PDA

Pogledaj Full Version : Tko je Maks Luburić, General Drinjanin?



Stranice : 1 2 [3] 4

Bobani
18-06-2015, 01:55
POVRATIO SE DINKO DEDIĆ - BRAVO DINKO!

(Tko je Dinko Dedić?
Dinko Dedić je bio hrvatski politički emigrant. Živio je u Australiji, u Melbourne. Pokrenuo je koncem sedamdesetih godina "HRVATSKI TJEDNIK" kojeg je bio glavni i odgovorni urednik. Jako je stručno i profesionalno uređivao tu hrvatsku političko/nacionalnu novine. Novina HT je prestala izlaziti, koliko mi je poznato zadnji broj je izišao za Božić 1989. Ovaj dolje priloženi link je opis dinka Dedića na portalu Kamenjar.com. Kliknite i saznajte nešto više. Ovaj komentar od gosp. Zvonimira Došen je njegovo osvrt na opis Dinka Dedića a i njegovo osobno mišljenje povodom članka. Korisno bi bilo pročitati i jedno i drugo da bi se mogla dobiti cijelokupna ocijena i jednog i drugog. Mile Boban, Otporaš.)

Bog! Franjo,
Pročitaj reakciju na Dinkov opis. Svak ima pravo na svoje pišljenje, pa tako i Zvonimir Došeni Dinko Dedić. Ja sam ovo poslao nekima s gore navedenim naslovom.

RE: POVRATIO SE DINKO DEDIĆ - BRAVO DINKO!‏
Zvonimir Dosen
7:52 PM
To: MILE BOBAN Cc: TEJA TEJAKOVIC

Dragi Mile!
Ne poznam ove ljude, ali ti moram reći da je ovaj govor, poslie svega što je učinjeno ili pokušano s tom našom zagonetnom pomirbom, kako bi Englezi rekli, redundant (suvišan).
Zašto? Zato što smo se mi 1990. pomirili ne samo s partizanskim sinovima i unucima, nego i s nekim bivšim partizanima; Tuđman, Bobetko i drugi.
Mi smo se pomirili (i ostali pomireni) s partizanskim sinovima; Mirom Tuđmanom, Andrijom Hebrangom, Milovanom Šiblom, Ivanom Bobetkom i svima koji su bili za pomirenje, pa mi nije jasno s kojima bi se to mi još trebali miriti - s Mesićem, Josipovićem, Bajićem, Nobilom i drugom crvenom jugoslavenskom bandom?
Ovaj čovjek kaže da se s Jugoslavenima ne može miriti, ali izgleda da ne shvaća da su baš Jugoslaveni ti koji se nisu i nikada neće s nama (a sigurno ni mi s njima) miriti.

Kad ovaj gospodin kaže da treba: "Prihvatiti činjenicu da su postojali partizani i ustaše s domobranima kao hrvatski borci.....da su i jedni i drugi htjeli hrvatsku državu, moram doći do zaključka da on ili je tada bio pijan ili mu, kako kod nas u Liki kažu, noge smrde. Prije svega, nije bilo hrvatskih partizana koji su se borili za Hrvatsku, bili su samo jugoslavenski partizani koji su žarili, palili i klali sve hrvatsko. Ako se odpadnike od hrvatskog naroda smatra "hrvatskim partizanima" onda je valjda i Manolić jedan od njih.

A kad još navodi absurd kako su ustaše "pogriešili jer su Hrvatsku isporučili nacizmu i ostavili dio zemlje Talijanima", onda nikome nije teško zaključiti da taj čovjek nema pojma o čemu priča.
On očito nema pojma o onome što se sve odigravalo za vrieme tzv. Rimskih ugovora, a govoriti da su ustaše Hrvatsku isporučili nacizmu više je nego glupo i neodgovorno.

O bitkama koje je dr. Ante Pavelić vodio s Mussolinijem i njegovim fašistiima, najprije u Ljubljani pa onda u Rimu, u svezi s pretenzijama na hrvatske teritorije i o tome komu je Njemačka nudila podržku da proglasi slobodnu Hrvatsku prije nego je konačno pristala da to budu ustaše već sam dosta govorio i pisao nu izgleda da ću to morati ponavljati sve dok bude potrebno.

Bratski pozdrav

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen





Subject: POVRATIO SE DINKO DEDIĆ - BRAVO DINKO!
Date: Tue, 16 Jun 2015 20:33:59 +0000

MI KOJI NEMAMO PARTIZANSKOG I KOMUNISTIČKOG NASLIJEĐA
Milane, ovo moraš pročitat,,

PoZDravio te je Dinko, Bog! Franjo.

http://kamenjar.com/mi-koji-nemamo-partizanskog-i-komunistickog-naslijeda/

Vinko Vukadin donio je tekst na temu nacionalnog izmirenja, koja je naišla na značajnu pozitivnu reakciju ...

Bobani
18-06-2015, 13:28
"SLUČAJ PUKOVNIKA ŠTIRA" ILI GENERAL DRINJANIN I PUKOVNIK IVAN ŠTIER

(Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strani 655-661. Pismo je pisao general Drinjanin svojim suradnicima na 7 zbijenih stranica. Pošto je pismo išlo iz ruke do ruke i iz kopije do kopije, pismo je djlomično ne čitljivo. Koliko god pismo je nečitljivo, vidi se po sadržaju što je čitljivo da je jako interesantno. Ja sam ga pročitao mnogo i mnogo puta, bilješke pravio i nečitljive riječi nastojao odgonetnuti. S zadovoljstvom govorim da sam dobro uspio odgonetnuti pismo. Riječi koje ne bih mogao odgonetnuti ću staviti moje obješnjenje tako da se zna da nešto fali. Pošto su sva PISMA MAKSA LUBURIĆA jedna velika povijesna stvar, ja ću ih iznositi tako da za pet stotina godina netko od Hrvata ih bude čitao, da se mogne snaći i odgonetnuti sadržaj pisma.

Druga stvar. General Drinjanin i pukovnik Štier; neki ga pišu Štir a poneki Štier, svejedno mi znamo o komu se radi, da se oni poznaju iz borbi za vrijeme NDH. Uski su suradnici u organizaciji HRVATSKI NARODNI ODPOR. Po pismima koje iznosim primjećuje se da između njih dvojice postaje neki razcijep, razilaženje. Ovo je važno reći kako se ne bi pogriješni zaključci donosili. Neka pisma govore. Šteta da nemam pisama pukovnika Štira te ih usporediti sa pismima generala Drinjanina. Imam samo jedno pismo koje sam stavio ovdje na ovi forum br. 205 naslovom: "Pismo puk. Ivana Štiera gen. Vjekoslavu Luburiću." Svakako će nam i ova generalova pisma donekle dati ideju ili ideje i razloge razmoilaženja. Ovo pismo je poslato na Ratka Gagru u Toronto i na vrhu pisma napisano olovkom, tj. rukom ovako:

"Dragi Ratko ! ovo sam napisao, ali nisam poslao, jer bi mogli pojedine djelove izraditi i nastaviti sa manjem. Upoznaj Vladeka. Grli Te Tvoj Maks." Otporaš.)


12.I.1967.
general DRINJANIN Braći u Argantini,

Dragi moji !

Noćas sam odpremio goste i evo me sa nekoliko riječi, a nadam se za koji dan moći i na pisma odgovoriti i pokrenuti niz stvari, koje smo odlučili ili planirali.

Da se ne mučim prepisujući šaljem po jedan primjerak i pukovniku Štiru, Lukasu, Juričiću, Enveru Nehmedagiću, Boži Veiću, Mirku Bušiću i Dinku Šakiću, a ostale upoznajte, jer i tako je upućeno svima skupa.

Bio sam zaposlen sudbonosnim dogadjajima, ali me stvar, da nazovem "stvar pukovnika Štira" pratila kao kakva avet. U prvom redu zato, jer ima "stvar pukovnika Štira". Naoko to je izbilo sada, radi izbora i radi govora i radi pisanja OBRANE,- nu na Radnom Sastanku Oceanije pred dvije godine Rover je pokrenuo cijeli radni Skup, pa i Brbića, Gagru (Pavo Gagro u Australiji je rođak Ratka Gagre u Torontu, mo) itd. da mi napišu zajeedničko pismo u formi skoro ultimatuma, gdje me se pitalo sa malo riječi ali energično, da im opravdam "slučaj pukovnika Štira". Nisam znao što da im odgovorim, nego sam rekao, da neka pitaju samog pukovnika, i dao sam im adresu. Bili smo s pukovnikom u stalnoj vezi, zvali se, kao i obično "dragi braco", tiskali knjige i planirali izdanje na drugim jezicima, - dok nije, ne znam zašto, javio da on sam u tom pravcu preuzima incijativu, pa da ne dozvoljava drugima, da to prevode, tiskaju itd., nego da se interesirani obrate na njega. (ovdje se radi o knjigama: VOJNIČKI PRIRUČNIK 1964., ELEMENTI I MOTEDE KOMUNISTIČKE GERILE 1964. I STRATEŽKA VAŽNOST BOSNE 1965., koje je napisao pukovnik Štir i tiskao u DRINAPRESS tiskari, mo). Ja sam to tako i javio onima, koji su se interesirali i više ništa o svemu ne znam, ali mislim, da ako ja ne budem tiskao švedsko, englesko i njemačko izdanje, da će se dogoditi kao i sa hrvatskim i španjolskim izdanjima, tj. da će pukovniku obećavati, obećavati, a sve će na kraju kod toga i ostati. Dao Bog, pa se prevario, jer djelo zaslužuje da se prevede na ove i sve druge jezike radi Hrvatske, i radi naše vojske i ugleda Odpora.

U isto vrijeme dok sam ja sa paterom Oltrem muku mučio kako da pokrijem izdatke jednogo izdanja od 10.000 primjeraka, javio mi je pukovnik, da ima ponudu, da bi tiskao tamo, na španjolskom. Začudio sam se, i rekao, da mislim da to nebi bilo u redu sada kada mi je pukovnik dao slobodne ruke i izričito odobrenje, da tiskam, što je za Drinapress značilo "biti ili ne biti".

Posjedujem dva pisma od prijatelja IZVAN ODPORA koji su mi TADA napisali, da se govori DA SAM PREVARIO TUGOMIRA I PUKOVNIKA ŠTIRA sa knjigama, parama itd. Nu kako sam se već naučio na "argentinska posla" tome nisam davao važnost. Dovršio sam knjigu, a Vama se obvezujem na to, da sam voljan staviti na raspolaganje dokumente, kako smo Oltra i ja pokrili troškove.

Nu za taj korak moram dobiti časnu riječ svakog od Vas, jer bi indiskrecija mogla štetiti nama dvojici (Padre Oltra i generalu, mo) i onima, koji su nam pomogi. Razaslao sam knjigu i dao riječ pukovniku, da ću ostaviti na raspolaganju onoliko primjeraka, koliko bude trebalo, a i dati mu da može prodati i nešto zaraditi, kako bi imao podrške za daljni rad. Pukovnik je dobio za prodaju, koliko ja znam, 1.000 dolara, te od toga dao Lukasu 500 a drugi zadržao za sebe, koji korak sam odobrio i k tome molio pukovnika da o tome ne govori nikome, jer da to neki ne bi shvatili, jer mi za naš rad svi dajemo, a ništa ne dobivamo. Jeli dragi braco tako bilo? Bojim se da je moj braco i tu prošao kao i naš nesudjeni tajnik Odpora Tomica Grgić, koji je najprije Dru. Heferu saopćio jednu diskretnu, unutarnju i intimnu vijest: da ja ne želim da bi se pitanje ikavice i drugih problema Pere Tutavca (Pero Tutavac (Bilić) je izdavao na čistoj ikavici novinu NAPRIDAK. Izdao je nekoliko knjiga na ikavici. Meni ih je slao da ih ja prodajem u USA., mo) poistovjetilo sa ciljevima Odpora, te da ljudski želim riješiti s vremenom taj problem, na način, da Pere mogne nastaviti sa nastojanjima oko ikavice, a da Odpor može postaviti svoja nastojanja u Argentini na jednu solidnu bazu. Ostali ste to čitali u "Hrvatskoj", a čime se mene stavilo pred alternativu i gotov čin. Bojim se da ćete o svemu "problemu pukovnika Štira" skoro čitati u "Našem Putu" (kojeg su u Torontu izdavala braća Rudi i Srećko Tomić, mo) sa detaljima o tome kako sam ja prevario Štira, Tugomira, Tutavca,- i druge detalje o stvaranju "Privremenog Odbora za Reorganizaciju Odpora", te o usporedbi - Vrančić - Štir, MOJ - Odpor, Hefer - Maks itd....(.nečitljivo...mo)

Ja sam dobio bio dva osobna , rukom pisana pisma, od puk. u kojima mi je izrazio neke svoje primjedbe, neke vrlo pametne, neke ideološkog, neke taktičkog, i druge osobnog značenja. I drugi su mi pisali . Nažalost rekao bih "mnogi drugi" o detaljima, koje ne mogu ovog časa ponavljati. Pisao sam mom Braci pukovniku, da sam strašno zauzet, da u decembru moram izbaciti tri Obrane, da završavamo dvije knjige, i planiramo drugih pet. Skoro ćete imati o tome podrobne vijesti, pa se uvjerite da "ne lažem". Jer danas se i medju ministrima, generalima, svećenicima i intelektualcima, akademičarima i uglednim ljudima ove i slične riječi upotrebljavaju kao i sapun. Osim toga imao sam, zaista , posjete iz Domovine, Njemačke i morao sam obaviti čitav niz poslova. Obećao sam Braci da ću LOGIČKI MIR upotrebiti za to da odgovorim dostojno na njegova pitanja i analiziram sugestije i probleme, koji sa rastom Odpora rastu svakodnevno: ideološka, osobna, organizacijska, strukturalna itd. U isto vrijeme sam molio pukovnika da mi pošalje U FORMALNOJ (ili normalnoj, nije najčitljivije, mo) FORMI NJEGOV PLAN ZA SASTAV, DJELOVANJE I DJLOKRUG RADNIH SKUPOVA, koji se odnosi na cijeli VANJSKI SEKTOR, izradbu ustrojbenih, taktičkih i funkcionalnih zasada za budućnost. Jeli tako, dragi Braco?

Nisam dobio konkretna odgovora na ta pitanja, niti tih konstruktivnih prijedloga, - ali sam zasut pitanjima ljudi izvan našeg kruga, koji mi iznose probleme na drugi način.

Znam i da se prepisuju veselo pisma, odnosno dva pisma, od kojih jedno nosi naslov "Dragi Braco" a upućeno je generalu Drinjaninu, sa kopijama drugoj šestorici, koje je pukovnik odabrao. (Ovdje se radi o pismu puk Ivana Štira generalu Vjekoslavu Luburiću od 12 prosinca 1966. Vidi opis #205, mo.)

Ne mogu mom Braci odgovoriti na postavljena pitanja, jer to je drugačije kada se radi o ljudima i privatnoj korespodenciji izmedju starih ratnih drugova, koji se nazivaju Braco, ili kako se ja recimo sa vitezom Pjanićem dopisivam kao "Dragi Pobratime". Drugačije je i kada se ljudi dopisuju kao generali i pukovnici, drugačije je to kada se radi o jednom Tijelu, kao Odporu.

Nu ne znam kakav je kriterij imao Braco kada je pismo upućeno Braći svršilo u rukama takovih, koji niti su Braća, niti su pukovnici i generali, niti su uopće pripadnici Odpora, a najmanje Glavnog Stana, nego cirkunstacionalni suradnici, dok drugi neki nemaju KRITERIJA, kao bivši čarkari, raspravljati probleme koje pukovnik planira generalu, ili jedan ugledni predstavnik Odpora zapovjedniku istoga. Pismo je, prema tome, upućeno čaršiji (ovdje general misli na spletke koje proizlaze iz kuhinje Buenos Airesa, mo), a ne braći, generalu ili Zapovjedniku. Tako zaključujem iz jeke i odjeka. Zato mi je i odgovaranje problem, jer moram znati razabrati izmedju riječi koje upućujem Braci, Pukovniku, Suradniku ili pak - Čaršiji. Ovisi o delikatnosti, svijesti, odgovornosti i inteligenciji svih onih, koji su : 1.) Prije mene bili obavješteni u "problemu pukovnika Štira", 2.) onih, koji su prije mene znali za ono što će mi poručiti moj Braco, i 3.) onih, kojima je pismo poslato, koji ga prepisuju i razašilju - svojim Bracama, suradnicima, prijateljima itd. I to se čini.

Nisam zaboravio dana iz naše pobune, nisam zaboravio ni posljedica, ne želim stvar podcjenjivati, ne želim nikog optuživati, a kamoli izključivati, ne želim nikog blatiti, jer smo vidjeli da smo se svi blatom bacili i svi ostali posrani pred svojom savješću, pred malim i mladim ljudima, i pred narodom uopće i poviješću. Ne želim se igrati ni vodje, podvodje, ni izgovarati prazne riječi, nego jednostavno želim malo pričekati da vidim KOME SVE MORAM ODGOVARATI NA PISMO KOJE JE TEORETSKI BILO UPUĆENO MENI A DOSPJELO U RUKE ČARŠIJE. Želim kao čovjek sačuvati prijateljstvo moga Brace, želim kao general imati suradnju pukovnika, ako se smatramo vojnicima, želim kao bivši buntovnik preći u fazu IZGRADJIVANJA, jer svaka pobuna mora jednom svršiti i preći u bonapartizam (francuska riječ "Bonapartizam" koja označuje smisao snošljivosti i trudi se izgladiti međusobne svađe itd., mo) da bi se sačuvalo ono što je produkt pobune. Nisam ni ljut, ni nervozan, ni dešperetan (razočaran, mo), nemam kompleksa, nego jednostavno želim viditi o čemu se radi, ispraviti pogreške ako sam ih počinio, postaviti stvari na svoje mjesto, ako su naglim rastom (misli se na rad HNO, mo) izišle iz kolotečina, želim učiti i saslušati mišljenje drugih i uzeti u obzir želju i volju suradnika, Radnih Skupova i živih snaga organiziranih u Društvu, da bi mogao vagnuti i dati još jednom dokaz osobne skromnosti i smisla za rad u ekipama.

Zato i pišem svima Vama kao i uvjek sa "dragi moji". Sve ono što ne riješite na toj bazi, nećete riješiti kao pukovnici, doktori, seljaci, obrtnici, mali i veliki ljudi, pismeni, polupismeni, bogomdani intelektualci. Na toj bazi ste počeli, t.j. kao buntovnici i braća, da, na toj bazi ste uspjeli ono, što niste kroz mnoge prijašnje pokušaje. Uspjeli ste Vi, i drugi, i to je jedini duh koji može pokretati. Ovih dana je bio kod mene iz mehlemske grupe (Radi se o gradu Mehlem u Njemačkoj gdje je jedna skupina od tridesetak Hrvata 1962. godine navalila na neku, kako su ju zvali, jugoslavensku trgovačku misiju, a uistinu je bilo gnjijezdo sastanaka jugoslavenskih špijuna, udbaša i svih onih koji su na bilo jedan ili drugi način, bilo silom ili ucijenom, radili protiv hrvatske političke emigracije. Mislim da je tu poginuo jedan visoki službenik jugoslavenske Udbe. Bilo je uhapšeno tridesetak Hrvata. Neki su odlažali godinama u zatvoru, među kojima je bio i fra. Rafo Medić, mo). Pitao sam ga kako vidi mene, i njih mlade skupa sa ostalima. Rekao mi je, da smo svi braća, a neki nosimo činove i titule koje nas obvezuju više nego njih, koji ih nemaju. Pa Vi, - kaže, dogovorite se, i s nama zapovjedajte. I tko ne posluša, kugla. To u "danom času". Ima i drugi načina, nu u suštini sve solucije nose u sebi nešto od te primitivne filozofije vis-a-vis beskrajnog glasanja, dogovaranja, koje nikad da završi, i gdje se nikad ne odlučuje.

Na Vama je da:

1. Bratski se dogovorite i stvorite svoj plan rada za to područje, prema Vašim prilikama, zahtjevima, odgovornostima, i da riječi pretvorite u djela. Da izvršite onaj dio rada Vanjskog Fraonta, koji na Vas spada za TO PODRUČJE. Da ne prenosite probleme Vaše na ostala područja, ni oni na Vaša. Svaka zemlja ima političke, psihološke, ideološke, geografske i socijalno-kulturne osobine, i svaka zemlja djeluje prema tim sposobnostima. Da bi mi uspjeli moramo se aklimatizirati njihovoj idiosinkraciji (šta god bi to moglo značiti, mo). Tako možete politički djelovati, moralno i materijalno pomoći. Vršiti funkciju horizontalne pa i vertikalne diplomacije itd. Prenošenje problema jednog područja na drugi, ukrućenje (ovdje se radi o glagolu "ukrutiti" znači "napetost, krutost, tvrdoglavost; nepopustljivost i sl., mo. Otporaš) u strukture nametnute odozgor, vidili smo, svršavaju tragično. Planirajte si zadatke, izaberite konkretne ciljeve, dogovorite se i stvarajte i rastvarajte strukture svog djelovanja prema prilikama koje najbolje poznate. Ni naturivanje drugim područjima, niti ukrućenje u norme i forme ne vodi nečemu : mi smo emigranti puni vrlina i kompleksa koje nosimo sobom iz domovine i specifičnog problema svakog od nas i zajednice u kojoj je djelovao svaki od nas. Ono što ne napravite kao braća, rekao sam nećete napraviti ni na jedan drugi način.

2. Kao pripadnici Odpora na Vama je da pomognete rad Odpora kao zajednice, tj. koroprativno. Ta zajednica mora imati Glavu, pa zvala se general, zapovjednik, predsjednik, vrhovnik, opunomoćnik itd. Molio sam sve, pa i pukovnika Štira, da i on dade svoju verziju o radnim Skupovima, ustrojstvu i djelovanju, nu ne u fond nabacanih mišljenja, nego u nekoj konkretnoj formi. To nije učinio ni jedan od onih kojima u meni žele viditi "vrhovnika", kao nekada Pere, (misli se na Peru Tutavca, urednika "NAPRIDKA", mo), ili koji ne žele slijediti osobu kao pukovnik, koje mišljenje ja odobravam, prihvaćam kao svoja, ali to treba učiniti na bratskoj bazi. Kada me je jedan dio Odpora uvjerio da osobno nisam podesan za ZAPOVJEDNIKA ODPORA, ja sam te razloge bio prihvatio i medju inim ponudio u više navrata svima Vama, da izaberete novog zapovjednika, tj. bratski izabrati, demokratski prihvatiti i onda ipak vojnički postupati. Većina bi to bila prihvatila. I konkretno sam ja ponudio pukovniku Štiru, da mi stane na čelo Odpora.

Pukovnik je tada formirao jedan Komitet, Odbor, poslao meni jedan letak, kojeg sam tiskao i razaslao, i onda smo iznijeli i tiskali Načela. I kasnije je taj Komitet, stvoren u Argentini, umro u porodjajnim bolovima, stvar je Odpora sišla na mrtvu točku, stvar vojske nije se ni spominjala, i malo po malo o Odporu su govorili Vladek i Nosić i prijatelji u Kanadi, Erić i Crnički i prijatelji u Usa, Stipe Brbić i drugovi, par njih kao u svugdje, u Australiji, i nekoličina u Evropi. (Sjećam se ovog loma u Odporu kao da je jučer bilo. I mi u Parizu smo koplja lomili da ne dođe do polarizacije Odpora. Dr. Peranić mi je o tome najviše govorio, mo). Ja nisam ni na pisma odgovarao onim drugim prijateljima, koji su bili Cagnuti, Cugnuti (nečitljivo, mo) i unda kada ja to nisam bio.
I sve je kasalo. Moj dragi Braco je, kao i toliko puta bio izgrižen od odborovanja, glasanja, nerazumijevanja, intriga i uzaludnih nada, da će se stvar u HOP-u riješiti bratski. Ja sam od samog Poglavnika bio ožigosan, javno napadnut u Domu (Dom, zgrada i sjedište Hrvatskog Domobrana u Buenos Airesu, mo) i tada je pukovnik Štir rekao jednu značajnu stvar: svi smo osjećali da iza Poglavnika, iznemogla i svladana, stoje Maks i Džafer (Kulenović, mo).

Da, tako je bilo, jer sve je bilo dogovoreno sa Džaferom i drugima. Onog dana kada mognem tiskati njegova, uvjek vlastoručna pisma pisana , bit ću opravdan za mnogi moj postupak. (Tko pomno i ozbiljno čita i prati ova PISMA MAKSA LUBURIĆA, uočit će da Maks sve malo po malo govori šta je nekada bilo i zašto. Njegova pisma će biti od velike značajnosti i važnosti za napisati povijest o Ustaškom Pokretu, Janka Pusti, stavranju NDH i obranu iste. Čuo sam da negdje u Španjolskoj postoji jedan Španjolac koji, navodno, ima preko četrdeset kutija ARHIVE MAKSA LUBURIĆA. Nadati se je, ako je to istina, a trebala bi biti istina, jer poslije pogibije generala Drinjanina, španjolske vlasti su sve zaplijenile i pohranile negdje. Pukovnik crnički mi je pisao u svojem izvještaju od 5 kolovoza 1969. godine, da mu je sud dodijelio samo tiskaru DRINAPRESS i sve što je pripadalo istoj, a da su zadržali ARHIVU, mo).

On je bio voljan meni dati javnu podršku pa i protiv Poglavnika. Meni je tada ostalo ili prihvatiti borbu sa onim Poglavnikom i biti optužen, da sam sve radio zato, da postanem POGLAVNIK USTAŠKOG POKRETA, ili se povući. Povukao sam se (od 1956 do siječnja 1960, dakle do Poglavnikove smrti 28 prosinca 1959 god., skoro pune četeri godine, mo) i očekivao od pukovnika i drugih, da pokrenu ODPOR I BEZ MENE, bez hipoteke Jasenovca, i "noža karikaša" i "dinarskih koljača". Dogodilo se kao sa akcijom pok. Bože. (Kavrana, mo). Meni su zabranili mješati se u to, a "kulturna ekipa" je konspirativno i tehnički bila nezrela. Dobar dio sadanjih vjernih suradnika i "uglednih emigranata" pravilo je na mene pritisak da "sagnem šiju". Sam me je nadbiskup Šarić dramatskim prizorima na to silo. Nisam pristao, jer bi to bilo suprotno idejama koje su pokrenule NAŠU POBUNU, a i stvaranje HRVATSKOG NARODNOG ODPORA. Ostalo znate.

Stratezi HOP-a su mi uz pomoć "uglednih i najuglednijih" razrušili i obitelj : sagni šiju, sagni šiju, ali je nisam sageo. Srećom da sam imao prijatelja u ovoj zemlji, inače bi svršio Bog zna kako. I pukovnik Štir je dobio od moje žene pismo, samo da spomenem jednu stvar, a ono što se govorilo i pisalo znate. Nu došao je dan kada je umro Poglavnik i ja time bio oslobodjen OBVEZE. Tada su svi, pa i Rover i puk. Štir bili zato, da i opet ja budem na čelu Odpora. I Odpor je svugdje postavljen osim tamo u Argantini. Još uvjek je bilo nade u povratak u Maticu, razumjevanje itd. I na kraju ste pristupili stvaranju Odpora u Argentini, s jedne strane, te vezanju istog uz GENERALA DRINJANINA KAO ZAPOVJEDNIKA ODPORA. Dakle s GLAVOM o kojoj smo govorili. I bojim se kako je planirana stvar "pukovnika Štira", da se radi o tome, da se moju osobu još jednom stavi na glasnja i zamjeni me se KOMITETOM ili OSOBOM. Sve ovo sam rekao i Roveru kao i pukovniku i svim drugima. Jer ako će se u svakoj taktičkoj operaciji plan i straktura i Glava stavljati u pitanje, onda nećemo preživiti sudbinu svih onih Komiteta i Odbora, koji su dosada tamo stvarani. (misli se u Buenos Airesu, mo).

Ne možemo mi vezati svaki korak sa mišljenjem drugih, s kojima mi želimo suradnju, ali na bazi korporativnoj kao Odpor, i na bazi jednakosti u akciji, a ne na bazi "priključite se svi pošteni Hrvati meni" ili "nama". U New Yorku na pr. Rover nije stvarao stav Odpora sa Erićem, Nosićem, Crničkim, Gagrom, Markićem, itd. nego sa drugih pozicija : australske, Uj.Hrvata i "nezavisnih". Intelektualna superiornost i dijalektika one manevarske skupine "očeva domovine" izvukli su ćilim ispod noga Rovera, a Erić stvaratelj svih državotvornih akcija u Usa. bio je izguran, posramljen i eliminiran. Razišli su se "očevi domovine" a onda su usljedili napadi Jelića, Oršanića i u čaršiji (Buenos Airesu, mo) se je smatralo prof. Korskog kao intelektualnog začetnika, Oršenića kao sprovoditelja, Jelića kao platformu i Rovera kao medijuma za "likvidaciju Maksa" kao glave Odpora. Ostalo je sve bila kako vele talijani :kombinazione...

Sa zebnjom sam očekivao POHOD ODPORA U ARGENTINI. Svi me pitaju: Zašto pukovnik Štir nije u Odporu? Zatim: zašto nije govorio na objedu, gdje su bili svi komponenti one ideje zajedničkog rada. I davno prije nego ste mi ijedan od Vas pisali rekli su mi moji prijatelji iz drugih skupina mnogo toga, što sam kasnije saznao bilo od samog pukovnika, bilo od Vas pojedinaca. To je "slučaj pukovnika Štira".

Reći ću Vam :

1. Ne zatvaram se ispred bilo kojeg riješenja unutar samog Odpra, ali uvjek na bazi Odpora, sa imenom Odpora, sa ljudima Odpora, sa ustrojstvom i pravilnicima Odpora, i u duhu Odpora. Htio sam time reći : bez miješanja ljudi izvan Odpora, bez "kombinazione" ostalih, s kojima trebamo suradjivati kao ODPOR.

2. Ne povlačim se ni zato jer bi bio desiluziran, jadan, umoran, kompromitiran, zauzet, itd., itd., i tu možete ubrojiti sve objektivne ili subjektivne razloge. Kasno je, medju inim, nije to moj stil, i jer bi to bilo dezertiranje, kako su neki označili moj stav, kada sam se povukao prvi i jedini put, ili kako su u čaršiji (Buenos Airesu, mo) dezertiranje označili stav pukovnika iz bojazni pred frakasom prigodom našeg javnog nastupa. Ja ne vidim nikakvih solucija ni u vraćanju u MATICU tj. HOP ni jedne vrsti, ni u novo Vijeće, ni u mjesnom argentinskom Komitetu na čelu sa bilo kim. Sve je to prošlost. Mi već pišemo POVJEST i s ovog puta nema povratka natrag. U taj put sam unišao kao GLAVA ODPORA, kao takvog me trebate prihvatiti ili odbaciti, slijediti u revoluciju ili likvidirati me. Jedno je sigurno da ne mogu prihvatiti dialog na način, kako je sada bio planiran.

I na kraju, a u onom duhu, koji nas je spajao u danima "pobune duhova" s kojim duhom sam podpuno identificiran, molim Vas, da bi se sastali i razradili pitanja i rastavili ih: ona taktička, ona ustrojbena i organizacijska, ona ideološka, ona eventualno osobna i lokalna pitanja. Sve se još može riješavati u istom duhu, koji nam je do sada vodio k solucijama.

Jedino što ne mogu učiniti jest sam sebi odrubiti glavu, kako sam to u jednoj OBRANI humoristički prikazao. Htio sam reći da ne mogu raditi sam protiv sebe kraj tolikih, koji to čine. Životni instikt kod onih, koji su pjevali : glavo moja.... je vrlo jak. Obveze prema onima, koje sam već POVEO, za mene vrijede do smrti. Sam vjerujem u ono što radim i voljan sam riječi pretvotiti u djela, ali i uvjek prihvatiti SVE SOLUCIJE, koje ne IZKLJUČUJU PRIJE REČENO, što da sumnjam u ono, što su drugi prihvatili? Bio bi hipokrita kad ne bih rekao, da osjećam da mogu sprovesti ono što smo zajednički svi mi stvorili. Glava je potrebna svakom tijelu, i u sred demokracije je bilo predvodnika, i jedan od njih sam i ja, i ideja Odpora rasla je i sa mojim imenom. Pukovnik je jednom davno napisao jedan krasan članak o psihologiji našeg ratnika, koji vodi vojnike u borbu i kojega ljudi slijede. Husku Miljkovića su njegovi vojnici slijedili u četiri tabora i vjerujem da bi i pukovnika Štira, pa i ljude manjeg kalibra.

I neka braća u Argentini riješe što spada na njih, neka i GLAVNI STAN RIJEŠI ŠTO SPADA NA NJEGA, a i pukovnik Štir donese odluke, ako njegove misli izlaze iz okvira koja smo mi davno stvorili. Ja ću sa rešpektom i bratski pozdraviti svaki konstruktivni korak, uzeti učešće u svemu, osim u vlastitoj likvidaciji.

Na Vama je da osobno i kolektivno odlučite, a ja ću se odlučiti prema tome dokle stigne val "slučaj pukovnika Štira" koji mi je predočen pred dvije i više godina, zapravo odkada smo se jače pokrenuli. Govorio sam Vama i o Roveru: i njemu sam rekao točno isto, tj. da ga sastanu sa Odporašima Oceanije i riješe domaće probleme, a da dodje do mene ako želi raditi na domovinskom sektoru. "HTJETI UVJEK NEŠTO DRUGO". Na pr. ako pukovnik nije u,recimo, kondicijama da se sporazumi sa Odporašima svog područja, kako će sa onima na drugim kontinentima, gdje su htjeli sasma različiti i prilike suproten. Mi smo sve to već prebrodili i pošli dosta snažan korak naprijed. I sazrijeva naše doba i ne može uvjek počimati kao regruti, ni buntovnici. Mi smo PREDVODNICI HRVATSKE REVOLUCIJE i odgovorni smo svi za svako djelo. Susrećemo se sa novim ljudima, idejama, problemima i bit će i te kako VIŠE TABORA U ODPORU. To je uvjet i preduvjet svakog uspjeha našeg stratežkog plana : koordinacija mnogih snaga u monolitnoj vojno-revolucionarnoj stegi bez niekanja personalnosti onih, koji su voljni biti naši taktički saveznici u borbi protivu Jugoslavije i srbokomunizma.

Mi bi trebali već posebno tijelo za koordinaciju i drugih snaga, unutar i izvan Jugoslavije. Trebamo i mnogo toga, što vraćanjem na polaznu točku i imitiranje onih, koji su davno propali, nećemo uspjeti.

I sada vidim da sam zadro dublje, nego sam mislio. Molim Vas da prihvatite samo jedan primjerak ovog pisma kojeg šaljem na Lukasa, a drugi na puk. Štira, dok ću ostale primjerke poslati glavnim suradnicima, da nebi trebao iznova prepisivati, jer se moram baciti na nove OBRANE. Šaljem Vam i dva okružna pisma, i morat ću na sve drugo odgovoriti.

Grli Vas sve odani Vam Maks.

(Kraj ovoga pisma, fala dragom Bogu! nije bilo lako. Pismo je bilo nečitljivo. Upotrebljavao sam naoćale i povećalo. Zadovoljan sam, potpuno. Sve sam odgoneta.
Mogli ste primjetiti da je ravnoteža generala Drinjanina poljuljana i, na mahove nesigurna. Ali ipak, on, od djetinstva buntovnik, revolucionarac i vojnik se neda i ne predaje se. Koliko god je pritisnut brigama i obvezama, još uvijek daje smjernice i direktive, ono kako bi se reklo, po vojnički, da svak čuje i da svak sluša. Otporaš.)

Bobani
18-06-2015, 18:33
KAKO SE JE OSJEĆAO HRVATSKI MLADI EMIGRANT U HRVATSKOJ POLITIČKOJ EMIGRACIJI?

(Donosim ovdje pismo jednog mladog Hrvata, koji, kako u pismu kaže, ne može više čekati, jer da mu je dužnost osvetiti svoju braću i ujce. Na prvi izgled pismo izgleda "očajno", ali kada ga se dobro proštudira, pismo je puno želje za slobodom hrvatskog naroda. Njegove želju su mnogim nama starim emigrantima poznate i to nije usamljeni slučaj. Donijeti ću pismo u originalu a ispravke nikakove neću činiti. To činim zato da budem dosljedan piščevu izražaju njegovih želja. Ipak ću tu i tamo, ako se potreba ukaže, ubaciti neka pojašnjenja. Pismo je pisano Maksu Luburiću, generalu Drinjaninu. Otporaš.)

Vancouver, 20.II.1968. god.

Poštovani naš prijatelju i Vođa!

Znam da će Vam biti neobično kad primite moje pismo, od čovjeka kojeg ne poznate. Ali moj osjećaj u meni me budi ono zašto me veže. Moram Vam reći. Ja sam Dinko Šimundić koji sam prije par mjeseci imigrirao (nije napisao "emigrirao", jer "imigrirati" je smisao gospodarske ili ekonomske naravi, dok "emigrirati" je smisao političke naravi. Mo. Otporaš.) u Kanadu iz Zapadne Njemačke, stričević od pok. Marijana Šimundić rođ: (po svoj priliki rođak, mo.) Josip Krnića i ujak mi je bio kod gen. Bobana ustaški bojnik. Petar Ćorić i njega je udba objesila. Od onog istog dana kad je brat Marijan poginuo, stalno sam izložen udbi i od onog dana svaki mi je dan život izložen da ću jednog dana past u (od, mo.) dušmanske udbaške ruke samo zato što sam rekao da moram sad ili poslije osvetiti brata (Marijana, mo.) i ujca pok. To moram i to mi je dužnost i zaklinjem se. Ja sam mlad, imam tek 25. god, služio sam Titinu vojsku, imam dva zanata i osjećam se da mogu pomoći svome narodu i osvetiti svoju braću.

I zato Vas molim, kao oca svojega, i Vođu našega cilog naroda, povedite nas u Boj, u Juriš, protiv dušmana i neprijatelja, i kad ćemo ginuti neka imamo zašto i neka ginemo u jurišnim pobjedama, a ne ovako iz dana u dan nam nekog brata (mi, mo.) izgubimo i čim prije to bolje , ja ne mogu sam ništa napraviti, i zato Vas ponovno opet molim. Ja ne žalim zato što ću i ja pasti od dušmanske ruke i izgubiti život, ne plašim se smrti i nisam se nikad bojao, nego plačem zato što neću moći osvetiti braću i očeve ujce, i što neću moći pomoći našem narodu. Zato Vas još jednom molim povedite nas, dragi naš Vođa, naš Generale čim prije to bolje. Sa ovim završujem i mnogo Vas pozdravljam da nam dugo i dugo poživite i dovedete sve skupa na pravi put.

Uvijek Vaš prijatelj i Hrvat Dinko Šimundić.

Bog i Hrvati!

Dinko Šimundić
Triumph St. 2301
Vancouver. 6.B.C.

(oprostite na rukopisu)

(Eto, vidimo sada kako su se Hrvati osjećali i izražavali svoju ljubav prema Hrvatskoj i hrvatskome narodu prije ravnih 47 godina. I sada, zanijekati vruće želje Hrvata hrvatske političke emigracije u borbi za ponovnu Obnovu Hrvatske Države, bila bi očita izdaja povezanosti Hrvata iz Dijapore i Hrvata iz Domovine. Zato ja donosim mnoge dogodovštine iz emigracije u nadi da će netko jednog dana napisati iscrpnu povijest HRVATSKE POLITIČKE EMIGRACIJE. Otporaš Mile Boban.)

Bobani
20-06-2015, 15:23
U ODRAZU VREMENA - DALI JE KRALJEVINA JORDAN PRIZNALA HRVATSKU DRŽAVU 1962?

(U ovom Okružnom Pismu Glavnog Stana HNO se radi o jednoj vrlo delikatnoj i vrlo važnoj stvari, koja je u to vrijeme, dakle ima skoro 51 godina, uzdrmala hrvatsko političko gibanje kao i same temelje komunističke Titine Jugoslavije. Ova Okružnica HNO se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA", st. 395-401.

O ČEMU SE, DAKLE, RADI!?

Radi se da je "Dekretom Njegovog Veličanstva kralja Hassimijske Jordanske Kraljevine HUSEINA I., broj. 1404/10/ 12. od 2 rujna 1962 g., kojim je priznato pravo hrvatskog naroda na slobodu, "nezavisnost i vrhovničtvo u svim svojim povjestnim granicama."

Tako to stoji u službenoj izjavi jordanske kraljevske vlade tog vremena; što bi se moglo dans to smatrati kao što je Vatikan priznao "de jure" NDH ali ne i "de fakto". Svakako je to smetalo jugoslavenskim vlastima, što će se moći vidjeti iz samog STROGO TAJNOG I STROGO POVJERLJIVOG dokumenta HRVATSKOG NARODNOD ODPORA kojeg je general Drinjanin pisao svim svojim suradnicima GLAVNOG STANA.

Tada sam živio u Parizu i s drm. Dabom Peranić, glavnim suradnikom generala Drinjanina i član Glavnog Stana HOS smo izbliza pratili ta zbivanja. Ovog puta neću zalaziti u detalje tog tajnog dokumenta, osim reći to da je hrvatska politička emigracija bila jako zaljuljana ovim događajima, zaljuljana do te mjere da je već iduće godine, dakle 1963. iz Australije došla jedna skupina hrvatskih revolucionaraca, poznata Oblak/Tolić, da dignu ustanak u Jugoslaviji; kao što je poslije hrvatskog proljeća 1971. godine došla skupina FENIX 72 da dignu ustanak poznat: BUGOJANSKA AKCIJA. Neka ovo bude kao uvod. Otporaš.)


HRVATSKI NARODNI ODPOR
GLAVNI STAN ORUŽANIH SNAGA
general Drinjanin
Br. Z. 857/64. Str. povj.

Predmet: Priznanje Hrvatske Države
po Sauditskoj Arabiji i f

Bobani
21-06-2015, 00:31
POVODOM 43-ĆE OBLJEWTNICE OPERACIJE "FINEX" 72. "BUGOJANSKA SKUPAINA"

Iz Otporaševe torbe

http://kamenjar.com/u-povodu-obljetnice-operacije-feniks-1972-bugojanska-skupina/

U POVODU OBLJETNICE OPERACIJE ‘FENIKS’ 1972. ‘Bugojanska Skupina’

Nadnevak: Lipanj 20, 2015
in: Iz Otporaševe torbe, Povijesnice


KRV MUČENIKA JE SJEME POBJEDE

Bit Bugojna jest da nije djelo nepovezano s prošlošću ili s budućnošću. Ono nije izolirani čin. Bugojno je karika u oslobodilačkom lancu, dio jednog revolucionarnog procesa. Zato je pogrešno proučavati ga izvan općeg razvitka hrvatse borbe.

Ovu je značajku dobro zapazio Šime Letina, pripadnik one generacije koja se 1941. još nije ni rodila, te koji je 1974. napisao:

„Onaj koji zna da je revolucija proces, a ne događaj, mora shvatiti da je Bugojno samo jedan događaj u ovom revolucionarnom procesu, dakle samo dio hrvatske revolucije. S ovog gledišta moramo procjenjivati njegovu vrijednost i zato se o Bugojnu ne može pisati niti kao o stopostotnom uspjehu niti kao o neuspjehu, iako nije postignut konačni cilj, tj. stvaranje hrvatske države. Devetnaest mladih ljudi je palo, i to je svakako velik gubitak, ali mi znamo da je s njihovom smrću nastala nova epoha u hrvatskoj revolucionarnoj borbi. Nova hrvatska revolucija je započela s njihovom akcijom, ali nije prestala s njihovom smrću. Duh Bugojna živi i nastavlja se širiti u mladoj hrvatskoj generaciji. (…)

fenixU odnosu na opću hrvatsku borbu, njihova smrt nije gubitak, jer se ne radi o običnoj smrti. Ovo je bila herojska smrt, a mi znamo da svaka herojska smrt znači korak bliže cilju kojemu su težili oni koji su pali za taj cilj. Iz povijesti vidimo kakvo su veliko značenje ovakve žrtve imale za pojedine narode ili klase, iako su u svoje vrijeme izgledale bezvrijedne i nevažne. Uzmimo npr. ‘decembriste’ u Rusiji. Znamo da u svojim nastojanjima nisu došli daleko, ali bez njihove pojave ne bi bilo revolucije 1905. godine. Istina, ni ova nije uspjela, ali se ne može zanijekati da je ona bila korak bliže pobjedi. Ova revolucija, iako je bila ugušena u krvi, bila je stepenica s koje se moglo uspješno zakoračiti u pobjedonosnu godinu 1917. Sjetimo se kineske revolucionarne borbe 1927. godine. Iako su mnogi pali u toj borbi, ipak je ona imala svoje značenje za kasnije uspjehe. Oni koji su ostali, ponovno su započeli borbu i konačno je došlo do pobjede 1948. godine. Dakle, jer je revolucija proces, lančana reakcija, utjecaj jednog događaja na drugi, proces ne prestaje dok se pobjeda ne ostvari. Stoga svaki prethodni događaj, makar časovito izgledao tragičan i bez uspjeha, ima svoju vrijednost i značenje u odnosu na konačni cilj i pobjedu. (…)

Svjesni smo da je hrvatska revolucija proces kao i svaka druga revolucija i da je nitko više ne može zaustaviti. Ona je takav proces, u kojem se, kad započne, ili pobjeđuje ili umire. I zato Bugojno ne smije ostati za nas samo jedna uspomena, jedan prošli svršeni događaj, već nam mora biti poticaj za nove akcije. Ukoliko bi ono ostalo događaj za sebe, tj. ako se na njemu ne bi nastavio hrvatski revolucionarni rad, borba do konačne pobjede, onda bi ono uistinu predstavljalo tragičan svršetak devetnaest mladih života. Bilo bi bez većeg značenja i vrijednosti u odnosu na naš konačni cilj, ali u tom slučaju krivnja ne bi bila na Bugojancima, nego na nama koji bismo dokazali da ne znamo cijeniti krv prolivenu za slobodu i nezavisnost hrvatskog naroda.“

Tko je organizirao Bugojno?

U želji da bi umanjila vrijednost Bugojna, a time i utjecaj što to djelo vrši na hrvatske borce, kako na one van domovine, tako i na one u domovini, Jugoslavija je sustavno širila neistine i krive infomacije. Od prve vijesti koju je objavila, pa sve do danas, nižu se same laži, tako da o tome nema smisla pisati.

No žalosno je što i neki Hrvati u emigraciji šire laži i krive informacije o toj akciji. Nakana je posve jasna: uništiti učinak te akcije bacajući blato na nju. Premda se radi o ljudima koji nemaju veze s Beogradom i sa službenom Jugoslavijom, u ovom se pitanju takvi ljudi nalaze na liniji čuvanja Jugoslavije.

Između stvari koje ovakvi nehotični čuvari Jugoslavije raspravljaju, prvo mjesto zauzima pitanje tko je organizirao tu akciju. Pa dok jedni misle da iza toga stoji CIA, drugi vide prste Sovjeta, treći UDB-u, četvrtima su braća Andrići Srbi, itd. Ništa im ne smeta što jedni pobijaju druge, pa ni to što neki mijenjaju svoja mišljenja, pa dok su jučer tvrdili jedno, danas istom žestinom brane drugo mišljenje. Njima je najvažnije dokazati svima, a ponajprije sebi i svojoj uspavanoj savjesti, da se iza toga ne nalaze Hrvati nego netko drugi.

Ambroz Andrić
ANDRIC-Ambroz

Ambroz Andrić

U to blaćenje Bugojna umiješale su se i strane obavještajne službe onih država koje danas čuvaju Jugoslaviju. Za njih je „patku“ pustio u promet bivši čehoslovački general major Jan Šejna, koji je još 26. veljače 1968. prebjegao Amerikancima. Čekao je punih šest godina da bi u veljači 1974. iznio na javu sovjetski ratni plan „Polarku“, u kojemu je, onako usput, ustvrdio da je Bugojno samo dio sovjetskog plana, drugim riječima, da je Bugojno djelo Sovjeta.

Dakako da su neki Hrvati jedva dočekali ovo „otkriće“ bivšeg češkog, a sada američkog obavještajca Jana Šejne. No, veselje im je bilo kratkotrajno. Već u srpnju 1974., objavio je dr. Ivo Korsky analizu „Polarka i Bugojno“ u kojoj je dokazao neodrživost Šejnine tvrdnje. Nitko u emigraciji nije nakon toga ušao u raspravu o toj analizi, toliko su snažni bili piščevi argumenti.

Dakako, ova ustrajna obrana Bugojna nije nekima bila shvatljiva, pa su počeli zaključivati da bi Bugojno moglo biti naše djelo, ili da bismo mi željeli prikazati Bugojno kao svoj pothvat. Nisu mogli shvatiti da smo samo vršili svoju hrvatsku nacionalističku dužnosti braneći bugojanske borce.

Zašto smo branili Bugojno? Zbog istih onih razlog zbog kojih su ga napadali Jugoslavija i svi oni koji brane Jugoslaviju. Oni su napadali Bugojno da bi zaustavili razvitak borbenog duha među Hrvatima, a mi smo ga branili, branimo i branit ćemo ga, jer time jačamo hrvatsku borbenu struju i zadajemo udarac Jugoslaviji. Uostalom, zar nije najbolji dokaz važnosti Bugojna upravo jugoslavensko nastojanje da se ono uništi kao politički pojam? Pa ako se u to morala umiješati čak i američka obavještajna služba, zar to nije dokaz prave vrijednosti Bugojna?

U spomenutoj analizi dr. Korsky je ispravno utvrdio:

„Kako je operacija Bugojno prvi hrvatski gerilski upad u Jugoslaviju nakon tragedije Božidara Kavrana i drugova i kao takav je upravo elektrizirao mlađe krugove u hrvatskoj emigraciji, neshvatljivo je, sa stajališta borbe, ovo pokušavanje da se Bugojno pretvori u dio sovjetskog plana.

Pavo Vegar
Pavo Vegar

Pavo Vegar

…Sa stajališta hrvatske borbe protiv Jugoslavije, trebali bismo svojatati Bugojno kao vlastitu akciju pa i onda kad bismo znali da je dio tuđeg plana. A kada to ne znamo, kad je strana inicijativa više nego nevjerojatna, nije mi razumljivo zašto bismo se odrekli ovog politički uspješnog djela u svojoj daljnjoj borbi.“

„Kako ulazi, dakle, Bugojno u Polarku, odnosno zašto o njemu govori Jan Šejna?

Nema dvojbe da postoje neki krugovi koji upravo na silu žele proglasiti Bugojno sovjetskim djelom…

Jugoslavenske su vlasti shvatile opasnost da bi Bugojno moglo poslužiti kao početak jednog lančanog procesa radikaliziranja hrvatskih emigrantskih snaga, te da je potrebno kompromitirati samu ideju gerilskih upada prije nego što zahvati šire slojeve mlađih ljudi. Zato je Beogradu bila potrebna pomoć Sjedinjenih Američkih Država protiv ovakvih i sličnih pokušaja.“[3]

Bugojno nije djelo ni ovoga ni onoga, nego je djelo tajne hrvatske revolucionarne organizacije koja se zove Hrvatsko revolucionarno bratstvo. Ono je u studenom 1975., u sastavku pod naslovom „Proglas Hrvatskog revolucionarnog bratstva“, objavilo:

„Tvrdimo i možemo potkrijepiti dokazima slijedeće:

1.Hrvatsko revolucionarno bratstvo je isključivi organizator akcije Bugojno

2.Akciju su izveli revolucionarci, pripadnici organizacije Hrvatsko revolucionarno bratstvo

3.’Naslućivanja’ general-majora Šejne, kako je akcija Bugojno uklopljena u sovjetsku ‘Polarku’, proizvod je bujne mašte Šejne, ili je to učinio po nečijem nalogu radi gušenja revolucionarnog poleta i unošenja sumnje i nepovjerenja u vlastite snage hrvatskih rodoljuba spremnih nastaviti put Bugojna.“

Politička platforma Adolfa Andrića

Jedan od vođa Bugojna, Adolf Andrić, napisao je priručnik za vođenje hrvatske gerile pod naslovom „Osvetnici Bleiburga“. Nije mi poznato kad je napisao tu knjigu. Drugo izdanje izišlo je oko dvije godine nakon Bugojna, polovicom 1974.

Zanimljivo je iz te knjige donijeti nekoliko odlomaka da bismo vidjeli koje je političke ideje zastupao pisac, što osim toga rasvjetljuje idejno-političku pozadinu akcije Bugojno.

Već iz same „Posvete“, vidi se širina pogleda Adolfa Andrića:

„Ovaj skromni priručnik posvećujem palim hrvatskim borcima, koji su kroz vjekove davali svoje živote na oltar domovine braneći hrvatsku grudu od najezda naših imperijalističkih susjeda:

– Ocu hrvatske revolucionarne misli Eugenu Kvaterniku, koji je svoj život žrtvovao u prvoj hrvatskoj (Rakovičkoj) revoluciji;

– Poglavniku NDH dr. Anti Paveliću i svim palim hrvatskim sinovima i kćerima tokom Drugog svjetskog rata;

– hrvatskim žrtvama Bleiburga (…);

– svim hrvatskim mučenicima, koji su radi hrvatske oslobodilačke misli ostavili svoje kosti po robijašnicama obadviju Jugoslavija i onim današnjim živim robijašima-kosturima (…);

– hrvatskom komunisti heroju Andriji Hebrangu, koji je radi obrane hrvatskog nacionalnog teritorija (Srijem) bio obješen po srpskim imperijalistima (…);

– svim živim hrvatskim komunistima koji danas brane hrvatske nacionalne interese i voljni su boriti se sutra rame uz rame sa ostalim hrvatskim revolucionarima za slobodu i nezavisnost hrvatskog naroda;

– hrvatskim radnicima i seljacima, čiju muku, plod rada i krv, u današnjoj Jugoslaviji poput parazitskih pijavica sišu beogradski eksploatatori;

– hrvatskim emigrantima političkim i ekonomskim (…);

– neprežaljenom i neumrlom hrvatskom modernom revolucionarnom misliocu, ideologu, organizatoru, začetniku hrvatske revolucionarne antijugoslavenske borbe, mome prijatelju Gezi Pastiju, po Udbi mučenom i zaklanom 1965. u Parizu;

– devetorici hrvatskih revolucionara-povratnika iz Australije i

– svim onim hrvatskim revolucionarima koji danas čame u jugoslavenskim i stranim zatvorima.

Konačno: ovaj priručnik namijenjen je i posvećen svim današnjim živim hrvatskim revolucionarima kako bi što spremnije i efikasnije obavili naš sveti hrvatski zavjet rušenja Jugoslavije i uspostavljanje nove, sretne, demokratske, buduće: NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE.“

Priručnik sadržava osim borbenog dijela, također i ideološki dio. Od posebne je vrijednosti vidjeti stav prema pravoslavcima i prema komunistima.

„Hrvatski revolucionari (…) ne smiju nikada dozvoliti da se hrvatska revolucija pretvori u vjerski rat protiv bilo koje hrvatske vjerske skupine, pa tako ni pravoslavne (…)

(…) Od samih hrvatskih pravoslavaca ovisit (će) njihova sudbina u burnim danima buduće Hrvatske Revolucije. (…)

Hrvatski revolucionari se nadaju, da će mudrost i razbor kod hrvatskih pravoslavaca prevladati zablude velikosrpske politike srbijanskih interesa (…). Ovu nadu potvrđuju potpisi Hrvatske Deklaracije književnika među kojima se nalazi i priličan broj hrvatskih književnika pravoslavne vjeroispovjesti.“[5]

Vejsil Keškić

„Ideja hrvatske oslobodilačke revolucije mora ujediniti sve staleže hrvatskog naroda, sve hrvatske sinove i kćeri bez obzira na vjersku ili ideološku pripadnost! Ona mora naći kompromis rada hrvatskog Ustaše i hrvatskog Komuniste! U današnjoj Jugoslaviji opstojanje hrvatskog naroda dovedeno je na rub propasti i radi svete ideje hrvatskog nacionalnog održavanja ideološka razmimoilaženja ne smiju predstavljati kočnicu progresu hrvatske revolucije. Mi hrvatski revolucionari, pripadnici nove hrvatske generacije, kojima nitko ne može pripisati djela „ratnih zločina“, niti pripadnost nacističkoj ili fašističkoj ideologiji, jedina smo garancija razboritog usklađivanja snage cjelokupnog hrvatskog naroda. Zato mi moramo dati cijelom svijetu do znanja da Hrvatska Revolucija nema protukomunistički nego samo protujugoslavenski hrvatsko-oslobodilački karakter.“

„Svaki hrvatski komunist koji se stavi u službu Hrvatske Revolucije mora biti tretiran isto kao i po bilo kojoj drugoj ideologiji izgrađen Hrvat, tj. bratski, s punom slobodom ispovijedanja svoje ideologije u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Hrvatski revolucionari trebaju osuditi izvikivanje protukomunističkih parola.

Za razliku od hrvatskih komunista, hrvatski revolucionari moraju smatrati „jugoslavenske komuniste” neprijateljima hrvatskog naroda, jer oni služe veliko-srpskim eksploatatorskim interesima.“

U čemu je vrijednost Bugojna

Iako je o uspjesima i djelovanju Bugojna pisano toliko da je teško reći nešto nova, tek danas možemo jasno procijeniti njegovu pravu vrijednost. Kako bi nam dobro došlo danas novo Bugojno, kad Jugoslavija gori na Kosovu! Ispunjava se, međutim, ona narodna: „Drumovi će zaželjeti Turaka, al’ Turaka više biti neće.“

Da li je to slučajnost ili je netko odgovoran što danas nemamo novo Bugojno? Da li bismo imali takvo stanje da je svojedobno cijela hrvatska emigracija oduševljeno prihvatila pojavu Bugojna? Da smo na svim hrvatskim priredbama tijekom ovih godina s poštovanjem govorili o tom djelu, da smo objektivo istraživali tehničke propuste i raspravljali o budućim zadacima, da smo zajednički radili na dizanju duha borbe, zar ne bismo danas imali novo Bugojno, tehnički savršenije i zato nepobjedivo?

No, ne leži sva krivnja samo na onima koji su napadali Bugojno. Krivi su i oni koji su neispravno usmjerivali hrvatsku borbu. Krivnja je i na onima koji su emigrantskim lažnim revolucionarstvom tražili ispriku za bijeg od opasnog domovinskog područja. Do smanjenja borbenog duha došlo je, dakle, iz dva razloga:

a) Jer se je omalovažavala borba i

b) Jer se je zaboravilo da je domovina glavno područje borbene akcije.

Ako želimo popraviti današnje stanje, potrebno je ispraviti ove dvije pogreške. Potrebno je u prvom redu ojačati duh Bugojna što ćemo uspjeti ako spoznamo njegovu unutrašnju vrijednost.

U tom smislu korisno je pročitati što o Bugojnu misli Tomislav Naletilić, osobni prijatelj nekolicine bugojanskih boraca, koji je o tome pisao u zatvoru, nakon što je bio osuđen na temelju lažne optužbe da je spremao diverzantske akcije na jugoslavenskom području.

„Bugojanski pothvat vrijedan je divljenja, – piše Naletilić, – jer su njime Hrvati dokazali da su spremni dati život za Hrvatsku. Život je najviše što čovjek može dati za slobodu svoje domovine. Hrvatski vitezovi su žrtvom svoga života pred svijetom zasvjedočili da se hrvatski narod nije pomirio s Jugoslavijom i da je spreman boriti se za svoje oslobođenje.

I sami su udbaši govorili: Bili su to izvježbani borci, pravi gerilici. Da ih je bila stotina, srušili bi Jugoslaviju.

Okupatori se ljute radi Bugojna na emigraciju. Ona ih je iznenadila i osramotila pred svijetom pogotovo u očima Zapada gdje su željeli prikazati svoju državu kao stabilnu tvorevinu. Umjesto toga, devetnaest hrvatskih mladića, bez ičije pomoći izvana, dva mjeseca su tresli temeljima Jugoslavije. Devetnaest hrvatskih vitezova dali su svoj život da bi nadalje gorio plamen hrvatskog narodnog otpora protiv stranog okupatora.

Ne zna im se ni groba. Beograd nije dopustio da budu pokopani u svojim rodnim mjestima, da njihovi grobovi ne bi postali narodna svetišta.“

Kao osobnog prijatelja, Tomislava Naletilića boli njihova smrt, no unatoč tome ističe kao posebnu vrijednost Bugojna spremnost na žrtvu i hrabrost koju su pokazali bugojanski borci. Istina, neprijatelj je razasuo njihove kosti „da njihovi grobovi ne bi postali narodna svetišta“, ali o nama ovisi da li će oni biti zaboravljeni ili će postati vječna baklja, putokaz prema pobjedi. I ja sam analizirao vrijednost Bugojna u jednom članku objavljenom nekoliko mjeseci nakon samog događaja. Zaustavio sam se uglavnom na tehničko-teoretskim razmatranjima o uspjesima i posljedicama Bugojna, te sam napisao:

„Bugojno svakako predstavlja snažan tehnički napredak u usporedbi s dosadašnjim pokušajima. Bugojno je dokazalo mogućnost sprečavanja infiltracije Udbe u ključne položaje neke skupine, što ujedno znači i mogućnost uspješne borbe protiv djelovanja Udbe. Ono je također dokazalo i mogućnost uspješnog prebacivanja u domovinu. Bugojno je dokazalo i spremnost emigracije, naročito tzv. malih ljudi, na žrtve, pa i na najviše žrtve vlastitog života. Bugojno je dokazalo također i potrebu postojanja posebnih skupina, potpuno neovisnih ni o jednoj političkoj skupini u organiziranom smislu, te potpuno tajnih, jer je dokazano, da su samo takove skupine u stanju baviti se sličnim pothvatima.“

Dakako, nije sve u akciji Bugojno bilo savršeno. Bugojno je imalo svojih tehničkih pogrešaka. O tome smo svi pisali, i ja i drugi, a pisat ćemo i ubuduće. No unatoč svih pogrešaka ostaje činjenica da je konačna bilanca Bugojna pozitivna, da je Bugojno bilo koristan doprinos hrvatskoj oslobodilačkoj borbi i da žrtve tih junaka nisu bile uzaludne. Ovo je posebno istaknuo dr. Korsky u svojoj raščlambi Bugojna:[10]

„Titov međunarodni ugled bio je teško narušen upadom jedne male skupine slabo opremljenih ljudi.“

„Nakon skoro tri desetljeća neograničene vlasti Titov je režim toliko slab da ga može ugroziti šačica ljudi bez strane pomoći. Što bi tek bilo da je upad izvršila veća skupina s jakom stranom pomoći, pitanje je koje si je tada postavljao svaki ozbiljan promatrač jugoslavenske stvarnosti.

Uklapanjem Bugojna u Polarku pokušalo se smanjiti političko značenje samog upada.“

„Upravo zato što je Bugojno s razmjerno malim sredstvima i unatoč političkih i propagandističkih nedostataka, izazvanih izolacijom samih gerilaca od svih hrvatskih političkih skupina, dovelo do tako jakog učinka među hrvatskom mladeži, bilo je potrebno da se što više kompromitira.

Niti Amerikanci niti Jugoslaveni nemaju većih poteškoća da infiltriraju javne hrvatske političke skupine, pogotovo one koje bi trebale imati predstavnički općenarodni značaj, te zato uvijek mogu preko njih zakočiti svaku izravnu djelatnost tipa Bugojno. No ne mogu spriječiti stvaranje većeg broja potpuno nezavisnih, malih skupina, koje bi, potaknute primjerom Bugojna, mogle poduzeti slične djelatnosti. Ponavljanjem većeg broja ovakvih malih akcija položaj Jugoslavije toliko bi oslabio da bi polje bilo spremno za sustavnu gerilu pa i za vojničke akcije većeg značaja. Nitko to ne zna bolje od Tita i njegovih vojničkih suradnika koji su na ovakav način započeli svoju gerilu i koji su skoro tri desetljeća naučili mladež da u gerilskim akcijama,a ne u političkoj borbi, vidi put do oslobođenja.“

Prisjetimo se hrvatskih revolucionara preteča ZNG-a i hrvatske vojske koji su 1972-ge položili svoje živote za hrvatsku stvar.

1. Ambrozije Andrić, R. 10. 12. 1939. u Tuzli, poginuo 21. 7. 1972. u zaseoku Tomići Kod Omiša;

2. Adolf Andrić, R. 4. 3. 1942. u Tuzli, poginuo 26. 6. 1972. na planini Raduši Kod Gornjeg Vakufa;

3. Pavao Vegar, R. 10. 11. 1939. U Vašarovićima pokraj Ljubuškog, poginuo 21. 7. 1972. u zaseoku Tomići Kod Omiša;

4. Ilija Glavaš, R. 8. 12. 1939. u Lužanima pokraj Gornjeg Vakufa, poginuo 24. 7. 1972. na području sela Leskuri na planini Svilaji;

5. Đuro Horvat, R. 12. 4. 1939. u Palinovcu pokraj Čakovca, zarobljen 2. 7. 1972. Kod Jablaničkog jezera, osuđen na smrt u Sarajevu 21. 12. 1972., Strijeljan 17. 3. 1973.;

6. Vejsil Keškić, R. 25 . 6. 1939. u Maloj Peći pokraj Bihaća, zarobljen 29. 6. 1972. u blizini Prozora, osuđen na smrt u Sarajevu 21. 12. 1972., Strijeljan 17. 3. 1973.;

7. Viktor Kancijanić (Kocijančič), R. 1. 3. 1945. u Tinjanu pokraj Pazina, ubijen 2. 7. 1972. Kod Raduše;

8. Petar Bakula, R. 3. 2. 1947. u Rastovači pokraj Posušja, ranjen 15. 7. 1972. na brani Peruča, kasnije zacijelo likvidiran;

9. Ludvig Pavlović, R. 9. 4. 1951. u Vitini pokraj Ljubuškog, zarobljen prije prelaska ostatka grupe u Hrvatsku, osuđen na smrt u Sarajevu 21. 12. 1972., Pomilovan, 20 godina robije, pod sumnjivim okolnostima poginuo Kao pripadnik HVO-a u sukobu s JNA 18 godina. 9. 1991. U Studenim Vrilima, na cesti između Tomislav grada i Posušja;

10. Mirko Vlasnović, R. 19. 8. 1932. u Zemuniku Gornjem kod Zadra, predao se u rodnom selu 28. 7. 1972., Osuđen na smrt u Sarajevu 21. 12. 1972., Strijeljan 17. 3. 1973.;

11. Ilija Lovrić, R. 1945. u Varvarima pokraj Prozora, poginuo . 7. 1972. u blizini Varvara;

12. Filip Bešlić, R. 1936. u Rastovači pokraj Posušja, poginuo 24. 7. 1972. na području sela Leskuri na planini Svilaji;

13 . Stipe Ljubas, R. 21. 9. 1951. u Đakovu, poginuo 24. 7. 1972. na području sela Leskuri na planini Svilaji;

14. Vlado Miletić, R. 1946. u Ograđeniku pokraj Čitluka, poginuo 13. 7. 1972. Kod sela Pribić kraj Livna;

15. Vinko Knez, R. 26. 1. 1953. u Viškovcima pokraj Požege, poginuo 27. 6. 1972. Kod Han Ploča, Iznad puta Gračanica-Gornji Vakuf;

16. Ivan Prlić, R. 8. 11. 1951. u Sovićima pokraj Gruda, zarobljen 26. ili 27. 6. 1972. zacijelo kasnije likvidiran;

17. Nikola Antunac, R. 1950. u Karlovcu, poginuo 27. 6. 1972. Kod Han Ploča, Iznad puta Gračanica-Gornji Vakuf;

18 . Vilim Eršek, R. 20. 10. 1939. U Žigrovcu pokraj Varaždina, poginuo 27. 6. 1972. Kod sela Rumboci;

19. Vidak Buntić, R. 28. 1. 1942. u Ograđeniku pokraj Čitluka, predao SE 25. 7. 1972. između Zagvozda i Žeževice, zacijelo kasnije likvidiran;
Jedno Viđenje o operaciji

Ubojstva političkih neistomišljenika bili su i ostali jedna od težišnih aktivnosti svih političkih policija. Tako je bilo i sa represivnim službama koje su budno motrile nad svima onima kojima je hrvatska jednakopravnost bila važnija od opstanka «cjelovite Jugoslavije i jedinstvenog SKJ», kako su komunisti često voljeli govoriti. Utemeljena kombinacijom komunističkog revolucionarnog terora i voljom velikih svjetskih sila, druga Jugoslavija je mogla opstati na isti onakav način kako su Karađorđevići i velikosrpska «beogradska čaršija» na životu održavali Versajsku tvorevinu. Kraj Drugog svjetskog rata i prvi dani mira pokazali su svu svirepost metoda primjenom kojih Josip Broz i njegova komunistička oligarhija žele opstati na vlasti. Događanja na Bleiburgu a napose zločini počinjeni na Križnim putevima, logorima i zatvorima u razdoblju između 1945. i 1948. pokazali su da će državni teror i likvidacije političkih neistomišljenika biti jedan od temeljnih načina opstanka komunističkog poretka utjelovljenog u agentu Kominterne Josipu Brozu i njegovim sljedbenicima. Odnos prema državotvornim Hrvatima i predstavnicima Katoličke crkve bio je naročito nesmiljen i brutalan. Tako da se zločini počinjeni nad katoličkim svećenicima u Hrvata mogu, bez imalo pretjerivanja, staviti uz bok najvećim progonima u vrijeme Rimskog ili Osmanskog carstva. Međutim, sukob Tita i njegovog idola Staljina, koji je uslijedio 1948. na neki je način umanji progone državotvornih Hrvata kako u Jugoslaviji tako i u inozemstvu. Sve do 1957. godine i neuspjelih pokušaja atentata na dr. Antu Pavelića u Argentini te na dr. Branka Jelića u Njemačkoj.

Hrvatske političke i revolucionarne organizacije

FENIX_raduša_1972_hrvatski_vitezoviNakon smrti dr. Antu Pavelića, pod posebnom prismotrom jugoslavenskih komunista i UDBE našlo se nekoliko međusobno podijeljenih hrvatskih emigrantskih organizacija i pojedinaca. U prvom redu Hrvatski oslobodilački pokret (HOP), koji je nakon Pavelićeve smrti lagano gubio na težini, zatim Hrvatski narodni odbor, na čijem je čelu bio dugogodišnji emigrant dr. Branko Jelić a napose Hrvatski narodni otpor (HNO) i njegov utemeljitelj Vjekoslav Maks Luburić. Sudeći prema danas dostupnim dokumentima i izvorima jugoslavenske komunističke vlasti najviše su se pribojavale upravo Luburićevih «otporaša» koji su u svoje programske odrednice, s ciljem obnove hrvatske države, unijeli ideju o pomirbi hrvatskih komunista i ustaša, čega su se anacionalni i prosrpski kadrovi u UDBI i jugoslavenskom savezu komunista osobito pribojavali. Hrvatsko revolucionarno bratstvo /HRB/ osnovali su 1961. godine u Australiji Geza Pasty, Josip Senić, Jure Marić i još nekolicina bivših pripadnika HOP-a, nezadovoljnih retoričkim zauzimanjem za riješavanje hrvatskog pitanja, za što se početkom šezdesetih godina zalagalo tadašnje vodstvo HOP-a. Ova polu tajna hrvatska revolucionarna organizacija u narednom je razdoblju u Jugoslaviji i inozemstvu izvela više akcija uperenih protiv Jugoslavije a među njima svakako je najpoznatija operacija Feniks (lipanj, srpanj 1972), odnosno upad Bugojanske skupina, koja je imala za cilj podizanje ustanka te zbacivanje okova i obnovu Hrvatske Države.

Hrvatski kadrovi u jugoslavenskim tajnim službama

Pod utjecajem procesa koji su se događali unutar komunističke Jugoslavije, a napose zbog sve izraženijeg hrvatskog nezadovoljstva, jugoslavensko komunističko vodstvo je još početkom šezdesetih godina krenulo s primjenom plana tzv. «otvaranja granica» nadajući se kako će na taj način ne samo umanjiti hrvatski otpor nego promijeniti i dotadašnju demografsku sliku hrvatskih krajeva. Posebice u BiH, Slavoniji te srednjoj i južnoj Dalmaciji. Međutim, kako je tijekom dolaska nove generacije hrvatskih radnika u zapadnu Europu, poglavito u SR Njemačku, došlo do njihovih kontakata sa starim hrvatskim emigrantima koji su zemlju napustili 1945. ili prvih poslijeratnih godina, pred komunističkim se vlastodršcima našla potreba stvaranja čvrste obavještajne jezgre koja će pokušati onemogućiti dalje jačanje hrvatskih državotvornih organizacija u inozemstvu te njihov pokušaj ubacivanja u Jugoslaviju. Stoga, vodstvo jugoslavenskih komunista našlo se polovicom šezdesetih godina pred vrlo delikatnim zadatkom, odnosno pronalaskom odanih kadrova za planiranje, provedbu i realiziranje najsloženijih obavještajnih zadaća koje su imale za cilj očuvanje Jugoslavije i njenog unutarnjeg jednopartijskog uređenja. Činjenica da se u to vrijeme među pripadnicima političke emigracije i članovima hrvatskih emigrantskih organizacija nalazio najveći broj hercegovačkih Hrvata pred jugoslavenske je komunističke i velikosrpske vlastodršce stavila potrebu iznalaženja takvih personalnih rješenja za potrebe UDBE koja će ispunjavati dva uvjeta. Prvo, uspješno pronalaženje kadrova a drugo, infiltriranje tih kadrova u sustav emigrantskih organizacija. Upravo iz tih razloga, iz poslijeratnih omladinskih i oznaških ćelija, na ključna mjesta u sustavu komunističkog aparata šezdesetih i sedamdesetih su godina došli i neki pojedinci iz Hercegovine, poput Ante Miljasa, Ivana Brigića, Jerke Bradvice, Mirka Grgića, Stipe Grizelja, Stanka Čolaka, Ive Jerkića, Vinka Radišića, Ivana Lasića – Gorankića, Rade Vukojevića, Grge Šimunca, Vlade Šošića, Marka Musića i mnogih drugih. S druge pak strane oni su, kao i njihovi podređeni, u zemlji i inozemstvu tražili ljude preko kojih će s uspjehom ostvariti uvid i staviti pod nadzor pripadnike hrvatskih organizacija u iseljeništvu. Naravno, svi su oni odreda imali svoje šefove u Sarajevu i Beogradu, poput Franje Herljevića, Vase Gačića, Raifa Dizdarevića, Duška Zgonjanina, Stane Dolanca, Petra Gračanina, te su bespogovorno obavljali njihove zamisli. Za pronalazak materijalnih sredstava potrebnih za realiziranje ovih složenih zadaća nisu uopće morali brinuti. O tome su, naime, vodili računa direktori velikih komunističkih poduzeća koji su po partijskoj liniji bili postavljeni na te dužnosti i imali su obvezu punjenja tajnih fondova iz kojih su financirane tajne operacije UDBE, KOSA i SID-a.

Politička ubojstva naručena iz Beograda

Poslije smrti dr. Ante Pavelića, analitičari UDBE su analitičkom obradom došli do spoznaje kako među hrvatskim emigrantima postoje dvije osobe koje bi mogle politički ujediniti dosta razjedinjene hrvatske emigrantske organizacije. Prema njihovim zaključcima, riječ je o Vjekoslavu Maksu Luburiću i dr. Branku Jeliću. Oni su, prema mišljenju, udbinih analitičara posebno bili opasni jer su se zalagali za pomirbu ustaša i partizana te za ujedinjenje svih Hrvata u borbi za obnovu Hrvatske Države. Posebno su se komunisti pribojavali stvaranja i jačanja jedne ovakve organizacije u zemlji koja bi, zbog izrazitog nezadovoljstva položaja hrvatskog naroda u komunističkoj Jugoslaviji mogla naići na potporu širokih narodnih slojeva. Stoga je vrh jugoslavenskog represivnog aparata pripremio i izveo nekoliko operativnih akcija čiji je cilj bio priprema terena za likvidaciju ključnih političkih figura hrvatskog iseljeništva. Tako su višegodišnje operativne akcije koje su imale za cilj likvidaciju ključnih ljudi iz Luburićevog i Jelićevog okružja započela serijom ubojstava hrvatskih emigranata 1968. godine, i to ubojstvima Mile Rukavine, Krešimira Tolja, Vida Maričića, Josipa Krtalića, Ante Znaora, Hrvoja Urse i Pere Čovića. Serija ubojstava nastavljena je i 1969. godine kada su izvršeni atentati udbinih egzekutora na Nahida Kulenovića i Vjekoslava Maksa Luburića.

Infiltracija udbaša u operaciju «Fenix»

Stjepan Ševo, rođen u Hamzićima kod Čitluka 10. prosinca 1936. godine, kao i čitava njegova obitelj, glavom su platili Stjepanovo sudjelovanje u hrvatskim emigrantskim krugovima. Bez oca je ostao je kao osmogodišnji dječak. Ubili su ga, naime, pripadnici XII. Hercegovačke brigade koja je u zapadnu Hercegovinu stigla u studenom 1944. godine. Ševo je iz Jugoslavije emigrirao 1966. godine. Dvije godine kasnije jugoslavenske komunističke vlasti su preko nekolicine svojih agenata doznali kako je Ševo u hrvatskim emigrantskim krugovima postao politički vrlo aktivna osoba. Dostupni izvori pokazuju kako je službeni Beograd, preko djelatnika riječke Udbe Vinka Sindičića i djelatnika splitske Udbe koji se vodio pod pseudonimom «Mosor» doznao za Ševine aktivnosti vezane za pripremu Bugojanske Skupine. Ubrzo nakon toga, odnosno 24. kolovoza 1972. Ševu je, kao i cijelu njegovu obitelj,
tijekom godišnjeg odmora u Italiji zadesila mučka i prerana smrt. Istraga koju su nakon toga provele talijanska i njemačka policija ponudile su neka saznanja na temelju kojih je osumnjičen Vinko Sindičić. Međutim, u Udbinoj informaciji od 12. studenoga 1971. godine, čiji je faksimil objavljen u knjizi Tajni rat Udbe protiv hrvatskih iseljenika iz BiH, autora Bože Vukušića, Jure Uvanović informira svoje nadređene o susretu koji je suradnik splitske Udbe pod kodnim nazivom «Denis» ostvario 07. studenoga u Trstu sa Stjepanom Ševom, Marjanom Rogićem i tajnovitim muškarcem za koga su udbaši pretpostavili da je osobno jedan od čelnika Hrvatskog revolucionarnog bratstva, organizacije koja je organizirala i izvela Bugojansku akciju, Josip Senić. Prema tvrdnjama objavljenim, također, u knjizi Tajni rat Udbe protiv hrvatskih iseljenika iz BiH, pod pseudonimom «Denis» vođen je suradnik splitske UDBE Miljenko Mandžo, Ševin sumještanin i poznanik iz mladosti, dugogodišnji urednik Radio Zadra i osoba zahvaljujući čijem je svjedočenju svojedobno osuđen književnik Mirko Vidović. U spomenutoj informaciji, čiji je potpisnik Jure Uvanović, prenesene su, između ostaloga i riječi Stjepana Ševe kako su ga prije toga u Stuttgartu tražili neki poznanici a među njima je bio i još jedan njegov sumještanin Vinko Radišić ( u to vrijeme šef kabineta člana SIV-a Ive Jerkića a kasnije veleposlanik SFRJ u Beču). Četiri mjeseca kasnije, točnije 09. ožujka 1972. godine, u hotelskoj sobi u Wiesloch-Frauenweileru (Baden-Wuertenberg) pronađeno je mrtvo tijelo Josipa Senića koji je preminuo od dva hica zadobivena u potiljak. Za Senićevo ubojstvo osumnjičen je Vinko Sindičić. Njemačka policija ubrzo je uhitila Sindičića ali je isti uz plaćanje kaucije od 1000 maraka pušten na slobodu 21. ožujka 1972. godine. U to vrijeme braća Andrići, Pavo Vegar, Ludvik Pavlović i ostali članovi Bugojanske skupine već su započeli okupljanje koje će završiti kratkim pripremama u Austriji i upadom u Jugoslaviju u lipnju mjesecu iste godine. Senićeva desna ruka Stjepan Ševo živio je nakon spomenutog susreta u Trstu još svega devet mjeseci. Ubijen je u Italiji, zajedno sa svojom suprugom Tatjanom i pokćeri Rosemarie Bahorić. I za Ševino ubojstvo opet je osumnjičen Vinko Sindičić. Talijanska policija Sindičića je pronašla u Jugoslaviji. U istrazi koju je u nazočnosti talijanskih policajaca provodio jugoslavenski sud Sindičić je izjavio kako je u vrijeme smrti obitelji Ševo bio u Jugoslaviji, što je sudac i uvažio.

Neuspjeli atentati na Gojka Bošnjaka

Samo dan prije uhićenja posljednjeg člana Bugojanske skupine Mirka Vlasnovića, pred ulaznim vratima Karlsburg u Karlsrucheu eksplodirala je podmetnuta bomba. Načinjena je znatnija materijalna šteta. Međutim, počinitelj je ostao nepoznat. Vlasnik spomenute gostionice bio je dugogodišnji hrvatski emigrant Gojko Bošnjak, rođen u Širokom Brijegu 04. veljače 1934. godine. Prema dostupnim izvorima Udba je Bošnjaka sumnjičila da je pripadnicima Bugojanske skupine pružio utočište te da su u njegovoj kuglani obavljali tjelesne pripreme. Petnaest mjeseci kasnije na Bošnjaka je ponovo pokušan atentat. A atentator je bio Vlatko Mišić, rođen 1939. u Ljutom Docu kod Širokog Brijega. Zahvaljujući Bošnjakovoj prisebnosti i hrabrosti te Mišićevim nevoljama s pištoljem, atentat nije uspio. Njemački Zemaljski sud u Karlsrucheu osudio je 10. svibnja 1974. godine Vlatka Mišića na deset godina zatvora. Prema izjavi koju je u jesen 1993. godine dao bivši udbaš Radoslav Vukojević, Vlatka Mišića je u početku na vezi držao Ivan Lasić – Gorankić. Zadaću za izvršenje atentata na Gojka Bošnjaka Mišiću je, prema vlastitom priznanju, nakon provjere povjerio osobno Radoslav Vukojević i to na nalog svoga nadređenog Stipe Grizelja. Mišićeve troškove, prema istom izvoru snosio je Republički centar u Sarajevu a sve je to koordinirano pod budnim okom Stanka Čolaka. Kad je naoružanje, s kojim je ovaj atentat počinjen, u pitanju njega je iz Beograda donio Jovo Popović, utvrdio je u iskazu Vukojević, a za njegovu dalju distribuciju bili su zaduženi Tomo Bralo i Pero Manojlović. Na sudskom procesu u Karlsrucheu, vođenom protiv Vlatka Mišića, njemački stručnjak za naoružanje dr. Grossman je ustvrdio: «Pištolj je 10. lipnja 1965. prodan u Italiji osobi koja je putovala u New York. Vlasnik je 21. siječnja 1969. prijavio šerifskom uredu u Los Angelesu da mu je pištolj ukraden». Način na koji je spomenuti pištolj iz Los Angelesa stigao do beogradskog Instituta za «bezbjednost» i njegovog šefa Jove Popovića nikada nije razjašnjen.

Vukojevićev pritisak na obitelj Vegar

Prvi susret Rade Vukojevića i Nediljka Vegara, brata jednog od vođa Bugojanske skupine dogodio se, prema Vegarovoj izjavi, objavljenoj u knjizi Tajni rat Udbe protiv hrvatskih iseljenika iz BiH, dogodio se u mostarskoj bolnici 28. srpnja 1970. godine. Vegar je, naime, dan ranije došao iz Njemačke posjetiti bolesnog oca. Vukojević je nakon tog susreta odveo Nediljka Vegara u «Kamenu zgradu» nakon čega je započelo ispitivanje o njegovom bratu Pavi Vegaru koji je emigrirao 1959. godine. Česta Vukojevićeva salijetanja nastavila su se i kasnije. Početkom 1971. godine Radoslav Vukojević i Ivan Lasić-Gorankić su odveli Vegara u Vitinu te su pod psovkama i prijetnjama od njega tražili da na sve načine pokuša provjeriti zašto je njegov brat Pavo zajedno s još nekim emigrantima stigao iz Austarlije. Nakon toga poslali su ga kući i uslijedio je poziv za služenje JNA. Mjesec dana nakon izlaska iz JNA Nediljko Vegar je doznao da mu je brat Pavo, zajedno sa skupinom emigranata, s ciljem podizanja ustanka ušao u Jugoslaviju. U popodnevnim satima 07. srpnja 1972. godine Nediljko Vegar je pritvoren. Nekoliko dana kasnije, zajedno sa ocem, prebačen je u zloglasnu mostarsku «Ćelovinu» u kojoj je podvrgnut višednevnim ispitivanjima koja su vodili Srećko Jelavić i Drago Čolak, tadašnji agent Udbe a danas uposlenik jednog grafičkog poduzeća iz Gruda, inače rođeni brata Stanka Čolaka. U to vrijeme Nediljko je u zatvoru sreo Mladena Madunića iz Tomislavgrada i starog Lovru Soldu-Šetkušića koji je nakon toga zbog skrivanja pripadnika Vegar-Andrićeve skupine odležao deset godina robije. Nakon nekoliko mjeseci u Vegarovu zatvorsku ćeliju došao je Rade Vukojević. Prema Nediljkovom iskazu kratko je brifirao: «Pavo je ubijen, mater ti je poludila. Ćaća ti je isto teško bolestan» a nakon toga je Vegar pušten iz zatvora. Po izlasku iz zatvora Nediljko Vegar je doznao da mu je Radoslav Vukojević pod optužbom da konzerve koje je kupovao u seoskoj prodavaonici nosi bratu Pavi, bio pritvorio i najmlađeg brata Jerku. Nedugo zatim, Nediljko je pod pritiskom Radoslava i Vukojevića bio prisiljen potpisati izjavu o suradnji s Udbom nakon čega ga je Vukojević odveo do Jesenica. Kad je Nediljko Vegar stigao u Njemačku hrvatskim je emigrantima ispričao svoju životnu priču, a zauzvrat je od prijatelja svoga pokojnog brata Pave toplo primljen. U domovinu se vratio sredinom 1991. godine i odmah se priključio postrojbi ZNG-a koja je u to vrijeme provodila obuku u Radmanovim mlinicama kod Omiša.

Dvadeseti čovjek u rukama Duška Zgonjanina

U ruke tadašnjeg šefa UDBE u Doboju Duška Zgonjanina, krajem 1971. godine dospio je povratnik iz Australije Marko Mijić, rođen 1949. u Novom selu kod Bosanskog Broda. Ubrzo nakon uhićenja Mijić je, sudeći prema dostupnim izvorima, pristao na suradnju te je Zgonjaninu i njegovim suradnicima otkrio sve pojedinosti vezane za pripremu operacije «Feniks» kao i o aktivnostima istaknutih hrvatskih emigranata u Australiji i Europi. Pod kodnim imenom «Ukrina», a s ciljem ponovnog priključenja braći Andrić i Pavi Vegaru otputovao u Austriju. Međutim, njegova uloga ubrzo je od strane braće Andrića i Pave Vegara procijenjena sumnjivom pa su prekinuli sve kontakte s njim. Ubrzo nakon toga Mijić se ponovo vratio u Doboj. Dobivši novi kodni naziv «Serafin» bio je ključni svjedokom optužbe na sudskom procesu četvorici uhićenih Bugojanaca vođenih pred Vojnim sudom u Sarajevu 1972. godine. Prema mišljenju analitičara, Mijić je operativcima UDBE prenio i svoja saznanja o djelovanjima australske skupine HRB-a, odnosno Srećka Rovera, Josipa Senića, Geze Pastya i Jure Marića. Đorđe Ličina je u svojoj knjizi Dvadeseti čovjek iskoristio Mijićev slučaj za stvaranje priče o navodnom dvadesetom čovjeku, što on prema tvrdnjama onih koji do u tančine poznaju ovu materiju nije uopće bio.

kamenjar.com

Bobani
21-06-2015, 03:37
U ODRAZU VREMENA - DALI JE KRALJEVINA JORDAN PRIZNALA HRVATSKU DRŽAVU 1962?

(Ovo je nastavak iz opisa br. #504.Mo.)


(U ovom Okružnom Pismu Glavnog Stana HNO se radi o jednoj vrlo delikatnoj i vrlo važnoj stvari, koja je u to vrijeme, dakle ima skoro 51 godina, uzdrmala hrvatsko političko gibanje kao i same temelje komunističke Titine Jugoslavije. Ova Okružnica HNO se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA", st. 395-401.

O ČEMU SE, DAKLE, RADI!?

Radi se da je "Dekretom Njegovog Veličanstva kralja Hassimijske Jordanske Kraljevine HUSEINA I., broj. 1404/10/ 12. od 2 rujna 1962 g., kojim je priznato pravo hrvatskog naroda na slobodu, "nezavisnost i vrhovničtvo u svim svojim povjestnim granicama."

Tako to stoji u službenoj izjavi jordanske kraljevske vlade tog vremena; što bi se moglo dans to smatrati kao što je Vatikan priznao "de jure" NDH ali ne i "de fakto". Svakako je to smetalo jugoslavenskim vlastima, što će se moći vidjeti iz samog STROGO TAJNOG I STROGO POVJERLJIVOG dokumenta HRVATSKOG NARODNOD ODPORA kojeg je general Drinjanin pisao svim svojim suradnicima GLAVNOG STANA.

Tada sam živio u Parizu i s drm. Dabom Peranić, glavnim suradnikom generala Drinjanina i član Glavnog Stana HOS smo izbliza pratili ta zbivanja. Ovog puta neću zalaziti u detalje tog tajnog dokumenta, osim reći to da je hrvatska politička emigracija bila jako zaljuljana ovim događajima, zaljuljana do te mjere da je već iduće godine, dakle 1963. iz Australije došla jedna skupina hrvatskih revolucionaraca, poznata Oblak/Tolić, da dignu ustanak u Jugoslaviji; kao što je poslije hrvatskog proljeća 1971. godine došla skupina FENIX 72 da dignu ustanak poznat: BUGOJANSKA AKCIJA. Neka ovo bude kao uvod. Otporaš.)


HRVATSKI NARODNI ODPOR
GLAVNI STAN ORUŽANIH SNAGA
general Drinjanin
Br. Z. 857/64. Str. povj.

Predmet: Priznanje Hrvatske Države
po Sauditskoj Arabiji i formiranje
Hrv. Vlade.

SROGO POVJERLJIVO
ZA OSOBNU OBAVIJEST I
POSTUPA.
NIJE ZA JAVNOSI NI ŠIRI KRUG.


PRIPADNICIMA IZVRŠNOG I ZAPOVJEDNOG SKUPA,
ČLANOVIMA GLAVNOG STANA ODPORA,
ZAPOVJEDNICIMA PODRUČJA I GLAVNIM POVJERENICIMA.

Pukovnik Krunoslav Batušić javlja slijedeće:

" Inicijativom Dra. Mahmuta Muftića, sastali smo se kod Dra. Mate Frkovića slijedeći : pukovnik Ibrahim vitez Pjanić, Dr. Stjepan Buć, Dr. Mahmut Muftić, Muharem Denjo i podpisani.

Dr. Muftić izjavio je slijedeće:

1.) DA ĆE ARAPSKA LIGA održati u novembru 1964. vijećanje, gdje bi inicijativom Sauditske Arabije bila priznata Hrvatska Država i primljena u članstvo Lige kao Islamska država.

2.) Ovo priznanje povlači za sobom i materijalnu pomoć, koju bi Saudi Arabija davala u ime podpore za borbu protiv komunizma i oslobodjenje Hrvatske.

3.) Naravno da se pomoć ne može dati generalu Drinjaninu, vitezu Pjaniću ili bilo kojoj privatnoj osobi, osobito iz razloga, da general Drinjanin nije musliman.

4.) Da se gornje poluči treba odmah pristupiti osnutku Hrvatske Vlade u emigraciji, koji bu imao (trebao, mo) sastaviti Dr. Krnjević (Dr. Juraj Krnjević je bio glavni tajnik HSS odmah od smrti Stjepana Radića kolovoza 1928 god., a poslije smrti dra. Vladka Mačeka 1965 god., postao je i predsjednik iste sve do svoje smrti 1988., mo), a u koju bi ušli : Rude Erić, Ante Došen, Berislav Gjuro Deželić, Dr. Stjepan Hefer, Dr. Korski, te dr. Ivica Frković, jer da Dr. Mate Frković odklanja, a ministar vojske bi bio pukovnik vitez Pjanić, da kao takav odmah odputuje sa Dr. Muftićem u Arabiju, da sve urede što je potrebno.

5.) Da bi se general Drinjanin "povukao nekoliko mjeseci na dopust", te da putem ZAPOVJEDNOG SKUPA objavi u "OBRANI" (novina i glavno glasilo HNO, mo) da vitez Pjanić preuzima zapovjedništvo.

6.) Da u tu vladi nikako ne bi mogli ući : Dr. Jelić (Branimir ili Branko Jelić koji je šesdesetih godina osnovao još jednu od nekoliko postojećih hrvatskih političkih i nacionalnih organizacija ili pokreta; Hrvatski Narodni Odbor, poznat po skraćenica H.N.O, što se svakako treba razlikovati inicijali HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, skraćeno HNO, i HRVATSKI NARODNI ODBOR, skraćeno H.N.O. Sve ovo navodim i objašnjavam da današnjim i budućim hrvatskim naraštajima, koji se budu bavili ovim pitanjem, pomognem razumijeti ovu nezlonamjernu zbunjenost, mo. Otporaš), Dr. Jukić, (Ilija Jukić istaknuti član HSS i bio za cijelo vrijeme rata u Londonu u kraljevskoj jugoslavenskoj vladi, skupa sa Dr. Jurajem Krnjevićem, dr Ivanom Šubašićem, prvim ministrom vanjskih poslova Titine komunistčke Jugoslavije, i drugim Hrvatima jugoslavenske orijentacije, mo), Dr. Pešelj i, (Branko Pešelj koji je pratio dra. Vladka Mačeka od Zagreba do Pariza u svibnju 1945. god., i to troškovima hrvatske državne vlade. Čim su ova dvojica došla u Pariz i tu ostali skoro dvije godine dok konačno nisu došli u Washington, stalno su bili u društvu predstavnika nove Titine Jugoslavije, s tim više da su mnogo računali na pomoć Titina ministra vanjskih poslova dra. Ivana Šubašića. Za poznavati povezanost dr. Branka Pešelja i dra. Vladka Mačeka sa Jugoslavenima u Parizu gdje su se srdačno sastali sa srpskim kraljem Petrom, potrebno bi bilo pročitati opis dra. Pešelja: "S PREDSJEDNIKOM MAČEKOM U EMIGRACIJU", Hrvatska Revija, godina XX, svezak 4 1980., strana 757-811, mo. Otporaš) dr. Ilić, (Andrija Ilić jedan od najlajavljivijih "političara" hrvatske iseljeničke političke emigracije. Osobno sam ga poznavao i sa njim raskrstio koncem 1962. godine, mo.) a da ne dolazi u obzir niti Oršanić. Da isto tako ne bi ušla grupa Orlović-Varoš, koji da su prozvati "mladi marksisti", te da ne mogu računati na ništa!

7.) Da je Dr. Muftić posjetio viteza Pjanića sa "jednim gospodinom", kojega je predstavio kao konzula Saudi Arabije u Njemačkoj.

8.) Da je javno govoreno, da je general Drinjanin jedina i najveća zapreka za osnutak Hrvatske Vlade, jer da Dr. Krnjević je voljan sastaviti Hrvatsku Vladu, ako se general Drinjanin povuče, iako bi isti trebao i nadalje biti iza "DRINE" i "OBRANE" i iza svega toga, ali u sjeni.

9.) Dr. Buć je preuzeo na sebe dužnost da piše dru. Krnjeviću, a Dr. Muftić je izjavio, da odmah putuje u London.

10.) Dr. Mato Frković je upitao dra. Muftića, da kako stoji ona stvar sa Jugoslavijom, isti je odgovorio, da čim vlada bude osnovana, da će Jordanija učiniti svoje.

11.) Da su Arapi voljni razgovarati samo sa muslimanima. Da je general Drinjanin zapreka, te da je tu jedina šansa za oslobodjenje Hrvatske, te da general Drinjanin snosi odgovornost ako propadne. Savezno sa tom točkom, izrečene su i stanovite prijetnje, nu to ne spada u ovaj red misli.

To bi bila suština izjava Dra. Muftića, a da vitez Pjanić od mene očekuje direktive a na osnovu izvješća, koje mi je po želji prisutnih imao poslati pukovnik Batušić.

S obzirom na konkretna imena i konkretne čine o kojima se na tom sastanku govorilo, te obzirom na činjenicu, da sam apsolutno i čvrsto uvjeren, da će iz ovog manevra prije ili kasnije biti posljedica i da će stvar imati "dugi rep", moja je želja, da o ovom problemu govorimo načelno i ozbiljno kao odgovorni ljudi Odpora i H.O.S.-a, a posebno jer se u glavnom govori o mojoj osobi, te ni u kojem slučaju ne bi htio snositi odgovornost bilo za povijesni, bilo za negativni tok dogadjaja. (Želim ovdje nadodati da je general Drinjanin uvidio opasnost ovog manevra, ali se je ipak upustio u igru u koju nije vjerovao. General je u jednom drugom pismu kojeg je pisao osobno Dru. Muftiću a poslao svojim užim suradnicima, što direktno, što indirektno, otvoreno rekao da on nije bio iskren u svojim nastojanjima, drugim riječima da je lagao, te da je radio za tri strane obavještajne službe koje su mu davale smjernice i direktive po kojima raditi. O ovome drugom zgodom. Mo)

Sa druge strane svima Vama je poznat moj odnos sa Drom. Muftićem, koji se više ne smatra predstavnikom Odpora kod organizacije BRAĆA MUSLIMANI i kod Sveislamskog Kongresa, a čiji je generalni tajnik Dr. Said Ramadan. Ja sam bio stupio u vezu sa Drom. Ramadanom, a i drugim predstavnicima organizacije BRAĆA MUSLIMANI, poslao sam i predstavnike da kontaktiraju diplomatske predstavnike Kraljevine Jordanije, kao i neke druge arapske predstavnike i medjunarodne organizacije. Poznato vam je, da smo nastojali pokrenuti i hrvatsku sekciju medj. borbene organizacije BRAĆA MUSLIMANI zajedno sa glavnim Odborom Hrvata Muslimana u Parizu. (Tajnik Odbora Hrvata Muslimana u Parizu je bio Derviš Šehović. Dr. Miljenko Dabo Peranić, Igor Buljan i ja smo se često s njim i drugima sastajali kako bi što bolje i što efikasnije uskladili zajednički rad za zajedničku hrvatsku stvar. U to vrijeme smo izdavali privremenu novinu na francuskom jeziku " LA CROATIE ". Mislim da je izišlo samo šest brojeva. Jedan od tih brojeva - mislim . treći ili četvrti je bio izliven, spreman za tiskanje, te po nalogu generala Drinjanina zaustavljen do daljnjega. Kasnije se ispostavilo da je najveću smutnju u svemu tome vrtlogu imao dr. Muftić, mo), čiji je glavni tajnik br. Derviš Šehović.

Poznato Vam je da je Jordanija priznala Titovu Jugoslaviju baš u doba, kada smo na zahtjev dra. Muftića tiskali posebnu "Drinu" posvećenu Kralju Huseinu. (DRINA Godina XII. Br. 7-9 1962. je posvećena Kralju Huseinu I. Hassimijske Jordanije, s njegovom slikom i na koricama grb Kraljevine Jordana i Grb HRVATSKOG NARODNOG ODPORA u obliku hrvatskog ratnog vojničkog ŠTITA s mačem, mo) Znate, da se govorilo i o odlasku hrvatske delegacije, koju bi predvodio vitez Pjanić i bojnik dr. Muftić. Tiskali smo i posebnu "OBRANU" posvećenu Sveislamskim Kongresima, i isto tako posebni broj " LA CROATIE " na francuskom u Parizu.

Do formalnog razlaza došlo je, jer sam ja zabranio tiskanje jednog broja "LA CROATIE ", na francuskom jeziku, a koji broj je trebao ići u Mecu, na jesen 1963.g. prigodom sastanka Lige, i to znate, jer je Dr. Muftić za taj broj napisao nekoliko članaka o raznim problemima ne samo Hrvatske Države, ili muslimanskog kolektiva, nego i o internim problemima medju samim arapskim i islamskim državama. Nas to ne bi smetalo, ali je Dr. Muftić bez znajna i odobrenja podpisao razne islamske hrvatske intelektualce, kao i emigrante uopće, bez znanja i unatoč njihova ogradjivanja od naše akcije.

Osim toga poslat je i popis odbornika Odbora Hrvata Muslimana, gdje su osim br. Derviša Šehovića i samog Dra. Muftića, kao prvog podpredsjednika bili podpisani recimo dopukovnik Šafki beg Muftić, sada u Libanu i poznati hrvatski intelektualac Enver Mehmedagić, ali i Redžepašić i još jedan, koji su sudjelovali u otmici Zvonka Kučara (Zvonko Kučar, poznat kao i Zvonimir, je bilo Istarski Hrvat. Pristupio partizanima 1943. godine i dogurao u borbama NOB, NOV, do kapetana prve klase. Osobno mi je pričao u Parizu da se je borio na pogrešnoj strani. Otvoreno je kritizirao postupak jugoslavenskih vlasti prema Hrvatima i tako došao u nemilost. Pod velikim pritiskom napušta Hrvatsku 1953. godine o doseljava se u Pariz. Bio je član HRVATSKOG DEMOKRATSKOG ODBORA kojeg su osnovali i vodili Krunoslav Draganović i Miroslav Varoš i kroz taj odbor širio hrvatstvo. Osobno mi je pričao da je došao u sukob s Miroslavom Varošem. Kasnije se je saznalo da je ovaj Miroslav Varoš bio uistinu Udbaški agent. Zvonim Kučar je kidnapiran u Parizu mjeseca sječnja 1963. godine., Mo), i koji su tada bili već u Jugoslaviji. Kao pisci članaka bili su podpisani i g. Alan Horić (Alija), za koga smo znali, da problematično gleda na sve to, i sa pravom smo sumnjali da bi on bio napisao za ti zgodu članak, koji se bavio internim arapskim stvarima. G. Enver Mehmedagić je i pismeno opozvao bilo kakovo sudjelovanje, i nijekao, da bi napisao članak. Vidio se ujedno isti stil, način pisanja i t.d., i sa pravom sam morao misliti, da bi nastao u emigraciji strahoviti škandal, ogradjivanja i da bi Odpor ispao smiješan, i čitav niz ljudi, koji su sa simpatijama gledali na Odpor, postali bi naši protivnici. Nismo se mogli izvrgnuti tome i dao sam nalog uredniku prof. Dru. Miljeniki Dabi-Peraniću, da to ne tiska, dok se ne provjeri autentičnost podpisa i suradnje, i autentičnost podpisanih odbornika Glavnog Odbora Hrvatskih Muslimana.

Morali smo tako postupati, jer je toga previše bilo rečeno savezno sa priznanjem Jordanije, jer se znalo, da je priznala Jugoslaviju i da je trgovačka delegacije Jugoslavije bila u Jordanu, dok smo vitez Pjanić i drugi čekali sa kuferom u ruci, da idemo u Jordaniju, u koju svrhu su bila pripremljena odlikovanja za kralja Huseina, i govoreno o otvorenju Ureda Vlade u Madridu, organiziranje vojnih logora u Jordaniji, o pomoći Sauditske Arabije i t.d.

Ja sam s jedne strane i nadalje nastojao održati vezu sa Drom. Ramadanom i raznim predstavnicima Sveislamskog Kongresa, kao i organizacije BRAĆA MUSLIMANA, i zahtijevao da se barem sa koje sporedne strane dade znak života, pa makar i bez pomoći, radi prestiža, radi ugleda našega i samih predstavnika islamskih organizacija, -jer smo zahvaljujući Dru. Muftiću previše toga obećali, a ništa učinili. I nismo mogli govoriti o priznanju Jemena, Arabije i t.d. kako je to htio Dr. Muftić, kad smo mogli od poznatog dekreta kralja Huseina dati svom narodu neki javni i vanjski znak rada. Nismo mogli u takovim prilikama izvrgnuti se ruglu, ogradjivanju do kojega bi došlo sa strane mnogih poznatih Hrvata muslimana u emigraciji, a da onda sve ostane po starom. Muftić mi je dao "ultimatum", da ili se neka to tiska za 15 dana ili da prekida. Odgovorio sam, da uz svu naravnu skromnost i smisao za odgovornošću koje posjedujem, ne mogu razgovarati sa "kuburom u ruci", i dao sam nalog, da mi se pošalje materijal, kojeg nisam dobio na uvid. Tako je došlo do prekida.

Ja sam u svoje vrijeme obavijestio jedan dio pripadnika Zapovjednog Skupa o mojim rezervama, tako da nema misterija, koji bi Vam bio nepoznat. Ja sam se odlučio suprostaviti slanju dobrovoljaca u Jemen, da se bore na strani Imama El Badara, ne zato, jer ne bi imali simpatija za njegovu borbu, nego zato, jer moramo voditi ekonomiju krvi naših boraca, te sam bio, jesam i ostajem do zadnje kapi krvi dosljedan, da se ni jedan jedini hrvatski borac ne smije upotrebljavati ni u kakvim oružanim ili terorističkim akcijama izvan teritorija Hrvatske Države, a da nakon oslobodjenja iste osobno i vrlo rado idem i ja i svi revolucionarci pomagati svojim saveznicima u borbi za njihove interese.

Odbio sam kategorički, da dademo ljude za neke terorističke akcije, koje bi BRAĆA MUSLIMANI sprovodili za svoje ciljeve protiv svojih neprijatelja. Kako je poznato BRAĆA MUSLIMANI su borbena organizacija kao i mi, i oni rado upotrebljavaju taktiku terora. (Znači da se u zadnjih pola stoljeća - što se tiče te teme - nije ništa promijenilo, mo) Mi isto tako rado gledamo borbu islamskih revolucionaraca protiv bezvjeraca, ali mi nismo ničiji "janjičari" kao niti "križari", i ne mislimo se boriti ni za recimo neku katoličku križarsku akciju i vojnu, niti za islamsku, i ako ćemo u Hrvatskoj Državi rado dati vjerskim organizacijama (kako, mo) katoličkim, islamskim, pravoslavnim, židovskim i protestantskim svaku pomoć, jer je svaka vjera pozitivna i slobodna, a svaka crkvena organizacija korisna u borbi protiv komunizma. Nisam mogao prihvatiti uvjete, da najprije treba zaslužiti, pa onda dati, nego sam uvjerenja, da ako smo saveznici, da se trebamo boriti za zajedničke ideale, ali najprije za slobodu svog naroda.

Dr. Muftić govori o oružjima, brodovima, avionima, milijunima, akcijama, - pa sam čak odveo do predstavnika vlasti jedne prijateljske zemlje radi kupnje oružja. Rekao sam Vama a i njemu osobno, usmeno i pismeno da vjerujem, da je on mene htio impresionirati, kako bi dobio ljude za stvar terorističke akcije BRAĆE MUSLIMANA i dobrovoljce za borbu Imama El Badra u Jemenu, a protiv Egipatske vojske. Ja sam rekao da najprije trebamo biti politički i diplomatski priznati, da bi se mogli smatrati saveznicima, jer onda je drugačije planiranje sa političkog i psihološkog stanovišta. Onda bi imali prava tući se i za interese naših saveznika, jer i oni nas javno priznaju i tajno pomažu oružjem i ratnim sredstvima. Ne možemo biti "askari" (vojska, mo) "legionari" i t.d. ničiji, jer je prvo Hrvatska Država, a onda interesi, recimo Amerike u Koreji, El Badra u Jemenu, Engleza u Egiptu ili kršćana u Sudanu, Rusiji ili Bugarskoj. To je bio pravi razlog razmoilaženja i prekida.

Nakon kraćeg "ljubljenja kroz kamiš" veza je i formalno prekinuta. (Jedan mali dio ove zavrzlame oko priznanja Hrvatske Države od strane kraljevine Jordanije mi je poznat; jer sam radio skupa s dr. Miljenkom Dabom Peranićem u istom poduzeću LIBRAIRIE HACHETTE, koji mi je o tome pričao u najvećem povjerenju...Danas sam, poslije pola stoljeća, spreman vjerovati da do priznanja nikada nije ni došlo, iako je jedna cijela "DRINA" br.7-8 1962 bila posvećena kralju Huseinu i sa njegovom slikom, državnim pečatom kraljevine Jordanije i na arapskom jeziku priznanje Hrvatske Države kao muslimanske države u zajednici drugih muslimanskih država. Ova "zavrzlama" je (po)trajala pune dvije godine, ako ne i više, da je general Drinjanin mogao uviditi podlost ove "zavrzlame", mo).
Nu bio sam siguran, da stvar nije svršila. Kratko vrijeme iza toga pojedini pripadnici ZAPOVJEDNOG SKUPA ODPORA dobili su pisma od Dra. Muftića, čiji je sadržaj bio u glavnom ovaj: General Drinjanin je izraziti terorista, poznat je i stručnjak je. Ne bi se smio baviti političkim i vojničkim stvarima, nego prepustiti to sposobnijima od sebe i posvetiti se terorizmu. Krivio me je i radi Jordanije i t.d., ali nije nikome rekao onu stvar sa novinom LA CROATIE, koja je poznata svima Vama, kao i interesiranima i posebno njemu, g. Šehoviću, samom vitezu Pjaniću, Peraniću, Mehmedagiću, koji je izričito zabranio tiskanje članka na kojem je bio bez dozvole podpisan. Poznat mi je odgovor nekih pripadnika Zapovjednog skupa, koji su bili apsolutno na visini kao recimo bojnik Tugomir, ali predpostavljam, da nisam obavješten o svim manevrima Dra. Muftića, da unutar Odpora dobije pristaše.

Nedavno sam htio staviti točku na bratski način i pisao Muftiću, da sam siguran, da ćemo se naći još negdje u borbi za Hrvatsku, a on neka stvori drugu organizaciju, ili pridje kojojgod postojećoj, a da svu istinu znamo nas dva.

Pri tome sam htio reći kao i ranije što sam jasno i otvoreno rekao, da osim te hrvatske i islamske komponente ima i još jedna, - a to je da Dr. Muftić radi za englesku službu. On mi je to u jednom pismu i priznao, (kasnije, na kraju ovog pisma ću iznijeti - ili odlomke ili u cijelosti - jedan izvještaj sasvim nevezano s ovim pismom, i čak bih rekao protivničkog karaktera, gdje se potvrđuje da je dr. Muftić ne sam radio za strane službe, nego i misteriozno i umoren u Engleskoj, mo) i odgovorio sam mu, da se ne bojim te činjenice, ako ista može biti od koristi. Nisam dobio odgovora, i evo istoga putem puk. Batušića i toga sastanka.
Naravna stvar, da prihvaćam svaki dialog i svaku, pa makar i samo teoretsku i simboličku mogućnost za našu stvar. (Naravno da se potpunama razumije "za našu stvar" je "hrvatsku stvar", mo) Tu je sada mogućnost da vagnemo problematičnu personalnost Dra. Muftića, koji nam se predstavlja u tri svijetla: hrvatskog revolucionarca, fanatičnog pristašu sveislamske ideje i čak i državne tvorevine, i - engleskog agenta. Da li se može u isto vrijeme služiti te tri ideje i ne izdati jednu, ili ne biti na štetu hrvatske stvari, kako bi opravdao svoju pripadnost jednoj tajnoj službi i jednoj vjerskoj medjunarodnoj organizaciji.

Je li ta vjerska strana ona glavna? Je li pripadnost hrvatskoj revolucionarnoj akciji i organizaciji samo taktika (koja je mogla preko ovih špijunskih veza i kanala dovesti udbaškog agenta Iliju Stanića ravno u stan generala Drinjanina 1967. godine, da bi ga ovaj dvije godine kasnije ubio u njegovu stanu u nedjelju 20 travnja 1969. godine, teško je reći, ali nije ni isključeno, mo) za osiguranje "životnog prostora" (lebensrauma) za djelatnost kao agenta jedne strane zemlje. To sam pitanje postavio dosta puta Dru. Muftiću, ali nisam nikada mogao dobiti jasna odgovora, niti sam ga mogao samom sebi dati. Njegova je psihologija vrlo konfuzna, a još su konfuzniji odnosi izmedju raznih engleskih služba, šeikova, šefova, i organizacija na srednjem Istoku. Nisam mu nijekao ljubav za Hrvatsku, ni ljudsko ni osobno poštenje. I još uvijek nastojim shvatiti toga čovjeka, koji želi biti djelatan na sva tri sektora.

Da li je on nekom mnogo godina šutnje došao na hrvatski sektor, da radi za probitke organizacije BRAĆA MUSLIMANI, i zato se služi engleskom odskočnom daskom, - kako bi ja recimo mogao pomoću iskrenih katoličkih krugova predstavljati španjolske interese ili jedan hrvatski protestant interese koje druge velesile kroz jednu hrvatsku demokratsku ili revolucionarnu organizaciju. Politika nam daje mnoge mogućnosti, ali stoji činjenica, da organizacija BRAĆA MUSLIMANI ima čisto vjerski, teološki, sveislamski statut i ona je čak i republikanska i protudinastična i nadnacionalna, te da imaju isto svugdje snaga, negdje nisu na vlasti, iako imaju ljudi svugdje i suradjuju, pa tako i na dvoru kralja Huseina, te i medju princima Sauditske kuće. Da li bi koji od tih pristaša mogao nešto pomoci Hrvatskoj? Ja vjerujem, da bi mogao. Danas je nejasno stanje u tim krugovima, gdje se miješa petrolej, strane službe, politika, dinastični i osobni interesi.

Veli jedna grana, da već Dr. Ramadan nije jedini predstavnik, nego je i tu kao i svugdje sve u vrijenju i dolaze do izražaja sad jedna, sad druga struja, taktika, politika ili osobnost, personalnost vodja. Šta tu znači Dr. Muftić, to je teško odgonetnuti, - ali on pripada tim krugovima, (kojima nije vjerovati, mo) i nema sumnje, da je vršio razne akcije u raznim zemljama za Organizaciju ili njen najradikalniji dio.

Svaka je kombinacija izmedju toga trougla moguća. Znamo da Englezi biraju svoje agente, i da ovi često umiru u borbi za postavljene zadaće. Englezi - Islam - Hrvatska je trougao Dra. Muftića i uvijek je moguća svaka stvar, pa i ta, da zaista dadne neku mogućnost za Hrvatsku. U to osobo vjerujem, a kako se sada govori o konkretnim imenima i činjenicama, to je sada tu mogućnost, da Dr. Muftić i oni, koji iza njega stoje, zaista pokažu, šta hoće - i šta mogu. I kako ja s jedne strane vjerujem u ono, što bude vodio vitez Pjanić, Erik i Došen, - a s druge strane i baš zato, jer se radi o hrvatskim interesima, odlučio sam upustiti se, unatoč svega u igru, (iz svega do sada izloženoga moglo se je uočiti da general baš toliko ne vjeruje u sve ove "vrzlame", ali ipak daje vremenu prednost, te se, kako sam kaže, "...odlučio sam upustiti se, unatoč svega u igri...", mo), i molim braću, da postupe kako slijedi:

1. Neka Ante Došen što hitnije i bez svraćanja u Madrid ide u Englesku i Njemačku, Švicarsku i kuda bude potrebno i neka kontaktira Dra. Krnjevića, Dra. Muftića, Dra. Ramadana, viteza Pjanića, Dra. Buća, i Dra. Matu Frkovića.

2. Neka vitez Pjanić dade pozetivni odgovor Dru. Muftiću, Deželiću, i nama nepoznatom ambasadoru Arabije, neka ide u Arabiju i kuda god ga zovnu i plate troškove puta, kao što sam u svoje vrijeme pristao, da nas zastupa u Jordaniji.

3. Neka Tomica Grgić i pukovnik Štir kontaktiraju Dra. Hefera, Dra. Ivicu Frkovića i Dra. Korskog i dadnu im na znanje, da na Odporu i posebno na generalu Drinjaninu ne će zapeti nijedna akcija za bilo šta u korist Hrvatske.

4. Neka braća Erić, Brbić, Jelenek, Tugomir, k., (neznam tko bi mogao biti ovaj "k", mo.) i područni zapovjednici informiraju predstavnike svih hrvatskih organizacija da je Odpor voljan na svaku žrtvu i posebno general Drinjanin na svaku i osobnu, ako je to potrebno.

5. Neka "Grupa Svačić" u Domovini i izvan Domovine bude spremna na sve.

Ako Dr. Muftić može nešto za Hrvatsku učiniti sa bilo koje komponente trokuta, pa makar i sa onog engleskog, treba odmah postupiti i tada ćemo povući konzkvence i preurediti naš ZAPOVJEDNI SKUP tako, da bi bio prihvatljiv za one, koji imaju konce u rukama. (Iz ovoga se vidi da je general Drinjanin bio vrlo elastičan kada se radi o probitcima Hrvatske. On u svojim pismipa više ističe ime Hrvatska, nego, recimo, što Biblija ističe ime kršćanstva i ime Isusa Krista. Po ovome se očito vidi da iz generala govori njegova ljubav i njegove srce o Hrvatskoj, mo)

Ako gg. Krnjević, Hefer, Korski, Deželić i t.d. izjave, da nije stvar tako, kako stvar prikazuje Dr. Muftić, onda znamo, da ili se radi o manevru "nekoga i nečega" da kompromitira Odpor, Drinjanina, ili hrvatsku stvar za volju opet "nekoga i nečega".

Vjerujem, da ekipa Odpora sa vitezom Pjanićem, sa izrazitim predstavnicima američkih Hrvata, pa i Vijeća, kao Ante Došen i Rudo Erić, može dostojno razgovarati sa predstavnicima engleskih i arapskih snaga, kao i sa predstavnicima hrvatskih političkih stranaka o budućnosti Hrvatske, ali i predsusresti svaki mogući manevar "nekoga i nečega" kako se Odporu ne bi dogodilo, što i mnogim drugima.

Ako su pak Dr. Muftić i oni, koje on predstavlja, stavili cijenu kao protuuslugu, onda tu cijenu treba platiti. Nema mjesta nikakovoj sentimentalnosti.

Zapovjedni SKUP ODPORA, javni i tajni suradnici, može perfektno zamijeniti generala Drinjanina, i zato je taj SKUP bio i formiran. Lako će naše institucije zamijeniti OSOBE, a kamo sreće, da je to napravljeno onda, kada smo stari broci poveli "pobunu duhova" protiv OSOBA u Pokretu, a za rad jedne EKIPE. Ako je došao čas, sada ćemo pokazati našu svijest i naše pozvanje da sprovedemo hrvatsku revoluciju na modernim bazama, koje i ako ne isključuju OSOBE, baziraju svoj rad na EKIPI, NAČELIMA I ORGANIZACIJI. Bilo bi sa povjesnog stanovišta smiješno, kad bi general Drinjanin kao buntovnik i predvodnik pobuna pretorijanaca (Riječ "pretorijanaca" bi mogla značiti za one osobe koje sudjeluju u prevratima, u svrgnućima vlasti i sl., mo) smatrao da je bila opravdana pobuna protiv Poglavnika, a onda tu osobu htio nadomjestiti svojom, a svi znate, da nije tako, jer sam u svoje vrijeme želio, da pukovnik Štir i drugi zapovjednici kanaliziraju prvotni uspjeh naše pobune. Prema tome ZAPOVJEDNI SKUP bi jednostavno preuzeo funkciju generala Drinjanina, a Izvršni Skup kako je predvidjeno, bio bi izvršitelj odluka putem svojih tehnika.

Ako je cilj Dra. Muftića samo opravdati neuspjeh operacije "Jordanija", koja je bazirana na jednom dopisu kralja Huseina, te onemogućiti generala Drinjanina, da bi mogao sprovesti plan rada BRAĆE MUSLIMANA, i eventualno engleske službe, da bi hrvatski očajnici branili El Badra, te južno arabijske šeikove i engleske petrolejske dominije, tada će se prevariti, jer vitez Pjanić pozna Arape, a i Dra. Muftića, a živi kao pravi vjernik za Boga i - Hrvatsku Državu.

Iza ove organizacije izići će Odpor još jači, kao i iza drugih neuspjelih pokušaja, koji su trebali biti za slučaj uspjeha početna točka za obaranje "svih starih" i "kompromitiranih". Odpor nije još izigrao niti jednu kartu, nego se nalazi u predvečerje svoga TREĆEG KORAKA, t.j. stvaranje kadrova, odgoj, organizacija masovnih i stručnih "baza" za našu revoluciju. Pravljenje revolucije je posao sredjenih, stručnih i organiziranih umova na realnim podrškama i uz preduvjete pol. prirode.

Ja sam 1943. godine iz viših državnih razloga sve organizacije i ustanove OBRANE stavio u ruke "prihvatljivih ljudi" i sve je funkcioniralo kroz godinu i pol dana, da na kraju budem pozvan u Glavni Stan i zapovjedništvo Zbora Južne Vojske, i - HRVATSKOG NARODNOG ODPORA. Kao čovjek, koji imam smisla za povijest, osjećam, da se možda približuje čas, kada će trebati dokazati pozvanost, - i ja taj čas čekam miran i siguran u sebe, suradnike i Odpor.

Obavijestite me o razvoju dogadjaja, kontaktima, mogućnostima i uspjesima.

Uz naš vojnički pozdrav, general Drinjanin.

Bobani
21-06-2015, 06:21
"BOŠNJACI" SU POSTALI OD HRVATA, KAŽE MAKS LUBURIĆ, GENERAL DRINJANIN

(Kako sam i rekao da ću se osvrnuti na osobu o kojoj je general Drinjanin u svojem "STROGO POVJERLJIVOM OKRUŽNOM PISMU" svojim suradnicima RADNIH SKUPOVA HRVATSKOG NARODNOG ODPORA pisao, a ta osobo je Dr. Mahmud Muftić. Mislio sam samo iznijeti neke važnije izvadke iz ovog opisa kojeg prilažem, ali sam u zadnjih čas odlučio staviti cijeli opis ovog "bošnjačkog izvještaja", tako da čatatelji ovog "bošnjačkog izvještaja" imaju potpuniju i pregledniju sliku događaja, te mogu sami stvoriti svoj sud o sveme i formirati osobno mišljenje KAKO JE POSTALA NEPOSTOJEĆA BOŠNJAČKA NARODNOST. Mnoge osobe o kojima pisac piše u ovom opisu su mi poznate, a sa nekima sam bio i dobar prijatelj a sa mnogima se i dopisivao. Dr. Ibrahim beg Džinić je bio prvi predsjednik Hrvatskog Narodnog Vijeća kojeg je iseljenička hrvatska politička emigracija osnovala u New Yorku 1962. godine.

Dragi Mrginjdžija prilažem ti nešto a znam da nemaš mnogo vrimenea za čitanje. Eto, sada imamo i "bošnjačku narodnost". Svakako iz ove "kupusarije" ćeš se zamisliti kao i mnogi drugi. Pozdrav. Mb. Otporaš.)

Historija Bošnjaka - sve o Bosni i Bošnjacima

BOŠNJAČKA EMIGRACIJA NAKON 1945. g./ Struktura, organizovanje i rasprostranjenost
by Historija Bošnjaka - sve o Bosni i Bošnjacima on Wednesday, September 14, 2011 at 4:40am .
BOŠNJAČKA EMIGRACIJA NAKON 1945.g./Struktura, organizovanje i rasprostranjenost

Autor: Husein Bošnjak

Bošnjačka emigracija 1945. g. proizašla je iz toka i ishoda Drugog svjetskog rata na tlu bivše Jugoslavije. Ta je emigracija po svom socijalnom porijeklu, obrazovnom nivou i nacionalno-političkoj orijentaciji bila vrlo raznorodna.

Nakon pobjede komunista u Jugoslaviji zemlju tada napuštaju uglavnom fašistički i profašistički orijentirani emigranti dok je jednim manjim dijelom zemlju napustio i demokratski orijentirani krug ljudi okupljenih oko Vladka Mačeka vođe HSS-a i dr. Mihe Kreka vođe Slovenske ljudske stranke, taj demokratski dio emigracije uglavnom čine Hrvati i Bošnjaci.

Jedan dio Bošnjaka, njih 1 200 (pretpostavlja se) bio je zarobljen na Bleiburgu od strane zapadnih sila. Dio je vraćen Titovim zločincima ali jedan dio se je dokopao Zapadnih zemalja, Argentine, Sirije, Libana pa i Palestine.

Treba napomenuti da je Bleiburg najveća masovna grobnica Bošnjaka gdje je prema objektivnim procjenama zapadnih historičara stradalo između 20 i 25 000 Bošnjaka što putem do Bleiburga, što u jamama Slovenije, što u zatvorima nakon deportacije s' Bleiburga.

Unutar Bošnjačke emigracije postojalo je nekoliko različitih grupa.

Prva bi se skupina mogla nazvati "ustaškom" a nju su uglavnom činili Bošnjaci, istaknuti funkcioneri NDH, a to su bili dr. Džafer-beg Kulenović, potpredsjednik vlade NDH, Dr.Mehmed Alajbegović, ministar vanjskih poslova NDH, Osman Kulenović, Šefkija Bešlagić, Hakija Hadžić, Meho Mehičić, Alija Šuljak, Salih Baljić, Ibrahim Džinić i drugi. Neki su nakon uvezivanja Bošnjačke emigracije i prevazilaženje prvog šoka iseljenja bili veliki aktivisti i zagovornici Bošnjaštva dok su neki do kraja ostali odani Pavelićevoj ideji Velike Hrvatske.

Drugi dio "ustaške grupe" Bošnjaka bio je okupljen oko Maksa Luburića. Njegovi saradnici su bili Enver Mehmedagić i Nahid Kulenović sin Džafer-bega Kulenovića. Agenti UDBE likvidirali su Luburića i Nahida Kulenovića. Uz Luburića je bio i kontrovezni Bošnjak Ibrahim Pjanić iz Sokola kod Gračanice, inače vođa bošnjačkih Ustaša, a u emigraciji mu je bivši ustaški tajnik Vjekoslav Vrančić dodijelio titulu viteza pa se tako i potpisivao kao Ibrahim-Vitez. Uz Maksa Luburića još su bili od Bošnjaka Derviš Šehović, Husnija Hrustanović, nadareni publicista koji je živio u Siriji, Fadil Osmanagić, Muhamed Seferagić i prof. dr. Jašar Ramusović. Svi su oni bili izrazito proustaški orijentirani i vrlo aktivni. Svoje su ideje iznosili u emigrantskom časopisu "Drina-Vjestnik oružanih snaga". Raspolagali su ogromnim količinama novca, vjerovatno iznesenog sa računa NDH, a taj im je novac omogućavao ogromnu medijsku propagandu i kampanju. Najistaknutiji Mahmud Muftić agitirao je po arapskom svijetu, iako je radi svojih veza optuživan da je agent MOSAD-a (Izrael), nađen je otrovan u jednom londonskom hotelu.

Treći dio proustaške emigracije činili su preživjeli pripadnici SS Handžar Divizije, njih negdje oko 500 od 2 000 koliko je ta Bošnjačka SS Divizija brojala. Zadnje borbe ova Divizija je vodila u Mađarskoj a nakon sloma povukli su se uglavnom rukovodni kadrovi i Tabor Imami u Austriju i Bavarsku. U Austriji i Južnoj Njemačkoj su se od 1945.g. zatekla 153 Tabor Imama od kojih su u Bošnjačkoj emigraciji kasnije najaktivniji bili Haris Korkut, Ishak Imamović, Salih Šabanović, Mehmed Maslić, Džemal Ibrahimović, Seid Karić, Salih Hadžialić, Abdulah Muhasilović, Abdulah Babić i drugi. Ovi Imami su kasnije bili okosnica Bošnjačke nacionalne emigracije i uglavnom su se uključili u BOŠNJAČKI LIBERALNI SAVEZ Adila Zulfikarpašića, gdje je jedan od ovih Imama Handžar Divizije Omer Zulić bio i podpredsjednik i aktivni saradnik Bošnjačkog emigrantskog časopisa "Bosanski Pogledi". Jedan broj Tabor Imama među kojima su kasnije najpoznatiji bili Husejn ef. Đozo i dr. Adem Handžić vratio se u Jugoslaviju gdje su nakon odslužene kazne ponovo uključeni u javni život.

Pripadnici SS Handžar Divizije koji su bili po raznim logorima u Evropi dobijaju ponudu od Engleske o useljenju te tako počinje da se stvara jaka ćelija bošnjačke emigracije u Bredfordu u Engleskoj. Međutim uz jaku propagandu četnika i Jugoslovenske diplomatije u Engleskoj, uhapšeno je oko 20 Bošnjaka esesovaca i vraćeno u Jugoslaviju gdje su pogubljeni bez ikakvog procesa. U općoj panici među Bošnjačkim emigrantima u Engleskoj i odbijanja mnogih islamskih zemalja da im pomognu, oni se obraćaju dr. Juraju Krnjeviću iz HSS-a i u suradnji s njim oni se registriraju kao članovi HSS-a čime dobivaju podršku HSS-ovaca i uz agitiranje kod engleske vlade deportacije i progoni prestaju a preostali Bošnjaci dobivaju stalni boravak.

Može se reći da je dr. Juraj Krnjević i njegov HSS bio prijatelj Bosne i Bošnjaka, a njegova stranka je uživala podršku najvećeg dijela Bošnjačke emigracije te se je i pokretač i glavni urednik "Bosanskih Pogleda" Adil Zulfikarpašić redovo sastajao i surađivao s njim pa je čak potpisan i sporazum između Bošnjačkog Liberalnog Saveza i HSS-a o priznavnju cjelovitosti i suvereniteta BiH i Bošnjačkog naroda. Taj su sporazum srušili ustaški elementi HSS-a dr. Ante Martinović i Ilija Jukić.

Bošnjaci u Engleskoj su, nakon prvih problema, organizovali se i osnovali svoje udruženje i list "Svijest". Udruženje je odma dobilo podršku i pomoć od mnogih bivših pripadnika Handžar Divizije koji su u iseljenju po cijelom svijetu. Tako u rad udruženja i distribuciju časopisa "Svijest" aktivno se uključuju bivši handžarevci Džemal Ibrahimović, Omer Zuhrić, Mujaga Murselović i Adem Dizdarević (svi iz Njemačke), zatim, Seid Karić, Ahmet Balagija, Šaban Torlo, Ibrahim Spahalić, Fadil Padžić i Džemal Kusturica (svi iz SAD-a), Alija Horić, Omer Tanović, Meho Hebib, Azem Žunić, Ismail Bećirpašić, Zafer Kadragić (svi iz Kanade), Nazif i Nefa Hodžić, Derviš Čamdžić, Osman Bojić, Sulejman Fejzić, Hasan Ahmetspahić, Ibrahim Okanović i Sead Mirazović (svi iz Austrije), Ismail Bašćelić (Italija), Ismet Varatanović i Muharem Sukalo su bili povjerenici Udruženja u Argentini a Fadil Alić u Brazilu, iz Australije su rad podržali Meho Suljević, Omer Karić i Zejnil Bajramović, a sa Novog Zelanda Remzija Kosović, Bejto Binjaš, Adem Ferhatović i Šemso Jusović.

Vođa Bošnjačke emigracije u Engleskoj bio je profesor Hazim Šatrić do svoje smrti 1957. g. On je distancirao Bošnjačku emigraciju u Engleskoj od Ustaša te su Bošnjaci iz Engleske zauzeli liberalni stav i uglavnom su se kasnije uključili u Bošnjački Liberalni Savez i okupili oko časopisa "Bosanski Pogledi" Adila Zulfikarpašića. Bošnjačku emigraciju su vodili vrsni intelektualci uglavnom diplomanti sa Al-Azhara (Husejn Đozo, Osman Merhemić, Husein Viteškić...)

Bečki studenti bili su Smail Balić, Fadil Mehmedagić, Fadil Merhemić, Ešref Avdagić. U Njemačkoj su studirali Jusuf Okić i Mustafa Busuladžić (strijeljan od strane komunista).

Najistaknutiji pariski đak bio je svakako Bošnjak dr. ing. Šemso Dervišević ugledni javni radnik rodom iz Brčkog. Nakon 1945.g. javno se sukobio sa komunistima koji su počeli da ruše Baščaršiju, te zbog toga napušta Bosnu i odlazi u iseljeništvo u Pariz. U Parizu je diplomirao i Tajjib Okić jedan od najvećih Bošnjačkih naučnika. U Početku je bio prosrpski orijentiran i zalagao se za Veliku Srbiju međutim nizom okolnosti iseljava u Tursku gdje je među svojim Bošnjacima ponovo upoznao svoje korijene i bio veliki zagovornik Bošnjaštva. U Turskoj je stekao najveće zasluge u nauci a po svojoj želji ukopan je u Sarajevu.

Bošnjačku emigraciju su osim intelektualaca činili i ugledni privrednici Salko Šahinagić i ing. Salko Aganović.

