PDA

Pogledaj Full Version : Pismo u Mostar hrvatskom udbašu Miroslavu Šimić



Bobani
27-08-2013, 22:21
Pronašao sam ovo vrlo zanimljivo pismo koje je pisano ima tome punih 26 godina. Pismo je osobno iz San Francisca odnio Rafo Boba, (1944-2004) u Mostar Miroslavu Šimić. Bez ikakovih promijena donosim u cijelosti ovo pismo. Otporaš.

Drugu:
Miri Šimić
Sovići Austin, Texas, 21 lipnja 1987 godine.


Dragi komšija,

Htio sam Vam napisati jedno kratko pismo, javiti Vam se kao komšiji, pozdraviti Vas i ukratko Vam reći da nam je Domovina ista, da je Vaša briga kao i Vaših kolega.drugova u CK BiH koji vrše ulogu nosioca vlasti, da pomognete što svrsihodnije svoj narod, te da je i moja briga pomoći mojem narodu iz kojeg sam potekao. Ja sam to kratko pismo počeo nekoliko puta pisati i nažalost nisam mogao ukratko sve reći što Vam imam reći. Zato sam sva ta kratka pisma poderao i odlučio sam Vam napisati jedno opširno pismo kojeg bi Vi trebali smatrati izrazito osobnim i trebali biste ga shvatiti - kažem da biste ga trebali shvatiti - onako kako je napisano, jer nas se obadvojice tiče i sviju nas.

Negdje sam pročitao da je bivši predsjednik Amerike, Richard Nixon, uvijek gledao u sliku Abrahama Lincolna i pita ga šta bi on ušinio da je u političkoj neprilici kao on, Nixon. Slično bi se moglo reći i za nas Hrvate koji uz svoje ideje imadu i svoje idejne začetnike, lidere.

Nije grijeh u tome što jedni obožavaju jedne a drugi druge lidere ako i jedni i drugi uzajmno rade za sreću i napredak svojeg naroda. Grijeh je u tome i narodna izdaja je to ako jedni rade protiv drugih, jedni drugima jamu kopaju, međusobon se svađaju, jedni drugima ne vjeruju, međusobno se smatraju najljućim neprijateljima, ubijaju jedni druge do istrebljenja, okrivljuju jedni druge za ono što niti jedni niti drugi nisu učinili, tuže jedni druge itd. Sve se to čini u ime mira i za duđe račune a na štetu svojeg vlastitog hrvatskog naroda.

Ja sam već tri desetljeća u emigraciji, u tuđem svijetu. Napustio sam rodni kraj - domovinu Hrvatsku - kao golobradati dječak i sam sebi se čudim kako kroz tolike godine u tuđini nisam moga zaboraviti moju Domovinu, moj jezik hrvatski, moje selo, moje susjede, pa i Vas dragi Miro, moje običaje, moje brdo i onaj kamenjar po kojem sam počeo puzati i prve koračiće koracati, i ono plavo nebo koje sam po prvi puta u mojem životu vidio iznad moje kuće u Bobanovoj Dragi, i sve ono što me podsjeća i veže uz moje djetinstvo. I došao sam do zaključka da je mene moja Majka tako odgojila, razne mi priče pričala kako bi me što bolje zainteresirala za moju rodnu grudu, pričala mi o junaštvu naših ljudi koji su se u prošlosti žrtvovali za svoj narod da ne izgine od raznih zavojevača i osvajača, pričala mi o Andrijici Šimiću koji se je u svoje vrijeme i na svoj način borio protiv nepravde a za sreču svojih susjeda, pričala mi o Gabri Baban (gagcu) koji je bio junak u austrohugarskoj vojsci i ueliko pomogao našim ljudima u prvom svjetskom ratu, pričala mi o Ranku Boban, hrvatskom generalu, kako je bio junak svojeg vremena i kako se je borio za sreću svojeg naroda, pričala mi sve najbolje o dobrim ljudima koji su živjeli za svoj narod i sve najlošije o onima koji su se borili samo za svoj džep a protiv probitaka svojeg hrvatskog naroda.

Kako je mene moja Majka odgojila tako su u prošlosti hrvatske Majke odgajale svoju djecu preko kojih se je sačuvao idemtitet hrvastva sve do današnjih dana. I čvrsto vjerujem da je i Vas Vaša Majka odgojila u duhu poštenja i hrvatstva, ta da ćete u tome duhu i Vi Vašu djecu odgajati. I onda kada je dijete odgojeno u duhu svojeg naroda, može ono putovati uzduž i poprijeko cijelog svijeta a da neće zaboraviti niti iznevjeriti svoje nacionalne osjećaje, što uistinu znači: GDJE TKO NIKA TU I OBIKA.Iz te ljubavi raste i MOJA BRIGA ZA MOJ HRVATSKI NAROD.

Dragi komšija ja znam da ste Vi organizirani čovjek i da pripadate jednoj organizaciji koja mijenja ljude a ne svoj stav. Stav te organizacije kojoj Vi pripadate je još uvijek mentalno u godini 1945., ako ne još i od siječanjske diktature 1929., kada je ondašnjim ustavom za zaštitu naroda i države sve što je bilo hrvatsko bilo je zabranjeno, kao i dans. Zar i danas nije tako i da današnji naraštaj nije uopće ozbiljno shvaćen. Govoriti u 1987. o legalnosti "Sedam Ofanziva" i graditi autoritet na slavi već ostarijelih boraca, podsjeća mladi naraštaj na legende: Muse Kesadžije, Ive Sibinjanina, od Doboja Muje ili Gričke Vještice, itd. Tko nije shvatio političke, društvene i gospodarske promjene u zadnjih četrdeset godina, taj za sigurno neće shvatiti ni današnji novi naraštaj, koji niti je bolji niti je gori, ali za sigurno je drugačiji od ustaškog ili partizanskog naraštaja i koji želi i hoće sebe formirati prema svojim današnjim potrebama moderne svjetske civilizacije.

I ja sam organiziran čovjek i pripadao sam onim hrvatskim organizacijama koje su uvijek i na svakom mjestu zagovarale Hrvatsku Državotvornu Samostalnost. U prvim danima moje emigracije pripadao sam HOP-u koji je bio nastavak Ustaškog Pokreta. Vremena su se mijenjala. Nove potrebe su se namećale čovjeku. Starim stazama se nije moglo više ići. I kako nisam bio Ustaša nisam mogao razumijeti ustašku politiku. Majka me je kasno rodila da bih mogao biti Ustaša, a vi tamo s vaše strane svakog državotvornog Hrvata uđurure nazivate Ustašom, pa čak i naš djecu koja su rođena vani ali se osjećaju Hrvatima i ističu svoje hrvatstvo među strancima i svojim školskim kolegama. u tom kontekstu i govorim kako niti ustaška a još manje partizanska politika nije razumijela nas mlađe. I vi tamo i mi ovamo smo žrtve i jednih i drugih, jer nam nameću svoje revolucije koje novim hrvatskim nastojanjima danas više štete nego odgovaraju.

Ja ne želim biti nepošten prema onima koji su svoje mlade živote žrtvovali za svoje ideale u obrani svoje zemlje Hrvatske, bilo to u partizanskim odredima ili ustaškim bojnama. Svi su oni svoje ideale krvlju zatopili i bilo bi nepravedno ih jednostavno proglasiti "neprijateljima", To mogu činiti samo politički špekulanti za svoj osobni račun ili tuđe probitke. I jednih i drugih je bilo i ima u obima revolucijama. Ali niti jedni niti drugi neće povijest pisati. Pisat će ju netko treći koji neće imati mržnju niti prema jednima niti prema drugima. A za Ustaški Pokret bi se moglo reći, uz sve istinito i neistinito, da se je za vrijeme NDH moglo hrvatski govoriti koliko god si htio, izvisiti hrvatsku zastavu i kititi se hrvatskim obilježjima do mile volje, da je postojala Hrvatska Država i u njoj hrvatska demokracija i hrvatska sloboda (kakova god da je bila, bila je naša, bila je hrvatska) sa svojom vladom, ministrima, vojskom, diplomacijom, ambasadama i poslanstvima, da je naš hrvatski narod - tj., dragi moj komšija Miro, i Vaš hrvatski narod - u stranom svijetu bio predstavljan kao Hrvatski Narod, a ne kao što ga se danas predstavlja jugoslavenskim narodom.

Prije se je moglo živjeti u zavjetrini, prilagođivati sve prema svojim htijenjima, inscenirati kojekakve priče, lažno koga okriviti (kao np. mene da sam fašista, terorista, ustaški zločinac itd.) a jadni narod je jednostavno morao tim i sličnim smicalicama povjerovati, jer nije imao drugod sredstva javnog priopćivanja osim vas u službi partije, režima i KPJ. Danas je stvar sasvim drugačija. Mnogi putuju u oba smjera i izvješćuju jedni druge o pravom stanju stvari. Mnogi imaju telefone preko kojih se vijest sazna za par minuta. više se ne može prodati "rog za svijeću", kako je to nekada zgodno bilo. Ta su vremena prošla. To vi tamo osjećate, ali Bogme i mi to ovamo osjećamo. Zato i kod vas tamo i kod nas ovamo postoji raskorak između onih koji još uvijek misle da se bez njih ne može. Kod nas mladi je sve MOGUĆE a kod njih starih je sve NEMOGUĆE U tome je velika razlika koju oni ne vide niti ju uočavaju. I u tom DUHU "MOGUĆE" ja vam pišem ovo pismo u kojem Vas oslovljavam sa veliko "Vi" a sa malim "vi" mislim na množinu.

Štrajkovi koji su se mjeseca travnja razbuktali kod vas u Domovini nisu samo nezadovoljstvo radničkih plaća, već nešto drugo, simboličnije..., što poziva na razmišljanje pojave koja ukazuje na moguću, pa i vjerojatnu brzu dezintegraciju jugoslavenskog političkog i društvenog ustroja. I to je stvarnost, dragi moj prijatelju Miro, koja nas ujedinjuje, ne samo zbog samog nezadovoljstva u bijedi i siromaštvu, kojeg je jugoslavenska "solucija" nanijela hrvatskom narodu, nego i zbog recipročnog izraza: "Tko neće Hrvata za brata, hoće tuđina za gospodara!"

Ja sam hrvatski nacionalista i to mi nitko ne može osporavati. Svak se diči sa svojim! Ja se sa mojim i dičim i ponosim! U svim mojim računanjima ima mjesta za sve alternative, osim jugoslavenske. To je moj nacionalni princip koji je sto puta bolji od bilo čijeg, osobito američkog. Oni u svoje kalkulacije ne ubrajaju koncepcije neprijatelj Amerike. Oni svoje interese topovima, avionima, brodovima, atomskim bombama brane i čuvaju. Nas Hrvate za jedan pištolj trpaju na dugogodišnje robije i nazivaju nas svakakvim mogućim imenima. I to je samo zato što nemamo vlastite Države Hrvatske koja bi nas branila od svih kleveta. I zato se ja borim da imam svoju državu, svoju hrvatsku Državu! koja bi bila garancija svim DRAĐANIMA HRVATSKE, na svim paralelima i merdijanima.

Ovih dana je u perzijskom zalijevu irački vojni zrakoplov napao američki ratni brod na kojem su poginula 37 vojnika. Vojniča sudbina je takova da su vojnici svih naroda i svih vremena izloženi opasnostima. Ali ceremonija sućuti koju je pripremila američka vlada i američki narod ovim poginulim vojnicima zaslužuje svaku pažnju, jer odaje priznajne onima koji izlažu svoje živote na oltar svoje domovine Amerike. Mene se je to toliko dojmilo da sam odmah pomislio na one Hrvate koji su svoje živote dali na Oltar svoje domovine Hrvatske a da im se nikada nije zastava spustila na pola stijega, ili svijeće i cvijeće položilo na njihov grobove. Dovoljno bi bilo otići na Minchensko groblje i vidjeti natpise hrvatskih imena, grobova onih koje je jugoslavenska tajna služba Udba, kojoj ti pripadaš, likvidirala preko svojih plaćenih ubojica. Njih se je likvidiralo samo zato što su žarko ljubilo svoju, Vašu i moju Hrvatsku, a ne zato što su osvajali nečije i bili u tuđim vodama (kao ovi Amerikanci što su bili na tuđem području da bi branili sigurnost svoje zemlje Amerike) da bi branili sigurnos Hrvatske.

Zahvaljujući učestalim putovanjima amo-tamo i obratno, saznaje se preko susjeda Stipe Grizelja da je njegov ujac Stip žestoko spočitovao sudioništvo u pripremanju ubojstva Hrvata Stipe Mikulića u Švedskoj 15 prosinca 1975 god. Ovaj je samo rekao da treba okriviti one koji su platili Kuburaša da ubije Stipu Mikulića. Također da treba postaviti stvarne uzroke pisma kojeg je iz Los Angelesa pisao 26 rujna 1978. svojim prijateljima, Mostarskoj Ubdi, jedan PETAR, sa: "Zdravo Prijatelji", u kojem ističe da će vam (Udbi) mnogo pomići...pa štogod bilo samnom, jer osjećam da moram i hoću.

Ako se ovo pismo uzme u obzir, njegov datum i ono "Moram i hoću" i poveže se sa ubojstvom Ante Cikoje u Njujorku i Križana Brkića u Los Angelesu nit dva mjeseca poslije pisanja spomenutog pisma, a pisca pisma se otkrije da je glavom i petom Krešo Šimović, koji je htio i mene i još neke druge ubiti u Kaliforniji prije nego nestane meteorološkim smjerom, onda se ja pitam: Zašto sve to? Dali se uistinu treba primijeniti ona Đilasova iz svibnja 1945. kada je rekao: "Treba pobiti svu hrvatsku vojsku da bi Jugoslavija mogla živijeti".

Dragi komšija ja čvrsto vjerujem da Vaše ruke nisu okrvavljene nevinom hrvatskom i ljudskom krvlju. Pošto u to vjerujem, zato Vam i pišem ovo pismo koje osobno šaljem po mome bratu Rafi koji ovih dana dolazi tamo u posjetu, poslije punih 25 godina izbjegličkog života. Nadam se da mu nećete pripremiti neugodnosti te da ćete se lijepo moći porazgovoriti, da pri tome jedan drugoga nećete vrijeđati i da nećete vršiti Vašu moć vlasti nad mojim bratom koji je američki državljanin. Uostalom i mi smo se ovdje pobrinuli za svaki slućaj... Ako imate išta protiv toga što je moj brat Vama donio ovo pismo, onda Vi to imate sa menom raspraviti, što bih ja rado želio.

Za našu zajedničku stvar i bolju budućnost ja se ne odrićem Vas niti bilo kojeg građana naše zemlje Hrvatske koji je voljan dati svoj doprinos u traženju riješenja za stvar duha i slobode. Naravno da pri tome mislim na one koji se ističu vrlinama i unutrašnjom vatrom, koja je živa u mnogim vama, da na hrvatskom tlu ne dođe do nikakva rata, a najmanje građanskog, što se podrazumijeva Hrvat protiv Hrvata, koji neće biti nikakvo sretno riješenje, jer će u tom neredu opet mnogi nevini ostati bez glave. naravno da treba misliti - a ne i bojati ih se - na unitarističke elemente među vama koji se već pripremaju i Bog zna od kuda dobivaju instrukcije kako vas uništiti kada za to dođe vrijeme, kao i u vrijeme Rankovića 1966., koji je imao na popisu preko milijun istaknutih Hrvata za likvidaciju. Ugledajte se u Slovence! Oni se duhovno a i djelo i fizički formiraju kako bi u slučaju potrebe imali snagu i bili jedan činbenik koji bi znao čuvati i očuvati državotvorstvo Slovenije.

Apsurd bi bio uvijek povezivati svaku moguću vanjsku vojnu situaciju sa našim hrvatskim problemom, sa našim pravima, našim zaslugama iz prošlosti pa i našim željama za budućnost, kao da smo mi sami na svijetu i da nam drugi sve na pladnju trebaju donijeti. Naš problem leži u nama i mi sami ga moramo riješiti. Moramo budno paziti da nam se iz vana ne uvuku ideje i rovare među nama i protiv nas. Mi moramo shvatiti da u našoj zemlji nisu samo Hrvati građani Hrvatske, već ima i drugih druge narodnosti. Baš te druge "narodnosti" naš neprijatelj, unutrašnji i vanjski, koristi i upotrebljava proti i njih i nas. zato se ja bojim da će taj isti neprijatelj mnoge Hrvate iskoristiti protiv svoje braće i sunarodnjaka i predočiti im da se njihova sigurnost nalazi na njihovoj strani, tj. jugoslavenskoj, kao što je to bilo i u prošlosti.

Pa ipak, makar ovo pismo Vama bilo drago ili ne, bilo po volji ili ne, situacija je takova da mi moramo povući konzekvence iz prošlosti, šta nas je razdvojilo i činilo neprijateljima a šta nas je spajalo i činilo prijateljima. I kada podvrgnemo analizi sve što nas je razdvajalo, doći ćemo do zaključka da sam ja i mnogi drugi Hrvati u iseljeništvu postali "zli" ljudi poradi Hrvatske, a vi tamo ste bili primorani biti u službi režima koji negira sve hrvatske tradicije iz prošlosti itd. Ali uza sve to vi ste ostali na pragu domovine i ima ih među vama na tisuće i stotine tisuća koji još nisu napustili Boga i Hrvatsku i u koje ja vjerujem da će: "Doći njihovo vrijeme i da će oni trebati nas i mi njih", kako bi svi zajedno sačuvali našu domovinu Hrvatsku od propasti. U protivnom slučaju će nas povijest osuditi da smo grobari vlastitog naroda i naša buduća pokoljenja će nas prezirati, odreći nas se i nazvati nas izdajicama, iako nas je mnoge ambicija tjerala od najranijeg djetinstva da budemo graditelji hrvatske budućnosti i hrvatske povijesti. I ja sam jedan od tih mnogih koji želi nešto učiniti za svoj HRVATSKI NAROD. Ako je poradi toga kod vas tamo u tome sav moj GRIJEH, onda se ja tog grijeha ne stidim, i spreman sam i na LOMAČU zbog njega otići.

Dragi komšija Miro ja sam nekoliko godina stariji od vas te tvrdim da malo više pamtim ishod prošlog rata kod nas, nego Vi. mene se je natjeravalo u školi da veliča Staljina i pjesme mu pjevam: "Druže Tito i Staljine, daj nam kruha i slanine", uvjeravajući nas tako kao da nas Staljin hrani, što sam kasnije u emigraciji saznao da je to bio "Marshalov Plan" koji nas je spasio od gladi. Ja se još uvijek sjećam Trumanova brašna i Trumanovih jaja u prašku što smo dobivali kao mjesečno sljedovanje. I tu je postojala jedna pjesma kojom se je očitovavao neukos tih u prašku jaja: "Mala moja dobila na pluća, jeduć jaja trumanova vruća". Znam da je sve to prošlost koju se ne treba priželjkivati, ali ju također ne treba niti zaboraviti zbog nečijih mračnih političkih ciljeva, te sračunato sada navaliti na Ruse kao da su nam oni najveći neprijatelji, narod psihološki pripremiti protiv ruskih "kaćuša" a nas Hrvate staviti u prve redove i u vatrne linije. Vi ste tamo koji to možete i morate suzbiti a hrvatska emigracija će vas podržati. Ne smije se dogoditi što se je 1956. dogodilo u Mađarskoj. Mi smo malen narod da bi se mogli oduprijeti ruskoj sili. Osim toga Rusi nam nisu neprijatelji. i u prošlom ratu Staljin je htio priznati Hrvatsku državu ako Pavelić dozvoli prolaz ruskim snaga kroz Jadran. Neprijatelj br. jedan za Hrvatski narod je Jugoslavija, a ne Srbi, Rusi ili netko treći.

U prošlom ratu Finska se je borila proti Rusije i bila je pobjeđena, ali je danas slobodna i svi narodi svijeta ju priznaju, pa i Rusija. Mnoge druge države i državice u prošlom ratu su bile na strani osovine a protiv saveznika, a danas su slobodne i priznate države, bez da ih se svrstava u "Koš" Fašista i Nacista kao što se naša zemlja Hrvatska još uvijek nazivlje. Imajući u vidu zajednicu u koju je gurnut hrvatski narod, neće biti teško pogoditi izvor te propagande koja je sustavno uperena protiv Hrvata. Izručenje Dra, A. Artukovića jugoslaviji to potvrđuje. Andrija Artuković nije nikada bio Fašista a još manje Nacista, na osnovu čega ga se je izručio jugoskaviji.

da paradoks bude još veći dr. Artukovića se izručuje u glavni grad Hrvatske, tu mu se sudi i tu ga se na smrt osuđuje, i to se sve tako čini kako bi se što lakiše moglo prikazati budućim hrvatskim pokoljenjima, da su za sve Hrvati krivi, jer su Hrvati tužili Hrvata, sudili ga i osudili na smrt, smrtnu kaznu izvršili a da nigdje ne stoji zapisano da se je moralo tako postupati po nalogu višega, tj. iz Beograda, koji je smišljeno i mudro napravio tako da povijest ne može Srbe za to okriviti, već samo nas Hrvate. Tako se je postupalo i sa Kardinalom Stepincem. Kada Hrvati budu to čitali sto godina kasnije, tj. 2046. i 2087., izgledati će tako da Jugoslavena nigdje nije ni bilo. A ja danas vama i svim drugima govorim godine 1987. da Hrvatska nije tužila niti sudila Kardinalu Stepinci, da Hrvatska nije tražila izručenje dr. A. Artukovića. Sve je to radila Jugoslavija za svoje prljave račune, kako bi se ispunila ona srpskog kralja Aleksandra karađorđevića: "Sve ću činiti da Hrvate učinim manjim od makova zrna".

Što se tiče mene i izručenja dr. Artukovića, ja imam o tome moje osobno mišljenje. On je star čovjek. Nikome više koristiti ne može. Izručenje ga samo može još većim učiniti kod Hrvata i dati mu obilježje jednog nacionalnog mučenika, koji je postao žrtva jugoslavenskog terora i mržnje kao: Stjepan radić, Kardinal Alojzije Stepinac, general Vjekoslav Maks Luburić, Bruno Bušić i mnogi drugi koje je jugoskavenska Udba poubijala, a koji nikada u normalnim okolnostima nebi postali hrvatski velikani i hrvatski mučenici. Osim toga mučeničke kosti dra. A. Artukovića će počivati negdje u Hrvatskoj, i ja te uvjeravam prijatelju Miro, da će doći vrijeme i Hrvati saznati gdje su kosti dra. Artukovića da mu se mogu otići poklonuti, kao simbolu svakog hrvatstva. Ako je hrvatsko partijsko i državno vodstvo to izručenje tražilo kako bi se probudio hrvatski nacionalni osjećaj, onda ja moram priznati da ih u tome podržavam. Ali ako su oni to izručenje tražili u zajednici sa Beogradom kako bi na Hrvate stavili pečat "Hipoteke za prošle grijehe", onda je to vodstvo kvislinško, koje treba zamijeniti sa boljim i hrvatskijim.

Ovdje treba nadodati da su doša i nastupila nova vremena, novi zahtjevi, nove tehnike i da sve to skupa traži i nove ljude, koji su u stanju nadmašiti sami sebe i prilagoditi se STRATEGIJI EKONOMIJE HRVATSKE KRVI, a da pri tome znadnu sačuvati slobodu unutarnjeg duha u svoj svojoj nutrini, priznati pravo mišljenja i onima koji drugačije misle, biti mirno-hladan kod sklapanja kompromisa sa Hrvatima koji su voljni i spremni pomoći stvoriti JEDNU HRVATSKU ELITU, koja neće jurišati danas na jedne, sutra na druge, prekosutra na ustaše i komuniste, dobre i zle, mlade i stare, krive i prave Hrvate, kojima se neće od gnjeva naduti vratne žile pri samoj pojavi imena Hrvat ili imena Srbin, koji Hrvatsku smatra svojom rođenom grudom. Ta ekipa mora biti pozetivna i jasna u svom cilju: HRVATSKA DRŽAVA a sve ostalo dolazi kasnije, postepeno i po redu. Ja sam spreman biti dio te ekipe jer se osjećam dužnim pomići mojem narodu. A kukavičluk bi bio tražiti bilo kakove argumente za osiguranje ALIBIJA da je to NEMOGUĆE i da ni Gospodin Bog to sve skupa nebi razumio. A ja kažem da je sve moguće, jer: "AKO HOĆU LAKO ĆU, AKO NEĆU KAKO ĆU". A ja hoću i tražim one koji hoće, a tih je puna Hrvatska, itd.

Istina da postoje ogromni blokovi i oni ostaju jedni na suprot drugima. Nitko od nas ne može predvidjeti krajnji rezultat. Ali ako želimo biti ozbiljni politički ljudi, mi moramo zauzeti jedan stav i ne ostati skrštenih ruku. naš stav mora biti hrvatski koji neće smetati ni Istoku ni Zapadu. Smetati će samo Jugoslaviji na suprot koje se mora postaviti i hrvatska ljevica i hrvatska desnica.

Ja sam pisao pismo jednom sisjedu 31 srpnja 1985. Vi tog susjeda poznajete vrlo dobro. Povod tog pisam je bio: zabrana putovnice mojoj Majki da dođe posjetiti svoju djecu i unučad ovdje u Ameriku. Vi u Mostaru ste odbili dati putnicu mojoj Majki. Ali ipak moja Majka je došla i bila ovdje u Ameriki. To znači da ja imam prijatelja u Hrvatskoj kojima moja "politika" ne smeta i baš zbog te politike su učinili da moja majka dođe u pariz i odatle dalje. To je bilo veselo susretište, i hvala onima koji su pomogli da do tog susreta ipak dođe.

Majka i ja smo mnogo pričali i o Vama smo pričali. Ja se Vas ne sjećam, ali se vrlo dobro sjećam vaših roditelja, braće i sestara i Vaše kuće. Moja Majka sve najbolje priča o Vašim roditeljima i o Vama. Ja sam ju pitao o Vama s tim više što Vi radite u Mostaru za Udbu, odnosno za Sup. ništa loša. Sve najbolje i da se ne može na Vas potužiti. To je i razlog da Vam pišem ovo pismo kao komšija komšiji, čovjek čovjeku, i ako sam svijestan posljedica koje možete imati zbog ovoga pisma. Pa ako to i bude tako, neka te posljedice budu dio Vašeg uvjerenja za doprinos HRVATSKOJ ELITI, koja će biti kordinacija svih hrvatskih političkih stremljenja, ideologija, organizacija, nacionalnih aspiracija i generacija, k istom cilju: stavranje vlastite narodne suverene Hrvatske Države.

Uz dugi razgovor moje Majke i mene, Majka me je pitala da joj istinu kažem dali sam ja moje ruke zakrvavio nevinom krvlju, misleći na proces kroz koji sam prošao u Njejorku i priče koje su se širile na račun optuženih. Ja sam Materi istinu rekao da ja nisam imao razloga zakrvaviti moje ruke, jer sam nučen sve sporove riješavati na kulturan i ljudski način: s dijalogom i razgovorom, za stolom! Naravno da sam joj rekao kako se je na mene spremao atentat u veljači 1967. u parizu i u san Franciscu pod konac godine 1978. i da su to spremali plaćeni ubojice jugoslavenske tajne sluđbe Udbe iz Mostara. zatim smo otišli položiti vjence na grobove Brune Bušić i Mate Kolić, koje je jugoslavenska podzemna razbojnička banda ubila samo zato što su Hrvatsku voljeli. Tu, nad tim grobovima je moja Majka gorko zaplakala govoreći: "Moj sinko. Meni je drago da si ti odavle otiša. Skinili bi oni tebe. Ja tebe vidim u ovom grobu, sinko moj. kako je njijovin Majkama! Na grob im ne mogu doći. daj sinko da im se u ime njihovi Majki pomolimo Bogu. Počivali vi dico moja u miru! Niste vi nikakvi teroristi, jer niste u ratu bili. A ti, dragi moj sine Milane, neka te Bog čuva! ja san čula da su oni govorili da im je lako ubiti svakoga ko im smeta. Oće oni to učinit radi svog položaja, itd."

Priklinjanja i blaćenja mojeg imena nisu mene zastrašili niti spriječili misliti o Hrvatskoj kao niti stotine tisuća drugih da misle kao ja. I baš zato što sam uvjereni demokrat, ne bunim se radi bune kao djeca koja su dobila manje bonbona, već se borim za Hrvastku Državu, bez koje nama Hrvatima nema spasa niti života. U toj borbi ima mjesta svakom Hrvatu koji je voljan dati svoj život za dobrobit svojeg naroda, a ne za ovaj ili onaj režim, ovu ili onu ideologiju, a ELITA NARODNOG IZMIRENJA će strogo paziti da naša osloboditeljska borba ne bude: "SJAŠI DA UĐAŠIM", tako da bude kao u prošlosti, jedni na vlast, drugi u šumu, treći u zatvor a četvrti u emigraciju, itd.

Dragi komšija ja vam šaljem po mome bratu Rafi jednu malu knjižicu POLITIČKE TEZE koju je priredio HRVATSKI DRŽAVOTVORNI POKRET. To činim iz dav razloga Prvi je da se Vaš odjel za emigraciju ne trba truditi odakle će dobiti neki materijal "antijugoslavenske profašističke emigracije". Mogao bih ja Vama poslati materijala punu jednu karijolu. Ali to nije niti potrebno, jer Vas ne želim umarati stvarima koje u sebi još uvijek sadržavaju recidiva prošlosti. Drugi je razlog što bih uistinu želio znati šta Vi mislite o ovim tezama. One su napisane tako da ih je lako čitati i po članu i broju zabilježiti opaske.

ja bih mogao u nedogled nanizivati negativne pojave iz prošlosti kojih je bilo i na jednoj i na drugoj strani. Ali čemu to vodi? Ispravit krivu DRINU je nemoguće, i aj se tim neću baviti. Ja ću radije govoriti o pozetivnim stvarima kojih je bilo i na jednoj i na drugoj strani. Govorit ću o pozetivnim i poštenim reakcijama naših ljudi, koji su za dobrobit Hrvatske izvršili reviziju svojih političkih koncepta, pa i uz cijenu svojih vlastitih uvjerenja. Ja sam izvršio moj dio a red je sada i na drugima.

Najprije nešto o hrvatskoj emigraciji, kojoj se, naravno, ima koješta prigovoriti. Njezin najvećih grijeh je u tome što se je dala izvesti iz svoje domovine Hrvatske. Proizvod tog "grijeha" naravno leži u Jugoslviji, koja šalje neke Rajkoviće, Đorđe Ličine, Nine Poviće i druge da pišu o nama, protiv nas i bez nas. Stvar je sasvim drugačija, dragi moj komšija, od one kakvu ju navedeni vama tamo prikazuju.

