideja, niti ekipe prokušanih boraca predvodnika, koji bi mogli zatalasati i oduševiti mase. Tih nekolicina intelektualaca nisu ni intelektualno, ni brojčano, ni potencijalno, ni politički, ni stoti dio onoga što ima u USA, pa kada oni nisu medju milijun Hrvata uspijeli ostvariti nešto efikasnoga u USA, jedva je za vjerovati, da bi stvorili u Kanadi, gdje je elemenat mnogo revolucionarniji i dinamičniji.

Mnogo su konstruktivnije Vaše ideje o organizaviji tečajeva za odgoj vodećih ljudi za legalno, društveno, političko i socijalno djelovanje u slobodnom svijetu. Napravite lekcije, ja ću Vam ih tiskati. Kada sam počeo pisati ovo pismo nisam mislio biti tako opširan, ali sam iz poštovanja prema Vašoj osobi i radi značenja ideja koje iznosite, stvar namjenio ne smao Vama, nego i onom krugu ljudi iz Kanade i USA, koje dobro poznate sa naših radnih sastanaka i koji su svi Vaši prijatelji i poštivaoci. Vjerujem, da ćete znati cijeniti moju iskrenost i volio bih da me netko ocijeni kao egoistu, kao zla čovjeka ali ambicioznog generala, nego da me drže glupanom. Radije neka me mrzi nego da me sažaljavaju. Budući da sam uvjeren, da kanadski Savez neće ništa dobra učiniti za našu stvar (poznavajući ideje i mišljenje generala Drinjanina, za sigurno je htio reći ...učiniti za našu "hrvatsku" stvar, mo.) - ostajemo Odpor - i onda ćemo sami snositi odgovornost za naša djela i nedjela. Želio bih da nas dva budemo i nadalje ono što smo bili do sada.

Uz pozdrav Vašoj obitelji, odani Vam

general Drinjanin, podpis.

(Osobno sam vidio sama sebe u mnogim izraženim generalovim mislima u ovom pismu. Mnogi smo mi državotvorni Hrvati patili za Domovinom Hrvatskom. To je uvijek izgledalo tako kao da smo si na tabane ispisali ime HRVATSKA te kuda god smo koracali i hodali, tragovi hrvatstva su ostavljali. Mnogima to nije bilo po vilji ni želji. Tuđe zemlje imaju svoje zakone koji su prilagođeni njihovim težnjama i željama, a ne našim hrvatskim htijenjima, pa smo često puta imali sukoba sa vlastima dotičnih zemalja; a naši folklorni Hrvati bi nam se naslađivali: NEKA! TO STE I ZASLUŽILI, onom istom nasladom što se je nedavno neki hrvatski poslanik iz Beča naslađivao hrvatskome Domoljubu koji leži u austrijskom zatvoru samo zato što je došao u hrvatskoj odori HOS-a NDH-e na Bleiburg odati počast Hrvatima, žrtvama antifašizma, žrtvama jugoslavenske mržnje...

Što god više čitam Pisma Maksa Luburića, sve više upoznajem njegov životni put. Ići stopama Maksa Luburića nije bilo LAKO. On je jedne zgode napisao, mislim u novini GLAS DOMOVINE 1960. god., koju su uređivali braća Rudi i Srećko Tomić u Torontu: Da sve što sam činio, činio sam iz ljubavi prema Hrvatskoj. To najbolje objašnjava dr. Ante Ciliga, koji je bio Maksa Luburića ideološki i politički protivnik i bivši zatvorenik u Sabirnom Logoru Jasenovac:

"...Uvjereni smo zato, da će hrvatski narod, kada jednom bude ujedinjen i oslobodjen, kada svlada svoju dosadašnju polemensku razdrobljenost i pocijepanost, u slobodnu domovinu, kao simbol hrvatske slobode i ujedinjenja, prenijeti u zajednički grob u Zagreb, na Mirogoj, tijela onih neujedinjenih u životu svojih vodja, mačeka i Pavelića, a da će Luburićevo tijelo biti prevezeno na vječni počinak u njegovu Hercegovinu, u njegov Ljubuški, te da će na putu u Zagreb, biti izloženo mrtvom borcu i opće priznanje, koliko god je on griješio, u prvom redu u onoj prvoj fazi svojeg života, bilo iz ideološkog fanatizma, bilo iz dinarske svojevoljnosti, nikada on nije griješio zbog koristoljublja; sve što je činio, činio je za ideju, kako ju je on shvaćao, nikad za novac, za bogatstvo, za materijalno dobro, za ugodan i lak život. To je najveće priznanje, koje će mu povijest ne sumnjivo dati".

Iz "DANICE" 17 prosinca 1969 godine.

OBRANA br. 135/136 str. 9 kolovoza 1970.

Prepisao sam doslovno iz novine OBRANA. Htio sam sve prepisati velikim slovima, ali nisam jer sam htio biti dosljedan originalu članka. Zato bi bilo poželjno ovaj opis dra. Ante Cilige (1892/1998) staviti u velika slova. Otporaš.)

Bobani
21-08-2016, 13:16
ŽENIDBA MAKSA LUBURIĆA (19 studenoga 1953.)

(Donosim ovdje pismo generala Drinjanina, Vjekoslava Maksa Luburića, kojeg je on pisao suradniku Hrvatskog Narodnog Odpora, HNO bratu Anti Kršanić (1917-1995). Ante Kršanić je rodom iz Korčule. Došao je u Ameriku prije WW2. Bio je u američkoj vojsci na Pacifiku. Koliko god je volio naturiliziranu Ameriku, još više je volio Hrvatsku. Imao sam priliku upoznati gospodina Antu Kršenića osamdesetih godina u San Franciscu. Zavolio je generala Drinjanina zbog njegova žarkog hrvatstva i vojničkog iskustva. Gosp. Ante Kršenić se je dopisivao s istaknutim osobama i stvarateljima NDH. Posjedujem ta pisma u originalu s omotnicama u kojima su ta pisma poslata. Neka su u duplikatu, preko indiga, kako se je to prije pisalo. Jedno od tih pisama je upravo ovo koje ovdje iznosim. Pismo je jako zanimljivo. Iznosim ga u cijelosti kako je napisano. Ako se potreba ukaže da se nešto objasni, ja ću to staviti kao moj nadodatak u zaporke. Ovo pismo se nalazi u knjigi PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA na strani 27-29. Mo. Otporaš.)

ŽENIDBA MAKSA LUBURIĆA (19 studenoga 1953.)

T A J N O.
Stan, 20 listopada 1953.

Dragi brate !

Ovim zajedničkim pismom želio bih Vas obaviestiti o par tekućih poslova.

1. Znam da ste svi zabrinuti radi "DRINE", i da Vam je još teže rastumačiti krugu prijatelja nedolazak "DRINE". Redovni broj 7-8 pretvoren je u "Domovinski broj" i za posebne domovinske svrhe. Vi ga niste dobili, ali znam, da žete se svi veseliti toj činjenici, jer je "DRINA" izvršila svoju misiju. "DRINA" radi i raditi će, i samo neka neprijatelji troše energiju u širenju kojekakvih glasina. Poviest će kazati, koju je ulogu izvršila "DRINA", i koju će, ako Bog dade još izvršiti u životu Hrvatskih Oružanih Snaga u ova težka vremena iskušenja svake vrsti. "DRINA" ima svoj čvrsti krug prijatelja, suradnika i čitatelja, pa i ako negdje zapne, uviek braća iz drugih krajeva pomognu i za one zaspale, nemarne, nevaljale, umorne, - kao što to čine za one, koji ne mogu, nemaju ili neće. Vršimo jednu poviesnu zadaću i ja sam čvrsto uvjeren, da će nas uviek biti, koji ćemo biti tamo, gdje "DRINA" bude najviše trebala pomoć, suradnju, razgovor i sve ostalo. Dignuti ćemo visoko stieg naših Oružanih Snaga, koje su toliko herojskih djela učinile, jer je narod, koji nije u stanju stvoriti svoje oružane snage, osudjen na propast. Ako je naše stanje teže, i kako nam je Domovina porobljena, i ako smo ostali skoro bez saveznika, tim je naša zadaća još teža i veća i potrebnija.

Dvobroj 9-10 izišao je i već je odpremljen. Odpremljeno je ...komada redovitim putom i preporučeno. Nije to broj, koji Vam je potreban, možda da nekome od Vas bude mnogo falilo, ali i ovaj broj ima svoju posebnu misiju, posvećen je pokojnom Kavranu i drugovima i posebni razlozi su nam diktirali novu razpodjelu. Nu, ako kome od Vas bude zaista težko i trebate, dobiti ćete od zadnje rezerve uredničtva. Pišite mi i recite šta i kako trebate i sve što se može učiniti ćemo. Inače nastojte rastumačiti braći, da nas je mnogo i uviek se odkrivaju nove grupe, potrebe itd. i moramo misliti na sve. I kao što smo uviek računali na plemenitost i velikodušje onih najboljih, kada od njih tražimo žrtvu, tako i sada: najmanje šaljemo najboljim grupama, jer znamo, da tamo ima sviesti. Računamo s tim i vjerujemo, da će braća razumijeti. ( Gospodin Ante Kršenić je živio u San Franciscu, Californija. Tu je uveliko bila razgranata Hrvatska Bratska Zajednica sa svojom proslavenskom idejem. Teško je tu bilo prodirati s idejom hrvatstva. Govorilo se je "naški" i došli smo "iz staroga kraja" samo da se ne kaže da se govori hrvatski i da se je došlo iz Hrvatske. To sam osobno osjetio i na Pikniku HBZ u Coupertinu sam se posvadio sa tim Hrvatima koji su sebe zvali Yugoslav ili Slavenijem i došao do neprilika. Tada sam pisao generalu Drinjaninu pismo i obrazložio stvar i situaciju. General mi odgovara: "...Dragi Mile Misionari se ne šalju u Rim nego u zabitne krajeve Indije...Tako sam i ja tebe poslao u gnjizdo Jugoslavena da ih preodgajaš…", mo. Otporaš.) Mnogima je od Vas već stigao novi broj, a drugima će skoro.

II. Avionski nismo odpremili nikome bez razlike ni jedan broj. Ima više razloga. Glavni jest, da je tamo najviše prilike za cenzuru, a mi imamo još mnogo za odpremiti i kazao sam: posebne razloge i za Domovinu, pa ne bih želio da zapnemo. Sadašnja "DRINA" ima novi format knjige i tu je potrebna dozvola. Nitko nam ne prieči ovdje raditi, niti će situacija s ugovorom izmedju ove zemlje i Amerike nama škoditi, radi veza Amerike s Titom. No, nama je dužnost predsusresti svaku komplikaciju. Imamo moćnih prijatelja, ali ne zaboravite, da ima Hrvata, dobrih Hrvata na oko, koji nas i ovdje tužakaju, nastoje spriječiti nam rad itd. Pogledajte oko sebe, pa će Vam biti jasno, s kojim potežkoćama se susrećemo i mi na svakom koraku. I nisu uviek najogavniji Titovci, ni četnici, pa ni neki drugi, kojima se bavimo, nego imamo i zaplotnjačkih protivnika, koji bi radije sa djavlom, nego sa nama iz razloga kukavičluka i jer je naš put teži i bez kompleksa. No to je put, koji vodi Državi: Put krvi, patnja i žrtve svake vrsti. Put Starčevića i Pavelića. Možda da Vam jednom reknim i više.

III. S ovim brojem "DRINE" dali smo novi format, manji i zbijeniji, a sa više stranica. Dvobroj 9.10 ima 60 stranica sitnog, zbijenog tiska i sadrži toliko, koliko 30 stranica starog formata. Razlozi: mnogo ih ima, a ja ću Vam iznieti dva. Prvo: domovinski promet traži mali format, da se može staviti u džep, u kovertu, pod vrata, jer zaprema manje mjesta. Stari format "DRINE" je nastavak tradicije "Grića" i "Ustaše", nu ja mislim, da se moramo pokoravati razlozima. Ja sam od onih, koji su radili na tim listovima, i uvidjam, da smo već onda trebali uvesti manji format iz tehničkih razloga. Idemo u korak s vremenom i kada nam se predstavi jedan ovakav problem, riešimo ga praktično. Vjerujem, da je taj razlog, domovinski, dostojan. Mnogi su prijatelji izrazili želju, da bi "DRINA" bila manjeg formata, da je mogu staviti u džep, kada idu na rad, tvornicu, rudnik, u vlaku, tramwayu, autobusu. Ne moraju ju previti na četvero, čime se uništi vanjski izgled, posebno pak fofografije. Oni, koji žele imati sve primjerke skupa, neka uvežu dosadašnje u jednu knjigu, a nove u novu i stvar u redu.

IV. Stavili smo tvrdju koricu i kliše Ustaše s Drine, fotografija poznata s maraka i iz doba akcije na Drini. To je crtež posebno pravljen za naslovnu stranicu i trebao bi biti simbol. Želimo znati : dali da ostavimo to tako, na svim daljnjim izdanjima, ili da za svaki broj stavimo nešto drugo. Ja mislim, da bi trebali ostaviti ovako naslovnu stranicu i da uvedemo taj simbol, kao recimo hrvatski grb sa mačem, da bi ipak naše Oružane Snage imale nešto drugačije nego drugi i sami Tito. (Sada mi je potpuno jasno zašto je grb HNO bio grb s mačem i zašto su "DRINE" izlazile do 1956. godine s slikom Ustaša na koricama, mo, Optoraš.)

V. Počimamo s jednom novom rubrikom: IZ GALERIJE VELIKIH POKOJNIKA, gdje ćemo sistematski donositi pjesme, fotografije i opise iz života, borbe i smrti naših velikih boraca. Ne mislimo pri tome samo na one poznate, nego SVI VI MORATE SURADJIVATI I DATI KRATKE PRIKAZE IZ ŽIVOTA I BORBI NAŠIH BORACA. (Kada bi se mogle sve "DRINE" i "OBRANE" pregledati i iz njih izvaditi sve ono što su svjedoci o očevidci mnogih bitaka opisali, tek bi se tada magla znati prava istina "ustaške" borbe u obrani Hrvatske Države, mo. Otporaš.) Jednako čarkara i domobrana, oružnika i mornara, kao i generala i novaka. radi se o kratkim opisima za hrvatsku poviest i ta dužnost pada na sve nas, na DRINU. Razmislite o tome i u svome krugu povedite akciju. Zaboravljamo svi i mnogo će herojsko djelo malih ljudi ostati ne napisano, i možda smo mnogi od nas zadnji živi svjedoci toga čina. Trebamo fotografije tih ljudi, ukoliko je moguće. Na pr. od Krune Devčića ne posjedujemo ni jednu.

VI. Želimo čuti Vašu kritiku na ove rubrike: "Čovjek i znanost u službi rata", "Ljudi, ideje i djela", "Stratežki vidici", "Dokumenti, koji obtužuju", "Iz poviesti našeg rata", "Iz Erine torbe" itd. Dajte nam sugestije, želje, tužbe, sve što mislite, da će našu DRINU osposobiti za svoju misiju i podići njezinu vriednost.

VII. Čim mi bude moguće poslati ću Vam popis prijatelja, kojima smo prije slali izravno, s molbom, da im pošaljete, kako bi nas odteretili. viditi ćemo da li će nam uspjeti u skoroj budućnosti srediti stvari tako, da bi mogli svladati veći posao. Borba za život i nas je prisilila na reorganizaciju i računamo s Vašom pomoći. Mi nismo nikome ostali dužni na pismo, prema našim mogućnostima svakome smo izašli u susret, ali sve imade granica pa i naše mogućnosti. Svi mi moramo raditi, mnogo puta teže i u gorim okolonostima i za manje vriednosti i plaće nego Vi, i ako Vi ne stignete nama pisati i još dvojici, trojici prijatelja, onda zamislite kako je nama, koji imamo iste probleme životne borbe i još DRINU i Vašu korespodenciju i sto drugih stvari i sastanaka svake vrste. Vršimo našu dužnost i vršiti ćemo ju i onda, ako ju nitko više nebi htio vršiti, što neće biti slučaj. Jednom više, drugi puta manje i slabije, ali vršimo sve što možemo, da nam je savjest čista i da smo učinili najviše što smo mogli, iako to uviek nije ono, što bi želili, ili što bi tražila naša stvar. Tako se moramo reorganizirati, da ništa ne odpadne od dosadašnjeg rada, da ne opadne vitalitet, dinamizam, ali da se svladaju i problemi našega života i borbe za odstanak.

VIII. Ovom prilikom želio bih vam reći par rieči o mojoj ženidbi, jer znadem, da već ima zlonamjernih viesti, glasova, i da će me mnogi od vas o tome pitati. Kao prijatelju, suradniku i povjereniku želim Vam reći, kako bi sami znali o čemu se radi i kako bi znali reći i drugovima, da ne nasjedaju neprijateljskim viestima, ili zlonamjernim "prijateljima".

Koji god je mene pitao, rekao sam mu, neka se ženi, neka radi i rodi ono, što nam sudbina i poviest namjenjuje. Neka nas ima, i neka nam se ne zatre rod. Mnogi od nas je izgubio sve svoje i u opasnosti su da izumru naše najbolje familijske loze. Vidili smo u ratu, da su padali herojski oženjeni kao i neoženjeni. Francetić i Devčić su bili oženjeni i nije ih spriečilo da budu herojski vodiči svojih jedinica, da padnu u toj borbi. To je vojnička sudbina. Mnogi od nas je u dobi, kada je vrijeme, da se oženi i ima djecu. Mi možemo čekati, vjerovati, boriti se i ići, pa i pasti, nu ostaju djeca i naše hrabre majke i žene, kao i uviek u poviesti, da odgajaju naš podmladak.

Rat nije razlog, da se ne ženimo, dapače, u ratu je više brakova. To je instinkt očuvanja. kada bi se svaki vojnik zatvorio u svoj celibat, onda bi izumrli najbolji. Život je takav, stari umiru, vojnici ginu, majke radjaju djecu i ovi idu stopama otaca. (To smo imali priliku nedavno čuti iz ustiju predsjednika RH Ive Josipovića da je dijete partizana, mo otporaš)
Vidili ste slučaj na hrvatskim sveučilištima: najbolji su išli na frontu, ginuli, a neprijatelji svršili škole - i postali intelektualci i u službi neprijatelja, srbokomunizma. Previše dugo traje ova emigracija i treba uzeti stvarnost onako, kakova jest, ali ne izgubiti vjere i spremati se za borbu, koja nas čeka. Kazati ću Vam jedan primjer: Šimunovič Frano, stari Ustaša je jedan od onih, koji su tvorili jezgru, prvu od prvih. Došao u emigraciju i odgojio djecu, koja su se radjala na Jankapusti. Vani mu je supruga. On se je vratio 1941. u Hrvatsku i borio se, a poslije sloma 1945. otišao u hrvatske šume, GDJA SE I DANAS NALAZI. (Ne zaboravimo jednu stvar da je ovo pismo pisano u listopada 1953 godine, dakle samo 8 godina i 5 mjeseci poslije rata. Tada su još hrvatske šume bile žive i pune hrvatski KRIŽARA, mo. Otporaš.) S njim i junačka kći, rodjena na Jankapusti. Kako rekoh supruga mu je danas vani sa drugom djecom i valjda su se poudali i poženili, a u koliko nisu, hoće skoro. Postati će djed, a nosi pušku na ramenu, našu ustašku pušku, i sinovi, kćeri i unučad će ići u borbu onako, kako budu sazrievali. Uzmimo ga kao primjer.

Ja imam 40 godina i želim imati sina, koji će ići našim putevima kao i ja putevima otca moga, kojeg su Srbi ubili 1919. god. što mene nije spriečilo boriti se za Hrvatsku. Da ne govorimo o tome, da svaki čovjek treba da se ženi, da ima obitelj, da mu to samo podiže ugled u svakom pogledu i da time ne gubi. To je tako Bog odredio i tako treba da bude. Kad je došao moj čas, nisam se skanjivao poći tim putem. Zavisi uviek, da nadjemo čestitu osobu, koja će biti dostojna, dobra majka i supruga. Ja sam našao prema mojim pogledima i time riešio jedan osobni problem onako, kako to svaki djelatni vojnik i častnik čini, uz dozvolu mojih predpostavljenih. Ženim se iz ugledne španjolske obitelji i niti najmanje me ne smeta, da je Španjolka, kao što me nebi smetalo, da je Amerikanka, Njemica itd. Uviek, kažem prema osnovnim zahtjevima, koji važe za svaki brak, i ne treba nas smetati, što radi pomanjkanja hrvatskih djevojaka ili žena moramo ženiti strankinje. Mnogi su naši hrvatski prvoborci išli tim putem i ja ne poznam ni jedan slučaj, kojega bi se trebali stiditi. Strankinje su postale čestite Hrvatice (primjer Španjolka supruga Ivana Prcele, Juli Bušić, Annie Boban, Šveđanka supruga Ivana Čale, Poljakinja supruga pok. Mladena Dedića, Francuskinja supruga Tomislava Jurašinovića i mnoge druge koje su uvijek bile rame uz rame svojim muževima u borbi za Hrvatsku, mo. Otporaš) i svi se trebamo diviti držanju Francetićeve Talijanke ili Artukovićeve Njemice u najtežim danima naših stradanja.

Nas je dvadeset puta više nego naših djevojaka u emigraciji i kada nam srdce i razum kažu, da smo našli vjernu drugaricu za život, nemojmo se skanjivati na izvršenje onog što smo naumili. Nekada to izgleda nerazumljivo onima sa strane, ili koji su riešili svoj životni problem, nu stvarnost nas i život u tudjini obligira na kompromise. Sama pak činjenica, da OSTAJEM OVDJE i ne idem preko lokve ni u kojem slučaju, govori u prilog ženidbe sa Španjolkom, posebno kada je iz poznate i ugledne obitelji, što će omogućiti rad i nastojanja medju Španjolcima, našim logičkim saveznicima, i prijateljima u najtežim danima.

I ovom prilikom iztičem: ostajem i vršimo dužnost prema novim okolnostima i mogućnostima, sve dok NDH ne bude ostvarena.

ZPID ! General Drinjanin (potpis)

Bobani
22-08-2016, 00:10
NADAHNUJUĆE PISMO ILI OKRUŽNICA HRVATSKOG NARODNOG ODPORA

Ured glavnog tajnika
general Drinjanin,
Stan, 27. VI. 1954.

Br. Ante Kršinić
San Lorenze, Calfornia., USA.

Dragi Ante !

(Ovo Okružnica ili ovo pismo se nalazi u knjigi PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA na starni 47-51, mo.)

Obećah Ti opširno odgovoriti, pa to evo i činim, nakon što sam "smlatio" najžurnije poslove u mom malom gospodarstvu, gdje sa mojom suprugom radim i živim. Ujedno sam morao srediti i najnoviju "DRINU", a znate, da sve dolazi rukom pisano, pa sve valja ispravljati, prepisivati, zatim korekture praviti i držati veze svuda na svietu. Ne stigne čovjek nešto pametna i sredjena napisati. Pokušati ću to sada Tebi, a ako ne uspijem, onda krivi kišu, koja nas je ove noći potjerala na posao, jer se još nalazimo u izgradnji, pa je valjalo materijal u kuću unieti.

Radi "DRINE": nisam se ljutio, nego sam razaslao Okružno pismo i dao na znanje, da nikom nećemo pisati, ni slati "DRINE", ako nam svoju adresu ne potvrdi. Ljudi se skiću, a zaborave nam to javiti, pa onda uzalud pošta i novine, i propada, i vraća se i dolazi u ruke nepoznatih. Tako smo poslije Božića sve veze, nepotvrdjene i ne provjerene obustavili. Ja se veselim, da si na istom mjestu, da radič, da imaš sredjen život itd., što se ne može reći za mnoge naše ljude.

Sada vidim da sam pisao sa Ti. To je naime naš ustaški običaj ukorjenjen u ratu, i jedva se odučavamo od toga. Ti si stari borac, imaš i godine, pa budimo kao i drugi i govorimo si Ti.

Molim Te, da pozdraviš prijatelja Vidića, da mu se zahvališ na pomoći datoj za "DRINU", a isto tako i moga zemljaka fra Nikolu, kao i sve "pravovjerene". Drago je čovjeku čuti, da ima "svojih" i da su dobro i da se sjećaju onih, koji rade i vjeruju, jer je to podstrek i moralna pomoć, koju i mi zapovjednici i te kako trebamo.

Vidim, da si prošao rat na Pacifiku, bio ranjavan, pa tako će Ti biti jasnije mnogo toga, što se dogadjalo u Hrvatskoj, iako to nije bilo dosta, jer je ono bio klasični, frontalni, redoviti rat, dok smo mi vodili rat i ustanak, revoluciju i što god hoćeš. Znam da je bilo gerile i na Pacifiku, ali Balkan je gori, nego svi Japanci, Malajci i Koreanci skupa. Srbi su rodjeni gerilci, petsto godina pod Turcima su se hajdučki odgajali, uzeli hajdučke običaje, moral, taktiku i psihologiju hajduka poprimio čitav jedan narod, kraj toga brdjanin, gorski i pastirski narod, dakle pogodan za hajdukovanje. Ako bi Amerika vodila rat onake vrsti, odnosno pobijala redovitim divizijama, onda bi trebali 50 divizija, jer bi nestajale kao i njemačke.

Nadam se, da ćemo se naći u borbi protiv komunizma, onog Malenkovog i onog Titova, Ti kao američki vojnik, ja kao hrvatski, ali za isti ideal, za slobodu, državnost naše domovine i za slobodu i dostojanstvo svih ljudi dobre volje na svietu.

Ja imam jednog tetka i očeva brata, (dakle stric Maksa Luburića koji se je oženio sa Korčule, mo. Otporaš.) koji se oženio sa Korčule. Bio sam tri puta na Korčuli, još kao diete, jer sam poslije otišao u emigraciju, i onda već znaš kako je išlo. Imao sam za vrieme rata dosta naših ustaških dobrovoljaca sa Korčule, a inače bilo je i tamo svašta, kako ćeš i sam znati, najviše radi onih gadova "digića" Talijana. Dao Bog, da nam Domovina bude slobodna brzo i da sretno možemo doći u naša sela i gradove, naše otoke i naša brda. Možemo u drugim zemljama i bolje živiti, ali sretni možemo biti samo tamo.

Veseli me, da je prijatelj Vidić moj zemljak. Mislim da bi morao biti od Gorice ili Sovića, (Ja sam iz Sovića i kod nas ima Vidića. Da li je ovaj Vidić iz mojeg sela Sovića, ne znam, mo.) iz Bekije, jer tamo ima Vidića, a ima i u Makarskoj, na granici sa Ljubuškim. Svejedno, glavno je, da je čestiti i državotvoran, a kao stari Domobranac, šta drugo može i biti. Toplo mi ga pozdravite i uručite mu jednu moju fotografiju, koju prilažem za Njega. (Radi se o vjenčanoj sliki generala Drinjanina, mo.).

Frank Fekter je bojnik, izvanredan čovjek. Veliš da ne pozna stanja u toj zemlji. Možda. A ima nešto, što je u nama, pa makar i poznavali stanje. Mi smo za rata padali kao klasje. Svaki dan i svaki čas. Posebno ustaški častnici, što je i dalo podrške momčadi, da juriša, da gine i da trpi sve nepodobštine koje su Tebi dobro poznate. Pa čovjek, koji je svaki dan čuo pjevati : glavo moja nisam kopa zate, dabogda te raznile granate, - nezna dobro cjeniti svoju glavu. Naučio je na pregaranje, pa mu se sve čini dobro, ako i nije dobro, kao što i nije..... Stariji su već opekli prste sa Domobranom i Kolom, (po svoj prilici general misli na Coca Cola, mo.) a i godine staloženog života u toj zemlji, unutarnji mir i red, blagostanje, zatim i tamošnji demokratski sistem, koji umiruje i zabrinjuje iste, - sve je to pomoglo da naši stari Domobranci drukčije gledaju na stvar, nego nova emigracija, iako smo plod istog stabla. Da, isto stablo, ali drugo podneblje, drugo kalamnjenje. U nekim mjestima: Cleveland, Chicago, Newyork, itd. nešto se postiglo, ali još uvjek najvići dio starih drži se po strani, ili pak drži sa fratrima i sa UH., (UH je Ujedinjeni Hrvati,mo.) i ne želi čuti za nove. Možda jer se ne razumiju, jer se boje, itd.

Ja sam u tom pravcu mnogo poduzimao, ali sa malo uspjeha. Osim Erića, koji je danas skupio nove, posebno nakon smrti Sulentića, jedva ima starih, koji rade. Godine isto čine svoje, nema sumnje, ali eto, vidim, da ima "starih", koji su i te kako mladi, kao i Ti. Pa kao američki gradjani i vojnici, imate više prava, mogućnosti i mogli bi mnogo napraviti, da se krene s mrtve točke, ma i ne napravili čudesa radi nesretne politike s Titom. Ako, dakle, učiniš koji pozitivan korak, da skupiš stare i mlade, onda si zaista izvršio svoje "držanstvo", kako bi naš Stari rekao. Ja ću jako rado pomoći, ako je to moguće, savjetom, uplivom na naše nove za moderaciju, što bilo. Možeš na mene računati.

Sada ću pokušati dati konkretne odgovore na Tvoja numerirana pitanja odnosno stavke:

1. Upravo sam jučer čitao članak poljskog ministra Sumlakovskog, koji je predstavnik Poljaka u komitetu u Madridu, i on kaže, da treba postaviti Vladu, Vojsku, Organizme, pa makar to bilo i simbolički, a ako mogu nešto napraviti, tim bolje. To me je i ponukalo, da sam izvukao Tvoje pismo, koje je trebalo čekati, dok dobijem odgovor od Džaferbega i nekih naših ministara, kojima sam pisao o Tvojim sugestijama. Nadam se svaki čas odgovoru, ali nema sumnje, da Vlada postoji, imamo ju, samo bi ju trebalo, možda, upodpuniti i to predstavnicima drugih grupa, kontinenata, itd. Naime, da to ne budu stari ministri, nego da se uzmu i novi, mladji elementi, uzevši u obzir kontinente, da budu po svim kontinentima razdjeljeni i da mogu tamo djelovati.

U isto vrieme, da bi se stvorilo neke vrsti Tajnog Državnog Savjeta, sa predstavnicima na sve strane, svih socijalnih i staležkih klasa, dobi, vjera i političkih grupacija. To je potrebno, ali se bojim, da će se moći nešto učiniti, jer ovog časa mi se nalazimo još uvjek u stadiju bjegstva, koje je započelo 1945., jer je i sada Tito predstavnik demokracije za nas Hrvate i on odlučuje, kome će glava dolje, a nedaj Bog, da bi se Andriji (u to doba 1954. god. bilo je suđenje dru. Andriji Artukoviću u Los Anđelesu za izručenje u Jugoslaviju, mo. Otporaš.) šta dogodilo, koliko će ljudi vjerovati, da postoji demokracija i da je sposobna za život. Dok se ne vide konture nečeg solidnijeg nedaju se ljudi upregnuti, a ne samo masa, koja se pokreće samo u predvečerje velikih dogadjaja, nego ni predstavnici nacionalnih grupa, koji još neznaju "kaj bu". (Ovo "kaj bu" ili "bum vidili" je uobičajna izreka dra. Vladka Mačeka. Ovo je general Drinjanin često spominjao i ponavljao u svojim opisima u 15/16 nastavaka "Povodom smrti dra. Vladka Mačeka" koja su izlazila u novini OBRANA 1965/1956. godine, mo. Otporaš)

2. Svadje! To je posebno pitanje. Recimo "Sv. Ante /Plovidba/". (ovo ne znam šta bi moglo značiti, osim uobičajnih proslava u hrvatskoj emigraciji kada su se slavila tri (3) Antuna: Starčević, Radić, Pavelić u zajednici sv. Ante Padovanskog 13 lipnja, te uz to i Dan HOS, mo.)
Oni su jednostavno riješili stvar, nazvavši nas zločincima, zlikovcima, banditima, fašistima, komunistima. Prema tome, kog vraga se može raditi s njima. Mi znamo o čemu se radi. Vatikan ne će mir sa Titom, jer ne vjeruje u Hrvatsku. Ne vjeruje mnogo ni u pobjedu evropskog antikomunizma i kao što traže "modus vivendi" u Poljskoj, traže i u Hrvatskoj. Pa kako su Poljaci uvjek Poljaci, a mi smo, prema tome, Jugoslaveni ili Hrvati, treba akceptirati one, što je - danas. A to je srbe, komunizam, Jugoslaviju i Beograd. Pa kako ne će da izostanu, natječu se u ocrnjenju, drugi "čekaju", treći se ogradjuju, neki su tek oprezni, itd. To je "pobuna duhova" radi izgubljena rata. Treba se spremati za novi rat. S kim da demo?

Maček je pacifista, on neće rata, a pobjediti komuniste krunicom i tolstojevštinom, to se ne može.

Tko ga je pobjedio do sada? Franko, a kako, to znamo mi. Sve one, što o nama kažu, sve su rekli Franku. Baš sam o tome pisao u zadnjoj "DRINI" koju ću ti dati poslati iz Clevlanda, da ne čekaš dok ti od mene stigne. Evo sada u Sydneyu : došao vlč. Mihalić i tražio , na brzinu, da mu se da mjesečna plaća i kupi auto, da može obići svu Australiju. Ljudi tek počeli kupovati odjela, slati sirotinji kući koju šoldu i sada ovaj na brzinu i na friške, hoće - aute. Novi i u gotovu. E ljudi ne daju. Sada ih je proglasio sve komunistima. Domaći Srbi otišli do vlasti i rekli, da svećenik govori da su svi Ustaše komunisti. (Dakle, za Srbe svi Hrvati su Ustaše i u ovom slučaju su sada i komunisti, mo.) I kako je upravo sada antikomunistički kurs, može biti vraga. Sada, ili moramo skrštenih ruku gledati, kako nas denunciraju, blate, truju strani svjet, koji ne pozna, - ili se moramo braniti.

Težko pitanje, vrlo težko. (Ovdje se radi o pitanju kojeg je postavio brat Ante Kršanić generalu Drinjaninu da se u "DRINAMA" ne napada. General odgovara ovako kako i odgovara: "Težko pitanje, vrlo težko", mo.) I to da čine svećenici, kao Kamber (Charles Kamber svećenik hrvatske župe u Torontu, mo.), koji su nosili ustaške pukovničke odore, bili "ustaški povjerenici", vršili vlast itd.
I sve išlo dobro, dok Rusi nisu preplavili sve. Zar smo od heroja postali hajduci one noći, kad smo morali napustiti Zagreb?
Čim novinari moradoše napustiti vile, aute i ne dobiše plaće, eto vraže, sve se okrenulo.