Od svih ovih Bošnjačkih intelektualaca jedino su studenti Bošnjaci sa Al-Azhara isključivo slijedili Bošnjačku nacionalnu politiku i opredjeljenje. Tu su se posebno isticali Ćamil Avdić i Husein Viteškić. Ćamil Avdić bio je revnosan borac za Bošnjaštvo i Islam. Bio je oženjen kćerkom Džafer-bega Kulenovića koja je iako ekstremno proustaški orijentirana uz muža spadala u red Bošnjačkih nacionalista u emigraciji. Ćamil Avdić je bio Imam u Čikagu u predgrađu Northbrook a bio je predsjednik savjeta Imama Sjeverne amerike i njihovog Biltena.

Petu grupu Bošnjačke emigracije činili su prosrpski orijentirani Bošnjaci. Od poznatijih Bošnjaka koji su pripadali prosrpskoj emigraciji tu su bili Tajib Okić, Mustafa Ajanović, Murat-beg Čengić, Omer kajmaković, Nasuf Gačović, dr. Fehim Bajraktarević i Mustafa Mulalić. Mulalić, iako saborac Draže Mihailović,a podvaljivao mu je ideju autonomne Bosne sa Sandžakom i stvarane "Matice Muslimanske". Posebno se od prosrpskih Bošnjaka u aktivizmu isticao Alija Konjhodžić iz Ljubuškog koji je pokrenuo u emigraciji časopis "Bratstvo" inače časopis muslimana Srba ali je doživio fijasko jer je njegovo očito pravoslavno agitiranje otjeralo muslimane vjernike koji su bili oko njega, kasnije su ga Bošnjački emigranti zvali Ilija Konj-popović. Šovinistu Aliju Konjhodžića su napustili drugi prosrpski Bošnjaci i u Parizu su osnovali umjereniju struju na čelu sa Bećirom Džonlagićem (bivšim Spahinim poslanikom) i Omerom Kajmakovićem.

Zadnju grupu Bošnjačke emigracije činili su Bošnjaci koji su učestvovali u Prvom arapsko-izraelskom ratu od maja 1948 do januara 1949. g. Njih je Siriji primila kao emigratne 1945.g. a zatim posredstvom bivših oficira NDH mobilizirala u jednu jedinicu od oko 300 pripadnika a u njoj su se našli i Bošnjački emigranti iz Egipta i Libana. Bošnjake je u ove zemlje doseljavao Crveni Krst ali je nakon protesta Jevreja taj način zaustavljen a dalje finansiranje doseljavanja Bošnjaka u Arapske zemlje osigurao je prof. dr Krunoslav Draganović iz Rima.
Znatan broj Bošnjaka u emigraciji je ratovao protiv Izraela, jer su oni braneći Palestince branili i taj muslimaski dio svog Bošnjačkog identiteta kojeg su im oduzeli komunisti u Bosni uz aminovanje svijeta. Mnogi Bošnjaci su se istakli ogromnom hrabrošću pa su i dobili odlikovanja a neki i oficirske činove. Ševkija Muftić i Muharem Bajraktarević su dobili čin pukovnika. Među oficirima i istaknutim borcima još su bili Sead Zupčević, Elez Dervišević, Asim Baraković, Hasan Ćustović, Safet Ferizović, Ramo Kovačević, Mujo avdović, Sabit Podrug (poginuo u borbama u Palestini). Od Hrvata koji su se borili sa Bošnjacima protiv Izraela istakao se avijatičar Mate Zuković.

Neki od Bošnjaka ostali su aktivni u Sirijskoj i Libanskoj armiji pa su čak sa jednom Bošnjačkom jedinicom osujetili zauzimanje predsjedničke palače u Bejrutu. Ševkija Muftić živio je i umro u Bejrutu gdje je ukopan u prisustvu Jasera Arafata.

Od Bošnjaka emigranata sa Bliskog Istoka posebno je zanimljiva ličnost bio Mehmed Hadžikapetanović. Njemu su Srbi pobili porodicu i on se priključio Nijemcima zbog čega je nakon rata kratko odležao u zatvoru. Godine 1946. emigrira u Austriju a odatle na Bliski Istok.

Nakon amnestjne 1962. g. se vraća u Sarajevo i postaje poznati vodič za turiste u Gazi-Husrv Begovoj Džamiji. Imao je ogromno znanje iz historije i teologije a velika predavanja o historiji Bosne držao je na engleskom, njemačkom ili arapskom jeziku.

Ing. Nahid Kulenović

bio je sin Džafer-bega Kulenovića. Rođen je u Brčkom 05. maja 1929. g. a likvidiran je od komunističkih UDBA-ških agenata 30. aprila 1969. g. Izbjegličku sudbinu Nahid je djelio sa svojim ocem, majkom i sestrom Aidom. Gimnaziju je započeo u Zagrebu, privatno učio u Siriji i završio u Španjolskoj. Zatim se preselio u Njemačku. Tamo je zavšio Tehnički fakultet i počeo stvarati obitelj. Oženio se s Marijom Deželić, kćerkom Berislava Đure Deželića, hrvatskog emigranta i političkog djelatnika iz poznate Hrvatske obitelji Deželića. Rođenje sina Džafera osiguralo je budućnost Kulenovića koljena. Njegov sin Džafer Kulenović istaknuti je Bošnjački aktivista u Americi i borac za Bošnjaštvo.

(Tako piše "Historija Bošnjaka", po onoj: Što gluh ne čuje, on to izmisli. Mo. Otporaš.)

Bobani
21-06-2015, 13:45
JEZIK JEST NAJVEĆE NARODNO BLAGO, PIŠE MAKS LUBURIĆ PERI TUTAVCU

"N A P R I D A K"

(Pere Tutavac je pokrenio novinu "NAPRIDAK" u Buenos Airesu a prvi broj je izišao uprav na dan hrvatske državne misli Desetog Travnja 1954. ovo pismo general Drinjanin piše Perti Tutavcu kojeg on donosi u novini "NAPRIDAK". Mo.)

Borbu za hrvatsku slobodu, državnost, nezavisnost, suverenost, demokraciju, sreću, obraz, čast i veličinu treba voditi na svim frontovima, jer smo i napadnuti na svim frontovima.

Srbijanski su nasilnici možda najprije udarili na naše najveće narodno dobro, na naš lipi hrvatski jezik. Mi tada još Srbe ni Srbijance nismo poznavali, pa je radi toga i prodor na tom polju bio najveći. Zato i čestitamo svima onima, koji su uočili opasnost i zovu na uzbunu.

"NAPRIDAK" se bori za naš čisti hrvatski jezik kojim su zborili naši Kraljevi i danas zbore didovi i bake. Otrov je uštrcan u naš organizam, branimo se. Čast "NAPRIDKU" i njegovu uredniku i vlasniku Peri Tutavcu (1913-1985, mo) i svim onima, koji ga pomažu ričima i dilom, suradnjom i doprinosom. Izvrši i Ti, hrvatski brate, Tvoju dužnost. Predplati se na "NAPRIDAK".

Nalazi se u pripremi za tisak knjiga: "SRBIJANSKI BARBARIZAM". To je zbirka srbijanskih izraza, koje, nažalost, privareni, i u neznanju, svi upotrebljavamo. (pa i sama pisma generala Drinjanina vrve srbijanštinom, mo) Mi ne ćemo ništa sa Srbima, i još najmanje njihovih "sočnih izraza". Odbacimo ih, jer su nedostojni jednog starog i kulturnog (hrvatskog, mo) naroda.

"DRINA" NARUČUJE ZA SVOJE UREDNIKE PRVIH DESET KNJIGA, A MOLI SVE SVOJE SURADNIKE, PRIJATELJE I DOBROČINITELJE, DA KUPE TU VRIDNU KNJIGU. Svi bi "KRUGOVI PRIJATELJA DRINE" trebali naručiti barem po jednu knjigu, kao i sva društva, organizacije i grupe.

Narudžbe i novac slati na adresu: "NAPRIDAK" Dupuy 87. Buenos Aires, Argentina.

PREDPLATOM NA "NAPRIDAK", BRANIŠ HRVATSKI JEZIK I HRVATSKU ! "

Neznam kuda ćemo, ali Tebi osobno velim, u povjerenju, da će iz Newyorškog brašna biti malo hrvatske pogače (ovdje je general predvidio na vrijeme da HNV iz New Yorka koje je osnovano 1962. neće uspijeti. Oni koji prate ova pisma iz sadržaja istih mogu uvidjeti razlog ili razloge neuspjehu, mo). Jelić i Oršenić su prije polaska u New York organizirali napade na Vojsku, mene i posebno radi toga jer sam zagovarao pomirbu sa pukovnicima, koji su u vezi sa Krnjevićem, (DR. Juraj Krnjević, predsjednik HSS poslije smrti Dra. Vladka Mačeka 1964., mo), a za koje znam da su pošteni Hrvati i drđavotvorni. Upravo javljaju da su Jelića njegovi najuži Izvršni odbor na čelu sa Frkovićem i Bućem izključili zi HNO, (HRVATSKI NARODNI ODBOR, mo). To je cirkus. Nas optužuju da smo nacisti i da smo ubijali, a izabrali ga da vodi "domovinsku sekciju". Jadna nam majka!

Pokušaj pokrenuti malo duhove da pomognu Drinu inače nećemo moći izdržati. Pozdrav svima. Kada odgovorim svima, pisat ću ti opet i reći kome sam pisao i nove veze objasniti.

Tvoj Maks. Podpis.

Bobani
22-06-2015, 04:45
POVIJEST I SMJERNICE HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, piše general DRINJANIN

(Iznijeti ću 14 gusto tipkanih stranica početak, razvitak, djelovanje i smjernice HNO koje je pisao general Drinjanin i poslao svojim suradnicima. Ja posjedujem kopiju preko indik papira, dakle vrlo čitljiva i sačuvana. Za mene je ovaj dokumenat od vrlo važnog povijesnog značenja. Nadam se da ima i drugih čitatelja koje će ovaj dokumenat zanimati i koji će shvatiti da je ovaj dokumenat pisao čovjek OČEVIDAC skoro svih dogodovština o kojima piše. Taj čovjek je Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin.
UPOZORENJE!
Ovo pismo ili Okružnica u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" se nalazi po stranicama neredosljedno. Ja ću to ovdje staviti po stranicama pisma kako se nalaze u ovoj knjig, tako da znatiželjni čitatelji i oni koje hrvatska povijest zanima mogu olako sve shvatiti i pokopčati. Dakle ovako počima: Prva (1) strana 545, (2) 551, (3) 552, (4) 553, (5) 554, (6) 555, (7) 556, (8) 557, (9) 558, (10) 546, (11) 547, (12) 548, (13) 549, zatim zadnja (14) stranica 550. Nadam se da će čitatelji shvatiti ovaj promašaj u knjigi. Dolje niže priloženi opis je potpun i redosljedan. Hvala. Otporaš.)


general DRINJANIN
U glavnom Stanu Odpora
30 svibnja 1966.


OSNOVNE ZASADE ZA SASTAV; VODSTVO, DJELOKRUG I FUNKCIONIRANJE RADNIH SKUPOVA HRVATSKOG NARODNOG ODPORA

Uvod:

HRVATSKI NARODNI ODPOR konstituiran je u godini 1945. na Ivan Sedlu po zapovjednicima HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA, a s ciljem da bi se pružao ODPOR snagama okupatora na našim teretorijama, koje je napistila redovna državna uprava, politička i vojnička vlast,
- te da ove snage gerilskim i konspirativnim aktima suradjuju sa operacijama hrvatskih Oružanih Snaga za oslobodjenje povremeno izgubljnih teretorija i prestiža,
- da vrše vlast nad gradjanima Hrvatske Države, makar isti bili povremeno na okupiranoj teritoriji,
- da kažnjavaju izdajice i krvnike nad narodom, da čuvaju hrvatsku narodnu imovinu i uopće štite hrvatske interese na teretoriji, na kojima to nemože svojim redovnim organima činiti Grvatska Državna Vlada i Glavni Stan Poglavnika, kao vrhovna vojnička institucija.

Tu je ovlast od Hrvatske Državne Vlade i Glavnog Stana dobio general Vjekoslav Luburić od Hrvatske Vlade kao član Glavnog stana Poglavnika i u tu svrhu postavljen nad svim predstavnicima upravnih, političkih i vojničkih organa, kao na napuštenim teritorijama, tako i na samom bojištu i u zaledju i bokovima "JUŽNOG FRONTA".
Prema tome HRVATSKI NARODNI ODPOR je vukao svoju legalnost sa najviših mjesta, i ne može ga se smatrati samovoljno, proizvoljno, osobno ili protuzakonski stvorenoj organizaciji.

Napuštanjem državnog teretorija od strane Poglavara, Hrvatske Državne Vlade, Sabora, Glavnog Ustaškog Stana, Hrvatskih Oružanih Snaga i drugih predstavnika Nezavisne Države Hrvatske, te imenovanjem generala Luburića zadnjim zapovjednikom Hrvatskih Oružanih Snaga i Zapovjednikom Odpora, te zapovjednikom II. Zbora za osiguranje povlačenja ostalih snaga, ratificirano je bilo legalno pravo HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, da vodi Odpor i pripreme za oslobodjenje na cijelom teritoriju NDH.
Nakon tragedije Bože Kavrana i akcije Državnog Vodstva, iznova je potvrdjen potvrdjen generalu Luburiću za vodjenje HRVATSKOG NARODNOG ODPORA i HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA. Kada je vodstvo ODPORA I HOS-a došlo u danima agonije Poglavara u sukob (1955/6., mo) sa novonastalim vodsrvom HOP-a (organizacija stara deset godina) pobuna vodstva Odpora i zapovjednika HOS-a te predstavnika organizacije u slobodnom svijetu ODPOR je dobio usred nastale anarhije i bezvladja i kategoriju buntovnika-revolucionarca, kako bi se pretvorio u POKRET ODPORA s ciljem, da popuni prazninu u konstruktivnu akciju s ciljem oslobodjenja HRVATSKE.

U tu svrhu bilo je potrebno napraviti plan rada kako bi se moglo koordinirati nastojanja i u domovini i u emigraciji, razdijeliti djelokrug izmedju vojnika i civila, izmedju političko-kulturnog i vojno-revolucionarnog elementa, da bi se bez opasnosti za kontinuitet na vanjsko-političko-kulturnom i legalnom frontu, moglo ujedno vršiti potrebite akcije najprije unutar plana za psihološki rat (korak 2), i kasnije gerile, vojno-gerilske i konačno operacije HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA u konačnom podhvatu razbijanja Jugoslavije i stvaranja HRVATSKE DRŽAVE, kada bi prestala funkcija HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, a njeni se pripadnici inkorporirali u funkcije vojnika, pripadnika Sigurnosnih organizacija, političke i gradjanske uprave, odnosno povukli se u rezervu i na raspolaganje HRVATSKOJ DRŽAVI.

1.)RADNI SKUPOVI ODPORA

Zs sprovedbu jedne ideje, tj. misli i nakane stavljene u pokret, u akciju, potreban je JEDAN APARAT , jedno TIJELO. Kada smo postavili jedan jasan cilj : rušenje Jugoslavije i stvaranje HRVATSKE DRŽAVE, potrebno je i stvoriti APARAT za izvodjenje.Ti aparati moraju biti konstruirani prema zadaći, koja ih čeka. Za počiniti jedan herojski akt nije potreban nekada nikakva sprema, pa ni bazične moralne, etičke i intelektualne vrline ni kondicije. I jedna hulja, jedan ignorant, pa i jedna ništarija u svakom pogledu, u danom času može počiniti jedno djelo, - ali neće moći obavljati jednu stanovitu funkciju dulje vrijeme ako za to nema potrebnih kondicija. I posebno neće moći to izvršiti sa uspjehom, ako nema i potrebne intelektualne i tehničke kondicije. Odatle i toliki potresi, pa neki i u redovima Odpora, - jer se treba riješiti bezkrajno mnogo konkretnih problema, koji su preduvjet svakoj ozbiljnoj akciji. Odatle sterilnost jednih, pojava revolucionarnog infantilizma kod drugih, pojava pesimizma i defetizma kod trećih, pojava kukavičluka i izdaje kod četvrtih. Rušenje, pak, jedne vlasti i jednog aparata, ne može biti samo jedna želja, misao, san ili špekulacija. To je jedan proces, gdje se volja, spremnost, ideje i sredstva jednih sukobljuju sa voljama, spremnosti, idejama i sredstvima drugih.

Naša nastojanja na raznim terenima moramo nekako povezati u kolektivna tijela, kako bi kolektivno zastupali zajedničke ideale, kolektivno izgradili APARAT, skupili SREDSTVA ZA BORBU, te kolektivno riješili političke probleme u svijetu i u hrvatskom narodnom kolektivu, kako bi se osigurao uspjeh, kako bi neprijateljima oduzeli inicijativu, prijatelje, sredstva, - a privukli ih na našu stranu.

Za onaj dio posla, kojega treba obaviti u zemljama koje odlučuju i o našoj sudbini, ili gdje radi svoje snage u količini ili kvaliteti naših ljudi, možemo nešto učiniti za Hrvatsku, pokrenuli smo razna društva, institucije i organizacije, a gdje to nije bilo moguće pokrenuli smo "Krugove Prijatelja Drine" ili pak Povjereništva za inicijativu, dijeljenje propagande, našega tiska, za obavještavanje itd.

Kasnije se ukazala potreba, da se svi ti elementi, kolektivni i individualni povežu i zajedničkim snagama učine ono, što posebničkim i individualnim nisu mogli.

Tu funkciju trebaju obaviti RADNI SKUPOVI ODPORA.


II:) Odpor ima svoju zadaću, svoje ideje i svoju personalnost. Zato i ovi RADNI SKUPOVI ODPORA moraju biti sastavni dio Odpora, podpadati pod stegu Odpora, ispovjedati se pripadnicima Odpora i vjerovati u ekipu ODPORA.

Radnih Skupovi, dakle, trebaju biti skup svih živih snaga ODPORA, imaju u sebi esenciju duha Odpora, kako bi postali jedna centripetalna i privlačiva matica za okupljanje svih državotvornih djelatnih elemenata, pa i onda ako se ne postigne jedinstvo u svim idejama, nego akciono jedinstvo u onome u čemu smo složni : u rušenju Jugoslavije i stvaranju demokratske, suverene, slobodne i nezavisne DRŽAVE HRVATSKE. Dakle ne na maksimu plana Odpora, nego na minimumu želja najšireg sloga Hrvata raznih tendencija, pokrajina, vjera, staleža, ideologija i stranaka.

Prema tome ovo bi bila formula : SVI ODPORAŠI plus HRVATI KOJI BI IŠLI S ODPOROM.

Ako proučimo povjest viditi ćemo, da nikada, nitko i nigdje nije uspio za nikakav ideal pokrenuti ni za jedan jedini čas sve ljude, sve volje, sva htienja, sva sredstva. Nisu to uspjeli ni Crkva, ni Milicija, ni politika. Nećemo uspjeti ni mi, ODPORAŠI. Ali možemo i moramo okupiti one, koji su po svojoj idiosinkraciji, raspoloženju, ciljevima, psihologiji i možda nepoznatim ciljevima voljni ići s nama, ili da mi idemo s njima, ako bi se u lokalnim odnosima pokazali boljima i svrsihodnijima od nas.

Treba računati i sa suradnjom ne samo lokalnih razmjera, nego i sa organizacijama, pokretima i društvima, koji su voljni, ali ljubomorno žele sačuvati svoju nezavisnost vis-a-vis ODPORA ili naših PREDSTAVNIKA. Treba računati i sa osobnim sklonostima, vjerskim faktorima, pokrajinskim simpatijama ili rodbinskim ili sentimentalnim razlozima, kada se ljudi odlučuju i bez razloga. Ili se odlučuju povremeno, tj. dolaze i odlaze, a ipak pri tome koriste, kao na javnim priredbama, proslavama, manifestacijama, kod širenja tiska i drugih zgoda.

Zato trebamo biti elastični, velikodušni, širokogrudni, - ali ODPORAŠI. Budući smo bili apostoli koegzistencije moramo ekzistirati, tj. postojati, da bi mogli i od drugih biti prihvaćeni, jer ako ne postojimo, ekzistiramo, ne možemo ni koegzistirati.

III. INICIJATIVA I OSNOVA

Svaki rad negdje počima, negdje ima svoju polaznu točku, ili ljude inicijative. ODPOR je kroz buru dvadeset godina emigracije i radi dogadjaja koji su nam svima poznati, mnogo skupina stvorio, izgubio ili pak prepustio bez borbe iz viših interesa ili posebni razloga. Zato i iniciativa pripada onima, koji su u tom vrtlogu naučili graditi i boriti se, padati i dizati se, gubiti i iznova stvarati. Vrijednost je tih ljudi ne samo u praksi, koju su stekli, nego i u prestižu kojega su stekli kroz te dogadjaje. Oko tih ljudi borbe, padova, uzdizanja i akcije uvjek su se okupljali ljudi, koji traže i slijede ljude čvrsta karaktera i akcije. ODPOR IMA TIH LJUDI.

Jedni su već okupili oko sebe grupe suradnika, prijatelja, ili su ako je bilo uvjeta stvorili društva, koja su izdržala i najveće bure, kao čvrst brod u rukama dobra kapetana. Oni su pokazali na djelu, da imaju potrebne uvjete za stvaranje. Drugi, koji su bili samo bundžije protiv nepravde, oni koji su znali što neće, a još ne vide što hoće, još imaju mogućnost, da iz bune predju u drugu fazu, tj. konstrukcije, gradnje, stvaranja. Samo tako se i može opravdati jedan buntovni čin. Negativni ljudi su oni, koji iza jedne tabula rasa nisu ništa stvorili, a pozitivni su i oni, koji barem pokušavaju stvoriti nešto bolje od onoga što su srušili. (Točno, mo. Otporaš.)

Zato bez mnogo formula, konzultiranja i filozofiranja, neka LJUDI ODPORA, koji osjećaju poziv, počmu sa okupljanjem.

Dogadjaji u HOP-u, HSS-u, Vijeću, a i u Domovini, dokazuju, da su ideje Odpora zdrave, i sada je na nama, da izgradimo APARAT ODPORA, i da povučemo konzekvence, ako nismo sposobni ili doresli situaciji i prepustimo svoje mjesto onima, koji su pozvaniji, sposobniji, jači i djelatniji.

Oni, koji su već nešto učinili, pozvani su, dakle, da budu osovine oko koje se treba skupiti i ovo šire TIJELO, kao RADNI SKUP.

IV. VODSTVO RADNIH SKUPOVA

Radni Skupovi nisu cilj samima sebi, nego su komunikacija GLAVNOG STANA ODPORA sa hrvatskim masama, sa predstavnicima stranih sila, sa predstavnicima bratskih naroda i nama skolonih hrvatskih i inih grupa.

Zato i VODSTVO mora biti u rukama ljudi, koji su voljni sami i dobrovoljno prihvatiti stegu i direktive Glavnog Stana i onda, ako to uvjek nećemo isticati radi stanovitih i razumljivih motiva, kao u slučajevima gdje bi isticanje tog momenta škodilo, a ne koristilo, kako nam je namjera.

Nije to samo stvar simpatija ili antipatija, povjerenja ili manje povjerenja, vrijednosti ili ne vrijednosti jedne osobe, nego sigurnosti za komunikaciju, za sprovoditelja struje izmedju Glavnog Stana i Mase. Isto tako nismo svi konstruktivni za sve, nemamo mnogih kondicija, koje imaju drugi možda sa manje kulture, spreme ili ugleda.

Zato će na čelu RADNIH SKUPOVA biti prokušani i isprobani ljudi Odpora, koji će u svakom času biti na raspolaganje izaslaniku, predstavniku ili povjereniku GLAVNOG STANA. Predstavnici GLAVNOG STANA uvjek će biti ljudi, koji su dokazali kroz dugi niz godina, da posjeduju one vrline, koje su ljudima Odpora potrebne, da imaju puno povjerenje u vjernost idealima i potrebni kriterij.

Na čelo svakog RADNOG SKUPA stajati će Pročelnik, kojega prema vlastitom kriteriju postavlja ne čelo suglasno sa predstavnicima živih snaga PREDSTAVNIK GLAVNOG STANA.

Pročelnik će dogovoreno sa glavnim komponentima sebi izabrati svoje suradnike, tajnike, referente, savjetnike i pomoćnike za svaku vrst rada i svaku potrebu koja se ukaže.

Predstavnik Glavnog Stana će na svakom području prema mogućnostima i potrebama sazivati RADNI SKUP kada to nadje za potrebno, obnoviti Radni Skup, upodpuniti ga, izmjeniti ili pojačati tako, da nikada ne prestaje funkcija pripadnika sasma, niti ga treba nanovo uvjek birati u cijelosti.

Prema potrebi Pročelnik, kao i njegovi glavni suradnici mogu biti u izravnoj vezi sa Glavnim Stanom, iako u normalnim okolnostima i za normalne poslove trebaju biti u stalnom kontaktu sa PREDSTAVNIKOM GLAVNOG STANA, koji će uvjek biti na odnosnom području ako se radi o područnim RADNIM SKUPOVIMA, ili će biti sa unapried odredjenom osobom ako se bude radilo o FUNKCIONALNIM RADNIM SKUPOVIMA.

V. TERITORIJALNI RADNI SKUPOVI

U bitnom će biti dvije vrste RADNIH SKUPOVA : teritorijalni za stanoviti prostor i drugi, funkcionalni, za stanovitu djelatnost, bez obzira na prostore.

Teritorijalni RADNI SKUPOVI bit će oni PODRUČNI, ili stalni, i drugi lokalni ili privremeni.

PODRUČNI RADNI SKUPOVI BIT ĆE:

RS. "NORTH" za područje USA i Kanadu,
RS. "SUD" za područje Južne i srednje Amerike
RS. "OCEANIA" za područje Australije, New Zelanda i dalekog istoka uopćr
RS. "EVEROPA" za evropske države
RS: "ORIENT" za sjeveroafričke i uopće afričke zemlje, za Bliži azijski Istok i specifično za islamske zemlje zvati će se službeno PODRUČNI RADNI
SKUPOVI "NORTH", odnosno prema području.

Lokalni RADNI SKUPOVI, koji mogu biti stvarani isto za jedan grad, za jednu državu, ili stanoviti geografski prostor, zvati će se, na pr. : "RADNI SKUPOVI CHICAGO" ili "RADNI SKUPOVI NORVEŠKA".

Postavljanje i uključivanje lokalnih RADNIH SKUPOVA u rad PODRUČNIH RS biti će u nadležnosti odnosnih PREDSTAVNIKA GLAVNOG STANA na tom području ili dogovoreno s istim PROČELNIKA PODRUČNIH RS., a prema potrebi i pogotovo u fazi pokretanja i izravno sa Glavnim Stanom,.

U tom duhu i konzekventno s ciljem RADNIH SKUPOVA uopće, Glavni Stan će se izravno komunicirati sa bilo kojim Skupom ili njegovim referentom za pojedine poslove, a isto tako i PROČELNICI FUNKCIONALNIH RADNIH SKUPOVA.


VI. FUNKCIONALNIH RADNIH SKUPOVI ODPORA

Bilo radi potrebe da se stanovite prijatelje ili pripadnike ODPORA drži izvan kolotečine dogadjaja u organizatornom i javnom djelovanju, bilo radi posebnosti zadataka, stvaraju se posebni RADNI SKUPOVI za pojedine grane djelatnosti, koji će imati svoje Pročelnike (Znam i siguran sam da mnogi neće razumijeti mnoge od ovih smjernica. Ja sam bio dugi niz godina jedan od Pročelnika HNO, te mnoge stvari su mi poznate iz prve ruke. Ali, svakako, danas, poslije skoro pola stoljeća od kada je general pisao ove SMJERNICE ili PRAVILA ili NAČELA, potrebno je neke stvari pojasniti; mi koji smo još na životu, tako da nas budući hrvatski naraštaji ne bi osudili kao lijenčine i kao ništarije, jer da im nismo ostavili dovoljno RAZJAŠNJENJA. Mi smo imali izvanredne sastanke na kojima bi se čitala, študirala i analizirala USTAVNA I PROGRAMASKA NAČELA H.N. ODPORA, mo) i koji mogu biti podredjeni izravno GLAVNOM STANU ili pak PREDSTAVNICIMA GLAVNOG STANA u pojedinim zemljama.

Tako su na pr. :

" RADNI SKUP U GLAVNOM STANU ODPORA", ili
" RADNI SKUP DRINE I DRINAPRESS-a", ili
" RADNI SKUP INTELEKTUALACA - I S T R A ", ili
" RADNI SKUP E K O N O M I S T A ", ili
" RADNI SKUP ZA ODGOJ", ili
" RADNI SKUP ZA ISPITIVANJE BLEIBURŠKE TRAGEDIJE", ili
" RADNI SKUP POVJESTNIČARA", ili
" RADNI SKUP ZA PROMIDŽBU". itd.

Pročelnici ovih skupova mogu živiti gdje bilo, i oni će okupiti potrebni broj suradnika, koji mogu biti s njima neposredno izravnoj ili posrednoj i tek pismenoj vezi, a jedini kriterij biti će pri odabiranju suradnika sposobnost i spremnost istih, da suradjuju sa PROČELNIKOM u specifičnoj ulozi, koja im je namjenjena.
Prema tome ne će biti uvijek potrebno, ni da isti budu poznati, njihovo ime spominjano, ako oni to žele iz bilo kojeg razloga, i njihova suradnja će biti sporadična i uvjetna. Zavisiti će to o sposobnosti i diskretnosti Pročelnika, kao bi za posebne potrebe znao mobilizirati i ljude, koji eventualno ne misle kao mi u stanovitim stvarima i vodjenju poslova uopće.
Zato će ovi Pročelnici biti izravno u vezi sa Glavnim Stanom, sa Pročelnikom RS. u Glavnom Stanu, ili zato posebno odredjenom osobom. Ponekada nije interes, da se stanovite osobe izvrgne napadajima sa strane naših protivnika ili neprijatelja radi njihove suradnje sa ODPOROM, a ponekada te osobe imaju stanovite obveze prema zakonima drugih zemalja ili organizacija, te nisu sklone javno angažirati se, ali da dati svoj obol u specifičnom predmetu u kojem su stručnjaci.
Od takovih se osoba i ne smije zahtijevati, da se identificiraju s naporima ili osobama Odpora. Da spomenemo samo jedan primjer, koji je sasma adekvatan : jedan ugledni Hrvat stoji već mnogo godina u vezi samnom osobno, pomaže me suradnjom i materijalno, divi se programu ODPORA, cijeni mene osobno, nu u svakom kontaktu me nastoji uvjeriti, da nisam pogodan (radi se o tom "uglednom Hrvatu", mo) za bilo kakvi javni rad.

VII. ORGANIZACIJSKI KOSTUR NUKLEUS I VLADA FANTAZMA (Nukleus znači: jezgra, bit, srž, uporište i sl. mo. Otporaš.)

U mnogim zemljama, a posebno u Engleskoj, opozicija stavlja svoju "vladu fantazma" ili "vlada u teoriji", sa svim detaljima koa i kada bi bili na vladi, ali s ciljem, da dodje na vladu i pripremi ista ekipa planove, strategiju političku i taktiku za osvajanje glasača, kako bi za tu "vlada fantazma" dobila legalnu većinu i onda ostvarila svoj program. Tako se priprema ujedno i upoznaje sa problemima koje mora riješiti. Tako se dogodilo da je na pr. premijer Wilson imao plan rada, koji se pokazao adekvatan, i tako je dobio vlast sa samo dva poslanička mjesta većine, išao je u druge izbore i dobio apsolutnu većinu. " Vlada Fantazma " (utvara, avet, sablast, fantom, mo) je bila izradila pripreme, ispipala javno mnijenje, izglasala zakone koje je spremila još dok je bila u opoziciji, i tako sprovela ideje u djela.

S druge strane ako ispitamo povjest mnogih Pokreta, pa i samog Ustaškog Pokreta, vidit ćemo, da se ideja rodila u glavi jednog vodje, isti je onda stvorio osnovni nekleus (jezgru, srž, bit, u ovom konkretnom slučaju Poglavnik je bii taj koji je stvarao NEUKLEUS USTAŠKOG POKRETA, mo. Otporaš), oko ovoga razradio KOSTUR, i u dani Čas oko toga kostura stvorio jedan Pokret, Vojsku, Upravu i Državni Aparat, koji je usred strahovito težkih prilika, usred sukoba ideologija i klanja, održao Državu kroz četiri godine.

Krist je počeo sa 12 Apostola, (a Bugojanska skupina Finex 72 ja počela sa devetanest (19) Apostola Revolucionaraca, mo.) pa unatoč božanstvene misije, išao je putem koji kroče ljudi, da na kraju prodje i Stratište, progone, emigraciju, - ali je stvorio CRKVU, koja nije drugo nego organizacija iako ima i druga obilježja, Crkvu vodi Sveti Duh, ali se sastoji od ljudi, kao i mi.

RADNI SKUPOVI,

Njegovi Pročelnici, tajnici, referenti, stručnjaci, povjerenici, suradnici i prijatelji - su nekleus i kosturi onoga što još treba stvoriti, preko kasnijeg kreiranja POKRETA ODPORA KAO POLITIČKE ORGANIZACIJE, pa sve do REVOLUCIONARNE VLADE, najprije "vlade fantazma, do Vlade, koja će biti instalirana na prvom komadiću hrvatske zemlje, koji će biti oslobodjen našim akcijama i eventualno posredovanjem onih snaga, koje bi mogle biti nama savezničke u "velikoj strategiji" ili političkoj alianci. (Onima koji još nisu upoznati želim reći da je dr. Franjo Tuđman bio opijen idejama generala Drinjanina u stvaranju i obnavljanju Hrvatske Države. Bruno Bušić se sastao par puta sa pukovnikom Ivanom Babićem i s njim raspravljao strategiju zajedništva svih Hrvata u borbi za Hrvatsku državu, a sve to na idejam generala Drinjanina POMIRDBE HRVATA SA HRVATIMA, mo. Otporaš).

Naprama malodušnima, slabićima, pesimistima, defetistima, dotrajalim ljudima, kako bi rekle gedže, stojimo mi koji vjerujemo u narodni genij hrvatskog naroda, u vlastite ideje, u vlastite snage, u budućnost i svoju misiju, koja će završiti samo rušenjem Jugoslavije i stvaranjem Hrvatske Države bez obzira, kako smo rekli "na sat i kalendar" (Bravo generale! Tu smo na ovoj izreki "na sat i kalendar" nikada se nije stavlja hrvatska borba, ali se je uvijek stavljala naša MISIJA I IDEJA VODILJA da se obnovi Hrvatska Država, mo. Otporaš.)[/I Pale su i jače konstrukcije od komunističke Jugoslavije i umrli su i drugi, mladji od 75 godišnjeg Tita. Nu Jugoslavija će biti srušena, ako ju budemo rušili i kad umre Tito, moramo biti spremni za sve. I ono što nam izgleda beznačajni nukleus, slabi kostur i smiješna "vlada fantazma" sutra mogu biti JAK POKRET.

Židovi - izabrani narod - bili su 2.000 godina emigranti. Emigrant je bio Isus kao i Muhamed. Emigranti su bili Lenin i Stalin, bio je i Tito, bio je i naš Poglavnik dva puta. Emigranti su bili mnogi danas značajni i na Vladi ustaljeni politički ljudi. Nije dakle ni naša misija ni nemoguća, ni jedinstvena, ni vezana samo uz Božije čudo ili ratni zaplet.

RADNE SKUPOVE ODPORA ČEKA NJIHOV DIO KOJEG NITKO DRUGI NE MOŽE OBAVITI SVE KADA BI I HTIO, a jedva ima znakova, da netko misli na to. Tu i jest jedna velika razlika izmedju ODPORA I SVIH DRUGIH, koji na konkretna pitanja oslobodjenja ili šute, ili govore o tome, što bi učinili, AKO BI Hrvatska bila slobodna.

VIII. LEGALNOST KAO PREDUVJET ZA STVARANJE KLIME

ODPOR ne predstavlja jednu uskotračnu monolitnu organizaciju, koja slijedi jednog šefa u jedinstvenoj taktici, nego smo skup raznih tedencija, pa i ideologija, usmjerenih k akciji za rušenje Jugoslavije i za obnovu HRVATSKE DRŽAVE. [I](General ovdje kaže: OBNOVU HRVATSKE DRŽAVE a ne stvaranje iste, jer Hrvatska Država je postojala u raznim oblicima kroz cijelu svu svoju povijestnu ugzistencij, mo.) S toga nije ni potrebno da na svim poljima rada istupamo monolitno i zato dirigirani željeznom rukom odozgor prema dolje, sprovodimo istu borbenu taktiku na Kordunu i New Yorku.

Imamo spremljenu seriju članaka o REVOLUCIONARNOM INFANTALIZMU (vidi novinu, glavno glasilo HNO "OBRANU" br. 37-38 Madri, 1966., mo), kao bolesti koja prati svako revolucionarno vrijenje. Zato se neću baviti tim problemom u ovom sastavu, nu želim napomenuti, da su vrlo problematične koristi bili stanoviti potezi pa i naših ljudi, koji su mislili, da je mužkost i radikalnost u borbi ako u isto vrijeme misle da mogu biti legalni predstavnici lokalnih kulturnih, športskih i folklornih društava, predstavnici u velikim hrvatskim konstrukcijama, kao što je bio slučaj Vijeća, a u isto vrijeme organizirati borbene grupe i baviti se konspiracijom sa deset tisuća milja daleko od naših granica.

U raznim zemljama : Francuskoj, Njemačkoj, Australiji itd., bačeni smo unatrag i izgubili smo na ljudima, materijalu, prestižu kao vojnici i konspiratori, iako zato nije bilo potrebe. S toga smo uvjereni, da je bezuvjetno potrebito odjeliti razne djelatnosti tako, da pad jedne grupe, izdaje jednog suradnika ili škandal ubačenih agenata-provokatora, nebi uništili jednim potezom rad na svim područjima i (što) je postignuto od mnogo godina. Osim toga ne vjerujemo u univerzalne genije, koji su sposobni isto organizirati Društvo Sv. Ante, Folklornu Grupu, KOMANDOS ili NA DESET TISUĆA MILJA JEDNU REVOLUCIONARNU ORGANIZACIJU.

Odpor je predvidio te posebne funkcije na način, da se padom jedne konspirativne grupe, recimo u Jugoslaviji ili Austriji, ne kompromitira recimo HRVATSKI NARODNI ODPOR U TORONTU. Prvo jer to nije potrebno, drugo, jer mu je funkcija različita. Ad 1/. Ako Hrvatska nemože mobilizirati medju 7 miljuna Hrvata ili 150.000 Hrvata u Evropi potrebite ljude za izvršiti jedan akt terora, pa i koji jači akt potreban u psihološkom ratu, onda stvar hrvatske slobode stoji jako slabo i na tome neće moći pomoći jedna grupa od par ljudi iz Toronta. Ad 2/. Ako je dužnost naše emigracije u slobodnim i demokratskim zemljama predstavljati HRVATSKU, dokazati da u našoj zemlji vlada teror, da smo mi demokrati zapadne kulture, da tražimo pomoć u tim zemljama i javnu podporu zemlje, vlade, vojske i naroda, onda je jedini način, kako se to može postići, ne činiti terorističke akte u toj državi. Jedini način uvjeravanja u tim zemljama jest putem zbora i govora, ozbiljnim i savjestnim nastupima, sposobnim diplomatskim potezima, ustrajnosti, žrtvom, osobnim i kolektivnim radom na svim poljima, počem od Crkve do futbala, (nogomota, mo. Otporaš) tiskanjem novina, knjiga, boršura i letaka na jezicima onih naroda, kojima govorimo, sudjelovanjem u javnom životu, radu i akcijama zemalja, kojoj pripadamo kao DRUGOJ DOMOVINI. Identificirati se sa svojim patničkim narodom u svim okolnostima i nikada zatajiti svoga hrvatskoga značaja, ali znati približiti se razlozima ljudima nove domovine. Sve drugo oni smatraju balkanštinom, i onda u kritičnim časovima. predaju nas Balkanu (to oni i danas čine nazivajući nas i pripisivajući nas "zapadnom Balkanu, mo), kao i 1945. godine.

Oni pak, posebno antikomunistički elementi, koji nas razumiju, i kako sam osobno mogao provjeriti, u 99% slučajeva nam kažu : idite u vašu zemlju, ubijte Tita, ubijajte komuniste, vršite gerilu, vršite protuteror, kažnjavajte krvnike i izdajnike, onda ćete steći simpatije boraca. Time nismo htjeli reći, da se da su osudjeni na neaktivnost oni, iako živu u tim zemljama, imaju smisla za žrtvu i sposobnosti za borbu. Ovima ostaje dvoje : napustiti sredinu, koju mogu kompromitirati i dodit će drugu udjelbu, i 2.) primpremiti se teoretski, usavršavati se, u nadi da će biti pozvani u dani Čas. ili biti ukopčani putem svojih novih domovina, ako budu imali interesa za naše područje, ili se ukopčaju u onu struju i akciju, koja će imati interesa na našem području. Dogodilo se i opet će se dogoditi, da će nas jednoga dana pitati : šta imate, koga imate, što znate?

A RADNI SKUPOVI IMAJU DRUGU MISIJU,-

I mogu se baviti sa svim i svačim, osim sa konspiracijom na daljinu, pomažući tako Udbu, i odmažući nastojanjima onih ODPORAŠA, koji imaju taj zadatak, kako bi mogli sutra biti ozbiljno prihvaćeni kao sposobni konspiratori, vješti, gerilci, i dobri vojnici. Stvaranje klime za odgovorni politički rad u tim zemljama može se postići samo političkim sredstvima legalnosti. Isto je sigurno da će doći do previranja u svijetu i tada ćemo biti prihvaćeni i na polju konspiracije samo ako zaista znadnemo konspirirati i to dokazati, kao što je i na Vama da spremite političku kampanju, i da joj osigurate stalnost. Vi ste u prvom redu Ambasadori Hrvatske i tu ćete kategoriju imati, ako se znadnete tako vladati.

IX: POGRANIĆNA I BPRBENA PODRUČJA.

Sve navedeno pod točkom VIII.) ne odnosi se na one zemlje, koje nisu slobodne, gdje nema demokracije i nema mogućnosti za rad ili mi nemamo posebna interesa računati sa vodstvom ili javnim mnijenjem te zemlje. Isto se odnosi na pogranične zemlje kuda vode putevi našega rada na DOMOVINSKOM SEKTORU, za koje slučajeve vrijede drugi zakoni, druga pravila, norme i imena, pa i onda ako pripadaju ODPORU, ili SKLONIM ORGANIZACIJAMA.

Moramo podpuno uvesti pluralizam : domivina, pogranične i neslobodne zemlje dgje se treba boriti, i slobodne zemlje, gdje tu borbu treba opravdati, političkim sredstvima braniti hrvatske interese, pa i same revolucionarne borbe. Sve to još ne znači da se neće praviti iznimke, ni promjeniti taktika, ali je sigurno, da uvjek mora postojati forum, koji će borbu pomagati, borbu opravdati, stvar zastupati legalno i legalnim sredstvima, i što jača bude borba, jače će trebati braniti istu. U isto vrijeme dok su u Alžiru pucale bombe i sablazno odjekivali poklici onih, koji su trebali biti poklani, ili dok su čovjeka lovili kao divlju zvjer ili letile gradske četvrti u zrak, ugodni, mladji i elegentni ljudi sjedili su u luksuznim Hotelima Pariza i Zuricha, i davali intervue novinarima, ili držali konferenciju za tisak, gdje su optuživali neprijatelja za istu stvar, a branili svoje za težu stvar. I nikome nije palo na um, da šefa jednog takvog ureda pošalje u neku akciju ili da prikolje francuskog konzula ili ubije šefa Policije.

Dok se na pr. može razgovarati što jest ili nije pametno učiniti u Italiji, Austriji, Madjarskoj i drugim pograničnim zemljama, te u Njemačkoj, koja je bila naš saveznik i još uvjek je okupirana, a ima 100.000 pasošara i znatan aparat UDBE, - teško bi bilo shvatljivo ubrojiti u "borbena područja" USA, KANADU, ŠPANJOLSKU, NEW ZELAND, AUSTRALIJU, itd.

U "borbenim područjima" zato neće biti stvarani RADNI ODBORI ili SKUPOVI, nego druge za to prikladne organizacije i za takav način borbe prikladni ljudi, koji se prije toga moraju ukloniti iz svih javnih hrvatskih društava i organizacija, kako njihov pad nebi povukao za sobom cjelokupni rad u jedoj zemlji i navukao na sebe mrežu ne samo Udbe nego i vlasti domaćih zemalja, koje ne mogu i neće dozvoliti na svom teretoriju terorizma.

Zadatak je RADNIH SKUPOVA da organizira zato i kontrol onih elemenata, koji bi mogli biti agentprovokatori UDBE da nerazumnim aktima navuku osvetu domaćih vlasti i javnog mnijenja na Hrvate, kao što se dogodilo u Sydneyu, gdje je zabranjeno ime CROATIA jednom Klubu, a onda opet dozvoljeno, kako mi vele, kada je taj klub dobio UPRAVU KOMUNISTIČKIH AGENATA I JUGOSLAVENA. (Malo sam upoznat o ovom slučaju, pa ne mogu dati istinit prikaz ovog slučaja. Bilo bi poželjno da se netko javi tko je tada i u to vrijeme živio u Sydneyu, mo). Oni koji su na utakmici Croatia - Izrael u Sydneyu vikali : Heil Hitler mogli su biti samo agenti Udbe, ili ako su bili Hrvati, daleko im kuća od naše. (Tako slično je Udba ili njihovi simpatizeri prošli tjedan napravili na stadijumu poljud u Splitu na utakmici između hrvatska -*Italija, mo. Otporaš.)

Za mnoge čujemo da "pojedoše Tita živa" a kod kuće su bili pokorni SKOJevci, zahvalni STIPENDISTI, i u emigraciju ih je dovela ideja o dobrom i jeftinom kapitalističkom životu, gdje somuni vise na drači, pse vežu sa kobasicama, a ljepušaste plavke vješaju se na vrat prvom koji naleti.

O striktnom pridržavanju ovih smjernica za rad izvan "BORBENIH PODRUČAJA" ovisiti će uspjeh na BORBENIM PODRUČJIMA.

Praviti revoluciju se može priredjivanjem lokalnih plesova, sviranjem na tamburicu, svetim misama i dovama u džamiji, pomaganjem boraca, tiskanjem knjiga i novina, javnim političkim nastupima u ime porobljene Hrvatske i - obranom boraca kao u mehlemskom (kada je skupona hrvatskih političkih emigranata 1962. godine napala jugoslavensku misiju u kojoj su isključivo bili agenti Udbe, mo) slučaju.

Malo će za Hrvatsku učiniti oni, koji o revoluciji govore pod uticajem alkohola, kao očajnici, kao izgubljeni, dešperateri, kao nemoralni i indiferentni, a mnogo ili sve mogu učiniti stegovni, sredjeni, savjestni, izgradjeni, inteligentni i osposobljeni ljudi za svoju posebnu struku. I riječ revolucija neka bude izrečena kad trebadne i bez obzira na žrtve, a neka ne bude izrečena kad joj nije mjesto, ni čas.

X. DJELOKRUG RADA RADNIH SKUPOVA.

Iako će RADNI SKUPOVI teritorijalnog značenja i pogotovu oni PODRUČNI, biti koji će zapravo pronaći sve mogućnosti, koje treba za Hrvatsku izkoristiti, možemo fiksirati kao glavne točke:

1.) biti dostojni predstavnici Hrvatske naprema zemlji u kojoj se živi i to na svim poljima, jer će nas po našem drđanju cijeniti i primjenjivati na hrvatski narod ono što o nama, kao predstavnicima iz kontakta s nama vide.

2.) biti efikasni predstavnici ideja i ekipa ODPORA, kako se ne bi na čitavi hrvatski kolektiv primjenjivala saznanja o negativnim elementima hrvatske kolonije, hrvatskih izdajnika, negativnih, anacionalnih i asocijalnih manjina, kao i hrvatskih skupina koje služe tudjina i škode interesima nacije gdje živu, kao što je slučaj sa Hrv. Bratskom Zajednicom, (Hrvatska Bratska Zajednica je osnovana 1893. godine u Pittsburgh-u. U to vrijeme nije bilo radničkih zaštita po današnjem sistemu. Skupina Hrvata se sastala i po starom hrvatskom običaju, osnovali jedbu "hrvatsku bratsku udrugu" za pomaganje braće Hrvata u nevolji. Ta hrvatska bratska udruga se razvijala i po drugim američkim saveznim državama, tako da je po svojoj obujnosti i socijalnoj važnosti spadala pod kategoriju osiguravajućeg društva. Tako je ta početna Hrvatska Bratska Udruga postala Hrvatska Bratska Zajednica. Sve to nije loše, dapače, ta naša stara Hrvatska Bratska Zajednica je kod Amerikanaca i drugih narodnosti predstavljala Hrvate, Hrvatsku i hrvatske nacionalne probitke sve do iza WW1. Tada dolazi na scenu/pozornicu Beograd i njegova antihrvatska politika do te mjere da je lukavim metodama uvjerila upravu i preko nje sve članstvo HBZ da su oni Slaveni koji su došli ovdje "iz starog kraja" samo da se ne spominje hrvatsko ime, i da oni, tj. svi mi "govorimo naški" samo da se ne kaže da se govori hrvatski. To je tako išlo i otišlo daleko da se je uđuture govorilo za sve one koji su došli iz novoosnovane države SHS "da smo zemljaci". Ovo je bilo tako sve do proglašenja Neovisnosti Republike Hrvatske 29 svibnja 1990. godine. Još će biti govora o ovoj teme. Ja sam bio jedan od tih koji sam postao žrtva jugoslavenstva unutar HBZ, te, iz mojeg ugla dledanja mogu dati neka objašnjena, Mo. Otporaš), koja je pred vlastima USA i Kanade govorila u ime Hrvatske, a za račun Jugoslavije i komunizma.

c.) medju predstavnicima stranih naroda uopće tražiti saveznike i prijatelje, pripremati suradnju na najširoj bazi za sutrašnju političku i eventualno vojničku kolaboraciju u borbi protiv Jugoslavije, a za Hrvatski Državu. Posebno pak sa žrtvama Jugoslavije, komunizma i velikosrpstva. (Osim Srba svi drugi su bili žrtve Jugoslavije i komunizma, mo).

d.) pratiti strani i neprijateljski tisak, propagandu, i odgovarati našim tiskom i propagandom, (i ovdje se treba reći da je hrvatska politička emigracija, bez obzira kako je bila podjeljna, razdjeljena, pocijepana, imala je svoje izvore i svoja saredstva tiska i propagande/promidžbe za suzbijati sve jugoslavenske laži o nama Hrvatima. Tu smo mi Hrvati bili dosljedni jedni drugima, mo), iz dana u dan, za svaki pojedini slučaj i to konzekventno, permenantno, a ne sporadično, svojevoljno, od vremena do vremena bez sistema, interesa i stručnosti.

e.) odgajati vlastite ljude za buduću zadaću, organizirati niz informativnih, odgojnih, stručnih predavanja, seminarija (kružoki, mo), tečajeva, skupnim predavanjem problema kulturne, ekonomske, vanjskopolitičke, vojnopolitičke, tehničke, organizatorske i druge naravi. Ukratko spremati se da budemo u stanju naš nukleus (naša uporišta, mo) pretvoriti u kostur i ovaj u dinamični pokret, koji će moći ne samo odoliti mizeriji emigracije nego i iskušnjima vremena i kalendara (to smo vidjeli u prošlom opisu: "sat i kalendar", mo). Pretvoriti gradjanina-emigranta u borca-profesionalca-stručnjaka za raznorazna pitanja.

f.) biti logistička baza za snabdjevanje materijalnim dobrima one, koji to ne mogu učiniti, jer se na drugim sektorima nalaze angažirani, te radi toga - kao ljudi Crkve, koji živu za Crkvu (iako se često puta "crkva" piše malim slovom, general Drinjanin ovdje stavlja veliko slovo "Crkva" kako bi dao oduška svojim kršćanskim i katoličkim osjećajima i podvukao važnost Crkve, a ne kako je to nedavno izjavio jugoslavenski Udbin Ubojica Ilija Stanić, da general nije bio praktični katolik/kršćanin, mo), i moraju živjeti od Crkve, pa trebaju pomoć onih, koji mogu BAŠ NA TOM POLJU IZVRŠITI SVOJU DUŽNOST i od čega ovisi efikasnost onih, koji sve daju od sebe.

g.) posebno izdržavati svoj vlastiti tisak, svoje novine, svoje revije, stručne knjige, koje valja napraviti bez obzira što iste koštale, te dali se mogle ili ne prodati, financirati propagandu kako na stranim jezicima, tako i na hrvatskom, za domovinu, i sve ostale izročito nespomunute zadaće, koje logički proizlaze iz naše kondicije boraca za slobodu.

Mogli bi, da ne duljim, reći, da RADNI SKUPOVI moraju učiniti sve ono, što mi odavde nemožemo, odnosno što Hrvatski narod nemože iz zatvora koji se zove Jugoslavija.

Izmedju neizmjerno velikih potreba i izmedju kriminalne indiferencije mnogih Hrvata u tudjini, ljudi ODPORA preko svojih RADNIH SKUPOVA moraju naći jednu mogućnost a to je osiguranje minimuma i nastojanja da se postigne maksimum.

XI. ) PRIMJENJENI DUALIZAM KAO TAJNA USPJEHA RADNIH SKUPOVA.

Sve će ove za sada ostati mrtvo slovo na papiru ako se ne sprovedu u život ove ideje, ili ne zamjene drugima, boljima, prikladnijima, skladnijima, prihvatljivijima, kako hoćete. Ideje uopće vrijede toliko, koliko su se pokazale u primjeni i akciji.

Ima jedna osnovna psihološka činjenica, koju svaki od Vas mora u sebi riješiti, a onda primjeniti na organizme koje budu vodili za Hrvatsku. To je vječiti dualizam, da kažem dvostrukost, koji paralelno idu u nama i kroz nas na našu akciju.

U prvom redu to je borba dobra i zla u čovjeku, koja vuče svoj korjen iz doba pada čovjeka, iz istočnog grijeha, da se izrazim u poznatoj terminologiji iz Biblije. To je onaj egoistički "ja", naša komotnost, naši osobni, obiteljski, trgovački i drugi interesi s jedne strane i žrtvovanje vremena, zdravlja, živaca, sredstava i života za jednu domovinsku stvar. Ako ju niste riješili u sebi, jedva ćete moći primjeniti na poduzeće kao RADNI SKUP, koje vodite ili u kojem nešto činite. To je ono "dobar pastir a što kaže inom, i sam svojim potvrdjuje činom".

Jedna od težkih poroka (pogrešaka, krivica itd., mo) emigracije i kočnica mnogog rada jest onaj pretjerani individualizam, onaj "ja" iznad svega, kojega treba u radu podrediti onom "MI", a to nije laka stvar i mnogi su inače vrijedni ljudi tu izgubili tlo pod nogama i spali na bijedno izživljavanje, na varanje sebe i ostalih. Osobni sporovi, osobne simpatije, razlike u sporednim stvarima, paralizirale su rad mnogih pokreta i kolektivnih pokušaja. Uvjek se susreće onaj "ja" kakvoga želimo drugima nametnuti, sa onim ja, koje sami sebi u času ispita savjesti ispovjedamo, kako se je reklo, sami sebi pred ogledalom ili u savjetovanju sa jastučnicom. (Kristalno jasno rečeno, hvala ti generale!, mo).

Bit će toga dualizma ili rada na dva kolosjeka, koji vode cilju, negdje se i dodiruju, ali svaki ide svojim putem. Tako na pr. suradnja ORGANIZACIJA ODPORA, koje su davno legalizirale, imaju stanovitu svoju personalnost, svoj "ja" kolektivni, i logičmo je, da gledaju na probleme suradnje u RADNOM SKUPU kroz naočale organizacije, one uže, kojoj pripadaju. Ima tu nekada i obveze prema vlastima, koje su im omogućile zakonsko i legalno djelovanje, a to nije uvjek slučaj sa drugim grupama, pojedincima, pa će trebati ljubavi i razsudjivanja i takta, da se rešpektira ove kolektive i njegove predstavnike. Dualizam izmedju takovih društava, kao na pr. KANADSKO HRVATSKI NARODNI ODPOR SREDIŠNJICA ERIK LISAK, i AMERIČKI PRIJATELJI HRVATSKOG NARODNOG ODPORA IZ CLEVELANDA, ili izmedju komponenata istih i njihove udjelbe u RADNOM SKUPU, bilo onom teritorijalnog značenja ili onih posebnih, funkcionalnih, koji su izravno veza uz Glavni Stan, mogli bi stvoriti probleme, koji bi kočili rad, ako ne uskladi taj dualizam u našem djelovanju pomoću razbora i autoriteta PREDSTAVNIKA GLAVNOG STANA NA ODNOSNIM PODRUČJIMA.

Uspjeh RADNIH SKUPOVA ovisiti će o uskladjivanju uloga u dva razna pravca rada, gdje čovjek dolazi u sukob sa sobom.

XII. ) RADNI SKUPOVI ODPORA KAO DIO POKRETA ODPORA:

Pred ljudima Odpora ima više problema, pa tako i sjedinjavanje raznovrstnih elemenata u jednu skupnost, stavljanja aparata u pokret, vodstvo aparata, akcije i pokreta, i sukladjivanje toga sa stanjem u svijetu i drugim hrvatskim organizacijama, političkim strankama i eventualnim zajedničkim svehrvatskim forumima.

Dobar dio tih problema spada na RADNE SKUPOVE, i radi toga se ukazuju potrebe, da bi se stvorilo tijelo, koje će voditi ovaj sektor rada, to jest ujedinjenje svih RADNIH SKUPOVA U JEDNU ORGANSKU CJELINU.

Kao prvi korak treba stvoriti POKRET ODPORA kao izričito političku organizaciju, a koju bi vodili predstavnici PODRUČNIH RADNIH SKUPOVA. Tako na pr. predstavnici pet područnih skupova (izključivajući iz poznatih razloga riječ ZAPOVJEDNICI PODRUČJA, kao i svaku vojničku terminologiju) trebali bi tvoriti možda GLAVNO TAJNIŠTVO ODPORA, ili POKRET ODPORA, ili ih povremeno ujediniti u jedno funkcionalnom POLITIČKOM UREDU ODPORA, kako sam to bio pokušao sa Tomicom Grgićem, nažalost bez uspjeha, a o čemu ćemo posebno govoriti.

Tako bi se, zasad, separirali (odvojili, mo) pojmovi GLAVNI STAN I GLAVNO TAJNIŠTVO, ili GLAVNI TAJNIK I ZAPOVJEDNIK ODPORA, ili ZAPOVJEDNIK HOS-a, ili druge titule vojno-revolucionarnog značenja. Ne smijemo okasniti sa tom provedbom i ne smijemo pri tome imitirati Jelića i HOP, koji su se prije vremena i jednostrano reorganizirali i izložili udarima UDBE, VREMENA I AMBICIJA.

"U kući obješenog ne smije se govoriti o užetu"- veli jedna stara španjolska narodna poslovica. Govorim o sebi. Ne zato, jer sam bio medju onima, koji su stvorili ime i organizaciju ODPORA, ni zato, jer sam bio medju onima, koji smo vodili bunu unutar redova organizacije, kojoj smo nekada pripadali, nego zato, jer je moja osoba dvojstruko važna :

a.) ja sam bio skoro jedina konekcija izmedju onih, koji su gradili i rušili, pa je zakonima života i potrebom borbe potrebno, da ne tražim za sebe ono,
što sam nijekao i samom Poglavniku, i danas niječem njegovu nasljedniku, (Dru. Stjepanu Heferu, mo) i

b.) ali ja sam bio i krivac, da nam nisu pristupili mnogi, kojima je moja osoba bila neprihvatljiva uopće, ili im nije dostatna za vodjenje Odpora i
oslobodilačke borbe, te traže da se moju osobu zamjeni IDEJAMA I KOLEKTIVNIM ZAPOVJEDNIŠTVOM ili VODSTVOM. To je i u duhu vremena
u kojem živimo, a i shvatljivo, jer se ne može voditi borba jednog naroda za slobodu u ime jednog generala, nego u ime jedne ideje. A generali ne
samo da nisu uvjek pogodni, nego i oni stare, umiru i griješe, te ni jedan razuman ne može tražiti za sebe ono, da "zna šta radi". Borba za slobodu je
zajednička stvar i svi treba da znamo, šta se radi, kako se radi, zašto se radi i zašto se ne radi.

Imajući, dakle u vidu ta dva momenta, tj. ono što privlačim, i ono što odbijam, moramo izgraditi kolektivno vodstvo, kolektivnu sviest, kolektivnu odgovornost, i vezati se uz ideje i program, a ne uz osobe, kako i opet nebi pali u smrtne grijehe naše nedavne prošlosti.

Kao prvi korak, i barem na ovom vanjsko-političkom, legalističkom, normalnom i javnom radu stvorimo PRAVU INSTITUCIJU KOLEKTIVNE ODGOVORNOSTI I VODSTVA : POKRET ODPORA na FANJSKOM FRONTU.

Sporedna su imena, ali su RADNI SKUPOVI oni, koji to moraju obaviti. Zatim ćemo dogovorno sa višim zapovjednicima HOS-a, unutar i van ODPORA, potaknuti i probleme HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA, a isto tako na domovinskom-konspirativnom-revolucionarnom terenu pokušati doći do nekog organskog kontakta sa onima, koji pokazuju na tom polju interes i djelatnost.

Sa željom, da bi glavni ljudi Odpora preko osobnih i kolektivnih stanovišta na ovaj moj predplan odgovorili sa jednim konstruktivnim kritičkim stavom, predlozima i protupredlozima, želim uspjeh u radu osobama i institucijama, kako bi pred Bogom i Narodom preuzeli na sebe težku dužnost organizacije hrvatske revolucije, i uz naš vojnički i bratski pozdrav,

general Drinjanin,

U Glavnom Stanu Odpora
30. svibnja 1966.

(NB. A šta reći na sve ovo!, osim čitati, (pro)študirati, zapamtiti, širiti među Hrvatima da se zna i da se nezaboravi kako su Hrvati u emigraciji živjeli, mislili, sanjali o Hrvatskoj, radili za njeno oslobođenje, žrtvovali se, pripremali se za konačnu pobjedu, POBJEDU OPERACIJE "OLUJA" koju ćemo ubrzo slaviti u Kninu, dvadesetu (20) godišnjicu po redu, za koju je general Drinjanin u ovim svojim povijesnim SMJERNICAMA HRVATSKOG NARODNOG ODPORA rekao prije, ima tome, punih 49 godina "...da ne možemo gledati na sat i vrijeme kada će se to zbiti i dogoditi, ali će se za sigurno zbiti i dogoditi...". Ove izražene ideje generala Drinjanina je ljubomorno upijao dr. Franjo Tuđman, i zato je tražio podršku hrvatske političke emigracije za obnovu Države Hrvatske. On je tu podršku našao kod svih Hrvata dobre volje u iseljeništvu a ponajviše u programu hrvatskog Narodnog Otpora i njegovih članova. Mo. Otporaš.)

Bobani
22-06-2015, 22:26
HRVATSKA, EUROPA I SAVJETI VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA, GENERALA DRINJANINA

general DRINJANIN
15.I.1963.

Brat.M.Dabo Peranić,
Paris.

Dragi brate i gospodine ! (Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" st. 174-175., mo.)

Vjerojatno ste mislili, da nisam odgovorio, kako Vam nebih trebao reći, da ne. Nu kako je najugodnije ugodno se iznenaditi, mogu Vam reći, da sam čekao, kako bih Vam ne samo u duhu stisnuo junačku ruku i prihvatio Vaš plan, nego i ponudio nešto više, a i dao neke ideje, kao kompliment.

Da nismo imali stvar sa obranom naših dječaka u Njemačkoj i list "OBRANU" već bi to bili načinili. Nu nije kasni nikada, što je za domovinu koristno. Dakle : prihvaćamo ideju lista.

Konkretno: za prvi broj dajemo Vam 500 NF., (NF znači "Novih Franaka", jer je Francuska 1960 godine, zbog rata u Alžiru i velike infalacije, od prijašnjih 100 franaka napravila jedan NF, tako da je svaki stari franak bio jedan cenat. Ja sam tada zarađivao mjesečno manje od 500 NF. To sam naveo da bi se donekle mogla, danas, u godini 2015, dobiti ideja vrijednosti tih 500 NF., mo), a za daljnje, svi trebamo podmetnuti ledja. Vjerujem da će se za list dobiti nešto u Francuskoj, mi ćemo isto pomoć, Vi ćete isto pokrenuti krug prijatelja, koji će pomagati, jer ljube domovinu. Naći ćemo mecana medju bezuvjetnima oko "DRINE". A onda, kao i uvjek, napried, napried, kada se posrne i padne, ustati se i napried, do kraja, do pobjede ili smrti. Mi stojimo uz Vas.

List bi trebao biti u Vašim rukama i to bez diskusije. Tko pridje, neka suradjuje, nu nedajte se preplaviti od jalnih (u ovom smislu lažljivaca, mo), mudrijaša, profesionalnih politikanata, kojima nije ništa sveto, doli sama osoba vlastita. Ali kada vide da jedna stvar ide napried, onda jednostavno brenzaju, ruše. Obećavaju pomoći, ali ruše. Bolje imati manje pomoći i manje savjetnika, jer će Vas izgristi. Mogu Vam reći primjer prof. Prcela, dobrog i odanog Ive, (prof. Ivan Prcela je sa svojim suradnicima prikupio od tada još živi i preživjeli Hrvata sa Bleiburga, Križnog puta i drugih Titinih i partizanskih stratišta, svjedočanstva o ubijanju Hrvata, sastavio i izdao knjigu 1970. godine ne engleskom jeziku OPERATION SLAUGHTERHOUSE, a prevedena je na hrvatski u Zagrebu 2005. s naslovom HRVATSKI HOLOKAUST II., mo), koji je došao k meni i iznio plan. (Da se zna, prof. Ivan Prcela je bio sa generalom 1963. godine preko cijelog ljeta. Tada su se ona dvojica upoznali, sprijateljili, postali iskreni suradnici za isti cilj i za istu stvar, stvar HRVATSKA. Tada je prof. Prcela tu u Carcagentu . ili okolici - upoznao jednu Španjolku, zagledao se on u nju a i ona u njega, zaljubili se jedno u drugo, te iz te ljubavi su se oženili 26 prosinca 1963. god., a vjenčani kum im je bio general Drinjanin, mo). Danas su već dvije knjige van, a skoro će i treća o Bleiburgu. Šaljem Vam neke stvari, pa i te knjige. Posebnom poštom. Dakle, skoro je obolio živčano. Nisu htjeli pomoći. Kada je uspio, onda se ponudili, da ga odmognu. Kada smo progurali, onda omalovažavaju. Kada nije uspjelo, vriedjaju, denunciraju. Računajte s tim. Dakle : uzmite stvar kao stvar života i smrti, bez povlačenja, paleći brodove, za sobom, kao Hernan Cortes, kada se iskrcao u Mexicu. Ta novina ili će biti djelo Vaše, životno, poput one pjesme kiplinga, ili će biti mrtvorodjenče uz mnogo intelektualnih babica.

U prvom redu : sve što od "DRINA" i "Značaka" dobijete Vi i Luburić Žarko, kojemu ćemo pisati, neka bude u taj fond. Dat ćemo poslati sredstva i sa drugih strana. Povezati ćemo Vas s prijateljima, i poslati Vam kopije pisama. Stavljamo stvar u pogon. Učinite i Vi isto.

Rekli ste šta ćete pisati. U redu. Obarati neistine. Govorite o Hrvatskoj u Evropi, nadjite materijal o Iliriji francuskoj, govorite nešto o tome šta je bila Francuska Revolucija u svietu, pokušaji Napoleona da stvori Evropu. Nezaboravite De Gailla, koji vodi Evropsku politiku na našu veliku radost. Nismo protiv Amerike, nego smo za Evropu. Francuski narod može više učiniti za slobodu Hrvatske, nego itko. Obradite pohvale francuskih generala hrvatskim vojnicima. Sudbina je u rukama vojnika Evrope i u Ujedinjene Evrope. (Eto, vidite danas kako je veliki general Drinjanin mislio prije pola stoljeća gdje naša hrvatska treba pripadati. On je proročanski uvido da Hrvatska pripada Europi i da su Hrvati Europljani, na suprot mnogih Hrvata koji su danas iz svojeg slijepila protiv toga da Hrvatska bude članica Europske zajednice, mo). Mi smo moderni ljudi. Mi smo za svaku ideju, ako ulazimo u nju kao slobodni ljudi.

Možete računati sa suradnjom naših prijatelja muslimana, Hrvata, i internacionalnih krugova. Francuska je velika zemlja i nije izgubila ugleda medju muslimanima. Dobit će ga skoro, gdje ga je izgubila. Sve je to relativno, to će se viditi skoro. De Gaulle je izišao pobjednikmo u Alžiru i skorom će biti, na drugoj bazi, što je bio i prije. To se vidi u Maroku, koji se približuje Španjolskoj i Francuskoj. To se vidi i u mnogim afričkim zemljama. Influencija Francuske je velika na Orientu unatoč svega. Tim putem i na francuskom jeziku prodrieti ćemo. Vi ste vojnik i radite za Hrvatsku sa najidealnijim ljudima. Nije važan uspjeh, nego dobar put. Netko iz ekipe će stići. (general Drinjanin je često puta znao reći da će netko iz EKIPE ODPORA STIĆI, s njim ili bez njega, U HRVATSKU: To se je obistinilo u Domovinskom ratu, mo). nismo egoisti, nego ekipa sviestnih ljudi. Neću vas ostaviti nikada. Imamo neprijatelja, jer imamo ideja. Branimo ideje. Zato ćemo imati i prijatelja. Uvjek. U svim prilikama. U svim krajevima i u svim okolnostima. Računajte, dakle, sa tim činbenikom.

Možda bi bilo dobro, da se krećete na liniji : Hrvatska država, Demokracija kao plod francuske revolucije, Evropska sudbina, vojnici kao stup Nacije i savezno sa vojnicima Evrope i najjačim nacijama, Njemačka, Francuska, za Evropu slobodnih Nacija, Evropa Patria ili Patrija! To je najširi hrvatski, vanstranački, program za Hrvatsku u Evropi koja se izgradjuje. "Odpor" pak /Resistencija/ komunizmu Tita i Jugoslaviji. Tu ćemo naći saveznika u Francuskoj i to brzo. Mislite na to, da sa prvim brojem u ruci idete na čelu jedne delegacije kultrunih Hrvata k predsjedniku De Gaullu, predati mu PRVI BROJ KAO PRVOM EUROPEJCU, kao Prvom Vojniku Evrope. Hrvati su dobri, zahvalni, vjerni saveznici. De Gaulle obnavlja Napoleonovu slavu (kao što će doći vrijeme da će Hrvati obnoviti slavu Poglavnika, Ustaša i NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE, mo), i dati će Evropejcima novi Horizont za budućnost. Nebojte se stvarati zaključke. Gloria je i pasti pa i propasti sa velikim ljudima, za velike ideale, u velikim činima. Treba imati smisla za Poviest. Vi ste povjestničar, mlad, zdravih pogleda, bez predrasuda, bez hipoteke. Budućnost je vaša. Znajte se žrtvovati za nju. To daje veličinu, daje snage, smisla za život. Bilo sretno!

Izradjujemo Dionice, konačne, za prodaju i izmjenu. Staviti ću Vam na raspolaganje i to u korist Vašega lista. Pokrenut ćemo i druge naše u Francuskoj. Smatrajte se pripadnikom, ekipom, i idemo do kraja, do pobjede.

Nemojte pisati o mojoj osobi. Nego o Hrvatskoj Vojsci. Nisam ja šef, nego suradnik. Nismo skup, nismo amorfna masa (ljudi bez oblika i ideja, mo), koja treba goniča, ovna, nego demokrati, sviestni ljudi, patrioti, pripadnici jedne radne ekipe. Neka nas vodi ideja. Budućnost je, tako, naša.

Mi radimo i na mogućnosti, da tiskaru osposobimo za više stvari. U tom slučaju, kasnije, dosta Vam je izraditi materijal, srediti, ima ovdje prijatelja, koji znaju francuski, fratara, za korekciju. Za list, buletine, Vaše knjige, i zašta bude trebalo.

Na kraju : kada vrieme postane ugodnije ljudi će mnogi ovamo u goste. Izkoristiti ćemo priliku, da Vas tko dovede, pa de se i osobno upoznamo, govorimo i dogovorimo. A sada: napried u ime Boga i Hrvatske !

Grli Vas odani Vam

general Drinjanin.

Bobani
27-06-2015, 05:16
"MEMORANDUM" HRVATSKOG NARODNOG ODPORA CHARLES-u DE GAULLE-u (1) DIO)

Madrid, dne 15 veljače 1963.

Njegovoj Ekselenciji Charles-u De Gaulle-u,
Predsjedniku Francuske Republike

(Prije nego počmem prevoditi ovaj "MEMORANDUM" s francuskog na hrvatski jezik, smatram potrbnim reći onoliko riječi - koliko bude potrebno - za pojasniti neke stvari glede ovog "MEMORANDUMA".

- Ja sam bio osobni prijetalj dra. Peranića. Radili smo u istom poduzeću "LIBRAIRIE HACHETTE" od siječnja 1962. do veljače 1967. godine. Dr. Peranić*mi je bio vjenčani kum. To govorim zato da se zna da smo bili povezni dobrim prijateljstvom. Ja sam bio taj koji sam dra. Peranića preporučio generalu Drinjaninu. Mnoge stvari smo zajedno radili pa sam upoznat i sa ovim "MEMORANDUMOM".

- Bože Vukušić u svojoj knjigi "TAJNI RAT UDBE PROTIV HRVATSKOG ISELJENIŠTVA", 3.Dopunjeno Izdanje, donosi na stranici 259 da je pisac ovog "MEMORANDUMA" glavome i petom dr. Miljenko Dabo Peranić, što nije istina. Istina je, tko je imao priliku do sada pratiti "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA", da je prvo pismo dr. Peranić pisao generalu Drinjaninu u kolovozu 1962. godine, te da je nedugo iza ovog pisma general odgovorio dru. Peraniću i izrazio želju da bi ga želio osobno upoznati. Kako se po datumu može vidjeti da je ovaj "MEMORANDUM" pisan predsjedniku Francuske Republike Charles-u De Gaulle-u u Madridu 15 veljače 1963. godine, dakle ni punih pola godine od prvog dopisivanja i jednog i drugog. Istina je da je dr. Peranić preveo ovo pismo na francuski i istina je da je general Drinjanina pisao ovaj "MEMORANDUM".

- Kako je ovo pismo pisano na francuskom jeziku, koristio sam rječnik francusko-hrvatski Valentin Putanec, Zagreb 1957, hrvatsko francuski rječnik Deanović - R. Maixner, Stvarnost, Zagreb 1960., Bratoljub Klaić "Rječnik Stranih Riječi", Zagreb 1962., kao i francuski rječnik "Petit La Rousse" Paris, Edition 1977. Također sam se koristio raznim američkim rječnicima a sve to u jedni jedinu svrhu da pronađem pravu i odgovarajuću riječ "ODPOR" ili "OTPOR" Istina da je general Drinjanin koristio origunalnu riječ pravopisa NDH "ODPOR" koju je koristio na Ivan Planini u listopadu 1944. godine kada je po odredbi Hrvatske Državne Vlade general Luburić osnovao "HRVATSKI NARODNI ODPOR" kao zalaznicu u povlačenju HOS-a prema Zapadu. Također je istina da ovi svi rjčnici nigdje ne pišu riječ "ODPOR" nego jedino i isključivo "OTPOR"

- Zašto ja o ovome sada, skoro pola stoljeća poslije pogibije generala Drinjanina, pišem? Pišem zato što mnogi Hrvati ne znaju kroz koje smo velike i žučljive polemike prošli - MI ČLANOVI HNO, ODPORAŠI I OTPORAŠ - zbog i poradi ove riječe "ODPOR" ili "OTPOR" Ja sam povodom ovoga pisao prof. Ivanu Prceli u Cleveland, znajući da su on i general Drinjanin vjenčani kumovi i dobri prijatelji. On mi je nekoliko puta prigovorio da se ne držim Maksovog originalnog imena "ODPOR". nastojao sam mu pojasniti da je jezik živ kao riba i da se treba prilagoditi više fonetičkom nego originalnom izgovoru. Dao sam mu nekoliko primjera i pitao ga za savjet, kao naprimjer: dali se pravilnije kaže "Svatba" ili "Svadba", "Pedeset" ili Petdeset", "Odpor" ili "Otpor", te kada se suglasnik "D" spaja u suglasnik "T". Istini za volju prof. Ivan Prcela je lijepo odgovorio da on nije neki jezikoslovac niti da može na to dati neki odgovarajući odgovri, ali svakako jezik se prilagođiva narodnom govoru i izgovoru. A jedan drugi vrlo državotvorni Hrvat mi se javio da je kupio knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" i primjetio da sam se ja često služio riječu "OTPOR" umjesto originalnog imena "ODPOR" Doslovno mi piše "...gospodine da je Maks sada živ, zavrnuo bi ti glavom...Svi te bojkotiraju samo zato što se nisi držao maksovog originalnog imena "ODPOR"..."

- Ja ću ovdje pretiskati POGLAVLJE V. "USTAVNIH I PROGRAMATSKIH NAČELA HRVATSKOG NARODNOG OTPORA" strana 38, a Božo Vukušić to doslovno donosi u spomenutoj knjigi na strani 26, 27 i 28. Prepisujem ono što je Božo Vukušić napisao:

"...Sve to je dalo organizaciji zamah te je vodstvo HNO-a odlučilo modificirati programatska načela koja su konačno uobličena na sastanku vodstva 16 kolovoza 1977. u Španjolskoj. Njihovi najvažniji dijelovi glase:

"S obzirom da je svaki program u mnogo čemu ovisan o prilikama i općem stanju određenog vremena, nužno se namaće i zaključak da je prigodom određenih promjena opće situacije i on sam podvrgnut promjenama i razvojnom procesu, kako bi zadržao mogućnost praktične promjene, idući u korak s vremenom. Mi, stoga, ovdje iznosimo samo neke od glavnih smjernica programa HNO-a, koje se u biti ne mogu mijenjati - bez obzira na promijenjene situacije - jer po naravi svoga sadržaja imaju trajnu vrijednost:
HNO bori se za obnovu samostalne, slobodne i suverene Države Hrvatske u kojoj će narod svojom slobodnbom voljom i suverenim pravom odlučivati o svom društvenom, političkom i gospodarskom uređenju.
Budući da je ovaj program namijenjen izvandomovinskom djelokrugu HNO-a (koji je zasnovan na demokratskim načelima) njegov će se cijeli rad odvijati javno i u granicama zakona onih zemalja u kojima su osnovane i gdje rade njegove postrojbe. HNO će u tom radu pomagati hrvatsku osloboditeljsku borbu svim prikladnim i zakonom dopuštenim sredstvima i načinima djelovanja.
Na međudruštvenom planu - u pitanju suradnje s drugim hrvatskim državotvornim organizacijama, rodoljubnim društvenim i aktivnim pojedincima -*HNO ostaje na svom već dobro poznatom stanovištu; što znači da će činiti sve u svojim mogućnostima da među društveni rad bude svrsihodno usklađivan i da jedinstvo akcije bude što opširnije i potpunije provođeno u život i rad hrvatske osloboditeljske borbe. U tom duhu, HNO će se truditi i za utvrđivanje boljeg razumijevanja, kao i sveopćeg narodnog izmirenja, gdje ideološke razlike neće više predstavljati zid ograđivanja jednih od drugih, već neka to postane narodni potencijal za bolji i potpuniji rad i bogatiju političku prisutnost na svim područjima i zbivanjima društvenog života. (Onima koji do sada nisu znali, neka sada znaju da je dr. Franjo Tuđman na ovim "Ustavnim i Programskim Načelima HNO" iz godine 1977 temeljio osnutak Hrvatske Demokratske Zajednice, HDZ., mo. Otporaš.) Hrvatsku nacionalnu slogu smatramo jednim od najglavnijih preduvjeta za svako daljnje razumno djelovanje, pa će se i naš rad stalno temeljiti na tim načelima. ralog neslaganju opravdan je, naravno, onda kada smatramo da je u pitanju služenje neprijatelju ili izdaja bilo koje vrsti, kao i svako djelovanje koje šteti temljenim interesima hrvatskog naroda...
načelno, mi smo, naravno, za mirno rješenje i postizanje hrvatskih pravednih zahtijeva i ciljeva, ali smo, na žalost, u takovim pokušajima toliko puta ostali bez uspjeha, da se više ne može objektivno i s ozbiljnošću pomišljati na takove mogućnosti. Naš neprijatelj još nije nigdje pokazao da je dostigao stupanj ljudskog razuma, gdje bi shvatio da je u obostranom interesu mirno rješenje, i da bi učinio nešto konstruktivno u pogledu pravednog i mirnog rješavanja toga neodgodivog pitanja. On je tu svoju tvrdoglavost i neljudske namjere pokazao i u najnovijoj povijesti - 1971. godine, pa nam stoga ne preostaje drugo do li najozbiljnije pripreme za onaj posljednji način ljudskog saobraćaja u postizanju pravde - revolucija.
HNO nije stranka sa strogom privrženošću jednoj ideologiji već opći državotvorni pokret, pa se mi ne kanima - niti želimo - zadržavati na širokim i preciznim definicijama društvenog uređenja u oslobođenoj Domovini. U redovima HNO-a mogu biti i pripadnici hrvatskih političkih stranaka sa različitim ideološkim pogledima i već stoga je neprihvatljivo ići u opširne i jednostrane definicije programa. Osim toga, ima i drugih razloga. Jedan od njih je i taj da bi se tako opširnim razradama o načinu društvenog uređenja išlo u protuslovlje s osnovnim načelima same organizacije - u kojima se navodi da je hrvatski narod jedini koji ima pravo svojom slobodnom voljom donositi odluke o pitanjima državnog uređenja."

Oprostite što je uvod bio malo podug, ali moralo se je i ovo reći kako bi se što potpunije i svrsihodnije mogao razumijeti i ovaj "MEMORANDUM" upućen predsjedniku Francuske repubilke Charles-u De gaulle-u.

Nastavlja se. Otporaš.

Bobani
30-06-2015, 05:12
"MEMORANDUM" HRVATSKOG NARODNOG ODPORA CHARLES-u DE GAULLE-u (2) DIO)


Madrid, dne 15 veljače 1963.

Njegovoj Ekselenciji Charles-u De Gaulle-u,
Predsjedniku Francuske Republike

Ekslencijo,

Pišem Vam ovo pismo u ime hrvatskog naroda, u ime Hrvatske Vlade i u ime Glavnog Stana Hrvatskog Narodnog Odpora. Ne pišem Vam samo kao u svojstvu Predsjednika Francuske Republike, nego kao i u svojstvu budućeg Predsjednika Ujedinjenih Država Europe.

Bilo je to 1918. godine da je naš hrvatski narod političkim špekulacijama u Versailles-u izgubio svoju slobodu i svoju nezavisnost, a po drugi puta 1945. sovjeto-američkim špekulacijama. Zato su Amerikanci prikupili skoro 250.000 hrvatskih vojnika u Austriji, tobože da ih naoružaju za borbu protiv Sovjeta. Ali istina je da su ih oni razoružali i izručili komunističkim bandama maršala Tita. A to je bilo po naređenju maršala Alexandra koji je rekao da se hrvatska vojska mora razoružati i izručiti Jugoslavenima. Poslije izručenja 17 hrvatskih divizija, komunisti su ih masakrirali a detalji o ovim pokoljima su prikazani ovoj priloženoj knjigi: "IN TITO'S DEATH MARSHES" (Ovdje se radi o knjigi: "U TITINIM MARŠOVIMA SMRTI" koju je napisao satnik HOS-a Josip Hećimović a u kojoj je vrlo detaljno opisao patnje i muke hrvatskih vojnika i civila u tim Titinim maršovima Smrti. Dr. Peranić je, moglo bi se reći, po uputama generala Drinjanina uz ovaj "MEMORANDUM" Charles De Gaulle-u poslao i ovu knjigu na engleskom jeziku. Mo.)

Vjerujem da ste Vi jedina osoba koja točno može razumijeti našu situaciju. Vi ste bili za vrijeme rata Glavni Zapovjednik Francuskog Otpora, i usprkos da je okupirana Francuska kapitulirala, Vi ste nastavili sa borbom i Vi ste povratili slobodu Vašoj zemlji. Naša zemlja je također okupirana srbo-komunistima, a naša osloboditeljska vojska se organizira u svim slobodnim zemljama. Naši borci iz odpora vrše različite i destruktivne akcije (djela, mo)na željezničkim mrežama i tvorničkim područjima komunističke Jugoslavije, ali uvijek ostaje poteškoća snadbijevanja, jer naše logističke baze su vrlo udaljene od Balkana. (Možda će danas netko, poslije punih 52 i pol godine ovog "MEMORANDUMA" reći kako to da general Drinjanin piše o borbenim akcijama "terorističkog" značenja, a da taj "netko" neće uzeti u obzir tadašnju političku klimu i odraz vremena kada se je govorilo tko će koga glasnije nadvladati, grlatije govoriti, šakom od stol udarati, ili kao što je Nikita Kruščev 1960. godine na sjednici Ujedinjenih Naroda u New York-u cipelu izuo i s njom po stolu tukao kako bi da što veću važnost svojem govoru i svojem uvjerenju drugih da je samo on pravedan i nitko više. To su takova vremena bila, a general Drinjanin se je ovim "MEMORANDUMOM" obratio svojem kolegi vojničkog zvanja: General ti, general ja. Mo. Otporaš.) I usprkos da se mi borimo protiv međunarodnog komunizma, Sjedinjene Države Amerike (još uvijek, mo) pomagaju komunistički režim maršala Tita sa milijunima dolara. Mi ocijenjujemo ovu vrstu politike kao absurdnu (nelogičnu, mo.) i do skrajnosti opasnu.

Hrvatski narod pripada slobodnoj Europi i želi i hoće ostati u Federaciji Europskih Naroda, ali nikako u jednoj komunističkoj državi kao današnja Jugoslavija, nego kao jedan narod slobodan i nezavisan, kojeg će predstavljati njegovo vlastito povjerenstvo, (nalogodavci, poslanstvo, opunomoćenici, mo.) u Saboru Europske Unije.

Ja vjerujem da je sada (došlo, mo.) povoljno vrijeme da nas narodi slobodne Europe pomognu kako bi sloboda mogla triumfirati (pobjediti, mo.) gdje su špekulacije maknute. U tu svrhu Vas molim, Gospodine Predsjedniče, da podržite naš slučaj i našu borbu i da liberalna i slobodna predaja francuskog naroda se pokaže još jednom dostojna svoje prošlosti.

Nami je potrebno što hitnije da Francuska republika prizna:

1.) Pravo hrvatskog naroda na slobodu, nezavisnost i suverenitet,

2.) Potrebno nam je da Francuska Republika podrži naše zahtijeve kod Ujedinjenih Naroda da pošalju Međunarodnu Vojsku u Jugoslaviju kako bi spriječili daljnji pokolj hrvatskog naroda, za organizirati slobodne izbore i demarkaciju (razgraničenje, mo) granica između Hrvatske i njenih susjeda,

3.) Nama je potrebna jedna moralna i materijalna pomoć za našu Osloboditeljsku Vojsku,

4.) Potrebno nam je da Francuska republika olakša mobilizaciju svih Hrvata koji žive na području Francuske.


Gospodine predsjedniče, ovaj "MEMORANDUM", (pismo, mo.) predstavlja jedan povijesni dokumenat za naš (hrvatski, mo) narod, kao i za cijelu slobodnu Europu, i nadam se da ćete ispuniti Vašu povijesnu zadaću, a da Hrvatski narod nađe u Vama jednog iskrenog prijatelja, saveznika i zaštitnika.

U očekivanju povoljnog odgovora, izvolite primite, Gospodine Predsjedniče, izraze mojih najotmjenijih i uzvišenijih osjećaja.


Glavni Zapovjednik Hrvatskog Narodnog Otpora
(general zapovjedništva (division, mo.) M.L.Drinjanin)
P.O.B. 5024, madrid, Espagne.


Predstavnik Hrvatskog Narodnog Otpora za Francusku:
Dr. M. Dabo-Peranić, 30, rue Jacob, Paris 6, France.

Dodatak: Knjiga, naslov: "In Tito's Death marches,
by: Capt, (satnik, mo.) J. Hećimović.

(Riječka Udba je sve ovo prepisala na dra. Dabu Peranića. Ovaj "MEMORANDUM" francuskom predsjedniku Charles-u De Gaulle-u je uveliko smetalo Udbi, te su za tu svrhu poslali tri uhode u Pariz da uhode dra. Peranića, a ta tri operatica nisu znali jedan za drugog. Preveo s francuskog na hrvatski Mile Boban. Mo. Otporaš.)

Bobani
30-06-2015, 12:31
http://kamenjar.com/memorandum-hrvatskog-narodnog-odpora-charles-u-de-gaulle-u/

Bobani
30-06-2015, 14:05
SURADNJA RADI HRVATSKE - IZA VAŠIH LEDJA STOJI ODPOR

(Kako ste imali priliku pročitati "MEMORANDUM" HNO upućen predsjedniku Francuske Charles-u De Gaulle-u 15 veljače 1963. godine, sada prilažem ovdje odgovor generala Drinjanina dru. Dabi Peraniću samo šest dana kasnije. Mo. Otporaš.)

general Drinjanin
21 veljače 1963.

Drabi moj brate !

Eto, jučer Vam je odgovorio Bebek (Željko Bebek, mo), pa bih ja samo želo nadopuniti u pogledu pisama upućenih osobno meni. Osjećam se neobično sretnim radi Vaše suradnje i zalaganja. Vašim riječima ujedno stavite točku na uvod u našu suradnju i od sada ja Vas smatram jednim od najužih suradnika našeg Stožera. (Ja sam već pisao o dru. Miljenki Dabi Peraniću i on je već poznat svim onima koji su imali priliku čitati i pratiti ova pisma.
Dr. Peranić i ja smo godinama radili u Istom poduzeću. Istini za volju ja sam ga savjetovao 1962. da se priključi Odporu i da se javi generalu, što je on i učinio. Svojom suradnjom dobio je generalovo povjerenje da je kasnije postao desna ruka generala Drinjanina i član Glavnog Stana, mo). Imate jednu vrlo delikantnu i značajnu misiju i smatramo Vas šefom našeg odsjeka za vojnu povjest. Od sada pa unaprijed možete računati s nama na život i smrt. Niste više sami i ne trebaju Vas moriti brige u mogledu ledja. Iz vaših ledja stoji Odpor. Dijeliti ćemo Vaše uspjehe, ali i neuspjehe. Treba uvjek ljudski računati i sa 7 mršavih godina. (mislim da svak zna šta ova izreka znači, mo)

U ovom broju "Obrane", koji izlazi za par dana, dali smo znati, da izlazi list "La Croatie" (Kako sam već prije pojasnio da smo dr. Peranić i ja dugo razmišljali, neovisno o generalu Drinjaninu i Odporu, da počmemo s jednom malom privremenom "novinicom" LA CROATIE. Kasnije se je ta ideja ostvarila s pomoću generala i Odpora. Sve ukupno je izišlo samo 6 brojeva. Prestalo je pomanjkanjem novčanih sredstava, mo) i da molimo sve naše prijatelje, da vas pomognu moralno, materijalno i suradnjom. Nećemo za sada stavljati karte na stol radi Vas, kako bi mogli dati prve korake bez Odpora, a na najširoj elastičnoj bazi. Vjerujem u uspjeh Vašega podhvata zato, jer je iza njega Vaša osoba i zato, jer sam voljan dijeliti Vašu sudbinu. Kada bi nam sve zatajilo, neće zatajiti tiskara "Drine" i Vi ćete ići naprijed.

Odobravam Vam kontakte s HOP-om (ovdje moram reći da sam osobno na tome radio, jer sam tada još bio član HOP-a a naš zajednički prijatelj Josip Čavčić je bio predsjednik društva HOP-a "Dr. Ivan Šarić", kao i predsjednik Hrvatskog Radničkog Saveza, HRS kojeg je dr. Peranić bio tajnik. Nismo mogli prekinuti s prijateljima koji su i dalje ostali u HOP-u, odnosno u HRS-u, a mi, skoro svi, prilikom nesporazumjevanja novodošle politike HOP-a i pritiskom pojednih zaguljenih članova iste, napustili smo HOP i prešli u Odpor, mo), kao i sa svim drugim Hrvatima, koji stoje na državotvornom stanovištu, bez obzira što ti ljudi pisali o nama i posebno o meni. Ogromni dio ljudstva je apsolutno idealistički raspoložen, a ako im fali jedna vizija na našu problematiku, gledanu iz bliže perspektive, to je radi njihova vodstva, koje je intelektualno i politički zakržljalo. Naprijed, dakle, bez straha i kompleksa. Ono što Vam sada u nastavku pišem, možda nije akademski ali jest jako plastično i u vojničkim okolnostima ima svoje znašenje: idite naprijed i jednu ruku uvjek držite pred sobom za udarac, za obranu, za što bilo ili pipate u tami, ako ista vlada, a drugu ruku uvjek držite otraga.....za svaki slučaj. Tražite suradnike i savjetnike, ali nikada nemojte pasti u kušnju, da pravite neki odbor. Vaša intelektualna superiornost moći će Vam dozvoliti vršiti potrebni ekvilibrij.

U pogledu vlč. Čuljeta ja apsolutno odobravam redosljed misli, koje ste iznjeli i više držim do onih masa HOP-a, koje su i tako u konstatnoj pobuni, nego do zakržljali konzervativaca i ne znam kako bih ih sve nazvao, kao što su Jelić, Oršanić i kompanija.

Prilažem Vam prvu stranicu "Obrane" i na poladjini našu unutarnju okružnicu, da vidite, da mi slijedimo s Vijećem, jer smo ga mi napravili, a ako netko izleti iz njega, nećemo to biti mi. Pokušajte, a ako ne uspijete, ne trebamo se ljutiti. Dobiti ćete sve, što imamo i što izidje iz tiska izravno i o tomu će voditi brigu Bebek. Budite stalno s nama u kontaktu. U pogledu Vašeg ljetovanja, možete računati na moju kolaboraciju. Ja mogu ovdje napraviti praktički, što god želite. (Ovog ljeta 1963. godine je bio prvi posjet Dra. Peranića generalu Drinjaninu. Prije njegova odlazka za Španjolsku, pitao me je da kako bi se on, kao čovjek glazbe, trebao ponašati pred jednim vojnikom i generalom Maksom Luburiće.! Rekao sam mu da je Maks jako jednostavan i da je sin seljačke majke, te da neće imati s njim nikakvog problema. Kada se je Dr. Peranić povratio s godišnjeg odmora, za dugo nije mogao prestati govoriti - i to sve najpovoljnije - o generalu Drinjaninu, mo).

Želeći Vam mnogo uspjeha i dobro zdravlje, uz rukoljub Vašoj gospodji, odani Vam:

general Drinjanin.

ps.

1. Nadjite jednu adresu, koja će biti javna. Možda poštanski pretenac, to je najzahvalnije. Javite nam odmah tu adresu, i mićemo, čim ju dobijemo, tiskati jedan oglas na hrvatskom, u našoj tiskari, sa tom konkretnom adresom. Taj ćemo oglas odmah uputiti svim našim povjerenicima, i razbacati odatle, iz Francuske, po cijeloj Francuskoj. ALI KAO GOTOVU ČINJENICU. To jest: toga i toga dana izlazi novina, pod imenom tim, i tim, sa adresom tom i tom, izlazi dvamjesečno, košta toliko i toliko, naručuje se, na toj stalnoj adresi. Mole se za suradnju, predplate, oglase itd.

2. Mi ćemo glavnim našima uputiti odmah jednu povjerljivu okružnicu, i oni će odmah pomoći, i staviti na raspolaganje fond "DRINE" itd. Vama za list. za "početni fond". Dapače, kao utemeljitelji. Mi jamčimo za svaku svotu, koju predujme, pozajme, itd.

3. uputiti ćemo Vam kopije pisama, koja budu pisali u korist lista. Ima u Kanadi nekih mogućnosti, jer se tamo govori francuski kao i engleski. Ima na Orientu. I u Francuskoj ima masa Hrvata. Ja mislim da možemo našim posredstvom dosta toga smjestiti, jer odmah imate povjerenike, koji će se staviti na raspolaganje. I u Parizu ima masa, koja iako nas ne begeniše, ipak vjerujem da će kupiti list, (ja sam ga osobno prodavao i sa mnogima se zamjerio što ga nisu htjeli kupiti, izgovorom da ne "barata" (govori) dovoljno francuski. Koliko me sjećanje danas, poslije pola stoljeća, nisam nikada uspio prodati više od dvadesetak novina. Najviše smo se "poćesali" tj. dobrovoljne priloge kupili, mo), prvi i jedini, koji izlazi na francuskom jeziku. Ime: možada "CROATIE" ili kao to dodje na francuskom? Možete i drukčije, mi u tom pravcu ne želimo Vam nametati mišljenje.

4. Važno je da donesete vijesti iz francuskih i hrvatskih kolonija, makar nešto. Prihvatite razna društva, zajednice, radničke Saveze, katolička itd. društva,- ali ne za savjetovanje, jer onda iz toga brašna neće biti pogače. Vi ste vlastnik, urednik i ideolog lista. Samo tako se može. Izvanstranački, i za sve, to da, ali kao mušterije, i ne kao ODBORNICI. Neka Vas Bog toga spasi ! Nastupite da izlazite sa listom. I pozovite sve na gotovu činjenicu, ali ne na svjetovanje i savjetovanje, jer ste gotovi. Idite malim ljudima, i sa činjenicama. Trebate oglase, suradnike, predplatnike, dobrotvore, povjerenike, ali ne odbornike, članove suuredništva itd. Poslušajte me, pa bolje manje, skromnije, ali sigurno. Izgrizli bi Vas kao crveni mravi (što se na selu i pučki kaže "prčimravi", mo) svi ti parama gladni i duhom siromašni intelektualci, kojima vrvi Paris.

Tvoj Maks,

Bobani
30-06-2015, 20:08
TKO JE PISAO ADRESU "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA (prvi (1) dio) ?

by: Otporaš 8th January 2013, 14:59


(Ustao sam se jutros rano, vrlo rano, kao i obično; sa šalicom tople kave (mogu ja reći i kafe, zašto ne) u ruci i prigledam očima koje ću sada pismo iznijeti. Pogled mi zastade na "Fijoki"/dosije "Kum Dabo Peranić". Uzmen i počmem pregledavati. U jednoj kuverti nekih 16 sa 25 centimetara nađoh pismo od 23.XI.1990, pisano na pisaćem stroju. Uz pismo ima i drugog priloženog materijala, ali mi je za oko zapala IDEJA I AKT IZMIRINJA. Mnogo puta mi je kum Peranić pričao kako je on bio taj koji je s generalom pisao PORUKU IZMIRENJA. Ovdje u ovom IDEJA I AKT IZMIRENJA dr. Peranić otkriva pojedinosti koje bi mogle zanimati mnoge Hrvate, posebice one koji se poviješću bave. Osobno pismo koje je meni pisao i poslao uz ovaj priloženi materijal nije dugo, ali ima u njemu stvari, koje mi je on pričao, a koje ću sada ovdje iznijeti. Kako se i po datumu može vidjeti da sam ja ovo pismo pisao na Forumu Dnevno.com 8 siječnja 2013. godine. Od tada pa do danas taj Forum na portalu Dnevno.com više ne postoji.
Prije nekoliko dana jedan mi se gospodin iz Hrvatske javio s molbom da ako mogu pronaći to pismo dra. Miljenka Dabe Peranića u kojem on iznosi pojedinosti: kako je došlo do "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA", da mu ga proslijedim, jer, kako taj gospodin kaže, da predaje na sveučilištu i da mu je to potrebno znati, pošto mnogi danas pričaju o HRVATSKOJ POMIRDBI, pa čak i Josip Manolića, a da nitko ne spominje početnika i početne ideje Hrvatskog Izmirenja. Sreća da sam to pismo sačuvao i, danas, ponedjeljak 30 lipnja 2015. godine ga iznosim ovdje na portalu i Forumu Hrvatski Integralisti. Mo. Mile Boban. Otopraš.)


Milutin Dabo Peranić
10 Squire Avenue
East Northport
N.Y. 11731

Dragi Milane i Annie, 23.XI.1990.


Primio sam pismo sa riječima obiju Vas. Hvala. Milan spominje 4 točke, ali si zaboravio petu, onu gdje te molim da bi mi naznačio adrese centra Otpora po svijetu da im šaljem publikacije o generalu.

Prilažem ti pregled o ADRSI IZMIRENJA, koju mi još treba popraviti. To je Uvod u PREDKULISNA KORAČANJA PREMA 1970-71. DO PREDSJEDNIKA TUĐMANA PREKO MAKSA.

Obrane ne želim primati preko ljudi koji se bore za Jugoslaviju. Ti ljudi za me opravdavaju strahovladu Aleksandra, ubijanja u KOLONI SMRTI, sva ubijanja i mučenja nas Hrvata preko Rankovića, Tita i njegovih ljudi-mučitelja i ubojica. Nastojat ću do njih doći drugim putevima.

Do drugog pisma ostajte mi pozdravljeni svi Bobani i Bobanići,
Vaš kum Miljenko.

(Kroz do sada iznešena PISMA MAKSA LUBURIĆA mnogi čitatelji su upoznati tko je Dr. Miljenko Dabo Peranić. On je bio uski suradnik generala Drinjanina od rujna 1962. pa do generalove mučeničke smrti 20 travnja 1969. Nisu mi svi detalji poznati kako je do toga došlo da se je odmah iza generalove smrti počelo sumnjati na njega, Dra. Peranića. Kako je isti bio član Glavnog Stana Odpora i velikog generalova povjerenja, automatski je bio na Udbinoj listi za likvidaciju. Zato bi bilo potrebno (po)zabaviti se svim tadašnjim izvorima oko generalova ubojstva i usporediti Ilije Stanića izjavu koju je on dao Sarajevskoj Udbi 29 travnja 1969., dakle sam 9 dana poslije ubojstva generala Drinjanina. Mo)

Pukovnik HOS-a Krunoslav Batušić piše pismo na tri stranice Ratki Gagri u Toronto 24.VI.1969., dva mjeseca i 4 dana poslije generalove smrti. Između ostaloga piše i ovo u zadnjem paragrafu pisma na prvoj stranici: "...Vijest o hapšenju Stanića u Parizu, čuo sam i ja ovdje, ali ta vijest nikako nije potvrdjena, doduše Željko Bebek piše u Hrv. Državi, da je Stanić odputovao nakon atentata u Pariz i ovdje se priča, da Stanić piše pisma iz Pariza da on nije ubojica i da on ne želi nositi tu ljagu na sebi radi drugih, koji su to počinili..." Važno će biti ovdje navesti, kao vremensi dokumenat, šta o tome kaže Dr. Dabo Perenić u svojoj knjigi "PIGIBIJA GENERALA LUBURIĆA" str. 175 :

Stanić mi se ponovo javlja pismom. 30. lipnja Stanić je još u Paris-u,...a na strani 176...Istog dana kada je stavljeno na poštu Stanićevo pismo za mene, 2 Svibnja, "netko" je na istoj pošti, Rue des Pyrennees, Paris 20 stavio oko pedne i razglednicu upućenu našem Glavnom Povjereniku za Njemačku, Iliji Vučiću, a na pošti Rue du Louvre, Paris 1, za Glavnog Povjerenika za Skadinaviju, Stipa Mikulića. Dopisnice su sve bez nadnevka. Poštanski žigovi odredjuju datume i satove odaslanja. Evo sadržaja svih triju dopisnica:

Nastavlja se. Otporaš

(Napomena:
Budući sam zašao u ovo opisivanje Ilije Stanića "lutanja po Parizu", potrebno će biti iznijeti neka saznanja do kojih sam došao ili predodžbe koje bi mogle poslužiti razotkriti donekle ove spletke i zagonetke oko ubojstva jednog Hrvata i jednog genijalnog hrvatskog vojničkog stručnjaka generala Vjekoslava Maksa Luburića. Hvala svima na strpljenju! Mo)



by: Otporaš 8th January 2013, 16:59



TKO JE PISAO ADRESU "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKI PARTIZANA"? (pdrugi (2) dio)

1. Stipi MikulićuČ (strana 176.)

"Dragi Stipe. Tebi je sasma jasna situacija. Uvjeren sam da ni Ti ne vjeruješ u on što se priča i piše za mene. Ti znaš ko je ono učinio, a mene optužuju. Htjeli su me izigrati, ali im neće uspjeti. Ja imam sve dokaza protiv njih. Ti si mi dobar prijatelj pa znaj da ću im se osvetiti. Da imam novca najradije bi do Vas u Švedsku ali ću za sada ostati ovdje. Javi mi se na: Poste restante, Paris VIe. Mnogo pozdrava Stipi od prijatelja!
Ilija Stanić! Bog i Hrvatska!"

2. Iliju Vučiću:

"Dragi imenjače: (strana 176.)

Evo me u Francuskoj. Sad su svi digli ruke od mene, a do jučer svi su obećavali brda i doline. Ti znaš o čemu se radi, pa ako mi ovdje ne pomognu, dolazim kod Tebe.
Piši mi: Poste restante, Paris VIe.
Voli Te Tvoj jaran
Ilija Stanić"

3. Dabi-Peraniću: (strana 177.)

" Dragi moj profesore!

Već tri dana lutam i pokušavam da Vas sretnem, ali bez uspjeha. U Vaš stan ne smijem da me neko ne vidi. Ostavljen sam na cjedilu, molim Vas pomozite. Najbolje da sutra ili preksutra vidimo na ovom mjestu kod Tornja koje sam obilježio sa X. Čekam Vas u 19 h.

Ako mi ne pomognete ja ču reći novinarima sve što znam i tako doći do novca!

Primite mnogo pozdrava od Vašeg Ilije! Doviđenja! "

(Ove tri razglednice kojih sadržaj Dabo Peranić ovdje donosi, trebalo bi vrlo dobro proštudirati, i tek tada bi se došlo do slijedećeg zaključka:

Prvo (1) da je Ilija Stanić uistinu došao u Pariz poslije ubijstva generala Drinjanina.

Drugo (2) kako je Željko Bebek mogao napisati u novini Branka Jelića "Hrvatska Država" "...da je Stanić otputovao nakon atentata u Parizu..." ako on za to nije ništa znao.

Treće (3) da je jugoslavenska Ambasada u Parizu bila upletena u urotu oko ubojstva generala Drinjanina.

Četvrto (4) kada je Ilija Stanić u rujnu mjesecu 1968. bio u Parizu i dobio od francuskih vlasti privremeni boravak na mjesec dana, i kako ga je hitno nestalo iz Pariza, još hitnije je stigao kod generala.

Peto (5) Ilija Stanić je poslije ubojstva za sigurno bio u jugoslavenskoj Ambasadi u Parizu, gdje se je s nadležnima dogovorio kako će ovi slati u njegovo ime pisma i razglednice istaknutim Hrvatima.

Šesto (6) Ilija Stanić je bio kod Sarajevske Udbe 29/30 travnja 1969. kojoj je sa svojim ponosom, ponosom Ilije Stanića, dao detaljan i opširan izvještaj o ubojstvu Maksa Luburića.

Sedmo (7) Službenici jugoslavenske Ambasade u Parizu su u ime Ilije Stanića iz Pariza slali razglednice kako bi na taj način mogli optužiti Dra. Peranića da je on bio upleten u generalovo ubojstvo, jer Ilija se nalazi u Parizu u kojem je živio i Dr. Peranić.

Osmo (8) u Dra. Peranića se nikada nije sumnjalo niti posumnjalo, sve dok se ubojica Ilija Stanić nije pojavio u Parizu odmah poslije ubojstva..

Deveto (9) to je bila Udbina svrha slanja tih razglednica upravo iz Pariza kako bi se sumnja proširila što brže na Dra. Miljenka Dabu Peranića, i

Deseto (10) na svu žalost i našu hrvatsku sramotu, ta sumnja se je tako brzo širila i proširila svijetom, da me je moj kum Peranić već u srpnju te godine obavijestio o tim sumnjama...Mo. Mile Boban, Otporaš.)


by: Otporaš 8th January 2013, 22:25



TKO JE PISAO ADRESU "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA"? (treći (3) dio)

IDEJA I AKT IZMIRENJA, piše Dr. Miljenko Dabo Peranić

Oko Božića 1946. su nas sve političke zatvorenike prebacili u KULU u Staroj Gradiški. Bio je pojačan nadzor prema nama, ali je otvorenost istomišljenika ostala ista - premda postroženim šaputanjem ispod glasa.

Četiri kuta naše sobe (koju smo nazivali "soba dra. Opica" po našem supatniku dru. Opicu, profesoru Prirodoslovno-matematskom Fakultetu u Zagrebu) su sakupljala najprivržljivije od četiri "stranke" zatvorenika: HSS, Ustaša, partizane (prestupnike!) i kriminalce. Malobrojni od ove posljenje dvije grupe su vršili "nadzor" nad hrvatskim patriotima.

Bio sam u 23-oj godini života. Privlačio me kut dvaju mladića ispd 20 godina. Gledali su me simpatično i sa osmjehom oko usnica, kao da su znali da sam bio suđen kao "klero-fašista"; oni su bili iz Maksove Obrane.

Ušao sam u njihov kut kao treći član. Govorili su mi o Obrani i o Maksu. Tu sam po prvi puta čuo za Maksovo ime, jer nisam imao prilike kao fratarski gojenac čitati novine za NDH niti govoriti o politici, premda mi žarila hrvatska krv iz dječačkih dana za ubojstva Radića, Aleksandrove strahovlade i priprema za izbore 1935 g. Odmah me srce odvelo u Maksove redove; i kada sam 1954 g. dospio u emigraciju, poduzeo sam sve da me lično Maks pozove k sebi. Moje su pripreme za taj poziv trajale sedam godina, i kada je primio moje povjesne knjižice, među njima i onu o Iranskoj Hrvatskoj, Maks je bio ushićen: "Dosta je nama tog slavjanskog masla" (Pismo 26.XII.62...) (Knjižice koje je prof. Peranić napisao IRANSKA HRVATSKA br. 1. 1962. i REGUM CHROATORUM br. 4 iste godine u Parizu, osobno sam mu pomagao slagati slova na njegovom malom stroju kojeg je imao u svome stanu. Na moj zagovor on je poslao, ili bolje rečeno ja sam te knjižice poslao generalu Drinjaninu u ime Peranića...Mo) Prvi sam ga puta posjetio Svibnja slijedeće 1963. g.

Odkrio sam mu patriotsku zakulisnost određenih hrvatskih komunista. U nešto je i sam vjerovao, ali su ga oduševila njihova predkulisna koračanja u određenim prilikama, kao poplavi Zagreba, otvoranju renoviranog Hrvatskog Kazališta u Zagrebu, sa hrvatskim metropolitom i hrvatskim komunistima u prvom redu, "stanovištu" Golog otoka, desetkovanju hrvatskih komunista u vezi sa likvidacijom Hebranga, patriotizam (šutljivi patriotizam) hrvatskih studenata, itd.

I on je kao i mnogi na odgovornim mjestima u Hrvatskoj mislio na IZMIRENJE. Maksu je to bilo zacrtanije u mozgu nego ostalima, jer je živio u Španjolskoj, i pod dojmom "Doline Palih" (La Vale de los Caidos), gdje je General Franco izgradio grobnicu za sve pale u građanskom ratu, frankiste i antifrankiste. (Zamislimo se sada malo ovdje. Kako bi to bilo divno da vlada RH na čelu sina partizana Ive Josipovića, izda proglas da će vlada dignuti spomenik svim onim Hrvatima koji su pali u obrani Hrvatske i za Hrvatsku Države, na tlu Hrvatske, bez obzira kakovu je odoru vojnik nosio i pod kakovim znakovljem se je borio! To bi bio kraj svih natezanja, svih svađa oko toga tko je bio na pravom a tko na krivom putu. Mene su jučer s jednog poznatog hrvatskog foruma, kako su rekli, "trajno izbacili", jer sam veličao ustaštvo, a ja samo u mojim opisima citirao nekoliko Poglavnikovih izreka, počevši još od davne 1926 godine. I to je sloboda mišljenja, govora i pisanja! To je upravo to što je general Drinjanin i htio: pomiriti i ljevicu i desnicu, i baš upravo poradi toga je i došla ADRES: PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. General je prvi rekao da: Svaki onaj koji zagovara ustaško partizanski rat, je izdajnik hrvatske stvari. Mo)

Počeo mi je govoriti o izmirenju Ustaša sa Hrvatskim Partizanima i hrvatskim komunistima. Razgovarali smo. Analizirali sve. Već sam godinu dana bio njegovim suradnikom u OBRANI i DRINI. Odlučili smo ići do kraja. "Napast će Te emigracija da si me prevario - reče - jer ideju IZMIRENJA ne će nitko dugo prihvatiti. Odbacit će Te - i moglo bi se dogoditi (da me moji askari ne ostave) da Te i ja javno odbacim, ali ćemo i dalje biti skupa i skupa raditi za našu Hrvatsku, kojoj smo do sada dali sve od sebe što smo mogli. "Ne pitam Te da li se slažeš s time što sam rekao, jer onaj koji voli Hrvatsku radi što mu govori razum a ne srce."

Razišli smo se u ideji IZMIRENJA.



by: Otporaš 9th January 2013, 00:35



TKO JE PISAO ADRESU "PORUKA IZMIRENJA" USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA? (četvrti (4) dio)

27.X.63. General mi šalje članak koji je trebao uvesti u to IZMIRENJE, i veli: "članak kojeg ti prilažem trebao je biti uvodnik nove Jadranske-Dalmatinske "Drine", i trebao je biti objašnjenej o posebnom problemu i uzrocima postanka dviju Jugoslavija savezno sa posebnim stanjem u Dalmaciji, pol. NDH., (po svoj prilici bi ta riječ "pol." mogla značiti "politika" NDH., mo) Talijana, partizana itd. i naravno, pogled u budućnost na planovima Odpora, nastojeći pokrenuti i bivše ustaše i bivše partizane za Hrvatsku Državu na svehrvatskoj i vojničkoj bazi, jednoj, koja može pokrenuti mase i elite za revolucionarnu borbu i uskladivši stanje sa svietom u kojem moramo živiti itd.

Ja molim u prvom redu Tebe osobno, da nam najhitnije daš svoje mišljenje, osobito u duhu pisma, koje prilažem...Cilj je zaista pokrenuti nove duhove, spasavajući sve čiste vrednote, bez hipoteke prošlosti, bez vrijedanja, bez osvete, bez kompleksa, čista srdca, čistih ideja za budućnost."

Nemam ni taj članak ni popratno pismo, jer sam mu bio povratio i jedno i drugo, izrazivši moje ne slaganje sa sadržajem članka. (Moglo bi se sada postaviti pitanje, sada pok. Miljenki Dabi Peraniću, kako je došlo do citiranja generalova pisma ako ga nisi imao dok si ovo pisao. Mo) Napisao ga je bio Željko Bebek, namještenik Drinapress-a (1), koji je pisao o stvarnosti Istre i Dalmacije po politici učitelja i profesora "bratstva i jedinstva", naravno prosrpski i antihrvatski. Maksu sam to rekao i telefonski, te me je zatražio to napisati mojom glavom. Prihvatih.

Dva tjedna kasnije me već traži moj rad:

"Drina je skoro gotova, te je najhitnije potrebno da pošalješ Tvoj rad o Istri, jer inače morat ćemo obustaviti i početi drugu stvar." (Pismo 11.XI, 63.) Moj se rad, logično, oduljio, jer je trebalo donijeti i povijest Istre. Uskoro dobiva prvi dio, a kroz desetak dana i kraj, koji je u stvari ADRESA IAMIRENJA.

"Dobio sam evo i svršetak članka. Krasno. Hvala Ti topla na svemu. Ovaj mi je svršetak zaista drag. Zahvali se svima na suradnji. Ovo će biti zaista dostojno naših namjera i žrtava. Ja ću sve to tako uvrstiti i bit će sigurno nešto najboljega što se u emigraciji tiskalo."

Srcu mi godilo generalovo priznanje mojoj ADRESI IZMIRENJA "Krasno...Ovaj mi je svršetak zaista drag." Tiskao ju je kao uvodnika Istarske DRINE, Madrid 1964, Godina XIV. Br. 3-4, tsr. 18-21.

--------------------------

(1) Pismo 6.VI.64.: "Bebek nije kod mene više. On je bio pisac onog članka što ste ga cenzurirali. Odonda je samo spavao, ljenčario i morao sam ga baciti van."

(Tako piše moj kum dr. Miljenko Dabo Peranić neni u pismu od 23.XI.90. Dok ovo pišem pregledavao sam kopije pisama generala Drinjanina koje je on pisao svojem suradniku Dru. Miljenki Dabi Peraniću. Nađoh kopiju tog pisma i zbilja, general je to pismo pisao 6.VI.64. rukom, olovkom na dvije stranice. Na drugoj stranici, predzadnji paragraf je gornji opis. Ja ću samo nadodati zadnji red kojeg je pisac Peranić ispustio, a taj je: "...Sada je negdje kelner u Benidormu kod Lončarića..." Mo)
(Nadodajem danas, 30 lipnja 2015. godine da se ovo generalovo pismo nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIČA" NA STRANICI 345/346, mo. Otporaš.)

by: Otporaš 9th January 2013, 05:14



TKO JE PISAO ADRESU "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA"? (peti (5) dio)


Prva reakcija u emigraciji na Istarsku DRINU i ADRESU IZMIRENJA:

"Istarska DRINA je polučila efekt koji smo očekivali. Bili smo dapače pesimisti. Istina, moji prijatelji iz raznih brloga pišu mi o komešanju i spremanju dialektičara "pravovjernih", kao i naših stranačara, ali se boje da će samo pojačati pozetivni efekt, koji smo postigli...I kako ne, uvodnik je bio kruna svemu, a to je svakako Tvoja zasluga." (Pismo Travnja 66.)

Zagreb ostao vedrog i optimističkog lica prema IZMIRENJU i meni (x), a (y) me pozvao raditi u domovini, jer da je meni mjesto tamo, a ne u emigraciji.

"Nema sumnje: između hrvatskih komunista koji se bore protiv svakog Beograda - i "Ustaša" koji se tuku među sobom za vodstvo "Fata Morgane" (optička varka u pustinjama usljed pregrijanog zraka, ili miraža, mo) - Odpor će ići s komunistima za Crvene granice na Drini". (Pismo 10.VII.66.)

PROTIVNICI I SLJEDBENICI

"Komentara ima mnogo i svake vrsti. Mnogi bi htjeli da sada partizani postanu Ustaše. To je primitivizam. Ali je većina prihvatila naše ideje kao jedino ispravne. I svećenika među njima ima, starih boraca i ustaša". (Pismo 12.VII.66.)

Međutim:

"Tetka Danica (tako bi general (po)nekada nazivao hrvatskih Franjevaca novinu iz Chicaga, koje je ime bilo DANICA, mo) (Ilinić) otvorila paljubu na suradnju..." (Pismo 19.X.66.)

Pa dalje:

"Prilažem Ti DANICU: Dakle ostali smo sami i ne samo to, nego je počela kampanja "od uha do uha" i od "tikve do tikve". Stare se.onje se udružile. Krnjević i drugi upozoruju da je prerano....Pernar (stari pristaša HSS, mo) se pretvorio u mirotvorca: valjda ne bute dečki prljali ruke s pužkami, nauka braće Radić mi partiri... Se.onja. Srbi su ga htjeli ubiti slučajno uz Radića, a za vrijeme NDH. intervenirao za zlato, za bogate židove, za one koji su nabijali kan.u i b.zili se po ćoškovima bijeloga grada, dok su se ustaše i partizani borili za ideal, ideal kakvi god bio, ali ideal." (Pismo 31.X.66.)

-----------------------------------

(x) i (y). Još nije vrijeme odkriti ličnosti.


Dragi Milane,

No ideja previrlja IZMIRENJA je išla i dalje naprijed kao i do sada; pa i oni koji su je napadali konfisciraju politiku tog IZMIRENJA generala Luburića. (Svako je konfisciranje neljudsko, ali ne kada se radi o uspjehu HRVATSKE DRŽAVNOSTI.)

Zakulisna koračanja su došla do 1990 g. ADRESA IZMIRENJA je ostvarena poslije 24 g., - 21 godinu poslije Generalove pogibije. Sljedbenici ADRESE IZMIRENJA su ostvarili tu njezinu ideju previrlju i uzdigli Dra. F. Tuđmana na kormilo Republike Hrvatske:

DRINA 1964: "Sada kada nas bije ista prekodrinska ruka, protiv koje sam se borio kao Ustaša, a moj brat kao Domobran, zaboravimo prošlost: ja skidam sa čela "U", kao što Ti odbacuješ petokraku, te budimo samo vojnici za Hrvatsku Državu."

VEČERNJI LIST, 26.II.1990: "PRVI OPĆI SABOR HRVATSKE DEMOKRATSKE ZAJEDNICE." "...ovdje su sakupljeni "sinovi i kćeri hrvatskih domobrana, hrvatskih partizana i hrvatskih ustaša, kojima je zajednički cilj pobjediti".

"Budimo samo vojnici za Hrvatsku", kojima je zajednički cilj pobjediti".

I pobjedili su.

Da nije hrvatski vojnik iz NDH, bivši Ustaša i bivši Domobran, prihvatio Maksovo IZMIRENJE i glasovao za hrvatskog Partizana generala Tuđmana, ovaj ne bi bio izabran Predsjednikom REPUBLIKE HRVATSKE.

Vjerujem da General mirno počiva vječni san s ponosom na čelu noseći sa sobom u grob pobjedonosnost svog IZMIRENJA,

ustaško-partizanski Maks, general Drinjanin.

Kraj ovog pisma.

(Eto, tako piše prof. Dr. Miljenko Dabo Peranić o svojem Glavnom Zapovjedniku Hrvatskog Narodnog Odpora, generalu Drinjaninu. Mo)

Bobani
01-07-2015, 05:20
PORUKA GENERALA DRINJANINA HRVATIMA TORONTA
prigodom proslave 25 godišnjice proglašenja NDH


(Potrebno je ovdje reći da ova generalova poruka iz godine 1966 nije njegov povijestno poznati govor Hrvatima Toronta iz godine 1968. Taj generalov govor je mnogima poznat i može se pronaći na You-Tube ili ako kjliknete na: Govor generala Drinjanina Hrvatima za Deseti Travnja, Kamenjar.com. Ova poruka je pisana pisaćim strojem na 8 stranica. Original je kod mene i mogu jamčiti da još nikada nije bio prikazan u javnosti, bilo u kojoj formi, osm što je pročitan nazočnim Hrvatima na proslavi 25 obljetnice DANA HRVATSKE DRŽAVNOSTI u Torontu 1966. Otporaš.)

Poruka počima ovako:

Četvrt stoljeća nas dijeli od dana kada je bila proglašena NEZAVISNA DRŽAVA HRVATSKA. Kroz ovih 25 godina dogodilo se mnogo toga i medju Vama ovdje ima ljudi, koji su bili medju stvaraocima Desetotravanjeske revolucije, ali ima i predstavnika jedne nove generacije, koja se rodila nakon toga dana. Prema tome imamo dovoljno kriterija da možemo analizirati značenje Desetog Travnja i povući potrebne zaključke.

U prvom redu bit će potrebno i još jednom obnoviti i ponoviti naš načelni stav u pogledu Desetog Travnja. On za nas predstavlja jednu raskrsnicu u modernoj povijesti hrvatskog naroda. Deseti Travnja je bio kulminacija jedne duge i naporne borbe, koju je vodio čitavi hrvatski narod. Griješe oni Hrvati, koji neće da vide veličinu toga dana iz sebičnjačkih razloga i stranačkih prestiža. Naime, kada ga nisu ostvarili oni, onda bi htjeli izbrisati taj dan i proglasiti ga danom sramote. Isto tako griješe oni, koji bi htjeli odijeliti taj dan od čovjeka, koji je vodio onu revolucionarnu elitu, koja je najviše učinila da dodje do Desetog Travnja. Radi se o Poglavniku Dr. Anti Paveliću. Griješe isto oni, koji bi htjeli Deseti Travnja proglasiti izključivo djelom Poglavnika i Ustaškog Pokreta, -ali ne toliko radi istih, nego da se proglase nasljednicima i baštinacima istih u svoje osobne i stranačke svrhe.

Nijekati zasluge hrvatskog naroda u tako velebnom aktu je proglasiti narod nezrelim i nesvijestnim narodom, kojemu su, eto, šaka ljudi uz pomoć Nijemaca i Talijana dali Državu. Istina je, da je cijeli hrvatski narod htio svoju državu, da se za nju borio, dao pola milijuna života, i istina je, da je na čelu borbene revolucionarne elitne manjine stao odvažan i hrabar muž, Poglavnik Dr. Ante Pavelić. Deseti je Travnja zato jedan povjestni dan, a na nama je, da ga obnovimo. Pokušat ćemo ovdje ukratko reći nekoliko ideja o tome što bi Vi, Hrvati Toronta, mogli učiniti u tom pravcu, koji je Vaš konkretni ulog, što imate pravo očekivati od nas, vojnika i revolucionaraca, i što bi mi, predstavnici ODPORA I HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA očekivali od Vas.

Rekli smo od Vas, od sviju prisutnih. Postizavanje i gubljenje slobode i Države jesu akti, koji se tiču cijelog narodnog kolektiva. Cijeli narodni kolektiv se raduje slobodi, uživa u njoj, bori se za istu i žrtvjuje u krvi, umnim, materijalnim i fizičkim vrednotama. Isto tako čitavi kolektiv osjeća gubitak slobode, biva ponižavan od tudjina, biva ubijan od okupatora, biva pljačkan od nasilnika i izgnan iz svog vlastitog doma i domovine po onima, koji mu niječu pravo na vlastiti državni život.

Zato ste i Vi, braćo i sestre, dio toga narodnog kolektiva, jedna grana, ili jedna grančica narodnog stabla, koje se nije osušilo jer ima korjenja, ima proljeća, ima srčike, ima lišće, diše, razvija se, bori se za biološki opstanak. Zato je i važna Vaša funkcija, jer ono što Vi možete obaviti nemože nitko drugi. Ako sve grane i grančice, sve korjenje, lišće i srčike bubu izvršavale svoju misiju, naše će se stablo odhrvati i preživijeti sve silnike. Neka i ovo proljeće, prigodom 25 godišnjice bude dokaz, da je tako. Eto, uz veterane vidimo srčike, mlade Odporaše, koji su voljni ići stopama otaca. ("Stope otaca" o kojima general govori su stope borbe za Hrvatsku Državu, a ne kako to i danas naši neprijatelji i naši protivnici, govore da je ta borba za Hrvatsku Državu bila boraba za fašizam i nacizam, što je notorna LAŽ, mo). I tu i tamo već se čuju jeka o odjeci prvih pokušaja. Daljnje jeke i odjeci dogoditi će se u razmjeru prema onome, što naš hrvatski narodni kolektiv bude voljan i kadar učiniti.

Iz našega tiska mogli ste vidjeti da pišemo o VANJSKOM I UNUTARNJE FRONTU. Vjerujem da ste većina čitali i o našoj anketi o PROBLEMIMA HRVATSKE REVOLUCIJE. (Vidi OBRANU br. 32/33 1966., pisac Dr. Miljenko Dabo Peranić, mo). Znate da ljudi Odpora stvaraju svoje RADNE SKUPOVE. Pisali smo i o HORIZONTALNOJ DIPLOMACIJI. U posljednoj OBRANI mogli ste čitati i o PREDUVJETIMA hrvatske revolucije. (isti broj OBRANE i isti pisac, mo). Da, o preduvjetima. Htio bi Vam o svemu tome nešto reći, jer je svaki od Vas, mužko i ženski, stari i maldi, fizički i intelektualni radnici, Hrvati svih pokrajina, stališa, dobi i vjeroispovjesti, pozvani dati svoj dio u radu tog VANJSKOG FRONTA.

Jedan od preduvjeta za uspješni rat protivu Jugoslavije i mrzkog nam srbokomunizma jest, da stvorimo APARAT, koji će tu zadaću ostvariti. Naprama nama stoji jedan aparat sastavljen od raznovrstnih elemenata. Naprema njima treba pokrenuti hrvatski aparat, tehničare, snagu, koji će svladati taj postojeći srbokomunistički aparat. Sve drugo je pusto sanjarenje. Napravimo jednu usporedbu iz dnevnog života. Jedan lijep, mlad, sposoban, učen i prikladan čovjek ostvaruje svoje želje, pa i snove. Mlada i lijepa djevojka osvaja momka i uključuje se u božiji i naravni zakon radjanja, umnažanja i umiranja, osigurava kontinuitet obitelji kao osnovne ćelije ljudskog društva. Rekli bi vrši jednu misiju, ili prema izrazu Oca Domovine Ante Starčevića, vrši svoje deržanstvo. U obitelji, u obrtu, zvanju, politici, oružanim snagama, na polju umjetnosti, znanosti i bilo koje grane ljudske djelatnosti. U tu svrhu, već prema grani života, rada i zvanja, napravi se plan, pripremi se stručno, intelektualno, fizički, duhovno i duševno.

I pedalj po pedalj, korak po korak, ostvaruje svoj san, svoju želju, svoj životni plan. Superira one poteškoće, koje nailazi na putu ostvarenja. To se dogadja i u braku, u politici, u trgovini, u vojsci. To je životna borba. Pada se i podiže se. Udružuje se obitelj, pleme, skupine, grupa, stranka, pukovnija, sindikat, i što nije mogao čovjek izvršiti sam, pokušava u zajednici. Borba naroda za slobodu, udružuje narod u tom velebnom planu.Ta radi se o svima. Zato treba i organizirati ljude prema njihovim sposobnostima, izobrazbi, inklinacijama, željama, mogućnostima razne vrsti. Borba izbacuje naravne vodje, one sposobnije, jače, odvažnije, pozvanije. Pokreće se kolektiv. Organizirani kolektiv, prihvaća borbu.Tom kolektivu se suprostavlja drugi kolektiv kojemu želimo nametnuti svoju volju. To je rat. Sukob ideja, htijenja, kolektiva. U ratu se bori, trpi, pada, umire, pobjedjuje ili budi.

Oni koji imaju snage, uma, ideja i organizacija, ovako se spremaju za rat. Oni koji nemaju ideja, ili nemaju snage za ostvariti ih, ili motiva za pokretati duhove za konkretne ciljeve, oni se izživljavaju u brbljanju, u izvikivanju parola, krilatica, spominjanju imena iz prošlosti, kite se tudjim perjem i bježe od konkretnih problema. Ostaju apstraktni u izvodjenju. I da bi prikrili pomanjkanje plana, snage i konkretnih uspjeha, dreče u vjeri, da će nadvikati svoju vlastitu podsavjest, koja im u samoći veli, da to ne vodi ničemu. A da bi zaglušili glas savjesti onih, koji pitaju da im se odgovori konkretno : RECITE MI KAKO MISLITE DA ĆE SE HRVATSKI NAROD OSLOBODITI, optužuju te ljude, proglašuju ih ovakovima i onakovima, napadaju ih da su sišli sa linije, da su iznevjerili ovoga ili onoga, i da će za sve doći vrijeme. (Osobno sam prošao kroz ovakova prozivanja. Ovo ovdje govorim, danas, ne za mene niti za one koji su prošli kroz slične prozivke, nego za današnji novi hrvatski naraštaj koji, ni u snu, nije mogao naslućivati kroz kakove poteškoće je prolazila hrvatska politička emigracija u borbi za slobodu hrvatskog naroda i za uspostavu HRVATSKE DRŽAVE, mo).

Mnogo puta se radi o poštenim ljudima, pa ako ih pritisnete u četeri oka, reći će Vam, da jest, da je tako, ali da nemaju snage, da će umrijeti onakvi kakvi su bili, i dosta puta uz grižnju savjesti sprovode ostatak života u spominjanju tudjih imena, zasluga i djela. I onda zapadnu u duboki san, kao ljudi, koji moraju uzeti morfija, ili drugih droga, a da bi mogli zaspati. Tako čekaju konac vlastitog života. I kad je život gorak, stvarnost čemerna, kao što je gorka i čemerna stvarnost našega naroda, onda sanjaju ili pišu lijepe članke o tome, kako bi lijepo bilo kada bi bili slobodni, ili kako je lijepo bilo za vrijeme cara Franje Josipa (to su oni stari usidjelice sa kojima sam se često puta prepirao, baš i upravo zbog "cara Franje Josipa", kao što danas Hrvati opranog mozga antifašističkom promidžbom govore kako je bilo lijepo za vrijeme Tita, mo) ili Padišaaha na Bosforu, ili se gledaju u odledalu žmireći i sanjajući, kako su na Markovu Trgu, u uniformi, s odlikovanjima, u društvu milih i dragih, koji su davno nestali u vrtlogu klanja, progona i bježanja.