Ima u hrvatskom iseljeništvu nekoliko gradova gdje je hrvatska naseobina jako brojčana i broji preko četrdeset, pedest i više tisuća Hrvata. Da spomenem samo neme: Sydney, Melbourne, New York, Chicago, Detroit, Los Angeles, San francisco, Pittsburg, Toronto, Vancouver, itd. Sa toliko tisuća žitelja to je jedan ozbiljan grad, kojemu trebaju: Parkovi, Škole, Bolinice, Crkve, Auto-putevi, Ceste, Ulice, Vodovodi, Željeznice, Uzletišta, Državne Ustanove, porezni uredi, Redarstvo, Zatvori, itd. Rijetko kada su lokalne novine i vijesti spomenutih gradiva ubrojili u kronologiju kriminala Hrvate, iako se je iz dana u dan bilježilo i najmanji prekršaj. u svim anketama Hrvati su na prvom mjestu: (osim u jugoslvenskim snketama) u Moralu, Poštenju, Poslušnosti, Stegi, Vladanju, Kompaktnosti i u svim drugim oblicima društvenog života. O radinosti da i ne govorim, jer se je svaki Hrvat u tuđemu svijetu toliko snašao, skućio i obogatio do zavidne visine među strancima. kada bi tome hrvatskome svijetu bilo slobodno se povratiti u svoju zemlju Hrvatsku, vjerujem da bi ona ubrzo postala druga Švicarska. Želio bih znati tko bi bio protiv tog Blagostanja, Sreće i napredka?! osim jugoslavije.

S druge strane hrvatska emigracija je učinila ogroman posao među strancima o upoznavanju hrvatske kulture, povjesti i imena hrvatskoga, kojega za sigurno jugoslavija svim državnim sredstvima želi ugušiti, prikriti i zatajiti. zato je skor svaki hrvat vani Ambasador hrvatske i njenih probitaka, što Jugoslaviji uveliko smeta i mrsi račune. zato ona i piše o hrvatskim iseljenicima sve najgore i naravno da joj niti jedan državotvorni Hrvat nije po ukusu i ćudi. A za mene i za sve one koji iole hrvatski misle, najgori i najlošiji Hrvat je bolji od najboljeg Jugoslovena, jer toga nema! To je današnja stvarnost koja se očituje kod vas. Beograd je omogućio svakoj srpskoj soluciji da dođe do izražaja, a hrvatske solucije se stavljaju u nakovanj sa oznakom "Ustaše i koljači" itd.

što se tiče hrvatskih političkih organizacija, pokreta i društava u emigraciji, to je znak slobodarskog i demokratskog duha kod Hrvata. Hrvati nisu totalitaran narod kojem bi smetale druge rodoljubne organizacije. zato se na demokratski i slobodarski način svaka hrvatska organizacija bori da dođe do što jačeg izražaja. pređive samo one koje se na vrijeme znadu prilagoditi vremenu, a sve one druge živu od nostalgije i "stare slave Djedovine".

Iz navedenih razloga i vremenske potrebe osnovan je HRVATSKI DRŽAVOTVORNI POKRET 1981., koji u svom programu i svojim radom zastupa ideju hrvatske države u smjeru hrvatskog nacionalnog jedinstva: pravoslavaca, muslimana i katolika, komunista i antikomunista, Srba koji Hrvatsku nastanjuju i smatraju je svojom Domovinom a ne da održavaju beogradsku hegemoniju nad Hrvatskom, i svih drugih koji su rođeni u Hrvatskoj itd.

Dragi komšija Miro shvati ovo pismo kao jedan intimni razgovor.

Neznam dali sam uspio izraziti sve ono što sam htio i mislio, ovako na brzinu. Ako jest, bit će mi drago, ako pak ne, onda Vi niste ništa izgubili.

U to ime, poštovani prijatelju i hrvatski brate, ja Vas pozdravljam s našim hrvatskim pozdravom Bog i Hrvati!

Vaš Mile Boban.

Duvanjka
27-08-2013, 23:16
Lijepo za procitati.. a stanje jos uvijek isto..

Bobani
28-08-2013, 18:33
U potrazi za istinom pronađoh ovo pismo kojeg je pisao gosp. Nedjeljko Miličević hrvatskom Udbašu u Mostar drugu Pinjuhu. Šteta da pismo nema datuma, ali možda kroz opis pisma će se moći saznati barem godina kada je pismo pisano. Pismo donosim bez ikakovih izmjena.
Pismo počima:

Gospodinu Pinjuhu,

Predmet: Prijateljsko pismo,

Dragi komšija:

Ovo moje pismo možeš mirne duše smatrati prijateljskim, tim više što smo obadvojica pripadali istoj župi. Ne sjećam se da se poznajemo iz djetinstva, s obzirom da si Ti nešto mlađi od mene.

O Tebi sam čuo od onih koje si Ti i Tvoji naredbodavci ispitivali i tako se i za moju malenkost interesirali. Ne pišem Ti kao neki "zaguljeni politički" emigrant nego kao pošten i nadasve iskreni zaljubljenik u moju domovinu Hrvatsku, iz koje sam otišao veoma mlad od kuće, u tuđinu u kojoj sam naučio od kulturnog i civiliziranog naroda, koji je sretan, slobodan, zadovoljan, bogat, veseo i napredan samo zato što svoj kruh jede i svoju vodu pije u SLOBODI.

Nije teorija voljeti svoju domovinu Hrvatsku, nego je dužnost svakog građanina Hrvatske da vidi plavo more, zelena polja, guste šume, uredna naselja, bezbrižnu i zdravu, jaku i veselu hrvatsku dječicu kako se na pijesku igraju i svoju hrvatsku budućnost dočaravaju, za razliku od mene i tisuće drugih kojima je to bilo uskraćeno; da vidi hrvatski Sabor, kako demokratski, civilizirano i slobodno, gospodski zasjeda i kroji zakone, da vidi zadovoljna intelektualca i sretna radnika na zemlji i Anđela čuvara nad Hrvatskom.

Ja sam kao neki k. izbjeglica naučio u tuđini i od tuđih naroda kako voljeti svoj narod i svoju domovinu, za razliku od Tebe i Tvojih istomišljenika koji ste neki k. rukovodioci - šefovi - podložili svoj narod i domovinu interesima tuđinu, a da nikada niste pomislili na onu vrijednu izreku pok. J. Kennedy-a: nemoj gledati što domovina može učiniti za tebe, već što ti možeš učiniti za domovinu. Slično nas i vjera uči: Nemoj nikada učiniti drugome ono, što nebi želio da drugi učini tebi; jer tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada. Zar ne?

Nepotrebno Ti i Tvoji istomišljenici gubite živce poradi moje malenkosti samo zato što se ja bavim ovdje onim stvarima kojima se Vi ne želite ili ne smijete baviti. Ja se smatram, ovdje u tuđini, tumačem hrvatskog imena, hrvatske kulture i otvoreno govorim o problemima koji su nam zajednički. Jer zataškavanje istine i služiti se lažima i prikazivati iste kao istinama, je zločin, narodna izdaja. Ja ovdje ne želim upotrebljavati američku izreku koja kaže: ne turaj svoj nos u tuđi posao, jer što ja ovdje radim je posao svih poštenih građana Hrvatske i svih onih koji su se rodili u Hrvatskoj, a trenutno - ili stalno - žive vani.

Ako Vas zanima moj rad za moju voljenu i najljepču domovinu na svijetu, Domovinu svih Hrvata pa i Tvoju, onda sam počašćen i veseli me da Vi u Mostaru mislite da mnogo za Hrvatsku radim, iako osobno mislim da sam za nju jako malo učinio a da joj mnogo dugujem, kao Majki koja me je rodila i u čijem krilu sam se odgojio.

Kada me je moja majka (sada već pok.) rodila, morala je bježati u Lipno pred četnicima da nas ne pokolju. Tada sam u majčinu mlijeku usisao ljuba: ZA BOGA I HRVATSKU!!! Ovdje ne želim naglasiti da sada treba sa kuburom u ruci čekati i opaliti na one koji su nam u prošlosti mnoga zla nanijeli, već ugledati se u one narode koji su silom prilika i političkim makinacijama bili desetljećima potlačeni a sada, kada je došlo vrijeme, traže svoje pravo, identitet i državnost: Poljska, Mađarska, ujedinjenje Istočne za Zapadnom Maticom Njemačkom, (Ovo pismo je po ovim događajima moglo biti pisano poslije pada berlinskog zida koncem 1989. godine, dakle početkom 1989 godine, mo)Litva, Estonija, Letonija, Slovenija i mnogi drugi narodi kojima je stalo pošto-poto za očuvanje njihova imena; pa ako hoćeš i na Srbe, kako se treba boriti i voljeti svoj narod i domovina.

Gospodine Pinjih, povod ovom pismu je video-traka koju ti šaljem, da Ti i Tvoji istomišljenici vidite što nam svima veliko-Srbi/ presvučeni u četničko ruho/ misle i snuju. (Ovdje se radi o video traki s jednosatnim govorom dra. Vojislava Šešelja u Hamiltonu, Canada, koncem godine 1989 među svojim Srbima, simpatizerima četničkih ideja za Velikom Srbijom, mo)Nije mi namjera ovdje razlagati i analizirati Šešeljev gnjev i njegovu ANATOMIJU LAŽI. Uostalom on je negdje Tvoje godište i završili ste Titine škole, klanjali se Titi, a on sada pali svijeću na Dražinu spomeniku u Washingtonu, za razliku od Tebe koji to nikada nebi učinio ni Draži niti Anti Paveliću, koji je griješio samo u tome što je htio Hrvatsku Državu na cijelom etničkom i povijesnom području. A što se tiče Tita, Srbi ne pljuju po njemu zato da on nije bio i ostao uvjereni Jugoslaven, nego zato što je bio veći katolik od Pape i po hrvatstvu drugi iza Poglavnika Ante Pavelića i zato što im je bio na putu sprovesti u djelo njihovo geslo: Srbi svugdje i svud; trebaju salate da kolju Hrvate i što im je smatao kazniti Hrvate po receptu saveznika kako su kaznuli Njemce i raskomadali Njemačku zbog Hitlera. Najomiljenije njihovo geslo je: Srbin Srbinu oče ne kopa, itd., itd.

Da je godp. Vojislav Šešelj rođen u bilo kojoj drugoj zemlji osim gdje se je rodio, bio bih odmah uhapšen i suđen kao izdajnik svoje zemlje. A on slobodno i bez bojazni i straha huška mase protiv svojih sunarodnjaka među kojima se je rodio i odgojio. To podsjeća na austrijanskog nacistu Seyssa-Inquarta, koji je huškao građana Austrije protiv austrijanskog suvereniteta za račun Hitlerova Reicha. Bez sumnje gosp. Šešelj priprema ANSCHLUSS Bosne, Hercegovine i drugih hrvatskih područja Srbiji.

Sve su to četnička posla i dok se ovaj četnik i njemu slični slobodno kreću kud hoće, dok srpski (a ne jugoslavenski, jer jugoslavenskoh nema) konzuli i Ambasadori u vanjeskom svijetu pripremaju Veliku Srbiju i pozivaju i skupljaju četnike da idu slobodno u "Otadžbinu" i u borbu na Kosovi, a nama Hrvatima zabranjuju i mirni pohod u Međugorje; šta Ti i Tvoji istomišljenici činite: Ispitujete, zastrašivate, tj. terorizirate i hapsite nedužne građane naše zemlje Hrvatske, špijunirate i šaljete hrvatsku mladež u Kosovo da ginu za tuđi račun, kao što je pavelić slao hrvatsku mladež na Istični Front da ginu za Hitlerov račun, Ti i Tvoji to činite za Miloševićev račun. I što je najgore ubijate Hrvate po svim kontinentima samo zato što svoju domovinu Hrvatsku ljube i vole, kao što dijete svoju rođenu majku ljubi i voli.

Mi hrvatsku sudbinu ne možemo vezati samo uz NADU da ćemo na kraju krajeva doći do Hrvatske Države. Mi moramo našu hrvatsku sudbinu povezati uz sve Hrvatem kao što se Srbi povezuju sa onom: Samo Sloga Srbina Spašava. Usput rečeno, ovdje živi jedan Slovenac kojeg poznajem i koji se je uvijek isticao jugoslavenstvom i kao Jugoslaven, i osobno sam imao preprika sa njim zbog njegova jugoslavenstva. Nedavno sam ga sreo i rekao mi je da se Slovenija odvaja iz jugoslavenske zajednice i da je rekao jednom svojem prijatelju koji je Srbin: "Kada budem s Tobom razgovarao, reći ću Ti da sam jugoslaven da Te ne uvrijedim, a ja hodo uz moj slovenski narod".

Neznam koliko će na tebe i Tvoje istomišljenike utijecati primjer ovog Slovenca i koliko će Vas uvrijediti ovo moje pismo u kojem Vas smatram Hrvatima koji su rođeni na tlu Hrvatske kao i ja, kao i naš susjed sada pok. Beban Miličević koji je iza sebe ostavio šestero djece, Ševa i njegova obitelj, Dane Šarac, Luka Kraljević i mnogi drugi koje je Udba poubijala samo zato što su svjedočili za Hrvatsku. Najnoviji pokušaj ubojstva gosp. Nikole Štedula (atentator Vinko Sindačić je pokušao ubiti Nikolu Štedula u Hedenburgu, Škocka, 20 listopada 1988 godine, mo)je svjedočanstvo da Udba još planira ubijati Hrvate.

Mi hrvatski rodoljubi se ne borimo za bolje položaje, udobne stolice, vikendice i privilegije, niti za ono "sjaši da uđašim", već za vas tamo koji ste ostali čuvari hrvatskih ognjišta. Mi se smatramo dužnima vama pomoći, kao što bi bilo pošteno da se i vi smatrate užnima priznati hrvatskoj emigraciji njene velike žrtve i zasluge: hrvatskim intelektualcima koji su napisali na hrvatskom i na drugim stranim jezicima knjige, članke, brošure, memorandume i iznosili istinu o Hrvatskoj, koju su u zadnjih šest-sedam desetljeća ocrnili "braća iz bratstva i jedinstva",hrvatskim svećenicima koji su na milijune hrvatske djece odgajali u duhu poštenja i duhu hrvatstva, hrvatskim športašima koji su hrvatsku športsku tradiciju pronosili i širili kroz svjetske športske arene, hrvatskim radnicima koji su svojim žuljevima izgrađivali tuđi svijet i tako, na taj način, proširili onu staru i vrijednu hrvatsku marlivost i radinost među strancima, i hrvatskim majkama koje su uz velike dnevne poteškoće, nepoznavajuću dovoljno jezike zemalja u kojima su živjele, odgajale svoju djecu u duhu i ljubavi hrvatstva, hrvatskoj djeci koja su odgajana tako da su na svojim tenama, školskim klupama i majicama pisali ime CROATIA, CROATIE, KROATIEN I HRVATSKA, i svima onima koji su iz ponosa, časti i ljubavi uvijek i na svakom mjestu isticali da su Hrvati.

Može se govoriti o hrvatskoj državi i hrvatskoj slobodi svugdje gdje Hrvati živu, ali u prvom redu treba početi od tamo gdje je narod, naš hrvatski narod. Pokazalo se je da poslije rata pa do danas, da vi tamo, hrvatski komunisti koji ste na vlasti ili pri vlasti, samo mislite na vaše osobne probiteke, kako će vama biti bolje, kako ćete se održati na vlasti, a ne kako ćete izgraditi jednu bolju, zdraviju i sretniju budućnost vašoj djeci, djeci i unucima vaše djece i svim budućim hrvatskim pokoljenjima. Bilo je častnih iznimaka gdje se je bilo počelo nešto raditi u smjeru hrvatske državnosti, ali su sudionici tih častnih iznimaka bili ugušeni na hitlerov-staljinistički način. Da, dragi komšija, ovdje se ne radi o tome dali je netko onakav kakav je bio 1841 ili 1945 godine, nego se radi o tome da danas ravnoteža u svim pogledima nije više ista. Imamo novu generaciju, novo društveno gibanje, nove probitke, nova iskustva i nove planove, sa starim željama i starim vrlinama: Hrvatska Država i sa BOG I HRVATI111

Opravdan će biti Tvoj gnjev kao i Tvojih istomišljenika koji ste uvijek lupali po hrvatskoj emigraciji i po svim onim Hrvatima koji su zagovarali i još uvijek danas zagovaraju svoju vlastitu Hrvatsku Državu i mirni istup iz jugoslavenske zajednice naroda i narodnosti, kao što to Slovenci nedavno učiniše, jer ste za očuvanje golih života bili prisiljeni raditi za službu i režim koji su u svojim monstruoznim ciljevima imali u planu smanjiti Hrvate i učiniti ih manjim od makova zrna. zato je krajnje vrijeme da i slijepci progledaju, da i najzalutali hrvat dođe do spoznaje da svaka ptica svom jatu leti i da je zadnji pet minuta do dvanaest. Onda je opravdano i nama hrvatskim rodoljubima koji žele zalutale Hrvate i Hrvatice upoznati da nam je isti cilj i da imamo istoga neprijatelha, te da ćirilica i latinica nisu jedno te isto.

Pogledajmo dobro i dobro razmislimo o ovoj video traki. Gosp. Šešelj želi amputirati hrvatsku, kazniti ju oduzimajući njezina povjesna područja, kao što su saveznici s Rusijom kaznili Njemačku. On jasno i otvoreno govori da su Srbi uvezli komunizam iz Rusije. Sada mi je jasno zašto u hrvatskim političkim i nacionalnim krugovima se često pojavljuje izreka: SRBO-KOMUNIZAM

Nitko na svijetu nevoli izrode niti biti izrod. Onaj tko izdaje svoju majku će za sigurno izdati i maćehu. Nisu stvari danas onakve kakve ih netko hoće ili želi, nego su onakve kakve jesu i treba imati željezne živce za uvjeriti hrvatske Srbe u stvarnost da nam je domovina svima ista, svim građanima Hrvatske je domovina Hrvatska.

Nadam se da ćeš konačno Ti i Tvoji istomišljenici, poslje svega što nam se sprema iza preko Drine, shvatiti da vam je mjesto u kolu hrvatske osloboditeljske EVOLUCIJE I HRVATSKE SLOBODE.

Uz Božiju pomoć i hrvatsku odlučnost i spremnost, čvrsto vjerujem da ćemo se ubrzo sresti, upoznati i izmijeniti misli i polemike u Slobodnoj Hrvatskoj Državi, u kojoj ćemo svi biti ravnopravni, sretni i slobodni. Neka nas u ovoj svetoj zadaći dragi Bog pomogne i ona naša: BOG I HRVATI - HRVATSKA HRVATOM!


Uz sve gore navedeno i u to ime Vas pozdravlja Tvoj komšija

Nedjeljko Miličević.

Bobani
29-08-2013, 16:17
draga Duvanjka ima tu dosta stvari iz nekadašnje hrvatske političke emigracije za koje mi ne znamo. Ja sam imao sreću što mi je jedan poznati hrvatski politički emigrant, koje je sada pokojni, kojega znam samo preko dopisivanja, ostavio, bolje rečeno negova supruga, udovica, poslala nekoliko kutija raznih pisama, kopija pisama, članaka, izrezaka iz raznih hrvatskih novina; sve u svemu ja bih to nazvao: SVAŠTARA HRVATSKE POLITIČKE EMIGRACIJEČitam, razgledam i sam sebe pitam jeli to moguće da su ovi Hrvati tako vatreno voljeli naš Hrvatsku! Tu i tamo ću poneke iznositi da se danas sazna šta su emigranti radili.

Bobani
29-08-2013, 19:53
Pismo Udbaša Miroslava Šimića je meni donio moj brat Rafo Boban (1944-2004) Pismo je u originalu i pisano na pisaćem stroju bez datuma. Moj brat Rafo sa svoja dva mala sina, Zlatko i Petar, je otišao posjetiti svoju domovinu Hrvatsku u srpnju i kolovozu 1987. Pismo donosim onako kako je pisano i bez datuma. Zatim ću u 25 točaka donijeti moj odgovor Udbašu Miroslavu Šimiću.

Boban Milan

Austin - Texas

Nemam namjeru da se upuštam u dijalog sa pripadnicima terorističkih organizacija (HDP i dr.) ali ću Ti ipak napisati nekoliko riječi da vidiš na čemu si. Čudi me, Milane, da Ti kao zreo i ostario čovjek za sve ove godine i dane sprovedene, kako to naši stari kažu, u tudjem svijetu i u pržunu, nisi konačno shvatio da živiš u zabludi. Da te ubjedjujem u odlučnost naroda u SFRJ da svoju slobodu brani od terorista kao što si Ti i Tebi slični i sviju onih koji suludo planiraju ili preželjkuju propast Jugoslavije, to neću, jer zato nema potrebe pošto svaki iole pametan čovjek to dobro zna.(Upravo dok je ovo pismo pisao Udbaš Miroslav Šimić, ljeta gospodnjega 1987., mi državotvorni Hrvati smo se u Torontu, Canada, sastali sa dr. Franjom Tuđmanom i zajednički planirali kako osloboditi hrvatski narod i OBNOVITI HRVATSKU DRŽAVU, mo, Otporaš) U to si se i Ti najbolje mogao uvjeriti 1972. godine kada su Tvoji prijatelji, herbovci i luburićevci skapali od gladi po planinskim vrletima Raduše, Vrana i Čvrsnice, a da im narod, ama baš niko ni koru kruha nije htio dati. Kako su prošli, ti to dobro znaš.

Širom svijeta živi velik broj čestitih Hrvata i drugih naroda iz Jugoslavije koji su ostali čista obraza, nisu nasjeli sumutnim idejama kao Ti i bez ikakvih problema dolaze u svoju rodnu grudu i uživaju u slobodi (pitaj svoga brata Rafu on će Ti to najbolje objasniti), a Ti si dočekao da budeš preziran i da umreš u tudjini kao poslednji ološ i da Tvoji najbliži ni za grob Ti neće znati. Stvarno "žalosno", ali nisi ništa drugo ni zaslužio.

Volio bih da možeš ove svoje nekadašnje komšije i prijatelje kojima si Ti upućivao neka pisma, što misle o Tebi i Tebi sličnim. Tvrdim kad bi to čuo, tek bi Ti bilo jasno na kakve si niske grane pao i da "uživaš ugled" običnog ustaškog teroriste kojeg zbog terorizma, eto prije nekoliko godina, i američke vlasti zatvoriše.

Ne znam iz kog razloga si mi poslao teze HDP-a, ali da Ti pravo kažem, Ti uvijek kasniš. Tvoji prijatelji su mi to mnogo ranije poslali, pa Ti šaljem duplo plus pismo Tvoje čkerke. Eto, samo toliko da vidiš da mogu bez Tebe, ali Ti na kraju ipak kao poslušnoj i odanoj sluzi preporučujem da ovo pismo obavezno pokažeš svojim gazdama kako nebi imao neprijatnosti zbog izvještaja koji si mi poslao.

Podpis plavom olovkom nečitljiv.

TheBronxBomber
29-08-2013, 20:05
Odlicne stvari. Predlazem da negdje na forumu objavljujes sva ta pisma na jednom mjestu. :)

Bobani
29-08-2013, 20:18
Kako? Rado bih to činio. Ima toga mnogo, da ne kažem masa. Sve vrijednije od vrijednijega. Momozi mi. Cijela Hrvaska će ti biti zahvalna. Jer iznoseći ovih pisama i odgovora Hrvati će se konačno upoznati kako je hrvatska politička emigracija borbu vodila sa Udbom i njihovim doušnicima koji su bili ubačeni među Hrvate.

Dragi prijatelju TheBronxBomber dali je moguće otvoriti jedno posebnu stranicu na kojoj bih ja iznosio mnoge zanimljivosti iz emigracije a da se ne otvara uvijek nova tema, nego da sve iđe pod jednom i u jednu temu, recimo tema: IZ HRVATSKE POLITIČKE EMIGRACIJE. Tada bi korisnici ovog Foruma odmah znali da se tu nalaze novi opisi iz emigracije kao i komentari na svaki opis. Pozdrav.

TheBronxBomber
29-08-2013, 20:22
Moguce je sve. Javit cemo se modovima i nek oni odrede gdje ce to ici. Valjda u podforum Povijest.

TheBronxBomber
29-08-2013, 20:27
Najbolje bi bilo da ti skeniras sva ta pisma/stiva sto imas. Ako nemas scanner doma, onda mozes sve to skenirati u raznim trgovinama koje se time bave. Pozdrav.

Bobani
29-08-2013, 21:13
Nezgodno bi bilo i skoro nepoguće to skanirati zbog mnogih razloga. Mnoge stvari su zgužvane, nečitljive, kopije od kopija, moram upotrebljavati uz naočare i povećalo kako bih bio što točniji u pisanju pisma, članka i sl. Mišljenaj sam da bi najbolje bilo, kako si već rekao, sve staviti na jedno mjesto podForum kao povijest. Osobno ću biti počašćen tom vašom tako da će mi to dati dovoljno poleta da budem što potuniji u mojim iznosima i tako se pod moje stare dane malo odužim - uz sve što sam do sada učinio - mojem dragom hrvatskom narodu. Pozdrav.

caporegime
29-08-2013, 21:46
samo naprijed. vrijedne materijale uvijek rado objavljujemo.

Bobani
30-08-2013, 19:19
Miroslavu Šimić Texas, 23 svibnja 1988. god.
MOSTAR

Dragi komšija,

Primio sam Tvoje pismo kojeg si mi poslao po moje bratu Rafi prošlog ljeta kao i materijale o slučaju suđenja dr. Andriji Artukoviću i novinske izreske glede širenja ideja o trećoj Jugoslaviji. Znači da ih ima među vama koji su protiv i prve monarhističke i druge komunističke Jugoslavije, to jest protiv vas, a da su - navodno - za jednu bolju i demokratskiju Jugoslaviju. Drugim riječima nije samo hrvatska emigracija protiv Jugoslavije, već su protiv nje i mnogi drugi s kojima se vi dnevno susrećete. Tu i jest srž problema kojeg neće riješiti međunarodni politički i diplomatski krugovi niti milijarde i milijarde dugova stranim zemljama.

Za sigurno mi nebi poslao taj materijal kada Te nebi mučili isti jadi koji su mučili u prošlosti sve one Hrvate koji su htjeli pošto-poto da ne izumre ime našega naroda, kako je to naš narodni guslar Željko Šimić rekao za Tvojg kolinovića Andrijicu Šimić:

" Da ne umre ime tog junaka,
jer ga pozna naša kuća svaka".

Ja sam Tvoje pismo radijelio na 25 dijelova kako bih mogao što svrshiodnije na isto odgovoriti.

1. Ti počimaš svoje pismo: "Nemam namjeru da se upuštam u dijalog sa pripadnicima terorističkih organizacija (HDP idr.)..." Organizacija kojoj Ti pripadaš i služba koju zauzimaš ti diktiraju da tako pišeš ali ne da tako i misliš. To kažem zato što naš problem leži u nama i mi ga sami moramo i trebamo riješiti. U tu svrhu si mi i poslao naramak novinskih izrezaka i feljtona Udbaškog piskarala Đorđa Ličine o suđenju dra. A. Artukovića, kako bih se što bolje mogao pripremiti za zajednički dijalog. A što se tiče terorističke etikete za HDP (Hrvatski Državotvorni Pokret) i dr. hrvatskih hrvatskih organizacija, nisam toliko naivan da od Tebe zahtijevam da sa položaja kojeg zauzimaš u Udbi, hvališ i slaviš one koji su za Hrvatsku Državu, koja je negacija svakoj jugoslavenskoj državotvornoj koncepciji. Tato te razumijem i slažem se s Tobom u ovom pitanju.

2. Ja sam Tebe u mojem pismu oslovljavao sa "Vi" i nehotice učinio jednu udaljenost i odstojanje između nas dvojice. Ti si mene približio k sebi oslovljavajući me sa "Ti" i time uveliko smanjio političke, idiološke, socijalne i hrvatske razlike i udaljenosti, koje - ako ih je bilo i ako su postojale - nisu Tvoj niti moj proiavod, već proizvod onih koji ugnjetavaju slobodarske težnje drugih naroda, a među njih u prvom redu spada Jugoslavija. Iskreno priznajem da se i ovdje s Tobom slažem.

3. Ti se čudiš kako ja kao zreo čovjek još nisam shvatio da živim u zabludi, pišeš mi u svojem pismu. U zabludi su živijeli Hitler koji je kao Austrijanac radio u umro za Njemačku, i Tito koji je kao Hrvat radio i umro za Jugoslaviju. Stoga se nije niti čuditi da je između njih postojala velika sličnost. Prvi je imao svoju omladinu koja je imala svoju "štafetu" tj Hitlerovu štafetu. Hitler je svojom politikom uspio zapadnim bombama opustošiti Njemačku i od jedne stvoriti dvije, jednu Istočnu i jednu Zapadnu Njemačku. Tito je također imao svoju omladinu i njezinu, tj. Titinu "štafetu", po uzoru Adolfa Hitlera. Tito je svojom antihrvatskom politikom uspio uništiti postojeću Hrvatsku Državu i od jedne napraviti ni jednu. Tito će zapadnim kreditima i kamotama uništiti svoju, svačiju i posljednu Jugoslaviju. U tome nema dvojbe, kako to guslar Željko Šimić kaže u pjesmi: Stabilizacija i dinar.

Ako si Ti mislio da ja živim u zabludi zato što živim u Ameriki od koje "očekujem" da će pomoći Hrvate u našim opravdanim zahtjevima, onda se slažem s Tobom. Nas će pomoći samo istina a narodu treba reći istinu i onda ćete narod pomoći. Zato se ja borim da Tvoj i moj narod sazna istinu, koje se ja niti sramim niti bojim. U istini je spas!

4. Ti si potkrijepio svoje pismo sa "...kako to naši stari kažu..." Za sigurno si mislio na njihove pravedne i mudre savjete. Naši stari također kažu za one koji se uvijek hvale: Od sile puca a od rđe propada,što se doslovno može primijeniti na jugoslavensku silu, koja od silne Sile puca a od unutarnje krize i rđe propada.Ti voliš upotrebljavati stare izreke kao i ja. Znači i u tome se slažemo.