3. Imaš podpuno pravo. Ne gubiti živce i spremati se. U Domovini i inozemstvu, Svaki svoj posao, svoje mjesto i odgovornost. Nije idealno sve što postoji. Ali ono, što postoji, može služiti za polaznu točku. Ja sam ostao kao zalaznica sa II. Sborom ustaša, dobrovoljaca. Tukao sam se, da se mogu izvući druge stajaće i rezervne trupe, časničke škole, itd., kako bi imali u emigraciji ljude, mladost, časnike, intelektualce, ministre i generale. Vjerovali smo, da sa Rusijom mora doći do rata i danas vjerujemo. Znaš kako smo svršili.

Ja kada sam vidio, da ljude predaju probio sam partizanski obruč i vratio se natrag, kao i general Boban. (Ovdje se mora nešto nadodati za današnje prilike i za današnji hrvatski naraštaj, a to je da je hrvatska državna vlada NDH imala jednu vrst garancije od strane Saveznika da ih se neće izručiti Titi i partizanima. Na osnovu te nazovi "garancije" hrvatska vojska i civili su išli s pouzdanom vjerom u ruke Saveznika, tj. Zapada, a ovi su ih iznevjerili i judinskom izdajom izručili Titi i partizanima na pokolj, mo.) Stvorio sam Križare, ja, i moji prijatelji, vodili ih i čekali. Ali šta? Kada sam vidio, da Zapad još nije zreo za obračun sa Rusima, a kako sam bio ranjen u nogu, te sam izišao van i došao u emigraciju 1947. godine. I počeo sam okupljati ljude, koje se jedva moglo zamisliti nakon Kavranove neuspjele akcije, kojom su nastavili unatoč mojim opomenama i savjetima.

Predalo mi je /Državni Odbor/ (po mome saznanju radi se o novoosnovanoj organizaciji "DRŽAVNI ODBOR" kojeg su istaknuti članovi hrvatske državne vlade NDH osnovali odmah poslije Tragedije Bleiburga. Taj DRŽAVNI ODBOR je koordinirao sve aktivnosti tadašnjeg rada hrvatskih izbjeglica, uključivši i Akciju Božidara Kavrana, Kavranova akcija mo. Otporaš.) poslove Odpora u najteže vrijeme. Nastavio sam i s pomoći "DRINE" skupio borce po cielom svietu.

Nastojim sačuvati živce i zdravlje, vjeru i vedrinu. To je sve, što se u ovim okolnostima može učiniti. Ja vjerujem u rat, jer poznam komunizam. Zapovjedao sam ustaškim Zborom, imao sam 50.000 /na kraju/ vojnika - dobrovoljaca, imao sam nadzor nad više institucija za sigurnost, kaznione, logore itd., kao i nadzor na tajnom službom, pa znam šta je komunizam.

Za vrijeme NDH imao sam svaki dan ujutro u 8 sati u ruci sve što su rekli zapadni saveznici, kao i Moskva. Nastojim i sada činiti isto i mjeriti. Radi se o vremenu. Sada nas Amerika ne će, ali će nas trebati i htjeti. Nas i sve druge. Amerika bi danas išla u preventivni rat, išli bi bez velike glavobolje, jer znaju, da će svaki dan Rusija biti jača i da će poslie biti gore, ali NE MOGU UVJERITI SVOJ NAROD. Ne mogu stvoriti psihozu koja je potrebna da se žrtvuju milijuni ljudi. Ili čekati Ruse, koji će pokrenuti crnce, slavene, sve vrsti nezadovoljnika, sve glupane i zvekane, kojih imade i u Americi i onda će tek viditi Amerikanci, o čemu se radi i šta je komunizam.

Šta mi možemo: čekati i spremati se, prema skromnim sredstvima, koja nam hrvatski borci stave na raspolaganje. Ostavio sam nešto u Domovini (ovdje on misli na oružje i drugu ratnu spremu, mo.) spremio nešto vani. Franka su nazivali istim imenima, njegov ministar i general Munoz Grandez je bio "ratni zločinac" kao i ja i na što sam jako ponosan, ali sve će to vrijeme urediti.

Zvat će nas i mi ćemo ići. I nećemo zaboraviti braniti naše interese. Nama je Amerika u našoj Domovini, na Korčuli, Zagrebu i Ljubuškom. Stvar sa Titom će se riješiti na jedan ili drugi način. Mi bi ga ubili sutra, ali bi prva Amerika optužila nacionaliste, da radimo za - Rusiju. Ne. Neka ga ubiju nezadovoljni komunisti (to bi mu se i dogodilo da je dočekao do kraja propasti komunizma kao i rumunjski diktator Nikola Čaučeski, mo. Otporaš.), kao što će i biti, ili neka ga ubiju Amerikanci, ta velika djeca, nakon što ih izda. Nitko još komunistu nije mogao poslati protiv majčice Rusije, a najmanje pak Srbina i Crnogorca, koji su stvoreni i ciele povjesti branjeni po Rusima. Ja mislim nastaviti istim putem, i prema mogućnostima.

Sreća je, da sam se oženio dobro, naime, da mi je ženina obitelj pomogla, jer inače sve bi bilo stalo. Ali ipak krećemo, i vjerujem, da će borci uvjek pomoći, jedan, masa, društva, grupe, ali uvjek netko. Dali će nas drugi Hrvati sliediti, to neznam. To su politička pitanja, koja su za mene riješena, jer sam djelatni general Hrvatskih Oružanih Snaga i tako meni će zapovjedati moj Vrhovni Zapovjednik. Politikom, onom stranačkom i partijskom, ne mislim se baviti, ni onda, ako bi bila naša, ustaška, starčevićanska. Interesira me oslobodilačka i državotvorna politika.

Mnogi misle kao i ja, a mnogi misle i protivno i iz oportunističkih razloga odriču se nas, koji smo proveli čitav život u borbi i koji smo JEDINA GARANCIJA ZA USPJEH.

Amerika će biti i previše okupljena svojim velikim jadima, a na našem prostoru odlučivat će Bog, Ustaše, Četnici i partizani. (Kolika velika pronicljivost!,mo. otporaš.) Drugi će čekati ishod borbe, pisati pisma i novine, hvaliti jedne ili druge, čekati i mudrovati. Prema tome, kako vidiš, ja ne mogu prisiliti ljude da idu sa mnom, jer su svi bili i jesu i bit će samo i jedino dobrovoljci. Ovi znaju ginuti, žrtvovati se. Ovi će doći sami. Ja ne mogu i ne ću riješiti nijednog političkog pitanja, iako vjerujem, da će to naši riješiti u danom času.

JA SE SPREMAM BORBOM I ŽRTVOM STVORITI POLITIČKI KAPITAL U DANOM ČASU, A SLUŠAT ĆU SVAKOG TKO BUDE VODIO HRVATSKU DRŽAVU.

Imam 42 godine (Moram ovdje nešto nadodati što me uistinu gnjavi i muči. Imaju dvije verzije kada je rodjen Vjekoslav Luburić. Neki tvrde 1913 a neki 1914 godine. Ovo njegovo rukom pisano pismo je pisano 27 lipnja 1954. godine. Dakle, po ovom pismu Maks Luburić bi trebao biti rođen 1914 a ne 1913 godine. A poznato je da mi svi često priskočimo jednu godinu ili nadodamo jednu, za svaki slučaj. Vjekoslav Luburić je rođen 6 ožujka 1913. u selu Radičići kod Ljuguškoga, krstio ga fra Grga Buntić u Crkvi sv. Ante na Humcu, mo. Otporaš.) i 25 godina se nalazim u djelatnoj službi Domovine i s oružjem u ruci. Znam, da to nije sve, što bi Hrvatska trebala od nas. Nu ovog časa i ovim okolnostima, više se neće moći napraviti. Imam kontakt, javan ili tajan, sa svim onima, koji bi zaista nešto mogli napraviti. Ako dodju bolji časi bit će i toga. Zavisi sve u prvom redu ipak o nama samima i onda - o Americi.

Rekao sam Ti o Americi i američkim vodjama. Znaju da treba ići u rat, ali ga se boje. Ako će medjusobni strah od atomske bombe odstraniti upotrebu istih onda će komunizam ići svojim putem, oslanjajući se na iskustvo i čovjeka. I napravit će, nažalost, kao i dosada. Francuska već pravi svoj mir, Engleska je radi Indije i trgovačkih interesa nemoćna. Ostaje Amerika i američki ljudi, koji previše dobro živu, da bi shvatili, da trebaju sve izgubiti. Ali najgore je da time neće izbjeći rata. Ima tri rata : klasični, atomski i gverilski. Ali s njim treba računati.

Tisuću milijuna su komunisti organizirali i vara se onaj tko već od 1917. godine čeka, da se srušiti iznutra. Roosvelet je bio paralitičar a Churchill ima prko 80 godina i iz vlastite perspektive i psihologije gledaju na problem svjetova. Tu je tragedija. Mi šta možemo napraviti? Čekati, vjerovati i podržavati vjeru u drugima. Bog će nam svima suditi, a Poviest će ipak na kraju istinu reći svima : velikima i malima, pobjednicima i pobjedjenima. Mi ćemo do kraja vršiti našu misiju. Ja osobno tako misim, i vjerujem najveći broj preživjelih hrvatskih vojnika tako misle.

Slati ću Ti deset "DRINA". Ako želiš više piši. Daj ih starima i novima, a kada mogneš piši, ja ću Ti rado i iskreno odgovoriti na svako pitanje. Možda uvjek neće biti ono što bi ti želio, ali ja tako mislim i tako pišem. Mlad sam u godinama, ali previše star u borbi i životnom iskustvu. Znam da se komunizam može pobjediti samo borbom i krajnjom žrtvom, poznavajući njih, partiju, taktiku i psihologiju tih ljudi, znam, da valja raditi r a d i k a l n o. Pomladiti redove i čekati. A s komunistima drugog razgovora nema. Sviet će doći na to. To ću i u "DRINI" propagirati. Kad mognete nadjite joj prijatelja, jer 90 posto ju čita i džabe dobiva, a može ili neće pomoći. Vjerujem da ćemo jednom biti ponosni na ono, što smo učinili.

Rekao sam za prijatelja Vidića, a evo drugu šaljem Vama i jednu za vlč. Pehara. Možda ste vidili uniformu hrvatskog generala, možda niste. Neka Vam bude za uspomenu. (radi se o vjenčanoj sliki generala Drinjanina i njegove supruge Isabele, mo)

Ja se nisam predao 1945. nego sam otišao u hrvatske šume i u Vran planinu udario Stožer. Danas ga imam u Madridu i u ovoj plemenitoj zemlji nadjoh drugaricu, koja je već Hrvatica i hrvatski misli. Ženio sam se u sred Bilbao, velikog grada, u katedrali i u hrvatskoj uniformi. Donio sam ju, kao i moje oružje. Imam ga 25 godina djelatne borbe i neću se ni predati nikada, a borit se hoću, onda KADA VIDIM DA MOGU NOSITI UNIFORMU I MOJE ORUŽJE, koje sam upotrebio protiv neprijatelja Boga, Države, Naroda i Čovjeka. Imam pet rana, ožiljaka, bogato iskustvo, a nastojao sam naučiti i šta nova, pa čekam i ako Bog da, naći ćemo se još.

Još bih Vam rekao koju o FBI. (Federal Bureau of of Investigation, mo.) Naime u zadnje vrieme su zvali naše ljude i ispitivali ih. Straše pametnjakovići naše ljude sa FBI. Ja se bojim i ako bi sutra imao prilike da izaberem, najbolje bi bilo razgovarati sa jednim od tih ljudi. Oni su inteligentni i po svoj prilici, jedini, koji znaju šta je komunizam. Smiešno je misliti, da će nas progoniti. Rekao sam svim ljudima, nek se ne boje, a ako ih zovu, neka ponude suradnju protiv zajedničkog neprijatelja. Išli smo s Njemcima, idemo s Amerikancima, i možda sutra opet s Njemcima, protiv Rusa i komunizma.
A pitanje Tita će se riješiti kao i pitanje sliepog crieva, koje za Zapad ne vrši koristne funkcije, a škoditi može.

Vas sve i vaše obitelji pozdravlja, uz naš stari pozdrav BOG I HRVATI.
Odani Ti podpis Maks.

Bobani
22-08-2016, 02:42
PURA - HERCEGOVAČKO TRADICIJALNO JELO KOJE JE STOLJEĆIMA HERCEGOVINU HRANILO

Gospodin Vlado Boban, Čelnik Općine Velika, je potomak Hercegovačkih Hrvata. Otac mu je Jerko Boban iz sela Sovići, Bobanova Draga a majka Iva Brzica iz sela Pogana Vlaka kod Gruda. Upoznali su se u odkupnom poduzeću Duhanska Stanica Grude 1960. godine. Jerko je tu radio kao inžinjer/električar a Iva u slaganju hercegovačkog duhana.

Oženili su se u veljači 1961. godine. Imaju troje djece: Mile a baba Vićeka ga od milja prozvala "Mišo", Ljija i Vlado; koji ovdje na ovom DVD slikokazu prikazuje kako je njegova baba Iva/Vićeka Boban svaki dan, svaki tjedan, svaki mjesec i kroz godinu dana skoro 350 puta varila kukuruzovu puru koju bi se ovim umakom - što na ovom DVD slikokazu prikazuje Hercegovački Hrvat, Čelnik Općine Velika kod Požege Vlado Boban - polijevalo da se ukusnije i slađe pojede. To su naši hercegovački preci, djedovi, roditelji zvali LUČINICA. Zašto Lučinica? Jednostavno zato što bi se u tavu u komadiće stavilo pršuta, špeka ili suhe slanine, što je isata stvar. Kada se to uprži u tavu se ulije kiselo mlijeko a u drvenoj posudi koju su zvali "Tukalica" ili "Lukarica", jer se je u toj posudi češnjak luk tukao i tako istučeni bi se posuo po kiselom miljeku u tavi.

Tu je bila okrugla sinija oko koje bi kućna čeljad posjedala. Na sredini sinije je bio drveni čanak iz kojeg bi svaki ukućanin sa drvenom kašikom grabio iz čanka i jeo. Tu tada nije bilo tanjura da svak sebi nasipa koliko hoće. U taj čanak se stavi sve jelo što je bilo određeno za taj obrok. Ako netko previše priča, za sigurno će zgrabiti manje kašika - a svaka kašika je jedan zalogaj - što znači da bi mogao ostati i gladan. Zato se je kod nas znalo reći: da svaka ovca koja bleji, manje zalogaja jede. Zato su Hercegovci poznati da brzo jedu, jer su se iz puke nužde naučili: što manje govoriti a što brže jesti. Otporaš.

I was looking for a good pura recipe on-line, and found this great one.

Hvala Vlado!

https://youtu.be/vl1418wHbHs

Bobani
28-08-2016, 07:17
OSTAVŠTINA VJEKOSLAV LUBURIĆA, GENERALA DRINJANINA

Prilažem ovdje izvještaj pukovnika HOS gospodina Stjepana/Štef Crničkog upućen dužnostnicima VANJSKOG FRONTA HRVATSKOG NARODNOG ODPORA. Ovaj izvještaj se ne nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" zato što je ovo pismo pisano tri i pol mjeseca poslije generalove pogibije. Iz ovog izvještaja se može jasna slika vidjeti SVE IMOVINE GENERALA DRINJANINA. Mnogi su si zamišljali da general živi u velikom bogatstvu i raskošnu životu. Tako je i generalov ubojica Ilija Stanić nedavno izjavio u "seriji jugoslavenskih tajnih služba" kako je general raskošno živio.

Ja posjedujem par kutija pisama generala Drinjanina koje je on pisao svojim suradnicima, prijateljima i znancima. U tim pismima je izražena GENERALA DRINJANINA SVA LJUBAV ZA ONIM ŠTO ON VOLI, A TO JE NAŠA HRVATSKA, KAO I SVA MRŽNJA ZA ONIM ŠTO ON NE VOLI, A TO JE SVAKA JUGOSLAVIJA.
Neki su već mogli primijetiti u do sada iznešenim pismima kako se je general obraćao svojim suradnicima da mu novčano pomognu snositi nagomilane troškove oko tiskare DRINAPRESS-a. Pripustimo riječ očevidcu Štefu Crničkome, koji je po ovlaštenju VANJSKOG FRONTA HRVATSKOG NARODNOG ODPORA i po španjoloskom zakonu preuzeo OSTAVŠTINU GENERALA LUBURIĆA.


"DRINAPRESS"
Carcagante, Španija Carcagente, dne 7 kolovoza 1969.


Draga hrvatska braćo,

Javljam vam ovime, da sam kao opunomoćnik VANJSKOG FRONTA HRVATSKOG NARODNOG ODPORA preuzeo dana 5. kolovoza 1969. imovinu hrvatskog Narodnog Odpora iz ruku španjolskog suda u Alciri.

Sud je uručio Hrvatskom Narodnom Odporu na moje ruke tiskaru, koja se sastoji iz 1 Lynotipa, 2 tiskarska stroja, 1 stroj za prelamanje listova za knjige, 1 mali stroj za štampanje naslova, posjetnica i ostalih manjih stvari. Zatim jedan nož za rezanje papira i 1 presa za prešanje papira.

Osim toga olovo sirovo, te u slogu, kao i sav ostali pribor, koji pripada tiskari.

Zatim mi je sud predao radnu sobu Generala, koja se sastoji iz 1 stola, i vitrina, 3 stolca, te ormarića za papir i pisma, 1 jedan vojnički krugoval za primanje na sve valove, te jedan televizor.

Zatim mi je sud predao arhivu, koja se je nalazila u stanu, dok je najvažniji dio arhive uzela policija, te se sada ona nalazi kod zapovjednika žendarmerije (guardia civil), (Nadati se je da će ta ista GUARDIA CIVIL jednog dana dati HRVATSKOJ PRAVOJ DRŽAVI, za koju se je general borio cijeli svoj život, svu tu ARHIVU u jojoj se nalaze generalove zapisane USPOMENE preko 30 tisuća stranica, mo. Otporaš.) te knjige na svim jezicima osim španjolskog, kao i knjige koje su na skladištu.

Osim toga predao mi je sud svu poštu, koja je usljedila poslije tragedije Generala, kao i sve ćekove, koji su kasnije stigli.

Zatim mi je sud predao i dugove, t.j. još ne isplaćene račune, u prilično velikom iznosu.

Ostalu imovinu i to pokućstvo, posteljinu, odjela, španjolske knjige, kuhinju, hranu, predao je sud bivšoj suprugi Generala za djecu jer su djeca sada kod matere svoje. Ona si odprema stvari, koje joj je sud dodijelo svojoj kući.

Drinapress je jučer 6. kolovoza (1969, mo.) počela radom. Jučer i danas štampali smo 4 stranice OBRANE, te se nadam, da će za tjedan dana po prilici OBRANA mići izići. Strojevi su u ispravnom stanju.

Nadam se, da ćemo uz pomoć Božiju i suradnju svih Vas, hrvatskih rodoljuba poći brzim korakom naprijed.

Meni je hvala Bogu uspjelo spasiti imovinu Odpora, a na Vama je braćo, da je očuvamo i povećamo.

Molim svu braću, da ovo uzmu na znanje, te Vas sve pozdravljam sa bratskim pozdravom SLOBODA HRVATSKOJ !

Stjepan Crnički.

Odposlano:

R. Erich (Cleveland, predsjednik Vanjskog front HNO, mo.)
R. Gagro (Toronto, predsjednik središnjice HNO za Canadu, mo.)
M. Nosić (Calgeri, Canada, tajnik središnjice HNO za Canadu, mo.)
S. Brbić Stipe Brbić, Pročelnik središnjice društava HNO za Australiju, mo.)
M. Mikac Marijan Mikac, suradnik tiskare DRINAPRESS-a i generala Drinjanina. mo.)
Lukas Juričić (Predsjednik HNO za južnu Ameriku, mo.)
Ilija Vučić (Predsjednik HNO za Njemačku. Udba ga ubila u lipnju 1975. godine u Njemačkoj. Mo.)
Pavle Vukadin (Ne znam tko bi mogao biti taj.Mo.)
S. Mikulić Stipe Mikulić, Pročelnik društava HNO za Skandinaviju. Udba ga ubila 15 prosinca 1975. pred njegovom kućom u Švedskoj. Mo.)
S. Fištrović (Bojnik Stjepan Fištrović iz Venezule, generalov uski i povjerljivi suradnik u HNO. Mo.)
Ivan Džeba (Clevland, rizničar HNO za Ameriku u Canadu, mo.)

Bobani
29-08-2016, 21:07
OVO PISMO NIJE IGRANJE TOLDATA, piše Maks Luburić Peri Tutavcu 13.IV.1962.

(Pismo koje ću ovdje iznijeti je pisao general Drinjanin Peri Tutavcu Bilić u Argentinu. Ovo pismo se nalazi u knjigi PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA na strani 131-135. Pero Titavac Bilić je rođen 1913 u Dančanju, Hercegovina a umro u Buenos Airesu 9 listopada 1985. Pero Tutavac je bio hrvatski novinar, publicist, pisac, prevoditelj i jezikoslovac. U Argentini je izdavao "NAPREDAK" 1954., te "SVITLENIK" u kojima je nastojao Hrvatima vratiti njihov stari izvorni jezik "ikavicu".

Poznavao sam Teru Tutavca preko organizacije HNO i novina. Po dolasku u Ameriku počeli smo se dopisivati. On bi mene često oslovljavao sa " Suborče " i " junače " a ja njega " Striče Pero ". Pero Tutavac je bio uski suradnik generala Drinjanina. Iz mnogobrojnih pisama se moče primjetiti da su se poznavali još iz Domovine.

Neugdno sam se iznenadio kada sam u listopada 1985. godine saznao da je umro. Nedugo iza njegove smrti njegova supruga mi je poslala paket pisama/korespodencije između general Drinjanina i njega, kao i drugih stvari. Jedno od tih pisama iznosim ovdje za sve Hrvatice i Hrvate kako bi se upoznali kako su dva Hrvata, dva emigranta, dva fanatika, dva buntovnika i dva zaljubljenika u Hrvatsku živjeli u duđem svijetu, s tuđim običajima i zakonima ali uvijek u SIJENI HRVATSKE. Mile Boban, Otporaš.)

OVO PISMO NIJE IGRANJE " TOLDATA "

HRVATSKI NARODNI ODPOR

general Drinjanin
13 . IV. 1962.

Bratu Peri Tutavcu
uredniku "napridka"
Buenos Aures, Argentina

Dragi moj Pero !

Ovoga časa želim Te obavjestiti o nekim važnom činjenicama, a za koji dan zgrabiti ću u ruke fascikle Južne Amerike, Atgentine, Napredka, i Tvoj osobni, pa ću ti se odužiti na sve, postaviti stvar na svoje mjesto, odgovoriti na sve, i poći korak naried. Nu kako ću taj posao obaviti sa jednog stanovišta, koje Ti je nepoznato, to Te želim o tome obavjestiti.

Ovoga časa Ti piše Maks, ništa više, želim, vrlo želim, da suradnja podje i dalje. Nas spaja Hrvatska i Bog, a ništa nas ne dieli. To mi je rekao Stepinac na našem rastanku prije povlačenja. Malo sam puta upotrebio te rieči, u korespodenciji sa dva ili tri čivjeka i kada sam htio napraviti komparacije od efekta. Mene i Tebe spaja neizmjerna ljubav za majku Domovinu. Buntovnici, i valjda od rodjenja. Bavimo se iluziornim stvarima, pa nas i zovu budalama, i zbijaju šale. Mene to ne smeta, vjerujem ni tebe. A eto bavimo se, kako vele, i novinarstvom, što nam zadaje i još više briga, kao da drugih nebi imali dosta. I veže nas još nešta : ne bojimo se. Ni jednih, ni drugih, pa zato, ni trećih. I kako se jedan život ne improvizira, ni naš nije improviziran. Nije važno da li se slažemo u svim detaljima političkog programa, ni da li sam Ti simpatičan, ili Ti meni. Ni to da su "prijateljevi prijatelji uvjek prijatelji, a neprijatelji neprijatelja su neprijatelji". Imamo svoje kriterije i Bog neka nas čuva od siromašnih duhova, a kada bi bili gradjeni na jedan kalup, značilo bi, da smo duhom siromašni. Mi smo širokogrudni u pogledima. Mi smo patrioti. Kršćani, katolici. Pa i vrag nas odnio ako nebi bili kadri medju nama ljudski znati i razlike podnieti., trpiti se medjusobno, i voliti se unatoč, recimo, razlika u trećima i u "sporednom". Eto, to je uvod.

Radi se o sliedećem : USTAŠKI BOJNIK STJEPAN FIŠTROVIĆ, koji se sada nalazi u Peru, Lima, na adresi apartado 3637. i valjda je i državljanin Perua, odrdjen je jednoglasno od domovinskih i emigrantskih zapovjednika našeg nukleusa ( 1. jezgra, srž, bit; 2. uporište, središte, Klaić, Rječnik stranih riječi, mo. Otporaš.), ZAPOVJEDNIKOM HRVATSKE VOJSKE ZA SVE JUŽNOAMERIČKE I SREDNJOAMERIČKE ZEMLJE. Nešto kao zapovjednik STOŽERA "SUR" "S".

To se je dogodilo nakon dugog razmišljanja i izmjene misli na sastancima. On se je odazvao kao stegovni i sviestni častnik i prihvatio toga nezahvalnog posla, kao što smo se Ti i ja i mnogi drugi prihvatili.

Mi, smo, Pero, vojnici. Mi smo i Ustaše. Ali smo sviestni svega, i znamo, kao što smo sigurni, da dijeliš naše mišljenje, da samo HRVATSKA VOJSKA može ostvariti borbeno jedinstvo hrvatskih ljudi, (to je dokazao i slučaj Domovinskog rata, mo.) koji su voljni još, unatoč svega, dignuti stjegove REVOLUCIJE.

Trebalo je poći putem demokracije. Nu znaš i sam, da to ne znači putem anarhije. Mi smo se dobro posavjetovali, i za apovjednika Stožera "S" niti se Fištrović natjecao, i niti sam ga ja gurao, niti se tko suprostavljao, niti je itko postavio "njet", kojega inače upotrebljavamo. Svako glavnije postavljanje mora biti jednoglasno medju nama, koji smo stvarali, vodili i odgajali hrvatsku vojsku. (Dok ovo pišem, pada mi na pamet kako se sada u zatočeništvu u Haagu osjećaju hrvatski generali Gotovina, Merčep i drugi, kao što su se u emigraciji i izbjeglištvu osjećali hrvatski generali Luburić, Herenčić i drugi,mo). Nu baš zato, jer se stvar dobro postavila, i kako smo i javno rekli, da ćemo se podrediti VOJNOM ODBORU Hrvatskog Narodnog Predstavničtva, - do kojega će doći prije ili kasnije, i jer si ne uzurpiramo politička prava, koja pripadaju politici, stali smo na stanovište, da se i imenovanja

b. / smatraju definitivnima, dok se ista ne opozovu jednoglasno i prema kriteriju vojničkih zapovjednika. Sve to znači, da nam je svjedno, da li je nekome pravo ili krivo, simpatično ili ne, zapovjednici vrše svoje dužnosti, i

b. / branimo ih do groba. Mislim na to, da nećemo dozvoliti, da nam se jednog uprlja zato jer je bio HSS-ovac, drugog jer je bio Ustaša, trećeg jer je bio domobranski, itd. "nastrojen". Inače korteši bi nas rastrovali. A kako mi gledamo stvar iz horizonta povijesti i veličine zadatka, nemislimo za volju korteša pa niti korteških prvaka mienjati strukturu VOJSKE. Da, mogu se i moraju stavljati, skidati, mienjati, itd. GLAVNI ZAPOVJEDNICI I GLAVARI STOŽERA, jer stvar ovisi o političkim prilikama i potrebama, pa mogu imati rieč i snage IZVAN NAS. Nu nećemo dozvoliti, da se BOJNIKA FIŠTROVIĆA, ili pukovnika Batušića, ili pukovnika Pianića žrtvuje fukari za gozbu.

Prema gornjim točkama I JER NEMA DRUGE MOGUĆNOSTI ZA BEZUVJETNI POČETAK, nemože se ovog časa za volju predpostavki, za volju neodlučnih, za volju nekih, koji vječno čekaju "situaciju", - mienjati stvar FIŠTROVIĆA.

Ako na teretoriju ima starijih častnika, to ne znači, da su isti izključeni, mimoidjeni, proskribirani, itd. itd. Jednostavno: EKIPA JE POČELA. I cilj joj je postaviti na noge ORGANIZACIJU. Nu, TERETORIJALNA ORGANIZACIJA je jedno, a druga je stvar MOBILIZACIJA ELEMENATA, pa iako eventualno tamo živi GENERAL, budući zapovjednik Hrvatske vojske, zbora ili divizije, - ipak ostaje bojnik Fištrović na čelu TERETORIJALNE ORGANIZACIJE: dok će general, eventualno biti postavljen za ZAPOVJEDNIČKO MJESTO KAMO SPADA. (Ne znam o kojem hrvatskom generalu NDH je ovdje riječ. Moglo bi se predpostaviti da general Drinjanin misli na Generala Ivu Herenčića koji je tada živio u Buenos Airesu, dakle na području "SUR" ili "S" kojem je bio na čelu Bojnik Fištrović, mo. Otporaš.)

I isto ne neznači, da sutra RADI POTREBE SLUŽBE, bojnik Fištrović, ne bude postavljen na drugo mjesto, a na mjesto TERITORIJALNOG ZAPOVJEDNIKA DODJE netko četvrti, možda jedan satnik, ili poručnik.

Stvaraju se i POKRETNE SNAGE I STOŽERI, koji mogu imati zapovjedna mjesta prema svojim sposobnostima i potrebama, i koje snage mogu biti danas u Argentini, sutra u Njemačkoj, prekosutra u Hrvatskoj. (Vjerovao tko ili ne, tako se je nekako i dogodilo u Domovinskom ratu. Ja sam osobno položio prisegu TRUP-u 1959 godine. Moj email nosi uspomenu na to: trup1959@gmail.com. Imam ovaj e-mail nekoliko godina. Vježbali smo se "po vojnički". Imali smo svoje poligone. Sve se krilo kao zmija noge od vlasti zemalja u kojima smo živjeli. Prije nekoliko godina me je jedan, koji je prije pola stoljeća bio sa mnom, upitao dali možemo govoriti sada o TRUP-u. Rekao sam mu: Što se mene tiče moja prisega iđe sa mnom u grob, a ti radi po tvome, mo. Otporaš.) Nu TERITORIJALNI STOŽER ostaje dok se ne sprovede REVOLUCIJA. Ona će izmjeniti mnogo toga, pa možda i sve nas, nu treba ju početi stegovno. Revolucija nije anarhija i njeni šefovi ne smiju pasti kao žrtve psihološkog rata, nego isti voditi, sredjeno, ledeno, hladnokrvno, sustavno, kao da se radi o jednoj trgovačkoj operaciji. NAŠA ZAJEDNIČKA TERITORIJALNA MJESTA ĆE BITI POPUNIDBENA ZAPOVJEDNA mjesta, i naša opskrbna središta, i naša diplomatska predstavničtva i naš nervni, obavještajni, spojni, edukativni, izvještajni centar. Nešto slično kao SBORNA PODRUČJA.

Zato tim ljudima trebamo dati zaštitu od korteša, uljeza, uhoda, i onih, koji danas kliču Hosana, sutra raspni ga. Poučeni težkim izkustvima, mi ćemo NAŠE LJUDE BRANITI DO GROGA. Inače im ne bi mogli zahtievati rad, efektivnost, poslušnost i žrtvu.

A mi smo voljni sve od sebe dati, a da pri tome ništa ne tražimo, jer je put dugačak, i jer znamo, da će malo koji od nas, osobno, uživati plodove rada. Mi nikada više nećemo dozvoliti, da se žrtve za domovinu i zasluge u emigraciji, ili u politici, ili na robiji, nagrade vojničkim činovima. Ima trgova u Hrvatskoj za spomenike, ima mjesta u Parlamentu za sposobne, ima novaca u slobodi za živiti i sredstava za nagraditi potrebne. ALI BAŠ ZATO SMO I ODLUČILI NE DOZVOLITI, kao što se dogodilo mnogima, da od danas na sutra budu ŽRTVOVANI NA OLTAR MIZERIJE. Na oltar Domovine, da. Ali na Olimpu Mizerije, ne.

Sve ovo, vjerujem nije ni potrebno bilo,da ti kažem. Nu ipak sam želio, jer bojnika Fištrovića uz nas i mene veže obostrano strostrano VJERNOST DO GROGA. A mi ćemo, izmedju sebe stvarati kodekse, pa ako treba i suditi. Osiguran je potrebni kontrol, uz sami izbor, nu želimo se osigurati protiv hirova POLITIKE. Protiv mizerije korteštva, koji su nas dovle dotjerali. Jednom treba graditi na ljudima, i tim ljudima osigurati ono, što sam ja učino u slučaju Rovera, (Kada je Srećko Rover 1955. godine bio osumnjičen kao vodič prevodio u Kavranovoj Akciji 1947/48 ljude u Hrvatsku, da je radio za Oznu i ljude odmah predavao istoj. General Drinjanin je hrabro ustao u obranu hrvatskog častnika i sazvao Častni Sud da se ovaj slučaj ispita. Upravo poradi i zbog tog slučaja je došlo do razlaza Poglavnik/Luburić, mo. Otporaš.) i što su mnogi učinili prema meni i rekli Poglavniku "Njet".

Ja sam Ti rekao VOJNIČKU TAJNU, jer vjerujem Tebi kao borcu. Ja ni ništa Tebe ne obvezumjem, ali te ljudski obvezujem na čuvanje tajne. Tajna je svako slovo ove obavjesti (a ne kao što je Mesić i kompanija predala visoke hrvatske vojničke tajne neprijatelju, mo.), koju nemaš pravo nikome reći, iako ju ja sutra publiciram, ili to učini bojnik Fištrović.