Posljedice takovog izživljavanja i sanjarenja su mistifikacija i prazna obećanja, svadje, optuživanja, medjusobna blaćenja, i sve ono što danas vidimo oko sebe. Trebala je doći 1966. i navršiti se 25 godina od DESETOG TRAVNJA, i 21. od propasti NDH i Bleiburga, pa da mnogi naši politički ljudi dodju do spoznaje, da je dosta sanjarenja, mistifikacije i obmamljivanja sebe i drugih.

Eto to su konkretni problemi i preduvjeti. Jedan od preduvjeta naše hrvatske revolucije jest u tome, da se mi slobodni predstavnici hrvatske političke emigracije sastanemo, kao Vi ovdje danas, i porazgovaramo oko okruglog stola o tome ŠTO MOŽEMO I MORAMO UČINITI JOŠ DANAS, što sutra, što preksutra, tko i što može, mora i zna učiniti. Mi smo bili oni, koji smo u svoje vrijeme širili letke koje smo podpisivali sa naznakom SLUGE DOMOVINE. Mi smo uvjek bili i ostajemo prvi u zahtijevanju, da se hrvatski ljudi sastanu i slože i učine ne sve, ili mnogo, nego svaki na svom mjestu, ono što može.

Što možete učinit Vi ovdje, koji ste se sakupili da proslavite dan državnosti, uz spomen na hrvatskog kralja Tomislava i 25 godišnjicu Desetog Travnja.

Možete učiniti to što ste učinili, doći, manifestirati se, tako, pred desetak tisuća Hrvata u Torontu, pred vlastima slobodne zemlje KANADE, koja ne samo da Vam ne smeta u radu za Hrvatsku, nego to gleda i dobronamjerno i diže ugled Vaših sastanaka sa prisustvom svojih uglednih predstavnika. Time ste već učinili jedan akt. Posvjedočili ste javno, hrabro, dostojno, da ste sinovi onog naroda (Pitam se danas, koja se Hrvatica i Hrvat ne bi ponosili s ovim izlaganjem generala Drinjanina, koji nije govorio u svoje ime, nego u ime svih nas Hrvata, i s onim Hrvaticama i Hrvatima velegrada Toronta koji su svjedoćili za HRVATSKU u ovoj slobodnoj zemlji Canadi, mo), koji je dao Kralja Tomislava i pred 25 godina stvorio i obnovio svoju Državu. Da ste braća, sinovi i djeca onih, koji su krvarili zato, da Hrvatska Država mogne 4 godine živiti usprkos svih potežkoća. Tako će i hrvatski narod u Domovini saznati, da je u Torontu bilo 400 ili 500 osoba, koje su jednim političkim aktom u slobodnom svijetu protestirali protiv jedne mrzke tiranije, protiv jedne tamnice, jednog ropstva, protiv srbokomunističke i svake druge Jugoslavije. Potakli ste time i druge, da slijede Vaš čin. Dali ste primjer bratske snošljivosti, sloge i svijesti, jer znam da Vas ima, koji pripadate raznim hrvatskim strujama. Znam da se danas slavi Deseti Travnja u ovom istom gradu na drugom mjestu, a dogoditi će se to i u drugim mjestima. I na drugim mjestima neće se slaviti zato, jer se šaka Hrvata nije mogla složiti u tome, tko je od nas u našoj mizeriji veći, zaslužniji, pametniji ili čak ljepši i elegentniji, te prema tome pozvaniji da bude Predsjedatelj, govornik ili onaj, koji pusti, da ga aklamiraju, ili vole, ili slave, kao ono crnogorski serdari : ja tebi vojvodo, ti meni serdare, a kakve smo rdje, to vidi cijeli svijet i naš jadni narod, za koji nismo ništa učinili i čak ne mislimo činiti.

Možete, braćo i sestre, ovdje izvršiti i drugu misiju. Manje ili više svi vi radite, svi uživate prilično visoki standart života, mnogi imaju kuće, auta, frižidere, televizije, uštedjevina, i pravo je da ih imate, jer ste ih zaslužili svojim radom i žuljevima, u znoju i naporima bilo umnim ili fizičkim. Voljni ste i potrošiti za zabavu, koja je i te kako potrebna. Idete u kino i teatar, na izlete, zabave, plesove. Sve je to potrebno. Hrvatska će malo koristi imati od mističara, a sve ili mnogo može dobiti od normalnih gradjana, ljudi, žena i djece, koji rade, spavaju, misle, zabavljaju se, pa kako bi reka naš vrli fra Grga Martić: griješe i ispovjedaju se. I mnogi od Vas je dao za narodnu stvar više nego je mogao i imao. Neću spominjati primjere, iako bih mogao radi skromnosti tih osoba, koje su medju Vama...

Nebih htio biti kao onaj pop, koje je psovao one, koji su došli na misu, s ciljem da to prenesu na one, koji nisu došli. Htio sam samo reći, ako samo jedan mali dio onoga, što imamo dadnemo za stvar tiska, bili bi kadri učiniti mnogo na tom polju.

Da, čujemo nekada da šta će nama piskaranje, jer da je dosta 1000 Ustaša, i da će Hrvatska biti slobodna. Te je riječi izrekao jedan dobar moj prijatelj, ugledan intelektualac i zaslužan muž. Ali nemojte zaboraviti, da je nas 6 svibnja 1945. godine bilo 17 divizija, 300.000 boraca sa puškama, topovima, avionima, glavnim stožerima, pod barjacima i pod vrhovnim vodstvom jednog velikog muža, Poglavnika, vlastite vlade i sposobnih generala. Pa šta se je dogodilo? Napustili smo, nakon dobivenih bitaka, svoju zemlju, predali se kao roblje, bili poklani kao janjci i tjerani kao obični zločinci i još duge godine nakon svršetka rata.

Volimo mi bacati krivnju i na strani svijet, na zapad, kršćanstvo, islam, civilizaciju, a eto nedavno smao doživijeli i to, da inače pametni ljudi i u jednoj uglednoj reviji (Hrvatska Revija koju je uređivao prof. Vinko Nikolić, mo) napadaju Svetog Oca i Vatikan, jer da ne brane dovoljno Hrvatsku. Pitam ih, zašto bi Hrvatsku branili Vatikan i Sveti Otac, koji ne vrše političke misije ni za Hrvatsku, ni za Vatikan, pa ni za Jugoslaviju, - kad mi sami Hrvati u emigraciji, gdje smo slobodni, jedva što činimo, da bi taj strani svijet uvjerili u naše pravo.

Jedan hrvatski političar u svojoj revijici poručuje: zašto se ne bi svadjali i zašto bi se slagali? Pa zašto da rimski, njemački, poljski, ili američki kardinali moraju biti složni u pitanju Hrvatske i Jugoslavije, kada nismo mi Hrvati, koji smo pozvani da se perom i mačem borimo za slobodu Hrvatske. Mjesto neodgovornog harangiranja na Crkvu, kardinale, Vatikan i svećenike na hrvatskom jeziku, ti naši veleumni trebali su na latinskom komponirati jedan apel na 3000 biskupa, koji su se bili našli na Vatikanskom koncilu, i u tom apelu govorili o Hrvatskoj i spominjali zasluge Hrvatske i vjernost Crkvi.

I mjesto optuživanja hrvatskih svećenika da pale crkve (nesumnjivo se ovdje radi o hrvatskoj crkvi u Torontu koju je netko zapalio 1969. godine, i zli i zlonamjerni jezici okrivili hrvatskog župnika te crkve, vlč. dra. Charles Kambera, mo) i falsificiraju Papine izjave, mogli su, kao mi, mali ljudi, tiskati na stranim jezicima knjige i darovati iste uglednim predstavnicima stranih naroda. Pa ipak, solucija je tu, medju nama, ovdje medju Vama. Samo jednim malim naporom, mi smo kadri tiskati knjige, revije, novine, letke, memorandume, pozive i molbe na svim jezicima svijeta i poslati to onima, koji će i o nama odlučivati.

Govorili smo o preduvjetima. Da, preduvjetima. I to Vanjskog Fronta. Naših 17 divizija nisu pobjedili srbokomunisti, ali ih je uništio svijet, koji je o nama bio slabo ili nikako informiran. I dan danas, ovdje u Torontu, dobivate novine ne samo srbokomunističke, nego i one, koje izdaju hrvatski ljudi, pokreti, stranke, i u kojima se bezstidno optužuju ne srbokomunisti, nego oni hrvatski ljudi, koji su stajali na čelu hrvatskih postrojba, koje su se borile za Hrvatsku Državu čak i onda, kada iste nije bilo.

Iz blata i tmine najednom izgmiže netko, tko ponavlja ono, što Udba želi. Odjednom vidimo hrvatske novine, koje to ponavljaju u vjeri, da će time umanjiti vrijednost ljudi, čiji je jedini grijeh, da se nisu dali zauzdati od ovog ili onog političara, koji nije voljan s nama razgovarati o tome, što se treba i može napraviti danas, nego piše i sanjari o tome što će učiniti ako i kada Hrvatska bude slobodna. Jedan se od tih čak i bavi i problemima kako će u novoj Hrvatskoj postaviti djecu u školu, i kako su djeca jednog generala samo toliko vrijedna koliko i jednog satnika ili radnika, a kao je u zboru pjevača satnik zborovodja, a ne general, iako još nikada nisam nigdje čitao da bi generali bili članovi pjevačkih zborova, niti je bilo problema sa satnicima koji su bili zborovodje, niti znam da bi bilo ikada čuda sa generalskom djecom u školama.

Eto, vidite, tu možete učinit svoje. Za naš tisak i u ovom konkretnom slučaju "Operaciju HISPANIA 23". Mi smo već davno razaslali knjige i već smo dobili prva priznanja, zahvale i obećanja. Vidili ste učinak knjige u svim sektorima života, i danas u doba hladnog tj. psihološkog oružja. tj. riječi i pisana slova, ideje i misli, i znajte, da ako to mi ne napravimo, neće nitko drugi, pa ni rimski kardinali, mjesto nas.

Govorili smo i o HORIZONTALNOJ DIPLOMACIJI. Čitali ste u jednoj novini, koja izlazi u Torontu (koliko je meni poznato bile su samo dvije hrvatske novine koje su izlazile u Torontu, a to je najprije bila novina GLAS DOMOVINE 1960, zatim HRVATSKI PUT 1963. pa dalje. Obje novine su uređivali braća Rudi i Srećko Tomić, mo), da nema nikakva značenja činjenica, da se Vaš Predsjednik Gagro nadje na zasjedanjima, sastancima i dogovorima sa Predsjednikom Kanadske Vlade.

U isto vrijeme dobivamo MAKEDONSKU TRIBUNU, od 6.I.1966. br.2015 i koju čita pola milijuna izeljenih Macedonaca, i koja donosi na svojoj prvoj stranici iste te fotografije, i na obje brat Gagro, u društvu Predsjednika Vlade i ministra Gordona i vlč. Vasila Mihailova. Da, da je bilo Gagra, malih ljudi, koji bi kanadskim i drugim ministrima govorili o Hrvatskoj, mjeto hrvatskih banova i ministara u Vladi Draže Mihailovića i Subašića, onda nam se nebi 1945. dogodilo ono što se dogodilo, jer bi ti ljudi ipak nešto znali o Hrvatskoj. (Za današnji novi naraštaj Hrvata je potrebno reći da to oni znaju, da su u kraljevskoj jugoslavenskoj vladi Draže Mihailovića u Londonu bili istaknuti članovi HSS, koji su sustavno, i rame uz rame, sa Srbima u toj istoj srpskoj kraljevskoj vladi, radili proti Nezavisne Države Hrvatske i svih onih Hrvata koji su se u bilo kojem obliku borili za opstanak svoje Hrvatske Države. General je htio reći da je Ratko Gagro bio na mjestu tih Hrvata u vladi Draže Mihailovića u Londonu, za sigurno se ne bi dogodio BLEIBURG, mo). A onako su znali da smo svašta, samo ne ljudi, koji su zaslužili biti slobodni u doba, kada se i afričkim divljim ljudožderima nameće sloboda. Eto, dokle može dovesti zagriženost, slab primjer, gore vodstvo i pomanjkanje karaktera.

Zato je potrebno stvoriti HRVATSKI VANJSKI FRONT, koji će rado i uspješno pred strancima braniti stare i nove borce. Neka se sutra baci u borbu elita Odpora i izgine u nejednakoj borbi, dignut će se sami Hrvati, kao i 1941. te će iz osobnih, stranačkih i nama nepoznatih razloga oblatiti i ove borce, da su fašisti, nacisti, koljači, razbojnici, kao što se dogodilo i onima, koji su bili blaćeni skupa sa pokojnim Kavranom, Milošem i drugima, dok su prelomljenih udova i rebara, izmučeni stajali pred vješalima srbokomunista, neprijatelja hrvatske državne misli.

I kao što se ti stranačari nisu digli 1941. u obranu NDH. ni 1945. u obranu pola milijuna izbjeglih Hrvata, nebi ni sutra ustali u obranu novih boraca. (to se najbolje može osjetiti danas kako vlada predsjednika RH Ive Josipovića i premjera Zorana Milanovića tretiraju hrvatske BRANITELJE hrvatsko/srpskog rata 1991/1995., mo). Znači da njihova žrtva nebi bila dostatno izkorišćena za Hrvatsku. A Hrvatska ima dosta martira, pa treba revolucionaraca, zapovjednika, tehničara revolucije, atentatora, komandosa, bomba, revolvera i drugih potrebština.

I na kraju : svaki od Vas kada izidje iz ove sale mora ići sa ovim idejama u sve grupe, stranke, pokrete, organizacije i društva. Mora pridobiti ljude u svim grupama. Ne zato da pridju u Odpor, nego zato, da u svojim organizacijama unesu duh bratske skoge, snočljivosti, potrebu suradnje i zajedničkih nastojanja. Kada se iz te bratske snošljivosti maknu iz svih organizacija lažni proporoci, Udbini agenti i nevjerni intereščije i brbljavci, koje će se lako razotkriti ispitivanjem njegove prošlosti, onda će i hrvatska emigracija moći stvoriti VANJSKI FRONT.

Taj će onda VANJSKI FRONT podpomoći borce u domovini, a ne odmagati ih, i braniti njihovu svetu žrtvu pred svijetom, a ne blatiti ih, kao što rade danas. Nemojte zaboraviti da sve svjetske velesile prevode svaku napisanu riječ hrvatske emigracije, i u danom času o našem radu na VANJSKOM FRONTU će ovisiti, da li će nas strani svijet pomoći, ili će radije podržavati na našem području srbokomunizam i jugoslaviju.

Ja Vam se zahvaljujem za ono, što ste do sada učinili na tome polju i pozivam Vas u ime onih, koji su voljni poći u nove napore, da nastavite pojačanim radom. O tome će ovisiti planski rad na Unutarnjem domovinskom frontu. Hrvatski narod gleda na nas, koji smo u slobodnom svijetu, da govorimo i radimo u ime njegovo, jer on to nemože. Rekli smo u jednom članku, da je, prema jednoj kinenskoj poslovici, bolje zapaliti jednu jedinu svijeću, nego čitav život proklinjati tamu. ODPOR JU JE ZAPALIO. Snaga je u nama, našim idejama, našim organizacijama, našim žrtvama, našim umovima i mišicima. Imamo dovoljno snage za osloboditi se, imamo i sposobnih ljudi, koje je u školama i mimo škola odgojio narodni genij. Molimo se Bogu, ali uzdajmo se samo u ono, što smo sami sposobni, voljni i kadri učiniti. O tome, eto, ovisi HRVATSKA REVOLUCIJA.

Nemojte čekati ni časa. Naše je vrijeme davno došlo i može i proći, i ne zaboravite da nitko mjesto nas neće ostvariti našu slobodu. Mi vrijedimo pred Bogom i Narodom, pred Povješću, samo toliko, koliko smo voljni učiniti u budućnosti. Mi smo samo zbroj sveukupnih akcija koje ostvarimo danas i sjutra. Glave gore vitezovi nezasluženog poraza, i naprijed za Boga i Hrvatsku, svaki na svom mjestu, svaki prema svojim sposobnostima i mogućnostima. Tako nam i Bog pomogao.

general Drinjanin.


(Kako ste mogli i pročitati ovdje u ovoj Poruki Hrvatima grada Toronta gdje general kaže: "... svaki od vas kada izidje iz ove sale MORA ići sa ovim idejama u sve grupe, stranke, pokrete, organizacije i društva...i MORA pridobiti ljude u svim grupama..." Tako isto i ja kažem svim onima koji imadnu priliku pročitati ovu poruku, koja nije PORUKA samo za tadašnje Hrvate Toronta, nego je PORUKA svim Hrvatima U HRVATSKOJ U SVIJETU da se promiče PORUKA IZMIRENJA MEĐU HRVATIMA. Otporaš Mile Boban.)

Bobani
01-07-2015, 14:44
DALI JE UDBA BILA TOLIKO MUDRA KOLIKO JE HRVATSKA EMIGRACIJA BILA GLUPA?

Otporaš 2nd April 2012, 23:12

(Donosim ovdje pismo generala Drinjanina upućeno Nikoli Perša u Toronto, Ontario. (Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strani 479, mo.) Mnogi koji pročitaju ovo pismo a nisu upoznati sa situacijom Hrvata velegrada Toronto, bi željeli znati tko je bio Nikola Perša i osobe koje general spominje u ovom pismu. Sve te spomenute osobe nisu više među nama živima. Stoga bi bilo poželjno, iz povijest i povijesnih načela, ako netko iz Toronta ili okolice može pozetivno odgovoriti tko je bio tko i šta je tko radio za Hrvatsku ili protiv Hrvatske. Pozetivni odgovori bi mogli uveliko pomoći onima koji se budu bavili hrvatskom političkom djelatnom emigracijom. Hvala, Otporaš.)



Pismo počima: (Ovdje je grb Odpora)
general DRINJANIN
15.XII.1965

Brat, NIKOLA PERŠA
340 Shaw St.
Toronto, Ont.

Dragi brate!

Primio sam tvoje pismo kao i 2 dolara. Hvala na vijestima. Ta je stvar meni sada vrlo sumnjiva. Ja njega nisam poznavao nego ga je poznavao prijašnji urednik "Obrane" Bebek. (Ovdje se radi o Željku Bebek. On je bio početni urednik glavnog glasila organizacije Hrvatski Narodni Odpor. Prvi broj novine OBRANA je izišao na Novu Godinu 1963., mo, Otporaš). Molim te, da bi razgovarao o toj stvari sa bratom R. Gagrom, (Ratko Gagro (1913-1976) je bio jedan od značajnih Hrvata hrvatske zajednice grada Toronta, mo, Otporaš) a on će ti predstaviti koga od naših, koji možda poznaju Radoša odprije. (Trebalo bi znati tko je bio taj Radoš, mo, Otporaš) Trebalo bi ustanoviti, jer je već sudjeno nekim našim radi Radoša, a izgleda da je i Stanko Čerkez bio s njim prije povratka u domovinu. (Koliko je meni poznato, naravno iz tada hrvatskog iseljeničkog tiska, da su Stanko Čerkez i još neki iz emigracije otišli u Domovinu "dizati ustanak" i čim su došli do Širokog Brijega ili u Široki Brijeg, bili su uhapšeni, mo, Otporaš). Ako nisi čitao "Obranu" br. 26, neka ti ju dade Gagro, pa pročitaj uvodni članak, gdje se o njemu govori. (Imam taj br. Obrane 26 gdje se na prvoj stranici spominje ime mladog dvadesetgodišnjaka Stjepana Zereca, koji je u Beču, Austrija radio. Posjećivao je Restaurant gdje su se Hrvati okupljali, a ponajviše oni koji su pripadali “Krugu Prijatelja Drine”. Tu je madi Hrvat Stjepan Zerec kupovao hrvatski iseljenički tisak, knjige, DRINE i letke . Neki njegovi prijatelji Mile Lovinčić, neki Kaužljar i Bajramović su Stjepana Zereca prijavili Udbi koja ga je pri povratku kući uhapslia, a ovi spomenuti bili svjedoci protiv njega. Stjepan Zerec je osuđen na dvije godine strogog zatvora. Ovi ljudi su posjećivali spomenutog Radoša koji je poslije toga postao sumnjiv. Tako piše Vjesnik u Srijedu a Obrana prenosi…mo, Otporaš) Svakako, sve je to čudno što on radi, pa ili je budala ili je agent Udbe, koji namamljuje ljude u njihove ruke. Dogovori se dobro s našima, a onda učini kako ti oni kažu. Možda bi bilo dobro, da bi uspostavio vezu s njime jer vjerojatno ima ih više u Beču kao Radoš i previše je ljudi stradalo, pa bi valjalo sa raznih strana pokušati saznati istinu. Mi ćemo i s druge strane poduzeti korake, a ti se svakako dogovori s našima i učini kako ti oni kažu. S obzirom da mnogi naši mijenjaju adresu, šaljem ti i ovo pismo preko brata Gagre, jer je njegova adresa sigurna, pa ćete on potražiti. Javi se i opet, grli te
tvoj odani

general DRINJANIN.




(Neka i ovaj opis iz TinolovkaNews bude jedan dio " PISMA MAKSA LUBURIĆA ". Znam da je sve ovo prošlost i da mnoge ne zanima. Ali pobogu brate kako mi Hrvati možemo ići naprijed ako ne znamo našu hrvatsku prošlost. Otporaš)


Nakon komunističkog pamfleta o Titu krenule “Jugoslavenske tajne službe”

UTORAK, 03 TRAVANJA 2012 07:11 by IVANA JOSIPOVIĆ

Hrvatska televizija, nakon komunističkog pamfleta Lordana Zafranovića i Nine Pavića, prikazala je ovog ponedjeljka na drugom programu dugoočekivanu emisiju Jugoslavenske tajne službe. Prvi dio, iako tek uvod u ono što nas očekuje tijekom deset ponedjeljaka, deset nastavaka, ispunio je sva očekivanja i počeo je nagrizati aureolu Tita kao borca za slobodu i borca protiv fašizma, zapravo, potpuno je jano da je komunistička tajna služba funkcionirala po modelu sovjetske zloglasne tajne službe, NKVD-a. Dakle, u prvom nastavku vidjeli smo kako je Tito, ili Valter, osnivao svoju mrežu ubojica i kako je to sve funkcioniralo u ona mračna vremena pa sve do 13. svinja i Drvara kada je stvorena OZNA, odnosno jugoslavenski Gestapo. Samo na marginama prva epizoda dotaknula se masakra u Zagrebu nakon "oslobođenja" i izjvještaja OZNE o tim pogubljenjima.

- Ma koliko bili brojni OZNAŠI ne bi sami bili u stanju izvršiti tolika pogubljenja - rekao je profesor Josip Jurčević. Tako da je Tito iste godine kada i OZNU osnovao i KNOJ. Masovna pogubljenja bila su jedan od načina da bi komunisti preuzeli vlast. U proljeće 1945. godine KNOJ je brojio 100 000 boraca, oni su bili udarna igla zla na Bleiburgu, odnosno križnim putevima.

Prva epizoda nazvana je pravim imenom "Staljinovi učenici" Tito i oligarhija su to doista i bili, jer kako je Tito u ona svoja "Valterska" vremena rekao, KPJ nije vodila dovoljno odlučnu borbu protiv Trockista, Trociki je u jednom trenutku komunističke epohe bio smrtni neprijatelj Staljnovog boljševizma, iako je i sam bio boljševik i najbolji dokaz da revolucija jede svoju djecu. Nakon masovnih čistiki, ubojstava i međusobnih obračuna tridesetih godina u partiji, Tito je poslije sukoba sa svojim velikim učiteljem sve svalio na njega, svog učitelja Staljina i javno zaplakao nad otužnom sudbinom ubijenih "nevinih drugova," za čiju smrt je i osobno odgovoran. U stilu velikog licemjera i isto takvog glumca. U seriji su se pojavili i neki glavni protagonisti onog vremena, kao što su general Jovo Kapičić ili Joža Manolić.

Scenarist serije je Andrej Rora, a u seriji se pojavljuju i brojni glumci, kao što su Goran Navojec (Vjekoslav Luburić), Goran Grgić (Alojzije Stepinac), Jan Kerekeš (Jovo Kapičić), Ljubo Kerekeš (Andrija Hebrang), Dušan Bučan (Aleksandar Ranković), Zoran Kelava (Franjo Goreta), Boris Svrtan (Tito), Željko Vukmirica (Tito, stariji). Sinopsis je Obrada Kosovca, a autor serijala i redatelj je Miljenko Manjkas.

(Bilo bi interesantno vidjeti kakovu će ulogu igrati hrvatski general Drinjanin, Vjekoslav Maks Luburić.
Svi ti spomenuti mogu glumiti šta god hoće i koliko god hoće, ali ne mogu - sve ako bi i htjeli - glumiti hrvatstvo jer ga nisu uopće ni imali. Za Luburića šta god su oni tu u tom scenariju rekli, nikako ne mogu obići istinu ni sakriti Luburićevo HRVARSTVO.
Kako god Maks Luburić je prikazan ili bio prikazivan u prošlosti, njegovo ime i njegov lik će uvijek svjedoćiti našu Hrvatsku više nego bilo koji drugi istaknuti borac NDH.
Sretan Uskrs svima!
Sretan Deseti Travnja svima! Otporaš.

Bobani
01-07-2015, 22:43
MAKS LUBURIĆ, HRVAT KATOLIK ILI SRBIN PRAVOSLAVAC

by: Otporaš. 1.7.2015, 20:19:17 #26


Početno Maks Luburić, Hravt katolik ili Srbin pravoslavac?

Dali je Maks Luburić postao toliko interesantan danas da ga Srbi žele prisvojiti, najprije da je pravoslavac, kako bi ga kasnije prisvojili da je Srbin. Potrebno se je ozbiljno pozabaviti osobom i djelovanjem Maksa Luburića i tek onda bi se došlo do zaključka tko je Maks Luburić. Sve što se do sada zna da je rođen u okolici Ljubuškog 3 ožujka 1913, da je kršten u crkvi sv. Ante na Humcu, da je ostao bez oca kada mu je bilo nešto malo više od 5 i pol godina, da je pohađao gimnaiju na Širokom Brijegu i u Mostaru, da je zbog hrvatskog nacionalističkog i antijugoslavenskog djelovanja izbačen iz svih škola tadašnje Jugoslavije; da je kao maloljetnik napusti istu, da je otišao u Mađarsku, da je tu pronašao svoje istomišljenike u borbi protiv srpske diktature kralja Aleksanda, da je pristupio Ustaškom Pokretu i kao član iste da je otišao na poligon Janka Puszta, da je tu trenirao i učio revolucionarne konspirativne metode rada u borbi protiv kraljevske Jugoslavije, da je tu na poligonu Janka Puszta dobio konspirativni ime MAKS, da se po raspadu iste u travnju 1941. godine vraća u Hrvatsku, da se stavlja na raspolaganje novoj hrvatskoj vlasti, da mu svojom vještinom i svojom sposobnošću ustaške vlasti povjeravaju vođenje Sabirnih Radnih Logora u cijeloj Hrvatskoj; da je Maks Luburić najviše poznat po svojoj čvrstoći ili kako to naši hrvatski bneprijatelji kažu po svojoj okrutnosti prema neprijateljim Hrvatske Države, da je kroz četirigodišnju borbu u NDH postao strah i terepet neprijatelju i svim Jugoslavenima; da se pri slomu NDH u svibnju 1945. povlači prema Austriji, da kod Celja predaje svoju dužnost Zadnjeg Zapovjednika HOS-a svojem pomoćniku pukovniku Junusu Ajanoviću, (Kliknite na: "PRO DOMO SUA") da se vraća u Hrvatsku, da se bori se protiv postojećeg jugoslavensko/komunističkog poredka, da u tim borbama biva ranjen 1947., da se je vješto pribacio u Mađarsku i tako zavarao sve tragove i Ozni i Udbi koji ga traže po zapadu, a on prebjega na istočnu stranu gdje je ruska komunistčka zona, da se iz Mađarske prebacuje u Austriju gdje je bila francuska zona, da se odatle pribacuje u Francusku, da bi 18 lipnja 1948. godine konačno stigao u Frankovu "fašističku" Španjolsku, gdje je bio jedno vrijeme u zatvoru ili pritvoru, gdje mu je pomoglo naučiti španjolski; da je poslije puštanja na slobodu postao trgovački putnik za jednu vrliku trgovačku kući, da tu upoznaje jednu otmjenu španjolsku damu imenom Isabel Hernaiz, da se ženi 19 studenoga 1953., da imaju četvero djece, dva sina i dvije kćeri; da je došao u sukob sa svojim šefom i svojim Poglavnikom drom. Antom Pavelićem, da se razilaze 1956; da se Maks povlači u "zimski san", samoću pune četiri godine, da se poslije Poglavnikove smrti 28 prosinca 1959. godine, Maks pokazuje, da nije mogao više ostati u samoći i nepoznat, da mu je prvi javni nastup poslije Poglavnikove smrti bio Intervju za novinu NOVA HRVATSKA br. 3/4 1960. godine, da se rastaje sa ženom, da je pokrenuo ponovno organizaciju HNO, da okuplja stare i nove snage za obnovu Hrvatske Države, da izdaje "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA" u časopisu Istarska "DRINA" br. 3/4 1964., da je Udbi Maks Luburić sada počeo smetati više kao emigrant, nego kao vojnik i general za vrijeme rata 1941-1945, da Udba traži načina kako ga likvidirati, to Udbi polazi za rukom preko Luke Stanića koji je već radio za udbu; Luka je brat Ilije Stanića, koji nagovara brata Iliju da preko Udbinih veza pođe do Maksa u Španjolsku, tako, da tek u proljeće 1967. Iliji Staniću uspijeva doći kao persona grata do Maksa Luburić, zapošljava se kod Maksa i radi u DRINAPRESS-u, Ilija šuti i čeka povoljno vrijeme; to povoljno vrijeme se ukazuje Iliji u nedjelju 20 travnja 1969. godine kada Ilija Stanić po naređenju Udbe ubija maksa Luburića.

To bi bila moja verzija o Maksu Luburiću, ne ulazeći u razčlanbu dali je Maks Luburić Hrvat katolik, ili je Maks Luburić Srbin pravoslavac. Otporaš.


Saznajte više: Maks Luburić, Hrvat katolik ili srbin pravoslavac - Stranica 2 http://slobodni.net/t112192-2/#ixzz3efY4t3Jp
Naša facebook stranica: https://www.facebook.com/slobodni.net

Bobani
02-07-2015, 18:46
ŽENIDBA MAKSA LUBURIĆA (19 studenoga 1953.)

by: Otporaš 30th May 2012, 14:20

(Donosim ovdje pismo generala Drinjanina, Vjekoslava Maksa Luburića, kojeg je on pisao suradniku Hrvatskog Narodnog Odpora, HNO bratu Anti Kršinić (1917-1995). Ante Kršinić je rodom iz Korčule. Došao je u Ameriku prije WW2. Bio je u američkoj vojsci na Pacifiku. Koliko god je volio naturiliziranu Ameriku, još više je volio Hrvatsku. Imao sam priliku upoznati gospodina Antu Kršinića osamdesetih godina u San Franciscu. Zavolio je generala Drinjanina zbog njegova žarkog hrvatstva i vojničkog iskustva. Gosp. Ante Kršinić se je dopisivao s istaknutim osobama i stvarateljima NDH. Posjedujem ta pisma u originalu s omotnicama u kojima su ta pisma poslata. Neka su i duplikati, preko indiga, kako se je to prije pisalo. Jedno od tih pisama je upravo ovo koje ovdje iznosim. Pismo je jako zanimljivo. Ako se potreba ukaže da se nešto objasni, ja ću to staviti kao moj nadodatak u zaporke. Ovi pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici 27, 28 i 29. Mile Boban, Otporaš.)


T A J N O.
Stan, 20 listopada 1953.

Dragi brate !

Ovim zajedničkim pismom želio bih Vas obaviestiti o par tekućih poslova.

1. Znam da ste svi zabrinuti radi "DRINE", i da Vam je još teže rastumačiti krugu prijatelja nedolazak "DRINE". Redovni broj 7-8 pretvoren je u "Domovinski broj" i za posebne domovinske svrhe. Vi ga niste dobili, ali znam, da ćete se svi veseliti toj činjenici, jer je "DRINA" izvršila svoju misiju. "DRINA" radi i raditi će, i samo neka neprijatelji troše energiju u širenju kojekakvih glasina. Poviest će kazati, koju je ulogu izvršila "DRINA", i koju će, ako Bog dade još izvršiti u životu Hrvatskih Oružanih Snaga u ova težka vremena iskušenja svake vrsti. "DRINA" ima svoj čvrsti krug prijatelja, suradnika i čitatelja, pa i ako negdje zapne, uviek braća iz drugih krajeva pomognu i za one zaspale, nemarne, nevaljale, umorne, - kao što to čine za one, koji ne mogu, nemaju ili neće. Vršimo jednu poviesnu zadaću i ja sam čvrsto uvjeren, da će nas uviek biti, koji ćemo biti tamo, gdje "DRINA" bude najviše trebala pomoć, suradnju, razgovor i sve ostalo. Dignuti ćemo visoko stieg naših Oružanih Snaga, koje su toliko herojskih djela učinile, jer je narod, koji nije u stanju stvoriti svoje oružane snage, osudjen na propast. Ako je naše stanje teže, i kako nam je Domovina porobljena, i ako smo ostali skoro bez saveznika, tim je naša zadaća još teža i veća i potrebnija.

Dvobroj 9-10 izišao ("DRINA" broj 9/10 rujan 1953., mo) je i već je odpremljen. Odpremljeno je............komada redovitim putom i preporučeno. Nije to broj, koji Vam je potreban, možda da nekome od Vas bude mnogo falilo, ali i ovaj broj ima svoju posebnu misiju, posvećen je pokojnom Kavranu i drugovima i posebni razlozi su nam diktirali novu razpodjelu. Nu, ako kome od Vas bude zaista težko i trebate, dobiti ćete od zadnje rezerve uredničtva. Pišite mi i recite šta i kako trebate i sve što se može učiniti ćemo. Inače nastojte rastumačiti braći, da nas je mnogo i uviek se odkrivaju nove grupe, potrebe itd. i moramo misliti na sve. I kao što smo uviek računali na plemenitost i velikodušje onih najboljih, kada od njih tražimo žrtvu, tako i sada: najmanje šaljemo najboljim grupama, jer znamo, da tamo ima sviesti. Računamo s tim i vjerujemo, da će braća razumijeti. (Gospodin Ante Kršinić je živio u San Franciscu, Californija. Tu je uveliko bila razgranata Hrvatska Bratska Zajednica sa svojom proslavenskom idejem. Teško je tu bilo prodirati s idejom hrvatstva. Govorilo se je "naški" i došli smo "iz staroga kraja" samo da se ne kaže da se govori hrvatski i da se je došlo iz Hrvatske. To sam osobno osjetio i na Pikniku HBZ u Coupertinu kada sam se posvadio sa tim Hrvatima koji su sebe zvali Yugoslav ili Slavenijem i došao do neprilika. Tada sam pisao generalu Drinjaninu pismo i obrazložio stvar i situaciju. General mi odgovara:...Dragi Mile Misionari se ne šalju u Rim nego u zabitne krajeve Indije...Tako sam i ja tebe poslao u gnjizdo Jugoslavena da ih preodgajaš..., mo). Mnogima je od Vas već stigao novi broj, a drugima će skoro.

II. Avionski nismo odpremili nikome bez razlike ni jedan broj. Ima više razloga. Glavni jest, da je tamo najviše prilike za cenzuru, a mi imamo još mnogo za odpremiti i kazao sam: posebne razloge i za Domovinu, pa ne bih želio da zapnemo. Sadašnja "DRINA" ima novi format knjige i tu je potrebna dozvola. Nitko nam ne prieči ovdje raditi, niti će situacija s ugovorom izmedju ove zemlje i Amerike nama škoditi, radi veza Amerike s Titom. No, nama je dužnost predsusresti svaku komplikaciju. Imamo moćnih prijatelja, ali ne zaboravite, da ima Hrvata, dobrih Hrvata na oko, koji nas i ovdje tužakaju, nastoje spriječiti nam rad itd. Pogledajte oko sebe, pa će Vam biti jasno, s kojim potežkoćama se susrećemo i mi na svakom koraku. I nisu uviek najogavniji Titovci, ni četnici, pa ni neki drugi, kojima se bavimo, nego imamo i zaplotnjačkih protivnika, koji bi radije sa djavlom, nego sa nama iz razloga kukavičluka i jer je naš put teži i bez kompleksa. No to je put, koji vodi Državi: Put krvi, patnja i žrtve svake vrsti. Put Starčevića i Pavelića. Možda da Vam jednom reknim i više.

III. S ovim brojem "DRINE" dali smo novi format, manji i zbijeniji, a sa više stranica. Dvobroj 9.10 ima 60 stranica sitnog, zbijenog tiska i sadrži toliko, koliko 30 stranica starog formata. Razlozi: mnogo ih ima, a ja ću Vam iznieti dva. Prvo: domovinski promet traži mali format, da se može staviti u džep, u kovertu, pod vrata, jer zaprema manje mjesta. Stari format "DRINE" je nastavak tradicije "Griča" i "Ustaše", nu ja mislim, da se moramo pokoravati razlozima. Ja sam od onih, koji su radili na tim listovima, i uvidjam, da smo već onda trebali uvesti manji format iz tehničkih razloga. Idemo u korak s vremenom i kada nam se predstavi jedan ovakav problem, riešimo ga praktično. Vjerujem, da je taj razlog, domovinski, dostojan. Mnogi su prijatelji izrazili želju, da bi "DRINA" bila manjeg formata, da je mogu staviti u džep, kada idu na rad, tvornicu, rudnik, u vlaku, tramwayu, autobusu. Ne moraju ju previti na četvero, čime se uništi vanjski izgled, posebno pak fofografije. Oni, koji žele imati sve primjerke skupa, neka uvežu dosadašnje u jednu knjigu, a nove u novu i stvar u redu.

IV. Stavili smo tvrdju koricu i kliše Ustaše s Drine, fotografija poznata s maraka i iz doba akcije na Drini. To je crtež posebno pravljen za naslovnu stranicu i trebao bi biti simbol. Želimo znati : dali da ostavimo to tako, na svim daljnjim izdanjima, ili da za svaki broj stavimo nešto drugo. Ja mislim, da bi trebali ostaviti ovako naslovnu stranicu i da uvedemo taj simbol, kao recimo hrvatski grb sa mačem, da bi ipak naše Oružane Snage imale nešto drugačije nego drugi i sami Tito. (Sada mi je potpuno jasno zašto je grb HNO bio grb s mačem i zašto su "DRINE" izlazile do 1956. godine s slikom Ustaša na koricama, mo, Optoraš)

V. Počimamo s jednom novom rubrikom: IZ GALERIJE VELIKIH POKOJNIKA, gdje ćemo sistematski donositi pjesme, fotografije i opise iz života, borbe i smrti naših velikih boraca. Ne mislimo pri tome samo na one poznate, nego SVI VI MORATE SURADJIVATI I DATI KRATKE PRIKAZE IZ ŽIVOTA I BORBI NAŠIH BORACA. (Kada bi se mogle sve "DRINE" i "OBRANE" pregledati i iz njih izvaditi sve ono što su svjedoci o očevidci mnogih bitaka opisali, tek bi se tada magla znati prava istina "ustaške" borbe u obrani Hrvatske Države, mo) Jednako čarkara i domobrana, oružnika i mornara, kao i generala i novaka. Radi se o kratkim opisima za hrvatsku poviest i ta dužnost pada na sve nas, na "DRINU". Razmislite o tome i u svome krugu povedite akciju. Zaboravljamo svi i mnogo će herojsko djelo malih ljudi ostati nenapisano, i možda smo mnogi od nas zadnji živi svjedoci toga čina. Trebamo fotografije tih ljudi, ukoliko je moguće. Na pr. od Krune Devčića ne posjedujemo ni jednu.

VI. Želimo čuti Vašu kritiku na ove rubrike: "Čovjek i znanost u službi rata", "Ljudi, ideje i djela", "Stratežki vidici", "Dokumenti, koji obtužuju", "Iz poviesti našeg rata", "Iz Erine torbe" itd. Dajte nam sugestije, želje, tužbe, sve što mislite, da će našu “DRINU” osposobiti za svoju misiju i podići njezinu vriednost.

VII. Čim mi bude moguće poslati ću Vam popis prijatelja, kojima smo prije slali izravno, s molbom, da im pošaljete, kako bi nas odteretili. Vidit ćemo da li će nam uspjeti u skoroj budućnosti srediti stvari tako, da bi mogli svladati veći posao. Borba za život i nas je prisilila na reorganizaciju i računamo s Vašom pomoći. Mi nismo nikome ostali dužni na pismo, prema našim mogućnostima svakome smo izašli u susret, ali sve imade granica pa i naše mogućnosti. Svi mi moramo raditi, mnogo puta teže i u gorjim okolonostima i za manje vriednosti i plaće nego Vi, i ako Vi ne stignete nama pisati i još dvojici, trojici prijatelja, onda zamislite kako je nama, koji imamo iste probleme životne borbe i još “DRINU” i Vašu korespodenciju i sto drugih stvari i sastanaka svake vrste. Vršimo našu dužnost i vršiti ćemo ju i onda, ako ju nitko više nebi htio vršiti, što neće biti slučaj. Jednom više, drugi puta manje i slabije, ali vršimo sve što možemo, da nam je savjest čista i da smo učinili najviše što smo mogli, iako to uviek nije ono, što bi želili, ili što bi tražila naša stvar. Tako se moramo reorganizirati, da ništa ne odpadne od dosadašnjeg rada, da ne opadne vitalitet, dinamizam, ali da se svladaju i problemi našega života i borbe za obstanak.

VIII. Ovom prilikom želio bih vam reći par rieči o mojoj ženidbi, jer znadem, da već ima zlonamjernih viesti, glasova, i da će me mnogi od vas o tome pitati. Kao prijatelju, suradniku i povjereniku želim Vam reći, kako bi sami znali o čemu se radi i kako bi znali reći i drugovima, da ne nasjedaju neprijateljskim viestima, ili zlonamjernim "prijateljima".

Koji god je mene pitao, rekao sam mu, neka se ženi, neka radi i rodi ono, što nam sudbina i poviest namjenjuje. Neka nas ima, i neka nam se ne zatre rod. Mnogi od nas je izgubio sve svoje i u opasnosti su da izumru naše najbolje obiteljske loze. Vidili smo u ratu, da su padali herojski oženjeni kao i neoženjeni. (kliknite na priloženi link pa ćete vidjeti sliku vjenčanja koju sam ja poslao prigodom 40 obljetnice pogibije Maksa Luburića gospodjici Ivanki Josipović koja je u to vrijeme bila novinarka za portal javno.com "Reci istinu i razbiše ti glavu" - Ivana Josipović. Prkos.com, mo) Francetić i Devčić su bili oženjeni i nije ih spriečilo da budu herojski vodići svojih jedinica, da padnu u toj borbi. To je vojnička sudbina. Mnogi od nas je u dobi, kada je vrijeme, da se oženi i ima djecu. Mi možemo čekati, vjerovati, boriti se i ići, pa i pasti, nu ostaju djeca i naše hrabre majke i žene, kao i uviek u poviesti, da odgajaju naš podmaladak. Rat nije razlog, da se ne ženimo, dapače, u ratu je više brakova. To je instinkt očuvanja. Kada bi se svaki vojnik zatvorio u svoj celibat, onda bi izumrli najbolji. Život je takav, stari umiru, vojnici ginu, majke radjaju djecu i ovi idu stopama otaca. (To smo imali priliku nedavno čuti iz ustiju predsjednika RH Ive Josipovića kada je rekao u Jeruzalemu da je on dijete partizana, mo otporaš) Vidili ste slučaj na hrvatskim sveučilištima: najbolji su išli na frontu, ginuli, a neprijatelji svršili škole - i postali intelektualci i u službi neprijatelja, srbokomunizma. Previše dugo traje ova emigracija i treba uzeti stvarnost onako, kakova jest, ali ne izgubiti vjere i spremati se za borbu, koja nas čeka. Kazati ću Vam jedan primjer: Šimunović Frano, stari Ustaša je jedan od onih, koji su tvorili jezgru, prvu od prvih. Došao u emigraciju i odgojio djecu, koja su se radjala na Jankapusti. Vani mu je supruga. On se je vratio 1941. u Hrvatsku i borio se, a poslije sloma 1945. otišao u hrvatske šume, GDJE SE I DANAS NALAZI. (Nezaboravimo jednu stvar da je ovo pismo pisano u listopada 1953. godine, dakle samo 8 godina i 5 mjeseci poslije rata. Tada su još hrvatske šume bile žive i pune hrvatski KRIŽARA, mo) S njim i junačka kći, rodjena na Jankapusti. Kako rekoh supruga mu je danas vani sa drugom djecom i valjda su se poudali i poženili, a u koliko nisu, hoće skoro. Postati će djed, a nosi pušku na ramenu, našu ustašku pušku, i sinovi, kćeri i unučad će ići u borbu onako, kako budu sazrievali. Uzmimo ga kao primjer.

Ja imam 40 godina i želim imati sina, koji će ići našim putevima kao i ja putevima otca moga, kojeg su Srbi ubili 1919.god. što mene nije spriečilo boriti se za Hrvatsku. (Mnogo se špekulira i nagađa o smrti Oca generala Maksa Luburića kojeg su srpski žandari ubili pred Božić, eta kako ovdje kaže i Maks Luburić da su ga Srbi ubili 1919. godine. Neki su mi pisali da je u knjigi mrtvih u crkvi sv. Ante na Humcu zapisano da je umro 5 listopada 1918. Treba uzeti u obzir da je Vjekoslav/Maks bio dijete od nekih pet šest godina; ali svakako će se i to saznati. Mo.. Otporaš.) Neki tvrde Da ne govorimo o tome, da svaki čovjek treba da se ženi, da ima obitelj, da mu to samo podiže ugled u svakom pogledu i da time ne gubi. To je tako Bog odredio i tako treba biti. Kad je došao moj čas, nisam se skanjivao poći tim putem. Zavisi uviek, da nadjemo čestitu osobu, koja će biti dostojna, dobra majka i supruga. Ja sam našao prema mojim pogledima i time riešio jedan osobni problem onako, kako to svaki djelatni vojnik i častnik čini, uz dozvolu mojih predpostavljenih. Ženim se iz ugledne španjolske obitelji i niti najmanje me ne smeta, da je Španjolka, kao što me nebi smetalo, da je Amerikanka, Njemica itd. Uviek, kažem prema osnovnim zahtjevima, koji važe za svaki brak, i ne treba nas smetati, što radi pomanjkanja hrvatskih djevojaka ili žena moramo ženiti strankinje. Mnogi su naši hrvatski prvoborci išli tim putem i ja ne poznam ni jedan slučaj, kojega bi se trebali stiditi. Strankinje su postale čestite Hrvatice (primjer Španjolka supruga Ivana Prcele, Juli Bušić, Annie Boban, Šveđanka supruga Ivana Čale, Poljakinja supruga pok. Mladena Dedića, Francuskinja supruga Tomislava Jurašinovića i mnoge druge koje su uvijek bile rame uz rame svojim muževima u borbi za Hrvatsku, mo. Mile Boban, Otporaš.) i svi se trebamo diviti držanju Francetićeve Talijanke ili Artukovićeve Njemice u najtežim danima naših stradanja. Nas je dvadeset puta više nego naših djevojaka u emigraciji i kada nam srdce i razum kažu, da smo našli vjernu drugaricu za život, nemojmo se skanjivati na izvršenje onog što smo naumili. Nekada to izgleda nerazumljivo onima sa strane, ili koji su riešili svoj životni problem, nu stvarnost nas i život u tudjini obligira na kompromise. Sama pak činjenica, da OSTAJEM OVDJE i ne idem preko lokve ni u kojem slučaju, govori u prilog ženidbe sa Španjolkom, posebno kada je iz poznate i ugledne obitelji, što će omogućiti rad i nastojanja medju Španjolcima, našim logičkim saveznicima, i prijateljima u najtežim danima.

I ovom prilikom iztičem: ostajem i vršimo dužnost prema novim okolnostima i mogućnostima, sve dok NDH ne bude ostvarena.

ZPID ! Genral Drinjanina (potpis)

Ovo je kraj pisma ŽENIDBA MAKSA LUBURIĆA.

Bobani
03-07-2015, 12:06
OVO PISMO NIJE IGRANJE "TOLDATA", piše Maks Luburić Peri Tutavcu.


(Pismo koje ću ovdje iznijeti nalazi se u knjigi "pisma vjekoslava maksa luburića" na stranici 131, 132, 133 i 134 a pisao ga je general Drinjanin Peri Tutavcu (Bilić) u Argentinu. Pero Titavac Bilić je rođen 1913 u Dančanju, Hercegovina a umro u Buenos Airesu 9 listopada 1985. Pero Tutavac je bio hrvatski novinar, publicist, pisac, prevoditelj i jezikoslovac. U Argentini je izdavao novini "NAPRIDAK" 1954., te "SVITLENIK" u kojima je nastojao Hrvatima vratiti njihov stari izvorni jezik "ikavicu".

Poznavao sam Peru Tutavca preko organizacije HNO i novina. Po dolasku u Ameriku počeli smo se dopisivati. On bi mene često oslovljavao sa " Suborče " i " junače " a ja bih njega " Striče Pero ". Pero Tutavac je bio uski suradnik generala Drinjanina. Iz mnogobrojnih pisama se može primjetiti da su se poznavali još iz Domovine.

Neugdno sam se iznenadio kada sam u listopada 1985. godine saznao da je umro. Nedugo iza njegove smrti njegova supruga mi je poslala paket pisama/korespodencije između generala Drinjanina i njega, kao i drugih stvari. Jedno od tih pisama iznosim ovdje za sve Hrvatice i Hrvate kako bi se upoznali kako su dva Hrvata, dva emigranta, dva fanatika, dva buntovnika i dva zaljubljenika u Hrvatsku živjeli u duđem svijetu, s tuđim običajima i zakonima ali uvijek u SIJENI HRVATSKE. Mo. Mile Boban, Otporaš.)


OVO PISMO NIJE IGRANJE " TOLDATA ".

HRVATSKI NARODNI ODPOR

general Drinjanin
13 . IV. 1962.

Bratu Peri Tutavcu
uredniku "napridka"
Buenos Aures, Argentina

Dragi moj Pero !

Ovoga časa želim Te obavjestiti o nekim važnom činjenicama, a za koji dan zgrabiti ću u ruke fascikle Južne Amerike, Argentine, "Napridka" i Tvoj osobni, pa ću ti se odužiti na sve, postaviti stvar na svoje mjesto, odgovoriti na sva, i poći korak naried. Nu kako ću taj posao obaviti sa jednog stanovišta, koje Ti je nepoznato, to Te želim o tome obavjestiti.

Ovoga časa Ti piše Maks, ništa više, želim, vrlo želim, da suradnja podje i dalje. Nas spaja Hrvatska i Bog, a ništa nas ne dieli. To mi je rekao Stepinac na našem rastanku prije povlačenja. Malo sam puta upotrebio te rieči, u korespodenciji sa dva ili tri čivjeka i kada sam htio napraviti komparacije od efekta. Mene i Tebe spaja neizmjerna ljubav za majku Domovinu. Buntovnici, i valjda od rodjenja. Bavimo se iluziornim stvarima, pa nas i zovu budalama, i zbijaju šale. Mene to ne smeta, vjerujem ni tebe. A eto bavimo se, kako vele, i novinarstvom, što nam zadaje i još više briga, kao da drugih nebi imali dosta. I veže nas još nešta : ne bojimo se. Ni jednih, ni drugih, pa zato, ni trećih. I kako se jedan život ne improvizira, ni naš nije improviziran. Nije važno da li se slažemo u svim detaljima političkog programa, ni da li sam Ti simpatičan, ili Ti meni. Ni to da su "prijateljevi prijatelji uvjek prijatelji, a neprijatelji neprijatelja su neprijatelji". Imamo svoje kriterije i Bog neka nas čuva od siromašnih duhova, a kada bi bili gradjeni na jedan kalup, značilo bi, da smo duhom siromašni. Mi smo širokogrudni u pogledima. Mi smo patrioti. Kršćani, katolici. Pa i vrag nas odnio ako nebi bili kadri medju nama ljudski znati i razlike podnieti., trpiti se pedjusobno, i voliti se unatoč, recimo, razlika u trećima i u "sporednom". Eto, to je uvod.

Radi se o sliedećem : USTAŠKI BOJNIK STJEPAN FIŠTROVIĆ, koji se sada nalazi u Peru, Lima, na adresi apartado 3637. i valjda je i državljanin Perua, odrdjen je jednoglasno od domovinskih i emigrantskih zapovjednika našeg nukleusa (1. jezgra, srž, bit; 2. uporište, središte itd., Klaić, Rječnik stranih riječi, mo), ZAPOVJEDNIKOM HRVATSKE VOJSKE ZA SVE JUŽNOAMERIČKE I SREDNJOAMERIČKE ZEMLJE. Nešto kao zapovjednik STOŽERA "SUR" "S".

To se je dogodilo nakon dugog razmišljanja i izmjene misli na sastancima. On se je odazvao kao stegovni i sviestni častnik i prihvatio toga nezahvalnog posla, kao što smo se Ti i ja i mnogi drugi prihvatili.

Mi, smo, Pero, vojnici. Mi smo i Ustaše. Ali smo sviestni svega, i znamo, kao što smo sigurni, da dijeliš naše mišljenje, da samo HRVATSKA VOJSKA može ostvariti borbeno jedinstvo hrvatskih ljudi, (to je dokazao i slučaj Domovinskog rata, mo) koji su voljni još, unatoč svega, dignuti stjegove REVOLUCIJE.

Trebalo je poći putem demokracije. Nu znaš i sam, da to ne znači putem anarhije. Mi smo se dobro posavjetovali, i za zapovjednika Stožera "S" niti se Fištrović natjecao, i niti sam ga ja gurao, niti se tko suprostavljao, niti je itko postavio "njet", kojega inače upotrebljavamo. Svako glavnije postavljanje mora biti jednoglasno medju nama, koji smo stvarali, vodili i odgajali hrvatsku vojsku. (Dok ovo prepisujem, pada mi na pamet: Dali se tako u zatočeništvu u Haagu osjećaju hrvatski generali Gotovina, Merčep i drugi, kao što su se u emigraciji i izbjeglištvu osjećali hrvatski generali Luburić, Herenčić i drugi,mo). Nu baš zato, jer se stvar dobro postavila, i kako smo i javno rekli, da ćemo se podrediti VOJNOM ODBORU Hrvatskog Narodnog Predstavničtva, - do kojega će doći prije ili kasnije, i jer si ne uzurpiramo politička prava, koja pripadaju politici, stali smo na stanovište, da se i imenovanja

a. / smatraju definitivnima, dok se ista ne opozovu jednoglasno i prema kriteriju vojničkih zapovjednika. Sve to znači, da nam je svjedno, da li je nekome pravo ili krivo, simpatično ili ne, zapovjednici vrše svoje dužnosti, i

b. / branimo ih do groba. Mislim na to, da nećemo dozvoliti, da nam se jednom uprlja zato jer je bio HOP-ovac, drugog jer je bio Ustaša, trećeg jer je bio domobranski, itd. "nastrojen". Inače korteši bi nas rastrovali. A kako mi gledamo stvar iz horizonta povijesti i veličine zadatka, ne mislimo za volju korteša pa niti korteških prvaka mienjati strukturu VOJSKE. Da, mogu se i moraju stavljati, skidati, mienjati, itd. GLAVNI ZAPOVJEDNICI I GLAVARI STOŽERA, jer stvar ovisi o političkim prilikama i potrebama, pa mogu imati rieč i snage IZVAN NAS. Nu nećemo dozvoliti, da se BOJNIKA FIŠTROVIĆA, ili pukovnika Batušića, ili pukovnika Pianića žrtvuje fukari za gozbu.

Prema gornjim točkama I JER NEMA DRUGE MOGUĆNOSTI ZA BEZUVJETNI POČETAK, ne može se ovog časa za volju predpostavki, za volju neodlučnih, za volju nekih, koji vječno čekaju "situaciju", - mienjati stvar FIŠTROVIĆA.

Ako na teretoriju ima starijih častnika, to ne znači, da su isti izključeni, mimoidjeni, proskribirani, itd. itd. Jednostavno: EKIPA JE POČELA. I cilj joj je postaviti na noge ORGANIZACIJU. Nu, TERETORIJALNA ORGANIZACIJA je jedno, a druga je stvar MOBILIZACIJA ELEMENATA, pa iako eventualno tamo živi GENERAL, budući zapovjednik Hrvatske vojske, zbora ili divizije, - ipak ostaje bojnik Fištrović na čelu TERETORIJALNE ORGANIZACIJE: dok će general, eventualno biti postavljen za ZAPOVJEDNIČKO MJESTO KAMO SPADA. (Ne znam o kojem hrvatskom generalu NDH je ovdje riječ. General Ivo Herenčić je živio u Buenos Airesu, dakle na području "SUR" ili "S" kojem je bio na čelu Bojnik Fištrović, mo)

I isto ne neznači, da sutra RADI POTREBE SLUŽBE, bojnik Fištrović, ne bude postavljen na drugo mjesto, a na mjesto TERITORIJALNOG ZAPOVJEDNIKA DODJE netko četvrti, možda jedan satnik, ili poručnik.

Stvaraju se i POKRETNE SNAGE I STOŽERI, koji mogu imati zapovjedna mjesta prema svojim sposobnostima i potrebama, i koje snage mogu biti danas u Argentini, sutra u Njemačkoj, prekosutra u Hrvatskoj. (Vjerovao tko ili ne, tako se je nekako i dogodilo u Domovinskom ratu. Ja sam osobno položio prisegu TRUP-u 1959. godine. Moj email nosi uspomenu na to: trup1959@gmail.com. Imam ovaj e-mail nekoliko godina. Vježbali smo se "po vojnički". Imali smo svoje poligone. Sve se krilo kao zmija noge od vlasti zemalja u kojima smo živjeli. Prije nekoliko godina me je jedan, koji je prije pola stoljeća bio samnom, upitao dali možemo govoriti sada o TRUP-u. Rekao sam mu: Što se mene tiče moja prisega iđe samnom u grob, a ti radi po tvome. Istini za volju i dr. Franjo Tuđman se je uveliko poslužio idejama generala Maksa Luburića o važnosti hrvatske vojske u obnovi Hrvatske Države. mo). Nu TERITORIJALNI STOŽER ostaje dok se ne sprovede REVOLUCIJA. Ona će izmjeniti mnogo toga, pa možda i sve nas, nu treba ju početi stegovno. Revolucija nije anarhija i njeni šefovi ne smiju pasti kao žrtve psihološkog rata, nego isti voditi, sredjeno, ledeno, hladnokrvno, sustavno, kao da se radi o jednoj trgovačkoj operaciji. NAŠA ZAJEDNIČKA TERITORIJALNA MJESTA ĆE BITI POPUNIDBENA ZAPOVJEDNA mjesta, i naša opskrbna središta, i naša diplomatska predstavničtva i naš nervni, obavještajni, spojni, edukativni, izvještajni centar. Nešto slično kao SBORNA PODRUČJA.

Zato tim ljudima trebamo dati zaštitu od korteša, uljeza, uhoda, i onih, koji danas kliču Hosana, sutra raspni ga. Poučeni težkim izkustvima, mi ćemo NAŠE LJUDE BRANITI DO GROBA. Inače im nebi mogli zahtievati rad, efektivnost, poslušnost i žrtvu.

HRVATSKI NARODNO ODPOR

A mi smo voljni sve od sebe dati, a da pri tome ništa ne tražimo, jer je put dugačak, i jer znamo, da će malo koji od nas, osobno, uživati plodove rada. Mi nikada više nećemo dozvoliti, da se žrtve za domovinu i zasluge u emigraciji, ili u politici, ili na robiji, nagrade vojničkim činovima. Ima trgova u Hrvatskoj za spomenike, ima mjesta u Parlamentu za sposobne, ima novaca u slobodi za živiti i sredstava za nagraditi potrebne. ALI BAŠ ZATO SMO I ODLUČILI NE DOZVOLITI, kao što se dogodilo mnogima, da od danas na sutra budu ŽRTVOVANI NA OLTAR MIZERIJE. Na oltar Domovine, da. Ali na Olimpu Mizerije, ne.

Sve ovo, vjerujem nije ni potrebno bilo,da ti kažem. Nu ipak sam želio, jer bojnika Fištrovića uz nas i mene veže obostrano strostrano VJERNOST DO GROBA. A mi ćemo, izmedju sebe stvarati kodekse, pa ako treba i suditi. Osiguran je potrebni kontrol, uz sami izbor, nu želimo se osigurati protiv hirova POLITIKE. Protiv mizerije korteštva, koji su nas dovle dotjerali. Jednom treba graditi na ljudima, i tim ljudima osigurati ono, što sam ja učino u slučaju Rovera (kada je Srećko Rover 1955. godine bio osumnjičen kao vodič koji je prevodio u Kavranovoj Akciji 1947/48 ljude u Hrvatsku, da je radio za Oznu i ljude odmah predavo istoj. General Drinjanin je hrabro ustao u obranu hrvatskog častnika i sazvao Častni Sud da se ovaj slučaj ispita, mo), i što su mnogi učinili prema meni i rekli Poglavniku "Njet".

Ja sam Ti rekao VOJNIČKU TAJNU, jer vjerujem Tebi kao borcu. Ja ni ništa Tebe ne obzvezumjem, ali te ljudski obvezujem na čuvanje tajne. Tajna je svako slovo ove obavjesti (a ne kao što je Mesić i kompanija predala visoke hrvatske vojničke tajne neprijatelju, mo), koju nemaš pravo nikome reći, iako ju ja sutra publiciram, ili to učini bojnik Fištrović.

Radi se o dvije stvari:

1. Prvo da znaš, osobno, Ti, Pero Tutavac. Da znaš radi rada, držanja, radi pisanja. Ja se u svemu, sasma, 100% identificiram sa bojnikom, on samnom, ostali sa obojicom, svi medju sobom. Medju nama nema izdaje, nema pametovanja. Htio sam da to znaš i radi "DRINE". "Drina je naša i Ti joj pomažeš, kao i mi tebi. Ja sam ti rekao, da ću posebno pisati o koracima, koje ćemo poduzeti KOD PRIJATELJA u svim zemljama za "NAPRIDAK". Želimo da "Napridak" napriduje....Druga je stvar dokle može, mora, treba, smije ili nesmije ići ta suradnja. O tome se može govoriti i ljudski planirati, pa i mienjati planove.

2. Drugo je, sasma drugo, da li se Ti dobrovoljno stavljaš na raspolaganje bojniku Fištroviću, kao vojnik stariešini, da mu pomogneš u čemu on nadje za potrebno. Tu opet ja nemam rieči, to je stvar kriterija Fištrovićeva. I Tvoja. ti znaš mnogo toga. Ti znaš ljude. Poznaš "teren". Možeš ga izvješćivati. Možeš proturiti vijesti, letke, "patke", možeš koristiti u TERITORIJALNOJ MREŽI MOŽDA, MOŽDA MOŽEŠ "distrairati" /distraer al enemigo/. (koliko sam shvatio, moglo bi ovo značiti: 1. Odvratiti, 2. skrenuti pažnju neprijatelja na drugu stranu, 3. Rasturiti, zbuniti i omesti neprijatelja, mo) Bojnik je napisao seriju članaka o psihološkom ratu, koji se mogu mjeriti sa najboljima u stručnoj literaturi. Pa tu Pero može sasma javno ili sasma tajno, kako Vama bude konveniralo, učiniti neusporedivo velikih usluga TERITORIJALNOJ MREŽI, odnosno zapovjedničtvu. Kažem: na Vama dvojici je, da do toga dodje, ili ne dodje, brzo ili polako, djelomično ili kompletno. Pa i onda, kada bilo radi čega do toga nebi moglo doći, na tebi je, da "poljubiš i ostaviš" (Tako se kaže za one osobe koje ne vole jelo koje je stopanjica skuhala:”Poljubi i ostavi”, mo) zahvaljujući braći, koja su ti se povjerili vjerujući u Tvoje "čojstvo".

Osobno bi mi bilo drago da do toga dodje. A ako ne dodje, sliedimo, kao do sada, računajući na Tvoje "čojstvo" i moralnu obvezu, da nas ne odkriješ, ako osjetiš mrežu na drugom mjestu. Bit tajne ti je poznata. Ona te obvezuje. Stari si borac, pa ti je poznato.

Želim ti reći, za Tvoju osobnu informaciju, nešto o radu i bojniku. Ja sam imao privilegij, vrlo rijedak, da sam imao u mojim rukama TEMELJNE LISTOVE SVIH STARIH ZAKLETIH USTAŠA. Jedan od tih MALOBROJNIH je bio i Fištrović. Kada sam ja, kao zapovjednik SJEVERNOG PODRUČJA /Madjarska, Njemačka, Austrija / pošao u Hrvatsku i preko srušenog mosta u Gjekenješu došao u Hrvatsku, prvo mi je bilo ići tražiti STJEPANA FIŠTROVIĆA. On je obavjestio Zagreb da sam stigao, on mi je dao posebni vlak i pratnju za Zagreb. Tamo me čekao Voskovodja na bazi veze Fištrovića. Da Fištrovič nije postao ZAPOVJEDNIKOM ŽELJEZNE VOJNICE, kako je to bilo na sastanku "pukovnika" u PTB.u odredjeno, zahvaljuje se "zaštitniku Poglavnika Josi Markoviću", koji se progurao prije vakta, a onda spriečio da se ZAISTA STARI DJELATNI USTAŠKI SURADNICI JANKAPUSTE STAVE NA MJESTA.

(Čitajući pisma Maksa Luburića koje posjedujem a tih je masa, iz njih se mogu saznati mnoge nepoznanice o Vjekoslavu Maksu Luburiću, generalu Drinjaninu. Kako je on mnogima pisao o mnogim stvarima, ideje i smjernice davao, potrebe su se često puta ukazivle u kojima je on o sebi pisao kako bi što svrshodnije dao potpuni smisao onoga što je htio reći. Mo)


OVO PISMO NIJE IGRANJE "TOLDATA"

HRVATSKI NARODNI ODPOR

To Fištrović nije znao, ali mi smo znali. Fištrović je bio predložen za pukovnika i ulaz u PTB., a u planovima JANKAPUSTE bio je predvidjen za zapovjednika gverilskih snaga. Pukovnik Servatzi, tada je, u NDH. na presiju nas, Jankopustaša, izvadio Fištrovića iz jednog podruma, gdje su ga zgurali, kao i mnoge vrednote, da prevrće hartiju (papire, mo) i tako smo ga izvukli i tako je postao zapovjednikom Ozlja grada. Nu stari Bego se nije htio ili znao boriti, pa je i tamo ostao nezapažen, ali je Joso pokrenuo LIČKU VOLKSGRUPU, a kako su u Vojnici vladali oni, i tamo je ostao u pozadini, iako je dokazao neustrašivo i inteligentno vojničko zvanje, kao malo tko. Tako se dogodilo mnogima, jer kako bi se inače držali na površini "rasovi" da se dalo napried onima, koji nisu bili u klikama. Moškov je htio isto k sebi Fištrovića, ja sam isto htio, nu vojnica ga nije dala, jer je bio "bezuvjetno potreban". Da je bio kod Moškova, ili mene, a ne kod Sarvatzija, koji je bio lav, ali već šepav, onda bi Fištrović dočekao rat kao hrvatski general. To Ti kaže stari Maks, koji zna mnogo toga. Poglavnik je imao najbolje mišljenje o Fištroviću, a ja ću ti jednom, kada dodjemm do moje stare arhive, pokazati bilješku Poglavnika, (hoće li ikada itko uspijeti doći do te ili tih bilješaka, je velika tajna. Ja poznajem Hrvata koji je u Španjolskoj živio kada je ubijen general Drinjanin. On je španjolskim vlastima na njihov zahtijev pomagao neke stvari prevoditi sa hrvatskog na španjolski, mo) osobnu i vlastoručnu, na listu, koju sam mu predložio. To u (o) emigraciji. (General je, sudeći po ovoj izreki “To u o emigraciji” htio reći onoj emigraciji s Janka Puste, mo). Nu zakon Pampe (hladan južni vjetar u južnoamerčkim zemljama poznat po pampama, mo) ti je poznat bolje nego meni. Nu ja sam odlučio i pod cijenu života izvući na površinu STOTINE ZAPOVJEDNIKA KOJE IMAMO I NA KOJIMA BI NAM MOGLA ZAVIDITI I AMERIKA. Nije istina da nas nema, da smo nesposobni, da smo kukavice. (Kakav pozetivizam je tada vladao u emigraciji hrvatske nepobjeđene vojske NDH, mo) Da nam nisu zapovjedali da se predamo, poviest bi pisala o HRVATSKOJ VOJSCI KAO ŠTO PIŠE O KLASICIMA VOJNOG SVIETA.

Ja ću izvaditi na sunce i neke, sa kojima osobno nisam bio dobar, jer me nisu shvatili, ili jer ja njih nisam shvatio, ili jer se neka misteriozna snaga uvjek medju nas stavila. Sada treba imati uma i srdca pa stvar postaviti na svoje mjesto. Ja imam suradnika, časnika, muslimana, intelektualaca, koji je tri godine bio u Glavnom Stožeru alžirske revolucije. Nemamo nikakvih kompleksa ni radi prošlosti, ni radi sadašnjosti, ni radi budućnosti. Bilo je hulja u našim redovima i ima ih svugdje, ali je bilo, ima i bit će genija, pa i poštenih ljudi u svim taborima. Ovi se i nude. Ja se neću bojati mobilizirati ih. A ti razmisli na šta mislim. Pa kako onda šutiti u pogledu Fištrovića, i sličnih. Zato ćemo ih i braniti do groba, i padati ćemo tako, braneći se I MEDJUSOBNO. Tražimo sve, dajemo sve. Suditi ćemo si medjusobno, ali i braniti od trećih, do kraja, do groba. Pa i onda kada ne bude imao pravo. Dosta nam je ropstva onih iz vana i onih iznutra. Eto, Pero, pa ako možeš s nama, dodji, imat ćeš prijatelje u dobru i zlu. Pa kako smo Poglavniku, jednom u dekadenciji, izmedju Mare, Višnje, Jose i drugova, rekao "njet" reći ćemo i našem budućem Političkom vodstvu, pa bio tko bio. Ne možemo skužinski ni pred Mačkom (Mačekom, mo), Markovićima (Ante Marković, predsjednik UKA i HOP-a, mo), ni pred Heferom, ni Oršanićima. (Ivan Oršanić predsjednik Hrvatske Republikanske stranke koju je osnovao u Buenos Airesu 1951 godine, mo) Amen.

Naš stav "vjernost za vjernost i do groba" ne znači da ćemo sada lupati po krepaloj kobili. Pa ni po Markoviću. Ako Fištrović odluči ići u Buenos Aires, pa htjedne razgovarati sa Heferom i Markovičem, slobodan je, jer su ti jludi na teritoriju kojemu je na čelu. Kao i onaj u USA sa ostalima. Kao i pukovnici u Munchenu. (Batušić i Pjanić, mo) Ja sam baš poručio i Jeliću i Varošu, da razgovaraju sa ovima, jer ja i tako ništa neću učiniti bez njih tamo, kao ni Usa bez ekipe naše. Nismo militaristi, ali ćemo padati u obrani HRVATSKE VOJSKE, ali i u obrani EKIPE, i u obrani OSOBE. Bez toga nema sretna početka.

Nikom ne namećemo / U OVOJ FAZI / stege. Nu doći će vrijeme, kada ću ju trebati nametnuti. Nu JEZGRU IZGRADJUJENMO VLASTITIM UMOM, SNAGAMA I ŽRTVOM. Ne prodajemo se nikome, tko god bude razgovarao, razgovarati će sa EKIPOM I SNAGOM KOJU VEĆ IZGRADJUJEMO. Jakima se daje pomoć. Tito i njegovi su ZAVRIEDILI pomoć, koju su dobili u svoje vrijeme. Nitko do nas te snage neće izgraditi. Pa zašto onda čekati. Ne anuliramo stare vrijednosti, ali novu borbu mislimo mi graditi na STVARNIM SNAGAMA, a ne na fikcijama i mistifikacijama.

Sada Ti imaš rieč.

Grli Te odani Ti Maks
podpis.

(Kasnije dolazi odgovor Pere Tutavca.)

Bobani
04-07-2015, 03:45
Odgovor Pere Tutavca na pismo generala Drinjanina. (Vidi opis br. #520)

Buenos Aires, 6. svibnja 1962.

(Ovo pismo se ne nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Šteta, jer će mnogi čitatelji Maksova pisma Peri Tutavcu odmah - po logici i logično - tražiti i odgovor Pere Tutavca na ovo pismo, što ja sada činim. Mo. Otporaš.)

Bratu
VJEKOSLAVU LUBURIĆU
Generalu HRVATSKE VOJSKE
Apartado 32
CARCAGENTE (Valencia)
ESPANA

DRAGI MOJ GENERALE,

Primio sam obavist od 13. IV. 1962. - i zadržavam je kao tajnu. Veselim se, da je bojnik Fištrović imenovan zapovidnikom stožera "S". Virujem da bi težko moglo boljeg izbora biti. Ja gospodina Fištrovića osobno ne poznajem. Čitao sam njegovu knjigu "...y manana que sera..." (najblaže prevedeno na hrvatski "...i šta će sutra biti...", mo) iz koje se može zaključiti, da je njezin autor ČOVIK: Čovik- Hrvat - i za mene je osobita čast s takvima suradjivati.

Medjuvrimeno primio sam i njegov list u kome mi javlja o imenovanju, kao i o primitku kopije pisma, kojeg si za mene uputio. Bojnik Fištrović je već započeo radom na svojoj novoj dužnosti. Kaže, da priuzumlje vojničku stranu u svoje ruke - a "Drina" i moj odnos sa njom, da ostaju netaknuti. Za mene je ovo veliko olakšenje. Pridstavlja početak urednog rada, t.j. svak na svoje misto. Do danas sam se osićao vrlo neugodno, budući je kod stotina hr. častnika i dočastnika u Središnjoj i Južnoj Ameriki izgledalo, kao da sam ja nekakvi "predstavnik" Hrvatske Vojske - što ne može biti, jer ne samo, da nisam častnik, već ni vojnik nisam. Radi toga, dakle, ni ti mogu, niti smim, a niti želim u vojničke stvari se stavljati.

Smatram, da ne samo da ne bi bilo častno, već da bi bilo i zločinstvo prema našoj oslobodilačkoj borbi, kad bi se netko petljao u ono što na jne spada, t.j. u ono u što se ne razumije. Toga ne bi smilo biti nigdi (u našoj se emigraciji vrlo uobičajilo) - a najmanje u vojničkoj organizaciji. Tek ako svatko dodje na misto za koje odgovara, moći ćemo zaista naprid.

Ja, kako rekoh, nisam vojnik (osim toga do par miseci ulazim u pedesetu - a do par godina, možda i didom postanem), ali mi je podpuno jasno, da su brbljarije o oslobodjenju manje vridne nego puste bajke, ako nema vojske iz toga.

Doslidno, kao Hrvat spreman sam suradjivati s bojnikom Fištrovićem, kao i sa svakim drugim hrvatskim častnikom i vojnikom u granicama mojih mogućnosti. Dakle, u onom, što je označeno točkom 2 dotične obavisti. (Prenosim ovdje da se vidi što je bilo pod točkom #2:

2. Drugo je, sasma drugo, da li se Ti dobrovoljno stavljaš na raspolaganje bojniku Fištroviću, kao vojnik stariešini, da mu pomogneš u čemu on nadje za potrebno. Tu opet ja nemam rieči, to je stvar kriterija Fištrovićeva. I Tvoja. ti znaš mnogo toga. Ti znaš ljude. Poznaš "teren". Možeš ga izvješćivati. Možeš proturiti vijesti, letke, "patke", možeš koristiti u TERITORIJALNOJ MREŽI MOŽDA, MOŽDA više nego na čelu jedne bojne ili divizije Možeš i "kamuflirati" mnogo toga. Možeš "distrairati" /distraer al enemigo/. (koliko sam shvatio, moglo bi ovo značiti: 1. Odvratiti, 2. skrenuti pažnju neprijatelja na drugu stranu, 3. Rasturiti, zbuniti i omesti neprijatelja, mo) Bojnik je napisao seriju članaka o psihološkom ratu, koji se mogu mjeriti sa najboljima u stručnoj literaturi. Pa tu Pero može sasma javno ili sasma tajno, kako Vama bude konveniralo, učiniti neusporedivo velikih usluga TERITORIJALNOJ MREŽI, odnosno zapovjedničtvu. Kažem: na Vama dvojici je, da do toga dodje, ili ne dodje, brzo ili polako, djelomično ili kompletno. Pa i onda, kada bilo radi čega do toga nebi moglo doći, na Tebi je, da "poljubiš i ostaviš" (Tako se kaže za one osobe koje ne vole jelo koje je stopanjica skuhala:”Poljubi i ostavi”, mo) zahvaljujući braći, koja su ti se povjerili vjerujući u Tvoje "čojstvo".

Ako si tako mislio, onda ja praktično vršim svoju dužnost u službi Hrvatske Vojske. Vršit ću je častno i nadalje sve dok god budem mogao. Tako mi Bog pomogao!

Jesi li već primio "Napredak" br. 22? S njime sam započeo novi odlomak psihološkog rata s uvodnikom " Za obću Mobilizaciju", koji ni samog Tita ne može ostaviti mirnodušnim . jer ni on nije od kamena. A mi moramo tući psiholožkim oružjem, koje nam uvik stoji na raspolaganju, ako znademo, sve dok ne progovori čelik - pa i posli toga.

Bratski pozdrav, Tvoj Pero (podpis)


(Eto, vidjeli ste odgovor Pere Tutavca generalu Drinjaninu. Pero Tutavac je bio vrlo poznat u hrvatskoj emigracija sa svojom "ikavicom". Napisao je nekoliko knjiga - i to dobrih knjiga - sve na ikavici. Mo. Otporaš.)

Bobani
04-07-2015, 21:22
RIMSKI POZDRAV NIJE HRVATSKI POZDRAV, KAŽE MAKS LUBURIĆ



PROVOKATORI, CRNE ODORE I VOJNIČKI POZDRAV.

Priredio: Tomislav JONJIĆ, (nadopunio i dotjerao Otporaš)

Puno smo puta na ovim stranicama spomenuli kako crna odora i nisu nikakve oznake ni manifestacije hrvatstva. Naprotiv, i jedno i drugo je i onda i danas kompromitiralo hrvatsku borbu, i uvijek će ju kompromitirati. No, uvijek ima budala i provokatora, koji će se time služiti. Budale, zato što su budale, a provokatori - zato što su za to plaćeni. Na ovaj ili na onaj način. Takvima je suvišno ponavljati, ali onima drugima - koji se provokatorima opiru - nije naodmet znati, kako je došlo do crne odore u jednoj postrojbi tadašnjih hrvatskih oružanih snaga i otkud se među Hrvatima pojavio pozdrav koji već svojim imenom pokazuje da nije hrvatski. U nastavku donosimo tri dokumenta s naznakom izvora, i bez pravopisnih ili sadržajnih intervencija, smatrajući da je svaki daljnji komentar posve suvišan:

1. Odredba o nošenju i upotrebi ustaške odore

Toč. 4.

a) Ustaška vojnica sivo-zelenkaste svijetle boje,

b) Ustaški pokret sivo-zelenkaste tamne boje i

c) Ustaška nadzorna služba tamnosive boje.

( - Zagreb, 23. lipnja 1941., obj. u: Ustaša, Vijesnik Hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta, god. 11./1941., br. 3., Zagreb, 3. srpnja 1941., 17.)

2. Odore

Jure Francetić. U krugovima mladih ustaša on je tražio one, koji će biti u mogućnosti pružiti hrvatskoj domovini sve ono, što vodi do cilja - do pobjede nad odmetnicima. (...)

U sveobćoj žurbi, koju je nametalo pljačkanje odmetnika i stizavanje iz dana u dan sve žalostnijih viesti, trebalo je ove mladiće obući, trebalo im je dati ustašku odoru. Veze sa zaledjem bile su medjutim svaki čas prekidane, te se nije moglo tako na brzu ruku dobiti odgovarajuće sukno za ustaške odore. Tako se ,eto, u prvom času osnivanja 'Crne Legije' pojavila poteškoća, koju je trebalo odkloniti.

Nu, baš toj poteškoći današnji pripadnici 'Crne legije' imaju zahvaliti da se zovu - 'Crna legija'. Ovim imenom oni su prozvani kasnije, kada su obučeni u crne odore... A te crne odore bile su im načinjene na brzu ruku i to iz jednog podržavljenog skladišta, u kojemu je pronadjena velika zaliha crnog sukna...> (, Hrvatski narod - Glasilo Hrvatskog ustaškog oslobodilačkog pokreta, god. IV./1942., br. 518, Zagreb, 2. rujna 1942., 3. Skoro istim riječima je nastanak Crne legije opisan u članku , objavljenom među velikim brojem tekstova o Juri Francetiću povodom smrti, u HN, god. V./1943., br. 694, Zagreb, 30. ožujka 1943., 3.)

3. General Drinjanin V. Luburić]: NAŠ VOJNIČKI POZDRAV


Mimohod hrvatskih zrakoplovaca 10. travnja 1942.

Ima i dva neposredna razloga, da se ta pitanja postavljaju. Tri četiri mlada čovjeka, za koje se, istinu treba reći, ne zna tko su i što su, počeli su nametati pozdrav uzdignutom rukom, tvrdeći, da je to naš vojnički i ustaški pozdrav. U tom nametanju su postali čak i agresivni, tvrdeći, da su izdajnici i srbske sluge oni, koji neće prihvatiti taj pozdrav. S druge strane stoji, da nas srbokomunisti u zadnja vremena već sustavno napadaju, da smo fašisti i nacisti, kada je toga nestalo i tamo, gdje ga je bilo, a kod nas, Bogu hvala, niti je toga čuda bilo, niti ćemo dozvoliti da bude. Pa su razumni ljudi počeli tražiti razjašnjenja. I mi ih rado dajemo.

"Rimski pozdrav", tj. pozdrav uzdignutom rukom, nije bio ni vojnički ni ustaški pozdrav. Taj je pozdrav pod sticajem okolnosti za vrijeme rata bio prihvaćen djelomično, i to tako, da nam ga nisu nametnuli ni Njemci ni Talijani, nego nam je taj pozdrav nametnula ulica. Tako, kako velim, nametnula ga ulica, kada smo se vratili u domovinu. Postalo je to moderno. Danas više nije i nadamo se, da neće biti. Ništa nas ne veže uz taj pozdrav, kojega istini za volju nije izmislio ni Mussolini ni Hitler, nego je to pozdrav još od vremena rimskih legija, kako se to može viditi u današnjim filmovima, koje prave Amerikanci i koji sigurno nemaju razloga izvrtati činjenice. Znamo to i iz povjestnih prikaza onoga doba, da se pozdravljalo starije dizanjem ruke i zato se zvao "rimski pozdrav".

Bilo je mnogo pokreta, koji su taj pozdrav upotrebljavali, bilo je naroda, koji su u raznim okolnostima pozdravljali tako, pa i obični ljudi na cesti mnogo **** mahnu ili dignu ruku na pozdrav. Vidi se i na političkim skupštinama i u najdemokratskijim zemljama, gdje govornik dizanjem ruke ili jednom gestom, koja tome mnogo sliči, pozdravlja ostale. U Španjolskoj i dan danas pozdravlja Falanga rimskim pozdravom, nosi razne rimske embleme tako na pr. "Guardia Civil" (oružništvo), a na javnim zborovima general Franko pozdravlja masu vrlo često rimskim pozdravom svakako kao nacionalni vođa Falange. Ima tradicije. Nu mi Hrvati nemamo u tome tradicije i nemamo ju zašta praviti, jer nas malo toga dobra podsjeća i na rimske legije i na kasnije fašiste, jer su jedni i drugi dolazili k nama samo osvajati našu obalu i naše more.

Kako smo imali smisla za te rimske običaje, neka bude u dokaz u našim starim vojničkim ustaškim logorima, koje je Poglavnik bio osnovao u fašističkoj Italiji. Nikada nitko u tim logorima nije digao ruke na rimski pozdrav, a da ne govorimo o logorima u Mađarskoj (Janka Pusta i Baza Pusta), gdje se je živilo i radilo baš ustaški.

Razlog? Jednostavno zato, jer nismo bili fašisti ni nacisti ni Rimljani, pa nismo imali zašta upotrebljavati rimski, fašistički i nacistički pozdrav.

Hrvatska ratna mornarica

Drugi i glavni: mi smo bili Ustaše, tj. vojnici nove revolucionarne Hrvatske i pozdravljali smo vojnički. U našem vojn. pravilniku je stajalo jasno i određeno, da smo vojnici i da je naš pozdrav vojnički i to stari domobranski pozdrav, tj. desnu ruku saviti doticavši se malim prstom donjeg ruba vojničke kape itd.

U svim logorima je vladao isti pravilnik. Ustaše su bili vojnici članovi USTAŠA - HRVATSKE REVOLUCIONARNE ORGANIZACIJE /U - HRO/. Nošene su čisto vojničke uniforme zakopčane pod vratom. Čitava je organizacija stajala na vojničkim temeljima. Vršene su vojničke vježbe. Živilo se vojnički. Najmanji ustaški borbeni sastav bio je roj i poluroj, zatim vod, kao kod Domobranstva, zatim sat, bojna, sdrug itd. Na čelu su stajali dorojnici, rojnici, vodnici, zastavnici, poručnici, satnici, bojnici, dopukovnici, krilnici. U ustaškoj vojsci nije bilo generala, nego samo pukovnika - krilnika (za vrijeme rata jedan krilnik je u rangu generala, a u vrijeme mira bio je obični pukovnik).

Išlo se na "prijavke". Pozdravilo vojnički i odzdravilo. Ništa više. Kao i u svim vojskama svijeta. To dokumentarno dokazuje fotografija. Ustaše na prijavku, čitanje dnevne zapovjedi, raspored straže itd. itd.

Sama je organizacija bila vojnička. GLAVNI USTAŠKI STAN - kao vrhovna uprava, je čisto vojnička institucija. U ona vremena nije bilo drugog cilja, nego oružanom revolucionarnom borbom osloboditi Hrvatsku od srpske okupacije. Nije bilo demagogije, nije se govorilo o strankama, o politici, o strančarenju, nije bilo kompleksa i ogromna većina nije ni znala da postoje fašisti, nacisti, kao ni to, kako i na koji način pozdravljaju. Dok su to još mogli viditi na ulici oni, koji su prolazili kroz Italiju, u Mađarskoj ni to; da je netko pozdravio uzdignutom rukom, mislili bi da je lud, neodgojen ili što slično. Tek mnogo kasnije počeli su studenti i mađarski "Streljasti Križevi" po uzoru na ostale upotrebljavati rimski pozdrav.



Državni Poglavar s vojnicima

Ni kasniji život emigranata nije ništa izm[i]jenio na stvari, jer čim smo se našli na vojničkoj dužnosti na Markovu Trgu, mi smo pozdravljali hrvatskim vojničkim pozdravom.

Još je živ negdje Pivac, pukovnik Devčić, koji je bio na Markovu Trgu neko vrijeme zapovjednik Poglavnikove Straže, a živ je i Dabiša (pukovnik, nekada zapovjednik jednog logora u Italiji), kao i mnogo drugih starih boraca, koji to mogu potvrditi. Na Markovu Trgu smo organizirali POGLAVNIKOVU TJELESNU BOJNU (P.T.B.). Kasnije smo Babić, Devčić,Baljak, itd. stvorili "USTAŠKU OBRANU" i stvorili više Ustaških Bojni u Zagrebu, Hercegovini, Karlobagu, Lici itd. I na Markovu Trgu, u PTB-i, u jedinicama OBRANE, kao i u USTAŠKOJ PUKOVNIJI, koju je u Zagrebačkom Zboru postrojavao kasniji general Sertić (tada bojnik) i u Ustaškim Pripremnim Bojnama (Servatzi, Moškov itd.) i kasnije u proširenoj jedinici POGLAVNIKOVA TJELESNOG SDRUGA, najprije se pozdravljalo vojnički. Prvi Ustaški Obranbeni Sdrug u Bihaću, Petrovcu, Lipiku, Pakracu itd. pozdravljao je vojnički, kako to mogu potvrditi stotine fotografija onoga doba. U prvoj dočastničkoj i častničkoj školi Ustaške Obrane pozdravljalo se vojnički.

"Rimski pozdrav", tj. uzdignutom rukom, prihvaćen je tek kasnije i to, ni manje ni više, pritiskom ulice. Zagreb je dočekao njemačke oklopne jedinice razdragano i kao osloboditelje mahanjem i dizanjem ruku. Kasnije se je na ustaškim političkim sastancima upotrebljavao taj pozdrav, a da ni sami ne znamo kako. Počeli smo i sami pozdravljati tako.

Stvaranjem USTAŠKIH PRIPREMNIH BOJNA na području Stožera i mobiliziranjem istih i stavljanjem u djelatno stanje zapravo se je prihvatilo rimski pozdrav, tj. dizanjem ruku. I kako je ustanak Srba na strani komunista pokrenuo i naš hrvatski ustanak na strani antikomunista, a pod vodstvom Njemačke, prihvatio se taj pozdrav kao prkos i kao simbol, a i onda je još bilo oporbe u našim elitnim ustaškim vojničkim jedinicama, da se prihvati rimski pozdrav.

Poglavnik je to sto puta rekao, da nam je ulica nametla taj pozdrav, pa iako ga je Ustaški Pokret, kao politička snaga, prihvatio, nije mu se svidjalo, da to bude vojnički pozdrav i to znam apsolutno sigurno i iz osobnih sjećanja, da je znao reći, da čim se srede prilike, da vojska uvede naš stari vojnički pozdrav, tj. stari domobranski pozdrav, sličan kakvog imaju sve vojske na svijetu.

Rusi su nam dali primjer: oni svoje mase pozdravljaju dizanjem šake i upotrebljavaju taj pozdrav na mitinzima, ali neka se Bog smiluje onom vojniku, koji bi tako pozdravio, pa makar svi maršali bili komunisti. I čim je izbio rat i vidilo se, da treba stvar normalizirati, Staljin je uveo u rusku vojsku normalne vojničke činove, plaće, nazive, pozdrave, oznake.

Kada je proglašena Slovačka, onda je isto bila stvorena neke vrsti revolucionarne vojske, gdje nije bilo činova, govorili su svi sa "Ti", nije bilo oznaka, ali je toga brzo nestalo. Osobno sam bio dobar prijatelj s generalom Františekom, zapovjednikom postrojbenog odjela, kao i s generalom Čatlošem, glavarom Glavnog Stožera, i oni su mi govorili kako su brzo uvidili pogrješku nekih eksperimenata. Vojska je vojska i u nju treba uvesti vojnički duh, vojničke tradicije, vojničke oblike, vojničku stegu.

Tako smo i mi ustaški zapovjednici prihvatili nešto revolucionarno, vremensko. Već je Francuska revolucija prom[i]jenila strukturu francuske vojske, ubrzala joj korak svojim budnicama, dala vanjske oznake. A na kraju je i ta vojska dobila svoj normalni izgled i kada je Napoleon postao Emperadorom Evrope, nije trebao posebno preustrojstvo voditi, jer je njegova vojska bila pod vodstvom starih revolucionaraca, prije narednika, koji ne samo da su postali generali i maršali, nego su se i kitili kao i oni prije revolucije pa i nosili već zvučne titule grofova, baruna, knezova itd. Kada pomislimo, da je najkonzervativnija dinastija Bernadotta u Švedskoj nastala iz nekada Napoleonova revolucionarnog sarđenta, onda nam je jasno, da sve vojske u danim časovima prihvaćaju nešto revolucionarno, ali onda brzo normaliziraju odnose i, jer žele spasiti tekovine revolucije, postaju konzervativci i brane običaje i tradiciju. Tako smo i mi u danom času prihvatili od ulice rimski pozdrav, ali i zabacili isti kao strani običaj bez tradicija u hrvatskom narodu i u hrvatskoj vojsci.

Danas se više nitko i ne sjeća, da je nekada jedan dio naše revolucion. vojske tako pozdravljao. Više je nego sumnjivo, da ima Hrvata, koji se toga i ne sjećaju, a žele nametnuti taj pozdrav, koji nama samo može škoditi. Prema tome, oprez sa takovima. Nastojte im protumačiti sve to, a gdje to ne uspije, onda će trebati poduzeti druge korake, jer je stvar dosta jasna. Srbokomunisti nastoje svim sredstvima prikazati nas ostatcima nekog fašizma i nacizma, jer znaju, da je to omraženo. Zato je sveta dužnost svakog svjestnog Hrvata i posebno vojnika, da budno pazi na svaki korak dušmana. I posebno u ovakovim vanjskim aspektima, pozdravima itd. Jasno je da srbokomunisti žele, da se uvede taj pozdrav, kako bi se onda moglo reći anglosaskom svijetu: evo vam Hrvata, ostataka nacista i fašista, protiv kojih ste se borili. Žele tako kompromitirati naša nastojanja, naš novi revolucionarni pohod, koji nema ništa zajedničkoga sa političkim i ideološkim smicalicama. Mi smo kao narod Hrvati, kao moderni ljudi mi smo demokrate, kao borci za slobodu smo revolucionarci, i kao sluge domovine i odani sinovi smo vojnici SVOJE HRVATSKE VOJSKE.

Nismo imali ništa sa fašističkim pozdravom, iliti rimskim, ni kada smo bili u vojničkim logorima fašističke Italije, zašto bi to bili danas, kada je i onima, koje Bog nije obdario s mozgom genija jasno, da u svijetu stoje dvije snage: komunisti i antikomunisti.

Slično je i sa mnogim drugim pozdravima: BOG i HRVATI, ZA DOM SPREMNI, BOG ŽIVI, VJERA U BOGA I SELJAČKA SLOGA itd. Svako vrijeme donosi nešto nova. I teorije i taktike i odora i oružja i ustrojbeni sistem, sve se to mijenja, upodpunjuje, preobraćuje, prihvaća i odbacuje. Možda će i opet niknuti stranke, pokreti, koji će uvesti nove popularne pozdrave. Veliki vojnički umovi uvjek su davali svoja obilježja. Zrinski, Jelačić itd. ostavili su tragove. Tako i ustaška era. Stalna na svijetu jeste samo promjena! Nu, naš vojnički pozdrav, kao i svih vojska na svijetu je jedan i taj se neće izmijeniti. Ima stvari koje se ne mijenjaju, a jadna od tih je već univerzalno prihvaćeni vojnički pozdrav.> [I](Drina, god. XIII./ 1963., br.1, Madrid, 1963., 131.-137. Otporaš.)

Bobani
05-07-2015, 18:51
PADRE MIGUEL OLTRA HERNANDEZ I MAKS LUBURIĆ - VICENTE PEREZ GARCIA

MNOGO SE JE PISAO O MAKSU LUBURIĆU A VRLO MALO O NJEGOVOJ DJECI.

Maks Luburić je bio oženjen Španjolkom Isabel Hernaiz 19 studenog 1953. Vjenčao ih je Fra. Branko Marić a vjenčani kum im je bio dr. Andrija Ilić. Imali su četvero djece: Domagoj 1954., Drina 1956., Vjekoslav 1957. i Mirica 1958. Kako se je general Luburić stalno bavio prikupljanjem razbacanih starih hrvatski boraca i pronalazak novih, u tome teškom i nesebičnom radu nije naišao na potporu tada mnogih istaknutih hrvatskih prvaka Ustaškog Pokreta, pa ni samog Poglavnika. Kroz to vrijeme sustavnog rada u okupljanju Hrvata pod jedan stijeg, dolazi do nesuglasica između supruge Isabele i generala Luburića. Te nesuglasice su konačno rezultirale rastavom braka, nisam točno siguran kada, mislim 1960. godine. Kroz knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" moći će se mnogo više o tome saznati iz prve ruke, tj. iz ruke generala Drinjanina.

Ne ulazeći u razloge rastave braka, sud je dodijelo djecu Ocu, tj. Maksu Luburiću, koji se je Otčevom i roditeljskom ljubavlju brigao za djecu. To svjedoče brojna pisma koja se mogu pronaći u spomenutoj knjigi. O tome malo i Padre Oltra smpominje u ovom pismu, dolje priloženom. O tome je i pukovnik HOS-a Štef Crnički pisao Ratki Gagri odmah poslije pogibije generala Drinjanina, kako je imao problema sa bivšom gospođom Luburić.

Prva stranica pisma fra. Miguel Oltra kojeg je pisao Ratimiru Gagri u Toronto 16 ožujka 1970. Kopija ovog pisma napravljena je iz originala, kojeg pisac ovih redaka posjeduje. Pismo je sa španjoslkog preveo prof. Ivan Prcela 30 travnja 1970., te poslao Ratki Gagri. Ja ću, prije nego pređem na sadržaj prevedenog pisma, dati jedan mali rezume, osvrt na Fra. Miguel Oltra i na djecu Maksa Luburića, koja su, hošeš nećeš - a najmanje našom hrvatskom krivnjom - potpuno zaboravljena i rekao bih otuđena.

Fra. Miguel Oltra Hernandez (1911-1982) je najviše poznat među Hrvatima kao "Fra. Padre Oltra". Padre Oltra je rođen u jednom malom mjestu Benifallo de Valdigna, blizu Valencije. Iako je pastoralno djelovao u raznim mjestima, među kojima je i Carcaixent, tj. Carcagente, gdje je i general Drinjanin živio, iako je svojeg plodnog života najviše sproveo u povijestnom samostanu Francisco El Grande u Madridu, gdje se je često general navraćao.

Padre Oltra je uživao veliki ugled među španjolskim misliocima, političkim i vojnim uglednicima, a posebno je bio vrlo cijenjen kod generala Francisca Franca.

Padre Oltra je preko Ev. Dra. Ivana Šarića i fra. Branka Marića upoznao i generala Vjekoslava Luburića početkom pedesetih godina. Kada ja Padre Oltra saznao svu istinu i tko je general Luburić, dao mu je ime Vicente Perez Garcia koje je general zadržao sve do dvoje smrti u Carcagente 20 travnja 1969.

Sada prilažem pismo Padre Miguel Oltra Hernandez-a. Stavit ću ga "italique", tj. kosim slovima. Pismo počima:

"16. ožujka 1970.
gg. Ratimiru Gagro i Paul Tokich.

Moji dobri i vrijedni prijatelji:

Za Božić sam primio Vašu čestitku s čekom na 400 dollara od Montreal Bank (br. 1190.0385) na ime Domagoja Luburića, starijeg sina našeg nezaboravnog prijatelja. Vraćam Vam ček i savjetujem Vam da nađete riješenje, a da novac koji šaljete bude zaista za djecu. Imajući na umu, kako se je udovica Luburić vladala za života i još se vlada nakon smrti mojega prijatelja, mislim da bi bilo zbog toga što sam Maksov prijatelj i brat, ta gospođa mene ni u sliki ne može vidjeti. Čestitam Vam i zahvaljujem Vam se na zanimanju , koje Hrvatski Odpor pokazuje za Luburćevu djecu i molim Vas da ih ne zapustite u poteškoćama, za sada, ne držim da se majka prema njima slabo vlada, ali u budućnosti ne znamo, u slučaju da se majci nešto desi. U vidu ovoga, o čemu sam i Stjepana Crničkog obavijestio, možete učiniti slijedeće:

1.) Može se otvoriti tekući račun u Torontu ili ovdje u Madridu, gdje će se polagati novci koje hrvatska emigracija bude slala za djecu. Naprave se papiri, ovjerovljeni po javnom bilježniku, s osiguranjem da se u novac ne smije dirati dok djeca ne postanu punoljetna. U dokument se može uključiti i posebna stavka, da u slučaju potrebe novac mogu pridigniti one osobe, koje Vi opunomoćite, ali samo u korist djece.

2.) Ako se odlučite za tekući račun u Španjolskoj i želite da Vam ja to uredim, morali biste dostavite čekove na moje ime i ja bih kod javnog bilježnika izradio papire i povremeno bih Vam javljao stanje Bankovnog Računa. Ako se odlučite račun otvoriti tamo u Canadi, smatram da je i to u redu.

Pokušavao sam vidjeti djecu nakon smrti njihova otca, ali mi nije uspjelo. Djeca me jako vole a i ja njih isto tako. Pokušat ću naći načina da ih vidim u školi, gdje se, kako doznajem, nalaze kao nutarnji đaci.

Djeca Vam se, zbog držanja majke, neće moći zahvaliti. Kad se pruži prilika i ako bude moguće, pokušat ću im dati Vašu adresu, da neka Vam se zahvale. Mnogo me veseli da ovu dječicu ne zaboravite.

Oprostite mi na ovom što Vam velim! Maksova smrt je mene vrlo jako pogodila. U onim danima (ima tome godina dana) bio sam jako bolestan i vijest mi je skoro smrt prouzrokovala. Možete biti uvjereni, da će Maksova smrt donijeti Blagoslova Mučeničkoj Hrvatskoj. U Carcagente-u je ostavio divno ime i divan primjer. Malo se može naći ljudi kao Luburić, a narodi koji imaju čast ubrajati ih među svoje Heroje mogu biti ponosni da neće propasti, uzprkos poteškoćama.

U posebnom omotu Vam šaljem letke u spomen njegove smrti, s mojim nadpisom i s nadpisom Luis Antonio iz Barcelone. U kratkom opisu (Epitafiju) pokušao sam ocrtati njegovu dušu. Ujedno Vam šaljem jednu novinicu, koju izdajem u ime svjetskog Svećeničkog Pokreta kojemu sam predsjednik. Ima nas 13.000 (trinaest tisuća) svećenika. Tek započinjemo! Molim Vas uručite Vijesnik hrvatskim svećenicima, nebi li nam kojim darom pomogli. Zbog delikatne situacije i krize unutar svete Božije Crkve, podigao sam kristov barjak, da se suprostavimo tolikoj izdaji i apostaziji. Bog nas blagosivlje. U dolini palih (Valle de los Caidos) (Tu u toj VALLE DE LOS CAIDOS = DOLINA PALIH, general Franco je dao izraditi zajednički spomenik svim onim Španjolcima koji su se borili za Španjolsku u redovima crvenih međunarodnih brigada, tj. komunista, gdje je bilo i Titovih kamarada u borbi protiv Španjolske, kao i onima koji su se borili protiv međunarodnog komunizma a za dobrobit španjolskog naroda. Tu se vidi velika razlika između španjolskih rodoljuba za spas Španjolske Države, i hrvatskih "rodoljuba Mesića, Josipovića Milanovića i njihovih DERNEKAŠA" za spas Hrvatske Države; da se, recimo, na vrh Velebita napravi jedan zajednički spomenik i onima koji su se borili u redovima Bojnih koji su se borili za Hrvatsku Državu, kao i onima koji su se borili u redovima Brigada a protiv Hrvatske tada postojeće Države, tako da se i tu, već jednom, stavi točka na to poglavlje. Mo, Otporaš.) održao sam Međunarodni Kongres s predstavnicima Delegacija od 10 naroda. Ovo je bila manifestacija posvemašnje vjere, odlučnosti i junaštva protiv neprijateljima oduvijek. (Ja bih ovo preveo kao: ...protiv vječiti neprijatelja, mo. Otporaš) Zadovoljan sam i od prijatelja tražim da mi pomognu u ovom podhvatu od važnosti za sve katolike u svijetu. Bog Vam unaprijed platio!

Izručite moje tople pozdrave dobrim prijateljima i svećenicima Velike Hrvatske nacije, koju ćemo vidjeti visoko uzdignutu i punu života, jer je vjeru sačuvala i mučeništvom ju popratila.

OVO ZAUVIJEK VRIJEDI!

Računajte uvijek s dobrim prijateljima Hrvatske!

Fra. Miguel Oltra.

Bobani
06-07-2015, 00:26
OTVORENO PISMO SRPSKOM GENERALU SVETOMIRU ĐUJIĆU (peti (5) dio)
Nitko ne zamjera Srbima da su konspirirali, ali je neozbiljno okriviti "rasa" Đurišića, kada se zna, da je ovaj rad ...

Bobani
07-07-2015, 15:33
Piće u ruku, kliknite na linkove i uživajte...

12:31 PM
PARTIZANSKI KRVAVI PIR U GOSPIĆU
"Zastani, sijeti se i izmoli MOLITVU, za vrele Domoljube, koji su patili i ginili - da bi Hrvatska živjela!!!
Koprivničanci će i izložbom obilježiti Oluju

Bobani
08-07-2015, 01:21
BUENOS AIRES “PUPAK” HRVATSKE POLITIČKE EMIGRACIJE,
ACIJA ZA OBNOVU HRVATSKE DRŽAVE ILI ISPOVIJED MAKSA LUBURIĆA

Iz Otporaševe torbe


(Donosim ovo pismo kojeg je genera Drinjanin pisao nekim svojim suradnicima; tu, baš u Buenos Aires, gdje je bila skoro sva hrvatska poslijeratna politička i intelektualna elita. Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strani 150, 151, 152, 153, 154, 155, 156 i 157. Tu su se planovi stvarali i krojili, bilo za dobro bilo za loše hrvatske političke emigracije. Stavio sam namjerno riječ “PUPAK” kao jednu vrst: središta, pažnje, centra, iz kojega su se širile spletke i intrige protiv nekih osoba, društava, organizacija, novina i časopisa. Ovo pismo spominje neke osobe, koje, rekao bih sada, ni jedna više nije živa, da bi se mogla provjeririti vjerodostojnost sadržaja ovog pisma. Ali, po opisima dosada iznešenih pisama, moglo se je primjetiti da je general Drinjanin često spominjao Buenos Aires kao jedno gnjezdo KRUŽOKA, VODSTVA i sl. Mislim da je još je na životu profesor Kazimir Katalinić. Iako je u staračkim godinama, oni bi za sigurno mogao neke stvari iz ovog pisma pojasniti, jer je baš u ta vremena tu živio, u Buenos Airesu. Profesor Ivan Prcela, devedesetogodišnjak, je još živ, ali živi u Clevelandu, pa ne znam kolko bi nam on mogao pojasniti neka imena iz ovog pisma. S moje strane, iako nikada nisam živio u Argentini, nastojati ću pojasniti ono što iz iskustva znam. Dakle, sve ostaje povijesničarima da povijesno iztražuju. Mo. Otporaš)

genera DRINJANIN
Madrid, 8.XI.1962.

NEKOLICINI BRAĆE U ARGENTINI.

Neki su mi od Vas pisali i pitali me, da li je istina ono što Pero (Pero Tutavac izdavač i urednik novine čisto na ikavici “NAPREDAK”, mo) piše u “Napredku”, jer kako nije donio istinu u pogledu Markovića, (Josip Marković je bio jedno vrijeme glavni urednik novine “HRVATSKA”, glavno glasilo HOP-a, mo) da mu nije za vjerovati. Drugi imaju pravo od mene tražiti, da im dam objašnjenje, jer smo suradnici, ili jer smo pokušali to biti, a nekima od Vas pišem radi poštovanja, koje osjećam za vas i jer vjerujem, da možete nešto učiniti za Hrvatsku.

Toplo Vas molim, jednog po jednog, da me opravdate, ako možete, što ne pišem svakom za sebe. Ja bih mogao svakom napisati par rieči, i jednome sve, ali svima sve, nije mi moguće.

Osim moga zanimanja (šef sam dugo godina trgovačkog poduzeća) koje mi oduzimlje mnogo sati na dan, moram od sna krasti vrieme za odgoj moje djece /4/ i pomažem mladjima oko “Drine”. I onda, tek, moja korespodencija.

I sastanci. I putovanja. I člamci, itd. Samo zahvaljujući , da sam perfektnog zdravlja i stare izdržljivosti mogu i ovako izdržati Time mislim, da sam oprošten od prigovora, da usput tako dragih i vriednih osoba pišem skupa, u okružnom pismu.

Molim Vas, da shvatite, uza sve, i ovo pismo osobnim pismom. Jedino što želim svima isto reći. To je i poštenije, osim praktične strane, jer ovo pismo šaljem osobama najrazličitijih gledišta. Da, bilo bi i lakiše, ugodnije, pisati svakome za se i točno ono, što želi čuti, a ako već ne mogu napisati ono, što želi čuti, mogao bih sa malo dialektike reći ono, što ja želim, ali na način, da je lakiše probaviti svakom za se. Nu to bi bilo ponizujuće, i mnogi bi od Vas rekao: “Maksova posla” i optužio bi me, da sam, nakon svih mana, koje mi je Bog dao, još i neiskren.

Nakon toga uvoda, da počnemo sa najinteresantnijim. Sa vijestima u “Napredku”. U prvom redu Pero je donio ono, što mu je poslala naša izvještajna služba, odnosno naša agencija, koja je u stvaranju. Prema tome je istinita. To ovo i ovim pute potvrdjujem. I ne samo to, nego je Pero donio istinu i u pogledu Markovića, koji je i meni iste ideje napisao, sam, osobno i vlastoručno, i poslao sa svoje adrese na moju privatnu adresu. I voljan sam ustati u obranu Pere kao nekada u obranu Rovera.

Dosta je toga, da se daju izjave, tiskaju letci, razašilju na adresare društava, prijatelja, a onda rekne: nije istina, pa da se vlasi ne dosjete, onda još mogu nadodati “tu osobu uopće ne poznam”. Ili: to je djelo neprijatelja, agenta, itd. itd. I da pošteno mislim, šaljem jednu kopiju ovog pisma i bratu Josi, (Josip Marković, mo) a i Peri, ovlašćujući obojicu upotrebiti ovo pismo, koje podpisujem i potvrdjujem pečatom Odpora radi veće vjerodostojnosti.
Moramo poći drugim putevima.

Traži se od mene od strane 8 prijatelja da reknem, da li se radi o “mojim ljudima” savezno sa letkom, koji se širi po svietu sa podpisom “grupa časnika HOS-a”.

Tu moram reći tri kategoričke tvrdnje:

1. Nisu “moji” ljudi, odašiljače ne poznam, ne znam im adresu, i nitko od tih nije meni dao na znanje, da bi bio “moj”.

2. nemam “svojih ljudi”. Oni koji mi prilaze s tim, da ili “moji ili ničiji” evo moje poruke: nisu mi potrebni. Ili je netko kao hrvatski vojnik voljan svrstati se dobrovoljno u borbenu liniju i dobrovoljno prihvatiti stegu i dati si zapovjedati i tada bezuvjetno služiti, ili taj nije Hrvatskoj od koristi. Nemam i ne trebam “mojih ljudi”. Tko veli da je “Maksovac” taj ili je već orunuo, pa nema hrabrosti tražiti novi PUT; KOJI JE DUG; TRNOVIT I TEŽAK, pun suza, krvi i znoja, kako je nekada rekao Curchill Englezima, – ili je takav vojnik ignorant, nedozreo ili zavaran.

3. Ja sam načelno protiv takve vrsti rada i varakanja, ko bojagi, grupe časnika, a onda se ne zna da li su od Udbe, da li su od ove ili one grupe ili osoba. Imam apsolutnih dokaza, da ima osoba, koje su tiskale letke i napadale same sebe, samo da si time daju publicitet.
Imam i apsolutno sigurnih dokaza, da je bilo “službenih letaka”, koji su proglašeni “komunističkim”. I jamčim svojom čašću, da je bilo letaka koje su izdali komunisti, a poneki se smješkao i dao insinuirati, da je to “iz naše kuhinje” i ko bojagi, da se Vlasi ne dosjete…

Rezultat takvog rada: općenito sumnjičenje, gdje brat na brata sumnja, nepovjerenje mase u svoje šefove, nepovjerenje šefova u svoje suradnike, nepovjerenje u zdrav razum, poštenje, i stvaralačku moć hrvatskog naroda.

Gospodo: to su posljedice psihološkog rata koje su nas izvrgnuli agenti UDBE. Oko 20 milijuna dolara je potrošila UDBA ove godine na psihološki rat, koji paralizira naše stvaranje. To je polica (priznanica, mo) za osiguranje Titova režima. Zato mi nismo nikada tiskali nikakva letka, koji nebi došao sa podpisom odgovornog zapovjednika, sa našom adresom, i uvjek na 2.000 adresa, na koje šaljemo ono što mi zovemo “masovna promidžba”. Ja sam zato, da svatko piše letke, tiska listove, okružnice, pa makar i najavljivao “totalni rat” svom susjedu, kao Joso, ali uvjek sa podpisom, adresom i odgovornošću.

Dakle: “Napredak” je donio vijest i autoriziran je donieti neke moje rieči. Letci: nisu “moji” i ljudi nisu “moji”.

S druge strane Pero Tutavac je urednik jednog nezavisnog lista, i slobodan je uredjivati ga, kao i ostali. Vrlo vjerojatno da će biti istina i mnogo toga što će donieti ovih dana i u budućnosti. Nema razloga za vjerovati protivno i bit će pošten, državotvoran i povjerljiv, dok mu se ne dokaže protivno. Za dokazati protivno nije dosta reći, da je baba Jela rekla bivšoj šogorici kume Mande, da je netko u Domu (Misli se na Dom Hrvatskom Domobrana, ili glavno sjedište istog, gdje se Hrvati često okupljaju u Buenos Airesu…mo. Otporaš) nekome rekao, da se Pero treba čuvati. Ha! I Pero! Tko bi to rekao! A dok je bio na položaju…. (točkice, možda, kažem “možda”, žele reći da je Pero Tutavac bio jedno vrijeme glavni i odgovorni urednik novine “HRVATSKA”, glasilo HOP-a. poslije Poglavnikove smrti, nastale su velike čistke unutar organizacije HOP-a., mo) itd. itd.

To nije naš stil, pa tako predujmujemo povjerenje Tutavcu. Kada imadnemo razloga reći protivno, onda ćemo to reći. A ako bude naš suradnik, tada ga nećemo isto izključiti iz “rvackog naroda”, nego ćemo odreći suradnju. Ako bude, pak, protivna mišljenja, ima pravo da ga iznosi. Ako bude agent UDBE, on ili tko drugi, isto ga nećemo “izključiti” i proglasiti agentom, nego ćemo učiniti ono što Ustav diktira. pa da se Vlasi dosjete. Sve sam ovo rekao jer će Pero u naredna vremena donieti mnogo toga. I tako to ja moram pisati. A neću niti “Drinu” upotrebiti, jer je njoj izključivi cilj odgoj i formacija. Sve u svemu čitajte Napredak.

Time sam ujedno odgovorio na pitanje je li istina? Jest! To i mnogo toga još, što Pero ne zna, i neće znati, ako to nije potrebno.

Inače novina “DRINA” ima 300 stranica i posvećena je kralju Huseinu, kralju od Jordana. Ona donosi mnogo prigodnog štiva na arapskom, itd. itd. te će biti poslata u domovinu sigurnim kanalima u 3.000 primjeraka, 500 komada biti razdjeljeni medju sve delegate Sveislamskog Kongresa, a 1000 komada u sve biblioteke, sveučilišta, kulturne krugove, ambasade, itd. gdje ima muslimana i čvorišta borbene organizacije “Braće Muslimana” sa kojima imamo ne samo Konkordat načelne prirode, nego i borbeni savez i mnogo toga, što ne mogu zasada nikome od vas reći. Ostaje Vam vjerovati ili ne, što neće promjeniti na situaciji. Naravno ukoliko koji od Vas pristupi radu i bude potrebno, naravno, ću reći. “DRINA” će dakle stvar rasvjetliti, reći šta su i tko su “Braća”, donieti dekrete, itd. itd.

Peri ću poslati zrakoplovnom poštom, pa meni je pravo, ako on glavno prenese, jer ja nemogu “DRINU” masovno slati avionom, niti Vi možete platiti ono, što košta poštarina. Svakako poslati ću redovnom poštom, volovskom, (što u ovom slučaju znači, parobrodom, mo) pa kada stigne. Kada bih ja slao avionom “Drinu” na sve ugledne i druge prijatelje, ne bih mogao tiskati sliedeći broj.

Kako smo rekli. Sliedeći broj, isto reprezentativni bit će posvećen fra. Dominiku Mandiću, koji je sa svojim svezcima povijesti BOSNE i H., našu tezu obranio ne samo srdce, nego i dokumentima, koji će mnogo reći mnogo toga. Nu vama želim reći nešto više:

Odpor će se organizirati na vojničko-revolucionarnoj bazi sa zapovjednicima na čelu. Ići će se i korak dalje, a to ovisi o Vama svima. Ja se neću baviti obnovom USTAŠKOG POKRETA, a niti kome niekati da to čini. Postat ću mu član, ako imadnem garancije, da će taj pokret biti ustaški, a ne zbrka pojava u kojoj ne samo da se ne mogu dosjetiti Vlasi, nego ni mi Ustaše.

Ja sam bio POVJERENIK GLAVNOG USTAŠKOG STANA, pa i SABORNIK. (Koliko mi je poznato, a nisam sto posto siguran, da je svaki član Glavnog Ustaškog Stana, GUS automatski bio i član Hrvatskog Državnog Sabora, što svakako general Drinjanin na to misli kada kaže “…pa i SABORNIK”.Mo. Otporaš) Prema tome mogu se smatrati i članom utemeljiteljem, nu niti ću to dokazivati, niti gubiti vrieme s onima, koji mi to budu niekali, jer da je netko nešta u ime Poglavnika rekao, pa to Šćepa (Stjepan Barbarić, jedan u “kružoku” vodstva u Buenos Airesu, mo) ponavlja “DA SE NE ZABORAVI”.

Čudno je svakako da su baš ljudi iz “NEBORAČKE ČETE” oni, koji se najviše kostruše: poznam psihologiju neboraca i deformiranih tipova. To je kompleks. Pa ipak me čudi, da se neki razgoropadili kao šareni grah, a da su u prošlosti imali prilike “okrvariti gaće” i nisu htjeli, ili smjeli. Ministru Iliću je nadporučnik Šego Stipe, stari obranaški časnik, u Chicagu, u Domobranu, (Na sjednici ogranka Domobrana u Chicagu, koji je bio sastavni dio ogranaka HOP-a, mo) rekao pred Heferom i svima: Vi se gospodine ministre razbacujete riečima o “krvavim gaćama”, a za vrijeme rata ste bili dezerter svoje vojske.

To stoji jer kada je 1941. trebalo biti Trolistaš, proglasio si se TALIJANSKIM DRŽAVLJANINOM, otišao u Beč i študirao mrtve jezike. Kad su god. 1944. bili mobilizirani SVI OD GODIŠTA I SVI STUDENTI, odbio je povratiti se i bio po Minorsu proglašen VOJNIM BJEGUNCEM I DEZERTEROM. I dosta mu je pogledati tjelesnu manu, koju mu je Bog dao od rodjena, (Imao je mladež, crveni, jako upadan, na jednoj strani lica. Nisam više siguran na kojoj, lijevoj ili desnoj. Osobno sam ga poznavao. Bio je jako upadan, uočljiv, mo. Otporaš.) kao i nama druge mane, da čovjek dodje do uvjerenja, da kod svih, koji najviše “ćeraju iz rvackog naroda” imaju patološke komplekse i ovi padaju agentima Udbe na lijepak.

Ja samo žalim braću Barbariće : debeloga Stipu, šepavog Jaku (Jakova, mo) i učenog Miljenka, da su pali na te grane, mjesto da kao i svi emigranti nakon 17 godina zarade koru kruha na drugi način i puste “fondove za oslobodjenje Hrvatske” oliti “državne poslove” drugima, koji rade 8 sati i zarade kruh.

Treba zato početi na drugim bazama: ako smo vojnici onda tu treba početi vojnički. Ako smo ustaše, prema ustačkim načelima i na novim temeljima, a ako smo demokrati, onda tu nema “Poglavnikova Ureda” ni volje ni Poglavnika, ni fra. Branka, ni doglavnikovih pomoćnika opunomoćnog nasljednikova zamjenika ni niša slično.

Ne, nisam mislio na “rehabilitaciju”. Kuda bih ja stigao kao general, kada bih me trebao rehabilitirati šepavi Jakov, pisar moga opskrbnog ureda i ndporučnik administrativne struke. Ni Hefra koji nije član pokreta. Ni gdjica Višnja, ni itko drugi. Značilo bi sudjelovati u cirkusu. Nisam mislio ni na traženje krivaca, jer smo svi krivi. Svi smo nesretni i mnogo puta su nesretniji oni, koji su nas “izključili”. (Ovdje se misli “isključili” iz ustaških redova, mo. Otporaš)

Dakle naka ne gube vremena oni prijatelji, koji bi mi htjeli isposlovati “rehabilitaciju”. Gledajući sudbinu urednika “Hrvatske” našao sam dobru komparaciju (usporedbu, mo) sa šefovima ruske policije: sve je stigla ista sudbina. Pa neka svatko od vas, tko je još u HOP-u misli na svoju rehabilitaciju, kada ga najure, jer će na kraju ostati : bogodani vodje i vragodani agenti Udbe, koji ipak znaju šta rade. Svi smo mi “sudili” i svi ćemo biti “sudjeni” kao (jehovini svjedoci”.

Na konkretno pitanje jednog prijatelja da konkretno odgovorim na pitanje : kakvi komentar imam na ovaj dio govora Oršanićeva, gdje se od nas ogradjuje odgovaram konkretno : On se ogradio i time nam zašparao svaki komentar.

Ne, nisam htio reći, da nam je time zašparao posao, da se mi od njega ogradimo. Mi to nećemo nikada učiniti. Na sastanku u New Yorku (Stvaranje prvog Hrvatskog Narodnog Vijeća, HNV 1962., mo) poznati, javni i tajni suradnici ODPORA IMALI SU 60% svih punomoći, zato ih je pola zatajeno.
Nama je data ČASTNA RIEČ BEGA DŽINIĆA DA JE PRVI SASTANAK NOVOG VIJEĆA PRIZNAO ODPOR KAO OKOSNICU VOJSKE I DA ĆE ERIĆ TO DOBITI POSMENO. Na begu je da odkupu svoju častnu rieč. Na Oršaniću je da se ogradi. Da nas i opet napadne jer da suradjujemo sa Krnjevićem i pukovnikom Babićem. Na “Danici” je da piše što hoće.

Mi smo dokazali u New Yorku i vjerujem da će to potvrditi nazočni, da smo stegovni, da smo vanstranači, da smo tolerirali i da smo potvrdili svoju vojničku rieč. Ne, nitko neće uspjeti, da nas zavadi. Imamo komentare dra. Jelića, dra. Oršanića i drugih “antimilitarista” i slažemo ih u fascikle po rednom broju. Dr. jelić i Dr. su dali rieč u New Yorku da ih prvi put vodi u Madrid.

Ni u Madridu, ni u Munchenu nisu konsultirali pet pukovnika, nego jednog zastavnika. Njega su posjetili. Da nije bilo viteza Pjanića i tajnih naših suradnika u HOP-u, bilo bi i batina i Dr. Oršanić nebi se ogradjivao, nego bi bio u bolnici.

Najmili su jednog razbijača, a nisu posjetili ni generala, ni pet pukovnika u Munchenu. Da nisu mislili na slogu dokaz je: prije polaska u Munchen Jelić nas je napao kao UBOJICE, a Oršanić radi Babića. Peremo Vokića i Lorkovića, čeprkamo po prošlosti da rehabilitiramo svakoga, tko je imao dobre volje, pa i uz cijenu napada na nas, ali niečemo pukovniku Babiću koji je trpio, jer je Englezima uskratio da ide u kairo ili šumu Titu. Kako se može govoriti o ministru promidžbe hrvatske sloge ako je išao sa idejom protiv Krnjevića, koji svugdje brani Hrvatsku Državu!

Druga je stvar ozbiljnost: mi suradjujemo sa istarskim i dalmatinskim partizanima, tražimo sindikaliste, pa bi i sa Djalisavcima (surađivali, mo) i nacionalistima Srbima, a naš ministar promidžbe hrvatske sloge napada radi Krnjevića? Tko može vjerovati onda, da se je išlo za slogom. Mi ju ipak želimo. To smo dokazali u New Yorku, pa i poslije toga. I dokaz ćemo i u buduće. Mi želimo suradnju sa HSS, HOP-om, sa Vijećem, i sa onima izvan Vijeća. To je hrvatski put.

Jedino je i sigurno: nećemo čekati milost Boga kao stratežki činbenik. Ni zapad. Ni čekati Vijeće, koje mora imati u obziru AMERIČKU KONSTITUCIJU. Ne, nego jednostavno nastojimo naći nove puteve. Tim sam putem išao i ako budete imali strpljenja, tada ćete se uvjeriti, da sam u borbenoj organizaciji BRAĆA MUSLIMANI našao polaznu točku. To znači: diplomatsku akciju, baze, sredstva, koordinaciju.

“Drinu” : tiskaru, dom i arhivu sam predao mlađima. (Kada smo ovdje kod “ARHIVE”, za sigurno se radi o svoj ARHIVI koju je posjedovao general Drinjanin. Osoba mojeg punog povjerenja mi je pričala preko telefona prije godinu i pol dana, a i preko dopisivanja mi je to potvrdila, da je ta osoba od povjerenja bila u Španjolskoj u studenom 2010 godine, skupa sa prof. Ivanom Prcelom iz Clevelanda, te da su imali priliku, njih dvojica, upoznati jednog Španjolca koji ima nekih četrdesetak (40) kutija ARHIVE generala Drinjanina. Oni su to pregledali, kako su mi rekli, na brzinu, i došli do zaključka da tu nema mnogo zanimljivosti, osobito zato što je taj Španjolac tražio astronomsku svotu novca, iako je rekao da ne govori hrvatski niti zna šta sve važnoga tu ima. Sve što je rekao je to da zna da je sve to pripadalo jednom vrlo važnom Hrvatu. Moje je mišljenje je to: da bi se netko trebao potruditi, pronaću toga Španjolca, pogoditi se sa njim, uzeti tu ARHIVU, jer je ona naša, hrvatska ARHIVA, u kojoj i kroz koju bi se mnogo šta moglo pronaći za našu hrvatsku povijest. Mo. Otporaš)

Imaju udoban dom, tiskaru, legaliziranu i skorom sasma plaćenu. Glavni joj urednik ima 23 godine, zove se Željko Bebek. Administrativni šef je Živko Vasilj 26 godina, metalurgijski radnik. (Nedavno sam imao priliku razgovarati sa Živkom Vasiljem. On živi u Njemačkoj. Naš razgovor se je vodio isključivo o njegovu boravku kod generala Drinjanina od 1961/63. i o njegovu radu. Mnoge mi je stvari ispričao za koje prije nisam znao. Rekao mi je da mu se slobodno uvijek obratim za bilo kakovu stvar glede generala Drinjanina. Često puta mi je u razgovoru rekao da general skoro nikada spavao nije. To govorim zato jer smo obadvojica spavali u istoj sobi. Meni je smetalo zato što nisam mogao dovoljno spavati. Uvijek je pisao, bilješke pravio, prevodio itd., mo. Otporaš)

Jedini im je defekt da su Hercegovci i pripadnici ilegalnog Odpora u domovini. Prvome su ubili oca, a drugi je iz roda fra. Vendelina, (Vasilja, mo) koji je bio uz drugih 200 Vasilja član Obrane. Inače su dobri, poslušni, i pod vodstvom bojnika Tugomira, šefa Odgojnog odjela. Oni vode tu stvar. Time je moja uloga u “DRINI” završena. S druge strane osiguran “kontinuitet” /que palabrita…!/. Dakle kada Vam netko rekne: “izio Maks tiskaru” itd. recite mu, da ste već informirani.

(Ovdje, povijesti radi, moram reći ono što mi je Živko Vasilj nedavno rekao preko telefona; jer sam ga pitao: Šta on zna o organizaciji “Braća Muslimani”. Rekao je da su on i general o tome mnogo pričali, jer, navodno, da neke arapske žemlje žele priznati Hrvatsku Državu više kao muslimansku državu nego kao Hrvatsku Državu. Za tu uslugu su tražili od njega da on pošalje hrvatske vojnike na raspolaganje organizaciji “Braća Muslimani” koji su se borili protiv Nasera i još nekih arapskih šeika, i sl. Da je i general htio ići ali da mu je on, Živko Vasilj, rekao da on može ići samo preko moga mrtva tijela. Tada se je general na Živka naljutio i u prepirku ga poslao u materinu. Ovo su riječi Živka Vasilja. Kada sam Živku rekao da ću ovo u prikladno vrijeme i prikladno mjesto staviti, Živko je potvrdno odgovorio: Svakako. I stavi i to: da sam mu ja zabranio ići se tući u arapske pustare za arapske račune. I sada, kada general govori u ovom pismu od 8 studenoga 1962. “Time je moja uloga u “DRINI” završena”., onda se to poklapa sa onim što mi je preko telefona nedavno rekao Živko Vasilj. Mo. Otporaš)

Sliedim red misli u pismima, koja sam dobio od tamo. Oprostite na načinu pisanja.

Osobna moja pitanja: Vama svima pišem kao starim ustašama i zato, jer ste neki od Vas u više navrata i javno ustali u moju obranu. To su moji prijatelji i registrirali. I jednom ćete se smijati kada Vam to pokažem sve skupa.

Jedan španjolski “refran” ili izreka veli: ni son los que esten, ni esten los que son…odnoseći se na lude. To svi znate. Primjenite to na Saltu i Dom. (Salta je ime ulice gdje se nalazi Hrvatski Dom u Buenos Airesu i gdje se Hrvati sakupljaju, mo) htio sam reći, da znam, šta se govori, piše i radi.

Kada bih ja htio iznieti na sunce istinu onda bi se dogodilo dvoje: stavio bih u zatvor neke brbljavce, ali bi mladima dao loš primjer, jer bi rekli, da im je svjedno što o meni misli moja punica ili šogorica, jer da su dosta čuli o meni od Titovih agenata u Hrvatskoj i izvan Hrvatske. Kada bih ja imao novaca, a trebalo bih mi promidžbe, onda bih da psihološki džumbus bude kompletan, plaćao kao što neki rade promidžbu protiv sebe. Tako bi onda dunjaluk znao, da sam kriv. Ali kako će to skoro pokazati DJELA, nije ni potrebno. Drugo: ako se uzmu u obzir oni, koji se time bave, skoro da mi prave uslugu. Zato niti se ljutim, niti nerviram, niti mislim na odmazdu. U jednom sprovodu i mrtvac igra neku ulogu. I ako neki laju, to je jedini znak da živu, ” a tko ništa nema, ne može ništa ni dati, veli negdje Nikolić u pjesmi”. (Vinko Nikolić, mo)

Pa ipak reći ću Vam: ja sam vodio i vodim jednu trgovačku kuću. Osim toga vodio sam stanovite poslove moje obitelji, moje žene, koja je jedna čestita žena i nije u ludnici. Ali su htjeli (obiteljsk trust) da se odreknem Hrvatske, sasma, 100%, te da ovdje, i u drugim zemljama branim interese Trusta. (Trust je jedna vrsta ili jedan oblik monopola u poduzeću i sl., mo. Otporaš) Oni su milioneri, bogati, trgovci, industrialci. Ja sam to odbio. Na to je došla u pomoć “šogorica” i HOPovi stratezi i tako je jedna čestita gospodja pošla putem advokata, rastave, itd. itd. (Potražite pismo kojeg je general pisao prof. Mirku Meheš 8.2.1965., kojeg sam stavio ovdje na 16 lipnja ov.g. Tu ćete u tom pismu naći jednu vrst ispovijedi general Drinjanina te usporedite sa ovim pismom koje je pisano skoro tri godine ranije. Mo)

Tome je dvije godine. (Dakle, general je razvjenčan 1960 god., mo) Rezultat je sliedeći: Živim u mjestu Carcagenet, preko puta fratarskog samostana i pokraj žandarske kasarne. Blizu Valencije. Padre Oltra je starješina i zna sve. Adresa mu je : Padre Miguel Oltra, ofm. custos de la provinciana franciscana y superior del Colegio san Antonio, CARCAGENTE, prov. Valencia, Espana. On je bio onaj koji je doveo Poglavnika u Španjoldku, bez “spašavanja”, i on mu je dao zadnju pomast. (Kada je umirao 28 prosinca 1959., mo. Otporaš) On je izposlovao i mnogo toga Poglavniku i ostalim Hrvatima. To je onaj što piše u “DRINI” i o kome će se još mnogo čuti. On je onaj, koji Vam može posvjedočiti, da sam ja nudio sredstva, iz mog džepa, savezno sa našim jadnim Poglavnikom, i uz cijenu, da se nezna, da sam ja. Ja sam ga prvi molio. To je mnogo toga on znao, kao i ja, kao i drugi ljudi. Tko mi ne vjeruje, a sumnja u moju ljudsku integralnost, neka pita.. Tko sumnja, i ne pita, ima pravo. Tko ne pita, a govri, taj je magarac.

(Eto, dragi moji Hrvati i svi oni koji ovo pročitaju, iskreno Vam govorim da za ovo nisam znao, iako sam bio u Odporu i Otporu preko pola stoljeća. Kako sam rekao u početku iznošenja ovih pisama, da će se kroz njih mnoge nama Hrvatima nepoznate pojedinosti otkriti. Sve što Vam mogu reći, večeras, na Badnju večer, ili Badnjak 24 prosinca 2012 godinu u 9:55 minuta po teksaškom vremenu, pratite i čitajte ova pisma. Ni jednu desetninu do sada nisam iznio koliko ih još imade.