5. Sviđa mi se Tvoja riječ "pržun" misleći na mene i sve one Hrvate koji su za svoje nacionalne i političke ideale u zatvoru svjedočili za Hrvatsku. Neće biti na odmet spomenuti da su svi ljudi velikih i naprednih ideja, đirokih pogleda bili u "pržunu", iz kojeg su širili svoje: religiozne, političke, ideološke, filozofske i nacionalne ideje: Sveti Ivan Krstitelj, sv. Pavao, sv. Nikola Tavelić, budući hrvatski svetac Alojzije Stepinac, Tvoj koljenović Andrijaica Šimić s kojim se ponosi cijeli naš kraj, Lenjin, Staljin, Hitler, Pavelić, Tito, Andrija Artuković, Hebrang, Bruno Bušić i mnogi drugi. Ti i ne slutiš koliko si me počastio uvrstivši i mene među one koji su kroz zatvor postali "VELIKANI",a i Ti slijediš jednog od gore navedenih, što bi u prenosnom smislu značilo da bi u danom trenutku i mene slijedio. A slijediti moju ideju znači: imati svoj ponos, svoj identitet, svoju nacionalnu državu, svoje vlastito gospodarstvo, svoju slobodu, svoj mir i blagostanje, svoj odgoj, svoju budućnost, svoju pravdu i ravnopravnost, svoj užitak u svojoj zaradi, svoj prosperitet i svoj standard života na visokoj ljestvici, svoju istinu i svoje vrline. Hvala Ti i kako vidiš da se i ovdje slažemo.

6. Što se tiće SFRJ-a naroda da će braniti svoju slobodu, to su ti narodi dokazali u travnju 1941. god., kada su se svi počeli boriti za svoje i za nekoliko dana raskomadali Jugoslaviju u nacionalne prirodne čestice. Ti narodi će to opet dokazati prvom prilikom. Vjerovati u raspad Jugoslavije nije borba protiv SFRJ-a naroda, već uočiti stvarnost koju su ti narodi SFRJ-a oblikovali stoljećima, svaki za sebe posebno. A za račun međunarodne diplomatske i političke igre, dokazalo se je u zadnjih 70 godina da se narodi SFRJ-a ne žele odreći svojeg vlastitog oblikovanja. A ja to cijenim! Ako to isto cijene narodi SFRJ-a, kako Ti kažeš, onda moram priznati da se opet slažemo.

7. Mene ne treba uvjeravati jer sam uvjeren "...da su se moji prijatelji hrbovci (Hrvatsko Revolucionarno Bratstvo) i luburićevci..."
(Članovi Hrvatsko Narodnog Otpora kojeg je osnovao na Ivan Planini 1944 god. hrvatski general Maks Luburić) ubacili 1972 god. u Hrvatsku s namjeromo ne da dignu ustanak, već da dignu hrvatskome narodumoral, koji je bio izblijedio poslije hapšenja, zatvaranja i proganjanja hrvatskog komunističkog vodstva u prosincu 1971 god., bolje poznat imenom "Karađorđevo". Svojim maldim životima su dokazali da su u tome uspjeli, a svojom hrabrošću su u očima maladih Hrvatica i Hrvata postali RAMBO.Ti se slažeđ da se o njima snima film, a filmovi se snimaju samo o junacima, a ne o kukavicama. Zato i ja sebe gledam kakav bih nacionalno bio prikazan kada bi netko za pedeset ili sto godina htio snimati film o hrvatskim nacionalistima u hrvatsskoj političkoj emigraciji. Za sigurno me nitko nebi mogao svrstati u kukavice, izrode i doušnike. Da se o njima film snima, obadvojica se slažemo.

8. "...Ti znaš Milane kako su prošli..." odnoseći se na Bugojance. Oni su prošli kako su se bili dogovoeili: Poginuti za Hrvatsku! a ne za ovaj ili onaj režim, ovog ili onog čovjeka, ovu ili onu ideologiju. Svrha čovječijeg života je odredjena: živjeti sebično za sebe kao pustinjak u pustinji i poginuti za svoju vlastitu svrhu kao drumski razbojnici koji ginu u pljačkanju kako bi se obogatili, ili živjeti za narod, za zajednicu, za koju se je vrijedno boriti i čak svoj život dati. Bugojanci su odabrali ono slavnije, časnije, i dokazali su da im ideal nije život već Majka Domovina Hrvatska! SLAVA IN! Bez njih se neće moći pisati buduća hrvatska povijest niti moći prešutijeti njihova imena i njihovo djelo. Ti se i ja u tome slažemo.

9. Veseli me da misliš kao i ja kada kažeš "...da diljem svijeta živi velik broj čestitih Hrvata..." Ja sam u "Pismu mojim komšijama" pisao da smo mi Hrvati razbacani po svijetu kao Židovi. I kao čestit narod nikakva nas sila neće moći uništiti, bez obzira na nečija priželjkivanja. Židovi su čekali i dočekali. Hrvati će čekati i dočekati će. Ti voliš čestitos Hrvata kao i ja, to jest da se i u ovoj točki slažemo.

10. Oni koji "nisu nasjeli sumanutim idejama kao Ti i bez ikakvih problema dolaze u svoju rodnu grudu..." ne čine povijest, jer se to od njih ne traži. Oni su dio našeg hrvatskog naroda od kojeg nisu pobjegli, kao ni ja ni mnogi drugi. Mi smo pobjegli iz Jugoslavije poradi Jugoslavije a ne iz Hrvatske poradi Hrvatske. Oni su spona između domovine i hrvatske političke državotvorne emigracije, a mi smo Ambasadori Hrvatske u stranom svijetu. Međusobno se poštivamo, pomažemo i trebamo jedni druge. Svake godine i iz godine u godinu sve ih je više i više koji posjećuju svoj rodni kraj, kako Ti kažeš "svoju rodnu grudu", što uistinu znači: ako sam zbog jugoslavenskog pritiska, bijede i neimaštine morao napustiti domovinu, neću je zbog ugodna života i neograničene slobode na zapadu zaboraviti. Zato Te razumijem potpuno i uzimam ozbiljno Tvoju brigu o onim čestitim Hrvatima koji se ne misle nikako povratiti u svoju rodnu grudu. Zato obadvojica moramo raditi tako da povratimo povjerenje onim Hrvatima koji se ne misle povratiti zbog straha i životne nesigurnosti. Dakle, Ti si za povratak naših ljudi Hrvata kao i ja. I ovdje se slažemo.

11. Drago mi je da me potičeš da pitam mojeg brata Rafu o "... uživanju u slobodi...", što sam i učinio. Svatko slobodu doživljava na svoj osobni način, pa tako i moj brat Rafo. Zatvorenik u zatvoru je toliko slobodan da se mora ustati u određeno vrijeme, sjesti na označeno mjesto, jesti što mu se dadne, raditi što mu se zapovjedi, ići u kreveta kada mu se naredi, itd. On, zatvorenik, to smatra svojom slobodom unutar zatvorenih zidina. Dragi komšija ne bih bio iskren kada ti u kratkim crtama ne bih ispričao šta mi je moj brat Rafo rekao.

Na moj zahtjev on je otišao u Mostar, predao Ti moje pismo i još neke stvari, pozdravio Te kao i Tvoje kolege u uredu. Sisret je bio prijateljski i pun oduševljenja sve dok Ti nisi počeo galamiti i vikati. Moj brat Rafo kao pametan čovjek pun zapadnog odgoja, nije se htio vama suprostavljati niti uzvraćati galamom. On je staloženo i mirno odgovarao na postavljena pitanja. Nije lagao niti svaljivao krivnju na druge, kao što to mnogi čine, koji vas prisilno posječuju, da bi se opravdali i zaštitili od hrvatstva. Jedino što sam bratu zamjerio i prigovorio je to da je i on trebao vikati i nadvikivati i psovati, te kada iziđe iz njihova ureda, da ode u prvu bližnju crkvu i ispovjedi se. Tvoje kolegu su Te upozoravali da se smiriš, našto si demostrativno izišao i moj brat Rafo Te više nije sreo niti vidio. Možda je to bila policijska taktika, kažem samo možda, ili Tvoja sloboda nad jednim susjedom i bivšim školskim kolegom, kako bi se što bolje udvorio svojim gazdama. Tvoji kolege u uredu su se ispričali mojem bratu zbog Tebe i rekli da oni školovane i pametne šalju na teren, a one ratne, iz rata, grube i glupe da šalju u tuče da ih se što više kompromitira.

Drugi i ostali susreti su bili vrlo ispitivački ali i prijateljski, sve u stilu "ljubeznisti". Najviše je ispitivan zbog datuma na pismu, koji je 21 lipnja a moj brat došao tamo 11 lipnja. Moj brat Rafo nije mogao dati odgovor na to jer nije znao. Ja sam namjerno stavio datum 21 lipnja kako bih dao važnost točki 11 mojeg programa kojeg sam poslao u "PISMO MOJIM KOMŠIJAMA",a što je uistinu značilo PETA GODIŠNJICA BUGOJANSKE AKCIJE.

Policijske metode, zastrašivanja i one magične riječi: sve mi znaom, nisu meni nepoznate. Sve policije svijeta upotrebljavaju psihološke metode, što je izjednačeno s terorizmom. Bilo bi glupo vjerovati da se jugoslavenska policija ne služi međunarodnim policijskim psihološkim metodama zastrašivanja. zato sam u potpunosti razumio Tvoj i Tvojih kolega postupak prema mojem bratu Rafi. A još više kada ga je jedan od Tvojih kolega ispratio do vrata na polasku i rekao mu: "pozdravi Ti Tvojeg brata i recu mu da se mi sa njim slažemo što on piše, ali se Sarajevo ne slaže, a znaš da smo mi podložni Sarajevu a on onima u Beogradu". Ubrzo kada Hrvati budu imali svoju državu, Ti i Tvoji kolege ćete i dalje ostati na državnim položajima za očuvanje države, u ovom slučaju hrvatske, jer vi znate kako se to iz iskustva radi. Dakle i u ovoj točki se slažemo.

12. Što se tiče preziranja o kojem Ti govoriš, to je stvar osobnog ukusa. Američka politika iz Washingtona prezire američkog Indijanca iz savezne države Južne Dokote, gosp. Leonarda Peltiera, koji je u zatvoru od 1975 god. za svoje indijanske osjećaje. Njega je vlada iz Washingtona proglasila teroristom a ruski radio iz Moskve ga nazvao borcem za slobodu i dao mu 19 kolovoza prošle godine politički azil, ako ga vlada Washingtona hoće pustiti na slobodu. Na isti način i Jugoslavija postupa sa svojim političkim protivnicima, naziva ih svakakvim imenima, itd. Ako si Ti mislio na onaj prezir kojeg Jugoslavija prišiva svakom čestitom Hrvatu, osobito rodoljubu kao što sam ja i mnogi drugi, onda se ja s Tobom slažem.

13. Prirodno pravilo je da se nitko ne bori za grob, što Ti u pismu meni smopinješ "...i da Tvoji najbliži ni za grob Ti neće znati..." Ali se zato svi bore za život i mnogi uspiju a mnogi opet ne uspiju. Mi u emigraciji smo više-manje svi uspjeli i sa pomoću Božijom uspjet ćemo da nam se i za grobove znade. U točki dva ovoga pisma ja sam spomenuo kako smo se mi približili jedan drugome, zato me i ne čudi da se brigaš dali će se za moj grob znati ili ne. Ali budi uvjeren da na mome grobu neće biti natpis: Bio i nema ga, nego naš hrvatski nacionalni grb koji će jasno svjedočiti moje hrvatsko podrijetlo. U tome kontekstu si Ti htio to reći i zato se s Tobom slažem.

14. Ti pišeš "...Stvarno "žalossno", ali nisi ništa drugo ni zaslužio..." misleći za moj grob za koji se neće znati ni gdje je. Svaki čovjek će zaslužiti onoliko koliko gdje uloži. Američki Nobelovac za MIR, pok. martin Luther King je (1961) rekao između ostaloga i ovo: "A man who wont die for something, is not fit to live". Prevedeno na hrvatski: Čovjek koji ne želi umrijeti za nešto, nije dostojan života. Skoro drugim riječima, mi bi rekli da vojnik koji nema ambiciju da jednog dana bude general, nikada neće biti dobar vojnik. Slično je i samnom. Majka me je rodila kao Hrvata i to je njezina zasluga. Moja je zasluga da ja to hrvatstvo dokažem i ako u tom dokazivanju padnem, znači da sam zaslušio umrijeti za nešto, to jest umrijeti kao dobar Hrvat za čiji grob će se uvijek znati. Ako bi takove okolnosti bile da se za moj grob neće znati, onda je više nego "žalosno", kako si Ti to za mene rekao, te se u potpunosti s Tobom slažem.

15. "...Volio bih da možeš čuti ove svoje nekadašnje komšije i prijatelje kojima si Ti upućiva neka pisma, šta misle o tebi i Tebi sličnima..." Moji nekadašnji komšije i prijatelji za mene su moji doživotni komšije i prijatelji. Da Te ne bih razočarao, jedan naš komšija mi doslovno piše:

"Dragi Milane! Ma gdje god ti bio i bilo šta da ti se desi, znaj da te volim!" Tvoja komšinka.

Žao mi je da Ti poradi zaštite njezine sigurnosti ne mogu poslati kopiju njezina pisma. zato čvrsto vjerujem da će ubrzo doći vrijeme kada ću Ti moći pokazati svu korespodenciju između mene i naših komšija. Tada bi se Ti čudom čudio šta mi komšije pišu. I spomenuto pismo je puno zabrinutosti, o kojoj ću Ti kasnije pisati. Ali ako si Ti mislio na one susjede koji su davno napustili Boga, svoj narod i Hrvatsku, onda se ja s Tobom slažem, jer niti sam ja zbog njih što izgubio, niti će drugi zbog njih što dobiti.

16. "...tek bi Ti bilo jasno na kakve si niske grane pao i da "uživaš ugled" običnog ustaškog teroriste..." Riječ "terorizam" je po prvi puta spomenuta za vrijeme francuske revolucije (1789-1799) kada je Maximilien Robespierre silom i terorom nagonio građane Pariza da gledaju egzekuciju njegovih političkih protivnika. Ta stratišta su toliko psihološki utjecala na Parižane koji su Roberspierrovo nasilje nazvali terorizmom. Koliko mi je poznato ni jedna država na svijetu nije imala zakon o i protiv terorizmu prije drugog svjetskog rata. Mnogo države su svako nedjelo i nasilje u đuture strpavali u "kriminal", tako da su drumski razbojnici (sa Sicilije), obijanje banaka, silovanje žena, kafanske tuče i ubojstva, politička i nacionalna borba, sve strpano u isti koš. Liga Naroda u Genevi (1932-1933) je po prvi put uzela u razmatranje razliku između navedenih čina i prekršaja. To je Liga učinila na pritisak Mađarske koju je tadašnja jugoslavenska vlada optužila za kriminalno djelo što je dopustila slobodno djelovanje Ustaškom Pokretu na Janka Pusti. Mađarska se je branila da je ona dopustila političko i nacionalno djelovanje hrvatskoj organizaciji koja ima svoje zakone i svoje pravo za nacionalnu borbu. Tako je Lički Ustanak iz 1932 god. postao nacionalno-političko-revolucionarni Ustanak, a ne kako ga je Beograd htio prikazati. Zato i Bugojansku Ustanak ima svoj revolucionarno-politički i nacionalni karakter.

Siva knjiga koju je izdalo Ministrastvo Vanjskih poslova NDH 1942 god., u kojoj su prikazani četničko-partizanski zločini nad nezaštićenim hrvatskim pučanstvom u Istočnoj Bosni, ne spominju ni jednom riječi terorizam, nego zločinstvo. Ja ne želim umanjiti ili opravdati prekršaje koji zaslužuju kaznu. Na suđenju Njegovoj Uzoritosti, Nadbiskupu Alojziji Stepincu (1946) u Zagrebu, takožer ni riječi o terorizmu. Vidi knjigu: "Suđenje" - Lisaku, Stepincu, Šaliću i Družini, Ustaško-Križarskim Zločincima i Njihovim Pomagačima," pa ćeš se osvjedočiti da drug Jakov Blažević, koji je bio tako nadut na sve što je mirisalo na hrvatski, nije mogao staviti na naslovnu stranicu "teroristi" nego je stavio zločinci, što je bio odraz onoga vremena. Kada bi on danas pisao tu i takovu knjigu, bez sumnje bi stavio riječ "terorista".

Kada je u samoobrani Miro barešić u Švedskoj ubio jugoslavenskog Ambasadora Vladimira Rolovića, švedski zakon nije moga teretiti Miru Barešića za terorističko djelo, jer u to vrijeme švedska nije imala zakona o terorizmu. Ona je uvela o terorizmu negdje 1975 god., a Mirino ubojstvo je bilo 197a god. Znači, ako se Matiju Gubcu, Arinjskim i Frankopanima, Eugenu Kvaterniku Rakovačkom i drugima iz njihovog doba ne može pripisati terorističko djelo, po kakvu ukusu se to može pripisati Ustašama i meni koji nikada nisam bio Ustaša. Možda po ukusu nekog piskarala Stipe Jolića koji u svojim nastavcima u "Areni" donosi pod naslovom: "...Kako su Jugoslaveni osvojili Divlji Zapad bježeći od siromaštva u zavičaju i kako su mjenjali povijest Amerike..." Događaji u njegovim nastavcima su stariji od stotine i više godina, tj. doba kada Jugoslavije nigdje nije bilo. Kamo-kud bi bilo točnije da je on napisao da su to bili Austro-Mađari, jer su pod tim putnicama naši ljudi onoga doba putovali u tuđi svijet i u ovu zemlju Ameriku. Ovako, njegovi nastavci gube ozbiljnost jer je odmah u početku slagao. Tako neki piskaralo, Miodrag Djurić piše u Areni povodom smrti dr. Andrije Artukovića. On je svojom "žestinom" tako brzine pomješao da se više nemožeš snaći, što je istina a što je laž. Ja sam taj opis nekoliko puta pročitao nebih li ga negdje mogao svrstati, barem u neki romančić, ali, na svu žalost, to nisam mogao, jednostavno zato što svi romani imaju protivnika, a u njegovu članku nikoga nema osim Artukovića.

Šta sam ovim htio reći je to da se i u mržnji treba športski vladati, a ne po onoj: udri ga nije ti ga majka rodila. Vjerujem da si Ti za FAIR PLAY kao i ja. Zato se i u ovoj točki slažem s Tobom.

17. "...eto prije nekoliko godina, i američke vlasti (te) zatvoriše..." Američki domorodci Indijanci su znali reći: "Samo mrtav Indijanac je dobar Indijanac." Neznam kako bi to zvučilo Tebi i Tvojim istomišljenicima ako bih ja to usporedio sa: "Koga Washington i Beograd zatvoraju za političku i nacionalnu borbu, ne treba mu bolje svjedočanstvo od ovoga da je pošten čovjek, dobar rodoljub i još bolji Hrvat."

Ja imam moje svjedočanstvo kojeg mi je izdao u New York-u američki Vrhovni sud da sam dobar i pošten građanin ove zemlje Amerike. Ovo svjedočanstvo je je učinjeno od američkog papira kao i njihov dolar u kojem Jugoslavija vidi svoj spas i u kojeg vjeruje, pa ne vidim razloga zašto ne vjerovati i mojem svjedočanstvu da sam pošten čovjek. Ja znam, Miroslave, da Ti imaš svjedočanstvo kao nastavnik i da u njega vjeruješ. Pa i ja vjerujem u Tvoje svjedočanstvo, što znači da se i u ovome slažemo.

18. "...Ne znam iz kog razloga si mi poslao teze HDP-a,..." Teze Hrvatskog Državotvornog Pokreta su nacionalno-političke naravi a Ti si i taj koji se baviš i jednim i drugim, jer si u takvoj službi, itd. Mislio sam da si Ti adekvatna osoba za proštudirati ove teze i da po mogućnosti dadneš svoje osobne primjedbe, jer nas se sviju tiče. Mi ne smijemo zabiti glavu u pijesak kao noj i tvrditi da ništa ne vidimo i da problemi ne postoje. Nećeš sada, Miroslave, reći da mi u iseljeništvu živimo od idela a da vi tamo u domovini živite idealno. To bi bilo laganje sama sebe. Ja vjerujem da se Ti slažeš s ovim, jer u protivnom slučaju nebi naš narod i dan-danas napuštao svoju zemlju u potrazi za boljim životom, kada bi se tamo živijelo idealno. Eto, kako vidiš da se i u ovoj točki slažemo.

19. "...Ti uvijek kasniš. Tvoji prijatelji su mi to mnogo ranije poslali..." Ne radi se toliko o tome dali sam ja uranio ili okasnio koliko se radi o tome da Ti dobiješ dobar i čestiti materijal u ruke. Ti znaš čitati i imaš iagrađenu ideju, što je dobro, jer čovjek bez ideje je čovjek bez glave. Budući da Ti imaš i ideju i glavu, pa čitaj i napreži se kako bi Ti mogao optužnicu sastaviti protiv onih koji su te teze pisali i onih koji te teze zastupaju. Ja sam za te teze samo ih treba nadopuniti i usavršiti. Samo, Miroslave, budi FER te športski podnesi ako se ništa ne mogne naći inkriminiranog u tim tezama. Ti se slažeš da teze treba podvrgnuti analizi. I ja se slažem, tj. obadvojica se slažemo.

20. "...pa ti šaljem duplo plus Tvoje kćerke pismo..." Moja kćerka Iva/Drina je rođena u ovoj zemlji i građanka je ove zemlje. Ona je toliko pametna i školovana da je dva puta završila dav razreda u jednoj godini. Njoj se ne mogu prodavati rogovi za svijeće. ja sam njoj i otac i kolega i kao takav slobodan sam sa njom o sveme razgovarati, jer ona mene uči a ne ja nju. Zato je ona upoznata sa svim mojim problemima i patnjama hrvatskog naroda. Na moju želju da ode sa svojom mlađom braćom posjetiti očev rodni kraj, izrazila je veliku zabrinutost i strah. na upit zašto?, odgovorila je da će cijeli američki tisako o tome pisati, dvije vlade se zbog mene natezati, ako mi se išta desi. Kada se povratim svi moji kolege i školske kolegice će me gledati s jednom dozom rezerve. Eto, zato je ona pisala pismo američkoj vladi u Eashington i tražila zaštitu od svoje vlade, da joj se nebi dogodilo kao australskom građaninu Dragoljubu Pantelić, koji je prošle godine osuđen u Šabcu samo zato što je bio obični član jedne srpske nacionalne organizacije u Australiji.

Ako Tebe, Miroslave, i Tvoje kolege muči sadržaj pisma moje kćeri Ive/Drine američkoj vladi, moete dokazati vašim postupkom kada ona dođe tamo u posjetu, da je ona bila u krivu. Ako vi njoj ne budete stvarali problema kao što ste fra. Šimunu Čoriću prošle godine, onda te ja Miroslave uvjeravam da će moja kćer Iva/Drina promijeniti svoje prvobitno mišljenje o Vama; ali moje ostaje nepromjenjeno. Ona se slaže da joj se ništa ružnoga i neugodnoga ne desi. Ti se također s tim slažeš a i ja se slažem. Eto, nehotice, opet se i ovdje slažemo.

21. "...Eto, samo toliko da vidiš da mogu bez Tebe..." Nije ovdje u pitanju tko može bez koga koliko su u pitanju narodi SFRJ-a koji gladuju, među njima i naš hrvatski narod. Da bi se narodima SFRJ-a moglo pomoći, postoji samo jedna mogućnost a ta je: "Podijeliti Jugoslaviju na njene prirodno-nacionalne sastave" i tako se osloboditi svih obveza stranim kreditorima. Nacionalne države naroda SFRJ-a nebi bili obvezni vraćati dugove koje je Jugoslavija uzimala i u svoje luksuze potrošila. narodi SFRJ-a bi počeli svoje življenje iznova bez ikakovih opterećenja prošlosti. Nebi bilo više one: S IZDENIM U MLINICU.Ja znam za sigurno da Ti znaš šta ovo znači. Ti si za sreću i napredak našeg hrvatskog čovjeka i radnika kao i ja. Znači da se opet slažemo.

22. ".., ali Ti na kraju ipak kao poslušnoj i odanoj..." Jest, ja sam i poslušan i odan. Poslušan sam zato jer sam u tuđem svijetu ravnopravan domorodcima zemalja u kojima sam živio. Odan sam zato jer su njihovi zakoni temeljeni na bazi sitine i pravde, odvojeni od državno-političkog utjecaja, što dokazuje slobodu čovjeka. I na osnovu tog iskustva kojeg sam stekao u tuđini, želim mome narodu pomoći da i on osjeti blagodati te pravde, slobode i istine. Kroz stoljeća naš narod je trpio, kroz stoljeća naš narod je želio biti svoj na svome, kroz stoljeća naš narod je strahovao. Mislim da smo mi Hrvati toliko civilizirani da nam više nisu potrebna nikakva tutorstva iz vana, i da smo mi već jednom zaslužili slobodu VLASTITOG MIŠLJENJA.Ja sam poslušan i odan mojem vlastitom mišljenju kao i Ti i u tome se slažemo.

23. "...preporučujem da ovo pismo obavezno pokažeš svojim gazdama..." Meni je drago da si me oslobodio obveze na šutnju, jer inače ne iznosim moja pisma na vjetrenjaču za zračenje, kao što to mnogi rade. Zato ću udovoljiti Tvojoj želji i oba pisma poslati mojim gazdama, državotvornim Hrvatima koji se nalaze u Hrvatskoj, uključivši i Tebe. Ti kao profesionalni službenik i javni radnik imaš u tome iskustvo i vjerujem da si u pravu, jer između naših pisama nebi smijala postojati nikakva tajna, je tajne su urota, a za urote se iđe u zatvor. Moram sa simpatijama priznati da se s Tobom slažem.

24. "...kako nebi imao neprijatnosti zbog izvještaja koji si mi poslao..." Negdje sam čitao da je neke bezverac godinama pisao knjigu u kojo je htio prikazti da Bog ne postoji. Poslije tolikog napora i uzaludnog dokazivanja, završio je knjigu sa: "Fala Bogu da sam ju završio." Slično bi se moglo reći i za Tvoje pismo u kojemu me želiš zaštititi i sačuvati od možebitnih neugodnosti. Ja ne mogu ostati na tome ravnodušan. Moram ti se iskreno zahvaliti i reći Ti da se s Tobom slažem.

25. Eto, dragi komšija, pa čitaj. Možd će ti nešto ostati u glavi kao uspomena na komšiju. Ali za sigurno ćeš uočiti u svih 25 točaka da se sa Tobom slažem. Onda ako je to tako, a tako je, ne vidim u čemu se nas dvojica nebi mogli slagati. Ako i postoji neko područje, kao zreli i odgovorni ljudi riješimo to na inteligentan način kao što to dolikuje civiliziranim ljudima. U Tvom pismu si me nazvao slugom i zato sam tu riječ ostevio kao završnicu ovog pisma od 25 točaka, kojeg slobodno možeš smatrati kao 25 polja hrvatskog narodnog i nacionalnog GRBA.

Jest, ja sam sluga ali ne rob našto si Ti vjerojatno mislio. Ja sam sluga dobrih stvari, domovine Hrvatske i moje obitelji. Meni ne treba čitati debelu Bibliju da bih mogao shvatiti biblijski smisao šta znači sluga. Moja Biblija je jako tanka. ima samo šest riječi: "MOJ BOG, MOJA HRVATSKA I MOJA OBITELJ". Znam da si i Ti tako mislio, onda sa politikom završavam ovih 25 točaka da se nas dvojica slažemo u gore navedenom.

Dragi komšija sada malo i o onome gdje se ja s Tobom ne slažem. Neka ovo ne bude između nas polemika nego dobronamjerna primjedba.

1. Naime, prije nekoliko godina se je ženio Stjepan Boban, braco, sin Vlade Rapišića i u tom svadbenom veselju netko je zapjevao neke hrvatske pjesme. Navodno da si se Ti isticao u proganjanju tih pjevača, a da Ti nikada nije palo na um onaj poznati film: TKO PJEVA ZLO NE MISLI.

2. Kada se je moja Majka vratila iz Amerike u proljeće 1986 god., Ti si naredio Tvojim njuškalima da špijuniraju i uhode moju Majku i da prate što će i gdje će ona što reći. Ako je moja Majka, starica od 74 godine, toliko opasna režimu i državi koju Ti čuvaš, onda jadan ti je taj režim i ta država. Ja se borim za slobodnu Hrvatsku Državu u kojoj se njeni građane neće špijunirati.

3. Šta si Ti sve radio sa onim mladićima koji su se sastali pred odlazak u vojsku sa Matišića sinom? pohapsio si ih, pod prijetnjom si ih nagonio da svjedoče da su "U" slovo od pršuta pravili, itd. Nagonio si ljude da se kunu i preklinju da je tu bila hrvatska zastava. Ovo treba prevesti na nekoliko svjetski jezika i poslati svim vladama svijeta da se upoznaju u kakvoj slobodi narodi SFRJ-a živu, o slobodi o kojoj si mi pisao da je moj brat Rafo uživao kada je tu bio prošle godine u posjeti.

4. Šta si učinio od Dragana Marić (Kalića?) Strpao si ga godinu dana u zatvor, tikao si ga i mučio.

5. Šta ti je bio kriv susjed Mirko Šimić kojega si mučio, tukao i usto zatvorio si ga dvije i pol godine u zatvor. Čak je i na TV bio kao antidržavni elemenat. Našao si nekog uhodu koji je posvjedočio da je Mirko namjeravao dignuti u zrak trafostanicu.

6. Kako možeš za najmanje sitnice hapsiti ljude po cesti i odvesti u Mostarsku ćelovinu na saslušanje?

7. Šta su Tebi Tvoji susjedi krivi da im često puta pretreseš kuće, štale i pojete? Ne izgleda li to kao u ratno stanje?

8. Dali je Tvoj susjed toliko skrivio da si ga morao sjedati na WC školjku i puštati mu na glavu čas hladnu čas vruću vodu? Kada Ti ni to nije bilo dosta, onda si po njemu vršio pokuse sa svjetlom, itd.

9. Znaš li razlog zašto si odveo u Mostar Matu Šimića koji je Markočevičima rođak? Znaš li zašto si ga mučio i tukao, itd.

10. Kakav delikt je učinio Šale Grubišić, koji je na sprovodu svojem rođaku Juri Bazini rekao: "Laka ti bila Hrvatska zemlja." U večer su ga uhapsili i doveli k Tebi u Mostar na saslušanje? Zemlja u koju je zakopan Jure Bazina i mnogi drugi je mijenjala gospodare u prošlosti, ali nju nije mogao nitko promijeniti. Sumnjam da ćeš i Ti uspjeti.