Radi se o dvije stvari:

1. Prvo da znaš, osobno, Ti, Pero Tutavac. Da znaš radi rada, držanja, radi pisanja. Ja se u svemu, sasma, 100% identificiram sa bojnikom, on samnom, ostali sa obojicom, svi medju sobom. Medju nama nema izdaje, nema pametovanja. Htio sam da to znaš i radi "DRINE". "Drina je naša i Ti joj pomažeš, kao i mi tebi. Ja sam ti rekao, da ću posebno pisati o koracima, koje ćemo poduzeti KOD PRIJATELJA u svim zemljama za "NAPREDAK". Želimo da "Napredak" napreduje....Druga je stvar dokle može, mora, treba, smije ili nesmije ići ta suradnja. O tome se može govoriti i ljudski planirati, pa i mienjati planove.

2. Drugo je, sasma drugo, da li se Ti dobrovoljno stavljaš na raspolaganje bojniku Fištroviću, kao vojnik stariešini, da mu pomogneš u čemu on nadje za potrebno. Tu opet ja nemam rieči, to je stvar kriterija Fištrovićeva. I Tvoja. Ti znaš mnogo toga. Ti znaš ljude. Poznaš "teren". Možeš ga izvješćivati. Možeš proturiti vijesti, letke, "patke", možeš koristiti u TERITORIJALNOJ MREŽI. MOŽDA MOŽEŠ "distrairati" /distraer al enemigo/. (koliko sam mogao ovu izreku razumijeti, značila bi ili mogla značiti; 1. pronaći neprijatelje, 2. rastjerati neprijatelje, 3. uhodati neprijatelje itd, mo. Otporaš.) Bojnik je napisao seriju članaka o psiholočkom ratu, koji se mogu mjeriti sa najboljima u stručnoj literaturi. Pa tu Pero može sasma javno ili sasma tajno, kako Vama bude konveniralo, učiniti neusporedivo velikih usluga TERITORIJALNOJ MREŽI, odnosno zapovjedničtvu. Kažem: na Vama dvojici je, da do toga dodje, ili ne dodje, brzo ili polako, djelomično ili kompletno. Pa i onda, kada bilo radi čega do toga nebi moglo doći, na tebi je, da "poljubiš i ostaviš" zahvaljujući braći, koja su ti se povjerili vjerujući u Tvoje "čojstvo".

Osobno bi mi bilo drago da do toga dodje. A ako ne dodje, sliedimo, kao do sada, računajući na Tvoje "čojstvo" i moralnu obvezu, da nas ne odkriješ, ako osjetiš mrežu na drugom mjestu. Bit tajne ti je poznata. Ona te obvezuje. Stari si borac, pa ti je poznato.

Želim ti reći, za Tvoju osobnu informaciju, nešto o radu i bojniku. Ja sam imao privilegij, vrlo rijedak, da sam imao u mojim rukama TEMELJNE LISTOVE SVIH STARIH ZAKLETIH USTAŠA. Jedan od tih MALOBROJNIH je bio i Fištrović. Kada sam ja, kao zapovjednik SJEVERNOG PODRUČJA /Madjarska, Njemačka, Austrija / pošao u Hrvatsku i preko srušenog mosta u Gjekenješu došao u Hrvatsku, prvo mi je bilo ići tražiti STJEPANA FIŠTROVIĆA. On je obavjestio Zagreb da sam stigao, on mi dao posebni vlak i pratnju za Zagreb. Tamo me čekao Voskovodja na bazi veze Fištrovića. Da Fištrovič nije postao ZAPOVJEDNIKOM ŽELJEZNE VOJNICE, kako je to bilo na sastanku "pukovnika" u PTB.u odredjeno, zahvaljuje se "zaštitniku Poglavnika Josi Markoviću", koji se progurao prije vakta, a onda spriečio da se ZAISTA STARI DJELATNI USTAŠKI SURADNICI JANKA PUSTE STAVE NA MJESTA.

To Fištrović nije znao, ali mi smo znali. Fištrović je bio predložen za pukovnika i ulaz u PTB., a u planovima JANKA PUSTE bio je predvidjen za zapovjednika gverilskih snaga. Pukovnik Servatzi, tada je, u NDH. na presiju nas, Jankopustaša izvadio Fištrovića iz jednog podruma, gdje su ga zgurali, kao i mnoge vrednote, da prevrće hartiju i tako smo ga izvukli i tako je postao zapovjednikmo Ozlja grada.

Nu stari Bego se nije htio ili znao boriti, pa je i tamo ostao nezapažen, ali je Joso pokrenuo LIČKU VOLKSGRUPU, a kako su u Vojnici vladali oni, i tamo je ostao u pozadini, iako je dokazao neustrašivo i inteligentno vojničko zvanje, kao malo tko. Tako se dogodilo mnogima, jer kako bi se inače držali na površini "rasovi" da se dalo napried onima, koji nisu bili u klikama. Moškov je htio isto k sebi Fištrovića, ja sam isto htio, nu vojnica ga nije dala, jer je bio "bezuvjetno potreban". Da je bio kod Moškova, ili mene, a ne kod Sarvatzija, koji je bio lav, ali već šepav, onda bi Fištrović dočekao rat kao hrvatski general. To Ti kaže stari Maks, koji zna mnogo toga. Poglavnik je imao najbolje mišljenje o Fištroviću, a ja ću ti jednom, kada dodjemm do moje stare arhive, pokazati bilješku Poglavnika, (hoće li ikada itko uspijeti doći do te ili tih bilješaka, je velika tajna. Ja poznajem Hrvata koji je u Španjolskoj živio kada je ubijen general Drinjanin. On je španjolskim vlastima na njihov zahtijev pomagao neke stvari prevoditi sa hrvatskog na španjolski. Taj Hrvat danas živi u Francuskoj, mo. Otporaš.) osobnu i vlastoručnu, na listu, koju sam mu predložio.

O Fištroviću je napisano nekoliko superlistova, kakvih se je rietko napisalo.To u emigraciji. Nu zakon Pampe (hladan južni vjetar u južnoamerčkim zemljama poznat po pampama, mo.) ti je poznat bolje nego mene. Nu ja sam odlučio i pod cijenu života izvući na površinu STOTINE ZAPOVJEDNIKA KOJE IMAMO I NA KOJIMA BI NAM MOGLA ZAVIDITI I AMERIKA. Nije istina da nas nema, da smo nesposobni, da smo kukavice. (Kakav pozitivizam je tada vladao u emigraciji hrvatske nepobjeđene vojske NDH, mo.) Da nam nisu zapovjedali da se predamo, poviest bi pisala o HRVATSKOJ VOJSCI KAO ŠTO PIŠE O KLASICIMA VOJNOG SVIETA.

Ja ću izvaditi na sunce i neke, sa kojima osobno nisam bio dobar, jer me nisu shvatili, ili jer ja njih nisam shvatio, ili jer se neka misteriozna snaga uvijek medju nas stavila. Sada treba imati uma i srdca pa stvar postaviti na svoje mjesto. Ja imam suradnika, časnika, muslimana, intelektualaca, koji je tri godine bio u Glavnom Stožeru alžirske revolucije. Nemamo nikakvih kompleksa ni radi prošlosti, ni radi sadašnjosti, ni radi budućnosti. Bilo je hulja u našim redovima i ima ih svugdje, ali je bilo, ima i bit će genija, pa i poštenih ljudi u svim taborima. Ovi se i nude. Ja se neću bojati mobilizirati ih. A ti razmisli na šta mislim. Pa kako onda šutiti u pogledu Fištrovića, i sličnih. Zato ćemo ih i braniti do groba, i padati ćemo tako, braneći se I MEDJUSOBNO. Tražimo sve, dajemo sve. Suditi ćemo si medjusobno, ali i braniti od trećih, do kraja, do groba. Pa i onda kada nebude imao pravo. Dosta nam je ropstva onih iz vana i onih iznutra. Eto, Pero, pa ako možeš s nama, dodji, imaš ćeš prijatelje u dobru i zlu. Pa kako smo Poglavniku, jednom u dekadenciji, izmedju Mare, Višnje, Jose i drugova, rekao "njet" reći ćemo i našem budućem Političkom vodstvu, pa bio kto bio. Ne možemo skužinski ni pred Mačkom (Mačekom, mo.), Markovićima (Ante Marković, predsjednik UKA i HOP-a, mo.), ni pred Heferom, ni Oršanićima. (Ivan Oršanić predsjednik Hrvatske Republikanske stranke koji je osnovao u Buenos Airesu 1951 godine, mo.) Amen.

Naš stav "vjernost za vjernost i do groba" ne znači da ćemo sada lupati po krepaloj kobili. Pa ni po Markoviću. Ako Fištrović odluči ići u Buenos Aires, pa htjedne razgovarati sa Heferom i Markovičem, slobodan je, jer su ti jludi na teritoriju kojemu je on na čelu. Kao i onaj u USA sa ostalima. Kao i pukovnici u Munchenu. Ja sam baš poručio i Jeliću i Varošu, da razgovaraju sa ovima, jer ja i tako ništa neću učiniti bez njih tamo, kao ni Usa bez ekipe naše. Nismo militaristi, ali ćemo padati u obrani HRVATSKE VOJSKE, ali i u obrani EKIPE, i u obrani OSOBE. Bez toga nema sretna početka.

Nikom ne namećemo / U OVOJ FAZI / stege. Nu doći će vrijeme, kada ću ju trebati nametnuti. Nu JEZGRU IZGRADJUJENMO VLASTITIM UMOM, SNAGAMA I ŽRTVOM. Ne prodajemo se nikome, tko god bude razgovarao, razgovarati će sa EKIPOM I SNAGOM KOJU VEĆ IZGRADJUJEMO. Jakima se daje pomoć. Tito i njegovi su ZAVRIEDILI pomoć, koju su dobili u svoje vrijeme. Nitko do nas te snage neće izgraditi. Pa zašto onda čekati. Ne anuliramo stare vrijednosti, ali novu borbu mislimo mi graditi na STVARNIM SNAGAMA, a ne na fikcijama i mistifikacijama.

Sada Ti imaš rieč.

Grli Te odani Ti Maks
podpis. general DRINJANIN.

Idući nastavak će biti odgovr Pere Tutavca generalu Luburiću.

Bobani
30-08-2016, 16:26
Odgovor Pere Tutavca 6 svibnja 1962. na pismo generala Drinjanina.

(Ovo pismo Pere Tutavca se ne nalazi u knjigi PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA. Pere Tutavac (1913-1985) je bio vrlo poznat u hrvatskoj političkoj emigraciji svojim stavom da se treba hrvatski pravopisni jezik povratiti na star hrvatsku IKAVICU. Zato je on sve svoje radnje, pisma i knjige pisao čisto na IKAVICI. Mo. Otporaš.)

Bratu
VJEKOSLAVU LUBURIĆU
Generalu HRVATSKE VOJSKE

Apartado 32
CARCAGENTE (Valencia)
ESPANA

DRAGI MOJ GENERALE,

Primio sam obavist od 13. IV. 1962. - i zadržavam je kao tajnu. Veselim se, da je bojnik Fištrović imenovan zapovidnikom stožera "S". Virujem da bi težko moglo boljeg izbora biti. Ja gospodina Fištrovića osobno ne poznajem. Čitao sam njegovu knjigu "...y manana que sera..." (najbliže prevedeno na hrvatski "...i šta će sutra biti...", mo) iz koje se može zaključiti, da je njezin autor ČOVIK: Čovik- Hrvat - i za mene je osobita čast s takvima suradjivati.

Medjuvrimeno primio sam i njegov list u kome mi javlja o imenovanju, kao i o primitku kopije pisma, kojeg si za mene uputio. Bojnik Fištrović je već započeo radom na svojoj novoj dužnosti. Kaže, da priuzumlje vojničku stranu u svoje ruke - a "Drina" i moj odnos sa njom, da ostaju netaknuti. Za mene je ovo veliko olakšenje. Pridstavlja početak urednog rada, t.j. svak na svoje misto. Do danas sam se osićao vrlo neugodno, budući je kod stotina hr. častnika i dočastnika u Središnjoj i Južnoj Ameriki izgledalo, kao da sam ja nekakvi "predstavnik" Hrvatske Vojske - što ne može biti, jer ne samo, da nisam častnik, već ni vojnik nisam. Radi toga, dakle, ni ti mogu, niti smim, a niti želim u vojničke stvari se stavljati.

Smatram, da ne samo da ne bi bilo častno, već da bi silo i zločinstvo prema našoj oslobodilačkoj borbi, kad bi se netko petljao u ono što nanj ne spada, t.j. u ono u što se ne razumije. Toga ne bi smilo biti nigdi (u našoj se emigraciji vrlo uobičajilo) - a najmanje u vojničkoj organizaciji. Tek ako svatko dodje na misto za koje odgovara, moći ćemo zaista naprid.

Ja, kako rekoh, nisam vojnik (osim toga do par miseci ulazim u pedesetu - a do par godina, možda i didom postanem), ali mi je podpuno jasno, da su brbljarije o oslobodjenju manje vridne nego puste bajke, ako nema vojske iz toga.

Doslidno, kao Hrvat spreman sam suradjivati s bojnikom Fištrovićem, kao i sa svakim drugim hrvatskim častnikom i vojnikom u granicama mojih mogućnosti. Dakle, u onom, što je označeno točkom 2 dotične obavisti. Ako si tako mislio, onda ja praktično vršim svoju dužnost u službi Hrvatske Vojske. Vršit ću je častno i nadalje sve dok god budem mogao. Tako mi Bog pomogao!

Jesi li već primio "Napredak" br. 22? S njime sam započeo novi odlomak psihološkog rata s uvodnikom " Za obću Mobilizaciju", koji ni samog Tita ne moše osteviti mirnodušnim - jer ni on nije od kamena. A mi moramo tući psiholožkim oružjem, koje nam uvik stoji na raspolaganju, ako znademo, sve dok ne progovori čelik - pa i posli toga.

Bratski pozdrav, Tvoj Pero (podpis)


(Eto, vidjeli ste odgovor Pere Tutavca generalu Drinjaninu. Pero Tutavac je bio vrlo poznat u hrvatskoj emigracija sa svojom "ikavicom". Napisao je nekoliko kniga - i to dobrih knjiga - sve na ikavici. Otporaš.)

Bobani
31-08-2016, 16:42
SUĐENJE STEPINCU, ŠALIĆU I USTAŠKIM ZLIKOVCIMA, ZAGREB 1946.

(Prenosim iz knjige SUĐENJE Lisaku, Stepincu, Šaliću i družini, ustaško križarskim zločincima i njihovom pomagačima, Zagreb 1946, strana 453-458. Treba ovo pomno pročitati i dobro proštudirati, dati ispravnu analizu događaja, kako optužnice tako isto i obrane. Ova knjiga od 500 stranica bi mogla poslužiti kao ZRCALO I OGLEDALO pravne i ideološke i komunističke Jugoslavije. Pravnim putem i po ovoj knjigi bi se mogla optužba (po)dignuti protiv stvaratelja i branitelja komunističke Jugoslavije, poništite sve njihove laži, REHABILITIRATI SVE DRŽAVOTVORNE HRVATE, STVARATELJE I BRANITELJE NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE, NDH. Otporaš.)

P R E S U D A[/B
optuženima Lisak Erihu, Stepinac dr. Alojziju, Šalić Ivanu i družini

U I M E N A R O D A


U ime naroda (Presuda kardinalu Stepincu)

Izvornik presude: Broj Stup.6/1946.

U IME NARODA!

Vrhovni sud Narodne Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od suca Vrhovnog suda dr. Vimpulšek Žarka, kao predsjednika vijeća, sudaca Vrhovnog suda N.R. Hrvatske Poldrugač Ivana i dr. Carineo Ante kao članova vijeća, te tajnika Vrhovnog suda dr. Petrović Ante, kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv optuženih: Lisak Eriha (nije Erih nego Erik, mo) dr. Stepinac Alojzija, Šalić Ivana i družine radi krivičnih djela iz Zakona o kriv. djelima protiv naroda i države, nakon glavne rasprave provedene uz sudjelovanje Javnog tužioca N.R. Hrvatske Jakova Blaževića, svih optuženih i njihovih branitelja, dana 11. listopada 1946. donio je i proglasio slijedeću:

PRESUDU:

(Najprije je bio osuđen Erik Lisak, br. jedan[B] (I.) što ću ja ovog puta ispustiti a drugog puta ovdje posebno staviti. Sada donosima optužbu br. (2.) koja se odnosi samo na Kardinala Alojzija Stepinca. Mo. Otporaš.)


(ll.) Optuženi Stepinac Dr. Alojzije, rođen 8. svibnja 1898. u Krašiću od oca pokojnog Josipa i majke Barbare rođene Penić. Hrvat, državljanin FNRJ, nadbiskup zagrebački i predsjednik biskupskih konferencija, sada u zatvoru.

KRIV JE:

1. što je već 12. travnja 1941. godine, dok su se još vodile borbe sa njemačkim i talijanskim okupatorskim trupama posjetio u svojstvu hrvatskog metropolite "vojskovođu" Slavka Kvaternika, i čestitao mu uspostavu tzv. NDH.

16. travnja 1941.god. izvršio je službenu posjetu krvniku Paveliću, i prvih dana okupacije priredio je u nadbiskupskom dvoru večeru Ustaškim emigrantima i zajedno se s njima slikao.

28. travnja 1941. god. izdao kleru Zagrebačke nadbiskupije službenu okružnicu u kojoj poziva svećenstvo da surađuje i vjernike potstiče na saradnju sa tzv. NDH, a 26. lipnja 1941.g. kao predsjednik biskupskih konferencija, nakon održane biskupske konferencije, na kojoj je zauzet stav saradnje sa Ustaškim vlastima, predveo katolički episkopat u audijenciju Paveliću i tom prilikom ovoga fašističkoga agenta pozdravio kao državnog poglavara tzv. NDH, i obećao mu iskrenu i lojalnu saradnju.

Sljedeći njegov poziv, stotinu svećenika najaktivnije stupilo je u saradnju sa neprijateljem koja je svršavala izdajom domovine i mnogim ratnim zločinima, te čak pristupanjem svećenika u neprijateljsku obavještajnu službu. Tim stavom učvrstio je dotadašnje ustaše-svećenike u njihovoj izdaji, a potstrekavao je i mnoge druge prema narodu neprijateljski raspoložene svećenike, da predvode u razoružavanju jugoslavenske vojske, preuzimanju i organiziranju Ustaške vlasti, organiziranju Ustaških povjereništava, tabora, logora, stožera itd...,

Što je kao predsjednik biskuskih konferencija, upravljajući organizacijama "Katoličke akcije" imajući vrhovni nadzor na pisanje cjelokupne katoličke štampe, sve te organizacije kao i cijelu katoličku štampu aktivizirao na pomaganje okupacije, Pavelića i tzv. NDH. Ta je štampa potpuno Ustaška i fašistička, prikrivana crkvenim i vjerskim ruhom, širila klevete i laži protiv Narodno Oslobodilačkog Pokreta, raspirivala vjersku, nacionalnu i rasnu mržnju, sve u korist okupacije, a protiv Narodno Oslobodilačke Borbe.

Sve organiziranije iz sastava "Katoličke akcije" slijedeći poziv Stepinca, a naročito organizacije "Velikog križarskog bratstva" "Velikog križarskog sestrinstva" i "Domagoj" sarađivale su sa Ustašama i postale stup i srčika Ustaštva, tako da su članovi ovih organizacija učestvovali u razoružavanju jugoslavenske vojske, u uspotavljanju Ustaške vlasti, mnogi od njih postali funkcionari u Ustaškim logorima, povjereništvima, taborima i stožerima. Iz njihovih redova regrutirala se masa oficira za Pavelićevu vojsku, a najveći dio pripadnika križarskih organizacija otišao je dobrovoljno u Ustaške i domobranske vojne jedinice, dok sam predsjednik "Velikog križarskog bratstva" dr. Feliks Niedzelski, postaje Ustaški "podžupan" i "upravni zapovjednik Ustaške mladeži" i te organizacije dale su kadar intelektualaca za Ustaški teroristički aparat.

Nadalje, dr. Stepinca, se tereti:

što je tradicionalne vjerske svečanosti zloupotrebljavao i pretvarao u političke manifestacije za krvnika Pavelića i njegove Ustaške bande, pa je tako u svojoj propovijedi na Bistričkom proštenju godine 1942. rekao:

"Molimo se i za one koji su napustili domovinu i sada bi iz tuđine htjeli davati savjete katoličkoj crkvi, za koga smije, a za koje ne smije da se moli. Mi znamo da je naša apostolska dužnost opominjati vjernike da se mole za sve ljude, posebno za one koji su na vlasti, a napose za državne poglavare"

a u svojoj propovjedi u Mariji Bistrici godine 1944., kada je već svakome bilo jasno da su Ustaški koljači, agentura Gestapo-a, i da je kvinsliška tvorevina NDH na izdisaju u cilju podržavanja Ustaštva, poistovjetovao Ustaše sa Hrvatskim narodom, a službu okupatoru sa obranom državne samostalnosti, i rekao:

"Smatra li možda ratujuća strana dok ovakovim strahotama pogađa našu zemlju što Hrvatski narod svom snagom svoga bića stoljećima teži za slobodom i brani danas svoju državnu samostalnost uz nečuvene žrtve".

Nadalje, što je počevši od godine 1941., pa sve do oslobođenja svakog lo. travnja služio svečane mise slaveći kvinslišku tvorevinu NDH, a crkvene blagdane Sv. Antuna pretvarao u političke manifestacije za zločinca Pavelića. Svojim okružnicama naređivao je kleru na području svoje nadbiskupije, da tih dana služe svete mise za Pavelića i kvinslišku tvorevinu NDH.

Također ga se tereti:

što je prigodom otvaranja Ustaškog "Sabora" 23. veljače 1942. sudjelovao sa kanonicima prvostolnog kaptola Zagrebačkoga, te svjetovnim i redovničkim klerom i na ulazu u crkvu Sv. Marka, dočekao Paveliča i članove Ustaškog sabora pozdravnim govorom koji je prenijela sva Ustaška i katolička štampa. Nadalje, što je u svim mogućim oblicima u toku rata i neprijateljske okupacije izražavao svoju solidarnost s Njemačkim i Italijanskim okupatorima na način da je učestvovao u brojnim službenim priredbama, proslavama i čestitanjima koje su u Zagrebu priređivali predstavnici njemačke i Italijanske okupacione vlasti. Tako je npr. prisustvovao otvaranju sveučilišnog tjedna za Njemačke i Hrvatske vojnike u prisutnosti Ustaške vlade i njemačkih generala, na otvaranju Zagrebačkog zbora sa njemačkim, Italijanskim i Ustaškim funkcionerima, na proslavi dana fašističkog pohoda na Rim itd...

2. Što su pod rukovodstvom odbora trojice kojemu je on bio na čelu vršena prisilna predvođenja Srba na katoličku vjeru, koja je prevođenje on snakcionirao;

3. Što je početkom godine 1942. imenovan po Vatikanu i primio u službu vojnog vikara Pavelićevih Ustaša i domobrana postavio za svoje zamjenike poznate Ustaške svećenike Stipu Vučetića i Vilima Cecelju, pa je tako postao i službeno najviši vojni svećenik Pavelićeve vojske, kome su bili podređeni svi vojni svećenici, koji su u sastavu Ustaških i domobranskih formacija podstrekavali na vršenje zločina, a i sami vršili zločine nad narodom i vršili propagandu za Ustaštvo.

Nadalje, što je nadbiskupski duhovni stol kome je on predsjednikom, odobrio 10.02.1944. pod brojem 904, molitvenik "Hrvatski vojnik" kojega je sastavio Ustaški potpukovnik svećenik Vilim Cecelja, a u kojem vojnicima stavlja kao vjersku dužnost službu okupatoru i odanost Paveliću, te veliča poznate Ustaške zločince, kao Juru Francetića i druge.

4. Što je 18.12.1941. božičnom porukom zagrebačkog nadbiskupa Hrvatskim radnicima i radnicama u Njemačkoj pozivao ih na rad, jer da je to njihova vjerska i patriotska dužnost. Nadalje, što je u vrijeme akcije za sakupljanje pomoći Ustaškim legionarima na istočnom frontu dao prilog u cigaretama, krunicama, medaljicama i raznim časopisima, podižući time moral ustaškim bandama u borbi protiv bratskog Sovjetskog Saveza.

Također ga se okrivljuje:

što je 1944. i 1945. pred slom Hitlerovske Njemačke i njezinih satelita usko se povezao s Pavelićem i Mačekom, a koji su dalje bili povezani sa izdajicama srpskog i slovenskog naroda Mihajlovićem, Rupnikom i Rožmanom, i vodio s njima pregovore, radeći na jedinstvenom povezivanju svih neprijatelja naroda, nudeći i tražeći oružanu intervenciju izvana i okupaciju naše zemlje po nekim stranim imperijalistima, a sa ciljem, da kao ništavna izdajnička manjina produženjem okupacije spase kvinslišku tvorevinu NDH, ili u bilo kojem drugom obliku održe protunarodnu vlast i spriječe pobjedu naših naroda, pa je tako u tom nastojanju u svom govoru održanom 7 srpnja 1944. članovima "Domagoja" rekao slijedeće:

"Hrvatska danas proživljuje teške časove, a moguće da proživi još i gore. No, moramo biti uvijek optimisti i sa pouzdanjem vjerovati da će Hrvatska ostati i da nju nitko ne može uništiti. Hrvatski narod krvari za svoju državu i on će svoju državu usčuvati i spasiti. Svi pokreti protiv Hrvatskog naroda i Hrvatske samostalnosti ne smiju nikoga obeshrabriti, već svatko mora još čvršće pristupiti obrani i izgradnji države"

a u svom govoru održanom sveučilištarcima 18. ožujka 1945. ustao je otvoreno protiv mira i nastavio harangu za daljnje prolijevanje krvi, klevetajući narodnu vlast i pravosuđe, ovim riječima:

"Znači li mir možda da jedan društveni sloj ognjem i mačem prigrabi vlast u ruke, a drugim staležima ostaje jedino pravo polagano umirati, makar su u ogromnoj većini, znači li možda mir to da se mogu nesmetano ubijati intelektualci, svećenici, građani, ljudi protivnoga političkog naziranja, i da se za ta umorstva nikada i nikome ne polažu računi, zna či li mir to, da se može nesmetano onemogućavati djelovanje crkve i te mjere opravdavati izgovorom, da se crkva nema pačati u političke stvari".

Nadalje, što je u drugoj polovici ožujka 1945. godine kad je Ustaška "vlada" bila na izdisaju, na zahtjev predsjdnika te "vlade" Mandića, a po naređenju Pavelića, i nakon što mu je bio stavljen na raspolaganje kredit od 100 milijuna kuna, organizirao biskupsku konferenciju sa zadatkom, da se katolički episkopat zauzme za spašavanje okupatorskog sistema i njegove tvorevine tzv. NDH, kao i za spašavanje Ustaških ratnih zločinaca, od pravednog narodnog suda, a za bolje organiziranje te konferencije, Ustaška vlada dala mu je na raspolaganje poznate zločince, generala Rupčića i najzloglasnijeg krvnika Jucu Rukavinu, koji su imali zadaću dovesti biskupe na konferenciju.

U tu svrhu predsjednik Ustaške vlade Mandić, po naređenju Pavelića, dao je šefu Ustaške propagande Ivi Bogdanu zadatak, da sačini nacrt biskupske poslanice, što je ovaj učinio i nacrt poslanice predao biskupu Janku Šimraku, koji ju je redigirao, a poslanica je stvarno i preuzela političke sugestije Pavelića, odnosno Ive Bogdana i zaodjela ih samo mislima sakralnog karaktera. Tako redigiranu poslanicu biskup Janko Šimrak predao je Paveliću koji ju je odobrio i naredio da se štampa. U poslanici se, među ostali, kaže:

"Pojavili su se lažni svjedoci koji nas optužuju da su Hrvatski katolički crkveni poglavari zajedno sa svojim svećenstvom i najboljim svojim vjernicima krivi sadašnjem krvavom obračunu u Hrvatskoj domovini".

Dalje:

"Svoj poziv šaljemo i onima koji su u posljednje vrijeme počeli sa sustavnom promidžbom razdraživati neodgovorne i zlu sklone pojedince i skupine pod izlikom suđenja ratnim zločincima, da smaknu što veći broj Hrvata, osobito svećenika i intelektualaca, dobrih katolika, lišavajući ih ne samo života nego i njihova cobra glasa".

Nadalje:

"U izuzetnom slučaju ako se koji zalutali svećenik ogriješio o prava svog bližnjega, mi se nismo žacali udariti ga crkvenim kaznama, dapače i udaljenjem iz svećeničkog ili redovničkog staleža, ali danas moramo najodlučnije prosvjedovati pred Bogom i svjetskom javnošću protiv sustavnog ubijanja i mučenja nevinih Hrvatskih katoličkih svećenika i vjernika od kojih je veliki broj živio upravo svetim životom, a mrzitelji katoličke crkve oduzeli su im život protupravnim osudama, osnovanim na fiktivnim krivicama".

Nadalje kris je:

"Povijest svjedoči da Hrvatski narod kroz cijelu svoju 1300 godišnju prošlost nije nikada prestao plebiscitarno naglašavati da se ne odriče svoga prava na slobodu i nezavisnost, koju on od srca želi i svakom drugom narodu. A kad je u drugom svjetskom ratu ta misao još jače naglašena i oživotvorena u vlastitoj državi, Hrvatski su katolički biskupi poštivali volju Hrvatskog naroda. Nitko prema tome nema prava optuživati bilo kojeg građanina Hrvatske države, pa ni Hrvatske biskupe zato što poštivaju tu neotstupnu volju Hrvatskog naroda kada on na to ima pravo i po Božjim i po ljudskim zakonima."

Nadalje nadbiskupa se tereti,

što je pred slom tzv. NDH u namjeri sakrivanja, a u dogovoru sa Pavelićem, pohranio u nadbiskupskom dvoru u Zagrebu arhivu "Ministarstva vanjskih poslova tzv. NDH" i "Županstva pri Poglavniku" i sakrio gramofonske ploče sa svim govorima Pavelića, koje je ovaj držao u emigraciji u Italiji i Hrvatskoj. Što je prije oslobođenja zemlje, a u nastojanju da se održi ta Ustaška tvorevina tzv. NDH, posebno aktivan, vodeći razgovore s Pavelićevim delegatima i po Pavelićevim nalogom, a u pratnji Ustaškog pukovnika Moškova posjetio Mačeka i vodio s njime pregovore radi izvršenja gornjeg plana. Tim svojim djelovanjem unio je zabunu u zadnjem momentu medu neobavještene.

5. Što je ostao nakon oslobođenja u zemlji, provodio sistematski plan podržavanja nada da će se uskoro promijeniti "režim" u FNRJ, kako su oni nazivali narodnu vlast, kako će nastupiti skore promjene, kako će se vratiti u Hrvatsku Maček, a u srbiju kralj Petar, kako će Ustaše opet doći natrag itd... Nadalje, harangira protiv narodnih vlasti i pravednih osuda narodnih sudova nad Ustašama-svećenicima i ostalim ratnim zločincima, nazivajući to progonom svećenstva, crkve i religije, te istrebljenjem Hrvatskog naroda. Potstreknuti ovim njegovim držanjem, radom i izjavama, mnogi svećenici Ustaše, te Ustašama skloni svećenici i ostali protu narodni elementi prikupljaju i organiziraju Ustaše koji se kriju pred narodnim vlastima, vrše medu njima propagandu, te ih organiziraju i guraju na zločine, ubijanja građana naše zemlje, pljačkanja njihove imovine itd...

Nadalje, što je primio u nadbiskupskom dvoru drugom polovicom mjeseca rujna 1945. Ustaškog pukovnika i bivšeg glavnog ravnatelja za javni red i sigurnost Eriha Lisaka.

Nadalje što je 8.studenoga 1945. godine primio Ustaškog studenta emigranta, koji mu je iz Salzburga donio "zavjet" ustaša intelektualaca, da će se i dalje boriti za "oslobođenje" Hrvatskog naroda. Primio je i špijunku Lelu Sopijanec, koja u više navrata prelazi u Trst.

Nadalje, što je znajući za zavjernički rad svog tajnika Ivana Šalića i svećenika Josipa Šimečkoga, podstreknuo ih svojim držanjem i djelatnošću na daljnji rad protiv naroda, te ovi u zajednici sa dr. Pavlom Gulinom i Josipom Crnkovićem, kao centralno vodstvo, povezuju razne terorističke grupice u zemlji i pomažu ih na razne načine.

Što je upravo u vrijeme pred izbore za Ustavotvornu skupštinu kada svi neprijatelji naroda nastoje svim sredstvima izazvati zabunu u narodu, sa nadama za neke skore promjene, izdao pastirsko pismo, koje je sastavljeno na biskupskoj konferenciji pod njegovim predsjedanjem 20. rujna 1945., koje lažno prikazuje stanje u našoj domovini, hrabri Ustaše i ostale izdajnike na vršenje daljnjih zločina, s jedne strane, a s druge strane daje podstreka svim neprijateljima naše zemlje u domovini i izvan nje, a naročito Ustašama u odmetništvu, koji su se prozvali "križarima" da vjerujući u intervenciju izvana, aktivnije proslijede svojim terorističkim akcijama protiv života i imovine naših građana,

pa je gornjim djelovanjem počinio slijedeća krivična djela:

Djelom pod 1. stupanjem u vrijeme rata i neprijateljske okupacije u političku suradnju sa neprijateljem kriv. djelo iz čl. 3. toč. 6. Zakona o krivičnim djelima protiv naroda i države.

Djelom pod 2. kao pomagač radio je na prisilnom provođenju na drugu vjeru stanovništva Jugoslavije, čime je počinio kriv. djelo iz čl. 3. toč. 3. istog Zakona.

Djelima pod 3. pomagao naoružane vojničke formacije sastavljene od jugoslavenskih državljana u cilju službe neprijatelju i zajedničke borbe s njime protiv svoje domovine, počinio kriv. djelo iz čl. 3. toč. 4. istog Zakona.

Djelima pod 4. stupanjem za vrijeme rata i neprijateljske okupacije U političku suradnju sa neprijateljem počinio kriv. djelo iz čl. 3. toč.6. istog Zakona.

Te djelima pod 5. pomaganjem na organizaciji oružanih bandi i njihovog ubacivanja na teritorij države, a u cilju da se ugrozi putem nasilja postojeće državno uređenje Federativne Narodne Republike Jugoslavije, počinio je kriv. djelo iz čl. 3. toč. 7. istog Zakona, kao i krivično djelo klevete narodne vlasti.