Svima želim sretan Božić, vesele božićne blagdane, Sretnu i Blagoslovljenu Novu 2013 Godinu!

Mile Boban, Otporaš.)

U Madridu živi uzorni hrvatski svećenik vlč. Eugen Beluhan, direktor vatikanske misije za Španjolsku, odnosno za Hrvate ovdje. On je upoznat sa svim stvarima i bio je isto “u misiji mira”.

Njegova adresa: Rev. Eugenio Beluhan, c/Sofia Magdalena No 2. Madrid, Espana.

Oba spomenuta su upoznati, (misli se na Padre Oltra, mo) i bijeli “andjeli mira”. Oba su mi dali privolu, da mogu se na njih pozvati.

Istina je ova: niti sam rastavljen, niti sam izbačen iz kuće, niti išta. Uz mene su moja djeca : Domagoj, Drina, Vjeko i Miroslava. (Ovo je mjerodavno, jer je osobno general napisao imena svoje djece, i o problemu svojeg braka, tko je više a tko manje kriv za tu obiteljsku tragediju, mo. Otporaš)
Sud je meni potvrdio pravo pa mi dao i curicu od 4 godine, dok žena ima pravo od vremena do vremena viditi djecu i to sam joj pravo dao. Idu u najbolje kolegije i pater Oltra ima sinove u svom kalegiju. Rastaviti se ovdje nemože, niti ja to hoću. Ali ne živimo skupa. (Dakle, i ovo je jedna novost za koju nismo znali. Rastavljeni su i ne žive skupa, ali nisu crkveno razvinčani, mo) Ja sa mojom djecom i sa mojim zanimanjem, a žena sa advokatima i stratezima HOP-a, i sa imanjem, koje sam prepustio. Prema zakonima ove zemlje moje je pola, i ona nemože ništa, nu ja sam kavalirski prepustio ženi i Trustu, i podpisao odobrenje, da mogu voditi (oni, sa generalove žene strane, mo) kako hoće poslove. (Prenosim ovdje, po svoj prilici iz časopisa Danas, u originalu, bez datuma, jer mi je tako poslato, četiri nastavka feljtona udbaškog piskarala Đorđa Ličine; a ja sva četiri držim u fijoki "MAKS LUBURIĆ, GENERAL DRINJANIN", četvrti i zadnji opis s naslovom: "Otpisani general Drinjanin", strana 74, podnaslov:

Anonimno pismo

"Potkraj 2957. godine (Poznato je iz Maksovih pisama da je Poglavnik došao u Madrid, Španjolska koncem listopada ili početkom studenoga 1957., dakle da se je netko odmah potrudio i poslao ovo "Anonimno pismo", mo. Otporaš.) na adrsu kontese Izabele Hernaiz Santisteban-Luburić stiglo je neobično pismo. Pismo ga je navodno netko iz kruga Pavelićevih prijatelhja. Neki čak sumnjaju u pavelićevu ženu Maru. U pismu mladoj kontesi stajalo je, uz ostalo, da su ruke Vjekoslava Luburića, njezina supruga "toliko krvave da se nikad neće dezinficirati". U pismu je, kažu, bio naveden i čitav katalog Luburićevih zločina ...u ustaškom koncetracionom logoru jasenovac. Izabel Santisteban nije mogla Luburiću oprostiti prešućenu prošlost; te je zatražila i dobila razvod braka. (Maks malo gore naviše piše da "nije rastavljen, niti je izbačen iz kuće, nego da ne živu skupa", mo) Doduše, pri tome je izgubila pola velikog imanja - jer ga je sud dodijelo Luburiću - ..."

Ja zaradjujem dostatno da mogu živiti, školati djecu i pomoći Hrvatsku. Bio sam direktorom velikog poduzeća u madjarskoj nakon Marselja, (Marseille, mo) i izdržavao 15 obitelji Hrvata, mojih Jankopustaša. Poslie Bleiburga sam postao tehničar i stručnjak za kemičke proizvode i sada sam “jefe tecnico” y “jefe de ventas”. (što bi moglo značiti "tehnički" i "trgovački direktor" mo) Dakle niti sam od koga šta tražio, niti trebam, a jesam dao i mislim dati.

Jedno je sigurno: ni prabranko, (Misli se na fra. Branka Marića, koji je vjenčao generala 19 studenoga 1953., mo) ni itko, neće voditi Odpor, kao HOP, niti biti provodadžija (posrednika, mo) u mojoj kući, a tko ga treba kao takva naj im bu i praf im budi…(Ovdje general emitira Dra. Vladka Mačeka, s kojim je general u svojoj kuću u Zagrebu, u Dulićevoj ulici br. 6, živio neko vrijeme, za vrijeme NDH, mo)

Moja žena sa svojim Trustom, advokatima, savjetnicima i imanjem. Izgubila je parnice, ali ne muža. Kada se odluči zauzeti mjesto, koje joj prema našim kršćanskim zapovjedima pripada, netreba drugo, nego doći i u kuhinju, spavaću sobu i “comedor”. (Riječ “comedor” u ovom smislu bi mogla značiti: sve ono što jedan život čini ugodnim, udobnim i lagodnim, mo)

A u Odporu ja. Jučer je bila viditi djecu, bila dva sata u kući i može se povratiti kada hoće. Ostala je gospodja, a u pitanju ostaloga je moja stvar. Dužan sam bio dati to objašnjenje prema Vama, koji ste znali ustati u moju obranu. Nisam dakle počinio niti jednog djela, niti jednog jedinog, koji bi me diskreditirao prema obitelji, djeci, crkvi, vlastima, i prijateljima. Moja supruga je Baska. A ovi su veliki intereščije, trgovci, itd. i imaju malo smisla za Hrvatsku! Nu ja ga imam. I kada sam se ženio, ja sam mojoj suprugi rekao sve, (a ne kako udbaško piskaralo Đorđe Ličina kaže malo gore više: "da nije mogla Luburiću oprostit prešućenu prošlost", mo. Otporaš.) i prema svim zakonima njoj je mjesto uz muža. Neće!?
To je njezina stvar. Živim izvan imetka, i o svojoj zaradi, uživam sva prava povlašćenog gosta u ovoj zemlji!

Tragedija je da obiteljski Trust nema malo smisla za Hrvatsku, ni za povijest, ni za metafiziku. Tu je dekadancija zapada i bogataša. Nu ja imam smisla za moju dušu, ime, odgovornost i moji će to španjolski prijatelji potvrditi, kao i vlč. Belehan, i ostali Hrvati, sa kojima sam stalno u vezi i posjetama kao Tijan, Dragičević, itd.

Pita me jedan od Vas, dali stoji, da je ovdje prof. Murgić, Nije, ali će vrlo vjerojatno biti, jer ga trebam. On je dao pristanak i vjerujem, da će za najkraće vrijeme biti ovdje za organizaciju novinske službe. Ne radi se o “Drini” nego o bolestnima i radu u Hrvatskom Uredu i našim diplomatskim predstavništima, koja ćemo skoro pokrenuti u Španjolskoj. Konzulat će u skoro vrijeme proraditi opet, i o tome više u “DRINI”. G. Dragičević je dao dokaza da je u službi Hrvatske i vjerujem da će se pokrenuti Poslanstvo. Skoro idem u Madrid po tom poslu.

Ista je stvar sa pukovnikom Matom Frkovićem. On je voljan isto i vrlo je vjerojatno, da će doći k meni u Španjolsku. Mene ne smeta da li je bio ili jest sa Jelićem, ili se zavadio. K meni, ako dodje, doći će kao pukovnik. On je stari i poznati borac, i on se je izjavio načelno voljnim suradjivati. Ovih dana se to riješava u Munchenu, gdje zasjeda Stožer “E” /Evropa/.

Nemam ništa sa sporom Jelića i Izvršnog mu Vijeća, koje ga je desautoriziralo da ide u New York i sada se Jelić dao postaviti KOMESAROM HNO-u! (Ovi inicijali “HNO” su za “Hrvatski Narodni Odbor”, organizacija koju je pedestih godina prošlog stoljeća osnovao Dr. Branko Jelić, koje je on doživotnim predsjednikom bio. Mo) Pomoću njemačkog suda i advokata! Nema sumnje da su stare forme zatajile, jer su djelo starih ljudi i starog mentaliteta. Dakle: ako pukovnik Frković bude htio slušati svog bivšeg podčinjenog kao generala, Maks će znati u starom Buzdovanu gledati oca. Ako stari gospon Dr. Murgić prihvati ponudu, ja ću ga odmah dovesti ovamo. Imao sam dosta mana ali sam znao cijeniti ljude kriterija i savjetnike. Uz mnogo mana to mi je bila odlika.

Ja želim stvoriti GLAVNI STAN, te ga predati u ruke za to odabranima. Kao što sam učinio sa “Drinom”. Ja ću se onda baciti na “operativni odjel” i stvarati baze, škole, odgajati ljude i komplicirati život i sebi i drugima.. Čim za postrojenu stvar imadnem čovjeka, zovem ga. Ako hoće, dobro. Ako ne, tražim drugoga ili ću ga stvoriti iz mladih, koji se nude za sve u masama. Postupit ću savjestno.

I sada ambicije. “Dokle stižu Tvoje ambicije Maksu”? Pita me jedan od Vas? Reći ću: do kraja! Ići ću do kraja! Do slobode ili smrti!

Sve drugo ovisi o nama samima i od sto drugih dogadjaja: mislim stvarati ZAPOVJEDNI SKUP. To bi bilo vijeće revolucionarne vojske, kako bi na vrijeme stvorio kosturnicu (u ovom slučaju riječ “konsturnica” bi mogla značiti, između ostalog, kao “stvoriti lanac”…, mo) od starih i poznati “preživjeli” da nas dinamični i mladi nestrpljivi i neispitani ne preplave u danom času i ne skrenu revoluciju u frakaso, ćorsokak, ili ideološke komplikacije. (Pa nekako se je to desilo i u Domovinskom ratu, u koje su sva odgovorna mjesta zauzeli “stari i bivši, sa znanjem i iskustvom” komunisti i Udbaši, mo) Ne dam da izkrvarimo. Vodit ću ekonomiju krvi. Cijenit ću živote, jer nas je malo, a ne iz sentimentalnih razloga. Ovi ne mogu regulirati revoluciju. Više smo ljudi izgubili u rudnicima amerike nego na Bleiburgu. Mladost ne plače nad palima. Mogli smo i bolje pasti..

Nu zar ne vele, da vojnik treba slušati! Mi smo slušali 1918., i 1945. Treći pu neće nas nitko mimo Sabora i ZAPOVJEDNOG SKUPA sikterizirati.
Stojim na demokratskim, zapadnim, istočnim, kakvim god hoćete principima, ako se radi o Hrvatskoj. Ali nećemo čekati dok progovori savjest zapada, ni dok nas bude dosta, koji ćemo odkriti da se možemo boriti za našu slobodu i onda, ako to nije pravo Americi. Nas veže HRVATSKA KONSTITUCIJA, a ne Američka. Ima naroda koji su dobili slobodu i bez Amerike, a ima ih, koji su je izgubili radi Amerike. Živila Amerika, ali živila još više Hrvatska!!!

“U čemu ti mogu pomoći Makso”? Pitaju petorica! Velim ja: tko je mlad, neoženjen, jak, sposoban biti će pozvat. Tko ima ime, čin, prestiž, te fleksibilnost i živce za novu borbu, neka ponudi svoju suradnju. Pa i da mene izmjeni ako hoće. Tko ima novca, neka ih dade. Tko ima ideja, neka ih dade. Mi smo, članovi ZAPOVJEDNOG SKUPA, dali sve od sebe. Dajte i Vi što možete.

Zapovjednik Područja “SUD” je bojnik Stjepan Fištrović. /Tugomir/ (konačno sada znamo tko je i ovaj “Tugomir”, mo) Adresa mu je: S. Fištrović, apartado de correo 3637. LIMA, PERU

To ne znači, da ćemo generale podrediti bojnicima. On je zapovjednik “Područja”. Nije bezuvjetno potrebno da to bude, a pitajte njega i on će rastumačiti, koliko se trudimo, da pokrenemo duhove i ljude, jer treba stvoriti kostur. Ne znači da je potrebno ići preko njega. Svi imate moju adresu. Nu jedno je sigurno: imam u njega bezuvjetno povjerenje, jer ga je zaslužio. Nikada nećemo ići putem kojim se dosada išlo. Neće biti intriga. Nećemo napustiti drugove ni pod koju cijenu.

Ni dozvoliti intriga. Pa tko misli da može nešto doprinieti dogovoreno sa Tugomirom, bujrum. (Turska riječ, znači: Na zapovjed, izvolite, u tom smislu, mo) Tko misli da može samo izravno samnom, neka mi piše. Tko hoće pomoći novcem, može dati Tugomiru, može meni izravno. Evo Vam svima moje osobne adrese, koju Vam dajem pod uvjetom, da istu ne smijete bez moje dozvole nikome dati:

Drina, apartado 32. CARCAGENTE, valencia, Espana. Za sve ostalo ostaje adresa madridska

Svakome od Vas jamčimo diskreciju i u pogledu suradnje, imena, kao i pomoći. Nikada ne objavljujemo imena “dobrotvora”, ali imamo zlatnu knjigu i na absolutnom mjestu. (Možda je to “absolutno mjesto” gdje se one kutije ARHIVA generala Drinjanina nalaze kod jednog Španjolca. Tko je pratio ova pisma, mogao je uočiti iz pisanja Stjepana, Štefa, Crničkog, koji je s puta tu došao u četvrtak 24 travnja 1969., dakle četiri dana poslije ubojstva generala, i koji opisuje da je španjolska policija, ili vlast, sve zaplijenila, UOPĆE SVE, dakle, i ARHIVU, bez obzira gdje je ona bila pohranjena. Mo. Otporaš) Administrator Vam može dati uvida (vidite opis “peti (5) dio), Živko Vasilj, mo) kada htjednete i mognete.

Suradnja: stvorite “krugove prijatelja “DRINE”, ZAPOVJEDNI SKUP za Argentinu, stvorite ogranke Odpora, radne krugove. Pišite, radite da se održe sve organizacije, jer svaka na nekom mjestu može izvršiti poslanje. Ali ne svaka na svakom mjestu.

Za ući u Odpor nije potrebno razbijati ono što ima, nego u smislu letka “SLUGE DOMOVINE” stvarati unutra duh sloge i jedinstvo u misli, jer se mora misliti na jedinstvo u akciji. Neće biti heferovskih, obranaških, jelićevskih ni seljačkih satnija. Ni ćelija za akciju, ni gverilskih grupa. Bit ćemo jedno ili ništa!

Nismo sveci, nećemo stvarati mira sviju, svakoga, svugdje. To je nerealno. Ali možemo svi: kao generali, kao trgovci, kao književnici, kao savjetnici, svaki na svome mjestu pomoći.

Kada sam stvarao “DRINU” i tiskaru, rekao sam, da je to početak. Ušli smo u “Prvi korak”. Skoro idemo u “Drugi”. O Vama svima ovisi kada ćemo ući u “Treći”. Ja idem napried i organiziram stvari. Ja sam dakle organizatorski zapovjednik. Sva su mjesta prazna, pa i moje. Nu valja popuniti onoga “koji nemože” jer je ubijao! (Maks sam na sebe misli kada ovo govori, mo. Otporaš) Kako mislimo do slobode bez novih ubijanja?

Eto, ja sam Vam pisao iskreno. Nadam se, da nitko od Vas neće zloupotrebiti moje redke, jer je to privatno pismo. Nije potrebno da svi jednako mislimo, ali jest da pošteno mislimo. Ako je mojih 32 godine neka garancija, da nisam “izdajnik” pomozite me. Ako možete zauzeti moje mjesto, brzo ćemo se nagoditi, jer ima drugih mjesta za zauzeti. Ja sam voljan ići do kraja, apsolutno do kraja.

Inače sam dobra zdravlja, boljeg nego 1941. i 1945.

Želim i Vama svima isto. Nedajte da Vam “Jadran” (ime jednog hrvatskog kluba u Buenos Airesu, mo) odkopava Dženazu (grob, mo).
Umrijeti nije težko, ako se ima smisla za povijest i vječnost. A mi smo to dokazali i u mladosti i u muževnom dobu treba još jednom pasti.

Pisao sam negdje da sve Vas želim zadržati u mojoj mašti onakvim, kakvi ste bili, kada smo se najviše volili. Svima drugima, i sve, ja od srdca opraštam, i molim, da se i meni oprosti ono sporedno. Ta svi mi imamo ludo ustaško srce i ono bije za Hrvatsku. Samo različiti smo mi i prilike, koje su nas suprostavile mnogo puta a da nismo ni znali.

Grli Vas sve odani Vam Maks.

Potvrđeno velikim Grbom hrvatskih Oružanih Snaga s potpisom Maks.

(Kraj ovog pisma “ispovijedi”, ako ga se ovako može nazvati. Ovo pismo bi uistinu trebalo analizirati sa svih uglova, Ostavimo to povijesničarima. Sve što ja, Mile Boban, koji posjedujem na stotine i stotine generalovih pisama, želim je to, da ova pisma iznesem na svijetlo dana, svim Hrvatima, prijateljima i neprijateljima Maksove i naše HRVATSKE!, Mo. Otporaš)

Bobani
08-07-2015, 15:27
PISMO/ODGOVOR IZ DOMOVINE NA OBITELJSKI ODNOS MAKSA LUBURIĆA

(Prilažem pismo čitatelja iz Hrvatske koji je kupio prošle godine knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" i koji redovito redovito prati i čita na ovom forumu sve što iznosim i pišem o Maksu Luburiću. Pošto je on u spomenutoj knjigi pronašao moje e-mail adresu javio mi se i od mene zatražio još neke podatke koji se ne nalaze u knjigu. Tako je naše uzajmno dopisivanje počelo i mene počeo oslovljavati sa "Stric", što mi je posebna čast. Čak mi je (naravno u šali) pisao da bi me trebalo predložiti za Nobelovu Nagradu zbog objevljivanja svih tih Maksovih povijestnih pisama, osobito s mojim nadopunama koje u mnogim slučajevima popunjuju prazninu mnogih pisama. Mile Boban, Otporaš.)

Date: Wed, 8 Jul 2015 12:16:16 +0200
Subject: rastava
From: žutovac@gmail.com
To: froate@hotmail.com

Dragi moj striče Mile meni je iz svega što sam do sada pročitao i čuo potpuno jasno što se je dogodilo sa njegovim brakom. Ona očito nije bila najstabilnija osoba. U pismima se često spominje njezino loše vladanje pred gostima. Ostaje činjenica da je i španjolski sud dosudio da njemu pripada skrb nad djelom, a on je bio ipak stranac, a ona španjolska plemkinja i bogatašica??!! To mislim da sve govori, posebna je priča kako se je nesretnica dala izmanipulirati i kako je odgojila djecu, Junior (treće dijete, sin Vjekoslav, Maksa Luburića, mo) se nekako odhrvao njezinoj promidžbi, ali tu valja biti zahvalan argentincu, (ovdje se radi o Dinku Šakiću, Vjekoslava Juniora Luburića Tetku, jer je Dinko Šakić oženio polu sestru Maksa Luburića Nadu, a Vjekoslav Junior je živio desetak godina kod tetka Dinka Šakića u Buenos Airesu, pa je po svim izgledima mnoge nepoznanice saznao od tetka. O tome taj iz domovine misli, mo.) nesretni Domagoj je danas naki kakav jest, neka mu Bog oprosti na budalaštinama u koje je ogrezao, bratski poZdrav iz Hrvatske na +37,Žarko. (ovo "+37" je znak da je u Hrvatskoj temperatura +37, mo.

Bobani
09-07-2015, 05:03
JA BIH NAJSRETNIJI BIO, KADA BI EMIGRANTSKI DIO ODPORA BIO U RUKAMA OSOBE, KOJU SE NEBI MOGLO NAPADATI RADI JASENOVCA

(To je Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin pisao svojem suradsniku Anti Kršiniću u Oakland, Californija, 30 ožujka 1965. godine. Šta na ovo reći? Mo. otporaš.)

(PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA. Ova Poruka izmirenja je izišla u Istarskoj Drini 1964 godine, strana 18-21. Nastojao sam prepisati ovo pismo onako kako je originalno pisano. Otporaš.)


Izvadak iz jednog pisma Maksa Luburića,

(Pismo je pisano dr. Miljenki Dabi Peranić 23 studenoga 1967. Navesti ću samo neke odlomke iz tog pisma:)

"...Ako padnem - Rankovićevci će Te napsati da si me Ti ubio. O tome smo već jednom govorili. Logično: kada su pucali na Poglavnika, okrivili su mene. Pucat će na mene - okrivit će tebe...To je logika. I što je najtragičnije, emigracija će im povjerovati. Nažalost...

...Što se mene tiče, ja sam s Bogom uredio svoju savjest. A s Hrvatskom? Za nju ne bih dosta učinio niti da živim tri ljudska života. Pao dakle danas ili sutra ili za dvadeset godina, za moju je savjest sporedno, jer kada se za Hrvatsku dade život, daje se ono najviše.

...Kada sebe stavim prema Hrvatskoj, umirem mirne savjesti. Učinio sam mnogo. Jednom smo razgovarali - sjećaš li se? - da bih se dao rado objesiti, kada bih visio među Titom i Rankovićem...Kada bih mogao vješati se uz Tita, ali tako, da Ranković bude među nama, ne bih mi bilo žao, pa makar bilo vješanje ono pravo. I tako hrvatski narod neće biti sretan dok nas sve skupa ne vidi obješene...

...Svi danas vide da sam ih vraški razdjelio. Kao avet stojim među njima. Jaz je među njima, kao što je i među Srbima i Hrvatima. Tu je veliki dio moje, ali i Tvoje, povijesne misije...

...A ako ništa drugo, postoji Jasenovac. I dokle bude postojala ta uspomena, mira neće biti među Srbima i Hrvatima. Mogu oni govoriti kolikogod hoće o "bratstvu i jedinstvu"! Neće ga nikada biti, jer ga ubija spomen na Jasenovac. Na njemu se danas kolju hrvatski i srpski komunisti, kao i svi Hrvati i svi Srbi. Hrvatski komunisti su ovjekovječili s onim spomenikom - Jasenovac. Baš kao da su radili pod mojom sugestijom. (Možda i jesu, jer se pokazalo da se "bratstvo i jedinstvo" sastojalo samo u likvidiranju svega hrvatskoga, pa i komunističkoga, kako su to dokazale "žrtve" Hebrang i tisuće Hrvatskih Partizana - pobijenih da bi se moglo ostvariri to Rankovićevo "bratstvo i jedinstvo", mo). Baš taj njihov i moj Jasenovac uništava svaku Jugoslaviju. Htio sam razdvojiti Hrvate i Srbe. Dogadjaji, o kojima sam najprije sa skepsom mislio...dokazuju da sam ih razdvojio..."

“Iz jednog od pisama Anti Kršeniću
30 ožujka 1965.

…Ja bih najsretniji bio, kada bi emigrantski dio Odpora, sa općepolitičkim i publicističkim radom, bio u rukama osobe, koju se ne bi moglo napadati radi Jasenovca…”

(Eto tako general DRINJANIN, Vjekoslav Maks Luburić piše, a što piše tako i misli, o događajima iz godine 1966 kada se je Ranković smjenio i 1967 povodom Deklaracije Hrvatskog Književnog Jezika, dakle događajima o kojima se još uvijek mnogi živući Hrvati mogu prisjetiti. To su bila burna vremena kada je KPJ sa svim svojim polittičkim aparatom u ime "narodne vlasti i u ime bratstva i jedinstva" nastojala što više ocrniti hrvatski narod, podižući taj spomenik "žrtava fašizma" u Jasenovcu, kako bi time, još jednom naturili hipoteku kolektivne odgovornosti ratnih žrtava na podrušju Hrvatske.

Sada je vrijeme, poslije skoro 45 godina od ovoga pisma, da se jave oni kojima je do ISTINE stalo. Ja ću. prikladno mojim prilikama, iznositi neka pisma MAKSA LUBURIĆA. Mo. Otporaš)

Bobani
10-07-2015, 00:36
IZ (3) PISMA MAKSA LUBURIĆA Anti Kršiniću (30.3.1963.‏

To: Kamenjar Herc, Mile Boban, Otporaš.

Bog! dragi moj Franjo,

Neka ti ovi opisu budu dovoljni ili dovoljniji za saznati ISTINU iz prve ruke o HRB, Srećku Roveru i našem Maksu Luburiću. Po datumu ćeš vidjeti kada sam ja ovo pisao. Velika je šteta da ova pisma nisu izišla u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Ni sam ne znam kako je došlo do tog propusta. Zato bi bilo dobro da se ovo obradi i priredi i u nastavcima sa prikladnim slikama poprati. Prije nekoliko dana je netko pisao, rekao bih bez znanja i na pamet o ovoj temi. Ne kritiziram ga, jer čovjek nije znao. Zato ovo iz prve ruke donosim ovdje, za svakoga, da vide i da se upoznaju šta je Maks Luburić i toj australskoj devetorki pisoa te godine 1963. kada se je to dogodilo. Naklapati danas onako kako bi kome odgovaralo a nepopznavati prave stanje stvari, je neozbiljno i neodgovorno. Znam da je predugačko za mnoge a pogotovu za one koje ova teme ne zanima. Zato ja ovo prepisivam iz ova tri pisma i donosim za one koje ovo zanima. Svakako ovo pročitaj pa mi javi. Bog! Iskreni poZDravi. mile Boban, Otporaš.

Za par dana ćeš dobiti opis vjenčanja iz Parizu. Poslat ću ti nekoliko slika a ti to rasporedi.

Iskreni poZdravi tebi i svim tvojima.

Bog! Milan.


(U slijedećim opisima ću iznositi vrlo povijesne važnosti sadržaje iz TRI (3) pisma generala Drinjanina. Naslov će biti:TRI PISMA GENERALA DRINJANINA.
Molim cijenjene čitatelje da ovo uzmu u obzir. Neznam koliko će nastavaka biti. Mo)


14th August 2012, 21:41

IZ TRI (3) GENERALA DRINJANINA PISMA (prvi (1) dio

Dragi Ante! (Ante Kršinić, mo) Ja ovo šaljem samo za Tebe za Kaliforniju i Rudija za ostali dio USA. Na diskretan način učini što možeš iako znam, da nije lako. Moramo pohvatati u naše ruke sve konce, jer će stradati ljudi u rukama neodgovornih.

Grli Te Tvoj Maks (Ovo je napisano rukom gore na vrh pisma kao jedan dodatak, mo)

Maks, 30 ožujka 1963.

Dragi moji !

Pišem ovo okružno pismo vama nekolicini najužih suradnika da vam za 10. Travanj 1963. dadem, kako sam obećao, jednu sliku naših prilika. Na vama je, da mi u prvom redu svaki od vas dade iskren odgovor, uvijek gledajući sa sveukupnog stanovišta, a zatim da u vašim krugovima postupite shodno potrebama. Kada od vas dobijem odgovor, napisati ću okružno pismo za širi krug i javno.

1.) Mnogi od vas tražio je obavještenje u pogledu naše suradnje u operaciji "Orient". Nekima od vas nisam odgovorio na ta pitanja ili uopće nisam odgovarao, jer u glavnim pitanjima nisam imao dovoljno elemenata za dati vam pravu sliku. Dr. Muftić bezuvjetno pripada "Braći Muslimanima", a sa drpm. Ramadanom stojimo u vezi, razgovorima i zajednički nastojimo postići nešto za našu stvar. Voljni su s Odporom suradjivati, a učiniti će vjerojatno i dosta usluga hrvatskom narodu na političkom polju. Nastavljamo u tom pravcu, a dr. Ramadan putuje u USA, gdje će se sastati s Erićem, a vjerojatno ćemo organizirati sastanke i na drugim mjestima izmedju naših i njihovih predstavnika. Poneki od braće imao je rezerve u pogledu dra. Muftića, nu ja vjerujem, da ne treba biti bojazni, da bi isti radio za komuniste ili Srbe, pa nam se je ograničiti na to, da suradjujemo na političkom polju do onih mjera, do kojih organizacija "Braća Muslimani" hoće i može učiniti.

Treba imati na umu, da oni svugdje imaju pristaša i mogućnosti, da imaju svoje ljude na mnogim visokim položajima u islamskim zemljama, iako nemaju podpunu vlast nigdje. Njih treba smatrati neke vrsti klerikalcima i desničarima i k tome republikancima, pa u ovoj igri snaga na svjetskoj pozornici, gdje Rusija i Amerika pomažu ljevičarstvo i komunizam, kao i bezvjerstvo, nije njihova situacija najbolja. Time smo vam dali jasnu sliku političkog stanja, koje će ipak doći do izražaja, jer je jedan od naših velikih prijatelja i jedan od vodećih u organizaciji predvidjen za ambasadora u Madridu, koja će prilika biti iskorišćena u svibnju, nakon njegova dolaska. Novine te organizacije u raznim zemljama i nadalje o nama pišu i mi se povezujemo s njihovim prvacima.

Ovu liniju možete smatrati kao jednu od glavnih naših političkih suradnja, pa iako časovito "Braća Muslimani" nisu u ofanzivi, nego je to njihov neprijatelj Naser, (Podsjetimo današnji mladi hrvatski naraštaj na to da su Tito i Naser bilo jako usko povezani, kako osobno, tako i prijateljski, diplomatski, državnički i ideološki, mo), imajmo strpljivosti i vjere, kolo sreće okreće se i ta će organizacija uvjek imati, poput katoličke crkve, veze i ljude i utjcati će na dogadjaje. Mnogih je istaknutih državnika u musklimanskom svietu na njihovoj strani, pa bi moglo biti ugodnih iznenadjenja u času zaoštrenja odnosa izmedju Amerike i Rusije. Tada bi Amerika bila prisiljena tražiti pomoć u konzervativnim, tradicionalnim, vjerskim i desničarskim krugovima. Poduzeti su razni koraci s hrvatskim muslimanima (Dali mi Hrvati imamo danas hrvatskih muslimana, i dali imamo hrvatskih pravoslavaca??? Što se osobno mene tiče, a to je moje mišljenje danas, na moj rođendan, 14 kolovoza 2012., da bih prije povjerovao da imamo hrvatskih pravoslavaca nego, recimo, na svu žalost, da imamo hrvatskih muslimana, mo) u emigraciji, te je mnogo truda uloženo u tom pravcu. To ćete viditi u sliedećim našim publikacijama.

2.) Isto tako mogu vam dati jasnu sliku u pogledu pomoći u sredstvima, koje bi mogli očekivati od naših islamskih prijatelja. Rekao sam nekima od Vas u svoje vrieme, kada smo počeli razgovarati sa ljudima org. Braća Muslimani, a to je da su oni htjeli od mene dobiti u prvom redu ljude, kao i moju osobnu kolaboraciju, a za diverzantsku akciju org. Braća Muslimani na izvanhrvatskom području, tj. prema potrebama organizacije, koja se nalazi u stalnom ratu sa ljevičarskim Naserovim i komunističkim agentima muslimanima u svietu. Ja sam to odbio i nasojao svesti suradnju najprije na političko polje, pa me sigurno hrvatski političari, kad bi imali pameti, nebi napadali, jer sam u tom pogledu bio oprezniji, nego mi oni to danas savjetuju. Ja sam htio najprije političku suradnju i javna politička i diplomatska priznanja Hrvatske, dok bi onda kao saveznici mogli razgovarati o vojnotehničkoj suradnji.



15th August 2012, 15:06

IZ TRI (3) PISMA GENERALA DRINJANINA (drugi (2) dio

U tome smo izgubili dosta vremena, jer kako znate diplomcija je takova, a posebno na Orientu. Oni meni predbacuju, da se nemože bez akcija dobiti pomoć. a ja opet, da se bez pomoći nemože pokrenuti naš borbeni dispozitiv.

Radilo se najprije o diverzantskim akcijama, nu kasnije je došao rat sa Jemenom, i od mene se zatražilo dobrovoljce, istovjetnost borbe za iste ideale, jer i u Staljingradu smo se borili izvan područja Hrvatske, itd. Bilo je ponuda za tehničare, stručnjake, avijatičare, radiotelegrafiste, škole itd. Predbačeno mi je da raste trava u logorima, gdje smo se trebali vježbati. Nu ja stojim na stanovištu, da je bolje da raste trava u logirima, nego da budemo začeprkani u pijesku za arapske stvari.Ti ciljevi nisu izravni sa ciljevima Hrvatske. Mi jesmo saveznici za ciljeve Islama u našoj Državi (čitaj Hrvatskoj, mo), i ja ću ostati vjeran odnosima i ugovorima, ali nisu još Braća ništa učinila za Hrvatsku, da bi mi morali biti velikodušniji.

(Ova stvar se je rastezala par godina, dok konačno nije potpunama propala. Iako nisam bio izravno upleten u splet tih manevera, preko dra. Miljenka Dabe Peranića sam bio upoznat s ishodom svih tih povuci/potegni poteza. Zato se nije ni čuditi da su mnogi visoki dužnostnici Odpora tražili od generala objašnjenja, kojima je on često puta odgovarao osobnim pismima, koja ja želim sada iznijeti hrvatskom općinstvu kao povijestna zbivanja hrvatske emigrantske političke djelatnosti HRVATSKOH NARODNOG ODPORA, mo).

Tako : Mi hoćemo u svaku kombinaciju, ali oni moraju najprije zadužiti Hrvatsku, pa ćemo onda i mi kao islamska i prijateljska zemlja odgovoriti.

(Kako se je moglo i uočiti iz prijašnjih pisama da je organizacija "Braća Muslimani" isključivo zahtjevala da Hrvatska bude priznata kao islamska a ne katolička zemlja. Kroz generalova pisma će se moći uočiti kako se je on opirao da Hrvatska ne bude priznata kao islamska zemlja. To generalovo opiranje se rastezalo sve dok konačno od toga nije bilo ništa. Zato se je generala napadalo i okrivljivalo za taj neuspjeh, mo).

Stvar se pogoršala, jer je pao Kasem, gdje su Braća imali neke pozicije, kao i u Siriji, dok su novi režimi u rukama Nasera (Čitaj Tita, pošto su ona dvojica bili gorljivi suradnici u razbijanju organizacije "Braća Muslimani" i bilo koje suradnje između ove i ODPORA, mo), a taj je protiv Braće, jer hoće da odijeli crkvu od države i provodi socijalne i agrarne reforme, a znate šta to znači za tradicionalne snage "Braće Muslimana". S druge strane snaga Nasera bi mogla biti brana protiv Izraela i to mu pomaže kod malog arapskog svijeta. Sve u svemu ni oni nisu jaki, da nam pomognu, kako smo vidili pod br. 1. prijatelji su na političkom polju. Koliko će to biti? Ne znam!

Stvar kraljeva (ovo je u množini, mo) Huseina i Sauda nije ružičasta i mene ne bi čudilo, da i oni postanu emigranti ili kao Emir El Badr u Jemenu, koji nas je htio priznati i bili smo u vezi sa njima - ode u gverilu. Nu i ta gverila može durati, dok je Saud na vlasti, ali ako Naser počme u Arabiji, a to je moguće, onda će još manje izgleda biti za neku stvarnu oružanu pomoć u našu korist, a mi svakako nećemo spašavati vladarska prestolja, kao nekada Hrvati Abdurahmanu III. u Kordobi. Pa i ako oni izgube prijestolje i zavlada Naser, sigurno je, da će postojati organizacija BRAĆE i ostalo će tada zavisiti o Naseru, koji nam vjerojatno nije neprijatelj, nego je s Titom išao iskoristiti Ameriku i Rusiju. Nismo počinili ni jenu pogrešku u tom pravcu, nismo neiskoristili, a ako nismo što dobili, nismo ni izgubili. I čekati.

3.) Pomoć odavde. Imam velikih prijatelja i opće simpatije. Stari su to računi s Titom i internacionlnim kolonijama. Nu ova je zemlja i sama morala voditi bitku za legalnost radi crvenih na jugu Francuske. Danas je to uredu. Francuska je pohvatala španjolske crvene vodje i internirala ih, a ovi ovdje OASovce.

(O.A.S. (ORGANISATION ARMEE SECRETE) koja se je pod vodstvom generala Raoula Salana opirala generalu Charles De Gaulle-u da dadne Alžircima Nezavisnost. De Gaulle je vojnim udarom skršio tu Salanovu tajnu vojničku vojsku. Oni koji nisu bili pohvatani su se razbježali a poneki čak pobjegli i u Španjoslku, koje je Frankova vlast hvatala i sa francuskim vlastima kusure činila, tj. izmjene, mo)

Ima mira na Pirinejima i nitko ga ne želi pomutiti. Oni su morali računati i s medjunarodnim turizmom, jer je ova zemlja u 10 god. podvojstručila životni standard, zahvaljujući turizmu. I onda medjunarodni pritisak i k tome američki. Daleko smo od ove zemlje, naime Hrvatske, te se ovdje ne može praviti operativna baza, ali može ODGOJNA i to privatnim i individualnim naporima. Tu bazu već ovdje imamo i nešto je ljudi prošlo kroz nju i dolaze novi. To je sada već konkretno. Na političkom polju vezali smo njihov jači udjel nakon afirmacije muslimana. Nismo više ni tražili, a oni nam daju slobodne ruke u pogledu Konzulata, kretanja, rada. Ljudi koji ovamo dodju s pasošom kao turisti, mogu biti moji gosti i to ne u domu, tiskari i t.d., nego u - ODGOJNOJ MOJOJ BAZI, odu odavde i nema dokaza ni odgovornosti.



15th August 2012, 17:24

IZ TRI (3) PISMA GENERALA DRINJANINA (treći (3) dio)

U carstvo glupih želja i priča spadaju vijesti, kako je nama nešto zabranjeno, posebno u pogledu "Drine". Uživamo apsolutno povjerenje, sada više nego ikada, (general Drinjanin i HNO, mo) jer smo uvijek znali braniti interese, (španjolske, mo) ili ih barem imati pred očima, te smo to povjerenje zaslužili. Politički je rad mogao biti zabranjen Poglavniku, ali meni nikada.

"Odgojna" baza je tu i nijedan Hrvat se ne treba bojati u ovoj zemlji tako dugo, dok stoji pod mojom zaštitom i ne počini djela, za koja ja ne mogu odgovarati. U ovu zemlju dolazi skoro 10 milijuna turista, mogu doći Hrvati, koje ja pozovem, biti sa mnom, otići - bez bojazni. Ostalo je moja briga.

Nije to Jankapusta, jer nemamo granice sa Hrvatskom. Da je imamo, imali bi i Jankapustu. Ali imamo svoj kutić, gdje možemo odgajati ljude. Kakav oblik će to imati? To zasada ovisi o nama. Ja nisam nikada i nigdje tražio materijalne pomoći kod prijatelja u ovoj zemlji, ali ću je dobiti kad zatražim. Nu ja to neću dok ne bude vrijeme. Prema tome stvar je ovakva: ni od katolika ni od muslimana nismo dobili ništa. Mogli bi slati ljude u Španjolsku Stranu Legiju, nu ja to neću. Ni u druge - američke ni islamske. Možemo imati onoliko, koliko mognemo izdržavati.

4.) "Akcija Drugog Koraka". Mogu vam reći, da smo isplatili stroj ove i instalacije tiskare. Tiskara je jedan skromni dom za one, koji će ubuduće tu tiskaru voditi, isplaćeni su i dokaz su naše snage. Istini za volju treba reći, da je to bilo omogućeno odkupom većeg broja dionica bojnika Tugomira, pa iako "Drina" duguje dvojici Hrvata po 500 dolara, imamo na zalihi skoro dogotovljenu novu "Drinu" posvećenu fra. Dominiku Mandiću (br. 1. 1963., mo) i ja se nadam, da ćemo s "Obranama", "Drinama" te sa vojničkim priručnikom, koji je takodjer dijelom izradjen i sa knjigama o vojničkom povlačenju "Od Ivan Planine do Bleiburga", koju započimamo za nekoliko dana, moći sami platiti dug i podržavati redovno izlaženje "Obrane" i "Drine" i korespodencije, dok izdržavanje kuće ostaje moja privatna briga i to ću ja urediti i platiti od moje zarade, dok smo skupa i u ovakovim prilikama.

Postigli smo, dakle, u 3 faze kupnju tiskare, ostvarenje veza i početak psihološkog rata. Nema nikakove sumnje, da smo u dosadašnjima fazama uspjeli i da sa ovim aparatom, kojega sada posjedujemo, možemo izdržati ovaj ritam.

"Akcija Drugog Koraka" - psihološkog rata u Domovini ja smatram prvom našom borbenom potrebom. Držanje hrvatskog emigrantskog tiska prema nama u zadnja vremena opravdava moju bojazan, da bi svi ovi, koji su na nas graknuli, to bili učinili, da smo počeli sa domovinskim akcijama bez njih. Dobar dio to čini radi moje osobe, a dobar dio zato, jer "odnesoše im slavu". Emigracija je dokazala, da nije kadra poduzeti ništa. Ja sam vam svima iskreno rekao, da ni mi do sada nismo bili kadri i zato nismo ništa poduzimali, nego smo u tri faze učinili pripreme. Sada raspolažemo s tiskarom, u kojoj možemo braniti sebe, naše akcije i prije svega ideju vojničke izvanstranačke koncetracije i njeno sudjelovanje u hrvatskoj revoluciji.

Sada dolazi vrijeme akcije. Ja tu riječ u konkretnom slučaju nisam nikada izgovorio i sada je izgovaram, jer je za to došlo vrijeme. U prvom redu smatram, da je urednik "Drine" Bebek (Željko, mo) sposoban, da vodi publicistički dio naše organizacije, a drugo je - svaki psihološki rat mora imati svoje akcije, a ne samo svoju propagandu. Tako, ja se sada mogu posvetiti akcijama, a to je preduvjet, da se nešto postigne. Ja neću izgubiti živce i neću se dati nadvikati po onima u našim redovima, koji bi htjeli jurišati na Beograd, a neće niti malodušnici niti piskarala osloboditi i smlatiti (smlatiti Beograd, mo). Nakon što sam vam razjasnio dosadašnje korake i stanje naših veza u političkom i tehničkom pogledu s našim islamskim prijateljima, te razlog zašto smo morali uspostaviti svoj tisak na noge, ja vam ovo govorim o akcijama u najkonkretnijem obliku. Time dakle ulazimo unutar "Drugog Koraka" u razdoblje "Akcija Drugog Koraka".



16th August 2012, 00:05

IZ TRI (3) PISMA GENERALA DRINJANINA (četvrti (4) dio)

5.) Uvjeti i preduvjeti za akcije "Drugog Koraka".

Još uvjek se nalazimo u onom stadiju, gdje se moramo ograničiti na vlastite snage prema onoj - uzdaj se u se i u svoje kljuse. Moguće je da sam neke stvari u životu činio dobro ili loše, te da nisam bio dorastao nekim situacijama u stanovitim vremenskim dobima, ali se osjećam sposobnim i pozvanim za organizaciju onih akcija, o kojima vam govorim. Nisu prilike iste, kao nekada, ali i ja sam se odgajao u tom novom ambijentu i znam s čime i s kime se hvatam u koštac. Mislim reći, da želim osobno te akcije organizirati i osobno za njih odgovarati. Ja sam godinama podnosio stanovite žrtve za očuvanje minimalnih veza, posebno kada sam osobno bio u boljim materijalnim prilikama. Osjećam se dakle sposoban za voditi tu stvar i svima vama velim bez razlike, da kako sam god bio elastičan u političkim i taktičkim potezima, u ovim stvarima sam vojnik i neću dozvoliti (ne želim unaprijed govoriti o scenama u filmu kojeg gledamo, ali, ukratko, ovdje se radi akciji HRB iz 1963. god. Ovdje se ne radi o nikakovu filmu. Jas sam to tako nazvao, jer za mene su ova pisma tako napeta, više nego najnapetiji film, mo), da se u moje ime i u ime Odpora dogodi i jedna, (akcija, mo) koja ne bi bila po meni odobrena. Sve bih radije podnio, nego da moje ime i ime Odpora bude vezano uz jedan frakaso poput Kavranove akcije (Akcije Gvardijan, neki ju opet zovu Akcija DESTI TRAVANJ, svakako poznata pod imenom "Akcija Božidara Kavrana" 1974/1948, mo). Dapače, velim vam iskreno, da bih bio najsretniji, kada bi svu političku i publicističku stvar Odpora preuzeo bilo "Zapovjedni Skup", bilo neki Odbor, ili bilo kakvi forum, kojega bi stvorili mi, koji smo i Odpor stvorili i vodili do sada.

Ja bih najsretniji bio, kada bi emigrantski dio Odpora, sa općepolitičkim i publicističkim radom, bio u rukama osobe, koju se ne bi moglo napadati radi Jasenovca.

(Nama Hrvatima ne treba veća ispovijed i iskrenost od ove koju je upravo ovdje, u ovom pismu, rekao čovjek kojeg se sustavno napada i kleveće za sve ratne žrtve na području NDH od DESETOG TRAVNJA 1941 PA DO 8 SVIBNJA 1945. Ja ovdje otvoreno govorim, bez da govorim koliko je ili koliko nije kriv, da će ime Maksa Luburića živijeti dokle god bude živijelo i ime HRVATSKA. Kada se budu filmovi snimali o Maksu Luburiću, nesumnjivo će biti spominjano i naše ime HRVATSKA. Svakako treba uzeti u obzir da je Maks Luburić naša HRVATSKA POVIJEST, bez obzira kako su ga naši hrvatski neprijatelji prikazivali ili kako će ga prikazivati. Mo)

Vidili ste u Nevistićevom članku (Dr. Franjo Nevistić (1913-1984) novinar, pisac, jedan od urednika Studia Croatica u Buenos Airesu itd., mo), da kada je ostao posramljen i smlavljen Erićevom logikom, uhvatio se za jednu riječ (Jasenovac, mo) i soli nam pamet o tome, kako se ne može ubijati nedužne ljude.

Još se ne može govoriti o jačim zahvatima na hrvatskom području, ali da o akcijama "Drugog Koraka" i u Domovini i u emigraciji. Došlo je vrijeme tome i nakon što imamo svoj tisak, koji već može i bez mene funkcionirati, ja sam voljan početi. (s akcijama, mo). Postoje potrebni uvjeti za to.

Možda da će biti pripadnika Odpora, koji će se dati zavesti na korake izvan moje kontrole. Ja takove akcije neću smatrati štetnim za Hrvatsku, ali ću se od njih ogradjivati, jer koliko god mogu biti koristne, mogu dati povoda za jednu novu Kavranovu tragediju. Stanje sigurnosti, koje ja imam u ovoj zemlji, dozvoljavaju mi sigurniji kontrol, a to je jedan od preduvjeta za jednu akciju. Druga je stvar polazna točka za akcije, kao i svi tehnički problemi sprovodjenja istih ali svi ti moraju biti izvedeni samo i jedino pod mojom kontrolom. Tu nema elastičnosti i tu ćemo se igrati i svojim i tudjim glavama.

6.) Naše veze s drugim organizacijama.

Eto, upravo smo poslali naše ljude na sastanak s jednom stanovitom domovinskom organizacijom, koja nam se javila preko svog povjerenika u Evropi. Može biti stvar UDB-e, a i stvar hrvatskog naroda, što se ja nadam, da i jeste. U isto vrijeme mogu vam reći, da smo se na jedan ili drugi način povezali s nekim ili svim grupama, koje o revoluciji, vojsci i borbi govore ili pišu. Neke grupe traže suradnju, neke se stavljaju pod zapovjedništvo, a neke nude razgovore.

(Koliko god danas, poslije 49 godina od kada je ovo pismo pisano, ovo moglo izgledati "zeleno", uvjeravam današnji hrvatski naraštaj da je kontakta bilo, i da se je intezivno radilo na povezivanju domovinskih i iseljenih Hrvata. U tome su uveliko odigrali ulogu hrvatski "pasošari". Evo istinitog slučaja. K meni je je došao u posjetu u Pariz sin mojeg brata. On je bio student na zagrebačkom fakultetu. Bio je kod mene više od jednog tjedna. Bojao se sastati s mojim prijateljima, što je i razumljivo. Ja sam radio u poduzeću LIBRAIRIE HACHETTE gdje sam imao pristup mašinama za kopiranje. Kopirao sam mnoge vrlo važne stvari za koje se u ex YU nije znalo niti se je smjelo znati, ponajviše partizanskih i komunističkih zločina, Udbinih zločina u emigraciji itd. Sve sam to pokazao mojem bratiću i rekao da on to sa sobom ponese. Opirao se je. Pripremao sam ga. Sebe sam stavio u ulogu kao Udbaša koji će ga u Petrinjskoj po povratku ispitivati. Galamio sam na bratića, ono po Udbaški i paretizanski, te mu rekao: Znaš šta, kada dođeš s vlakom Express Paris/Istanbul u Zagreb, odmah se uputi na Udbu u Petrinjskoj, zatraži odgovornog Udbaša i ovu cijelu kutiju mu podaj i reci: Druže, upravo sam došao iz Pariza i bio sam kod strica. Prisilio me da ja ovo donesem ovdje i dijelim medju mojim kolegama studentima. Ja to neću činiti, jer se s tim ne slažem. Ja druže vama ovo dajem. Tako je to bilo i time su mojeg bratića pustili na miru. Poslije Konvencije HDZ u Zagrebu 26 veljače 1990. godine, nekoliko Udbaša iz Petrinjske su posjetili mojeg bratića i tražili od njega da ih on upozna sa menom kada se ja vratim..., mo).

Ja sam voljan u tom pogledu biti elastičan i taktičan, jer ne želim podrezati krila mladjima, koji su te organizacije mimo nas stvarali, jer bih onda i ja bio svrstan u istu grupu naših staraca, koji su izgubili kontrolu nad našom mladom generacijom. Pokazalo se, da su neke vojničke grupe, koje su u zadnja vremena pod utjcajem bile protiv nas upotrebljavane i shvatile, da bez nas nema riješenja i putem pisama, sastanaka i posjeta spremno se izgladile sve razlike. Time bi psihološki i potencijalno Odpor zaista bio ono, što treba biti, ako je centar Odpora raznih centara pod kontrolom vojske i jednog generala koji nešto o svemu tome mora znati i daje garancije, da nije u službi tudjina.



16th August 2012, 13:49

IZ TRI (3) PISMA GENERALA DRINJANINA (peti (5) dio)

To je točno, gdje se sastaju predstavnici malih grupa, koje nastaju kao gljive iza kiše, bilo jer ih stvaraju agenti UDB-e, bilo jer su plod pobune hrvatskog duha radi srbokomunističkog terora, radi izdaje ideala predstavnika svjetske demokracije, bilo radi impotencije hrvatske politike.

Ja ću radi opreza svakome od vas najprije pisati o vezama na vašem području, a onda ćemo u sastancima ili vrlo skrupuloznoj vezi reći ostalo. Svakako se nadam, da nas neće predriblati UDB-a ni prestrašiti vikači, ni navesti na tanak led nestrpljivi. Na nas gleda hrvatski narod i eto sada polažemo ispit zrelosti. Ne zaboravite, da se Amerika odlučila pomagati Tita tek nakon Kavranove tragedije.

I još uvjek vam velim: radi se o akcijama drugog koraka, t.j. početka psihološkog rata. Koliko će u tome sudjelovati nama nametnuti ili ukopčani elementi, to je druga stvar i stvar vremena, opreza i dogovora. Voljan sam primiti pomoć, kolaborirati, ali ne dati se navući anonimnim grupama. Biti ćemo načelno širokogrudni, ali oprezni u provodjenju zajedničkog. Neka nam dokažu svoju dobru volju! Kada to bude, onda možemo govoriti o kakvim daljnim akcijama pa i organiziranim strukturama. U tome je naša krvava budućnost, a ne u čekanju ni istrkivanju pred rudo. Budite strpljivi; javiti ću se svima u pogledu veza sa grupama, sa kojima imate veze na vašem području.

Ne treba biti ni pesimista ni optimista. Jedan poznati gospodin, kojemu nitko nije dobar, koji u riječima po tami slavi svih i svakoga, govorio je, da šta radi Luburić i - da mu treba dati 5.000 dolara i da vidimo, što će napraviti. Poduzeo sam preko 6 veza korake, da pozovem tog gospodina, da vodi jedan odsjek akcije i, ako je sposoban, neka preuzme vodstvo operacije, ako je istina da hoće, da je povjerljiv i t.d. I dobio sam od jedne veze poruku, da je voljan iz Amerike doći k meni u društvu drugog gospodina, ALI DA JA MORAM PLATITI PUT!? Da vam ne govorim o drugim "velikim ljudima", koji govore o tisućama, akcijama, traže akcije i traže, kako ne, za sebe obzire - da na kraju nisu ni svoju "Drinu" platili. To je većina. Mislim onih "velikih". Nu ima "malih" ljudi, koji nude svoju uštedjevinu za kupiti oružje. I kada sam trebao sredstva i od njih tražio, za par dana sam dobio ček bez ijedne popratne riječi. Ima dakle svašta: "velikih Ljudi", koji su se pokazali vrlo sićušnima u danom času, i ima "malih ljudi", koji su znali biti veliki. (Slučaj danas s hrvatskim BRANITELJIMA I GENERALIMA koje se blati i napada samo zato što su sve od sebe dali da nam Hrvatska bude DRŽAVA SLOBODNIH HRVATA. Doći će vrijeme kada će povijest i hrvatski narod istinu reći o nama svima, pa tako i o Stjepanu Mesiću, Ivi Josipoviću, sinu partizana, kako je on sam za sebe rekao u Izraelu i svim hrvatskim antifašistima, u čije ime su oni pobili na tisuće i tisuće Hrvata. mo). Tako će biti u pogledu suradnje s našim revolucionarnim i vojničkim saveznicima. Ni jednu ruku nećemo odbiti, bez obzira na riječi, koje su nas nekada rastavile.

7.) Sada ili nikada -

Poručujem vam svima, svima, kojima ovo pismo šaljem. Tražili ste od mene akcije, nudili ste neka vas pozovem u tom pravcu i evo to činim. Do sada smo tražili za tiskaru, novine, putovanja, političke akcije. To neka (i dalje, mo) ide svojim putem. Neka to bude posebno, vodite to sa Bebekom, jer aparat propagande, odgoja, politike, vanjskih organizacija i t.d. neka ide svojim putem. Tražimo najbolje forme za taj dio rada, kao i do sada. I počnimo s novim, tajnim radom. Ja sam dao što sam imao za stvar tiskare, života, puta i mojih ljudi, koje sam iza sebe ostavio. Danas "Drina" ima svoj dom i svoju tiskaru, urednika, veze, organizacije. Idemo dalje! Nitko od vas neće moći ni smjeti reći, da nisam bio voljan u dani čas izvršiti svoju dužnost. Ni ja vama ni povjest neće moći reći, da nisam imao s kim. Nu ja sredstva za to dobio nisam, jer nisam htio dati ni jednog čovjeka, niti ću to učiniti, osim za Hrvatsku i pod mojim vodstvom. Ako skrahiramo, skrahirali smo svi skupa. Ja vas ovlašćujem, da upotrebite te moje riječi pred onima za koje mislite, da su voljni dati svoj obol za akcije i za oružje. Ima vas, koji mi godinama tražite ovlasti u tom pravcu i ja ih nisam dao. Na vama je reći mi, da vam potvrdim ove riječi, vama osobama ili istitucijama.



16th August 2012, 17:17

IZ TRI (3) PISMA GENERALA DRINJANINA (šesti (6) dio)

Mogu vam poslati magnetofonsku vrpcu s riječima, koje ću snimiti, mogu vam dati pismeno izravno ili neizravno, jedino za ovaj čas ne možemo o tome javno govoriti u našem tisku iako možemo, recimo, stvoriti fond, kojega možemo zvati "Fond Drugog Koraka" i onda u "Obrani" objaviti pod pravim imenima ili pesudonimom, po želji onoga, koji doprinese. Jedno je iznad svake sumnje: bez dovoljno sredstava za sigurnosne mjere i za kupnju oružja i opreme ljudi (poput Bugojanske Akcije poznate FINEX 1972., gdje su oni sami između sebe se POĆESALI - ovo je stara hrvatska riječ koja se je upotrebljavala kada su ljudi u "ćesama" držali svoj novac iz kojih su vadili dobrovoljne priloge za uzdržavanje zajednice u kojoj su živjeli, mo), ja akcija poduzeti neću. Poduzeti ću ih do one mjere, do koje budu dozvoljavala sredstva. Voljan sam prihvatiti svaku sugestiju najužih suradnika, kao i izravni kontrol svakoga od vas, od kojih se više nudilo, da prenesu svoje uštedjevine i organiziraju asistenciju blizu mene. Prema tome, prvi od vas, koji dodje ili još prije, može biti blagajnik "Drugog Koraka", dok Bebek ostaje u onoj poziciji, u kojoj je danas u pogledu tiskare i naših publikacija. Eto, to je na znanje i vladanje svima vama, kao i svima onima, koji su se nudili za kolaboraciju u tome u raznim forumima.

Molim još jednom, da bi se svaki prinos za ovaj fond vodio kao takav i tamo i ovdje, te da se ne mješalo s prilozima i predplatama na publikacije. Može biti u istim pismima i na istu adresu, a to ćemo voditi Bebek i ja kao i dosada, ali uvjek posebno. Mislim da sam u ovom pogledu bio apsolutno jasan. Želim vam još napomenuti, da svi prilozi za fond "Grugog Koraka" budu na ime Luis Luburić. Tako će se ovdje voditi taj fond. Za ovu stvar uvjek slati u čekovima i preporučenom zračnom poštom.

Znam, da će mnogi od vas postaviti pitanje kako i odakle će se smoći sredstva, posebno sada, kada su se mnogi žrtvovali za druge stvari, obranu u Njemačkoj i drugo. Ja ću vam na to odgovoriti, kako odgovaram i sam sebi: ako nismo kadri tu stvar pokrenuti, onda nismo zreli ni pozvani i malo će hrvatski narod izgubiti, ako nas vrag odnese sve skupa.

Velim vam iskreno, da ako zataji ova naša akcija u ovaj čas, incijativu preuzimaju mladi bez nas, mimo nas, a možda i protiv nas.

(Sve što za sada, dovle, do ovog pisanja, želim reći onima koji prate ova PISMA MAKSA LUBURIĆA, posebice ova tri (3) pisma, da dobro pamte i zapamte što su pročitali i sami, iz izloženog, stvore zaključke i razloge uspjeha/neuspjeha ove AKCIJE "DRUGI KORAK", mo).

Borba će biti duga i krvava, ali će trebati dokazati svijetu, da nismo zadovoljni s Jugoslavijom i komunizmom i da ne prihvaćamo ni 1. ni 2. pa to Kennediju, demokratima, katolicima i drugima bilo po volji ili ne. Ja ulazim u taj dio borbe hrvatskog naroda s najboljim nadama, sredjenim živcima i ustaljenim mislima. Dao Bog i bilo na korist Hrvatske! Ostalo znajte, da ovisi o vama, a ne o meni.

8.) Svaki od vas, kojemu je ovo pismo upućeno, ovlašćen je poduzeti konkretne korake u pogledu fonda "Drugog Koraka". Ova incijativa treba biti najhitnije sprovedena. Svaki prilog treba pismeno sprovesti i odavle će biti posebno potvrdjeno. Od sviju vas očekujem odgovor po točkama na pitanja, koja sam iznio. Ne ljutite se, ako svima na vrijeme ne odgovorim. Znam, da vam nije lako, ali je meni gore, nego svima vama.

U pogledu Vijeća rekli smo u zadnjoj "Obrani" kako stvar stoji. Mi stojimo uz Vijeće. Vidjeti ćemo, tko je bacio kamen na nas. A radnim činima će se dokazati, što je to što Vijeće radi. Na nama je da dokažemo, da znamo što hoćemo. U pogledu predplata za "Drinu" i "Obranu" Bebek će vam svima poslati jedno okružno pismo i potvrditi primitke. Ja ću isto svima odgovoriti, čim mognem. "Drina" posvećena fra. Mandiću je najbolje što smo mi i sva emigracija do sada napisali, s mnoštvom stručnog štiva za 250 stranica. Stavljam vam na srdce, da pomognete širenje našega lista "La Croatie" i da predplate i .t.d. pošaljete izravno Peraniću. To je naš ulazak u evropsku misao, kojoj na čelu stoji Francuska. Očekujem od vas hitne odgovore.

Grli vas odani vam Maks, general Drinjanin.

Kraj ovog prvog pisma.

(Tu i tamo, kako sam već rekao nekoliko puta, da ću nadodati neka moja zapažanja kako bih popunio prazninu sadržaja ovih PISAMA. Osobno sam u Parizu bio zadužen prikupljati sredstva za "Drugi Korak"....Slučajno sam susreo jednog Hrvata u San Franciscu 1973. godine, koji je skupa s menom prikupljao sredstva za "Drugi Korak". Naravno da smo o sveme razgovarali pa i o tome. Moj prijatelj mi je tada rekao oko prilike ovako: Revolucija jede svoje ljude...Gledajući danas kako smo radili, moglo bi se reći da smo glupo radili ali da smo opet pametno i lijepo glavu sačuvali...Otporaš.)





16th August 2012, 23:35

IZ TRI (3) PISMA GENERALA DRINJANINA (sedmi (7) dio) (drugo (2) pismo


general DRINJANIN 12. rujna 1963.

(Donosim ovdje drugo pismo generala Drinjanina. Datum poštanskog žiga na omotnici je 12 rujna 1963. U ovoj omitnici/kuverti ima pet (5) tipkanih stranica isječaka iz raznih novina o slučaju devetorice (9) Hrvata koji su došli iz Australije u Jugoslaviju s namjerom dizanja ustanka. Akcija je bila poznata TOLIĆ, OBLAK, OSTOJIĆ. Papir je identičan papiru kojeg general koristi u koraspodenciji s svojim suradnicima. Karakter slova je isti što bi se moglo zaključiti da je sve pisano na istom pisaćem stroju. Prijevodi su iz australskih novina, pa mi nije poznato dali je general govorio engleski ili ne. Sve ponovno stavljam u iste originalne omotnice/kuverte kako bi se originalna identičnost istih sačuvala. Mo).

Draga braćo !

Pišem ovo skupno pismo vama nekolicini i prilažem vam nekoliko isječaka iz raznih novina, koji su nam ovih dana došli u ruke. Ostali komentari nisu potrebni, jer nedonašaju ništa novoga. Šaljem vam ovo, kako bi imali točnu orjentaciju i kako ne bi dolazilo do nepotrebne panike u našim redovima. Mogu vam samo napomenuti, da se ne zna još za sudbinu šefa te organizacije Geze Pasty-a, koji je isto navodno napustio Australiju sa drugim skupinama ljudi i o kojem još nemamo sigurni vijesti, da li je dignut negdje s broda, da li je stigao u Italiju ili Njemačku, te da li je eventualno stigao u domovinu ili se nalazi nakon obavljena posla negdje u Beogradu.

(Ovo je jako interesantno. Ako pratimo piskaranje Ruže Andrić, supruge Ambrozija Andrić, ona stalno i sustavno govori da je HRB osnovala i vodila Udba, a da je njen suprug bio žrtva udbaških spletkih ili tome slično. Osobno ne sumnjam u iskrene hrvatske ideale članova HRBstva, niti u njihovu ljubav kao ni žrtve za Hrvatsku. Kako još i danas, poslije preko pola stoljeća, neki sumnjaju u iskrenost ideala članova HRB, tako je bilo i prije, tj. u vrijeme kada se je ovo pismo pisalo. Ja sam preko izvještaja Bože Bagarića, viskog Udbaša za BiH, kojeg se može (pro)naći na računalu, pronašao da je Meho Palikuća, operativno ime jednog agenta Udbe, a njegovo pravo ime je Tajib Ćordić, koji danas živi u Torontu, Canada, s njim sam nekoliko puta preko telefona razgovarao u zadnjih 20 mjeseci. On zna tko sam ja, ja znam tko je on i na toj bazi smo razgovarali. Rekao mi je da je bio čan HRB. Rekao mi je da je njegovo konspirativno ime bilo "Meho Palikuća". Za sve ostalo što sam ga pitao, nije htio priznati. Zanijekao je sve, ali ipak se je ili izdao ili prevario kada sam ga zapitao za ime Joze Dedića. Rekao je da ga pozna i da su skupa bili u HRB. Kada sam mu rekao da je on, Meho Palikuća, predao Jozu Dedića i druge u ruke Udbe u Hotelu u Rijeki ljeta 1967., samo se je iznenadio i mene zapitao: Odkud ja to znam. Prije par tjedana sam ga ponovno nazvao s namjerom da nešto doznam; samo je rekao da je jako bolestan i da o svemu više ne želi razgovarati. Sada se postavlja jedno ozbiljno pitanje: dali je uistinu Udba bila infiltrirana u HRB i dali je uistinu Udba vodila tu hrvatsku revolucionarnu organizaciju. To ja ne znam. Ali ako postoji bilo kakova sumnja, onda je general Drinjanin bio u pravu kada je sumnjao u vodstvo te organizacije HRB. Mo)

U pogledu tog "Revolucionarnog Bratstva" ja sam vam već nešto javio. Većina ljudi su idealisti, a sam Geza Pasty je nepoznanica. Za njega se je reklo, da je došao van u doba loma komirformovaca, da je bio član partije i da je vani postao nacionalista. U svoje vrijeme meni se javio i pozivao se na puk. Štira, koji da mu je navodno rodjak, nu taj ga ne pozna, iako dozvoljava. Geza je suradjivao u našim društvima, ali prema njemu naši su uvjek bili slabi i kad smo mi raskrstili sa Poglavnikom, on je ostao u HOP-u, iako nas nije napadao, iako je uredjivao "Spremnost" (glasilo HOP-a za Australiju, mo) i napadao općenito sve protivnike HOP-a. Kasnije je unutar HOP-a organizirao mnoge mlade ljude i skupa sa ostalima organizirao Bratstvo (1961., mo) Mi smo već u početku imali uvid u stvar i Rover je držao s njime kontakt, a i neki drugi naši.

Ljudi su se obraćali nama i mi nismo pobijali organizaciju, jer smo stajali, stojimo i stajat ćemo načelno na stanovištu, da nitko od nas ni osoba organizacije nema monopol, i još manje ima pravo nijekati nekome rodoljublje i pravo na borbu. Imamo sigurne podatke, da su se mnogi od njegovih stalnih članova služili autoritetima ministra Artukovića i generala Drinjanina, posebno kada se je radilo o mladim Hercegovcima. Stvar je bila neozbiljna i u zadnja vremena javna tajna. Oni su se vezali u ćelije uz mnogo mistike i kako su jezgru Bratstva u lokalnim prilikama predstavljali idealisti, pristupilo je oko 200 ljudi i stalnim mjesečnim obolom doprinašali za kupnju oružja i slanja ljudi u Evropu. Geza je na kraju pisao i meni osobno i ja sam rekao, da mi ni u kojem slučaju ne želimo apsorbirati nešto, što nije po nama postrojeno i da ne želim preuzeti ponudjeno mi zapovjedništvo nečega što ne poznam, a tražio sam i podpune garancije - popis članova i td., jer sam znao o toj organizaciji mnogo više, nego su mi oni rekli i bio uvjeren, da nisu bili korektni. Oni su se uglavnom služili našim imenima, da bi mogli imati obranu prema ljudima, nu mi smo ih i na to upozoravali.



17th August 2012, 02:20

IZ TRI (3) PISMA GENERALA DRINJANINA (osmi (8) dio) (drugo (2) pismo)

Moram vam spomenuti, da su u isto vrijeme dok su govorili o Artukoviću, Drinjaninu i Reveru prema vani davali izjave, da ne žele suradjivati s nikim od starih, te da će oni sami udariti sa svojim ljudima, sprovesti revoluciju i preuzeti vlast. Posebno dvoličnu ulogu odigrali su Niko Kovačić i Branko Orlović koji su Bratstvu služili za petljanje tobožnje veze sa domovinom, te za mistifikaciju, kako sve dolazi iz Evrope i domovine. To mi je priznao sam Geza u pismu. Dok se je Bratstvo iz Australije bacilo na prikupljanje materijalnih sredstava i povezivanje u Australiji, dotle su Kovačić i Orlović bili oni, koji su trebali u Evropi ljude prihvatiti, izobraziti i svojim vezama prebaciti u domovinu. Niko Kovačić je u zadnja vremena naglo postao bogat trgovac, vrtio se u svim grupama, mnogo putovao, a mi imamo preko dvadesetak obavjesti od naših mladih ljudi, koji su nam govorili o čudnom držanju tog čovjeka, a istina je i to, da je meni Bebek pred godinu dana bez sustezanja rekao svoje mišljenje da on i naši, koji su iz domovine došli, vjeruju da bi mogao biti agent UDB-e. To su mišljenje dijelili i neki naši stariji. Za Orlovića odavno znate, da je odavno na njega hajka da je bio kao student u partiji. Odatle ona bezobrazna pisanja Gladića i Orlovića u jednom od uvodnika njihove (novine, mo) "Mlade Hrvatske", gdje je Gladić preuzeo 90% teksta iz jednog Bebekova članka, koji je prije toga izišao u "Obrani" i na kraju samo zabiberio nama, iako nas nije imenom spomenuo. Iz tih izvora je poslan memorandum generalu De Gaulle-u protiv Odpora, nakon što je predstavnik Odpora prof. Dabo Peranić uputio bio jedan memorandum De Gaulle-u i bio pozvan od predstavnika vlasti i nakon što smo izdali 3 broja "La Croatie" sasma na francuskom jeziku. Gezi Pastiju nisu vjerovali ni najbliži suradnici, ali su ipak nasjeli i provodili organizaciju. Možda će mi koji od vas postaviti pitanje zašto nismo spriječili sve to.

Moram vam reći, da smo i na to pomišljali, ali smo se uvjerili i to baš mladji ljudi iz Odpora, da se to ne smije i ne može iz više razloga. 1. nemamo pravo, 2. pridavali bi organizaciji veću važnost, 3. pali bi na kategoriju HOP-a koji denuncira druge organizacije, 4. bili bi predstavljeni bremzerima (kočničarima, mo), koji ne damo maldjima preda se iz zavisti, i k tome dali bi njima mogućnost, da nas pred hrvatskim narodom optuže, da nisu mogli polučiti uspjeh (poput Bugojanske Akcije iz godine 1972., mo), jer ih je Maks u tome spriječio. Nitko one mlade ljude fanatike nije mogao odvratiti. Sve su to poljedice potpune zataje starih hrvatskih emigrantskih struktura i posebno stanje u HOP-u čiji su članovi ti ljudi bili. Da smo ih još i mi pritisnuli, onda bi nam točno HOP naviestio rat, i to krvavi, i tada bi na nas bacili krivnju, da smo uzročnici bratoubalačkog rata medju nama. Meni je u tome savjest čista i osjećam se zadovoljan, da sam vas ispravno i na vrijeme o svemu obavjestio, kako nikada medju nama ne bi bilo sumnje ni u kojem pogledu.



17th August 2012, 15:43

IZ TRI (3) PISMA GENERALA DRINJANINA (deveti (9) dio) (drugo (2) pismo)

Mi smo dakle svjesno pustili te ljude, da dokažu šta znaju i mogu. Ne znam kako će sve to svršiti. Onoga časa, kada sam dobio obavjest, da je Jugoslavija povukla svog predstavnika Waisa (Weissa, mo) u optužbi na naše u Mahlemu, pisao sam nekima od vas i rekao nazočnim prijateljima, da sam siguran, da ćemo brzo imati proces u Zagrebu, kako bi se neutralizirao proces u Mehlemu,

(Njemačka, tada 1963., nije priznavala Jugoslaviju niti je imala s njom diplomatske odnose. Jugoslavija je preko Švicerske otvorila jednu trgovačku misiju u Mehlemu. Kasnije se ispostavilo da je ta jugoslavenska misija bila GNJIJEZDO UDBINIH AGENATA koji su špijunirali jednako hrvatske političke emigrante kao i hrvatske pasošare. Jedna skupina od tridesetak Hrvata je napala tu jugoslavensku špijunsku misiju. Bilo je tu svašta! Proces je trajao dugo..., mo)
koji se je počeo okretati protiv Jugoslavije radi inteligentnog i hrabrog držanja nekolicine naših ljudi u Njemačkoj, koji su preko njemačkog vojničkog lista Nazional Zeitung znali okrenuti njemačko javno mnijenje i posebno njemačke generale protiv Tita. Bio sam siguran, da će se inscenirati proces i da će izići na površinu opet nacisti, fašisti, popovi, fratri, koljači i td. Sada će izkrsnuti na površinu razni "akcionisti" (djelatnici, mo), koji su vodjeni neodgovorno iz Njemačke i sada iz Australije i koji su svi po nekom magičnom zakonu hvatani na granici ili u blizini granice.

Vi se kao Hrvati možete samo ponositi nad mnogim žrtvama i nad strahovito velikim učinkom, kojega ćemo imati pred stranim svijetom, ali nato (zato, mo) moramo biti i žalostni. Ja sam ljudima savjetovao, da budu skromniji u ciljevima, da se ispitaju podatci o šefovima onih organizacija, koje su pokrenute i da se ljude stručno pripreme. Bio sam ispunjen (ne znam šta bi ova riječ "ispunjen" mogla u ovom smislu značiti, ako ne "ispljuvan", mo) od nekih, pa je bilo čak i pripadnika Odpora, koji su se oduševili za akciju Bratstva prema onoj, da je žabu lako u vodu otjerati. Mogu vam dati garancije, da nije nastao nigdje prodor u redove Odpora, iako je za predvidjeti, da će svugdje i u Australiji biti dreke na Rovera radi njegovih veza sa Pasty-om. Dobio sam nekoliko pisama, nakon dogadjaja i svi oni odmah instiktivno spominju Rovera, jer znaju, da je on u Australiji. HOP, UDB-a i mnogobrojni osobni prijatelji Rovera učinit će ostalo.

Nitko od nas ne može predvidjeti ovaj čas kakvog će odjeka imati sve to na naše i druge organizacije u emigraciji, ali vas mogu uvjeriti, da će na kraju Odpor izići pojačan i da će ljudi prihvatiti moj sistem rada po koracima, upotrabljavajući mlade za ono, zašto trebaju mladi, a stare tamo, gdje trebaju stari. Dolaze teški dani za nas, ali nemojte gubiti živce radi onoga, što dreči ulica i ne gubite živce, kao što su neki izgubili. Ovoga časa je glavno, da budete iz prve ruke informirani i da djelujete na svoju okolinu u duhu gornjih vijesti. Mi ćemo u novoj "Obrani" postaviti stvar načelno na svoje mjesto i vjerujem, da će taj broj "Obrane" ostati kao trajna vrijednost.

(Evo šta se o tome kaže u "Obrani" br. 11/12 ožujak-travanj 1964. Kako ste mogli saznati iz prijašnjih pisama koje sam ovdje iznio, da je fra. Pio Fržop radio na tome da se kupi tiskara ALOJZIJE STEPINAC sa sjedištem u Parizu u kojoj će se tiskati jedna sveopćehrvatska novina, tim da druge postojeće hrvatske novine se obustave. General Drinjanin je na to pristao i "Obrana" nije izlazila za slijedeća 4 mjeseca. Mo)

"Vrlo važna obavjest.

DR. ANDRIJA ARTUKOVIĆ I HRVATSKO REVOLUCIONARNO BRATSTVO.

Obavješteni smo iz više apsolutno sigurnih, provjernih i vjerodostojnih vrela, da su se predstavnici i organizatori HRB. služili pri verbovanju članova sa imenom hrvatskog ministra Dra Andrije Artukovića. I ne smao to, nego još i sada to ime upotrebljavaju, te dapače pokazuju neka pisama, koja da potiču od gore spomenutoga.

Ovlašteni smo najenergičnije demantirati bilo kakvu vezu Dra. Artukovića sa ljudima HRB., koji ne samo, da iste nije ovlastio, ni pisao im, i još manje ovlastio da govore u Njegovo ime, nego nije uopće niti znao da HRB postoji.

Tko makar i prosječno poznaje život i rad Dra. Andrije Artukovića, te njegovo sadanje stanje, (dru. Artukoviću je zakonski bilo zabranjeno svako političko i hrvatsko/nacionalno javno djelovanje, mo), taj će odmah shvatiti, da su samo nesavjestni ljudi ili agenti Udbe mogli učiniti takva šta. Zato osudjujemo sve one koji su se služili nedozvoljeno imenom Dra. Artukovića, a hrvatskim patriotima u svietu stavljamo na srdce, da se kane društva onih, koji su to činili.

Nakon Marselja (atentat u francuskom gradu Marseille-u na srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića 9 listopada 1934., mo) Beograd je bio dospio dobiti u ruke Dra. Artukovića, ali je sudjenje izvršeno pod kontrolom diplomatskih predstavnika Londona i Pariza i pod uvjetom, da mu se sudi samo radi tobožnjeg sudjelovanja u atentatu. Bio je oslobodjen i povraćen na zapad (u Belgiju odakle je bio izručen Beogradu, mo). Odonda je Beograd nastojao dočepati se istoga, jer je njegovo ime bilo vezano sa legendarnim velebitskim ustankom. (koji je počeo 7 rujna 1932., mo).

Dr. Artuković, ministar NDH., uspio je 1945.g. spasiti se od sudbine ostalih hrvatskih ministara, koji su obješeni skupa sa predsj. Vlade Mandićem i podpr. Osmanbegom Kulenovićem. Živi sada u Usa. u Californiji, ali je stalno pod procesima. Beograd je mobilizirao (interesantno kako smo u prošlosti uvijek bili protiv Pešte, Beča i Carigrada, eto donedavno i protiv Beograda. Sada se postavlja pitanje dali će doći vrijeme da Hrvati u buduće budu protiv Strasbourga, glavnog grada EU, mo) najbolje advokate, novinare, agente, miljune dolara, - ali američka pravda nije u rukama komunista i dosad se je Dr. Artuković odbranio, sebe i Hrvatsku! Zato je Udba i dosada pokušala sve da kompromitira Dra. Artukovića i svjetski tisak je pun podvala i optužba protiv istoga. Vjerujemo da je UDBA podvalila na direktan ili indirektan način i ovu optužbu kako bi mogla izvesti novi proces i optužiti Dra. Artukovića da organizira revolucionarne i terorističke organizacije, iako je istome prema zakonima Amerike zabranjen svaki politički rad".

Ukoliko bi do vas doprilo, (došlo, mo) a to je vrlo vjerojatno, vijest, da su poslati i neki ljudi Odpora iz Australije u Evropu, onda ću vam reći, da to stoji s tom razlikom, da se taj čovjek ili ti ljudi nalaze samnom ovoga časa u ovoj sobi ili su otišli na način, da to ulica i UDB-a ne zna, a ako sazna, mogu vam dati garanciju, da će biti ispaljen barem počasni naboj i da će se sa manje ljudi postići veći efekt.



18th August 2012, 00:42

IZ TRI (3) PISMA GENERALA DRINJANINA (deseti (10) dio) (drugo (2) pismo)

Ostaje nam sada više nego ikada ostvariti naš plan "Drugog Koraka", tj. "D.K.", a o revoluciji i "preuzimanju vlasti" mogu govoriti sam neodgovorni ljudi i oni koji sanjaju otvorenih očiju i onda provode u djela zatvorenih očiju. Mi pod revolucijom mislimo nešto drugo i to sprovodimo u djelo. Dogodilo se što bilo, mi se niti povlačimo niti raspršavamo, nego ćemo nastojati upotrijebiti ovaj stav u ozbiljne i konstruktivne svrhe. Nema uskrsnuća bez Velikog Petka i mi ćemo kroz njega morati proći.

Koristim ovu zgodu, da vas podsjetimo u pogledu poslova "Drine", "Obrane" i td. o čemu će vam Bebek poslati posebno okružno pismo.

Molimo vas sve, da pazite na vaš tisak ili na tisak hrvatski i srpski pa nam pošaljite sve ono, što bi nam moglo služiti, a ja ću onda to upotrijebiti u novoj "Obrani" ili jednim novim okružnim pismom obavjestiti o glavnim momentima.

Javi te nam se. Grli vas odani vam general Drinjanin.

Dodano i pisano rukom:

Dragi Ante! (Kršinić, mo)

Odavno nema od Tebe viesti. Nadam se da nisi bolestan ni u kakvoj nevolji. Javi se i što imaš novca za nas pošalji nam, jer nam treba. Obavijesti ljude ako i gdje treba. Ovo samo Tebi šaljemo za Californiju i nikom više.

Pozdravlja Te Tvoj Maks.

(Kraj generala Drinjanina drugog pisma. Sada ću u nastavcima iznijeti izrezke iz raznih australskih novina koje su pisale o hrvatskoj devetorki koja je 1963 godine iz Australije došla u Jugoslaviju da digne ustanak. Ja nemam originale iz australskih novina na engleskom jeziku. Ja ima prijevod s engleskog na hrvatski na pet gusto tipkanih stranica. Sve je ovo bilo u istoj omotnici/kuverti koju sam označio broj pisma dva (2), mo.)

"THE SUN", Sydney, Australija, No. 1030 special, 5. rujna 1963., str. 1,

TERORISTI IZOBRAŽENI U SUDNEY-u (podučavani, trenirani, vježbani, vršili vojničku obuku itd., mo)

Devet ljudi, navodno izobraženi za terorističke akcije u sydney-skom pregradju Woollahra, uhvaćeni su u Jugoslaviji. Jugoslavensko ministarstvo unutrašnjih poslova je izjavilo, da su ljudi poslani natrag u Jugoslaviju iz Australije, da vrše terorističke akcije. Članovi su bili pripravljeni (izvježbani, mo) za razne buduće terorističke akcije na predavanjima, održanim u zgradi Queen Street, Woollahra. Sigurnosna policija (redarstvo sigurnosti, mo) u Sydney-u danas je izjavila, da joj nije poznat nikakav hrvatski klub u Woollahra. Izjavili su, da vjeruju, da je izobrazba Hrvata, koji su se vratili u Jugoslaviju, napravljena u njihovoj domovini. (u Australiji, mo)

CRKVENI KLUB

Sigurnosna policija drži mogućim, da je plan povratka u Jugoslaviju bio organiziran u Queen Street-Klubu. "THE SUN" je danas upoznao taj Club koji je vlasništvo Rimokatoličke Crkve i služi uglavnom za sastanke sydney-skih Hrvata. Club je kontroliran po svećeniku O. Romcu, jednom hrvatskom franjevcu. O. Romac je danas izjavio, da je osobno poznavao jednog od uhićenih ljudi - Josipa Oblaka, ali druge ljude nije dobro poznavao. On je kazao, da mu nije bilo poznato da su ljudi bili kontaktirani (povezani, mo) s terorističkom organizacijom "Ustaša", koja je, po njegovu mišljenju, prestala postojati svršetkom II. svjetskog rata. O. Romac je rekao - ako su uhićeni Hrvati upotrebili ime i adresu Cluba - a da su to učinili vjerovjtno radi pokrića.

(Spreman sam povjerovati da je ovo general Drinjanin prevodio. To kažem zato, jer ima već do sada riječi kojima se general služi u svojim pismima, mo)

18th August 2012, 03:33

IZ TRI (3) PISMA GENERALA DRINJANINA (jedanaesti (11) dio) (drugo (2) pismo)

Jugoslavenska službena izjava veli, da su ovi ljudi uhićeni u predjelima Kopra, Rieke i karlovca izmedju 19 i 22 lipnja.

SMRTNA LISTA

Uhičenje je izvršeno 14 dana kasnije, nego su ovi u pola noći prešli granicu. Policija je našla kod njih 33 kg. TNT eksploziva, 100 upaljača, 4 tranzistor-radia, pet revolvera, 2 bodeža i 3 zemljovidne karte. Izjava govori da su ova devetorica imali emigrantske putne izkaznice, izdane u Australiji a dvojica australske putnice.

Prva zadaća ove grupe bila je koncentrirati se u glavnim mjestima sjevernih jugoslavenskih provincija, zatim ubijati istaknute osobe, razarati institucije i vršiti proturežimsku propagandu. Nije izjavljeno tko je bio na njihovoj smrtnoj listi.

Navedena devetorica uhićenih ljudi su slijedeći: (1) Josip Oblak, (2) Ilija Tokić, (3) Rade Stojić, (4) Vladimir Leko, (5) Branko Podrug, (6) Dražen Tapšanji, (7) Krešimir Perković, (8) Stanko Ždrilić i (9) Mika Fumić.

Svi su mobilizirani od jedne ustaške emigrantske terorističke organizacije, zvane "Hrvatsko Revolucionarno Bratstvo", kada su poslije jednog izvjestnog vremena traženja zaposljenja po talijanskim i austrijanskim logorima došli u Australiju.

ZAKLETVA

Svi su se trebali zakleti na bodežu i puški, kad su stupali u organizaciju. (Ustaše su bili pro-nacističke snage, (vojska, mo) koji su suradjivali s njemačkim okupaconim snagama na području Jugoslavije za vrijeme II, svjetskog rata). Vodje organizacije odlučili su formirati (osnovati, mo) jednu terorističku grupu i poslati je u Jugoslaviju.



18th August 2012, 14:04

IZ TRI (3) PISMA GENERALA DRINJANINA (dvanaesti (12) dio) (drugo (2) pismo)

"ARRIBA", petak 5 rujna 1963., str. 9 ("Arriba" je španjolska riječ, koja više/manje znači, ime novine, iznad svega, gore naviše isl., možda i ime novinske agencije. Dali je ovo iz španjolskih novina?, mo)

DEVET JUGOSLAVENSKIH EMIGRANATA UHVAĆENI PO POVRATKU U DOMOVINU

Obtuženi su za pripremanje čina (djela, mo) sabotaže i atentate protiv komunističke vlasti.

Utamničenici su došli iz Australije, gdje su emigrirali po završetku II. svjetskog rata.

Beograd. - Devt Jugoslavena, koji su se povratili u svoju domovinu poslije izvjestnog prebivanja u Australiji, utamničeni su. Policijska služba unutrašnjih poslova kaže, da su utamničeni priznali svoje učešće (sudjelovanje, mo) u namjeravanoj terorističkoj akciji. Policijska izjava dalje veli, da su ovi dobili instrukcije u Australiji, Zapadnoj Njemačkoj i Italiji. Komunistička jugoslavenska vlada se boji, da bi ova devetorica poubijala obćinske i župske komunističke dužnostnike na području Hrvatske i Slovenije, dizali u zrak tvornice, mostove i javne ustanove, te širili protivrežimsku propagandu.

Znade se , da su utamničenici imali australske isprave, pošto su emigrirali u tu zemlju nakon II. svjetskog rata i poslije življenja (prebivanja, mo) u austrijskim i talijanskim izbjegličkim logorima. (Efe.) (ova riječ "Efe" je po svoj prilici ime novinske agencije, mo)


JUGOSLAVENSKI KONZULAT U SYDNEY-u - CENTAR ŠPIJUNAŽE

Melbourne. - Jugoslavenski komunistički konzulat u Sydney-u je centar špijunaže, kako je istakao O. Josip Kasić, svećenik hrvatske kolonije u Melbourne-u, kojoj su pripadali i ovih devet Jugoslavena., koji su po povratku u svoju domovinu bili utamničeni.

(Interesantno da su svi novinari svijeta tada tako mislili da je Jugoslavija "domovina" Hrvata. Tako je sin srpskog kralja Petra drugog, koji je rodjen u Engleskoj poslije WW2, kada je 1989. godine sletio na ljubljansko uzletište, od radosti uskliknuo: "Evo me po prvi puta u zemlji mojih djedova", prenosi američka novinska agencija UPI, i tako svojim čitateljima i svijetu prenosi da je Slovenija srpska zemlja, jer je on srpski princ i budući srpski kralj. Velika je i jaka bila jugoslavenska primidžba protiv Hrvata i Hrvatske! Mo,)

Sva kretanja utamničenika, nadodao je O. Kasić, morala su biti poznata Titovoj vladi još prije, nego su izišli iz Australije; dokaz je tome, da su bili uhvaćeni čim su ušli u Jugoslaviju. On je konstatirao, da jugoslavenski špijuni dolaze u Australiju odmah, čim su njihovi predšasnici prepoznati od hrvatske kolonije u Australiji. (Ja u ovoj zadnjoj rečenici podrazumjevam: da su "odmah došli novi špijuni"...čim su stare špijune Hrvti prepoznali...,mo)

Po njegovoj izjavi, jedan nacionalizirani Jugoslaven u Australiji je omogućio jednoj grupi ljudi, da se 250 kilometara na sjeveru u jednom logoru spremaju za oslobodjenje Hrvatske. Njima zapovjeda bivši ministar unutrašnjih poslova Hrvatske,

(Imali ste priliku pročitati unatrag nekoliko opisa kako je general Drinjanin upozorio i javno rekao kako su se članovi HRB služili imenom ministra unutarnjih poslova NDH dra. Andrije Artukovića. Za svijetsko mnijenje je dovoljno da novinari povežu NDH s fašizmom i nacizmom i svako nastojanje Hrvata da se oslobode jugoslavenske diktature i obnove svoju Hrvatsku Državu će biti povezano s nacizmom i fašizmom. Ruku na srce, danas nam ne smetaju ti svjetski novinari i oni nas, DRŽAVOTVORNE HRVATE, takovima ne smatraju, niti nas takovima više prozivaju. Nas danas, naš hrvatski OLOŠ pod plaštem hrvatskog antifašizma, takovima smatraju i još uvijek prozivaju. To će tako biti sve dok budemo imali sinove bivših boraca NOR, NOB, NOV, KPJ, AVNOJ-a i drugih krilatica koje su krasile "narodnu vlast", na vrhu vlade RH, mo),

Koji je vršio tu dužnost u godinama, dok je trajala nezavisnost njegove države u II. svjetskom ratu.



Otporaš 18th August 2012, 17:00h

IZ TRI (3) PISMA GENERALA DRINJANINA (trinaesti (13) dio) (drugo (2) pismo) (ovo je nastavak iz novine "ARRIBA", mo)

Radi toga došli su u vezu s ustaškom fašističkom organizacijom, zvanom "Hrvatski Demokratski Odbor"

(Ovu organizaciju "Hrvatski Narodni Odbor" su osnovali Miroslav Varoš, Udbin agent, i Krunoslav Draganović. Draganović je bio poznat hrvatskoj emigraciji kao jedan veliki dobročinitelj, u to nema sumnje. Kasnije je pao pod utjecaj ovog ubačenog - među Hrvate - Udbinig agenta prof. Miroslava Maroša, koji je uz blagoslov Udbe osnovao spomenuti "Hrvatski Demokratski Odbor" kod kojeg su se, na svu hrvatsku žalost, ovih devet hrvatskih revolucionaraca smjestili i odatle je s njima Udba raspolagala i dirigirala, kako je general Drinjanin rekao "da nisu uspjeli ni simbolički naboj opaliti", mo)

u Munsteru, Zapadna Njemačka. Grupa je poslana u Zap. Njemačku i odvedena u jedno mjesto pokraj Štuttgarda, gdje su ih istruktori 10 dana poučavali u rukovanju oružjem i eksplozivom. Onda su otišli u Milano, Italija, gdje su bili 30 dana. Isti instruktori pripremili su ih za prelaz preko granice i za izvršenje njihova zadatka u Jugoslaviji.

Jugoslavenska službena izjava ne govori ništa kako i gdje je grupa prešla granicu, ta kako gdje su odkriveni i uhićeni. Izjavljeno je samo, da su kupovali hranu po selima i ponašali se kao stranci, koji idu na izlet. Kada su uhićeni, nisu pružali nikakav odopr.

Posjedovali su 24.716 jugoslavenskih dinara, (skoro 15 funti), 51.350 talijanskih lira, 50 zapadnonjemačkih maraka i više nego 15 australskij funti. Krivični postupak protiv ove devetorice nalazi se u toku.

Kopar, jedan mali lučki grad u sjevernom jadranu, posjetili su u prošli četvrtak sovjetski predsjednik Kruščev i jugoslavenski maršal Tito, poslije razgovora na Brionskim Otocima, rezidenciji jugoslavenskog vodje. Izjava, koja je dana jučer i koja govori, da se sovjetski premjer g. Kruščev nakon provedenih praznika od 14 dana u Jugoslaviji vraća kući, ne dovodi ovaj slučaj hapšenja u vezi s g. Kruščevom.

Jugoslavenski konzul u Sydney-u g. Franjo Bruz izjavio je, da on ne može dati nikakve informacije o nacionalističkim grupama u Australiji i da on ne zna ništa o javljenim hapšenjima.

Odjel za emigrante u Camberi danas je izjavio, da Australija priznaje vojno-nacionalni odnos s Jugoslavijom.. To znači, da je jedan jugoslavenski emigrant - nacionaliziran ovdje - priznat kao australski gradjanin, dok je ovdje, ali kad se povrati u Jugoslaviju, on postaje ponovno jugoslavenski gradjanin.

(Više nego smješno. Sve se je radilo kako što bolje zadovoljiti jugoslavenske zahtjeve, što bi se moglo svesti na to da se Hrvatima daje australsko državljanstvo kako bi ih se moglo što jače prikovati za anglo/saksonske zakone, ili po onoj: Bit ćeš mi kum dijetetu ako ne mognem nikog drugoga pronaći, mo).

Britanska ambasada u Beogradu, koja zastupa interese Australije, iznenadjena je s izjavom o uhićenima. Britanski konzul Mr. E.W. Cook je rekao, da će on tu stvar provjeriti.


Ps. Opaske pošiljatelja odrezaka novina iz Australije:

"Momentalno Vam šaljem samo ovo, jer nemam vremena da Vam što napišem, jer mi telefon zvrči sa svih strana i svi smo strašno uzbudjeni katastrofom uhićenih u Jugoslaviji....

"....Oprostite, moram ići, jer me zovu u demonstracije, pravit ćemo čudo i osvetiti našu braću...."


18th August 2012, 21:49



IZ TRI (3) PISMA GENERALA DRINJANINA (četrnaesti (14) dio) - (drugo (2) pismo)

"Borba", četvrtak 5. rujna 1963.

Saopćenje Sekreterijata unutrašnjih poslova SFRJ.

UHAPŠENA DIVERZNATSKO-TERORISTIČKA GRUPA OD 9 EMIGRANATA

Prilikom hapšenja kod njih je nadjeno 15 kilograma eksploziva i veće količine drugog materijala za diverzije - Teroristi su pripadali ustaškoj organizaciji "Hrvatsko Revolucionarno Bratstvo" iz Australije i obučavani su u blizini Štutgarta.

Beograd, 4 septembra,

U vremenu od 19. do 22 jula o.g. na području kotara Kopra, Rijeka i Karlovac pohapšen je od strane organa unutrašnjih poslova grupa od 9 emigranata koji su diverzantsko-terorističkim zadatcima 7, jula o.g. u 00.35 sati ubačeni u zemlju.

(kakova vremenska točnost, zahvaljujući Udbinu agentu Miroslavu Varošu, koji je preko svojih Udbinih filijala, dostavljao svaki, pa i najmanji pokret ove hrvatske devetorke. Naravno da su ih Operativci Udbe čekali na određenom mjestu, mo).

Svi su posjedovali emigrantske putne isprave izdane u Australiji, a dvojica od njih čak i pašoše državljana Komenvelta - Australije.

Svi ubačeni su pohapšeni, i to:

1. Oblak Josip "Pepo", sin Alberta i majke Rozalija Marinić, rodjen u Španovici - Daruvar.

2. Tolić Ilija, sin Joze i Matije Lekić, rodjen u Ljupljanici - Derventa.

3. Stojić Rade, sin Jure i majke Luce Raspudić, rodjen u selu Dragićina, Mostar.

4. Leko Vladimir, sin Jure i majke Stane Bebek, rodjen u selu Vojnići - Mostar.

5. Podrug Branko, sin Jakova i majke Stane Bura, rodjen u Piramatovcima, Šibenik.

6. tapšanji Dražen, sin pok. Stjepana i majke pok. Ane Ćutuk, rodje u selu Seona - Našice.

7. Perković Krešimir, sin Ivana i pok. Marije Bičanić, rodjen u selu Letinac - Brnje.

8. Zdrilić Stanko, sin Ante i majke Božica Sušić, rodjen u selu Rupelj - Zadar.

9. Fumić Mika, sin Stipe i majke Marije Krznarić, rodjen u selu Letinac - Brnje.

Naprijed navedeni boravili su u raznim emigrantskim logorima Austrije i Italije, dok nisu kao radna snaga upućeni na rad u Australiju.

Po dolasku u Australiju njima su pristupili tamošnji ustaški emigranti, nudili im zapošljenje i neke druge usluge i pogodnosti, pod uvjetom da pristupe njihovoj organizaciji, što su imenovani i prihvatili.

U okviru i pod firmom navodno dobrotvornih i humanitarnih institucija kao što su "Hrvatski Dom" i "Australsko-hrvatsko društvo" u Sydney-u, djeluje u stvari teroristička organizacija "Hrvatsko Revolucionarno Bratstvo", u koju su i navedeni emigranti pojedinačno učlenjeni, uz polaganja zakletva nad kamom i puškom, što posebno svjedoći o karakteru te organizacije. Članovi ove organizacije su spremni i obučavani za buduću diverzantsko-terorističku aktivnost na diverzantsko-terorističkim tečajevima koji su održani u zgradi 121 Svin strit vulara - Sidnej (ovako je u izvornom opisu, mo), gdje se nalazi katolički ured koji vodi emigrantski svećenik.

Poticani od istih krugova, rukovodeći se istim motivima kao zločinci iz Bad Godesberga i dr..,

(Bad Gogesberg je grad u Njemčakoj u kojem je bila vrlo dobro razgranata mreža Udbaških doušnika. Kako su ovi doušnici u korak pratili svakog pasošara, slučaj je htio da su se baš tu u tome gradu potukli doušnici i pasošari, što je, naravno, jugoslavenska promidžba odmah to svalila na ustašku djelatnost. tako je to mjesto postalo poznato, mo)

rukovodioci spomenute ustaške organizacije u Australiji odlučili su da formiraju diverzantsko-terorističku grupu i da ju pošalju u SFRJ. U tom cilju oni su se povezali u poznatom ustaško-fašističkom organizacijom "Hrvatski demokratski odbor"

(Varoš/Draganović. Naravno da se tada, kada se je ovo zbilo 1963., nije znalo da je Miroslav Varoš agent Udbe a Krunoslav Draganović agent mnogih stranih služba, danas, kada se sve to zna, je kamo/kud bolje znati tko je tko bio tada i tko je sve Udbi dojavljivao, mo)

u Minsteru - Savezna Republika Njemačka.

Pošto se cijela grupa prikupila u Saveznoj Republici Njemačkoj, prebačena je u jedmo mjesto blizu Štuttgarta, gdje su u trajanju od 10 dana obučavani od posebnih instruktora u rukovodenju oružjem i eksplozivom.

Danas 1. juna o.g. prebacili su se u Milano - Italija, gdje su se smjestili u pansion "Vila Viktorija" u ulici Vitruvio br. 18. Za vrijeme od 30 dana, koliko su se zadržali u ovom pansionu, izntruktori iz Štuttgarta, koji su ih dopratili, vršili su posljednje pripreme za prijelaz granice i za izvršenje zadataka u SFRJ.

Po prelasku granice uputili su se u unutrašnjost zemlje. Usput su navraćali u sela radi kupovine namirnica i lažno se predstavljali kao šumski radnici, izletnici i sl.

Prilikom hapšenja kod njih je pronadjeno: 15 kilograma eksploziva, - trintrotoluola, 100 detonatora, 100 metara štapina, 4 tranzistora, 5 pištolja marke "bareta" sa 450 metaka, 2 dvogleda, 2 kame, 3 geografske karte, 24.716 dinara, 51.350 talijanskih lira, 50 njemačkih maraka, 15 australskih funti i 3 penija.

Prilikom hapšenja navedene osobe nisu pružale nikakav odpor.

Protiv navedenih pokrenut je krivičan postupak i naredjen istražni zatvor.

Iz Sekreterijata za unutrašnje poslove SFRJ (Tanjug)

Beograd, 4.IX.1963.

Kraj drugog (2) pisma.


(Sve ovo čini jednu našu hrvatsku povijest. Kakova bi bila naša Hrvatska da u njoj nije bilo istaknutih Hrvata!? Bez obzira tko je upravljao/rukovodio sa ovim hrvatskim idealistima, oni za sigurno nisu znali za bilo kakovu Udbašku spletku oko njih. Zato njih treba ubrajati u PLEJADU HRVATSKIH REVOLUCIONARACA. Mo)



19th August 2012, 21:27

IZ TREI (3) PISMA GENERALA DRINJANINA (četrnaesti (14) dio) (treće (3) pisma)

(Donosim ovdje iz treće omotnice/kuverte ili pisma nekoliko isječaka iz australskih novina, prevedeno na hrvatski. Neka nemaju datuma i godina iako se novina spominje. Molim cijenjene čitatelje da to uzmu u obzir, kao i to da sve donosim u originalu, naravno gdje smatram potrebnim nadodam moje opaske, kako bi se čitatelji mogli bolje snalaziti. Davno je to bilo kada se je ovo zbivalo, a I zaboravlja se I mnoge su se važne stvari zaboravilesve. Zato je ovo važno staviti u knjigu koju se bolje čuva nego jednu novinu ili vijesti preko TV ili radio prijenosa. Ova hrvatska devetorka iz Australije je ovo činila: RADI HRVATSKE, ZBOG HRVATSKE I IZ VELIKE LJUBAVI ZA HRVATSKU! mo, Otporaš.)


"The Sun", Melbourne. (ime novine, mo)

HRVATI OVDJE ZNALI SU ZA UHIĆENJE JEDAN MJESAEC PRIJE

Vodje je rekao (ja bih to protumačio u množini:"da su vodje rekli", mo) da su Hrvati u Melbourne-u znali četeri tjedna ranije, da su devetorica mladih Hrvata uhićeni u Jugoslaviji, kao teroristi.

Tvrdnja je izjavljena sinoć po g. I. Kokiću, predsjedniku Australsko Hrvatskog Društva u Melbourne-u. On je rekao, da su viesti došle u jednom pismu ljudi iz jednog jugoslavenskog sela, gdje su dvojica od tih ljudi bili sakriveni - jedan od njih, Stanko Ždrilić, je iz Melbourne-a. Ždrilić i taj drugi australski Hrvat su tražili pokriće i cipele. Oni su ostavili to mjesto dva dana poslije i bili su skoro odmah uhvaćeni sa drugom sedmoricom, koji su bili u različitim selima. G. Kokić je rekao, da je njegovo društvo prvi put čulo za Revolucionarno Bratstvo o prošlom Božiću, ali nije znao, da su ova devetorica članovi dok nije došlo pismo.

VRLO NERAZBORITI

"Bratstvo" je jedna vrlo nerazborita organizacija, napravljena od uglavnom par mladih i tvrdoglavih, kojih je samo par. " - rekao je Kokić. "Oni nemaju izgleda za uspjeh. Uzmimo na primjer madjarsku revoluciju od 1956, koja je bila puno bolje organizirana i vodjena, a pogledajte šta se je dogodilo."

G. Kokić opovrgava, da (je, mo) internacionalni HOP, u kojem je on zastupnik, profašistički i da je u bilo kojoj vezi sa "Bratstvom".

(U strahu su velike oči, kaže hrvatska poslovica. Nikada neću zaboraviti slučaja Mire Barešića, Brajkovića i drugih kada su 1971. kao članovi HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, HNO, u Stockholm-u, Švedska, na opravdan način, u samoobrani, usmrtili jugoslavenskog ambasadora Rolovića...Tada su se mnogi politički Hrvati ograđivali od HNO, što automatski znači da su se ograđivali i od Mire barešića, mo).

On je rekao, da je cilj Pokreta, (HOP-a, mo) dobiti pomoć od zapadnih sila, kao Australije, da predstave hrvatsku borbu za nezavisnost kod Ujedinjenih Naroda. "Ako postoji mogućnost za revoluciju, mi ćemo je prihvatiti, ali poslati devetero djece je preglupo", - nadodao je Kokić.

G. Kokić je rekao, da su navodi netočni, da ministar unutrašnjih poslova u hrvatskoj ratnoj kolaboracionoj vladi, živi u Geelongu pod krivim imenom. U stvari, Jugoslavija je pokušala s neuspjehom 1959., da se izruči čovjek dr. Andrija Artuković, iz Kalifornije, gdje on i sada živi.

VLADINA IZTRAGA (Pisanje riječi IZTRAGA nam daje naslutiti da je to rječnik generala Drinjanina, te mogućnosti da je on ovo prevodio. mo)

Odjel za emigrante i častnici iztražuju, da li HOP i pojedinci bijahu izobražavani (trenirani, obučavani, mo) kao gerilci ovdje. Ministar za emigraciju g. Downer dao je nalog za iztragu. Iztraga je napravljena žurno, jer je potvrdjeno, da je dvjesto ljudi bilo izibražavano (trenirano, mo) u jednom tajnom logoru pokraj Wodonge. U sadašnjim iztraživanjima se potvrdjuje obavjesti o gerilskoj izibrazbi. Očekuje se, da će vodje organizacije biti opomenuti. Ali ako hrvatske vodje su postali naturalizirani Australci, ne može se napraviti taj postupak protiv njih.

Vodja federalne opozicije g. Calwell, rekao je jučer, da vlada mora poduzeti energične mjere, ako su hrvatski nacionalisti bili vježbani kao gerilci. "Ovdje nema mjesta u ovoj državi za borce, evoropskih kontinentalnih ratova", - rekao je on. Po svemu izgleda, po dokazima, da je australsko tlo bilo upotrebljavano po Hrvatima za istu stvar, kao što je tlo Ujedinjenih Država bilo upotrebljavano po kubanskim emigrantima.

Teroristička veza opovrgavana po Hrvatima

"Devetorica uhvaćeni Hrvata u Jugoslaviji bili su vrlo miroljubivi", - odbornici (od) hrvatskih društava kazali su jučer. Odbornici su rekli, da oni vjeruju, da su se devetorica povraćenih Hrvata u Jugoslaviju povratili radi njihovih obiteljskih interesa. "Nama nije ništa poznato o izobražavanju terorističkih grupa, o terorističkim pokretima."

Gospodin Ivica Roso, predsjednik Australsko-Hrvatskog društva u Geelongu i g. Jure Jakovljević, tajnik, kazali su, da oni osobno poznaju dvojicu od uhvaćeni ljudi: "Rade Ostojić (28) i Dražen Taphani (oko 25) su vrlo miroljubivi ljudi, kada su bili u Geelongu" - izjavili su ova dvojica. Ni jedan od nijh nije posjedovao nikakove vrsti oružja, dok su živjeli u Geelongu. Bilo bi preglupo, da se njih obtuži kao teroriste", - kazali su hrvatski dužnostnici. U zajedničkim izjavama

(Poznato mi je to, jer sam i sam sudjelovao mnogo puta u sličnim slučajevima, da bi mi, politički i hrvatsko/nacionalno djelatni i aktivni Hrvati, sazvali sastanak za sve hrvatske postojeće organizacije u zajednici u kojoj bi živjeli, između sebe izabrali glasnogovornika ili govornike, pozvali novinare i medijske predstavnike, te tako bi imali jednu vrst PRESS RELEASE, kako za hrvatsko općinstvo tako i za svjetsko, mo)

dva odbornika su kazali, da 170 članova u Geelongu su ogorčeni na obavjesti, da su devet ljudi bili uhvaćeni.

Nema ništa zajedničkog sa teroristima.

Izjave govore, da nisu fašisti ili nacisti ni komunisti. "Mi nismo u nikakvoj vezi sa bilo kojom terorističkom organizacijom".

"Mi smo poštivali sami sebe, a ako bi bila potreba, u svako vrieme uzeti oružje u obrani Australije".

"U isto vrieme mi bi (bili, mo) vrlo zahvalni za datu nam pomoć u borbi za oslobodjenje naše ljubljene Hrvatske izpod komunizma". (I Jugoslavije, mo)

Izjava je takodjer opovrgla, da logorovanje u Wodongi u mjescu siečnju je bilo dulje od 4 dana.

"Logorovanje je održano radi tjelovježbe i sastanka starih prijatelja." - nadodano je ovoj izjavi.

(Mnogo puta razne hrvatske skupine, ili u okviru crkvenih, športskih, izletničkih, lovačkih i inih raspoloženja, bi organizirali skupne izlete preko weekenda, osobito ako je prilikom duljih praznika. U ovom slučaju, jugoslavenske vlasti preko svojih konzunarnih predstavništava, su koristile ovaj slučaj kako bi australskoj vladi dali do znanja da, svakog puta kada Hrvati organizirano i skupno iđu na izlet, da iđu na "terorističko vježbanje protiv njihove države Jugoslavije". Zato se je vođa opozicije federalne vlade g. Calwell rakao jučer u svojoj izjavi da su Hrvati koristili australsko tlo, kao Kubanci što su koristili tlo Sjedinjenih Država Amerike, mo).

"Bilo bi nepravedno da se krivi Rimokaloličku Crkvu za hrvatski terorizam", rekao je Re. J.P. Stevenson iz North Balwyn-a, od anglikanske crkve.

"Nije za nas da osudjujemo one vjerdnosti, za koje je ove značajne ljude religija bila tradicionalna obrana protiv lopovstva i silovanja" - rekao je on.



Otporaš 20th August 2012, 13:30

Z TRI (3) PISMA GENERALA DRINJANINA (petnaesti (15) dio) (treće (3) pismo)

"Daily Telegraph", 7. rujna 1963.

NA TERENU SA ORUŽJEM

Članovi od jedne hrvatske izletničke grupe nose puške i automatsko oružje, sliedeći TMF ljude kroz jedan teren u Wodongi u siečnju ove godine.

GOSP. KRAMER JE REKAO: "IZTRAGE NISU POTREBNE"

Ministar vojske (Mr. Kramer) je rekao jučer, da on neće iztraživati tvrdnju, da su Hrvati bili izobražavani (treneirani, mo) s australskom gradjanskom vojničkom snagom.

Tvrdnje, da su Hrvati bili izobražavani sa pripadnicima TMF u siečnju o.g. u Wodongi.

G. Kramer je rekao, da je ciela stvar bila razjašnjena u Parlamentu 23. maja prošle godine. On je rekao, da je on obećao pogledat tu stvar, kada su tvrdnje bili napravljene, da nova evidencija (dokaz, mo) je otkrila vježbanje Hrvata sa vojničkim jedinicama Australije.

Ali on je kazao kasnije, da je nova evidencija vrlo stara, jer je to razčišćeno u Parlamentu u mjeseci maju.

Zastupnik Ormonde (laburista NSW), koji je podigao pitanje u Parlamentu u maju, rekao je jučer: Da on stoji još u uvjerenju, da su se strane trupe izobražavale u Australiji.

On je rekao, da ministar za emigraciju g. Downer je priznao, da se Jugoslaveni igraju vojnika ovdje.

"Članovi od te hrvatske grupe rastjerali su jedan službeni sastanak predstavnika jugoslavenske vlade u Paddimgton Sowen Hall, prije nekog vremena" - kazao je zastupnik Ormonde. "Oni su takodjer raztrgali (porazbijali, mo) namještaj te su morali biti uhvaćeni i kasnije oglobljeni".

Zastupnik Ormonde je kazao, da on vjeruje, da samo hrvatski borci za oslobodjenje (Hrvatske, mo) imaju glavni stan u Melbourne-u.

"Referente na Queen Street Woolahra je smetao, da se prava istraga krene na pravi put" - rekao je on. Većina ovih sa vojskom iz Wodonge su iz Melbourne-a.

POVIEST HRVATSKOG LOGOROVANJA Opovrgnuta

"Vojničke vježbe nisu bile pravljene u logoru HOP-a kazao je jučer Fabijan Lovković. G. Lovković, tajnik HOP-a za Australiju, je rekao, da je logorovanje u Wodongi u siečnju o.g. učinjeno samo, da se stari prijatelji sastanu.

ZAŠTITA

U Melbourne-u jučer Hugo Tavain, koji je tvrdio, u četvrtak, da hrvatske nacionalističke grupe su održavale terorističke tečajeve u Wodongi za vrieme od dvije godine, kaže, da traži polisijsku zaštitu.

"Ja sam bio prebijen po nacionalistima (čijim i koje narodnosti, naravno da to ovaj "prebijeni" nije rekao; ali će to nadopuniti jugoslavenska antihrvatska promidžba i prstom uprijeti na Hrvate, mo) u Sydney-u u siečnju" - on je rekao.

U geelongu g. Ivan Janković, vodja od jake hrvatske kolonije od 1000 ljudi, je kazao, da dvojica od australskih Hrvata, koji su se povratili u Jugoslaviju i bili uhvaćeni, su pošli natrag iz jednog od dva razloga. On je rekao, razlozi su sljedeći: "Da vide što se dogadja sa njihovim obiteljima ili, da se osvete onima, koji su pobili njihove roditelje, braću, sestre i rodbinu."



Otporaš 20th August 2012, 16:57

IZ TRI (3) PISMA GENERALA DRINJANINA (šesnaesti (16) dio) (treće (3) pismo)

"The Sydney Morning Herald", 6. rujna 1963.

Medju inim stvarima u listu od ovoga dana bila je i izjava Jure Vlahe, vlasnika restauranta "Drina" i predsjednika nogometnog kluba "Croatia":

G. Jure Vlaho je rekao, da on pozna Oblaka i Tolića. "Oni su mladi, možda i tvrdoglavi. Oni nisu mogli dobit svoju rodbinu i djevojke ovamo od kuće" - on je rekao. On je rekao, da su mnogo Hrvati u bojazni da govore zato, jer bi mogao biti pritisak na njihovu rodbinu u Jugoslaviji.

Možda su se zato oni povratili u domovinu, da oprobaju nešto učiniti.

Grupa mladih Hrvata iz Sydney-a kazali su jučer, da se oni boje, da će jugoslavenska vlada činiti pritisak na njih preko njihove rodbine, da se (i oni, mo) povrate u Jugoslaviju ili da se povuku iz djelovanja medju hrvatskim aktivistima u Australiji.

(Ovo je velika istina. Ja sam tada živio u Parizu i preko prijateljskih veza dobio sam poruku mojih roditelja, da ako volim svoje roditelje da se okanem svake politike, jer da ih skoro svakodnevno Udba i udbaši kući dolaze smetati. Jedna poruka je glasila: Moj sinko, u srid bila dana oni sa fićom dođu k meni u polje di radim. Brez ikakva uvoda mi kažu ti ćeš druže sa nama u Mostar. Moraćemo nešto važno govoriti. Tako se je to ponavljalo puno puta, a jadna stara, (moja majka, mo) sama samceta ko udovica radi težačke poslove na njivi i u polju. Molim te sinko okani se svake politike. Poslušaj ti svoga ćaću da se prije zore ne more svaniti. Ti znaš šta to znači. Nezaboravi da san ja stariji Rvat od tebe, ali nemerš glavom kroz zid..., mo)

Oni su kazali, da neki Hrvati su bili zatraženi da špijuniraju hrvatsku djelatnost u Australiji.

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx


ZAVRŠNA RIJEČ GENERALA DRINJANINA

general Drinjanin
18.IX.1963.

Dragi moji !

Ovo šaljem Rudiju za njega, Icu i Crnog,- zatim Vladi za njega, Marijana i uže prijatelje, Tugomira za njegove uže i Dinka (Dinko Šakić je oženio Maksa Luburića polu sestru Nadu, mo) za prijatelje u Argentini,- kako nebi morao pretipkavati više primjeraka.

Poslao sam Vam već dvije pošiljke i jedno pisamce, s molbom da nam pomognete materijalno ako i gdje možete, radi ljudi koje moram povući iz Trsta i Austrije, prije nego padnu u čistki, do koje znam da će doći.

Jučer mi je moj veliki prijatelj iz Madrida javio vijest, koja neka ostane u najintimnijem krugu. Radi se o toj nesretnoj novoj koegzistenciji

(U ta "blažena" vremena tog vremena, svijet je bio poplavljen tom "koegzistencijom MIRA" do te mjere, da se je samo o tome govorilo i pisalo. Tko bi bio u bilo kojem slučaju protiv te "koegzistencije", bio bi suočen zakonima zemalja u kojima je živio, kao danas, na primjer, tko bi se usudio bilo šta pozetivna reći o AL Quadi ili o Osama bin Ladenu, mo),

i na pritisak predstavnika Amerike i sličnih, poduzet će INTERPOL korake protiv tajnih i glavnih ljudi kako bi onemogućili rušenje Jugoslavije. To mi je saopćeno kao ispovjedna tajna i dobro pazite da ne izadje iz intimnog kruga. Nesumnjajte ni momenta u to.

Budući da Interpol i razne službe imaju agente svugdje moglo bi se dogoditi, da nam cinkaju i one skrivene i da ih pronadju. Bio je kod mene i otac Pio Fržop, i pričao mi je nevjerovatne stvari iz Italije i - Rima!

Imam ljude sa pasaportom i državljanstvom jedne nam vrlo, vrlo prijateljske zemlje. Dobio sam mig, da ih povučem i dovedem ovamo, dok se ne svrši fortuma (fortuna je riječ s više značenja, a najvažnija su: nesreće, usud, udesi, nepogodno vrijeme, kob, vihor, oluja i sl., mo), do koje će doći bezuvjetno i bez ikakve sumnje. Samo ne kako misle javnim progonima, nego će nam pohvatati i onemogućiti najopasnije ljude. Nu nas to ne smije smesti. Ovdje imamo sigurnu bazu. Ljude treba izobraziti, i tiho na mjesta postavljati i ja to činim. Ne brinite ako izidje da se govori i o Stjepanu Kocijanu, jer je on ovdje već i dolaze i drugi. Ja Vas molim dakle najhitnije, da nas pomognete materijalno, bilo od Drina, bilo od pomoći najbližih, koji mogu, bilo od prodaje dionica, koje sam vam poslao definitivno, svjedno, pa čak ako nam posude. Prije ili poslije vratiti ću. Moram spasiti ljude i obraniti povjerenje ljudi, koji ga u nas imaju. Doći će i naše vrieme, hrvatsko i ono Odpra, jer nismo zatajili, a pravit ćemo VELIKE DOGADJAJE I TO SKORO. Ja se u Vas uzdam, nismo se nikada ostavljali na cjedilu, nećemo ni sada. Očekujem nove vijesti iz Australije i nadamo se da Odpor neće biti zahvaćen, a javljaju se ljudi iz Bratstva i žele k nama. Nezna se ništa za Gezu (Geza Pasty je osnivatelj i prvi predsjednik Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva, za kojega se tvrdi i smatra da su ga agenti Udbe kidnapirali u Nici, Francuska, 1965 god., mo). Prijatelju daju znati da je Kučar

(Zvonimir Kučar, Istranin, partizanski kapetan prve klase,došao u nemilost sa svojima 1953., emigrirao preko Italije u Francusku. Ja sam ga upoznao u Parizu. Bili smo prijatelji iako je on bio član Draganovićevog i Mirošlava Varoša "Hrvatskog Demokratskog Odbora". Zvonimi Kučar je kidnapiran u Parizu, ponedjeljak 21 siječnja 1963. god., kako su francuske novine izjavljivale. Kasnije se je nagađalo šta bi moglo biti sa istim, mo)

zaista u zatvoru. Očekujem od Vas vijesti., odani Vam vaš Maks.

(Kraj ovih pisama kojih sam sadržaj iznio u ovih 16 nastavaka. Otporaš.)

Bobani
11-07-2015, 19:12
"NAŠ STAV JE JASAN, RUŠITI SVAKU JUGOSLAVIJU", kaže Maks Luburić

General Luburić: Zauzimanje stava

(Piše Vjekoslav Maks Luburić, general DRINJANIN u "OBRABI" br.98-99. 1968. godine povodom upada jedinica Varšavskog Pakta u tadašnju postojaću komunističku državu Čehoslovačku. Treba ovaj vizionarski opis hrvatskog generala Maksa Luburića pomno šročitati, i tek tada ćete shvatiti zašto su se Češka i Slovačka razišle MIRNIM putem 1990. godine, bez ijednog ispaljenog matka jednih protiv drugih. Odgovor je vrlo jednostavan i logičan. Kod njih nije bilo Srba i Jugoslavena koji su bili zadojeni MRŽNJOM protiv Hrvata i Samostalne Države Hrvatske. Mo. Otporaš.)

"Tenkovska demokracija" koju su Rusi primijenili u Čehoslovačkoj nije drugo doli komunističke interpretacije i primjena glasovite definicije njemačkog vojnog teoretičara i filozofa ratnog umijeća Karl von Klausevitza: "Rat je nastavak politike drugim sredstvima. ".

"Pakt sa vragom" za vrijeme Drugog svjetskog rata ne samo da je spasio komunizam od uništenja i nosioca ideje o svjetskoj revoluciji, Rusiju, nego je doveo i do Yalte, Teherana i Potsdama.

"Fifty-fifty" ili "pola meni-pola tebi" doveo je čitavi niz zemalja u ovisnost od Rusije i tako,od komunizma. Kada su radnici u Istočnom Berlinu i drugim industrijskim dijelovima komunističkog dijela Njemačke izašli na ulice sa idejama koje nisu bile u skladu sa komunističkom politikom, dočekali su ih ruski tenkovi. Nekada je i danas poslušni poljski šef Gomulka pokušao misliti svojom glavom, pa su ga, rekli bi „urazumili“. Temperamentni Mađari 1956. dočekali su da vide obješenog šefa nacional-komunista Imre Nadya. U Tita i Jugoslaviju nisu dirali jer je tamo bio uglavljen "fifty-fifty".

Bismark je je već davno rekao da čija bude Češka, da je njegova srednja Europa. To znaju i Rusi. Zato kada je Dubček htio dobiti ekonomsku i tehnološku pomoć od mrskih kapitalista zapada da spasi češku industriju i osvoji tržišta, tenkovi su sproveli tajne klauzule Ugovora u Yalti, t j. nastavile istu politiku ali „drugim sredstvima“.

Ruski radio je najbolje rekao o čemu se radi: "Čehoslovačka nema geopolitičkih razloga za svoj opstanak. " Prema tome može postojati samo kao privjesak Rusije, dok joj je potpuno svejedno što će tko misliti o ideologiji, socijalizmu i komunizmu.

Nakon kratke slave pobjednika 1945. nastao je mamurluk na zapadu. Tada su stvoreni "OTAN" i "NATO" , (Te dvije riječe označuju isto. Prva "OTAN" je prevedena na francuski a znači: "O"raganisation du "T"raite de "A"tlantic "N"ord, a druga "NATO" je pisana na engleskoma: "N"orth "A"tlanitic "T"reaty "O"rganization,, mo. Otopraš.) a Rusija je uzvratila sa "Varšavskim paktom". Ne, nisu te organizacije stvorene da se vodi rat između istoka i zapada, između komunista i kapitalista, između Rusije i Amerike. Stvoreni su zato da NE DOĐE do rata, nego da se nastavi "drugim sredstvima".

Ta "druga sredstva" su: hladni ili psihološki rat, propaganda, gerila, infiltracija, subverzija, mali ili lokalni ratovi. U tu vrstu rata treba ubrojiti ne samo „tenkovsku demokraciju“ u Češkoj, nego i sve druge posljedice, pa tako i gomilanje stotinjak divizija Rusije i snaga Varšavskog pakta na granicama Rumunjske i Jugoslavije.

Tito zna što to znači. Kada je Ana Pauker, najbjesnija "rumunjska staljinistica" bila na vlasti, znala je dobiti histerične napade slične "partizanskoj bolesti" naših grmečkih i kozaračkih partizana. I kao vrhunac histeričnog drečanja bila je tvrdnja da Tito nije Tito, da nije Josip Broz , nego kao i ona, ukrajinski židov. Nama je to svejedno, - ali nije Brežnjevu, Kosiginu, Podgorniju, i družini. Nisu ni oni ni Tito zaboravili 1948. – 1950. i kada se "ljube kroz kamiš“ i kad paradiraju i govore o "svjetskoj revoluciji" i posebnom "socijalizmu svake zemlje" ili kad imitiraju Anu Pauker, ne zaboravljaju 1948.god.Tito je sa Dimitrovom htio napraviti "Balkansku Federaciju", (Kao što smo danas, 11 srpnja 2015. godine mogli pročitati na portalu Kamenjar. com kako su u Srebrenici ucviljeno Hodočasnici poZDravili predsjednicu Hrvatske Države LIEPU PLAVKU Kolindu Grabar Kitarović sa: Dobro nam došla kraljice Balkana, umjesto da su ju poZDravili sa: Dobro nam došla kraljice Europe. To bi kamokud bolje i originalnije zvučilo. Mo. Otporaš.) zato da bude sigurniji od "svojih". Zna on da revolucija ždere svoju djecu, a ona komunistička posebno. Neka svjedoci budu svi učenici, suradnici i sljedbenici Lenjina, koji su svi završili u kloakama revolucije, (Kloaka znači (1) kanal za odvođenje nečistoće, (2) nečisnica isl., (3) sabiralište svake moguće prljavštine koja zaudara, nemorala isl., Bratoljub Klaić, Zagreb 1962., mo.) Rječnik Stranih Riječi kao i sam legendarni Dimitrov, koji je otišao u Moskvu živ i zdrav, a vratio se u mrtvačkom sanduku sa počasnom stražom.

Zato Tito i njegovi dijalektičari, partijski službenici, profesionalni revolucionari, govore o novom svjetskom ratu ako Rusi dirnu u Tita i Jugoslaviju. Posebne radiopostaje na makedonskoj granici pripremaju Makedonce i Albance na rušenje Jugoslavije. Hrvati i Slovenci nastoje stvoriti "omladinske brigade" i "radničke zaštite". Nastoje doći do oružja i poluvojničkih formacija iz domaćeg stanovništva. Trude se da dobiju pregled nad Udbom i milicijom. Narod kupuje oružje za bilo koju cijenu i skriva ga, jer zna da će trebati.

Tito se igra modernog Kutuzova i govori o masovnim pokretima od federacije do općine. General Kutuzov je žario i palio svoju zemlju i povlačio se pred Napoleonom da bi ga navukao u šume i bezpregledne snježne blatne ravnice. Ali Kutuzov je mogao računati sa ruskom dušom, koja je bila puna vjere i domovine. Tito može donijeti tehniku razornog obrambenog rata, ali hrvatski i drugi narodi nisu zaboravili partizansko divljanje 1941. – 1945. i nisu zaboravili Stepinca i 500 pobijenih svećenika, nisu zaboravili Bleiburg i pola milijuna palih Hrvata za domovinu.

Na nama je da zauzmemo stav i mi to kao odgovorni vojnici i činimo : poručujemo Hrvatima i građanima Hrvatske da uzimaju oružje i čuvaju živote i imetak; pozivamo sve stanovnike Hrvatske, Hrvate i hrvatske Srbe, pozivamo sve vojnike, milicionere, pripadnike sigurnosnih organa, časnike i dočasnike (oficire i podoficire) – da ne padaju u kolektivnu histeriju, nego trijezno i na bilo koji način uzimaju u svoje ruke vlast i oružje.

Mi ne možemo znati što misle Amerika i Rusija, niti što će misliti sutra, ako se pokrene crveni kolos KINA sa 800 milijuna duša. Najvjerojatnije jest, da će se nagoditi gdje bude trebalo, a rešpetirati ono, gdje su se prije nagodili. Na nama je da svaku zgodu u domovini i inozemstvu iskoristimo i da velike i male uvjerimo u pravednost hrvatskih zahtjeva za slobodom, a da skupljamo znanje i oružje, te svoje zahtjeve u danom času potpomognemo oružjem, kako bi komunisti i nekomunisti, katolici, muslimani i pravoslavci, Hrvati i ne-Hrvati našli mjesta u Hrvatskoj Državi za jedan bolji i vrjedniji život od onoga što obećava Tito kao amanet naslijeđen od Boška Jeftića nad odrom Ace Posljednjega: "ČUVAJTE MI JUGOSLAVIJU ! "

Naš je stav jasan: "RUŠITE SVAKU JUGOSLAVIJU !"

Činite to u ratu i bez rata, sa Rusima i Amerikancima, sa komunistima, ne-komunistima, u klasičnom ili gerilskom ratu, dijalektom riječi i dinamita, ali rušite ju, jer ako jedna država nema razloga za opstajanje onda je to samo i jedino JUGOSLAVIJA!

Hrvatski narod stoičkim mirom sluša bujice riječi, histeriju sinova komunističke revolucije kojima je došao čas žderanja, pa svoju sudbinu žele nametnuti čitavom hrvatskom narodu. Mi smo protiv svake tiranije, i one komunističke i one fašističke i one antikomunističke. ŽIVJELA SLOBODA ZA KOJU JE VRIJEDNO ŽIVJETI I UMIRATI ! To je naš stav.

General Drinjanin.

Bobani
13-07-2015, 13:41
MAKS LUBURIĆ - NJEGOV ILI NAŠ HRVATSKI "SRBOKOMUNIZAM"

VAŽNOST JEDNOG PISMA

(Donosim ovdje jedno okružno pismo koje se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici 24/25 a kojeg je general Drinjanin pisao 18 listopada 1953 god., dakle ima tome skoro 62 godine. Pismo je važno jer je pisano u doba kada su mnogi istočnoeuropski narodi bili porobljeni, tražili način ili načine kako se osloboditi jednog neprijatelja, sovjetskog komunizma, dok smo mi Hrvati bili dvojstruko porobljeni, kako bi to u svojim pismima znao general Drinjanin reći "SRBOKOMUNIZAM", dakle, s jedne strane Srbi a s druge kominizam. Ovi porobljeni narodi su osnovali jednu organizaciju koja se je zvala "ANTIBOLJŠEVIČKI BLOK NARODA". Mi smo Hrvati željno htijeli biti član te organizacije, tako da se kroz nju čije i naš hrvatski glas. To sam osobno doživio u Parizu, kada su Mađari poslije mađarske revolucije iz 1956. godine bili priznati od francuskih vlasti kao porobljeni narod, i mogli nesmetano i službeno demonstrirati ulicama grada Pariza, dijeliti letke u prilog mađarskog naroda, dok mi Hrvati nismo bili priznati. Zato smo se uvijek gurali i laktali da budemo u društvu tih porobljenih naroda. O tome general ovdje piše. Ja ću nastojati ne dodavati moje opaske, ukoliko se potreba ne ukaže. Nije meni baš tako lako uskakati, ali to činim u želji i u nadi da pojasnim današnjim hrvatskim naraštajima ono što oni za sigurno ne bi bili u stanju odgonetnuti. Hvala na razumjevanju. Otporaš.)


HRVATSKI NARODNI ODPOR
Ured glavnog Tajnika

Predmet: Veze sa prijateljskim narodima i Organizacijama ABN-a. (Antiboljševički Blok Naroda, mo)

OKRUŽNO PISMO SVIM POVJERENICIMA ODPORA

1. Proslava Desetoga Travnja ove godine bezuvjetno je demonstrirala našu jakost unutar hrvatskih redova i to, kao nikada do sada. Ovog časa želimo govoriti o privlačivosti nadnevka Desetog Travnja i za sve druge narode, koji su porobljeni u Jugoslaviji. I do sada su na našim proslavama prisustvovali predstavnici porobljenih naroda Jugoslavije, a posebno braća Macedonci i Bugari. Ove godine dogodilo se to u mnogo pojačanoj mjeri i svuda po svietu. Ne samo Macedonci i Bugari, nego su braća Albanci, negdje u zatvorenim skupinama, a negdje tek po predstavnicima sudjelovali na proslavama Desetoga Travnja.
Posebno su to činili oni sa Kosova i Metohije. Na mnogobrojnim mjestima, prema stiglim izvješćima, Slovencu su veoma brojno prisustvovali našim proslavama. To nas sili na revidiranje našeg stava prema njima, jer na primjer Dr. Žebot otvoreno traži suradnju s Hrvatima. Naši najnoviji saveznici su Vojvodjanski Srbi, na čelu sa Dr. Eugenom Jocičem (dobar naš suradnik u Parizu, kojeg sam osobno poznavo i bili smo dobri prijatelji, mo). Oni otvoreno traže razpad svake Jugoslavije i tako imamo pred sobom i frontu Srbi - Srbijanci. (nešto slično kao danas Bosanci i bošnjaci, mo). Našim proslavama su sudjelovali i mnogi Nijemci, tako zvani Volkedeutscheri i Madžari iz Banata i Bačke, pa iz drugih krajeva Jugoslavije. Crnogorci, pristalice pok. Dra. Sekule Drljevića, uviek su bili naši iskreni suradnici i istomišljenici. Prema tome proslave Desetoga Travnja u godini 1953. bile su ne samo manifestacije hrvatske državnosti, nego i manifestacije svih porobljenih naroda u Jugoslaviji, koji u Desetom Travnju vide simbolički SMRT SVAKE JUGOSLAVIJE

Uzmimo inicijativu u svoje ruke, povežimo se gdje je to moguće s predstavnicima gornjih naroda i skupina, iskoristimo sve osobne i eventualne obiteljske veze u tu svrhu. Pozivajmo predstavnike tih naroda na svoje priredbe i posjećujmo njihove. Objasnimo im istovjetnost naše sudbine unutar granica Jugoslavije. Planirajmo stvar politički i nemojmo napadati vjerski osjećaj Macedonaca i Bugara, ili pak Vojvodjanskih Srba (koji sebe smatraju Srbijancima a ne Srbima, mo) i Crnogoraca, zato jer su pravoslavni. Čuvajmo naše vjerske organizacije i ostajmo vjerni našim osjećajima, ali nemojmo zamieniti iste sa državnim interesima i borbom za oslobodjenje. Kao što unutar naših redova uobće ne smije postojati pitanje vjerske u odnosu katoličanstva i muslimanstva, pa čak niti pravoslavlja, tako ne smijemo niti u našoj borbi protiv zajedničkih neprijatelja vriedjati vjerski osjećaj naših prirodnih saveznika, jer time automatski iste guramo u naručaj srbskog pravoslavlja. Posebno pak osudimo pisanje neodgovornih hrvatskih elemenata, kao na primjer ono Kljakovićevo, koji nam savjetuje, da se sa Beogradom nagadjamo na račun Bugara i Macedonaca, naših najvjernijih i najprirodnijih saveznika u rušenju svake Jugoslavije.