11. Navodno da si Ti naredio da poštar iz Sovića preda tebi sva pisma koja budu dolazila od mene. jeli to poštivanje međunarodnog postarskog ugovora od 9 listopada 1874 god??? Kako Jugoslavija u to doba nije postojala, njezini današnji rukovodioci se mogu pozvati da njihova vlada u ono vrijeme nije postojala i da Jugoslavija ne podložna tom zakonu. U svakom slučaju bit će interesantno obavijestiti međunarodnu poštarsku Uniju u Bernu, Švicarska, za kršenje tih međunarodnih poštarskih prava.

12. Na strani pet točka 15 ovoga pisma rekao sam da ću Ti kasnije spomenuti neke stvari, što sada i činim. Iz navoda s kojima se s Tobom ne slažem, prikjetit ćeš da mi moje komšije pišu. Jedna mi piše - ako je za vjerovati - da si se Ti meni osobno zaprijetio. Podvlačim što sam ranije rekao da bih tek tada posta ravnopravan svim onima koje je jugoslavenska udbaška zločinačka mašina poubijala.

Na kraju, dragi moj komšija Miroslave, želim Ti reći da jedna kinenska poslovica kaže: "Ako želiš napraviti deset tisuća koraka, najprije moraš učiniti prvi korak." Mi Hrvati smo već učinili taj prvi korak. Sada radimo na 9999tom koraku. Još jedan korak i Hrvatska Država je tu!!!

sada možeš vidjeti koliko smo blizu cilju. Na Tebi je i svim drugima hoćeteli se pridružiti onima koji žele pomoći svojem narodu ili ne,

Ja ne govorim o rušenju, Ja govorim o gradnji. Ja ne govorim o svađi. ja govorim o izmirenju. Ja ne govorim o napetostima. Ja govorim o snošljivostima. Ja ne govrim o katolicima, muslimanima i pravoslavcima. Ja ne govorim o Hrvatima, Srbima i drugima. ja govorim o HRVATSKOJ DRŽAVI.

Iskreni pozdravi Tebi i Tvojim kolegama u uredu.

Tvoj komšija Mile Boban.

Inkvizitor
30-08-2013, 19:20
nemojte otvarati temu za svako pismo..ima jedna tema za sve to..

Bobani
09-09-2013, 23:54
DRUGO POGLAVNIKOVO PISMO

(Donosim ovdje pismo kojeg je Poglavnik dr. Ante
Pavelić pisao nekom svom prijatelju. Ne znam koji bi to prijatelj mogao biti.
Iz pisma se može razabrati da je taj Poglavnikov prijatelj u to doba živio u
Njemačkoj, jer spominje Luciju Rukavinu koja je bila glavna dužnostnica HOP-a
za Njemačku. Pismo je po sadržaju povijestne važnosti, jer spominju se Srećko
Rover i Maks Luburić. Pismo je u originalu a ne u kopiji. Iako je prošlo kroz
mnoge ruke i previjanjem i savijanjem izlomljeno i prilomljeno tako, da je
netko, ne znam tko, na pozadini pisma prilijepio drugi papir koji dobro drži
originalno pismo. Pismo je ipak čitljivo i nastojati ću ga prepisati onako kako
ga je Poglavnik pisao.

Ja sam nedavno na ovim stranicama u nastavcima pisao o ČASTNOM SUDU HRVATSKOG
NARODNOG ODPORA koji je bio sastavljen i održan u svubnju 1956 godine, kako bi
se mogla dokazati KRIVNJA/NEKRIVNJA nadporučnika Srećka Rovera. Sve što želim
sada reći je to: Da oni koje ovaj slučaj zanima, uzmu u obzir i ovo
Poglavnikovo pismo, te usporede izvješća raznih svjedoka s tog suda. Ja o ovom
slučaju pišem trijezno i bez predrasuda; jer su svi o kojima se ovdje piše bili
visoki dužnostnici NDH, a danas nisu među živima. Poglavnikovo pismo je pisano
na službenom papiru NDH. Otporaš.)

P O G L A V N I K

NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE DNE 14 RUJNA 1958.

DRAGI PRIJATELJU !

Primio sam Tvoje pismo od 14 kolovoza, koje mi je poslao veleč. R. (Rafajel, mo) Medić, pa Ti lijepa hvala
na izražaju rodoljubnih misli i osjećaja, kao i na požrtvovanom doprinosu od 20
dolara.

Razumijem da težko i sa bolju osjećaš onaj nemili i žalostni dogadjaj, (Ovdje se radi o slučaju S. Rover, mo) nu
koji je bio neizbježiv, i to ne iz kakovih osobnih ili sporednih razloga, nego
s razloga izdaje svete hrvatske narodne stvari, koju je izdaju počinio Rover.
Kroz dulje se je vremena bilo počelo opažati, da njegovo držanje i postupci
nisu u skladu ne samo sa dužnostima prema našem organiziranom radu, nego da i
inače s njim nije uredu, dok se nije pokazalo bjelodano, i dokazano, (Sada se ozbiljno može postaviti jedno
pitanje Poglavniku NDH, dru. Anti Paveliću, kao jednom auktoritetu: DA ZAŠTO
POGLAVNIK ILI NETKO DRUGI KOGA BI POGLAVNIK POSLAO NA TAJ ČASTNI SUD HRVATSKOG
NARODNOG ODPORA, NIJE DOŠAO NA TAJ SAZVANI SUD I IZLOŽIO SVOJE DOKAZE PROTIV
SREĆKA ROVERA, mo) da se on nalazi u službi beogradskog komunističkog
režima, a sa glavnom zadaćom unašanja nereda i neslog u rodoljubne i boračke
redove hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta. Što više, iztragom unatrag se je
ustanovilo, da je on izdao Kavrana i drugove, nametnuvši im se za prevodjača
preko granice, i predajući ih nakon prelaza preko granice u ruke agenata Ozne.
Imajući sve to uglavljeno i kada je povodom jednog akta, izvršenoga po
povjereniku Pokreta za vanjsku promidžbu, a po mom nalogu i odobrenju, zapodjeo
veliku kampanju u našim redovima s pokušajem da unese zabunu i nered u istima,
izdao sam obaviest, da ga se ne može više smatrati članom našega Pokreta.

Na to sam dobio od Luburića jedno vrlo bezobzirno pismo, kojim se on stavlja na
stranu Rovera, navodeći neistinite izreke i završavajući time, da se odriče
Pokreta i svoje suradnje u njemu, te i vojničkog čina, kojeg je imao.

On je time sam sebe odstranio iz Pokreta i suradnje, a da ni ne spominjem
izmišljotina, koje je nakon toga širio o tobožnjoj prodaji polovice Bosne.
Rover pako je bio i nadalje pokušao sa i najsramotnijim sredstvima i širenjem
neistina razbijati hrvatske boračke redove, nu rodoljubi i borci su mu to
uskoro onemogućili.

Evo, to je bilo na stvari, a izdajici ja ne mogu opraštati, jer izdaja, izdaja
narodne stvari je neoprostiva, a onaj, tko se je s njime poistovietio i svega
odrekao, sam se je iz redova Pokreta odstranio, (misli se na generala Luburića, mo) a drugi nitko od boraca nije s
tim dogadjajem pogodjen, pa nema nikakova razloga, da se otudjuju od Pokreta i
rada u njemu, nego im je dužnost kao rodoljubima i borcima, te kao
poštivateljima položene prisege, da se na rad u Pokretu povrate, ukoliko su se
udaljili radi nepoznavanja pravoga značenja odnosnoga dogadjaja i radi
neistinitih viesti, koje su neprijatelji hrvatskog naroda i pokreta bili
razširili.

Dragi prijatelju, znam da su Tvoja sviest i rodoljublje ostali netaknuti i da
si onaj isti nepokolebivi borac, koji si bio u slavnoj Crnoj Legiji neumrlog
viteza Francetića, te po hrvatskim planinama u borbi za obranu hrvatskog naroda
i države, pa Tebi i preko tebe ostaloj braći, koja su s Tobom, evo ova moja
bratska poruka, da se opet svrstate u redove Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta u
radu i pripremi za konačnu oslobodilačku akciju za odstranjenje iz domovine tudje
i komunističke tiranije i za ponovnu uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske, u
koje vas redove opet bratski primamo i pozdravljamo.

Primi srdačni pozdrav i izruči svoj braći borcima.

Za Dom Spremni ! Tvoj dr. Ante Pavelić.

Nadodato:

Veseliti će me skore Tvoje viesti a možeš mi pisati na sliedeću adresu
Središnjeg Odbora: L. (Lucija, mo)
Rukavina, Rosenbisch Str. 3 II. MUENCHEM 22. - West Germany. Sve daljnje
obaviesti će Ti poslati Ured HOP-a. Ante.

Bobani
10-09-2013, 01:26
Glasnik Hrvatskog društva političkih zatvorenika
BIO SAM JEDAN OD KAVRANOVIH VODIČA
RAZGOVOR S MILOM MARKIĆEM
Razgovarao: Franjo IVIĆ

Gospodin Mile Markić bio je djelatni sudionik dviju etapa borbe za hrvatsku državnu neovisnost. Jedne, u doba uspostave i obrane Nezavisne Države Hrvatske, i druge, nakon njezina sloma. Naime, Mile Markić (Ivica Hećimović) jedan je od dvojice još živih sudionika "Kavranove akcije". U njoj je sudjelovao kao jedan od desetak vodiča. Računajući na to, da će njegova sjećanja zanimati naše čitateljstvo, objavljujemo razgovor s njim.

* F. IVIĆ: Gospodine Markiću, molim Vas da se predstavite.
* M. MARKIĆ: Rođen sam u Lici 27. prosinca 1923. kao Ivica Hećimović. Poslije rata ime sam, silom prilika, promijenio u Mile Markovinović i, po dolasku u Ameriku, u Mile Markić. Godine 1941., na Veliki četvrtak, bio sam u Zagrebu kad su Nijemci ušli u grad nakon što je proglašena NDH. Sutradan sam vlakom otišao u rodnu Liku. Vlak su kod Ličkog Lešća bombardirali Talijani. Granata je pogodila vagon u kome sam bio, ali sam slučajno ostao živ i pješice produžio oko 15 km do kuće. Nakon kraćeg vremena, 10. svibnja 1941., javio sam se kao dragovoljac u hrvatsku vojsku, u ustaše.

* F. IVIĆ: Što vas je potaknulo da odete u ustaše?
* M. MARKIĆ: Ja nisam znao ništa o politici. Znao sam samo da su Hrvati u Jugoslaviji proganjani, a u Lici osobito nakon 1932. kad su ustaše digli ustanak. Mi djeca smo već iz iskustva znali da jugoslavenski oružnici ("žandari") tuku narod, pa bismo se skrivali kad bi oni prolazili kroz selo. Što nam je onda 1941. preostalo nego biti sretan zbog uspostave hrvatske države i, u skladu s tim, ići u ustaše. Nisam ja tada puno znao o politici. Bilo mi je jasno da mi je mjesto u hrvatskoj vojsci i ništa više.

* F. IVIĆ: O tome ratnom vihoru ne ćemo naširoko, ali nam ipak ispripovjedite neke svoje uspomene
* M. MARKIĆ: Prvo vrijeme 1941. bio sam u Lici. Kasnije smo došli u Zagreb. Tamo je osnovana Lička legija u koju sam odmah pristupio. U veljači 1942. pošao sam na bojište. Najprije smo bili na Kordunu, a poslije toga u Bihaću i Bosanskoj Krupi. Za Božić 1942. došli smo nazad u Liku, u Lovinac. Tamo sam bio godinu dana i tako je tekao rat sve do proljeća 1945. za koje vrijeme sam se većinom nalazio u Lici.

* F. IVIĆ: Jeste li imali težih okršaja s četnicima ili partizanima?
* M. MARKIĆ: Uvijek, rat je bio uvijek, svaki dan. U proljeće 1945. u Zagrebu mi je poginuo otac, pa sam trebao otići na sprovod. Cestovni je promet bio jako slab, ali mi je zapovjednik zdruga, Kolačević rekao: "Imamo, desetak-petnaest engleskih zarobljenika, zrakoplovaca, koji su se u okolicu spustili padobranima, i ti ćeš njih odvesti u Zagreb". I tako sam ja s vojnom kolonom otpratio te zarobljenike u Zagreb. Tjedan dana sam boravio u Zagrebu. U to je vrijeme prvi put u ratu pao Gospić, pa sam tako ostao u Zagrebu. Za 14 dana počeli su dolaziti naši iz Like, gdje su bili razbijeni. Reorganizirali smo se u Samoboru. Tada sam iz stožernog stražnika promaknut u čin poručnika, te sam postao zapovjednik satnije. Zastavnik nisam nikad bio, niti sam taj čin ikad dobio, ali sam bio zapovjednik satnije.

* F. IVIĆ: To je jedna od od netočnosti u knjizi Ivana Prusca, ali o tome kasnije.
* M. MARKIĆ: Kako je to došlo u Pruščevu knjigu, ne znam. Zbog događaja na terenu čak ni čin poručnika nije mi bio potvrđen, ali zapovjednik satnije sam bio. I tako smo se kod Samobora u proljeće 1945. pregrupirali i prebacili na položaj u Draganić kod Karlovca. Tu smo branili Karlovac, a partizani su nadirali iz Like. Za vrijeme borbi oko Karlovca došla je zapovijed da se povučemo. Povukli smo se u Jastrebarsko, pa u Samobor. Mi smo još 8. svibnja bili u Samoboru, a zatim smo produžili kroz Sloveniju prema Bleiburgu.

* F. IVIĆ: Jeste li putem imali čarki s partizanima?
* M. MARKIĆ: Mi ne. Borbi nije bilo tako puno, ali je promet bio jako otežan. Kad smo došli pred Celje, u njemu su već bili komunisti, slovenski komunisti. Sa skupinom od 15 vojnika kretao sam se u smjeru Celja i kad smo došli na jedan zavoj u samom Celju, pred nas su iskočili partizani, koji su zatražili da se predamo. Odgovorio sam im: "Mi se predati ne ćemo". Na to oni: "Pa, dobro, idite, predat ćete se tamo dalje". I tako smo došli u Dravograd. U Dravogradu nismo mogli preko mosta, pa smo produžili prema Bleiburgu. U Bleiburg smo stigli 14. svibnja i tamo smo, sutradan, dobili zapovijed da se odloži oružje, jer da ćemo ići u zarobljeništvo kod saveznika. Tu smo položili oružje i prelazili na drugu stranu kod Engleza, a njihovi su tenkovi bili raspoređeni po cijelome bleiburškom polju. Kad smo prošli prijeko, postrojili su nas u četverorede. Tamo je već čekala jedna divizija jugoslavenskih partizana, a mi razoružani! Vidjeli smo da su nas Englezi izdali: umjesto da idemo u zarobljeništvo, partizani su nas vraćali iz Bleiburga u Lawamünd, iz Lawamünda u Dravograd. To je bila najveća kolona, brojila je oko 70.000 ljudi. U Lawamünd smo stigli uvečer. Sutradan smo došli u Dravograd. Tu smo se malko odmorili i zatim produžili u Maribor. U Dravogradu su nas odvajali. Među nama je bilo još civila, žena i djece, i njih su odvajali. Iduće noći odlučio sam da ne ću živ u Maribor, i dalje u logor. Slučajno sam nedaleko u koloni vidio jednog poznanika, Ivaniševića iz Lovinca, i on mi je rekao da tamo ima još jedan naš zvani Vrakela, a to je bio vodnik Kovačević. Rekao sam im da kanim bježati i ponudio da krenu sa mnom. Pristali su. Kiša je padala, pa su partizani stalno bacali rakete i osvjetljivali, a ja sam gledao kamo bi se moglo najlakše pobjeći. Lijevo nismo mogli, tu je bio sve vojnik do vojnika. Desno se svrstao vojnik na svakih 10-20 koraka. Pozorno sam gledao i vidio jedan poveći šumarak. Odlučio sam se, bilo je oko pola sata do ponoći. Uzeo sam Ivaniševića za ruku, a on se uhvatio za Vrakelu i krenuli smo! Ako nas vide, ubit će nas, ako nas ne vide, proći ćemo. I prošli smo! Došli smo tako do šumaraka i sjeli. Nije imalo smisla čekati, jer će nas pronaći. Krenemo li lijevo, možemo samo u Dravu. Nitko od nas nije bio bogzna kakav plivač. Odjeću smo skinuli sa sebe i kanili smo samo u gaćama preplivati Dravu, pa ćemo tamo kod seljaka možda dobiti nešto za obući. To je bio jedini način da umaknemo. No, Ivanišević je tada rekao da ne će ići, jer ne zna plivati. Tako smo se rastali od njega oko jedan sat poslije ponoći i prošli kroz taj šumarak. Svoju smo odjeću spakirali i stavili u jedan grm, te se onako goli, u gaćama, spustili u vodu.

* F. IVIĆ: Jeste li ikad poslije čuli za tog Ivaniševića, kako je on prošao?
* M. MARKIĆ: Mi smo, dakle, ušli u Dravu koja je već uz kraj bila duboka oko metar i pol, a na tom mjestu se uz obalu nadvilo nekoliko grmova. Vodnik Kovačević zv. Vrakela, tada je imao oko 35, a ja sam imao 21 godinu. Čim smo ušli u vodu, Vrakelu je uhvatio grč. Radi toga smo morali odustati od preplivavanja, pa smo sve do sutrašnjeg popodneva ostali u vodi držeći se za grm. Rijeka je na tome mjestu tekla kružno. Razlog smo razaznali tek kasnije, u blizini je bila hidrocentrala. Sat i pol nakon našega bijega, čuli smo kako partizani pretražiju grmlje na obali. Nedugo zatim čuli smo glasove: "A, tu si, banditu!" Začuo se Ivaniševićev glas: "Dvojica su preplivala". On je mislio da smo već preplivali, a mi smo još bili tu. To nas je možda spasilo, jer su obustavili potragu. Njega su odveli i više nikad nisam čuo za nj. Nas dvojica smo se sutradan oko tri, pola četiri poslije podne izvukli iz vode i sjeli u grmlje. Kolona iz koje smo pobjegli promicala je pokraj nas cijelu noć, sve do jutra. Mi smo, u grmlju, onako goli, smrznuti, najednom začuli da se netko primiče. Vrakela je bio nervozan, a ja sam mislio da je neka životinja. Najednom, čujemo gdje netko pije vodu. Ustali smo, gledamo, kad tamo jedan zastavnik, Hrvat, vidimo po odori. Zalegao i pije vodu iz Drave. Upitam ga tko je. On nas pogleda, i odgovori: "Ti vidiš tko sam ja, ali tko ste vi?". A mi goli, u gaćicama. Tako smo se sastali i počeli razgovarati. Ispričao nam je kako je bio u skupini koja se sakrila, a u njoj su bili satnik i još tri, dakle, ukupno četiri zastavnika. Ta je skupina bila iz časničke škole. I njih su partizani pronašli, ali se on prikrio u grmlju i tako se spasio, za razliku od ostalih. Nas dvojica i naš novi suputnik smo uvečer, kad se spustio mrak, našli onu svoju odjeću, obukli se i prešli cestu, pa onda krenuli prema Austriji. Kretali smo se cijelu noć kako bismo došli na austrijsku stranu. Kada smo ujutro stigli na austrijsku stranu, otišli smo kod prvih seljaka, tražiti nešto jesti. Tamo su već bili Rusi. To lutanje je trajalo tjedan dana, išli smo od kuće do kuće, malo smo jeli, malo radili, pomagali narodu cijepati drva. Tako smo došli do Klagenfurta, i izmakli iz ruske u englesku zonu. U Klagenfurtu smo našli logor s drugim Hrvatima..

* F. IVIĆ: Kako ste doznali za Kavranovu akciju?
* M. MARKIĆ: Dva mjeseca nakon mog dolaska u Klagenfurt, k meni u logor je došao jedan satnik i predstavio se, razgovarali smo malo. Pita me poznajem li generala Herenčića. Rekoh da ga poznajem, jer smo se upoznali za vrijeme povlačenja, u Jastrebarskom. Kaže on, general bi želio razgovarati s Vama. Pristao sam, pa smo tako skupa otišli do njega. General je stanovao u jednome malom mjestancu u blizini, u Krumpendorfu. Tu smo se sastali i razgovarali. Herenčić mi je rekao da postoji ideja u najvišem državnom vodstvu, da bi netko otišao u Hrvatsku vidjeti što se događa, jer nije bilo nikakvih značajnijih veza s domovinom. General je pomislio da bih ja mogao pomoći. Nakon otprilike tjedan dana sastali smo se general Herenčić, ministar Artuković, Joso Rukavina koji je bio šef policije u Zagrebu, i ja. Pitali su me, bih li ja mogao i htio otići u Zagreb. Rekao sam da ću pokušati, i da ću za pratnju pokušati naći još jednog prijatelja. Našao sam tog prijatelja, pa smo zajedno išli provjeriti granicu, gdje bi bilo najbolje prijeći. Tamo sam vidio da je on neodlučan, i da od zajedničkog puta ne će biti ništa. Vratio sam se u Klagenfurt i izvijestio ih da ćemo morati pronaći nekoga drugog. Rekoše mi da imaju jednog zastavnika s kojim su razgovarali i koji je rekao da bi želio ići sa mnom. Tako smo se taj zastavnik i ja upoznali i odlučili ići zajedno.

* F. IVIĆ: Sjećate li se imena tog zastavnika?
* M. MARKIĆ: Da, zvao se Vavra, Vjekoslav Vavra i bio je rodom iz Visokog kod Sarajeva. Odlučili smo ići, a dobili smo još i vezu. General Herenčić bio je vjenčani kum jednom poručniku, Novaku. Novak je bio njegov vojnik i on nam je dao adresu svoje obitelji, na rijeci Sutli, na samoj slovenskoj granici. Navodno će nam njegov otac i njegova obitelj pomoći da se prebacimo u Zagreb. Vavra i ja smo tada krenuli na put, no to je duga priča. Uglavnom, trebala su nam tri dana do Zagorja. Morali smo putovati samo kroz šumu, nikad putem. Po danu se sakrijemo u grmlje, po noći nastavimo. I tako, nekoliko kilometara prije Krapine, naletjeli smo na partizane. Kako više nije bilo moguće kretati se kroz njive i blato, morali smo ići putem. Ja sam išao ispred njega sa samokresom. Dogovorili smo se, ako naiđemo na stražu ili nešto, ako nas zaustave, morat ćemo se boriti. Upravo tako se i dogodilo; kiša je padala, naletjeli smo na partizansku stražu. Stražar je bio pod krovom, onako na cesti. Podviknuo je: "Stoj, tko je? Tko ste?" Istodobno je počeo vikati i netko s druge strane. Odmah skočih lijevo, moj prijatelj iza mene. Partizani su zapucali, a ja uzvratio. Netko od njih počeo je vikati da je pogođen. Pobjegao sam. Bježao sam jedno pola sata bez prestanka. Padao sam i dizao se. Konačno, sjednem da bih predahnuo. Nema nigdje nikoga, nema mog prijatelja, ostao sam sam. Što ću? Tu sam se pribrao i malo odmorio, a zatim krenuo, opet prema jugu, prema rijeci Sutli gdje treba uspostaviti vezu. Tako sam putovao tu noć, a sutra ujutro bio sam na Ivančici, gdje sam proveo cijeli dan. Sutra ujutro opet sam nastavio i naišao na rijeku. Po njoj sam se kretao prema jugu te došao skroz blizu Zaprešića. Tek tada sam vidio da to nije Sutla, nego rijeka Krapina. Dan sam proveo u jednom vinogradu, a navečer sam produžio pješice prema Sutli, prema slovenskoj granici. Došavši do slovenske granice, uhvatio me dan, nisam mogao dalje. Na samoj granici još je bila žica i visoka trava. Tu sam se zavukao preko dana, a sutra navečer pokušao sam naći vezu. Došao sam u kuću i pitao za obitelj Novak? Tu je bio neki stariji čovjek, mlada cura i momak, te jedna žena. Kad sam ih upitao, je li Joža Novak njihov sin, oni su se uplašeno pogledali i odgovorili da jest. Rekoh im da ga poznajem. Bilo im nezgodno, ali su po mom izgledu zaključili da nisam provokator i povjerovali su mi. A Novakov otac se baš prije tjedan dana bio vratio iz logora, jer je bio, mislim, tabornik. Novakov stric radio je na željeznici i stanovao odmah u susjednoj kući. Pristao je pomoći mi, da zajedno vlakom dođemo u Zagreb. Ja nisam imao nikakvih papira, ali sestra poručnika Novaka, kojoj je moglo biti oko osamnaest godina, na moje pitanje kako nabaviti nekakvu propusnicu, odgovorila mi je da ona nema ništa, ali da ima tata koji je išao popravljati zub u Zagreb. Ja sam vidjela tu njegovu staru propusnicu, reče ona, ako bi to moglo vama koristiti. Uglavnom, oni su nabavili pisaći stroj, a ja sam napisao propusnicu i jajem prenio štambilj s njegove propusnice na svoju. Za svaki slučaj. Nakon dva dana otišao sam s ovim drugim Novakom, željezničarom, u Zagreb. Na Zapadnom sam kolodvoru sišao s vlaka, nisam htio ići na Glavni kolodvor. Sa Zapadnog kolodvora produžio sam pješice skroz Ilicom do trga. Jelačićev je spomenik bio okovan daskama, nekakvim slavolukom. Bio je kolovoz. U Zagrebu sam se smjestio kod rodbine na nekoliko dana. Vidio sam i pokupio sve što me zanimalo, pa sam se uputio natrag u Klagenfurt. U povratku je bilo svakakvih zgoda i nezgoda, ali sam se ipak uspio vratiti u Klagenfurt, gdje sam podnio izvješće onima koji su me poslali.

* F. IVIĆ: Kako je teklo osnivanje Kavranove skupine?
* M. MARKIĆ: Mislim da sam bio jedini koji je tada bio u Hrvatskoj, u izviđanju, i donio natrag ono što je zanimalo glavne ljude hrvatske emigracije. I tako sam ja ostao s njima u Klagenfurtu oko mjesec dana. Tamo je bilo jako teško živjeti, vladala je glad, pa sam odllučio otići u Italiju. Na put sam krenuo zajedno sa svojim prijateljem Milom Markovinovićem, s čijim sam papirima kasnije otišao u emigraciju. Stigli smo u Italiju, u logor Fermo. Tamo smo se dobro snašli, bili prihvaćeni, i tu smo ostali do Božića 1945. U Fermu sam upoznao druge naše ljude koji su već znali da sam ilegalno bio u Hrvatskoj. Onda me k sebi na razgovor pozvao Mime Rosandić, državni tajnik u ministarstvu šuma i ruda. I njemu sam ispričao kako sam putovao, što sam vidio. On mi je u razgovoru nabacio da oni kane nešto poduzeti, da bi u Hrvatsku možda trebalo otići i pomoći u njezinu oslobađanju, ako se može.

* F. IVIĆ: Da vjerojatno ima još ljudi po šumama...
* M. MARKIĆ: Da. I kaže on, mi računamo na tebe, nadam se da ćeš prihvatiti ono što budemo tražili od tebe. Uglavnom, već na proljeće pozvao me k sebi i pitao bih li ja bio voljan ići u Austriju. Razumljivo, to sve trebalo je biti ilegalno, bez papira, bez igdje išta. Jer u Austriji je bio glavni predstavnik hrvatske vlade za tu akciju, dr. Lovro Sušić, postrojnik ustaškog pokreta. Ja sam onda s dokumentima, s papirima koje su ovi iz Italije poslali, otišao u Austriju kod Sušića u Wolfsberg, gdje je bio prihvatni logor. Sušić je živio izvan logora, ali u logoru je bio čovjek koji je znao gdje je on. To je bio inženjer Pere Čulumović. Tako sam predao Sušiću sve što su oni iz Ferma poslali i na taj način sam jednostavno ušao u to društvo. Oni su uvijek računali na mene, te sam dva-tri puta išao u Austriju i natrag. U proljeće 1946. dogovorili su se i odlučili da opet odem u Hrvatsku. Ovoga puta sam išao u Hrvatsku, u Liku, sam. Bilo je određeno da bojnik Ante Vrban ode u Slavoniju i dalje u Bosnu, dokle stigne. Naša zadaća je bila da još jednom izvidimo situaciju u Hrvatskoj. Ja sam imao lažne dokumente. Nabavili smo ih preko nekog mladića koji je pobjegao iz Jugoslavije i zadržao legitimaciju. Tu su legitimaciju naši od njega dobili, te je prepravili za mene. Ime i prezime ostalo je isto, samo su skinuli sliku i umetnuli moju, ali to bi mi vrijedilo samo unutar države. Ja sam se tada uputio u Graz i onda na austrijsko-jugoslavensku granicu i preko granice. Kad sam došao nekih desetak kilometara u unutrašnjost, kod Murske Sobote, ukrcao sam se na vlak i vlakom u Zagreb. Tamo sam opet imao staru vezu preko poručnika Novaka. Njegova žena živjela je u Zagrebu. On me zamolio da joj pomognem, ako bi možda htjela doći k njemu u emigraciju. Iz Zagreba sam otišao u Liku. U Lici sam bio dva dana, posjetio mjesta gdje su se nalazili naši. No, tu nije bilo nikakvih većih snaga, male skupine koje su se skrivale više nego išta drugo, borili su se samo ako su morali. Uvidio sam da tu nema ništa naročito, ali kad sam već bio u Perušiću, otišao sam u kuću roditelja moje djevojke i pitao je hoće li ići sa mnom. Ona i njezini roditelji su pristali. Tako sam nju odveo u Zagreb, gdje sam uzeo ženu poručnika Novaka i obje ih preveo u Austriju. Novaku sam doveo suprugu, a vodstvu podnio izvještaj da u domovini nema ništa organizirano. Zbog takvoga negativnog izvješća bio sam po strani neko vrijeme, jer je Vrban rekao da se sastao s križarima u Papuku. Na proljeće 1947. zbio se slučaj zbog kojeg sam bio u logoru u Italiji zatvoren. Božo Kavran je zatražio od svećenika Krunoslava Draganovića koji je imao veza u Rimu, da izvadi mene, bojnika Vukića i učitelja Stanića. Draganović je to učinio, izvukao nas je na slobodu i dobili smo dozvolu boravka od 30 dana u Italiji. U Rimu smo se zadržali u Zavodu Sv. Jeronima. Draganović nam je rekao da, ako želimo, možemo emigrirati, a ako ne želimo, da možemo ići nekamo drugdje. Nije rekao izravno kamo, no mi smo znali što to znači. Odmah sam odlučio da ne ću emigrirati. Jednog dana kaže on Vukiću i Staniću, da je brod u Genovi i da trebaju ići, ako misle emigrirati. Oni su pristali i otišli na brod. Sutradan sam na hodniku naletio na msgr. Mađerca, rektora Zavoda, koji me upita kako to da i ja nisam otišao. Odvratih da mi je Draganović rekao kako moram mijenjati papire, jer mene traže kako bi me izručili u Jugoslaviju, dok onu dvojicu ne traži nitko. Na to me Mađerec upitao: "A zašto ste ih bacali s mosta?". Ja sam ga samo gledao, nisam znao kakva su njegova politička uvjerenja. U Zavodu je na službi bio jedan izvanredan svećenik, veliki domoljub, zvao se Golik. Uđem kod njega u ured i kažem što mi je rekao Mađerec. Kaže on: "Sinko moj, ima nas svakakvih, ne znaš ti to". I tako, sutra se vrate Vukić i Stanić, predomislili se. Ne će ići u Argentinu, hoće negdje drugdje.