Optuženi Dr. Alojzije Stepinac, OSUĐUJE SE:

Po čl. 4. stav. 1 i 2. Zakona o kriv. djelima protiv naroda i države na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 (šesnaest) godina, gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od 5 (pet) godina. U kaznu uračunava mu se vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 18.IX. 1946. do ll.X .1946."

Napomena:

Ako nekoga zanima provjeriti ovaj opis, može ga u potpunosti naći u knjigi: SUĐENJE STEPINCU, ŠALIĆU I USTAŠKIM ZLIKOVCIMA...
Zagreb, 1946., strana 453-458. Potpis, javni i državni odvjetnik drug Jakov Blažević.

Prepisao iz spomenute knjige Mile Boban, Otporaš.

Guja U Njedrima
02-09-2016, 01:12
Zasto nema materijal o djelovanju I.Ustaskog Obrambenog Zdruga/ Ustaska obrana u Sabirnom logoru Jasenovac Radne sluzbe U.O.-a,gdje je zapovjednikom bio ust.puk.i dom.gen.V.Maks Luburic?

Bobani
04-09-2016, 23:59
Zasto nema materijal o djelovanju I.Ustaskog Obrambenog Zdruga/ Ustaska obrana u Sabirnom logoru Jasenovac Radne sluzbe U.O.-a,gdje je zapovjednikom bio ust.puk.i dom.gen.V.Maks Luburic?

Bog! dragi i poštovani kolega "guja u Njedrima",

Ima dosta materiala o I, Ustaškom Obranbenom Zdrugu i o mnogim drugim dogodovštinama vezano za rat NDH i Sabiorni Logor Jasenovac u knjigi od preko tisuću stranica "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Nije moguće u jednom opisu sve napisati i sve spomenuti. Ako počemeš čitati pd prvog opisa na ovoj temi - a mi smo sada tek na 849 opisu - pronaći ćeš svega i svačega. Još bolje ako klikneš na Uzdanica Forum frees i potraž povijest, Pisma Maksa Luburića, uzmi si vremena, otvori stranicu koju hoćeš, čitaj što te zanima, ali svakako mi javi.

PoZDrav.

http://i0.wp.com/kamenjar.com/wp-content/uploads/2013/10/ndh1.gif?resize=408%2C333

Iz otporaševe torbe
Objavio Ante B - 15/10/20138



Prenosim ovdje za čitatelje portala javno.cm iz DRINE br. 2-3 1962. jako zanimljiv članak generala DRINJANINA.

U S T A Š K I M I R N A G R O B U P O G L A V N I K A

Na Tvom je grobu, Poglavniče, održano mnogo govora, izrečene su mnoge misli. O Tebi je napisano i napisati će se mnogo knjiga. Bit će svakakvih mišljenja. Tako je to sa velikim ljudima. A onda će Poviest reći svoju o Tebi i o onima, koji o Tebi govore i pišu. I onda će Bog suditi svima skupa.

Lako je Tebi, jer si našao svoj mir, ali težko nama, koji smo ostali. Ja Te molim povrati i meni moj mir. Za Tvog života nisam htio sageti šiju pred Tobom, ali pred Tvojim kostima to činim. Ne radi Tebe, ne radi ostalih, nego radi sebe. Potreban mi je taj mir, jer ustašku čašu treba ispiti do kraja, još treba jurišati, još treba ustašovati, (kao što je i Stjepan Mesić ustašovao kada je trebalo i u Osjeku i u Australiji, moja opaska) pa makar se i ne zvalo tim imenom.



Lako je bilo i meni, kao i ostalima iz prvih dana. Nije bilo druge kategorije nego Poglavnik i Ustaše. I s druge strane Srbi i Jugoslavija. Ali onda je došla nesretna politika i nastaše. Mi smo u Tebi gledali Poglavnika, čvrsta, jaka, granitna, revolucionarca, borca. Ti nisi volio ni politiku, ni političare, a mi još manje. Mene su u lance vezali na Janka Pusti, jer nisam htio, kao dijete, položiti prisege Ustaškom “vodstvu”. Mi smo htijeli Ustaškog Poglavnika. Zvučilo je to ljepše u ono herojsko doba ustaške romantike. Zato se ni nismo razumijeli s Tvojim ministrima, a kako vidiš, ni danas se ne razumijemo s Tvojim nasljednicima, pomoćnicima i vjećnicima. Nama će opet biti lako tek onda, kada se još šačica preživijeli sastanu s Tobom. Ustaše trebaju Poglavnika, ili nisu Ustaše. A Poglavnika medju nama nema, i neće i ne smije biti. I Otac Domovine je bio samo jedan. Nikada više drugoga. Eto zato se i Tvoji nasljednici i pomoćnici ne razumiju i teško im je, kao i meni.

Mi smo u svoje vrijeme smatrali ustaštvo revolucionarnom hrvatskom vojskom. Ti si bio Vodja. Ali nakon Bleiburga poneka je ustaška glava počela misliti. Nastala je pobuna duhova. Da sam bio rastrgan na komadiće kao moj mali braco, ne bih imao problema, ali sam tu, u 48 godini, snažan, poletan, sa stanovitom životnom školom i obligacijom, da služim Hrvatsku do kraja. Došao je čas, da ustvrdimo, da su Ustaše zaželjele Poglavnika, a Poglavnika nema…Ima samo politika, Ujedinjene Nacije, Zapad, Istok, i narod u dvojstrukom robstvu. Ti si nam ostavio ciljeve, naučio si nas kako se treba boriti, možeš u legendi juriti na konju pred hrvatskim vojnicima, ali hrvatski vojnici trebaju efektivno vojničko zapovjedničtvo i efektivnu hrvatsku vladu, da bi ovi uskladili našu borbu sa stanjem u svietu, kako ne bi išlo glavom kroz duvar i u drugi Bleiburg. (to je uistinu što je dr. Franjo Tudjman i prakticirao u Domovinskom ratu, proučivši ” Poruku Izmirenja” generala Drinjanina, koja je izišla u Istarskoj Drini 1964 godine, moja opaska, Otporaš.)

Ostani, Poglavniče, u legendi, pa jurišaj skupa sa novim generacijama, i zaustevi se na Drini. Vitez Pjanić i tako misli, da Ti moraš počivati na Drini, jer se tako nitko ne bi usudio Drine prekoračiti. I moli za nas, Tvoje nesretne učenike, da nadjemo mir na Tvojem grobu, i da taj mir koristno upotrebimo za stvarnu oslobodilačku borbu za Hrvatsku. Pa da Pjanićevi unuci čuvaju mrtvu stražu s Tobom skupa na Drini.

Znam, Poglavniče, da u svojim zadnjim časovima nisi više htio govoriti o problemima hrvatske politike, jer si osjetio, da Tvoj duh traži druge horizonte. Tvoje umorno tielo nije više moglo podnieti. Osjetio si da se ide na zadnji, veliki put. Pa kada si na isti bio pripremljen, znam, da Ti se povratio Tvoj klasični i dominirajući mir, kojim si uvjek znao impresionirati. Bio si sviestan, da sada drugi moraju nastaviti. Znao si i to, da to neće biti lako. I nije lako. Ja, eto, idem sa Tvoga groba uvjeren, da si razumio svoga “zločastog dečka” koji Te je slijedio kroz svoje djetinstvo, kroz mladenačko i muževno doba i koji od Tebe ne traži ništa osim mira. Povrati mi mir, a Ti u legendi čekaj polazak u novi boj, (što se je i obistinilo u Domovinskom ratu, moja opaska, Otporaš) da se odatle Tebi pridruže i ostali: oni sa Kaptola, sa Jankapuste, sa Lipara. A onda, i za sve vjeke vjekova, uvjek će trebati stvarati nove legije, uvjek ići na grob velikana po snagu. Ovdje, na Tvom grobu, je jedan od izvora.

Za Dom Spremni!

Ustaša Maks.

Prepisao Otporaš.

Bobani
05-09-2016, 03:48
ZA ŽENIDBU PREKO TISUĆU ČESTITKI GENERALU DRINJANINU!

(Vezano uz temu "ŽENIDBA MAKSA LUBURIĆA" prikladno je ovdje iznijeti i mišljenje i mladoženje Maksa Luburića kojeg je on pisao svojem prijatelju, suradniku i povjereniku HNO Anti Kršeniću U Californiju. Ovo pismo Maksa Maksa Luburića se nalazi u knjigi PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA na stranici 34. Koliko god ovo pismo ili ova pisma Maksa Luburića trenutačno izgledala ne zanimljiva, doći će vrijeme kada će netko s oduševljenjem tražiti informacije iz ovih pisama kako bi mogao - ili kako bi mogli - napisati ISTINU o Maksu Luburiću.

Maksa Luburića treba promatrati iz TRI DIMENZIJE.
Prva (1) dimenzija Vjekoslav Luburić kada se je rodio i gdje je odrastao.
Druga (2) dimenzija njegova prva emigracija i vojničko školovanje i gerilska izobrazba na Janka Pusti gdje mu je Jure Francetić dao konspirativno ime Maks. U ovu drugu DIMENZIJU spada i ratno razdoblje 1941-1945 i sve njegove borbe u očuvanju i obrani NDH.
Treća (3)dimenzija njegova druga emigracija, pokretanje, ponovno obnavljanja organizacije HNO i časopisa "DRINA" od kojeg imena je on prozvao sebe GENERAL DRINJANIN, ženidba s jednom otmjenom Damom, Španjolokom i razlaz s Poglavnikom drm Antom Pavelićem 1956.
Ove tri (3) DIMENZIJE treba posebno razraditi i kroz njih opisati: (1) Vjekoslava, (2) Maksa i (3) Drinjanina. Jedino tako - po mome skromnom mišljenju - može se ISTINA pisati o Maksu Luburiću. Mile Boban, Otporaš.)

H R V A T S K I N A R O D N I O D P O R
Ured Glavnog Tajnika br. 01215

15 DIC. 1953

Dragi brate !

Radi nastalih promjena i reorganizacije posla molim Vas, da bi me u radu pomogli pridržavajući se sliedećih točaka.

1. Moja nova adresa jest ova:
Roberto Campos Caballer,
Apartado 979
Valencija, Espana

(Potrebno je ovdje reći da je Maks Luburić došao u Španjolsku 18 listopada 1948., bio u pritvoru i da je od prvih Hrvata koji je Maksa došao posjetiti u zatvor bio Fra. Branko Marić. Uz pomoć Fra. Branka Marića i pomoć Padre Oltra, general Luburić je dobio to španjoslsko ime: Roberto Campos Caballer. Negdje sam čitao ali se više ne sjećam gdje i kada, taj Španjolac je bio vojnik koji je poginuo u španjoslskom građanskom ratu 1936-1939. Tko je imao priliku partiti Maksova pisma, mogao je pročitati pismo Stjepana, Štef-a Crničkog kojeg je pisao u kolovozu 1969. godine Radnom Skupu Odpora da je imao velikih neugodnosti kod španjolskih vlasti preuzeti imovinu na ime HRVATSKI NARODNI ODPOR, jer je sve bilo službeno uvedeno na gore spomenuto ime. Ipak, uz pomoć Padre Oltra i drugih još tada živućih svjedoka, ipak se je uspijelo preuzeti dosta stvari, iako ne sve, koliko je meni poznato. Mo. Otporaš.)

2. Nije potrebno stavljati nikakovo drugo ime, nadimak, oznaku, čin, ustanovu itd. Samo i jedino kao gore. Svako drugo ime samo otežčava rukovodjenje pošte, posebno one preporučene. Osim toga i nehotice odajemo kretanje naše pošte i naše veze.

3. Svaku novčanu pošiljku treba slati zračnom poštom i preporučeno, po mogućnosti u čeku. Ček uvjek treba glasiti samo na ime ROBERTO CAMPOS CABALLER, i ništa drugo. Svako drugo ime otežčava promjenu. Ako je manja svota ili se nema mogućnosti slanja preko Banke, tada je uputno staviti novce u plavi papir, staviti unutar pisma, čvrsto zaliepiti kuvertu, i uvjek preporučeno slati. U popratnom pismu napisati u koju svrhu se šalju novci i kuda treba poslati potvrdu.

4. Svu poštu, suradnju, reklamacije i narudžbe za "DRINE" treba slati isto na adresu kao gore, ako to Vi šaljete, ili pak netko koga Vi dobro poznate i smatrate potrebnim, da mi se javi. Sva ta pošta i tako mora biti meni osobno poslata, jer taj dio posla vršim. Slati, dakle, izravno, jer uštedimo na vremenu i radu.

5. Kada nam se traba javite netko, koga osobno i dobro poznate, ili se radi o široj masi, tada neka se jave na našu adresu šire poznatu, a to je:
"DRINA" Apartado 5024, Madrid, Espana

6. U koliko netko tvrdi, da nije primio odgovora, prigovara poslovanju "DRINE", nije dobio potvrdu na poslate novce, nije mu želji udovoljeno, nije dobio "DRINE", ili je pak promjenio adresu, tada mi to javite, da mogu stvar ispitati. Kraj je godine i želimo, kao i lanjske godine, izvršiti pregled našega rada. Mnogo je posla, ljudi su isto netočni, težka su vremena, pa je lahko moguće da ima i propusta na našoj strani. Bit ću zahvalan za svaku objavu u tom pravcu.

7. Zahvalan bi bio svima, da mi jave: kada su primili "DRINU" br. 9-10 jer je nevjerovatno, da su jedni dobili, drugi ne. Možda da je negdje zapelo. Javite nam to odmah s točnim danom primitka i eventualnu promjenu adrese, opaske s obzirom na naš okružni list o promjeni u "DRINI" itd.

...... ....................

"DRINA" br. 11-12 (Božić i Nova godina), u punom je poslu i izlazi za koji dan na preko 100 stranica. To je naš odgovor na glasine neprijatelja o "crkavanju DRINE".

Prilažem moju Zahvalu na čestitkama za vjenčanje i Božićnu i Novogodišnju čestitku s molbom, da to uručite onima, koji su preko Vas te čestitke poslali, podpisali itd. Toliki je broj (preko 1.000) stiglih pozdrava i čestitaka, da je upravo nemoguće svakom posebno odgovoriti i zahvaliti mu se. Braća će shvatiti.

Uz naš vojnikčki pozdrav.

Za Poglavnika i Dom Spremni !
(ovdje pečat/žig HNO) General Drinjanin

(podpis)

(Prepisao Otporaš.)

Bobani
05-09-2016, 20:38
DAO SAM NASLOV OVOM PISU ŠTEFA CRNIČKOG - "JEDNA ŽALOSTNA SREĆA"

(Donosim ovdje jedno pismo pukovnika Stjepana/Štefa Crničkog, koje će za sigurno biti citirano mnogo puta i koje će za sigurno poslužiti popuniti prazninu generala Drinjanina. Na kraju pisma ću reći par riječ i za sada ništa više. Otporaš.)

DRINAPRESS
Santa Ana, 33
CARCAGENTE Carcagente, dne 20 siječnja 1970.

Gospodin

R A T K O G A G R O

Dragi brate ratko !

Primio sam Vaše pismo od 12 siječnja ove god. i osvrnut ću se na njega kasnije, čim dospijem, ali sada bih Vam rado svratio pozornost na jednu stvar.

Vidim teškoće Vaše, a da o svojim i ne govorim. Ljudi su mi u prvo vrijeme cvilili neka izdam OBRANU, a sada kad ju imaju hoće Bog zna što. Svi stavljaju zahtjeve, ali oni sami malo rade.

U ovom pismu rado bih Vas upozoriti na jednu stvar:

Pisali ste mi, da ste poslali na Padre Oltra ček na 400.- can. Dolara za djecu. Ček je ispunjen na Domči-a. To je učinjeno vrlo loše, jer djeca od toga neće imati ništa. Njihova mama će to potrošiti Bog zna zašto. To je takova baba, da ja takovu nisam vidio u životu. Nisam htio o tom pisati osim familiji i to Dinku (Šakić, mo. Otporaš.), kako je postupala.

Na dan Svih Sveti bio je okićen grob Generala, i ljudi su dolazili u masama, bilo ih je više stotina, koji su došli posjetiti grob Generala.

Bivša žena Izabel niti djeca nisu bili. Poslao sam Logarića u Beniganim, da vidi, nisu li možda otišli u Bilbao, ali nisu, jer su bili svi u Beniganimu. Logarić je pitao Domči-a (General je imao četvero (4) djece: Domagoj, Domći 1954, hrvatsko ime, Drina, 1956, hrvatsko ime, granica na DRINI, Vjeko, 1957., hrvatsko i očevo ime i Marica, 1958., hrvatsko ime, mo. Otporaš.) zašto nisu došli na grob oca, a on je slegnuo ramenima -- znači ona im je zabranila ići.

Za Božić sam poslao djeci dar kao i obično, i Logarić (Slavko Logarić, mo.) je odnio na badnjak u Beninganim. Predao je djeci, a ona je rekla Logariću, da ga zove Guardia civil /policija/. On je išao. Tamo su mu rekli, da ona traži, da nitko ne smeta djecu i ne posjećuje. Logarić se vratio natrag k njoj i pitao ju šta to znači. Ona mu je rekla, da ne želi da i jedan Hrvat dodje posjećivati djecu. Logarića je to razbjesnilo, što je posve naravno.

Ja ne mogu doći niti blizu, jer sam se posvadio s njom kad sam preuzimao tiskaru /5 kolovoza/ (Štef Crnički je preuzeo tiskaru DRINAPRESS od španjolskih vlasti 5 kolovoza 1969. mo. Otporaš.) jer je ona htjela arhivu, koju ja nisam dao. Tada se je ona izlajala do mile volje, govoreći, da ju hrvatska politika ne zanima. Udba bi imala ti arhivu, da ju nisam ja oteo, i to preko nje.

Radi toga sam pisao Padru Oltri, ako još ima ček, neka ga vrati natrag, i ček se neka položi u banku. U buduće se neka čini tako, jer nije poželjno da se dade babi i jedna centa, da ona troši, a djeca ne će od toga imati ništa. Ona je sve kriva, i mene čudi, da je naš Maks živio s nojme i tri dana. To je takova osoba.

O tim stvarima ja nerado pišem, jer to su osobne stvari, koje se ne tiču Odpora, ali vidim, ali vidim, da se u ovom slučaju i tiču, jer ne želim, da ljudi daju novac, a baba da troši, dok djeca nemaju ništa od toga.

U buduće neka se novac stavlja u banku, tamo gdje je zaključano. Ako Padre Oltra nije taj ček poslao Domći-u, zadržat će ga, a Vi mu javite neka ga šalje natrag.

Toliko o tome.

Uz bratski pozdrav avima Vama.

SLOBODA HRVATSKOJ ! (podpis Štef Crnički.)


(Prije nešto više od godinu i pol imao sam priliku preko telefona razgovarati s čovjekom koji je otišao u Španjolsku posjetiti djecu generala Drinjanina.
Tom prilikom je saznao da su djeca skoro izgubljena. Nezainteresiranost djece da saznaju nešto više o njihovu ocu ga je toliko raztužilo i ražalostilo da je zaplakao.

Djeca su bila mala i ostali su kao SIROČAD. Drugi ih odgajao onako kako je to drugima odgovaralo. Dok su bili s ocem, bili su pod okriljem HRVATSTVA. Kasnije sve što se je dogodilo je JEDNA ŽALOSTNA NESREĆA. Ima u hrvatskoj DIJASPORI takovih slučaje na pretek. Pričao mi je Ante Miletić iz Toronta da je bio krizmani kum sinu njegova prijatelja. Sin nije govorio hrvatski a otac nije govorio engleski. Ante Miletić je morao biti i kum i prevoditelj. Obitelj se odgajala u dva smjera: jedan hrvatski a drugi kanadski. Žalosno ali i često puta istinito. Mo. Otporaš.)



Naslov: Pisma Vjekoslava Maksa Luburića - generala DrinjaninaPostPostano: pon. lis 22, 2012 08:51

Pridružen/a: čet ruj 27, 2012 11:12

(Malo prije mi se javio jedan prijatelj s ovom porukom prof. Ivana Prcele. da reknem nekoliko riječi o devedesetgodišnjaku maldiću Ivanu Prceli. Ivan Prcela je rođen 9 ožujka 1922 godine u selu Kašute kod Trilja. Bio je student bogoslovije u Sinju kada su ga partizani mobilizirali u listopadu 1944. u NOB. U svibnju 1945 sa svojom jedinicom u sastavu JNA bio je u Trstu, odakle je dezertirao i prišao na savezničku stranu. Po njegovim iskazima vidio je mnoge brutalnosti JNA što ga je potaklo u slobodnom svijetu raditi na tome da prikupi što god je više moguće iskaza živih svjedoka o partizanskim zločinima počinjeni, kako gosp. Prcela kaže, nad mojim hrvatskim narodom i mojim naraštajem. Uzelo mu je mnogo godina prikupljajući te podatke, sastaviti, složiti, prevesti na engleski i, konačno, napisati obujmu knjigu OPERATION SLAUTHERHOUSE od 557 stranica, 1970 godine.

Početkom šesdesetih godina prof. Prcela dolazi u Europu, obilazi hrvatske iseljeničke zajednice, dolazi u Španjolsku posjetiti neke svoje prijatelje, s kojima je išao posjetiti hrvatskog generala Vjekoslava Maksa Luburića. Kako je sam pričao da je bio više nego oduševljen izjavama generala Drinjanina o svim hrvatskim zbivanjima. To je bio početak iskrene suradnje između generala Drinjanina i prof. Ivana Prcele. kada se je Ivan Prcela 26 prosinca 1963 godine oženio s Španjolkom, general Drinjanin je potvrdio svoje iskreno i hrvatsko prijateljstvo prof. Ivanu Prceli tim da mi je bio vjenčani KUM. Eto, to je upravo KUM prof. Ivan Prcela koji je poslao svom prijatelju G. Vuškić ovu dolje niže poruku da se zna što bi svi Hrvati trebali znati. To ovdje prilažem jer se uistinu odnosi na moje prethodno pismo koje sam ovdje iznio. Mile Boban, Otporaš.)


G. Vuskic Fri, Jul 6, 2012 at 1:18 PM
1ivanprcela@roadrunner.com <1ivanprcela@roadrunner.com> Fri, Jul 6, 2012 at 2:26 PM
To: "G. Vuskic" <trup1959@gmail.com>


I ja sam godine 1970., skupa sa svojom suprugom Španjolkom, htio posjetiti djecu mojega nezaboravnoga kuma, ali Isabel nas nije htjela primiti. Ni DOMĆI, sada doktor medicine, pred dvije godine ne htjede me primiti nego naprotiv... Isto tako Mirica NE HTJEDE ME primiti, iako sam iz stana gje sam bio u Valenciji kamen mogao baciti u njezin stan. MIRICA TREBA BITI ZAHVALNA SVOME VELIKOME OCU STO JE ZIVA JER MAJKA JE HTJELA NJU POBACITI. Ovo sam nekidan istakao u prijevodu jednog španjolskoga časopisa - neka to udje u biografiju koja se u Zagrebu piše.

BOG I HRVATI i ZA DOM SPREMNI!

J. Ivan Prcela

(Eto, još malo istine o generalu Drinjaninu, Vjekoslavu Maksu Luburiću. Više su neprijatelji Hrvatske zamrzili Maksa Luburića zbog njegove žqrke ljubavi prema Hrvatskoj, nego su svi pogani zamrzili Isusa Krista zbog njegove ljubavi prema svakom Božijem stvorenju. Za svakoga bi se mogao naći glumac ali za Maksa Luburića se bojim da će se moći naći iskreni glumac koji bi mogao glumiti Maksa Luburića. Glumiti Maksa Luburića najprije moraš voljeti Hrvatsku više nego samog sebe; a malo je danas takovih. Mile Boban, Otporaš.)

Bobani
09-09-2016, 03:26
NEPOZNATA STRANA JANKA PUSTI I TKO JE BIO POBOČNIK "LASLO"? (Jure Francetić na Janka Pusti) (dio (1)

(Prenosim iz DRINE br. 4/7 1955. strana 75-93 članak kojeg je pisao "U"staša Maks u rubrici "IZ GALERIJE VELIKIH POKOJNIKA". Članak je podug pa ću ga u nastavcima ovdje iznijeti kao jedan važan i nepoznat dio dogodovština povijesti i rada na Janka Pusti. Dr. Željko Karaula je donio iz HDA ZAPISNIK Udbe od 3 siječnja 1947. godine pukovnika HOS-a Ivana Perčevića. Kako "U"staša Maks u ovom svojem opisu spominje pukovnika Ivana Perčevića, to mi daje priliku da popunim prazninu Maksova pisanja o Janka Pusti s izjavama Ivana Perčevića u Udbinu ZAPISNIKU od 3 siječnja 1947. godine. Otporaš.)

POBOČNIK LASLO (Jure Francetić na Janka Pusti)

Dom , Sveušilište, Janka Pusta, Drina i Smrt, - to su velike postaje i stepenice u životu velikog hravtskog ratnika i ustaškog revolucionara, Jure Francetića. Svi ratnički narodi imadu legende, koje kažu, da veliki vojnici i ratnici ne umiru, nego se jednostavno razplinu...

Život, rad, borba i smrt Jure Francetića je legenda i misterij.

Podna starca Velebita, u kršnoj Lici, koja je dala hrvatskoj ratničkoj poviesti bezbroj generala i admirala, rodio se je i veliki vojnik i ratnik Jure Francetić. Besmrtni Mile Budak, također sin Like, govorio mi je o obitelji Francetića, o obitelji, koja je dala mnogo značajnih ratnika. Ta je Starčevićeva, Došanova, Budakova i Francetićeva Lika prema podatcima pok. Mile Budaka dala što nitko drugi nije. On je narod težaka i generala, kako reče Mile. Samo je općina Lovinac u godini 1900. imala u Austro Ugarskoj Vojsci 15 živih generala!

Jedno malo selo!

Dom Francetića je dom seljačkih i vojničkih vrlina, dom hrvatskih ratničkih koljenovića. U vjeri otaca i pradjedova, u strahu Božijem i ljubavi prema rodnoj grudi odgajao se je Jure Francetić na ognjištu pradjedova. To je pokazala točka u životu Jure Francetića.

Hrvatski je Alkazar, (u Španjolskoj jedan grad, a ovdje general misli na "tvrđavu", mo.) naše Sveučilište, izklesalo iz ličke uridine politički izgrađena borca. Deržanstvo, koje je usisao sa majčinim mliekom i zrakom uže domovine Otca Domovine, ojačale su bure Velebita, a izkristaliziralo ga je zagrebačko sveučilište, naš glavni stožer ustaške i travanjske revolucije.

A onda je došao na Janka pustu, kano se nije dolazilo slučajno, jer je organizacija "USTAŠA" - Hrvatski Oslobodilački Pokret, u njemu vidio jednog od pozvanih. I kako je Jurin pohod na Drinu počeo na Janka Pusti, moramo i mi početi tamo. Hrvatski genii na Janka Pusti dovršio je klesanje velebna djela, koje je ostavljeno budućim hrvatskim vojničkim naraštajima kao amanet, primjer, uzor i putokaz.

Janka Pusta je usavršila Juru, a on usvavršio Janka Pustu. Medjusobno su si dali svoj biljeg. Zato je potrebno govoriti o Janka Pusti, jer se bez nje ne može razumijeti svo ono, što je zatim došlo. I kako je pisac ovih redaka prastanovnik Janka Puste, u koju je ušao kao bosonog diete, bio s Jurom cielo vrieme, imao sreću preživjeti Legiju Smrti sa šačicom siena, žena i djece, pozvan je i pisati o tim dvama velikim pojmovima, koji su doveli do pohodna na DRINU.

PODRIJETLO ILI POSTANAK USTAŠKOG VOJNIČKOG LOGORA "JANKA PUSTA"

(Uvijek sam se pitao kada je točno osnovan logor Janka Pusta. Iz petnaestak nastavaka koje je general pisao u novini OBRANA 1965/1966. godine PRIGODOM SMRTI VLADKA MAČEKA, tu sam iz tih generalovih opisa mogao shvatiti da je Vjekoslav Luburić došao na Janka Pusta koncem 1930. ili početkom 1931. godine. Sada kada prepisujem izjavu pukovnika Ivana Perčevića koju je Udba zapisala u gore spomenuti ZAPISNIK, dobiva se mala drugačija slika. Mo. Otporaš.)

Pitanje Udbe:

Opišite nam kako je došlo do osnutka ustaškog logora u Mađarskoj "Janka Pusta", vaš audio u tome i zadatke po kojima vas je Pavelić kao smog izaslanika (zamjenika) slao tamo?

Odgovor Ivana Perčevića:

U ljeti 1931. godine agenti jugoslavenske policije pokušali su izvršiti atentat na Gustava Perčeca u Beču. Ovaj atentat nije usipio i atentatori su bili pohapšeni. Atentatori su bili Cveger, neki Belošević i još jedan čijeg se imena ne sjećam, a bio je jedini od njih koji je snap njemački jezik… Atentatori su izvedeni pred austrijski sud i osuđeni na vremenske kazne, a Gustav Perčec dobio naređenje (izgon, mo.) da se mora iz Austrije iseliti… Gustav Perčec se je poslije toga morao iseliti u Sporn u Mađarsku…S Gustavom Perčecom su krenuli nekolicina emigranata među kojima se sjeća Kremzir Ljube, Šimovića sa obitelji i drugih. Putem novinskih oglasa Perečec je zatražio u najamninu jedno imanje na kojem bi on sa grupom oko desetak ljudi radeći jeftino živio. U samoj okolici Sopron-a nije mogao dobiti nikakovo imanje već mu je ponuđena Janka Pusta…

Gustav Perčec napušta Beč ljeta 1931 i iznajmljuje veliki posted kraj Velike Kaniže (Nagy Kanizsa) pod imenom Janka Pusta ili ili Jankovec…

(Dakle, Logor Janka Pusta je osnovan ljeta 1931. godine, a Vjekoslav Luburić je tu došao odmah u početku i bio među prvima, što bi značili krajem godine 1931. Mo.)

Nastavlja se.
https://hrvatskoobrambenostivo.com/2016/02/27/nezahvalna-uloga-novih-janjicara-u-sluzbi-beograda/

Bobani
09-09-2016, 16:02
NEPOZNATA STRANA JANKA PUSTE I TKO JE BIO POBOČNIK "LASLO"? (Jure Francetić na Janka Pusti) (dio (2)

(Prenosim iz DRINE br. 4/7 1955. strana 75-93 članak kojeg je pisao "U"staša Maks u rubrici "IZ GALERIJE VELIKIH POKOJNIKA". Članak je podug pa ću ga u nastavcima ovdje iznijeti kao jedan važan i nepoznat dio dogodovština povijesti i rada na Janka Pusti. Dr. Željko Karaula je donio iz HDA ZAPISNIK Udbe od 3 siječnja 1947. godine pukovnika HOS-a Ivana Perčevića. Kako "U"staša Maks u ovom svojem opisu spominje pukovnika Ivana Perčevića, to mi daje priliku da popunim prazninu Maksova pisanja o Janka Pusti s izjavama Ivana Perčevića u Udbinu ZAPISNIKU od 3 siječnja 1947. godine. Otporaš.)

USTAŠKI ČARKAR "LASLO"

Janka pusta je bila vojnički logor i svatko je na njoj počeo kao čarkar - novak. Ulazili smo kao novice i dobivali samostansko ime. Morali smo zaboraviti, kako se zovemo, zaboraviti ime roditelja, ime sela i grada gdje smo se rodili, ime pokrajine. I strogo je bilo zabranjeno govoriti bilo kojim provincijskim dialektom. Morali smo zaboraviti ime prijatelja, profesiju, škole, sve ono što smo učinili - i postati novi ljudi. Dobili smo i drugo ime i tako smo počeli novi život. Jure Francetić je postao Laslo, a ja Maks!

Jednom sam zgodom u oslobodjenoj Hrvatskoj našim ustaškim prvacima govorio, kakova je bila Janka Pusta, mako smo na nju stimuli, živili, radili i umirali. Ali sam brzo uvidio, da je gotovo nemoguće o tome govoriti. Danas je hrvatskoj emigraciji mnogo lakiše o tome govoriti, jer su nešto od toga prešli.

Zamislite se jedan od logora, kroz koje ste prošli nakon 1941!! Ali bez stražara, u pustinji, koju su nadzirali madžarski žandari iz grada Csurgo i okolnih sela, a njihove obhodnje obilazile pustaru (imanje) danju i noću. Janka Pusta je bila i radni logor, imanje, kano se je dobrovoljno dolazilo putem organizacije, gdje se je radilo kao i na svakom drugom imanju, kakovih je onda bilo u Madžarskoj na tisuće. Mi smo iznajmili jedno od tih imanja i obradjivali zemlju. Putem naših kanala dolazile su Ustaše, a vlast je Janka Pustu smatrala privatnim dobrom i mjestom, gdje su se hrvatski emigranti sakupljali da prežive.

Dolazilo se je putem kanala izravno iz Domovine, ili se ljude, preko mnogobrojnih dobrih veza vadilo iz zatvora i upućivalo na rad. Uzalud su bili protesti Beograda! Janka Pusta je bila stjecište ljudi, koji su kao politički emigranti bili kod vlasti registrirani, a išli raditi na Janka Pustu, jer drugog posla nije bilo. Ne treba ni govoriti, da smo i onda, kao i 1945. skoro ski upotrebljavali izmišljena imena. Tako je Jure postao Laslo i vodjen kao madžarski i poslije albanski vojni bjegunac, a ja postao bački švaba Maks! I onda su se fabricirali papiri, i onda smo prolazili kroz zatvore skoro svih europskih policija.

Čarkar Laslo isto je prošao kroz sve faze života. Ustajali smo random zoom, u 4 i 5 sati i išli na rad, na vježbu, prema potrebama gospodarstva i godišnjem dobu. Ali postao je jedan osnovni zakon: svatko je morao raditi, i svaki dan i svaki posao. (Saznati nešto više o životu, radu i inim djelatnostima na Janka Pusti, kliknite na link: Prigodom smrti Vladka Mačeka. U tim petnaestak (15) nastavaka koje je Maks pisao u novini OBRANA 1965/1966. godine povodom Mačekove smrti, saznat će se ono što neće biti u ovim nastavcima. Mo. Otporaš.) Bili smo kočijaši, zidari, stolari, pekati, kuhari, krojači i sve što je bilo potrebno. U zimi, kada drugog posla nije bilo, kopali smo ogromni ribnjak i izkorištavali jedan potok, napravili jedno uzorno ribogojstvo, koje nam je mnogo pomoglo u materijalnom pogledu.

lasla i mene je zapalo krampati na ribnjaku. Nije lako krampom razbijati smrznutu zemlju ni onima, koji su cijeli život to činili, a kamo li "nesvršenim djacima", kako su nas dvojicu zvali ostali, jer se prema dužnostima, koje nam je uprava povjerila vidill, da smo došli iz škole. Tamo na ribnjaku počeo je naš rad, naše poznanstvo, naša suradnja - i naše "svadje".