Osudite i pisanje one hrvatske štampe, koja hvali ovakove jugoslavenske genijalne misli Kljakovića i drugova, kojima se eto pridružio i komunista Dr. Ciliga i četnik Jugobogdan Radica, koji čitave hrvatske pokrajine poklanja nezasitnom srbskom Molohu.
Okupimo oko sebe sve one, koji su protiv svake Jugoslavije i svakog komunizma, SRBOKOMUNIZMA. Porobljeni narodi Jugoslavije u nama gledaju snagu i svoje buduće osloboditelje i nemojmo dozvoliti, da se u nama razočaraju, jer time neutraliziramo te snage ili ih prepuštamo srbokomunizmu. Neka Deseti Travnja bude polazna točka za sve narode Jugoslavije u borbi za slobodu i državnost.

II. Problemi čovječanstva riešavati će se na globalnoj bazi i mi Hrvati ne možemo se izvući ispod suda, koji će odlučivati sudbinom sviju i velikih i malih. Potrebno je stoga uskladiti naše osnovne stratežke planove sa protukomunističkim križarskim pohodom slobodnog svieta. Tome shodno moramo uskladiti i našu taktiku u odnosima, kako sa malim narodima, saveznicima unutar Jugoslavije, tako i sa velikim narodima, posebno pak sa onima, koji su kao i mi porobljeni po komunističkim snagama.

Kako u prvoj fazi naše borbe za NDH, tako i u sadašnjem našem progonstvu mogli smo računati sa simpatijama pojedinih naroda, ili pak pojedinih nacionalističkih grupa u svietu. U prvom redu tu su braća Bugari i Slovaci, zatim Ukrajinci, Madžari, pa i sami Njemački narod. U emigraciji smo stekli druge velike prijatelje, tako naprimjer Rumunje, Turkestance od porobljenih naroda, dok ovaj čas nemamo namjeru govoriti o našim vezama sa slobodnim zapadnim nacijama.

Bezuvjetno je potrebno, da sve naše skupine i organizacije u svietu formiraju posebna mala tiela, koja će gajiti odnose sa drugim porobljenim narodima, njihovom društvima i organizacijama, grupama ili pojedincima. Po mogućnosti izabrati borce ili prijatelje, koji poznaju strane jezike ili probleme one nacije, sa kojom mislimo praviti kontakt. Objasnimo tim ljudima prošlost našeg rata i naše borbe, objasnite im naš načelni stav protiv svakog komunizma i svake Jugoslavije (jer Jugoslavije nebi mogla opstojati ako nije komunistička i srpska. Zato general Drinjanin koristi riječ SRBOKOMUNIZAM, mo) i viditi ćete, da ćemo svaki dan imati više prijatelja, što uviek automatski znači, da smo oslabili svesrbsku frontu, a da smo dobili na ugledu medju svim ljubiteljima slobode. Inteligentnim i upornim radom u svakom i najmanjem mjestu, gdje ima predstavnika porobljenih naroda Hrvatska će imati prijatelja. Led je već davno probijen i moramo ići korak napried.

Izkoristimo svaku priliku, sudjelujmo u priredbama svih protukomunističkih organizacija u svietu, gajimo stečena prijateljstva i uspjeh neće izostati. Mi smo bili najfanatičniji prokomunistički borci na svietu i sviet to mora znati. Tako ćemo mi od obtuženika postati tužitelji, a naša dosliednost u borbi za državu biti će uzor svim ljubiteljima slobode.

Želimo reći par riječi o organizaciji A.B.N. (Antiboljševički Blok Naroda), koja ima svoje središte u Munchen-u. Prvi predstavnik Hrvata u toj organizaciji bio je opunomoćen od Odpora i sa podpisom generala Drinjanina. Tek kasnije manevrom Jelića mi smo pred tim forumom bili obtuženi, da smo nacisti i fašisti, prema tomu da ne smijemo politički raditi, a u isto vrieme, da je Jelić na pritisak Engleza bio primljen u organizaciju u ime Hrvatskog Narodnog Odpora (HNO). Jelić je išao tako daleko, da je osnovao tobože Hrvatski narodni odbor, sam da se može služiti inicijalima HNO, te tako iskoristio momentalno političko stanje i neupućenost zainteresiranih na vrhovima ABN-a. (Ovo je vrlo interesantno. Sada kada za ovo znam, odmah mi dolaze na sjećanja pola stoljeća stara sustavna isticanja organizacije dra. Branka Jelića Hrvatski Narodni Odbor, (HNO) kojeg se inicijali poistovjećuju sa inicijalima HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, HNO, mo).
Naša društva i organizacije diljem svieta sudjeluju u radu i manifestacijama ABN-a, vjerni načelima, koja su nas vodila u borbi za Državu, a u Centralnom Komitetu ABN-a sjedi politički hoštapler Dr. Jelić, koji je Ujedinjenim narodima uputio "Memorandum" i u njemu izjednačio Ustaše, četnike i partizane. (znamo da su se četnici i partizani borili protiv Hrvatske Države, ali nismo znali da su se i Ustaše borili protiv iste, kako ih je dr. Jelić izjednačio sa četnicima i partizanima, mo) Senilni starac Buć (dr. Stjepan Buć koji je za Poglavnika rekao da je sve dobro napravio do Desetog Travnja. Tada se je trebao povući i prepustiti državu drugome, a da nikada nije htio reći, koji bi to drugi mogli biti. Dr. Maček, znamo da nije htio nikakove Hrvatsku Državu za koju bi se trebalo boriti i gaće krvariti. On je bio mirotvorac bez oružja u ruci. Ostaje nam sada Tito ili Draža, a i jedan i drugi znamo šta su htjeli: Sve samo ne Hrvatsku Državu, mo), jedini hrvatski nacista, kojem je politička ambicija pomutila i ono malo mozga pomaže ovakovu rabotu Dr. Jelića na sramotu i štetu naše oslobodilačke borbe. Dok se Hrvatima govori o slozi, pred stranim svietom nas se besramno obtužuje.

Naši prijatelji Bugari, Slovenci, Turkestanci i drugi skočili su u našu obranu i pred vrhovnim forumom ABN-a postavljeno je pitanje predstavničtva Hrvatske. Informirajte sve područne organe ABN-a, kažite im čitavu istinu i zahtijevajte, da hrvatsku borbu predstavljaju oni, koji su se zaista borili, a ne dva samozvana politička špekulanta, koji do sada za borbu nisu žrtvovali ništa, niti će sutra biti u stanju pokrenuti i jednog čovjeka.

Madrid, dne 18 lipnja 1953.

Za Hrvatski Narodni Odpor:
general Drinjanin v.r.

Bobani
15-07-2015, 00:08
"IZ OTPORAŠEVE TORBE" - MILE BUDAK I NJEGOVA OBITELJ

Odgovor prijatelju Tomislavu J. - Otporaševe Torbe

3/28/15

To: Tomislav J. -

Bog! dargi moj Tomislave,

Veseli me tvoje pismo preko kojega sam čuo da se kamokud bolje osjećaš. Fala dragom Bogu da se bolje osjećaš. Da, znam da ti nije bilo lako i da si se namučio; ali nadajmo se i uzdajmo se u Velikoga Boga da je najgore iza nas i da je prošlo.

Kako ti ostala obitelj, supruga, sinovi, unuk i nevjesta?
Kod mene fala Bogu sve je zdravo i veselo; sve pod kontrolom. Čut ćemo se prije Uskrsa, ako dargi Bog dadne. Sada ti prilažem još nešto pa se čvrsto nadam da te ne umaram i da ti nedosađujem mojim pošiljkama.
Najiskrenije svima vama i veliki poZDrav od sviju nas.
Bog! M. i Annie.

"IZ OTPORAŠEVE TORBE" - MILE BUDAK I NJEGOVA OBITELJ




Date: Fri, 27 Mar 2015 17:24:11 +0100
Subject: Re: Iz Otporaševe Torbe
From: brasinovic@gmail.com
To: froate@hotmail.com

Dragi Mile,
Draga Aannie,

Hvala lijepa na pošiljkama. Pročitao sam samo prvu poveznicu , vrlo zanimljivo i važno. Ponavljanje je majka znanja i podsjetnik. Kako ste vas dvoje ? Ima li što novoga kod vas i oko vas? Kakovo je vrijeme u Teksasu?



2015-03-26 13:19 GMT+01:00 Annie Boban <froate@hotmail.com>:





TITO JE JEDAN OD NAJGORI MASOVNIH UBOJICA, kaže Daily News
"KAVRANOVA AKCIJA" - PIŠE DINKO ŠAKIĆ
ČASTNI SUD HRVATSKOG NARODNOG ODPORA - VERDIKT SUDA U SLUČAJU SREĆKA ROVERA
SPLETKE OKO GENERALA DRINJANINA
O POGIBIJE GENERALA LUBURĆA U CARCAGENTE, ŠPANJOLSKA

Bobani
15-07-2015, 12:44
SAVJETI ILI ISPOVIJED MAKSA LUBURIĆA

Svi smo mi pod BOŽIJOM KAPOM, kaže Maks Luburić

(Donosim jedno pismo Maksa Luburića kojeg je pisao 48 dana prije svoje mučeničke smrti. Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici 1012, 1013, 1014, 1015 i 1016. Pismo je poučno i očinski pisano, puno savjeta i primjera. Vrijedno za pročitat i po mogućnosti koristiti se u životu ovim savjetima. Mo. Otporaš.)

general DRINJANI
2.III.1969.

GLAVNIM PREDSTAVNICIMA ODPORA, i NEKOLICINI HRVATSKIH SVEĆENIKA U EMIGRACIJI

Draga braćo ! Poštovana gospodo ! Dragi oci !

Kada se u ovoj zemlji gdje živim počme govoriti o odnosu izmedju vjernika i Crkve, kao po nekom nepisanom zakonu odmah se nadoda - "Amigo Sancho, con Iglesia hemos topado". To su riječi Don Quijota svom debelom, primitivnom, ali realnom štitonoši Sanchi. Tko manje, tko više, ali zna za djelo Migela Cervantez-a, (Miguel Saavedra de Carvantes (1547.1616) španjolski pisac, mo), pa ga zato stavljam kao uvod ovom okružnom pismu.

Neposredni razlog za ovo pismo jest jedan skup vijesti sa raznih područja o odnosima naših predvodnika sa hrvatskim i inim svećenicima, a odluku za pisanje stvorio sam nakon odlaska jednog našeg dobrog i vjernog čovjeka, koji je jutros u 6 sati otišao od mene, nakon kratke posjete, da se vrati svojim kanalima u domovinu. I taj mi je kulturni čovjek rekao prije spomenute riječi, koje znače, da smo došli u kontakt-sukob, dodir, ili tako nešto, sa CRKVOM. (odnosi se na gore spomenutu španjolsku izreku, mo)

Radi se, naravno, o dogadjajima izmedju mostarskog biskupa Čule i hercegovačkih fratara. O tome mi nismo pisali i mislim da nije ni DANICA, (novina hrvatskih Franjevaca uChicagu, mo.) iako smo naravna stvar imali vijesti, kao i mnogi naši ljudi.

(Za podsjetiti danas o čemu se je uistinu radilo tada, tih godina, kada je sukob počeo 1967 god. Većina Crkava su gradili i izgradili po Hercegovini hercegovački Franjevci, pa tako i Crkvu sv. Katarine u Grudama, bilzu Imotskog ili nedaleko od Širokog Brijega. Te godine 1967. mostarski biskup Čule je postavio "popovca" za župnika u grudskoj Crkvi sv. Katarine, umjesto franjevca. Udba, vrag ili sotona, ili svi zajedno, svejedno, su huškali narod i župljane da Crkva pripada franjevcima a ne popovima. Župljani se pobunili, silom istjerali župnika, Crkvu zaključali, dnevnu i noćnu stražu sastavili, naizmjenice župljani su Crkvu čuvali i pazili da nitko ne može u nju unići dok biskup Čule ne postavi franjevca za župnika u Crkvi sv. Katarine u Grudama, mo. Otporaš.)

Osim što smo Hrvati i katolici (tko je katolik) i što smo (tko jest) Hercegovci, radi se o tome da smo i VETERANI, kako sam u par riječi pisao našem dru. Dragutinu Kamberu, torontskom župniku. I zato što smo VETERANI na njivi rada za Hrvatsku i za Božiju Hrvatsku, znali smo da nema ništa pod Božijom kapom, pa tako niti su nešta nova ni sukobi vjernika i župnika, niti popova i fratara, niti Crkve i politike, niti Vatikana i Hrvatske. A koji smo k tome "veterani-veterani" iz Hercegovine, znamo i to, da su se fratri i mostarski biskupi i dosada "kroz kamiš ljubili". I baš zato znamo i to da je vrijeme rane liječilo, da su umirale Pape i mijenjali se Carevi, propadali režimi i države, a da su FRATRI U DOBRU I ZLU OSTAJALI SA SVOJIM NARODOM, i u njemu očuvali i vjeru i ljudstvo i hrvatstvo. Dakle - sve što nas čini onim što jesmo. Zato nismo pisali, pa ni u pismima, internos (unutarnja stvar, mo), jer nismo htjeli osim prljavog rublja naše politike i ljudskih mana, miješati i crkveno rublje, koje se isto ponekada pere, pa makar i ne bilo prljavo.

Ali nije tako u Domovini. Hrvati bježe u svijet i ne uvijek radi spašavanja života, radi Hrvatske, pa ni radi spašavanja od gladi svoje obitelji. Dosta ih, da ne kažem većina, ide radi "dolce vita", radi sladka života, kakvog su vidjeli u filomovima, rekli bi radi civilizacije Coca-Cole, radi darežljivih plavojki u mini suknjama, radi auta, koji idu brže od naše magaradi i cuga uzkog glajza (i radi uskog seotskog puta, mo), radi Boga-dolara, avanture, bezmislice, radiznalosti, osobne komotnosti itd. To se na ljudim odrazuje čim stignu van. Na naša napuštena ogništa naseljuju se Vlasi, ostavljene djevojke, žene, inovjerci i bezvjerci, i naše majke radjaju ekumensku jugoslavensku kopilad.

Pa ipak jedan dio ljudi, kao nekada u staro doba "ostatak ostataka" poveo je borbu za reorganizaciju, za vjernost ognjištima za duhovni preporod, te je čak i dobar dio hrvatske ljevice, pa i samih komunista, zahvatio taj val produhovljenja i kroatizacije. Rat biskupa Čule sa fratrima je zadao teži udarac tim ljudima, nego i Bleiburg.
To kaže moj gost, i stavljam sve redke na papir prije odmora i spavanja, nakon probdjele noći. Želim staviti na papir autentične njegove riječi.

Pitaju se ljudi; kome je bilo u interesu u OVIM PRILIKAMA, izvlačiti iz arhive sto godina stare zapise, kao da nemamo pametnijega posla. Kome? Kako ne, podgrijava se prošlost, govori se o svemu, pa i o patarenima, Madžarima, koji su tumačili volju Rima oštricama svojih mačeva, govori se o "Bosni koja šutkom pade", o dolazku Turaka, koji "da su imali više smisla nego Rim", i kako ne, govori se o "jugoslavenskom klerikalizmu", o vlč. Korošcu, koji je dao ubijati hrvatske rodoljube a onda očevima naplaćivao kugle, govori se o Protokolu, kako ništa ne bi falilo o "osveti Draganovića" Rimu. Možete li se snaći u svemu tome? Ne! Ali kako se mogu snaći naši mali ljudi u Hrvatskoj, kada tisak podgrijava, širi, počam od "popularnog VUS-a do Glasa Koncila". I na kraju, prema novim vijestima, biskup Čule i fratarski provincijal nastoje naći potok i pustiti potoku krivce da se operu...

Stavlja meni pitanje posjetnik: pa što Biskup i Provencijal nisu prije mislili na - kasniju potrebu potoka i pranja...? Ili je problem nametnut protokolom? Što se od nas Hrvata traži? jeli to - Ekumenizam u praksi? Jeli to stvar Crkve ili politike? A NAROD ŠTA? Što osta od Demokracije i od Ekumenizma? Što od VJERE I CRKVE? Zar će i oni služiti SVIM TLAČITELJIMA HRVATSKE?

Tako je govorio ustaški sin, sin palog Križara, mladi intelektualc, koji je bio kundekom prebijen i vidio svoju mrtvu majku uz humak oca, da bude spašen od susjeda, poslat u gornje krajeve i postane još vjerniji Vjernik i još vatreniji Hrvat od svog oca. Ali sa upitnicima u srcu, sumnjom u duši i prigušenom pobunom?

On je sve to, ali nije veteran, kao mi, koji stojimo na čelu Odpora i njegovih organizacija, i kao braća svećenici, fratri i "Petrovci" ili drugi redovnici u emigraciji, i koji su i sami bili kandidati smrti i na listi "ratnih zločinaca" radi Boga i Hrvatske. Mi, koji smo preživjeli Bleiburg i nadoživjeli Protokol, gdje se uz miris tamjana i diplomatske podsmjehe davala ruka ubojicama 500 hrvatskih svećenika i pola milijuna vjernika.

I sada dolazi drugi dio; problemi i emigraciji. Mi smo u OBRANI rekli sa onim austrijskim listom i nestalim Ceceljinim Glasnikom, da se u Rimu našlo riječi za atentatora i ubojicu iz Atene, ali ne za Hrvata Jelića u Beogradu (optužen da je stavio bombu u kino 20 oktobar u Beogradu. Kasnije je za istu stvar optužen i Miljenko Hrkač od Širokog Brijega, mo), kao da molba za milost za jednog katolika nije Bogu ugodna kao za jednog grčkog pravoslavca, pa makar i ne bila uslišena,

Ali zato nisu krivi ni hrvatski svećenici ni ljudi Odpora,- iako nas nitko neće osloboditi krivnje, ako u slobodnom svijetu i kao veterani Božije i Hrvatske stvari, napravimo nešto slično kao ono u Hercegovini, gdje su se odigrale nesretne bitke izmedju popova i fratara, izmedju župnika i vjernika, izmedju same crkvene hijerarhije i podredjenih, uz inspiraciju Vatikana i Udbe, pljesak bezvjernika i Vlaha, jer eto i mi slijedimo njihov tužni primjer obračunavanja i s noževima u crkvi i oko Crkve.

Mene toliko ne zabrinjava na pr. spor vlč. Kambera i predsjednika Odpora Ratka Gagre, kao ni stav jednog mladog i novodošlog dalmatinskog fratra u Argentini, kao ni čudnovato i nerazumljivo držanje jednog svećenika u Australiji, - nego ono što o tome misle, govore i pišu oni mali ljudi, do kojih je doprla jeka i odjeci. Jer u doba perfekcije "hladnog rata" i tehnike širenja istinitih i podvaljivanja lažnih vijesti, ljudima u emigraciji i domovini stižu stvari sa garnirungom, zapaprene, zasoljene, zabiberenem, džaba servirane i uvijek tendenciozno primjenjene.

To svi znamo. Dok sam ja skorom tri godine živio u jednom od najstrožijih klausura (klaustar, kloštar, samostan, mo), gdje su prije fratri odgajali misionere i danas služi kao seminarij i za obnovu duhovnih vježba za same svećenike, dotle su "dobro upućeni" i "naši" ljudi govorili o tome, kako živim sa nekom talijanskom glumicom. Ili- iako je u mojoj kući bilo sa svakog kontinenta barem desetak ljudi, ljudi svake vrsti, pa i svećenika, intelektualaca, predvodnika, poznatih ljudi i mnogi od njih proveli ne jedan ugodan časak u društvu moje djece, neki bili po desetak dana, ipak još uvijek dobivamo upute, čak i od pametnih ljudi, da li je istina da sam ja u ludnici, da su mi djeca oduzeta, da živim sa ne znam kime, itd.

Nu što bi bilo kada bi bilo nešto istine, kao u slučajevima, koje sam spomenuo, tj. kada izadje van nešto o "svadji izmedju Gagre (čitaj Odpor) i Kambera (čitaj Crkve)".
Zatim kada se šire letci o tome u Australiji u kojima jedan svećenik i dotada veliki prijatelj Odpora (ili Udba u njegovo ime, ili budala bez znanja) odjednom optužuje Odpor da je -neprijatelj Crkve! U isto vrijeme "prijatelji Crkve" postaju svi neprijatelji, osobni i politički, ljudi iz Odpora, pa makar bili dojučer i rogati. Odjednom se stvara Oltarsko društvo od poganskih i antiklerikalnih razbijača. Ili kada jedan novodošli fratar, nama starima, u Crkvi i novini, ponavlja optužbe Beograda, kako se to u Argentini dogodilo. Ili kada se u srbokomunističkom tisku čita, kako su "pasošari" u Njemačkoj, dobri gradjani Jugoslavije, morali braniti "popa i crkvu" od "ustaških terorista".

Velim načelno da nas nitko neće osloboditi krivnje, ako i sami dademo povoda stvaranju takvih vijesti ili se prenaglimo i pred fukaru iznesemo prave ili krive probleme, koje fukara nije pozvana rješavati. Demokracija, tehnološki napredak, dizanje kulturnog nivela, pobuna duhova i Vatikanski Koncil i Ekumenski duh, onaj pravi i onaj krivi, daju sve većem broju ljudi prava, ali mu ne nameću nikakvih dužnosti, daju mu prava izricati mišljenja, ali mu ne nameće nikakve odgovornosti. Zato sam uvjek vjerovao i vjerujem u razbor elita, koje su uvjek bile odgovorne.

Dobio sam dvadesetak pisama od poznatih i nepoznatih, podpisanih i anonimnih ljudi, koji govore o sporu oca Kambera (Dragutin Kamber 1901-1969, bosanskohercegovački franjevac, župnik hrvatske župe u Torontu. Jutros, 11 rujna 2012. sam dobio e-mail od I.J. koji je u to doba živio u Torontu, kao što i danas živi u svezi tog spora. Neću ići u detalje. Reći ću samo toliko koliko bi se moglo razumijeti, ako je vjerovati I.J., kako je došlo do ovog spora. Citiraću samo najglavnije:
Pok Gagro je bio predsjednik Odpora, i u svojim stavovima je držao da se mora krenuti u revolucionarne aktivnosti, u tome ga nije podržavao Dr. Kamber, i sa oltara je napadao one koji "huškaju" narod ...(što bi se moglo odnositi na pok. Ratka Gagru, mo) On je govorio (Kamber, mo) da bi mogao sa oltara zapaliti mase, ali kakva korist. Takodjer je on bio protiv Maxa jer je iza sebe ostavio Jasenovac i td.. Tako kaže I.J. (Možda je ovo dobro znati kako bi se korijeni spora mogli znati. Mo) i Gagre, ali nadovezuju to i mnogo stvari, koje ni u kojem slučaju na njih ne spadaju, iako ne sumnjam u dobronamjernost. Ima aluzija i na "popovsko - fratarski rat u Hercegovini, pa bi jedni htjeli da otac Kamber obuče habet i stavi četeri svezana čvora, i tako uz tri klasična zavjeta stavi novi i proglasi se "ljutim Maksovcem".

Drugi bi htjeli da najavi rat "svim Ustašama, svim Hercegovcima i svim fratrima" kao ono "Hrvatska Revija". Za jedne je odjednom Gagro "neprijatelj Crkve", dok su postali "Kamberovcima" ljudi, koji su do jučer palili više svijeća vragu nego Bogu. Drugi ideoliziraju Gagru, dok se on sam, uza sve mane i vrline, smatra pučaninom poput onih Grge Martića: "ljudi griše i ispovidaju se". Nije najgore što sam ta pisma dobio ja, nego su ih dobili i drugi i sada bi htjeli "da se jednom za uvijek razčistimo".

Svaki čovjek je misterij za svakog drugog čivjeka, a ljudi koji se bave javnim poslovima su izloženi svake vrsti suda i osuda i onda kada su čisti kao ljiljan, pravedni kao gospodin Bog i strpljivi kao Job (po biblijsko priči bogati pravednik koji pobožno i strpljivo podnosi sve nevolje i nedaće, mo).
Osobno zazirem od svakog idealiziranja čovjeka jer grijeh nosimo u sebi i kao kršćani i katolici (tko jest) imamo ustanovu ispovjedi i pričesti, koji nam omogućuju mirniji život...

Imao sam prilike (nažalost) u mom životu vidjeti dosta ljudi koji su umirali od rana i bili na smrt osudjeni. Vjernici su mirnije umirali, neodlučni su pred smrt tražili Misterij, a nepopravljivi bezvjerci umirali su u sred strahoviti trzaja i otimanja od vječnosti. Zato niti je Gagro svetac, niti je to, kako sam kaže, otac Kamber.
Pa ako su se sukobili po ne samo tehničkim i taktičkim pitanjima, nego i načelnim, pustimo to toj DVOJICI VETERANA, koji će to na odgovoran način riješiti. Posrednici u ovakvim slučajevima znaju nanijeti više štete nego koristi, i znaju načeti više novih problema, nego riješiti stare probleme, radi kojih je izbio spor. Kada se stvar oslobodi pasionalnih i marginalnih krpelja, ostaje razum, ostaje ljubav za našu stvar, ostaje odgovornost veterana i elite.

Osobno, kao Hrvat (ne kao fratarski učenik) rado bi u Torontu vidio u župi (ili barem pri župi) fratre iz Chicaga, i ne radi toga jer su Hercegovci, nego jer su državotvorni. Vjerujem da tako misli i Gagro, i 99% Hercegovaca, što nije mjerodavno, ali i dosta dobrih župljana zasluženih za Hrvatsku Crkvu u Torontu, - a šta bi trebalo biti mjerodavno u bilo koje doba i danas više nego ikada. Otac Kamber je nesamo dosada javno rekao najviše pozetivnih stvari o Odporu, pa i o ovom grešniku Maksu, što je za zahvaliti, i brat Gagro je (uz griješenje i ispovidanje) bio jedan od zaslužnih ljudi za novu crkvu koju je digao vlč. Kamber, i ne misli ju nositi sa sobom u grob, nego ostaviti Hrvatima.

Zato ne dajte braćo, predstavnici Odpora i gg. svećenici, da se nama dogodi što i narodu u Hercegovini, jer osim Boga nitko ne može donijeti prave osude, nego ćemo svi ispasti bijedno, jadno, nikome za uzor i svakom dobrom i patećem katoliku-Hrvatu u Domovini za neuzor. A to nikom od nas nije cilj. Brat Gagro ima ne samo kao župljanin, nego kao i dobrotvor, koji je kao takav priznat, - ima prava, jer se to pravo dnevno ističe, i čini to u svojim člancima i propovjedima i otac Kamber. On ipak, kao župnik, pastir, borac i predvodnik ima svoja prava, koja valja rešpektirati, ako hoćemo da kao Don Quijetemora upozoriti svoga Sancho Panza: CON IGLESIA HOMOS TOPADO, AMIGO SANCHO !

Razum, odgovornost i ljubav jedinu su sudci, a publike ima i previše.

Zato osobno se ne stavljam u ulogu sudca, ni davokata, Ako nema državnog tužitelja, nego prijatelja, vjernika Hrvata. Ako nema druge, valja se "ljubiti kroz kamiš" kao i mostarski biskup sa hercegovačkim provincijalom, ali nedajmo fukari da sudi elitama po pitanjima duha, vjere Crkve i Hrvatske.

Meni bi bilo lakiše svakom napisati pismo osobno i nekako se u bujici riječi izvući, jer bi to bilo komotnije, ali nažalost, od djetinstva pa do danas sam bio odgojen tako da ZAUZIMA STAV! ja sam ga nastojao izraziti, a ako nisam uspio, bit će mi žao, jer me nije vodila ni džigerica, ni mali niski izstikti, ni interesi. Zato šaljem ovo pismo ne zato da bacim sol u more i osolim pamet ljudima, nego da spasim dušu svoju i da kao vjernik i borac ljudski reknem što mislim. To je bila i molba moga posjetitelja, i završavam s tim, da se ne radi o tome da kao u politici kažemo "tu se nikaj ni pripetilo". Bolje da istinu pogledamo u oči, isto kao i u politici, i da ljudski tražimo i naš medjuhrvatski ekumenski duh, koji će omogućiti dijalog medju elitama i bez čaršije i fukare.

Neka mi bude oprošteno ako ima neki izraz ili insinuacija, koji ne bi bili u skaldu sa uzvušenim temama o kojima se govori. Bit će to umornost ili pospanost, ili čak i jad moj nad jadima sviju nas.

Uz sinovsku i bezuvjetnu odanost svetoj materi Crkvi, uz nepokolebivu i trajnu vjernost majci Domovini, pozdravlja Vas u poštovanju i odanosti,

general Drinjanin, slijedi podpis i podpis Štefa Crničkog.

Napomena:
Ne mogu odoliti a da Vam ne kažem upaprijed da će slijedeći opisi biti generala Drinjanina odgovor na govor pukovnika HOS Tomice, Tomislava Mesića, s naslovom KRIVI SMO SVI kojeg je održao Hrvatima grada Toronta prigodom proslave dana hrvatske državnosti DESETOG TRAVMJA 1960 GODINE. General Drinjani je odgovorio na dugo i široko s naslovom: NE - NISTE SVI KRIVI. Hvala. Otporaš.

Bobani
16-07-2015, 23:13
HRVATSKO FRANCUSKO VJENČANJE U PARIZU 1965.

http://kamenjar.com/hrvatskofrancusko-vjencanje-u-parizu-31-srpnja/

Bobani
17-07-2015, 14:36
PEDESETA GODIŠNJICA BRAKA MILE I ANNIE BOBAN‏

To: Annie Boban: 11:25 AM

HRVATSKO FRANCUSKO VJENČANJE U PARIZU‏

Dragi Mile i Tvoja Annie veliki pozdrav iz Domovine!


Pridružujem se čeztitkama za Vašu 50 godišnjicu braka koja će za par dana biti želim Vam sretan i dug život u okrilju vaših najmilijih i najbližih. Da, dirnulo me ono opisano s oznakom "U" našeg ubijenog brata te mjezta gdje počiva a da za njegov grob njegovi najmiliji ne znaju. Svaka Ti čast da si sačuvao uzpomenu na neznanog bojovnika naše vojske.

Srdačni pozdravi cijeloj obitelji!

UzaDoS

Dragutin Poturica

> http://kamenjar.com/hrvatskofrancusko-vjencanje-u-parizu-31-srpnja-1965


HRVATSKO/FRANCUSKO VJENČANJE U PARIZU 31. SRPNJA 1965.

in: Iz Otporaševe torbe, Naši u svijetu
10 Komentara

Kuća Petra Boban Gabrić u Bobanovoj Dragi je služila "narodnim vlastima" poslije WW2 za prisilno sazivanje mještana na njihove sastanke na kojima se je ljudima "mozak prao" o njihovoj "narodnooslobodilačkoj borbi", osnivanje "radnih zadruga", određivanje bezplatnih dnevnica po domaćinstvu za gradnju "Narodnih Domova", Staljinovo pripremanje "petogodišnjeg plana", sve u duhu sprovođenja "socijalističke komunističke revolucije" za očuvanje i učvršćivanje Jugoslavije.

Ja kao dijete ispod desetak godina sam sjedio u jednom uglu kuće između zida i štednjaka, sve slušao i promatrao ljude kako se prepiru s onima koji predstavljaju "narodnu vlast", s onima koji im tumače novo Staljinovo doba, novi početak svega, itd. itd. Tako sam ja u mojem dječačkom razvitku počeo tražiti istinu i sam sebe čeličio da budem ono što trebam biti, a to je pošten čovjek i dobar Hrvat.

Kuća Petra Boban Gabrić u kojoj se je rodio Mile Boban uoči svetkovine Velike Gospe 14 kolovoza 1939. godine.

Kako sam rastao, jači i veći iz dana u dan, radio sam fizičke poslove s odraslima na njivi i u polju, te sam imao priliku čuti mnoge priče - od tada još živih svjedoka - iz bliže i daljnje prošlosti. Oznaši/Udbaši su krstarili selom, hapsili i odvodili ljude u zatvor za najmanju prijavu. "Oznaških i Udbaških" doušnika je iz dana u dan bilo sve više i više, jer su ime se radna mjesta obećavala i privilegije davale. Mojeg brata Jerku (1935-) su u školi silom prisilili da se upiše u SKOJ, "Savez komunističke omladine Jugoslavije". Otac je za to saznao prije nego je brat kući došao. Otac je pitao sina Jerku da zašto se je on upisao u tu bezvjernu komunističku organizaciju. Brat Jerko plačući je rekao da je morao, jer ga je "drug nastavnik" teglio za uši sve dok nije potpisao, našto je brat Jerko pokazao uho iza kojeg se je mogao vidjeti ožiljak nokta i krv. To je moga oca toliko razljutilo da je odmah otišao u selo Vlašiće gdje se je škola nalazila i potražio tog "druga nastavnika". Tako je to počelo u mojoj kući, s mojim ocem, mojom majkom i mojom obitelji; a ja sve gledao, vidio, pamtio i zapamtio.

Dolazi srijeda 31 svibnja 1950. godine moj otac Petar Baban, Gabrić, i ja smo zalivali lozu na njivi zvanoj Padina ispod sela Bobanove Drage. Oko 6:00 sati u večer k nama dođoše tri "milicionera" iz Stanice "Narodna Milicija" Sovići/Gorica. Oštro pitanje je bilo: Jeste li vi drug Petar Boban Gabrić. Na odgovor da jest, skočiše se na njega i sa žicom mu povezaše ruke. Nisu mu dozvolili ni da kući dođe da se presvuče, nego je tako zamazan i poderanih hlača odveden u "Narodnu Stanicu Milicije" u Soviće.

Slika Mile i Annie Robert - Prije vjenčanja

Optužen je i optužnica ga je teretila - uz ostale "netrepljivosti" (hrvatski nesnošljivosti) kako su znali reći - i za to je bio suđen što je sijao kukuruz na svojoj njivi, a ne pamuk kako su to "narodne vlasti zahtijevale". Tadašnja komunistička "narodna vlast" kukuruz su zvali BANDITOM kojeg se nije smijelo sijati da se ne bi, kako su to oni mislili i tumačili, "škripari" tj. Križari mogli hraniti. Mi djeca, jedno drugom do uha, a majka ostala trudna, ostali smo sami i obrađivali imanje onako koliko smo mogli i znali. Ja rastem i počimam prkosti i taj me prkos iz dana u dan sve više žestio, i rekao bih dovodio u neprilike; s kim, s tim predstavnicima "narodne vlasti".
Petak, 29 lipnja 1956. godine, Petrovdan, kod nas svetkovina sv. Petra i Pavla, dernek, veselje, užitak! Moj rođak - sada pok. - Ante Grugišić, Lukić, i ja smo u derneku zapjevali gangu i pjesmu: "MENE MOJA NAUČILA MATI, PJEVAJ SINE ŽIVJLI HRVATI". Čim je milicija za to čula, skočila je na nas. Nije trebalo puno ni dugo čekati, došlo je do tuče. Zahvaljujući prisebnosti ljudi koji su smirivali situaciju, sve je prošlo bez velikog incidenta. Ali sutra, subota 30 lipnja evo ih k meni gdje sam okopavao duhan. Pokazaše mi pozivnicu da moram sa njima u "Narodnu Stanicu". Ja sam im rekao da ja znam gdje je "Narodna Stanica" i da ću ja tamo doći, a da oni mene neće kroz selo 5/6 km. u žicu svezana sprovoditi. Uz malo natezanje i preprike, pristali su. Oni svojim putem a ja mojim. Mene moj put odveo u Sloveniju, Mislinje, Slovenjgradac, Dravograd, zatim Kopar, Trst, Milano, Torino, Cuneo, talijansko francuske Alpe, Nice-a, grad u Francuskoj, da bi konačno stigao u Pariz.
Marica Boban Mile i Annie Boban

Slika Marica Boban Mile i Annie Boban

U Parizu najprije sam morao tražiti dozvolu za boravak. Francuske vlasti su davale i izdavale privremenu dozvolu za boravak svim onima koji su mogli dokazati da su bili politički i nacionalno proganjani i zlostavljani u komunističkoj Jugoslaviji. Meni to nije bilo teško dokazati, te sam dobio boravak na tri mjeseca s tim da nađem posao i stan, te da za produžetak boravka moram imati za sve to vrijeme potvrde da radim i da imam stan. Tako sam ja počeo moj život u Parizu, a prije i poslije mene mnogi drugi, kako Hrvati pa tako i ne Hrvati.
Prvu stvar koju sam uočio je bila: nepoznavanje francuskog jezika. Znao sam da ću biti "ćorav" kod mojih zdravih očiju ako ne govorim i čitam francuski. Zato sam se skoro odmah upisao na vrlo i svjetski poznatu francusku školu za učenje francuskog jezika "ALLIANCE FRANCAISE" 101 Boulevard Raspail, Paris. Iako je to preko pola stoljeća iza mene, još se uvijek - i to dobro - sijećam kako sam jedne zgode na rijeki Marne sjedio i pisao školsku zadaću. Rijeka Marne je bila istočno izvan grada Pariza a utjecala je u rijeku Seine koja je proticala kroz grad Pariz. Mnogi su se tu kupali ili su se došli poslije posla tu odmarati. Tako sam i ja tu bio, kupao se, odmarao i usput školsku zadaću pisao. Taška je tu, knjige su tu, rječnik francusko-hrvatki "VALENTIN PUTANEC", školska knjiga Zagreb, 1957., i hrvatsko-francuski rječnik J. DAYRE - M. DEANOVIĆ - R. MAIXNER, Zagreb 1960. Sve ovo govorim zato jer sam ovom taškom, knjigama i rječnicima na plaži bio mnogima uočljiv, posebice trima djevojčicama. Počele one mene nešto pitati a ja odgovaram hrvatski i pravim se da ne razumijem. Što one mene više pitaju, ja još više tražim riječi u rječniku i tako ja sa njima počeo komunicirati. Ubrzo ja počeo sa njima govoriti francuski, što ih je začudilo kako sam brzo naučio francuski. Tako je to počelo, a ove tri djevojčice su bili sestre, jedna od njih je moja draga 50 godina supruga Annie.
Poslije vjenčanja

Slika Poslije vjenčanja

Nikada neću zaboraviti pjesmu koju sam u mojem selu Bobanova Draga mnogo puta uz gangu pjevao: "Mala moja da si u Parizu, ti bi mi se učinila blizu". Dali je to puka slučajnost ili moja sudbina koju mi je Bog dodijelio, ne znam. Sve što znam je to da sam u ovoj mladoj francuskoj gospođici vidio jedno Božije stvorenje određeno za mene. Nisam oklijevao se potpuno zaljubiti u tu malda francusku damu. I ona sa njezine strane je također isto osjećala te smo se dogovorili zajednički reći njezinim roditeljima našu namjeru. Oni su pristali i zaruke su bile na Majčin Dan 1965. Na taj dan zaruka sam upoznao brojnu obitelj roditelja moje zaručnice Annie. Oni su htjeli mnogo toga znati o meni pa je pitanja bilo sa svih strana, kako o meni, mojoj obitelji, zašto sam ja utekao, jednom riječu da su svi htjeli znati za koga se njihova kćer, sestra, rodica, tako mlada djevojka, udaje. Svi moji odgovori su odsjevali hrvatskim osjećajima, što je kod nazočnih značilo malo ili ništa, jer, kako sami kažu, da nikada prije nisu čuli bilo što govoriti o Hrvatskoj, nego sve o Jugoslaviji. Dr. Miljenko Dabo Peranić je bio tu uz mene kao moj određeni vjenčani kum. Nas dvojica smo uljudno, staloženo, mirno i s povijene strane objasnili povezanost između Francuske i Hrvatske u prošlosti. Tu na taj dan zaruka je i dan vjenčanja bio određen za subotu, 31 srpnja 1965.

Poslije vjenčanja, malo prije podne, na izlazu gradaske vjećnice gdje se je obavilo sudbeno vjenčanje, na stepenicam smo se slikali. Marica Boban, supruga Jerke Boban, Kukića je izvadila iz svije taške hrvatsku trobojnicu, stavila preko grudi kako meni tako isto i mojoj suprugi Annie. Mnogobrojni gosti, uzvanici, slikari i znatiželjnici su slikali, dok su prolaznici zastajali i gledali jedno francusko/hrvatsko vjenčanje. Vijorile su se tu i nekoliko hrvatskih zastava što je svakako privlačilo znatiželju prolaznika. barjakAutobus od preko 80 sjedala je čekao pred općinom. Kada smo se svi ukrcali u autobus i sjeli na svoja mjesta, trojica mojih prijatelja Hrvata koji su za to bili zaduženi otvorili su prozor i kroz isti izvjesili našu hrvatsku zastavu, naš barjak: CRVEN BIJELI PLAVI, TO JE HRVAT PRAVI, TKO SE POD NJIM VIJE, KUKAVICA NIJE. S istočne strane grada Pariza pa do mjesta koje je vrlo dobro poznato svjetskom atrakcijom MONTMARTRE gdje će biti Reception, Primanje, u još poznatijem Restaurantu za takove prigode "LA BONNE FRANQUETTE", trebalo je proći kroz cijeli grad Pariz. Kada smo prolazili kroz vrlo turističko mjesto Pigalle i Moulin Rouge, tu nas je policija zaustavila i pitala za razlog zašto smo izvjeili zastavu jedne strane zemlje koju Francuska ne priznaje. Malo smo se natezali i u tim natezanjima francuskim redarstvenicima pojasnili i objasnili važnost hrvatskog svatovskog običaja sa hrvatskom zastavom. Sve su razumijeli i sve su odobrili, ali zastavu smo morali povući unutar autobusa. To nama nije bilo teško, jer smo skoro bili na samom mjestu i prilazu Restaurantu "LA BONNE FRANQUETTE" a hrvatska zastava je izvršila još jednom više, svoju nacionalnu dužnost u jednom svjetskom velegradu Parizu.
Točno u dva sata iza pola noći, nedjelja jutro 1 kolovoza 1965. vrata restauranta "LA BONNE FRANQUETTE" se zatvaraju i to je bio službeni završetak Francusko Hrvatskog Vjenčanja u Parizu.

Mile Boban & Kamenjar.com

Bobani
18-07-2015, 03:53
NEKA I OVA POVIJESTNA PISAM BUDU DIO "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA"

(Ova dolje priložena pisma sam nedavno primio od vrlo državotvorne Hrvatice iz Zagreba. Pošto su pisma kao pisma vrlo zanimljiva i od velike povijestne istine i važnosti, smatram da ova pisma pripadaju pismima: PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA. Ova Hrvatica pozorno prati moja pisanja koja joj se dopadaju, pa je sama došla na ideju da mi ovo proslijedi i da uvrstim u moja pisanja, što rado činim. Zato ih stavljam ovdje kao dio tih pisama. Otporaš.)

__________________________________________________ ________________________________________



1. Milivoj Reizer rodom je iz Zagreba, a obiteljskim podrijetlom iz Samobora. Po struci je bio profesor, radio je u školi, no bio je i umjetnički nadaren, pa je pisao pjesme i svirao glasovir. Središte njegova života bila je njegova mlada obitelj, supruga, također profesorica, te njihova malena djevojčica. - Bio je slabog vida, nosio je naočale i tijekom rata nije mogao biti vojnim obveznikom. Godine 1944. pozvan je da kao domobran služi u časničkoj knjižnici, u Osijeku, gdje je obitelj tada živjela. - 1945., kada su u Osijek došli partizani uhićen je i zatvoren, a u lipnju je potjeran u dugu sužanjsku povorku koja je krenula prema Slavonskoj Požegi. Od tamo se, po jednom svećeniku, uspio javiti supruzi. - - - Puno godina kasnije, 1991., kada je u Hrvatsku došla demokracija, kćer je dala oglas u listu „Domobran“, tražeći kakvu obavijest o ocu, koji se nikada nije vratio kući. Doista, javili su se očevidci i supatnici iz nesretne 1945. i odveli je u Slavonsku Požegu, na negdašnju pustaru Valerovac. Ispričali su joj da je to bilo jedno od mjesta mučenja, te da su partizani tu ubijali one koji više nisu mogli hodati. A dalje nije mogao ni Milivoj Reizer ... A nisu ubijali hicima, već udarcima bata po glavi... Jedan od očevidaca, tada petnaestogodišnji Ivan Vuković, morao je krvave leševe tovariti na svoja kola i odvoziti ih zakapati u Gornje Emovce. - - - Milivoj Reizer ubijen je 14. 6.1945., skupa s oko 220 drugih ljudi, a dan nakon što je napisao ovo pismo:

Zlatno i jedino srce moje!

Nalazim se u Požegi i još pomoću starog poznanstva strica Vladimira dobio sam izvrstan objed i ljekarije iz apoteke, opijum, jer mi krv ide neprestano. Nalazim se u biednom stanju, mršav sam ko pas nakon 100 km gevaltmarša ali se nadam i molim se Bogu grčevito da me spasi. Sada idem u logor požeški 37 000 zarobljenika domobrana. – Zlato moje, bijem najveću bitku moga života u punom smislu riječi za Tebe, zlato moje, anđelu moj. Bog nas čuvaj!

Zlato, zlato moje! Tebe i Vericu grli, cjeliva do groba Tvoj Milivoj! Zlato ja sam jak, jer su me patnje očeličile, dnevni marš od 50 km ojačah, ja ću podnesti sve da padnem pred Tebe na koljena jedanput i da ti uskliknem Zorica, za Tebe sam dalje živio.

Grli Tebe i Vericu Tvoj
Milivoj

xxxx

2. Gospođi Zorici Draksler uspjela je iz Maribora u Zagreb stići poruka supruga Drage Drakslera. Sam pošiljatelj nikada nije stigao svojoj kući. Obitelj ne zna kakvom je smrću i gdje svoj život završio njihov suprug i otac.

24. 5. 1945
Draga Zorice!

Nalazim se sa Hoffmanom u logoru u Mariboru. Zdravi smo. Kada ćemo stići u Zagreb neznam. Mi sada smo zarobljenici. Sve dobro. Voli Te Tvoj
Drago

xxxx

3. Jure Radman, bogoslov sarajevske biskupije, rodom iz Svilaja u Bosanskoj Posavini, pisao je početkom prosinca 1946., majci Mariji Radman, iz logora u Zenici. Komunističke vlasti ubile su ga nekoliko dana kasnije, 8. 12. 1946. - Majka je pismo čuvala pola stoljeća kao najveću svetinju te se od njega nije odvajala ni u teškim izbjegličkim danima, devedesetih, kada je morala napustiti Svilaj Imala ga je uz sebe i u času svoje smrt, u studenom 1995., u Slavonskom Brodu. - - U župi Svilaj bilo je 1945. godine 700 majki koje su oplakivale svoju djecu, a u cijeloj Bosanskoj Posavini bilo je tisuće majki.

Draga i mila majko!

Niti jedna dlaka s čovječe glave ne spada bez Božje volje, kaže se u Svetom pismu. Pa ni moj mladi život ovozemaljskog svijeta ne ide sigurno bez Božije volje, tj. Bog je tako htio da ja evo sada svoj život polažem na oltar domovine. Draga majko, nemoj samo kukati i jadikovati nego budi prava majka Hrvatica i katolkinja te zahvali Bogu i strpljivo podnosi tu žrtvu da si morala dati i drugog sina na oltaru vjere i domovine... Ne zaboravi majko da ćemo se jedanput sastati gore kod našeg dragog Isusa Krista i njegove presvete majke Djevice Marije. Ja odlazim u nebo djedu, baki, ocu, bratu i ostalim nebrojenim rođacima, gdje ću skupa s njima i Vas dočekati ... Draga majko, nikoga ne krivite radi mene niti tražite osvetu, nego na koljenima molite Boga za spas naših duša i za svoju daljnju sreću kroz život ... A sada zadnji put pozdravljam i u duši cjelivam tebe slatka i mila majko, zatim svoju dragu braću i sestre: Stijepu, Božu, Matu, Seku, Anđu, Antu i Niku. Pozdravite svu familiju, svu milu i dragu rodbinu i molim da mi oprostite, a ja vama opraštam ... Primi moj zadnji pozdrav i češće me se sjeti u molitvi, ti, kao i čiča Franjo. Pozdravljam Mirka i Sofiju i cijeli Svilaj. Zamoli paroka neka za moju dušu rekne svetu misu. Ostajte s Bogom!

Jure

xxxx

4. Stjepan Štroman, rođen u Vukovini pokraj Velike Gorice, bio je mladi svećenik Zagrebačke biskupije. Zadnje dvije ratne godine služio je kao kapelan u Mariji Bistrici. Početkom svibnja 1945. krenuo je pred komunistima, progoniteljima Crkve, prema Zapadu. Iz logora u Wiktringu Englezi su ga izručili jugoslavenskim partizanima te je u jednoj od strašnih i tužnih kolona tjeran natrag u Jugoslaviju. Na Duhove 1945. gvardijan franjevačkog samostana u Krapini o.Ostijan Ostrognaj među jadnicima koji su stajali pred mjesnom školom uočio je skupinu svećenika i odveo ih u samostan da se okrijepe, a što su partizanski stražari u tom času bili dozvolili. U toj je skupini bio i Stjepan Štroman. – Svećenici su u samostanu boravili do 4. lipnja. Te je večeri u cijeloj Krapini odjednom nestalo struje, a uskoro zatim partizani su jednim starim kamionom došli pred samostan. Ukrcali su 11 svećenika i 9 bogoslova, rekli im da ih voze na saslušanje te da će poslije toga biti prebačeni u Varaždin. Taj je kamion neko vrijeme vozio cestom, no onda je naglo skrenuo izrovanim putom prema gustim Maceljskim šumama. - Svećenici su slutili svoj kraj. - Iz kamiona su počeli bacati djeliće krunica, medaljice, lančiće i osobne dokumente, da označe svoj posljednji ovozemaljski put. Dvanaesti svećenik, koji je 4. lipnja bio teško bolestan i nije tada bio ukrcan u kamion, odveden je i ubijen 7. lipnja. – -Stjepan Štroman javio se 3. lipnja 1945. svome stricu:

Dragi striče!

Još uvijek sam kod Ozne. Doduše, taj logor je vrlo ugodan jer smo u samostanu franjevaca, služimo svete mise i ostalo svoje slobodno vršimo. Samo jedno ne znamo: kako dugo će to trajati i kakav će svršetak imati. Ta neizvjesnost me malo uznemiruje. Pozdravi sve moje kod kuće, pozdravljam Tebe i tetu,

Vaš Štefek

xxxx

5. Dragutin Đurić, rodom iz Nove Gradiške, po struci je bio sudac, no bavio se i publicistikom te glazbom. Bio je oženjen i imao je malenoga sina, Tomislava. U danima povlačenja krajem travnja 1945 nije pred partizanima i komunistima htio napustiti Zagreb i Hrvatsku. Roditeljima je 7. 5. 1945. napisao: „Ostao sam u Zagrebu, nisam imao snage otići iz domovine, pa što Bog da ...“ - U Zagrebu je stanovao kod znanaca. - - 15. svibnja prolazio je Jelačićevim trgom te susreo jednog partizanskog oficira, svog školskog kolegu iz Nove Gradiške. Partizan je bio iznenađen da ga vidi da je u Zagrebu, da nije emigrirao, te je pokazao prijateljske namjere da mu pomogne regulirati status. Poveo ga je u Petrinjsku ulicu, gdje je bilo sjedište Ozne, no isti čas čim su tamo stigli, dao ga je uhititi. – - Dragutin Đurić je iz zatvora na Savskoj cesti obitelji slao pisma, zahvaljujući jednom stražaru koji ih je nosio Dragutinovim prijateljima u susjednu ulicu, u samoj blizini zatvora, a koji su ga za to nagrađivali novcem i cigaretama. Prijatelji su pisma proslijeđivali obitelji Đurić, koja je svaki tjedan iz Nove Gradiške dolazila u Zagreb. – U Slavonskoj Požegi, gdje je Dragutin Đurić tijekom rata radio, građani su, pa i Srbi i Židovi, potpisivali veliku peticiju moleći pomilovanje. Ništa nije pomoglo. -- U rujnu 1945. Dragutin Đurić pisao je svojima:

Strepimo kada će otvoriti vrata i jednima donijeti život, drugima smrt. Gdje ste mili moji? Bože pomozi u ovoj smrtnoj muci. Ležimo bespomoćno na daskama i čekamo sudbinu.Majko Božja! – Čujemo da će patnaestorica ići na novi postupak. Bojimo se da je to strijeljanje. Pomozi Bože! Nevin sam ...

... Bojim se zadnjeg časa. Neznam kako se to vrši ...

30. listopada 1945 napisao je:

Prozvan na streljanje. 30. 10. 45. Bog Vas čuvao.

Drago.

xxxx

6. Seljak Ante Vranešić, iz sela Ribnika kraj Gospića, otac šestogodišnjeg Ivana, četverogodišnje Marije te tek rođene Ane, uspio je 5. lipnja 1945. iz gospićkog zatvora svojoj ženi Kati poslati ovo pismo:

Draga Kate,

Evo pišem nekoliko besida da znaš štoje samnom. Doša je Gajo i pritužija da sam iša sa Stipanom u Počitelj i svuda i da sam čeka Stipu Martičina i bacio bombu na njega i puca i da sam sa Josom Staniščinim širio ustaške vijesti evo u toliko da znaš što me skida sa ovoga svjeta sutra idem na sud znam da sam gotov polak drugi ali da oće da odma da ubiju jer je teško čekati 15 dana svakakvi muka. Molim te na djecu mi pazi koliko se dade daćeti dosta biti da sam i ja stobom a kamoli sama neka dušman živi naopako mu bilo znam da sam čiste duše. Teško ću Ivana pregoriti ali što ću mu ja gdje ostaje. Pozdrav tebi Kate Ivanu Mariji mojoj Ani Kati Mariji Mari kogod pita zame odlazim prav na onaj svit. Bog zauvik.

Ante

xxxx

7. Ante Gadžo, rođen 1919. u Ljubuškom, završio je gimnaziju na Širokom Brijegu, a tada i Višu ratarsku školu u Križevcima. Uoči rata vodio je Otkupnu duhansku stanicu u Širokom brijegu. Početkom 1941. uhitili su ga, skupa s nekoliko drugih uglednijih ljudi, Talijani, koji su tada bili zaposjeli taj dio Hercegovine. Optužili ga da je posjedovao oružje - mada su kod njega bili pronašli tek jedan zastarjeli pištolj. Ubrzo su ga i pogubili. Ante Gadžo stradao je dakle od fašista, i to zato jer su ovi na sve načine, radi svojih interesa, nastojali slabiti Hrvatsku državu. – Prije smrti napisao je ovo pismo:

Dragi moji!

Evo na čas prije nego ću poći skrušen pred Spasitelja, nevin, sjećam se i mislim mnogo na Vas, kao i sve ove dane u duhu Vas gledam i ako nemognem drugačije pozdravljam se sa Vama i molim Vas kao dobar sin i brat da mi oprostite sve moje greške koje sam hotice ili nehotice učinio. Dragi moji roditelji, mila mama i tata, sve seke i braća, djeco i ostali, za menom nemojte biti žalosni ja idem pred lice Božje, samo pazite sebe. Nisam se nadao na ovo, ali nek se vrši Božja volja. Dragi moji molim Vas nemojte sebe patiti i mučiti mislima na mene. Molim Vas ako se mogne moje tjelo prevesti u Ljubuški da i ono bude uz Vašu blizinu, kao što će duh moj biti s Vama.
Mamu, tatu, Katicu (molim pazite je) Milu, Ljubicu, Franu, Zvonku, svu djecu, Ivu i stipuvana i sve naše puno voli i u duhu ljubi i pozdravlja Vaš iskreni i odani, Ante

Za stvari sam molio da se pobrine fra Vojo Mikulić, koji nas je ispovjedio i pričestio. Sve voli i ljubi
Ante, Jure Gadže, Ljubuški

xxxx

8. Partizani, koji su u rujnu 1943. privremeno zauzeli Senj, zatvorili su veliku skupinu rodoljuba koje su uspjeli uhvatiti. Ljude su mučili i pravili se da provode suđenja. Poznato je da su za tu patnju nevinih ljudi odgovorni partizani kotarskog i gradskog partijskog komiteta Ivica Radetić i Tome Strižić. - - U nedjelju, 26. rujna 1943., poslije blagoslova u Senjskoj katedrali, biskup Viktor Burić i veći broj vjernika uputio se u obližnju ulicu do zatvora u kojem su se nalazili njihovi sugrađani i rođaci. Na prozore s rešetkama popeli su se blijedi ljudi, koji su već znali da će biti smaknuti. Kroz rešetke su nastojali bacati sitne predmete koje su imali sa sobom, i molili okupljene da ih predaju njihovim obiteljima. Sam biskup Burić zatvorenicima je, kao jedino što je mogao, podijelio otpuštenje grijega. - Ivica Katalinić, koji će sljedeći dan, 27. rujna 1943., biti strijeljan, tom je prilikom kroz zatvorski prozor uspio baciti komadić papira, na kojem je svojoj ženi, odnosno ocu, olovkom pisalo:

Draga Seko!

Reci majki da sam miran, izmolili smo krunicu i pokajanje, za žive i mrtve, Bogu smo se preporučili, pravedni umiremo i to nas tješi, neka majka bude mirna i neka moli Boga i ništa drugo.

Dragi tata, zadnja mi je želja da mi budeš dobar Branki i Seki. Još jednom zadnji zbogom!

Vaš Ive

xxxx

9. Ivica Sučić, rođen 1925. u Livnu, maturant Franjevačke gimnazije u Visokom te zatim tijekom rata hrvatski vojnik, „suđen“ je – naravno, za ništa - skupa s mladim sarajevskim svećenikom Ivanom Čondrićem, na smrt. Iz sarajevskog je zatvora 24. siječnja 1946., svom prijatelju Dušku Kutleši, na adresu Turbaši 38, Livno, poslao ovo pismo:

Sarajevo, 24. 1. 1946.
Dragi prijatelju Duško!

Rastali smo se davno, davno ali ne mogu Te nikada da zaboravim, a pogotovo sada, kad mislim na svoju minulu mladost, na protekle dane koji su bili sretni za nas. Sada, u ovim posljednjim časovima svog života, sjećam se Tebe i ostalih prijatelja i dobrih kolega. Jučer su nam nekolicini pročitali smrtne osude! Duško bili smo dobri prijatelji, dobre kolege, zato mi oprosti ako sam te uvrijedio. Duško ja umirem, Ti ostaješ i živim u Tebi. Primi mnogo pozdrava posljednjih od svog neumrlog
Ivice Sučića.

xxxx

10. Tomislav Sertić rođen je 1902. na Udbini. Tijekom drugog svjetskog rata bio je hrvatski časnik. Predan je Englezima skupa s oko osam stotina hrvatskih vojnika i civila, u Krumpendorfu u Austriji, 18. svibnja 1945.. Mogao je pobjeći, no vjerovao je u kakvu, takvu pravdu. S većom skupinom hrvatskih časnika sproveden je do Zagreba, a onda i do Beograda. Na beogradskim ulicama hrvatski su časnici doživjeli kamenovanje, te je tom prilikom kamenjem ubijen pukovnik Ivan Niderlender. U kolovozu 1945 održano je „suđenje“, i tada su svim tim ljudima izrećene smrtne kazne. - U Beogradu, u logoru na Banjici Tomislava Sertića posjećivala je, te mu nosila hranu, sestrična Zdenka Sertić. Ona je dobivala propusnice preko svojih komunističkih umjetničkih veza, jer je već tada crtala za AFŽ te poznavala nove utjecajne ljude. Uspjela je doći do Augustinčića, do Šubašića, pa i do samog načelnika Generalštaba Arse Jovanovića. No,naravno, sve bez uspjeha. Tomislav Serić napisao je i predao, preko zatvorske cenzure, Zdenki Sertić nekoliko pisama. - Strijeljan je 22. rujna 1945.

Draga Zdenka,

Jučer sam primio pakete što si mi ih poslala. Isto tako primio sam nekoliko poslanih riječi. Tako za čas izgubim osjećaj realnosti. Ja Ti se ne mogu, a može biti i neću moći nikada zahvaliti. Ali vjerujem da će Ti uspomena na mene biti ljepša od zahvalnosti, koju pruža proza života ... Želio bih Ti povratiti sve stvari koje si mi poslala ... Knjige bi mi prije dobro došle, ali sada je prekasno ... Pozdravi sve moje rođake i prijatelje. S lijepim mislima i srdačnim pozdravima
Tvoj Tomica

11. Mime Rosandić, rodom iz Gospića, časnik, inžinjer šumarstva, ovako je pisao svojim malenim kćerima, prije negoli je iz izbjegličkog logora u Fermu, 1948., u skupini Božidara Kavrana, krenuo u okupiranu Hrvatsku s nadom da bi mogao pomoći organizirati otpor protiv komunističke jugoslavenske vlasti. Doživio je, kao i njegovi sudrugovi, izdaju, jeziva mučenja u zatvoru na Savskoj cesti u Zagrebu, te osudu na smrt vješanjen. Mnogi od stotinjak ljudi iz ove skupine na koncu i nisu viješani ili strijeljani, već su zvjerski ubijani u ćelijama i na drugim skrivenim mjestima. Za grobove ovih junaka se ne zna:

Draga Anera, Mara i Ika, (Mislim da je dr. Ante Čuvalo oženio kčer Mime Rosandić Ika-u. To treba provjeriti. Mo. Otporaš)

Eto vaš ćakan ode za svojom zvizdom, a drugačije to i nije moglo biti. Nama je domovina iznad svega i tome se pokoravamo. Neka i vama, dico moja, to bude u vašem životu iznad svega, i tim putem i naši stari kročiše i mi u njima gledamo svoj uzor. Providnost nam je odredila taj komad hrvatske zemlje da ju štitimo, da ju branimo i sačuvamo našim pokoljenjima.

Zato vaš ćakan nije mogao drugačije, a vi mu, moje drage curice, oprostite, što vas je ostavio sirotama.Uzdajte se u Boga, slušajte vašu majku i ostanite svojoj Hrvatskoj vjerne.

Vaš ćakan Mime

Bobani
18-07-2015, 12:47
TOČNO TJEDAN DANA POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI (1) dio
D O N E S E N I S U

ZAKLJUČCI
DONESENI NA SASTANKU PREDSTAVNIKA I
DELEGATA
HRVATSKOG NARODNOG ODPORA

(Donosim u nastavcima prvo Okružno Pismo HNO - poslije Poglavnikove smrti - od dvanaest (12) točaka koje je vrlo malo poznato hrvatskom općinstvu. Pismo je pisano iz dana u dan točno tjedan dana poslije Poglavnikove smrti, i, dok je ovo Okružno Pismo pisano, tada se još možda nije znalo za Poglavnikovu "oporuku" u kojoj da je Poglavnik stavio na čelo Ustaškog Pokreta Dra. Stjepana Hefera. Ovo bi mogao biti početak neve EPOHE hrvatske političke emigracije u borbi za oslobođenje Hrvatske i Obnovu Hrvatske Države. Otporaš.)

Dana 4, 5, i 6 sijčnja 1960. održan je niz sastanaka izaslanih i delegiranih predstavnika organizacije HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, kako iz domovine, tako i iz slobodnog svieta. Nakon što su bile ovjerovljene punemoći izaslanika i delegata, koji predstavljaju organizacije Odpora u domovini i slobodnom svietu, prešlo se na viećanje, te je većinom glasova zaključeno sliedeće:

I. ODNOS POGLAVNIKA PREMA HRVATIMA.

Onoga časa, kada je umro Hrvatski Državni Poglavar, Poglavnik Ustaškog Pokreta i Vrhovni Zapovjednik Hrvatskih Oružanih Snaga, prestala je svaka obaveza hrvatskog naroda prema Poglavniku, jer mrtvi ljudi ne mogu iz groba voditi nikakovih organizacija, niti upravljati sudbinom svoga naroda. Takova se što nije dogodilo u poviesti svieta. Samo je Bog vječan, a ljudi, pa čak i narodi, su prolazni i na jedan ili drugi način moraju umrijeti. Prema tome, Božijom voljom je prekinuta jednom za uviek polemika medju Hrvatima, da li je predstankom Nezavisne Države Hrvatske prestala i prisega i odanost, koja je narod vezala uz stvaraoca Hrvatske Države, ili je pak prisega obvezatna do naše ili Poglavnikove smrti. Umrlo je pola milijuna Hrvata za svoj Državu, umro je i Poglavnik. Hrvatski narod od toga časa dužan je voditi računa o svojoj sudbini, a prestaje svaka obaveza juridičke i moralne naravi u odnosu izmedju mrtvoga Suverena i Vodje s jedne strane i sedam milijuna Hrvata s druge strane. Živimo u moderno doba, kad i afrička plemena stvaraju svoje države i žive svojim suverenim pravom, pa i Hrvatski Narod sa tisućgodišnjom kulturom i parlamentarnom tradicijom svojih Sabora, koji su postavljali i skidali careve i kraljeve (skinit će i titulu "doživotnog predsjednika" izdajniku i lažovu Stjepanu Mesiću, mo. Otporaš) i šefove država, ima pravo i dužnost upravljati suvereno svojom sudbinom. Slobodni sviet će nas suditi prema našem držanju u svim poviestnim časovima.

2. HRVATSKI NAROD

Nije nikakva stoka, da ga se može "naslijediti", dobiti u nasljedstvo, te ga u ime nekih kontinuiteta, stranačkih legitimiteta, ili osobne "besmrtnosti", jednostavno i bez pitanja samog naroda bilo kome preda u nasljedje.. Samo i jedino Hrvatski Narod u svojoj slobodnoj, demokratskoj, božijoj i nezavisnoj državi, preko svojih slobodnih i javnih izbora, može birati svoje predstavnike, i samo ovi u Hrvatskom (Državnom, mo) Saboru mogu govoriti u ime naroda, odlučivati njegovom sudbinom, krojiti zakone i postavljati poglavare države. Niečemo pravo bilo kome da iskorišćuje bol naroda nad gubitkom stvaraoca Države i sentimetalnost časa, da nam nametne novi "legalitet", nove vodje ili vodju, novu Vladu, ili bilo kakvu obavezu. Nikome se ne nieče pravo, da sliedi takove vodje, vlade, komitete, ali ovi nemaju pravo govoriti u ime naroda, nego u ime onih, koji su voljni sliediti ih, služeći se normama demokratskog postupka i ljudskih i božijih zakona i zasada, kao i u ostalim civiliziranom svietu. I kao što jedni imaju pravo, da sliede te vodje, vlade i šefove, drugi imaju pravo, da ih ne priznaju, i mi to javno i bez rezerve činimo. Na to nam daje pravo naša prošlost, naše patnje u borbi za svoju državu i svi ljudski i božiji zakoni, pa i onda, kad bi većina naroda usvojila bilo kakvo nasliedje, u što sumnjamo i sumnjat ćemo tako dugo, dok se to ne dokaže. U Engleskoj državi daju novčanu pomoć i službeni značaj opoziciji i zakonij svih civiliziranih država štite slobodu gradjana, da ovi izraze svoje mišljenje.

Nastavlja se.

Bobani
18-07-2015, 18:12
TOČNO TJEDAN DANA POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI (2) dio
D O N E S E N I S U

3. ZAHVALNOST NARODA PREMA POGLAVNIKU

Poviestna veličina Poglavnika kao stvaraoca Nezavisne Države Hrvatske, koji nas je naučio boriti se zubima i noktima za svoju slobodu, ne smije biti monopolistički izkorištavana od političkih grupa ili grupe, jer ako je Poglavnik bio Državni Suveren, kako mi vjerujemo i izpoviedamo, bio je cielom narodu, pa i svojim vlastitim neprijateljima. Ali u času smrti nitko ne smije biti neprijatelj, i mrtvi ljudi moraju biti pušteni na miru, dok je vrlina velikih ljudi oprostiti, da bude oprošten za nepravde i pogrešeke, koje u dugotrajnoj i težkoj borbi za slobodu prema ljudskim zakonima porao počiniti.

NA GROBU POGLAVNIKA Hrvati si moraju dati ruku pomirnicu, (kliknite na: "USTAŠKI MIR NA GROBU POGLAVNIKA", Drina br. 2/3 1962., mo. Otporaš.) kako bi se zaboravile i velikodušno i obostrano oprostile sve nedaće, razlike i nesuglasice, prouzrokovane pogledima na osobu Poglavnika. To je u skladu ne samo sa potrebama u ovim težkim časovima za napaćeni narod, nego je i u skladu sa vjerskim osjećajima hrvatskog naroda bilo koje vjere bio. Poglavnik je pripadao svom narodu, i kao takav mora ući u POVIEST uz bok Domagoja, Svačića, Tomislava i Gubeca, Zrinjskih i Starčevića, Kvaternika i Gradaščevića i onih hrvatskih velemoža u prošlosti, koji su živili i umirali za hrvatski narod, a ne za jedenu grupu, stranku ili pokret, pa makar kakvih zasluga ovi imali.

Prisvajati Poglavnika, živa ili mrtva, za jednu stranku, pokret ili organizaciju, ili čak grupu, značili bi niekati Mu nacionalnu i narodnu veličinu i degradirati Ga, mrtva, na stepen običnog političara, kakove narod brzo zaboravlja. Neka dobro promisle oni, koji iz bilo kojih razloga budu i nadalje pašovali hrvatskim obzorjom i poslije smrti Poglavnika, kako su to činili sa Poglavnikom, dok je bio u životu, mistificirajući narod i emigraciju sa činjenicama, koje nisu u skladu sa istinom (Za sigurno general ovdje misli na imenovanje Viteza generala Rafajela, Ranka Boban za Ministra Vojske i Hrvatski Oružanih Snaga; vidi DRINA, be. 1, godina prva, 1951., strana prva, a poznato je bilo, osobito generalu Luburiću da je general Boban poginuo 1946 godine negdje oko Papuka.Mo. Otporaš.) i potrebama naroda u borbi za svoju slobodu. Zahvalnost naroda prema Poglavniku, mrtvom Suverenu i Vodji, prema Vrhovnom Zapovjedniku slavnih oružanih snaga, mora biti bezkrajna i zato Poglavnik DR. ANTE PAVELIĆ, pripada SVOM NARODU I POVIESTI.

4. Iako je bolno o tome govoriti, moramo istaknuti činjenicu, da čak niti obitelj i uži krug Poglavnika nema pravo izkorišćavati političku baštinu mrtva Suverena, jer Poglavnik je djelovao u ime Naroda, za narod, i odlučivalo se i te kako o sudbini naroda. S Poglavnikom u grob otišlo je i pola milijuna Hrvata i 200.000 pripadnika USTAŠKOG POKRETA I HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA, pa i ovi imaju prava tražiti da u miru i u grobu počivaju sa svojim Vodjom, koji ih je u toj borbi vodio. Prema tome s bolom u duši se konstatira činjenica, da je hrvatskom uzornom svećeniku, vlč Eugenu Beluhanu, (Eugen Beluhan Kostelić apisao knjigu "STEPINAC GOVORI" koju je tiskao "DRINAPRESS", Valencija 1967, Mo. Otporaš.) po vatikanu imenovanom hrvatskom svećeniku za sve izbjeglice Hrvate u Španjolskoj, zabranjeno sudjelovati na sprovodu svojem Državnom Poglavaru, kada je ovaj imao pravo i dužnost na vječni počinak odpratiti hrvatskog izbjeglicu katolika Antu Pavelića. I zabranjeno mu je u ime obitelji.

Pa ako je bivši vojnički kapelan vlč. Eugen beluhan služio svoju zemlju pod vodstvom Poglavara, tada isti, pripada i vlč. Beluhanu, kao i svakom Hrvatu dobre volje. na grobu nema neprijatelj, niti političkih protivnika, i u civiliziranom svietu je običaj, da se na grobu oprašta. tako i slično se postupalo i prema delegatu Odpora iz Kanade, Vladi Šimunci, koji je stiga sa drugog kraja svieta, da u ime svoje i svojih drugova oda počast mrtvom Suverenu i Vodji, kojega je sliedio jedan čitav život s puškom u ruci, pa Ga je sliedio u tudjini, ispovjedao odanost prisegi, i žrtvovao cielu svoju uštedjevinu, svoju i svojih drugova, da stavi vienac na grob mrtva Suverena i Vodje. Nikada se nije smjelo dogoditi da se u ime obitelji Poglavnika zabrani pristup na grob onima, koji su Ga sliedili u životu ne kao člana i glavu obitelji, nego kao narodnog Suverena, ustaškog vodju i vojničkog zapovjednika. (Ovde general ne govori da je i njemu bilo zabranjeno biti na sprovodu kao svojem vođi Poglavniku, pred kojim je on osobno na Jakna Puzsty položio Ustašku Prisegu. Ali se u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" svakako može naći pismo u kojem general piše svojim suradnicima da mu je poručila obitelj Poglavnika da, ako se Luburić pojavi, bit će krvi. To je više nego žalostno za nas Hrvate, ali je bilo veselo za Udbaškog piskarala Đorđe Ličina koji je napiso u svojim feljtonim, za časopis "Danas", gdje je ovaj piskaralo imao pristup pisati, kako se je on volio izražavati: "...protiv ekstremne fašističke emigracije..." Donosim ovdje jedan dio koji se upravo odnosi u ovom pravcu nesnošljivosti Poglavnikove obitelji s drugim Hrvatima. Na stranici 74 časopisa "Dana" tog zadnje feljtona br. 4 Đorđe Ličina piše između ostaloga:
"...Potkraj 1957. na adresu Izabele Hernaiz Santisteban-Luburić stiglo je neobično pismo. Pisao ga je navodno netko iz najužeg kruga Pavelićevih prijatelja. neki čak sumnjaju u Pavelićevu ženu maru. U pismu mladoj kontesi stajalo je, uz ostalo, da su ruke Vjekoslava Luburića, njezina supruga krvave..."
Poglavnik nije u životu djelovao kao glava svoje obitelji, nego kao narodni prvak, pa i u času smrti posebno ako želimo da Ga se i mrtva sliedi, pripada svom narodu, pa i onim hrvatskim izbjeglicama, koji su i te kako u životu žrtvovali, sliedeći narodnog prvaka, Poglavnika.

Nastavlja se.

Bobani
19-07-2015, 18:44
TOČNO TJEDAN DANA POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI (3) dio
D O N E S E N I S U

5. USTAŠKI MIR NA GROBU POGLAVNIKA

Nekoliko dana prije smrti Poglavnika razaslali smo okružnicu (Ova okružnica je vrlo važa. Ja ju nemam. Za popuniti prazninu u ovim "svađama" između Poglavnika dra. Ante Pavelića i Vjekosava Maksa Luburića, generala Drinjanina, bilo bi vrlo poželjno da ju se pronađe i stavi na internet i na raspolaganje svim Hrvatima koje povijest zanima. Bio bih neizmjerno zahvalan onima koji ju pronađu i proslijede dalje. otporaš.) organizacijama Hrvatskog Narodnog Odpora, kao i nekim pojedincima, gdje smo molili da se na grobu Poglavnika, simbolički, stvori hrvatski mir, a prije svega USTAŠKI MIR, kao zalog budućeg jedinstva akcija Hrvata u borbi protiv neprijatelja. Ali onaj isti duh, koji je u svoje vrijeme prevladao i prouzrokovao bezkrajnu štetu hrvatskoj oslobodilačkoj borbi, prevladao je u času smrti Poglavnika, radi čega s bolom u duši protestiramo i izjavljujemo se spremni štititi naše pravo borbe za slobodu, koje nam nitko ne može niekati. Čitav niz čeličnih i u borbi isprobanih boraca jednostavno je izključen iz redova pokreta, vojske ili čak naroda, jer su počinili "svetogrdje" sa svojim konstruktivnim i opravdanim kritikama politike, koja nas je dovela u stanje u kojem se nalazimo. Mnogi su od nas šutjeli godinama na sve nepravde, klevete, uvriede i optužbe, koje su mnogom od nas mogle teško škoditi čak i život ugroziti.

Izjavljujemo radi nas i radi borbe, da je naša obveza smrću Poglavnika prestala, (Kamo sreća da su i drugi istaknuti Hrvati tadašnje hrvatske političke emigracije imali Luburićevu odvažnost i sami sebi rekli da je došlo vrijeme poslije Poglavnikove smrti da se iđe, korak uz korak, s vremenom, a ne zanositi se slavom prošlosti i stupkati uvijek po istom mjestu. Da se je tada pošlo novim putem, mnoge bi hrvatske političke stvari u emigracije drugačije bile i izgledale, a naša stara hrvatska glupost bi iščezla i mnoge svađe bi se izbjegle. Ja sam jučer (18 srpnja 2015. godine) dobio e-mail pismo od jednog - iz Domovine - koji redovito prati moje pisanje i iznosenje Maksovih pisama, da sam izdao Maksove ideje, jer pišem "OTPOR" a ne originalno "ODPOR". Nisam mu odgovorio niti misli, jer, ja nisam doktor da gluposti liječim. Jezik se po potrebi vremena mijenja. Prije se je govorilo: "Pasoš", onda "Putnica", sada "Putovnica". Poglavnik je 1956. godine promijenio Ustaški Pokret u "Hrvatski Oslobodilački Pokert", a danas bi za sigurno stavio "OSLOBODITELJSKI" umjesto "OSLOBODILAČKI". Netko će se možda sada pitati: da zašto sada o tome govorim? Govorim to zato da naglasim da još ta vražija GLUPOST vlada među nekim Hrvatima koji od pusta lišća ne vide granje. Mo. Otporaš.) te da ćemo u buduće ustaškom hrabrošću braniti svoje pravo, svoju čast, obraz i dostojanstvo. I izjavljujemo se spremnima žrtvovati i svoj život, ako treba, u obrani te časti, pa radilo se makar samo i o jednom čarkaru. Nikada više se ne smije dogoditi, da se nekoga okleveta, a onda predje preko toga "jer je to odredjeno". Ne bojimo se onih glupih prietnja koje smo dobivali (i anonimni pisama o kojima je pisao udbaški piskaralo Đorđe Lićina. Vidi prošli drugi (2) dio. Mo.) i dobivamo, jer smo dokazali u borbi sa neprijateljima hrvatskog naroda, mnogi od nas kroz čitav svoj život, dok ogromna većina onih, koji u ime svoje organizacije, ili Poglavnika izrekoše težke klevete, "nisu borbom dokazali svoje vitežtvo, nisu bili kadri pred nepristranim i objektivnim sudom svoje klevete dokazati, nego su otklonili takove čine "jer im je to ispod časti". (Ovdje se radi o ČASNOM SUDU HRVATSKOG NARODNOG ODPORA koji se je održau u Valenciji u svobnju 1956. godine; kada se nije htijela pojaviti suprotna strana, a strana je bila "Poglavnikova okolina". Mo. Otporaš.) Odbijamo takova kanibalska sudjenja, i branit ćemo se protiv njih i naka znaju, da smo šutjeli (Od 1956. pa do Poglavnikove smrti i pisanja ove okružnice general se je bio povukao, i za to vrijeme od četiri godine ni na pisma nije odgovarao, kako je kasnije pisao u svojim pismima. Mo.) iz pieteta prema Poglavniku, koji je već odavna bio na laganom, ali sigurnom putu ka grobu, osobno, fizički i politički.

Pa ako treba, neka se zna, da smo voljni boriti se: na legalnu zakonsku i opravdanu optužbu branit ćemo se, a ako nas se prisili, da na silu odgovaramo silom, neće na nama biti krivnja. (Gledajući i promatrajući to danas, iz današnjeg ugla, napetost je bila velika. Mo.) Dostojanstvo čovjeka i u domovini i emigraciji stavljeno je na kušnju nepravdama koje su nam davno nametnute silom prilika, pa zato odbijamo pokušaj da se i nad ostatcima ostataka stvaraoca i branioca Države Hrvatske izriču osude, koje diraju u dostojanstvo, čast i obraz, sve što ljudski život ljudskim čini. Nećemo ustaknuti pred nikavom nepravdom, pa bilo tko ju počinio i bilo prema kome bude počinjena. Samo se jednom živi i samo jednom mrije, pa smo mi, stari borci i hrvatska mladost, koja je pali stieg prihvatila, voljni taj život dati za slobodu svog naroda. Podpuno je svejedno da li će nas nepravda svieta pribiti na križ u ime osvete za neprijateljstvo od jučer, dali ćemo pasti od četnika ili komunista, ili će nas braća-nebraća ubiti negdje u tuđini, jer nismo voljni sageti šiju pred nepravdama. Život je dokazao, i to je opipljivo, da se je hrvatska politika zadnjih godina vodila samovoljno, pogriješno i da se niekalo mnogima pravo na obranu svoje časti. Tražimo, stoga, reviziju svih osuda, izključenja, bačenih anatema, (prokletstava, izopćenja, itd. mo) kako bi se uspostavio ustaški i hrvatski mir, pa kako bi uskladili našu borbu s realnim stanjem u svijetu, i svi skupa, izmireni čvrsto stupili konačno u borbu porobljenog nam naroda. Većina onih, koji nasliedjuju Poglavnika dokazat će se u kratko vrieme, pa ili će nastati hrvatski preporod uz njihovu suradnju, ili će nastati preporod bez njih, pa i protiv njih.

Nastavlja se.

Bobani
19-07-2015, 22:22
TOČNO TJEDAN DANA POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI (4) dio
D O N E S E N I S U

6. ODNOSI MEDJU USTAŠAMA

Moraju biti regulirani suradnjom svih onih, koji su bili, jesu ili žele biti Ustaše. Mi smo u svoje vrijeme tražili u "dRINI! da se demokratizira ustaški Pokret, da se stvore ustaške organizacije, da se izgradjuju odozdol prema gore, da se uskladi naš stratežki cilj sa činenicama u svijetu, a ne da se vežeme za rep nekmi preživjelim pokretima i ostatcima režima, koji su nam nekada bili prijatelji; da se preporodi, podmladi pokret, da se tajnici i predsjednici društava biraju i rešpetiraju, da se organizacije iz Argentine ne nameću onima u drugim zemljama, kada zakoni tih zemalja brane takav odnos, da se uskladi odnos prema drugim grupama, strankama, pokretima, da se nauči nešto od slobodnog svieta gdje živimo, da se vratimo našim tradicionalnim prijateljima, i da tražimo nove prijatelje u svijetu. To je lako ustanoviti iz "Drina".

Medjutim prevladalo je mišljenje, da Poglavmik sve zna, da Poglavnik uvijek ima pravo, pa ipak su dogadjaji dokazali protivno, nije se tražio hrvatski napredak, nego stranačarski se izživljavalo pa puklo kud puklo. Smrt je zobala stare borce, staru školu, borbenu, revolucionarnu, a mladost je igrala drmeš (vrsta plesa, mo) i pravila folklornu grupu u Buenos Airesu, a zvalo se to revolucinarnom mladeži. Nije bila ni mladež, i još manje revolucionarna. Snetimentalni motivi i ljudski zakoni, istrošenost, obarali su jednog za drugim zapovjednike hrvatskih ustaških divizija, jer se nisu usudili suprostaviti se na vrieme Poglavniku, koji je bio u dekadanciji. komotnost i kukavičluk harali su našim redovima, pa ako pogledamo listu onih, koji su bili proglašeni "izdajnicima", naći ćemo nepreglednu listu intelektualaca, vojnika, revolucionaraca, političara, tehničara, boraca, a u stavu sudija-kadija, koji su tužili i sudili, naći ćemo one, koji nisu za hrvatsku stvar u životu ništa pridonieli, nego u većini slučajeva uživali u stranom svietu plodove naše muke, patnje i krvi.

Egoizam preživjeli staraca, nije dao stvoriti političku školu, koja bi uzela u ruke našu baštinu, koja je i Poglavnikova, ali i svih nas, nego se vegetiralo i mistificiralo, sebe i ostali sviet, gdje je to usjelo. Kuda je stigla Ustaška organizacija? Pogledajmo oko sebe, ako nismo sliepi, ako nam starost, bieda, neprijateljski ambient u svietu i Titovi agenti, nisu zamračili um, gdje je ustaška organizacija u domovini i svietu? Zar se smjelo dogoditi, da jedan Poglavnik počini pogreške koje su već počinjene i da se u ime Poglavnika počine težke nepravde prema starim i zaslužnim ustašđkim borcima, zato jer je nekome bio ćeif da to učini a to su oni, koji su imali privilegij govoriti u ime Poglavnika.

Ni u kojem slučaju ne možemo se pomiriti s činjenicim, da par preživjelih govore u ime USTAŠKOG POKRETA, pa makr ih bilo pet,nego smo voljni boriti se za veličini ustaškog pokreta, i za njegovo mjesto u borbenim redovima ostalih Hrvata, koji su voljni sudjelovati u borbi. A ako se ne budu tražili novi horizonti, ustaški će pokret preći u poviest hrvatske borbe za slobodu kao epizod kolaboracije sa nacizmom i fašizmom, pa makar to i ne bila istina i makar mi to htjeli ili ne. Sam način kako je Poglavnik živio i umro, dokaz je toj tvrdnji.

Smrću Poglavnika prestali su obziri, a govorit će činjenice

7. ODNOS HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA.

Mi, stari ustaški borci, od kojih su neki još legalni predstavnici Hrvatskih Oružanih Snaga, jer se još uvijek nalaze u borbenim redovima u domovini s oružjem u ruci, izjavljujemo, da se treba stvoriti podloga i duh, koji će omogućiti u danom času stvaranje Hrvatskih Oružanih Snaga, Hrvatske Vojske na podpuno vanstranačkoj bazi, i bez bilo kakvog obilježja bilo koje političke stranke, grupe, ili organizacije, kao i u svim civiliziranim zemljama. Hrvatski su vojnici pronieli slavu hrvatskig oružja kroz sva stoljeća, sve kontinente, sve epohe, i sva carstva. Oni su nosioci patriotizma hrvatskih ljudi u službi domovine kroz dva milenija i sadašnja hrvatska generacija dat će i opet hrvatskom narodu svoju VOJSKU, koja će služiti samo i jedino svom narodu, svojoj državi, oslobodilačkoj borbi, sigurnosti granica i bioložkom opstanku naroda, koji je ugrožen od srbokomunizma i jugoslavenstva.

U buduće će postojati samo i jedino HRVATSKA VOJSKA, gdje će služiti hrvatski ljudi vični oružju, pod emblemima Države, grbom, zastavom, imenom i oznakama samo i jedino hrvatskim. Svaki će pak Hrvat, pa tako i hrvatski vojnici, imati pravo pripadati bilo kojoj političkoj stranci, pkretu ili organizaciji, ali neće moći unutar Hrvatske Vojske ispoviedati bilo kakvu političku ideologiju, niti osnivati bilo kakove posebne stranačke ili organizacijske vojske.

To je žrtva, koju će sviestni Ustaša doprinieti svom narodu u svojo vojsci. Hrvatsku vojsku treba prožeti ustačkim duhom, a pod tim mislimo na spremnost za žrtvu. Ustaštvo je bila kulminacija svih vrednota u službi s oružjem u ruci. Ustaštvo je bilo radi Države i Hrvatstva, a ne obratno. Svaka je epoha dala svoje Ustaše, i buduće generacije će dati svoje. Mi ćemo našu djecu učiniti ustašama, ali će Hrvatsku Vojsku služiti kao Hrvati, kao što se to činilo kroz dva milenija, i kao što je to i običaj u svietu.

Treba tim aktom prirediti hrvatski duh, kako bi hrvatski sinovi u danom času mogli opet odbaciti mrzke šajkače, koje mu je srbokomunizam nametnuo, a s oružjem u ruci staviti se u službu hrvatske državne misli, kao što je to bilo i 1941. godine. Ni u kojem slučaju nećemo dozvoliti da se hrvatski vojnici stave pred alternativu: ili biti Ustaše, ili partizani u službi strane državne misli i ideje, koja je strana našem načinu života.

Nastavlja se.

Bobani
20-07-2015, 15:30
TOČNO TJEDAN DANA POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI (5) dio
D O N E S E N I S U

8. Kao polaznu točku usvajamo "TEMELJNA NAČELA" i DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA ZA OSLOBODJENJE DOMOVINE,

"Veliki razlozi, poviestne perspektive, vodili su nas, kada smo počeli sa tiskanjem "Drine" vjestnika Hrvatskog narodnog Odpora i Hrvatskih Oružanih snaga. Ali, isto tako, veliki su nas razlozi prisilili, da "Drinu" obustavimo, (zna se, poradi razlaza Poglavnik/Luburić, mo) i da ju, evo, s Božijom pomoći, opet dajemo u ruku hrvatskim borcima u Domovini i izvan domovine. Zato, uz ponovno izlaženje "Drine", moramo reći i koju o našim razlozima, jer bi bez toga sve to bilo nejasno...", kaže Maks Luburić, general Drinjanin kao uvod u prvom paragrafu. Predugo bi bilo sada sve to prepisati i saznati te razloge koji su doveli Maksa Luburića da se povuče četiri godine u "Zimski san", da nikome ne odgovara na poštu isl. O tome Maks piše. Otporaš.

(Prva "DRINA" poslije Poglavnikove smrti je tiskana u travnju 1960. U toj "DRINI" su tiskana ova "TEMELJNA NAČELA...". Ukazala se je velika potreba i potražnja za drugo izdanje koje učinjeno u tiskari "DRINAPRESS", Madrid. 1966. u obliku knjige od 88 stranica. Trba danas usporediti ova "TEMELJNA NAČALA" sa ustavom RH, tek bi tada vidjeli da tu ima mnogo zajedničkoga i da je dr. Franjo Tuđman pohlepno čitao pisanja Maksa Luburića i usvajao njegove ideje za oslobođenje Hrvatske i Obnovu Hrvatske Države. Mo. Otporaš.)[/COLOR][/I]

a ovi će biti tiskani i dati hrvatskoj javnosti. rekli smo, da ih usvajamo kao POLAZNU TOČKU, čime si ne prisvajamo nikakovih prava, ali niti nedamo da nam se ta prava nieču. Jednoglasno se zaključuje, da se pukovniku ŠTIRU, kao prokušanom vojničkom stručnjaku, herojskom zapovjedniku ustaške divizije i starom borcu za našu stvar povjeri stvaranje UREDA ZA VEZE, kako bi se svi pripadnici Hrvatskih Oružanih Snaga mogli povezati. Ni manje, ni više. U svoje vrijeme pukovnik Štir je dobio nalog Državnog Poglavara da stvori taj ured, pa ni prije ni poslie nije ništa učinjeno izvan onog kruga, kojega je pokrenuo pukovnik Štir u dogovoru sa mnogo hrvatskih častnika i inih pripadnika Hrvatskih Oružanih Snaga. Pripadnici Odpora i posebno delegat iz Domovine, mole pukovnika Štira, da obnovi taj Ured, i mi mu jednoglasno izričemo naše puno povjerenje. čut će se mišljenje svih, koji imaju dužnost i prava u ime Hrvatskih Oružanih Snaga govoriti i učinit će se ono, što bude potrebno da se stvori mir medju hrvatskim borcima.

9. Izaslanik iz Domovine u ime preživjeli starih boraca iznosi stanje u domovini i zaključuje se sliedeće: stvoren je dodir izmedju raznih borbenih grupa i ilegalnih organizacija, da se sva borbena djelatnost usredotiči u postrojbama Hrvatske Vojske, sa starim i prokušanim borbenim zapovjednicima, a na sliedećim zasadama.

a. stega i vjernost medju vojnicima je temelj svake djelatnosti, a ovi su dužni braniti svoju zemlju. Prema tome u postrojbama HRVATSKE VOJSKE zapovjedat će zapovjednici, prema svojem činu, znanju, spremnosti, a ne prema bivšim ili sadašnjim političkim zaslugama.

b. nijedan Hrvatski državljanin nije isključen iz ove djelatnosti bez obzira na svoju političku prošlost. Svaki Hrvat sposoban za oružje mora se odazvati pozivu vojničkih zapovjednika u borbi protiv srbokomunizma, hrvatskog komunizma ili internacionalnog komunizma, a za svoju slobodnu, nezavisnu i suverenu HRVATSKU REPUBLIKU, (što je dr. Franjo Tuđman i usvojio i to je upravo što Hrvati dans imaju, u malo drugačijoj formi, tj. umjesto HR., imamo RH., mo. Otporaš.) gdje će vladati Hrvatski zakoni, medjunarodne norme usvojene po medjunarodnim forumima a u skladu sa ljudskim i juridičnim normama koje vriede za sve narode.

c. Izročito se naglasuje da mogu i moraju svi Srbi, nastanjeni na području Hrvatske Države, rodjeni u Hrvatskoj, prema tome gradjani Hrvatske Države, sudjelovati u toj borbi kao i svi ostali gradjani, te ne će imati ni manje ni više obaveza ni prava, nego ih imaju ostali gradjani. Isto se odnosi i na sve ostale narode ili narodnosne grupe, koje živu u Hrvatskoj Državi.

d. Izročito se naglasuje, da se neće vršiti odmazda nad onima, koji su prisiljeni stanjem stvari za vrijeme Nezavisne Države Hrvatske sudjelovati u borbi protiv postrojbi Hrvatske Države i naših ratnih saveznika, (i Amerika, ili takozvani saveznici su imali "ratne saveznike" komunizam a da nikada nikome nije palo na pamet da optuži Ameriku i Saveznike da su komunisti i prijatelji Staljina i komunizma, mo.) a isto se odnosi i na one, koji su silom prilika bili prisiljeni pripadati raznim vojničkim, partijskim, poluvojničkim ili društvenim organizacijama, koje je nametnula srbokomunistička vladavina u Hrvatskoj.

e. Samo i jedino hrvatsko provosudje će biti pozvano da ispita život i djela onih, koji su se ogriešili o osnovne probitke Hrvatske ili su počinili zlodjela prema gradjanima države. Hrvatski je narod mnogo patio, treba sreće, mira, sigurnosti, i blagostanja, pa će se velikodušno postupati sa onima, koji nisu počinili težkih nedjela. (Zar danas i RH to ne čini i traži po cijelom svijetu one koji su se ogriješili vrđeći razne zločine po Hrvatskoj, mo.) Samo izmireni hrvatski narod, medju koje spadaju i zavarani partizani i hrvatski proleteri, (Zar ovo i ova izreka nije bila povod maksu Luburića za napisati "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA" koja je izišla u Istarskoj "DRINI" br. 3/4 1964., mo. Otporaš,) može s uspjehom stupiti u borbu protiv snaga komunističke svjetske revolucije i strane državne misli.

f. Ogromni broj hrvatskih proletera dao je život u obrani svoje zemlje. prvi ustaški heroji došli su iz skromnih proleterskih petleušica (ne znam šta bi ova riječ "petleušica" mogla značiti. Ako netko zna, molim da pojasni, mo) i predgradja, a tisuće su hrvatskih radnika, kao i pripadnika i drugih staleža dali život za Hrvatsku Državu, i punili i pune tamnice komunističkih okupatora. Industrializacija zemlje stvorila je i novu klasu, radničku, i ova ima prava boriti se za svoja socijalna prava. Mi se ne vraćamo u Hrvatsku da niečemo sve ono, što su drugi režimi napravili, nego mislimo poboljšati stanje hrvatske radničke klase, a priznati joj ona prava, koja joj je dala nova situacija. Nije sve dobro što smo mi stvorili i nije sve loše i za odbaciti, što su učinili naši neprijatelji.

g. Izročito se naglasuje da nijedan hrvatski političar i nijedna politička grupa nema prava stvarati sporazume, ugovore, paktove o hrvatskim granicama. Samo i jedino HRVATSKI (DRŽAVNI, mo.) SABOR MOŽE GOVORITI U IME Hrvatskog Naroda i može sa ostalim narodima raspravljati o hrvatskim granicama.

Nastavlja se.

Bobani
20-07-2015, 19:13
TOČNO TJEDAN DANA POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI (6) dio
D O N E S E N I S U

10. HRVATSKA VOJSKA

Današnjim danom Hrvatska Vojska odkazuje poslušnost bilo kojoj osobi, stranci, grupi ili organizaciji, jer nije volja degradirati se na stupanj stranačarske vojske, te izjavljujemo, da će se podrediti HRVATSKOM NARODNOM PREDSTAVNIČTVU, koje će biti postrojeno jednom demokratskom akcijom, suradnjom svih grupa, stranaka, organizacija, pokreta i uz suradnju onih Hrvata, društava i institucija, koji bi bili voljni tražiti bratsku ruku Hrvata, kako bi se mogli pred slobodnim svietom legitimirati i zauzeti mjesto, koje nam pripada po svim ljudskim i božijim zakonima.

Sa gnušanjem odbijamo teorije nekih, da su oni narod na temelju starih izbora, starih legimiteta, pa iako dnevno razgovaraju sa srpskim političarima, pa čak i o hrvatskim granicama, ali odbijaju razgovarati sa hrvatskim ljudima, kojima se jedino može predbaciti, da ne priznaju samovolju veličine, nego žele živjeti svojim demokratskim pravom i aktivno sudjelovati pri izgradnji svoje Države, svoje slobode za sebe i svoju djecu. Krivnja ovih starih samovoljnika svih vrsta je, da je slobodni sviet tako gluh kada se radi u obnovi Tomislavove Države, iako priznaju pravo samostalnog državnog života afričkim plemenima. Nije uviek krivnja niti na slobodnu svietu, nego i na nama, jer smo dobivali sve bitke na bojnom polju, a gubili sve, ili skoro sve na zelenom stolu, zahvaljujući baš držanju tih hrvatskih političkih ljudi.

Želimo da Hrvatska Vojska bude organizacija "SLUGA DOMOVINE" koja će svojim primjerom, radom, borbom i žrtvom, djelovati unutar svih mogućih grupa, stranaka i organizacija, propovjedajući snošljivost prema braći i odlučnost na život i smrt prema neprijateljima naše državnosti i našeg načina života, naše biti, naših vjerskih i obiteljskih tradicija.

Ove "Sluge Domovine" (tj. vojska, mo) će praviti pritisak unutar svih grupa i PRISILITI SVOJE ŠEFOVE, da pruže ruku bratu Hrvatu, ili ih moraju eliminirati iz redova i postaviti garnituru, ekipu ljudi, koji su shvatili poviestni čas, i voljni su najprije biti Hrvati, a onda pripadnici svoje stranke, grupe, ili pkreta, pa makar kakve zasluge ovi imali u prošlosti za Hrvatsku.

kada se stvori HRVATSKO NARODNO PREDSTAVNIČTVO, hrvatska će Vojska, vjerna tradicijama hrvatskog oružja, svečano zaprisegnuti odanost, vjernost Vladi, Predsjedničtvu, i sliediti njegove instrukcije tako dugo, dok Hrvatski Narod mogne slobodno skidati i postavljati svoje Vlade i svoj Sabor, koji je pred tisuću godina krojio zakone Hrvatima, dok su čopori divljih svinja pasli travu na mjestima, gdje danas stoje parlamenti mnogih svjetskih naroda. tada će se povratiti dostojanstvo HRVATSKOM ORUŽJU, a Hrvatska će vojska bditi nad sigurnosti hrvatskih granica.

Nastavlja se.

Bobani
21-07-2015, 05:35
TOČNO TJEDAN DANA POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI (7) dio
D O N E S E N I S U

11. Mole se hrvatski nezavini ljudi:

Intelektualci, svećenici, častnici, umjetnici, privrednici, da pojačaju rad na kulturnom polju, da stvore hrvatske institucije, akademije, pravnička društva, književne centre, pa makar to i ne bilo shvaćeno od mnogih, kako u danom času nebi hrvatski narod bio bez svojih institucija, koje je neprijatelj našega duha i naše državnosti uništio. Potrebno je proučiti institucije zapada, njegovu socijalnu strukturu, stvoriti veze sa književnim i umjetničkim institucijama Zapada, proučiti njegove juridične zasade; sve to nama hvali, kako bi se u Hrvatsku, iza borbrnih redova vraćala sa pripremljenim planovima za obnovu duhovnog života u domovini. Isto kao što se ne mislimo boriti protiv hrvatskih proletera niečući im socijalna prava, ne mislimo, da se živi samo od kruha, pa niti od sigurnosti granica, nego smatramo, da je isto tako važno, da se obnovi hrvatski duh, da se uskladi stanje u svietu sa našim načinom života.

zato je bezuvjetno potrebno da se mobiliziraju i ljudi uma i pera, jer bez istih hrvatski preporod bi bio tek biedna slika onoga, što narod od nas očekuje i misli da sprovadjamo. Nismo došli u emigraciju tek da spasavamo glave, niti da stičemo dobra, i živimo, nego smo došli, da pripravimo naš povrata i da se borimo za uspostavu Hrvatske Države. (Tu smo, generale. Još mi zvuče riječi u ušima sada pok. Janka Skrbina kada je kao delegat na prvoj Konvenciji HDZ u Clevelandu 20 siječnja 1990. godine rekao doslovno dru. Tuđmanu: Gospodine predsjedniče ja hoću ići kući. Ja nisam Hrvatsku vidio od svibnja 1945..., našto mu je dr. Tuđman odgovorio: razumijem gospodine Skrbine, ali mi još nismo vlast preuzeli. kada mi preuzmemo vlast, jamčim vam da se svak može pratiti..., mo.)

Osudjujemo neozbiljno klepetanje nekih zaostalih i duhom siromašnih advokata protin hrvatskih intelektualaca, koji su dali potoke krvi i rad ciela života za svoj narod, s njime bili proganjani, stali u prve borbene redove, i bili izkorievanji najnemilosrdnije po neprijateljima naše državne misli, a čiji su ostatci mnogo puta u emigraciji tretirani mnogo gore nego u Domovini. (Nikako današnji hrvatski naraštaj, sve kada bi i htio, ne može i nebi mogao razumijeti tadašnju situacije hrvatske iseljeničke emigracije odmah iza Bleiburške Tragedije Hrvatskog Naroda svibnja 1945. godine. tada je svak sebe spasavao, svak za sebe mislio, svak svakoga optuživao i okrivljivao za sudbinu kroz koju su prolazili, a da nitko tada nije htio niti imao vremena promisliti da se oni, tj. svi preživjeli Bleiburške Tragedije nalaze na istom brodu, na istom putu za spasavanje. O tome general Luburić ovdje govori. Mo.) Hrvatski su intelektualci punili tamnice stare i nove Jugoslavije, dali su cviet državnog vodstva, a "Željezni Trolist" sastavljen od nesvršenih djaka ispisao je zlatnim slovima svoje ime u poviest borbe hrvatskog naroda za svoju državu.

Osudjujemo kao neozbiljnu, štetnu i nepoštenu svaku akciju koja želi hrvatske intelektualce smatrati robotima ili kaplarima, jer bi to značilo uništiti hrvatski slobodarski duh i povratiti se na vremena, koja su zauvijek prošla i samo siromaštvo duha, istrošenost, plitkoća i stranačarska zagriženost mogu opravdati takove akcije, kada su vodjene od samih intelektualaca koji sebe smatraju bogomdanima i sa "linije". Gore srdca hrvatski intelektualci, hrvatska sveučilišna mladosti, gore srdca i dolje spone, predrasude, mlitavost, neutralnost, indiferencija za sudbinom naroda. Stavite svoj um u službu domovine, mi ćemo staviti naš mač, i hrvatski će ljudi žrtvovati i opet u svakom pogledu, ispuniti će nepobjedive legije, koje će jednoga dana i opet uzpostaviti HRVATSKU DRŽAVU. Podnešene uvrede i nepravde treba zaboraviti, oprostiti i uz bok hrvatskih ljudi smjelo u borbu za slobodu. A borba će izdići nove zapovjednike, nove šefove, pa ako treba i vodje.

12. Nebi bio naš poziv čitav,

ako se nebi obratili i na one Hrvate, koji su po svojim izvanrednim zaslugama na kulturnom i umjetničkom polju stvorili sebi i svom narodu ime pred stranim svietom. Ima medju Vama i ljudi, koji su stvarali prvu Jugoslaviju i ipak se izživljavate u predbacivanju našoj generaciji, jer je na "ljutu ranu stavljala ljutu travu". Čitava je jedna generacija bila ponižena, zaniekano nam je bilo ime, hrvatsko nacionalno ime, zabranjena zastava, pravo naživot. Ima nas, koji smo kao djeca dobili batina i vidjeli ljšinu očeva, ubijeni po Srbima zato, jer su ljubili svoju zemlju. Vi ste većina, dobronamjerno stvarali nesretnu Jugoslaviju, ali ste ipak pogriešili. Hrvatski Vam narod oprašta, ali i Vi, morate, shvatiti i oprostiti nepravde učinjene prema vama od one mladosti, od Vaših sinova, djece, koji su vas smatrali krivcima prošlosti i uzročnicima naših jada. (Da, generale, mi državotvorni Hrvati na čelu tvojeg đaka dra. Franje Tuđmana smo njima oprostili, ali Mesić, Boljkovac, Manolić, Josipović - koji još uvijek Hrvate zove "Ustaškom zmijom" - Perković, mustač i sva druga antifašistička garnitura ne oprašta. Oni se grčevito drže Tita i partije i YU. Mo.)

Tražite i opravdanje pred poviešću, jer ljubite svoj narod, ali ne nastojte naći psihološki motiv, koji je i nas naveo na nepravde, i čine, koji nam se osobno ne svidjaju, ali koje smo počinili u najboljoj vjeri, i u obrani stečene svetinje: slobode. Mi smo, gospodo, zaista smatrali našu Nezavisnu Državu Hrvatsku svojom Državom i tako ju je smatrao čitavi hrvatski narod. Pola je milijuna hrvatskih ljudi nosilo pušku, branilo Državu, a da ju nisu obranili, krivnja je i na nam, i na Vama, i na sudbini, i na slobodnu svietu, koji nam je niekao pravo na samostalni život, pomagao stečene interese u srpskim rudnicima i pare kapital uložen u Jugoslaviju, a ostao gluh na sve vapaje hrvatskih demokratskih vodja: radića, isto kao što su u svoje vrijeme niekali pomoć Starčeviću i Kvaterniku. Stekli ste ime pred svietom, steci te ga i pred onom generacijom, koja je izkrvarila u borbi za ideale. Da nas je Maček poveo u borbu za Hrvatsku Državu, bili bi išli, da ste nas Vi pozvali, išli bi, i sutra će ići narod, ako ga pozovete. Ne možete tražiti, memoarima i djelima, opravdanje svojem stvaranju Jugoslavije, (To je točno, generale. Imali smo mačeka, Radicu, Krnjevića, Jukića, Šubašića, i mnogo drugih koji se se kasnije našli skupa s nama u emigraciji i htjeli svojim memorandumima i nekim poveljama pred stranim svijeto opravdati njihovu ulogu u stvaranju komunističkr Titine Jugoslavije. Mo.) a niekati dostojanstvo i veličinu onoj mladosti, koja je jela kiselo groždje, sadjeno po očevima domovine. Veličina je velikih ljudi u veličini, u primjeru, pa postavimo stvar na svoje mjesto, izmirimo se generacija keštrovića i Bože Kavrana. bez toga koraka teđko će biti pred slobodnim svietom opravdati pola milijuna palih Hrvata u borbi za svoju Državu.

Obnovimo, Hrvatski sinovi, prisegu vjernosti SVOM PATNIČKOM NARODU, a to ćemo najbolje učiniti, da stvorimo jedinstvo duha i tako osiguramo uspijeh hrvatske AKCIJE, u borbi za svoju Državu. Hrvatski borci će i opet izvršiti svoju dužnost, ali isto tako mole, očekuju i zahtievaju, da i hrvatski političari izvrše svoju dužnost, ili se maknu i prepuste mjesto novoj generaciji. HRVATSKA VOJSKA u SLUŽBI SVOG NARODA, vodjena HRVATSKOM DEMOKRACIJON, ZAKONIMA, USTAVOM, SABOROM,stići će i opet na krvavu DRINU i štititi i zaštititi za uvijek život i slobodu hrvatskih ljudi.

TAKO NAM I BOG POMOGAO!

Kraj ove Okružnice Hrvatskog Narodnog Odpora.

Bobani
21-07-2015, 12:21
TUŽITI NEKOGA ZA POSJETITI POGLAVNIKOV GROB

(Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranici 136., mo.)

general Drinjanin,
23.V.1962.

Br. A. Kršinić,
Usa.

Dragi Ante !

Kada sam zadnji put pisao nisam imao pri ruci Tvoje pismo od 16 travnja 1962., jer smo se selili u konačnu prostoriju tiskare, (Ovo je jako dobro znati. Zašto? Zato što su se dionice prodavale za kupnju tiskare DRINAPRESS i sav potrebni materijalo oko tiskare, i zato što se je od te iznajmljene zgrade napravilo glavno središte HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, i zato što su mnogi istaknuti Hrvati dolazili tu kod generala, raspravljalo se o Hrvatskoj i kako istu osloboditi, i zato što su tu mnogi prenoćili, i zato što je general početkom 1969. godine nastojao kupiti tu zgradu a Ratko Gagro iz Toronta pokrenuo skciju prikuljanja sredstava da se ta zgrada kupi, i konačno zato što je Udbi uspijelo preko svojih agenata, a specijalno preko "KUMA" Ilije Stanića, koji je na 20 travnja ubio Vjekoslava Maksa Luburića, hrvatskog generala Drinjanina, mo), koja već radi na stalnom mjestu, gdje ima mogućnosti za razvijanje i eventualnu trgovačku bazu za kasnije. Pa ću sada upodpuniti odgovor.

Stiglo je pismo i ček na 48 dol. Hvala. Postao si najrevniji i srazmjerno najefikasniji povjerenik.

Hvala na Uskrsnoj čestitci. Ja nisam ove godine nikome, ama baš nikome, čestitao. Selili smo se, posao kod tvrtke u sezoni, a tiskara daje briga. I kako smo se pokrenuli, to je pisama na kile. Hvala na čestitci, a eto, naknadno i ja Tebi i Tvojima, čestitam Uskrs, i Božić, i rodjendan i imendan, i Svetog Antu i sve skupa !

U pogledu Baćana i pisma i dolara za Drinu. Mi smo bili rekli dva dolara, pa većina digla graju, da se ne može. Pa nekima sam rekao da uzmu normu dolarsku, a gdje se mogne više, i jest dobro, a gdje ne, da znaju, jer ih je bilo, koji su davali po jedan cenat, a pročitali četeri broja, a ima ih, koji su dali u mnogo godina jedan dolar, Ali ih ima, koji su dali i deset za svaki broj. Ima jedna grupa mladića u Kanadi, u šumi, koji rade tamo i koji dobivaju deset brojeva i svaki put i za svaki broj plate 100 dol. tj. deset dolara. Tako izadjemo na kraj. Prema tome reci Baćanu to, i niti pritišćemo, niti zahtjevamo, a niti se odričemo, ako ima plemenitijih i sviestnijih, pa plate i za one nemarne, kojih je najviše.

Pišem danas Sušcu, (Janko Sušac iz Sacramenta, glavnog grada Californije, rođak ministra HOS RH, mo), a poslat ću Drinu. Pišem Mariju, tj. "malom Mariu" (Mario Matić, svećenik, živio u to vrijeme u mjestu Pacoima, okolica Los Angelesa, mo), a on se meni nije javio, a ako se ljuti, nek se jebe, jer ne znam njegove adrese. Pa da nisu ti Hercegovci maniti. Jednom je, prije, poslao svoje ime i ime nekog grada, a bez adrese, pa mu rekli, a on odpisuje, da će i mjesto radi njega postati slavno, jer je on u njem, pa neka ga traže. Valjalo bi mu poslati poštara na magaretu, pa da ga revanjem zove i da mu revanjem odzove.

Pišem i Martinu (Martinu Vidiću, mo) i zahvaliti ću mu se. Neka šalje Andriji (Artukoviću, mo) ako treba i dvih deset brojeva.

U pogledu Hefera i drugova neznam šta bi ti rekao, jer jedno je želiti i on možda želi, ali sve je to puno agenata Udbe, posebno ovdje u Evropi. Ovdje mi je stigao i jedan Vendelinov rodjak, Vasilj, koji je morao kidnuti jer su ga denuncirali službeno od HOP-a da je agent OAS-a (Živko Vasilj kojeg sam poznavao prije pola stoljeća iz Pariza, odakle je početkom 1962. otišao kod generala u Carcagente. Vendalin Vasilj je hrvartski franjevac u Chicagu, bio je bojnik HOS NDH, mo), koji je morao kidati jer su ga denuncirali službeno od HOP-a da je agent OAS-a (Organisation Armee Secrete 1961-1963, Francuska Tajna Vojna Organizacija, kojoj je na čelu bio general Raoul Salan a koja se je opirala De Gaulle-u da dadne Alžiru nezavisnost. De Gaulle-ova vlada je progonila simpatizere OAS-a isto kao što Račanove, Mesićeve i Josipovićeve vlade progone hrvatske Domoljube i sve one koji se ističu državotvornim Hrvatima, mo), samo zato jer je bio u HOP-u a prijatelj je Drine. Evo ga sada kod mene i priča mi čudne stvari. I drugi isto. Pukovnik Batušić mi piše, da su i njega denuncirali da stvara Vojsku, a kako ima prijatelja rekli su mu, da je od HOP-a došla denuncija. Sve je puno Udbe., i oni imaju glavni glas.

Ne znam kako dugo će se to moći izdržati. Mara i Višnja (Poglavnikova supruga i poglavnikova kćer, mo) su mene tužili španjolskom sudu da sam se slikao sa vitezom (Vitez i pukovnik Ibrahim Pirić Pjanić i general Drinjanin su se slikali na Poglavnikovu grobu, i tom prilikom general Drinjanin je napisao članak u Drini br. 2-3 1962. koja je posvećena Poglavniku: NA GROBU POGLAVNIKA I USTAŠKI MIR NA GROBU POGLAVNIKA, u kojim člancima moli Poglavnika DA MU POVRATI NJEGOV MIR, mo) na grobu Poglavnika bez njene dozvole. Pa šta je Poglavnik bio, da ga ta čifutka i danas mrtva hoće izkoristiti kao i živa.

Eto, ali mi ćemo ipak sve učiniti da se rane lieče, jer mislimo na budućnost. Pozdrav Tebi i Tvojima, kao i svim prijateljima, odani Ti

general Drinanjin.

Bobani
21-07-2015, 17:56
DRINA‏, DRINA, DRINA, I OPET DRAINA

Pišem mi jučer Drago Potkrajac
7/20/2015


Dragi moj prijatelju Mile!

Prvo da ti javim da je stanje g. Ante Ljubasa i dalje zadovoljavajuće ali da sestra ne zna kada bi g. Ante mogao biti odpušćen iz oddjela!

Nadalje, opet se moram vratiti na knjigu "pisma generala Maksa Luburića" čitam vrlo sporo jer ja ne idem na drugu stranicu dok u podpunozti ne
pročitam i pisana rukom pisma a to oduzima puno vremena ali pročitao sam 215 stranica.

Opet Ti se neizmjerno zahvaljujem na Tvom trudu da je ta knjiga ugledala svjetlo dana jer tu se vidi kompletna osobnost jednog vrlo izkusnog generala kroz njegove reakcije na sbivanja unutar emigracije u ono vrijeme. Kakva je to bila, volja, želja, lukavztvo, mudrozt reagiranja u pravo vrijeme a nadasve predvidjanja za budućnozt. Presretan sam da tek sada doznajem neke pojedinozti koje su se zbivale u emigraciji. Ti iznosiš što drugi ne hoće ili se boje. Neki dana u Zadru na skupu HDZ-a bilo je govora o toj knjigi Maksa Luburića. Jedan istaknuti i pri vrhu HDZ-a kaže da je to vruća tema za koju još nije došlo vrijeme. Umjesto aplauza dobio je buuuuuuuu.

Mile podsjećam Te da Zvonimir očekuje podatke da bi mogao sačiniti troškovnik za DRINU i ODBRANU. Nu nije kraj svijeta i znam da će mo mi to odraditi kako i trebamo a to me ohrabruje u svemu i daje veliku želju za realizacijom!

Dragi Mile želim Ti puno zdravlja i poZDrav tvojoj obitelji!
Krug prijatelja Drine se još nije javio!

UzaDoS

(Ovu poruku sam dobio jučer. U prijašnjim porukama me moli da nastavim iznositi što više o maksu i Maksovih pisama. Zainteresiranost Maksovih pisama i ideja raste iz dana u dan. Poznato nam je da je u predizbornoj kampanji za predsjednika RH dr. Andrija Hebrang, Junior, mlađi rekao da se je Maks Luburić borio za interese Hrvatske kao i njegov otac. Ta izreka ga je koštala predsjedničkih izbora, pa bi se moglo, donekle, i razumijeti onog istaknutog člana HDZ kada je nedavno rekao u Zadru da još nije došlo Maksovo vrijeme. Ja nadodajem da ne dolazi Maksovo vrijeme, ali, jest, MAKSOVA ISTINA.

Slijedeći opisi će biti u nastavcima s naslovom: "IZ PRVE "DRINE" POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI". Bit će desetak a možda i više nastavaka. Zato molim kopirajte, bilješke pravite, sačuvajte svoje živce i budite strpljivi. Otporaš.

DP

Bobani
22-07-2015, 18:38
IZ PRVE "DRINE" POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI
GESLO: NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM,A ZOVEMO SE "DRINA"

Kako sam već najavio u prošlom opisu da ću u nastavcima iznijeti dio opisa ili razloga koji su prisilili tada, odmah, tjedan dana nakon Poglavnikove smrti, skupinu hrvatskih preživijelih viših i nižih častnika da javno iziđu pred hrvatsku emigraciju i hrvatski narod u domovini s novim idejama, novim elanom, novom snagom i NOVOM EPOHOM u borbi za oslobođenje Hrvatske i ponovnu Obnovu Hrvatske Države. Nastojat ću biti vijeran u prepisivanju ovog vrlo rijetkog broja časopisa "DRINE", a gdje se potreba ukaže, tu ću nadodati ili popuniti prazninu onoliko koliko to bude potrebno za bolje razumijevanje današnjim naraštajima i povijestničarima. Uzmite u obzir da ovaj prvi i vrlo rijetki broj "DRINE" nema ni broja ni datuma, osim što se po opisima može zaključiti vrijeme i kada je to bilo. Zato sam i rekao da je potrebna nadopuna, koju ću po mojim znanjima i sjćanjima popuniti. Ja sam ovaj broj u originalu dobio od jedne vrlo povjerljive osobe koja je suhom olovkom napisala: "Prvi broj i pomogućnosti poslije Poglavnikove smrti, br. I 1960". Otporaš.

DRINA

NAŠ JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE "DRINA"

Veliki razlozi, poviestne perspektive, vodili su nas, kada smo počeli sa tiskanjem "Drine", vjestnika Hrvatskog Narodnog Odpora i Hrvatskih Oružanih Snaga. Ali, isto tako, veliki su nas razlozi prisilili, da "Drinu" obustavimo, (Zadnja "Drina" br. 8-12 1955. je izišla za vrijeme suradnje - ili bolje rečene prije razlaza: Poglavnik/Luburić - Poglavnika u časopsu "Drina". Izišla je još jedna "Drina" za travanj 1956. godine koja je posvećena ČASTNOM SUDU HNO. u Valenciji, Španjolska. Poslije toga je Maks Luburić otišao za četiri godine u "ZIMSKI SAN", šutnja . Mo. Otporaš.) i da ju, s Božijom pomoći, i opet dajemo u ruku hrvatskim borcima u Domovini i izvan domovine. Zato, uz ponovno izlaženje "Drine", moramo i reći koju o našmi razlozima, jer bi bez toga sve to bilo nejasno.

----------------

Nastavlja se.

Bobani
23-07-2015, 14:50
IZ PRVE "DRINE" POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI (2) dio
GESLO: NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE "DRINA"

Nakon tragedije Kavrana i drugova jednom skupu hrvatskih častnika bila je povjerena zadaća organizacije hrvatskih boraca. To je učinjeno prema odredbi Poglavnika i tadašnji voditelj poslova Hrvatskog Narodnog Odpora prof. Dr. Lovru Sušić, Ustaški Postrojnik, je to tako nama napisao. Kasnije je sam i osobno nam dao upuie za daljnji rad.

Rečeno nam je, a bilo je to opće uvjerenje, da vodstvo boraca i akcije treba povjeriti onim zapovjednicima, koji su u prošlosti dokazali, da posjeduju potrebno stručno znanje, da se mogu uhatiti u koštac sa stručnjacima srbokomunizma i komunističke stranke i njenih vojničkih, redarstvenih i konspirativnih organizacija.

Tragedija velikog idealiste Kavrana i drugova dokazala je, da nije dosta biti idealista, pa niti izgradjeni intelektualac, pa niti strateg, a još manje bi bilo dostatno, da netko bude "manje kompromitiran ustaša" i tako prihvatljiv, (za cijelo ovdje Maks misli na sebe, na generala Maksa Luburića, mo.) eventualno, po Amerikancima i zapadu, - nego je bilo, jest i bit će potrebno, da se postavi svakoga na ono mjesto, za koje je pozvan.

Ekipa starih boraca, starih konspirativaca, jankapustaša, od kojih su neki jedva stigli iz Domovine, da kažu, još prije pada Kavrana i onih, koji su ga pratili na zadnji put, da tamo ne postoji ona snaga i u onom obliku, kako se vjerovalo u vodstvo Odpora u ono doba, ta ekipa starih boraca, zaista je bila pozvana, da u svoje ruke uzme zapovjedničtvo nad hrvatskim borcima.

-------------

Mi smo, dakle, kao ustaški revolucionarci i kao hrvatski vojnici, jednostavno uzeli na sebe težku odgovornost, izvršujući dobivenu zapovjed, a ni u kojem slučaju nije nas vodio nikakvi plan stvaranja neke političke organizacije, pokreta ili grupe. I još manje nas je mogla voditi neka ambicija, ili osobni ini razlog. Mi smo, tada, tada čvrsto vjerovali, da se zaista moramo okurpiti oko svog Hrvatskog Suverena, Državnog Poglavara i Vrhovnog Zapovjednika Hrvatskih Oružanih Snaga. To su vjerovali mnogi Hrvati. Posebno mi, stari ustaški borci, koji smo od najranijeg djetinstva sliedili svog Poglavnika, revolucionarnog vodju, vjerovali smo, da treba sliediti Poglavnika do Njegove smrti, a Ustaška načela do svoje smrti. Mislili smo, da je to pitanje časti, vojničke i hrvatske dužnosti.

Sve kad i nebi bilo tih sentimentalnih i moralnih obveza, ta šta smo i mogli drugo učiniti? Maček, koji je imao dobre izglede pred svietom, ne samo da nije ništa učinio, da spasi od progona ijednog Hrvata, nego nije ni rieči rekao u interesu Hrvatske Države, za koju smo mi svi izkrvavili, jednostavno proglasio (on, Maček, mo.) izdajničkom i satelitskom tvorevinom. (Ima ih i danas koji se služe tom jugoslavenskom krilaticom. Tko u to ne vjeruje, neka izvoli čitati novine, vijesti i pratiti današnju politiku vrha vlade RH, pa će se uvjeriti, mo. Otporaš.) Bilo je i prkosa, ponosa, gordosti u našem držanju. Ni sva tragedija nije nas bila slomila, mi smo sliedili Poglavnika, pa što Bog da.

Zato smo i digli odmah stieg Poglavnika, kao Poglavara i kao ustaškog Vodje. U ono vrieme smo otvoreno i bez rezerve izišli s Poglavnikom kao stvarnim političkim vodjom, dok je najveći dio našeg tiska ipak imao neku rezervu prema Njemu radi političkih razloga. (Dakle, po ovome što general ovdje kaže: "...dok je najveći dio našeg tiska ipak imao neku rezervu prema Njemu..." da je ipak, u ratnom stanju kakovo je bilo, Poglavnik nije bio diktator, kako ga je to neprijatelj sustavno okrivljivao. Sada mi pade na pamet jedna izjava gospodina Milana Ilinića, hrvatskog izbjegličkog novinara koji je živio u Njemačkoj, a dao je izjavu da Poglavnik dr. Ante Pavelić nije mogao biti diktator, jer, naprosto, za to nije imao dovoljno vremena od četiri godine. Diktatura je zanat, a zanat se uči više od četiri godine. Mo. Otporaš.) radi političkih razloga.

Mi smo bili vojnici, koji smo jednostavno izvršavali nalog, i sprovodili zapovjedi u djelo. Poglavnik nam je bio Poglavar, Vrhovni Zapovjednik i Vodja.

---------

Nastavlja se.

Bobani
24-07-2015, 14:42
IZ PRVE "DRINE" POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI (3) dio
GESLO: NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE "DRINA"

Šta smo nasliedili?
Najbolje je to ocijenio Postrojnik, kada nam je napisao, da osim nekoliko adresa ništa, apsolutno nišat, ne može nam dati, jer ništa nema osim njih par, koji su se spasili kao utopljenici na splavi...(misli se na te adrese, mo).

Da, još su "Danica" (Hrvatskih Franjevaca novina u Chicagu, mo) i "Hrvatska" (novina koja je izlazila u Argentini i glavno glasilo Ustaškog Pokreta, mo) gordo dizali stijeg hrvatske Državnosti, branili su Državu i branili borce, ali osim par društava vrlo skučenih razmjera, jedva je išta bilo.

Poslije tragedije Kavrana i drugova jedva se je Hrvat usudio dati nekome svoju adresu, jer se bojao, da će i sam pasti u zamku mnogobrojnih agenata srbokomunističkih organizacija, koje su grozničavo radile na rastvaranju našeg duha.

Sviet o nama nije htio niša čuti. Ta Kavran i drugovi obješeni su na vješala podugnuta po Pobjednicima za fašiste i naciste. Ta bilo je i katoličkih, ili nazovi katoličkih listova, koji su aplodirale Titu, jer je Stepinca osudio! U ime humanizma, demokracije i zapada harala je hrvatskim zemljama smrt kao nigdje drugdje, i srbokomunizam je triebio hrvate, gdje je mogao. U zapadnim zemljama bili smo proganjani, predavani i prodavani Titu i vješalama. (O tome je pisala novina na francuskom jeziku "LA CROATIE" br. 6. 1964., s naslovom: "Le regugie Croate, objet de commerce entre les gouvernements italien et yougoslave" = "Hrvatski izbjeglica predmet trgovine izmađu talijanks i jugoslavenske vlade"; što sam preveo i stavio na stranice ovog portala 29 travnja 2015., mo) Trgovalo se hrvatskim životima za medalje, zlato i činove. Zna se i za nakite i briljante, koje su neki zapadni stratezi dobili od Tita radi izručenja hrvatskih boraca, onih istih, koji su pronieli slavu hrvatskog oružja po svim bojištima svieta.

Još smo vjerovali u Boga, još smo samo vjerovali u svoj narod i u "sietlo oružje". Bilo je ljudi koji su se izrugivali toj našoj ludoj vjeri, ali mi smo trebali vjere, pa kako ju nismo mogli imati u koga drugoga, mi smo vjerovali u Boga i Oružje. I kada smo doživjeli podpuni poraz u Kavranovoj akciji i kada je bilo jasno, da smo pred Amerikancima izgubili bitku kao konspirativci, što bi nas eventualno moglo njima približiti, jer su Rusi već počeli dokazivati šta misle sa svojim američkim saveznicima i spasiteljima, - tada je bila poljuljana i vjera mnogih kremenjaka. (U ovom smislu: čvrstih ljudih kao čelik, mo.) Vla malodušja harao je našim redovima, i mnogi su Hrvati vjerovali, da samo treba spasiti goli život, naći kutić u svietu, gdje mogu mirno raditi, živjeti kao ljudi, i umrieti kao Božija stvorenja bez sjene vješala.

Tada, i u tim okolnostima, bilo je nama povjereno, da stvorimo veze medju Hrvatima, da postavimo organizacije, i da spasimo što još imamo od veza u Domovini. tada smo počeli sa "DRINOMM". (Prvi broj "DRINE" bi moga biti za travanj 1951., jer na prvoj stranici pjesmic "HRVATSKI TRAVANJ" koju je napisao dr. Andrija Ilić. Broj 9 je Božićni broj "DRINE" od 20 prosinca 1951. mo. Otporap.)

------------

Nije slučajno izabrano ime "D R I N A"!!!
Nije slučajno izabran podnaslov:
"NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE "DRINA"!!!

Zašto je izabrano ovo ime i ova lozinka? Mi smo odmah shvatili, da će val malodušja, strahovita situacija u Domovini i svieta, pomanjkanje ikakvih perspektiva za budućnost, pomanjkanje prijatelja, pomoći, da će sve to utjecati na raspoloženje Hrvata u svom odnosu prema ujedinjenom srbstvu i srbokomunizmu. Bojali smo se, da će mnogi i dobronamjerni Hrvati, kako se zaista i dogodilo, poći putem onih, koji su već propovjedali, da mi ne možemo na kraj sa Srbima, da treba tražiti put u Jugoslaviji, ili da treba pokleknuti u pogledu Bosne. Srbstvo je triumfiralo u srbokomunizmu, jugoslavenstvo je dobilo svoju veliku bitku, jer se i opet medju Hrvatima počelo govoriti, da je Jugoslavija jedino riješenje, a neki su hrvatski političari počeli širiti parolu, da kada nebi bilo Jugoslavije, da bi ju trebalo stvoriti. Osim toga u europskim krugovima počelo se govoriti o budućnosti federacija i ostalih podunavskih, balkanskih ili mediteranskih kombinacija. (Ovdje se radi o nekoj Titinoj zamisli "Balkanske Federacije". To je on izmislio poslije prividnog razlaza sa Staljinom 1948. godine. na osnovu te Titine varka ili čarke, zapadni svijet je objeručke prihvatio i počeo Tita pomagati kapom i šakom. Zato su se reporteri američkog čuvenog časopisa "LIFE" 1948. godine odmah požurili u Beograd da intervijuiraju "druga Tita" i prikažu ga američkom narodu u najsvijetlijim pozicijama. Mo. Otporaš.) Jedan poznati hrvatski rodoljub, svećenik, pisao nam je, u ona vremena, da bi i on bio za Državu, ali da ista nema uvjeta za opstanak, a Hrvati da nemaju snage, da ostvare svoju Državu. Danas je taj isti, odlučni pobornik Države Hrvatske i sa uspjehom brani ideju.

Zato smo, uz ostalo, pokrenuli Vjesnik "DRINU", dali joj to ime i kao parolu , istakli, da je to naš program. Htjeli smo dići glas da se zna, da Hrvatsa Država stoji i pada na granicama na Drini, a to znači da svaka Hrvatska Država treba imati u svom sastavu Bosnu, Hercegovinu i hrvatski Sandžak, i da u tom pitanju nema nagodbe, nema sporazuma, nema politike, nema taktike. Tu stojimo i padamo.

"Dva su groba na vrh Romanije,
dva su groba Ante i Alije".

Mi smo, u duhu, pošli sa tih grobova, Ante i Alije, koracima Jurinih legija na vječnu granicu, na hrvatsku Drinu. Granica na Drini, bratstvo svih Hrvata, bez razlike na vjeru, veličinu majke domovine, - to je naša sudbina, to je naš život i naša smrt!!!

Za nas nema muslimanskog i katoličkog problema, nego hrvatski problem. Pitanje Bosne nije za nas pitanje taktike, nego pitanje života i smrti.

-----------------

Nastavla se.

Bobani
25-07-2015, 15:16
IZ PRVE "DRINE" POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI (4) dio
GESLO: NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE "DRINA"

Ta i takova "DRINA" umjela je okupiti hodže i fratre, generale i čarkare, radnike i intelektualce, stare i maled, jer je to program svih Hrvata, a ne neke pokrajine, neke vjerske skupine, nego stališa.

Imena suradnika: Poglavnik, Džaferbeg, i stotine znanih i neznanih suradnika "DRINE" najbolje govore o oportunizmu našeg stava. Skoro sve uvodnike posvećujemo pitanju granica, a pišu ih ljudi, koji nešto znače. Kult Drine je naša zasluga, jer nitko nikada nije sa više ljubavi o tome problemu pisao. Mi smo pisali poviest hrvatskog rata a stotine su boraca u tome suradjivali, mi smo štovalči mrtve i spremali žive na nove borbe. Mi smo povezali borce po čitavom svietu, mi podigli organizacije, društva, dali borbeni smjer hrvatskoj emigraciji.