* F. IVIĆ: Krunoslav Draganović je bio veoma zanimljiva osoba. Recite mi, što vi mislite, je li on znao o Kavranovoj skupini ili je to tek naslućivao?
* M. MARKIĆ: On je znao. Znao je sve, samo to nikad nije htio reći. Draganović je bio jako opasan Jugoslaviji koja je s Vatikanom vodila pregovore. Vatikan je, po mom mišljenju, od Jugoslavije dobio jamstva da se Draganoviću po povratku ne će ništa dogoditi.

* F. IVIĆ: Dobro, vratimo se našoj temi. Vukić i Stanić su odustali od odlaska u Argentinu...
* M. MARKIĆ: Ja sam s nekoliko ljudi otišao u Austriju, a Vukić i Stanić došli su kasnije s drugom skupinom. Tako smo stupili u kontakt s Kavranom, stigli u bazu gdje su se skupljali ljudi, od kojih su se neki već prebacili u Hrvatsku.
Božidar Kavran

* F. IVIĆ: Vaši dojmovi o Boži Kavranu?
* M. MARKIĆ: On je mene poznavao iz onih prvih izvješća i rekao mi je da me treba: "Čovjek koji je dosad bio vodič već mi je dojadio, uvijek navaljuje da hoće ići u Hrvatsku". I nastavio je: "Ja bih htio da ti budeš sljedeći vodič, a njega bih pustio neka se ide boriti". Na to sam rekao: "Došao sam, vi zapovijedajte, a i ja bih isto više volio ići u borbu, nego biti vodič". Mislio sam se prebaciti sa skupinom Mile Markovinovića u kojoj je bio i Rosandić, ali kako me Kavran nije pustio, ostalo mi je biti vodičem. Kavrana nisam od ranije poznavao, ali zbog svega što sam znao o njemu, moji dojmovi nisu mogli biti bolji. Koliko je bio sposoban organizirati ovakvu akciju, druga je stvar. On je bio intelektualac, a njegovo poštenje i rodoljublje bili su nenadmašni.

* F. IVIĆ: Jeste li poznavali još neke od sudionika akcije?
* M. MARKIĆ: Sve sam ih poznavao. Neke sam znao samo poimence, a četiri petine sam osobno poznavao. To su uglavnom bili časnici i dočasnici. Upoznao sam se s njima u Fermu, u emigraciji, nisam ih poznavao prije toga.

* F. IVIĆ: Rekli ste da ste se u akciju uključili tek negdje pred kraj?
* M. MARKIĆ: Došao sam pred kraj, kad me Božo uključio kao vodiča. Prvi put smo Srećko Rover, Lojzek (Pavao Vučetić, op. ur.) i ja provodili jednu skupinu preko granice. Tako sam upoznao put. Drugi put opet smo išli Rover i ja, a nakon toga sam ja sam provodio svoje, a oni svoje.

* F. IVIĆ: Kad prebacivanja s Roverom i Lojzekom, ili kad ste išli sami, jeste li imali dojam da sve teče u redu? Jeste li mogli zapaziti nešto sumnjivo?
* M. MARKIĆ: Ništa se sumnjivo nije moglo zapaziti. Važno je jedno, u ovakvom djelovanju nema se što pričati ili pitati. Dobio si zadaću i imaš je poslušno odraditi. Bio sam spreman učiniti sve što mi se zapovijedi, prema svojim mogućnostima, i vjerovao sam da sve ide u redu, po dogovoru. Preveo sam ljude do onoga mjesta gdje su ih dočekali i preuzeli drugi, a ja sam se vraćao nazad i ništa dalje nisam znao. Ako je bilo pošte ili sličnoga, ja sam to preuzeo i odnio natrag u Austriju. To je bila kao veza. Imali smo radio-stanicu, ali ovo je bila pismena pošta. Prijelaz se odvijao ovako: kad se ljudi dovedu u bazu s druge strane, tamo je čekao neki šumar, ili netko tko je bio najavljen kao naš. Ja bih ušao kod njega u kuću. Ako smo stigli ranije, pričekali smo dok nisu došla druga dvojica iz šume. Oni bi preuzimali moje ljude i vodili ih dalje. Jednom, dok sam vodio drugu skupinu, malo smo zakasnili, jer se jedan čovjek kretao veoma sporo. Zvao se Šmit, bio je stariji čovjek, blizu 60 godina. Prije povratka u Austriju razdanilo se, a ja sam još bio tamo. Rekao sam našem čovjeku, "vezi", da ne mogu sada van, kako ću preko granice po danu? On kaže da ćemo se snaći. Smjestio me tamo u neko žito, pokraj grmlja i kaže: "Tu budi cijeli dan do navečer, ja ću ti donijeti jesti, a onda natrag". Tako sam proveo cijeli dan u tome grmlju. On mi je donio jesti i sutradan sam se vratio nazad u Austriju, javio što se dogodilo. O tome je kasnije, u svome izvješću "kurir u grmu", pisao i onaj bandit Mate Rajković.

* F. IVIĆ: Ivan Prusac u svojoj knjizi "Tragedija Kavrana i drugova" govori, kako se Božidar Kavran, vidjevši da je cijela akcija propala, dragovoljno predao u neprijateljske ruke!? Je li to, po Vašem mišljenju i saznanjima, moguće?
* M. MARKIĆ: Božo Kavran nije znao da je itko uhvaćen. Ništa on nije znao dok to Jugoslavija nije objavila preko Novog Sada, no oni su njega tada već imali u svojim rukama. Ništa nije bilo sumnjivo. Mi smo tražili da se netko vrati s terena, ali su oni (OZNA, op. F. I.) uvijek imali neke izgovore i to su odbijali. Najzad je pala kocka da se bojnik Ivica Gržeta mora vratiti s izvješćem, inače više nikoga ne ćemo slati prijeko. Oni su prema tome zaključili da više nikoga ne će uhvatiti. Ja sam vodio zadnju skupinu. Prije granice uhvatio nas je lugar, austrijski lugar, i zarobio nas. Bili smo mu sumnjivi, jer se krećemo noću. Imao sam zapovijed da u takvim slučajevima ne smijem pucati, da se jednostavno moramo pokoriti i onda će naši znati što dalje raditi. Kad nas je austrijski lugar zarobio bila je noć. On sam, a nas šest. Kažem ja: "Dečki, pitam se kako će naši doznati za ovo? Mislim da je najbolje da ja pobjegnem, kako bih javio Boži što se dogodilo, ali jedino ako se vi slažete". Složili su se. Pobjegao sam, a lugar nije ni primijetio. Otišao sam skroz nazad u bazu i javio što se dogodilo. U međuvremenu lugar je naše predao policiji koja ih je tamo ispitivala. Netko od njih je izdao, priznao gdje je baza. Drugi dan navečer bio sam u zgradi gdje su boravili radnici, sjedio sam uz štednjak, bilo je oko pet sati. Bojnik Jelinek i ja smo pričali. Pogledam kroz prozor, kad najednom, austrijska i britanska policija opkolili zgradu! Što sada? Oni uđu u prostoriju koja je služila kao ured. Tu vidim jednog od ljudi iz uhvaćene grupe, zvao se Majdak. S njim su bili britanski satnik i tumač. Uletjeli su u ured i Majdak odmah pokaže prstom u mene! Satnik me upita, tko je tu zapovjednik? Također uputa, jesam li vodio ove ljude? Rekoh da nisam. "Ovaj kaže da si ih ti vodio". "On je lud", kažem ja i okrenem se Majdaku: "Bog te ubio, ja te ni ne poznam, kako možeš reći da sam ih ja vodio?". No, on i dalje tvrdi da sam ih ja vodio. Tumač je bio neki četnik, htio me je udariti, ali je to satnik spriječio. Zatim su svezali šefa našeg logora, mene, i još jednoga koji je u logoru bio zadužen za opskrbu, ukrcali nas u jeep i odveli u Leibnitz. Tamo je uhićena skupina već bila u zatvoru, a ovih drugih 10-15 iz logora, uključivši bojnika Jelineka i prof. Vidalija, pustili su. Tijekom ispitivanja tu se svašta događalo. Bilo je i prijetnji izručenjem. Mene i ovu dvojicu iz logora odvezli su nazad na granicu kako bi nas izručili, doveli nas tamo i nakon kraćeg vremena odvojili nas. Ostadoh sam, nisam znao što se njima dogodilo, a oni ne znaju što je sa mnom. Uglavnom, mene su ispitivali cijelu noć. Ispitivali me, mučili me. Gola su me svezali na neke opruge u garaži i metnuli mi kantu vode da mi curi u lice, kako bih im ispričao sve što znam. Ispitivao me jedan engleski narednik koji je bio u Grčkoj s partizanima. Ja i dalje ništa ne znam, a on mi prijeti da će me izručiti Jugoslaviji. Kažem ja: "Izruči, pa što." A on meni: "Što ti je zadnja želja?" "Da me ubijete, pa da me ne morate izručiti". On kaže: "Neka te ubiju tvoji". Nakon mučenja koje je trajalo između tri i četiri sata, oko dva po ponoći, odveo me onako mokroga u ured, sjeo na stol, i kaže mi da mu ispričam sve prije nego me izruči. Opet odgovaram: "Nemam ja tebi što ispričati". Kako sam bio sav promrznut, svezao mi je noge lancem za radijator. Mene je polako hvatao drijem, jer sam se mokar i hladan najednom našao pokraj toplog radijatora. No, čim bih malo zadrijemao, već mi baca tenisku lopticu u lice. To mučenje je trajalo cijelu noć. Ujutro oko pet sati engleski narednik se otišao odmarati, ali je u zamjenu doveo austrijskog policajca da on dalje ispituje. I od ovoga ista pitanja, a ja isto tako, ništa ne znam. "Mi smo išli tražiti posao u šumu, ja ne znam šta vi hoćete". Kaže on meni: "Ti si rekao mojim prethodnicima da si bio domobran, nisi ti bio domobran". "Kako ti znaš da ja nisam bio domobran?" "Poznam ja vas dobro, ti si ustaša", a ja ga upitam: "A što si ti?" "Viši austrijski policajac", kaže, "inače sam bio natporučnik njemačke tenkovske divizije. Borio sam se ja u Hrvatskoj, zato znam tko si ti". "O", kažem, "pa gdje si bio u Hrvatskoj?". "Ja sam bio u Kninu, a gdje si bio ti?", pita. "U Gospiću" odgovaram. "Aha, sjećaš li se kad smo vam 1943. došli u pomoć iz Knina?", veli on. Pitam ja njega: "Kako si se ti izvukao?" Kaže: "Bio sam zarobljen u Kninu i onda su me partizani razmijenili za jednoga svog. Sad sam policajac, jer sam rođeni Austrijanac. No, da ti pravo kažem, ne volim gledati da te ovako muče, pa zajedno smo se borili". Nešto kasnije on izađe malo van, a ja ne mogu nikuda, svezan sam. Kad, k meni uđe neka žena, pita me kako sam i kaže: "Znate što, čula sam kako vas je ta budala, engleski časnik, mučila. Recite vi njemu bilo što, samo da vas ne zafrkava". Pitam je tko je, a ona reče da je Slovenka, da joj je muž bio Crnogorac, žandar, i da je sada njihova kuharica. Nakon kraćeg vremena ode ona, a vrati se onaj engleski narednik i opet me počne ispitivati. Sjetivši se kuharičina savjeta rekao sam mu: "Znaš što, ne znam puno o tome, ali ono što znam, reći ću ti". On skoči, uzme papir i olovku. On pita, ja odgovaram. I tako je on više od pola sata pisao. Ranije sam bio gladan i tražio čašu vode, no ništa mi nije htio dati. Sad kad je sve napisao, nudi mi jesti. Oko devet sati evo engleskog satnika, onoga koji me doveo iz Leibnitza. Narednik odmah trči k njemu: "Evo, sve, sve je priznao!". Satnik gleda taj komad ispisanog papira, uzme, zgužva ga i baci u koš. "Što je to, ovo nema veze s ničim", kaže satnik. Poslije toga me stavio u jeep i opet u Leibnitz. A druge dvojice nema. Došli mi nazad u Leibnitz, u zatvor, a on će odmah: "Sad ću te suočiti s tvojima". On, tumač i ja sjedimo u uredu i čujem kako dovode ove moje. Kad su ih doveli unutra, zatvore vrata, i oni se postroje kraj zida. Međusobno su se pogledavali, jer su mislili da sam već izručen, kako su im Englezi rekli. Naredi satnik tumaču da me pita: "Kaži ti meni", veli, "kako ste vi to organizirali te ljude?" Ja mu odgovorim: "Nisam ih ja organizirao, išli smo se boriti u Hrvatsku protiv komunizma. Sve je dragovoljno". Na to satnik naloži tumaču da pročita neke od njihovih izjava. Njih su cijelo vrijeme tukli, a tumač je sam pisao izjave. Zatim bi ih gurnuo njima na potpis, a u nevolji ljudi svašta potpisuju. "Je li istina ovo što tu piše?" pita me satnik: "Ovo što ovdje piše, čista je laž, oni su svi došli u organizaciju da se bore protiv komunizma za demokratsku hrvatsku državu, a sada neka oni kažu je li istina ovo što piše tu, ili ovo što ja kažem". Svi su potvrdili da je istina sve što ja kažem, a ne što tamo piše. Na to ih engleski satnik sve pošalje vani, na hodnik. Oni izađu, a ja ostanem. Satnik izvadi "Vjesnik", i tad sam prvi put saznao da je cijela akcija propala. Gledam i ne vjerujem. U "Vjesniku" slike uhvaćenih! Isprva sam mislio da je sve to neko podmetanje, pa gledam kad je tko uhvaćen. Piše: "Božo Kavran uhvaćen", a ja gledam kada. Nakon što sam ja već bio uhićen, preveo ga je Lojzek. Tada sam shvatio da je istina. U životu sam uvijek bio priseban, ali tog trenutka sam zamalo pao u nesvijest. Nakon toga strpali su nas u zatvor, gdje je svaki dan uslijedilo ispitivanje, a ponekad i batine. Tako je to trajalo oko tri tjedna. Onda nas prebace u Graz, u glavno zapovjedništvo britanske vojske. Jugoslavija je znala za nas, te je neprestano tražila da nas se izruči, ali Englezi su se, zbog njima znanih razloga, predomislili i nisu to bili voljni napraviti. Njihov odgovor je bio da smo mi u zatvoru radi krijumčarenja karata za hranu, bonovima. Zatim su nas predali austrijskoj civilnoj policiji. U zatvoru smo proveli sedam mjeseci, a onda su nas izveli pred sud. Osuda je bila veoma mudra - zatvorene su nas držali sedam, a osudili na šest mjeseci - pa smo odmah pušteni van. Na sudu je bilo sve kako je Jugoslavija rekla, ali nas više nije bilo. Kud koji, mili moji!

Kavran kao zatočenik OZN-e
* F. IVIĆ: Kako ste otišli u Kanadu?

* M. MARKIĆ: S ovim je slučajem bilo završeno. "Akcija 10. travanj", ili "Kavranova akcija" propala je. Ljudi su se razbježali. Tada sam donio odluku da nemam više što tražiti u Europi, premda sam uvijek govorio, da se potopi brod koji će mene voziti u emigraciju. Ali nije bilo druge. Po izlasku iz zatvora boravio sam u Klagenfurtu, u logoru. Radio sam u šumi i tako je došla pedeseta. Tad se javim za odlazak i prime me. Nisam im rekao da sam zbog akcije neko vrijeme bio u zatvoru. Naime, kad su se naši prebacivali preko granice svi su ostavljali novac i dokumente u bazi, ako nekome zatreba. Tako sam i ja po dolasku iz Italije pregledao njihove papire i nađem dokumente prijatelja Mile Markovinovića, koji je sa mnom bio u vojsci. S obzirom na to da nisam imao nikakvih dokumenata, uzeo sam njegove, stavio svoju sliku, i tako sam postao Mile Markovinović. Prigodom ranijeg ispitivanja engleskog satnika, u "Vjesniku" su objavili imena svih uhvaćenih u Kavranovoj akciji. Među njima je i Mile Markovinović (uhvaćen s X. skupinom 15. travnja 1948., op. F. I.). Pita me satnik: "Kako to, ti si Mile Markovinović ovdje, a tu piše da je Mile Markovinović u Zagrebu, u zatvoru?" Kažem ja njemu: "Pa, i u Austriji najvjerojatnije ima nekoliko tisuća Hansa Mayera!

* F. IVIĆ: Kako ste onda postali Mile Markić?
* M. MARKIĆ: To je prezime u Kanadi predugo za engleski izgovor. Svagdje ga je trebalo sricati, tako da su ga od Markovinović obično pretvarali u Marko Vinović. Stoga smo žena i ja jednoga dana odlučili promijeniti ga, ali da ipak ostane hrvatsko. Kažem - Markić. Zatim se s tim imenom i prezimenom išlo na sud i tako sam legalno postao Mile Markić..

* F. IVIĆ: Kako i kada ste se politički aktivirali u hrvatskoj emigraciji?
* M. MARKIĆ: U hrvatskim krugovima bio sam dosta poznat nakon "Akcije 10. travanj". Za Kavrana su svi znali, to je bila senzacija, samo su nas tri-četiri preživjela. Razumljivo, ja sam uvijek bio za ustaški pokret i mi smo svi bili jedno, sve do 1954. godine. General Luburić je bio u Španjolskoj kao vojna osoba, a predsjednik vlade, Kulenović, boravio je u Siriji. Poglavnik se smjestio u Argentini. Prikupilo bi se nešto novaca i slalo se poglavniku. Luburiću se nikad nije slalo. I mi smo bili kao ustaše, svi smo trebali biti jednaki. Zapravo, Luburića nisam nikad volio. Sjećam se jednog slučaja u Gospiću, 1944. Kroz Gospić je prolazila vojska iz Maksove "Obrane", na otok Pag, po sol. Išao sam s bojnikom Kolačevićem ulicom. S druge strane nailazio je vodnik iz kamionske pratnje. Kad smo se mimoišli, oni nisu pozdravili. Bojnik ih zaustavi i kaže: "Vodniče, niste pozdravili", a ovaj odgovara: "Mi u Obrani nikoga ne pozdravljamo". Ta mi se bahatost gadila. Zato ni Maksa nisam volio. Moj se odnos prema njemu kasnije promijenio. Došlo je do sukoba i sporova u emigraciji, uglavnom oko prevlasti i utjecaja. U tim su se raspravama potezale i priče o sudbini Kavranove akcije. General Luburić je štitio Srećka Rovera. Rovera su napadali da je izdajica, jer je i on vodio ljude u šumu. To je došlo do Maksa, a on kaže: "I o meni Jugoslavija govori da sam zločinac. Valja raspraviti o tome je li Rover nešto skrivio, a ne da se blato samo tako baca na čovjeka. Ali ne žele oni raspravljati." U Torontu su se skoro svake nedjelje održavale sjednice zbog toga. Tako sam i ja na jednoj sjednici morao svjedočiti o onome što znam. Izađem tako na pozornicu i kažem: "Ljudi Božji, evo, govore da je Rover izdajica, jer je prevodio ljude. Ja sam ih isto tako prevodio!" Pita me Maks: "Pa je li tebi itko išta prigovorio". Odvratih: "Nije, jer nemam novaca i ništa ne odlučujem, a on odlučuje, i zato vjerojatno ne valja. Sve je to bilo u novinama, u 'Obrani'. Sve kako je bilo. A Srećko je napravio izvještaj na oko 20 stranica i razaslao ga svima."

Mijo Jagarinac: "Došao sam boriti se protiv vas, jer sam zaljubljen u Hrvatsku!"

Navik on živi ki zgine pošteno!

Bobani
12-09-2013, 22:17
Otporaš.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
.

HRVATSKA U BORBI PROTIV ZLA (12)

Donosim ovdje pismo Kristine Kolić, kćerke Mate Kolić kojeg je Udba ubila u Parizu 18 listopada 1981. Pismo je vrlo VAžNO!

PISMO KRSTINE KOLIć HRVATIMA U EMIGRACIJI (1)

(Samo ukratko o Kristini Kolić. Poznavao sam njenog otca Matu Kolić. Bili smo skupa u istoj hrvatskoj rodoljubnoj organizaciji. Žena mu je iz Gruda, Branka Ćorluka, kuća odmah gore iznad Duvanjeske Stanice. Udala se za Matu kolić 1966. U prošlom opisu TKO JE ANTE GRANIĆ? pisac pisma Andrija Takač je spomenio Matu Kolić na listi jugoslavenske Ambasade u Parizu za kidnapiranje. Što nije tada uspijelo, uspijelo je 14 godina kasnije, moja opaska, Otporaš)

VRIJEME JE ZA PROMISLITI - RADI SE O NAMA!

Vrijeme leti! Božicćje prošao: ušli smo u novu godinu. Manje - više smo već svi predvidjeli što ćemo ove godine činiti. Napravili smo neke planove. Medjutim, ne bi bilo loše vratiti se malo natrag, te baciti kratak pogled na prošlost, na sve što smo učinili u staroj godini 1986. i malo promisliti: je li tu bilo više dobra ili zla? Jesmo li napredovali? Postigli neke uspjehe? Je li 86. bila naprednija od 85. ili je pak obratno!?...Na ova pitanja bi svak od nas trebao, morao naći odgovor.

Dapače, vjerujem da bi nekima od nas bilo mnogo teže odgovoriti na preciznija pitanja, poput slijedećih na primjer: jesam li u prošloj godini učinio više dobra nego zla bratu Hrvatu? Jesam li pomogao da hrvatska oslobodilačka borba napreduje? Jesam li pomogao da naša borba postigne neke uspjehe? Jesam li viće radio i dao za Hrvatsku nego prijašnje godine ili ne? Neki medju nama bi se zacrvenili kada bi samo čuli za ovakva pitanja - ako uopće imaju obraza - a kamo li da ih se upita:

Šta, ne, nema, jarane? Zašto si se odrekao Hrvatske, hrvatskog naroda i hrvatske oslobodilačke borbe? Čega se bojiš, jarane? Zar se više ne osječaš Hrvatom? Zar ti srce više ne kuca za Hrvatsku? Veliš da nemaš više vremena za to! Zar si mogao zaboraviti od kuda si došao? Ma kako tako možeš samo živjeti? Ti si nekada bio netko i nešto. Znao si i jedino u to vjerovao da hrvatski narod mora biti slobodan i da moramo ponovno uspostaviti našu Nezavisnu Državu Hrvatsku.

Nekada si živio za Hrvatsku. Ta reci mi, što te muči, jarane? Veliš da ima dovoljno hrvatskih organizacija s dovoljno članova pa nek se bore dok se ti odmoriš. Veliš da si već dao svoje. Zar ne vidiš da hrvatska borba traži svako hrvatsko biće, pa i tebe. Zar ne znaš da je pusta izdaja odreći se Hrvatske. Nisi, vičeš, odrekao se Hrvatske! Kako nisi, kad više ne pomažeš hrvatsku oslobodilačku borbu, kad više ne pomažeš brata Hrvata u nevolji.

Što se s tobom dogadja, jarane? Ponavljaš da si dao svoje, da o tome ne želiš više ni čuti jer želiš konačno živjeti i uživati. Veliš da nema smisla o tome više govoriti i da sa nekim ljudima jednostavno ne želiš više imati posla, bez obzira na to što se rdai o "starim" prijateljima, jer da ne želiš sam pasti u ne prilike.

xxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxxx

Želim ovim putem pozvati sve one koji budu ovo pismo čitali a osobno poznavali Kristinu Kolić, da se jave svojim komentarima i iznesu svoje dojmove ove mlade Hrvatice od svojih dvadeset godina, koja je proputovala i posjetila skore sve hrvatske zajednice u slobodnom svijetu, predavanja i govore održavala medju Hrvatima, upoznavala ih sa metodama jugoslavenskih podzemnih i tajnih služba koje su tragale za djelatvornim Hrvatima. Kristina Kolić je rodjena u Francuskoj 1967. godine. Od svojih roditelja je jako lijepo naučila hrvatski jezik.

Na ovo Kristine Kolić pismo/poruka Hrvatima, jugoslavenska Ambasada ili Konzulat iz Australije je odgovorio, vjerovali ili ne, na 119 stranica. Iako je odgovor pisan "prijateljski" i u smislu dviju žena Hrvatica koje neprekidno nazivaju Kristinu Kolić svojom "sestrom", ipak se prikriveno i više očito otvoreno primjećuje "žargon" jugoslavensko/udbaških krilatica, kao: klerofašisti, fašisti, nacisti, koljači/ustaše, ostatci ostataka, lopovi, kurvari, pijanice, teroristi, kvislinzi, petokolonaši i ostale otrcane udbaške smicalice. Odgovor je takodjer "popunjen povijesnim činjenicama" kako bi što uvjerljivije uvjrili Kristinu Kolić da se mane ćorava posla.




Objavljeno: 15.11.2009. u 14:11h
Broj jedinstvenih otvaranja (prvih 24h): 32
Prosječna ocjena: 1
Broj bodova: 32

Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 1315
Ukupno: 1315

Pozdrav... Otporašu

Sanjar47 15.11.2009 19:05 h
Kratak koment na ovaj zapis..moram ti čestitati na opširnom opisu činjenica i samih događaja,..a i potvrđujem da je istina..koliko je nevinih ljudi,koji su samo željeli dobro hrvatskome narodu, dali svoje živote iz ljubavi prema domovini Hrvatskoj.

Pozdrav još jednom...


Otporaš 16.11.2009 02:47 h

Sanjar47. Dragi i poštovani kolega hvala na pozdravu a u isto vrijeme najiskrenije odzdravljam i ja vama. Drago mi je da ste pročitali prvi dio pisma, tada mlade Hrvatice, Kristine Kolić. U slijedećih par nastavaka ću opisati tu žalošnu tragediju koja je zadesila obitelj Mate Kolić na ulicama Pariza tog kobnog dana u Nedjelju 18 listopada 1981 godine.

Ja ću nastaviti, dragi kolega, iznositi onaj dio požrtvovanosti i borbe za oslobodjenje hrvatskog naroda i za Uspostavu Hrvatske Države, onaj dio kroz koji sam osobno prošao i onaj dio kojeg poznajem kroz koji su mnogi i tisuće drugih Hrvata prošli u hrvatskoj: političkoj, socijalnoj, gospodarskoj, športskoj, vjerskoj i inoj Emigraciji. Posebno bih mi bilo drago i tek tada bih spoznao da moje iznošenje pismenih iskaza o Hrvatima iz Emigracije u borbi za očuvanje hrvatskog nacionalnog imena ima svrhe i nije uzaludno, kada bi pojedini ili čak svi koji su zainteresirani i čitaju poje opise, kopirali i pohranili za buduće nadolazeće prilike u kojima će se morati - i to pošteno - pisati povijest Emigracija/Domovina ili obratno. Uzmimo na primjer mene. Ja sam od mojih prvih dana Emigracije, koja je preko pedest godina, sakupljao i (sa)čuvao sve do čega sam mogao doći, ne znajući tada da će mi jednog dana to moći zatrebati. Pri tome ne treba zaboraviti da u ta vremena nije bilo kao danas na svakom uglu mašine za kopiranje. Tada se je sve prepisivalo preko "indiga" tj. papira za kopiranje, što je veoma uzimalo mnogo vremena...Sve se je to radilo sa ljbavlju i za ljbav prema našoj Hrvatskoj. Iako su nama svima dan i noć bili, jesu i ostaju 24 sata, nama državotvornim Hrvatima koji smo sve "džabe" i bezplatno radili za Hrvatsku, nama je naš "dan" i naša "noć" bilo radno vrijeme, tako da smo po danu morali radit u poduzećima kako bi preživjeli, a po noći smo se sastjali, diskutirali, planirali kako što bolje pomoći našoj Hrvatskoj...

Dragi kolega, odgovor na pismo Kristine Kolić, kako sam već rekao, je 119 stranica. Kada bi ga se svega iznijelo na stranice ovog portala, tek tada bi se, donekle, mogla uočiti jugoslavensko/udbaška metoda ili metode kojima su se služili medju nama Hrvatima, da nas posvade, podjele i odnarode prema rodnoj grudi Hrvatskoj. Evo samo jedan mali dio iz tog odgovora što kažu Kristini Kolić: " ...Cilj te nepoštene i neodgovorne rabote, sastoji se u prikrivanju ...stvari ...kruga samozvanih lidera i zastupnika jednog propalog vremena i aktera sramne prošlosti..." Po mom mišljenju i svakog poštenog Hrvata mi nemamo "jednog propalog vremena i...sramne prošlosti. To za nas Hrvate kažu naši narodni neprijatelji protiv kojih su se Hrvati uvijek borili. Zato sam i dao mojoj stranici na ovom portalu ime ili naslov: HRVATSKA U BORBI PROTIV ZLA. Pod tim naslovom ću iznositi, sa voljom i sa mojom nacionalnom dužnošću, ona pisma koja budem smatrao da su bila PRETEČA U STVARANJU DRŽAVE HRVATSKE koju danas svi znamo sa dva inicijala RH.


j.perkovic 16.11.2009 08:37 h

Zašto zločinci dobivaju odlikovanja!? Oni koji su Ubojstva zapovijedili otim Mesić dijeli Odlikovanja i koji su bili uvijek protiv Hrvatske Države,
ja mislim tako nešto nije Hrvatski Narod zaslužio.
Sve bi se moglo promjeniti za dobrobit Hrvatskog Naroda, još nije kasno da se zločinci davedu pravdi ako to neće Hrvatske Vlasti onda će to napraviti druge Države kao šta već radi NJemačka zločin nikada nemože da sastari.
Samo to može u Hrvatskoj.


matrixdc 16.11.2009 11:06 h

HOP se temelji se na ideji Ante Pavelića, ali legalno djeluje u Hrvatskoj
Pavelićeva stranka punih 18 godina otvoreno veliča ustaštvo
Postojanje HOP-a osuđuju politolozi i predstavnici civilnog društva koji tvrde da stranka nije smjela biti registrirana
HOP i u Kanadi i Australiji

Među temeljnim načelima HOP-a je zalaganje za uspostavu hrvatske države na njenom cjelokupnom povijesnom i etničkom prostoru između Mure, Drave, Dunava, Drine i Jadranskog mora. Osim u Hrvatskoj, HOP danas djeluje u Kanadi i Australiji, stranka je član Svjetske lige za slobodu i demokraciju, a u službenim podacima HIDRE stoji i da je glasilo Hrvatskog oslobodilačkog pokreta u Hrvatskoj i svijetu – »Nezavisna država Hrvatska«. Skraćeno, HOP-NDH.