Radi kamuflaže svi smo najprije nosili košulje i kape od "Levente". "Levente" je madžarska predvojnička organizacija, obavezna za svu mladež, sve dok ne stupi u vojsku. Predizobrazba, spremanje za vojsku, jer Madžarska nije imala pravo držati redovnu vojsku, nego samo stojeću plaćeničku vojsku od 35.000 ljudi. Preko noći smo dolazili, većinom iz Domovine, a u jutro smo hodali okolo kao i svi drugi mladići u kakvim god bilo hlačama i košulji i kapi "Levente". (Levente je bio neke vrsti djak - glasnik u staroj madžarskoj vojsci.)

Ljudski je biti nezadovoljan, pa je i na Janka Pusti takovih bilo. Vele drugovi, da je i pisac ovih redaka bio dvije godine neslomivi buntovnik. Nisam došao krampati, nego dajte mi oružje, da idemo u rat protiv Srba! Ali Laslo je sve shvaćao. Nije došao medju prvima na Janka Pustu, ali je bio najbolji od sviju. Tumačio nam je potrebu rada. Treba izdržati, treba raditi i radi vlasti, jer je samo tako opravdan naš boravak na Janka Pusti. Samo tako se Pešta može braniti od Beograda! Jure je obišao već i neke druge naše logore u tudjini, i imao je širi pogled na političku situaciju. I ljudi su grčevito stiskali krampove, kupali se u znoju i ledu, gradili ribnjak, vozili na tačkama zemlju na nasip, - a onda u obližnju šumu na vježbu!

Tada je počimao život, a posebno Ustaše Lasla! Tu je bio u svom ambientu, on i svi drugi. Pa ipak je i tu bilo buntovnika. Imali smo od krampanja krvave žuljeve na rukama i od puzanja krvave lactose i koljena. (Mnogi su čitali ili su upoznati sa primoranim, obveznim dnevnim 16/18 sati trčanjima i vježbama Fidela Castra i njegovih sljedbenika u borbi protiv kubanskog predsjednika Juan Batista, kojeg je Fidel Castro svojom socijalističkom - čitaj komunističkom - revolucijom svrgnuo s vlasi na Novu Godinu 1959. Što je za Kubance Nova Godina 1959., to je za Hrvate Deseti Travnja 1941. Mo. Otporaš.) Nitko živ nije došao na Janka Pustu, too nije svršio tu školu. Mrzili smo već "puzanje" više nego Srbe, ali smo puzali: svaki je od nas bio kadar s puškom u ruci prepuzati 500 metara, a da se šuma nije čulo.

Nastavlja se.

Bobani
11-09-2016, 02:32
NEPOZNATA STRANA JANKA PUSTE I TKO JE BIO POBOČNIK "LASLO"? (Jure Francetić na Janka Pusti) (dio (3)

Laslo je bio "dugong", i dok je nama rastom manjima bilo težko puzati, njemu je to bilo dvojstruko teže. Vodnik Mika (Nikola Zboril), koji je došao po nalogu Organizacije iz Brazila, bio je u Hrvatskom Domobranstvu za vrieme Austrije instructor, a kasnije je poginuo kao satnik na Romaniji pod vodstvom svog nekadašnjeg čarkara - novaka Lasla! On je bio naš vojnički instructor. "Ti dugong, ponovi". I Laslo je ponavljao puzanje. Puzalo se preko pokošenih žitnih polja, kroz grmlje, po danu i noći, kroz piesak i blato. I jai gnome too bi zanečistio pušku!

Kada je svršila tortura sa osnovnim vježbama i počelo razvijanje čarkarskog lance, pokret, napadaj, obrana, kretanje rona, voda i sati, - tada je Laslo odskočio. Odskočio - izpred sviju! Dobri Maks je govorio: " iz ovoga će biti do bar dorojnik", iako nas je dva puta oborio na dorojničkom izpiti. To je Laslu bilo previše, pa mu je rekao: "Doći ćeš ti još k meni". Tada sam duboko razmišljao o tim tiečima! Te noći sam čuvao stražu i mako je bila lima, bilo je mnogo bolestnih i mladji smo držali i po četiri straže.

"Slušaj Laslo, ti si rekao nešto, što mi se duboko usjeklo u mozak. Rekao si nešto, što sam i ja mislio, ali se nisam usudio reći". Te noći dugo smo razgovarali, jer je on bio zapovjednik straže, a to je značilo u sigurnosnom pogledu bezuvietni auktoritet za 24 data. Te noći smo prvi puta govorili o našim planovima za budućnost. Mika i Blaž ne shvaćaju sve to. Oni misle, da će se puzanjem osloboditi Hrvatska. A jurišati? Laslo i ja smo bili za jurišanje, i to razgaljenih prsa, da Srbi lakiše i sigurnije gadjaju. Da - jurišati treba, - i ako svih šest milijuna Hrvata budemo jurišali, Srbi će bježati onakraj Drine. Ta je noć bila za nas obojicu sudbonosna. Sve je zavisilo o jednom sudbonosnom jurišu, slično kao što smo ih i sprovadjali - kao hrvatski častnici - i generali! Poljubili smo se, zagrlili i savorili vječno prijateljstvo i vječnu "svadju".

Misao me je progonila, srdce mi je lupalo kao bat i osjećao sam ga na vrh grla. Samo sveopćim jurišem može se Hrvatska osloboditi. I nikada me više ta misao nije ostavila. Jedno je bilo jasno: Laslo je bio superniji od sviju!

Nas dva, "Caren" (stožernik Pižeta), "Zmaj" (Pospišil) i još neki, proglašujemo se mladima! Tražimo reforme u svemu, osudjujemo nedostojne zapovjednike, borimo se protiv zabluda "starih". Mi smo sinovi stanza i revolucije, glasnici novog doba. Stari nas ne razumiju, ali Poglavnika da. On dolazi na Janka Pustu i dovodi nam za zapovjednika Bedu (General Servatzy), i kaže: "Imate pravo, pred nama je stank i revolucija, a ne frontalni rat. Moramo se spremiti za takav način borbe". Bego je uviek mlad, on nas shvaća - i predaje nam sve poslove, sve odgovornosti. A nas dva buntovnika postajemo Pobočnici. (Dali se ovdje odnosi da su Laslo i Maks ili Maks i "Caren" tj. (stožernik Pižeta) postali "Pobočnici", ostaje nejasno. Mo. Otporaš.)

Poglavnik prisustvuje vježbama i izpitima. Pobočnik Laslo dobiva zapovied postrojavanja jedne front, a ja pobunu, preuzimanje vlasti, zauzimanje oružničkih vojarna i t.d. Imali smo u šumi izgradjeno selo u monijaturi, a u pomanjkanju mase pojedinci su značili rojove, vodove i satnije. Mašta je u njima gledala jedinice i vježbe su se održavale. Baratali smo sa pravim eksplozivima - sa upaljačima, rušili i gradili mostove, zauzimali i oslobadjali sela, zauzimali utvrde, rovove i bunker, puzali, jurišali, bacali bombe i pucali iz pušaka, "roda" i revolvera.

Glavno stožerni pukovnik Perčević, kasniji general i šef Vojničkog Ureda Poglavnika, satnik Metzger, kasnij general i zapovjednik Pučkog Zbora u Sriemu, satnik Lahovski, kasniji ustaški pukovnik i glavni nadzornik za izobrazbu, djelatni bojnik Madžarske vojske Glišo Balenović, kasniji ustaški pukovnik i zapovjednik Ustaške Vojnice, kao i neki drugi, koje ne poznajemo, začudjeno gledaju, šta radimo. Ne slažu se, ne odobravaju! Ali Poglavnik da! Bego je sretan, to je njegova kola. Poglavnik nam stišće ruku i pohvaljuje nas. Smiju se i vele: "Pat i Patašon", aludirajući na nas dva, jedan viskok i mršav, a drugi "bulbar", male i okrugao. kaže Poglavnik: "Odlazim zadovoljan. Vi ste shvatili svoju zadaću". I jednom kasanije u NDH, dok smo nas tri (Bego, Laslo i ja) večerali kod Poglavnika i razgovarali o sječanjima sa Janke Puste, rekao nam je: "Eto, Laslo pravi na Drini frontu, a ti u pozadini isto onako, kako ste radili na onoj vježbi". (Ovo je general Drinjanin pisao u DRINI br. 4/7, lipanj 1955., dakle u vrijeme dok su Poglavnik i general bili zajedno i skupa radili. Za ovu DRINu Poglavnik je napisao uvodni članak: HRVATSKI NARODE! Imao je priliku pročitati ovaj članak svojeg đaka sa Janka Puste Vjekoslava Maksa Luburića te ga odobriti ili ne, pošto se i njegovo ima kao Poglavnik spominje. Budući da je članak u potpunosti izišao onako kako ga je general Drinjanin napisao, Poglavnik ga je odobrio kao vjerodostojan i istinit. Mo. Otporaš.) A Bego se je samo sretno smješkao, jer se nije prevario, kada je "buntovnicima predao vlast".

Nastavlja se.

Bobani
12-09-2016, 17:49
NEPOZNATA STRANA JANKA PUSTE I TKO JE BIO POBOČNIK "LASLO"? (Jure Francetić na Janka Pusti) (dio (4)

Izvršili smo još jednu demonstraciju rukovanja ručnim bombama, koje smo sami fabricirali ("Silni" (Kralj) i "Zmaj" (Pospišil). Sa sličnim bombama (kukuruzovke) kakve smo slčivali, naravno bez eksploziva i upaljača, napunjene sa olovom, vršili smo bezbrojne vježbe i bili tako sigurni, da smo iz svake pozicije i na svakom terenu na 5 i 10 cm. pogodili cilj. Za vrieme jedne prave demonstracije - pred Poglavnikom - kada su svi iz zaklona i rovova promatrali, Laslo i ja smo vršili bacanje prije vremena, i onda ju je drugi uhvatio i iznova bacio na desno. Htjelo se je dokazati , da se bomb treba baciti točno iza brojeva 52, 53, 54, nakon što u petu lupi upaljač. Ako smo je prije toga bacilli, bilo je vremena za uhvatiti je i iznova baciti, što smo kasnije u ratu mnogo puta učinili i medju partizane bacilli njihove vlasite bombe. Bego je bio (general Vjekoslav Servatzy, mo.) je bio pirotehničarski stručnjak za vrieme Austrije i Srbima nanio mnogobrojne gubitke u borbama na Crnom Vrhu, radi čega je već 1918. morao bježati iz svog dragog Sriema.

Dva puta smo pred svim častnicima i Poglavnikom izvršili tu demonstraciju. Prvi je bacao Laslo meni, a ja u desno, na lievo i iza nas bili su naši u zaklonima. Drugu demonstraciju obrnuto izvršili! Ja sam bacio na Lasla, a on ju zgrabio i bacio u desno. Dok je bomba u zraku eksplodirala i naš pogled bio uperen u onom pravcu, krv se u nama svima sledila, jer dok sam ja bio zabavljen mjerenjem razmaka i pripremama za bacanje bombe, Poglavnik, obučen u ustašku odoru, uputio se naglim korakom prema Laslu i u času, kada je bomba pala i Laslo je uhvatio i ponovno bacio, Poglavnik je stajao kraj njega na tri koraka. Dobri "Janoš bacsi", na smrt osudjeni Koprek, koji je ksanije umro, tvrdio je, da je onda dobio težku bolest srdca, od koje je i umro.

Legija smrti je vidjela svoga Poglavnika! Od onih živimo jedva još dvojica ili trojica. Svi su drugi pali s osmjehom na usnama, jer su u času umiranja i uviek vidili pred sobom Vodju, neustrašivo hrabrog, koji je ustaški prezirao smrt i poglavnički vjerovao u sigurnost i spremu svojih čarkara - novaka. Taj nam je dan ostao neizbrisiv i postao putokaz za čitav kasniji život.

Ustaški generali nisu došli na čelo divizija i Sborova slučajno, kao što ni pohod na Drinu s Jurom na čelu nije bio slučajan. Počeo je tamo na misterioznoj i legendarnoj Janka Pusti. Počelo je novo doba, u koje ulazimo Laslo i ja kao Pobočnici Područnog Zapovjedničtva.

POBOČNIK LASLO.

Cieli daljni rad nosi biljeg pobočnika Lasla. Pobočnik nije ono, što se danas razumije pod tom rieči. To je bio položaj i čin prema ustrojstvu Ustaškog Pokreta. "Područno Zapovjedničtvo I" - u koje smo mi spadali na čelu s tadašnjim Područnim zapovjednikom, satnikom Servatzyjem (Bego), koji se je inače zvao "Vadasz urn" (lovac), sa Pobočnicima Područnog Zapovjedničtva upravljalo je sa cjelokupnom djelatnošću neše organizacije, na peretoriju "Sjever". Tu je spadala Madžarska, Češka, dio Austrije, zatim sva sjeverna hrvatska granica, sjeverna Hrvatska i iztočni dio Bosne.

Zapovjednik je postavljao od 3 - 6 Pobočnika, a mi smo imali svega 4 (Zmaj, Siniša, Laslo i Maks) svaki za svoj dio djelatnosti, ili za dvie grand od jednom, mienjajući udjelbe, vjerni Poglavnikovoj uputi: Ustaša mora znati sve! Laslo je bio najprije Upravni Pobočnik, što je značilo imati u rukama upravu užeg područja. Tako je počeo postavljati stvari na svoje mjesto.

U to vrieme smo imali jedno glavno uporište (Janka Pustu) i dva sporedna, jedno na Baza Pusti kod Letenja, i drugo, koje se je počelo praviti kod Pečuha. Zatim jedno manje u gradu Nagy Kanizsi (Velika Kaniža) u Horty Miklos ilici, u jedno ostavljenoj maloj tvornici, koja je imala dosta liepo dvorište, prostorije i nastambe, te visoki aid oko kuće i dvorišta. (Želim ovdje nadodati da sam u mojoj političkoj emigraciji godinama i desetljećima imao vruću želju posjetiti ta mjesta: Janka Pustu i okolicu. To se je ostvarilo u ponedjeljak 5 svibnja 2014. godine, putujući iz sjeverne Francuske preko Austrije i Mađarske za Hrvatsku. To sam učinio namjerno kako bih u mojim maštama povezao rad i djelatnosti Ustaša na tim mjestima o kojima Maks Luburić ovdje piše. Zastao sam, baš tu u Nagy Kanizsi (Velika kaniža) i raspitivao se i pitao za mjesto Janka Pusta. Imao sam poteškoća saznati bilo što. Ja ne govorim mađarski, upitnici nisu znali hrvatski, francuski ni engleski. Uputili su me u jednu gostionicu, nedaleko hrvatske granicu. Tu u toj krčmi jedna od poslužavki je govorila vrlo lijepo engleski. Rekla nam je da ona vrlo dobr zna za Hrvate i njuhovu borbu za slobodu i nezavisnost. Rekla nam je da je mlada ali ipak da je čula za hrvatski logor Janka Pusta. To je sve što je znala reći, a ja sam htio saznati nešto više. Možda drugog puta i druge zgode…Mo. Otporaš.) Namjeravali smo montirati jednu radionicu, gdje bi smo izradjivali razne metalne proizvode - naravno, radilči potrebni material za nas. Tamo je već bila prenesena radionica sa Janka Puste (mehanička i stolarska) i počelo se sa uredjivanjem nastamba.

Nastavlja se.

Bobani
14-09-2016, 18:07
NEPOZNATA STRANA JANKA PUSTE I TKO JE BIO POBOČNIK "LASLO"? (Jure Francetić na Janka Pusti) (dio (5)

Imali smo Janka Pustu, čiji sam bio zadnji zapovjednik, ali tada smo tamo držali malo ljudi, jer je već bila vrlo "opjevana" i nadzor madžarskih vlasti bio je pooštren, a pritisak Beograda i ciele Male Antante (u kojoj su sačinjavale: Rumunjska, tadašnja Čehoslovačka i srpska kraljevska Jugoslavija, a Veliku Antantu su sačinjavale: Engleska, Francuska, SAD i carska Rusija, mo. Otporaš.) upravo neopisiv. Ali, savorili smo novu pustaru, Bazu Pustu, kojom je upravljao patrijarha svih ustaša, stari, dobri i vjerni Šimunović, prvi emigrant i otac sviju nas, koji je 1945. otišao s puškom u ruci i sa kćerkom, rodjena na Janka Pusti u križare! (General je o njemu pisao svojim suradnicima prilikom njegove ženidbe, generalove ženidbe, u listopadu 1953. godine. Ako se klikne: Ženidba Maksa Luburića, mislim da se to tu može naći. Mo.)

Pobočnik Laslo dao je novi zamah, novi polet. Kupili smo kamion i osobni auto. Svaki ustaša trebao je naučiti voziti auto i kamion, dvokolicu i motor, voziti čamac, jaštiti konja i pilotirati zrakoplov, govoriti jezike, znati se vladati, pucati kao coboy, na sliepo, učiti taktiku i poviest, montirati paklene mašine i rukovoditi telegrafskim aparatima, radiom, - i pješačiti onoliko, koliko je mogao pobočnik Laslo, sa naprtnjačom na ledjima, punom cigle.

A onda je došla uzbuna, pokret, i kroz fume smo pješačili stotine kilometer, da bismo se opet razštrklai svaki na svoje mjesto i - na svoju udjelbu i posao. Absurdan je to život bio, gdje smo naizmjenice bili i častnici i čarkari, pirotehničari i kuhari, radnici i intelektualci, progonjene zvieri od srpskih agenata, a pod stalnim madžarskim nadzorom; uniek sa dvije nabijene pištolje i dvije bombe uza se. U 24 data po dva puta smo bili u uniform, unutar zida ili u šumi, a onda smo opet u grupama, dva po dva prolazili custom, selom, gradom u gradjanskim odielima i falcificiranim dokumentima u džepu. A onda smo naslonjeni na stop zaspali nad knjigama, koje smo gutali, posebno one vojničke prirode.

Pobočnik Laslo pojačao je sixte "Gniezda" i "Graničara" na Dravi, podvojstručio slanje materiala, obuku, rad, unio u sve svoj biljeg. Stigao je u Peštu kao "student", na granicu kao conspirator, u ured kao upravnik, medju ustaše kao professor - i u isto vrieme kao učenik naših hrvatskih i madžarskih prijatelja, koji su bili voljni podučiti nas i otvoriti nam uviek nove horizonte belikologije. (U ovom sličaju riječ "belikologija" bi mogla značiti kao za "ljubitelje i pristiše rata, mo. Otporaš.) Poglavnik je rekao, da ustaša mora znate sve, i mi smo zaista htjeli sve znati.

Upravni pobočnik je duša zapovjednika, desna ruka, sve. Administracija je velika, oprez, potreban i stalno se živi i radi, pod sjenom smrti, koja na nas vreba. A pobočnik je stigao na sve, sve pokrenuo, svugdje bio prvi. I poput meštra Bege nestle, da se nenadano pojavi na drugom mjestu, i to u začaranom krugu, koji se je okretao strmoglavnom brzinom. Samo su čitavi ljudi to mogli podnositi - i još i druge moliti, nagovarati, uvjeriti pa i prisiliti - da podnašaju. Pobočnik Laslo, kao nitko drugi znao je sve izgladiti, sve dovesti u red, sve staviti u pogon. Bio je organization, bio je pravnik, zapovjednik, drug, brat i prijatelj.

JURE GAZI DRINU VODU...

Ni ta pjesma nije nastala na Drini, nego na Janka Pusti. Laslo je bio odredjen za tu misiju, on se spremao za tu misiju, on ju je predvidio, jer je bio vojnik i to inteligentan vojnik. Sve je u njemu bilo vojničko. To je od prvog časa bilo jasno nama svima.

Prigodom jedne noćne vježbe, kada smo na gumenom čamcu prelazili preko ribnjaka na drugu stranu, Laslo je bio u čamcu zapovjednik "trojke", koja je nastojala preći preko. Ja sam bio zapovjednik "graničara", koji su čuvali obalu. Vjerno smo vršili svaki svoju dužnost, ali mjesečina je odala Laslinu trojku i primietili smo, da guraju čamac i ulaze u vodu. (Najprije smo imali drvene čamce za ove vježbe, a kasnije gumene športske, koji su se mogli montirati i demontirati u tri minute i u posebnim naprtnjačama nositi na ledjima.) Opalio sam slijepi nabob i neutralni promatrači su, prema običaju, dali zvaždaljkom znak, da je čamac pogodjen. To znači, da je pokušaj propao. Da, ali Laslo je uzeo "rodu", pa u ribnjak, a dvojici je pratilaca zapovjedio, da otvore vatru, jer su naišli na "zasjedu". Pa iako je zvižduk naglasio, da je pokušaj propao, kao i toliko puta na ovim vježbama, Laslo je nastavio gaziti i plivate, stigao na našu stranu, bacio bombu na zasjedu i potrčao u tamu. Značilo je, da je odlučio proslijediti na drugu stranu, jer je imao za zapovjed predati na izvjestno mjesto poruke.

Nastavlja se.

Bobani
15-09-2016, 13:02
NEPOZNATA STRANA JANKA PUSTE I TKO JE BIO POBOČNIK "LASLO"? (Jure Francetić na Janka Pusti) (dio (6)

Dvojicu je pratilaca ostavio, da vatrom štite njegov nasilni prielaz. Tada je u tim poslovima bio još novak, dok sam ja već imao bogatu graničnu prošlost. Tada sam poslie vježbe, grijući se i sušeći, zadirkivali Lasla i prevail: "Gazi Laslo Drinu vodu i bori se za slobodu…" I smijali se slatko, jer cilj ovih vježba nije bio nasilni prielaz u ratu, ni "boriti se za slobodu", nego prijeći ribnjak neopazice u predpostavci, da je to država i da se na jednoj strani nalaze srpski četnici i graničari, a na drugoj madžarski graničari i žandari, koji bi bezuvjetno vatrom pomogli svaku puvnjavu protiv Srba, pa maker to bili i kriomčari, iako bi nas poslije obrane zatvoeili, izpitivali, oduzel nam oružje, zaplienili čamce itd. Bilo je benevolence (dobrostivosti, sklonosti, naklonosti, mo.) u pravim prielazima preko Države od strane Madžara ako je došlo do pucnjave, a razlog je bio taj, jer su fanatički mrzili Srbe, pa je svaki od njih bio osobno voljan pomoći i crnom vragu, a kamo li ne nama, koje su zvali "Horvat i Bošnjak šogor".

U to vrieme pobočnik Zmaj je bio zapovjednik svih graničnih i konspirativnih djelatnosti, a ja sam bio član i kasnije ref jedne "trojke", zatim "gnjiezda", "uporišta", vršio kurirsku službu, osiguravao nasilno prelaženje itd. Laslo je nakon neuspjeha sa "gaženje Drine code" htio preći sve te postage i Bego je to od vremena do vremena dopuštao. "Nasilno prebacivanje" je onda, kada se dobije zapovjed pod svaku cienu prihvatiti one, koji dolaze iz Domovine i do nose "Temeljna pisma", material ili dovode ljude, kao što je to bilo s grupom "C-C" Zagreb itd.

Jedan od tih pohvata je bio doček "dvojke" Pižeta - Posezi. Ubačeni su i odlazili u Zagreb i dolazili natrag. Kada je naše "granično gnjiezdo" postal kurira, da je dobio obaviest, da dolazi rečena dvojka s važnim materialom, reče dobri Zmaj: "Laslo, danas možeš, ako hoćeš gazit Muru i Dravu, ali Pižeta i Posezi moraju ovamo stići, živi ili mrtvi".

Kako je bio sretan! Pošli smo iz Letenja i u kući prijatelja, kojih smo uz duž granice imali mnogo, ostavili smo kamion, i s ribarskom mrežom, obučeni kao ribari, s čamcem na ramenima (drveni čamci) preko šume na granicu, na Muru. Trebalo je zaobići ljudska naselja i mjesta, kuda su prolazili madžarski oružnici i graničari. Svaka akcija, koju su primietili bila je unpaired osudjena na propast. Sreća, da Madžarska u ono vrieme nije imala mnogo vojske, da nam je pučanstvo bilo podpuno sklono i da je čitavo obalno pučanstvo sastavljeno gotovo izključivo od Hrvata ili pomadžarenih Hrvata, koji su svi govorili hrvatski. A mnogi su od službenika zažmirili na jedno i poneki i na oba oka, iako ih je više radi toga čak i službu izgubio.

Dvadeset kilometara smo nosili težki čamac na ramenima, jer smo htjeli imati i drugi, uz onaj stalni, za svaki slučaj. Dan nas je zatekao u žbunju na samoj granici, promatrajući drugu stranu. (Ovo me podsjeća na čitanje knjige Fidela Castra o njegovoj revoliciju 1956-1959 i njegovih 81 revolucionaraca koji su se borili protiv Juan Baptista, tadašnjeg predsjednika Cube. Mo.Otporaš.) Rode i puške virile su iz žbunja i čekao se znak naših, koje je dovodio naš čovjek Tomina, iz poznate Gjelekvočke grupe. Pižeta i Posezi bili su prieko i kako su bili primjećeni, digla se bila kukai motika na njih. Bili su skriveni u snopu žita, odnosno u dva snopa. Oružnici su gonili narod, i ljudi su predvodjeni lugarima, poljarima i lovcima, sa sjekirama u ruci lupali po grmlju. Jedan seljak sa pištoljem u ruci naišao je na snom, gdje je bio Posezi s rodom uperenom i pogledom, koji je govorio više nego rieči. Seljak je brzo zatvorio snom i nastavio put. Kad je pala noć Posezi i Pižeta su se izvukli i pošli do Tomine, koji ih je drugu noć doveo na granicu.

Leslo, ja, Rašan (kasniji satnik, poginuo) i Grga (Raić) kasniji bojnik PTB-a, ležali smo skoro 48 sati u grmlju. To su bili najteži časovi (momenti, mo.) moga života. Milijuni komaraca grizli su nam ruke i obraz, a nesnošljiva vrućina ogorčavala je život. Svaki pogled i šum mogao je značiti, da naši dolaze, da padaju u ruke neprijatelja. Nismo se smjeli micati, da se ne odamo. Na drugoj strani hodali su srpski graničari, četnici sa pima. Pižeta i Posezi bili su obojica na smrt osudjeni, i bili su dragi drugovi. Donosili su važne stvari i na nama je bilo, da ih spasimo. Oteglo se sve u vječnost i samo se čulo zujanje milijuna komaraca.

Konačno smo čuli strašnu detonaciju na drugoj strani. Tu je Laslov čas. Nije treblo govoriti. Da mu se nije tada udovoljilo, skresao bi nam bio svoj samokres u čelo. Munjevitom brzinom hvatamo čamac i guramo ga prema vodi. Laslo uskače kao ris, da se čamac skoro prevrnuo. Za njim skačemo ja i "Ferko" (Rašan), a Grga odgurne čamac i za čas smo plovili, presjecali Muru. Ferko i Grga su veslali kao malo tko, a Laslo i ja smo držali rode na sprem!

Nastavlja se.

Bobani
16-09-2016, 12:20
NEPOZNATA STRANA JANKA PUSTE I TKO KE POBOČNIK "LASLO"? (Jure Francetić na Janka Pusti) (dio (7)

Svaki je imao "Rodu" (Mauser) sa 1000 naboja, što u najbojnjačama, što u naprtnjači (željezna rezerva 500), i 2 revolvera. Još nimo stigli na drugu obalu, kad padne pet do šest hitaca iz puške i nakon toga tišina. Tomina je naše prihvatio i napao bombama na zasjedu, koju je svakako treblo likvidirati. I mi i naši, na drugoj strani mjesecima smo ležali na granici i pratili kretanje srbskih obhodnja, zasjeda, nadzor i svaki smo novi sistem odgonetnuli. Na cieloj Dravi i Muri od Komprvnice do austrijske granice, bile su pojačane straže, a u pozadini sav narod dignut i sve premetnuto.

U času kada smo stigli na drugu obalu i povukli čamac na sumo, otvorila se strašna paljba na sve strane. Sa svih srbskih "izvidnica" se čulo pucanje. "Izvidnice" su bili tornjovi ili mjesta na drveću uzduž ciele granice. "Zasjede" su bile izvanredne obhodnje ukopane svaki put na drugom mjestu, a mi smo stalnim promatranjem naših "gniezda" t.j. prijatelja uz granicu znali kretanje isti. Na svako kretanje izvan ovog srbski su graničari odmah pucali, pa makar bio samo zec. Zauzeli smo mostobran. Dobro smo poznavali teren, točno smo znali, gdje se može čamcem pristati, gdje su brzice na Muri, Dravi itd.

Jedna srbska graničarska obhodnja od tri konjanika jurila je prema granici. Obasipamo ju vatrom. Laslo je imao oči sokolove i primjetio je Tominu, Posezija i Pižetu, koji su svom snagom trčali kroz jarak prema njima. Tada otvaramo vatru prema prostoru, od kuda smo čuli pucnjavu i prema konjanicima. Laslo obara jednog od njih i prihvaća trojku. Ostaje zadnji i pravi sa Tominom mostobran, dok naša druga grupa sa madžarske strane sa Zmajom dovodi drugi čamac i preuzimlje Lasla i Tominu, a mi držimo vatru s madžarske strane.

Zmaj preuzimlje izcrpljenu trojku i gubi se u pravcu šume, a Laslo i naša grupa grozničavo radimo na potapljanju čamaca. Čuje se vika Madžara. Civili bježe radi pucnjave, a vojnici - graničari zauzimlju svoja mjesta i podržavaju vatru na srbske graničare, koji su pucali prema nama. Nema vremena za izvlačenje čamaca i potapljamo ih. Bacamo se u vodu, jer hitch padaju na sve strane. Nalog je spasiti se tko može i svaki za svoj račun. Jednu pušku bacamo u mulj (već ćemo je izvući), oružje stavljamo u naprtnjače i gnjurimo u vodu i pod vodom gnjurimo prema trsju, koje je bilo u blizini. Ferko i ja se izvlačimo, a Laslo i Grga padaju u ruke Madžara. Slegla se pucnjava, stigle obhodnje sa svih strana , a ova dvojica ponavljaju priču, kako su sada pobjegli iz Jugoslavije, da su Madžari iz Slavonije i mole politički azil. Zapovjednik postaje Haračin poznaje Grgu, ali šuti kao i prije. Borio se u B. H 3! Bio zaljubljen u Ustaše - i radi toga izgubio službu. Ali je posvjedočio kao i obhodnja, da su vidili goloruke ljude bježati prema granici, da su Srbi pucali za njima, da su preplivali i t.d. Upućeni su u Letenje, zatim na preslušavanje u Kanižu - i moral početi iznova - na drugom području. bego je Lasla odveo sa sobom u Peštu na "studio", jer je već bio poznat u okolici i onemogućen mu svaki rad.

Tada tek dolazi Laslo u mogućnost da napreduje. U Pešti se sastaje sa "Hetmanom" (general Moškov), "Gašom" (pukovnik Balenović), Fičurom (kasniji domobranski bojnik), bojnikom Petričevićem, Metzgerom i drugima.

VIŠA VOJNIČKA ŠKOLA

Otišao sam nakon par dana sa Ferkom i izvadio rodu i Laslovu naprtnjaču. Bego došao po mene i sastali se na Balatonu izvan "granične zone". Laslo mi donio pregršt madžarskih vojničkih knjiga i kaže: "Moramo se pripraviti za vodjenje vojske". Bego se smješi kao otac, kada vidi, da mu sin napreduje u hodanju. Bio je sretan i nad nama je uviek lebdila njegova ruka.

Hetman, lasso i ja počimamo i s novim naporima, s novim idejama k novim horizontima. Odputovali smo na Bazu pustu, gdje smo imali krasne vinograde. K nama stiže Balenović Gašo. Daje nam upute mako treba učiti. Razašnjuje nam stvari. Svadjamo se, jer on zna više, on je professor, ali… mi imamo svoje poglede. Glavnostožerni pukovnik Perčević pokušava davati nam lekcije, ali ne ide. Metzger, nekada zapovjednik posebnih jurišnih sastava i strah i trepet ruske fronte, kojeg su Madžari imenovali svojim vitezom za bezbrojna junačka djela, što ih je počinio kao hrvatski častnik, prodorniji je, ali ne shvaća, da dolazi novo doba. Ne će ni da čuje o tome, da komunizam sprema svjetsku revoluciju, da će novi rat biti drugčiji. Svi su ti ljudi vidjeli divizije, pukovnije, bojne, vojnike - ali ne vide revolucije, gerile, podzemnog rata, ustanka, ni revolucije!

Nastavlja se.

Bobani
17-09-2016, 11:57
NEPOZNATA STRANA JANKA PUSTE I TKO JE BIO POBOČNIK "LASLO"? (Jure Francetić na Janka Pusti( (dio (8)

Bego je sve više shvaćao, jer se je borio na Crnom Vrhu protiv četnika i srpske vojske. No je s mladima! Vječno mlad i vječno pristupačan. On kaže: "Poglavnik vam poručuje, učite, učite"! Rastajemo se. Postajem zapovjednik Janka Puste, zatim šef "linije" t.j. cielokupnog rada na granici , upravni pobočnik i konačno zamjenik zapovjednika Područja. Ali se vidjamo.

Laslo je i opet došao krcat knjigama, mapama, idejama. Sada smo se već svadjali nas dva. On je bio uvjeren, da treba zatvoriti Drinu i da je s tim sve svršeno, dok sam ja bio uvjeren, da je riešenje u pozadini, u revoluciji, u borbi s našim vlasima, sa komunistima, koji ne poznaju granicu, forma ni zakona. I opet smo vršili - u većem stilu - istu operaciju, ali na mapi (čitaj karti, mo.) Hrvatske, a ne na pedlju zemlje blagoslovljene i proklete Janka Puste. Volili smo se i svadjali se, jer smo do u srž bili absorbirani problemom Hrvatske. (E, dragi moj i dragi naš generale ti kažeš "…da ste bili absorbirani problemom Hrvatske…" na Janka Pusti. A mi, pojedinci iz hrvatske druge političke emigracije 82 godine poslije Janka Puste, dakle godine 2016., kada Hrvati imaju Hrvatsku Državu u obliku bumeranga, smo još uvijek ABSORBIRANI PROBLEMOM HRVATSKE, koji nam ni spavati mirno neda. Mo. Otporaš.)