"DRINA" je osvajala hrvatska srdca, a hrvatski su borci bili ponosni na svoju bogato opremljenu "Drinu". Strancu su nam zavidjali na našoj "Drini", a i mnogi indiferentni pa i protivnici priznali su nam, da su "prkos Drine" bile i prkos, ali i ponos hrvatskih boraca. Ovi su žrtvovali, po neki i zamjerno, i uvijek anonimno, jer "DRINA" nije donosila imena svojih dobročinitelja, a "DRINA" k tome, nije se prodavala, nego ju je dobio svaki borac, koji ju je tražio, a stigla je u mnogi kutić u Domovini. Srbokomunisti su ubijali i bez suda svakoga, gdje se našla jedna "DRINA". Zloglasni Ranković je na svoju adresu dobio jednu "Drinu" na čijim je koricama pisalo, da je to govor druga Rankovića. (Ovdje se radi o jednoj specijalnoj "DRINI" br.9/10 god. III., rujan 1953. godine od 56 stranica. Na korici doslovno stoji, prenosim:

"DOVOR DRUGA
R A N K O V I Ć A

održan u Zemunu dana 13. juna 1953. godine
pred starim partizanima o bratstvu
jugoslavenskih naroda".

Ostalo nije potrebno nagađati šta je sve napisano na tih 56 stranica. napisani su u sažetom smisli mnogi Rankovićevi, Titini i svih drugih zločini, potkrijepljeni sa činjenicama i dokazima tada živućih svjedoka. Mo. Otporaš.)

"DRINA" je, jednom za uvijek, postavila pitanje Bosne kamo spada, a sve one, koji su zagovarali izdaju granica na DRINI proglasila narodnim izdajicama. I mi smo ponosani na taj rad. "DRINA" je postala trn u oku srbokomunizma, jugoslavenstva i svih narodnih izdajnika, Pa je logično, da su i poduzeli, što su mogli protiv "DRINE".

Ali, junački Andrija (Artuković, mo.) nije pobjegao iz USA, nego je sta pred pravedni sud velike Amerike, i pred očima svieta pobijedio srbokomunizam, pobijedio svjetsku komunističku revoluciju, pobijedio jugoslavensku državnu koncepciju. Andrija je vjerovao u Boga i američku pravdu i odbio pobjedu koja se može u najveću hrvatsku diplomatsku i političku pobjedu od kada smo u emigraciji! Zato, nisu nas mogli fizički istiebiti, jer je zapad već bio progledao i nije trgovao sa životima hrvatskih antikomunističkih boraca. Zastrašiti nas nisu mogli, jer smo Ustaše, jer smo Hrvati, jer smo vojnici Pa se trebalo nešto drugo učiniti. (a to je slučaj dra. Andrije Artukovića, za kojeg je jugoslavenska komunistička vlada iz Beograda tražila od Amerike izručenje od 29 kolovoza 1951. godine. Zahtjev jugoslavenske vlade je bio podkrijepljen, ni više ni manje, s 1293 krivična djela u kaja se uključuju ubojstva i sudjelovanje u istima, i, naravno, moralo se je u taj zahtjev za izručenje staviti i - opet ni više ni manje - 800 tisuća Serbs alone had been killed during Ustaša regime. Vidi: WIITEPAPER ON DR. ANDRIJA ARTUKOVIĆ, by: C.Michael McAdams, Croatian Information Series, no. 4, july 1975., strana 8/9. Mo. Otporaš.)

-------------

Tada je srbokomunizam preko svojih agenata pokrenuo one, koji su uviek služili svakoga, a samo nikada interese hrvatskog naroda. One koji ni danas ne znaju jesuli žensko ili muško, jesuli Hrvati ili Jugoslaveni, jesuli ljudi ili živine.

Preko ovih su nam podvalili i snieli nam KUKAVIČJE JAJE U USTAŠKO ORLOVSKO GNIEZDO. To je bio "Izbor", (časopis koji je izlazio u Buenos Airesu a kojeg je glavni i odgovorni urednik bio Stjepan Subašić, mo) Subašić i družina, a pomagali su im Raići, (Vlaho Raić, istaknuti član HSS, što mnogima može to mnogo značiti, napisao knjigu "NDH u svijetlu dokumenata", mo.) i oni, koji su nas već prije dielili na "turke" i "rimljane" i nazivlai nas "turskim upljuvcima".

Previše je bolno o tome govoriti, jer su ti dogadjaji usko vezani sa zadnjim tragičnim danima Poglavnika, koji je bio slomljen dugim godinama težke i nejednake borbe za Hrvatsku Državu, bolešću, ranama neprijatelja, tegobama emigracije i odgovornošću pred poviešću radi sudbine Hrvatske, koja Ga je sliedila u borbi. Kada bi mi htjeli preći preko toga poglavlja, ipak to nam nebi ništa koristilo, jer je dosta čitati "Izbor", "Hrvatsku", "Danicu" i "DRINU", a to su tiskani dokumenti, a da i ne govorimo o onom, što su neprijatelji o tome pisali.

Mi smo osjetili žalac: optuživalo se ustaške borce, zvalo ih se koljačima, (kao što su Račanova, Mesićeva, YUsipovićeva i Milanovićeva vlade optuživale vojnike Domovinskog rata ratnim zločincima i protiv njih optužbe dizali, mo) branilo se Stojadinovića, (dr. Milav Stojadinović, ministar vanjskih poslova kraljevine Jugoslavije, koji je sa Poglavnikom drom. Antom Pavelićem 1954-1955 nastojao potpisati neki sporazum o podsijelo Bosne, mo) jedno od najvećih krvnika hrvatskog naroda, zagovaralo se diobu Bosne, napadalo se hrvatsko svećenstvo, koje je uviek stajalo na braniku Doma i Države, - a sve se to pokrivalo hvalisanjem poglavnika. Taktika je bila jasna: razdieliti i uništiti! I čim su uspjeli u javno, pismeno i dokumentirano najavljenom planu, koji se sastojao iz separacije (odvajanje, mo) Poglavnika od Ustaša, oborili su se i protiv Poglavnika.

taj i takov "Izbor" bio je silom iz naših redova nametnut hrvatskoj emigraciji, koju su brzo podielili na dva tabora: na "poštene" a to su oni, koji su za volju stege širili "Izbor" i "izdajnike", a to su oni, koji su digli glas u obranu granice na Drini i u obranu našeg svećenstva. To su nam podvalili i srbokomunisti, koji su lili ulje u vatru....

-----------

Nastavlja se.

Bobani
27-07-2015, 16:23
IZ PRVE "DRINE" POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI (5) dio
GESLO: NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE "DRINA"

Mi smo najprije, preko pola godine, nastojialu u tisućama pisama, (Pitanje se sada postavlja hoćeli ikada povijestničari moći doći do tih "tisuće pisama" i uvrstiti ih uz pisma koje su već izišla u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA"?, mo.Otporaš.) čije kopije su dokumenti naše emigracije, da uvjerimo Poglavnika, tražili smo da se demokratizira Pokret, ako ga se hoće spasiti. Tražili smo, da počme ozbiljno misliti na borbu. Tražili smo da se prestane sa zetovskom politikom, (ovdje se misli na "zeta" dra. Srećka Pšeničnika koji je oženio Poglavnikovu kćer Mirjanu, mo.) da se obitelj ukloni iz djelatne politike, da se poštuju odluke društva, da im se ne nameću tajnici i predsjednici, a da im se ne postavljaju komesari čije su jedine odlike bile bezuvjetna poslušnost prema vodstvu koje je govorilo u ime Poglavnika.

Mi smo u "DDRINI" donieli Ustaška Načela i tvrdili, (Ta "Ustaška Načela" su izušla u Božićnom broju "DRINE" br. 9, strana 20, 21 i 22 od 20 prosinca 1951. godine, mo.) da nisu u protimbi sa demokratskim principima, ali neka se u praksi poštuje volja Ustaša i Hrvata uopće. Tražili smo ulogu Hrvata, pravo svih, da se čuje njihov glas. Mi smo tvrdili, da nije dobro sve ono, što smo mi učinili, i nije izdajnik svaki dalmatinski partizan, (ja pomastio i podvukao, mo) jer su ih naši saveznici u partizane natjerali svojim divljačkim, krvničkim postupkom.

Tražili smo, da se sazove Hrvatski Sabor i popuni hrvatskim živim snagama, a ne sa milosnicima, jer ne priznaju našeg legitimiteta i kontinuiteta, onda smo i javno, otvoreno, ustaški i vojnički, u "DRINI" osudili takav rad i od njega se ogradili U IME USTAŠKOG POKRETA I HRVATSKIH ORUŽANIH SNAGA. (Vidi "DRINU" br. 1/3 travanj 1956., jedinu "DRINU" u toj godine i poljednja od razlaza Poglavnik/Luburić. Mo.) Tada već Ustaški Pokret nije postojao, jer su se kršila, grubo i otvoreno, USTAŠKA NAČELA, nego se iz zbrke pojmova stvorio HOP, koji sa ustaškim pokretom nema ništa zajedničkoga. Pročitajte "DRINU" i neće Vam trebati drugih dokaza!!!

--------

Na naše zahtjeve odgovorilo se točno onako, kako je to srbokomunizam želio. Skoro čitava stara garda bila je isključena, ožigosana, optužena radi izdajstva narodnih interesa, čak i radi služenja srbokomunizmu. Onog časa je bio pokopan ustaški pokret! Pokopan naš ugled pred narodom i strancima. Divlje i krvave orgije naših neprijatelja bacale su u očaj mnoge stare, vjerne i dobre borce za Hrvatsku. Nitko i ništa se nije štedilo.

Neborci i dezerteri optužili su borce, koji su kroz čitav život sve svoje dali za Hrvatsku. Jednostavno su zatajili, da i poznaju ljude Odpora. Neustaše su sudile Ustašama. Možemo postaviti pitanje podpisnicima naših osuda: dali se usudite danas, kada već Poglavnik počiva vječni san, podpisati da smo izdajnici, sluge komunizma itd. I sa čime će se pkriti pred sudom hrvatske povijesti, pred sudom naroda, i eventualno pred nazavisnim sudom države u kojoj žive oni, ili koji od nas optuženik, ako dignemo tužbu radi uvrede?

I kada su Poglavnika, koji je već bio na izmaku svih svojih umnih i fizičkih snaga, manevrom prisilili, da javno u "DOMU" istupi protiv "neposlušnih generala", jasno nam je bilo, da ima dva izlaza:
I. povesti borbu protiv Poglavnika, javno i otvoreno, i tako mu ogorčiti starost i put u drugi život, koji je bio neminovan,
2. ili pak pokleknuti, priznati pogrešku, poslije "pranja mozga", sageti šiju i kako su nam dobro namjerni savjetovali, pa čekati, kao ostali, da umre Poglavnik i poslije se boriti za nasljedstvo.

Budući nismo mogli ni rušiti samog Poglavnika, a niti pred Njim sageti šiju, odlučili smo se radije, na najbolnije za nas, a najsretnije za emigraciju, a to je -

O B U S T A V I T I "DRINU".

Zato smo jednu čitavu "DRINU" osim deset primjeraka, koji su pohranjeni, ništili i prestali sa njenim izlaženjem, pa i sa svim vezama, od koji su neka bile osobne, pa i čisto obiteljske. (Ja sam tu "obustavu", taj prestanak od četiri (4) godine nazvao: "ZIMSKI SAN MAKSA LUBURIĆA", mo. Otporaš.)

I previše smo štovali Poglavnika i previše smo bili zabrinuti za Njegovo mjesto u Poviesti Hrvata, a da bi ga rušili. I previše smo bili sviestni VAŽNOSTI GRANICE NA DRINI, a da bi prešutili opasnost za granicu na Drini i sve ono, što nam je sporazum sa Stojadinovićem trebao donieti.

Tako je prestala "DRINA".

Nastavlja se.

Bobani
27-07-2015, 22:44
IZ PRVE "DRINE" POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI (6) dio
GESLO: NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE "DRINA"

Šutnja, koju smo sami sebi dobrovoljno nametnuli, bila je samo i jedino do smrti Poglavnika, jer smo šutjeli samo i jedino radi Njega. Njegovom smrću, mi smo riešeni onih obveza, moralne naravi, koje smo sami sebi nametnuli.

Dana 4, 5 i šesti siečnja 1960. održan je niz sastanaka delegata i predstavnika raznih organizacija Hrvatskog Narodnog Odpora, kojom zgodom su doneseni i Zaključci za daljnji rad. Ti Zaključci će biti temelj za budući rad. Osim toga u istima je donešeno, da će se predati u tisak i TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMIGRACIJI, na kojima će se bazirati rad hrvatskih boraca i stvarati temelji buduće Hrvatske Vojske. (Ova Temeljna Načela se nalaze u ovoj rijetkoj "DRINI" na stranici 15 pa do stranice 36. Drugo izdanje je izdala tiskara DRINAPRESS 1966. godine u Madridu. Knižnica ima 86 stranica ovih Temeljnih Načela i Dužnosti Hrvatskih Boraca u Emigraciji. Ova Načela bi se trebala tiskati danas u Hrvatskoj, i nadajmo se da će i za to ubrzo doći vrijeme. Mo.Otporaš.)

Predajemo ta Načela hrvatskim borcima čvrsto uvjereni, da će ona ipak pobjediti, pa makar mi to i ne dočekali. Zaista, iskreno, ustaški i vojnički, sasma otvoreno ispovjedamo, da sumnjamo, da će svi Hrvati nas prihvatiti, (a jedan koji je za sigurno prihvatio ova Načela je bio dr. Franjo Tuđman, prvi predsjednik RH, mo.) ali isto tako znamo, da će ipak naša Načela biti prihvaćena jer je nastala praznina, i tu prazninu valja popuniti. Do danas nije nitko tu prazninu popunio, jer naši monopolisti, legalisti itd. misle, svaki od njih, praviti SVOJU VOJSKU, dok mi jasno i glasno svima poručujemo:

Poglavnik je umro, a sa njim i Ustaški Pokret, a stim i misao, da se još jednom stvara ustaška Vojska. Maček uopće ni ne misli stvarati vojske, a svaku miliciju, koju su jednom stvorili ili opet stvore njihove seljačke organizacije, narod će staviti na raspolaganje HRVATSKOJ VOJSCI. Ona hrvatska braća, koja u Domovini nose pušku na ramenu, iako moraju nositi meske šajkače i petokraku komunističku zviezdu, pohrliti će u redove svoje narodne HRVATSKE VOJSKE, (što se je 100% posto obistinilo u Domovinskom ratu, i što je 100% posto dr. Franjo Tuđman sproveo u dijelo, mo. Otporaš.) kao što su to i prije učinili iz stare jugoslavenske vojske. Ogromna većina starih ustaških boraca i to onih, koji dočekaju sretni odgovorni čas stvaranje Hrvatske Vojske, stavit će se na raspolaganje toj vojsci kao HRVATSKI ČASNICI, DOČASNICI i VOJNICI, prema svojoj stručnoj spremnosti, a ne prema svojim bivšim političkim zaslugama.

U budućoj pak, ni ustaškoj ni seljačkoj, ni radničkoj stranici (što je nesumnjivo general mislio ni: komunističkoj i jugoslavenskoj, mo) NEĆE BITI DOZVOLJENO PRAVITI STALEŠKE, NI STRANAČKE VOJSKE, i u danom času hrvatski borci naći će se, kao i u 1941. godini rame uz rame za svoju Hrvatsku Državu. Neće biti ustaških, radničkih, seljačkih i katoličkih ili muslimanskih satnija, nego jedna, samo jedna i jedina HRVATSKA VOJSKA, kao i uvijek u poviesti hrvatskog naroda.

Ta će Hrvatska vojska absorbirati ne samo "bivše" ustaške i domobranske zapovjednike, nego i sve one Hrvate, koji su svršili u Titinoj Jugoslaviji vojničke škole. (To je dokazao Domovinski rat 1991-1995. i još i danas dokazuje. Ugledajmo se u bivšeg i posljednjeg zapovjednika JNA Stjepana Mesića i sina partizana i bivšeg predsjednika RH Ive Josipovića. Mo. Otporaš.) Samo će izričiti zagriženi stranačari s jedne i s druge strane biti poslati tamo, gdje im je mjesto, dok će svi sviestni Hrvati, koji nisu okaljali svoj obraz ni štetovali Domovini, morati služiti Hrvatsku vojsku, sa samo i jedino hrvatskim oznakama. I nastojat će se odalečiti od vojničke službe sve one, koji službi oružja predpostavljaju bilo kakav politički rad. (Drugim riječima, general s ovim želi reći: da vojnik mora biti samo vojnik i mora biti u službi svoje Domovine Hrvatske, a ne u službi neke političke stranke, pokreta, ideologije isl. Mo.) neće se smatrati neprijateljima, pa ni protivnicima, ona braća, koja su u drugoj Jugoslaviji svršili časničke škole, jer će ih Hrvatska trebati. I u prvoj Jugoslaviji služili su hrvatski sinovi jugoslavensku vojsku da steknu stručno znanje, ali su se stavili na raspoloženje domovini, i tu su položili život na oltar majke domovine.

To znači, to propovjedaju naša Načela, pa makar se tako i ne zvala. Jednom će ta Načela biti i djelo prevadjanja. I to je naša misija.

Nastavlja se.

Bobani
28-07-2015, 04:03
IZ PRVE "DRINE" POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI (7) dio
GESLO: NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE "DRINA"

Ne mislimo, dakle, praviti novu ili obnavljati staru neku stranku, organizaciju ili pokret, a niti ne mislimo sliediti nikakvu stranku, ali ni niekati nijednoj stranci, da politički radi i djeluje. Mislimo, da je naša djelatnost time sasma jasno označena. I u tom radu, koji znamo da će biti nezahvalan, mi ne mislimo klonuti: ni pred Titom, ni pred Mačekom, ni pred nesretnim Poglavnikovim nasljednicima. Ne priznajemo ničiji monopol, ničiji legalitet, ničiji kontinuitet.

Mi priznajemo samo i jedino jedno HRVATSKO NARODNO PREDSTAVNIČTVO, (Ovdje se treba i mora nadodati za hrvatsku povijest da je upravo bio Hrvatski Narodni Odpor na čelu s generalom Drinjaninom koji je počeo zagovarati hrvatsko narodno predstavništvo, što se je donekle i ostvarilo 1962. godine u New York-u osnivanjem Hrvatskog Narodnog Vijeća, HNV. Ovo HNV nije uspijelo poradi strančarstva pojedinih političara i njihovih organizacija, poimenice dr. Branko Jelić i njegov Hrvatski Narodni Odbor, HNO, dr. Ivo Korski i njegova Hrvatska republikanska Stranka, HRS i drugi. Kasnije, 1974. godine je pokrenuto novo HNV i ovo se je bilo dobro razgranalo u hrvatskoj iseljeničkoj političkoj emigraciji. Dr. Franjo Tuđman je pomno pratio događaje u emigraciji, mjerio, vagao i zaključe stvarao sve do te mjere da je 1987. godine počeo obilaziti državotvorne hrvatske organizacije u Ameriki i Kanadi. Sastao se je s mnogim istaknutim Hrvatima, ozbiljno s njima razgovarao, sastao se s visokim dužnostnicima HNO, slikao se snjima, a na prvoj i naslovnoj stranici časopisa "OTPOR" br. 4 1987. pristao je da se stavi njegova slika sa njegovom suprugom Amnkicom, iako je vrlo dobro znao da časopis "OTPOR" stiže u velikoj količini i u Domovinu Hrvatsku. Dakle, ukratko, da je HNO bio dio stvaranja HNV kao i Hrvatske Demokratske Zajednice, HDZ. Mo. Otporaš.) koje bude stvoreno radom svih hrvatskih političkih snaga, da nas privremeno vodi, a sutra će nam zapovjedati samo i jedino naš Hrvatski Državni Sabor i zakonita, demokratska Vlada, koju narod u svojoj slobodnoj, nezavisnoj i suverenoj demokratskoj Hrvatskoj Državi narod izabere.

Ne niečemo pravo stranaka, ali niti ne vjerujemo u njihovu nepogrišivost. Moramo stvoriti Državu i u tom radu moraju svi Hrvati sudjelovati, a tako i svi Hrvati moraju stvoriti svoju narodnu vojsku. Tako je bilo, tako će to biti. Tako je to i u drugim zemljama, gdje vlada zakon, a ne nasilje političkih šefova, koji su pobrkali pojmove o državi, , vojsci, stranci i narodu. Odat će se dužno poštovanje hrvatskim političkim šefovima, ali će ovi morati poštivati zakon, jedinstvo, sigurnost i vrhovne interese Domovine. Nije Država radi njih, nego oni da služe domovini, pa se i moraju pokoravati tim zakonima, koje su i sami izgradjivali, za sebe, za svoju stranku, za suprotnu i za čitavi narod.

Eto, to su naši pogledi u budućnost. I od toga nas programa može samo smrt odalečiti, da prepustimo mjesto drugima, koji će taj program ostvariti. (Taj "netko drugi" koji je taj program ostvario je predsjednik HDZ i prvi predsjednik RH dr. Franjo Tuđman, kojemu nisu smetali Hrvati niti iz bojnih niti iz brigada. Mo.) Najmanje ćemo se, pak uplašiti od onih brbljavaca i neboraca, koji su jednom imali prilike izgradjivati i služiti vojsku, pa su bili dezerteri, kao zloglasni Ilić, (dr. Andrija Ilić koje je u svoje vrijeme živio u Madridu, bio tajnik generala Luburića i HNO, čak bio i vjenčani kum generalu Maksu Luburiću na vjenčanju 19 studenoga 1953., mo. Otporaš.) i nisu sliedili "Željezni Trolist". Jednog dana ipak će doći čas, kada će se znati, tko su brbljavci, a tko su borci. Tako je to bilo i prije. I mi ćemo tražiti ruku boraca, da svi skupa ostvarimo Hrvatsku Državu.

-------

Nastavlja se.

Bobani
28-07-2015, 12:37
IZ PRVE "DRINE" POSLIJE POGLAVNIKOVE SMRTI (8) dio, kraj ovih opisa
GESLO: NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE "DRINA"

Ova će "Drina" biti plebiscit hrvatskih vojnika. I ovi će progovoriti. Mi sebi ne prisvajama više prava nego dužnosti, i ostalo će reći hrvatski vojnici. Ne mislimo na anarhiju, ne mislimo na "vojničke komitete", nego na demokratski narod, koji stvara svoju vojsku na zakonu i na hijerarhiji. Ne mislimo svoj rad bazirati na demagogiji, jer je neodgovorna, ne mislimo žive i mrtve ljude imenovati vojnim ministrima, (teško je sada reći dali je general Drinjanin kada je ovo pisao mislio na na imenovanje generala Rafajela Boban za ministra vojski i HOS-a. a znalo se je da je već bio mrtav. Vidi prvu "DRINU", godina: I, br. I 1951. godine, naslovna strana, mo) ne mislimo u emigraciji iz lakaja pravite pukovnike, nego mislimo pripremati duh hrvatskih boraca, kako bi u danom času shvatili što im je činiti. Oni u Domovini, posebno unutar Jug. Vojske znati će kako djelovati i u danom času staviti hrvatsku pušku na hrvatsko rame i sa ostalom braćom stati u obranu svetih nam prava. Ta narod je u domovini sviestniji od emigracije, jer je i pritisak srbokomunista veći. Tamo nitko ne misli na dielenje časti, na vladanje, nego na slobodu i na borbu, jer je narod već saznao sve što je htio, ako to već prije nije znao.

Hrvatski su proleteri jednom branili svoju Državu, hrvatski seljaci bacili su škrlake (kape koje su nosili Zaštitari HSS i po kojima su se poznavali simpatizeri iste stranke, mo.) i protiv uputa svoje stranke išli protiv silnika, a za svoju Državu, a evo i Ustaše, oni stari borci, ostavljaju bezumnu politikansku grupu, koja nije ustaška, a želi se nametnuti Ustašama. (Ovdje se nesumnjivo misli na novu politiku "imenovanih" Poglavnikovih nasljednika, mo) Naša je hrvatska sinteza: HRVATSKA VOJSKA.

I danas, kada je više nego jasno, da je u krizi i društvo, i politika, i sve institucije, koje podržavaju današnji uredjaj, mora se čuti i glas Vojske, jer je ista u službi Domovine. Ona je garancija da će se čuvati granice. I u danom času, a to je najglavnije, na hrvatskoj vojsci je zadaća da povede borbu za Državu, a to je glavni cilj. Danas, kada imamo, barem tri diktature, kada imamo tri stranke, od kojih svaka svojeta za sebe Državu, Vlast i Narod, na nama je da budemo ekvilibrij, da izvršimo svoje "deržanstvo" vodeći borbu za slobodu, na šta naše stranke ne misle, a kada bi i htjele, ne mogu to sami ostvariti.

--------

Sloboda se ne daje, ona se oduzima. Mislimo na to, hrvatski vojnici! Preduvjet svakoj oslobodilačkoj borbi jest postojanje jedinstva duha hrvatskih boraca, koji će sutra morati umirati rame uz rame, dajući i život u obrani druga ili spasavanju ranjena druga. Pa kako ćemo to učiniti, ako jedinstva duha nema. Ne može biti ni akcija bez toga jedinstva, jer smo podieljeni, kao nikada u poviesti. Pa postavimo stvar na svoje mjesto i neka u politici svaki brani svoj stav a u Vojsci neka vrši onu dužnost, koja mu njegova stručna sprema dozvoljava.

S tim idejama ulazimo u drugu epohu "DRINE". Njena će pak sudbina ovisiti o Vama, hrvatski vojnici, koji se danas nalazite u sto stranaka u emigraciji i u sto pukovnija u jugoslavenskoj vojsci.

Pola godine smo čekali, sa skoro tiskanom "Drinom", da bi joj napisali ovaj Uvodnik. (Po ovome izgleda da je Poglavnik bio vrlo bolestan i da se je očekivalo njegovo polako ali sigurno umiranje, te da je general Luburić sa svojim vojničkim istomišljenicima pripremao novu "EPOHU" hrvatske političke emigracije, mo.) Htjeli smo znati mnogo toga i danas znamo. Nismo uspjeli u misiji, da uvjerimo Poglavnikove nasljednike, da treba tražiti ruku svih Hrvata i da postave stvar na svoje mjesto. (Iz ovog izlaganja se mogu nazrijeti ideje za "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA", vidi Istarska "DRINA" br. 3/4 strana 18/21, mo.) Oni misle živjeti od političke baštine Poglavnika, a drugi se misle izživljavati dok se može. A mi, koji vidimo, da se ne smije više čekati, u ime Boga i Palih Hrvatskih Boraca, obnavljamo zavjet svom narodu, da ćemo se boriti dok se ne ostvari Država Hrvatska.

Tako nam i Bog pomogao!

Kraj ovih osam (8) nastavaka.

Bobani
28-07-2015, 18:54
Treba pregledati ove linkove‏
Treba pregledati ove linkove
Annie Boban
7/22/15
[Keep this message at the top of your inbox]
To: darko utovac, Dragutin Poturica, Franjo Cigic, Annie Boban, Kamenjar Herc, velikizdenko@gmail.com

1941.

1 year ago
Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske

1 year ago
Ilija Stanić - ubojica generala Luburića

1 year ago
Zagreb, 10. travanj 1941.

1 year ago
Recent Activity

1 year ago
Drinapress tagged Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske with Slavko Kvaternik and 10 travanj
1 year ago
Drinapress tagged Govor Poglavnika 21.V.1941. with NDH, Ustaše and Ante Pavelić
1 year ago
Drinapress tagged Proglašenje Nezavisne Države Hrvatske with NDH, Ustaše and Ante Pavelić

Bobani
29-07-2015, 01:38
SAMO ZA TEBE - PROČITAJ I SPALI

(Donosim jedno vrlo važno i vrlo tajno pismo kojeg je general Drinjanin pisao svojim vrlo povjerljivim i nadasve pouzdanim suradnicima. Jedan od njih je za sigurno bio i Danijel, Dane Jolić koji je živio u Torontu. Dane Jolić je bio vojnik HOS-a NDH i kao hrvatski vojnik podržavao je tijesnu veze s generalom Drinjaninom. Njigov sin Ivo je pratio PISMA MAKSA LUBURIĆA te me kontaktirao i rekao da ima jedan snopak pisama koje je general pisao njegovu sada pok. otcu Danijelu. Vrlo rado mi ih je uručio. Pisma datiraju od 1952 pa do 1959. Ima jako zanimljivih stvari, kao i u svakom generalovu pismu. Ovo pismo kojeg sada donosim je u ta doba, tj. godine 1955 kada su se koplja lomila između Poglavnika i njegove "okoline" i generala Drinjanina i HOS-a koje je on predstavljao, bilo jedna velika TAJNA, dok danas nije. Zato je general na vrh ovog pisma svojom rukom i olovkom napisao : "Samo za Tebe - pričitaj i spali". Zato sam i stavio ovom pismu taj naslov. Ovim putem se želim javno zahvaliti gospodinu Ivi Joliću na darovanju pisama njegova pok. otca Danijela meni. Hvala ti Ivo! Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranicama 73, 74, 75, 76 i 77. Mo. Otporaš.)

HRVATSKI NARODNI ODPOR

GENERAL DRINJANI.
Ured Glavnog Tajnika.
Stan, dne 7. XI. 1955.

Dragi brate !

Po ustanovljenom običaju šaljem Vam nekolicini ovo svoje osobno pismo, kao moje osobno pismo, ali koje tumači jednoglasno mišljenje Stožera i glavnih suradnika, kao i ogromnog diela naših ljudi u emigraciji.

Najvažnije je, da se sada pokrene sve u korist Poglavnika i naših u Argentini, a onda dolazi vrlo važno pitanje, koje moramo medjusobno riešiti. I mi i Vi učinismo sve i učiniti ćemo i više i nije važno tko je učinio, ali ima problema, koji mogu medju nas unieti klicu nesuglasica, pa i razdora.

Radi se o pismima, koje ministar Ilić šalje pojedinim ljudima i u kojima se na neovlašten način predstavlja u boji, koja je neistinita ili na vlastitu želju uveličana. On je dobio od Klaića, šefa propagandističkog ureda kao i od nekih drugih ovlast, da vodi stvar odašiljanja protesta. Učinili su to oni, koji su se skupa s njime usosili u glavu, štetnu i nebratsku rabotu Šubašića i IZBORA, koji je kriv za ono, što se našima dogadja i što je Poglavnik u bjegstvu, radi čega nam je strahovito naškodjeno politički i moralno u svietu i još se ne vide konture (opsezi, ishodi, mo) kraja. Ilić se na glup način upleo u to nakon što mu je ponudjena prodaja knjige, koju je IZBOR izdao. Tada se je zaletio i u zadnjem Izboru napisao gluposti, koje nam ne služe na čast. O tome ćete se još uvjeriti.
Može se braniti Poglavnika, biti ustaša, napadati protivnike kao što smo i mi to činili, ali ne hvaliti onoga, koji nas je nazvao "ustaškom paščadi", "koljačima" i koji hvale Srbe, Dražu, Stojadina (misli se na Dra. Milana Stojadinovića, mo) itd., a napada naše svećenstvo radi koljačtva. Pa mjesto da priznaju, da je Stožer na vrieme vidio opasnost, prave se martirima, napadaju Stožer i generala Drinjanina, a sve radi toga, jer su napali onoga, koji nam je ovu tragediju priredio.

Poglavnik je htio zavaditi Srbe, ali je nevjerni Subašić podvalio i zavadio nas. Kada je klika, koja je kriva za IZBOR vidila nesreću, nisu imali smionosti ni pameti, pa priznati, nego se osvećuju Stožeru i guraju Ilića protiv nas. Najprije zeta S. Pšeničnika, (Srečko, mo) poslije Klaića i promidžbu, zatim komunistu Subašića i IZBOR i na kraju nesretnog Ilića., nekada našeg prijatelja, kuma i suradnika. (Koliko je meni poznato, a ovo treba do temelja provjeriti, Dr. Andrija Ilić je bio generalov tajnik u Glavnom Stožeru HOS-a i generalov vjenčani kum, ili kum na krštenju generalovu sinu Domagoju koji je rođen 19 listopada 1954., dakle, dok još nije među njima bilo razdora. Mo) I mjesto da kažu mea culpa, oni napadaju Stožer i DRINU i kao uvijek nagovještavaju, da će biti zaplienjena, zabranjena i obustavljena. Ilić je neliepo, nekorektno i neustaški prema nama postupao. Mi do sada ni rieči nismo dobili od njega, nego nam braća šalju njegova pisma i prepise istih i daju znati, da se Ilić predstavlja kao jedini, koji u svim poslovima ima ovlast od vodećih.

Mogu Vam kazati : Mi smo ovdje načinili plan za spašavanje Poglavnika, te od Njega dobili i ovlast za sliediti. Trebali smo ga dovesti ovamo i kamo sreće, da je odavno tu. Dali smo ogromna sredstva na raspolaganje i to pomoću naših španjolskih prijatelja i bankovnog uloga moje žene i rodbine. Sve je bilo priredjeno, a ja sam dva puta bio u Tangeru (Tanger je luka na sjeveru Maroca ili između Španjolske i Maroca kod ulaz u Gibraltar, mo) i priredio za doček kuću itd. (Po ovom izgleda da bi Poglavnik doplovio parobrodom gdje bi ga general dočekao, mo)

Nakon toga bi se išlo ovamo, gdje smo imali dozvole. Prijatelji su trebali dovesti ih od tamo u Tanger. Medjutim članovi obitelji, koji neće da Poglavnik dodje ovamo kao i Klaić, koji je izjavio pred povjerenikom DDRINE, da sve ide u zahod, što od Stožera dodje, oni su spriečili, da Poglavnik prihvati našu ponudu. Mi danas nemamo veze, jer ista idje preko obitelji, zetova i kćeri, a ovi ne daju, da Poglavnik dodje ovamo, jer imadu interesa da bude tamo, pa makar i u stalnoj pogibiji.

To je žalosno, ali istinito. Cieli Stožer kao i španjolski prijatelji pratili su cielu stvar i svi skupa se zgražamo, da se ovako što može dogoditi. Falilo je političke mudrosti, pa su naveli Poglavnika na tanak led sa nesretnim pokušajem s IZBOROM, a sada ustraju u nesreći, i dok se Subašić šeta i dojavljuje adrese, gdji bi mogao biti Poglavnik, Njega traži policija, a nas su stavili na listu neprijatelja Crkve.

To je rezultat genijalnog pokušaja rata protiv Crkve, kojeg smo osudili na vrieme i spasili barem dio ugleda našega Pokreta. Falilo je gradjanske, ustaške i ljudske hrabrosti, da priznaju ovu pogrešku i odterete Poglavnika, nego kažu, da se nije ništa dogodilo. To nije istina. Vatikan je dobro obaviešten, a čak i novine Španjolske, gdje smo bili br. 1 donose viesti, koje će nas u crno zaviti. Da se nismo ogradili od mahnitanja, danas bi i mi ovdje imali istu sudbinu kao i oni. (Tamo u Buenos Airesu, Argentina, mo.)

Pasti ćemo svi za Hrvatsku, za Poglavnika, ali pasti u borbi protiv svoga svećenstva i Crkve, a za Stojadina i peronizam, to je zločin, i one koji su zato krivi, trebalo bi staviti pred ustaški sud. Zato se osvećuju Stožeru, koji je jednodušno s generalom Drinjaninom sve napisano, sve vodio i sada je jednoglasno solidaran, kao i ogromna većina onih, kojima je stvar poznata.

Poglavnik se ne može javljati i ta klika je sada dobro izkoristila čas nesreće, pa žele da se sve zaboravi. Ne, ni zaboraviti, ni oprostiti. Doživili smo tragediju Kavrana vlastitom krivnjom, (trebalo je imati "petlje" i to reći sedam godina poslije tragedije, preuzeti odgovornost za poraz i td., mo) iako sam došao iz Domovine i upozorio ih na stanje. Rekli su: mi smo vodstvo. I sada smo na vrieme upozorili i opet su rekli : mi smo vodstvo. Tako se predstavlja i Ilić, ali se vara. Mi nemamo vodstvo nego vodju. Imamo Poglavnika i Predsjednika Vlade. Ni od Poglavnika ni od Predsjednika Vlade, koji nema pojma o svemu, nema ni glasa.
Nije vodstvo nitko, jer ga nema. Imamo Poglavnika i Vladu. Imamo Vrhovnog Zapovjednika, i general Drinjanin i Stožer nisu dobili ni jednog slova, pa tako Ilić nema prava miešati se u poslove Stožera ni Odpora, nego ono, što mu je Klaić dao. Mi ne priznajemo vodstva, jer smo vojnici. Ne može se jednog djelatnog generala obavještavati preko čarkara, niti Stožer preko promidžbe. Ja bih radije objesio sablju za svagda, nego da mi promidžbenjaci, koji su do sada uviek slabe rezultate pokazali, zapovjedaju. To bi bila degeneracija vojske, i to ni jedan borac, ni jedna vojska neće prihvatiti niti će to Poglavnik dopustiti.

Nije dosta, ako mi jednostavno kažemo da nismo krivi. Krivi smo jer smo dali podloge sa negativnim IZBOROM. Subašić je komunista, plaćenik Srba, i neovlašteno se služi imenom Poglavnika, izkorišćujući to. Ponudio nam je uslugu, i napravio uslugu Srbima i komunistima. Za napasti nevaljale svećenike ne treba ići tim putem, dapače treba biti dobar katolik, i u obrani ideala, Boga, Crkve, Domovine, Poglavnika i Pokreta možemo napasti ne samo svećenika, nego i kardinala, ako treba.
Ali IZBOR se je težko ogriešio o Crkvu i nas usosio. Ne dajte se u rat protiv Crkve, jer ćete ga izgubiti. Svećenici su, pa i naši protivnici svi ustali u obranu Poglavnika, osim par degeneriranih. Oni su nas jedini branili 1945. god. i danas u većini zemalja okupljamo se oko svećenstva i Crkve. To Vi svi znadete. "Plovidba" je nečastna, (Ne znam šta bi to moglo značiti "Plovidba je nečastna". Možda je to u ono doba bio jedan izraz među Hrvatima koji su emigrirali u Argentinu i došli s parobrodom, tj. plovidbom, mo) ali zar ju mi nismo napali davno prije, nego je Subašić došao medju nas? Zar je itko ljuće napao protivnike Poglavnika, pa i onda kada su svećenici? Pa ipak uživamo podporu i zaštitu Nuncija, kardinala, nadbiskupa i svećenika, jednom rieči Crkve. I svi su skočili za Poglavnika i nije mala stvar, jer ovdje su jamčili uglednici Crkve za Poglavnika i to je vriedilo više nego sve naše predstavke. Svi smo odgovorni Bogu i Narodu i zato pazite što radite.

Naša braća u Argentini zaboravili su, da je Franco mač Vatikana, da je Njemačka, Italija i Austrija u rukama kršćanskih vlada, i da u mnogim zemljama jedino Crkva štiti Hrvate. Gdje su nam novi prijatelji? Nije pupak svieta u Pampi, (Pampa je pokrajina srednje Argentine, gdje je bilo nastanjeno mnogo Hrvata, mo) pa ne možemo svi gledati kroz njihove naočale, koje su subjektivne. Prema istom pravu moramo i mi u fanatički katoličkoj Španjolskoj misliti na sebe kao i na Hrvatsku, koja treba Španjolsku. Neka sutra nagare Rusi, tko će nas primiti? Neka se ide sutra napried, zavisiti će mnogo toga o Francu. I svaki dan više. Stoga naši nemaju prava nametati nam jednu štetnu politiku, koja će i nas ovdje uništiti kao njih tamo.

Ne znam šta je sa Poglavnikom, ne znam kako će se sve svršiti. Jasno je da će biti težkih posljedica za sve nas, za Pokret, za Hrvatsku, jer jedva smo se bili oprali od obtužba 1945. i sada smo mi vlastitom krivnjom naprtili glupu, nepotrebnu i tragičnu hipoteku IZBORA. Zato nećemo nikakovo vodstvo, nego Vodju i Valadu, Poglavnika i Predsjednika. Neka se osnuje politički odbor, neka se traži mišljenje sviju, neka se uzmu u obzir interesi svih, u svim zemljama, neka se dade mjesta novima, koji su se istakli u borbi za ovih 10 godina.

Nije dosta, da se zetovi, kćeri i propagandisti slože i ovlaste nekoga. Kakva smo mi vojska, gdje se generala obavješćuje preko čarkara, da je "vodstvo" sve povjerilo Iliću, neborcu, koji je ratovao u Beču, a rezistirao u Engleskoj. Kakve smo mi ustaše, gdje jedan Subašić može dieliti lekcije jednom generalu koji je 25 godina u prvim redovima. Ja sam godinu dana prije nego itko osjetio izdaju Lorkovića, pa su me proglasili ludim. Osjetio sam tragediju Kavrana, pa su me proglasili "kompromitiranim". Osjetio sam propast u koju idemo u Argentini dvije godine unapried, pa sada mi sole pamet oni, koji su krivi za tragediju, jer nisu imali ni hrabrosti ni pameti. I mi nismo crnički tribuni, nego tražimo, da se napravi Pokret, hierarhija, odgovornost. Mi smo u Stožeru napravili 10.000 pisama , i neka nam daju jedno gdje nije najčešći ustaški duh i duh Poglavnika, i to u doba, kada to nitko drugi nije radio. I usporedite ustaški duh IZBORA I DRINE.

Hoće propast DRINE. Subašić ju najavljuje u pismima, koja posjedujemo. Klaić baca sve u ćenifu (nužnik, mo) što dolazi od Stožera, a bacili su možda i spasenje Poglavnika. Dižem obtužbu, tražim ustaški i vojnički sud, pa da se ustanove činjenice. Čitave pošiljke DRINA su tako nestale u Domu, nastojalo se podvaliti Stožeru, jer su imali koristi od Stojadina, (Stojadinovića, mo) s kojim su pravili poslove, koji nam ne služe na čast. Ima u Argentini 10.000 nacionalista i na što smo spali.

Držite se uz svoje svećenike i onda, kada se sa njima politički ne slažete. Recite im svoje. Ja sam se ispovjedio u Barceloni na Kongresu kod čovjeka, kojega bih politički smrvio, kad bih mogao. Napadao sam ga, ali ga kao svećenika poštujem. Crkva je snaga, ne zaboravite to, a to su i naši osjetili. Neron je otišao, Staljin je otišao, Peron je otišao i Tito će otići, svi ćemo otići, a Crkva će ostati. I nama je mrieti i moramo umrieti spokojni i smireni s Bogom i Crkvom. Crkva je naš saveznik. Danas Rusija i USA traže veza s Vatikanom, muslimani, hindusi i pogani uzpostavljaju veze, a mi ih kidamo s Crkvom, sa Stepincem, sa 1000 mrtvih svećenika za Hrvatsku. Nedavno se njihao na vješalima Fra Herman, moj bivši suradnik zato, jer nije zatajio Poglavnika ni Hrvatske, i to u isto vrieme dok je Subašić pisao, da je svećenstvo anacionalno, da su fratri klali, da je Draža pošten, a da su njegovi rasovi krivi, iako znamo, da je Draža bio onaj, koji je klanje vodio. Mene je IZBOR proglasio i Srbinom i na usta srbskog generala Djukića rekao, da ne znam tko mi je otac, zvao se "Luburić koji je navodno u Madridu".

(Evo šta o tome u "Otvoreno Pismo Srbskom Generalu Svetomiru Djukiću", pisano 10. X. 1955., između ostaloga, general Drinjanin kaže u DRINI br.8/12 1955., strana 218/219. "... Imam i previše dokaza o radu najnovijega "srpsko-hrvatskog stručnjaka" Josipa Subašića i njegova - i vrag zna čijeg još - lista "Izbora", pa na silu moram tražiti i nalazim, srodnost ideja i misli vodilja u pisanju toga lista i ideja, koje ste Vi iznieli u Vašem članku. Obrazložit ću:

1.) Čini se kao da ste se posebno trudili , da vaš susret sa mnom dobije nedužnu formu slučajnog sastanka. Kažete doslovno: " Tu primjetih jednog ustaškog generala, prirodnog držanja. Izgledalo mi je, da je jedan od naših, i kad ga potapka po ramenu i upitah: "Ama, jeste li Vi naš čovjek. Jako ličite..."- on se nasmija i odgovori: "Ja sam general Luburić. Osjećam se hrvatski, a tko zna od koga sam..." Svi prasnusmo u smieh na ovu dosta masnu dosjetku. Inače Luburić je iz Hercegovine." Istina jest, da sam ja prisustovao viećanju izmedju Vašega predstavničtva o Glavnog Stana Poglavnika, čiji sam bio član...Tako Vi ste meni predstavili punomoć iz Glavnog Štaba Draže Mihailovića, a ja Vama sa Zapovjedi Glavnog Stana Poglavnika...Ova punomoć i danas postoji u arhivi II. Ustaškog Zbora. Nije bilo slučajnog nalaza, a niti doskočica, niti smijanja...

2.) Zamislite si, kada bih i ja imao stručnjaka za "hrvatsko-srbske probleme", pa podvalio u jednom mom članku sliedeći dialog:

Luburić: Slušaj, bre, Djukiću, ama Vi izgledate naš čovek, Jako ličite...

Djukić:Znate gospon Maks, Ja sam Srbin, srbski osjećam, a vrag bi si ga znal, kak je to s tatekom...

Šta biste Vi na rekli?

Znate, ja sam čitao Vuka Karadžića, čitao sam i ono što Srbin Dr. Jocić (Eugen, mo) piše o Srbijancima, pa ipak se nikad ne bih usudio napisati o svom dragom prijatelju, srbskom generalu, da ne znam tko mu je otac. Možda to u Beogradu, na čaršiji, medju niškim ciganima, koji su Srbiji dali Cvetkovića Ministra Predsjednika, (nije ni danas stvar bolja, jer su im dali Tomislava Nikolića za predsjednika, mo) ili u stanovitim krugovima, gdje je moral bio jako slabo predstavljen, i ne bi bilo fatalno, ali u Ljubuškom je to pitanje od prvorazredne i sudbonosne vriednosti. Toliko načelno o moralu u Ljubuškom. A mogu Vam takodjer predstaviti obitelj Luburića, koji su oduvjek bili poznati patriciji, gazde, gospoda, dobrotvori, duboko religiozni, priznati i poznati patrioti, što nije težko ustanoviti kod kojega god starijeg čovjeka Hercegovine. Bili su gazde i gospoda, dok niste došli Vi Srbi i Srbijanci, uništili patriote, gazde i gospodu, a stvorili proletere, revolucionarce i osvetnike. Sa slobodom vratio se sjaj obitelji gazde Franje i gospodina Ljube Luburića, a sa ropstvom opet smo postali prognanici, proleteri, ali uviek goapoda, i uviek u službi Boga i Domovine. Tako će to uviek i biti u domu Luburića, kao i u gotovo svim domovima Hercegovine. Tamo se, gospodine generale, zna točno, tko je kome otac. Strana 220,..." Mo)

I svakom srbskom generalu daje generalski naslov, zove Nedića rodoljubom, a mene, ustaškog generala koljačem. Ja sam osobno ponosan, a osiguravaju me svi članovi Stožera i svi suradnici Odpora, da su i oni vrlo ponosni na ulogu Stožera i DRINE. Bilo je vremena, da ni HRVATSKA nije pola godine napisala rieč Ustaša i Poglavnik, a mi smo i poslije Kavranove tragedije rekli: Ustaše srdca gore ! Kažemo i sada. Subašić i Klaić poručuju, a Ilić je na tom putu, da je Poglavnik napustio ustaše, kako bi se sporazumio sa Srbima i židovima. To ne stoji, a kada bi i stajalo, mi nismo napustili Njega, jer znademo, da će nas trebati. Ne vjerujemo u uspjeh antiklerikalne politike i zato smo protiv nje. I u tom moramo ostati jasni, ako nećemo da nas razganjaju po svietu kao razbojnike i komuniste. Neka se prestane s novim glupostima, jer ćemo se javno buniti, da spasimo ugled i čast i ljude za novu borbu.

Amerika traži Vatikan, a mi ga napuštamo. Kome to može služiti? Komunistima i Stojadinovom agentu Subašiću, a ne Hrvatskoj. Stojadin hoće Hrvatsku, ali sa granicama na Kupi i muslimani imadu pravo sumnjati u našu dobru vjeru. DRINA je bila jasna i Džafer je u njoj iznio naš stav. Čast svima pa i Stojadinu, ali na Drini.
Čast liberalima i svima, ali oni vladaju u Hrvatskoj i služe komunizmu, a u svietu ga pomažu, a Stepinac je branio Hrvatsku i sada je za tu Hrvatsku na robiji.
Vatikan daje emisije na hrvatskom i o nama ovisi, dali ćemo uspjeti da radi za nas. IZBOR nije taj put. Samo abnormalni i nepošteni ljudi mogu odobravati IZBOR.
A IZBOR još uviek vodi duhove, sada u osveti prema DRINI i Stožeru. Ilić je najnovija poluga IZBORA pa makar kako god izgledalo, da radi za Poglavnika.

Engleska nije naš nego Petrov i Titin prijatelj. Sve što pišete Iliću i što ta budala piše Vama ide kroz ruke engleske policije, a 1945. smo vidili kakova je. Da li je pametno pravite centre tamo, a ne ovdje gdje imamo prijatelje, sigurnost i punu zaštitu? Ilić je profesor i pjesnik. Može voditi propadangu, pisati članke i vjerujem, da je to ono što bi trebao raditi i zašto smo ga bili i pozvali u Španjolsku. I onda je bio ministar, ali zato nije zapovjedao Odporom niti će sada zapovjedati.

Nije nikada hitca izpalio, nema pojma o ničemu i svaka bi mu akcija svršila kao ona Kavranova. Žena mu je bila gestapovski agent, Čehinja, a Ilić (po), mo) radi strašne osobne mane sasma je u rukama svoje žene. (Ja sam upoznao gosp. Dra. Andriju Ilića u Parizu u siječnju 1960., po povratku iz Madrida kada je bio na pogrebu pok. Poglavnika. Naše društvo HOP-a Dr. Ivan Šarić ga je primio i nas nekoliko smo otišli posjetiti Georges Desbons-a, branitelja atentatora na srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića. Dr. Ilić je imao skoro cijelu jednu stranu lica crvenog mladeža, što je dio njegovog rođenja. Kada si sa njim, nekako pogled uvijek i nehotice leti na taj maladež, što izgleda vrlo upadno. Kod Georges Desbone-a me je prijatelj opomenuo da ne gledam u dr.a Ilića tako upadno. O toj "osobnoj mani" general govori, mo) Zato je morao ići odavle, jer nije mogao medju ljude. Ona je inteligentna, ali nesavjestna i dominira ga. U ovakovim okolnostima ne može biti ni govora o nadzoru nad Stožerom, bez obzira kakova pisma njemu pisali Klaić ili pojedini članovi Poglavnikove obitelji.

Nama ne zapovjedaju kćerke, zetovi i zetovski prijatelji, ni klika ni promičbenjaci, ni oni, koji su nas zvali ustaškom paščadi, nego Poglavnik i Predsjednik Vlade. Zato učinite sve u obranu Poglavnika, preko banke pošaljite na obitelj novce, dajte i Iliću sve što hoćete, ali znajte da on živi u Engleskoj i da nema nad Odporom ama baš nikakove vlasti. Smiešno je ono što njemu pišu i smiešno ono što on piše. To je bio pokušaj Klaića, pa je propao, to kuša i Ilić i propasti će kao i naši, ako podju tim putevima. Pazite da nam i više štete ne nanesu, prikazujući se kao martiri, koje Crkva progoni.

To ne stoji, mogli su zgriešiti i svećenici, i mi ćemo ih osuditi, ali ogromni dio nas je branio. Zato i mi moramo braniti Crkvu i svećenstvo. Sve drugo je samoubojstvo i dreka, da se sakriju vlastite pogreške. I to čine naši u Argentini. Za nesreću smo krivi i sami, jer u Argentini živi mnogo tisuća nacionalista, gardista, madžarskih nacista i samo su nas tjerali, pa su još uvijek u zatvoru Dr. Bulat i drugi, šefovi peronista i grupe Izbora. A lopov Subašić pod zaštitom komunista i socijalista denuncira naše. To je stvarnost. Nije dakle Crkva, nego IZBOR, koji su krivi našoj nesreći i Poglavnikovu bjegstvu. Iz istih razloga je zatvoren i Stojadin.

Držite na okupu vaša družtva, nedajte praviti razdor niti uplesti se u protucrkvenu rabotu. Ali braniti Poglavnika i Hrvatsku zubuima i noktima i pomozite u tom poslu svakoga, pa i blesastoga i pokvarenoga Ilića, koji je na onako nekorektan način htio mimoići i uništiti Stožer i svoje dojučerašnje prijatelje, koji se nisu dali navesti na tanak led sa šeftovima IZBORA i Subašića.

Vrieme će nama dati pravo, ali na žalost, vrieme nas raztvara, jer smo si uprtili na ledja težko breme, obtužbu neprijateljstva Crkve, koja je kako tako bila uz nas, a sada je protiv. Trebat će mnogo truda, da se ti izpravi i na nama je, da to učinimo. Nije najsretnije braniti Poglavnika sa Ilićem, koji je i sam sudjelovao u radu IZBORA, nego je to trebalo učiniti iz Španjolske, gdje imamo dvadeset visokih crkvenih dostojanstvenika, koji su uzeli u zaštitu Poglavnika PRIJE NEGO ILIĆ JE I DOBIO OBAVIEST O SVEMU.

Nisam Vam se mnogo javljao, jer sam baš zato mjesec dana stalno na putu, radimo i pojačavamo rad. DRINA je u tisku, a iz Amerike nam dolaze novi i svježi mladi suradnici. Bio sam dva puta na granici i javio Vam se odanle. Opet ću se skoro javiti s drugog mjesta. Stožer je jednodušan, jači i biti će pojačan. Imamo dobre veze, nalazimo se okruženi prijateljima, imademo konzulat i legalni službeni pravac, koji uživa podržku velikih i najvećih. (U to doba Španjolska je još uvijek priznavala NDH i imali smo konzulat u Španjolskoj, mo)

Mislimo na sve, imamo i potrebne veze s Amerikancima, koji misle kao i mi. Treba dočekati vrieme i ne izgubiti glavu i nerve. Ne gubiti prijatelje, nego sticati nove, kao što to mi radimo. Klika koja je kriva za nesreću i razbacivanje snaga, odgovorna je i ja sam to Poglavniku i Predsjedniku Vlade pisao. Pazite što radite. Oni, koji misle da nas mogu samo tako konspiracijom maknuti, varaju se.. Ovdje se bori i pada i ne poznajemo drugog riješenja osim pobjede ili poraza. Na dobrom smo putu i idemo tim putem.

Obaviestite braću o svemu a vas kao Ustašu i suradnika osobno činim odgovornim za ovo pismo, koje ne smije pasti u ruke neprijatelja. Ima ga se pred najvjernijima pročitati i pred njima spaliti. Za sve odgovaram ja i Stožer, dok se stvar ne postavi na svoje mjesto.

ZA POGLAVNIKA I DOM SPREMNI!


Napomena:
Za razliku od drugih pisama - i svih pisama - ovo pismo nema generalova potpisa, osim što na početku nosi službeni naziv i naslov HRVATSKI NARODNI ODPOR, grb i sve ostalo je originalno. Moje osobno mišljenje je, da je pok. Danijel Jolić napravio kopiju pisma i sačuvao, a original, po želji generala Drinjanina, spalio, jer general nije ništa rekao da se kopija pisma ne može sačuvati.

Nastavlja se. Otporaš.

Bobani
31-07-2015, 13:11
Ilija Stanić, Željko Bebek i general DRINJANIN
Annie Boban
7/30/15

colonia.tino.prkos.com
(Autor: Miroslav Smolković) NASLOVNICA

Najbolji »
Bog! Mrginjdzija, pričitaj priloženo pa mi javi. Bog! Mile.

(Ovo je izlišlo na portalu javno.com 20 travnja 2009., točno na četrdesetu obljetnicu pogibije generala Luburića, Drinjanina. Ovo je stavila Broken, Ivanka Josipović. Ne znam da li si ti već tada bio ili ne na portalu javno i da li si znao za ovo. Ja sam toj mladoj gospojici Ivani Josipović, korisničko ime "Broken" prije par tjedana poslao dosta materijala o Luburiću, posalo sam joj i govor za Deseti Travnja 1968. godine i ona je to već objavila pod naslovom: "RECI ISTINI I RAZBIŠE TI GLAVU". Pročitaj i nastoj pronaći gdje Ilija Stanic laže. Znam za sigurno da laže za fra. Branka Marića. Meni je fra. Branko Marić osobno pričao svoje nezadovoljstvo i nesporazume sa generalom Luburićem, kada je bio u Parizu rujna mjeseca 1962. godine na pogrebu dra. Georges Desbon-a.

Željko Bebek mi je vrlo zagonetan ovdje. Ako Stanić priznaje da je radio za Udbu i da ga je ova poslala sa za datkom da ubije Maksa, kako protumačiti neutralnost Željka Bebeka - da ne kažem sumnju - u suradnji sa Ilijom Stanićem u ubojstvu generala Maksa Luburića, Drinjanina. Bog! Pozdrav. MB, Otporaš.)

ISPOVIJEST UDBAŠKOG UBOJICE

Sliku učitao: colonia.tino.prkos.com

(Ovo je izišlo na portalu javno.com točno za četrdesetu obljetnicu pogibije Maksa Luburića, generala Drinjanina 20 travnja 2009. godine. Mo. Otporaš.)

Kako sam ubio Vjekolava Maksa Luburića?

U Španjolskoj 20. travnja, 1969. godine, UDBA je mučki likvidirala bivšeg zapovjednika zloglasnog ustaškog logora Jasenovac.
Ilija Stanić. Sarajevski kriminalac i pouzdanik UDBE kao sin ustaše i zbog toga pod stalnim nadzorom jugoslavenske tajne policije, bio je idealan kandidat za udbaškog egzekutora. Čovjek koji je dio svoje mladosti proveo u Konjicu kod brata Luke i u Zrenjaninu, kod tetke, gdje je učio keramičarski zanat.

Kum protiv kuma

Gdje god bi se pojavljivao, Ilija Stanić bi krao i pravio sebi i rođacima nevolje. Poslije jedne racije u Sarajevu pobjegao je iz SFRJ u Austriju. Odatle bježi u Francusku, gdje je uhićen zbog krađe. Jugoslavenski konzul Mile Nešić ga je tada spasio zatvora. Brbljiv i slatkorječiv, Ilija Stanić se tada ovom konzulu i obavještajcu SID-a prvi put ponudio da izda svog kuma Vjekoslava Maksa Luburića. Čak je Nešiću nudio i pisane dokumente o Luburiću i ustašama u Španjolskoj. Jednog dana je donio i Luburićev plan o miniranju Veleposlanstva Jugoslavije u Parizu. Posle toga SDB BiH je uhitila Iliju Stanića, natovarila mu na vrat i krađe, a i terorističke akcije protivdomovine. Da bi se zaštitila od Stanićeve izdaje, SDB BiH ga je zaplašila da će mu braća i majka otići u zatvor, i tako ga « uvjerila «da krene na svog kuma Maksa Luburica. Otac Luburicevog ubojice, Vinko Stanić, porijeklom iz Hercegovine, bio je u II svjetskom ratu član Maksove bojne. Kada se 1942. u okolini Konjica, Vinku Staniću rodio sin, Vjekoslav Luburić ga je krstio i dao mu ime Ilija. Vinko Stanić je poginuo 1949. godine, nakon ustaške izdaje fra Bekavca, koji je pred bijeg u SAD, prijavio križare pripadnicima Udbe BiH. Tu izdaju i stradanje svog oca, Ilija Stanić nikada nije zaboravio hrvatskim , emigrantima i odbjeglim ustašama. Tako barem ide priča od njega prema javnosti.

Na nagovor SDB SSUP-a, Ilija Stanić, koji je dobio kodirano ime «…Mungos…», prebjegao je u Italiju, a preko Francuske u Španjolsku i uspio 1966. godine da se zaposli kod kuma Maksa Luburica kao kuhar i vozać, sa zadatkom i osobnom namjerom da « generala Drinjanina « u pogodnom trenutku ubije i tako osveti svog oca Vinka Stanića. Pune dvije godine Ilija Stanić je proveo u domu svog kuma Vjekoslava Luburica u mjestu Karkahente kod Valencije, a onda se iznenada uplašio i 1968. godine iz Španjolske pobjegao u Njemačku. Njegovi poznanici tvrde da se Stanić zbližio sa Luburićevom kćerkom, sto je naljutilo generala Drinjanina, pa ga je istjerao iz svog doma. Kada se, međutim, vratio u Sarajevo neobavljena posla, načelnik SDB Fehim Halilović ga je poslao natrag u Španjolsku. Plaćeni ubojica je odvezen jugoslavenskim kolima u Italiju, do francuske granice, gdje je pušten da ide na zadatak, ali mu je šofer iz SDB SFRJ prije toga uzeo crvenu putovnicu. U dosjeima bosanske i hrvatske tajne policije Ilija Stanič je bio registriran i kao Stanko Ilić, odnosno «…Mungos…», dok je Maks Luburic bio samo «…M…». Čitava akcija likvidacije ratnog zločinca Vjekoslava Luburica vođena je pod šifrom « Kobra «

Operacija " Kobra "

Sam Ilija Stanić, udbaški ubojica, ispričao je svoju priču: .

«…Bila je zima 1969. godine, kada sam se preko Italije, ilegalno ubacio u Francusku. Došao sam vlakom do Nice, tu prenoćio, a onda vlakom do Pariza. Svratio sam kod Miljenka Dabe Peranića, sa kojim sam prošle godine boravio kod Maksa Luburića. Dabo me je odmah pitao: «.. Gdje si ti nestao?..» Objasnio sam mu da sam ilegalno išao za Njemačku, pa me je policija uhvatila u krađi i protjerala za Jugu. On je povjerovao, ali mi je rekao da mi general ne vjeruje i da je ljut na mene. Od Dabe sam uzeo moju španjolsku osobnu kartu i otputovao vlakom za Barcelonu, a ne direktno za Valenciju, da bih vidio da li me neko prati. U Barceloni uzmem kartu za Valenciju. Prvi razred. Legnem i probudim se u Valenciji. Pravo sa stanice otišao sam kod mog prijatelja Željka Bebeka. Četiri-pet dana izbjegavao sam da odem do Maksa, koji je već čuo da sam ja došao. Jedno jutro stavi me Željko u auto i odveze do generala u Kahakente. Dočekao me je usiljenim riječima: «… Gdje si kume moj! … «

Kako su dani prolazili, tako se Maksovo povjerenje u mene vračalo. Željko i ja bili smo već tri mjeseca u njegovoj kući. Dao nam je sobu u prizemlju, jer je onu na katu pretvorio u magazin knjiga. U veljači 1969. godine Maksova kuća je bila puna ljudi. Tu mu žena, sin, ja, Željko, a pojavio se i pukovnik Štef Crnićki, koji je došao iz Clivlenda. U to su stigle vijesti da je Udba ubila Mila Rukavinu, Tolja i Maričića, a meni Maks u povjerenju kaže: «… Čuvaj se kume, vidiš što Udba radi! Otvori i oči i uši!…» - Vidim, vidim moj generale! Majku im komunističku. Paziti ću se ne brinite! I ne bojte se vi, paziti ću i vas ! - General je tih dana osobno bio jako nervozan. Posvađao se sa ženom, pa ga je ona napustila. Kažem ja sebi: Odlično! Posvađao se on i sa Željkom Bebekom, a na Branka Mariča, koji je pristigao iz Frankfurta potegnuo je i pištolj. Vidim i ja da mu Branko dosađuje, pa viknem na njega: «… Što ćeš ti, ostavi mi generala na miru! ..»

Čekao sam svoj trenutak. Išao sam na sigurno. Znao sam da nitko ne može biti tako prisan sa Maksom, niti mu itko može priči tako blizu kao ja. Kuhao sam mu, sređivao kuću, vozio ga napolje, primao i pazio na goste. Zato sam čekao. Bolje je ići na sigurno, polako, nego navrat nanos. I sacekao sam. Odredio sam da to bude krajem veljače. Međutim, opet su nam došli Dabo Peranić, pa neki Dragutin Jezina iz Lyona i Ante Nozina iz Frankfurta. Sjedimo mi tako i pričamo. A ja pitam Maksa Luburića: «… Generale, kada ćemo u Hrvatsku?…» «… Kume, sigurno, za tri godine…» kaže on, a ja mislim: «…Nećeš nikad moj kume!…»

U to vrijeme Maks Luburić je pokušavao da dođe u kontakt sa Rusima. Pisao je pisma u Moskvu i tražio da ga Rusi puste u Mađarsku. Dobivao je od KGB neka kodirana pisma. General je tada imao običaj da kaže: «… Bolje Hrvatska sa ruskim bazama, nego sa jugoslavenskom vojskom!…» Maks je šurovao sa starim i sa mladim ustašama. Prvi su mu bili potrebni zbog novca, a drugi zbog akcije, drskosti i bezobzirnosti. Uspio je u Švedskoj da stvori jak odbor borbenih ustaša. Bio je dobar i sa jednima i sa drugima. Svi su se u hrvatskoj emigraciji te 1969. godine probudili. Zagreb im je dao znak da opet dolazi 1941. godina, a Maks Luburić je sanjao da bude novi Pavelić.

Dana šesnaestog travnja 1969. godine, u Valenciji mi je poštar donio jedno pismo na ime Stanko Ilić. Udba mi piše da mi šalje kurira u Španjolsku specijalno za mene. On mi je donio prah za Maksa. Dao mi je i dvije novčanice od po sto dolara. Poručio mi je da čekam da mi neko dođe iz BiH ili Hrvatske u pomoć. Rekao sam mu da mi nitko ne treba. Neću da čekam. Znao sam ja svoj trenutak. U kalendaru sam već zaokružio dvadeseti travanj. Rekao sam kuriru da vise neću da se javljam. Svi su gosti iz Maksove kuće otišli, ja sam bio spreman. Donio sam u sobu čekić i štangu. Pripremio sam dokumente za izlazak iz Španjolske. Ja sam kod Maksa bio prijavljen kao lektor u listu «…Drina…», a u Španjolskoj osobnoj karti mi je pisalo da sam profesor hrvatske književnosti. U Udbi, međutim, nitko mi nije vjerovao da ću srediti Maksa. Razmišljao sam, ako to učinim u subotu, neću imati dovoljno vremena da pobjegnem. Nedjelja je bila bolja. Mali ide u crkvu, Maks spava, a ja imam slobodan dan, pa me nitko neće odmah tražiti. Dvadeseti travanjl, dan posle mog rođendana. Cijele noći, u subotu na nedjelju nisam mogao da zaspim. Ležim u krevetu i gledam na sat. Znojim se. Zvono na crkvi zvoni svakih petnaest minuta. Dva, tri, četiri, pet. Ustao sam, nisam više mogao da ležim. Pregledao sam sve stvari da nešto ne zaboravim. Opet se znojim. Živci mi rade. Siđem dolje, pokucam. Maks mi otvori: «… Dobro jutro generale, kako ste spavali?…» «… Dobro, dobro «… kaže on.

" Puče glava kao lubenica "

Deset i dvadeset i pet. Sin mu Tonći Luburic donio novine i ode u crkvu. Maks mi traži da mu skuham kavu. Kava gotova za tri minute. Prah koji sam dobio bio je los. Rastopio se u vrećici koju sam držao za pojasom. Morao sam prstom da ga mažem na šalicu. Ruke sam prao pet puta. Uzmem čekić, koji sam donio iz sobe, stavim ga za pojas i odnesem generalu kavu. Dvadeset i pet do jedanaest. Maks pije kavu. Ja držim čekić u hlačama Pije. Ništa. Popi sve i ništa. Odnesem šalicu u kuhinju. Izvadim čekić i stavim ga na sudoperu. Htio sam da odem u sobu po štangu. Jebem ti prasak! Štanga je najbolji lijek, kao za Hrvoja Ursu u Frankfurtu. U deset do jedanaest Maks me zove: «… Ilija, meni je zlo! …»

Vidim pocrnio kao zemlja. Diže se i povraća. Povedem ga u kuhinju na česmu. On povraća u sudoperu, a ja mu rukom pljuskam vodu po licu. U tren uzmem čekić i lupim ga po čelu: «… Tup!…» Maks pade kao svijeća. Mislio sam vise se dići neće. Kad me on pogleda kao zvijer. Zamahnem opet čekićem, a on diže ruke da se zaštiti. Ja viknem: «… Majku ti jebem ustašku. Ovako si ti maljem ubijao djecu u Jasenovcu! Vidiš što te čeka! Pogodi ga čekić kroz prste u čelo. Puče lubanja. Izvučem čekić iz glave i okrenem se. Odem do vrata da provjerim da li sam ih dobro zaključao. Kad se vratim u kuhinju, Maks ustao i dahće kao životinja. Sto kila u njemu. Uzmem onu štangu, pa ga raspalim po čelu. Puce glava kao lubenica. Krv se rasu po kuhinji. Maks tresnu dole kao da je pao sa sto metara visine. Puknem ga još jednom. On se umiri. Umotam ga u deku. Maks otežao, jedva ga dovučem pod otoman. Fino sam ga spakirao da ga brzo ne nađu. Da Španjolska policija pomisli da otetet. Čekić i štangu bacim u magazin Presvučem se brzo, izađem na ulicu i uzmem taksi za Valenciju: � Koliko kosta do grada � pitam «… Tristo pedeset peseta…» kaže taksista. «… Evo ti pet stotina, ja častim!…» U osam sati i pet minuta navečer sa željezničke stanice poslao sam telegram « bratu » u Konjic: « M. nikad više! «

Od slave do nemilosti

Nakon povratka u tadašnju Jugoslaviju, udbaški egzekutor, postao je slavna zvijezda, tisak je pisao njemu, a postojala je realna mogućnost da ga primi i odlikuje osobno jugoslavenski diktator, Josip Broz Tito. Međutim, do toga nikada nije došlo, naime popularnost Ilije Stanića u partijskim krugovima bila je prevelika i ugrožavala je direktno one iznad njega u hijerarhiji, što je rezultiralo direktnim planom za likvidacijom ubojice ustaškog generala, od strane vlastitih ljudi. Iako se ne može reći kako nije dobro financijski situiran nakon ovog monstruoznog zločina, naime, kupljen mu je auto BMW, stan u Beogradu i stan u Sarajevu, plaćeno mu je školovanje i nađen mu je posao u Zavodu za zapošljavanje tadašnje Socijalističke Republike BiH, te je naravno i u gotovini nešto zaradio, ubojstva su se uvijek dobro plaćala.

Osamdesetih se Stanić povukao u miran život, no raspadom Jugoslavije, Ilija Stanić postaje visokopozicionirani dužnosnik HDZ-a Bosne i Hercegovine, sve dok ga u prvoj polovici devedesetih nije kao UDBINOG ubojicu razotkrio kontroverzni, « Slobodni tjednik ». Zanimljivo da se Stanić nije nimalo postidio svoje zločinke prošlosti. Možemo za kraj nedvojbeno konstatirati, zločinac je ubio drugog zločinca. Zaista je šteta, što zapovjednik zloglasnog, ustaškog logora, Jasenovac, i čitavog niza drugih logora na teritoriju tadašnje NDH, nije živ dočekao pravedno i pošteno suđenje u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj. Isto tako, treba izraziti zgražanje nad monstruoznom činjenicom, da u slobodnoj Hrvatskoj, niti jedan nemilosrdni ubojica komunističkog režima, a koji su diljem svijeta ubijali ljude (bezobzira tko god oni bili) bez suđenja, nije priveden pravdi, a onda i pravedno osuđen, prema vlastitim « zaslugama(nedjelima) «, koje im je « njihova borba dala «.

Bobani
31-07-2015, 20:48
DRINAPRESS I GLAVNI STAN HRVATSKOG NARODNOG ODPORA

general DRINJANIN
16.X.1968.

Br. Marijan Nosić,
350 Dupont
Sudbury. Ont., Canada

Dragi moj Marijane !

Dobio sam na vrijeme tvoje pismo od 20.IX. kao i ček na 50 dolara, na čemu ti od srdca hvala. Ratko mi je poslao sve kako je bilo uredjeno za pomoć Drinapressu i Gl. Stanu. Hvala Tebi i svima, koji ste dali i pokrenuli druge da daju.

Poslao sam ti dva Okružna pisma (ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strani 972/973, mo.) u pogledu Bukovačkog, koji je već stigao u Tursku. Od tamo ide u Sofiju i Budimpeštu. Ostalo će se urediti. Ovog časa važno je da vratimo dug, što sam pouzdavajući se u sve Vas, učinio, i računajući da ćete odobriti i ovaj korak. Ovih dana ću ti poslati i treće pismo s konkretnim idejama, kako se u tom pravcu može, i iz Vanjskog Fronta gurati na diplomatskom polju. Radim na tome i čim smognem malo vremena, ide.

Poslao sam Ratku avionski paket sa nešto PISMA HRVATSKIM ELITAMA. (Kako se po datumu može vidjeti da je ovo pismo pisano polovicom listopada 1968., baš u vrijeme kada je ubojica Ilija Stanić se povratio kod generala. Oni koji su pratili "serijal jugoslavineskih tajnih služba" gdje je Ilija Stanić rekao da je vidio na generalovu stolu ŠIFRIRANA PISMA koje da je navodno pisao Rusima, za cijelo se je radilo o ovim pismima koje je general šifrirane slao onima koji su ih trebali imati. Ja posjedujem jedno pod šifriranim rednim brojem 45. Kada dođe vrijeme iznijeti ću ga ovdje tako da se svi Hrvati, i oni iz bojnih i oni iz brigada upoznaju sadržajem istog. Mo. Otporaš) Tebi i drugima po 4 komada. Poslat ću još i Vladeku.. Važno je da se taj posao sinkronizira i koordinira, da se nebi dogodilo da sa više strana pišete na istu osobu, a na drugu kojoj bi trebalo, da nitko ne piše. Puštam Vam detalje. Poslao sam i Nikici u Hamilton isto, i Luburiću (Mili, mo) u Oakville. Neka Središnjica ima inicijativu, jer je masa tamo. Dakle skupa sa njima i to i sredstva koncetrirati, i dogovoriti se kako potvrditi. Ratko je na pr. dobro učinio da je dao Bonove, odnosno potvrde Fonda, pa tako ne moram pisati svakome posebno, jer i nekonvenira da se pismeno mnogo o tome na papir stavlja.

Pisao mi je Ratko za glavnog govornika za Dan Odpora, pa sam rekao moje mišljenje. Možda Meheš? (Prof. Mirko Meheš, mo) Možda još netko, ali ovog časa nisam siguran, jer će ovisiti o drugima. Naime ima vremena, pa ćemo moći to riješiti još. Svakako preporučam najuži kontakt sa njima u Torontu, Hamiltonu i okolo, da se duhovi pobunu. Ideje naše pobjedjuju, ne smije zatajiti ni Ekipa.

Razgovarao sam sa prof. Peranićem i jučer sam mu pisao. Dobro je sa njim biti u izravnoj vezi. On gravitira prema Torontu, odnosno Kanadi, jer ženin brat je u New Yorku. To je sadanji naš predsjednik Ogranka. Ona bi radije tamo, (supruga Peranića bi radije u New York, jer ima tu brata Nikolu, mo), ali on bi radije u Canadu. Ovisi to o službi i mnogo čemu. Nu on je uvijek voljan žrtvovati i ostati gdje ga se treba.. Možda Meheš će znati bolje savjetovati ga.

U pogledu SIVE KNJIGE. Ne mogu da lokaliziram nigdje hrvatski original. (Ovdje sam vrlo zbunjen. Ja sam bio taj koji sam - jednu jedinu - kopjiu originala na hrvatskom jeziku iznio iz LA BIBLIOTEQUE NACIONALE FRANCAISE i dao Dru. Peraniću. Nas dvojica smo radili u ustom poduzeću LA LIBRAIRIE HACHETTE, ured do ureda. Mnoge zajedničke stvari smo radili i tu, u tom "našem uredu" smo najviše vremena proveli u spremanjiu i pripremanju novine LA CROATIE. Tu smo najviše vremena sproveli za prevesti taj original SIVE KNJIGE na francuski. Stavili smo naslov na francuskom jeziku LA CROATIE MARTYRE, a podnaslov na drugoj stranici: SAUVAGE ATROCITES ET DEVASTATIONS DES REBELLES...Zagreb Juin 1942..., compose sur la base de documents et suivant l'ordre du Ministre des Affaires Etrangeres par M.M. Kovačić, conseiller au Ministere des Affaires Etrangeres. Izdali smo ovu knjigu ZASLUGOM "HRVATSKOG RADNIČKOG SAVEZA" U PARIZU. Osobno sam prikupljao doprinose onih Hrvata koji su htjeli pomoći. Istine i povijesti radi, poslije skoro pola stoljeća, iznosim ovdje imena darovatelja. Možda danas taj iznos ne bi značio mnogo, ali onda je to skoro, ponavljam skoro bila jedna tjedna plaća.

DAROVATELJI:

Virginija RUKAVINA 250 Fr.
Milan BAGARIĆ 100 Fr.
Mile BOBAN 100 Fr.
Ivan BARUN
Igor BULJAN ( umro San Franciscu u siječnju 2009, mo)
Josip ČAVČIĆ ( umro u Parizu lipnju 1972, mo)
Miljenko BABO-PERANIĆ ( umro u New York-u 1994, mo)
Stanko Dujam GALIĆ ( umro u Parizu 1972, mo)
Danko LEVENTIĆ
Žarko LUBURIĆ ( umro u New York-u 1996, mo)
Mate KOLIĆ ubili ga agenti Udbe ( u Parizu 1981, mo)
Ivan KOVAČEVIĆ ( umro u Los Angelesu 2005, mo)
Marijan KOVAČEVIĆ
Mirko KOVAČEVIČ
Pavo MILIČEVIĆ
Šime PRTENJAČA ( umro u Parizu ? mo)
Stojan RAŠIĆ ( umro u Parizu ? mo)
Veso ŠARAVANJA
Jure VIDOVIĆ - svi dali po 100 Fr.
Ivan BABIĆ 50 Fr.
Dinko JUKIĆ 50 Fr.
N.N. 50 Fr.
N.N. 50 Fr.
Stanko POžAR 50 Fr.
Nikola Šonje - Peranićev šogor- 30 Fr.
Mijo BOŽIĆ 30 Fr.
Radoslav ANDAČIĆ 20 Fr.
Slavko MAJCEN 10 FR.
N.N. 10 FR.
Ivan TALAJA 5 Fr.
Jure CVITANOVIĆ 5 Fr.

Knjiga je tiskana preko DRINAPRESS, Apartado 1523. Paris et Valencija, Siječnja 1968. god.

Poslije tolikih godina saznajem preko ovoga pisma da general traži original. Sve što bih mogao sada reći je to da je original ostao kod dra. Preanića, išaran, zgužvan, jer smo se mjesecima služili za prijevod. Ako ovo može pomoći onima koje bude zanimala hrvatska iseljenička politička djelatnost, onda sam zadovoljan. Mo)

Treba misliti na prevod sa francuskog na engleski. (prevedena je na engleski. Ja sam ju vidio kod Srečka Čuline u San Francisku koncem sedamdesetih godina. Mislim, a nisam siguran, da ju je neko hrvatsko društvo u Švedskoj tiskalo na engleski. Ja ju nemam, mo.) Nema drugog riješenja. Treba to englesko izdanje što prije stvoriti, jer će još Vatikan i Pentagon kanonizirati Tita prije smrti, a i mladi naši kod kuće, a i komunisti, i ne komunisti, i antikomunisti, znaju da treba tražiti neke nove ideje, iako glodjemo i po starima. Tito ima 76 godina, a ruši mu se sve, i valja biti spreman. SIVA KNJIGA NA ENGLESKOM JE BAZIČNI DOKUMENAT. Mnogi misle da je samo prof. Meheš kadar to napraviti. Govori sa njim. Eventualno bi platili nekome da mu pomogne prepisivati itd. Onoga dana kada imadnem rukopis, ide u tiskaru.

Nadam se da će i naši u Clevelandu moć izbaciti BLEIBURŠKU KNJIGU. To je važno, jer ako dodje Nikson (Richard Nixon se te godine 1968. natjecao za predsjednika Amerike, i na izborima pobijedio, mo.), mogli bi imati interesa za nas.

Ruska flota zaposjeda Mediteran, eno je u Casablanki, a ovdje neće da produlje sporazum sa Amerikom i za 6 mjeseci morat će isprazniti baze. Oni ili traže oružje i brodove da se mogu braniti, ili će i Španjolska kao i Francuska ići u pasivnost i neutralnost. Neki vrag će se dogoditi, a mi moramo američko javno mnijenje o svemu informirati.

Dakle dragi moj Marijane, nastojte ovo dvoje sprovesti, tj. Dan Odpora i Sivu Knjigu, a pomozite što možete od tamo akciju Središnjice da mogu barem vratiti dug.

Toplo pozdravi prof. Meheša i sve naše. Poljubi dječicu, i uruči im pozdrav mojih.

Grle tebe i sve tvoje odani Ti

general Drinjanin

Bobani
04-08-2015, 03:28
POZOR USTAŠE, PRODANO JE POLA BOSNE!

(Ovdje donosim jedno okružno pismo u obliku letka upućeno, kako se u pismu kaže, hrvatskim borcima, društvima, skupinama, pojedincima i hrvatskoj emugraciji općenito. Ne znam tko još ili koliko nas ima još živi danas da imaju original ovog okružnog pisma. Ja ga imam i izvijet ću ga na ovim stranicama tako da oni zainteresirani mogu pratiti ovu ozbiljnu situaciju koja je dovela do potpunog razlaza između zadnjeg Zapovjednika HOS generala Vjekoslava Maksa Luburića i Poglavara NDH Poglavnika dra. Ante Pavelića. Pregledao sam knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" i noisam pronašao to Okružno Pismo u spomenutoj knjigi. Nadopunit ću neke mene poznate stvari poradi boljeg razumijevanja poradi samog sadržaja ovog okružnog pisma koji iznosi neke dijelove ili početak uzroka tog razlaza. Što je najžalostnije da u ovom okružnom pismu nije naveden i datum kada je pisano. Pošto su mi donekle neke stvari poznate i po pisanju ove okružnice, to bi moglo biti po raspletaju svih dogodovština početkom godine 1956. Ako netko uz ovu temu imadne bilo kakovo ozbiljno pitanje, zamolio bih ga da se preko ovog Foruma javi. Hvala. Otporaš)


HRVATSKI NARODNI ODPOR - Okružno pismo.

POZOR USTAŠE, PRODANO JE POLA BOSNE!

Hrvatski borci! Braćo Ustaše, Domobrani, Legioneri, Mornari! Hrvatski emigranti!

Hrvatski borci, društva, klubovi, logori i skupine po svietu dobivaju, čak i avionski, novi list iz Buenos Airesa, kojeg izdaje Vlaho Rajić, a zove se "SLOBODNA RIJEČ". Znam da debeli paketi tih novina idu redovnim putem na sve naše skupine po svietu. To je nastavak neslavno preminulog "IZBORA" a Rajić je, poput Šubašića (Ovdje se radi o Stjepanu Subašiću koji je bio urednik časopisa "IZBOR" a ne o dru. Ivanu Šubašiću, koji je bio u sastavu jugoslavenske kraljevske vlade u Londonu i kasnije šurovao sa Titom s kim je sastavio prvu komunističku jugoslavensku vladu u kojoj je on bio ministar vanjskih poslova, mo), jedan od onih, koji je ponudio Srbima pola Bosne i pripada "genijalnoj" skupini Hrvata, koji žele mir sa Srbima, odricajući se sami sebe, svoje prošlosti, ustaške revolucije i pola Bosne! Rajić je napisao pred tri godine debelu knjigu ničega, samo da može na kraju predložiti mirno riešenje i razlaz medju Srbima i Hrvatima tako, da im prepustimo Sarajevo i pola Bosne, te još neka područja, kao pola Istre, koju ni Tito nije prepustio Talijanima. Rajić je cielog života, kao i Subašić, bio nepopravljeni Jugoslaven, bio je medju onima, koji su izdali Hrvatsku 1918. god., služio je sve srpske režime, bio je uviek protiv nacionalista i ustaša, da sada pod starost, i opet ponudi Srbima, ne cielu Hrvatsku, nego pola Bosne.

"DRINA" (br.1-3 1956, imam taj broj,mo Otporaš) donosi opširni material o svemu, a vas upozorujemo, da znate o kome se radi, i da najenergičnije poduzmete korake i povratite taj novi izdajnički list onome, tko Vam ga je poslao bez Vašeg znanja. Povratite list i kažite u skupnim pismima tom nepopravljivom izdajniku, da će ga hrvatski borci, kadli-tadli staviti pred ustaški sud i suditi radi veleizdaje. Izrazite svoj prezir prema čovjeku, koji je ponudio Srbima pola Bosne i našu VJEKOVNU GRANICU NA DRINI, za koju je proliveno (Vidi Adil Zulfikarpađić PUT U FOČU, veljača 1942., mo) more krvi naših najboljih sinova. Preživjeli borci bezsmrtne Legije Smrti, Francetićeve Crne Legije, pripadnici domobranskih i ustaških postrojba, koji su branili ideale na Romaniji i na Drini, izrazite svoj prezir i svoju osudu prema onima, koji zatajuju krv Vašu i Vaše pale braće, stotine tisuća muhadžira, ponosnih koljenovića hrvatske istočne Bosne! Osudite onoga, koji vara hrvatsku javnost očitom laži da Srbi imaju u istočnoj Bosni većinu, kada je poznato svima nama da BAŠ U ISTOČNOJ BOSNI HRVATSKI MUSLIMANI IMAJU OGROMNU VEĆINU, a da Srba ima u zapadnoj Bosni, gdje prema zamisli velikosrba od Pašića do Stojadinovića, nadiru prema moru i prema Slovencima, da se spoje i uguše hrvatski narod na području, gdje danas srbokomunisti vrše istu misiju. Kada bi se Srbima predala istočna Bosna i sarajevski kraj srednje Bosne sa Sarajevom, tada bi Srbi, nakon što bi doklali što Koča i Peko nisu poklali, sutra tražili i zapadnu Bosnu, jer bi u njoj imali većinu! Zato listovi Dra. Milana Stojadinovića, kao buenosaireška "Srpska Zastava" i traže granicu na Kupi pod Zagrebom i zahtievaju hrvatski Dubrovnik!

Ta "Slobodna Riječ" donosi na str. 4 tri bilješke pod skupnim naslovom: UPOZORENJE BJEGUNCIMA IZ JUGOSLAVIJE, i u jednoj bilježci daje znati tim bjeguncima iz Jugoslavije, da je informiran iz nacionalističkih krugova, da su isključeni M. Luburić i S. Rover iz nacionalističkih redova, i da vlada medju istima velika radost!

(Tko pažljivo bude ovo pratio olako će uočiti nagomilanu napetost između Poglavnika i Maksa Luburića. To je naš zajednički jugoslavenski neprijatelj iskoristio do te mjere da se je izvršio atentat na Poglavnika dra. Antu Pavelića 10 travnja 1957. godine u predgrađu Bueos Airesa. Napetost je išla tako daleko da se čak optuživalo generala Maksa Luburića da je on sa svojim ljudima izvršio taj atentat. To se je moglo čuti i u emisiji o jugoslavenskoj tajnoj službi, gdje je ubojica generala Drinjanina Ilija Stanić otvoreno lagao da je u tom ubojstvu na generala Drinjanina indirektno sudjelovala i Poglavnikova supruga Mara. Mo.)

Tako, nakon što je neslavno preminuli " Izbor " godinu dana unapried davao znati, tko će iz nacionalističkih redova biti eliminiran, i nakon što je srpski sluga Subašić javljao u osobnim pismima odluke, koje će se donieti, i koje su se doniele nakon izvjesnog vremena, tu je novi izdajnik, koji je informiran iz "nacionalističkih krugova", kakva radost vlada, jer se obistinilo ono, što je " Izbor " najavio u svom listu, a Subašić u osobnim pismima najavio sa strahovito mnogo vjernosti.

Sada je jasno, koji smo branili ideal na Romaniji, Drini, Ivan Planini i diljem svete hrvatske grude, koji su to "nacionalistički krugovi", gdje srpske sluge Subašić i Rajić znaju davno prije, nego mi svi skupa, šta će se dogoditi i šta se je dogodilo.

Ako nam se ne bi uzelo za zlo, postaviti ćemo sliedeća pitanja:

a). koji su to "nacionalistički ktugovi", gdje imaju društvene prostorije, tko im je šef, zapovjednik, vodja, predsjednik ili tajnik, kakovi nazov imaju, koji list zastupa njihovo stanovište, šta je njihov cilj, koji im je program, ideologija, i tko su im pristaše, sljedbenici i vjernici?

b). kako to, da poznati ustaški generali, zapovjednici Zborova, članovi Glavnog Stana Poglavnika, sabornici Hrvatskog Sabora, povjerenici Glavnog Ustaškog Stana, Zapovjednici Ustaške Obrane, Upravitelji Ustaške Nadzorne Službe, pukovnici Poglavnikove Tjelesne Bojne, saznaju iz novina onoga, koji dieli Bosnu, da je izvršeno ono, što je najavio Subašić, koji nas je zvao "ustaškom paščadi", a Srbe braćom, dok smo mi krv lili svakodnevno za Ustašku i Poglavnikovu Hrvatsku?

c). kako to, da je brat S. Rover, Glavni Povjerenik Hrvatskog Narodnog Odpora za Oceaniju, bio najprije ukoren što je vraćao pakete " Izbora ", zatim po ministru Iliću razriešen dužnosti Glavnog Povjerenika, zatim ustanovljeno da Odpor uopće ne postoji, zatim ukoren što nije dobro podpisao proteste, (ovdje se nesumnjivo radi o prosvjedima koje su Hrvati u tadašnjoj političkoj hrvatskoj emigraciji slali novoj argentinskoj vladi koja je progonila i hapsila državotvorne Hrvate, osobito Poglavnika i pripadnike ustaškog Pokreta, koje je jugoslavenska promidžba optužila da su bili na strani Perona i njegovog režima. Tada je Poglavniku prijetila opasnost uhićenja i mogućeg izručenja Titinoj Jugoslaviji, kao što se je desilo i s Adolfom Eichmannon 1960. kojeg je nova argentinska vlada izručola Izraelu, mo, Otporaš), koji su upućeni za Argentinu, zatim ukoren, što novom "vodstvu" (te godine 1956. Poglavnik je preimenovao Ustaški Pokret u Hrvatski Oslobodilački Pokret, HOP u kojem nije bilo niti jednog istaknutog Ustaše/borca NDH, osim nekih nevažnih ili niži častnika i dočastnika, mo, Otporaš) nije dao dovoljno navca (što sve možemo dokumentirano dokazati), a na kraju, kada su Rovera njegovi zapovjednici, general Drinjanin i pukovnik Pušić, uzeli u zaštitu, da je na kraju proglašen - izdajnikom i krivcem za tragediju Bože Kavrana? Zar se je smjelo tolerirati Rovera, da je udovoljio zahtjevima "vodstva", makar je na njemu bila sumnja izdaje?

d). kako to, da se na izdanog ustaškog častnika nabacuje optužbom, i to najtežom, a unapred se isključuje svaki dokazani postupak, sudjenje, kao i unapred odbija materijal, kojeg Roverovi zapovjednici posjeduju kao rezultat istrage od dvije godine?

e). kako to, da se sada iz "nacionalističkih krugova" nabacuju optužbom suradnje sa komunistima na suradnike Odpora, kao Rovera, kada je Hrv. Narodni Odpor već pred godinu dana u svom letku, koji je rasturen po cielom svietu u mnogo tisuća primjeraka (br. 19. od 26.1.1955. okružno pismo br. 7,) dao na znanje hrvatskoj emigraciji, da komunistički agenti iz Beča pokušavaju doći u dodir sa predstavnicima nacionalista, izmedju ostalih, i da infiltriraju svoje agente u naše redove, i to u vrijeme, kada je Subašić sablazno protiv svega što je nama sveto, protiv svećenstva, protiv same dogme i doktrine, kada je provodio svoje "antiklerikalno manhitanje" otvarajući razornom duhu, sumnji i kulturnom razkolu? Kako se može svoj vlastiti frakaso pokrivati nečastnom optužbom protiv onih, koji su imali hrabrosti upozoriti na komunističke i srpske agente medju nama, koji su hvalili Nedića i branili Mihailovića, zvali ih patriotima, a ustaške generale, pobjednike četničke vojske na Ljevču polju običnim koljačima i zločincima, pa čak napisali i to, da se ne zna tko je otac hrvatskome generalu Luburiću, pobjedniku sa Ljevča Polja? (General Luburić je uputio jedno otvoreno pismo četničkom generalu Svetomiru Đukiću povodom te četničke klevete da je general Luburić srpskog podrijetla. Pismo je tiskano u časopisu DRINA 1955. Mo,)


(Moja bilješka. Kako sam prije rekao da je ovo početak početaka razlaza Poglavnik/Luburić. U svim ovim unutarnjim prepucavanjima, samo naš hrvatski neprijatelj se veselio i od veselja ruke trljao i smutnje ubacivao gdje god je to trebalo. Poznavajući površno ovaj slučaj, drugim riječima vrlo malo, a za današnje naraštaje - možda dovoljno -, postavlja se sada pitanje dali je i koliku ulogu u atentatu na Poglavnika dra. Antu Pavelića 10 Travnja 1957. godine u blizini Buenos Airesa, direktno ili indirektno, igrao ikakovu ulogu dr. Milan Stojadinović, koji je godinu dvije ranije s Poglavnikom dr. Antom Pavelićem razpravljao o podijeli Bosne. Dr. Milan Stojadinović je imao brata u četnicima kojeg je srpska Udba držala u zatvoru i uvijek ucjenjivala i preko njega slala poruke bratu Milanu Stojadinoviće. Možda će još o tome biti govora u ovim opisima.)
[/I]

f). Kako to, da se tek nakon Subašića, Rajića i Stojadinovića, negdje uz "srpsku i hrvatsku šljivovicu" došlo na to, da je general Luburić i u prošlosti počinjao djela, koja da sada treba u emigraciji spriečiti? Koja su to djela? Gdje i kada su počinjene? Zašto se to prije nije spriečilo ili zašto se "takova djela" nagradjivalo najvišim činovima, počastima, odlikovanjima i položajima? Kako to, da jedan Subašić i jedan Rajić, mogu u listovima, u novinama, u razgovorima sa čestitim hrvatskim emigrantima, govoriti u ume "nacionalističkih krugova" i konkretno u ime osoba, da se treba odreći onih, koji su "za sve krivi", a to su Ustaše i svećenstvo, na koje se baca ljaga, da su klali Srbe i time krivci "za sve", a da se, time ubija moral hrvatskih vojnika, koji će i sutra morati krv liti i tući se protiv vojvoda Gazde Stojadina (mislise ovdje na dra. Milana Stojadinovića, mo), koji unapred traži Bosnu i granicu na Kupi i traži hrvatski Dubrovnik, a daje izjavu o "mirnom razlazu". Kakav bi taj razlaz morao biti? Gdje? I zašto treba uništiti Hrvatski Narodni Odpor i " Drinu ", (časopis kojeg je izdavao Hrvatski Narodni Odpor za obuku i izobrazbu budućih hrvatskih časnika, dočasnika i vojnika, mo) koja je uzela za lozinku i ove rieči:

NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, a zovemo se " D R I N A "

Zašto proglasiti Rovera izdajnikom, a Drinjanina krivcem za ono, što se u prošlosti dogodilo, kada znamo da Srbi i opet spremaju isto ono, i da će se morati odgovoriti silom na silu, puškom na pušku i krvlju na krv palih Hrvata? Zašto se u nebesa dizalo Stojadinovića, kada se zna, da je pao baš zato, jer mu nije uspjelo terorom uništiti naš odpor i riješiti hrvatsko pitanje? Zašto uljuljkivati u san sigurnosti hrvatsku emigraciju i hrvatski narod, kada je jasno, da se Srbima oduprieti možemo samo snagom oružja i moralom hrvatskih vojnika, koji se ruši od tamo, gdje se sprema izdaja Bosne i Drine, a time i ideala na kojima može počivati zgrada NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE?

Tražimo odgovor na gornja pitanja i od Rajića i od Subašića, ali i od "nacionalističkih krugova", koji su nam naprtili na ledja neprijateljstvo Crkve, peronistički frakaso, podjelu Bosne i izdaju Drine, i da raskol medju dobrim i vjernim Poglavnikovim ustaškim fanaticima, borcima, kojima nije trebalo stvarati zasluge riečima, nego borbom, djelima i krvlju kroz 25 godina, kroz četvrt stoljeća ustaške revolucionarne borbe u prvim borbenim redovima. Danas, tobože, brane Poglavnika oni, od kojih smo mi morali braniti i Poglavnika i Hrvatsku kroz mnogo godina. Izbijaju na površinu tipovi, koji su deset godina sjedili u zaprećku, kada smo mi, Hrvatski Narodni Odpor i " Drina " razvili ustaški i Poglavnikov stieg! Tražimo da se stvore naše institucije, da proradi naša vlada, da se stvori Glavni Ustaški Stan i Vrhovno Zapovjedništvo HOS-a, da djeluju Ustaški, Vojnički, Stegovni, i Častni sudovi, da šačica intelektualaca, koji su sami sebe proglasili "vodstvom" i "nacionalističkim krugovima", razbijaju ono, što smo stvarali čestitim radom kroz dugi niz godina, ne može se dogoditi, da izdajnici, kao Subašić i Rajić, te razni promičbenjaci postavljaju i smjenjuju generale i vojnička zapovjedničtva, i ne bi se moglo dogoditi, da se izigrava auktoritet Poglavnika u malim trzavicama, svadjama i ambicioznim obračunavanjima "vodstva". Danas se ne kolju Srbi radi "Izbora" što je navodno bio cilj, nego se koljemo mi Ustaše, jer su ne Srbima, nego nama na ledja uprtili "Izbor" i njegov otrov, i jer i opet na isti način rade sa drugim nečastnim tipom, Rajićem.

Čuvajmo auktoritet našeg Vrhovnog Zapovjednika, Vodje i Poglavara, Poglavnika dra. Ante Pavelića za najviše poslove!

Čuvajmo jedinstvo, koje neka dostojno predstavlja Hrvatska Državna Vlada i njen Predsjednik Dr. Džafer Kulenović! Neka se sa više dojstojanstva biraju ministri i upotrebljava ime Vlade!

Stvorimo GLAVNI USTAŠKI STAN, koji neka provede ustaški preporod i neka vodi poslove novog hrvatskog narodnog Ustanka, novog 10 travnja, bez koga nama nema povratka! Neka Stegovni sudovi Glavnog Stana, kako predvidjaju i Ustaška Načela, vrše stegovnu vlast i izriču osude nad ustaškim častnicima!

Pomozimo HRVATSKI NARODNI ODPOR I " DRINU " koji u Domovini i izvan domovine, u tudjini, okuplja hrvatske borce i spremaju ih za njihovu novu misiju, za novi hrvatski ustanak, novu borbu i novi DESETI TRAVNJA. Bez borbe i ustanka nema povratka u Hrvatsku! Neka rade i druge organizacije, ali se ne smije zaboraviti, da nije sav narod u emigraciji, i da nije sva emigracija u Argentini, ni sve Ustaše u Domu (ovdje se misli na službenu adresu Hrvatskog Domobrana u Buenos Airesu gdje je bilo glavno sjedište HOP-a, mo), odakle ras Vrančić (ministar hrvatske državne vlade dr. Vjekoslav Vrančić, mo), novi vodja novog vodstva poručuje: idite od nas! Tko ste to " Vi " pa da idemo od " Vas ". Kuda? Zašto?

Zar nije nama mjesto ovdje, iza Pirineja, gdje je vodstvo svih protukomunističkih pokreta na svietu, i gdje je novi Antikominform, pod vodstvom generalisimusa Franka, pobjeditelja nad komunizmom u vrijeme, kada je Subašić u svojim tadašnjim novinama hvalio Moskvu, komuniste, a Franka i novu Španjolsku nazivao onim imenima, koja prišiva danas nama? Zar braća iz "nacionalističkih krugova", sa kojima ima tako dobre veze Subašić i Rajić, misle da će se Hrvatska osloboditi sa onim radom, kojega oni provadjaju na drugom kraju svieta i najudaljenijoj točci na kugli zemaljskoj od drage nam Hrvatske? Argentina je izvršila svoju misiju, a ta je bila spasiti glavu i reorganizirati se, pa sada samo životari i izživljavaju se u nostalgiji starih dana, stare slave, kada je jasno, da su novi centri u Munchenu, Madridu i Washingtonu, gdje se sigurno nije moglo rješiti hrvatsko pitanje Subašićevom antikomunističkom kampanjom i peronističkom propagandom. Treba istini pogledati uoči i odstraniti iz našeg vodstva one, koji su krivi za stanje, da smo došli na mrtvu točku, i poći novom putevima, bez Rajića, Subašića i nestrpljivih "nacionalističkih krugova", koji su nas i doveli u ćor sokak, iz kojeg moramo naći izlaz, a ne prikrivati svoj frakaso napadajem na one, koji na vrijeme pokazaše prstom u izdajnike i srbokomunističke agente medju nama.

Mi smo za ustašku i hrvatsku revoluciju, najprije u našim redovima, a onda smjelo napried u borbu za Nezavisnu Državu Hrvatsku, jer narod od nas očekuje više, nego što mi činimo! Mi smo za hrvatsku i ustašku legalnost i državni kontinuitet! Nezavisna Hrvatska Država (to je bilo u početku originalno ime ustaškog pokreta pod kojim je imenom izlazila novina u Chicagu NEZAVISNA HRVATSKA DRŽAVA, mo) i ustaška revolucija žive u nama i mi ih se ne smijemo na nedostojan način odricati, nego se spremiti na novu borbu i nove žrtve. Židovi, Arapi i ostali narodi oružjem u ruci krvare za svoj ideal i nama mora biti jasno, da bez borbe nema Hrvatske!

Živio hrvatski Suveren, Poglavnik i Vrhovni Zapovjednik, Dr. Ante Pavelić!
Živio sin Bosne i Predsjednik Hrvatske Državne Vlade Dr. Džafer Kulenović, branitelj Drine!
Živio neustrašivi Kardinal Stepinac, koji nije ni pred srbokomunističkim sudom zatajio svoje Hrvatske, nego ju je tada i uniek neustrašivo branio pred slobodnim svietom i savjesti čovječanstva!
Živio Hrvatski Narodni Odpor, koji nastavlja radom i žrtvama tako dugo, dok se ne ostvari Nezavisna Hrvatska Država sa granicama na Drini!
Živila " Drina ", (misli se na časopis "Drina", knjiga za odgoj i izobrazbu budućih hrvatskih častnika, dočastnika i vojnika, mo) koja će Vam skoro stići veća i bolja, ustaškija, hrvatskija i borbenija nego ikada dosada!
Živili sviestni hrvatski borci diljem svieta, koji ostaju nepokolebivo na stanovištu, koje smo iznosili kroz pet godina, i koje jedino može dovesti do NEZAVISNE HRVATSKE DRŽAVE gdje će VLADATI BOG I HRVATI!
Za Poglavnika i Dom Spremni! Bog i Hrvati!

HRVATSKI NARODNI ODPOR (general Drinjanin)

(Ovdje se može primjetiti početak i završetak razlaza između Poglavnika dra. Ante Pavelića i generala Drinjanina Vjekoslava Maksa Luburića. Poglavnik je preimenovao Ustaki Pokret te godine 1956 u Hrvatski Oslobodilački Pokret, HOP, ali je i dalje ostala suština i jezgra ustaških načela u HOP-u. General Drinjanin ovdje kaže: "...Treba istini pogledati uoći i odstraniti od našeg vodstva one, koji su krivi za stanje, da smo došli na mrtvu točku, i poći novim putevima..." Ti novi putevi su započeti razlazom Poglavnika/Luburića 1956. godine., i taj razlaz je dove do PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA koja je izišla u Istarskoj Drnini 1964. godine. Otporaš.)

Bobani
04-08-2015, 16:32
ŽENIDBA MUJE GRABOVICE

general DRINJANIN
Madrid, 12 prosinca 1965.

Draga braćo !

U prilogu vam šaljem "ŽENIDBA MUJE GRABOVICE" avionski i preporučeno u nadi, da će Vam stići do Božića.

(Drinina Knjižica knjiga 9 je "ŽENIDBA MUJE GRABOVICE", koja je tiskana 1965. s pjesmama u desetercu o svim istaknutim Vitezovima rata NDH. Knjiga/pjesmarica se čita na dušak, a pjesme su napisane u desetercu na bazi borbenih činjenica. Ovdje ću, za bolje razumjevanje, staviti riječ Uredništva Drine:

B A J R A K T A R M U R A T - je bio dva metra visoki, snažni i mladi borac, koji je bio kao sjena Jure Francetiča, pratio ga na svakom koraku i s njim jurišao u svaki okršaj. On je bio tipičan "CRNAC", jedan od onih, koji su pohrlili u borbu, kako pjesma kaže:..."od hamala do kadije...".

Bajraktar Murat je bio pravi sin ponosne Bosne, čija je krv poškropila povijesnu grudu Hrvata. Nosio je desetak rana i nekoliko ožiljaka. U živom je sjećanju iz akcije u Kozari, koju su vodili pukovnici Francetić i Luburić. Murat se kao munja zaletio s motorm na grupu partizana, koji su bili upali izmedju zapovjedne grupe i same Legije. Ubojita kugla je samo prošišala Francetićevu kapu i očešala kožu, jer se neustrašivi i vjerni Murat bacio svojim tijelom na Juru , kada je vidio opasnos za život zapovjednika.

Murat je pored rana i ožiljaka imao i sva odlikovanja, a oni, koji su ga poznavali, mogli bi napisati cijelu knjigu o njegovim zgodama i podvizima. Ne znamo mu sigurno prezimena, nu neka ostane BAJRAKTAR MURAT, kako ga je narod poznavao i pjesma zabilježila. On je završio onako, kako i dolikuje takvome junaku. Pao je pokošen u vatri strojničkih rafala.

Uredništvo "DRINA", MO)

To neka bude moj mali dar za Božić svima Vama, koji ste na jedan ili drugi način doprinijeli, da se nakon teških bura stvar ODPORA pokrenula i još jednom u duhu one naše: da ćemo posrćati, padati i dizatise, i kretati uvijek naprijed, i uvijek naprijed, pa makar to bilo sto puta, s vjerom u konačnu pobjedu - do koje će netko iz ekipe ODPORA stići. Ja Vam se svima Zahvaljujem, s molbom da bi ovu zahvalu, skupa s Božićnim, Novogodišnjim i Bajraskim čestitkama, prenijeli i na sve one, koji su zajedno s Vama u ovim iskušnjama izdržali i pomagali Vas. Takodjer Vas molim, da bi ove zahvale i čestitke prenijeli i na društva i organizacije, u kojima lokalno sudjelujete, kao i na ostalu braću, jer su Božić i Bajram dani mira i dobre volje.

U isto vrijeme prilažemo Vam okružno pismo RADNOG SKUPA Editoriala DRINE i DRINAPRERSS-a, s molbom, da bi uzeli učešća u anketi PROBLEMI HRVATSKE REVOLUCIJE, a s druge strane, da bi općenito poradili na suradnji oko širenja našega tiska.

Kada smo već kod tiska, stavljamo Vam na srce nekoliko činjenica: Sloboda se neće postići smao širenjem tiska, ali se neće postići, ako ne bude tiska, ako ne pripremimo ljude za borbu i posebno, ako ne pripremimo svijet, da shvati našu pravednu borbu. Samo ignjoranti, agenti Udbe ili su zagriženi stranačari mogu voditi propagandu protiv našeg tiska, koji je i konstruktivan i potreban. Što prije riješimo problem pripreme, lakiše će bit ići korak dalje. Nemojmo zaboraviti 1945. i Bleiburg i mi nismo bili na visini, a svijet o nama nije ništa znao, pa smo unatoč naših 17 Divizija bili poklani kao janjci. To neka bude ujedno odgovor kojega možete dati onima koji vele - šta će nama novine, revije i knjige, jer - da je dosta tisuću Ustaša. Godine 1945. u svibnju, imali 300.000 Ustaša, a danas vladaju svijetom isti oni, koji su nas 1945. ignorirali.

Zato, braćo, doprinesite Vaše zrno, kao što je to većina Vas dosad činila, da nove generacije pripremimo za borbu. To se ponajprije vrši duhovno, a tomu mogu doprinijeti i ovakove knjige kao "Ženidba Muje Grabovice"; to se može učiniti pomoću povijesnog i odgojnog štiva, kao što su naše jadranske, istarske, bokeljske i druge DRINE; a s posebnim uspjehom se to postiže sa stručno - tehničkim štivom, kao što su naši Priručnici i stručni članci općenito.

Isti odgojni i informativni cilj ima "Obrana",kojoj je osiguran stalni izlazak, zahvaljujući svijesti svih Vas. O Vama će takodjer ovisiti kakva će ubuduće biti "Obrana": o Vašoj intelektualnoj suradnji,o Vašem trudu da se "Obrana" rasproda, jer jedan list, koji ne stigne čitaocima - nema misije ni svrhe. Ne može izlaziti jedna novina, koja ne stiže do većeg broja čitalaca, to je problem kojega možete riješiti Vi. Mi smo sa tiskanjem DRINA i knjiga dokazali, prema pismima svih Vas, da znamo i hoćemo, a na Vama je da to stigne do onih, kojima je namjenjeno, te konačno - da njihovi prilozi stignu preko Vas k nama. Bez toga zatvorenoga kruga ne može izlaziti nijedna novina, pa ni "Obrana".

Ja bih Vas sve molio, da bi nakon pripitka ovogaa pisma, poradili na tome i da bi se sa ostalom braćom, i preko Povjerenika i Radnih Skupova, dogovorili o načinu kako možemo najuspješnije razviti našu djelatnost. Mi ćemo o tome pisati i u "Obrani", a ovaj čas htjeli smo samo podsjetiti Vas i u osobnim pismima, a prigodom dolazećih blagdana i svečanosti, kada se mnogi od Vas nadju na okupu s braćom Hrvatima.

I još jednom Vam želimo, da u obiteljskoj sreći i hrvatskom društvu provedete ove velike blagdane - Božić i Ramazan. Novu Godinu i Bajram -i da pri tom veselju ne zaboravite, da su naši mili i dragi u najcrnjem robstvu, a da većina njih nema ni sreće, ni mira, ni zadovoljstva, a mnogima fali možda i kruha, a skoro svima sloboda.

Uz bratske pozdrave, odani Vam

general DRINJANIN

Bobani
06-08-2015, 18:51
HRVATSKI NARODNI ODPOR U SLUŽBI HRVATSKE DRŽAVE

ured glavnog tajnika
general Drinjanin,
Stan, 27. VI. 1954.

Br. Ante Kršinić
San Lorenze, Cal., USE.

(Ovo pismo se nalazi i knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strain 47, 48, 49, 50, 51.)


Dragi Ante !

Obećan (obećao sam Ti, mo.) Ti opširno odgovoriti, pa to evo i činim, nakon što sam "smlatio" najžurnije poslove u mom malom gospodarstvu, gdje sa mojom suprugom radim i živim. Ujedno sam morao srediti i najnoviju "DRINU", a znate, da sve dolazi rukom pisano, pa sve valja ispravljati, prepisivati, zatim korekture praviti i držati veze svuda na svietu. Ne stigne čovjek nešto pametna i sredjena napisati. Pokušati ću to sada Tebi, a ako ne uspijem, onda krivi kišu, koja nas je ove noći potjerala na posao, jer se još nalazimo u izgradnji, pa je valjalo materijal u kuću unieti.

Radi "DRINE": nisam se ljutio, nego sam razaslao Okružno pismo i dao na znanje, da nikom nećemo pisati, ni slati "DRINE", ako nam svoju adresu ne potvrdi. Ljudi se skiću, a zaborave nam to javiti, pa onda uzalud pošta i novine, i propada, i vraća se i dolazi u ruke nepoznatih. Tako smo poslije Božića sve veze, nepotvrdjene i ne provjerene obustavili. Ja se veselim, da si na istom mjestu, da radiš, da imaš sredjen život itd., što se ne može reći za mnoge naše ljude.

Sada vidim da sam pisao sa Ti. To je naime naš ustaški običaj ukorjenjen u ratu, i jedva se odučavamo od toga. Ti si stari borac, imaš i godine, pa budimo kao i drugi i govorimo si Ti.

Molim Te, da pozdraviš prijatelja Vidića, da mu se zahvališ na pomoći datoj za "DRINU", a isto tako i moga zemljaka fra Nikolu, kao i sve "pravovjerene". Drago je čovjeku čuti, da ima "svojih" i da su dobro i da se sjećaju onih, koji rade i vjeruju, jer je to podstrek i moralna pomoć, koju i mi zapovjednici i te kako trebamo.

Vidim, da si prošao rat na Pacifiku, bio ranjavan, pa tako će Ti biti jasnije mnogo toga, što se dogadjalo u Hrvatskoj, iako to nije bilo dosta, jer je ono bio klasični, frontalni, redoviti rat, dok smo mi vodili rat i ustanak, revoluciju i što god hoćeš. Znam da je bilo gerile i na Pacifiku, ali Balkan je gori, nego svi Japanci, Malajci i koreanci skupa. Srbi su rodjeni gerilci, petsto godina pod Turcima su se hajdučki odgajali, uzeli hajdučke običaje, moral, taktiku i psihologiju hajduka poprimio čitav jedan narod, kraj toga brdjanin, gorski i pastirski narod, dakle pogodan za hajdukovanje. Ako bi Amerika vodila rat onake vrsti, odnosno pobijala redovitim divizijama, onda bi trebali 50 divizija, jer bi nestajale kao i njemačke.

Nadam se, da ćemo se naći u borbi protiv komunizma, onog Malenkovog i onog Titova, Ti kao američki vojnik, ja kao hrvatski, ali za isti ideal, za slobodu, državnost naše domovine i za slobodu i dostojanstvo svih ljudi dobre volje na svietu.

Ja imam jednog tetka i očeva brata, (dakle stric Maksa Luburića koji se je oženio sa Korčule, mo) koji se oženio sa Korčule. Bio sam tri puta na Korčuli, još kao diete, jer sam poslije otišao u emigraciju, i onda već znaš kako je išlo. Imao sam za vrieme rata dosta naših ustaških dobrovoljaca sa Korčule, a inače bilo je i tamo svašta, kako ćeš i sam znati, najviše radi onih gadova "digića" Talijana. Dao Bog, da nam Domovina bude slobodna brzo i da sretno možemo doći u naša sela i gradove, naše otoke i naša brda. Možemo u drugim zemljama i bolje živiti, ali sretni možemo biti samo tamp. (u Hrvatskoj, mo)

Veseli me, da je prijatelj Vidić moj zemljak. Mislim da bi morao biti od Gorice ili Sovića, (ja sam iz Sovića i kod nas ima Vidića. Da li je ovaj Vidić iz mojeg sela Sovića, ne znam, mo) iz Bekije, jer tamo ima Vidića, a ima i u Makarskoj, na granici sa Ljubuškim. Svejedno, glavno je, da je čestiti i državotvoran, a kao stari Domobranac, šta drugo može i biti. Toplo mi ga pozdravite i uručite mu jednu moju fotografiju, koju prilažem za Njega. (Radi se o vjenčanoj sliki generala Drinjanina, mo).

Frank Fekter je bojnik, izvanredan čovjek. Veliš da ne pozna stanja u toj zemlji. Možda. A ima nešto, što je u nama, pa makar i poznavali stanje. Mi smo za rata padali kao klasje. Svaki dan i svaki čas. Posebno ustaški častnici, što je i dalo podrške momčadi, da juriša, da gine i da trpi sve nepodobštine koje su Tebi dobro poznate. Pa čovjek, koji je svaki dan čuo pjevati : glavo moja nisam kopa zate, dabogda te raznile granate, - nezna dobro cjeniti svoju glavu. Naučio je na pregaranje, pa mu se sve čini dobro, ako i nije dobro, kao što i nije..... Stariji su već opekli prste sa Domobranom i Kolom, (po svoj prilici general misli na Coca Cola, mo) a i godine staloženog života u toj zemlji, unutarnji mir i red, blagostanje, zatim i tamošnji demokratski sistem, koji umiruje i zabrinjuje iste, - sve je to pomoglo da naši stari Domobranci drukčije gledaju na stvar, nego nova emigracija, iako smo plod istog stabla. Da, isto stablo, ali drugo podneblje, drugo kalamnjenje. U nekim mjestima: Cleveland, Chicago, New York, itd. nešto se postiglo, ali još uvijek najvići dio starih drži se po strani, ili pak drži sa fratrima i sa UH., (UH je Ujedinjeni Hrvati,mo) i ne želi čuti za nove. Možda jer se ne razumiju, jer se boje, itd.

Ja sam u tom pravcu mnogo poduzimao, ali sa malo uspjeha. Osim Erića, koji je danas skupio nove, posebno nakon smrti Sulentića, jedva ima starih, koji rade. Godine isto čine svoje, nema sumnje, ali eto vidim, da ima "starih", koji su i te kako mladi, kao i Ti. Pa kao američki gradjani i vojnici, imate više prava, mogućnosti i mogli bi mnogo napraviti, da se krene i krenemo s mrtve točke, ma i ne napravili čudesa radi nesretne politike s Titom. Ako, dakle, učiniš koji pozitivan korak, da skupiš stare i mlade, onda si zaista izvršio svoje "držanstvo", kako bi naš Stari rekao. Ja ću jako rado pomoći, ako je to moguće, savjetom, uplivom na naše nove za moderaciju, što bilo. Možeš na mene računati.

Sada ću pokušati dati konkretne odgovore na Tvoja numerirana pitanja odnosno stavke:

1. Upravo sam jučer čitao članak poljskog ministra Sumlakovskog, koji je predstavnik Poljaka u komitetu u Madridu, i on kaže, da treba postaviti Vladu, Vojsku, Organizme, pa makar to bilo i simbolički, a ako mogu nešto napraviti, tim bolje. To me je i ponukalo, da sam izvukao Tvoje pismo, koje je trebalo čekati, dok dobijem odgovor od Džaferbega i nekih naših ministara, kojima sam pisao o Tvojim sugestijama. Nadam se svaki čas odgovoru, ali nema sumnje, da Vlada postoji, imamo ju, samo bi ju trebalo, možda, upodpuniti i to predstavnicima drugih grupa, kontinenata, itd. Naime, da to ne budu stari ministri, nego da se uzmu i novi, mladji elementi, uzevši u obzir kontinente, da budu po svim kontinentima razdjeljeni i da mogu tamo djelovati. (Šteta da nemamo to pismo gosp. Ante Kršinića kojeg je pisao general Drinjaninu i vidjeti koja su to bila numerirana pitanja…Dali se je već tada, koncem lipnja 1954. godine, osjećao sukob i razlaz Poglavnik/Luburić. Mo. Otporaš.)

U isto vrieme, da bi se stvorilo neke vrsti Tajnog Državnog Savjeta, sa predstavnicima na sve strane, svih socijalnih i staležkih klasa, dobi, vjera i političkih grupacija. To je potrebno, ali se bojim, da će se moći nešto učiniti, jer ovog časa mi se nalazimo još uvjek u stadiju bjegstva, koje je započelo 1945., jer je i sada Tito predstavnik demokracije za nas Hrvate i on odlučuje, kome će glava dolje, a nedaj Bog, da bi se Andriji (u to doba 1954. god. bilo je suđenje dru. Andriji Artukoviću u Los Anđelesu za izručenje u Jugoslaviju, mo) šta dogodilo, koliko će ljudi vjerovati, da postoji demokracija i da je sposobna za život. Dok se ne vide konture nečeg solidnijeg nedaju se ljudi upregnuti, a ne samo masa, koja se pokreće samo u predvečerje velikih dogadjaja, nego ni predstavnici nacionalnih grupa, koji još neznaju "kaj bu". (Ovo "kaj bu" ili "bum vidili" je uobičajna izreka dra. Vladka Mačeka. Ovo je general Drinjanin često spominjao i ponavljao u svojim opisima u 15/16 nastavaka "Povodom smrti dra. Vladka Mačeka" koja su izlazila u novini OBRANA 1965 godine, mo)

2. Svadje! To je posebno pitanje. Recimo "Sv. Ante /Plovidba/". (ovo ne znam šta bi moglo značiti, osim uobičajnih proslava u hrvatskoj emigraciji kada su se slavila tri (3) Antuna: Starčević, Radić, Pavelić u zajednici sv. Ante Padovanskog 13 lipnja, te uz to i Dan HOS, mo) Oni su jednostavno riješili stvar, nazvavši nas zločincima, zlikovcima, banditima, fašistima, komunistima. Prema tome, kog vraga se može raditi s njima. Mi znamo o čemu se radi. Vatikan ne će mir sa Titom, jer ne vjeruje u Hrvatsku. Ne vjeruje mnogo ni u pobjedu evropskog antikomunizma i kao što traže "modus vivendi" u Poljskoj, traže i u Hrvatskoj. Pa kako su Poljaci uvijek Poljaci, a mi smo, prema tome, Jugoslaveni ili Hrvati, treba akceptirati one, što je - danas. A to je Srbe, komunizam, Jugoslaviju i Beograd. Pa kako ne će da izostanu, natječu se u ocrnjenju, drugi "čekaju", treći se ogradjuju, neki su tek oprezni, itd. To je "pobuna duhova" radi izgubljena rata. treba se spremati za novi rat. S kim da idemo?

Maček je pacifista, on neće rata, a pobjediti komuniste krunicom i tolstojevštinom, to se ne može. Tko ga je pobjedio do sada? Franko, a kako, to znamo mi. Sve one, što o nama kažu, sve su rekli Franku. Baš sam o tome pisao u zadnjoj "DRINI" koju ću ti dati poslati iz Clevlanda, da ne čekaš dok ti od mene stigne. Evo sada u Sydneyu : došao vlč. Mihalić i tražio , na brzinu, da mu se da mjesečna plaća i kupi auto, da može obići svu Australiju. Ljudi tek počeli kupovati odjela, slati sirotinji kući koju šoldu i sada ovaj na brzinu i na friške, hoće - aute. Novi i u gotovu. E ljudi ne daju. Sada ih je proglasio sve komunistima. Domaći Srbi otišli do vlasti i rekli, da svećenik govori da su svi Ustaše komunisti. (Dakle, za Srbe svi Hrvati su Ustaše i u ovom slučaju su sada i komunisti, mo) I kako je upravo sada antikomunistički kurs, može biti vraga. Sada, ili moramo skrštenih ruku gledati, kako nas denunciraju, blate, truju stari (strani,mo) svjet, koji ne pozna, - ili se moramo braniti.

Težko pitanje, vrlo težko. (Ovdje se radi o pitanju kojeg je postavio brat Ante Kršanić generalu Drinjaninu da se u "DRINAMA" ne napada. General odgovara ovako kako i odgovara: "Težko pitanje, vrlo težko", mo) I to da čine svećenici, kao Kamber (Charles Kamber svećenik hrvatske župe u Torontu, mo), koji su nosili ustaške pukovničke odore, bili "ustaški povjerenici", vršili vlast itd. I sve išlo dobro, dok Rusi nisu preplavili sve. Zar smo od heroja postali hajduci one noći, kad smo morali napustiti Zagreb? Čim novinari moradoše napustiti vile, aute i ne dobiše plaće, eto vraže, sve se okrenulo.

3. Imaš podpuno pravo. Ne gubiti živce i spremati se. U Domovini i inozemstvu, Svaki svoj posao, svoje mjesto i odgovornost. Nije idealno sve što postoji. Ali ono, što postoji, možda (može, mo) služiti za polaznu točku. Ja sam ostao kao zalaznica sa II. Sborom ustaša, dobrovoljaca. Tukao sam se, da se mogu izvući druge stajaće i rezervne trupe, časničke škole, itd., kako bi imali u emigraciji ljude, mladost, časnike, intelektualce, ministre i generale. Vjerovali smo, da sa Rusijom mora doći do rata i danas vjerujemo. Znaš kako smo svršili.

Ja kada sam vidio, da ljude predaju probio sam partizanski obruč i vratio se natrag, kao i general Boban. (Ovdje se mora nešto nadodati za današnje prilike i za današnji hrvatski naraštaj, a to je da je hrvatska državna vlada NDH imala jednu vrst garancije od strane Saveznika da ih se neće izručiti Titi i partizanima. Na osnovu te nazovi "garancije" hrvatska vojska i civili su išli s pouzdanom vjerom u ruke Saveznika, tj. Zapada, a ovi su ih iznevjerili i judinskom izdajom izručili Titi i partizanima, mo). Stvorio sam Križare, ja, i moji prijatelji, vodili ih i čekali. Ali šta? Kada sam vidio, da Zapad još nije zreo za obračun sa Rusima, a kako sam bio ranjen u nogu, te sam izišao van i došao u emigraciju 1947. godine. I počeo sam okupljati ljude, koje se jedva moglo zamisliti nakon Kavranove neuspjele akcije. kojom su nastradali unatoč mojim opomenama i savjetima.

Predalo mi je /Državni Odbor/ (po mome saznanju radi se o novoosnovanoj organizaciji "DRŽAVNI ODBOR" kojeg su istaknuti članovi hrvatske državne vlade NDH osnovali odmah poslije Tragedije Bleiburga. Taj DRŽAVNI ODBOR je koordinirao sve aktivnosti tadašnjeg rada hrvatskih izbjeglica, uključivši i Akciju Božidara Kavrana, Kavranova akcija mo) poslove Odpora u najteže vrijeme. Nastavio sam i s pomoći "DRINE" skupio borce po cielom svietu. Nastojim sačuvati živce i zdravlje, vjeru i vedrinu. To je sve, što se u ovim okolnostima može učiniti. Ja vjerujem u rat, jer poznam komunizam.

Zapovjedao sam ustaškim Zborom, imao sam 50.000 /na kraju/ vojnika - dobrovoljaca, imao sam nadzor nad više institucija za sigurnost, kaznione, logore itd., kao i nadzor nad tajnom službom, pa znam šta je komunizam.

Za vrijeme NDH imao sam svaki dan ujutro u 8 sati u ruci sve što su rekli zapadni saveznici, kao i Moskva. Nastojim i sada činiti isto i mijeriti. Radi se o vremenu. Sada nas Amerika ne će, ali će nas trebati i htjeti. Nas i sve druge. Amerika bi danas išla u preventivni rat, išli bi bez velike glavobolje, jer znaju, da će svaki dan Rusija biti jača i da će poslie biti gore, ali NE MOGU UVJERITI SVOJ NAROD. Ne mogu stvoriti psihozu koja je potrebna da se žrtvuju milijuni ljudi. Ili čekati Ruse, koji će pokrenuti crnce, slavene, sve vrsti nezadovoljnika, sve glupane i zvekane, kojih imade i u Americi i onda će tek viditi Amerikanci, o čemu se radi i šta je komunizam. Šta mi možemo: čekati i spremati se, prema skromnim sredstvima, koja nam hrvatski borci stave na raspolaganje. Ostavio sam nešto u Domovini (ovdje on misli na oružje i drugu ratnu spremu, mo), spremio nešto vani. Franka su nazivali istim imenima, njegov ministar i general Munoz Grandez je bio "ratni zločinac" kao i ja i na što sam jako ponosan, ali sve će to vrijeme urediti.

Zvat će nas i mi ćemo ići. I nećemo zaboraviti braniti naše interese. Nama je Amerika u našoj Domovini, na Korčuli, Zagrebu i Ljubuškom. Stvar sa Titom će se riješiti na jedan ili drugi način. Mi bi ga ubili sutra, ali bi prva Amerika optužila nacionaliste, da radimo za - Rusiju. Ne. Neka ga ubiju nezadovoljni komunisti (to bi mu se i dogodilo da je dočekao do kraja propasti komunizma kao i rumunjski diktator Nikola Čaučeski, mo), kao što će i biti, ili neka ga ubiju Amerikanci, ta velika djeca, nakon što ih izda. Nitko još komunistu nije mogao poslati protiv majčice Rusije, a najmanje pak Srbina i Crnogorca, koji su stvoreni i ciele povjesti branjeni po Rusima. Ja mislim nastaviti istim putem, i prema mogućnostima.

Sreća je, da sam se oženio dobro, naime, da mi je ženina obitelj pomogla, jer inače sve bi bilo stalo. Ali ipak krećemo, i vjerujem, da će borci uvjek pomoći, jedan, masa, društva, grupe, ali uvjek netko. Dali će nas drugi Hrvati sliediti, to neznam. To su politička pitanja, koja su za mene riješena, jer sam djelatni general Hrvatskih Oružanih Snaga i tako meni će zapovjedati moj Vrhovni Zapovjednik. Politikom, onom stranačkom i partijskom, ne mislim se baviti, ni onda, ako bi bila naša, ustaška, starčevićanska. Interesira me oslobodilačke i državotvorna politika. Mnogi misle kao i ja, a mnogi misle i protivno i iz oportunističkih razloga odriču se nas, koji smo proveli čitav život u borbi i koji smo JEDINA GARANCIJA ZA USPJEH.
Amerika će biti i previše okupljena svojim velikim jadima, a na našem prostoru odlučivat će Bog, Ustaše, Četnici i partizani. (Kolika velika pronicljivost!,mo)

Drugi će čekati ishod borbe, pisati pisma i novine, hvaliti jedne ili druge, čekati i mudrovati. Prema tome, kako vidiš, ja ne mogu prisiliti ljude da idu sa mnom, jer su svi bili i jesu i bit će samo i jedino dobrovoljci. Ovi znaju ginuti, žrtvovati se. Ovi će doći sami. Ja ne mogu i ne ću riješiti nijednog političkog pitanja, iako vjerujem, da će to naši riješiti u danom času.
JA SE SPREMAM BORBOM I ŽRTVOM STVORITI POLITIČKI KAPITAL U DANOM ČASU, A SLUŠAT ĆU SVAKOG TKO BUDE VODIO HRVATSKU DRŽAVU.

Imam 42 godine (Moram ovdje nešto nadodati što me uistinu gnjavi i muči. Imaju dvije verzije kada je rodjen Vjekoslav Luburić. Neki tvrde 1913 a neki 1914 godine. Ovo njegovo rukom pisano pismo je pisano 27 lipnja 1954 godine. Dakle, po ovom pismu Maks Luburić bi trebao biti rođen 1914 a ne 1913. godine, iako se službeno može tvrditi da je rođen 6 ožujka 1913.mo) i 25 godina se nalazim u djelatnoj službi Domovine i s oružjem u ruci. Znam, da to nije sve, što bi Hrvatska trebala od nas. Nu ovog časa i ovim okolnostima, više se neće moći napraviti. Imam kontakt, javan ili tajan, sa svim onima, koji bi zaista nešto mogli napraviti. Ako dodju bolji časi bit će i toga. Zavisi sve u prvom redu ipak o nama samima i onda - o Americi.

Rekao sam Ti o Americi i američkim vodjama. Znaju da treba ići u rat, ali ga se boje. Ako će medjusobni strah od atomske bombe odstraniti upotrebu istih onda će komunizam ići svojim putem, oslanjajući se na iskustvo i čovjeka. I napravit će, nažalost, kao i dosada. Francuska već pravi svoj mir, Engleska je radi Indije i trgovačkih interesa nemoćna. Ostaje Amerika i američki ljudi, koji previše dobro živu, da bi shvatili, da trebaju sve izgubiti. Ali najgore je da time neće izbjeći rata. Ima tri rata : klasični, atomski i gverilski. Ali s njim treba računati.

Tisuću milijuna su komunisti organizirali i vara se onaj tko već od 1917. godine čeka, da se sruši iznutra. Roosvelet je bio paralitičar (u ovom smislu "slabić", mo) a Churchill ima prko 80 godina i iz vlastite perspektive i psihologije gledaju na problem svjetova. Tu je tragedija. Mi šta možemo napraviti? Čekati, vjerovati i podržavati vjeru u drugima. Bog će nam svima suditi, a Poviest će ipak na kraju istinu reći svima : velikima i malima, pobjednicima i pobjedjenima. Mi ćemo do kraja vršiti našu misiju. Ja osobno tako misim, i vjerujem najveći broj preživjelih hrvatskih vojnika tako misle.

Slati ću Ti deset "DRINA". Ako želiš više piši. Daj ih starima i novima, a kada mogneš piši, ja ću Ti rado i iskreno odgovoriti na svako pitanje. Možda uvjek neće biti ono što bi ti želio, ali ja tako mislim i tako pišem. Mlad sam u godinama, ali previše star u borbi i životnom iskustvu. Znam da se komunizam može pobjediti samo borbom i krajnjom žrtvom, poznavajući njih, partiju, taktiku i psihologiju tih ljudi, znam, da valja raditi r a d i k a l n o. Pomladiti redove i čekati. A s komunistima drugog razgovora nema. Sviet će doći na to. To ću i u "DRINI" propagirati. Kad mognete nadjite joj prijatelja, jer 90 posto ju čita i džabe dobiva, a može ili neće pomoći. Vjerujem da ćemo jednom biti ponosni na ono, što smo učinili.

Rekao sam za prijatelja Vidića, a evo drugu šaljem Vama i jednu za vlč. Pehara. Možda ste vidili uniformu hrvatskog generala, možda niste. Neka Vam bude za uspomenu. (radi se o vjenčanoj sliki generala Drinjanina i njegove supruge Isabele, mo)
Ja se nisam predao 1945. nego sam otišao u hrvatske šume i u Vran planinu udario Stožer. Danas ga imam u Madridu i u ovoj plemenitoj zemlji nadjoh drugaricu, koja je već Hrvatica i hrvatski misli. Ženio sam se usred Bilbao, velikog grada, u katedrali i u hrvatskoj uniformi. Donio sam ju, kao i moje oružje.