Hrvatski oslobodilački pokret, stranka koju je utemeljio ustaški poglavnik Ante Pavelić, suprotno Ustavu i zakonima već punih 18 godina legalno djeluje mada u svom programu niti ne pokušavaju skriti zločinačku ideologiju koju veličaju.

– HOP je utemeljio dr. Ante Pavelić 1956. godine u Buenos Airesu u Argentini s ciljem rušenja Jugoslavije, borbe protiv komunizma i za uspostavu slobodne, nezavisne i suverene države Hrvatske. Od tada neprekidno djeluje po svijetu. U Hrvatskoj djeluje ilegalno do 1991. godine, uz ljudske žrtve, suđenja i progone – stoji u programu HOP-a objavljenom u publikaciji »Političke stranke u RH« koju je upravo izdala Hrvatska informacijsko-dokumentacijska referalna agencija (HIDRA) vodeći se podacima prikupljenima iz Ministarstva uprave, Sabora i DIP-a. Nakon raspada Jugoslavije, HOP je središnjicu stranke preselio u Hrvatsku te je službeno registrirana 9. listopada 1991. godine.

Prilikom registracije HOP-a 1991. godine, nikome u nadležnim državnim institucijama očito nije bilo bitno što se radi o stranci koja direktno veliča ustaški pokret i hvali se svojim osnivačem, ratnim zločincem i vođom kvislinške tvorevine NDH, Antom Pavelićem. No, na službeno postojanje i djelovanje HOP-a, odvjetništvo i policija koji su zaduženi za provođenje zakona kojim je zabranjeno veličanje ustaštva ne trzaju ni danas. HOP u međuvremenu pojačava svoje aktivnosti, pa je prije 20-ak dana održana izvanredna skupština u zagrebačkom hotelu Dubrovnik na kojoj se okupilo stotinjak članova stranke. Nezadovoljni vodstvom koje ih je bacilo na margine, izabrali su nove predstavnike i donijeli zaključak »da će HOP zaživjeti još snažnije kao državotvorna, nacionalistička stranka sa tendencijom da postane vodeća među hrvatskim nacionalnim radikalima.«

Postojanje HOP-a, ipak, osuđuju politolozi i predstavnici civilnog društva koji tvrde da je riječ o stranci koja nije niti smjela biti registrirana.

– Stranke u suprotnosti sa ustavnim poretkom i zakonima treba zabraniti, veli profesor sa Fakulteta političkih znanosti, Nenad Zakošek dodajući da društvo mora sazrijeti i početi provoditi ustavni zakon.

Predsjednik Građanskog odbora za ljudska prava, Zoran Pusić, smatra da je riječ o stranci koja spada u domenu Državnog odvjetništva.

– Ja sam svojevremeno, još za vrijeme rata, protestirao protiv HOP-a, čiji je pripadnik bio i ratni zločinac Tihomir Orešković. No to je bilo u doba kada je sada bivši predsjednik HSP-a Đapić mjerio kukuruz i kada su se neke hrvatske vojne jedinice zvale, primjerice po Rafaelu Bobanu. Nitko nije reagirao. To da takva stranka postoji je samo po sebi zastrašujuće. U Europi su takve nacističke stranke zabranjene. To je stranka koja je po svom programu i onome na što se pozivaju nacistička stranka koja se oslanja na najmračnije ideje koje su se u 20. stoljeću pojavile. Oni tvrde da su patrioti. No, nije patriotizam teroriziranje drugih samo na osnovi drugačije vjere, nacionalnosti ili političkih protivnika, a to je sve njihov temelj te i sami ponosno ističu da ih je osnovao ratni zločinac Ante Pavelić. To pozivanje na nasljedstvo Ante Pavelića je nešto što ih svrstava u područje interesa državnog odvjetništva, veli Pusić. Predsjednik GOLJP-a poručuje državnom odvjetništvu da počnu raditi svoj posao i provoditi zakone te ističe da Hrvatski oslobodilački pokret zbog javnog propagiranja ustaštva treba zakonski sankcionirati i zabraniti.


Otporas 16.11.2009 14:11 h

matrixdc. Bolan kolega matrixdc, rekli bi bošnjaci, a Srbi bi rekli: Bre kolega matrizdc, vidiš da i u hrvatskoj policiji i državnom odvjetništvu ima dobrih ljudi i Hrvata s demokratskim sluhom i demokratskom idejom. Kada se mogu dijeliti prokomunističko/jugoslavenskim zlikovcima odlokovanja, otvoreno isticati i slaviti borbe: NOB i NOV i NOR protiv davno očekivane Hrvatske Države, još uvijek podržavati spomenik(e) najvećem ratnom zlošincu Titi po gradovima Hrvatske, zašto se ne bi smijelo imati danas u "slobodnoj i demokratskoj" Hrvatskoj i oporbenu organizaciju vladi pod punim hrvatskim državotvornim imenom i smislom HOP-a. Pri tome ne trebamo nikada zaboraviti da se svi osjećaji naroda u svijetu danas okreću prema MATIČNOM JEZGRU. HOP je - hoćeš nećeš - JEZGRA HRVATSKOG DRŽAVOTVORNOG KORIJENA te prema tome ima legalno pravo biti na onome matičnome mjestu gdje jest, a to je Hrvatska. Prijatelju matrixdc to je činjenica, kao što je šinjenica da najdržavotvorniji SIN HRVATSKE Poglavnik dr. Ante Pavelić nikada nije bio sudjen niti osudjen po niti jednome medjunarodnome sudu kao ratni zločinac. Uzevši to medjunarodno pravilo u obzir, nikoga se ne može zvati niti prozivati "ratnim zločincem" sve dotle dok ovaj ne bude sudom osudjen. Što se tiče monarhističko srpskih sudova ili jugoslavensko/komunističko/beogradskih sudova, ne treba nikada skinuti s UMA da su ovi njihovi sudovi svakog poštenog i državotvornog Hrvata osudjivali i osudili pod lozinkom KOLABORATOR(I) na smrt.

Živjela hrvatska sloboda i demokracija za koju je vrijedno se boriti i umrijeti! Smrt totalitarizmu!
Živio kolega matrixdc koji je počeo konačno pobjedjivati sam sebe i počeo čitati izvorno matično hrvatsko štivo HOP-a! Osvješćuju se oni koji čitaju hrvatski državotvorni tisak! Ostaju zaglupljeni oni koji ne čitaju ništa pa tako lutaju iz mraka u mrak!


matrixdc 16.11.2009 15:15 h
Drago mi je otporaš da si u zadnjoj rečenici definirao i sebe. Pozdrav.


Domobran 16.11.2009 17:53 h

Sanjar47. Slažem se što si rekao..."moram ti čestitati na opširnom opisu činjenica i samih dogadjaja,...a i potvrdjujem da je istina.." Ja to njegovo pisanje, otporaševo redovito pratim, i ne samo to, nego uživam u raznolikostima samog sadržaja izražavanja pojedinih autora pisama. Nadajmo se da će Otporaš nastaviti iznositi tu nama nepoznatu a u isto vrijeme i tako zanimljivo izražavanje naših ljudi u tudjim zemljama, pod tudjim nebom i zvijezdama, poštivajući tudje običaje i zakone, ali još uvijek u njihovim mislima i osjećajima prema rodnoj grudi Hrvatskoj.


Domobran 16.11.2009 18:04 h

matrixdc. Meni se čini da tebe nešto strašno muči! To je naša hrvatska prošlost koja te muči. Opusti se malo! Jedna lasta proljeća ne čini, tako ni ti sam nećeš uspijeti prošlost izmijeniti, a najmanje izbrisati. Kada dobrog vjernika nešto stalno muči, on ode kod svećenika pa se lijepo ispovidi. Ta ispovijed ga olakša tako da od crkve pa do kuće pjevajući idje. I ti bi se trebao nekome povjeriti, da ne kažem ispovjediti, što bi te uveliko opustilo i pomoglo.

Prije nekoliko mjeseci na ovom portalu sam pročitao kako si ti i neki drugi korisnici ovog portala htjeli pokrenuti proces protiv Poglavnika dra. Ante Pavelića. To je bila dobra ideja. Šta je sa tim sada! Da li si se uplašio i odustao pa te to toliko muči i gnjavi?! Ti znaš lijepo i dobro pisati, pa zašto ti ne bi potencirao nešto a ne uvijek čekati da to netko drugo za druge počme. Ako trebaš moju pomoć, samo se javi i tu sam.


DOMOLJUB 17.11.2009 10:49 h

Kristina Kolić. Znala si u svoje vrijeme davati dobre savjete onim Hrvatima koji nisu znali tko su i što su. Mnogima si otvorila oči koji su progledali i saznali istinu i od Jugoslavena postali dobri Hrvati. Ima ih još koji ne znaju tko su i što su i da nije istina ono što ih je njihov Tito učio.

Istina je i to smo mogli pročitati nedavno na ovim stranicama, da su Amerikanci i Englezi štitili Poglavnika dra. Antu Pavelića dok je boravio u Austriji i Italiji odmah iza WW ll rata. Iako se zna da su to oni činili za svoje više političke interese, onda bi se trebalo znati da bi i mi Hrvati za naše više političke i nacionalne interese trebali štititi svakog Hrvata a ne samo Poglavnika.

Približiva se skoro pola stoljeća mojeg života na zapadu, a još nisam primijetio, a naročito ovdje u Ameriki, da oni vode toliku brigu o NDH itd. Oni vrlo dobro znaju da se je hrvatski narod borio za svoju slobodu, svoju Državu Hrvatsku i da se nisu borili protiv Amerike i protiv zapada.

Mi Hrvati ovdje u Ameriki svake godine slavimo Dan Hrvatske Državnosti 10 Travnja, što Amerikancima ni malo ne smeta, niti im pada na pamet da nam to zabrane, a još manje da nas prozivaju kojekakvim imenima, kao što se to u Hrvatskoj dešava. Pa čak ni Izrael ne vodi toliku brigu o tome, o NDH.

To sve čine hrvatski izrodi, anti Hrvati i neki židovi u Hrvtskoj, koji su za to plaćeni i na taj način dobivaju pomoć od židovskih lobija i organizacija, koje nisu najbolje upućene u ANTI HRVATSKE LAŽI!

Ovi isti hrvatski izrodi sustavno prozivaju hrvatske Domoljube Domovinskog rata zločincima. Čudno da ti isti hrvatski izrodi ne prozivaju četnike kao stvarne začetnike svih zločina i nazvati njih ratnim zlocincima. Ovo je kristalno jasno svakom dobronamjernom Hrvatu i Hrvatici, samo nije jasno hrvatskim izrodima. Nadati se je poslije nadolazećih izbora da će se politička klima u Hrvatskoj promijeniti!


Otporaš 17.11.2009 15:40 h

Mojem prijatelji matrixdc. Na kraju svih krajeva približili smo se jedan drugome, i, rekao bih da smo povezani onom vašom rečenicom: " Drago mi je Otporaš ...da si u zadnjoj rečenici definirao i sebe. Pozdrav ".

Pošto je zadnja rečenica glasila..."Živjela hrvatska sloboda i demokracija za koju je vrijedno se boriti i umrijeti!", svakome tko iole to pročita, primijetit će da je akcent, težina i važnost tih riječi na: "ŽIVJELA HRVATSKA SLOBODA I DEMOKRACIJA" za koju sam se ja borio i zalagao skoro pola stoljeća. Kako ste se vi osobno na ovim stranicama izjasnili da ste se u Domovinskom ratu borili za ista načela i ciljeve za koja sam se i ja borio, to jest za Slobodnu i Demokratsku Hrvatsku, drugim riječima da ste se borili pod mojom HRVATSKOM ZASTAVOM, to je za mene dovoljan znak i pečat da ste se borili protiv SVAKE JUGOSLAVIJE i svega onoga što je ova predstavljala i kod kuće i vani, tj. da ste se borili protiv jugoslavenskih laži svake vrsti...

Eto, poštovani kolega matrixdc, zato sam rekao da smo se nas dvojica na kraju svih krajeva i natezanja približili jedan drugome, ne poradi mene za vas niti poradi vas za mene, nego jednostavno smo se priblizili jedan drugome poradi naše drage nam HRVATSKE!
Iskreni vam pozdrav šaljem, Otporaš.

Bobani
12-09-2013, 23:47
Otporaš,prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA


HRVATSKA U BORBI PROTIV ZLA (13)

Donosimo odje završetak pisma Kristine Kolić upućeno hrvatskoj iseljeničkoj javnosti za Božić 1986 godine.

PISMO KRISTINE KOLIĆ HRVATIMA...(2)

Nastavak iz prošlog broja

Zar ne shvaćaš da sšto smo brojniji to smo i jači. Zar ne znaš da se jedan narod sastoji od različitih pojedinaca, pa tako i naš hrvatski. Ne razumiješ? Zar si zaboravio da danas cijeli hrvatski narod nosi ideju hrvatske države! Ti si ipak svjestan da je to cilj svih Hrvatica i Hrvata. Medjutim, ne shvaćaš da ljudi imaju različita mišljenja što se tiče samoga oslobodjenja i da ima više puteva za doći do države. Kažeš kako ne razumiješ zašto Hrvati nisu ujedinjeni i zašto sve organizacije ne suradjuju zajedno. Ma hajde, jarane, pa šta ti je! Budi pametan! To nije dovoljan razlog da se odrekneš Hrvatske. Nevažeće! Vičeš da se nisi odrekao Hrvatske, nego si se razočarao što neke organizacije ne rade što bi trebale, po tvom mišljenju raditi.

Kažeš da ništa ne rade. A što je s tobom, jarane? Što im ne pokažeš kako se radi! Zar ne znaš da ništa ne pada iz oblaka. Zar ne znaš da nemaš pravo od drugoga očekivati ono što sam nisi spreman učiniti. Zar si zaboravio da čovjek uvijek mora polaziti od sebe. Nije vrag da ne znaš za staru poslovicu koja glasi: "Vidi trun u tudjem oko, a ne vidi brvno u svome." Veliš kako to vrlo dobro znaš, ali da se neki tvoji prijatelji koji su tako činili požatvorani ili (po)ubijani od udbe. E, jarane. Što mi nisi odmah rekao da se bojiš, da ti se strah upio u krv! Odgovaraš kako se ti ne bojiš nikoga, ali da imaš obitelj na koju moraš paziti. Prvo, je li te itko pitao da umreš za Hrvatsku? Ne bi li bilo bolje kada bi živio za Hrvatsku? A drugo, pa zar i tvoj narod nije tvoja velika obitelj? Šta si se prihvatio one stare" "svatko za se?" Je li barem znadeš što znači narod? Kako možeš zaboravljati da i ti pripadaš hrvatskom narodu, htjeo - ne htjeo!!

Veliš, znadeš. To ti ne moramo govoriti. Kako onda ne shvaćaš da je svako hrvatsko biće, bez obzira na godine, spol, vjeru ili stranačku pripadnost, dužno braniti svoj vlastiti narod i boriti se za svoju slobodu sve do uspostave Nezavisne Države Hrvatske? Razumiješ, veliš. Ma ništa ti ne razumiješ.

Ah, tu je problem! Znadeš li ti jarane što ti ne dostaje? Nedostaje ti osjećaj za tvoj hrvatski narod, osjećaj i ljubav prema Hrvatskoj i bratu Hrvatu.

Što sada ne govoriš? Što si umučio? Grozna te dilema kida. Veliš da zališ. Savjest te peče. Što ćeš, pitaš! Nemam ti više živaca obješnjavati, jarane. Sam odluči! Sretna ti nova godina! Bog! Cekaj, vices! Uzbudjen si. Ne znas vise tko si; sto cu sada, vices!

Vrijeme je da promisliš - radi se o nama!

K R I S T I N A K O L I Ć

16 siječnja 1987. Hrvatski Vjesnik Str. 9.

Kraj ovog pisma.

Kako sam rekao u prošlom opisu da je jugoUdba iz Australije odgovorila na ovo pismo Kristine Kolić na punih 119 stranica. Bilo bi skoro nemoguće na ovim stranicama portala javno iznijeti svu mizeriju jugoslavenske bijede prema Hrvatima i njihovoj opravdanoj borbi za slobodu i potpunu nezavisnost hrvatskog naroda. Samo ću staviti naslov pisma da vidite kako judinski počima.

(Vrlo štovana i draga hrvatska sestro!)


Objavljeno: 19.11.2009. u 13:18h
Broj jedinstvenih otvaranja (prvih 24h): 18
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 944
Ukupno: 944


Domobran 19.11.2009 18:46 h

Otporaš. Pročitao sam oba opisa pisma Kristine Kolić. Pismo je jako ganutljivo! Da li je razlog tragične smrti njenog otca Mate Kolić, kojeg je Udba likvidirala u Parizu 1981 godine samo zato što je hrvatski rodoljub, ili ne, teško je reći. Svakako pismo samo za sebe slovi kao APEL HRVATIMA da budemo zajedno i složni u borbi protiv jugoslavenskog ZLA. Zato se nije niti čuditi da je jugoslavenska Udba reagirala na to pismo sa svom svojom žestinom sa 119 stranica odgovora. Možda bi bilo dobra izdati malu knjižicu tog odgovora kako bi i mi danas mogli znati kakvim se je metodama Udba služila u ocrnjivanju i likvidiranju Hrvata.


Otporaš 20.11.2009 23:14 h

Domobran. Udbine motode su više manje poznate, a ono što se još ne zna, budite uvjereni, saznat će se, kad-tad. Nedavno je izišla knjiga koju je napisao hrvatski javni radnik Božo Vukušić: "TAJNI RAT UDBE". Knjiga je uistinu zanimljiva i popraćena mnogim svjedočanstvima, koja donosi, još živih svjedoka, zastrašujuće činjenice kojima se je Udba služila kako vrbovati brata protiv brata, prijatelja protiv prijatelja, čovjeka protiv čovjeka, Hrvata protiv Hrvata, sve u cilju da ih se "ušutka/likvidira". To je Udba radila! Zato bi bilo korisno, poželjno i pametno, da oni Hrvati koji su "morali" raditi za Udbu, iznesu svoja svjedočanstva odakle su im direktive dolazile. Poznavajući jugoslavensko/komunistički sistem sve je dolazilo iz glavne CENTRALE IZ BEOGRADA. Ako hrvatski bivši Udbaši uporno ostanu pri tome i ništa ne otkriju dok su još živi, bojim se da će zbog njih ljaga ostati i na hrvatskome narodu, jer se ovi potonji nisu na vrijeme ogradili od državno/jugoslavenske odgovornosti koja je dolazila iz Beograda.


DOMOLJUB 21.11.2009 20:48 h

Otporaš. Vrlo dobra usporedba sto se tiče hrvatskih udbaša. Samo se Srbi mogu veseliti da se naši hrvatski komunisti i udbaši ne ograde svih direktiva i naredjenja koja su stizala iz Beograda. U tom slucaju Srbi mogu mirne duše reći da su to hrvatski udbaši činili svojim Hrvatima neovisno od nas Srba i Beograda. Znači da su Hrvati krivi za Hrvate a Srbi za Srbe, te nam mogu odmiriti od "šake do lakta" za neke krivnje ili krivice nanešene Hrvatima sa strane Srba. Kao na primjer: Kardinal Stepinac sudjen u glavnom gradu Zagrebu, javni tužitelj bio Hrvat, porotnici Hrvati, sudija i suci Hrvati, obrana Hrvati, nigdje ni za lijeka tu Srbina nema. Tako će ih povijest zabilježiti. Ista stvar sa sudjenjem dru. Andriji Artukoviću 1986. i svim drugim državotvornim Hrvatima; sve se čini na području Hrvatske i sve konce Hrvati povlače, daleko od Jugoslavije i Beograda.


matrixdc 29.11.2009 22:55 h

A tko si ti i što si ti Otporaš da se ja tebi obraćam, ti si samo zalutali fašista dijaspore.


Otporaš 30.11.2009 01:22 h

Kolega matrixdc, nedavno su se sastali velikani svjetova u Berlinu povodom pada berlinskog zida 1989., i tom prilikom američke medije su donijeli natpise tog zida SRAMOTE kao: Zid protiv fašističkog prodiranja, Wall from fascist penetration. Pitam vas ja sada, prijatelju matrixdc, da li su Lideri Istočne Njemačke kada su davali ime tom ZIDU tada mislili na "zalutale hrvatske fašiste iz dijaspore" ili su mislili na "fašiste" koji su protiv komunizma. Ako su oni tada mislili na fašiste koji su protiv komunizam, a vi mene - OTPORAŠA - sada javno prozvali "zalutalim fašistom iz dijaspore", onda se ja sa tim ponosim. Jer biti protiv komunizma nije mala stvar, a ja sam taj bio cijeli moj život. Drugim riječima: biti protiv kumunizma u ona vremena kada je trebalo biti, to je značilo biti protiv JUGOSLAVIJE. A biti protiv Jugoslavije je automarski biti za HRVATSKU DRŽAVU. Tako, kolega matrixdc, ako ste vi za HRVTSKU DRŽAVU, onda ste vi "zalutali fašista iz dijaspore" isto kao i ja, Otporaš. Dakle, na istim smo tračnicama: ZA HRVATSKU DRŽAVU. To se u nacionalno/političkom rječniku zove: DOBRO DOŠAO U DRUŠTVO ZALUTALIH HRVATSKIH FAŠISTA IZ DIJASPORE ZA HRVATSKU DRŽAVU!!!



j.perkovic 30.11.2009 08:11 h

Gospodin matrixdc sad je sam! On nije još svatio da je on sa svojim mišljenjem ostao u jednoj maloj manjini, u Hrvatskoj ja sam uvijeren da će i on promjenit svoje mišljenje prema Dijaspori.
Kad bivši drugovi izgubidu Vlast i kad se malo više bude pričalo o Emigraciji i šta je Emigracija napravila za Hrvatsku.
I on će možda jednom svatit da je bio na krivoj strani.
Jer je komunizam sve izgubio samo radi toga šta je to bila Diktatura i zločin.


Otporaš 30.11.2009 12:52 h

Dragi prijatelju j. perković, velika je istina što ste rekli da je matrixdc sada ostao sam. On se sa tim može tješiti što je izoliran i ostao sam samcet samo onda ako sam sebi kaže: "da se je sam i rodio". To se zove SEBIČNOST za koju se još nije pronašao lijek.


DOMOLJUB 30.11.2009 14:15 h

j.perković/Otporaš. Slažem sa što ste rekli za matrixdc. Ja sam njega već davno nazvao kao jedno "mlataralo bez veze".


Delivuk 7.12.2009 20:05 h

za otporaša, tvoje pisanje me navelo da se učlanim i da ti javim da i ja imam mlogo rodbine u Novom Zelandu, Australiji, Kanadi i Ameriki. Neki su otišli prije nego sam se ja rodija i nisam ji poznava. Preko pisama sam čuja za njiha. Poslije kada smo postalo slobodni smo se sastali i u didovoj i ćaćinoj kući. Ovi iz Amerike i Australije su mlogo pričali poput tvoji pisama koja si iznija. Zato ti virujem i uvik otvoram kompjutor ne bili vidio još koje pismo što su naši Rvati pisali strašnoj udbi. to toliko.


Delivuk 17.12.2009 16:31 h
nema više Otporasa ni njegovi pisama. Ja san se učlanija ovdeka da bi čita njegova pisma, al ji nema vise ništa.

Bobani
13-09-2013, 06:16
Otporaš: prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA

HRVATSKA I USTAŠTVO (35)

ČESTITKA DESETOM TRAVNJU!!!

Iz povijesne perspektive, ne bi danas bilo Hrvata koji ne bi htio govoriti s oševidcem delirija PROGLAŠELNJEN NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE.

Danas je 69 godišnjica PROGLAŠENJA NEZAVISNE DRŽAVE HRVATSKE. Kako bi bilo lijepo da se danas nadje živi svjedok i iznese nama mladjima svoje dojmove kako se je osjećao hrvatski narod kada je čuo vijest da smo konačno SLOBODNI! i imamo svoju Državu Hrvatsku.

U tu svrhu i za to zadovoljstovo vam donosim veselje dvojice Ustaša koji su svoje dojmove zapisali u vlaku vozeći se prema Domovini Hrvatskoj.

ČESTITAM SVIM HRVATIMA DESETI TRAVANJ!!!


Najradosniji trenuci obnovitelja Hrvatske Države.





Najradosniji trenuci obnovitelja hrvatske slobode i nezavisnosti-


Zagreb, 9. listopada



Vedro talijansko nebo, vedrije i jasnije od djetinjeg oka. Proljetno sunce nekako veselije grije, sve pupa i oživljuje, u duše naših Ustaša uvlači se neka tiha i skrovita radost, predosjećaj o velikoj bliskoj budućnosti, koja je na pomolu. Pokrajina Avellino, najdivniji kutak Italije: sunce, pjesma, cvijeće i dražest. Izgleda da se priroda natjecala s ljudskim duhom, u obogaćivanju toga kraja i u tom natjecanju stvorila ono, što joj gotovo nigdje na kori zemaljskoj nije u potpunosti uspjelo. Bujno zelenilo okružuje sam gradić Avellino, a tamo prema jugozapadu vide se obronci tamnomrkog i jezivog Vezuva, kojemu se sučelice usidrio Napulj, jedan od najljepših svjetskih gradova.

U skromnom stanu u Avellinu sjede dvojica ustaških časnika i šute. Od vremena na vrijeme šutke se pogledaju i ništa više.

- Marko, što naši u domovini rade? Hoće li ona biti ubrzo oslobodjena?
- Nadajmo se. Ja čekam svakim danom brzojavku od Poglavnika.
- Ne strahuj, brzojavka će pravovremeno stići, uzdajmo se u njega i Providnost.

Opet zašutiše. Lagani proljetni povjetarac leluja cvatuće jorgovane, koji neobično opojno mirišu, kakvi samo u Avellinu cvjetaju. U to se na vratima pojavi listonoša s brzojavkom. Srce naših boraca življe zaigra. Danas je utorak, 8. travnja, treba da se nadju još danas s ostalim drugovima u Napulju, a u četvrtak sa svima u Pistoji, gradiću sjeverne Italije.

Brzo uzmu najnužnije stvari, kojih nije bilo Bogzna kako mnogo, i upute se na avellinski kolodvor. Na putu do Napulja pridruži im se još desetak drugova. Svi su razdragani, jer znaju, da se Jugoslavija uplela u rat s osovinskim silama i tako sebi potpisala smrtnu osudu, znaju da će iz te borbe izići pobjednicom i njihova sveta majka Hrvatska, za dobrobit koje im se nikakva žrtva ne čini preteškom.

Iz Napulja krenuše vlakom kroz srednju Italiju prema Pistoji, gdje su se imali svi sakupiti. Putovanje je bilo veoma ugodno, kakvo samo može biti u prvo proljetno doba u tom kraju Italije. Govori se veoma malo i to ono najnužnije, najpreče. Ta kako bi i govorili, kad je srce prepuno osjećaja, a duša i mašta već brode oranicama i poljima, šumama i vrletima oslobodjene domovine Hrvatske? Tako im je meko pri duši. Znaju, da ne će naći sve uredjeno i stišano, znaju da će morati prolijevati more krvi i žrtvovati mnoštvo života dok potpunoma ne oslobode okovanu domovinu i osiguraju joj mirniju i sretniju budućnost. Sve to oni znaju i razmišljaju o tome, ali to ne može narušiti njihovo veselje, već ga naprotiv umnožava i uzveličava.

Na Veliki Četvrtak, oko pola dana, stigne njihov vlak na kolodvor u Pistoji. Na kolodvoru ih dočekaše neki ustaški častnici, stari borci, te dočastnici i Ustaše. Tu se izrukovaše i izgrliše sa starim drugovima i istomišljenicima, a zatim se uputiše u logor. Nije bilo vremena, a nisu imali ni volje za razonodu, već se stali savjetovati što da se čini. Odmah im bi podijeljeno ustaško odijelo, kojega do tada nisu imali, te oružje i streljivo, kao i cjelokupna ratna oprema. Stvaraju se nacrti o možebitnom napadaju na Jugoslaviju, ako to ustreba, i pomoći braći, koja su najvećma ugrožena od neprijatelja.

Onda zapadoše u maštanja o onoj, koju već godinama nisu vidjeli, o onoj iz koje su bili protjerani i bačeni u daleku tudjinu da medju stranim svijetom, koji ne pozna ni jedne riječi njihova slatkog jezika traže utočište i zaštitu. Je li se išta promjenilo? Jesu li one male, bijele kuće još uvijek iste? Jesu li prostrane livade još uvijek cvjetne; muču li goveda i bleje li ovce po pašnjacima? Čuje li se svugdje meka i živa hrvatska popijevka? Odzvanjaju li sure litice brda onim živim uzvicima i dozivanjem? Gori li još na očinskom ognjištu sveti kućni oganj? Njihova srca udaraju mahnitom radošću, a blaženi smiješak talasa se njihovim opaljenim licem. U to ih iz slatkog sanjarenja prene vijest: - Poglavnik dolazi! Poglavnik dolazi! Svi se ubrzo okupiše, da dočekaju svoga Poglavnika. Već su bili pridošli svi Ustaše iz brojnih pokrajina Italije. Ukupan broj časnika, dočasnika i Ustaša iznosio je 340 ljudi.

Poglavnik je došao kao uvijek ozbiljna i zamišljena čela, srdačno se rukovao sa svima i sa svakim prozborio dvije tri ljubazne riječi, osvrnuvši se na ove povjesne dane, koje upravo proživljavamo. Svi su pogledi bili uprti u njega, u njima se ljeskala ljubav i privrženost, a ujedno i strahopočitanje. Svima je bilo lagodno pri duši, ostvaruje se njihov san; njihov trud, izgnanstvo, žrtve i samoprijegor krune se uspjehom.