"DVA TOPA"

I tada je došla priča o "dva topa", koju smo tek nas par znali, dok su drugi midlili, da se ne slažemo i da smo rival! Nakon što smo se posvadili sa svim starima i formalno se zamjerili našim profesorima, razčlanjivali smo stvari, u tom razčlanjivanju oštrili našu inteligenciju i vojničko znnje. Na jednoj teoretskoj vježbi nad mapom, ja sam zarobio dva topa i to jednim gerilskim prepadom na pozicije otraga. Laslo to nije priznao i tada smo skresali jedan drugome, od prilike onako, kako to danas naša braća odbornici pojedinih družtava, diljem svieta, skrešu jedan drugome... (To je točno generale! U smirivanju živaca ja sam prožvakao preko deset kila čačkalica prilikom prepirka i, kako ti kažeš "svađa" na sastancima, i to s članovima iste organizacije, istih pogleda, istog mišljenja. Te "svađe" su bile prijateljske, organizacijske naravi i u traženju boljih puteva. Mo. Otporaš.)

A onda je došao 9. IX. 1934. godine, kada su Laslo i Maks bili skupa...

Nastao je i opet lov, posebno na one, koji su po sudovima za zaštitu države u Beogradu bili osuđeni na smrt. Po madžarskim ulicama se prolivao šampanjac, ljudi se grlili po cesti, plesalo se po trgovima, a madjarski svirači svirali divlje čardaše. Srbija i Češka zaprietile se, da će marširati na Madžarsku, ako ne preda hrvatske emigrante.

Laslo i ja savorili smo zapovied, koja je sadržavala upute. Poglavnik me je postavio za zapovjednika Područja I., i odredio, da moram sačuvati ljude, oružje i veze. Bego, Laslo, Pižeta, Posezi, Katušić i drugi lete u avionu, kojeg nam je dao na raspolaganje jedan Begin prijatelj. Oni imaju zapovied napustiti Madžarsku. Stisak ruke, poljubac u obraz, - i avion na imanju jednog prijatelja hvata visinu i nestaje prema Austriji, a ja ostajem u zemlji, gdje je proglašena hajka na Hrvate i "statarium" - obsadno stanje - odredjuje, da će svaki, tko bez prava posjeduje oružje, biti po oružnicima na licu mjesta streljan. Odšarafljena bomba i dva nabijena samokresa, pogled medju nama i odluka: vršimo dužnost do kraja.

Najbolji su otišli već prije. Zmaj, Silni, Dragec, Grga, sada odlaze Bego, Laslo, careen, Mali i dr. Još na vrieme prije "velikog dogadjaja" (tj. pogibija srpskog kralja u Marseille-u, mo.) odpremljena je oveća grupa u "reserve", a drugi premješteni u log ore u Italiju.

Počima novi život, ali duh Bege (Vjekoslav Servatzy, mo.) i Lasla nas vodi! Idemo u nepoznato, u neizvjesnost, ali smo sretni, jer smo sklonili starije i bolestne na vrieme, a najbolji - Bego i Laslo odlaze na sigurno. Oni su nam uzor i nada, duh Janka Puste je u njima! Bego i Laslo odnose Janka Pustu sa sobom, i ostajemo nas šaka, da čuvamo čast, oružje i veze, jer - borba dolazi!

SA MARKOVA TRGA NA DRINU

Što znače godine u životu jednog zdravog Pokreta? Sedam godina progona, zatvora, izručivanja i interniranja nije ostavilo traga. Jedni su bježali iz Njemačke u Francusku, drugi iz Madžarske u Rumunjsku, treći iz Austrije u - Jugoslaviju! Tada nismo imali baš ni jednog prijatelja, doli Boga na nebesima i Poglavnika u internaciji. Mile Budak, Doglavnik Ustaškog Pokreta vraća se u Domovinu i okuplja borbenu mladež, diže duh naroda bez saveznika! Pobočnik Laslo (Jure Francetić, mo) prije polka u Domovinu poručuje mi u Peštu preko prijatelja: "Čuvaj mi rodu, ja idem u Domovinu, i nastavljamo, gdje smo počeli". Svi strepimo pred onim, što mu se je moglo dogoditi. Uzpostavlja se veza. Mi smo u Madžarskoj uspjeli kamuflirati se. Govorili smo već perfektno jezik, namjestili se, po neki od nas veoma dobro, sa dobrim prihodima - i počimamo iz nova. Obnavljamo veze i uz dvostruku opreznost idemo napried.

Nastavlja se.

Bobani
18-09-2016, 20:25
NEPOZNATA STRANA JANKA PUSTE I TKO JE BIO POBOČNIK "LASLO"? (Jure Francetić na Janka Pusti) (dio (9)

Unatoč svega naše su veze gotovo netaknute i granično područje i opet je u pogonu. Svima je jasno, da dolazi rat i da taj rat i mi moramo izkoristiti. Pobočnik Laslo vrši svoju težku dužnost kao nitko od nas. Izložen je nepovjerenju pred onima, koji zamjeraju, što se je vratio, (u Domovinu, mo) a radi dvostruko i stvara ustaške vojne ćelije za budući rat i ustanak. Stari Došen (Marko Došen i prvi ministar Hrvatske Državne Vlade NDH, mo.) okuplja u Budimpešti ustašku grupu, koja je legalno djelovala i politički radila, a ja, Ferko, Tomas, Blaško, Gazdić, Hermanec, Herceg, Volf, Mika, Tišler i drugi kamufliramo se, postajemo Madžari i ilegalno nastavljamo uz pomoć naših starih prijatelja. Odkida se od usta u prvo vrieme, a kasnije uspievam dobiti unosan položaj, koji nam je omogućio rad. (Radi se ovdje o tome da je tadašnji Maks Luburić posato ministar u madžarskoj vladi poljoprivrede, i kao takav zarađivao je toliko da je bilo dovoljno podmirivati troškove ustaške djelatnosti u Mađarskoj, mo.) Pobočnik Laslo radi i traži material i mi mu ga šaljemo. Šalje emisare, počimaju dolaziti i drugi prijatelji i kažu, da je sve zrelo. K nama!

Povratio sam se na Markov Trg u ustaškoj uniform i velebitskoj pelerini, s rodom na ramenima i našao se sa starim prijateljima. Bego nas je odmah okupio i tu smo bili uz njega: Hetman (Moškov), Laslo (Francetić) i ja. Bego (Vjekoslav Servazty, mo) stvara zapovjedničtvo: Ustaški Vojni Stožer, a nas trojica smo mu pomoćnici. S nama je "major" Tomislav Sertić, koji je stigao k nama u Peštu nakon Marseille-a, i bio meni novi professor belikologije, ratnog umieća. On mi je dao jasnu sliku srbske vojske i njezinih mogućnosti. Logično je, da smo se našli na Markovom Trgu.

"Ustaški Vojni Stožer" samo je matica. Brzo se razilazimo. Francetić traži, da ga se šalje na Drinu i to je bilo posve razumljivo svima nama. Idemo do Poglavnika s Begom - i Jure sav sretan ode s nekim kamionima, koji su donijeli novac iz Sarajeva - ice put svoje Drine i svoje glorie! (Svoje slave, mo.) Kada je polazio nije imao vremena ponieti niti svojih osobnih stvari, tek smo za njim u kamion bacili svežanj sa odorom i nešto cigareta.

Položen je temelj Crnoj Legiji i pohodu na Drinu. Moškov preuzima stvaranje Poglavnikove Tjelesne Bojne za osobnu sigurnost Poglavnika i stražu na Markovom Trgu; a mi sa Mijom Babićem i Pivcem stvaramo Obranbene Sdrugove - i demo ugušiti četnički i komunistički pokret u Srbu i Lipacu. Bego pokušava stvoriti Vojnu Krajinu, njegov stari san, ali ga Niemci i Talijani torpediraju, i srbstvo počima sa paklenim planom klanja hrvatskih muslimana.

To je čas Jure Francetića!

Tu je deržanstvo Crne Legije. Drži se hrvatsko Sarajevo, stvaraju se legije muslimanskih koljenovića, stare hrvatske ratničke i plemičke kaste, dižu se muhadžiri, i Legija pod vodstvom Jure Francetića neodoljivo maršira prema Drini. Velebitski junk Ranko Boban, hercegovački seljak i radnik u Belgiji, bori se kao lav i bere lovorke poput noih predja, koji su kroz tisuće godina branili duhovni naš center, naše Duvanjsko Polje, gdje smo krunili kraljeve svoje krvi.

Sin kršnog Velebita, gorostas Franjo Sudar postaje opjevani junk marša na Drinu! On je svakako jedan od najpopularnijih hrvatskih častnika i njegovi ga vojnici, muslimani Istočne Bosne upravo obožavaju, te ga od milja zovu Osman beg.

Delko Bogdanić je vrstni častnik i Jure postavlja jedne za drugim nove zviezde, koje blistaju na našem vojničkom obzorju. Jure je vrstan vojskovođa i okuplja veliki broj odličnih vojnika i ratnika, koji se smatraju sretnima, da mogul služiti pod zapovjedničtvom te nove hrvatske vojničke nade. Pukovnik Stipetić, pukovnik Šimić, i mnogo drugih kite se sa ponosnim "U" i izgledalo je, da će Jure ostvariti sve naše vojničke težnje.

I kada je stigao na Drinu, već je bio legendarna ličnost u srdcima cielog naroda. Svaki je korak na sniegu bio obilčježen crninom odore i crvenilom krvi hrvatskih koljenovića časti i oružja, i tada je za uvijek riešeno pitanje, koje još nije bilo riešeno i medju nama Hrvatima dviju vjera, i medju nama Hrvatima i Srbima s onu stranu Drine. Tada su legionari i sea Hrvatsa pjevali:

"Jure gazi Drinu vodu,
i bori se za slobodu".

San sa ribnjaka Janka Puste postao je krvava stvarnost, pobočnik Laslo postage generalom Hrvatski Oružanih Snaga i zapovjednik Stajaćih Sdrugova Ustaške Vojnice.

Kao što je Jure uvidio, da je neprijatelj ne samo prko Drine, od kuda dolazi i pojačava neprijatelja iz nutra, nego i u "Kozaračkoj", "Lasinjskoj" i t.d. "republici", gdje su vladali srbokomunisti unutar našeg područja, tako nam je svima bilo jasno, da nema reda unutra, da nema obstanka Države bez zatvaranja granice na Drini! I valjda je sudbina htjela, da on dade život u borbi sa srbokomunistima u pozadini, na Kordunu i blizu svoje Like.

Nastavlja se.
https://hrvatskoobrambenostivo.com/2016/02/08/udbina-guja-u-hrvatskim-njedrima/

Bobani
19-09-2016, 17:04
NEPOZNATA STRANA JANKA PUSTE I TKO JE BIO POBOČNIK "LASLO"? (Jure Francetić na Janka Pusti) (dio (10) - Kraj

Slično je bilo i sa mnom jer sam na kraju rata, pro povlačenju, bio od Glavnog Stana Poglavnika poslan kao glavni zapovjednik svih snaga na operativno područje srednje i istočne Bosne i Hercegovine. Tu sam preuzeo ulogu Jure Francetića i imao podredjenu izmedju ostalih i Crnu Legiju, (Ja bih se s ovim složio, jer, kako Maks kaže: "…da je bio poslan od Glavnog Stana Poglavnika kao glavni zapovjednik svih snaga na operativnom području…" gdje je bila i Crna Legija, automatski i po svim vijničkim kriterijama, normama i pravilima i Crna Legija bila je podredjena zapovjedništvu Maksa Luburića, mo. Otporaš.) kao i njemačke jedinice na Ivan planini.

I nije mnogo manjkalo, da tu ulogu završim slično kao i Jure, jer me je jedan zrakoplovac Slovenac htio u jednom letu odvesti na partizansko područje, i na kraju, kad me je Poglavnik pozvao u Zagreb na podnašanje izvješća, doživili smo zračni napad i pad, - ja jedini ostao poštedjen u avionu, dva su pilot težko postradali, a ja sam prošao sa težkim potresom mozga.

Tako nam je vojnička sudbina davala i mienjala uloge, jer je Jure stradao na "mom" Kordunu, na području, kamo sam bio ja upućen već 1941. da pacificiram Drvar, Grabovo, Lapac, i odakle sam radi napada na Talijane u Žutoj Lokvi morao skupa sa Pivcem otići na novu dužnost u Slavoniju na Papuk.

Na Ivan planini sam našao i našeg dragog "Blaža", vodnika sa Janka Puste, nekada Jurinog i mog zapovjednika, a sada satnika Crne Legije, koji je nedavno umro u Njemačkoj. (Ante Potočnik.) (Za podsjetiti je da je ovo Ustaša Maks pisao u DRINI br. 4/7, lipanj 1955, što bi moglo značiti da je taj "…naš dragi "Blaž"…" (Ante Potočnik) nedavno (1955) u Njemačkoj. Mo. Otporaš.)

Crna Legija stigla je u vršenju nosioca Antunovske strategije nakon pohoda na Drinu i na sam Jadran, ali se je kasnije morala povući. Svi smo mi kao jedan tražili, da se sve ustaške snage sjedine u Ustašku Vojnicu, koja bi pod vodstvom Krilnika Jure Francetića neodoljivo stupala do konačne pobjede. Da do toga nije došlo, ima se zahvaliti samo i jedino bolestnim ambicijama ustaškog dezertera Dide, koji je već onda spekulirao u svojoj nutrini i bio onakav, kakav se je svima nama predstavio u svojim člancima u "Hrvatskoj Reviji" i odurnom pamfletu "Hrvatsko Antunovo". (Kako sam želio komentirati na ovu Luburićevu izjavu što se tiče Dide (Eugena Kvaternika), pregledao sam brojeve Hrvatske Revije tih godina i naisam niti jednu pronašao u kojima je Dido pisao, jer ih nemam. Ali tada je Dido bio živ (1909-1962) i ako je čitao ovo što je Ustaša Maks (na)pisao, mogao je i imao je priliku sve ovo opovrći. Mo. Otporaš.) Zahvaljujući tom bolestnom Azevu ustaške revolucije, Ustaštvo je izgubilo svoj jedini vojnički auktoritet, koji je povrh sviju nas bio za čitavu jednu klasu!

Našli smo se još zajedno na Kozari, prije velike offensive, kada nam još Vojskovođa nije htio vjerovati, da je Kozara druga Drina, ali iznutra, ona opasnost, o kojoj sam se nekada svadjao sa "starima", pa poslije i sa Jurom, koji je vidio riešenje svih problema zatvaranjem Drine.

Jure je pošao iz Dubice i Jasenovca, a ja preko Gradiške i Orahova u jedan divlji nalet, u kojem smo oba skršili zube: on se je vratio s prostreljenom kapom i rukavom, a ja sa prostreljenom nogom. tada mi je rekao: "Imao si pravo, ona dva topa su tvoja bila…"

Poglavnik je imao sliepu vjeru u Juru i to smo mišljenje svi dielili. "Dali ćeš primiti mjesto zapovjednika organizatorskog odjela nove velike ustaške koncetracije"? - pita me Jure! - "Da, Laslo, zašto to treba i pitati". Moškov, Sertić, Bego i 99 posto svih ustaških zapovjednika nadali smo se, da će Jure spasiti Hrvatsku i provost mačem u ruci misli Otca Domovine i volju Poglavnika. Slično su mislili i skoro svi Domobrani, posebno mladji element. Dido bi trebao poviestno odgovarati, jer je tada bio čas i nikada više nije došao, jer je sa ustaškim Krilnikom Jurom Francetićem nestalo prvog i jading zapovjednika, koji je dorastao bio zadaći.

- "Hoćeš mi dati jednu kompletnu bojnu" pitao me je? "Hoću Jure dvie, poruči i bojna kreće na put". I nije poručio, jer je u vršenju svoje svete dužnosti pao pod sjekirama onih, koji su tako dokončali život i drugom velikom ustaši i revolucionarcu u Rakovici. (General ovdje misli na dra. Eugena Kvaternika Rakovačkog iz 1871. godine, mo.)

Kada me je Bego pozvao k sebi i kada sam tamo našao Sertića, Moškova, Jucu Rukavinu i druge nieme i bez rieči, jasno mi je bilo, da se dogodilo nešto velika: Jure se već dva dana nije javio…


Poglavniku je desna ruka bila odsječena! Pao je ustaški i vojnički ponos! Prvi i najbolji medju nama! Pao je da vječno živi, kao i tisuće vjernih Crnaca.

Ustaša Laslo - S nama je!

Ustaša Maks.

Kraj ovog opisa o Krilniku Juri Francetiću. Otporaš.

Bobani
20-09-2016, 04:03
PRIGODOM SMRTI VLADKA MAČEKA - piše general Drinjanin

(Prenosim ovo sa više nepostojećeg portala javno.com. Ovo je jedan od peatiest (15) nastavaka koje je generala Maks Luburić napisao u no vin OBRANA 1965/1966. godine. Ako netko klikne na gore navedeni naslov, po svoj prilici će se neki link pokazati, te nastojte ga otvoriti za saznati više. U ovim opisima general Luburić opisuje mnoge radnje koje su se zbivale na Janka Pusti. Tako, usporediti ovih reset prijašnjih opisa sa ovim POVODOM ili PRIGODOM SMRTI VLADKA MAČEK, čitatelj će dobiti skoro potpunu sliku zbivanja na Janka Pustu od dolaska Vjekoslava Luburića koncem 1931. godine pa sve do zatvoranja istoga 1934. Mo. Otporaš.)

Otporaš - 12-5-2009, 14:32
HRVATSKA I USTAŠTVO (22)

" Oni su naši neprijatelji, ali jabuke su njihove " kaže Jure Francetic dvojici ustaša koji su brali komunisticke jabuke
u knjigi CRNA LEGIJA Jure i Boban.
Kako sam najavio da ću nastaviti sa opisima generala Drinjanina iz 1965. godine povodom smrti Vladka Mačeka koji je umro u Washimgtonu 1964. godine. Dakle, evo tih opisa koji počimaju sa Stjepanom Radić.

Piše: general DRINJANIN,

" OBRANA " br. 15-16-17, srpanj,kolovoz, rujan 1964. godine.

PRIGODOM SMRTI VLADKA MAČEKA.

Nekoliko osobnih uspomena na Stjepana Radića, Dr. Vladka Mačeka i Dra. Juru Krnjevića.

Radić i Maček su mrtvi. Dr. Juraj Krnjević je živ. Prema tome ovi redci nisu neki nekrolog. Nisam bio ni njihov prijatelj, ni politički sljebenik, a nisam ni profesionalni novinar, pa da po kronološkoj dužnosti pišem nekrologe. Htio sam zapravo prigodom smrti Dra. Vladka Mačeka, Predsjednika Hrvatske Seljačke Stranke napisati nekoliko riječi. Zatim sam povezao neke male uspomene i jedini osobni kontakt sa pokojnim Stjepanom Radićem i tako došao i do nasljednika Radićeva i Mačekova, dra. Juraja Krnjevića. Tako sam odlučio napisati neke male uspomene na svu trojicu, jer su sva trojica jedne politike i predstavljaju jednu nit hrvatskog političkog života. Ta nit se proteže i u budućnost. I meni kao hrvatskom generalu nije svejedno šta će se napisati, reći ili misliti o ovoj trojici ljudi u krugu malih i mladih hrvatskih ljudi, budući boraca za hrvatsku državnost i slobodu. Nije mi niti svejedno šta će, recimo, Dr. Juraj Krnjević, kao hrvatski političar i predsjednik jedne državotvorne stranke, kao sadanji HSS., reći o jednom hrvatskom generalu, koji je za vrijeme rata imao nezahvalnu dužnost, da je morao uhititi i kroz četiri godine rata čuvati Dra. Vladka Mačeka. Stalo mi je i do toga što će misliti mladi hrvatski vojnici o jednom generalu, koji je bio tamničarom Dru. Vladku Mačeku.

Više je hrvatskih, srpskih, komunističkih a i stranih novina pisalo o činjenici, da je Dr. Vladko Maček bio zatočen u Jasenovcu, a narodni zastupnik HSS-a Dr. Ivan Pernar u jednom članku insinuira čak i to, da je Maček umro od posljedica svog zatočenja. Svakako će se meni nastojati prisiti uloga tamničara, koji je zatvorio, zatočio i bdio nad životom čovjeka, kojega je nekada hrvatski narod smatrao svojim vodjom i kojega još uvijek mnogi i mrtva sliede, njega, njegove ideje, njegovu stranku i njegova nasljednika, slično kao što se je dogadjalo sa idejama, osobom i organizacijom Dra. Ante Pavelića, Poglavnika Ustaškog Pokreta.

Naprama ulozi tamničara, koja je djelomično istinita, stoji i druga strana a to je, da sam u četiri navrata spasao Dra. Vladka Mačeka od gorega zla, a to je, da ga na jedan ili drugi način otmu ljudi njmačkog Abwehra (obavještajna služba njemačkog Wermachta), da ga ubiju neodgovorne ustaše na svoj račun, da ga otmu partizani i odvedu u šumu (kao sto su Tina Ujevica, moja opaska, Otporaš), gdje bi ga kako se reklo "vodali po šumi kao medvjeda na lancu" i da ga otme jedna grupa problematišnih pristaša, koji su gajili nadu, da bi pomoću zapadnih saveznika i domobranstava preuzeli vlast u ime Dra. Mačeka.

Stoji, djelomično činjenica, da sam prema nalogu starijih uhitio Dra. Vladka Mačeka, i kako je on sam kao čovjek duhovit i vesele ćudi rekao, nosao kao mačka mačiće s jednog mjesta na drugo, ne zato da ga mučimo i ubijemo, nego zato, da ga spasimo od gorega zla: da padne u ruke Nijemaca, četnika, partizana ili neodgovornih elemenata. Na kraju on je sam tražio pojačanje svoje straže, jer mu je ona bila najjača garancija i jer je zaista bio uvjeren, da mu ustaška Hrvatska ne će oduzeti život. Od onoga časa kada sam ga morao uhititi do onoga časa, kada se je sa Poglavnikom prijateljski šalio na Tuškancu i pita Poglavnika: "zakaj si me zaprl", prošlo je mnogo toga, što bi Dr. Pernar morao znati, a da bi danas, nakon smrti Dra. Mačeka samo tako olako rekao, da je isti u dubokoj starosti umro od posljedica svoga tamnovanja u Jasenovcu. Istina je drugačija, i istu ćemo iznieti. Tu je obitelj dra. Mačeka, kao i mnogobrojni preživjeli svjedoci dogadjaja, koji će mnogo toga moći potvrditi.

Rekli smo da ćemo reći istinu. To ne znači da ćemo pisati "liepo" ili "ružno", nego da ćemo reći istinu. Naravno uvijek imajući u vidu, da hrvatske borce interesira ono bitno, što je vriedno zabilježiti za hrvatsku povjest, dočim male, ljudske stvari i stvarčice, treba velikodušno zaboraviti. Nije to prema onoj, da o mrtvima treba pisati (iako na to mislimo) dobro ili ništa, nego se radi o tome da se kaže istina, gola, metafizička istina, a da se nikoga ne uvrijedi (po svoj prilici vrijedja, moja opaska), njega, niti njegove ideje. Zapravo povjest jednog političkog čovjeka se može pisati tek nak njegove smrti. Ono za života je sve politika. Nakon smrti ostaje na jednoj strani hrpa kostiju, kojima se ne smije osvećivati, a sa druge strane ostaje duh i djela, a o ovima ne možemo suditi mi, koji smo bili politički protivnici osobe, ideja i organizacije Dra. Vladka Mačeka. Sud će donositi narod, povjest i u zadnjoj istanci Bog.

Ja nisam bio kao dijete pristaša Radića, kao hrvatski revolucionarac i ustaški borac nisam bio pristaša Mačeka i danas kao hrv. general nisam pristaša one stranke, kojoj stoji na čelu Dr. Juraj Krnjević. Prema tome ne mogu niti očekivati od te stranke i njnih ljudi niti neke svjedodžbe rodoljublja, niti tražim hladovinu pod debelim stablom političkog oportunizma. Nisu mi takove svjedodžbe dali ni stranka ni ljudi, koje sam kroz djetinstvo, mladenačko i zrelo muževno doba sliedio, pa zašto bih to očekivao od onih, koje sam politički pobijao i kao predstavnik vlasti progonio.

Idući nastavak "CROATIAN GANDI"

Godine 1934, 28 rujna - Ubijen je u Karlovim Varima ( Česka ) ustaški krilnik Stjepan Dujic.

Objavljeno: 12.05.2009. u 16:43h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1221
Ukupno: 1221

broken, 12.05.2009 18:56 h

broken, 12.05.18:56h
Da, prema nekim izvorima Maček je bio zatočen između ostaloga i u stanu Vjekoslava Luburića, smatram da ga je ustaška Hrvatska htjela zaista i za stvarno likvidirati, da bi to učinili odmah i bez velike pompe, ne bi se čekalo i odugovlačilo. Kao što ni ustaše ni komunisti nisu imali razloga voljeti Kraljevinu Jugoslaviju, tako isto ni hss-ovci i emigranti nisu imali razloga voljeti Titovu Jugoslaviju, iako su se razlikovali u ideji, ponajprije u svom državotvorstvu.
broken,

Domobran
12.05.2009 21:59 h
Ne bih želio izlićati pred rudo, kako se to kod nas kaže za one koji se prerano požure za nešto. Samo pratite sljedeće opise i sve će svima biti jasno; kako je došlo i zašto je došlo do Jasenovca i dali je Jasenovac postojao onakav i bio onakav kakvog ga je hrvatska neprijateljska promodžbena mašinerija prikazala. Od prvog pa do zadnjega opisa treba pomno pratiti, bilješke uzimati, i na koncu otkriti tu zagonetku o Jasenovcu da je Jasenovac bio i ostao kao mjesto, grad, naselje Jasenovac, a ne kao neko poprište egzekucija.

Gracena13
12.05.2009 22:55 h
citat:
Oni su nasi neprijatelji, ali jabuke su njihove " Jure Francetic dvojici ustasa koji su brali komunističke jabuke...

Razborit zaključak.

Točno da je Jasenovac bio i ostao kao mjesto. No, ne može se zanemariti činjenica da je u logoru počinjen zločin nad većim brojem nedužnih ljudskih bića za vrijeme vladavine NDH, i po prispjeću u nadležnost partizanskih jedinica nakon sloma države NDH-a. I jedni i drugi su u logoru spomenutom izvršavali neprilična djela. Poželjno je da se konačno omogući povjesničarima da na temelju vjerodostojnih dokaza donesu točnu procjenu o broju žrtava . I ne isključivo samo jedne, nego i druge strane.
Nepristrani.

gracena13
Domobran
13.05.2009 01:46 h
Ne ulazeći u ustinost ili ne istinost svega što se je do sada reklo o Jasenovcu, a rekolo se je toga dosta. Sa sigurnošću se može reći da se do sada ništa rečenog nije iznijelo ni sa jedne ni sa druge strane o Jasenovcu što je rekao ili napisao hrvatski general Drinjanin, Vjekoslav Maks Luburić. Zato se treba pomno pratiti sljedeća opisivanja "Hrvatska i Ustaštvo" koje će vjerno, istinito i točno donositi i iznositi ono što je general Drinjanin pisao povodom smrti dr. Vladka Mačeka 1964. godine. Gracena, ta opisivanja su vrlo važna i sa povijesne i sa ideološke, tj. ustaške strane. Zašto? zato što ih je pisao glavom i petom Maks Luburić, taj isti Maks Luburic kojemu se svi zli Jasenovca pripisuju.

Bobani
23-09-2016, 02:09
ZAVRŠNA RIJEČ ANTE LJUBASA NA SUDU U NEW YORK-u, srijeda 30 lipnja 1982. (dio (1)

(Na stranicama ovog Foruma i na zahtijev nekih mojih prijatelja, pa i onih koji se ne smatraju mojim prijateljima, ali bi svakako željeli znati kako je i zašto došlo do njujorškog procesa Hrvatskoj Desetorki (10), članovima Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO.; počet ću iznositi SUDSKE ZAPISNIKE OVE HRVATSKE DESETORKE. Zapisnik il zapisnici neće biti kronološki opisivani, ali ću zato donositi sve moguće izvore, kako ne bi došlo do neke zabune. Ja sam bio taj koji sam od prvog dana kada sam ušao u utorak 16 veljače 1982. godine u jednu veliku i prostranu sudsku dvoranu, odmah odlučio voditi jednu vrstu zapisnika ili dnevnika.

Kao povijestni dio ovog suda za hrvatski narod, nastojat ću opisati izgled sudske dvorane:

Ulazi se na dupla vrata. Vrata su bila na polovini dvorane, tj. zida. Na lijevu i na desnu stranu poredane su klupe na koja su mogla sjesti desetak osoba. Sredinom je bio prolaz širok meter i nešto, kojim se je išlo do mjesta sudije. Bilo je nekih desetak redova klupa. Pred zadnjim redom je bio jedna drveni zid, ograda, visine nekih meter i 20 cm., što je bio znak da nitko ne može proći dalje od te ograde. Tu na dnu tog prolaza je bila kapija kroz koju su mogli proći do sudnice samo Sudac, sudsko osoblje, tižitelji, porota, sudski zapisničar, FBI, dvojica tumači, optužena hrvatska (10) desetorka, njihovi odsvjetnici. Porota je bila na desnu stranu i sastojala se je od 12 porotnika, u dva reda po šest, i zadnji red od šest kao pomoćnici. Na desnu stranu za jednu stepenicu se diže je stolica za svjedočenje. Pred svjedokom je stol i mikrofon da ga se bolje čuje kada govori. Pred svjedočanskom klupom je stol za javnog tužitelja odakle on govori i optužuje. Na desnu strana svjedoka je Sudac koji vedri i oblači. Nadam se da sam prikazao položaj sudske dvorane najbolje kako sam znao.

U sažtim crticama sam zapisivao svakog svjedoka, ime i prezime, što je i o čemu je svjedočio/govorio, koliko dugo, itd. Imam nekoliko tih teka ispisanih. jedne pralike sudac Constance Motley me je pozvala preko mojeg odvjetnika Dennis-a Roberts-a da joj pokažem šta sve pišem. kada sam joj rekao da ja sve ovo pišem za našu hrvatsku povijest, jer za mene je ovaj proces povijestnog značenja, te da ću ja jednog dana o ovome pisati. Kada joj je moj odvjetnik sve lijepo pojasnio, odobrila je moje pisanje, tako da nikada više nisam bio ometan mojim pisanjem.

Prenosim iz Hrvatskog Tjednika iz Australije, br. 244 od 27 srpnja 1982., strana 6 završnu riječ Ante Ljubasa na engleskom jeziku. Kako sam bio jedan od te HRVATSKE DESETORKE (10) na njujorškom sudu od prvog do zadnjeg dana, mnoge su mi stvari poznate, a i zapisnik sam su sažetom smislu vodio. Sud u New York-u toj Hrvatskoj Desetorki (10) je počeo u u utorak 16 veljače 1982. a završio u subotu 15 svibnja 1982. Taj dan sud je pronašao šestoricu Hrvata krivima a četvoricu je oslobodio svih optužbih. Šest optuženih Hrvata: Ante Ljubas, Mile Markić, Milan Bagarić, (iz Chicaga) Ranko Primorac, (Los Angeles) Vinko Logarušić, (Cleveland) i Drago Sudar (Toronto, Kanada) su pronađeni krivima i dobili 180 godina zatovra SAMO I JEDINO ZATO ŠTO SU NEIZMJERNO VOLJELI HRVATSKU. Sud je taj dan - 15 svibnja - zakazao za 30 lipnja 1982. godine sastanak svih odvjetnika, optuženika za izricanje kazne. Sudnica je bila dupkom puna Hrvata iz njujorške zaseobine. Ja sam za taj dan došao iz San Francisca u New York na sud kako bih mogao dijeliti i tugu i veselje mojih suboraca, koje skoro nikada više nisam imao priliku vidjeti.

Kako sam već rekao da je sudnica bila dupkom puna, ponajviše Hrvata a bilo je i novinara i raznih izvjestitelja sa kamerama za razne izvijestiteljske mreže. Sudija, žena, Constance Motley je pred sobom na stolu imala šest (6) ovećih žutih omotnica. Uzme prvu omotnicu na kojoj je ime optuženika, prozove ga i dadne mu priliku da sada može u svoju korist i svoj obranu reći što god hoće. Tako se je to redalo do zadnjeg Vinka Logarušića. Sudac Constance Motley je rekla Vinku Logarušiću da može reći sada sve što želi u svoju korist. Vinko ju je samo zapitao: Slavni sude hoće li moj govor utjecati na moju već pripremljenu osudu ili ne. Sudac Constance Motley je s ponosom dogovorila DA NE. Onda je Vinko Logarušić njoj odgovorio: DA ON U TOM SLUČAJU NEMA ŠTA REĆI. Na shako i pojedinačno izricanje osude i dugogodišnje robije, nas nekoliko Hrvata u sudnicu počeli smo gangu pjevati. Tek tada su se kamere počele prema nama "gangarima" okrećati, našto je sudija bila ogorčena i sudskim auktoritetom nam zabranila pjevanje i bilo kakav između nas razgovor.

Sada prepisujem u cijelosti završnu riječ Ante Ljubasa. Mogao bih ja to prevesti i na hrvatski, ali za sada neću. Neću zato što bih želio da i moja djeca, moji prijatelji i njihovi prijatelji ovo pročitaju na engleskom i da se tako upoznaju kako su i zašto Hrvati dobili 180 godine robije u slodoljubljivoj zemlji Ameriki. Poslije ovoga ću iznijeti i završnu riječ drugog optuženog Ranka Pimorca. Mile Boban, Otporaš.)

FINAL WORD OF ANTE LJUBAS IN NEW YORK COURT

30. 6. 1982.

Your Honour!

My address to the court will be made up of facts which the indictment, and the United States Attorney faild to mention. Eight years before his death the French philosopher Rousseau put forward his definition of Justice; that one man may receive a gold medal and the other the death penalty for the same actions.