Imam ga 25 godina djelatne borbe i neću se ni predati nikada, a borit se hoću, onda KADA VIDIM DA MOGU NOSITI UNIFORMU I MOJE ORUŽJE, koje sam upotrebio protiv neprijatelja Boga, Države, Naroda i Čovjeka. Imam pet rana, ožiljaka, bogato iskustvo, a nastojao sam naučiti i šta nova, pa čekam i ako Bog da, naći ćemo se još.

Još bih Vam rekao koju o FBI. (Federal Bureau of Investigation, mo) Naime u zadnje vrieme su zvali naše ljude i ispitivali ih. Straše pametnjakovići naše ljude sa FBI. Ja se ne bojim i ako bi sutra imao prilike da izaberem, najbolje bi bilo razgovarati sa jednim od tih ljudi. Oni su intelegentni i po svoj prilici, jedini, koji znaju šta je komunizam. Smiešno je misliti, da će nas progoniti. Rekao sam svim ljudima, nek se ne boje, a ako ih zovu, neka ponude suradnju protiv zajedničkog neprijatelja. Išli smo s Njemcima, idemo s Amerikancima, i možda sutra opet s Njemcima, protiv Rusa i komunizma.

A pitanje Tita će se riješiti kao i pitanje sliepog crieva, koje za Zapad ne vrši koristne funkcije, a škoditi može.

Vas sve i vaše obitelji pozdravlja, uz naš stari pozdrav BOG I HRVATI.
odani podpis Maks.

Bobani
08-08-2015, 06:39
VAŽNOST JEDNOG PISMA: PRIJATELJI SMO DIJALOGA, Piše general DRINJANIN

Pismo koje dolje niže iznosim je pisao general Drinjanin gosp. Igoru Buljan (1935-2009) 12 veljače 1964. godine, a ova pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" strana 304, 305 i 306. Upoznao sam Igora Buljana ljeti 1962. godine na Monmantre, Sacre Coeur u Parizu. Završio je kemijski fakultet na sveučilištu u Zagrebu. Sebe je smatrao studentom. Stric mu je bio Vice Buljan, hrvatski partizan, komunista i antifašista i jedan od jugoslavenskih prvoboraca NOR. Tražio je da mu pomognem naći posao. Mojom preporukom zaposlio se je u istom poduzeću gdje smo dr. Miljenko Dabo Peranić i ja radili, Labrairie Hachette. Razvili smo dobro prijateljstvo i našli zajednički rječnik u radu za Hrvatsku. Upoznao sam ga sa izdanjima DRINAPRESS-a: letke, Obrana, Drine i drugo. Iz dana u dan mu se svidjalo sve što je pročitao. Znao je mnogo o ishodu rata , više sa stričeve strane i, kako je sam rekao da za mnoge stvari nije čuo dok o njima nije sada pročitao u izdanjima DRINAPRESS-a. Na moj nagovor, kao intelektualac, pisao je generalu Luburiću. Neka mi se oprosti ako u zaporkama stavim neke dodatke poradi boljeg razumijevanja samog sadržaja u pismu, jer su mi neke stvari poznate. Donosim pismo u originalu:


genera DRINJANIN
12.II.1964.

Br. Buljan Igor,
90 rue Blomet, hotel du Nivernais,
Paris, XV.e. FRANCE

Dragi hrvatski brate ! (Već ovim naslovom, kako mi je Igor pričao, general Drinjanin ga je osvojio, mo)

Primo sam Tvoje pismo, kao i priloge. Hvala na svemu i posebno na opširnosti. Ima mnogo mladih, koji žele da ih se razumije, shvati, a da ni prstom ne maknu, ni u pogledu napora prema ostalima, ni u pogledu nastojanja, da i sami shvate nešto od onoga što se dogadja i što je izvan njih. Kada god mognete pišite mi o problemima, a i ja ću u važnijim stvarima konzultirati Vas i prijatelje, pa da vidimo šta i kako možemo napraviti za Hrvatsku mladi i stari. I netreba se niti bojati da se ne razumimo, i nije važno da se u svemu razumimo, niti je odsudno, da se to odmah dogodi, ali jest važno da ima dialoga.

Skoro isti principi odnose se na i sastav i brojčano stanje onih komponenata, koji formiraju bilo grupu sveučilištaraca, bilo grupu Prijatelja Drine. Problemi i vrieme, osobe i dogadjaji, vrline i defekti komponenata zbližavati će i udaljivati ljude, - ali mukleusi (po mojoj prosudbi ova riječ "mukleusi" bi trebala značiti šutnja, oni koji šute i rade mo) su tu, misli se, radi se, nastoji se i iz svega će borba i vrijeme nešto učiniti za našu stvar kao i u formiranju samih. Ja dakle ne gledam tragično na gibanje, brojna stanja, odlazke i povratke. Ako proučite povjest revolucionarnih ( ili inih ) pokreta vidit ćete iste sintome. To je prirodno. U predvečerje dogadjaja to će sve izgledati solidnije, evidentnije, a tih dogadjaja na našem obzorju nema, kao ni izričitih dominatnih polova, osoba, dok su ideologije i tako već skoro sve istrošene i nalazimo se, svi skupa, u dobu kriza i traženja puteva unutra kanibalsko-pragmatičnih poteza "velikih".

Hvala na imenima, i učinite to i drugi put, a ja Vam velim načelni stav. I onda na kraju - tu je još čovjek sa svim svojim manama, vrlinama, ambicijama, netaktičnostima i nekada se iz osobnih razloga traži ideološki, taktički, ili politički plašt, da ne ispadnemo smiešni. Napried, dakle. U svakom slučaju i uz sve gornje mene će jako veseliti, da Miljenko (Dr. Dabo Peranić, mo) nadje u Vama dobra i koristna suradnika.

U pogledu letaka mi smo velikodušni i nama je svjedno, da li dolaze od NOVE HRVATSKE (novina koju je izdavao u Londonu Jakša Kušan, mo) i prijatelja, ili s druge strane, ali mislimo da bi letci namjenjeni hrvatskom narodu trebali biti nestranačarski, svehrvatski, i jedva vjerujem da će itko od HOP-a slati letke koje tiska DRINA ili idu u ime Kušana ili iz Munstera (grad u Njemčkoj, mo).

Moramo biti apsolutno velikodušni i ne sitničavi. Nije pametno da tako rade, ali nije pametno ni to, da se od njih to traži. Pa uvijek sve propadne na tom nesretnom sitničavskom problemu. Nu stvorimo AKTIVISTIČKE CETRE, svehrvatske, državotvorne, i bez natruhe malog buržujskog i malogradjanskog karaktera. U Hrvatskoj vlada novo doba, novi duh, i Vi to znate. Šta je Hrvatima stalo do nekih imena iz Londona, Madrida, Munstera? Stvorimo aktivističke letke, aktivističke centre medju nama, i stvorimo sredstva, i napried ! Inače nikada napried ! Ja sam u zadnjih 7 mjeseci suradjivao i sa onima , koji me javno napadaju, ili se od nas elegantno ogradjuju. Mi hoćemo pokušati i to. Dajmo, zaboga, položimo ispit zrelosti u našoj propagandi. Vidite kako radio Madrid (Glas Madrida kojeg je vodio prof. Pavao Tijan sa svojom suprugom prko 20 godina, mo ) daje primjer. Mi bi mogli, pa ne koristimo priliku, da o SEBI GOVORIMO. Tu je čitav problem naše politike, strategije i propagandne politike. Šta se hoće postići? Isticati Kušana iz Londona, Gezu iz Australije, ( Geza Pasty je bio pokretač, organizator i prvi predsjednik Hrvatskog Revolucionarnog Bratstva, HRB kojeg su agenti Udbe kidnapirali iz Nice, francuska, ljeta 1965. godine i usmrtili u YU, mo) Maksa iz Madrida, Orlovića iz Munstera, ili Miroslava (Varoš, Udbin agent, mo) iz Rima, ili Derviša iz Pariza, (Derviš Šehović je bio predstavnik bosanskih muslimana u Francuskoj, mo), - ili trebamo pred narod izići sa problemima, primjerima i solucijama. Drugo : drukčiju propagandu treba voditi u tudjini, drukčiju pred narodom. Nisam ja proti stvaranja grupa i demokratizacije, nu pred narod treba izlaziti sa suvremenim riešenjem, ako hoćemo postići neki efekt. Računajte dakle sa nama, ali na drugoj bazi. Zašto nebi stavili adrese svih novina, radio postaja i javnih adresara? Nu i tako još od HOP-a nećete dobiti suradnju. Mi smo mnogo koplja polomili u tom predmetu, jer na sve vele: treba pitati Buenes Aires, a od tamo znate šta vele, da su svi pošteni Hrvati u njihovom redovima, i Živio Hefer! (Predsjednik HOP-a koji je naslijedio Poglavnika, mo) Razgovorite dakle o predmetu.

Naša slova su br. 10. a uopće nemamo grugih, osim neznatno malo br. 6. koje ne upotrebljavama, a koja su predvidjena tek za trgovačko sveučilište. Mi nemamo foto i drugih sprava za to, nego samo tiskarske strojeve i poznata Vam slova.

Ja ću poslati nešto ovih DRINA o kojima pišete, i razmišljao sam o ponovnom tisku. Molim vas uzmite tu stvar u razgovor sa našim Krugom i prof. Dabom, pa konkretno recite šta izostaviti, šta nadometnuti. Ispravno stavljate opasku da treba nadodati nešto o problemima muslimana, pa čak i izmjeniti tekst, jer ja sam to povjerio bio jednom drugom krugu intelektualaca, gdje je prevladao "zapad", a vi znate da to nije kriterij, osim - na zapadu samom i u propagandne svrhe. Mi moramo k tome i sa socijalne strane nešto izmjeniti i nadodati. Razgovorite i uzmite tu stvar ozbiljno, jer ima materije za to u tom broju. Ja se nadam da ćete "osposobiti" tu Drinu za današnjicu.

Ja sam poslao g. Profesoru 100 kom. OBRANA, a drugih 100 g. Šehoviću za muslimanski sektor kako u Francuskoj, tako i za druge geografske prostore. U pogledu cijena DRINE to neka tamo uredi sam g. Dabo, a prema prilikama i mogućnostima.

Jezik ! Oh to je već tragično. Mi dobivamo sa svih strana toliko opaski i tako kontradiktornih, da je za poluditi. Ja tom problemu nisam davao važnosti. Prvo jer nisam siguran više u ništa, a ni gg. profesori, a osim toga ja se ne bavim tim nego do sada Bebek (Željko, prvi urednik novine OBRANE, mo), prije drugi, nekad jedan, nekad drugi, jedni čestitaju, drugi psuju za iste stvari. I budući da tu stvar ne možemo riešiti, ja ostavljam svakom neka piše kako hoće, a oni koji ispravljaju kako hoće, dok se ne nadje riešenje.

Mene veseli da ste povezani sa g. Šehovićem, i da ispravno gledate na stvar muslimana i problematike koja postoji, i koja se neće riešiti negiranjem. Naravno ne radi se o g. Šehoviću, nego o Odboru Hrvata Muslimana. Trebalo bi svu tu propagandu uspraviti na načelne probleme i na aktiviste, koji mogu, trebaju i moraju pripadati svim hrvatskim grupama. U predvečerje dogadjaja i tako će se morati sva propaganda uskladiti, pa je dobro praviti pokuse i stvarati precedente.

Nemojte se obezhrabiti ako naidjete na mnogo nerazumjevanja. Ima ih. Mi nikog ne isključujemo, ali ih ima mnogo, koji to čine sa nama, tajno i javno. I mi moramo računati sa ljudima, jer je sve veći broj onih (kvalitetno slabijih) koji nam predbacuju, da mi pomažemo mnogima, koji lupaju po nama, iako to rekompenzira kod elita (koje ne gledaju na kvalitet).

Ja sam iz Pariza u više navrata dobio pisma od intelektualaca i na ista odgovorio. Uvjek ne prihvaćamo sve, ali je sigurno, da smo mnogo toga usvojili. Prijatelji smo dialoga, i kako vidite nikom ne solimo pamet, jer ljude želimo uvjeriti i damo se i sami uvjeriti. Nastavite, dakle, i dogovorite sa g. Profesorom.

Svima oko Vas šaljem iskrene hrvatske pozdrave, a posebno onima, koji su s nama bili ili jesu u vezi. Odani Vam Vaš

genera Drinjanin.


(Poslije amnestije iz 1962. godine koju je Aleksandar Ranković uveo, mnogi Hrvati su napuštali svoja djedovska i roditeljska ognjišta. Mnogi su došli i u Pariz. Bio sam jedan od onih koji je mnogima pomogao. Kod mene u stanu izgledalo je kao u čekaonici ili autobusnoj postage, ualetištu itd. Po podu su spavali dok ime se papiri ne srede za boravak i posao ne nađe. Kako sam imao mnogo hrvatskih knjiga, časopisa, novina, letaka i sl. iz svih hrvatskih strujanja, po cijelu noć bi čitali. Najviše su govrili da im se štivo DRINAPRESS-a dopada, jer je bio više prikladan mišljenju ideja Hrvata iz Domovine. To je general Drinjanin znao vrlo dobro, te je na osnovu tih domovinskih ideja zadobivao povjerenje, kako se je to u ta vremena govorilo u emigraciji, PASOŠARA. Možda baš iz tih od nekih "pasošara" Udba je vrbovala svoje agente protiv svojih poznanika i sunarodnjaka Hrvata. Tako je i Ilija Stanić kao "pasošar" postao ubojica hrvatskog generala Maksa Luburića. Otporaš.)

Bobani
08-08-2015, 22:23
PISMO DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA O VOKIĆU I LORKOVIĆU

(Dr. Dabo Peranić je bio član Glavnog Stana Hrvatskog Narodnog Odpora. U svojstvu te dužnosti je otišao u lipnju 1968. godine posjetiti Hrvate Canade i Amerike. Kako sam i javio u jednom od prošlih pisama da ću iznijeti i pismo dra. Peranića gdje on piše o slučaju Ministara NDH general Anti Vokiću i minister vanjskih poslova NDH dry. Mladenu Lorkoviću, što sada i činim. Ovo pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na strani 939 i 940. Mo.)


17. VIII . 1968 God.

Draga braćo !

Trebao sam Vam se javiti odmah poslije prisustovanja na zborovanju Odpora Područja "Sjever". Čekao sam da dodjem do generala, te Vam se tek sada javljam. Sredjujemo zajednički misli i utiske, analiziramo sve što sam tamo doživljavao, razmatramo sve ono što se odnosi na budući rad, i nastojimo izvagnuti pri svakoj odluci sve "za" i sve "protiv". Hrvatska je emigracija sva u pokretu. Dopise i izvješća dobivamo sa svih strana, druge očekujemo, a u medjuvremenu Vam šaljemo nekoliko misli, o kojima smo ovog prvog dana razgovarali.

1. Iako je Vanjski Front tek u svojim početcima / koji će biti napravljen iz svih kontinenata /, Radni Skup "Sjever" je zauzeo ekipno stav prema formiranju neke vrsti novog Vijeća. I u ostalim Područjima zauzimamo isti stav. Budimo jedinstveni, jer progresivnost naših koraka će biti Hrvatskoj od koristi samo ako i dalje ostanemo dosljedni samima sebi. Ostanimo tako dosljedni i prema rezoluciji u pogledu Vijeća, t.j. nastupajmo kao ekipa. Ostajmo čvrsto oko onoga što je zaključeno, i ne poduzimati ništa ni Glavni Stan bez vas, ni Vi bez Glavnoga Stana. / Zašto, reći ću pod brojem 3. /

2. Da ostanemo tako jedinstveni, potreban je koordinirani rad medju svim organizacijama. Obavještavajte jedan drugoga što radite i poduzimate, podpomažite jedan drugoga u radu, znajte izbjeći sve ono što ne ide u korist Hrvatske, a idite za onim što uslovljuje skoro ostvarenje Hrvatske Države. Vi dobro znadete da je Odpor sa svojim djelovanjem pokrenuo zbližavanje Zagreba i hrvatske emigracije. (To bi najbolje dans mogao reći i potvrditi prvi predsjednik RH dr. Franjo Tuđman da je danas živ. Ali fala dragom Bogu da još ima živi svjedoka koji to mogu potvrditi, a i ja sam jedan od tih, da je dr. Franjo Tuđman tražio istaknute Hrvate hrvatske političke emigracije kako bi ostvario ideju Maksa Luburića O POMIRENJU I IZMIRENJU SVIH HRVATA. Mo.) Tim možemo nastaviti samo zajednički, složno, te radi toga Vam stavljamo na srce koordiniranost medju Vama. To traži Hrvatska.

3. Prvu i drugu točku kažem Vam radi ove treće. Pregledavam sa generalom konfidencijalna izvješća od prije i sravnjujemo sa onim što piše "Hravtski Narod" (novina, mjesečnik ili privremenik Reorganiziranog HOP-a kojeg je vodio dr. Vjekoslav Vrančić, mo) od 15. VII . Dužnost nam je nastaviti u onom duhu, kako smo to propovjedali, za slogu i suradnju svih Hrvata i glupo bi bilo nijekati prilazak i suradnju novih ljudi, organizacija i ideja. Ali bi bilo još gluplje ne vjerovati onima izvješćajima od naših prijatelja iz novog HOP-a, koji su nam rekli, da će se preuzeti ideja Odpora, jer su suvremene i jer su se pokazale ispravnim, ali baš zato da će se opet raznim manevrima nastojati eliminirati ljude povezane sa generalom. Tako na str. 4 točka 12 izjave Vrančića, pod slovom a. / veli se, da je dužnost novog Odbora (ne Odpora, mo) za uspostavu Hrvatske Države, kako veli doslovno: "uspostaviti vezu sa političkim krugovima u domovini u svrhu suradnje na uspostavi Hrvatske Države". Pitamo se koje su to snage i politički ljudi, ako ne oni, o kojima je Odpor prvi i jedini kroz dugi niz godina govorio? Pa i točka b./ da treba S BILO KOJOM VLADOM SVIETA suradjivati. Što to znači, osim polaženja novim putevima? Ali pravi je dokaz u načinu, kako je sam Dr. Vrančić pokrenuo pitanje Lorkovića i Vokića, a na osnovi jednog dokumenta i izkaza jednog starog povratnika, častnika, koji daje pismeni iskaz o tome kako su prije povlačenja ubijeni Lorković i Vokić.

Ali što on ne zna jest, da i general ima u rukama izvorni primitak i dosta bi bilo da ga otiska. (Ovdje prilažem dio iz jednog pisma kojeg je general pisao nekome, ne znam kome. U hrpi pisama koja posjedujem pronašao sam jedan škarama isječen odlomak pisma kojeg ču ovdje staviti od riječi do riječi, a na taj osječak pisma ću staviti moju bilježku za bolje razumjevanje onima koji budu imali moju ostavštinu, te da znadu od kuda i kako je došlo do ovog komadiča pisma.
Citiram:

"...2. Br. Mirko Bušić, tajnik Odpora u Argentini mi javlja, da je dogovoreno sa Predsjednikom Lukasom Juričićem otišao na predavanje Vrančića, koje je isti održao nakon povratka iz USA i Kanade. Kao i uvijek bio je okružen prof. Oršanićem i prijateljima, i naši su stekli dojam, da je kao i obično sve unaprijed dogovoreno sa ovim i sa Jelićem, u koju svrhu je i išao na sjever, gdje je sa Došenom i Uj. Hrvatima, kako kaže SVE UREDIO. Govorio je 80 minuta i jednom spomenuo, da je bio sa Gagrom (Ratko Gagro, predsjednik Odpora za Canadu, mo) i tamo isto uredio. Odatle ona obaviest Došena, kako sam Vas prije obavijestio na osnovu izvješća brata Ratka i Šege, koji mi je poslao članak o javnom nastupu u Chicagu. Da polaže važnost na Uj. Hrvate, jer da su tamo većina intelektualaca. Ostali "tko se ne uključi, da sam sebe isključuje". Govorio je da je bio i sa Krnjevićem, (dr. Juraj Krnjević tajnik HSS i poslije smrti dra. Vladka Mačeka 1964. g., postao je predsjednik iste, mo) koji da je rekao, da nema običaja ići na Sabore u čijoj pripremi nema učešća, ali da je Krnjević sutrodan održao govor svojima i rekao da "put do Hrvatske vodi putem HSS-a". Zatim da je o Heferu (dr. Stjepan Hefer postao predsjednik HOP-a poslije Poglavnikove smrti, mo) nema govora, ali ako Hefer u 11 sati odrekne se svih časti i titula, da će u 11 i jednu minutu to isto čini, pa što narod odluči. Nu to može biti solucija za HOP, ali ne za Odpor i hrvatsku Državu, jer nije drugo ništa rekao. Ostaje dakle borba oko vodstva HOP-a i tko će za to moći pokrenuti više ljudi, ideja i organizacija.

3. Posebni problem u tome jest da je Vrančić, htijući ili ne, pokrenuo pitanje odgovornosti za Vokića i Lorkovića sa izjavama o povratniku Grabovcu (Mijo Grabovac postao 264 Ustaša i položio ustašku prisegu 11. 1. 1934 g., B. Krizman: PAVELIĆ I USTAŠE str. 557, mo), koji da je dao pismenu izjavu, kako je rekao generalu Moškovu (Ante Moškov, mo), da su svi zatvorenici u Lepoglavi pušteni, a "kako nismo znali što bi sa Lorkovićem i Vokićem, da smo ih ubili". Da tu izjavu imaju Asančić od Heferova Domobrana i on, tj. Vrančić jednu kopiju. S obzirom da neznamo ocijeniti što ima iza svega toga, što je Vrančić zapravo htio s time, te radi činjenice, da je isti Grabovac, prema mojim podatcima danas kod kuće, tj. u Imotskom, gdje slobodno živi, moramo biti oprezni. Da li se on...".

Na svu žalost isječak ovog pisma se završava tako kako sam opisao. Mo. Otporaš.)

Medjutim morao bi optužiti jednog starog povratnika, satnika, PTB-a (Poglavnikova Tjelesna Bojna, mo), koji je k tome danas prema svemu živ i slobodan u Domovini. Dakle ili primiti na svoja ledja krivnju za onu dvojicu, ili optužiti jednog starog povratnika, kako bi Udba montirala još još jedan proces i objesila tog čovjeka, kojega bi tužio nitko manje nego general Luburić! Vidimo sjene Azeva, vidim stare intrigente Jelića i Oršanića, koji svaki par godina prave na račun naivne emigracije POLITIČKI TURIZAM, i gdje se stalno optužuje sam generala, kao da hrvatski narod nema drugih problema doli pitanje smrti dvojice Ustaša koje su izdale Ustaštvo, dvojice ministara koji su izdali Vladu, dvojice ambiciozni ljudi, koji su razgovarali sa agentićima pete klase, a nama htijeli dokazati da su razgovarali sa "zapadnim saveznicima".

Molim vas da pričekate detaljni studij, držite se skupa i razgovarajte kolektivno, i nedajte se navući na tanak led, ne davajte izjave i ne komentirajte, dok ovu stvar ne objasnimo.

Prof. Dr. Miljenko Dabo Peranić.

(pridružuje se pozdravima: general Drinjanin.

Olovkom nadodano. Stavit ću u zaporke: (Odboru Središnjice Erik Lisak Mnogo Vam se zahvaljujem na dočeku, čestitam na radu i uspjesima, te želim nove uspjehe. uz pozdrav Vaš Miljenko.

General drinjanina također olovkom nadodaje: Zahvaljujem se svima na trudu i žrtvi za profesora. generalov podpis.

Sada donosim izjavu Mije Grabovca i po potrebi, ako se ukaže, ću nadopuniti pod mojim uobičajnim znakom, moja opaska "mo".

Prenosim sve iz novine OBRANA br. 150, Madrid - Travanj 1971., strana 16

"HRVATSKA MISAO"

Cordoba, Argentina 7. lipnja 1970.

Poštovani Gospodine Uredniče!

U pismu od 31. svibnja o.g. javljate mi, da ste - u dogovoru sa g. drom. Vjekoslavom Vrančićem - odlučio objaviti u Mrvatskoj Misli (novina, mo) moje izvješće o smrti Vokića i Lorkovića, koje sam napisao 12 prosinca 1959. i original predao g. ing. Ivanu Asančaiću na čuvanje u uredu Hrvatskog Domobrana, a kopiju t.j. prepis sam dao g. Vrančiću; također sam poslao prepis pokojnom generalu Maksu Luburiću od prilike sedam mj. prije njegove tragične smrti. (Pismo dra. Peranića je od 17 kolovoza 1968. u kojem navodi što piše novina "Hrvatski Narod" od 15 VII., dakle iste godine 1968., a pisac ove izjave kaže da je poslao "prepis" generalu Maksu Luburiću od prilike sedam mj. prije njegove tragične smrti. Ako je ovaj izvještaj pisan 31. svibnja 1968. te nadodajmo oko prilike sedam mjeseci, evo nas u početku 1969. godine. Zato dr. Peranić i govori "...da general ima u rukama izvorni primjerak i costa bi bill da ga otiska…" mo) Luburiću sam poslao na njegovu pismenu želju, on me je zamolio u pismu da mu pošaljem rečeni izvještaj, ja kao njegov stari prijatelj nisam mu magao to odbiti nego sam mu to vrlo rado učinija, samo sam mu poslao malo skraćeno ono po vojnički. Ne samo da nemam ništa protiv toga da se objavi, nego naprotiv želim da se to učini, i to čim prije, a Vama hvala što ćete to učiniti.

Marko Ćavić,
Cordoba, Rep. Argentina
B. Acosta 434, Cerro Las Rosas.

U nastavku donosim izjavu Marka Ćovića u vezi sa sudbinom bivših ministara u Vladi NDH, dra. Mladena Lorkovića i ustaškog Krilnika Ante Vokića. Smatrali smo uputnim ne vršiti nikakvih jezičnih izmjena, kako u naprijed objavljenom pismu, tako ni u izjavi, jer nismo željeli da bilo u čemu ograničimo slobodu izražavanja i neposrednost izvjestitelja. Držimo, da je sadržaj posve jasan, pa mu je stoga nepotreban bilo kakav komentar s naše strane.

SLUČAJ VOKIĆA LORKOVIĆA

Cordoba, Republica Argentina 12, prosinca 1959.

Niže podpisani izjavljujem da sam napustio Zagreb kao i ostala većina Hrvatske Vojske i veliki broj Hrv. civilnog pučanstva 6. svibnja 1945.g. Kako smo cijelu noć putovali kroz onu pustu gužvu nekako u zoru sedmoga istog mj. stigli smo u Krapinu. Slučajno sam se u Krapini našao sa generalom Antom Moškovom sa kojim sam bio intimni prijatelj još od godine 1933. iz prve emigracije (položio prisegu 12 svibnja 1933. i postao Ustaša pod rednim brojem 67., B. Krizman OAVELIĆ I USTAŠE, st. 555, mo).
Moškov je sjedio u svom automobilu te i ja sam ušao k njemu i počeli smo razgovarati o našoj tragediji i tako smo bili obojica tužni da skoro nismo mogli ni razgovarati, ali kako smo bili umorni od puta počeli smo drijemati i tako smo se naslonili jedan na drugoga i zaspali, malo kasnije netko nam zakuca na prozorčiću od auta i oba se prenusmo od sna. Tko je zakucao to je bio ustaški satnik Mijo Grabovac također stari emigrant iz prve emigracije a to je bilo ujutro kada je počelo sunce izlaziti iza onih krapinskih šuma. Grabovac daje prijavak generalu ovako: Gosp. generale ustaški javljam da sam se iz Lepoglave povukao sa svima po Vašem brzoglasnom nalogu, general priupita a gdje su ti njih dva misleći na Vokića i Lorkovića. Grabovac odgovara ja sam njih primio kao izdajice i postupio kao sa izdajicama. General upita a što si sa njima učinija?
Streljao sam ih gospodine generale. Moškov se je zgrabio za kose i čupao sam svoje kose i plakao kao djete suza za suzom su mu tekle niz lice, priupita ponovno Grabovca i reče mu a što da od tebe radim nesretni brate.
Grabovac odgovara, streljajte me gospodine generale drugo nisam ni zaslužija...
Moškov je ponovno sebi čupao kose i plakao i kroz plač govori Grabovcu odstupI da te ne vidim. Kada je Grabovac otišao, ja govorim Moškovu zašto nisi dao da ja te ljude čuvam pa bi sada bili ovdje sa nama.
Moškov odgovara sada je sve kasno dragi moj Marko.

Grabovac je rodjen u okolici Imotskog, ako se ne varam, mislim da je iz Runovića ali to bolje znadu svi Imoćani.

Jedini živi svjedok koji ovu izjavu zna i čuja rečeni prijavak to sam ja.

Marko ČavIć
Pripadnik bivše P.T.B.

(Svjedočanstvo gosp. Marka Čavića je razjašnjena tajna smrti Lorkovića i Vokića. A koliko se za nju nepravedno okrivljivalo generala Luburića! Kao u ovom slučaju, tako će istina izići vremenom na vidjelo i u drugim slučajevima. Tko je ubio Vokića i Lorkovića, bilo je odavno poznato generalu Luburiću, ali on je radije nevin podnosio lažne optužbe, nego da bude tužitelj. Uredništvo "Obrane".)

Bobani
10-08-2015, 12:17
SPLETKE OKO GENERALA DRINJANINA

(Donosim ovdje pismo generala Drinjanina kojeg je pisao pod kodnim imenom PRIMAVERA. (Ne znam što bi ta riječ "primavera" u ovom slučaju mogla značiti, ako ne "od prove važnosti", mo.) Pismo je pisano na 7 stranica povjerljivim dužnostnicima RADNOG SKUPA HRVATSKOG NARODNG ODPORA. Poradi boljeg razumjevanja pisma, morati ću tu i tamo dodati neke moje opaske, pa molim da se to uvaži. Ovo okružno pismo se nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" na stranicama 673, 674, 675, 676, 677, 678 i 679. Mo. Otporaš.)

Uredničtvo i Uprava
Madrid,

OPERACIJA PRIMAVERA
general Drinjanin,
12.III.1967.

Lukasu, Štefu, Ratku, Stipi, (Lukas Juričić, Argentina, Štef Crnički Cleveland, Ratko Gagro, Toronto, Stipe Brbić Australija, mo.

Dragi moji !

Pišem ovo pismo Vama četvorici s tim, da svaki od Vas učini u svojoj zemlji ono što mu sugeriram, ili što mogne savezno da prigodom proslave Desetog Travnja, bilo sastanaka Radnog skupa, bilo prigodom u ovu svrhu sazvanog sastanka, bilo da prepisom ovog pisma obaviestite svaki na svom području one, za koje misli, da je bezuvjetno potrebno da znaju, bilo po dužnosti u organizaciji, bilo jer je to iz drugih razloga potrebno. Isto molim sve ostale, pa i Rudija Erića, Marijana Nosića, Envera (Mehmedagića, mo) i Šegu Stipu, kao i druge, da im ne šaljem okružnicu izravno. To je zato da se ne mučim sa prepisivanjem, a i jer ovako ne znam, da li ću moći i ovo dovršiti, iako je nedjelja jutro rano. Napisati ću Vam što stignem, a vi prenesite najužima ono što poručujem, a ostalima ono, što bude potrebno prema Vašoj uvidjavnosti.

1.) Počet ćemo jednim dogadjajem, koji Vam je poznat. Posjet Tita Austriji. Udba je tu stvar iskoristila da pokrene INTERPOL protiv hrvatske emigracije, a dobrano protiv nas, jer je naš rad opasan radi razdvajanja njihovih redova. "Atentat Grabovca" (Sjećam se tog slučaja. Tada sam živio u Parizu. Radi se o jednom Hrvatu pasošaru koji je navodno htio izvršiti atentat na Tita. "Atentator" je uhapšen, hrvatska emigracija optužena, poimenice Hrvatski Narodni Odpor, mo) je stvar Udbe. O tome nema sumnje. Za ovo smo od prije znali, još iz Italije, da su Udbaši. O tome je pisala i Jelićeva novina (Hrvatska Država, mo). Meni je to javljeno još prije. Stvar mi je potvrdio i čitav niz ljudi. Razbijači i kriminalci, agenti provokatori, u službi Udbe.

Sada su oni "priznali". I dali izjave INTERPOLU. Tisak iz Jugoslavije odmah "veže konce". Tako i do "slučaja Medvedović". (U kolovozu 1966. godine netko mi je pokucao na vrata. Otvorim i pred sobom vidim nepoznata čovjeka s brkovima. Bez riječi pruži mi novinu "Hrvatska Sloboda" koju su izdavali Ujedinjeni Hrvati Njemačke; Mile Rikavina i drugi. Unutra vidim švrakopisom ispisanu moju lozinku TRUP, Tajni Revolucionarni Ustaški Pokret...Na moj upit tko ste vi, predstavi se da je Slavko Logarić iz Njemčke te da ga k meni šalje Mile Rukavina. Pozovem ga da uđe u moj stan. Pričao mi je kako je u Štuttgardu ubio jednog jugoslavenskog špijuna, nekog Medvedovića od Imotskog. Ostao je kod mene neko vrijeme. Potrudio sam se da mu pribavim potrebne papire da ode za Španjolsku, pošto je to bila jedina zemlja koja antikomunističke izbjeglice nije vraćala u Jugoslaviju, mo) I kako je Tito šef Države, sve u vezi njegove sigurnosti, prema statutima INTERPOLA, spada u nadležnost i sve su Države, članice, dužne vršiti naloge. Tako i španjolska policija, koja je član iste kao i Jugoslavija.

2.) Već peti dan da je zatvoren u Valenciji Slavko Logarić, s tim, da je njemačka sekcija Interpola tražila od španjolskog njegovu ekstradikciju. I kako je bjegunac sa njemačkom residencijom, pasošem i legalnom vizom, automatski podpada pod njemačku jurisdikciju. Ministarstvo Pravde je dalo nalog za ekstradikciju, tj. predaju njemačkim organima, da mu se sudi radi ubistva "Medvidovića i drugih jugoslavenski gradjana" i radi toga" jer je skupa sa grupom Grabovac" organizirao arentate itd. Ja sam tih dana imao strahoviti neprilika radi drugih naših, jer "organizacija terorista je pripremala više napada na jugoslavenska diplomatska predstavništva i državne predvodnike". Nu ovi nisu njemački residenti, nego su "politički emigranti" i redarstvo je s dobrim kriterijem odbila uhićenje, a najmanje da bi poduzeli opći napad na "emigrante iz Jugoslavije" kako je to tražila Interpol, a gdje smo bili uključeni ja i još pet mojih, kao i još neki Macedonci, pa i jedan Srbin, valjda radi kamuflaže. Nu Logarića je zahvatilo, jer smo se nadali, da ga se neće potraživati, a kako je imao dobar pasoš, njemački, i mislili da se vrati, bio je kao turist i naravno legalno prijavljen, kao što je i došao. Izvukli su ga iz moje kuće i odveli.

Nismo se nadali, da bi se to moglo dogoditi, ali kako je traženo preko Ministarstva Vanjskih (poslova, mo) i Pravde, bili su nama nepoznati kanali, koji do sada nisu imali veze, i dok sam ja prije podne bio skupa sa Slavkom na političkom redarstvu i u vezi s kontrolom stranaca, čekali su nas agenti kriminalnog redarstva sa nalogom Min. Pravde, što je posebni slučaj, jer je legalno sasma pod njemačkom jurisdikcijom. (Napominjem da sam Slavku Logariću pomogao da ode u Španjolsku. Osobno sam išao na Španjolsko poslanstvo skupa sa drm. Miljenkom Peranićem. Španjolcima smo rekli da dolazi direktno iz Jugoslavije. Njemačku nikako nismo smijeli ni spomenuti, jer je za njim bila potjernica. A to što general navodi da je uz sebe imao legalne njemačke isprave, to stoji, jer je general morao igrati na svaku "legalnu" stvar kako bi se Slavka Logarića spasilo od izručenja Njemačkoj, pa, možda, eventualno i Jugoslaviji, mo)

3.) Smjesta sam išao u Madrid i pokrenuo prijatelje, koji su uz nas, kao i u ostalim slučajevima, preuzimajući ja odgovornost, da će ljudi napustiti teretorij, itd., jer kako ova zemlja živi i diže se od turizma, a komunisti i anarhisti joj napadaju ambasade u Italiji, Francuskoj, Holandiji itd., i kako je počela i dijelom već uspostavila konzularne, trgovačke i negdje redovne diplomatske odnose kako sa Rusijom, Rumunjskom, Bugarskom, tako i Jugoslavijom, i ti se odnosi pojačavaju danomice radi trgovačkih razloga (export voća), te na kraju, kako se zemlja nalazi na političko-diplomatskoj liniji USA-vatikanska koegzistencija, - sve to zemlju sili, da ne dozvoli rad političkih emigranata do mjere, da bi pomutili tu liniju njihove politike. Do koje će se mjere ići? To ne ovisi o nama, nego o igri velikih, i dokle će recimo Beograd i drugi napadati njih, pomagati Štrajkove itd. Španjolci su ponosni na svoju nezavisnost, i drže ju naprema USA. što se ovih dana dokazuje u novinstvu kada se ustanovilo, da su studenske nemire ovdje financirali agenti američke org. CIA. Jedna lekcija više za nas u svakom pogledu. Danas očekujem patera Oltra, koji je dušom i tijelom, kao i uvjek uz nas, kao i onda kada su nas ovdje tužili predstavnici našega HOPA, da smo komunisti. Na vodstvu aparata su čvrsti ljudi. Šef policije je jedan bivši divizioner iz Rusije. Bili smo s njim. I šef vanjskih (poslova, mo) je isto divizioner, i prijatelj Oltrin, ali je to drugo. Ministra Pravde poznaje Rudi Erić,, jer smo ga skupa posjetili, dok to nije bio na njegovom imanju blizu moga mjesta. (Ovdje se treba nadodati da je general Drinjanin poznat po tome da je on rijetko kada pregledavao pisma koja je pisao. Pisao ih je na desetke tisuća; i uz sve druge dnevne obveze on si nije mogao priuštiti vremena za korigiranje i pregledavanje eventualnih (po)griješaka. A šta je htio reći "...dok to nije bio na njegovom imanju blizu moga mjesta… Po mom rezoniranju je htio reći: "dok smo bili na njegovom imanju blizu moga mjesta", mo). On je isto rezervni častnik. Najgore se neće dogoditi ni skim, i vjerujem ni sa Logarićem, već i zato, jer vide, da se tu ide po - mene. (Za sigurno "po mene" znači po generala Drinjanina; još ako se uz to soda da je baš u to vrijeme u ožujku 1967. godine Ilija Stanić došao u Španjolsku kao Udbin agent da dvije godine i mjesec dana kasnije ubije general Drinjanina, mo) Zato su spojili Grabovca sa Logarićem, Medvidovićem, i zato sam imao posjet jednog našeg Hercegovca, mladog "revolucionarca" (šteta da ga general ovdju u ovom pismu nije imenovao. Do sada izišlim dokazima samog ubojice Ilije Stanića, on je došao iz Njemačke u Španjolsku početkom ožujka 1967. Ovo pismo je pisano 12 ožujka 1967g., mo) za koga smo predmjevali da radi za Udbu. I dokazalo se, jer je prije dolaska Tita bio na svim mjestima odakle bi se "nešto moglo napraviti", a prigodom sastanka samnom nastojao je od mene dobiti bilo što, da me - kompromitira. I to smo uspjeli dokazati, i ovdje raskrinkati.

4.) Imam uz sve ostalo, dva važna problema :

a.) Logarić, za koga se borimo, i osim prijatelja pokrenuli smo i jednog poznatog kriminalistu i jednog advokata versiranog u internacionalnim odnosima. Ovaj će vjerovatno sutra na put u Bonn, ako ne uspijemo stvar riješiti na političko-redarstvenoj liniji, nego na vanjsko-juridičnoj, što je jako neugodno, komplicirano i skupo. Prva je linija uz nas, a druga sklona, iako mora imati obzira na obzire, već radi svojih slučajeva protiv komunista i anarhista, koji protiv njih rade, i zašto trebaju INTERPOL. I oni kontroliraju svoje radnike u Njemačkoj, imaju dakle ovakove ili slične probleme i nemogu biti olaki, barem ne vanjskopolitički i juridički sektor. On je u tamnici na raspolaganje njem. vlasti za ekstradikciju, iako smo uspjeli zaustaviti tok predaje i borimo se uz pomoć redarstveno-političkog sektora, da skrenemo stvar na političku bazu, u koju svrhu će možda biti održan proces, koji njih NE interesira, jer imaju dosta problema i sami, i jer čekaju ove godine 18 milijuna turista.

Osim toga Slavka terete za pet stvari, i koji su tamo, i naši, i Udbaši, brane se sa njim, jedni da sebe operu, i Udba da mene umoči. Iz rekonstruiranog plana to se vidi. Pojačavaju se odnosi izmedju Jugoslavije i Španjolske. Tuku se, izmedju ostalog, preko magareta. To magare sam ja i Radio sat, (Radio Glas Madrida kojeg je vodio i uređivao Pavao Tijan, mo) kojega smo lani spasili padre Oltra i ja, preko najviših organa, gdje su rekli "njet". I naša tiskara, koja je počela davati plodove svoga rada u emigraciji odgojom revolucionaraca, i u domovini u psihološkom ratu podvojavanjem u njihovim redovima. Vjesnik je morao javno pisati o letcima Odpora (Novina Obrana je donosila skoro u svakom svoje broju na vrlo tankom papiru letke koji su bili isključivo tiskani u stotinama tisuća samo za Domovinu. To činim zato kako bi se mogla politička i nacionalna linija Odpora usporediti s odrazom tog vremena u kojem su se ti letci pisali i slali hrvatskome narodu u Domovini da vide da ga hervatska emigracija nije napustila niti zaboravila, mo) i braniti se. O tome u OBRANI VIŠE. I s druge strane magare su oni španjolski komunisti, koji sjede u Beogradu (General Grinjanin misli na one poražene španjolske komuniste sa kojima su se jugoslavenski komunisti borili u španjolskom građanskom ratu 1936-1939 proti Franka, mo) i dobivaju od Vlade i Radio postaju i tisak za agitaciju protiv Franka ovdje. Nije dakle samo ideološka razlika općenita, nego rad Drinapressa i Radio sata Hrvatskoga, i crvene propagande iz Beograda. I kad se dvojica tuku preko magareta, onda magare obično izvuče kraći kraj. Ali i tako, akter je, kao i hrvatski svećenici u emigraciji, koji stoje na putu sredjivanje odnosa Beograd-Vatikan, ili na drugim kolosjecima njima slični. Eno istog mons. Casaroli u Moskvi, Varšavi, Budimu itd. Gornje nam daje znati da konspiracija Rim-Beograd, nije uperena protiv izročito Hrvatske, što je dobro, ali s druge strane, stvar je načelna, šira, sistematska uopće sa komunističkim svijetom i zapadom, koji vidi da NE MOŽE VOJNIČKI I POLITIČKI VODITI RAT PROTIVU MOSKVE I BEOGRADA, i kao što Moskva i Beograd (ovaj odavna podržavan američkom pol.strategijom) radi straha pred Kinom, nemogu izvesti "zadnju bitku" protiv slobodnog svijeta. Kakva je tu uloga, na našem sektoru, rezervirana preko slučaja Logarić za mene, neznam. (Sve što se zna je to da je ovo pismo pisano 12 ožujka 1967. g., a da je general Drinjanin ubijen 20 travnja 1969 g., dakle poslije dvije godine, jedan mjesec i osam dana. To je to vrijeme u kojem se je SPLETKA PLELA OKO GENERALA DRINJANINA, mo). Ali osjećam da s ovim tek počima, a ne završava. Dakle preko Logarića ide se za Luburićem, koji bi mogao biti to magare izmedju Madrida i Beograda. (Po ovome bi se moglo zaključiti da je general predosjećao spletke ooo sebe, mo.)

b.) Kao posljedica svega toga nastaje i problem, kako mi je to sugerirano, da bi morali cijelu stvar DRINAPRESSA, postaviti na drugo mjesto, s drugim legalnim bazama, dakle premjestiti i kamuflirati. A to će reći revidirati i moj obiteljski položaj radi djece, arhive, rada, itd. Pri tome znam, osjećam i dobivam garancije, da se ne trebam bojati, ("Bojim se da ne ću dugo živjeti: naime sredio sam klišeje, sve je kalsificirano, protokolirano, očišćeno i razbijeno u 40 grupa. I čak mi se dogodilo da sam našao što sam tražio! I kako sam Ti rekao da ne ću doćekati živ toga, bojim se da ne bi mogli Amerikanci izgubiti kakvu bombu nad Cargagentom, ili ja da nadjem takvu, koja nije moja, ili ako Udba imadne koju previše, pa kaže, kad smo već u trošku, neka ide." General, pismo piscu (dru. Miljenki Dabi Peraniću, mo) od 19.II.1968.) Iz knjige POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA, str. 29, mo) i ne bojim se skorih dana, iako neće biti ugodno. Magare se treba "vrcati" da dobije što manje batina, jer će se vjerovatno problem onih, koji se tuku preko magareta s izričitim ciljem, da svaki od njih dokaže svom narodu, da je zapravo pobjedio a ne izgubio. Zapad želi vjerovati da je penetrirao na istok, kao i da je razbio monolitnost sistema, što stoji, a komunisti se hvale da su se spasili od srdžbe svog naroda sa kapitalističkim parama. I to stoji. Rata nema, pohoda nema, Kina je neprijatelj svima, i Vatikan, Kapital, Masonerija, nacionalizam traže put spasenju pred žutom opasnosti. To je istina, a sve drugo je sporedno pa i "sloboda zapada", "revolucija Rusije", "doktrina Vatikana" itd.


(Vidjeli smo iz ovoga pisma kako je general predosjećao da se nešto oko njega kuha. Teško je bilo predočiti pravu sliku. Dr. Peranić je pronašao u jedoj od soba jednu željeznu štangu godinu dana prije pogibije. Posumnjao je odmah u Iliju Stanića i zahtijevao da ga odstrani. General mu je rekoa da više sumnja u Željak Bebeka nego u Iliju. Doći ćemo i do toga. Otporaš.)

Na meni je sada da Vam kažem moje probleme, sa radom i sa premještajem tiskare, mene i obitelji.

5.) Što imam Vama reći u vezi svega gornjega, s tim, da se ove misli prensu na najuže suradnike, a djelomično i prema mjestnim prilikama i na druge suradnike, ili Hrvate, koji iako nisu pripadnici ili suradnici, gledaju s interesom naš rad i eventualno bi ga moralno, politički i ekonomski pomogli.

a.) u prvom redu neka se ne ljute prijatelji ako im ne mognem odmah na sve, brzo i opširno odgovoriti. Ostajem vjeran obećanju da ću ja osobno svakom Hrvatu odgovoriti na svako pismo, ali je tih pisama mnogo, medju njima i pisama agenata Udbe, njemačkih, američkih, engleskih, i kako sam nedvojbeno ustanovio albanskih i kinenskih agenata. Sastanci zahtievaju oprez radi mjesta, sigurnosti, troškova, vremena i tema. Pisanje još više, jer su dokumenat, koji se može upotrebiti na zlih načina i samo jedan dobar. To naši moraju razumiti, pa ipak ima i dobrih, zlatnih ljudi, koji se uvrijede, zahvaljuju na "položajima", ako ne ostavljaju već Odpor, ili odlaze "kamo ih zovu", povlače se uvrijedjeni, jer da ih je "netko kod mene opanjkao". To je na Vama da uredite, kad i gdje se može.

b.) da smjesta i najaktivnije mobilizirate materijalnu pomoć jer su mi uz sve druge jade ovi dogadjaji naprtili strahovite troškove, i morao sam tražiti na posudbu novac. Ja obično tražim kad sam "u dreku" do vrata. Dodijalo mi je moljkati, pisati, tumačiti, mnogo puta ponižavati se, gutati predbacivanja, napadaje, nekada i zafrkavanje, pa i vrijedjanje, ali kako nema druge, valja sve superirati i uvjek iznova počimati, moliti, ponižavati se, što znam, da ni Vama nije ugodno, i znam da osobno žrtvujete, gutate pilule gorke i čemerne, kao i ja, možda i više, jer ste u kontaktu i s različitim elementima. Pošaljite mi najhitnije sve što možete, bilo od tiska, bilo od Fonda, bilo osobnim i užim inicijativama, bilo od osoba, koje bi ipak mogle i morale na neki način pomoći. Na Vama je da riješiti taj problem. Budite uvjereni i mogu Vam pružiti opipljivih dokaza, da smo pater (Oltra, mo) i ja i ovdje nešto sredstava smogli i davno potrošili, jer nebi inače ni pola onoga napravili, što smo napravili na svim poljima. Ja sam bio toliko rastrgan ovih dana, da nisam imao vremena da pregledan u pogledu Fonda i razašaljem ostatak blokova i upozorim na jednu anomaliju. U isto vrijeme kad smo napravili nekoliko blokova Socijalnog Fonda stigla je potražnja od Šefa, da napravim FOND ZA SLOBODU HRVATSKE. Napravili smo hitno nešto i poslali avionski. Morao sam na put i ostavio sam, da mi izrade još. Pri numeriranju nisu imali u vidu razliku izmedju dva Fonda i opetovani su neki brojevi, mislim prvi. Pisao sam Štefu, jer je kasnije uglavnom na njega poslato, da ispravi. Ako mognem sutra, što ne znam, jer očekujem povratak patera iz Madrida, poslat ću ostatak. Tu je glavna briga na Štefu i Ratku, da to sravne i daju drugima, bilo podatke, bilo druge blokove. Oni su u glavnim centrima. Vladeku isto pišem posebno jer on skoro uvjek uzajmi od svoga i pošalje, a onda kasnije naplaćuje si. Štef neka uredi sa Džebom (Ivan Džeba je bio zadužen kao glavni Rizničar Odpora za sjeverni kontinent, mo), i ostalima, a Brbić i tako u Australiji ide posebno i Lukas za Argentinu. Nu pomozite kako god znate. I hitno.

c.) Po pitanju proslave Desetog Travnja, kao njhitniji problem, uspio sam poslati jednu malu poruku na Nikicu Jurića u Hamilton, gdje oni slave prvi put sami. Zatim jednu lekciju br. 1. u Australiju na Brbića. To je doktrinirana stvar, odnosi se na značenje Desetog Travnja i konkretne tehničke i političke probleme akcije za obnovu. To je Stipe dobio i on će to umnožiti i dati svojim ograncima. Neznam kakve tehničke mogućnosti ima Stipe da bi hitno napravio dva primjerka i poslao Lukasu za Argentinu, ili Ratku za Toronto. Pa možda bi moglo i stići, a ako ne, neka bude za Antunovo, za Radni Skup, jer nije za širu publiku, nego za Odporaše i borbeni elemenat. Šaljem zato original, napisan, Marijanu Nosiću, pa neka kao pročelnik pročita Radnom Skupu, ako se sastane u Torontu. Inače nadam se da ću moći obaviti još nešto korespodencije, odgovoriti najhitnije i dati upute za Švedsku, Francusku i Njemačku, možda i poslati kojeg govornika, ali neznam što i kako ću još stignuti učiniti za Notrh, Sud i Oceaniju, pa da znate i snadjte se, kako znadete, sastavite poruku i pročitajte u moje ime. OBRANU ste dobili i imate letak: TKO NEĆE HRVATA ZA BRATA, HOĆE SRBINA ZA GOSPODARA. To neka bude središnja misao, kao što je bila i 1941. godine. Proslavite kako znate, s kim mognete, prema lokalnim mogućnostima.

d.) OBRANA. poslao sam je i sve ću učiniti da bi još jedna stigla, ona posebna za 10. travnja u području North i Sud, te Evropa, i pokoji u Oceaniju. Ali neznam što nam donosi sutra i kako ću biti sa vremenom. Nadam se da ću moći smlatiti, makar i manji broj, i poslati ga na vrijeme. Ali ako bi se moralo biti i bez toga, poslati ću Vam letak ili što bilo. (jedno obrazloženje. Upoznat sam toliko da je DRINAPRESS nekada izdavala po dva broja OBRANA jedan za drugim, iz razloga toga što je pristizalo toliko mnogo materijala za novine; vijesti sa svih strana i onih hitni i onih koje mogu pričekati. Tada bi general sa svojim radnicima tako to priređivao i tiskao one friške vijesti u prvu OBRANU, a one druge koje ne gube na vremenskoj važnosti bi stavljao u drugi broj OBRANE koju bi čekao da dođe vrijeme za razašiljanje. Tako se je naš general koprcao da zašpara i uštedi na novcu, mo)

e.) Učinite u pogledu našeg internog "puča" našeg pukovnika, kako najbolje znate. (ovdje se radi o pukovniku Ivanu Štiru. Došlo je do nekih nesuglasnica i trzavica između Puk. Ivana Štira, Lukasa i drugih Odporaša u Buenos Airesu, mo) U gornjim okolnostima, neće Vam biti teško vjerovati, da nemam ni vremena, ni smisla, za napridovanje sa usidjelicama Buenos Airesa. Nekada i sam počimam sumnjati u sve te naše Korsky, Štiere, Rovere, koji iako idu s nama, trpe, ginu, ipak uvjek ostaju izvan onog začaranog kruga narodne duše, kao i Štrosmajeri, Šeperi, Pichleri itd. na klerikalnom polju. Štir je imao napisanu brošuru protiv Hefera, (Mislim da general misli na knjižicu od 35 stranica OTVORENO PISMO DRU. STJEPANU HEFERU, Buenos Aires 1966, mo) mene, Vrančića, Jelića, Oršanića, i do zadnjeg časa je brenzao stvar sa Heferom, i nije dao naprijed Odporu, a onda sam mu morao protiv Hefera, kuma, (oni su kumovi, mo), jer veli: pasti će i tako, a sada sa Korskim ruši Oršanića u Republikanskoj stranci, Vrančića u novom HOP-u i mene u Odporu. Vele mi sasma ozbiljni ljudi, da ih posjećuje sa onim programom u ruci i dokazuje, da sam se prodao - komunisitma (Nova politika Hrvatskog Narodnog Odpora za POMIRENJE S HRVATSKIM KOMUNISTIMA, mo), a ja njega već 1945. morao tenkovima vaditi iz ruka Moškova, Kirina i vojnog redarstva, jer je pokušavao vaditi iz partizana naše HSSovce. I sve je to "osječka garnitura" koja je trebala nadomjestiti onu - "dinarsko-koljačku". /Hefer, Korski, Štir, Klaić, Asančaić, itd. sve su to osječka garnitura/. Zato ograničite se na manevre na vlastitom području, jer inače nitko tu ne može konce vezati. Na pr. imamo s više mjesta ponude od "prvog HOP-a" (Poglavnik/Hefer, mo), a negdje "drugog", (reorganizacija HOP-a koju je vodio dr. Vjekoslav Vrančić, mo), a i "abatri" sa svakim i protiv svakoga.

f.) Nitko više kao ja ne želi da se postavi stvar VANJSKOG FRONTA na noge. Ali nisam nikada želio da mu sijelo bude u Madridu, ali ni u Buenos Airesu, ni u Njemačkoj, ni u Parizu, jer ako treba postojati iz političkih razloga onda on treba biti u USA. To je tako logično, da nije potrebno to nijednom od Vas dokazivati.

Pupak svijeta nije u Argentini iako može u njoj biti dobar dio naše političke elite, koja bi i te kako dobro došla na drugim područjima. Nu da se stvori nešto pametna i što će biti operativno, trebaju postojati operativni i stabilni RADNI SKUPOVI ODPORA. To se pak ne može riješiti "pukovničkim udarima" koje ovdje zovu "kvartelazo", tj. kasarnski udar. VANJSKI FRONT ODPORA je isključivo politička institucija i mora biti plod razumijevanja, politike, izmjene misli, dogovaranja, uma i trepljivosti, ali uvjek u rukama autoriteta, da se ne izrodi "kvartelazo". I recimo Cecelja je donio u Argentinu duh svoga zapovjednika Štira i komesara Korskog, operirajući na svim "conbinazionne". To nije Odpor, to je spekulacija. FANJSKI FRONT mora biti prikladan za svoje područje, da ovdje obavi svoju misiju a ne zato, da Odpor uskladi svoj rad prema želji svakog područja. I još manje prema želji pojedinaca.

Naša je propaganda, pa i naš "specijalni program" više štete nanio komunistima, nego sve učinjeno kroz 20 godina. Papa, Kapitalizam, Nacionalizam operiraju na socijalnom polju, jer to je znak vremena i četvrta dimenzija svih podhvata XX stoljeća,- a mi, koji smo bespravna raja, socijalno izkorišćavani, sa praktični jednim operativnim i solidnim partnerima u hrvatskom industrijskom radništvu i mladoj generaciji intelektualaca izlazimo sa pričama o starom raju, kad te priče ne uvjeravaju ni nas, a kamoli one, koje valja izvući ispod pandža internacionalnog i srpskog komunizma.

Vanjski Front neka se ograniči na uskladjuvanje u svojoj okolici, neka brani Hrvatsku pred svijetom, neka ima riječ u ime prava naroda, a ne da diktira taktičke poteze psihološkog rata sa 15.000 kilometara daljine onima, koji moraju na terenu biti "al jour" (a jour, biti jasan, mo). Zar će naš Operativni Stožer u času pokreta u Domovini trebati uzimati u obzir mišljenje svakog od nas ovdje ili preko mora. Takvu propagandu nam diktiraju PRILIKE. Njemačka, Austrija, Engleska, pa i Vatikan, pa i Španjolska a da ne govorimo o Francuskoj i nordičkim zemljama, traže svoje puteve, i saveznike tamo, gdje su mogući, a ne na Mjesecu. CIA i UDBA će jedni drugima organizirati napade na ambasade, demonstracije, kradju dokumenata, itd. i onda ako uistinu stoje na istoj stratežko globalnoj koncepciji: mir, da bi se očuvali od Kine, i "mali rat" da si očuvaju pozicije i vlast unutar zemlje. I naš VANJSKI FRONT trebao bi biti VLADA HRVATSKE, a ne njen organ za konspiraciju, represiju, psihološki rat. Dakle uzdignuti se u visine, a ne turati nos u male poteze, varakanja, "vrcanja" kako bi rekli naši Imoćani. Zato taj organizam more biti fleksibilan, diplomatičan, dostojan, ugledan i "raison d'etre" (opravdanje, mo) razlog opstanka. Zasad to ne znači nikakvo nadglasavanje, nego delegiranje predstavnika svih područja u VANJSKI FRONT U USA, a ne mješanje Područja, ili svih i svakog u svaki potez taktičkih organa Odpora. Vidili smo kako su svršili svi mangupski, fanfaronski, hoštaplerski potezi stratega HOP-a i "mladih revolucionaraca" i njihovih zaštitnika, i ne smijemo počiniti takvu pogrešku. I nećemo ju počiniti, što dokazuje reakcija svih Vas na "Štirov puč". Nitko od mene ne želi (više, mo) efikasniji Vanjski front, ali s tim, da mi pomaže kao zapovjedniku Odpora.

Onoga dana kada si medju nama ozbiljno postavimo pitanje, da tko me je izabrao, odnosno postavio, stvar je propala. Ne zato, jer ne bi bilo drugoga, boljega, mladjega, pametnijega i prihvatljivijega, nego zato, jer ne bi bili ozbiljni, pa ne bi znali ne samo pomagati mene, nego ni na mjesto moje postaviti drugoga. Ako zato trebadnemo "poslovnik" onda ga možemo posuditi od HOP-a i svršiti kao i oni, kao Ustaški Pokret, kao HSS, itd.

Ako imamo svijesti, pameti i živaca, onda ćemo znati voditi Odpor i kad trebadne izmjeniti i zamjeniti Zapovjednika, i malo će nam pomoći svi poslovnici, pravilnici, ustavi, itd. Na terenu će pak diktirati prilike, cirkustancije (to je španjolska riječ što bi mogo značiti: okolnost, slučaj, prigoda i sl., mo), uvjeti saveznika, itd. i teret ostaje na Vama, VANJSKOM FRONTU, da znadne prihvatiti nove prilike, ljude i potrebe. (Tko je do sada pomno pratio ova pisma, mogao je očito primijetiti promijenu političke linije, ili pravac, generala Drinjanina. On ovdje govori dužnostnicima VANJSKOG FRONTA ODPORA "...da znadnu prihvatiti nove prilike, nove ljude i potrebe...". Dakle ljude iz Domovine, njihov način mišljenja i njihove potrebe, ako želimo doći do Hrvatske Slobode i Hrvatske Države. To je jedino mogao učiniti dr. Franjo Tuđman. Nikada ne mogu zaboraviti riječi kada mi je na Prvoj Konvencije Hrvatske Demokratske Zajednice u Clevlandu 20 sijčnja 1990 rekao: Mile, mi se borima za Hrvatsku Državu gdje mišljenje pojedinaca nije toliko ni važno. Hrvatska je važna..., mo). Neće dugo trajati da se "drugi HOP" pretvori kao i nekada Jelićev Odbor u druga poprišta razdvajanja, o čemu imam već nesamo mišljenje, nego i konkretne obrise. Kao što "osječka klapa" tako i "dinarska" ima svoje Hercegovce, Ličane i Dalmatince, svoje prave i krive Ustaše, pravovjerne Poglavnikove Nastaše, na klerikalne i antiklerikalne, itd. Toliko o tome.

g.) Tiskara. Moram Vam i o tome nešto reći, ali bojim se da neću dovršiti, jer mi vele da je stigao Pater Oltra i moram ići. Nesamo da nije svoje dovršila, nego je tek počela. (Ovdje se radi i tiskari DRINAPRESS, mo). Rata svjetskog nema, a ako ga bude, neće se biti (tući, mo) u Evropi, a "naš će Tito" ili nasljednici biti na strani Amerike kao pokusni kunić za nove eksperimente ili kao logistička baza protiv "vlastitih saveznika". Može biti i drukčije, ali boj će se naš biti u glavama i srdcima Hrvata. Preko Hrvata treba osvajati Hrvatsku, jer ne treba računati na "blatobrane" (ovdje se za sigurno misli na talijanske blatobrane o kojima je sustavno jugo promidžba govorila i napadala Poglavnika da je on došao na talijanskim blatobranima s nekoliko stotina svojih vjernih Ustaša, mo) a niti za sada na "antikomunistički križarski pohod". Znači treba pojačati rad novina, letaka, knjiga, stručnih, povjesnih i političkih knjiga. Imali smo jednu mašinu i ta je kroz 4 godina radila danju i noću. To je previše i za jednu američku, englesku ili njemačku, a kamoli za jednu skromnu "bosansku industriju" ovdje. Počela je faliti. Popraviti ćemo ju, i ta će mašina još pisati povjest. Ali sam morao kupiti drugu, i nova OBRANA izlazi tiskana na njoj, ili nebi izašla. ili napredovati, ili stati. Moramo naprijed, ili krepati. To je zakon za čovjeka, drvo i mašinu, ili skup istih. Moramo dakle modernizirati, jer ovo nije više ona zemlja, u kojoj smo bili, nego zemlja za 18 milijuna turista i dva milijuna radnika izvan zemlje. Nema radnika, a oni koji dodju, imaju evropski nivo. A mi ostali isti, i to osjećam teško. Radi se dakle osim svega i o novim investicijama, ulogu kapitala u zemlje psihološkog rata, kojeg vodimo, kako smo to rekli. Vjerujem da ćete ovu stvar odobriti, jer nema druge. Inače skoro ćete dobiti knjigu MISIJA U HRVATSKOJ, tj. dnevnik bivšeg tajnika vatikanskog izaslanika u Hrvatskoj, a to do sada najači dokumenat hrvatske državnosti godina 1941-1945. Velim 1946. jer je isti bio svjedok prve godine Titove vlasti. I zatim jedna druga, slična. Moram ići. Vjerujem da ćete me razumiti, pomoći i svjetovati.

Grli Vas odani Vam general Drinjanin (podpis)

(A šta na eve ova izloženo reći? jell ova očaj ili borba za Hrvatsku? Neka si saki čitatelj i saki Hrvat sam sebi odgovori. Otporaš.)

Bobani
11-08-2015, 05:12
JEDNO ZANIMLJIVO PISMO MAKSA LUBURIĆA, GENERALA DRINJANINA.

(Donosim ovdje jedno pismo koje nema datuma kada je pisano. Našao sam ga u istoj omotnicu (kuverti, mo) u kojoj je bila OKRUŽNICA ZA ČASTNI SUD sa datumom 22 veljače 1956. godine. Poslije ovoga pisma ću iznijeti "KRATKI PREGLED DOGADJAJA U ARGENTINI" OD 2.XI.1955., kojeg je napisao Poglavnik dr. Ante Pavelić. Onima koje ove povijestne stvari budu zanimale će svakako događaji koji su se tada događale u Argentini moći pomoći doći do zaključka da se je ovo pismo pisalo u ta vremena kada je već postojao razlaz između generala Drinjanina i Poglavnika. To će se uočiti pri dnu ovoga pisma, što je napisano i nadodano rukom. Ovo pismo se ne nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA". Mo. Otporaš.)

HRVATSKI NARODNI ODPOR
URED GLAVNOG TAJNIKA.

SVIM POVJERENICIMA. Stan, den (kako sam rekao, nema datuma, osim ako će se datum uzeti 22 veljače 1956., mo.)

Dragi brate ! (Ante Kršenić, mo)

Prilažemo OKRUŽNO PISMO, koje razdielite svim hrvatskim skupinama bez obzira na političke i ine razlike, koje medju nama vladaju. Vjerujemo da će svi čestiti Hrvati dići svoj glas u korist progonjenog Državnog Poglavara, članova Hrvatske Vlade i naše braće u Argentini.

Prema izvješćima prijatelja naši su politički protivnici svuda u svietu počeli sa agitacijom, ne bi li ove težke časove izkoristili za rušenje naših redova. Posebno se treba čuvati komunističkih agenata, koji će pokušati stvoriti duboki jaz izmedju nas i našeg hrvatskog svećenstva, što se mora najenergičnije spriečiti. Mogu zgriešiti i svećenici, mogu biti i naši zadrti politički protivnici, ali mi smo sviestni stanja i znademo, da su to samo pojedinci, koji to rade na svoju ruku i da iza njih ne stoje nikakove više crkvene vlasti. Mi, koji pretendiramo i opet biti stvaraoci države Hrvatske znademo, da je Crkva činbenik s kojim treba ozbiljno računati, kako danas, tako i u budućnosti. Naš je narod duboko religiozan i Crkva imade božansku misiju i svoja naravna prava u svim zemljama, gdje živu katolici. Ostanimo kao i do sada u zdravom ekvilibriju i u vjernosti Crkvi i duhovnim i moralnim načelima i ostanimo vjerni našem zakonitom Državnom Poglavaru u pitanjima oslobodjenja naše porobljene Domovine. Samo je komunistima u interesu produbiti jaz, nastao djelovanjem pojedinih svećenika i katoličkih intelektualaca, kao i dogadjajima u Argentini. Svaki pravi rodoljub i sviestan čovjek nastojati će svaku stvar postaviti na svoje mjesto i ne gubiti živce. Sačuvajte mir u vašim kolonijama, družtvima i skupinama.

Bez obzira dali će Poglavnik časovito moći biti ili ne u vezi kao do sada s pojedincima i družtvima, ostanite čvrsti, jer znate što vam je činiti. Kad je progonjen mi smo Mu još vjerniji i više ga volimo, jer je progonjen za Hrvatsku. Sve će se urediti, laži će biti opovrgnute, i iztina će pobiediti.

Javite nam se, pišite o posljedicama u vašim okolinama i prije poslije svega:

Čuvajte se neodgovornih elemenata, samozvanih političara i čekajte u miru izhod svega. Mi ćemo uviek i svakom dati potrebna obavještenja.

ZA POGLAVNIKA I DOM - SPREMNI !

General Drinjanina v.r.

Pukovnik Pušić v.r.

Nadodano rukom pisano:

Ps. Obitelj je spriečila da Poglavnik dodje ovamo. (U Madrid, mo) Tim sam ja bio onemogućen učiniti ono, što su svi normalni ljudi očekivali. Sve sam imao spremljeno, ali zetovi i kčeri (Poglavnikove kčeri i zetovi, mo) te uža klika, neda. Bog neka čuva našeg Poglavnika. Skoro više. Pozdrav. Drinjanin.


Kolko sam ja kroz moje duge godine emigracije moga saznati je slijedeće:

Prvo (1) Tih godina poslije WW2, dale 1945. pa dalje, na vlasti u Argetini je bio Juan Domingo PERON (1895-1974) sa svojom ženom Evom (1919-1952). Bio je "željezna" ruka i uveliko je pomogao Hrvatima koji su poslije Bleiburga masovno se doseljavali u Argentinu. I hrvatski Poglavar dr. Ante Pavelić je došao u Argentinu 1947. god. Bilo je tu mnogih istaknutih prvaka NDH, te prema svojoj hrvatskoj i nacionalnoj svijesti su prikupili i pokrenuli u Buebos Airesu hrvatsku izbjegličku Vladu.

Drugo (2) predsjednik Argentine Peron je svojom industrijalizacijom i socijalnom reformom došao u sukob sa crkvom, i tako, sve malo po malo, dolazilo je do nezadovoljstva naroda, što je uzrokovalo revoluciju i svrgniće predsjednika Perona.

Treće (3) za to revolucionarno vrijeme bilo je (po)nekih Hrvata koji su bili za predsjednika Juana Perona, što su argentinski ljevečari sa jugoslavenskim poslanstvom i svim jugoslavenskim udbaškim aparatom iskoristili do maximuma protiv Hrvatske Državne Izbjegličke Vlade, Poglavnika i Hrvata općenito.

Četvrto (4) kada je nova revolucionarna Junta došla na vlast, bilo je i odveć mnogih doušnika koji su dojavljivali novim vlastima kako su se Ustaše isticale u borbi za Perona a protiv revolucionarne Junte. To je bilo dovoljno zeleno svijetlo za hapšenja svih istaknutih Hrvata.

Peto (5) u tom metežu bilo je jako teško se snaći. Ako se sam prijaviš, postojala je velika bojaznost da te se izruči jugoslavenskom poslanstvu u Buenos Airesu a potom jugoslavenskim parabrodom direktno za Jugoslaviju.

Šesto (6) da se to ne bi dogodilo u tom metežu i nesnalaženju i našem hrvatskom Poglavaru dru. Anti Paveliću, njega se je držalo podalje od svih tih meteža, kako ga se bezpravno ne bi izručilo Titinoj Jugoslaviji.

Sedmo (7) trebalo je malo vremena pričekati dok sve istine iziđu na svijetlo dana.

Osmo (8) možda će se malo bolje razumijeti iz ovog i slijedećeg pisma. Otporaš.

xxxxx

JEDNO ZANIMLJIVO PISMO MAKSA LUBURIĆ, GENERALA DRINJANINA (drugi (2) dio

Kako sam rekao da ću iznijeti pismo "KRATKI PREGLED DOGADJAJA U ARGENTINI", što sada činim. Ali moram dati neka obješnjenja. Ovo pismo je kopija pisam gdje je netko, neznam tko, izbrisao ime primatelja pisma a na mjesto stavio sedam točkica i uskličnik. Molim da se ovo uvaži, jer želim biti dosljedan originalima koje ovdje iznosim. Hvala! Otporaš.

PRIEPIS

dne 2.XI.1955.

dragi moj.......!

Hugo (neznam tko je taj Hugo, mo) mi je saobćio sadržaj pisma, što si mu ga upravio. Nisam bio dospio prime, pa to sada činim i najljepše i najsdračnije Ti se zahvaljujem na brizi i spremnosti priteći u pomoć, što me nije iznenadilo poznajući već od davnih dana Tvoje vrlo rodoljublje i spremnost na svaku žrtvu.

Znam, da su kolale najfantastičnije viesti, pa Ti u prilogu šaljem jedan kratak prikaz dogadjaja, koga sam napisao za naše organizacije i iztaknute naše ljude, odakle ćeš dobiti sliku stvari. Osim toga ćemo skoro izdati jedno Okružno pismo u istoj stvari a pobliže ćeš moći upoznati obtužbe i iz "Hrvatske", (novina i glasilo HOP-a, mo) koja je izlazila kao i obično jer držim, da je dostava zakašnjivala, što nije ništa neobičnoga u vrieme revolucije, kada i pošta ima svoje smetnje.-

U početku je stvar bila vrlo pogibljena obzirom na paklensku osnovu neprijatelja i neupućenost novih vladajućih, nu ubrzo su laži bile odkrivene i sva je sramota pala na obraz denuncijanata. Što više, našoj je stvari sve u svemu još napravljena i znatna reklama, koju sada želim izkoristiti na taj način, da sastavljam jednu knjigu o našem narodnom pitajnu i nadam se, da će obzirom na obće pobudjeni interes biti dosta čitana u zemljama španjolskog jezika.

O reklami je dosta, da Ti rečem, da kada sad naš mali čovjek dodje na periferiji ovog ogromnog grada u kavanicu, u koju je i prije dolazio i gdje ga ljudi poznaju, i kada zatraži da plati što je konsumirao, konobar mu odgovara, da je već plaćeno, jer da su drugi gosti to platili. Kada naši, što su namješteni u ministarstvu javnih radova jutrom dodju na posao, domaći ih ljudi pozdravljaju sa: Ariba Croata! Jedan visoki novi državni funcioner, koji je sudjelovao u vodjenju istrage, izjavio je, da je čudo, odakle Hrvatima tolika energija u borbi za svoju slobodu.-

Prijatelj Rude (Rude Erić iz Clevlanda, USA, mo) me je obaviestio, da je Drinjanin pisao, da će sada biti sve skoncentrirano u Španiji, našto sam mu odmah odgovorio, da to ne dolazi u obzir, nego da sve to ostaje kao i do sada i središte ovdje gdje organizacija nije ni u najtežem času ni za trun zapela a može biti, da će sada mogućnosti rada biti još veće, nego prije. Molim Te, da mu ne moram ovaj čas pisati ponovno: i u času, kada sam zaokupljen svim mogućim poslovima, da mu izručiš moje najsrdačnije pozdrave i da mu pošalješ prilezeći prikaz za organizacije s molbom, da se sadržaj stavi do znanja svim organizacijama i našim istaknutim osobama.-

Još jednom Ti srdačna hvala, javi mi se. Moja je adresa kao i do sada. Uz srdačni pozdrav,

Za Dom Spremni! Ante, vlastoručno.

Ovo je bilo na prvoj stranici. Sada počima druga stranica.

KRATKI PRIKAZ DOGADJANJA U ARGENTINI

Savezno sa nedavnim dogadjajima u Argentini, širili su se razne viesti o hrvatskom narodnom kolektivitetu, tu i u ostalom svietu.

Iz stanovitog kruga, nažalost i na našu obću sramotu, Hrvata, počelo se već prije sudbonosnih dogadjaja u Argentini, širiti lažne viesti o osobama, koje pripadaju hrvatskom oslobodilačkom pokretu, a kada je došlo do revolucije, ti su denuncijanti htijeli izrabiti konfuzno stanje, koje uviek i svugdje u revolucionarno vrieme vlada, te su paralelno sa komunističkim eksponentima jugoslavenstva poduzeli veliku akciju, kako bi izvrgli pogibelji živote hrvatskog državnog poglavara i drugih istaknutih osoba i boraca, te kako bi došlo i do njihova izručenja Titu.-

U tu svrhu su povećali do vrhunca širenje laži pred argentinskom javnošću, a zatim podnieli i prijave izravno revolucionarnim oblastima (kao nedavno stanje u Libiji, gdje je revolucionarno vodstvo vršilo izravnu vlast i ubijali na licu mjesta bez suda i porote, mo), da je veliki dio, zapravo svi pripadnici organizacije "Hrvatski Domobran" na čelu sa dr. A. Pavelićem bio u plaćenoj službi prijašnjeg režima, te da su se s oružjem borili protiv revolucionaraca i protiv argentinske vojske. Putem letaka i putem novinstva su zajedno sa komunistima prikazivali hrvatskog državnog poglavara i hrvatske borce i državnike, da su za vrieme rata počinili najstrašnije zločine na vlastitom narodu u službi fašizma i nacizma, prikazujući ujedno , da N.D.H. nije bila nikakova država (ne treba se čuditi strancima što tako misle i što su povjerovali srpskim i jugoslavenskim lažima, kada i danas imamo Hrvata koji tako misle, poput Mesića, Josipovića i njihovih pajdaša, mo), nego neka Hitlerova podružnica, kao što to i inače neprijatelji hrvatskog naroda žele uvijek prikazati.-

Uslijed toga je bila nastala velika pogibelj, da svi iztaknuti ljudi budu pozatvorani ili dapače u onim burnim vremenima, kada nitko ne može nositi odgovornost za ništa, pobijeni ili jednostavno kratkim putem izručeni jugokomunističkom poslanstvu, koji bi ih lako sa svojim parobrodom odpremilo tamo, gdje bi bili mučeni i vješani. Medjutim, čim su se prilike malo sredile i oblasti počele uredovati, ustanovljeno je, DA SU OBTUŽBE BILE LAŽNE i sva je sramota pala na obraz bezsavjesnih i podlih denuncijanata, koji se nisu žacali ni podnositi tužbe i širenja viesti, da su ti hrvatski rodoljubi palili i pljačkali katoličke crkve a istidobno, da su podmetali bombe pod razna strana poslanstva, pa i pod zgradu jugoslavenskog poslanstva.-

Svi su se obtuženi, čim su oblasti počele uredovati, stavili istima na raspolaganje spontano za provodjenje iztrage, a one su se poniele najljepše i posve objektivno iztražile i prosudile. Bila je sreća, što u prvom času obće sbrke nije od istaknutih prvaka dospio u čije nepoznate ruke, pa su tako isti mogli odmah poraditi na tome da se pred mjerodavnima stvar razjasni i prava istina ustanovi, u kom su se trudu istaknuli svi, a napose dr. Vjeko Vrančić, starješina Ing. Asančić, Velečasni Mate Luketić, Velečasni J.Zovko, Dr. Dumandžić i još mnogi drugi. Napose je Dr. Vrančić kroz sve vrieme, po danu i po noći bio u pokretu i na djelu.-

Od velike je važnosti i koristi bilo, što su odmah sa svih strana počeli dolaziti brzojavi i pisma od naših ljudi i organizacija iz cijelog svieta, tako da su odmah novi vladajući ljudi, koji nisu stvari poznavali od prije, odmah mogi uvidjeti, da se radi ne o banditima, kakovim su obtužene i hrvatske borce htjeli podli neprijatelji prikazati, nego o jednom narodnom pokretu, koji se bori za slobodu svoga naroda a poštuje zemlje u kojima se u tudjini nalazi.-

Sramotni denuncijanti su osobe, koje su već od dulje vremena kušale nabacivati se blatom na čisti obraz rodoljuba, a to su nažalost oni oko Uredništva lista " Glasa Sv. Antuna " medju kojima je i bogohulac Lendić i svojedobni partizanski komunistički kapetan Fra. Paško Andrić, bivši šef promidžbe u N.D.H. Ivo Bogdan sada prisni prijatelj i suradnik šefa propagande komunističkog Titovog poslanstva druškana Miloša Lunića, s kojim se Bogdan (Ivo, novinar za vrijeme NDH, mo) stvarno družio i suradjivao sve do revolucije.-

Od posebne je velike važnosti bio jedan vrlo plemeniti gest jednog visokog hrvatskog crkvenog dostojanstvenika, koji je svojim preuzvišenim ugledom i svojom plemenitom rieči (ovdje ima jedna zvjezdica i olovkom napisano da se radi o Nadbiskupu Vrhbosanskom dru, Ivanu Šariću, umro u Madridu u srpnju 1960 god., mo) čast i poštenje obtuženih do najviše mjere zaštitio, a takodjer je bilo plemenito zalaganje (ovdje su bile dvije zvjezdice i olovkom napisano: i papin nuncije bez imena, mo) i jednog drugog visokog crkvenog dostojanstvenika, strane osobe. O čemu će u svoje vrieme hrvatska javnost biti točno obavieštena.-

Tako su hrvatski rodoljubi unatoč najvećoj pogibelji bili poštedjeni od pripremane im propasti, a sramota je pala na sramotne tužitelje, koji su suradjivali na najsramotnijoj izdaji sa komunistima i najvećim neprijateljima hrvatskog naroda, a htjeli su se pokriti sa najvećim hrvatskim i katoličkim svetinjama, kao što je naša vjera i ime jednoga u hrvatskom narodu najštovanijega svetca,. (Nesumnjivo se radi ovdje o Svetom Anti, mo).

(Bilo bi dobro i poželjno da se netko javi tko je tada živio u to doba u Buenos Airesu pa da opiše za naše hrvatske nadolazeće naraštaje šta je uistinu bilo. Ja što znam i šta sam čuo da je to bila jedna velika spletka jugoslavenskog poslanstva da pred novom argentinskom revolucionarnom vladom optuži Poglavnika i zatim sve Hrvate da su bili za Perona. Otporaš.)

Bobani
12-08-2015, 04:21
U ODRAZU VREMENA – ČASTNI SUD HRVATSKOG NARODNOG ODPORA
(U predhodnom opisu sam iznio"ČASTNI SUD HRVATSKOG NARODNOG ODPORA" kojeg se je sazvalo u ime HNO kao hrvatske…
kamenjar.com
3 Comments

Bobani
12-08-2015, 12:56
U ODRAZU VREMENA - ČASTNI SUD HRVATSKOG NARODNOG ODPORA

("ČASTNI SUD HRVATSKOG NARODNOG ODPORA" kojeg se je sazvalo u ime HNO kao hrvatske vojničke ustanove, kojim se je htijelo i željelo dati do znanja hrvatskoj emigraciji da se hrvatski visoki i niži častnici i vojnici HOS ne mogu blatiti kako se kome prohtije i kada to kome politički odgovara. Iz te optužnice se je moglo uočiti o komu se je radilo i zašto je pokrenut taj "ČASTNI SUD". Sada donosim zapisnik s tog SUDA, s naslovom "U ODRAZU VREMENA". Molim one koji iz povijesnih motiva i osobne znatiželje budu ovo pratili, da prave bilješke kako iz optužnice tako isto i iz zapisnika. Svakako se treba uzeti u obzir kako prilike i vrijeme, tako isto i zemlje u kojima su tada Hrvati razbacano živijeli po svijetu. Ne bi bilo uputno, a još manje poželjno da se ovaj povisjene naravi podhvat mjeri iz današnjeg ugla/kuta gledanja. Tim više, bojim se reći, da niti jednoga iz ovih opisa nema više živa među nama. Zato gledajmo ovo više s povijesnih perspektiva nego osobnih. Znam da mnogima to neće biti lako, jer su mnogi još uvijek u oblacima prošlosti, i sve vide onaka kako se njima sviđa a ne kako je uistinu na terenu bilo. Svakako treba uzeti u razmatranje Poglavnikovo pismo upućeno predsjedniku hrvatskih društava Australije gosp. Petru Filipoviću 11 srpnja 1956. godine, kao i odgovor Poglavniku gosp. Petra Filipovića Poglavniku od listopada iste godine. Žao mi je reći ali ovi zapisi sa ovog "ČASTNOG SUDA" u Barceloni nisu unešeni u knjigu "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA" Šteta!
M.B. Otporaš.)

U ODRAZU VREMENA

ČASTNI SUD

Z A P I S N I K

O zasjedanju častnog suda u vremenu od 4-6 svibnja 1956. u Barceloni, u predmetu protiv nadporučnika Srećka Rovera, optuženog radi izdaje.

Predsjednik Suda proglašuje otvoranje sudjenja nadporučniku S r e ć k u R o v e r u
i konstatira slijedeće činjenice:

1. Ustanovljuje se, da su na zamolbu obtuženog nadporučnika Srećka Rovera od 16. II. 1956. kao i povodom traženja Pripadnika Hrvatskog Narodnog Odpora, Razpisom Hrvatskog Narodnog Odpora br. 61504 od 22.II.1956. pozvane kao stranka, koja obtužuje, tako i obtuženi, da u svrhu sastava Suda imenuje osobe svoga povjerenja kao i tužitelja resp. branitelja, da podnesu ovome sudu svoju obtužnicu i obranu, te imenuju svjedoke i doprinesu sva ostala dokazala (dokaze, mo), kojima misle, da mogu podkriepiti svoje navode obtužbe odnosno obrane.

2. Konstatira se, da se je obtužena strana gornjem pozivu br. 61504 od 22.II.1956. u cielosti odazvala i predložila kao sudce sa svoje strane Juru Trullolsa i Dinka Šakića (po završetku ovog sudskog Zapisnika trebat će se nešto više reći o osobi Dinka Šakića, mo), kao branitelja Dra. Mihaela Benavent, a isto tako imenovala je 6 osoba, koji bi imali biti članovi Porote. Kako su medjutim nastupili nepredvidivi dogadjaji, koji ugrožavaju obtuženom Srećku Roveru njegov boravak u Australiji i kako bi obavještavanje Porotnika, koji se nalaze po drugim zemljama i kontinentima tražilo mnogo vremena, koji se ne smije gubiti, i kako je potrebno što prije doći do pune istine u svrhu obaviesti australskim vlastima, to se je odustalo od postavljanja Porote i sudjenje će izvršiti Sud sastavljen od tri osobe.

3. Konstatira se, da je obtuženi donio svoje izvješće od 16. II. 1956., koje je zaprimljeno pod brojem 5/1956. i imenovao svoje svjedoke u osobama bojnika Jelenka, pukovnika Štira, stožernika Ivice Hećimovića (Mile Markić, mo) i nadporučnika Branka Božičevića, koji su svi podnieli svoja izvješća, zaprimljena pod brojevima, 6, 7, 8 i 9 iz 1956. Osim toga zamolio je, da sud zamoli ministre Lovru Sušića, Matu Frkovića i Mehu Mehičića te Ivicu Krilića, Franca Meštrovića, Ratkića i pukovnika Džala, da i oni podnesu sudu svoje iskaze o tome, što im je u ovoj stvari poznato u vezi sa obtuženim nadporučnikom S. Roverom.

4. S druge strane sud sa žaljenjem konstatira, da se stranka, koja je obtužila S. Rovera radi izdaje i samovoljnog nagovaranja ljudi na polazak u šumu, pozivu sudu NIJE odazvala, te niti je sa svoje strane imenovala sudce ni porotnike, niti tužitelja, niti je podniela obtužnice, a isto tako ni bilo kakovih dokazala za tvrdnje iznesene u pismu Poglavnika Dra. Ante Pavelića, objavljenom pod naslovom " DO ZNANJA " u " HRVATSKOJ " od 7.III.1956.
Prema svemu gore iznesenom trebalo bi svaki postupak protiv okrivljenog nadporučnika S. Rovera odmah obustaviti, jer za njegovu krivicu u stvari ne postoji ni obtužnica ni bilo kakova dokazala, a niti se je ovome sudu bilo tko prezantira kao tužitelj. Medjutim upravo radi S. Rovera potrebno je da se ovo sudjenje ipak održi, jer su temeljem viesti i okrivljavanja iz vlastitih ustaških redova Hrvati Australije, a medju njima i S. Rover došli u jedan težki položaj, pa tako medju ostalim australske novine "THE SUN" donosi viest, da medju Hrvatima Australije imade mnogo komunista.

Radi svega gornjeg Sud je donio zaključak, da se sudjenje održi, da se u osobi Josipa Trullolsa imenuje tužitelj ureda radi, a za obtužnicu da se uzme razpis Poglavnika "DO ZNANJA".

Nakon što su učinjene gornje konstatacije predsjednik suda pozivlje zastupnika obtužbe, da pročita razpis "DO ZNANJA" od 31.XII.1955., koji je izišao u listu " HRVATSKA " broj 5 (197) od 7.III.1956.

U gornjem razpisu obtužuje se nadporučnika S. Rovera:

1. Da je najviše nagovarao pojedine rodoljube i borce, da u tragičnom slučaju velikog rodoljuba i borca Bože Kavrana podju u Domovinu, a u više je slučajeva prikazivao, da je to i Poglavnikova želja bila.

2. Da je Rover sve osobe, koje su otišle u šumu u grupama i grupicama prevodio preko granice i predavao u ruke navodnim Križarima, da ih oni vode dalje u šumu, a medjutim se je kasnije izpostavilo, da to nisu bili Križari nego Oznaši, koji su te ljude odveli u zatvor i na stratište, dočim se je Rover svakog puta vratio natrag u Austriju.

3. Da je medju ostalim preveo i Božu Kavrana.

Budući da obtuženi S. Rover nije pristupan (nisu mu australske vlasti dozvolile napistiti Australiju, tako da Srećko Rover, uz najveću želju, nije bio nazočan na ovome sudu, mo), predsjednik poziva prisjednika (pomoćnog sudca, mo) satnika Šakića, da pročita izvješće obtuženoga, koje se sastoji od 48 tiskanih stranica kao i dopis od 8 travnja, u kojem se stavlja u svemu na razpolaganje Sudu.

Rover u svom izvješću kaže:

ad 1. Da je zaista pozvan na sudjelovanje u akciji Bože Kavrana od bojnika Gržete, dopukovnika Tomljenovića i pukovnika Drage Jileka i to u mjesecu rujnu 1947. Akcija vrbovanja ljudi u Italiji stajali su na čelu državni tajnik Mime Rosandić i stožernik Julije Špalj. On je pristupio njima tek onda, kada je od gornjih dobio garanciju, da je stvar odobrio Poglavnik. Dne 14. XII. 1947. došao je u Austriju i ovdje po prvi puta stupio u vezu sa B. Kavranom, s kojim se je poznavao još iz vremena ilegalne borbe u hrvatskoj godine 1937. i s kojim je kasnije bio zajedno u zatvoru na Adi Ciganiji, zajedno sa petnaest poznatih hrvatskih ustaških boraca.

Početkom siečnja 1948. upučen je u Salzburg na ministra Mehu Mehičića sa nalogom, da nakon toga krene u Njemačku i da kraj ostalih poslova potraži i logore u kojima imade hrvatskih častnika i iste pozove na odlazak u šumu. U tu svrhu dao mu je ministar Mehičić i potrebna novčana sredstva. Izmedju ostalih naloga dobio je od B. Kavrana i nalog za izradbu raznih štembilja, tiskanica i klišeja, a napose da dade izraditi 10.000 Poglavnikovih fotografija, čije je originale primio od B. Kavrana, koji mu je prigodom predaje istih rekao, da ih je primio od Poglavnika u svrhu umnožavanja i prenosa u Domovinu. (Kolale su razne glasine koje su dovodile do mnogih prepirka pa čak i tučnjava, da Poglavnik nije znao za ovu akciju Božidara Kavrana i da je znao da ju on nikada ne bi odobrio. Ja posjedujem Poglavnikovo pismo kojeg je on pisao svojem uskom suradniku da on, Poglavnik, nikada za tu akciju nije znao. Nije na meni da istražujem dali je ili nije Poglavnik znao za Akciju Deseti Travanja. Ako nije znao, a svi koji su sudjelovali u toj Akciji Deseti Travanja su bili istaknuti Ustaše još uvijek pod vojničkom ustaškom prisegom; onda se postavlja uistinu pitanje: dali su ti Ustaše bili stegovni Ustaše ili., mo). Na jednoj u gradjnskom odielu imao je biti tekst " Dr. Ante Pavelić - Hrvatski Državni Poglavar ". , a na drugoj u vojničkoj bieloj odori " Dr. Ante Pavelić - Vrhovni Zapovjednik Hrvatskog Narodnog Odpora ". Ovo sve može potvrditi g. Prajs, koji živi negdje u Americi, kao i satnik Šakić, koji je te originale fotografije uručio B. Kavranu.

(Mi svaki zasebno možemo misliti što god hoćemo o ovom "ČASTNOM SUDU". Istina će ostati jedna a ta je: Da se je ovim "ČASTNIM SUDOM" omogućilo iznijeti mnoge stvari povijesne naravi koje u drugačijim prilikama nebi nikada došle na svijetlo dana. Svi oni koji su sudjelovali u ovon "ČASTNOM SUDU" su dana mrtvi, ali je ostalo ono što su toga puta u tom ODRAZU VREMENA rekli. To ostaje što uveliko nekome može poslužiti za napisati jednu objektivnu raspravu, knjigu, studij, analizu i tome slično o "AKCIJI DESETI TRAVANJ" koju je poveo neustrašivi borac za SLOBODNU DRŽAVU HRVATSKU BOŽIDAR KAVRAN. Mo. Otporaš.)

Dozvoljavam da je nagovarao ljude na polazak u šumu, jer je s tim ciljem bio i poslan, ali ujedno tvrdi, da medju nama, koji su doista stradali nema niti jednoga, kojega bi on bio nagovorio. Isto tako niti medju onima, koji su ostali u prihvatištu Trofaiach nema ni jednoga, koji bi bio onamo došao na njegov poziv ili nagovaranje. Tih ljudi bilo je oko 30 i svi su živi negdje u svietu, pa ih obtuženi Rover moli, da izvrše svoju ljudsku sužnost, ako im ovaj zapisnik dodje do ruku, i potvrde njegov izkaz.

Što se pak djela obtužbe tiče, da se je to vršilo sa imenom Poglavnika, činilo je to zato, jer mu je tako saobćeno sa strane B. Kavrana kao u ostalom i svim ostalim sudionicima akcije, a jedna od potvrda bile su i predane mu na umnožavanje fotografije Poglavnika te osobe, koje su čitavu stvar vodile kao B. Kavran, zapovjednik Ustaše, ministar postrojnik Šušić, ministri M. Frković, Mehičić, general Peričić, doglavnici, državni tajnici, stožernici itd.

ad 2. Na poziv B. Kavrana vratio se je polovicom ožujka 1948. iz Njemačke u Austriju, gdje ga je B. Kavran po prvi puta odveo u prihvatilište Torfaiach, za koje je on tada po prvi puta nešto čuo. Tu je izmedju ostalih upoznao stožernika Ivicu Hećimovića, (Mile Markić, mo) koji živi u Kanadi i famoznog Luku Mikovića - "Lojzeka" (Konačno sam saznao ime i prezime ovog "LOJZEKA", vodiča skupina Božidara Kavrana. Za njega sam uvijek čuo kao "vodič Lojzek" a ne sjećam se da sam ikada igdje pronašao njegovo ime. Eto, sara znamo da mu je ime LUKA MIKOVIČ, mo), koji je upravo došao iz Domovine i koji je vršio ulogu vodića preko granice. Unatoč opetovanih molba, da bude uvršten u koju od skupina, koje polaze u Domovinu, B. Kavran nije na to pristao, nego ga je odredio "Lojzeku" kao pomoćnog vodiča, da nauči put, kako bi kasnije samostalno mogao vršiti vodićsku službu.

Dne 23 ožujka 1948. po prvi puta uzima učešća u prevodjenju ljudi u šumu i to pod vodstvom "Lojzeka", kojemu je u svemu podredjen i od njega imade samo naučiti put. U prvom prihvatištu u Sloveniji upoznaje se sa vodićem "Francekom" i sa Sertićem. (general HOS Vjekoslav Sertić, mo) Vraća se iz Slovenije ponovno u Trofaiach, odakle još dva puta pod istim okolnostima kao pomoćni vodić prevodi ljude, zapravo uči upoznavati put.

Samostalno je prvi puta preveo ljude 3 ili 4 svibnja 1948., a kasnije je još preveo dvije skupine i to 18. ili 19 svibnja 1948. i 31 svibnja 1948. S njim je išao pomoćni vodić bio Ivica Hećimović, (Mile Markić mo.) Sve osobe, koje prevodi vodi istim putem, koji je naučio od "Lojzeka" i prema točnim zapovjedima i uputama B. Kavrana predaje ih pod istim uslovima i na istom mjestu kao i prije "Lojzek" vodiću "Franceku", na koje ga je B. Kavran uputio i s kojima ga je "Lojzek" spojio.

ad 3. Podpuno je netočna tvrdnja, da je predvodio B. Kavrana i nazuprot je iztina, da je B. Kavrana preveo "Lojzek" i to u vrieme kada se je on nalazio u Njemačkoj. Dobro se sjeća, da se je upravo na 3. srpnja 1948. povratio iz Njemačke u družtvu Božice Križanec u Salzburg i ovdje od ministra Šušića i Frkovića saznao, da je B. Kavran već odputovao u domovinu. Da se on u vrieme odlaska B. Kavrana nije nalazio u prihvatištu može mu potvrditi nadporučnik Božičević, koji ujedno može potvrditi, da je B. Kavrana preveo neki njemu nepoznat čovjek, dok obskrbnik Meštrović znade, da je Kavrana preveo "Lojzek". Da se je on za vrieme odlazka B. Kavrana nalazio na putu mogu mu potvrditi Božica Križanec te ministri Frković i Šušić.

Nakon završenog čitanja izvješća obtuženog S. Rovera sud poziva tužitelja, branitelja da stave eventualna pitanja i priedloge.

Pošto ni tužitelj ni branitelj nemaju staviti nikakovih pitanja niti priedloga prelazi se na čitanje izvješća pojedinih svjedoka.

PUKOVNIK ŠTIR u svom izkazu, koji je štampan i u "DRINI" broj 8 - od 12 prosinca 1955. pod naslovom "Politika strasti i politika zdravog razuma" str. 355 izjavljuje, da je čitavo vrieme odpremanja ljudi u šumu nije čuo za ime Rover, dok naprotiv tvrdi, da su ljude slali u šumu nadsatnik Edo Krušelj i Fra Stipe Osvald. Osim toga iztiče, da je čitava ta akcija bila toliko poznata, da su o njoj govorili i Poljaci, koji su posljednji osobno njega upozoravali neka se ne upušta u tu stvar, jer da će se sve veoma slabo svršiti. Isto tako dali su mu i engleski častnici za naslutiti, da i oni za tu stvar znadu, pa su se na temelju toga po njegovom mišljenju može zaključiti, da je čitava akcija već od svojih prvih početaka bila kontrolirana po englezkim i Titovim vlastima, kao i ona srbska Draže Mihailovića.

Nadalje izjavljuje Štir kao svjedok, da su ga u srpnju 1948. u Buenos Airesu u njegovom stanu posjetili ministri I. Frković i V. Vrančić te general Dragojlov, kojom prilikom ministar I. Frković saobćio sliedeće: "Jedan naš častnik u Buenos Airesu primio je ovih dana od B. Kavrana jedno pismo, pismo negdje na položaju, u kojem B. Kavran poziva Štira da iz Argentine krene u šumu, budući da ima mogućnosti, da ga se bez opasnosti prebaci avionom iz Buenos Airesa direktno u šumu.. Da je potrebno da svakako dodje, jer da se o Štiru mnogo govori".

BOJNIK JELENEK u svome izvješću izjavljuje sliedeće:

Poznajem vrlo dobro Rovera kao i sve najiztaknutije šefove Kavranove akcije kao ministra M. Frkovića, Postrojnika Šušića, bojnika Altmana, velč. Draganovića, generala Peričića, pukovnika Jileka, državnog tajnika M. Rosandića kao i upravitelja radio stanice, zapovjednika baze u Trofaiachu i dva vodića. Glavnu akciju nagovaranja ljudi za polazak u šumu vodio je u logoru Fermo M. Rosandić, pa je medju ostalima i on od Rosandića nagovaran. To je u ostalom poznato i svim logorašima nekadašnjeg logora Fermo. U Austriji je glavni agent za vrbovanje ljudi u šumu bio bojnik Altman kao i članovi vodstva Šišić, M. Frković i sam Kavran, koji su tvrdili, da se i sam Poglavnik sprema u šumu. Ako je Rover poslao koga u šumu, onda je time izvršio samo dobivene zapoviedi. Glavni vodić je bio neki "Lojzek", kojega je u akciju uključio Krsto Vuković. Taj "Lojzek" je preveo najveći broj skupina, samo nekoliko preveo ih je stožernik Hećimović, a najmanje Srećko Rover. Poznato mu je, da je B. Kavrana vodio u Sloveniju t.j. na prihvatište i ujedno donio zapovied, da za njima odmah krenu na put, Rover, Vidali, Jelenek i Meštrović sa radio postajom. Mi smo po dolazku Rovera doista svi osim Meštrovića krenuli na put, ali nas je strahovito nevrieme i uslied toga što smo zalutali spriečilo u našoj namjeri tako, da smo se morali vratiti sa već slovenskog teritorija natrag s namjerom, da ponovno pokušamo prielaz, kad se vrieme popravi. Vrativši se u Austriju saznali smo, da su naši pohapšeni.
Tada su žene nekih uhićenih rodoljuba u svojoj boli počele po prvi puta nabacivati se sa sumnjom na Rovera i drugih preživjelih, a komunistički agenti su te sumnje proširivali, kako bi u ustaške redove unieli što veću zabunu. (Za ovo do sada nisam znao. Poznavajući uplašenost Hrvata u to doba po raznim logorima, u kojima je bilo svega i svačega pa i jugoslavenskih agenata Ozne i Udbe, u ovakovoj nacionalnoj hrvatskoj tragediji, teren je bio jako povoljan za širenje svake vrsti sumnje među Hrvatima, mo)

NADPORUČNIKA BRANKO BOŽIČEVIĆ, u svom izkazu tvrdi, da se je nalazio u prihvatištu Trofaiach, kad je jednog dana tamo došao B. Kavran i rekao im, da odlaze u Domovinu, da vide kako stoje stvari i da mu je vodić bio jedan nepoznati čovjek, a da Rover u to vrieme uobće nije bio u Trofaiachu, već se je nalazio negdje na putu, s kojeg se je vratio tek nakon odlazka Kavrana.

Stožernik IVICA HEĆIMOVIĆ, čovjek najvećeg povjerenja B. Kavrana je jedan od vodića u svome izkazu od 8.III.1956. (ovdje se mora reći, zbunjenosti (po)radi, da su mnogi izvještaji pisani prije početka samog sudskog procesa iz jednostavnog razloga što mnogima nije bilo moguće iz mnogih razloga osobno i direktno sudjelovati na sudu, mo) u cielosti potvrdjuje izkaz Rovera u koliko se odnosi na njegov boravak u prihvatištu Trofaiach kao i prevodjenje ljudi, a napose izričito tvrdi, da je Rover za vrieme odlazka B. Kavrana bio iz Trofaiacha odsutan i da je B. Kavrana prevodio "Lojzek".

Time je dokazani postupak dovršen i predsjednik suda daje rieč tužitelju. Medjutim prije toga ustaje branitelj i moli, da se osim preslušanih svjedoka sasluša i general Drinjanin, koji imade neke dokumente, koji će u mnogome razsvietliti ovu aferu; nadalje moli, da se pročitaju još izjave Jose Baljkasa i Mustafe Malkoča, koje je primio ovih dana. Isti tako predlaže da se naknadno zamoli ministra Šušića, Mehičića i M. Frkovića da i oni podnesu sudu svoja izvješća u onome što im je poznato o ovoj stvari u vezi sa njegovim štićenikom, a osim njih još i Meštrovića Franca, koji će potvrditi, da je B. Kavrana prevodio "Lojzek".

Tužitelj pristaje na saslušanje generala Drinjanina, te čitanje izvještaja Jose Baljkasa i Mustafe Milkoča, dok se protivi saslušanju ostalih, jer bi se teme samo gubilo vrieme, jer isti su mogli poslati svoja izvješća da su htjeli, jer su bili pravodobno obaviešteni razpisom "HRVATSKOJ EMIGRACIJI" od 22.II. br. 61504.

Sud se povlači na viećanje i prihvaća priedlog za preslušavanje generala Drinjanina i čitanje izvješća Mustafe Malkoča i Jose Baljkaša, dok se priedlog za preslušavanje ostalih odklanja s razlogom da se ne gubi vrieme radi Australije. preslušavanje Meštrovića odklanja se, jer su u toj stvari već dali svoja izvješća bojnik Jelenek i nadporučnik Božičević te stožernik Hećimović.

Tužitelj kao i branitelj primaju zaključak suda na znanje bez pregovora, pa sud poziva generala Drinjanina, da dade svoj izkaz.

GENERAL DRINJANIN kao svjedok izjavljuje sliedeće: Ja sam po odredbi Poglavnika, (Ovim general Drinjanin daje do znanja da je Poglavnik bio upoznat s aktivnostima Božidara Kavrana i njegovom Akcijom slanja ljudi u Domovinu, mo) a na priedlog Hrvatskog Državnog Odbora (Treba razlikovati HRVATSKI DRŽAVNI ODBOR što je uistinu originalno ime bilo za slanje ljudi u Domovinu, od HRVATSKI NARODNI ODPOR kojeg je hrvatska državna Vlada osnovala na Ivan Planini u listopadu 1944. kao zalaznicu postrojbama HOS, mo) t.j. ministra Šušića, M. Frkovića preuzeo poslove H.N.Odbora. U tu svrhu došao je u Španjolsku postrojnik Šušić, (Ovdje treba podsjetiti da je general Maks Luburić došao u Španjolsku u listopadu 1948 god., mo) a poslije su trebali doći i ostali pripadnici tog Odbora. Kao prvu zadaću stavio sam si u dužnost, da prikupim sav potrebni material o cjelokupnoj akciji Kavran. Dobio sam u ruke material, koji sam provjerio na osnovu podataka jugoslavenske štampe, povjerljivih izvješća domovinskih veza te izkaza preživjelih iz te akcije, koji su bili voljni te podatke dati. Iz svega toga sam ustanovio, da je krivnju Rovera i Miloša (Ivan Prusac kao sudionik Akcije bio je uhapšen, suđen i pomilovan 1962. god. Došao je u emigraciju i napisao knjigu TRAGEDIJA KAVRANA I DRUGOVA. Po njemu Ljubo Miloš i Ante Vrban su bili prvi koji su bili uhapšeni i pod pritiskom raznih mučenja su možda nehotice odali šifre, lozinke i tajne znakove, mo) širila rodbina i osobni prijatelji onih, koji su čitavu akciju vodili, (ovo su velike riječi, jer se cilja direktno na Božu Kavrana i njegove najuže suradnike, mo) kako bi se pred hrvatskom javnošću odteretili odgovornosti, koja na njih pada.

Nadalje general Drinjanin predlaže sudu 16 izvješća zapovjednika pojedinih skupina, koje su po Kavranovom naredjenju prešle u Domovinu i ondale mu prema ugovorenim znacima sa dogovorenim šiframa, unapred dogovorenim tajnim znakovima slali gornja izvješća o svom radu, o stanju u domovini i ujedno tražili, da se šalju daljni ljudi. Sva ova izvješća tamo do 5.VIII.1947. govore, da su prilike u domovini težke, dok od toga datuma pa sve do posljednjeg izvješća od 22 svibnja 1948, koje je poslano po samom zapovjedniku Domovinskog sektora "Miri" (Braco Tomljanović) pune su optimizma. Iz toga se dade zaključiti, da su obavješćenja jugoslavenske štampe o hvatanju naših ljudi polovicom srpnja ili prema obtužnici na razpravi protiv Kavrana i drugova u Zagrebu, točno 20.VII.1947. točna.

Nadalje prilaže priepis razpisa "OBAVIEST" od 20 srpnja 1948. podpisanog s "Iz redova Hrvatskog Narodnog Odpora" iza kojeg imena stoje Šušić, Frković, Mehičić i u kojem se razpisu izmedju ostalog doslovce kaže sliedeće:

" Organizaciju odpreme u Domovinu i stalne veze sa Domovinom, kao i uobće cieli domovinski sektor preuzeo je izključivo u svoje ruke Božo Kavran. Jer se je radilo o najdelikatnijoj zadaći, gdje je potrebna najveća tajnovitost u radu, to je on taj zadatak preuzeo uz uvjet, da mu u taj njegov sektor rada nitko ne ulazi osim onih, koje on sam za taj posao odnosno pojedine zadaće izabere, što je u ostalom i razumljivo. On će naknadno izviestiti i pružiti dokaze o uspjesima, a pojedine poslove kao i osobe neće nikome kazivati. (Nisu stavljene zaporke (") kao završnica i kraj citata, mo)

Nakon što je imao u rukama dokaze, da su i "kanal" i prihvatna postaja ustanovljeni i osigurani, odpočeo je sa odpremom pojedinih grupa i to na taj način, da nije odpremio ni jedne dalnje grupe prije, nego je za prijašnju dobio i pismenu i krugovalnu (kad je i ta veza bila uzpostavljena) potvrdu kao i usmeno izvješće vodića, (ovo zadnje je pisano italique slovima, mo) da je sretno na cilj stiglo.

Svaku sumnju u vodiće odklanjala je činjenica, što su neki od njih svoju pogibljenu službu platili životom kao i prvi vodić Nemec, koji je još prije svoje pogibije uspio prevesti nekoliko grupa. Ni najmanju pak sumnju u siguran dolazak grupa na cilj nije dopustila pogotovo činjenica, što su Braco Tomljanović i ing. Petračić (bojnik), koji su imali preuzeti privremeno vodstvo Odpora i zemlji, "svojim češćim vlastoručno pisanim, a ne samo podpisanim pismima i izvješćima" (stavio sam u zaporke jer je pisano italique, mo) potvrdjivali pristizanje i razpored odpremljenih grupa, a takodjer i inače opisivali "u najmanjim pojedinostima i prema dogovorenim tajnim znakovima i lozinkama i u oporuku konspirativnih imena sve okolnosti , navodeći ono što je samo njima bilo poznato". (Svakako ovo što je stavljeno u (") zaporke, je nesumnjivo OZNAŠKO izviješće, mo). Jednako su tako dolazila i putem kurira i poštom pisma Ljube Miloša, kao i poslije bojnika Gržete.

Sve je to - i krugovalne viesti i vlastoručno pisana izvješća, koja su stizala po vodićima, odnosno kuririma, i vlastoručno pisane kraće, u konspirativnom obliku, sastavljene viesti putem pošte, stvorile obsolutno uvjerenje o solidnosti i potpunoj pouzdanosti cielog rada na domovinskom sektoru kod sviju, kojim je Božo Kavran predočavao rezultate svoga rada, ne ulazeći kod toga - razumljivo - u pojedinosti radi što sigurnijega čuvanja tajne. To je on naročito predočio onima, koji su se dobrovljno javljali, da se pod cienu života stave u službu domovine u redove boraca Hrvatskog Narodnog Odpora. Neumorna njegova požrtvovanost i najpomnija opreznost u njegovom radu bile su obće poznate, a ljubomorno čuvanje tajnosti cijelog rada često je bilo zamjereno i označivano kao znak nepovjerenja i prema najbližima i najpovjerljivijima.

A da je Božo uvjeren u absolutno podpunu solidnost i sigurnost funcioniranja svoga djelokruga, dokazao je time, što je konačno i sam dobrovoljno otišao u Domovinu istim putem, kojim je prije druge slao. Tim svojim sudbonosnim korakom najjasnije je posvjedočio ne samo svoje gornje čvrsto uvjerenje - kao i svi ostali prije njega - i beskrajnu djelotvornu domovinsku ljubav, koju će konačno - kao i svi istaknuti - zapečatiti i vlastitim svojim životom.

Kako je i kada Ozni (Udbi) uspjelo ukopčati se u čitavu stvar i na koji je način uspjela iznuditi od tih idealnih i požrtvobanih narodnih boraca povjerene im tajne, a napose njihova vlastoručna pisma, nije poznato, odnosno može se tek naslućivati iz poznavanja strahoviti boljševičkih iztražnih metoda. Izključena je medjutim svaka pomisao, da bi bilo koji od nijh to dobrovoljno učinio i tako postao izdajica (kao što je Stjepan Mesić dobrovoljno davao strancima vrlo visoke vojničke hrvatske tajne i tako postao izdajica br. JEDAN u hrvatskom narodu, mo) svojih drugova i Domovine". (Ovdje je stavljena zaporka (") kao znak kraja izvještaja generala Drinjanina, mo)

Prema svemu gore iznešenom, izjavljuje general Drinjanin, upravo je tehnički i vremenski nemoguće izdaju pripisati Roveru, jer su davno prije njegova stupanja u samu akciju već svi, koji su prije njega granicu prešli, bili u rukama Ozne, a Rover ukopčan je kao i svi kasniji vodiči na već organiziranu mrežu Ozninih agenata, od kojih je glavni bio "Lojzek", koji je osobno dolazio po ljude u Trofaiach i odvodio ih drugom agentu Ozne, navodnom satniku Sertiću. (Tomislav Sertić visoki častnik HOS, mo). Sve se to vidi iz gore predloženih dokumenata.

Čita se izvješće MUSTAFE MALKOČA, koji u svom pismu od 6.III.1956. izjavljuje, da je prije samog polazka njegova u Ameriku došao za njim u Villach bojnik Geco Altman, zvao ga u stranu i doslovno mu rekao: " Poslao me je Božo (Kavran, mo) i on ti poručuje, da ne ideš u Ameriku, nego se vrati, jer je potrebno da ideš u Domovinu. Nadalje Malkoč piše, da Altmana nije poslušao, nego mu je odgovorio, da smatra, da za takve akcije još nije došlo vrieme.

USTAŠKI STOŽERNIK JOSO BALJKAŠ u svom pismu od 26.I.1956. piše: " Ja Rovera poznajem kao čestita i povjerljiva, jer je i mene imao u rukama kao i mnoge druge ustaše."

Sud nakon toga podjeljuje rieč tužitelju, koji u cielosti ostaje kod obtužbe.

Branitelj obtuženog Rovera na osnovu dokazanog materiala dokazuje nekrivnju obtuženog nadporučnika Srećka Rovera u svim inkriminiranim točkama i moli sud, da njegova branjenika rieši svake krivnje. Smatra svojom dužnošću, da kao uvjereni antikomunista i prijatelj starog, vitežkog i kulturnog hrvatskog naroda predloži svima nama, koji su obtužili jednog čestitog i nevinog čovjeka, čijim bi se prijateljstvom on ponosio, da istom dadu i sa svoje strane zadovoljštinu na taj način, da obavieste hrvatsku emigraciju sa svoje strane, da su bili u zabludi.

Nakon toga predsjednik suda i sudci polažu zakletvu, da će suditi samo po svojoj savjesti i na temelju iznesenog materiala i da se neće dati zavesti nikakovim strastima niti osobnim simpatijama ili antipatijama i proglašuje sudjenje dovršenim time, da će sud svoju presudu donieti sutra, dne 6.V.1956. u 10 sati prije podne.

Dovršeno 5.V.1956.

Prisjednici: (pomoćno sudci, mo)

Dinko Šakić v.r.
Jure Trullols v.r.

Zapisničar i tumač:
N. Bilanović v.r.

Predskednik Suda:
Dr. Marijan Pušić v.r.

ZAPISNIK

o sudjenju Častnog Suda, održanom dne 6.V.1956.
u Barceloni, u predmetu protiv nadp. Srećka Rovera,
obtuženog radi izdaje.

Predsjednik Častnog Suda otvara nastavak sudjenja i prelazi na čitanje, koje glasi:

P R E S U D A

Častni Sud ustanovljen temeljem traženja nadporučnika Srećka Rovera i pripadnika Hrvatskog Narodnog Odpora, na svom tajnom zasjedanju od 5 svibnja 1956. razmotrivši Obtužnicu i sva na razpravi od 4. i 5. V. 1956. iznesena dokazala došao je do uvjerenja, da na obtuženom uzdporučniku Srećku Roveru radi inkriminacija navedenih u Obtužnici doneseno razpisu Poglavnika N.D.H. Dra. Ante Pavelića, objavljenom pod naslovom "DO ZNANJA" u ilstu "HRVATSKA" od 7.III.1956. NEMA NIKAKOVE KRIVNJE, pa mu je radi toga valjalo donieti presudu, KOJOM SE RIEŠAVA SVAKE KRIVNJE.

NAPOMENA:

(Možda će nekom ovo izgledati ironično i smiješno da je netko, a taj netko u ovom slučaju je HRVATSKI NARODNI ODPOR, HNO postupao kao naka pravna država koja kroji pravdu svojem narodu. Moglo bi se reći da je to donekle i točno; kao što je savršeno točno i to da mi Hrvati koji smo živjeli u tuđim zemljama i bili podloženi zakonima tih zemalja, nismo imali ista prava kao i urođenici. Nas se je smatralo strancima u svakom smislu i u svakome pogledu, osim poreza i prikladnih kazna.

Naravno kao ljudi i članovi ove planete i mi Hrvti smo kadkada imali problema između sebe u tuđim zemljama, što za sigurno to nije bio njihov domaći slučaj po onoj Petra Preradovića: SVAKA ZEMLJA IMA SVOJE, NE POZNAJE JADE TVOJE. Eto tako smo se mi Hrvati osjećali u tuđim zemljama i bili prepušteni sami sebi i svojim hrvatskim starim vrlinama i običajima, da svaki pa i najmanji problem riješavamo sami i između sebe. Kada je izbio problem Srećka Rovera, koji nije bio samo njegov osobni problem nego i sveopćehrvatski problem, general Drinjanin u ime HRVATSKOG NARODNOG ODPORA je nastojao ovaj problem riješiti unutar Hrvata koji su bili na jedan ili drugi način upleteni u ovaj slučaj pravne naravi.

Kako se je moglo uočiti iz same obtužnice iz OVOG sudskog procesa da se jedna strana - i to ona obtužujuća . nije htijela ni pojaviti na suočenju, da ne kažem SUDU, sama stvar govori SVE I SAMA ZA SEBE. Neka nam ovo bude jedan sveobći primjer kako Hrvati trebaju riješavati svoje nesuglasnice i mimorazilaženja, a ne po onoj: UDRI GA NIJE TI GA MAJKA RODILA! Ovaj sudski proces na kojeg je insistirao HNO nema nikakove veze sa politikom ili ne politikom. Ovaj slučaj je bio jedan slučaj ljudske naravi kojeg samo ljudi uz dobru volju i poštenu želju mogu riješavati.

Ako se za stotinu godina netko bude ovim pitanjem bavio, za sigurno će postaviti pitanje: A gdje su bili ostali HRVATI hrvatske emigracije? Zašto i oni nisu ostavili iz sebe neke zapie hrvatske političke i nacionalne emigracije. Mile Boban, Otporaš.)

Bobani
13-08-2015, 00:31
DINKO ČAKIĆ, SREĆKO ROVER I KAVRANOVA AKCIJA

(Pošto se i ovaj opis odnosi na proces Srećka Rovera, donosim ovdje KAVRANOVA AKCIJA što je izišlo na portalu "Ustaški Pokret" kojeg sam presisao i stavio 19 listopada 2012. godina na portal Uzdanic Forum Frees, a kojeg je pisao ili kojeg je potpisao Dinko Šakić. Nisam osobno poznavao Dinka Šakića, ali sam znao da je Dinko Šakić bio iznad svega jedan veliki rodoljub i sve bi dao za Hrvatsku.

Mene što najviše ovdje zanima je to da u ovom sudskom procesu kojeg sam upravo donio na ovim stranicama, Dinko Šakić je bio taj kojeg je taj sud zadužio da u ime Srećka Rovera pročita njegov izvještaj i da kaže sve najsuperlativnije o Srećku Roveru. Dakle, Dinko Šakić je nesumnjivo vrlo dobro poznavao Srećka Rovera i rekao bih da su bili uzajmni prijatelji. Ovaj opis ne govori baš tako. Neka svaki za sebe donese svoje mišljenje. Moje je da su ovi vrli hrvastki borci rekli svoje i djelima i riječima za sva nadolazeća hrvatska pokoljenja. A sve ostalo je da povijesničari kažu posljednju riječ o svima. M.B. Otporaš.)


Motto: "Komunistički đavolski mozak stalno pronalazi nove formule za uništenje svojih protivnika...

...Njegova sposobnost prilagođavanju svim prilikama tako je velika da su i najbolji poznavatelji njegovih varka i metoda često žrtve i kroz dugo vrijeme, i ne znajući to, izvršavaju ono što im on sugerira."

Kada smo odlazili iz domovine postojala je teoretska mogućnost da će zapadni Saveznici otvoriti oči u zadnji čas i uz pomoć europskih nacionalnih snaga zaustaviti boljševički prodor u srce Europe. U to smo vjerovali ne samo mi Hrvati nego i Mađari, Rumunji, Bugari, Albanci, Srbi i Crnogorci, jer su svi u mnoštvu s vojničkim postrojbama i civilima išli u susret kulturnim zapadnim Saveznicima.

Ubrzano napredovanje oklopnih jedinica američkog generala Pattona prema Pragu išlo je u prilog našim očekivanjima. Nu, mi nismo tada znali da su različiti ALGER HISSI i drugi komunistički agenti u Washingtonu »mislili i djelovali« u ime bolestnog Roosewelta, prema uputama i zapovjedima svojih gospodara u Kremlju. Zbog toga je i propao Churchilov plan iskrcavanja savezničkih snaga na našem Jadranu a s time su propale i sve nade prije spomenutih naroda. Polovica Europe predana je boljševičkoj nemani.

Istina je da smo se svi nadali i vjerovali u sukob Zapada s Istokom, ali smo taj sukob očekivali »pet minuta« prije njemačke kapitulacije, dok smo još bili pod oružjem i visokim borbenim moralom, zbog čega smo pošli u susret Saveznicima na Zapad, da se uklopimo u opći plan zaustavljanja ruske invazije. Međutim, bili smo izdani, na prijevaru razoružani i poslani u klaonicu.

Nakon toga, misao na povratak u hrvatske Šume bila je u svim glavama mladih hrvatskih častnika, dočastnika, vojnika i ustaških dužnostnika jer smo se uvjerili da ne možemo ništa dobra očekivati od onih koji su nas izdali.

Mnogi su pojedinci u malim grupama, od 2-3-4 čovjeka odlazili u Hrvatsku, ali to nije bilo organizirano nego spontano, bez određenog plana. Nego, jednostavno, bili su ponosni hrvatski vojnici, kako mi je jednom prilikom rekao pok. Ljubo Miloš: - Idem rađe u Hrvatsku i tamo častno poginuti u borbi, nego ovdje slušati »verfluchtev Ausländer« (prokleti stranac) i doživljavati poniženja od engleskih kolonijalnih »sargenata«.

Prvi organizirani podhvat odlazka u domovinu, s određenim programom i zadatkom, zamišljen je na konspirativnim osnovama, bio je nakon neuspjeha i tragedije poznat kao KAVRANOVA AKCIJA. (Po Božidaru Kavranu koji je bio vidljivi inspirator toga podhvata).

Božu Kavrana i sve ostale koji su s njim surađivali i dobrovoljno otišli u hrvatske šume nije na to naveo nikakav očaj ili strah od progona i »razpisanih tjeralica« kojima su bili izloženi. Vodila ih je ljubav i odanost prema domovini Hrvatskoj, čast i ponos hrvatskih vojnika koji se nisu osjećali poraženima, nego prevarenima i izdanima od onih koji su propovijedali slobodu, demokraciju i samoodređenje naroda.

Vjerovali su ili su bili uvjeravani da se unatoč tragičnih događaja, izdaje i pokolja Hrvatske vojske, još uvijek može povesti oružana borba s preživjelim borcima u hrvatskim šumama, srušiti komunistički režim i obnoviti hrvatska država.

Do toga uvjerenja dolazio je Božo Kavran na temelju različitih informacija iz »pouzdanih vrela«, iz Hrvatske i od različitih osoba koje su mu bile predstavljene kao predstavnici nekih američkih i engleskih ustanova, koje su obećavale materijalnu i tehničku pomoć za borbu »protiv komunizma«.

O Kavranovoj akciji napisano je vrlo malo (s naše hrvatske strane). Ono šio je napisano to je površno, nepodpuno i tendenciozno. Svi su u tom neuspjehu tražili i dokazivali »izdaju«, što je u biti točno. Nu, nitko nije još napisao ili rekao istinu. Oni koji su je znali imali su razloga o tome ne govoriti, a neki prikazuju stvarni način da bi svoje sudjelovanje i suodgovornost u toj tragediji umanjili ili prebacili na tuđa leđa.

Stjecajem okolnosti bio sam u središtu gdje je taj podhvat zamišljan, dok je stvar bila još u zametku. Premda sam bio mlad i neiskusan, bio sam u prilici upozorili Božu Kavrana i dr. Lovru Sušića na stanovite stvari, koje su tijek događaja mogle usmjeriti drugim pravcem, da se posvetila pažnja upozorenjima.

Komunisti, a i druge tamne sile, koje iza neprozirnih zastora upravljaju svijetom, kad osjete ili primijete da se ntšto sprema ili radi što nije u skladu s njihovim interesima ili se suprotstavlja njihovim planovima oni odmah u tu sredinu neprimjetno ubace svoje spretne agente, koji svojim idejama i dinamizmom brzo zauzmu ključne položaje u različitim organizacijama i pretvore se u nenadoknadive suradnike i savjetnike političkim predvodnicima ili predsjednicima organizacija. Tako oni doznaju sve što se radi, sprema ili planira i sa svojih privilegiranih pozicija savjetuju, usmjeruju i kontroliraju cijeli rad. To se nažalost dogodilo i u ovomu slučaju koji je predmet ove razprave o Kavranovoj akciji.

Nitko nije zahvatio u dubinu problema, niti je iztraživao pozadinu tog podhvata, u čemu i leži izdaja i uzrok tragedije. Nitko nije postavio jedno temeljno i jednostavno pitanje s kojim bi se moglo orijentirati, gdje treba tražili uzroke tragedije? A, to pitanje glasi:

- Kako, kada i zašto je Božo Kavran došao na ideju da organizira ODPOR u domovini iz emigracije, da upućuje ljude, častnike, dočastnike i vojnike i političke dužnostnike u hrvatske šume, a da prije toga nije ni pokušao stupiti u vezu sa zapovjednikom odpora u zemlji, generalom Luburićem, i od njega tražiti informacije o stvarnom stanju i potrebama i njemu ponuditi svoju suradnju ako bi to trebalo. Kavranu i dr. Lovri Sušiću ponudio sam vezu s generalom Luburićem, ali zaslugom njihove najbliže okoline i »savjetnika« poput Ratkića, Jileka, Rovera, Gregla i drugih oni to nisu prihvatili.

Poslije, nakon neuspjeha i tragedije oni na vrhu organizacije pokušavaju dokazivati da je glavna podloga za Kavranovu akciju bilo izvješće koje je vojnik Ante Vrban - častnik Ustaške obrane - podnio svomu predpostavljenom, pukovniku Jakovu Džalu. (Pukovnik HOS-a Jakov Džal i Dinko Šakić su oženili dvije polu sestre Maksa Luburića, Nadu i Zoru, mo.)

Naivno je vjerovati, a još pogubnije tvrdili da je netko od nas - mislim na emigrantske organizacije - pošteđen od komunističke infiltracije. Katolička Crkva, najstarija ustanova u svijetu, uz svoje skoro dvije tisuće godina iskustva, nije ostala pošteđena od te pošasti. Papa Pavao VI. je rekao: »Sotonin dim infiltrirao se u vatikanske zidove...« Tako i Ustaški pokret u prvoj emigraciji nije ostao pošteđen. Bio je infiltriran po jugoslavenskoj policiji, po uhodama vojničke obavještajne službe. Bubalo, Kruhak, Olujić, Gruber, Jelka Pogorelec i ostali, manje poznati, su primjer. Nu, onda su vladale druge prilike, emigracija je bila malobrojna u usporedbi s današnjom pa je bilo lakše odkrivati i neutralizirati ubačene agente i izdajnike.

MITROVICA-KOMUNISTIČKO SVEUČILIŠTE

Jugoslavenska komunistička partija pokušala je uspostaviti suradnju s hrvatskim nacionalistima, ustašama, zatvorenima u Mitrovici. Vođa ustaške grupe STIPE JAVOR je to najenergičnije odbio. Moša Pijade, Đilas i ostali istaknuti komunisti - uz naklonost jugoslavenske kraljevske policije - počeli su u Mitrovici »obrađivati« pojedince. Nisu tražili da istupe iz nacionalističkih redova i da stupe u partiju. Naprotiv, savjetovali su, one koje su uspjeli zavesti, da ostanu u nacionalističkim redovima, da se što bolje afirmiraju, da dođu na važne položaje kako bi u danom času mogli izvršavati partijske naloge. U tom sotonskom planu imali su uspjeha. Jedini poznati slučaj otvorenog prelaza iz nacionalističkih redova u komunističku partiju bio je ŠIME BALEN. (On je taj, Šime Balen koji je napisao vrlo ogavnu knjigu "KRVNIK PAVELIĆ" 1952. godine a izdala Biblioteka Društva Novinara Hrvatske, mo)

Unatoč zanosu i oduševljenju u desetotravanjskim događajima, osjetila se štetna djelatnost infiltriranih »ustaša« koji su svojim očitim provokativnim djelima i ispadima nastojali kompromitirati Ustaški pokret, stvarati zabunu i dezorijentaciju u tek obnovljenoj državi. Dosta je takovih otkriveno i onemogućeno, ali je veći broj ostao prikriven u svim slojevima pokreta, državne uprave i vojničkim administrativnim uredima. Najveća infiltracija je izvršena kroz Građansku zaštitu jer su komunisti za vrijeme banovine infiltrirali veliki broj izgrađenih članova partije od kojih su, kasnije kada je Zaštita raspuštena i djelomično uključena u oružane snage, mnogi ostali nezapaženi u vojničkim redovima. Mnogima još ni danas nije jasno i osuđuju razoružanje i raspuštanje Građanske zaštite u prvim danima Nezavisne Države Hrvatske. Međutim, oni koji su to učinili, znali su zbog čega to čine?

Prvi korak, Vjekoslava Maksa Luburića, mladog ustaškog povratnika s Janka Puste, bio je preuzimanje komunističke kartoteke od redarstva u Zagrebu. Nakon neuspjelog komunističkog pokušaja u Mitrovici da postignu otvorenu i javnu suradnju s ustašama, partija je pošla drugim, zaobilaznim putem. Naredila je svojim najsposobnijim aktivistima da se neupadljivo približe istaknutim hrvatskim nacionalistima, posebno na zagrebačkom Sveučilištu. Upute su glasile: ni u kojem slučaju ne smije se pokušavati pridobiti za partiju istaknute prvake, hrvatske nacionaliste. Neuspjeli pokušaj u Mitrovici bio je pouka. Treba im odobravati njihova stajališta i pokazivali solidarnost prema njihovoj borbi protiv dinastije Karađorđevića i osuđivati beogradski žandarski režim i teror koji provode nad hrvatskim narodom. Govoriti samo o socijalnoj pravdi, onako kako se to poklapa s ustaškim načelima. Glavni je cilj bio najprije steći povjerenje, a kasnije se postupno pretvoriti u dobre prijatelje i »nenadoknadive« savjetnike. Jedan od takovih značajnih slučajeva bio je VJEKOSLAV DILBEROVIĆ, konspirativnog imena KUM.

On se približio Božidaru Kavranu i pratio ga kao sjena sve do njegove tragične, ali i junačke smrti. Vjerojatno je Božo došao do spoznaje da nešto nije u redu s pothvatom slanja ljudi u šumu, pa je sam otišao u smrt da njegovi suborci i prijatelji ne bi pomislili da ih je on izdao i napustio.

Još na Sveučilištu prijatelji su Božu Kavrana upozoravali na njegovu vezu s Dilberovićem, ali on je uvijek odgovarao da znade da je Dilberović komunist, ali da je hrvatski orijentiran i nije mu nikada ni pokušao nametati svoje komunističke ideje, te je on isto toliko, ako ne i još više, protiv Srbijanaca i dinastije.

Kada je partija saznala - preko svojih agenata u najbližoj Kavranovoj okolini - što on planira, ukopčala je Dilberovića i on »savjetuje« Kavranu što i kako treba raditi. Partija je od prvog časa bila informirana o svemu, upravljala je akcijom iza neprozirnog zastora i svaki korak kontrolirala, a to potvrđuje prisutnost stanovitih osoba u najintimnijem krugu oko Bože Kavrana. Partija ništa ne improvizira, misli na sve i planira na dugi rok. OZNA je znala, isto kao i Kavran, da se na čelu Odpora u domovini nalazi general Luburić, pa su pretpostavljali da bi se prema ustrojstvu Hrvatskog Narodnog Odpora i prema svojoj dužnosti, Kavran trebao obratiti generalu Luburiću i s njim surađivati, što bi bilo normalno i razumljivo.

Dilberović je sugerirao Kavranu organiziranje oružanog odpora u domovini i slanje ljudi iz emigracije u šumu, ali u tom poslu mora biti podpuno odvojen od generala Luburića. OZNA je dobro znala i često na svojoj koži osjetila da se general Luburić nalazi u hrvatskim šumama i predvodi odpor, jer im je dvije godine zadavao velike brige, kažnjavajući mnoge oznaške krvnike, sve dok nije bio u jednom većem okršaju teško ranjen i zbog liječenja morao je napustili domovinu. Oni su predpostavljali da bi Kavran u najmanju ruku morao obavijestiti generala Luburića o svojim planovima djelovanja na području domovine i to su morali po svaku cijenu spriječiti, jer da se je Kavran obratio generalu Luburiću, OZNA ne bi uspjela u svojim namjerama.