Uvečer se svi okupiše oko krugovalnika, da čuju razvoj dogadjaja u domovini. Najednom suspregoše dah, srce im življe i mahnitije stane udarati, nadimlju se grudi, a u grlu ih nešto draži, rekao bi, na, sad će ti okorjeli borci, ti divovi proplakati. Bežični brzojav donosi do ušiju izgnanika najveseliju vijest: >Maršal Slavko Kvaternik proglasio je Hrvatsku Slobodnom i Nezavisnom Državom.<

Jedan je čas zavladala mrtva tišina, i kucaj se srca nije mogao čuti, a onda odahnuše duboko ustaške grudi i nutarnje uzbudjenje trebalo je dijeliti da se lakše snosi ona snažna bujica čuvstva. Svi se rukuju i ljube, svima suze radosnice titraju u očima, no brzo ih uguši junačko ustaško srce, koje ne plače ni onda, kad je presretno.

Nije se smjelo dugočasiti. Odmah se spremi sve za polazak. Upute se na pistojsku postaju, gdje ih je već čekalo nebrojeno mnoštvo pistojskog prijateljskog pučanstva. Posebni vlak za njih već stoji na kolodvoru i pisti. Naši ulaze u vagone. Razdragani i iskreni živalj onoga kraja kliče i plješće našim junacima; djevojke ih posiplju cvijećem, a starice ih blagosivlju i šapću tihu i predanu molitvu za njih, za brzo i konačno oslobodjenje njihove vjekovima sputane i izrabljivane domovine.

Vlak kreće vrlo polagano. Ustaše se nagnuli na prozore, a narod maše rukama, maramicama, svime do čega u tome času velikog ushita može doći. A ustaška srca gore, plamte, uzvraćaju im pozdrave uzdignutom desnicom. Kad je vlak izišao iz stanice iz stotine ustaških grla prolomila se poput oluje slobodna >Lijepa naša. Vlak juri kroz sjevernu Italiju, prelazi Padsku ravnicu i primiče se Trstu. U Trst stigoše 11. ožujka pod večer. Na kolodvoru ih je čekalo mnoštvo svijeta, većinom Hrvata, koji su jamačno znali za njihov dolazak. Bura oduševljenja i poklika prolomila se zrakom. Kliče se Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Poglavniku, hrabrim ustaškim mučenicima i borcima. Predstavnici talijanskih vlasti u Trstu predali su u ime prijateljskog talijanskog naroda divan vijenac Poglavniku.

Prije nego sjedoše u autobuse, koji su ih čekali, Poglavnik im održa kratak govor, upozoravajući ih da budu kao i uvijek spremni za svaki eventualni napadaj četničkih banda na putu u domovinu..

>Ako dodje do čega. rekao je dostojanstveno POGLAVNIK, ja pred vama stupam u borbu!<

Poglavnikove su se riječi jako dojmile ustaških srdaca, kojima život i ne predstavlja ništa drugo nego predano žrtvovanje za dobrobit domovine.
Zabrujaše motori, zazviždaše sirene i samovozi krenuše prema Rijeci.

Usprkos napornoga putovanja i neprospavane noći nije sada nitko mislio na odmor i počinak, već svi iz svih samovoza počeše punim grlom >Lijepu našu. Puška puca< i druge hrvatske ustaške popijevke i koračnice. Što se više noć primicala jutru postajalo je sve hladnije i hladnije, brije ledeni sniježni vjetar. No taj vjetar ne rashladjuje, već naprotiv grije, taj je vjetar prvi vijesnik slobode, koji im je izišao u susret da im izruči pozdrave radosne majke, da ih u njezino ime poljubi i blagoslovi. Taj vjetar razblažuje i mekša čvrsta ustaška srca i raznježuje tvrde i opore njihove grudi, privijajući slatki melem na njihove boli.

- Marko, reci mi je li ti ugodno pri duši?
- Pitaš?!

I iz ustaških grudi ote se burnija i jača, vedrija i proćućenija nego ikada od svoga opstanka >Lijepa, naša domovino...<

U tri i pol sata poslije pola noći predje posljednji samovoz riječko-sušački most i krene prema Delnicama. Po zapovjedništvu Poglavnika (odmah u Sušaku), jedan odred Ustaša, na čelu sa satnikom Ivanom Devčićem, odvoji se od cjeline i krene u Liku da pomogne našima ugušiti mjestimične pobune vlaha. Kako put kroz bivše Srpske Moravice nije bio baš najsigurniji, naredi Poglavnik da se istraži teren i osigura nesmetan prolaz.

Usprkos noći i snijegu, koji je još uvijek padao, izidje na cestu svo delničko pučanstvo da izrazi svoju zahvalnost i odanost Poglavniku i ustaškim odjelima. Poglavnik je odredio da svi samovozi stanu, a sam je izišao i kratkim, ali toplim govorom pozdravio pučanstvo, koje je oduševljeno klicalo Poglavniku i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Uz cestu, od Delnica do Ogulina, kao i dalje do Zagreba, stajalo je staro i mlado, muško i žensko i samovoze posipalo cvijećem. U Ogulin je ušao posljednji samovoz 13. travnja u 3 i pol sata poslije podne. I tu je Poglavnik održao mali govor, u kojemu je u kratkim crtama i jezgrovito, kako mu je prirodjeno, upozorio narod na ove povjesne časove, koje upravo proživljavamo. Pljesak, poklici, pjesma, uzdignute desnice, bio je vidljivi znak nutarnjeg uzbudjenja i neopisive sreće ogulinskog hrvatskog pučanstva.

Na tome napornom i dugotrajnom putovanju Poglavnik se malo jače nahladio pa se moralo ostati u Karlovcu do prvih sati 15. travnja. U Karlovcu je bio neopisivo oduševljen doček. Na karlovačkom kolodvoru dočekao je Poglavnika i Ustaše Doglavnik Vojskovodja maršal Slavko Kvaternik i srdačno se rukovao s Poglavnikom, zahvalivši mu u kratkom govoru na svemu što je učinio za hrvatski narod, za napaćenu majku Hrvatsku.

U 5 sati jutro 15. travnja izašao je Poglavnik sa svojim vjernim Ustašama na povijesni Markov trg. Pogledao je Ustaše i Ustaše njega; u očima im sjale
suze. Baciše pogled u maglovitu daljinu i vidješe, što nisu nikada do tada vidjeli s Markova trga; u travanjskoj magli ljeska se uzvišen i velik lik slobodne i okrunjene Hrvatske Domovine.



(I. R.)


Objavljeno: 10.04.2010. u 01:02h
Broj jedinstvenih otvaranja (prvih 24h): 28
Prosječna ocjena: 1
Broj bodova: 28

Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 729
Ukupno: 729
Priprema za ispis uratka
Pošalji na mail:
Ocijenite sadržaj: Radove mogu ocijeniti samo posjetitelji koji još nisu glasali. Tekstove koji nisu autorski, kraći su od 800 znakova ili su stariji od 24 sata nije moguće ocijeniti.


j.perkovic 10.04.2010 10:00 h

Otporaš jako dobro! I još danas ima Hrvata koji se diče otim vremenima kad smo postigli našu SLOBODU, u dugoj borbi i opet smo sve izgubili dali je sudbina Hrvatata ili je bila uvijek IZDAJA kao šta je bilo za vrijeme 2 Svijetckog rata.


Domobran 10.04.2010 14:25 h

Čestitka Desetom Travnju!
Pisati hrvatsku povijest, osobito hrvatsku povijest iz drugog svijetskog rata i priskakati a ne spominjati važnost DESETOG TRAVNJA, bio bi jedan očiti PRKOS, MRŽNJA, ZAVIST, NACIONALNA IZDAJA prema svim onim žrtvama i Hrvatima koji su stoljećima čekali taj dan oslobodjenja Hrvatske.

Ovo gore što su dvojica Hrvata razgovarali onda, onaj dan kada se je radjao DAN SLAVE, DAN VESELJA, DAN PROGLAŠENJA HRVATSKE DRŽAVE je jedan živi odraz onoga travanjskog vremena 1941. godine!

Dali Hrvati danas, DESETOG TRAVNJA 2010. godine, 69 godina kasnije, mogu suosjećati onako kao ova dvojica Hrvata onda, je pojedinačni odgovor svakog Hrvata sam za sebe.

Prešutijeti danas veselje Hrvatima tog slavnog i blaženog travanjskog vremena 1941. godine, bila bi - ne samo sramota - nego neprijateljska pljuska na grobovima svim PALIM HRVATIMA za tu ideju stvaranja Hrvatske Države.

Sve što mi pošteni i državotvorni Hrvati možemo danas učiniti za tu palu braću u čast čuvanja Hrvatske Države, je reći im: SLAVA SVIM PALIMA HRVATIMA !!! i
ČESTITAMO DESETI TRAVANJ SVIM ŽIVIM HRVATIMA!


Delivuk 15.04.2010 15:35 h

Zašto ti ne bi čestita današnji dan Rvacke Države, zašto ići u prošli vik tražiti nešto ko da mi Rvati nemamo nešta novijega.

Ja ću početi. ŽIVIJA DAN NEZAVISNOSTI DRŽAVE RVACKE!

Bobani
13-09-2013, 16:06
Otporaš: prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA


HRVATSKA U BORBI PROTIV ZLA (1)

Malo je danas slobodnih naroda u svijetu koji se nisu borili na jedan ili drugi način za svoju slobodu i nezavisnost.

Točno je da su se Hrvati uvijek kroz svoju prošlost morali boriti kako bi očuvali nacionalni identitet. Načini borbe nikada bisu bili isti. Vremena su se mjenjala a sa njima i načini borbe. Da smo još tu gdje jesmo, u našoj lijepoj Hrvatskoj i sa našim lijepim imenom Hrvat, najprije trebamo zahvaliti onim nesebičnim Hrvatima koji su sebe žrtvovali da bi Hrvatska mogla živijeti. U tu svrhu ću nastojati iznositi na ovim stranicama portala javno.com neke dijelove hrvatskog emigrantskog života iz Dijaspore, kako bi Hrvati u domovini Hrvatskoj imali neki "površni" pregled borbe Hrvata u emigraciji. Mišljenja sam da se ta borba nikako ne smije zaobići niti zaboraviti, nego se mora povezati sa borbom Branitelja Domovinskog Rata. Ovi opisi neće biti nikakove "Dnevne vijesti" kojima se mnogi GH ovoga portala javno.com stručno bave.

U prošlosti Otporaš je iznosio mnoge povijesne dogodovstine na ovom portalu javno.com. Mnogi su to pratili i mnogi su komentirali. Neki su mi se osobno javili i javljali da nastavim iznositi način(e) borbe i rada Hrvata u borbi za oslobodjenje Hrvatske. Poslije WW2 druga hrvatska emigracija je bila brojna, i rekao bih "ratoborna". Malo se je o njoj još išta pisalo i napisalo. Najprije (1990-95) su se Hrvati posvetili borbi za osloboditi Hrvatsku, zatim ju izgradjivati, tako da se je malo ili baš ni malo vremena nije posvetilo opisati "Hrvatsko Iseljeništvo" i njegov doprinos u toj borbi za oslobodjenje Hrvatske. Prošle godine gos. dr. Marin Sopta u Zagrebu je napisao i izdao jednu hvale vrijednu knjigu " SVETO IME CROAITA " u kojoj je iznio sve hrvatske nogometne timove sa imenom CROATIA. Ovu knjigu vruće preporučujem svim Hrvatima, kako bi se uvjerili u ustinitu ljubav ovih naših raseljenih Hrvata u našu zajedničku Hrvatsku. Teško bi bilo sada ovdje navoditi sva imena hrvatskih momčadi po svijetu koja su nosila isključivo hrvatska imena. Spomeniti ću samo jedno koje se nalazi na stranici 126 spomenute knjige: HRVATSKI NOGOMETNI KLUB u San Francisku.

Nedavno sam dobio pismo jednog Hrvata kojeg je on pisao svojem susjedu Udbašu 31 srpnja 1985 godine. Zamolio me je da ga objavim u cijelosti s tim da ispustim njegovo ime. Osobno smatram da je sadržaj ovog pisma jedan dobar dio priloga Domovinskom Ratu za oslobodjenje Hrvatske. Želio bih da svak na svoj način prokomentira sadržaj ovog pisma, vrijeme kada se je pisalo, kao i situacija koja je tada vladala na onom području gdje je pismo originalno bilo upućeno. Poradi dužine pisma, iznijet ću ga u nastavcima.

Pismo je popraceno slikom na grobu Brune Busica u Parizu. HT iz australije ga je tiskao u cijelosti 24 lipnja 1986.

BORITI SE PROTIV ZLA

Austin, Texas, 31 srpnja 1985.

Dragi kolega i prijatelju Marinko, (1)

Pišem Ti ovo pismo kao istogodišnjaku i kao puškoskolškom kolegi, kao mještanu, susjedu i kao prijatelju; pišem Ti kao čovjeku kojega su okolnosti zadužile raznim i odgovornim obvezama prema zajednici u kojoj živiš idjeluješ. I nadam se da se nisam prevario što sam upravo tebe izabrao.

U potrazi za boljim, u epohi turističkog krstarenja danas je svijet postao mali. Zahvaljujući današnjoj tehnologiji i medjunarodnoj povezanosti kojom se svi narodi svijeta danas služe, za nekoliko sati se saznaju sve novosti s kraja na kraj svijeta. Više se čovjek ne može držati u ignoranciji kao u stara vremena...

Nastavlja se.



Objavljeno: 30.08.2009. u 22:50h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 793
Ukupno: 793


DOMOLJUB 1.09.2009 05:11 h

Otporaš. Mislim da bi bilo bolje da objaviš to pismo u jednom komadu nego u nastavcima. Ti kaže da je pismo važno, onada je isto tako važno da ga se objavi u komadu. Mislim da će biti kamukud bolji pregled. To je moje mišljenje. pozdrav.

DOMOLJUB
Otporas 1.09.2009 22:20 h

DOMOLJUD. S praktičke strane potpuno se slažem s vama. Kada sam stavio da ću pismo podijeliti u nekoliko nastavaka, to je bilo zato što sam mislio na tekst dužine pisma. Pošto se slažem s vašom idejom, iznijet ću pismo ucijelosti, pa kome se čita, neka ga čita. Barem onaj tko ga bude čitao i pronašao srodnost ideja izražene u tom pismu sa hrvatsko/nacionalnim gibanjem u domovini hrvatskoj 90tih godina, može olako kopirati s jednog izvora cijelo pismio. Hvala vam.

Bobani
14-09-2013, 12:04
Otporaš.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
.

HRVATSKA BORBI PROTIV ZLA (2)


Pismo u Domovinu kojeg je pisao jedan Hrvat koji je više desteljeća bio aktivan u hrvatskim nacionalno političkim gibanjima u emigraciji, ..
BORITI SE PROTIV ZLA DUŽNOST JE SVAKOG HRVATA

Nastavak pisma (2)

Oni koji rade za zajednicu je normalno da na račun zajednice i žive. Ali što nije u interesu zajednice je to da se neke gradjane zajednice maltretira svim metodama, što se danas u medjunarodnom rječniku zove terorizam, što uistinu znači: psihološko zastrašivanje. (Vidi knjigu" Metode komunistiške gerile", pukovnik Ivan Štir, Drinapress 1964, moja opaska, Otporaš)

Kakvi su grijesi onih koji pjesmom, molitvom ili nekim drugim kulturnim izražajem njeguju prošlost svojih predja? Kakvi su grijesi moje majke kojoj su vlastodržci zajednice zabranili posjetiti svoju djecu i unučad u Americi? U ime koje demokracije, pravde, samoupravnog socijalizma i ideološkog komunizma se zabranjuje jednoj neukoj starici slobodno putovati, kao slobodna gradjanka socijalističkog poredka, kojeg Ti, dragi prijatelju Marinko, predstavljaš za plaću i koje gi Ti slobodnom voljom služiš. Moja majka redovito plaća razne poreze državi, koju ta ista država uvrstava u gradjane drugog reda. Da li je to ona demokracija socijalističkog radnog naroda za koju se je potocima krvi prolilo? Ili se mora još toliko krvi proliti da bi naš hrvatski narod uistinu mogao osjetiti pravu demokraciju, ili je moja majka toliko politički opasna da ju se drži kao taoca...?

Ljubo Šimić (Pekić) je iz osvete - ne bih rekao iz mržnje nekog spora izmedju njegova i mojeg oca - zabranio preko pejćkog zvona najaviti naglu smrt mojeg oca 21 rujna 1981. , jer ja naše zvono u to vrijeme bilo u popravku, pa nismo mogli najaviti naglu smrt preko s našeg zvona, kako je to običaj kod nas. Čvrsto vjerujem da je Ljubo Šimić od jedne plemenite i poštene hrvatske obitelji, a njegov brat Stjepan i ja smo bili izvenredno povezani iskrenim prijateljstvom, kojeg nasših očeva već davno stari i zaboravljeni spor nije ni najmanje smetao. Još čvršće vjerujem da Ljubo Šimić nije nasljedio tu prokletu osvetu od svojih roditelja, koji su na sudu sve oprostili, već je to posljedica polijeratnog odgoja i školovanja. (Otac Ljube Šimica je napao oca autora pisma pred seoskom krčmom na Uskrs 1927. U samoobrani otac autora pisma je otikom (pribor za čišćenje pluga) udario po glavi napadača, koji je odležao naka dva mjeseca u bolinici. Poslije toga su se obadvojca izmirili, postali dobri prijatelji, i nesmetano danas poživaju u blizini jedan drugoga na istom groblju, moja opaska, Otporaš.)

Najžešći ratni neprijatelji drugog svjetskog rata su bili Amerikanci i Japanci. To neprijateljstvo i mržnju Amerikanci su potvrdili atomskim bombama nad Hirošimom i Nagasaki. Oko 118.000 osoba je poginulo od eksplozije i radijacija u Hirošimi, a tisuće i tisuće ih je umrlo od poljedica te radijace nekoliko mjeseci iza toga. 13,271 osoba je identificirana i njihova imena su svake godine nabrojena - (pro)čitana u posmrtnom spomeniku u gradu Hirošimi. U Nagasaki je nastradalo 74 tisuće ljudi, a identificirano je 64.186 žrtava. Oko 320.000 duša u Japanu još uvijek nose ozljede koje ih označuju kao "Hibakusha" što znači: žrtve bombe.

Pitam ja Tebe, dragi kolega Marinko, koliko ima gradjana naše zemlje kojima je socijalističko - samoupravno društvo prišilo obilježje mržnje i osvete? Ili je ta mržnja još iz doba monarho-jugoslavenske političke koncepcije, koju vjerno sprovodi u djelo samoupravno društvo pod plaštom "bratstva i jedinstva"...Možda bi trebalo zatvoriti oči kako bi se u mraku sve zaboravilo, umjesto zbiljski shvatiti da su mnogi zbog jugoslavenske političke mržnje i osvete napustili svoju domovinu i rodni kraj, kako bi spasili dostojanstvo svojeg bića i života. Tako sam i ja morao napustiti moje roditelje, prijatelje, susjede, selo i običaje, koje nikako ne mogu zaboraviti niti iz mojeg srca iščupati i baciti u ponor da voda sve u nepovrat odnese.

Nastavlja se.


Objavljeno: 05.09.2009. u 02:43h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 761
Ukupno: 761


Domobran 7.09.2009 00:41 h

Otporaš. Kakva i koja je svrha tog pisma? Svak zna da je Udba kod nas vladala i progonila naš narod. Malo je Hrvata koji na jedan ili drugi način nisu imali neugodnosti sa Udbom. To im je bio posao. Zato su bili privilegirani i dobro plaćeni. Bili su školovani prema jednom smjeru, a taj je: "Očuvanje bratstva i jedinstva". Čuvajući to bratstvo i jedinstvo je značilo čuvati Jugoslaviju. Čuvati Jugoslaviju je značilo tlačiti Hrvatsku. To mi znamo. Ako tvoje pisanje donosi motive borbe protiv Udbe, što također znači i borba protiv Jugoslavije, onda to nekako stoji. U protivnom je gubljenje vremena.


broken, Ivana Josipović 9.09.2009 16:11 h

Slažem se sa Domobranom. Kakva svrha? Osim ako si ostavio nešta važno za kraj pisanja, tako da bi ispalo po onoj našoj staroj izreki: Konac djelo krasi!


Otporaš 9.09.2009 18:42 h

Poštovabi kolege. Mene veseli da ste vi izrazili slobodno vača mišljenja. Nemorate se vi slagati sa mojim opisima, niti bi to bila potreba. Moji opisi često puta nisu moje ideje niti moji stavovi. Sve što činim i iznosim je mišljenje djelatnih Hrvata političkog i hrvatsko/nacionalnog djelovanja i smijera protiv Jugoslavije iz doba dok je hrvatska politicka emigracija bila razasuta po cijelom slobodnom svijeti; i ne sam to, nego je ova hrvatska milijunska Dijaspora bila pomiješana i pocijepana izmedju takozvanih "PASOŠARA" i hrvatskopolitičkih Emigranata. U tom i jest svrha mojeg opisa, kako bi današnji Hrvati u Domovini Hrvatskoj, pa i dalje, imali jednu - donekle - sliku u kakvom EMBIJENTU su živijeli Raseljeni Hrvati i Hrvati u Domovini. To je svrha mojih opisa, a ne nikakve dnevne vijesti. Dnevne vijesti prepuštam brljntnim GN ovog portala.
Nadam se da sam donekle rekao što bi vas moglo zadovoljiti. I nezaboravite jedno stvar a ta je: da će doći vrijeme kada će se netko zainteresirati i napisati jednu ozbiljnu analizu odnosa između iseljene i porobljene Hrvatske od Bleiburga pa do obnove Hrvatske Države u obliku RH.

Bobani
14-09-2013, 23:29
Otporas.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
.

HRVATSKA U BORBI PROTIV ZČA (3)

Bez Rakovačkog Ustanka 1871. ne bi bilo NDH, bez NDH ne bi bilo Hrvatskog Proljeća 1971., bez Hrvatskog Proljeća 1971., ne bi bilo Bugojanskog Ustanka 1972., i moglo bi se za sigurno reći da je Bugojanski Ustanak iz 1972., bio treteča stvaranju RH.

PISMO U DOMOVINU (3)

Nastavak iz pročlog opisa

Kada je u kolovozu 1945 godine Japan kapitulirao, jedan neznatan skup vojnika se nalazio duboko u neprolaznim šumama Japana. Oni uopće nisu znali šta se u svijetu dogadja i da je Japan cara Hiroita kapitulirao. Odsječeni su bilo od cijelog svijeta. Živijeli su pustinjskim životom kao pustinjaci. U nedostatku dnevnih potrebština neki su i umrli.

Ali prije nekoliko godina su pukim slučajem otkriveni sa svim vojničkim oznakama i vjernost caru Hiroitu. Šta mislis, kolega Marinko, kako se je prema tim vojnicima postupalo, i sa američke i sa japanske strane? Humano! Ljudski! Obje vlade su uzajmno upoznali cijeli svijet sa ovim vojnicima i njihovim mukama. Povratili ih u današnje društvo; svi su dobili mogućnost putovanja po svijetu, i tako se od bivših neprijatelja stvorilo vjerne suradnike današnjeg poretka i društva. (Da, možda će neki sada reći: lako je to bilo i Amerikancima i Japancima učiniti, jer nisu imali u svome cilju i programu do totalne likvidacije neprijatelja, kao što je to srpska Jugoslavija na čelu s Titom radila u likvidaciji nepoželjnih Hrvata, moja opaska, Otporaš.)

Iz navedenog možeš sam zaključiti šta bi se dogodilo kada bi se kod nas otkrila jedna skupina bivših hrvatskih vojnika, koja bi bila kriva samo zato što je nosila drugačiju odoru i što se je borila za Hrvatsku Državu, a ne zato što se je borila za isti komad zemlje za koji su se i drugi borili. Svi bi bili poubijani kao neprijatelji države i naroda.

Kada je Hitler demokratskim putem - putem izbora - došao na vlast 1933 godine, gradski zastupnici grada Zulpiha su jednoglasno proglasili Hitlera doživotnim počasnim gradjanom spomsnutog grada. Do dana današnjega to proglašenje nije došlo u pitanje zbog Hitlerovih ratnih zvjerstava. To je etika morala i načelo demokracije.

Zar i Tito nije počašćen, po uzoru Hitlera, takovim naslovima u mnogim gradovima? Ja bih bio prvi koji bi do posljednje kapi krvi branio zasade demokracije i etičkog morala. Suprostavio bih se svakoj sili koja bi željela rušiti groblja, spomenike, imena i nazive ulica i gradova samo zato, jer se je promijenio politički kurs. Gdje god se nalazi Titin spomenik, nazi ulica, ja bih stavio i Poglavnikov spomenik i Poglavnikove nazive ulica. Tada bi to bila demokracija. Sve ostalo bio bi Barbarizam rušiti ono što predstavlja prošlost jednog naroda, a Ti sam pronadji koliko se je toga srušilo i naopačke prikazalo što je predstavljalo naš hrvatski narod...

Na temelju slobodne volje, Miro, sin Marinka Zelića iz Bobanove Drage je napisao iznad Potkrajskih kuća velikmi slovima TITO, što se je moglo izdaleka uočiti. (Osobno mi je ovaj slučaj poznat, jer mi ga je ispričao moje tetak, brat pok. fra. Silvija Grubišića, a autor autor stavljenih slova mi je daljni rošak, moja opaska, Otporaš.) Neki su mu zamjerili a bilo je i onih koji su mu savjetovali da to skine. Na pritisak i jednih i drugih, Miro je hladnokrvno odgovorio: "Da je Tito Srbin kao što je bio kralj Aleksandar, ja to nikada ne bih učinio. Pošto je Tito Hrvat i pošto sam i ja Hrvat, mišljenja sam da mu se ime nikada ne smije zaboraviti, niti kao borcu za radnička prava, niti kao komunističkom revolucionarcu, niti kao političaru našeg samoupravnog sistema". (Što dalje odlazimo od tog Titina vremena, manje će nas biti na životu. Što nas manje bude na životu, manje će se opisivati dogadjaji tih Titinih vremena. Zato ja ovo pišem i iznosim za one koje ovo zanima i one koji žele usporedjivati prošlost s današnjicom. Miro Boban Zelića je ovo pisao u ona vremena kada se nije ništa smijelo reći protiv Tita jer je on predstavljao KPJ u ime koje se je sve radilo i za koju su svi Udbaši slijepo radili. Vrijeme je bilo takovo u to vražije doba da su se ljudi u svatovima prije jela počeli u ime Tita krstiti tako da su Očenaš počeli: Druže Tito mi ti se krstimo i nastave sa molitvom Očenaš itd., da ih Udba nebi progonila kasnije. Tako su se ljudi tada snalazili, moja opaska, Otporaš.)

Dovoljno bi bilo samo od Gorice do Gruda izbrojiti one koji su napustili svoje domove i otišli tudji svijet izgradjivati, jer im zajednica, koja Tebe i druge plaća, dnevni život vam osugurava, pa i više od toga, nije im uspjela osigurati pristojan posao, osigurati pristojnu plaću a i uz to pristojan život. Pučanstvo općine grude je danas manje nego je bilo prije trideset (30) godina, tj. 1956. Mortalitet je veći od nataliteta, A niti susjedne općine nisu u boljem položaju.

Potrebno bi bilo saznati, da li itko iz asamoupravnog društva uopće pokušava tražiti uzroke STRAHU za imati više djece...

Nastavlja se.

Objavljeno: 10.09.2009. u 00:06h

Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 894
Ukupno: 895


colonia.tino 11.09.2009 01:11 h
Kolega Otporaš. Povijest je često međusobno povezana, isprepletena, čak i više nego što se misli. Tvoji doživljaji iz emigracije su vrlo interesantni. Interesantni su zato jer mi ovamo doma nismo imali priliku ni iz bliza znati kako je vama u tuđini. Sve što smo znali ili što smo morali znati je što nam je političko vodstvo dnevno serviralo, a to je bilo sve najgore o vama. Samo ti nastavi iznositi ono što ti znaš i kroz što si osobno prošao i što si proživio. Pozdrav colonia.tinbo.


Otporas 11.09.2009 02:44 h

colonia.tino. Točno je. Ali kako bi povijet bila povijest kada bi svak mirovao, šutio, o tome ne govorio niti pisao? Kako bi naši budući naraštaji mogli znati kada se ništa nebi dešavalo, ništa zapisivalo, ništa spominjalo, ništa čitalo niti pripričavalo. Šta bi oni imali prenijeti svojim naraštajima ako im mi ništa zapisano ne ostevimo!? Zato, dragi kolega tino, mi, moj poslije ratni naraštaj, smo toliko natrpani neraščišćenim stvarima koje su nam naši roditelji ostevili, i oni iz redova brigada i redova bojni, da je to za poluditi. Jedni nastoje iznijeti ono što znaju, ono što su čuli, ono što su proživijeli, ono što bi trebalo i moralo zanimati hrvatske povijesnicare da što lakiše dodju do ISTINE. Drugi opet nastoje to omalovažiti, misleći da ih se napada, da ih se stavlja u pozadinu, da im se prigovara itd. Zato nije spas u onima koji se boje i svojega hlada. Spas je u onima koji se hrabro žrtvuju da se ništa ne zaboravi i da se sve zna. Ja sam medju ovima posljedima. Nadam se da me razumiju oni koji čitaju moje opise, koje sam tek počeo opisivati. Ja želim da naš čovjek, hrvaski čovjek, bude upoznat sa životom svoje subraće Hrvata u Dijaspori. Ja želim da on zna kako su Hrvati živijeli u Dijaspori. Ja želim da on zna kako su oni u svojim srcima ljubili našu Hrvatsku. To se može samo znati onda ako će se iznositi - dok nas još ima živi i onih koji to hoće iznositi - ono što su Hrvati Dijaspore pisali, radili, stvarali i kako su se osjećali prema svojoj Domovini Hrvatskoj koju nisu mogli vidjeti od Blajburga 1945. pa sve do veljače 1990. To je sve što hoću iznositi, ništa za mene, sve za Hrvate.