In 1980. the German news-magazine "Der Špiegel" carried a report of its interview with Lybian President Kaddaffi touched upon the same issue. Kaddaffi replied to a question concerning the assassination of Lybian dissidents in exile by referring to the assassinations carried out by Yugoslavia's UDBA agents in Germany and United States. Those who would even dare to express vocal opposition to the regime of terror that controls my country Croatia, were targets. Personal friends of my one, boyhood companions, were singled out and cruelly cut down.

America did not cry stop! Nor did the United States Attorney who paraded various fitness' before this court. No! As Kaddffi correctly indicated, Tito's reputation in the West did not suffer. Because at the time in question, it suited sections of United States Government to cozy up to Tito. It is as a result of such political manipulations that I am before this court today.

I stand here innocent of wrongdoing. I know deep in my heart, deep in my conscience that I have done no wrong. Croatian Cardinal Stepinac was judged as a traitor by the Jugoslavian regime; denounced as a "terrorist to the highest degree". Many good and loyal communists come forward and revealed to the court his traitorous plots against the State and his people. Well, the court assured the safety of the "people" by convicting this criminal Cardinal and placed him in remote confinement, where his "terrorism" could not continue. The court sang out its mercy by sentencing Cardinal Stepinac to only sixteen years of imprisonment. It proclaimed its magnanimity by indicating how in other countries the Cardinal would have been executed immediately. The three most prominent Cardinals in the Eastern Block: Polish Cardinal Wishinsky, Hungarian Cardinal Myncenty, and Croatian Cardinal Stepinac, during the 1950s were all sentenced to long terms of inprisonment for theirs terroristic and treasonable activities: loving their countries and freedom. Their convictions were assured by perjured testimony. My conviction has been produced by similar means, and for similar reasons.

No, Your Honour! Truth and love of liberty does not change. Political alliances do. Politicians make strange bedfellows, and it is because of such an alliance that I have been placed before this court, to face charges.

In recent years 56 Croatian dissidents have been murdered by UDBA throughout the so called Democratic countries of the West, some of those seats have taken place here in the United States. But not one assassin has been broth before an American Court. Ask yourself why! Is it because the United States investigative agencies are unaware of the perpetrators? Or, is it because America is attempting to woo Yugoslavia to some degree from under Soviet influence?

I do not ask this question in a flippant way. I humbly search for a true answer. I ask this question out of a feeling of a great wrong having been committed in this-court-room, under the flags which hung when I took the Oath of Allegiance. For, this Court, in the name of American people, has found us guilty, and I know that this decision is wrong. We have been convicted not by the testimony od innocent and impartial witnesses, but by the perjured testimony of a self confessed murdere, and other people who have admitted to terrible crimes. We have been accused of false charges, and convicted with false evidence, of the very crimes carried out by those who accused us and bore witness against us.

When I took my oath of allegiance to become an American citizen I walked away from that ceremony feeling that I had a wonderful opportunity - and responsibility - in front of me; that of upholding the constitution of the United States to the letter. I was jubilant and excited for I felt as if I had achieved a marvelous dream; that of becoming a citizen in a true democracy.

When I made the journey from Europe to this country, my mind was still vibrating from the horrors of WWII and the experience by my own family at the reemergence of Yugoslavia. I did not come to this country out of any sense of adventure, or to seek any great wealth. I choose to come to the USA to experience for myself the meaning of freedom, democracy and equal rights. I was fully prepared to uphold my oath of allegiance I made to this country. I have kept my promise to America and her people. Why has Amerika broken her promise to me, and found me guilty of a crime which I heve not committed?

Nastavlja se.

Bobani
02-10-2016, 21:07
LANAC UDB-inih ZLOČINA SE NASTAVLJA - HRVATSKA DRŽAVA br. 171-172, 1969., piše: Željko Bebek, (1)

(Donosim ovdje opis Željka Bebeka o pogibiji generala Maksa Luburića 20 travnja 1969. god. kojeg je on poslao dru. Branku Jeliću da ga uvrsti u njegovu novinu HRVATSKA DRŽAVA. Dr. Jelić je uvrstio taj članak Željka Bebeka u br. 171-172 HRVATSKE DRŽAVE za svibanj 1969. na stranici 7. Knjiga dra. Miljenka Dabe Peranića "POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA" i ovaj članak Željka Bebeka bi mogli uveliko poslužiti svim onima koji se budu bavili u pronalazku urote u ubojstvu generala Maksa Luburića. Za podsjetiti je da je Željko Bebek bio prvi i glavni urednik novine OBRANA kojeg je prvi br. izišao na Novu Godinu 1963. Pripisivajući ovaj članak iz novine HRVATSKA DRŽAVA i ako se potreba ukaže da se poslužim nekim citatima iz spomenute knjige, to ću učiniti. Poradi dužine ovog članka iznijeti ću ga u nastavcima. Otporaš.)

LANAC UDBI-nih ZLOČINA SE NASTAVLJA

LUBURIĆEV SURADNIK ŽELJKO BEBEK O UMORSTVU U CARCAGENTE

U ponedjeljak, 21. travnja oko 16 sati, netko je snažno pokucao na moja vrata. Iznenadio sam se posjeti trojice nepoznatih ljudi i već htio zatvoriti, kad mi jedan od njih pokaza iskaznicu inspektora tajnog redarstva. U prvi čas sam pomislio, da nešto nije u redu s mojim boravkom. Ili je netko iskoristio ovdašnje političko stanje i lažno me optužio? - (Lažno optužiti ZAŠTO!!!???. Jer dok je Željko Bebek ovaj članak pisao za poslati u novinu HRVATSKA DRŽAVA, mnogi još Hrvati nisu ni znala za gnjusno umorstva generala Luburića. Ja bar tako mislim. MO.) pitao sam se. A onda je, nakon uobičajnih upita i odgovora u ovakvim prilikama, dolo objašnjenje iz inspektorovih usta. Kao tuš hladne code! "General Luburić je ubijen u Carcagentu!"

KAKO SE JE ČIN DOGODIO?

U nedjelju, 20. travnja, u generalovoj kući bile su samo tri osobe: pokojnik, njegov stariji sin Domagoj i Lija Stanić. Oko 9 sati Luburić je poslao sina, da mu kupi novine. Isgleda, da je dečko prisustvovao Sv. Misi, jer se vratio oko 10 sati, dao ocu novine i otišao se igrati sa svojim vršnjacima, dok su general i Stanić ostali spremati ručak. Kad se ponovno vratio oko 12 sati , u kući je bio samo Ilija. Na Domagojovo pitanje za ova, ovaj je odgovorio da je naglo taksijem otputovao u Benidrom (turističko mjesto na sredozemnoj obali) i da se neće vratiti za nekoliko dana. Mali nije ništa posumnjao. (U ovom opisu Ž. Bebeka i o ovoj stvari ima nejednakosti koje se mogu naći u spomenutoj knjigi Dabe Peranića na str. 30/31, mo)

Ilija je dokrajčio spremanje ručka i već počeo postavljati stol. Tada je netko pozvonio. Bio je to Slavko Logarić, veliki prijatelj i bivši vojnik generalov, koji živi u obližnjem mjestu. (U spomenutoj knjigi Dabe Peranića Slavko Logarić je pozvonio na vrata točno u 13:25 mn., st.31, mo.) Stanić mu je ponovio pričicu (Interesantno je da je za Ž. Bebeka ta laž Ilije Stanića da je general s taksijem otputovao u Benidrom je samo jedna obična "pričica", mo. Otporaš.) o Benidormu i pozvao ga na ručak. Sva trojica su jeli skupa i razgovarali o svakidašnjim stvarima. Kasnije su uključili gramofon s hrvatskim pločama. Oko 14 sati Ilija je otišao s obrazloženjem, da ima posla. Drugi su znali da ima zaručnicu i tako su razumojeli žurbu. Malo zatim otišao je i Logarić svojoj kući. Sve je izgledalo normalno. A za čitavo to vrijeme general Luburić ležao je mrtav pod krevetom, samo nekoliko metara daleko od blagavaonice. (U spomenutoj knjigi dra. Peranića ima na st.30 skica, tj. crtež rasporeda soba. Počevši s lijeva na desno je kuhinja, zatim spremište, dnevna soba, spavaona, tj. spavaća soba gdje je general spava i gdje se je pod krevetem pronašlo generalovo mrtvo tijelo, zatim nužnik, soba pa još jedna soba. U svojoj knjigi dr. Peranić opisiva razgovor i razgovore s Slavkom Logarićem koji je rekao dru. Peraniću da je ostavio cedulju i metnuo na stol pod pepeljaru, da bi ju general primjetio kada se "povrati", st.31. Sada se postavlja jedno pitanje: Kako to da Ž. Bebek opisuje u detalje pripremanje ručka, odlazak i dolazak Domagoja sa kupnje novina, dolazak i odlazak S. Logarića i Ilije Stanića, a zna se da on tu nije bio? Što o tome piše dr. Peranić u svojoj knjigi je razumljivo, jer mu je to sve osobno pričao i ispričao Slavko Logarić. Tko je to sve (is)pričao Ž. Bebeku, to samo on zna? Mo. Otporaš.)

Te noći Domagoj je sam spavao u kući. Barem je tako mislio. (U susjednoj sobi nalazio se njegov otac - mrtav!)

Nastavlja se.

Bobani
03-10-2016, 12:38
LANAC UDB-inih ZLOČINA SE NASTAVLJA - HRVATSKA DRŽAVA br. 171-172, 1969., piše: Željko Bebek (2) piše

Ujutro se ustao dosta, nabrzinu nešto doručkovao i otišao u školu. Kad su malo kasnije došli radnici tiskare, Španjolci, začudili su se da im nitko ne otvara. Ali jedan od njih imao je ključ i tako su ušli. Vele, da su na strop tiskare primjetili krv. Čak se priča, da je bilo krvi i na strojevima, što je nevjerojatno. Naime, pod je cementni, krv se prirodno gruša nakon kratkog vremena i nikako nije mogla stići u donju postoriju. Izgleda prirodnije, da su ga nešto trebali i zato se je jedan od njih popeo na kat, da ga potraži. Skoro izvan sebe pojurio je do prve redarstvene postaje. (Bilo bi za hrvatske povjestničare zanimljivo znati tko je i kada ove podatke dao Željku Bebeku. Znamo iz prve rečenice ovog Željkova opisa da je španjolsko redarstvo kod njega došlo oko 16 sati u ponedjeljak 21 travnja. Znamo i to da su španjolske vlasti zaključale kuću, pristupa nije bilo k njoj, i sl…Nadati se je da će Željko Bebek u svojim uspomenama mnoge nama još uvijek nepoznate detalje ovog slučaja iznijeti jer je bilo generalov prijatelj i suradnik. Mo.)

AUTOPSIJA I REKONSTRUKCIJA DOGAĐAJA

Dok su redarstveni samovozi jurili na sve strane i zvonili brzoglasi, sudska komisija je užurbano radila u generalovoj kući. Nije joj bilo teško rekonstruirati događaj, koji se odigrao ovako:

Nakon Domagojeva izlaska, general je nešto radio u kuhinji; vjerojatno pripremao ručak. Ubojica mu se približio s leđa i snažno ga udario u zatiljak nekom željeznom šipkom. Napadnuti je pao naprijed i lupin glavom o štednjak, od čega je zadobio veliku rani na čelu. Tada mu je ubojica zadao još tri uboda velikim kuhinjskim nožem u vrat. Zamotao je mrtvaca u prozorski zastor i odvukao ga u prvu sobu, uguravši ga pod krevet. Zatim je brzo oprao tragove krvi, nož i odjeću te mirno nastavio pripremati ručak. Što se kasnije dogodilo već smo spomenuli naprijed. (Svakako bi treblo s ovim iskazom Ž. Bebeka usporediti video kasete iskaz Ilije Stanića bosansko/hercegovačkoj Udbi od 29 i 30 travnja 1969., dakle samo 9 i 10 dana poslije ubojastva generala Luburića. Ovaj članak Ž. Bebeka, spomenuta knjiga dra. Peranića i spomenuti video iskaz Ilije Stanića bi mogli dati povijestničarima odskočnu dasku u svakom istraživanju ubojstva generala Drinjanina. Mo.)

Liječnik je ustanovio, da Luburić nije umro odmah, nego tek nakon dva sata smrtne agonije. Ubojstvo se dogodili između 10 i pol i 11 sati. Dakle, još je bio živ dok su ostali ručali. Možda je čak čuo melodične zvuke "Kafu mi, draga, ispeci" prije, nego je konačno ispustio dušu.

NA TRAGU UBOJICE

Sumnja je odmah papa na Stanića, jer se je jedino on palazio u kući za vrijeme zločina. Zato je redarstvo usredočilo istragu u tom pravcu. U njegovu stanu, nedaleko od tiskare, pronađene su još*mokre hlače, s koji je prethodno bila oprana krv. Ali ubojica je već bio nestao.

Nije bilo teško ustanoviti, da je u nedjelju oko 14 sati i 15 minuta došao taksijem u Valenciju. Ali tu mu se je izgubio trag, te je potjera otežala. Prirodno je bilo predpostaviti, da je okrenuo prema francuskoj granici. Međutim, u ponedjeljak su pristala dva jugoslavenska broda u Valensijskoj luci; "Jugoslavija" i "Solun". Dali su došli po ubojicu? Ako je istina - zašto dva, a ne jedan? Čak se je počelo pričati, da je viđena jedna brza bark mako juri prema njima. Zato su brodovi pretraženi, ali bez uspjeha. Da li su ti brodovi došli baš zato, da potjeru navedu na lažni trag ili slučajno? To je još nepoznato i u ovom času manje važno. Činjenica je, da su vlasti konačno okrenule na pravi put: prema granici.

I tek u utorak su saznale, da je Stanić u Valenciji uzeo drugi taksi i uputio se prema Barceloni. Tamo je stigao točno u 20 i 5 minuta, a u 20 i 15 kreće jedan flak za Francusku. Sve se rasvijetlilo. nažalost! Od ovog bijega iz Carcagente do otkrića zločina ubojica je imao dosta vremena da stigne do Pariza, a ne samo prijeđe granicu.

TKO JE ILIJA STANIĆ?

Došao je u Francusku sredinom 1967. iz Njemačke. Najprije se utekao pod okrilje fra. Branka Marića u Madridu rekavši, da ga pro gone njemačke vlasti radio neke tučnjave, u kojoj je ranio jednog Njemca. Ovaj ga je uputio generalu Luburiću, gdje je jednio mogao imati zaposlenje. Tu je i ostao. Rodom je iz jednog sela u blizini Konjica. Otac mu je bio istaknuti hrvatski borac, koji je nastavio ratovati 7 godina nakon pads NDH kao pripadnik ilegalne skupine Arapovića i drugova. Poginuo je 1952. u bijegu predsrbokomunističkim vlastima, mad su izdajom bili otkriveni i opkoljeni. I sam Ilija je bio 3 godine u zatvoru, premda tek sada ima 24 godine. (Od kada je izišla na javnost video kaseta izjava Ilije Stanića bosansko/hercegovačkoj Udbi od 29 i 30 travnja 1969. i pismo Josipa Perkovića iz hrvatskog poslanstva iz Budimpešte 1992. godine, kojeg je pisao "svojim kolegama u Beograd", sada se zna da je Ilija Stanić bio doušnik i plaćenik Udbe, da je bio uličar i da nije bio na Golom otoku kako je tvrdio. Bio je u zatvoru u Sarajevu zbog provala i krađa. Mo.)

Sve mu je to služilo kao izvrsna iskaznica kod bivšeg generala, (titula uvijek ostaje TITULA bio čovjek živ ili mrtav, mo.) koji je čak tvrdio, da je osobno poznavao starog Stanića. Istina - ili je to govorio samo zato, da u vlastitoj podsvjesti otkloni svaku sumnju? Nikad se neće saznati, jer je tajna otišla sa njim u grob. Ali je činjenica, da su u skladu i potpunom povjerenju proveli oko godinu dana pod zajedničkim krovom, blagujući za istim stolon. Ilija je poslušno radio sve poslove u tiskari. Vani ga je Luburić čak predstavljao kao svog bratića. Dok se jednog dana nije dogodio malo čudan lom.

Nastavlja se.


http://otporas.com/pismo-dra-m...
http://otporas.com/tko-su-bili...
http://otporas.com/remek-djelo...
http://otporas.com/zapisnici-s...

Bobani
03-10-2016, 23:03
LANAC UDB-inih ZLOČINA SE NASTAVLJA - HRVATSKA DRŽAVA br. 171-172, 1969., piše: Željko Bebek (3)

ILIJA ISTJERAN JER JE PLJUSNUO LUBURIĆEVO KĆER

Mislim da je bio konac kolovoza ili početak rujna prošle godine. Za vrijeme jedno generalova otsustva Ilija i dvanaestogodičnja Drina (Drina je rođena 26 veljače 1956., mo.) su nešto raspravljali. Izgleda da je došlo i do oštrijih riječi., jer ju je Stanić pljusnuo. Kad je to general saznao od sluškinje, dao je svom štićeniku nešto novca i pokazao mu vrata. "Na stranu naši nacionalni osjećaji i politika, ali ne mogul dopustiti da netko tuče moje dijete u mojoj vlastitoj kući" - rekao mi je dosta kasnije Maks, komentirajući događaj i svoju odluku. (Ne znam šta bih rekao na ovaj citat Željka Bebeka. Prvo treba ispitati i točno saznati dužinu tog vremena "…rekao mi je dosta kasnije…" Drugo treba se uzeti u obzir da je Ilija tada radio u tiskari DRINAPRESS i da je kadkada i po potrebi radi pripremanja svoje knjiga JEDAN NAROD U OPASNOSTI za tisak, Željko tu dolazio, i treće može se saznati iz Maksovih pisama Dabi Peraniću da Maks nije imao previše povjerenja u Željka.Tako Dabo iznosi u svojoj knjigi POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA na st. 46 kako mu je general pisao 27 prosinca 1963. da je Željki da "pakrački dekret", što znači da ga je otjerao s posla početkom siječnja 1964. godine. U knjigi PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA general je više puta spominjao Željka Bebeka, tako da u jednom pismu piše dru. Peraniću da više sumnja u Bebeka nego u Stanića. A dr. Peranić u svojoj gore spomenutoj knjigi piše na strni 204: "…Vidjeli smo mišljenje Generalovo o Staniću u slučaju dvije željezne mote koje je General našao u svom stanu par mjeseci prije svoje pogibije: General je sumnjao na Bebeka, a ne na Stanića…" Mo. Otporaš.)

Krajem prošle godine čuo sam i dvije međusobno protuslovne teorije zainteresiranih. (Dvoje zainteresiranih u ovom slučaju su svakako od 12 i pol godina dijevojčica Drina Luburić i 24 godine Ilija Stanić. Mo.) Dali je Stanić udario curicu zato što mu je ona odbila ženidbenu ponudu "jer da je obična ništarija", kako je tvrdio general, (Nešto se ovdje ne poklapa. General tu nije bio, a tvrdio je general, kako Željko Bebek kaže da je Ilija udario Drinu "jer da je obična ništarije", i na kraju da je Ilija rekao "…da o ženidbi nije bilo ni govora…" mo.) je ili zato, što je Drina u običnom razgovoru nazvala "ništarijama sve Hrvate", a da o ženidbi nije bilo ni govora, kako je pričao Stanić. (Bilo kako mu drago, netko je za nečije račune u ovom članku izmislio priču o ženidbenoj ponudi. Mo. Otporaš.) Važno je samo to, da je on curicu zaista udario i da je izgon uslijedio iz osobnih, obiteljskih, a ne političkih razloga.

ODLAZI U INOZEMSTVO I PONOVNO SE VRAĆA

Opet se je obratio fra. Branku, koji mu je uredio putnicu i dao mu još novca. Od kad je tada prešao španjolsko-francusku granicu, nitko ne zna gdje je sve bio. Kad sam početkom listopada prošao kroz Pariz, bio je u kući dra. Peranića. Susret je bio toliko kratak, da sam ga kasnije zaboravio. (Ali zato dr. Peranić nije zaboravio taj susret, pa u svojoj spomenutoj knjigi na strani 45 i 46 piše: "…Upravo smo završili s večerom. Za stolom se nisam mogao sabrati…Razmišljao sam dali je Stanić upleten u aferu protiv mene ili nekog drugog? Pomislio sam opet na njegova prijatelja " s autom". "On bi mi otvorio oči" "…Nisam trebao dugo čekati na odgovor. Netko pokuca na vrata...Ne znam već tko je otvorio vrata na kojima je stajao - Željko Bebek. Dok smo se pozdravljali logika je radila…" Strana 46: "Bilo je to 5 listopada, prvu subotu poslije Stanićeva nestanka." Pročitati spomenutu knjigu dra. Paranića taj "s autom" je bio Željko Bebek, koji je nenadano došao u stan dra. Peranića a da ova za taj dolazak nije ni znao. Mo.) Stvarno sam ga upoznao (Iliju Stanića, mo.) tek sredinom istog mjeseca kad se vratio u Valenciju i molio generala, da ga ponovno prime u kuću, jer da mu u Njemačkoj i Francuskoj nisu dali boravak. (Ovo ne odgovara istini. Prvo Dabo Peranić piše u svojoj spomenutoj knjigi na strain 43 i 44: "26. Rujna, deset dana kasnije, Stanić dolazi k meni u Paris. Trebalo mu je naći stan i posao, te urediti papire na policiji. Smjestio sam ga kod jednog prijatelja, (5) (Taj br.(5) je tako označen u knjigi. Kada mi je u New Yorku dr. Peranić 20 kolovoza 1978. godine dao rukopis te knjige da pregledam. Tu je bio posebni list od 34 broja koji svaki za sebe pojašnjava svoju ulogu u ovoj knjigi. Tako br. (5) je Vidušin "Freskić", 257 bis, Bld. Jean Jaures, 92 Boulogne-Billancourt. Mo.) drugi mu tražili posao (6) (Milan Bagarić, 87 rue Tocqueville, Paris 17e, mo.) a za legalizaciju sam ga poslao kod Vlč. Ostojića, Upravitelja Hrvatske Katoličke Misije u Paris-u. Kada je pak on odbio, dao sam mu sam garanciju, koja je i danas u njegovu dosiju, (Prefeecture de Police, Paris) Dobio je dozvolu za mjesec dana dok se ne zaposli. Pokazao mi ju je. Otišao je u svoj stan, rekao stanarima da je susreo nekog prijatelja, te nestao - Bog zna gdje…" Tako dr. Peranić piše kada je bio kod njga u Parizu Ilija Stanić, a general piše pismo dru. Peraniću 25 rujna 1968. a deset dana kasnije Ilija dolazi kod Peranića u Paris što je 5 listopada. Mo. Otporaš.)[/COLOR][/I] I primio ga je , ali ovog puta samo na posao i hranu, dok mu je iznajmio jednu sobu u blizini, "de se prijašnji slučaj ne bi ponovio". (Mnogi nas smo pročitali Izjavu Ilje Stanića koju je dao bosansko/hercegovačkoj Ubdi 29 i 30 travnja 1969. godine u kojoj Ilija kaže da je direktno iz Pariza došao kod vojeg prijatelja Željka Bebeka u Valenciju i tu bio kod njega dok se generala nije pripšremilo da se mogo ponovno vratiti. Mo.)

Baš u to vrijeme počelo tiskanje moje knjige, koju sam osobno ureživao. Kako sam također trebao boraviti u mjestu, general me zamolio, da nađem sobu za dvojicu, kako bi bilo jeftinije. Poslušao sam ga. I od 25 listopada do 28 prosinca dijelio sam prostoriju s budućim ubojicom generala Luburića, a da na to nikada nisam mogao pomisliti. (Mnogi Hrvati ni za ovo otkriće od 2 mjeseca i tri dana nisu znali. Mo.)

Nastavlja se.

Bobani
04-10-2016, 13:03
LANAC UDB-inih ZLOČINA SE NASTAVLJA - HRVATSKA DRŽAVA br. 171-172, 1969., piše: Željko Bebek (4)

"DOBAR MLADIĆ"

Sudeći po njegovu ponašanju za čitavo vrijeme našega pozananstva, ne bi trebali ovi navodni znaci. U tiskari je nastavio raditi kao i prije. U međusobnom ophođanju ni jedan od njih nije davao nikakva znaka, da se sjeća prijašnjeg izgona i motiva, koju su ga prouzročili. Čak su se često srdačno šalili. Ni Drina nikad nije spomenula svoju "ženidbenu odbijenicu". (Jer je nije bilo i nije moglo biti, a što nije bilo o tome se i ne govori, mo.) A kad je baš u to vrijeme general otpustio (Može se u knjigi PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA (pro)naći nekoliko pisama gdje general piše Dabi Peraniću baš o toj sluškinji Leonari da će ga napustiti a "…da ćemo bodri Ilija i ja biti sada stopanjice…" ili tako nešto slično, mo.) staru sluškinju, Ilija se pretvorio u pravu domaćicu. U stan je dolazio sam na spavanje, u to uvijek kasno. Ponekad je izlazio sa svojom zaručnicom (Tu smo. Ako je Ilija Stanić "pljusnuo" Drinu u početku rujna a sada je početak studenoga, tj. nekih dva mjeseca od "pljuske", onda svi izgledi postaje da je Ilja Stanić već imao "zaručnicu" prije smomenute "pljuske". Mo.) ili sa prijateljima na ples. Svi su ga smatrali simpatičnim i uljudnim mladićem.

Naši osobni razgovri nisu bili česti. Ja sam bio previše zaokupljen svojom knjigom, a inače sam ga smatrao politički nezrelim. Kad smo to činili, obično smo raspravljali o "Starima i mladima", poglavlju moje knjige, koje mu se neobično sviđalo. Davao je utisak dobra nationaliste, ali bez vlastitih ideja; čak se nije oduševljavao ni za čije ideje. Obješnjavao sam to bitnošću njegove osobnosti: sin je ubijenog ustaše, odgojen u hrvatskoj obitelji, ali također i na sarajevskim ulicama. K tome je premlad i bez škole (zanatlija). Proveo je tri godine u zatvoru, a da mi nikada nije htio reći zašto. Na svaki moj upit odgovorio je protuupitom: "A što ti misliš?") Sanjao je o povratku doma i o tome volio govoriti. Također o ženama i dobrom životu. "Tipični hrvatski maldić današnjice, proizvog jugoslavenskog komunističkog društva (ili sarajevskih ulica…, mo.) - pomišljao sam. U njemu još nije potpuno umrla hrvatska svijest, ali niti izgrađena prava nacionalna ni ljudska osobnost. Sve ovisi od budućeg "tesara", koji će obraditi ovu sirovinu. (Po svim do sada znanim dokazima, tu "sirovinu" obrađivali su "tesari" u jugoslavenskoj Ambasadi u Parizu. To dokazuje i njegov dolazak u Pariz i tajno skitanje po Parizu. Mo.) I često sam u duši prokleo one, koji su nas doveli u ovako stanje, kao i one, koji "ne tešu" ovu mladež prema hrvatskom nacionalističkom modelu! jer nema sumnje, da hugo-komunisti ne gube vrijeme.

BEZ PERSPEKTIVE

Što će biti od ovoga i mnogih ovakvih? - pitao sam se često. "Ne znam što da radium" - govorio mi je i on sam. Tvrdio je da nema nikakvih isprava ni novca, a niti se je Luburić o tome brinuo. Odjeće je imao vrlo malo, video sam. U tiskari je zarađivao 200 peseta tjedno, stan i hranu. A radio je mnogo i sve: uvezivao, pisao adrese, išao na poštu, kuhao, ribao, prao, bojio…čak i nedjeljom je morao ostati topiti olovo, dok su drugi mladići šetali i zaručnica ga čekala. (Ja sam to "…i zaručnica ga čekala…" odgonetnuo i tako razumio da je ta "zaručnica" bila Ilije Stanića zaručnica koja je svojeg dečka Iliju Stanića čekala, i da je Ilija imao ovu zaručnicu prije nego je u početku rujna "pljusno" generalovu kćer Drinu. Mo.) Pokušavao sam ga hrabriti. Neka se strpi. Jedan revolucionarac mora biti spreman na sve, odreći se sebe…Vidio sam, da nije prihvaćao. Nisam ni očekivao, da privati. Lako je savjetovati, ali nije biti strpljiv.

Od kuće su mu pisali često. Tražili su novca. "Lip si nam, Ilko, i sve cure vele, da si lip…" I to ga je mučilo, sigurno. "Oženi se, zaručnica ti je bogata" - savjetovao sam mu (Nemam na ovo šta nadodati osim reći da je ona "ženidbena ponuda" izmišljena, mo.) kad smo se vidjeli zadnji put. kao da nije čuo moj savjet, gledajući u daljinu, odgovorio mi je "sasvim treće". "Ma ipak me sve ovo ne zabrinjava mnogo, ali nikad mu (Maksu) ne ću zaboraviti jednu stvar: kad smo jedamput razgovarali o mome ocu, odmahnuo je rukom i rekao, da su ono sve bili ljudi bez iluzija, koji su se ostali boriti u šumama poslije rata. Bilo mi je gore, nego da me je udario nožem u srce." (O ovome je i Ilija Stanić kasnije pisao u svojim raznim izjavama. Dakle, mogla bi biti istina da je on to pričao Željku Bebeku. Samo bi se sada moglo postaviti pitanje: zašto je Ilija to Željku Bebeku pričao ako je on već znao da će u određeno vrijeme ubiti generala? Dali je Iliji Željko Bebek bio osoba od velikog povjerenja, ili još nešto više!? Mo.)

Nastavlja se.

Bobani
05-10-2016, 13:38
LANAC UDB-nijh ZLOČINA SE NASTAVLJA - HRVATSKA DRŽAVA br. 171-172, 1969., piše: Željko Bebek (5)

OSVETNIK ILI UDBAŠKI AGENT

Dok ovo pišem, vjerojatno je već započeo verbalni rat između jugoslavenskog i hrvatskog izbjegličkog tiska. Znam, da su zagrebačke i beogradske novine odmah ustvrdile, da je to "obračun među ustašama". Naši će sigurno jednostavno konstatirati: udbaška posla, da bi zatim posvetili čitave stranice uobičajnim nekrolozima. Bit će i "lovljenja u mutnom". A Istina? Ta skoro nikada nije u ekstremima, nego negdje u sredini.

Već do sada navedene činjenice stvaraju sumnju: da li su ubojicu pokrenuli osobni motivi ili je bio (on, Ilija Stanić, mo.) samo izvršitelj UDB-inih naloga? Nema sumnje, da je Stanić prije prije jedno 4 godine došao u izbjeglištvo s iskrenim namjerama. Njegov identitet, kojim se predstavio generalu Luburiću, istinit je. Dakle, osvetnik?

Ne! Sve se je promjenilo za vrijeme njegova boravka u iznozemstvu krajem prošle godine. Tamo se je sastao s jednim svojim starim prijateljem, za kojega sigurno znamo da radi UDB-u. On ga je uvukao u njihove mreže. Kad se je ratio, već je imao zadatak. Dobio je i suradnju. Evo dokaza:

1. Premda prije nikada nije imao novaca i pred nama je i dalje glumio krajnje siromaštvo, kasnije se ustanovilo, da je trošio velike svote i čak uvijek imao dosta stranih deviza: dolara, maraca…

2. Dan prije zločina naglo je otputovao u Valenciju i još brže se ratio. Nesumnjivo se sastao s nekim, koji su da je donio zapovijed i isprave. Čak su ga neke osobe vidile u društvu nekog čovjeka trideset i petih godina, vrlo kratke kose, koji je davao jasan utisak stranca. (Da budem što kraći mojim dopunama, želimo ovdje reći to: da bi za svako istraživanje urote oko ubojstva generala Luburića terebalo uzeti u obzir i: (1) Ilije Stanića izjavu bosansko-hercegovačkoj Udbi od 29 i 30 travnja 1969., (2) knjigu dra. Miljenka Dabe Peranića POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA i (3) ovaj članak Željka Bebeka kojeg je on poslao novini DRŽAVA HRVATSKA skoro odmah iza generalova ubojstva. Mo.)

3. Budući da nije imao nakakvu putnicu, a sam je legal no prešao granicu poslije zlošina, nema sumnje, da mu je "netko" na vrijeme donio krivotvorene improve.

I konačno - znamo sigurno, da je odsjeo u jugoslavenskoj ambasadi u Parizu, jer je odotud čak pisao neka pisma, u kojima stoji i njegovo priznanje, da je ubojstvo izvršio. (Treba svakako uzeti u obzir i ovaj Ž. Bebeka cijeli paragraf. On piše sa "mi". Tko bi mogli biti ti "mi"? Tko je Ž. Bebeku u tako kratkom roku vremena mogao dati do znanja da je Ilija Stanić odsje u jugoslavenskoj ambasadi u Parizu. Dr. Peranić u svojoj spomenutoj knjigi piše na stranicam 175-18 i donosi tri pisma koje je navodno Ilija Stanić pislao Stipi Mikulić u Švedsku, Iliju Vučiću u Njemačku i Dabi Peraniću u Pariz, i da su ta pisma poslata sa pošte Rue de Pyrennes, Paris 20e, 2 svibnja 1969. godine. Ilije Stanića izjava Udbi je od 29 i 30 travnja, dakle 3 do četiri dana prije nego su pisma odaslata spomenutim osobama. Drugim riječima Ilija Stanić nije mogao pisati ta pisma, jer već više nije bio u Parizu. Netko je drugi u ime Ilije Stanića pisao ta pisma i potpisivao se u njegovo ime, tako kako bi se što više moglo zbuniti već zbunjene Hrvate. Pisma su pisana rukom i dr. Peranić analizira pisma i svako slovo, i to donosi sa slikama u spomenutoj knjigi i dolazi do zaključka da taj rukopis nije rukopis Ilije Stanića. Željko Bebek zna za sigurno "I konačno - znamo za sigurno…" da je Ilija Stanić u jugoslavenskoj ambasadi u Paruzu, jer hotimično ili ne Ž. Bebek sebe ubraja u one "mi". Mo.)

Nastavlja se.