Zbog toga je jedna Dilberovićeva poruka Kavranu glasila: »Ti si Božo najidealnija osoba da staneš na čelo odpora u domovini. Luburić je proglašen ratnim zločincem i svaka Tvoja i najmanja veza s njim škodila bi cijeloj stvari, a posebno Tvom prestižu. Ne zaboravi da je u izgledu i američka pomoć, a oni krugovi ovdje u domovini, s kojima će se morati računati u danom času, najenergičnije odbijaju svaku, pa i najmanju suradnju s Luburićem zbog njegove prošlosti. Eto, tako je na najjednostavniji način bio Božo Kavran izoliran i nije htio, sigurno u najboljoj nakani, prihvatiti ponuđenu vezu s Maksom da ne »kompromitira podhvat«.

POGLAVNIK - GLAVNI CILJ OZNE


Partija je montirala spomenutu akciju kao preventivnu mjeru, tj. prema komunističkim shvaćanjima, mora se sve potencijalne neprijatelje likvidirati i uništiti. A to su bili častnici hrvatskih oružanih snaga, politički dužnostnici i intelektualci koji su se spasili, oni koje nisu uspjeli likvidirati od Bleiburga do Vršca u marševima smrti. Stoga su uvijek poručivali Kavranu da je u domovini potreban vodstveni sloj, kojeg treba dovesti u stupicu i uništiti, jer taj ljudski potencijal u slobodnom svijetu uvijek bi im visio nad glavom kao Damoklov mač. A s druge sirane, jedan veliki i tragični neuspjeh emigracije omalodušio bi i obeshrabrio i one najborbenije i najodlučnije elemente u domovini, s čime bi dokazali da se nitko ne treba ničemu nadati od emigracije, jer se vidi rezultat njezinog djelovanja.

Partiji je trebalo čim prije učvrstiti svoju vlast jer su bili svjeslni da procesom i osudom nadbiskupa Stepinca nisu uspjeli na dugi rok. Nu, glavni cilj bio im je Poglavnik dr. Ante Pavelić. Nadali su se da će im uspjeti inscenirati sve, pa i neke akcije širih razmjera koje su bile predviđene kao podpuna kontrola šireg područja po križarima, s čime su mislili navesti Poglavnika da dođe u šumu na »oslobođeno područje«.

S jednim dobro montiranim procesom protiv Poglavnika i njegovih najbližih suradnika, koji bi im pali u ruke, mislili su, i nadali su se uspjehu, postići ono što im nije pošlo za rukom s nadbiskupom Stepincem i pukovnikom Lisakom. Vjerovali su da bi na taj način zauvijek uništili i samu ideju o mogućnosti postojanja Hrvatske države izvan jugoslavenskog državnog okvira.

Kada je Ozna saznala da se Poglavnik nalazi izvan njihova dohvata, poduzeli su sve da se domognu što većeg broja najistaknutijih ustaških častnika, ministara i političkih dužnoslnika. Pokušali su u emigraciji ugrabiti ministra dr. Matu Frkovića, zadnjeg ministra unutarnjih poslova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U Buenos Aires je stiglo jedno vlastoručno pismo iz »šume« u domovini, naslovljeno na adresu kapetana bojnog broda g. Andriju Vrkljana, a to pismo je navodno pisao Jure Preka (Dorđe Precc), jedan od učesnika u Kavranovoj akciji. U tom pismu se traži da se iz Argentine u domovinu čim prije uputi što veći broj časlnika, a posebno je naglašeno ime pukovnika Ivana Štiera jer je njegovo ime popularno u cijeloj Slavoniji. Bilo je naglašeno da onima koji se odmah jave postoji mogućnost prevoza u Europu zrakoplovom. Taj detalj svratio nam je pozornost i osjećali smo da se nešto krupnog krije iza svega. (Dr. Vjekoslav Vrančić bio je osobni prijatelj Jure Preke i identificirao je autentičnost njegova rukopisa).

Pukovnik Štier, s opravdanim razlozima i sumnjom, odklonio je poći u domovinu zrakoplovom, što je u stanovitim krugovima naišlo na nerazumijevanje, pa čak i na osudu. Kada je Ozna vidjela da se nitko ne odaziva i unatoč zrakoplovnom prevozu, završili su tu akciju poznatim tragičnim procesom i smrtnim osudama nad hrvatskim vitezovima koji su u svojoj neograničenoj ljubavi prema svojoj domovini pali u sotonske komunističke mreže.

U jednoj izjavi velečasnog Vilima Cecelje, koja je objavljena u knjizi Ivana Prusca Akcija deseti travanj na stranici 442. piše doslovno, citiram: »Po pričanju Jole Bujanovića, izvještaji o borbama u Hrvatskoj bili su tako uvjerljivi, da je i Poglavnik odlučio poći na put (u domovinu). Navodno ga je čekao autobus kod Maribora. Međutim, u pravi čas je stigao brzojav da se put odgađa, pa je Poglavnik ostao u Napulju. Naravno te izvještaje je slala Ozna, kao i one koje je Rover donosio Kavranu iz Trsta«. Gornje potvrđuje moj navod da je Oznin cilj bio dovesti Poglavnika u stupicu. Nu, ne odgovara istini da je Poglavnik namjeravao poći u šumu, jer nakon Maksove poruke po bojniku Anti Vrbanu, Poglavnik je naredio Kavranu da zaustavi sve što je planirao poduzeti na području domovine.

S ISTINOM NA VIDJELO

Pod gornjim naslovom napisao je g. Srećko Rover nešto o svom sudjelovanju u Kavranovoj akciji. To je objavljeno u HRVATSKOM TJEDNIKU u Australiji 1. XII. 1979. na stranici 9.. U tim člancima Rover nastoji umanjiti svoju ulogu i suodgovornost u toj tragediji tvrdeći da on uopće nije ni znao do rujna 1947.g. da ta akcija postoji. Međutim, stvari stoje drugačije.

Nedvojbeno je ustanovljeno da je g. Srećko Rover suodgovoran jer je sudjelovao u toj akciji od samog početka. Tek sada kada, 30 godina poslije tragičnog završetka te akcije, misli da su svi koji bi ga mogli teretiti mrtvi, želi g. Srećko Rover izaći na vidjelo sa svojom istinom, u kojoj će svi mrtvi biti krivi jer se ne mogu braniti, a on, jedan od glavnih čimbenika te IZDAJE, trebao bi ostati čist i nevin. U svojoj obrani g. Rover bio bi uvjerljiviji da je pošteno i ljudski preuzeo dio svoje odgovornosti. Nu, prevario se je jer još ima živih osoba koje su na jedan ili drugi način imale uvid u cijelu stvar od prvoig časa. Postoje pisma, dokumenti i razni zapisnici koji pokazuju da je Rover, alias BIMBO, partijsko konspirativno ime, od samog početka u toj akciji bio najuže povezan s Božom Kavrainom. Donosio mu je »povjerljiva izvješća«. Služio mu je najprije kao teklić, a kasnije i kao vodič, koji je preveo preko granice osam grupa u Sloveniju i predao ih oznašima u ruke, a sve to g. Rover želi zaboraviti.

S kakvom istinom želi g. Rover izaći ma vidjelo pokazat će nam ovaj mali primjer iz njegova članka u OTPORU. G. Rover doslovno piše: »Ivan Prusac je otišao u Hrvatsku u četvrtoj grupi i bio zatvoren po Ozni u Hrvatskoj, prije nego li sam ja znao da uopće postoji dotična akcija.«.

Prema Pruščevoj knjizi Tragedija Kavrana i drugova, na stranici 38., Ivan Prusac piše da je njegova grupa pošla iz Austrije dne 7. rujna 1947.g.«. Prije sam spomenuo »izvješće« iz pouzdanih izvora iz domovine koje je u travnju 1946.g. Božo Kavran predao Poglavniku (u mojoj prisutnosti) i kazoo da mu je to donio iz Trsta Srećko Rover, osoba njegova povjerenja. G. Rover svjestno ne govori istinu kad tvrdi da on nije znao do rujina 1947.g. da dotična akcija postoji.

U Obrani broj 157., Madrid, studeni 197l.g., objavljena je jedna izjava koju su podpisali dva visoka dužnostnika Hrvatskog narodnog odpora u Argentini, g. Lukas Juiričić, bivši Poglavni pobočnik u Hercegovini i predsjednik Hrvats-kog narodnog odpora za Južnu Ameriku, i g. Tomiša Grgić, pukovnik Poglavnikove tjelesne bojne u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i Glavni tajnik Hrvatskog narodnog odpora za Južnu Ameriku. Iz te izjave (koja je podpisana pred javnim bilježnikom) proizlazi da je Srećko Rover u studenom 1946. godine u Rimu, Italija, pozivao generala HOS-ag. Ivana Herenčića, u prisutnosti Drage Jileka i Andrije (Brace) Juratovića, da stupi u vezu s hrvatskom (?) Oznom koja se nudi i spremna je napraviti »usluge« hrvatskoj emigraciji, likvidirati sve i svakoga tko bude na putu »pravim interesima« hrvatske emigracije kojoj bi na čelu bio, među ostalima, i Srećko Rover. Rover je predlagao generalu Herenčiću da pođe u Trst gdje će ga on spojiti s nekim oznaškim majorom koji se zove Hahn, što je general Herenčić energično odbio. Kada je general Herenčić stigao u Argentinu, napravio je pismeni izvještaj o tom slučaju i predao ga Starješinslvu hrvatskog domobrana u Buenos Airesu, u čijoj se pismohrani taj dokument nalazi.

Možda je spomenuti major Hahn ili major Štern dao ona izvješća koje je Rover donosio Boži Kavranu iz pouzdanih izvora u domovini? "Ni Churchil mu nije do koljena" (Dilberoviću) prema Roveru. S time mi je Rover napravio neizmjernu uslugu, potvrdio je moje navode o zlokobnoj ulozi »kuma« Dilberovića. To dokazuje da je Kavranova akcija bila kontrolirana i upravljana po Ozni i da je Srećko Rover utlom svjestno sudjelovao, a najuvjerljiviji je dokaz njegova veza s OZNOM koju je u studenom 1946. u Rimu predlagao generalu Ivanu Herenčiću.

Vidjeli smo kako je Dilberović na podal način spriječio da se Kavran spoji s generalom Luburićem. Odbijanje veze koju sam Kavranu i dr. Lovri Sušicu ponudio, mi smo tumačili, i logično zaključivali, u smislu da Kavran, Sušić i njihovi najuži suradnici žele sami organizirati oružani odpor u domovini, iza leđa generalu Luburiću, da dokažu Poglavniku kako su oni sami sposobni to učiniti bez pomoći i suradnje generala koji je ozloglašen zbog svoje djelatnosti za vrijeme rata. Bio sam uvjeren u to, kao i pukovnik Džal i drugi naši suborci, ali nismo mogli ni slutiti da je takav njihov postupak bio inspiriran po neprijatelju.

U logoru FERMO, Italija 1946.g., Rover je nagovarao častnike da idu u šumu, i još su živi častnici koje je on nagovarao, a danas to osporava. U Otporu broj 2., od veljače I979.g., Rover piše doslovno: »Uvijek mi pred očima lebdi lik i žive oči genijalnog Dilberovića- takozvanog našeg 'kuma'. On jesvojim vizionarstvom odskakao nad Churchilom i da su drugi imali, na kojoj bi strani bio Dilberović sa svojim profetskim zapažanjima dotični bi rat dobili«. Naravno, ako bi poslušali savjete Dilberovića. S ovim je Rover rekao sve. Kavran je poslušao savjete Dilberovića i zbog toga je završio na vješalima sa svojim suborcima.

Tito je imao Dilberovića na svojoj strani pa je vjerojatno zbog toga rat dobio - prema Roverovu naklapanju. Možda su ta »kumova profetska zapažanja« usmjerila Roverovu orijentaciju prema Moskvi? Sada će mnogi lakše razumjeli Roverovo kameleonsko pretvaranje, kamufliranje i prilagođivanje svakoj situaciji.

U spomenutom broju Hrvatskog Tjednika, Rover kritizira dra. Antu Pavelića što se je ogradio od ove akcije Hrvatskog državnog odbora, (Kavranove akcije), premda je on (Pavelić) osobno postavio i imenovao taj odbor, te zanijekao da je on išta imao s dotičnom akcijom odpremom u Hrvatsku ovih rodoljuba (između 1946. i 1948. godine), a neizravno je nabacio krivnju na mene osobno.

Točno je da je Poglavnik postavio i imenovao Hrvatski državni odbor, kojem su na čelu bili g. dr. Lovro Sušić, dr. Mate Frković i dr. Meho Mehičić, ali je druga stvar snositi odgovornost izravno za sve ono što je učinjeno ili se radilo njemu iza leda, bez njegova znanja i odobrenja, pa i protiv njegovih zapovijedi. Znadem da se je dosta toga radilo u ime Poglavnika i prikrivalo njegovim imenom i da je njegov podpis bio česlo krivotvoren i zloupotrebljavan. A to sam Rover najbolje zna jer se je i on tim služio kada je u logoru Fermo 1946.g. kazao hrvatskom časniku g. Mirku Bušiću da ima Poglavnikov pismeni nalog za pozivanje ljudi u šumu.

Kako sam prije naveo, po nalogu Poglavnika, pukovnik Džal i ja smo poslali u domovinu bojnika Antu Vrbana da pronađe Maksa i donese izvještaj o stvarnom stanju u domovini. Kada je Poglavnik dobio Vrbanovo izvješće, naredio je Boži Kavranu da sve zaustavi što je planirao... Nažalost, Božo Kavran nije to poslušao, nego je nastavio započetim putem, vjerojatno potican i ohrabljivan po svojoj najužoj okolini. Hrvatski emigrantski povjestničar dr. Jere Jareb poslao mi je tri različite verzije (fotokopije) izvješća bojnika Ante Vrbana o prilikama u domovini.

Bojnik Ante Vrban sretno je stigao u Hrvatsku sa svojim pratiocem i na određenoj adresi uspostavio prvu vezu. Kazao je: »Donosim poruku Ademage za Šaćir-efendiju«. »Dobro došao«, dobio je odgovor, a to je bio ugovoreni znak da je veza korektna. Morao je prokrstariti mnoga područja dok je uspio predati Poglavnikovu poruku, jer je general Luburić bio u stalnom pokretu. Za generalom Luburićcm u to vrijeme tragale su dvije posebne divizije Rankovićevih oznaša i Titovih partizana na svim područjima širom Hrvatske. General je izbjegavao otvorene sukobe zbog strašnih represalija protiv civilnog pučanstva na područjima gdje su se pojavljivali križari. Poduzimao je samo one akcije koje su bile neophodno potrebne da se kazne oznaški krvnici koji su se posebno isticali svojim hajdučkim nagonima u progonu hrvatskog pučanstva.

U Valenciji početkom 1956. godine pripovijedao mi je general pojedinosti, kako je dalekozorom gledao Vrbana iz prilične udaljenosti, prepoznao ga je, a i znak razpoznavanja bio je korektan, nu ustaljene mjere opreza i sigurnosti nisu mi dopustile osobni dodir. »Kako sam mogao biti siguran da Antu netko ne prati i gleda ga iz daljine kao i ja, a da to može izbjeći svim mjerama opreza«, kazao mi je general. Kasnije u Torontu 1969.g., nakon generalovog umorstva, pripovijedao mi je pukovnik Džal opisujući Vrbanov put po Hrvatskoj i njegov povratak i usmeni izvještaj koji mu je bojnik Ante Vrban podnio, i sve se poklapalo s onim što mi je general rekao o Vrbanovu putu po Hrvatskoj.

Generalova poruka je glasila:... »da nema nikakvih preduvjeta niti se može misliti o bilo kakvom oružanom djelovanju na području domovine, jer se komunistička vlast uslaljuje, pa je potrebno prijeći u pasivni odpor, spašavali ljude infiltracijom u njihove komunističke redove, u vojsci, partiji i svim državnim ustanovama, dobro se prikriti u pokrajinama gdje su nepoznati, spasiti glave i čekati kad dođe čas pa tek onda, s položaja koje bi s vremenom postigli, mogu biti koristni svom narodu".

Hrvatski narodni odpor, tj. dr. Lovro Sušić, dr. Mate Frković i dr. Meho Mehičić, poslije sloma Kavranove akcije izdali su 20. srpnja 1948.g. OBAVIJEST za najuži krug suradnika. Obavijest povezuje početak Kavranove akcije s putom bojnika Vrbana u Hrvatsku (1946.g.) i njegovim izvješćima o tom putu. Vrban je bio u Hercegovini naišao na partizansku zasjedu, bio je teže ranjen, a njegov pratilac vodnik Cavar (ili Ćavar, mo) je poginuo. Spasila ga je grupa križara pod zapovjedništvom satnika Mandića.

U prvoj točki obavijesti stoji: »Da se dođe do pouzdanih podataka o stanju u hrvatskim šumama, dobrovoljno je otišao u domovinu koncem travnja 1946.g. bojnik Vrban s jednim svojim pratiocem. On se povratio koncem mjeseca listopada iste godine donesavši sa sobom nekoliko pismenih izvješća pojedinih zapovjednika jačih skupina i davši svoje vlastito izvješće o nađenome i viđenome. Proputovao je napose Slavoniju, srednju i zapadnu Bosnu te Hercegovinu, našavši manje ili veće grupe hrvatske vojske koje su bile uglavnom još nepovezane, i to napose radi pomanjkanja viših častnika...«

Potreba sustavnog povezivanja i jedinstvenog vojničkog i političkog organiziranja spomenutih grupa u svrhu vođenja hrvatskog narodnog odpora potaknula je jednu skupinu mladih hrvatskih častnika i političkih dužnostnika da krenu u domovinu. Njihova je namjera, osim gornjega, bila još napose sprječavati neodgovorne ispade pojedinih grupa i time izazivanje represalija nad pučanstvom, dakle sprječavati nepotrebno prolijevanje krvi te spremati organizirani odpor za onaj čas kad opće prilike u svijetu dozore za opći narodni ustanak.

Jer je bojnik Vrban već bio upoznao teren i mnoge grupe na terenu, što je on bio najpogodniji, to tim prije što je i dobrovoljno opet izjavio da je prvi spreman poći uspostaviti »kanal« i prihvatnu postaju, kao i organizirati »bazu«. Njemu se je dobrovoljno pridružio i bojnik Ljubo Miloš i to naročito zato jer mu je daljnji boravak poradi raspisanih tjeralica u inozemstvu bio nemoguć.

Njih dvojica, u pratnji Luke Grgića, otišli su u mjesecu ožujku 1947.g., a s njima je otišao i poručnik Nemec koji će poslije biti vodič za ostale. (Radi se o Luki Ruščiću zastavniku Ustaške obrane koji nas je s Poglavnikom vodio preko Alpa u Italiju u rujnu I 946.g.) Oni su svi u domovinu sretni stigli te se odanle odmah javili vlastoručnim pismima prema dogovorenim znakovima, a Nemec je nakon povratka i usmeno o tom izvijestio. Napominje se da i sama optužnica tvrdi da su Vrban i Miloš uhićeni 20. VII. 1947.g., dakle 4 mjeseca nakon njihova odlaska. Toliko o Obavijesti koju je vodstvo namijenilo najužem krugu suradnika.

Međutim, i nakon Vrbanovog prvog puta u Hrvatsku, o čemu nije ništa znao ni Onkel ni Kavran, to im je Poglavnik kazao kasnije, oni su i dalje nastavili s pripremama za svoj planirani rad na području domovine ne obazirući se na ono što će eventualno bojnik Vrban izvijestiti. A kasnije nakon Vrbanovog poraznog izvještaja, o čemu su Kavran i Sušić namjerno prešutili i ignorirali poruku generala Luburića i unatoč izričitog Poglavnikova naloga da zaustave sve što su planirali, oni su nastavili sa svojim programom i slali grupe ljudi u šumu. Vjerojatno su im njihovi savjetnici i informatori iz domovine poručivali i uvjeravali ih da kada se započne s jednom širom akcijom, cijela će Hrvatska »planuti« i u roku od nekoliko mjeseci bit će komunistički režim srušen i obnovljena Hrvatska Država.

Nešto slično dogodilo se 24 godine kasnije s Bugojanskom akcijom. Prije nego je grupa mladih rodoljuba pošla u Hrvatsku iz Australije, jedan od braće Andrića rekao je jednom svom i našem prijatelju: »Vidjet ćeš, kad se započne, za tri mjeseca planuti će cijela Hrvatska...« Sigurno je i on bio uvjeren u to na temelju informacija iz »pouzdanih izvora iz domovine«, (i njih je čekao Bojnik Ante Vrban javio se je dobrovoljno poći ponovno u Hrvatsku kako to stoji u Obavijesti Hrvatskog narodnog odbora. Vrban i Ljubo Miloš bili su stari prijatelji i suborci od prvih dana osnutka Ustaške obrane, pa je i bilo normalno da zajedno pođu, tim više jer je Ljubo Miloš već davno prije odlučio poći u hrvatske šume i tamo častno poginuti u borbi. Osim toga, jer su ih Kavran i Sušić uvjeravali da imaju sigurne informacije iz Amerike, iz najpouzdanijih izvora, da je ratni sukob između Amerike i Rusije neminovan i da može izbiti u svakom času, pa unatoč situaciji i stanju u domovini koju je Vrban provjerio i poruke generala Luburića, oni su povjerovali u navodni skori ratni sukob i zaključivali da su Kavran i Sušić bolje informirani od generala Luburića, jer oni imaju izravne veze s Amerikom.

Ovdje se moram posebno osvrnuti na mišljenje dra. Lovre Sušića da se je Ljubo Miloš dobrovoljno pridružio bojniku Vrbanu iz očaja, jer mu je boravak u inozemstvu bio nemoguć zbog razpisanih tjeralica.

Uvjeren sam da je ta tvrdnja tendenciozna, nepravedna i zlonamjerna, s posebnom pozadinom. Ako ćemo problem nepristrano gledati i stvari postaviti na svoje mjesto, onda to treba prikazati na sljedeći način:

Tjeralice i lov na ljudske glave nisu bile usmjerene samo na glavu bojnika Ljube Miloša, nego na sve nas općenito, jer je Titova Jugoslavija predala Saveznicima listu od 30.000 hrvatskih »ratnih zločinaca« i, dosljedno tome, bila je razpisana tjeralica i za Onkelom, drom. Lovrom Sušićem, kojeg smo zbog toga bili sklonili kod nas u Alpama u našem uporištu broj 2, u stanu pukovnika Džala, dok nije došao Poglavnik, a kasnije kada sam ja otišao u Italiju, sklonio ga je u svoj stan, koji smo mu mi prepustili, bojnik Ljubo Miloš. S druge strane dr. Lovro Sušić, kao pravnik, trebao bi imati u vidu da su i on, kao i svi ostali najviši ustaški dužnostniei, bili prema komunističkim shvaćanjima - ideološki začetnici svega onoga što se je Ljubi Milošu i svima nama pripisivalo i s čime se je nas teretilo. Dakle, prema tome i s pravnog stajališta, Ljubo Miloš i svi mi bili smo samo izvršitelji njihovih programa i planova. S toga ne mogu shvatiti da je bojniku Ljubi Milošu daljnji boravak u inozemstvu bio nemoguć i da je takorekuć iz očaja otišao u Hrvatsku, a dru. Lovri Sušiću, koji je bio visoko iznad Ljube Miloša, na vrhu hijerarhijske ljestvice kao Postrojnik Ustaškog pokreta, njemu je boravak bio moguć?

Prije sam spomenuo da mi je jednom prilikom Poglavnik rekao: »Božo je ustaša, veliki je rodoljub, idealist vjeran i odan, ali sve te njegove vrline nisu dovoljne za ovu vrst djelatnosti«. Božo Kavran je bio povrijeđen što je Poglavnik poslao bojnika Vrbana u Hrvatsku da pokuša uspostavili vezu s generalom Luburićem, a nije njemu odmah ništa rekao, pa je iz toga zaključivao da Poglavnik nije vjerovao izvješćima koja mu je on donosio.

U knjizi AKCIJA DESETI TRAVNJA od Ivana Prusca, tiskanoj 1980. godine, na stranici 420.-422. nalazi se izjava Rev. VilimaCecelje i u toj izjavi piše sljedeće: »Kavran je pokušao generala Gašćića pridobiti da osobno uđe u sklop akcije. Gašćić ga je zamolio da mu kaže ime voditelja vojničke akcije. Ako bi to bio general Peričić,Gašćić je izjavio da bi ušao u akciju kao običan vojnik. Kavran je odbio dati ime vojničkog zapovjednika. Kada je Gašćić upitao Kavrana koliko je pročitao literature o gerili, odgovorio je Kavran da nije pročitao nijednu knjigu. Na to je Gašćić pozdravio Kavrana i napustio Salzburg«.

U istoj izjavi Rev. Cecelje u dragom odlomku piše: »Iz arhiva je vidljivo da se je javio i Maks Luburić. On je onaj čas boravio u Španjolskoj, ali je čuo za Kavranovu akciju, preselio se u Francusku i stavio se na raspolaganje dru. Sušiću. Međutim, Sušić je odbio njegovo sudjelovanje u Pokretu. Nakon tog neuspjeha povukao se Luburić natrag u Španjolsku...«

Vjerojatno je to netko Rev. Cecelji krivo ili zlonamjerno protumačio, jer to ne odgovara istini što mogu dokumentima i još živim svjedocima dokazati. Moje je mišljenje da se tim i drugim pričama želi sakriti ono bitno, to jest da je general Luburić iz hrvatskih šuma na vrijeme upozoravao da se ništa ne poduzima u domovini iz emigracije, jer ne postoje niti minimalni uvjeti za oružanu borbu u onim časovima. (Momentima, trenutcima, mo) U drugoj polovici 1947. godine u jednom većem okršaju s partizanima (pokušaj oslobođenja zarobljenika iz logora Stara Gradiška) bio je general Luburić teže ranjen, ali ipak je nastavio s borbom dok mu se rana nije inficirala zbog pomanjkanja lijekova, pa su ga u zadnji čas njegovi suborci prebacili u Mađarsku, gdje su ga prihvatili i pomogli mu njegovi stari prijatelji iz doba Janka Puste, zaliječio je ranu privremeno, ali je bila potrebna komplicirana operacija da spasi nogu. Iz Budimpešte je prešao u Beč, odakle je kroz Njemačku, uspostavivši vezu s našim fratrima, pukovnikom fra Bertom Dragičevićem, prešao u Francusku. Tamo je operacija izvršena i spasio je koljeno. Postojala je opasnost da mu koljeno ostane zakrečeno tj. ukočeno bez artikulacije. Nakon operacije radio je u jednom rudniku soli u Wittenheim-u u blizini Mulhouse, Haut Rhin, južno od Strasbourg-a, odakle se je obratio Međunarodnoj komisiji za izbjeglice u svrhu dobivanja statusa izbjeglice i osobnih dokumenata. Međunarodna komisija 1RO je odgovorila molitelju i poslali su mu formulare da ih ispuni, što je general i učinio. Dobio je osobne dokumente na ime LORJNZ KOVACH (Laurent na francuskom, mo.), rođen u Bratislavi, mađarski državljanin. Nama u Rosario, u Argentinu, javio se preko fra Ive Sivrića iz Chicaga, a zatim dok je boravio u Francuskoj, dopisivali smo se preko Rev. Emanuela Zloušića, 7. Rue Marie Rose, Paris 14. Francuska.

General je uspostavio vezu s Poglavnikom i on mu je zapovjedio da se prebaci u Španjolsku, da se ne vraća u domovinu, što je general i kanio u namjeri da spašava svoje suborce pribavljajući im potrebne dokumente kojima bi se mogli prikriti i uklopiti u normalan život i čekati čas. Odlučio je poći u Španjolsku, a kako je procedura za dobivanje ulazne vize trajalo predugo, on je postao nestrpljiv, jer je osoba koja je radila na dobivanju vize bila indiskretna i postojala je opasnost da ga odkriju, pa je odlučio prijeći Pirineje pješice i ući ilegalno u Španjolsku, unatoč što mu rana nije još bila dobro zacijelila. Prešao je granicu 18. listopada 1948. godine, prijavio se na postaji Gurdic Civil i dospio u zatvor dok španjolske vlasti nisu ustanovile njegov pravi identitet. Odmah je pušten na slobodu i dobio dozvolu boravka. Tamo je stekao velika prijateljstva i razumijevanje za našu pravednu hrvatsku oslobodilačku borbu, za samostalnost Hrvatske države.

Prema tome nije general Luburić došao iz Španjolske u Francusku da se stavi na razpolaganjc dru. Lovri Sušiću, nego je istina da je general Luburić, osim poslane poruke po bojniku Vrbanu, upozoravao dra. Lovru Sušića pismeno, preko našeg pukovnika fra Berte Dragičevića, da ne šalju ljude u domovinu jer će svi stradati. Međutim, kako se vidi iz jednog pisma koje je pisao dr. Sušić generalu Luburiću da on nije mogao nigdje pronaći njegova pismena upozorenja. Može biti i to, jer piše da nije mogao pronaći i druga generalova pisma na koja se je general pozivao. Možda su zapela na »cenzuri« koju je vršila okolina, a najvjerojatnije jest da nakon tragedije i neuspjeha nije bilo oportuno priznati da je bio upozoravan.

Možda je do konfuzije i krivog tumačenja došlo zbog nekoliko redaka koje je pisao dr.Sušić generalu Luburiću u pismu od 19. VI, 1948. g., neposredno prije nego je izbila na javu vijest o tragičnom završetku Kavrana i drugova. U tom pismu piše dr. Sušić generalu mnoge pojedinosti koje su se događale nakon tragičnog svibnja 1945. godine. Navest ću neke. »... U zimi na godinu 1947. nije se moglo ništa poduzeti. Istom u proljeću krenuli su kao pioniri u domovinu isti Vrban i s njime Ljubo Miloš, Vaš rođak, s kojim sam većinom tu zimu proveo zajedno u istoj sobi u susjedstvu Vašeg šure Jakova i gđe sestre, (pukovnik Jakov Džal i supruga mu Zora, general ova polusestra, mo.) kod kojih sam također jedno vrijeme stanovao. Šakić je sa svojom gospođom otišao pod jesen u Italiju, a sada je u Argentini, dok je prije toga bio kod Jakova odnosno u susjedstvu. J. (Jole Bujanović, moja primjedba) bio je nedavno ovdje. Pred par dana vratio se u vječni grad (Rim). On nam je pričao za Vaše veze s Ivanom Heinrichom koga je opisao kao velikog dobrotvora (benefaktora) za naše izbjeglice. Kaže da je Bratovštini u Rim poslao već debele hiljade dolara. Kaže da bi on na samu Vašu poruku sigurno odmah doznačio u našu opću svrhu veći iznos, a on bi bio kadar i od drugih sakupiti, samo to bi trebalo biti u najvećoj tajnosti. On živi u Buenos Airesu. ... Držim, da sam Vam uglavnom bacio malo svjetla na naš rad i stanje naše stvari, a također i odgovorio na neka Vaša pitanja. Mi smo ovdje također govorili o Vama. Naše je zajedničko mišljenje da bi, s obzirom na Vaše neosporive sposobnosti, našem poduzeću u domovini izvanredno mnogo koristili. Međutim »s obzirom na obzire« za sada barem držimo, da nije svrsishodno, da se pojavljujete... a kod raznih dodira s prijateljima sugerirano nam je da ne kompromitiramo stvar s »kompromitiranim ljudima«, među koje napose poznatog Vam Maksa. Dakako da će to s vremenom opasti pa će biti sretni ako se takovih što više nađe!«

Dakle, iz gornjeg citata ne može se nikako doći do zaključka da je Maks saznao za Kavranovu akciju i da je zbog toga došao iz Španjolske u Francusku, a još manje da se je on ponudio uzeti učešća u istoj.

General Luburić je saznao u Mađarskoj preko svojih starih veza, koje su bile infiltrirane u strukture nove vlasti, da su neki Hrvati uhićeni, a neki ubijeni prilikom pokušaja prelaza mađarske granice u Hrvatsku, pa je i žurio da ode čim prije iz Budimpešte na Zapad, da naše ljude upozori, što je i učinio preko ustaškog pukovnika fra. Berte Dragičevića.

Kasnije, nakon tragedije, pisao je dr. Sušić drugo pismo generalu Luburiću s nadnevkom od 24. rujna I948.g. pa u jednom dijelu piše:

»... Kazali ste da treba ustanoviti osobne i načelne manjkavosti, jer da je prodor moguće uslijedio ovdje. Za nas ljude ne postoje apsolutne tvrdnje, po mom najdubljem uvjerenju prodora ovdje nije bilo. Vaš prijedlog, da bi trebalo negdje stvoriti jednu maskiranu bazu i tu ljude stručno, taktički i konspirativno odgajati, izvanredno je dobar i gledajući na prošlost, nadasve potreban, dapače to bi trebalo biti preduvjetom svakoga rada... Nu pitanje je tko bi to htio preuzeti na sebe'? Jeste li Vi voljan to preuzeti? Ako ne posredno a ono barem da Vi nađete osobu i povjerite joj taj zadatak, dadete potrebne upute i vršite nadzor. Drugoga osim Vas ne znamo za taj posao...«

Dakle, sada nakon katastrofe, general Luburić je postao jedini koji bi mogao nešto učinili. A, ono »s obzirom na obzire i prijateljske savjete« samo potvrđuje moje navode o onome što sam pisao o Dilberoviću i »njegovim savjetima«, a sigurno je da on nije bio jedini savjetnik… Stoga je Sušićevo uvjerenje da kod njih nije bilo »prodora« točno. Nije ga trebalo biti jer je IZDAJA bila od prvog časa kada su Kavrana okružili savjetnici i suradnici koji su bili u službi Ozne. Sve ostalo je drugorazredne vrijednosti jer uloga vodiča, raznih Lojzeka i drugih, su samo tehničke strane i izvršitelji, svjestno ili ne, programa i rada koji su bili planirani i upravljani iz Kavranove najbliže okoline. (Kada sam pisao o Dilberoviću, nisam bio u posjedu navedenih pisama koje je pisao dr. Sušić generalu Luburiću.)

Nakon pada bojnika Vrbana i Ljube Miloša u ruke Ozne, koja je za njima tragala čeliri mjeseca, jer je iz centrale u Villachu bila obaviještena Ozna da su otišli. Oni su mogli sretno stići u Hrvatsku, jer Vrban nije išao »poznatim kanalom«, a nakon njihova pada u oznaške ruke" sve je bilo jednostavno..."

U knjizi AKCIJA DESETI TRAVNJA, na stranici 130., piše: »... Saslušanja drugih optuženih u toj su mjeri u jugoslavenskom novinarstvu nevjerno preneseni, ili su sami optuženi u toj mjeri bili izmrcvareni, da njihovi govori na sudu zaista ne mogu predstavljati temelj za kakvo ispitivanje pravog stanja«. Međutim, g. Ivan Prusac unatoč svoje gornje tvrdnje ne primjenjuje isti kriterij na sve optužene. On pripisuje bojniku Ljubi Milošu kukavičko i izdajničko držanje i time sam sebi dolazi u protuslovlje. Sigurno je da se iza tog stajališta i ocjene o Ljubinom navodnom nekorektnom držanju kriju tamni interesi, jer kod te svoje negativne ocjene navodnog izdajničkog držanja Ljube Miloša pred takozvanim komunističkim sudom, g. Ivan Prusac nije imao ili nije htio imati u vidu sljedeće:

1.) Da je Ljubo Miloš bratić generala Luburića (majke su im sestre).

2.) Da je Ljubo Miloš bio jedno vrijeme zapovjednik svih sabirnih logora.

3.) Da je Ljubo Miloš bio jedno vrijeme zapovjednik logora u Jasenovcu.

4.) Da je ljubo Miloš prilikom uhićenja, 20. srpnja 1947.g., teško ranjen, stoje Ozna prešutila, a tom prilikom je ubijen Luka Rušćić jer su pružali odpor brojčano nadmoćnijem neprijatelju.

5.) Da je logor Jasenovac bio najveći srpski top iz kojeg su oni pucali ne samo po ustašama, nego po cijelom hrvatskom narodu, jer im je bilo stalo do toga da jedan bivši zapovjednik logora Jasenovca prizna pred »celim svetom« i da potvrdi sve njihove laži i podvale o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Poglavniku, generalu Luburiću i Jasenovcu.

U tu svrhu, osim fizičkog maltretiranja hajdučkim metodama. Ljubo Miloš je bio podvrgnut primjeni najsavršenijih droga iz N.K.V.D.-ovih laboratorija kojima su ga u višemjesečnom prepariranju pretvorili u robota, čovjeka bez vlastite volje i razuma, pa je na taj način govorio pod utjecajem droge ono za što je bio programiran. Kako se inače može drugačije protumačiti Ljubina izjava: »Da je bilo više Miloša, ne bi me imao tko suditi...«, koju navodi g. Ivan Prusac. To bi moglo značiti, da je Ljubo Miloš priznao da je on sam likvidirao omiljeni broj: 800.000 (osamstotina tisuća) Srba, i da je bilo barem deset Miloša, onda je više nego sigurno, da ga ne bi imao tko suditi.

Dakle, ono negativno što piše Prusac o ustaškom bojniku Ljubi Milošu nije u skladu s onim prije navedenim njegovim citatom na stranici 130. njegove knjige. Ne samo to, u Pruščevoj knjizi Tragedija Kavrana i drugova imade mnogo netočnosti, izmišljenih pripovijesti na koje se ne želim osvrtali, jer nije ovdje mjesto da to činim.

A što se tiče izmišljene tvrdnje da je izvještaj bojnika Vrbana svom predpostavljenom pukovniku Jakovu Džalu, bila podloga i glavni poticaj za Kavranovu akciju, nije istina. (Jer je akcija bila rano prije zamišljena i pripremana). Bio sam svjedokom, u nekoliko prilika, kada su se pukovnik Džal i Božo Kavran žestoko prepirali u povišenom tonu i pred Poglavnikom, jer je Džal osporavao svrsishodnost planova i priprema za poduzimanje oružanih djelatnosti na području domovine, bez znanja i iza leđa prirodnog zapovjednika Hrvatskog narodnog odpora, generala Luburića, koji je u tu svrhu i ostao u domovini. Jednom prilikom formalno sam se izderao na obojicu riječima: »Zar Vas nije sramota tako razpravljati pred Poglavnikom...« iako mi je pukovnik Džal bio izravno predpostavljeni zapovjednik.

Nakon tragedije, u svim Obavijestima vodstva i drugih preživjelih sudionika u akciji, svi ističu da je odlučujuća podloga za akciju slanja ljudi u domovinu bilo »porazno« izvješće bojnika Vrbana... Međutim, znadem da je Akcija bila planirana barem 6 mjeseci prije dolaska Poglavnika k nama u Wolfnitz... Mi smo saznali od Onkela za pripreme, jer je on računao s našom suradnjom koja mu je bila potrebna. Budući da su pukovnik Džal, bojnik Ante Vrban i Ljubo Miloš bili pripadnici Ustaške obrane i najbliži suradnici generala Luburića, suptilno se insinuira da je Ustaška obrana neposredno odgovorna za neuspjeh te akcije. Vidjeli smo kako g. Jvan Prusac pokušava neuspjeh natovariti na leđa bojniku Ljubi Milošu zbog njegovog navodnog izdajničkog držanja u zatvoru Ozne, a dr. Lovro Sušić u svom pismu generalu Luburiću u rujnu 1948.g. neposredno nakon tragedije piše da kod njih u »vodstvu« nije bilo prodora. Iz toga se može zaključivati da su oni mišljenja da je prodor bio u šumi nakon pada bojnika Vrbana i Ljube Miloša u oznaške ruke, jer su oni imali šifru /a radio-vezu s »vodstvom« i to su oni odali / koja je tom šifrom dovela u stupicu hrvatske rodoljube.

Nu, oni koji su upravljali cijelom akcijom, morali su poznavati sva pravila konspirativnog rada, pa su morali odmah izravno provjeriti jesu li šifre koje su dobivali iz šume autentične ne oslanjati se samo na korektnost tajnih ugovorenih znakova. Vidjeli smo kako je postupao general Luburić, iako je prepoznao bojnika Vrbana i znak razpoznavanja je bio korektan, nije se htio osobno sastati s Vrbanom »jer vrag ne spava«. On je dobro poznavao komunističke metode i varke jer se je i sam služio istima u borbi protiv neprijatelja.

Vidjeli smo iz prijašnjih redova pod kakvim je okolnostima Ljubo Miloš davao izjave pred tzv. komunističkim sudom, a sigurno je da ni Jure Preka nije dobrovoljno pisao svojom rukom (čiji rukopis je poznavao u Buenos Airesu dr. Vjeko Vrančić) pismo i pozivao častnike da dođu u šumu, i to još zrakoplovom. Da je tajnu šifru imao bilo koji drugi sudionik u toi akciji, odao bi je pod metodama koje su bile primijenjene na Ljubi Milošu.

Potrebno je osvrnuti se na još neke netočnosti iz Obavijesti vodstva od 20. srpnja 1948.g.. Tamo stoji da se je bojnik Vrban dobrovoljno javio poći u Hrvatsku. Ne kažu komu se javio. Pukovnik Džal i ja poslali smo bojnika Vrbana u Hrvatsku po uputama i želji Poglavnika. Vrban nije donio nikakvih nekoliko »pismenih izvještaja«, jer je kao stari iskusni konspirativac znao da svaki i najmanji papirić, s bilo kakvim nedužnim sadržajem, predstavlja veliku opasnost i odmah se podvrgava »temeljitom ispitivanju«. Međutim, ako čovjek slučajno padne, a nema kod sebe ništa što bi ga moglo sumnjičiti uvijek postoji mogućnost da se nekako izvuče, osim ako nije dospio u ruke profesionalnim iztražiteljima.

Vodstvu je bilo potrebno izvijestiti Poglavnika da su dobili pismene izvještaje u kojima se traži upućivanje viših častnika u šumu. Poglavnik mi je izričito naglasio da Vrban ne smije ništa pismeno nositi šio bi ga moglo kompromitirati.

Dinko Šakić

(Eto, čuli smo sada i Dinka Šakića priču o Kavranovoj Akcije Deseti Travnja. Satnik Dinko Šakić je napisao knjigu: "S POGLAVNIKOM PREKO ALIPI". Ja tu knjigu nemam ali sam neke stvari o toj knjigi čitao. Po ovome što ovdje iznosi Dinko Šakić, moglo bi se reći da je on bio sudionik i među sudionicima i organizatorima Kavranove Akcije da se ljudi šalju u domovinu, u šumu. Osim toga Dinko Šakić je aura Maksa Luburića the bi se moglo reći da je s mnogim stvarima upoznat i da neke stvari ovdje otkriva za koje se prije nije znalo. Nije se znalo - i monogi za to nisu znali - da je general Maks Luburić došao u Šoanjolsku 18 listopada pod imenom LOREJZ KOVACH, mađarske narodnosti, rođen u Bratislavi. Mile Boban, Otporaš.)

Bobani
13-08-2015, 11:42
u spomen vidovitog generala v. luburića i ... - Kamenjar
kamenjar.com › Povijesnice › Iz Otporaševe torbe

Bobani
14-08-2015, 05:56
TKO NEĆE HRVATA ZA BRATA - HOĆE SRBINA ZA GOSPODARA


(Oni koji su do sada imali priliku čitati i pratiti PISMA MAKSA LUBURIĆA, mogli su uočiti de je u njima često puta bilo govora o nekim Okružnicama. Ova je jedna od niz OKRUŽNICA koje je general Drinjanin pisao svojim Suradnicima, Radnim Skupovima HNO. Ovu Okružnicu sam pronašao u novini OBRANA, glavno glasilo HNO br. 57/58 1967. kao letak za Domovinu. Ova Okružnica Hrvatskog Narodnog Odpora se ne nalazi u knjigi "PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIČA". Poradi općeg hrvatskog interesa, donosim ju u cijelosti i originalu kako bi današnji Hrvati, poslije punih 48 godina, mogli shvatiti mišljenje jednog Ustaše Maksa Luburića. Otporaš.)


TKO NEĆE HRVATA ZA BRATA - HOĆE SRBINA ZA GOSPODARA

OPĆENARODNI I VOJNIČKI DESETI TRAVNJA

Približava se i opet Deseti Travnja. Mnogi će se i opet pozivati na svoje pravo da tumače značaj, vlasništvo, tok i posljedice DESETOG TRAVNJA. Ta su intrepretiranja obično svojetanje toga dana i prebacivanje krivnje za gubitak države, dakle tekovine Desetog Travnja, na druge i ponajčešće na hrvatske vojnike. (Zar istu nepravdu dans ne trpe i podnose i naši Branitelji Domovinskog rata, mo). Zato ne će biti zgorega, ako i mi još jednom ponovimo:

1.) Deseti Travnja je bio sveopći, narodni, vojnički i vanstranački. Toga je dana narod razoružao Jugoslavensku vojsku, uhvatio oružje u ruku i branio kroz četeri godine uz najteže žrtve svoju narodnu Državu. Taj dan zato pripada cijelom hrvatsko narodu.

2.) Hrvatske Oružane Snage su bile one koje su doprinijele najteže žrtve za održanje Države. Na kraju su se na zapovjed svog Vrhovnog Zapovjednika i Državnog Poglavara povukle i predale zapadnim saveznicima. Nisu bile pobjedjene u boju, nisu se raspale, nisu bile svladane pomanjkanjem duha i smisla za žrtvu.

3.) Hrvatska Politika, dakle stranke i političari, koji su u ime hrvatske politike govorili, nisu doprinijeli ni jedne solucije. Ne daju je ni danas, jer nisu kadri suradjivati, iako je svaka od tih političkih stranaka suradjivala ili pokušala suradjivati sa svim susjedima i djelomično svim neprijateljima hrvatskog naroda. Zato te stranke niti imaju moralnog prava danas nama hrvatskim vojnicima niti davati lekcije, niti svjedočbu rodoljublja, a još manje kritizirati radi djela, koja da smo počinili za vrijeme rata, prije ili poslije njega. Oni bi te lekcije mogli davati tek onda kada bi suradnjom dokazali da hrvatski misle i osjećaju. To neka uzmu na znanje i oni, koji su za vrijeme pravljenja, obrane te pada Države, bili u vladama sa četničkim i srbokomunističkim koljačima. (Ovo se odnosi na prvake HSS koji su sjedili sa četnicima u kraljevskoj vladi u Londonu skupa sa drm. Ivanom Šubašićem, Titinim prvim ministrom vanjskih poslova FNRJ, mo. Otporaš.)

4.) Solucije? Mi ih dajeme. Svi drugi uglavnom govore o tome KAKO BI VODILI DRŽAVU, a nitko neće da sjedne i da razgovara o tome KAKO TREBA DOĆI DO DRŽAVE. Lakše je brbljati nego borbu voditi. Zato izbjegavaju govor o spremanju borbe i izživljavaju se napadima na borce, koji da su mnogo griješili u borbi za slobodu. To je stranačarstvo i ljudska senilnost, impotencija.

Treba u borbi za Hrvatsku Državu okupiti ljevicu i desnicu, Hercegovce i Dalmatince, Sandžaklije i Istrane, Sremce i Medjimorce, Bokelje i Bačvane, katolike i pravoslavce, kršćane i muslimane, sjever i jug, proletere i seljake, fizičke i intelektualne radnike, stare i mlade, muške i ženske, ljude dinamita i ljude pera, - stvoriti HRVATSKE SNAGE, HRVATSKO VOJNO REVOLUCIONARNE SNAGE, te pripremiti HRVATSKU REVOLUCIJU, i obnoviti HRVATSKU DRŽAVU. (Vidite, general Drinjanin nije rekao stvoriti hrvatsku državu, nego je rekao: obnoviti hrvatsku državu, što je za moj pojam jače nego stvoriti državu. Poglavnik je stvorio poslije 839 godina hrvatsku državu, koju su Hrvati izgubili 1945. godine. Sada ju je trebalo samo OBNOVITI, mo)

Prof. Franjo Nevistić dobro je u jednom članku uočio razliku izmedju evolucije i revolucije. Mi bi rekli, da svi moramo najprije evolucionirati, da bi medjusobno izmedju Hrvata postigli jedan prihvatljivi studij političke zrelosti i državotvorne svijesti, a onda udruženim snagama sprovesti revoluciju, hrvatsku i svehrvatsku, protivu srbokomunističke ili bilo kakve druge Jugoslavije.

I polazna točka neće biti ni povratak na kajmakčalansko, solunsko i batinačko doba, ni na ovo i ono izborno doba, na partikularne stranačke, ideloške, osobne i druge polazne točke, nego na onaj narodni, općenarodni, vojnorevolucionarni pokret, koji je doveo do stvaranja HRVATSKE DRŽAVE, a na nama je, hrvatskim vojnicima, da ju OBNOVIMO.

Stranke nisu dovele do Hrvatske Države ni onda, kada su zaista bile okviri naroda, imali jake strukture, bile mlade, dinamične i u rukama autoriteta. Ti su okviri davno propali, stranke zatajile, vodje pomrle, ideologije bile zbrisane, a na licu mjesta se stvorile nove generacije, ideje i osobe.

Mjesto stranačkih snaga imamo folklorne grupe, mjesto političkih predvodnika imamo amaterske diletante, mjesto snažne hrvatske fronte zasnivane na zajedničkom akcionom minimalnom programu, imamo šefove njemačke, australske, francuske, argentinske i drugih policija kao arbitre medju razbijenim, pregaženim i deformiranim političkim grupacijama. I imamo UDBU I RANKOVIĆA KOJI ČEKAJU SVOJ ČAS.

Neka o tome razmisle i oni Ustaše koji su se borili i padali za Državu Hrvatsku, ali i oni partizani koji su bili uvjereni, da se bore tobože protiv okupatora, nacista i fašista a za radnička prava.

I neka nas u tome ne smetu deformirani preživjeli iz bilo kojeg tabora, a najmanje oni, koji jedva čekaju da ih se i opet pozove u Beograd, da spašavaju i drugu, kao što su pokušali spašavati prvu Jugoslaviju. Još manje se treba obazirati na one usidjelice, koje danas u emigraciji daju lekcije pameti živima i mrtvima, a za vrijeme rata su imitirali grotekstne vanjske forme koje hrvatski borci nisu nikada ni trebali, ni prihvatili.

Ne gubimo vremena; RANKOVIĆ VEĆ OKUPLJA I STVARA NOVI SRBOKOMUNISTIČKI, JUGOSLAVENSKI I ČETNIČKI FRONT. Na nama je da mjesto brbljanja, sanjanja i nadmudrivanja, stvorimo jedan APARAT KOJI ĆE BITI KADAR SUPROSTAVITI SE ONOM RANKOVIĆEVOM.

Neka proslave DESETOG TRAVNJA budu u tom duhu. Nitko nema na taj dan monopol, nitko nije izključen, nitko ne smije izostati. Neka se slavi kako god tko zna, može i hoće, ali neka nikada ne zaboravi, da taj dan i njegovo slavljenje ima značenje tek onda, ako smo nešto kadri, u Domovini ili u slobodnom svijetu, doprinijeti za njegovu OBNOVU, kao što su i veliki Francuzi padali i dizali se, ali se nikada nisu odricali svojeg najdržavotvornijeg državnog i nacionalnog praznika 14 Juillet 1789. Mi ne slavimo taj dan zato, da bilo koga slavimo ili grdimo, nego zato, da zbližimo borce za novi pohod.

U tome neka bude dostojno, sretno i bratski proslavljen dan obnove Hrvatske Države i neka se borci svuda u svijetu sjete i palih boraca, skupa sa prvim hrvatskim državnim Poglavarom, Poglavnikom Dr. Antom Pavelićem, svih ministara, generala, biskupa, predvodnika i boraca, obnovi, izgradnji i očuvanju HRVATSKE DRŽAVE.

general Drinjanin.

Bobani
14-08-2015, 14:36
UPORNOST GENERALA DRINJANINA

Nesumnjivo kroz do sada iznesena PISMA MAKSA LUBURIĆA moglo se je primijetiti da general preko svojih prijatelja i ogranaka daje smjernice i putokaze HRVATSKOM NARODNOM ODPORU. Današnjim rječnikom to bi se mirne duše moglo nazvati PROMIDŽA. Pa ako je to tako, ili, još bolje, ako to nije tako, kako bi se moglo znati dali je ta "UPORNOST GENERALA DRINJANINA" bila efikasna. Imati jedan dio, ili bilo kakav god dio, odgovora na ovo pitanje, svakako da se treba uzeti u obzir osam (8) epoha ili vremenskih razdoblja postanka HRVATSKOG NARODNOG ODPORA.

Prva (1) epoha je bila ratna epoka kada je na Ivan planini 1944 godine, odlukom hrvatske državne vlade NDH, osnovan HRVATSKI NARODNI ODPOR kao zalaznica HRVATSKIM ORUŽANIM SNAGAMA.

Druga (2) epoha je bila KRIŽARSKA EPOHA koja je prikupljala vojnike, pripadnike HOS, koji se nisu predali na Bleiburgu u svibnju 1945., nego se povratili u Hrvatsku i borili se protiv nametnutog komunističkog poredka hrvatskom narodu.

Treća (3) epoha je bila pokretanje i obnavljanje HNO u emigraciji, počevši izdavanjem časopisa "DRINA" 1951. pa do razlaza s Poglavnikom drm. Antom Pavelićem 1956. godine.

Četvrta (4) epoha je POVUČENOST U TIŠINU od 1956. pa do Poglavnikove smrti 28 prosinca 1959. godine u Madridu.

Peta (5) epoha je od siječnja 1960. kada se je general Drinjanin ponovno pokrenuo i odlučio prikupiti stare borce a odgojiti nove u konačnu borbu za oslobođenje Hrvatske te izdao ZA DESETI TRAVNJA 1960. u 25 tisuća primjeraka "TEMELJNA NAČELA I DUŽNOSTI HRVATSKIH BORACA U EMIGRACIJI", pa do svoje tragične smrti 20 travnja 1969. godine.

Šesta (6) epoha je najžalostnija zbog toga što svi RADNI SKUPOVI, VANJSKI I DOMOVINSKI FRONT, svi Ogranci, društva, članovi i simpatizeri, prijatelji i suporteri, jednostavno se nisu mogi snaći i na svoja leđa preuzeti DUŽNOSTI I ODGOVORNOSTI HNO koje je obnašao general Drinjanin. U tom vrtlogu traženja solucija unutar HNO došlo je do žestokih prepiranja i svađa. Riješenja se tražila, sastanci se održavali, nasljednici se tražili, neki se silom namećali, jedne izabirali a druge rušili, i tako je to išlo do 1974. godine. Te godine u Hamiltonu, Canada, održan je SVEOPĆI KONGRES HRVATSKOG NARODNOG ODPORA, na kojem je, moglo bi se danas reći, dat zadnji čava u mrtvački sanduk originalnog HNO.

Sedma (7) epoha je epoka POLARIZACIJE HNO. Na jednoj strani je Dinko Šakić, zet generala Drinjanina, koji je oženio polusestru Maksa Luburića, Nadu, a na drugoj je Stipe Bilandžić iz Njemačke. Prvi se izživljavaju na legitimitetu prošlosti i djeluju smjernicama originalnog HNO, dakle, idu starim putem, dok drugi kojima su se priključili, kako ih se je tada zvalo, PROLJEČARI, a to su bili između ostalih: Bruno Bušić, Franjo Mikulić, Zlatko Markus, Ivan Cerovac itd.

Osma (8) epoha je kada je iz vremenske potrebe originalno ime "ODPOR" prešlo u "OTPOR". Kao Pročelnik HRVATSKOG NARODNOG OTPORA imao sam mnogo žučljivih prepira i svađa sa iskrenim, dobrim i nada sve poštenim Hrvatima. Stari članovi i ODPORAŠI bi sve od sebe dali samo neka ostane staro i originalno ime ODPOR na vječitu i nezaboravnu uspomenu na generala Drinjanina. Ali više nije bilo vremena za povratak na staro ime, ali jest na stare VRLINE. Misija HRVATSKOG NARODNOG OTPORA je završila 21 siječnja 1990. u Clevlandu, kada sam kao Pročelnik HNO na prvoj Konvenciji Hrvatske Demokratske Zajednice, HDZ predsjedniku dru. Franji Tuđmanu 21 siječnja predao sve: fizičke, moralne, financijske i ine dužnosti HDZ. Otporaš.


general DRINJANIN
26.VI.1966

Bratskim odborima
SREDIŠNJICE "ERIK LISAK" i
OGRANKA "BOŽO KAVRAN"

Draga i poštovana braćo !

Osjećam posebnu potrebu da se svima zahvalim na radu i da vam čestitam na uspjehu prigodom proslave DANA HOS-a i HRVATSKIH ANTUNA u gradu Hamiltonu. Iako još nemam sasma detaljnih podataka o toku i što se nadam da će mi se poslati, kao i o radu SKUPA, vidim, da smo kročili korak naprijed. To je zasluga svih vas i posebno bratskih Odbora, kao kolektiva, i svakog od Vas pojedince. Hvala Vam braćo i neka Vam služi na čast i drugima kao uzor.

Zadnji uspjesi Odpora na tom području donose Vam i posebnu obvezu. Na Vama je da provedete u život zaključeno, prodrete u nove mase, stvorite nove Ogranke i baze. -da onda s tog područja dadnete i drugima, izvan Kanade, primjer i putokaz.

Molim Vas da ovu čestitku prenesete i na vrijedne članove koji su Vas u svemu pomagali.

Uz naš vojnički pozdrav,
genera Drinjanin.

Bobani
15-08-2015, 03:51
KONSPIRACIJA NA JADRANU, prvi (1) dio. Piše Vjekoslav Luburić, Ustaša Maks.

U nastavcima ću opisati jako slikovit opis Vjekoslava Maksa Luburića. Ovo što ću ovdje u nastavcima iznijeti nema niti jedan posto Hrvata koji dans za ova znadu. Ja dok sam ova čitao bio sam ganut, jer sam kroz ovaj Maksa Luburića opis saznao za mnoge prije nepoznate stvari. Možda sam ja jedan od rijetkih Hrvata koji sam imao priliku pročitati stotine i stotine pisama Maksa Luburić, stotine njegovih opisa kroz koja se mogu saznati njegov osobni život. Maks (tako je on poznat više nego Vjekolsav) Luburić je mnogo pisao i po svemu sudeći, što se do sada zna o njemu, on nije iza sebe ostavio neke u detalje zapisane doživljaje. On je za sigurno, kao i mnogi drugi povijestni ljudi, htio svoje uspomene napisati u stare dane, uz kamin i sa lulom, ali je sudbina i neprijateljska ruka drugačije odlučila. Zato Maks Luburić nema zapisanih memoara, ali ima na stotine i tisuće Pisama, Okružnica, Letaka, Poruka, govora, vrpca, članaka, poziva za pomirenje itd…Neka ovo bude uvod u nadolazeće opise. Otporaš.

Izvor: DRINA, br. 8/12, prosinac 1955., strana 291/311

KONSPIRACIJA NA JADRANU.
Otporaš.

Bobani
15-08-2015, 14:11
KONSPIRACIJA NA JADRANU, (2) dio. Piše Vjekoslav Luburić, Ustaša Maks.

(Nekoliko osobnih doživljaja,
koji su mi pomogli odgonetati tajnu,
zašto smo u kolievci hrvatskog kraljevstva
imali narodnjaka, talijanaša, batinaša,
orjunaša, četnika i partizana.) "Ustaša Maks"

Jedan dva, jedan dva..brojio je Boško Lavrić "ministrov" sin iz Radišića, dok je šljunak praštio pod opancima snažnih mom aka, koji su iza njega u četveroredovima stupali prema Franjevačkom samostanu Sv. Ante u Humcu, kuda bi svake "nedilje" i svetca pod hrvatskim barjacima išli na Sv. Misu. Bili su to divmi momci, ti Radišćani, a Boško im je bio zapovjednik i predvodnik sviju tučnjava sa žandarima i neprijateljima hrvatskog naroda. Otac mu je žestoki Radićevac, znao je o politici, iako je bio obični seljak, i narod ga je zvao ministar. Majka mu "kuma ministrovka", tako smo ju zvali, nosila je i nama mlieko, pa sam znao s njom ići u Radišiće u "ministrovu" kuću. Poslie smo se skupili nešto djece iz Ljubuškog, Humca, Radišića, Mostarskih Vrata, te iz mahale Gožulj, Guljista, te Žabljak, gdje smo tada stanovali, pa bi i mi išli za četom i pjevali. Naši momci samo "gangaju" i vrište, a mi "školarci" i gradjani pjevali bismo "MALENA JE DALMACIJA…" Kada bi prolazili kroz grad Ljubuški, prema predgradju i Humcu, gradjani bi izlazili iz kafane Alije Bukovca ili iz kafane na Pazaru, pa bi vikali: "Udri Boško, živila Hrvatska!", a kada bi naišao koji fratar, ili hodža, ili vidjeniji gradjanin, kao gospodin Vitalić, šef "vage", tj. duhanskog ureda, (Tada se je, u to vrijeme, duhan morao predati državi koja ga je vrlo malo plaćala, a taj ured se je zvao "vaga" a onaj koji cijenu duhanu daje zvali su ga "procinitelj". Mo.) ili stari Hasan Gujić, onda bi Boško komandirao: "Pogled na desno, na pozdrav!" I kada bismo u pjesmi spomenuli "još hrvatska trobojnica", onda bi momci vrisnuli, da se čulo i na vrh Mahale.

Tako, ponavljajući marširanje, pjevanje, vrskanje i ono "malena je Dalmacija" počelo se meni vrtiti u glavi i htio sam znati sve o Dalmaciji. Tako nam jednom fra. A. govorio o Dalmaciji, o kolievci, gdje su se radjali, odgajali i gdje su vladali hrvatski kraljevi, gdje su ljudi kao i kod nas, "naši", i kako je iza Biokova sve naše, sve do mora, a onda i more u nedogled, gdje se sastaje s nebom. I sve naše hrvatsko…Imali smo kod kuće krasne velike slike Zrinjskih i Frankopana i uviek su ih nosili na zabave, koje bi se priredjivale u "Hrvatskoj čitaonici", koju je moj dedo, "gazda Franjo" (djed Maksa Luburića, mo) sagradio i poklonio. Htio sam znati, zašto su bill u tamnici Zrinjski i Frankopani? Tako tražeći razloge, pitajući svakoga i razmišljajući o svemu, još prije odlaska u Mostar u gimnaziju, stvorio sam bio odluku, da ću otići preko Biokove, na more, a onda ići u Zagreb, gdje je glavni grad svih Hrvata. Htio sam sve to vidjeti, posebno Dalmaciju i more, gdje su živjeli hrvatski kraljevi.

Nikako mi nije išlo u glavu, zašto Boško Lavrić sa Radišićanima ne pobije žandare i posebno žandarskog narednika, Cigu, kako smo ga zvali, jer je bio crn kao ciganin, i imao konja isto crna kao i on, koji je progonio hodao na dvije noge, a Cigo imao ogromne brkove, - ali kada je trebalo podpisati nešto, onda je stavljao svoj muhur, jer nije znao čitati ni pisati. I zašto i sva druga sela kao i Radišići ne store čete, pa sa revolverima, noževima i "prebijenicama" (karbine prepiljenih cievi i kundaka) ne navale na srpsku vojsku i iztjeraju iz Hrvatske vlahe, a da vladaju "naši". Tko je bio naš? Pa, zaboga, svi "naši", a to je bio gospodin Vitalić, koji je dao svirati "Još Hrvatska nij, propala…," dok bi braća Vitkovići, vlasi, koji su došli sa žandarima, dali svirati srpsku himnu. naši su Hamid, Dešo i braća im, svi iz moje mahale i kočijaši, koji su sa vagirima navalili na žandare pred Hotelom, kada su htjeli raztjerati Boškovu četu. Naši su gazde Gujići, stari Hasan, šuster Edhem, naši su Radišićani, svi osim žandara, braće Vitkovića i starog Rusa, koji je s ovima došao.

Moji su pogledi išli preko Biokova, preko Vrgorca i Makarske, na more, u Dalmaciju, i dok nizam tu ideju iz djetinstva sproveo, nisam imao mira. Kada mi je u petom razredu gimnazije professor Radak Joco rekao: "More Luburiću, ti ove škole završiti ne ćeš" i nakon što sam više puta bio kažnjen radi liepljenja cedulja sa nadpisom: Živila Hrvatska Država, odlučio sam poći na put. Težak mi je bio grčki, težak latinski, težak "srpsko-hrvatski", težka srpska poviest razbojnika i vladika, a zvala me je Dalmacija, more, zvao me Zagreb - i moja ustaška sudbina.

Nastavlja se.

Bobani
17-08-2015, 02:53
KONSPIRACIJA NA JADRANU, (3) dio. Piše Vjekoslav Luburić, Ustaša Maks.

(Nekoliko osobnih doživljaja,
koji su mi pomogli odgonetati tajnu,
zašto smo u kolievci hrvatskog kraljevstva
imali narodnjaka, talijanaša, batinaša,
orjunaša, četnika i partizana.) "Ustaša Maks"

Kada sam sa komadom kruha, kartom četvrtog razdreda i bez pare u džepu pošao prema Trebinju, odlanulo mi je. To je bila moja sudbina i tada sam se osjetio sretnim. Na otčevu grobu u Trebinju, gdje su ga vlasi ubili, položio sam, u sebi i za sebe, prisegu, da ću se boriti protiv vlaha, koji su ubili moga oca i doveli nas na prosijački štap, a zarobili svu našu Hrvatsku, i krenuo pješke prema Dubrovniku, na more, da vidim gdje se sastaje hrvatsko more sa nebom i odakle sam očekivao, da će doći spas, iako nisam još znao kako.

Gušio me je vlaški ambijent u Trebinju i osvježio me Dubrovnik, gdje sam našao svoju rodbinu. Začarale su me utvrde, zadivio me zid i kule. U mojim očima sve su te kule i zidine bile pune Radišćana (Selo kod Ljubuškog i rodno mjesto Vjekoslava Luburića, legendarnog i poznatog borca i vojnika NDH Maksa, kasnije general HOS-a, a u drugoj emigraciji poznatog generala DRINJANINA, koji je napisao "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA", mo.) a pred svima Boško, pa ne daju u grad ući vlasima. San, nekada i stvarnost, kada su atari Patriciji brainily vlasima, da mogu prenoćiti u kneževskom gradu, nego su ga morali pred noć napustiti.

Znao sam priličito francuzki, nešto njemački i latinski, - sam se ubrzo namjestio u Hotel Imperijalu pomoću jednog zemljaka, (Zbog ove riječi "zemljak" Milan Bagarić (1936-2015) i ja smo se pobili sa Srbima na Montmartre u Parizu 1964. godine, zato što su nas neki Srbi/Jugoslaveni izazvali s riječima: "…a evo naših zemljaka koji govore srpski…Ja sam samo odgovorio da mi nismo "zemljaci", da su krompiri zemljaci, a mi da smo Hrvati, našto su nas počeli nacionalno vrijeđati itd. Nama nije treblo dugo čekati, nego odmah "ŠAKA I PERČIN", stara hrvatska izreka za tuču. Redarstvo je došlo i smirilo stvar na zadovoljstvo francuskog redarstva, mo. Otporaš.) šofera iz Ljubuškog, koji je često radio za Hotel, dovodio i odvodio goste. Pomogao sam njemu kao tumač sa strancima, i tako me upoznali portiri i skoro me namjestili u vjeri, da sam iz Crne Gore, kano sam išao sa Mustafom, šoferom, u pratnji Čeha i Nijemaca, gostiju Imperijala. Mustafa I'm je valjda u Hotelu rekao nešto o meni, a meni je svakako strogo naložio, da ne smijem reći, da sam Hrvat, ni iz Ljuguškog, jer "ode ti i ode ja…"Nisam se radio sebe mnogo bojao, ali me je bolilo radio mob dobročinitelja Mustafe i šutio sam, a mako se i zaradjivalo dobro, mislio sam skupiti nešto novaca, obući se i - na put, prema Boki Kotorskoj, a onda natrag po cieloj Dalmaciji.

Hotel Imperijal u hrvatskom Dubrovniku! Pa to je bila grozna star! Vlastnik je bio Srbska Banka i sve čekove i razmjene moralo se obavljati na Srbskoj Banci. Ipak sam ja nosio nekada i u Hrvatsku Banku, ako nije paper izročito glasio na Srbsku Banku. Tamo me je već poznavao jedan, domaći sin, koji bi me pogladio po glavi, a jednom me odveo director i obdarili me sa satom! Direktor hotel je bio Čeh Menšik. Portiri su bili Anton i Janez, ova Slovenci. Zamjenik direktora je bio Debono, pravo čudovište, tada, za mene. Katolik, Talijan i - Srbin, žestoki Srbin, koji je sve poslove vodio u kancelariji i koji ni jednig Hrvata nije namjestio. Sve su bili Crnogorci, Česi, Talijani i Slovenci. Samo sudopere su bile Hrvatice, samo one, jer su Crnogorke, koje su bili doveli polupale eve tanjure i morali su ih opet poslati natrag u Crnu Goru. Šofer je bio Vaso Crnogorac, osoblje u uredu isto, sve su bili, samo ne Hrvati. U srdcu hrvatskog Dubrovnika, u srdcu Hrvatske!

Bio sam dijete, ali mi je on a lekcija, lekcija Hotela Imperijala, ostala u pameti za uviek, i uviek mi služila kao orientacija za sve, kada se govorilo o Dalmaciji i onom što se u njoj dogadjalo. Nekoliko mjeseci je trajao moj rad - i šutnja! A onda su došla težka izkušenja, umorstvo Radića, Basaričeka i drugova. (Atentat na Radića je bio 28 kolovoza 1928. godine, a po ovome generalovu opisu, koji se može uvrstiti kao "MEMOARI MAKSA LUBURIĆA", Vjekoslavu Luburiću je tada bilo 15 godina, tri mjeseca i tri tjedna, jer je Maks rođen 6 ožujka 1913., mo) Čitavi Dubrovnik je bio u crno zavijen. Gorilo je u meni, pred očima su mi bili stalno samo Boško i Radišćani, i sve misli išle su jednom: neka sva hrvatska sela svrstaju svoje čete, na čelu sa svojim zastavama i zapovjednicima, pa potamaniti Cige, žandara i srbsku vojsku, i potjerati iz Hrvatske sve te Menšike, Debone, Vase, Janeze i drugove, a dati kruha "našima" u "našoj zemlji". Tada sam se rodeo kao Ustaša, borac i osvetnik, iako sam i prime nazrievao, kojim bi putem treblo ići. Oni ubijaju naše, mi ćemo njihove, i neka saki ide na svoje.

Nastavlja se.

Bobani
17-08-2015, 14:51
KONSPIRACIJA NA JADRANU, (4) dio. Piše Vjekoslav Luburić, Ustaša Maks.

(Nekoliko osobnih doživljaja,
koji su mi pomogli odgonetati tajnu,
zašto smo u kolievci hrvatskog kraljevstva
imali narodnjaka, talijanaša, batinaša,
orjunaša, četnika i partizana.) "Ustaša Maks"

Na Stradunu je ogromna povorka ljudi. Sve u četveroredovima, napried duga crna zastava, za njom mladi i čvrsti radnici iz "Hrvatskog Radničkog Društva" i onda gradjani, u nedogled, od Ploča do Pila, sve jedna povorka, i bez i jedne rieči. Svi prozori zatvoreni, nigdje jedne žene, sve muževi i ski sa pogledom, kojeg sam razumjevao, osjećao. Pred kneževskom palačaom u polukrugu žandari, sa puškom uperenom prema povorci, a pred njima žandarski častnik sa sabljom u ruci. Povorka stall i ne miče se, a žandari zakrvavljenih očiju i sa puškom i nataknutom bajunetom.

Ne shvaćam šta se dogadja. Zašto naši ne guru napried, ta žandara je malo. Zapitam jednog koji je stajao uz nene: Šta čekate, zar nemate revolvera i noževa, pucajte u žandare…Otraga sam osjetio udarac i pal u nerviest. Probudio sam se tek u nepoznatoj kući, okružen ljudima, koji su mi stavljali hladne obloge na čelo. Lupio me medan žandar kundekom, ali nije bill rane. Ljudi me izvukli u metežu i odnieli kući. Tako, to je prvo krštenje, iako nisu bile prove batine za Hrvatsku. Pitali me ljudi, šta sam i tko sam, i ja im rekao. Poznavali neki moju rodbinu. Ponosno sam išao prema Imperialu, gdje nadjoh Debona. Psuje me, gdje sam i neka izvjesiti zastave jer su manifestanti prolazili i Debono (De Bono) se pobojao. Tako, zar nene, da izvjesim zastavu. u redu! Zaboravio sam na moga dragog Mustafu, u tren oka se našao na tavanu i izvjesio Crnu i hrvatski zastavu. Morao sam okrenuti jugoslavensku i opet je nataći na koplje, dok sam srpsku razdrapao i bacio kroz prozor. I ponosno sišao dole i naravno, - izletio iz Hotela, i našao se bez posla. Debono je najviše kričao i psovao, a ja mu pred zaprepaštenim gostima na njemačkom i francuskom vikao da su ubili Radića i da ćemo mi njih…

Prije odlaska iz Dubrovnika još sam otišao do velikog reliefa na zidinama, kojega je Meštrović izradio u počast "Kralju Oslobodiocu". Pljunuo sam što sam mogao (jače, mo) prema njemu, i rekao: Zbogom Dubrovniče, zbogom Mirčeta, Pile i Ploče!" Otišao sam uvjeren, da će Menšik, Debono, Veso i Janez i ostali jednog dana morati napustiti naš Dubrovnik i našu Hrvatsku, (tvoj san, dragi naš hrvatski Maksu Luburiću, je ostvaren; Dubrovnik je naš, naš, Hrvatski, mo) u kojoj će biti kruha i slob ode za naše".

Išao sam po otocima i nizam se mogao costa načuditi, da has ima toliko Hrvata, i da par žandara mogu nad čitavim otokom vladati! - Zašto ih ne bacite u more! Stari jedan brodar, što je vozio ugljen u Dubrovnik, i vlastnik "vapora" dali su mi počene ribs, palente i crnog vina, i pitali me o Hercegovni, o nama, o našim muslimanima. Nikako im to nije išlo u pamet, da su "naši", ali im je bill drago, da jesu, jer nas je tako više. Pa onda bi govorili talijanski izmedju sebe i uviek se vraćali na isto, dali su i "turci" za Radića. Onda sam im pjevao "Malena je Dalmacija" i govorio o našem "Sadiku doctor trava". (U Ljubuškom je bio jedan vrlo čuveni i dobro poznat doctor Sadiković, hrvatski musliman, mo) Poznat je, naime, Sadik Sadiković, koji je narod liečio sa travma i nikon ništa nije naplaćivao. On bi sjedio u kafani, pio kafu, ljudi dolazili i on im davao trave i liečio ljude, a posebno je mnogo naroda dolazilo iz Dalmacije i s otoka. "Pa je li Sadik doktor naš?" - pitaju. "Pa jašta, bolan, pa jašta, naš čovjek, Hrvatina pravi, on i sinovi mu, uviek su to bili, i naš narod džaba liečili." Ta znao sam, jer smo sujedi, živjeli dugo godina u istoj mahali Žabljak, a stari nam bili pravi ahbabi (prijatelji, mo) i prijatelji. Mnogo su se veselili da je tako, (ali na svu žalost to tako ne izgleda dans, ali se je nadati da će se neotrijeznjeni otrijeznuti i postati ono što su od pamtivjeka i korijena bili, a to jest hrvatski muslimani, mo) samo su uviek govorili, da se bone Talijana, koji da su jako gladni i da će svu ribu poloviti i pojesti…


Našao sam se u Hercegnovom. Bila je sezona i sa znanjem jezika odmah sam se namjestio kao "pikolo". Vlastnik Hotela gazda Komljenović, muslim, da je bio senator ili narodni poslanik. Imao je trgovinu i pola Hercegnovog bilo je njegovo. Hotel "Boku" je sag radio sa params što ih je dobio iz Beograda. Zakupnik Slovenac. Kuhar Crnogorac, konobari Srbi i Crnogorci. Medju njima i mali Jordan. On je bio Macedonac, i smjesta se sprijateljismo. Jedini Hrvat ja. U grade saki dan više Crnogoraca, više Slovenaca, više Srba, a hrvatska sirotinja samo može životariti, biti ribar, posluga, nadničar, zidar i tako. Sve ostalo njihovo, a to znači: Crnogorci, Srbi, Slovenci, Česi i Talijani.

Nastavlja se.

Bobani
17-08-2015, 17:48
POSEBNI PRILOG

(Neka i ovo pismo gospodina Damira Sjeverac bude dio opisa Maksa Luburića. Pismo je dirljivo, jer se radi o obitelji, djedovima, koji su svoje živote dali za Hrvatsku Državu, a ne za ovaj ili onaj politički poredak, za ovu ili bilo koju političku doktrinu, za fašizam, antifašizam ni komunizam. Gospodin Damir Sjeverac traži pomoć od nene ili bill koga too bu mu mogao bill što reći o djedovima, Ivanu i Stjepanu Sjeverac. Molim sve one koji ovu poruku pričitaju a znadu bill što, ili su čuli o ovoj dvojici Hrvata koji su svoje živote dali za Hrvatsku, da se jave izravno gospodinu Damiru Sjeverac kojeg e-mail adresa priložena. Također i moja e-mail adresa je priložena, pa se možete i meni javiti. Hvala najljepša i eve Vas poZDravljam s našim hrvatskim poZDravom: ZA DOM SPREMNI! Mile Boban, Otporaš. mo)


Nestali za vrijeme II svjetskog rata‏


Nestali za vrijeme II svjetskog rata

Damir Sjeverac (damir.sjeverac@hotmail.com)
To: froate@hotmail.com
damir.sjeverac@hotmail.com
Hvaljen Isus i Marija!

Gosp. Boban lijepo vas pozdravljam iz Slavonije (Nova Gradiška), zovem se Damir Sjeverac, inače umirovljeni hrvatski vojnik.
Pročitao sam knjigu Pisma Vjekoslava Luburića 1952-1969 i ne znam koliko sam suza prolio, jer su i moja dva djeda Sjeverac Ivan i Stjepan bili dio povijesti stvaranja NDH i težnje da Hrvati imaju svoju državu.
Šaljem vam ovaj e-mail , ako ste mi u mogućnosti pomoći oko ova moja dva djeda koja su nestala 1945 god. Eto razmišljao sam , bili ste u raznim zemljama i kretali se među našim ljudima, da li ste možda čuli za njih dvojicu, Sjeverac Ivan (1920 g.) i Sjeverac Stjepan (1914 g.) , rođeni u Donjem Varošu - Stara Gradiška. Ivan je bio u ustašama od prvog dana, a Stjepan je bio čuvar po kaznionicma (Stara Gradiška i kasnije Hrvatska Mitrovica).

Moja obitelj nikad nije izgubila nadu da su ostali živi poslije Bleiburga i svaka informacija bi mi puno značila, čak i ako ste nekog poznavali a da je je iz sela oko Stare Gradiške.

Srdačan pozdrav Vama i vašoj obitelji!

ZA DOM SPREMNI!

Bobani
18-08-2015, 13:38
KONSPIRACIJA NA JADRANU, (5) dio. Piše Vjekoslav Luburić, Ustaša Maks.

(Nekoliko osobnih doživljaja,
koji su mi pomogli odgonetati tajnu,
zašto smo u kolievci hrvatskog kraljevstva
imali narodnjaka, talijanaša, batinaša,
orjunaša, četnika i partizana.) "Ustaša Maks"

Nije bilo sudden ostati ni tamo dugo. Dolazi veliki parobrod iz Splita i dubrovnik a sa "Hrvatskim Sokolom". Stajao sam na terasi i video brod i na njemu sokolaše, hrvatske zastave i glazbu, koja je stalno sviral: "Malena je Dalmacija…" Ponekada su prolazili ispred hotela, ili dublje na moru, holandeski brodovi, pa sam mislio i tada, da je holandeski i da je njihova zastava, ali kada sam čuo zvukove koračnice, srdce mi je počelo divlje lupati i kao lud sam potrčao prema luci. Kada sam stigao našao sam tamo desetak domaćih Srba, medju njima i sinove gazed Komljenovića i konobara Glišu, mako se tuku s onima, koji su htjeli prihvatiti bačeni konom sa broda da može pristati. Bacio sam se kao lid na Glišu, razbio mu nos i pali oba u more kraj broda. Sa broda su mi bacilli konop, i tako me spasili, jer je Glišo izplivao i njegovi ga izvukli, a žandari raztjerali Hrvate i brod nije mogao pristati.
Sa broda sam tužno gledao mako žandari tjeraju naše, a Srbi se skupljaju i bacaju kamenje na brod, psuju Hrvate i sokolaše, i priete nama na brodu. Tako sam otišao iz Hercegvonog sa hrvatskim sokolom u Split!

Ja sam uviek bio Orlaš i Križar, dale protivnik Sokola, iako smo nekada u Ljubuškom imali Hrvatski Sokol i on je bio center hrvatstva, dok ga silo nisu prekrstili u Jugoslavenski Sokol i oteli sprave i inventar. U Mostaru smo bili protiv Sokola, ali sada je za nene Sokol bio nešta veličanstvenoga, te oni su bili Hrvati! Bio je to izlet Hrvatskog Sokola po Dalmaciji i meni je to izgledalo kao jedna ogromna četa, kojoj samo fale puške i bombe. Govorio sam im o Ljubuškom, o Imperialu i Jordanu macedoncu, koji je uviek sa mnom bio protiv konobara Dušana i Gliše, ali su me trpili, jer sam znao njemački i francuski, a obi nisu znali ni jedne strand riječi i zakupnik Slovenac zato me branio pred gazdom Komljenovićem, pred Dušanom i Glišom.

Jordan je bio iz duše protiv Srba i to mi je prvi puta otvorilo oči o mogućnosti, da se i drug dignu protiv Srbije. Čuo sam bio i o komitama Crne Gore, i kuhar hotel je bio neke vrsti separatist, federalist, i nije volio Srbijance. Nije mi eve to bill jasno, ali sam ga volio više nego druge, jer je držao sa mnom i Jordanom. Jednog dana su žandari odveli Jordana i nikad nismo znali šta se dogodilo. Vjerojatno je bio vojni bjegunac. Tako su Sokoli u mojim očima bili odkrili hrvatski Split, taj veliki hrvatski grad, gdje nije bill vlaha, nego sve "naši". U mojim očima rasle su čete, i nakon četa Ljubuškog i Širokog Brijega, tu su čete sa Straduna, tu Hrvati Hercegnovog i tu Sokoli Splita. Ogromna četa Splita, kola je u mojoj mašti bila duga kao od Humca do Mostarskih Vrata! Sa ovim četama bi se dala Hrvatska osloboditi! "Zašto to ne činite?" - govorio sam kapetanu broda, koji mi je rekao, da sam mulac, ali da imam dobru glavu. Kasnije mi je dao punu torbu keksa, cvibaka i sot dinars, i rekao mi da je i on Hrvat, i da ne voli Vlahe, i da je Radićevac, i da hoće Hrvatsku, - ali da to moraju kazati iz Zagreba, gdje su vodje stranke i ciele Hrvatske.

U Splitu sam našao nešto drugo, što mi je poremetilo račune, našao sam komuniste. Tražeći posla stigao sam u okolicu Splita do gripe ljudi, koji su vadili neku zemlju i na željeznim kotačima-vangončićima ju nekuda slali. Tamo su govorili o bogatima i siromašnima, o Rusiji, o komunistima, koji će osloboditi sve proletere. Čuo sam već dosta o tome. Mostar je bio kula komunista, a u razredu smo imali komunistu Oslera, sina bogatih državnih, muslim, šumarskih inžinjera, koji su i u Ljubuškom bile neko vrieme. Ali, komunisti su bili Srbi, željeznički radnici, dok nikada nijedan Hrvat nije bio komunista, barem kod nas, ne. Ali su ovi ovdje bili, i nikako mi nije išlo u glavu, da naši ljudi mogul to biti. Jasno je, da treba osloboditi Hrvatsku i protjerati dušmane, koji spriečavaju da hrvatski čovjek bude sretan. Ali, luka i fabric su ipak odgajali mnogog komunistu, i to mi od Splita nije bill drago. Sada se, dale, gismo dielili samo na "naše" i "njihove", nego i medju našima ima "capitalist" i "proletera", kojima je nešto drugo na pameti, a ne domovina.

Obašao sam cielu dalmaciju, sve otoke, eve gradove, i mnogo sell. Svi su bili Hrvati, iako ih je bill mnogo, koji nisu bili zato, da se dižu čete. Bojali su se Talijana, da će im, onako gladni, kakvi su "pojesti svu ribu". Malo ih je volilo Srbe, a ponekada ih je bilo, koji su ih volili, ili su govorili, da su Dalmatinci, i po nekoji, da je proleter. Živilo se slabo, glad je ubijala ideale, i brodovi su donosili letke, u kojima se govorilo o raja, i o Rusiji, gdje se kruh ne plaća, nego svatko uzme u pekari koliko hoće.

Nastavlja se.

Bobani
18-08-2015, 22:50
KONSPIRACIJA NA JADRANU, (6) dio. Piše Vjekoslav Luburić, Ustaša Maks.

(Nekoliko osobnih doživljaja,
koji su mi pomogli odgonetati tajnu,
zašto smo u kolievci hrvatskog kraljevstva
imali narodnjaka, talijanaša, batinaša,
orjunaša, četnika i partizana.) "Ustaša Maks"

Razmišljao sam o mojima, o mom Ljubuškom, o sirotinji, kola se i po godinu dana nije ktuha najela, a neka ni okusila, gdje se jell "pure", tj. kukuruznog brašna, a i onda je bilo berićetno i sviet zadovoljan. Problem je bio ne umrieti od glad, a kada je bill dinars, pa se mogla kupiti "štruca" tj. bijeli kruh, to su onda nosili djeci kao kolač, ili bolesnima kao okriepu. nadnica je bila malena, treblo je slati svojima, živijeti i spremati za "crane dane". Žuljave ruke su krampale zemlju, a tuberkuloza je ubijala u cietu maldosti i one, koji su se po 16 sati gušili pod zemljom, vadeći rudaču. Kod kuće obitelj, i uviek mnogobrojna, jer u Hercegovini (i majka prijepisa ovih redaka je imala petnaestero (15) djece, mo. Otporaš.) nema biele kuge, nego crna, kola je ubijala zdrava, snažne i mlade od gladi.

Kada upekne "zvizdan", (tako smo mi u hrvatskoj Hercegovini govorili za veliku ljetnu vrućinu: "kad upekne zvizdan", mo. Otporaš.) bez kiše, zemlje malo, ili nimalo, kamen sve i živi se na kamenu i od kamena, onda ni pamet ne funcionira. Mrzi se onog, too ima kruha, a kamo li ne bi onog, tko ti ga krati, krade, otima. Pravo, rada i kruha! I kao u Rusiji, gdje uđeš u pekaru i zametneš se štrucom od pet kila ako hoćeš. I nema para, dinars i kupovanja, nego svatko dobije sve što treba i koliko treba! Tako su govorile cedulje, letci, knjižice i brošure, koje su nam dali oni radnici na čitanje. (Po ovome što ovdje iznosi Vjekoslav Luburić (jer tada on još nije bio poznat kao Maks niti je bio general,) moglo bi se razumijeti one Dalmatinske, Istarske i Bosansko/Hercegovačke Hrvate koji su jugoslavenskom, komunističkom i ruskom prijevarom otišli u partizane, misleći da se bore za radnička prava i socijalnu pravdu i ravnopravnost. Dakle, sve u sveme, to je bila jedna zavaravajuća proleterska doktirna, koja je sto puta gora od fašizma i nacizma, koja je prevarila i Istok i Zapad i mnoge svijetske prijestolnice, tj. metropole, pa se nije čuditi da je među tim prevarenima bill i Hrvata, mo. Otporaš.)

Bio sam još dijete, ali sam prošao patnju i glad. Znao sam što je želiti i ne imati kruha. Vidio sam i svoje i druge, bez kruha, znao sam cieniti i vagati. Ali, kada bi hrvatska vlast sjedila u "vagi", tj. u duhanskom uredu, i pošteno platila naš duhan, saki bi seljak mogao ići u Sriem i Slavoniju i kupiti žita, koliko mu duša hoće, pa u mlin, samljeti i vesela ti kuća! Tako su govorili svi naši. Da je hrvatska Vlada, on a bi platila pošteno (ovdje se misli na duhan, mo) i svi bi bili zadovoljni. A ovako samo su zadovoljni braća Vitkovići i atari Rus, koji imaju monopol na ćate (papir za pušenje u koji se duhan mota kao cigareta, mo.) i šibice, jer je vlast njihova, srbska, vlaška. Ne treba nama džabe somuna, ni štruca, ni u Rusiji "ne vise somuni o drači", nego treba pošteno platiti duhan i sve u redu. Radniku platiti svoje, pa pekar neka prodaje somune i štruce, stari Alija neka prodaje kahve, (tako piše u tekstu, mo.) činovnici poštuju svoj narod, kao što su činili gospodin Vitalić i ostali, koji su bili "naši", a ne kao Cigo, koji nije znao čitati, nego udri prstom ili pečatom, a konj mu se propinje na dvije noge od puste hrvatske muke što ždere. Tako su umovali naši ljudi i tako sam ja mislio. I tako to rekao i onimau Splitu. Otišao sam iz Splita s vjerom u Sokolaše i dobre Radićevce, ali nisam zaboravio ni onih, koji su sanjali o ruskin pekarama i zemaljskom raju bez novca i kapitala.

(Neka mi bude dozvoljeno ovdje nešto ubaciti što se nije znalo a treble se je znati, a to su neke ideje Maksa Luburića.

MOLBA SVIM HRVATICAMA I HRVATIMA!

Jedna skupina ozbiljnih Hrvata u još uvijek preostaloj političkoj hrvatskoj emigraciji se ozbiljno bavi napisati ozbiljnu knigu ili knjige o životu i radu Vjekoslava Maksa Luburića. U tu svrhu su nam potrebni svaki i najmani mogući podatci koji nam još uvijek fale, kako bi se mogla istinito napisati životna biografija o Maksu Luburići, generalu DRINJANINU. Ono što su neprijatelji o njemu pisali, nije nikakova ozbiljna i vjerodostojna biografija. Mnoge su se laži na račun Maksa Luburića napisale i izrekle, a najmanje se je o njemu istina rekla. Ja ću ovdje ukratko iznijeti samo onaj mali dio o kojem mnogi još ne znaju skoro nošta:

Vjekoslav "Maks" Luburić je rođen 6 ožujka 1913. godine na Humcu, selo Radišići pokraj Ljubuškoga. Otac Ljubomir, Ljubo Luburić, kojeg su srpski žandari ubili pred Božić 1918. (Ovo područje treba istražiti.) Djevojačko prezime njegove majke je bilo Marija Soldo. Udaje se za Ljubu Luburića, imaju četvero djece: Miru, Dragu, sestru koja se je utopila u rijeku Neretvu kada joj je bilo 15 godina i Vjekoslav. Udovica Marija Luburić se preudaje za Jozu Tambića iz Livna, s kojim ima troje djece: Nadu, Zoru i Tomislava. Ovo područje treba do temelja ispitati. Pučku školu je pohađao na Humcu a gimnaziju kod hrvatskih franjevaca na Širokom Brijegu. Malo se zna o njegovom školstvu u Mostari, i tu je to područje gdje nam podatci hvale. Njegova majka Marija (1886-1989) se preudaje. Vjekoslavu Luburiću je bilo zabranjeno pohađati bilo kakovu školu u srpskoj kraljevskoj državi SHS. Godine 1929 napušta svoj rođeni Humac, iđe u Dalmaciju, posjećuje ujca na otoku Korčula, radi svakojake poslove, stiže tridesetih godina u Zagreb gdje saznaje da postoji u Mađarskoj jedan Ustaški Logor u koji dolazi ni punih 18 godina starosti. Tu upoznaje mnoge Ustaše među kojima i legendarnog Juru Francetića, koji Vlekoslavu Luburiću daje konspirativno ime MAKS, a ovaj njemu LASO.

Odavle pa do dolaska Maksa Luburića u Španjolsu preskačem. Maks Luburić dolazi u Španjolsku 18 listopada 1948 godine. Najprije je bio u jedno vrlo strogom samostanu, sve dok nije dobio valjane i potrebne papire za stalni boravak u Španjolskoj. Tu, siguran u svoju budućnost, počima razvijati svoj hrvatsko državotvorni rad kroz redove Hrvatskog Narodnog Odpora. Okuplja rastrkane hrvatske vojnike. Upoznaje jednu otmjenu španjolsku damu po imenu Isabel Hernaiz, s kojom se ženi 19 studenoga 1953. godine. Sa njom ima četvero (4) djece: Domagoj 1954, Drina 1956, Vjekoslav 1957 i Miroslava 1958. Spor i razlaz POGLAVNIK/LUBURIĆ 1956. godine je posebna tema koju bih svakako želio podijeliti sa mojim prijateljima - pa i sa onima koji se ne smatraju mojim prijateljima -

BISERI I IDEJE VODILJE GENERALA DRINJANINA -

1968 -
"Mi smo za Hrvatsku Revoluciju i u toj Revoluciji ima mjesta svakom Hrvatu u borbi za Hrvatsku Državu, a ne za ovaji ili onaj politički režim" - -

1968 - -
"Hrvatske Oružane Snage moraju znati preboljeti rane prošlosti i UZDIĆI SE NAD SVE IDEOLOGIJE i biti sluge Domovine, a ne gospodari Domovine, i još manje sluge OSOBA, STRANAKA, IDEOLOGIJA I KLASA". - 1966 - -
"Hrvatska mora nadoživjeti preživjele ustaše, raspršene "seljake", odebljale partizane, buntovne hrvatske komuniste, sve ideologije, sve osobe, sve stranke, sve programe i sve razlike."

- 1967 - -
"Kao politički zreo i nacionalno svijestan narod moramo organizirati svoju političku borbu bez natruha ideologija, a svoje oružane i revolucionarne snage postaviti tako, da ne služe osobe, pokrete, režime, ideologije, nego samo i jedino HRVATSKU DRŽAVNU IDEJU, HRVATSKI NAROD I HRVATSKU BUDUĆNOST!"

-1967 –
“Ranković će naučiti hrvatske komuniste moliti očenaš, general drinjanin Anti Kršeniću 13 svibnja 1967. Povodom Deklaracije hrvatskog književnog jezika.”

-1968
- - "Predugo smo mi Hrvati mislili glavom svojih stranačkih i ideoloških šefova i predugo smo bili pasivni objekti političkog rada, problemi su bili rezultati takvog stanja i predugo traje naša pobuna duhova, a da bi smo htjeli kročiti stazama prošlosti".

- DR. ANTE CILIGA - OBRANA svibanj 1970, str. 11 -
"Naša je emigracija od 1945/1969 dala samo dvije MARKANTNE LIČNOSTI: prof. Krunoslava Draganovića i Vjekoslava Maksa Luburića...Oni su se istakli nizom inicijativa, koje su dale obilježje života ove emigracije...Luburić se afirmirao kao jedna od NAJVAŽNIJIH i NAJMARKANTNIJIH ličnosti ove emigracije...stanovite VOJNIČKE kao i stanovite POLITIČKE sposobnosti Luburićeva su NEDVOJBENE i POZETIVNE...PRIRODNA INTELIGENCIJA LUBURIĆA BILA JE VANREDNA...DALEKO IZNAD DRUGIH VODJA I VODJICA NAŠE EMIGRACIJE. PA I ONIH S DOKTURATIMA..." - DANICA - 17 prosinca 1969.,Tjednik hrvatskih franjevaca u Chicagu -

Da vidimo šta kaže Luburićev ideološki i politički protivnik i bivši zatvorenik u Sabirnom Logoru Jasenovac, dr. Ante Ciliga (1898/1992): -
" Uvjereni smo zato, da će hrvatski narod, kada jednom bude ujedinjen i oslobodjen, kada svlada svoju dosadačnju plemensku razdrobljenost i pocijepanost, u oslobodjenu domovinu, kao simbol hrvatske slobode i ujedinjenja, prenijeti u zajednički grob u zagreb, na Miragoj, tijela onih neujedinjenih u životu svojih vodja, Mačeka i Pavelića, a da će Luburićevo tijelo biti prevezeno na viječni počinak u njegovu Hercegovinu, u njegov Ljubuški, te da će na putu u Zagrebu, biti izloženo mrtvom borcu i opće priznanje. Koliko god je on griješio, u prvom redu u onoj prvoj fazi svojega života, bilo iz ideolškog fanatizma, bilo iz dinarske svojevoljnosti,nikada on nije griješio zbog koristoljublja; sve što je učinio, činio je za ideju, kako ju je on shvaćao, nikada za novac, za bogatstvo, za materialno dobro, za ugodan i lak život. To je najveće priznanje, koje će mu povijest dati". Iz "DANICE" 17.12.1969. •

U Kninu sam upoznao još nešto. Snieg zameo kod Gračanca, kako su rekli Ličani željezničari i naš se vlak ratio u Knin. Ne može se dok se ne probije, govorili su, a to će biti na proljeće. Probali su sa tri četiri locomotive, a onda eve stalo i dok ne otopli, nema prolaza u Gospić, ni Otočac, ni Zagreb, kamo je vodio moj put. Zakupnik kantine bio je konobar Vaso. Vlastmik je bio gazda Stevo. On je bio predratni četnik ili dobrovoljac i dobio je sve "štacije" (sve kantine i pristaništa na kolodvoru, mo) od Otočca pa do Splita u zakup. Možda i nije sve bill njegovo, nego većina, ali su govorili: Sve je to gazda Steve, koji je onda iznamljivao i masne pare zaradjivao. Vaso je bio oženjen sa Hrvaticom. Kći im pravoslavna i data za pravoslavnog, iako ju je majka odgojila kao katolkinju. Ruža se zvala. Sinovi su joj već postal pravoslavni i Srbi. Brat Vesine žene se oženio sa pravoslavnom, iz iste obitelji, ali je majka odgojila djecu kao Srbe, pravoslavne. To je za mene novi problem. Oboje izgubljeni za Hrvatsku, sva djeca su srbska i pravoslavna. Tako njih saki dan više, a has mange, kale gazda Toni, bogati hrvatski trgovac iz Knina, koji je predao sinovima trgovinu, a oni mu davali svaki dan 100 dinara da "tera kera", kako su onda rekli, da lumpuje, plaća tamburaše i hrvatuje po Kninu, tuče se, on i njegovi sa srbskim tamburašima gazda Steve. Da preživim, dok se "otvori pruga", kako su govorili, radio sam na stanici, išao sa drugim radnicima čistiti, lopatati snieg i navečer s njima skupa se grijao, pjevao i čitao im novine i knjige. Drugo se nije moglo šta raditi. Tada sam upoznao svu tragediju hrvatskog Knina. Željezničari Šikić i Orešković, "bremzer" i vlakovodja, bili su Hrvati. Ostali su bili Srbi, pa su se družili sa Srbima, a Hrvati sa Hrvatima. Svaki svome. Dok nisu došli tamburaši gazda Steve i iztjerali sve sa stanice, tako je bilo i žandarima posla.

Gazda Toni se isto naganjao i "terao kera", kao i gazda Stevo, spiral se naizmjenično srbske i hrvatske himne, koračnice, a lupale se i hrvatske i srbske glave. "Kada započne", svi su govorili, kada su se svadjali. Jedini koji nije bio ni na jednoj strani bio je šef ložione, Madžar porieklom, koji je pio sa svakim, gdje je bill vina i rakije, i medan "financ", koji nije znao šta je. Bog bi ga znao odakle je bio i šta je bio. Inače i financi bi se od vremena do vremena napili i podielili. Jedan je bio Hrvatina i sa bajunetom natjerao tamburaše gazed Steve sa stance, a onda bacio financku kapu i stavio ličku kapicu na glavu i tako sa tamburašima hodao po Kninu.

Nastavlja se.

Bobani
19-08-2015, 14:09
KONSPIRACIJA NA JADRANU, (7) dio. Piše Vjekoslav Luburić, Ustaša Maks.

(Nekoliko osobnih doživljaja,
koji su mi pomogli odgonetati tajnu,
zašto smo u kolievci hrvatskog kraljevstva
imali narodnjaka, talijanaša, batinaša,
orjunaša, četnika i partizana.) "Ustaša Maks"

Tako smo dočekali proljeće i tako ostavo Knin, gdje je soak svakome govorio: "Kad započme". Nije bill sumnje ni za mene ni za nikoga tamo, što se misli! Gazda Stevo je uviek imao uzase žandare, a gazda Toni uviek protiv. Čak se i Soka, sestra Vasina prietila našima. Ona je hodala po selima i kupovala zlatne i srebrene kune, naime krzna, koja su nekada u starim vremenima tvorili osnov hrvatske valute, kao i za vrieme NDH, kad je kuna postala hrvatski novac. Progonila je Hrvate koji bi se bavili hvatanjem kuna. Kada sam stigao u Gospić, izgledalo mi je kao da sam došao u Hrvatsku Državu. Tamo su ljudi nosili ličke kapice i hrvatski grb, zastavu i bili kršni, borbeni, bili ono, što su kasnije postali - Ustaše!

Zagreb! Naš bieli Zagreb! Tamo sam našao one, koje sam tražio, postao Ustaša i tamo ostao do danas. kada sam u Zagrebu našao Ustaše, jasno mi je bilo sve ono, što sam sanjao, što sam razglabao, ali nisam mogao ni znao u djelo sprovesti. Moj put je bio jasan, sve je bill jasno, sve odgonetano. Tada sam i na probleme Dalmacije gledao drugim okom, povezivao dogadjaje i dao im cjelinu. Tamo su mi razjasnili cjelokupnost problema, ulogu Menšika, ne samo u Imperijalu i Dubrovniku nego i u cieloj Hrvatskoj. Tamo mi je bilo jasno, šta su sve učinili razni De Boni, razni Janezi, Vase i drugovi. Oni su konspirirali na živom tielu majke Hrvatske, oni nas ekonomski zarobljavali, kao što su i gole Čehinje širile sifilis među mladim ribarima i mornarima. Oni davali letke o idealnim ruskin pekarama, gdje se diele somuni bez novca, oni govorili o hrvatskim kapitalistima i popovima, a služili su srbske kapitaliste i srbske popove dovodili u hrvatsku Dalmaciju. Jasno mi je bilo, da će se sutra, čim bude prilika, tamburaši gazda Steve i gazda Toni tući ne tamburama, nego olovom i dinamitom. Jasno mi je bilo i to, zašto su Hotel Imperijal i srbska vojska stvarali "Srbsku glazbu" u Dubrovniku i zašto Sokolašima nisu dali izkrcati se u Hercegnovom. Jasno mi je bilo zašto čete na Stradunu ne uzmiču pred žandarima, ali ih ne napadaju, i prime svega jasno mi je bilo, zašto se ne digne ponosni hrvatski narod i ne obračuna sa dušmanima.

Otišao sam i na Prilaz i bio primljen skupa sa nekim drugim omladincima kod Mačeka, (general Drinjanin je u svojim 15/16 nastavaka "Povodom smrti Vladka Mačeka" koje je objavio u novini OBRANA 1964/1965. godine o tome pisao, kako mu stražari nisu dozvolili ući kod Mačeka, a on da se je na silu i silom probio da vidi Radićeva nasljednika mačeka, mo.) gdje su nam rekli, neka budemo dobri! Predveo nas je jedan dalmatinac, valjda Ivšić, koji je nosio debeli štap i bio u demonstracijama, ali nije htio čuti, da bi nam dali revolvere, što smo tražili. Jasno mi je bilo zašto se ne pokrene četa Boška Lavrića i sve takove čete i spoke se, u jednu ogromnu Hrvatsku Četu, koja će stvoriti Državu Hrvatsku. Ne, nije ova put, nego treba ići ustaškim putem, putem borbe, časti, obraza, žrtve i krvi. Postao sam čovjek, postao Ustaša.

U emigraciji su Dalmatinci bili stup ustaštva. Njih je bilo najviše, obi su bili i najglasniji i najdinamičniji. logori su vdvili Dalmatincima, a kučeberi (u ovom smislu to su trgovci koji svoju robu prodaju hodajući kroz selo i od kuće do kuće, mo.) su postali ustaški agent i organizatori. Radnici, rudari, student, seljaci, mornari, zanatlije, - sve su to ustaše! Tako, to su Dalmatinci, to su Hrvati, to su oni koje Hrvatska treba! Menšiki, janezi, Vase, Save i Soke, to nisu Dalmatinci, to su detepanci, stranci, to su sluge tudjina, sada, jučer i odvajkada, oni će i sutra biti protiv nas. Oni su permenantna i živa konspiracija protiv Hrvatske. Oni su cdv, koji has rastače, otrov, koji nas ubija, gazed, koji našu krv sišu, komunisti, koji nas razdvajaju, vječne sluge svih neprijatelja Domovine, sluge svih tlačitelja od pamtivieka. Ustaša je revolucija u svojim Načelima postavila svaku star na svoje mjesto. Ali, konspiracija dušmana je tekla i posebno došla do izražaja onda, kada je naša borba za postignuće svoje Države dosegla vrhunac, kada je osnovana Nezavisna Država Hrvatska.

U borbi za ostvarenje svoje države Dalmacija se tukla kao i svaka drug hrvatska provincija. Dalmatinci su se tukli kao i moji Radišćani, kao i Boško Lavrić i drugovi, kao i Bošnje, kao Sremci, Slavonci i Zagorci. Sva je Hrvatska bila jednodušna, sea je plamtila istim žarom, sva je bila jedna! Došla je sloboda, ali uz slobodu i sjena robstva, došli su Talijani! Oni su došli, a sve je govorilo, kao da se vraćaju, da se vraćaju na svoje, talijansko, rimsko, venecijansko! Snimaju se smješne snimke mako "oslobadjaju" Dalmaciju i hrvatski je čovjek u Dalmaciji najprije osjetio u srdcu, a skoro i na koži, kakvo je to "oslobodjenje".

mladoj Državi Hrvatskoj guša je bila stisnuta, moralo se je praviti compromis. Onoga dana, kada se naša delegacija, na čelu s Poglavnikom, vraćala iz Rima, Koškov i ja smo osiguravali zadnji dio puta prema Zagrebu. Nismo govorili o problem, šutili smo, a Moškove su oči bile pune suza. On je iz Kotora, i znao je, da je Boka Kotorska težka žrtva u rukama talijanske soldateske. Tamo ima majku i ima izravne veze i viesti. Bez rieči mi je dao pismo, koje je dan prime dobio. Zlo, zlo i gore! Šta nam donosi Poglavnik iz Rima? Obavlja li smo poslove osiguranja savjestno, ali bez radosti. Predosjećali smo, da je nešto žrtvovano, da je tu prva poviestna hipoteka naše ustaške revolucije. Na licima onih, koje smo čekali nismo čitali ništa dobra. Nigdje radosti, ni oduševljenja, svi su bili težko žalostni.

Nastavlja se.

Bobani
20-08-2015, 00:12
http://ljubuski.net/16190-hrvatskofrancusko-vjencanje-u-parizu-31-srpnja-1965

Lijep PoZDrav iz Ljubuškog, gosp. Boban.

--
neovisni portal ljubuski.info

Bobani
20-08-2015, 22:12
KONSPIRACIJA NA JADRANU, (8) dio. Piše Vjekoslav Luburić, Ustaša Maks.

(Nekoliko osobnih doživljaja,
koji su mi pomogli odgonetati tajnu,
zašto smo u kolievci hrvatskog kraljevstva
imali narodnjaka, talijanaša, batinaša,
orjunaša, četnika i partizana.) "Ustaša Maks"

Sam Poglavnik je nastojao dati njegov poslovični smiešak, ali Mu je jedva uspjevalo. Moškov je već bio pregorio Boku Kotorsku, nego se bojao gorega. I to gore je došlo: Rimski ugovori. Svi smo bili sviestni, da ih je treblo stvarati, svi se osjećamo krivcima, ako je krivice na njima, svi dielimo odgovornost, ako ju trebamo imati, svi smo sudionici hipoteke, koja je kasnije dobila konkretne oblike u borbi od četiri godine. Tada, i za sva vremena, dok bude Hrvata, neće se zaboraviti sve ono, šro su značili i znače Rimski ugovori. Mi smo ih stvarali, mi prihvaćali, mi podnašali tegobe i posljedice tih ugovora, mi svi smo ih osudjivali i branili. Oni su bili ključno pitanje postanka Hrvatske Države. Oni su nam momento i oni će nas i u grob partiti, oni će biti primjer za buduće generacije, koje ne smiju nikada ponoviti Rimskih ugovora, ni na Jadranu, ni na Drini ni na Muri. (Ovaj paragraf general Drinjanina, Maksa Luburića o Rimskim ugovorima ili Rimskom ugovoru bi treblo sustavno ponavljati kao jednu od tisuće mudrih izreka Maksa Luburića. Nemojmo se ustručavati ovo ponavljati, jer su upravo Rimski ugovori natjerali Dalmatinske i Istarske Hrvate u partizane, gdje su i nesvijestno postili antifašisti u borbi protiv tada postojeće Hrvatske Države. Mo. Otporaš.)

Prvi moji suradnici u Zagrebu bili su Dalmatinci, grupa ustaških revolucionaraca iz Šibenika: Matković, Marojević i drugola, eve akademici u stadiju završetka studija. Oni su razoružavali srbsku vojsku, oni stvarali vlast i oni pred obćinom iz težkih strojnica pucali po komunistima, koji su već dada pokušali u nešem hrvatskom i kraljevskom Šibeniku preuzet vlast. Dušmanska je konspiracija zasliepila šaku hrvatskih proletera, a ovima se priključio ološ ljudskog društva, kojeg ima jednako i u crvenoj Moskvi, kao i u kapitalističkom Washingtonu, kao i u papinskom Rimu. Naši su se sukobili sa Talijanima i došli u Zagreb i ponudili se ustaškoj revoluciji na službu. To su bili Ustaše, revolucionarci, boric. Rimske su ugovore shvatili onako, kako je trebalo, kao žrtvu i nosili svoje breme sa strpljenjem i sviešću. Čekalo se izhod rata, čekalo na šta bilo, da se to breme otrese, da se riešimo naše hipoteke, ali dotle je treble braniti Hrvatsku. (a neki su ju napadali i borili se protiv nje, mo.) Samo ona je jamstvo, da ćemo se riešiti bremena i hipoteke, Rimskih ugovora. Zato su sliedili Pokret i Poglavnika, zato služili Hrvatsku, i zato pali u toj borbi, kao i mnogo tisuća fanatičkih boraca za Hrvatsku, a protiv Jugoslavije i protiv komunizma.

Dok je dušmanin Srbin uz pomoć okupatora i naših jadnih "saveznika" klao i palio zemlju hrvatskih kraljeva, mnogobrojni sinovi Dalmacije vjerno su služili hrvatsku domovinu i hrvatsku revoluciju. Sve su jedinice bile pune sinova naše Dalmacije! Bježali su ispred četničke kame (bajunete, mo) i talijanskih top ova, dolazili su goli i bosi, ostavljali ognjišta, pragove i grobove, ali su sliedili borbu, brainily su Hrvatsku, lili krv po Psunju i Papuku, Kozari i Prosori, Grmeču i Velebiti, bill ih je u ustaškim i domobranskim jedinicama, tukli su se na Crnom i Azovskom moru, plovili monitorima po Savi i Dunavu, letili u hrvatskim zrapoklovima nad volgom i tukli se u Legiji u Staljingradu. Nisu izdali Hrvatske! Nisu prokljinjali svoju i našu sudbinu! Nisu nam spočitavali, da smo izdali Jadran, Dalmaciju i Hrvatsku! Davali su svoj obol u krvi za Majku Domovinu u nadi, da će se sve dobro svršiti, i da će Hrvatska osloboditi svoju obalu i u more baciti vječne neprijatelje, koji stoljećima sanjaju svoj imperijalistički gladni san o vladanju nad ovim obalama našeg Jadrana.

Narod je trpio, odvlačili su ga u Italiju, klali ga četnici i partizan, seal im rušili talijanski topovi i žene im i djecu klali četnici u talijanskim uniformama (odorama, mo) i na talijanskom kazanu, ali nisu izdavali hrvatske državne misli, ni hrvatske Države. Vjerovali su u oslobodjenje i to je oslobodjenje došlo, iako je nad svima nama, nad čitavom Hrvatskom i Europom lebdila bolješevička opasnost. Jasno je bilo, da smo izgubili rat, izgubili mi i naši saveznici, kao i to, da Zapad za nas i naše problems slab ili nimalo interesa pokazuje.

Pa ipak kucalo je hrvatsko srdce Dalmacije. Proleterske brigade su bile sastavljene od ološa i silo mobiliziranih, od osvetnika, od onih, koje su četnici i Talijani tjerali u šume, od desperatnih, koji nisu vidili izlaza, od kukavica, kojih imade jednako na sjeveru, kao i na istoku i zapadu, - i vodjene su bile od Crnogoraca, Srba i drugih stranaca, a tek sasma mala supina Dalmatinskih komunista, porieklom Hrvata, trebla je valjda poslužiti kao kamuflaža, da site vidi, da su Dalmatinci tobože protiv svoje Države!

Talijanski zulum tjerao je iz porušenih sela ljude u šumu i tamo su ih čekali razni Vase i beogradski student, žandarski narednici i drugarice, skoro nikada pripadnice proleterskih obitelji, nego razmažene gospodske kćerke, željne slobodne ljubavi. Tamo su im govorili, da im je cilj osloboditi Hrvatsku od Talijana. Pa upak su kasnije sa talijanskom komunističkom divizijom "Garibaldi" i nadalje rušili hrvatska sela i ubijali hrvatske ljude. U kome se probudila naša krv, (hrvatska krvi, mo) pa digao glass, brzo je dobio kuglu crnogorskih i srbijanskih komesara. Bili su bačeni na front sa parolom tjeranja okupatora, a zapravo su sami dovlačili nove okupatore. (Srbe, mo)

Hrvatski čovjek je vidio o čemu se radio, ali je ipak padao žrtvom te konspiracije. Čitavi komunizam nije drug nego stalna i savršena konspiracija, a u Dalmaciji su imali savršeni teren, kao nigdje na svietu. I tamo, gdje je konspiracija četnika i komunista, Talijana i hrvatskih riedkih izdajnika, uspjevala prodrieti medju Hrvate, bilo je to mjestimično i bilo je časovito.

Nastavlja se.

Bobani
21-08-2015, 05:08
KONSPIRACIJA NA JADRANU, (9) dio. Piše Vjekoslav Luburić, Ustaša Maks.

(Nekoliko osobnih doživljaja,
koji su mi pomogli odgonetati tajnu,
zašto smo u kolievci hrvatskog kraljevstva
imali narodnjaka, talijanaša, batinaša,
orjunaša, četnika i partizana.) "Ustaša Maks"

To se vidilo najbolje nakon što je Tito zauzeo Dalmaciju. Tisuće su gradjana bili ubijeni u Dubrovniku, u Splitu, Šibeniku! Poticima se lila hrvatska krv Dalmacijom. Streljani su mnogi, koji su bili na njihovoj strani, jer se "nisu zato borili" a dans znamo da je hrvatska državna misao i mržnja na Srbe u Dalmaciji kao nikada. (Treba se uzeti u obzri da je ovo pisano 1955. godine, dakle samo deset godine od uspostave srbskokomunističke Jugoslavije, mo.) Pati se, tripi se i, bježi se preko Jadrana trabakulima, (teretni obalni jedrenjak sa dva jarbola, mo.) ali se i nada, jer vjeruju, da se sprema oslobodjenje Dalmacije i ciele Hrvatske. Sada, konačno, i narod konspirira, i to ne za račun tudjina, nego protiv svih tudjina, a za svoj obstanak. Jedni čuvaju ono malo vlasti, što imaju, drug tek životare, ne pružaju odpora, ali su spremni, treći se bore, agitiraju, obavješćuju narod, konspiriraju protiv srbske, talijanske, austrijske, komunističke i svačije konspiracije. Konspiraciju za svoj obstanak danas, i za svoju budućnost, za sreću sutrašnjice. (Čitajući ovaj generala Drinjanina opis: "KONSPIRACIJA NA JADRANU", dobiva se dojam da je sve ovo predigra za jedanaest (11) godina kasnije, tj. 1964. godine izdati proglas hrvatskome narodu: "PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH PARTIZANA", Istarska Drina br. 3/4 1964. godine, str. 18/21, mo. Otporaš.)

Pogreša bi bila ne spomenuti one, koji su i u onim težkim vremenima znali biti Ustaše, a pogrieška bi bila od nas, ako bi osudili sve one, koji nisu bili Ustaše. (Bravo generale! Uz mnoge istine koje si do sada rekao, ova je jedna koja zrači i dominira nad svim drugim tvojim pronicljivostima i istinama. Neka i ova izreka bude zapisana u anale izreka Maksa Luburića. Mo. Otporaš.)

Kako zaboraviti onu bojnu ljudi, koja je iz Knina došla u Pakrac i prijavila se na službu pod vodstvom Eleza i drugola, kasnijih ustaških častnika. Bilo je to negdje početkom 1942. god., kada su pod talijanskim pritiskom morali ostaviti svoje i ići na sjever, preko brda i dola, dok nisu stigli tamo, gdje ih je Hrvatska trebala, jer su se tada digli vlasi u Psunju. Tražili su odmah, da ih se šalje u borbu. Borili su se, ginuli i sanjali o povratku u starodrevni, kraljevski Knin, (Ovo je general Drinjanin rekao i napisao točno prije 40 godina (1955-1995) Oluje i oslobođenja Hrvatske i vješanja hrvatske zastave na tvrđavi kraljevskog Knina 5 kolovoza 1995. godine, mo.) gdje su četnici popa Djujića klali i žarili po našim ognjištima. Volio sam ih, jer sam znao, što se dogadja na njihovim domovima. Čekao sam da će se to i dogoditi, jer sam dobro poznavao gazdu Stevu i njegove zasluge, znao sam, šta su mislili i šta su namjeravali. I dok su Elez i drugola ginuli kao Ustaše, četnici su uz pomoć Talijana harali njihovim domovima, tobože u akciji protiv partizana, dok su četnici sami bili preko naći partizani. (Ovdje se svaki iole pošteni Hrvat treba zamisliti da ovo piše očevidac tadašnjih dogodovština, čovjek, bolje rečeno hrvatski vojnik koji se je na tom terenu borio za Hrvatsku Državi i imao u uvid pregleda u situaciju. Taj čovje je bio Vjekoslav Maks Luburić, general Drinjanin. Mo. Otporaš.)

Konspirirao je svatko protiv svakoga, i krv se lila potocima, a uništavala se dobra našeg čovjeka. Imao sam desetoricu vojnika, čije su obitelji bile odvučene u Italiju u log ore, a seal im sravnjena iz teških talijanskih top ova. Pa ipak nijedan nije izdao Hrvatsku, nego su padali, sada jedan, sada drugi, kao i u svakom ratu. Bili su lavovi, neograničeno hrabri i sviestni ljudi. Tek iza akcije, kada bi se odmarali kod vatre, ako se moglo, onda se razgovaralo i nadalo! Nadalo se u ustašku budućnost, kada će nestati i Talijana, i četnika i partizana, jer su svi bili dušmani, svi jednako zulumili, svi jednako rušili Državu Hrvatsku.

Nastavlja se.

Bobani
22-08-2015, 17:09
KONSPIRACIJA NA JADRANU, (10) dio. Piše Vjekoslav Luburić, Ustaša Maks.

(Nekoliko osobnih doživljaja,
koji su mi pomogli odgonetati tajnu,
zašto smo u kolievci hrvatskog kraljevstva
imali narodnjaka, talijanaša, batinaša,
orjunaša, četnika i partizana.) "Ustaša Maks"

Možda je koji od njih imao i brata u partizanima, odmetnutog iz očaja pred nasiljem Talijana, pred kamom četnika, neizvjesnoću naše sudbine, i koji je isto tako sanjao o hrvatskoj Državi i bratu Ustaši , koji se za nju borio. Možda je koji od nesretnih Hrvata Ninina i podlegao konspiraciji, i u najboljoj volji mislio, da se bori za dobro svoje domovine., Ne, odlučno moramo kazati, ne, nisu svi bili izdajnici, koji su se naši među partizanima. Mnogi je od njih životom platio svoju zabunu i kasnije svoju vjeru, kada je vidio, da je nasjeo konspiraciji i da se zaista bori protiv svoje domovine. Vjerujem, da je bilo medju njima i onih, koji su nasjeli konspiraciji onih iz Splita, koji su im govorili o pekarama u Rusiji, i koji su zaista mrzili sve na svietu, posebno kapitaliste, hrvatske kapitaliste, jer nedaju hrvatskim proleterima rada i kruha. Nema sumnje, da je bilo i previše hrvatskih kapitalista, koji su kratili komad kruha svojim radnicima i tako ih tjerali u komuniste. Ta nismo svetci, nego ljudi i griešnici, pa znamo da je bilo svega, kao i svugdje na svietu, pa je zato i ustaška revolucija imala za cilj učiniti sretnim hrvatskog čovjeka u hrvatskoj domovini. I nije bilo lako biti sretan, ni biti Ustaša, jer nije bilo slobode, i nije bilo kruha, a na nama je bio teret prokletog savezničtva sa Talijanima. (To je taj teret "prokleto savezničtvo s Talijanima" kojeg je neprijatelj sustain širio među Hrvatima, a ima ih i danas koji to šire i u to vjeruju, mo) O svemu tome se je razgovaralo i ja sam osobno volio o tome s njima razgovarati. Nisam nastojao držati govore i skrivati istinu, nego se brat ski razgovarati o svemu. I zato nijedan, od onih 500 Dalmatinaca, nije izdao Hrvatske. A imao sam i 2000 iz drugih krajeva, i obi su dali ogromni broj častnika i kraj rata su dočekali barem kao rojnici, a niti jedan nije izdao unatoč crnih vijesti od kuće.

baš ovih 500 ljudi, prvih, uz neke druge sa otoka, Splićane i Dubrovčane, Imoćane i Sinjane, konspirirali su i sa hrvatske strand, protiv Talijana, protiv četnika i protiv partizana. Dalmatinac je bio i šef te službe ustaški pukovnik Dr. Šime Cvitanović. Posebni Stožer Obrane sabirao je u prvom redu sve podatke s obalong područja. To je bio preduvjet za svaki rad. naši obavještajci obilazili su sell i gradove. Organiziralo se kupovanje oružja od Talijana i naoružavalo se naše ljude. gdje se moglo i kako se moglo, da se mogul braniti od četničke came, koja je uviek prietila. Organizirali smo milicije, ustaške i pripremne bone, grupice ljudi nekada, ako se više nije moglo, koji su i sami morali u šumi živjeti radi Talijana. Nije lako bilo biti Hrvat u on a vremena, pa su ipak mnogi to bili i služili na čast domovini.

Organizirali smo iz jedinica Ustaške Obrane jednu dobrovoljačku pukovniju (I. Domobranska Dobrovoljačka pukovnija) ne bi li spriečili nasilja baš naših jadnih saveznika i njihovih četničkih horde. Jedna bojna te pukovnije, pod zapovjedničtvom ustaškog heroja bojnika matijevića, bila je i u Sinju, naravno obučena u domobranske odore, her je to bio jedini način, da se mogul održati na području, gdje su Talijani imali neku moć. I sam sam se oblačio kao domobranski časnik i s pravom, her sam saki čin bio promaknut u Domobranstvu, i tako sa pukovnikom Šimićem (Franjo, mo), županom Babićem, stožernikom Mesićem (Tomislav, Tomica, mo) i drugima obilazio "talijansku zone".

Da bi smo odvezli ljude iz Hercegovine u Travnik morali smo proći kroz četničku, partizansku i talijansku zone i tek onda u Travniku, u njemačkoj zone, naići na potežkoće. Ali radilo se i konspiriralo se za Hrvatsku, jer je to jedino ostalo. Morali smo u žito sakriti protuoklopne topove i tako ih dovesti u Hercegovinu, a odatle prema Dalmaciji. Sa pukovnikom Šimićem smo prolazili kroz zonu, gdje su dalmatinski partizan držali stražu i preko žena obavješćivali naše Domobrane-Ustaše, kada I'm do laze "Crnogorci". Kada su bili sami, dolazili bi u naša sela i plakali and sudbinom, donosili minicije našima, a onda su ih Crnogorci opet natjerali u Vrgorcu na ustaške bunker. Mi nismo mogli zaštititi njihovih sela, ali to su nekada učinili partizani u opsnosti pred četnicima i Talijanima.

Nema univerze, (u ovom slučaju i smislu riječ "univerze" bi mogla značiti "sveučilište", mo.) u kojoj se sve to može razumieti, ni raztumačiti, pa ni pametnu čovjeku, a saki je naš čarkar shvaćao o čemu se radi. Zato ne smije osudjivati Dalmaciju onaj, too nije gazio krš onih dana i nije barut mirisao. Zato ne smije generalizirati nitko, jer je svaki čovjek bio problem za sebe, jer je svako selo bilo država za sebe, jer je svaki zapovjednik voda znao više negoli zapovjednik divizije, koji se držao samo zapovjedi odozgor.

Nastavlja se.

Bobani
23-08-2015, 13:45
KONSPIRACIJA NA JADRANU, (11) dio. Piše Vjekoslav Luburić, Ustaša Maks.

(Nekoliko osobnih doživljaja,
koji su mi pomogli odgonetati tajnu,
zašto smo u kolievci hrvatskog kraljevstva
imali narodnjaka, talijanaša, batinaša,
orjunaša, četnika i partizana.) "Ustaša Maks"

Samo jedan primjer, od mnogih, za ilustraciju onoga što velim. Imao sam jednu bojnu u Sinju. Bila je odjevene u domobranske odore, bila je na plaći kod redarstvene straže, a bili su Ustaše, zapravo podrddjeni Ustaškoj Vojnici. Talijani nisu dali u zonu ući, ako se radilo o ustaškim jedinicama, a Niemci nisu dali izići iz svoje zone, jer su imali stratežko i operation zapovjedničtvo. Da bismo snabdjevali jedinicu, treblo je konspirirati i protiv svojih vlasti, gdje je bilo i previše administracije i previše špekulacije, a malo srdca. Ostala bojna bez streljiva. Trebalo ju je dovesti iz Mostara u zrakoplovu, ili sprovesti veliku akciju čišćenja od Imotskog do Sinja po cesti. To se ne može jer nedaju Talijani. A četnici ugrožavaju Sinj i Talijani hoće da se povuku. To je njihova taktika. Onda, kada četnici učine svoje, piste partizane. Oni dokolju. Onda Talijani reset dana tuku težkim topovima i "oslobode" grad i selo. Ne, valja donieti streljiva, pa što Bog da. Natovarimo kamion streljiva u Mostaru i uputimo se prema mostarskom uzletištu, kojeg su držali u rukama Talijani i Hrvati skupa. Ali mi nemamo aviona, a ako ima aviona, nema naloga za put, onda proglase, da je nemoguće radi atomsferskih prilika, i ako se ni to ne može reći, onda se dogodi nešto drugo, treće, četvrto - i uviek neka tajna ruka smete dobro djelo.

Našli smo avion, koji je trebao letiti u Zagreb, naš hrvatski avion. Pilot Nazif, moj školski kolega, sada zrakoplovni satnik. Ja odjeven u odoru domobrana sa činovima nadporučnika. Nazif me prepoznaje i pristupa. Dajem mu znak da šuti. Zastavnik Blago Grubišić (po svoj prilici to bi mogao biti Jozo ili Jerko Grubišić, jedan od braće Fra. Silvija Grubišić, a ne Blago. Blago (1914-2008) nije bio u vojsci, mo.) odjeven u talijansku odoru ulazi sa kamionom prema avionu, a uz njega mostarski policajci, naravno ustaše iz Obrane. Vadim revolver i naredjujem pilotu da pali motor, jer da demo nositi streljivo u Sinj. Izlazi iz aviona jedan pukovnik i predstavlja se pukovnik Pirc. To je onaj što je bio u Buenos Airesu Titov poslanik. Bio je komunist ili je bio karijerist, ne znam, ali je bio hrvatski zrakoplovac i pobjegao u partizane. S njime ulazi jedan satnik i zone me na stranu. "Slušaj bolan, ja sam svećenik Marijanović, poznam Te, ustaša sam, ali ovaj avion ne može letiti u Sinj sa municijom, jer mora u Zagreb službeno" - kaže mi satnik svećenik. Naredjujem im da skinu bluze i tovare municiju dok Talijani nisu opazili. Nazif kaže moram poslušati, i ide pripremati motor. Pukovnik i vlč. Marijanović tovare sanduke sa municijom i kištre sa bombama. Veli velečasni: "Ne tovari više, Maksu brate, jer ćemo sjesti ne znam na koje brdo iza Imotskog". "Ne brini, velečastni, i ti ćeš s nama, pa što Bog da". Nazif kaže da ne će uzletiti, a ja odšarafljujem bombu i stanem kucati po kištri punoj bomba. Elem, na kraju, avian uzletio i vlč. Marijanović moli očenaše za pokoj duša. Nazif se smije i kaže, ići će sve ovo, a drugi puta neka povedemo kakvog hodžu, da i njemu olakša put, ako ne uzmognemo hvatati costa visine iza Imotskoga. Da, prije polazka smo iztovarili iz repa aviona sav duhan i sa duhanom ostavili pukovnika Prica i naše momke. To je dale bio službeni put i zato se nije moglo putovati bez posebne dozvole! Letimo i hvatamo visinu, a vlč. Marijanović moli Očenaše. Tako smo stigli i nad Sinj. Šta sada? Talijani drže grad blokiran, a i stražu na uzletištu. Liećemo iznad grada. Sviet izlazi i nastaje trka po gradu. Smišljamo, gdje bi se spustili i kako im dati znati o čemu se radi. Nizko previše ne možemo jer hoćemo li se moći dignuti? Hrvatski grb na krilima daje znak, da je avion hrvatski, a oni čekaju municiju.

Nastavlja se.

Bobani
23-08-2015, 18:59
KONSPIRACIJA NA JADRANU, (12) dio. Piše Vjekoslav Luburić, Ustaša Maks.

(Nekoliko osobnih doživljaja,
koji su mi pomogli odgonetati tajnu,
zašto smo u kolievci hrvatskog kraljevstva
imali narodnjaka, talijanaša, batinaša,
orjunaša, četnika i partizana.) "Ustaša Maks"

Podjemo put uzletišta i vratimo se, kružimo nad gradom, dok nismo vidili micati se kamion i na njemu hrvatska zastava. Tada letimo prema uzletištu i kružimo dok nismo vidili kamion kako obilazi talijansku stražu i preko polja ravno ide na okrajke uzletišta. Spuštamo se i čim smo se spustili hvatamo Nazif, vlč. Marijanović i ja naše strojnice i dovlačimo svaki kištru bomb i tako pravimo luk oko aviona. Dolaze Talijani na jednom motoru, i Marijanović im nešto tumači, ali stiže i "vezir" Matijević sa desetak Ustaša i pretovaraju streljivo. Vide Talijani da je streljivo tu, strojnice "askerice" u rukama i bombe odšarafljene. Ne, ne, to nije akcija za njih! Oni vole "čista posla", iz daljine topovima sela rušiti, a onda poslati četnike. Bojna je spašena, Sinj je spašen, a sada Nazife hvataj maglu put Mostara grade, a nama što nam Bog da. I tako je bilo. Sreća, da je onaj "šverc" bio i pukovnik šutio, i sve krio, i sve pokrivao, inače slab za nas. Posebno za mene, jer su na svim telegrafskim stupovima bile izvješene talijanske tjeralice, gdje je pisalo da se nitko ne smile odazvati pozivu u dobrovoljene jedinice koje osniva bojnik Luburić.

To je jedan primjer, a takvih je bilo, ako ne svaki dan, a ono i prečesto. Sve je zavisilo o čovjeku, nekada o Talijanu, nekada o partizanu na silu, koji je spasavao selo od četnika, nekada o Ustaši, nekada o oružniku, ali tko je htio postupiti po nekoj formi i nekom zakonu, taj je gubio vrieme, jer smo živili u ratu i trostrukoj revoluciji. Talijani su vldili svoj rat proti svima, partizani su vodili svoj a mi svoj. A Srbi su bili uviek na onoj strani, koja je bila protiv Hrvata i hrvatske Države. (Svaka Hrvatica i svaki Hrvat kada pročitaju ovaj opis Maksa Luburića, generala Drinjanina "KONSPIRACIJA NA JADRANU", trebaju se dobro zamisliti i sami sebe staviti u tu ratnu situaciju o kojoj general piše; kako bi se oni postavili, dali bi se borili za Hrvatsku Državu ili ne, dali bi prešli na stranu četnika, partizana ili talijanski fašista i skupa sa njima se borili protiv Hrvata i Hrvatske Države, kako je general rekao za Srbe "…A Srbi su bili uviek na onoj strani, koja je bila protiv Hrvata i hrvatske Države…". Sve je to bila, na jedan ili drug način, konspiracija protiv hrvatske Države a kroz hrvatsku državu i protiv hrvatskog naroda, direktno. Mo. Otporaš.)

A sada Nazife, rekoh mu, kada smo uzletili u Sinju, hajmo and Split! Bila je to neodoljiva želja, pa makar glave koštalo; "Glavo moja nisam kopa zate", pjevalo se svaki dan i nitko se smrti bojao nije. Nad Split! Ha, dragi Makso, vikao je