Bobani
05-10-2016, 18:07
LANAC UDB-inih ZLOČINA SE NASTAVLJA - HRVATSKA DRŽAVA br. 171-172, 1969., piše: Željko Bebek (6)

PRAVI ZLOČINAC JE U BEOGRADU

Gornje je dostatno za sudske vlasti. Zličinac je otkriven. Jedino manjka uhvatiti ga i suditi prema odnosnom zakonskom članu. Ali za nas Hrvate nationaliste i prokomuniste polje mora biti šire. Za nas je važniji začetak, nego izvršitelj zločina. Lako ga je otkriti. Stijačić ga je otkrio prije nas, kad je u rujnu prošle godine izjavio u beogradskom "Parlamentu": "Znamo tko su. Ubuduće se ne ćemo štediti. Treba ih likvidirati!" I likvidacija uskoro započela u masovnijem obliku. Dvojica u Parizu, dvojica u Trstu, jedan u Frankfurtu, četvorica u Minhenu. Ali sve su to bile "sitne ribe" za UDB-u. Trebalo je beogradskoj čaršiji prinjeti neku značajniju žrtvu. I koja je mogla biti veća od "bauka" Maksa Luburića? Ubojica im je došao kao naručen.

To je nesumnjivo bio pravi uzrok zločina. Svrha je višestruka. Komunistički tisak upravo je bio napao UDB-u zbog nesposobnosti i nesuvremenosti. "Građani" Srbije bili su izgubili shako povjerenje u svoje "organe sigurnosti". Trebalo je učiniti nešto, što bi im povratilo attribute "svemoćnih". Ubiti Maksa! I to u sred Frankove Španjolske! A znali su, da će čak naići na potporu zapadnih "humanist". I zaista, pariške novine "Combat" i "Le Monde" odmah su im izišle u susret, veleći, da je ubijen "hrvatski Eichmann", koji ima na duši 300.000 žrtvava. (Ne treba se čuditi Francuzima i drugima koji tako misle niti ih za njihovo mišljenje treba okrivljivati. Koliko ima Hrvata da i danas koji tako ili slično misle!? Pročitati u ovom istom broju novine Hrvatska Država, strana 3 članak "POVODOMA TRAGIČNE SMRTI V. LUBURIĆA" iz kojeg se mogu izvući ideje sličnog mišljenja. Članak nije potpisan što daje naslutiti da je vlasništvo i mišljenje urednika novine Hrvatska Država, a urednik te novine je bio dr. Branko Jelić. Iz mnogih pisama Maksa Luburića koja se nalaze u knjigi PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA može se zaključiti da dr. Branko Jelić nije bio sklon Maksu Luburiću i njegovim idejama u borbi za Oslobođenje Hrvatske. Čak Maks piše u nekim pismima svojim suradnicima da je dr. Jelić izjavljivao preko njemačke televizije sve najgore o Maksu i da je on ratni zličinac. Možda ću ovaj članak nepotpisani članak staviti ovdje za bolje razumijevanje cijele situacije. Mo. Otporaš.) Dakle, ne će baš biti "prokomunistički" Zapad, koji će prolijevati size za hrvatskim žrtvama i osuditi ubojice. Naprotiv!

Kao i uvijek, UDB-a odmah nastoji izvući i drugu korist. Dok vješto prikriva svoje zlodjelo pred stranom javnošću, koja nasjeda, pokušava optužiti iskrene hrvatske rodoljube i tako unijeti pomutnju u naše već i onako mutne redone. Sam Stanić, po njezinu nalogu, već je pisao na sve strane neka "nevina" pisma, gdje optužuje pisca ovih redaka. (Ovo je po prvi puta da sam bilo gdje čuo ili pročitao da je Ilija Stanić optužio Željka Bebeka. Može to biti, ali fale izvori, jer ovi je članak Željka Bebeka pisan između mjesec i mjesec i pol dana od ubojstva generala Luburića, dakle u vrijeme dok se je Ilija krio i dok za njega nitko nije znao osim njegovih naredbodavaca. Istina da su neki iz jugoslavenske ambasade iz Pariza slali pisma Iliji Vučiću u Njemačku, Stipi Mikuliću u Švedsku i Dabi Peraniću u Pariz i ta pisma/razglednice potpisivali imenom Ilija Stanić. Mo.) U djelu španjolskog tiska objavljena je moja slika kao Stanićeva, a riječju optužen je g. Oreč, koji također nema ništa sa zlodjelom. Slučajno? Odnosni urednici i novinari uskoro će odgovarati pred španjolskim sudom i tek onda ćemo otkriti to njhovo "vrelo obavjesti". (Ubojstvo Maksa Luburića nije bila nikakova tajna i to ubojstvo se je prepričavali u raznim skupinama i na razne načine. Tako se je spočitovavalo nekim istaknutim Hrvatima i generalovim prijateljima i suradnicima koji su bill u blizini i imali priliku biti na generalovu sprovodu, a nisu bili. Možda baš upravo poradi toga su neki španjolski novinari, koji su znali da je Željko Bebek bio generalov suradnik i prvi glavni i odgovorni urednik novine OBRANA, nije bio na generalovu sprovodu, iako ga je španjolsko redarsvto o tome obavijestilo oko 4 sati poslije podne u ponedjeljak 21 travnja, a sproved bio u utorak 22 travnja. Ja sam tada živio u San Franiciscu i saznao za generalovu smrt u nedjelju 27 travnja oko 6 sati na večer. Mo. Otporaš.)

Osobno sam očekivao sličnu djelatnost s UDB-ine strane, jer je dobro poznata njezina bitnost. Kad su ranili Pavelića, optužili su upravo Luburića za zločin. Prirodno je, da sada posture slično i opet pokušaju "ubiti dvije mule jednim udarcem", ako ne više njih. Očekivao sam i neozbiljnost od zaista neozbiljnog dijela hrvatskog izbjeglištva. Ali nikad nisam ni pomišljao da…. (Ove četiri točkice koje je Željko Bebek stavio poslije riječi od dva slova "da" za nekoga bi mogle značiti bilo šta, ali za mene znače: da Željko Bebek nikad nije pomišljao da bi ga se moglo osumnjičiti da je bio dio urote u generalovu ubojstvu. Ja osobno u to ne vjerujem, ali ima ih koji možda drugačije misle. Mo.)

ZAKLJUČAK

Ne pišem nikakav nekrolog. Bit će ih pozvanijih za to. Tek ispunjavam dužnost obavijestiti hrvatsku javnost o pojedinostima događaja, jer su mi dobro poznate i jer su me mnogi za to molili. Dodao sam neke osobne misli zato, što tretiranu temu smatram najvažnijom činjenicom u ovom slučaju i opće u životu hrvatske emigracije danas i sutra. činjenicu, da su Hrvati počeli ubijati Hrvate za račun tuđinca. Počeli velim? Možda je bolje reći - nastavljaju ubijanjem. To je ono važno i tragično. U ovom slučaju izgubili smo dva Hrvata, dva suborca. U nedavnoj prošlosti mnogo više. Neki su mrtvi, a drugi u neprijateljskim redovima, koji će nastaviti zlodjela, te je gore, nego da su pali. A dotle se mi iživljavamo i igramo velikih vođa, dok nas poganski i krvnički žrtvuju na oltar beogradske čaršije.

Teče hrvatska krv, koju prolijeva hrvatski nož za srbijanske dinars, a mi ne činimo ništa, da to spriječimo. To je ono bolno. Do kad će to tako biti? Odgovorite, gospodo, barem sada!

Kraj ovog opisa Željka Bebeka.

Bobani
11-10-2016, 13:24
POVODOM TRAGIČNE SMRTI V. LUBURIĆA - piše "Hrvatska Država" br. 171-172. 1969., str. 3

(Kako sam u prošim opisima najavio da ću iznijeti s gornjim naslovom članak iz novine "Hravtska Država" glasilo Hrvatskog Narodnog Odbora, HNO koju je uređivao dr. Branko, Branimir Jelić. Kako članak nije potpisan moglo bi se zaključiti po svim novinarskim etiketima da je članak napisao urednik novine "Hravtska Država", tj. glavni i odgovorni urednik dr. Branko Jelić. Mo. Otporaš.)

Pri završertku prošlog broja "Hrvatske Države" donijeli smo kratku vijest o umorstvu Vjekoslava Luburića., zvanog "Maks", ustaškog generala za vrijeme drugog svjetskog rata. Oskudne vijesti, koje su nam bile saopćene u prvi čas, danas možemo proširiti sa nekim detaljima. Prema izvještajima stručnjaka, koji su pregledali mrtvo tijelo pok. Luburića, izgleda, da je on najprije udaren željeznom motkom po zatiljku, od čega se je onesvijestio, te onda sa tri uboda nožem u vrat bio zaklan. To se je dogodilo u nedjelju u 11 sati prije podne 20.4.1969.

Vjeruje se, da je Stanić Ilija, koji je par godina radio u tiskari Luburićevoj, izvršitelj zločina, jer je isti od tog momenta nestao. Također se računa sa time da je Stanić imao još jednog ili više pomagača, jer se je u to vrijeme nalazio u Valenciji jugoslavenski brod "Dalmacija". (Mnogi već znaju a mnogi su čak i (pro)čitali Iljije Stanića izvještaj sarajevskoj Udbi od 29 i 30 travnja 1969. godine u kojoj on spominje da su ga tri do četiri dana prije ubojstva neki posjetili, dali mu prašak, tj. otrov, novca i to u US dolarima i pitali Iliju: dali mu treba pomoć, jer da oni imaju neke ljude spreme da mu pomognu, našto je Ilija odgovorio da bi on najradije to učinio sam i da mu nije potrebna nikakova pomoć. Mo.)

Stanić je još isti dan jeo u toj kući sa sinom umorenog i s jeoš jednim Hrvatom (Slavko Logarić, mo.) i tom I'm prilikom rekao, da je Luburić naglo otputovao taksijem u Benidorn i da će se kroz par dana povratiti.

Luburić je nađen mrtav istom drugi dan u jutro i to kad su radnici otvorili tiskaru i na jednom mjestu opazilii mrlje od krvi. To je bila krv umorenoga, koja se je probila kroz pod sobe i prokapala u tiskaru. Preko tih mrlja su ga tražili u njegovoj spavaćoj sobi i našli ga pod krevetom zamotana u jednom zastoru sav u krvi. Prema izvještaju sudske komisije bio je u agoniji oko dva data. Na sprovodu i zadušniciama su prisustovali tri Hrvata i oko 200 Španjolaca. (Ako je to tako kako u ovom članku piše da su bila nazočna samo tri Hrvata na sprovodu hrvatskom generalu Maksu Luburiću, onda bi ta tri Hrvata mogla biti Vlč. Eugen Beluhan koji je napisao knjigu STEPINAC GOVORI a tiskara DRINAPRESS tiskala 1967., Slavko Logarić i još jedan nepoznati Hrvat koji je navodno došao iz domovine i donio šaku hrvatske zemlje i posuo po grobu generala Drinjanina. Mo.) Iz Evanđelja je održao homiliju vlč. Beluhan.

Toliko vijesti.

Nema onoga, come na području nekadašnje NDH ne bi bilo poznato ime Maksa Luburića. Svakako po djelima, (u stvaranju i obrani naše Nezavisne Države Hrvatske, NDH, mo.) čiji je nosioc bio on ili su se njemu pripisivala. Istina, arty je jedna gadna stvar, osobito ideološki ratovi kao što je bio prošli građanski rat na našem području, gdje su pored ideoloških još veću ulogu igrali nacionalni motivi. (Rat NDH na našem hrvatskom području nije bio "građanski" rat, kako to pisac ovog članka želi prikazati. Rat NDH je bio rat između Srba i Hrvata, između dvije države: Jugoslavije i Hrvatske, ili ako netko želi točniji prikaz, onda je to bio rat u obrani i o očuvanju tek nedavno stečene naše mlade Hrvatske Države protiv širenja i stvaranja Velike Srbije na području Hrvatske. A oni Hrvati koji su se pridružili komunističkom pokretu u borbi protiv NDH a za stvaranje komunističke Jugoslavije; njih bi se moglo nekako nazvati da je njihova borba bila više ideološka nego nacionalna. Mo. Otporaš.) Tu nije bilo jedne strane u borbi, kojoj se sa pravom ili bez njega nije upisivala u grijeh nedjela počinjena u raznim akcijama. Na osobit način Luburiću, oko čijeg su se imena splele na stotine jezivih priča. Mi ne znamo i ne možemo ulaziti u to, da li su sve te priče bile istinite ili je to bila neprijateljska propaganda. Isto tako, mi ne možemo rasuditi u slučaju djelomične istinitosti takovih priča, kolika stvarna krivnja leži na Luburiću. Kod toga se mora uzeti u obzir, da mu sudbina nije bila sklona, što se je u NDH za vrijeme rata u Hrvatskoj inaugurirao jedan sistem vladanja u osboni protivan duši hrvatskog čovjeka, njegova najominoznijainstitucija je pala imenovanjem sa strane vladajućih u nadležnost njegove osobe. (Borba i stvaranje Hrvatske Države sa tri slova NDH u borbi protiv srpske kraljevske Jugoslavije "nije bio protivan duši hrvatskog čovjeka", kako to ružno i bez ikakove podloge navodi pisac ovog članka, mo.)

Naravno bi bilo, da se je predvidilo, da Luburić, mlad neiskusan, nagao i neustrašiv fanatk hrvatske državne misli, nije bio najprikladnija osoba, da u tom spletu najraznovrsnijih utjecaja u vrtlogu nacionalnih strasti u svom djelovanju zadrži mjeru, koja je bila potrebna, da se hrvatsko ime i prestiž Hrvatske Države ne identificira sa običnim zločinom, kako je to neprijateljska propaganda uspjela nametnuti. Jer, konačno, nama Hrvatima je bio potpuno nepoznat politički teror, dok nije bio unseen u naše krajeve zlosretnim sticajem prilika, kada smo se našli u jednoj državi sa Srbijom. Srpski četnici su prvi polčeli sa pokoljima nedužnih Hrvata u god. 1941. i njihova zločinstva i okrutnosti su po čitavoj zemlji vapile za osvetom.

A što da se govori o masovnim nedjelima komunističkih partizana? Njihovo ratovanje i vladanje poslije rata predstavlja neprekinuti lanac zločina, koji još traju do danas. Oni su na naučan način primjenili zločin kao politički instrument za osvajanjem vlasti na čitavom svijetu i na temelju tih revolucionarnih iskustava u vremenu od 1941.-1945. pobili na stotine hiljada ne samo razoružanih vojnika i neboraca, nego na stotine hiljada građanskih osoba, koje su komunističke vlasti smatrale, da bi im mogle bit potecijalni neprijatelji u budućnosti. (Nevjoratno je da ovdje dr. Jelić dva puta koristi riječ "hiljada" a on, kao intelektualac i hrvatski političar zna vrlo dobro da ta riječ nije hrvatska riječ, već uvozna, iz susjedne Srbije koju su Srbi htjeli nametnuti nama Hrvatima. Mo.) Što su onda Luburićevi eventualni sporadički i neistematski ekscesi, usporedivši ih sa mamutskim krvoprolićima Tita, Rankovića i ostalog srpsko-komunističkog društva?

Mi svakako ne možemo zanijekati Luburiću osobno oštenje, materijalnu nezainteresiranost, odvažnost i vliko hrvatsko rodoljublje, koje ga je vodilo od zipke do groba, ali ne možemo, a da ne požalimo, da Luburićeva ogromna energija, vitalnost i sposobnost za stvaranje nije bila već na početku kanalizirana i usmjerena u pravcu, gdje je mogla dati najpozetivnije rezultate za dobro Hrvatskog Naroda!

Članak nije potpisan.

Bobani
29-11-2016, 03:15
"U" NA FES GRANICA NA DRINI!

"Granica na Drini" zapravo je samo jedan ideološki obrazac u kojem su temeljito izokrenute neke Starčevićeve ideološke postavke: supremo je preuzeta Starčevićeva teza o Muslimanima (danas Bošnjacima) kao "cvijetu hrvatskoga naroda", ali je potom pridodan u najmanju ruku antagonistički stav, ako ne i mržnja prema Srbiji, pa i prema cjelokupnom srpskom nacionalnom korpusu, koji ni Starčević ni njegovi neposredni sljedbenici nisu iskazivali. "Granica na Drini" i sve ono što ona sa sobom nosi prijeloman su element u posve novom odnosu prema drugim južnoslavenskim narodima.

Bez obzira na sve nelogičnosti i proturječnosti, Sufflayeva idea o "stoljetnoj granici na Drini" postala je mitologem mnogih koji su o tim problemima pisali, posebice nacionalnih ekskluzivista i proustaški nastrojenih intelektualaca.

Dugogodišnji predsjednik Matice hrvatske, geograf, geopolitičar, sveučilišni profesor, Filip Lukas u ZemljopisuNDHlogično tvrdi da je Drina "granična rijeka prema Srbiji", te da je "sjeverozapadni dio Balkana već od najstarijeg vremena bio priklonjen zapadu i da je bio uvučen u njegov državni, politički i kulturni krug". Njegove geografske analize i zaključci o Drini ne bi iskakali iz općeg duha i realnoga stanja toga vremena, da on sam u zbirci eseja, članaka i govora Hrvatski narod i hrvatska državna misao ne donosi kartu rasa na Balkanu i raspravlja o rasnim sastavinama nekih naroda. Zaključuje da Hrvati i Srbi predstavljaju suprotne rasne tipove, ali da i Crnogorci pripadaju hrvatskom rasnom tipu. Simpatizira i sa iranskom teorijom o porijeklu Hrvata, (vidi "IRANSKA HRVATSKA" (cc 2.000-653 pr. K), napisao i izdao Miljenko Dabo Peranić, Docteur de l'Universite de Paris, 1962., mo. Otporaš.) ali je interpretira krajnje tendenciozno. Bilo mu je osobito stalo da dokaže kako Hrvati nemaju ništa ni s Rusima: "Sigurno je da ne postoji rasna homogenost među slavenskim narodima, posebice da nema među Hrvatima i Rusima nikakvog krvnog srodstva."

Filip Lukas je u toj knjizi posve zaokružio svoje rasne teorije. Da bi se "razlike između Hrvata sa zapadnom orijentacijom i Srba s istočnom mogle shvatiti", Lukas tvrdi da "treba genetički zahvatiti u početke tog psihičnog diferenciranja među njima. Odmah iza seobe naroda i propasti zapadnog rimskog carstva počele su se na europskom prostoru izgrađivati dvije kulturne zajednice, i to istočna i zapadna, a granica među njima prolazila je Drinom s neznatnim transgresijama na jednu i drugu stranu..."Osnovna je Lukasova teza da su razlike između Hrvata i Srba goleme: "Razlike u geopsihi jednih i drugih ne mogu ukloniti nikakove jezične srodnosti, već su oni stajali za sve doba svoga razvoja u psihičnom pogledu leđima okrenuti jedni prama drugima"

Miljenko Barbarić posvećuje Drini kraću pjesmu: "obale Tvoje napuštene šute ... Vratit ćemo se opet, Drino, granico vječnog hrvatstva". Osim želje za povratkom i obnovom države, Barbarić (moguće da se radi o pseudonimu, kao i kod dobroga dijela suradnika Drine) spominje "opustjele minarete" koji se "biele i bdiju u tami" te posebno ističe da će Drina "čuti borbeni poklik našeg nedjeljivog bratstva" - dakle, bratstva Hrvata i Muslimana te da "se nećemo dieliti po vjeri, nego po
vrsti oružja".

Suradnik "Drine" koji živi u Siriji i koji sebe predstavlja kao hrvatskoga vojnika «koji ostaje u Siriji» piše o povratku na Drinu i bratstvu katolika i muslimana: "Muslimanski sviet neće zaboraviti sudbine jednog milijuna hrvatskih muslimana i ako milostivi Allah dade i opet će se kao i nekada na Drini vijati ponosni hrvatski barjak".

Izvjesni Tomšić u kratkoj priči Krik Drine tobože razgovara s rijekom koja mu kaže: "Čuj me prokletniče u crnoj šubari i ti u crvenoj šajkači, ja sam Drina majke Bosne -ja sam Drina, koja budi i zapovjeda: bježi dušmanine s moga praga, jer sinovi moje gore ustadoše da te dotuku".

U intervjuu jednom talijanskom novinaru 14. travnja 1941. godine, dakle, dan prije ulaska u Zagreb, budući Poglavnik NDH dr. Ante Pavelić je izjavio: "Prirodna granica dviju država - Hrvatske i Srbije - je na Drini i ostaje ista kao i ona koja je dijelila Istočnu imperiju od Zapadne imperije." Potom nastavlja da "današnje obnavljanje hrvatske nezavisnosti ima svoju osnovu u historijskom i etničkom momentu. Panslavistički pokret je proširio u cijelom svijetu vjerovanje da smo mi i Srbi jedan narod. To nije istina budući da Hrvati po rasi nisu Slaveni nego su porijeklom Hrvati i ništa više. Bez ponavljanja poznatih razlika u religiji i kulturi, dva naroda se razlikuju etnički čak i u somatološkom smislu".

34 U svibnju 1941. počeo je izlaziti časopis Ustaša, a u ožujku 1942. časopis Spremnost; i jedan i drugi karakteristične su tiskovine iz vremena NDH. U prvim brojevima oba časopisa, na udarnim mjestima, tvrdi se daje Drina još u 10. stoljeću, u vrijeme kralja Tomislava, bila istočna granica Hrvatske. 35 Ustaša u članku "Drina opet dijeli dva svijeta", slavodobitno konstatira da "Drina opet dijeli dva svijeta, dvije kulture, dvije vjere, dva shvaćanja".

Granica novouspostavljene NDH utvrđena je 21. i 22. travnja slijedom dogovora ministara inozemnih poslova Reicha Joachima von Rib-bentropa i Italije Galeazza Ciana u Beču, kada je odlučeno da se BiH uključi u NDH, a da granica bude na Drini. 37 Time se Drina barem dijelom od ide-ologema preselila u realnost.

Predratni književnik i odvjetnik, a za vrijeme NDH minister i Doglavnik dr. Mile Budak vrlo jednostavno sažima sve te ideologeme i mitologeme u jednostavnu
političku praksu. Na "veličanstvenom skupu pred 15.000 ljudi" u Slavonskom Brodu 15. lipnja govori o tome da nekadašnja hrvatsko-bosanskohercegova-čka granica više "nije međa", dakle, "ova međa nije više međa, već simbolična granica. Poglavnik je uspio uz pomoć Führera i Ducea od ove međe napraviti simboličku granicu, da našu granicu postavi na Drini. Stražu na Drini može od sada držati samo Bošnjak, bio musliman, bio katolik."Budak se referira na
nekadašnje hrvatsko-turske nesporazume i tvrdi: "Svi mi, braćo i sestre, moramo se međusobno razumjeti. Nema više Turske s one strane. Tu je najčišća hrvatska krv. S ove strane nema više kaura, to je isto tako najčišća hrvatska krv. Treba složnog razumijevanja, treba složnog rada i neizmjerne političke vjere u katolika i muslimana."

Nekadašnji potpredsjednik Vlade NDH, Džafer-beg Kulenović, u to vrijeme u emigraciji u Siriji, objašnjava da je "od davnih davnina granica između Bosne i Srbije Drina…(Treba pregledati stare "DRINE" od 1951-1956. u kojima je dr. Džafer-beg Kulenović iznosio hrvatske stavove o BiH i granici na DRINI. Njemu se treba više vjerovati nego današnjim takozvanim bošnjacima. Mo. Otporaš.) Nju se ne može lahko preplivati, jer ona ima jaku branu, a to je cieli hrvatski narod, koji je sviestan, da braneći Drinu, brani čitavu Hrvatsku. Ova se je poviestna granica održala stoljećima i bila je granica ... između dva naroda, različita odgoja i različitih pogleda ... Srbijanci teže bezobzirno vladati i gospodariti, a mi hoćemo da živimo podpuno ravnopravni s istim pravima i dužnostima."

Tada je u hrvatskoj himni Lijepa naša domovino promijenjen stih "Teci Savo, Dravo teci, nit ti Dunav silu gubi", u "Dravo, Savo, Drino tech, nit ti, Dunav, silu gubi". Dakle, među granične rijeke hrvatskog područja umetnuta je Drina. Tako su himnu preuzeli i emigrantski krugovi i tako su predstavljali i u šezdesetima. 40

No, vrlo brzo nakon uspostave NDH hrvatska je vlast imala velikih problema da uspostavi kontrolu nad područjem istočne Bosne od Sarajeva do Drine. U nekim gorskim dijelovima brzo se stvorio i ojačao četnički pokret, a stanje se još više pogoršalo kada su potkraj 1941. godine na to područje stigle jake partizanske jedinice na povlačenju iz Srbije, a zatim i iz Crne Gore. Nije stoga čudno da se uspostavljanje kontrole nad porječjem Drine postavlja kao preduvjet
opstanka države. O tome svjedoči "Poglavnikova koračnica": "Ustaška se vojska diže, za slobodu vodi rat, dok ne stigne sve do Drine, nit će klonut, nit će stat".

U travnju 1942. ustaška je vlast podvlastila dolinu Drine nakon akcija Crne legije pod zapovjedništvom Jure Francetića. Dogodilo se to u okviru operacija koje su od početka travnja do lipnja 1942. godine poduzele združene njemačke, talijanske i ustaške snage. Te su operacije u historiografskoj literaturi socijalističkog razdoblja
inače nazivane III. neprijateljska ofenziva. Francetiću je ta akcija priskrbila epitet nacionalnog junaka. U tom naletu, u akciji represalija, pobijeno je oko 3.000 Srba, uglavnom civila(…)na Romaniji, koja je bila jaka baza četničkih jedinica Jezdimira Dangića. Dido Kvaternik, Francetić i Mladen Lorković potom i Francetić i Rafael Boban slavodobitno su se slikali na mostu preko Drine u Zvorniku, odnosno uz hrvatsku zastavu zabijenu na obali rijeke. Časopis Drina, koji je izdavao Vje-koslav Maks Luburić, general Drinjanin prenio je 1954. sliku Francetića i Bobana na Drini.

Kada su ustaške jedinice ušle 9. travnja u Srebrenicu, o tome događaju Hrvatski narod izvještava bez prevelike pompe, na sedmoj stranici, sa zaključkom da "Sarajlije, poznavajući Juru Francetića vjeruju, da će njemu poći za rukom osloboditi ovaj dio Poglavnikove Ustaške Hrvatske Države od posljednjeg šumskog bandita..."

Desetak dana kasnije iz Glavnog Stana Poglavnika stigla je poduža vijest da su "naše oružane snage poduprte njemačkim oružanim snagama podpuno uništile sve te komuno-četničke bande, te očistile čitav taj prostor. Tako je sav predjel oko Sokolca, Han Pijeska, Vlasenice, Prnjavora, Bratunca i Milića (sve mjesta u istočnoj Bosni - op. I. G.) podpuno u našim rukama, u svim tim mjestima vrše sada svoju redovitu djelatnost, a ustaške bojne pod zapovjednič-tvom Jure Francetića stoje
čvrsto na obali Drine od Zvornika pa cielim lukom Drine do Višegrada."

Tadašnji ministar vanjskih poslova NDH Mladen Lorković posjetio je Podrinje nakon što su ga zaposjele ustaške jedinice. Lorković je, inače, 1940. godine u knjizi Narod i zemlja Hrvata proglasio čitavu Bosnu i Hercegovinu hrvatskom zemljom, a bosanske Muslimane smatrao je Hrvatima "islamske vjeroispovijesti".47 Kada se u drugoj polovini travnja vratio u Zagreb, o dojmovima iz istočne Bosne održao je govor na radiju koji je potom prenesen u novinama. Očekivalo bi se da govor odiše patetikom, prigodničarstvom i o mitologiziranom pojmu Romanije, upotrijebljenom u političkom diskursu izvrsno je pisao I. Žanić, Prevarena povijest, guslarska estrada, kult hajduka i rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 1990-1995. godine, Zagreb 1998, 165-175.

U časopisu Drina još je 1951. pisalo da se izdaje "negdje u Evropi", očito iz razloga sigurnosti, a najkasnije od 1961. kao mjesto izdavanja upisuje se Madrid. Luburić je sebe proglasio "generalom Drinjaninom" i tako se potpisivao u nekim člancima (a ponekad i kao Bojnik Dizdar), iako na Drini nikada nije ratovao. Jednu od dvije kćeri nazvao je Drina (imao je i dva sina).63 Na naslovnici Drine iz 1954. godine iscrtana su dva vojnika u kanjonu rijeke, te se očigledno radi o Drini.64 Stranice njegova časopisa, uz kontinuiranu propagandu gotovo nimalo izmijenjene ustaške ideologije, i u pedesetima i u šezdesetima odišu militarizmom. Primjerice, u šezdesetima podnaslov je revija za odgoj i formaciju hrvatskih vojnika, dočastnika i častnika, odnosno revija za odgoj i izobrazbu hrvatskih vojnika.65 Koliko je Drina vjerodostojan izvor svjedoči i potpis pod slikom zagrebačke
džamije u broju časopisa 1954. godine - "Poglavnikova Džamija u Zagrebu, koju su srbokomunisti srušili "66 - radi se o tome da je hrvatska vlada taj izložbeni paviljon, podignut tridesetih godina, pretvorio u džamiju i dao dograditi četiri minareta, a komunistička vlast je minarete srušila, a zgradu pretvorila u Muzej revolucije.

Nisu svi, poput Luburića, bili u "drugoj emigraciji" opsjednuti Drinom. Luburiću nasuprot uvijek maksimalno racionalni Eugen Dido Kvaternik u svojim memoarima Sjećanja i zapažanja Drinu uopće ne spominje na taj način. Dijelom to zasigurno proizlazi i iz činjenice da je Kvaternik rođen u Zagrebu i da je u njemu živio pretežni dio života, a da je Luburić iz Ljubuškog. Luburiću se očigledno činilo da je jedini način da se riješi nacionalno pitanje u njegovoj užoj domovini
Hercegovini - obnavljanje granice na Drini.

Osim toga i sam Luburić, odnosno "General Drinjanin", objašnjava svoju zaokupljenost Drinom: "Ne želim reći, da druge hrvatske granice imaju
manju važnost od granice na Drini i da bi ih mogli zanemariti, ali je sigurno, da se bez te granice ne mogu osigurati ni druge, jer su svi naši susjedi i neprijatelji našli s onu stranu Drine saveznika protiv Hrvatske".

Najjasnije govori "general Drinjanin": "Naše je ime naš program, a zovemo se 'Drina'. Tu je cijeli naš program. Ni manje, ni više. To je program za milenije i za sve Hrvate ... Reklo se je, da gajimo kult Drine i mi se nismo branili. Zvali su nas fanaticima i nismo se uvrijedili. Optužili su nas, da smo za taj program ubijali i dali se ubijati i mi smo to priznali". 69 Potom čak i 1965. godine tvrdi da "se nismo odrekli i nikada se ne ćemo odreći onoga ustaštva, kojem, s kim i za koga je palo pola milijuna Hrvata". 70 "Naše je ime naš program, a zovemo se 'Drina'", postao je moto u nekim brojevima Drine.

Granica na Drini se kao pojam u javnoj komunikaciji opet afirmira devedesetih godina 20. stoljeća, ali u posve drugačijoj situaciji. (i drugačijem odrazu vremena, mo. Otporaš.) Propagiraju ga baštinici ideja iz pedesetih i šezdesetih godina, koji
to sada mogu slobodno činiti i u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini.

U Bosni i Hercegovini početkom devedesetih ta se ideja transformirala u zagovaranje saveza Hrvata s Bošnjacima i borbu za cjelovitu BiH. U hrvatskoj javnosti i među Hrvatima u BiH ona se sve manje čula otkako se od 1991. sve više afirmirala ideja, čiji je glavni nositelj bio hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, o tome kako je Bosna i Hercegovini umjetna tvorevina koju valja podijeliti sa Srbijom, a većinske hrvatske krajeve pripojiti Hrvatskoj.

Karizmatski nosioci ideje o integralnoj BiH i savezu s Bošnjacima bili su Ludvig Pavlović, jedini preživjeli član bugojanske skupine iz 1972. godine,104 koji je 1991. pušten iz zatvora te general tada stvorenih Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) Blaž Kraljević, inače povratnik iz emigracije. Pavlović je u Hercegovini imao status mučenika za hrvatsku stvar. Ubijen je u prvim danima rata u BiH snajperskim metkom u blizini Ljubuškoga, (Ludvig Pavlović je poginuo iđući od Posušja prema Tomislavgradu, između Studeni vela i Posušja, mo. Otporaš.) a službeno objašnjenje je bilo da su ga ubili Srbi. Kraljević je počeo organizirati obranu Bosne i Hercegovine kada je počela agresija JNA i Karadžićevih Srba, primivši u svoje redove više tisuća Bošnjaka. Zajedno s pratiocima ubijen je u kolovozu 1992. u zasjedi Hrvatskog vijeća obrane (HVO), a nikada nije razjašnjeno tko je dao naredbu da se to učini.

Bez obzira što je ideju o integralnoj BiH i savezu s Bošnjacima hrvatska politika odbacila, Drina kao mitologem i dalje živi u desničarskim krugovima. Radi li se o nostalgiji, bolje rečeno ustašonostalgiji, ili nemogućnosti da se to ostvari, tj. GRANICA NA DRINI.

Radi se o skupini od 19 dobro naoružanih članova Hrvatskog revolucionarnog bratstva sa sjedištem u Salzburgu koja je u ljeto 1972. ilegalno ušla iz Austrije u Jugoslaviju. Većina je bila podrijetlom iz Bosne i Hercegovine i, došavši u srednju Bosnu, na planinu Radušu kod Bugojna, namjeravali su podići ustanak na temelju
pogrešne procjene da su tamošnji Hrvati (i Muslimani) toliko nezadovoljni da će im se masovno pridružiti. Nikoga nisu pridobili, a u potjeri koju je JNA vodila po bosansko-hercegovačkim planinama i Dalmatinskoj zagori sudjelovalo je oko 18.000 vojnika i policajaca. Dio grupe je ubijen u akciji, dio je pohvatan, pa su potom svi osuđeni na smrt osim najmlađega, 19-godišnjega Ludviga Pavlovića.

Nakon izbora 3. siječnja 2000. i pobjedom komunjara i Račana u Hrvatskoj i protokom poratnih godina u hrvatskoj se javnosti tema "Granice na Drini" više ne spominje, ali nema sumnje da ona živi i dalje u krugovima državotvorne hrvatske desnice.

Jure Francetic\
Maks Luburic = HEROJI!
Rafael Boban/

Darko Šime Tolić ispjevao pjesmu za “U” NA FES GRANICA NA DRINI ...
otporas.com/hrvatski-bosnjaci/