DOMOLJUB 15.09.2009 16:01 h

Otporaš. Samo ti piši. Mene zanima kako ste vi tamo živili prije i šta ste i kako sve radili za Hrvatsku, kako ti to kažeš. Ja se nadam da će se jednog dana naći netko tko će se stručno pozabaviti i napisati doprinos Dijaspore u borbi za oslobodjenje Hrvatske. Taj doprinos se nije stvario preko dana, to jest onoga trenutka kada je Franjo Tudjman počeo krstariti Dijasporom i prikupljati onu masu rastrkanih Hrvata, koje je Titin režim rastjerao u nadi da će ih odkalemiti od Matice Zemlje Hrvatske, nego se je taj doprinos stvarao sve tamo od Bleiburga pa do Nezavisne Republike Hrvatske, NRH. Kamo sreća da ih još ima iz dijaspore i da pišu i iznose svoja sjećanja i zapažanja kao ti iz prošlosti emigrantskog života. Tada bi oni koji bi se bavili pisanjem iseljene Hrvatske, imali više materijala za popuniti tu prazninu.


sponzaroš 15.09.2009 16: 31 h

kolega otporaš ja nisam imao potrebu bježati iz moje zemlje kao ti i mnogi drugi. Koliko sam mogao shvatiti tebe i neke druge koji ovdje, s vezom ili bez veze, pišu najviše je vas u, kako ti kažeš, u dijaspori čiji su roditelji bili u ustašama pa ste se bojali nove vlasti, novog sistema i partije i Tita. Moji su svi bili u partizanima a i ja se nisam imao čega bojati niti pobojavati. Mnoge stvari o kojima ti pišeš sam čuo od moje Nine koji je bio u partizanima. On to uljepšava na svoj način, a ti bi to rekao da on to uljepšava na partizanski način. Bilo kako mu drago iako se ne slažem u svemu o čemu ti pišeš, priznajem da vlomi pročitati što ti pišeš. Pa nastavi a ja ću kad god imadnem vremena prošitati. pozzzz.

Bobani
15-09-2013, 13:58
Otporaš.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
.

HRVATSKA U BORBI PROTIV ZLA (4)

Vjerujem da nacionalizam kod Hrvata nije neka nevažna i prolazna ideja, nego je to jedna nacionalno hrvatska ideologija prelazna s naraštaja u naraštaj. Tako je to bilo u prošlosti, tako je to danas i tako će to biti i u budućnosti. Amen! Otporaš.

PISMO U DOMOVINU (4)

Nastavak:

Kada bi se od Gorice do Gruda povratili oni koji se žele povratiti na djedova ognjišta, općina Grude bi bila najbogatija općina u našoj zemlji. Svi jezici svijeta bi se tu govorili, svi zanati svijeta bi se tu radili, nekoliko milijuna dolara bi se uložilo u općinsku banku, razni radovi bi se otvorili, plaće bi se utrojstručile, stabilizacija bi naglo nastupila, svatko bi počeo biti zadovoljan i veseo, jer se ne bi imalo vremena za gluposti, nezaposlenih više nebi bilo jer bi radnih mjesta bilo i na pretek. To bi bila jedna mala Švicerska u kojoj bi svaki gradjanin pronašao sam sebe i imao pune ruke posla, gdje mržnji, osveti, psovki, klevetama i raznim podvalama nebi bilo mjesta.

Dragi prijatelju Marinko Vabića, ja sam izabrao Tebe za ovo pismo iz viće razloga. Ti si školovan čovjek, te si u neku ruku neovisan i nisi podložen diktatu proleterijata, kao, recimo, oni bez visoke školske spreme, koji su se dočepali položaja i spremni su i svojeg vlastitog ćaću objestiti kako bi ostali na položaju. To svjedoči žalosni slučaj iz svatova sina Vlade Rapišića (Boban), u kojima je bilo uzvanika i iz Zagreba. Tu su Sovićani dobro prodali svoju "janjičarsku" ulogu Zagrebčanima, kako me je jedan moj prijatelj iz Zagreba obavijestio. Vjerujem da Ti je ovaj slučaj poznat (jer je upravo on, Miroslav Šimić, koji je vedrio i oblačio u SDS, Služba Državne Sigurnosti, u Mostaru, bio taj koji je hapsio i progonio sve one koji su pjevali hrvatske pjesme u spomenutim svatovima, moja opaska, mo. Otporaš) u kojem su se neki natjecali u denunciranju svojih prijatelja i susjeda, zbog veselja i pjesme. Sjetimo se filma: TKO PJEVA ZLO NE MISLI.

Jure (Belin) Boban je imao neugodnosti sa vlastodržcima zajednice u kojoj živi samo zato što je rekao da je on hrvatski komunista. Pitam ja sada Tebe, a i sam se pitam: kako bi se morali zvati francuski komunisti, ruski, kinenski, talijanski, madjarski, bugarski i svi drugi komunisti, ako ne svojim narodnim imenom?! Ili je to samo kod nas Hrvata zabranjeno, i ako jest, tko je to zabranio???

Sada mi je jasno zašto je morao pasti vodja hrvatskih komunista, Andrija Hebrang. Da li se je hrvatski narod borio za "bratstvo i jedinstvo" u kojem ne smije reći svoju narodnu pripadnost??? Nije ni lisica toliko mudra koliko je kokoš glupa!!!, drugim riječima nije KPJ toliko pametana koliko su hrvatski komunisti glupi!!!

Ti nemaš, a ni mnogi drugi nemaju hipoteku grijeha prošlosti. Nemam je ni ja. Bili smo maleni i nitko nam ne može reći da je itko bio naža žrtva, kao što se to može spočitovati i ustaškoj i partizanskoj generaciji: oni su to zlo i poslijeratni naraštaji su žrtve i jednih i drugih.

Meni nije namjera rasvjetljavati prošlost, koja nas, na žalost, samo razdvaja a ne spaja. (Tako su državotvorni Hrvati dijaspore tada mislili i osjećali, posebice pripadnici organizacije HNO, moja opaska, Otporaš.) Meni je stalo do žtednje hrvatske i ljudske krvi. To se može postići samo onda ako na vrijeme shvatimo da sinovi bivših partizana i sinovi bivših ustaša MORAJU rame uz rame, zajednički izgraditi MOST na kojemu će se sresti iseljeni i domovinski Hrvati, bez da se smrtno za grkljane hvataju. (Na milijune Hrvata ima danas živih svjedoka da se je to ostvarilo u Domovinskom ratu, zahvaljujući Franji Tudjmanu i njegovoj hrvatsko/nacionalno pomirbenoj politiki, koju je proučio i u djelo pretvorio iz PORUKA IZMIRENJA generala Drinjanina koja je izišla 1964. u "Istarska Drina", moja opaska, Otporaš.)

Nastavlja se.


Objavljeno: 15.09.2009. u 22:24h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 898
Ukupno: 898


Domobran 16.09.2009 01:58 h

Otporaš. Ti grčevito lupaš po svojem planu. Bolan Hrvate to vive ne zanima tko je više a tko manje radio za Hrvatsku. Ti nekako živiš u velikoj iluziji. Ti misliš da su oni Hrvati vitezovi koji su poginuli. Oni su šaka pepela razasuti po svim gudurama svijeta. Junaci su oni koji su živi i na njima budućnost ostaje, i još bolje i točnije: tko više ukrade, prevari, taj je bolji!


colonia.tino 16.09.2009 11:12 h

Nacionalizam sam po sebi nije ništa loše, naime nacionalizam ne znači šovinizam, kako to neki žele bezuspješno prikazati. U Europi nema većih nacionalista od Engleza pa nitko ne diže buru oko toga. Zašto bi onda Hrvati morali biti drugačiji?

colonia.tino
Otporas 16.09.2009 16:08 h

colonia.tino. Da, točno je što ste rekli da nacionalizam ne znači sovinizam. Ja bih nacionalizam nazvao: "SAMOLJUBLJE". Jer svi mi na ovoj planeti volimo nešto i ono što volimo o tome mislimo, govorimo, pišemo i srčano se prema tome izražavamo.

Kada bi, recimo, sada mogli prelistati sve zapise Titinih govora, pisama, izjava i svih njegovih sljedbenika, nigdje ne bi mogli naći niti jedne jedini misli niti riječi, izjave ili zapisa u kojima se može vidjeti da je on, Tito i njegovi politički komesari, ikada, samo jednom, na javnom mjestu dao iizjavu da je on ili da su oni Hrvati, kršćani, katolici i Boga u pozetivnom smislu spominjali. Ono što su oni volili nije bio nikakav nacionalizam, nego jedan u pravom smislu šovinizam, jer su volili nešto apstraktno.
Dok s druge strane, Poglavnik i svi njegovi Ustaše (rekao sam Ustaše kako bih uklopio svu garnituru NDH u ono što ću reći) su u svojim, njihovim svim i svakoj javnoj, pisanoj i izgovorenoj izjavi isticali da su Hrvati, da su kršćani, da su katolici, muslimani, židovi, pravoslavci itd., falili Boga i njemu se molili, vršili i služili se vjerskim običajima, za razliku onih gore spomenuti. To je kako će povijest i sud ocijeniti i osuditi i jedne i druge. Mi, današnji Hrvati, sve što možemo učiniti je to da iznesemo ono što još nije iznijeto, iako će u tome biti mnogo ponavljanja. Ja mislim da ja svoje činim i tako se ovim skromnim i malim prilogom odužujem mojoj dragoj i voljenoj Hrvatskoj, pa taman bio prozvan i šovinistom.


popokatapetl 17.09.2009 09:14 h

Pravi katolici, il bar tako sebe vide,
samoljublje slave i toga se ne stide.
Što bi reko Isus, na ove lude glave,
život svoj cijene, tuđu smrt slave.
Zaplako bi i on, od Boga sin prvi,
da vidi budale što sreću vide u tuđoj, prolivenoj krvi.
popokatapeti.


DOMOLJUB 17.09.2009 17:28 h

Kada sam pročitao šta je Otporaš napisao, odmah sam se složio s njim. Sada kada sam pročitao tvoj pjesnički komentar, moram priznati da sam se složio - i to potpuno - s tvojim komentarom, posebice ono o "samoljublje". Kao kršćanim i kao katolik, mislim da je samoljublje grijeh, da ne kažem smrtni. Ja ne znam definiciju "samoljublje". Zamolio bih neke korisnike od pera na ovom portalu da to objasne, ako mogu i ako hoće. Hvala svima koji se budu trudili. Domoljub.


Otporas 23.09.2009 22:13 h

Domoljub. Pročitao sam vaš komentar kojim pozivate nekoga da vam pojasni definiciju " samoljublje ". Ne zam ju ni ja pa vam ne mogu biti od velike pomoći, a još manje koristi.

Sve što bi želio ovdje reći je to da nije grijeh voljeti sama sebe. Oni koji sami sebe ne vile, prije ili kasnije se ubiju, to jest učinu samoubojstvo. Sada se postavlja pitanje: Šta je gore; sama sebe mrziti pa se ubitit (objesiti) kao što je to učinio i Juda Iškariot, ili sama sebe voljeti i živijeti do odlučene božije volje i tako biti od koristi samu sebi i cijelome čovječanstvu. To bi bila moja definicija.


popokatapetl 24.09.2009 18:57 h

Kardinal Boznaić u Jasenovcu. Sasvim u skladu s tradicijom uravnoteživanja, kardinal Bozanić nabraja „strahote represivnih sustava i vodstva Kraljevine Jugoslavije“, pa „strahote Ante Pavelića i ustaša, slijepih privrženika nacionalnoj ideji, čiji je put vodio u vezanje uz ideologiju nacizma i fašizma, daleko od kršćanskih temelja i baštine našega naroda, što je sav hrvatski narod odvelo u tragediju patnje i poniženja“, te „strahote partizana i komunističkih vlastodržaca pod vodstvom Josipa Broza Tita, koji do današnjega dana – pod krinkom antifašizma – ne žele priznati i preuzeti odgovornost za nečovječnost koja ide uz bok s nacističkom. Tu se suočavamo s otajstvom zla.“


matrixdc 24.09.2009 20:05 h

'Kada su haračlije harale u srednjem vijeku, raji je ostajalo 70% prihoda, jer je desetina išla Crkvi, vlasteli i kralju, a sada nam je porez najveći na kugli zemaljskoj'


matrixdc 24.09.2009 20:10 h

JE L’ TE SRAM?
________________________________________
je l’ te sram,
ili noću mirno spavaš
je l’ te savjesti plam proždire i peče,
ili lijepo sanjaš
je l’ te sram onih što su pali
i svoje mlade živote dali
za Lijepu našu za ideale,
a sad od njih praviš budale
i dok su oni na čuki stali,
ti i takvi zemlju ste krali
pjevali lažno ‘Ustani bane’,
a onda trpaj dok sve ne nestane
i njima ćeš dati orden i plakete
i jedan praznik da ih se sjete
a dok su oni vodili borbe,
ti si u miru radija pretvorbe
i to što si Hrvat zar daje ti pravo
da pljačkaš i kradeš? Čestitam, bravo!
I prisvajaš tuđe da bude tvoje
i sa dva prsta pozdravljaš heroje
i dok si kra’ i uzima šta ti se svidi,
neki od pravih su invalidi
i nije im žao što su dali sebe,
al’ im je muka kad vide tebe
i šta si sve steka’ u vrime rata
i napravija sebi palače od zlata
ali ne trudom i svojim radom,
nego krađom i debelim obrazom
ali kad istina dođe po svoje
i vidi da zločin sve to je,
kad te pozovu pred lice pravde,
ti se braniš: to mi Srbi rade
i kad te optuže s potpunim pravom,
ti se tada pokriješ zastavom
i braniš hrvatstvom, bogom i vjerom,
što sveto je onim što su pod zemljom
ma pokrij se ušima, i sram nek te bude
pravi borci neka ti sude
i u zatvor triba te strpat
pa se tamo pitaj: kakav si Hrvat, kakav si Hrvat?

(autor teksta i glazbe Slaven Bilić)


Otporaš 25.09.2009 01:01 h

MRŽNJA! Od mržnje, kuge, glada, rata i zle godineeeeee, oslobodi nas Gospodineeeeeeeeeeee!!!

Bobani
15-09-2013, 18:10
Otpora.prkos.com
(Autor Mile Boban) NASLOVNICA


HRVATSKA U BORBI PROTIV ZLA (5)

Stvaratelji Ustaškog Pokreta su bili stvarni rušitelji Versailleske Jugoslavije i ključni stvaratelji Nezavisne Drzave hrvatske, HDH. Otporaš.

PISMO ZA DOMOVINU (5)

U svibnju mjesecu ove godine (1985) predsjednik SAD-a , Reagan je službeno posjetio Njemačku i groblje Hitlerovih elitnih jedinica "Waffen SS". Ta posjeta je uzrokovala mnoge komentare u medjumarodnim političkim krugovima. Pritisak je bio toliki da se je Reaganu savjetovalo da odustane od posjete Njemačkoj, samo da ne posjeti groblje Bitburg kraj Berlina.

Reagan je bio uporan i u svojoj odluci nije odustao. Naprotiv je izjavio da je došlo vrijeme da si medjusobno, jedni drugima, oprostimo sve ono iz prošlosti što nam ne može koristiti za budućnost. Ja mislim da je Reagan u pravu. Jer oni koji čeprkaju po prošlosti su danas na vlasti i imaju prljavu savjest, pa se boje mladog, novog hrvatskog naraštaja. To su ti koji se boje povatka svojih mještana, svojih prijatelja, svojih susjeda i sunarodnjaka svojim kućama, na svoja ognjišta i u svoju domovinu Hrvatsku. Njima nije stalo do mirna života i blagostanja. To su ti koji govore protiv nasilja a nasiljem svoje guzice i položaje čuvaju i brane.

Nama hrvatskim iseljenicima je mnogo stalo da se naša zemlja izgradjuje. Mi želimo sudjelovati u toj izgradnji. Mi hoćemo i želimo pomoći razvitak naše zemlje, tako da ne bude bez nas. Mi želimo da stari idu u mirovinu i uživaju ostatak svojeg života, a da mladji naraštaji Hrvata preuzmu odgovornost svojega naroda u svoje ruke.

Nastavlja se.


Objavljeno: 25.09.2009. u 01:43h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 867
Ukupno: 867


matrixdc 25.09.2009 08:05 h

JOSIP BOZANIĆ, KARDINAL

Dobronamjernomu čovjeku ne može biti jednostavno ni razumjeti, a kamoli prihvatiti tumačenje da su žrtve Bleiburga i križnih putova posljedica onoga što je ustaški režim počinio u Jasenovcu.

Osveta
DOMOLJUB 25.09.2009 17:52 h

Po kršćanskoj nauki OSVETA je smrtni grijeh. Po srpskoj nauci je: Tko se ne OSVETI, taj se ne posveti.
Dakle, nevine hrvatske žrtve Bleiburga i križnog puta su posljedice partizansko/srpsko/komunisticko/jugoslavenske OSVETE.

Masala!!! matrixdc. Konačno si ipak priznao da su Tito i njegovi koljači izvržili zločin nad hrvatskim narodom.


matrixdc 25.09.2009 21:08 h

Posjet nadbiskupa zagrebačkog Josipa Bozanića Jasenovcu povijesni je jer je prvi put jedan hrvatski kardinal molio za žrtve ustaškog konc-logora, ali ne i po svim porukama koje su iz Jasenovca poslane.
Na optužbe da nadbiskup nikada nije bio na komemoraciji žrtvama Jasenovca, a da odlazi u Bleiburg, vrh katoličke crkve odgovarao je da ne želi sudjelovati u politiziranju, no upravo je jučer Bozanić iskoristio priliku da malo politizira i puno polemizira. Za posjet je odabran datum daleko od službene svečanosti, a onda najprije odrađena Stara Gradiška i nekadašnji zatvor, zatim propovijed u jasenovačkoj župnoj crkvi da bi se stiglo podno Kamenog cvijeta, a na kraju istog dana u program je ugurana i misa za žrtve Domovinskog rata u Petrinji.

Bozanićeva homilija dobrim dijelom svela se na prozivanje Josipa Broza Tita za komunističke zločine koji još uvijek nisu popisani te zaključak da žrtve Bleiburga i križnih putova nisu posljedica zločina u Jasenovcu. Je li bilo potrebno pijetet žrtvama jednog od najstrašnijih europskih konc-logora kontaminirati onim što je uslijedilo poslije njih i za što one nisu i ne mogu nikako biti krive? Ili netko može zamisliti da Papa u Auschwitzu uz komemoraciju žrtavama nacizma otvori polemiku o nepotrebnom savezničkom bombardiranju Dresdena ili američkim atomskim bombama na Hirošimu i Nagasaki?

Uostalom, povijesna je istina da su se u to doba jedino Titovi partizani borili protiv ustaškog režima žrtvujući vlastite živote da Jasenovac i ostale tvornice smrti za istrebljenje ljudi više nikada ne budu moguće. To što je uslijedilo poslije nikako ne može poništiti činjenicu da je narodnooslobodilački pokret bio sastavni dio antifašističke savezničke koalicije koja je čovječanstvo spasila od pošasti nacizma. Koliko god Bozanić nudio blaženog Alojzija Stepinca kao »dragocjeni uzor hrabrih svjedoka« i isticao dobre katolike koji su spašavali živote nevinih ljudi, jedini kolektivni i organizirani otpor »otajstvu zla« u tim vunenim vremenima predstavljao je partizanski pokret. To priznaju i svijet i povijest.

Očigledno, Kaptol i dalje ne zna što bi i kako bi s Jasenovcem. Do jučer ga je izbjegavao kao neugodu i mrlju, sada pristaje s njime se suočiti samo onoliko koliko je to nužno i onako kako mu to odgovara, izjednačavanjem i uspostavljanjem veze s komunističkim zločinima. Ostaje nejasno zašto je kardinal naglasio da u Jasenovac nije došao ispričavati se, odnosno tko je to od njega i Crkve tražio. Jasenovcu i njegovim žrtvama ne treba ništa više od pijeteta i gole istine o tome što se i zašto tamo dogodilo, a najmanje izjednačavanje s Bleiburgom.
– Zlo nije apstraktno, ono je uvijek konkretno, dogodilo se na određenome mjestu i po određenim ljudima. Ovdje se ne može ostati ravnodušan prema patnjama nanesenim žrtvama ovoga logora, zaključio je kardinal Bozanić, došavši u Jasenovac možda malo prekasno, ali još uvijek na vrijeme da to ipak ne bude uzalud.
Bozanić započeo hodočašće u Staru....


colonia.tino 26.09.2009 11:42 h

Bozanić započeo hodočašće u Staru Gradišku, Jasenovac i Petrinju: Komunistima je bilo osobito važno udariti po svećenicima.

Na prvoj hodočasničkoj postaji svećenika Zagrebačke nadbiskupije u Staroj Gradiški, zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić rekao je danas kako su na početku hodočasničkog puta došli do mjesta iznimnih stradanja i iznimnog svjedočenja te da je uistinu dirljivo biti pred otajstvom svećeničke žrtve, pred zbiljom i slikama koje su se na tome mjestu urezivale u pamćenje naše subraće.

"Danas, ne zaboravljajući niti jednu žrtvu nepravde na ovome mjestu, posebnu pozornost usmjerujemo prema svećenicima jer se u njihovoj žrtvi odražavaju i sve ostale", rekao je kardinal Bozanić prigodom hodočašća negdašnjem zatvoru u Staroj Gradiški i starogradiškoj crkvi u izgradnji.

Nakon što je oko 400 svećenika hodočasnika obišlo bivši zatvor, kardinal je podsjetio kako je izvanjski okvir ostao u takvom stanju da nije teško ni pomisliti na težinu vremena u kojemu su njihova subraća svećenici tu svjedočila vjeru i vjernost od kojih i danas Crkva živi. Kardinal je nesumnjivo mislio na one hrvatske svećenike koje je Titova partizanska vlast poubijal u ime narodne vlasti i "bratstva i jedinstva".

"Nije teško zamisliti svećeničku bol i pitanja o smislu njihova svećenstva i pitanja o budućnosti Crkve, dok su natjerani od nepravedne vlasti razgrađivali crkvu, skidati ciglu zidova i osjetiti kušnju, ali istodobno i snagu vjernosti Gospodinu koji ih je pozvao na služenje Crkvi", rekao je kardinal.

Crkva, koja je bila u sklopu zatvora u Staroj Gradiški, srušena je 1948., u čemu su kao zatvorenici prisiljeni sudjelovati i svećenici.

Ističući važnost nove spomen-crkve, koja se gradi u čast stradalim svećenicima i drugim žrtvama Stare Gradiške, kardinal je rekao da je njezina gradnja vidljivi znak svećeničke vjernosti i pokazatelj izvorišta snage zajedništva vjere i crkvenosti te jedinstva u ljubavi.

"Iz nečovječnosti komunističkog sustava i terora njegovih poslušnika kao izdaje vjernosti dobru u društvo se unosilo nijekanje Boga, slobode, Domovine i svega što istinski oblikuje smisao življenja", istaknuo je u nagovoru pred svećenicima Zagrebačke nadbiskupije kardinal Josip Bozanić.

Nakon posjeta Staroj Gradiški današnje hodočašće nastavlja se u župnoj crkvi u Jasenovcu, gdje će kardinal imati prigodnu propovijed, a nakon toga ide u svoj prvi pohod Spomen-području Jasenovcu.
Darko Pavičić (na slikama colonia.tino)


colonia.tino 26.09.2009 12:30 h

Bozanić: Nećemo dopustiti da Crkva bude ugušena u ruševinama silnika.

Uz Gradišku, svećenici će posjetiti i Jasenovac i Petrinju, a kardinal Bozanić bit će prvi hrvatski kardinal koji će službeno posjetiti spomen-područje Jasenovac.


Autor: Darko Pavičić 24.09.2009 10:37

Posjetom zatvoru u Staroj Gradiški u četvrtak ujutro započelo je hodočašće svećenika Zagrebačke nadbiskupije predvođeno kardinalom Josipom Bozanićem, nadbiskupom zagrebačkim. Uz Gradišku, svećenici će posjetiti i Jasenovac i Petrinju, a kardinal Bozanić bit će prvi hrvatski kardinal koji će službeno posjetiti spomen-područje Jasenovac.

Na početku našega hodočasničkoga puta došli smo do mjesta iznimnih stradanja i iznimnoga svjedočenja. Uistinu je dirljivo biti pred otajstvom svećeničke žrtve; stajati pred zbiljom i slikama koje su se na ovom mjestu urezivale u pamćenje naše subraće.

Danas, ne zaboravljajući niti jednu žrtvu nepravde na ovome mjestu, posebnu pozornost usmjeravamo na svećenike, jer u njihovoj se žrtvi odražavaju i sve ostale. Znamo da su ovdje mnogi vjernici laici trpjeli zbog vjere, ali znamo i to da je vlastodršcima bilo osobito važno udariti pastire - rekao je kardinal Bozanić u svojoj homliji neposredno kod crkve koju su svećenici-zatvorenici morali rušiti vlastitim rukama.

- Nije teško zamisliti svećeničku bol i pitanja o smislu njihova svećeništva i pitanja o budućnosti Crkve dok su - natjerani od nepravedne vlasti - razgrađivali crkvu, skidali ciglu zidova i osjetili kušnju, ali istodobno i snagu vjernosti Gospodinu koji ih je pozvao na služenje Crkvi u prezbiteratu.

U prašini rušenja živjelo je mučiteljima nedohvatljivo blago: Crkva do koje nisu mogli doprijeti, istina koja je po njima naviještala da »Božja riječ nije okovana«.

Svećenici su dobro znali da jedino naša nevjera oslabljuje snagu slobode Riječi Božje - rekao je kardinal Bozanić, dodavši kako svećenici-mučenici nose poruku da bez Boga povijesna događanja unose strah, a strah neslobodu. Nametnuta nesigurnost, stvarna ili izmišljena, promicanje straha i ucjena koriste se kao prostori za pojavak lažnih spasitelja i osloboditelja, prosvjetitelja i vođa, kao i za pritiješnjenost malodušjem kojega je plod još veći strah.

- Ova crkva, koju i mi gradimo, vidljivi je znak svećeničke vjernosti, pokazatelj izvorišta snage, zajedništva vjere i crkvenosti te jedinstva u ljubavi. Iz nečovječnosti komunističkoga sustava i terora njegovih poslušnika, kao izdaje vjernosti dobru, u društvo se unosilo nijekanje Boga, slobode, domovine i svega što istinski oblikuje smisao življenja. Sada na prostoru simbola zla izrasta crkva, prostor ljubavi koji stvara Božje kraljevstvo.

Zagledani u uzore svetih svećenika, dionika Kristove muke na najdublji način, i mi danas razmatrajmo o svome poslanju, o zahtjevima novoga vremena u kojemu ne nedostaje nastojanja da Crkva bude ugušena u ruševinama i prašini nekih novih silnika, čiji zatvori imaju teže prepoznatljive zidove i tamnice - rekao je kardinal Bozanić prije nego što se sa svojim biskupima i svećenicima zaputio prema Jasenovcu.


Otporaš 26.09.2009 17:10 h

Crkva ili Jasenovac.

Beogradski, bolje rečeno srpski Press kritizira biskupa Josipa Božanića da je došao prekasno posjetiti Jasenovac. Naravno da Srbe, i to Srbe Draže Mihailovića, uveliko smeta što hrvatska katolička crkva nije posjetila Jasenovac odmah prvih godina iza rata. Jugoslavija, Tito, Srbi i komunjare imaju za to nekoliko razloga.

Prvo (1) Srbi i svi gore navedeni su namjerno, smišljeno i s velikom dozom mržnje na Hrvate sustavno širili laži o Jasenovcu, u kojem je nastradalo više od sedam stotina tisuća Srba. Provjerite svjetske enciklopedije.

Drugo (2) da je hrvatska katolička crkva posjetila Jasenovac odmah u početku nagomilavanja laži na Jasenovac i preko njega na Hrvatsku, kako su to Tito,Srbi i komunjare zahtijevali i željeli, tada bi hrvatska katolička crkva bila ravnopravni sudionik u širenju laži o 700 tisuća i više Srba poubijanih u Jasenovcu. To su Srbi htijeli od crkve kako bi od nje dobili vjerodostojnost za svoje laži koje su sustavno širili u svjetske medije i enciklopedije.

Treće (3) hrvatska katolička crkva je savršeno dobro znala da je u Jasenovcu bilo nevinih žrtava, kao što je savršeno dobro znala da neprijatelj Hrvatske sustavno izmišlja astronomske velike cifre žrtava, pa za to nije htijla istrčati sa svojom posjetom Jasenovu da ju se ne bi okrivilo i osudilo kao sudionik zločina Tita i svih drugih, po onoj: vreću držao ili u nju sipao, podjednako si kriv.

Četvrto (4) katolička crkva se još nije izjasnila o ukazivanju Gospe u Medjugorju sve dotle dok ne bude sto posto sigurna. Zašto bi se crkva izjašnjavala o Jasenovcu kada se još za čisto ne znaju prave i točne cifre žrtava?! Sami Srbi danas u svojoj novini Press, poslije više od šesdeset godina su smanjili jasenovačke žrtve na 70 tisuća. Znači da Srbi revidiraju svoje prvobitne stavove i tim činom se svrstavaju u civilizirane i poštene narode. Čvrsto vjerujem da će pošteni Srbi ubrzo početi sa REVIZIJOM JASENOVCA, jer oni su ti koji su u ime "narodne vlasti" u svibnju 1945 godine odnijeli svu arhivu, sve "dokaze" i ostalo na osnovu čega su izmislili tolike astronomske cifre žrtava. Povijesničar i prvi predsjednik RH dr. Franjo Tudjman je u svojim istraživanjima kroz jugoslavenski vojnohistorijski arhiv pronašao da je u Jasenovcu nastradalo i umrlo od raznih bolestiju pedeset četiri (54) tisuće osoba svih narodnosti Jugoslavije. Bruno Bušić je sve iznio u Hrvatskom Književnom Listu HKL - mislim br. 7 - u srpnju 1969 ?, ŽRTVE RATA; prikazao žrtve po republikama, narodnostima, vjerama i svim drugim staležima. Kasnije se pričalo da mu je podatke dao dr. Franjo Tudjman koji je tada, u to vrijeme, bio Direktor Jugoslavensko Vojnog Historijskog Instituta, ili tome slično. Za ovaj istiniti objavljeni članak ŽRTVE RATA Bruno Bušić je platio svojom glavom i životom 16 listopada 1978 godine na pariškoj ulici 57 rue Belleville. To toliko za sada, s iskrenom molbom svim Hrvatima de se osnuje centar za REVIZIJU JASENOVCA.


Domobran 27.09.2009 03:40 h

Otporaš. Pozdravljam ideju za osnutak Hrvatsakog Centra za Reviziju Jasenovca. Naravno kao i uvijek bit će onih koji će odmah graknuti kao Lešinari. To smo vidjeli nedavno s izjavom splitskog gradonačelnika Keruma. Da je Kerum počeo karati i klevetati Hrvate, to bi se kamokud lakiše prožvakalo nego što se je prožvakalo govoreći ISTINU o Srbima koju su Hrvati iskusili s njima više od 70 godina. Treba prisiliti Srbiju svim sankcijama da nam povrati sve ono što su odnijeli iz Hrvatske u ime "narodne vlasti" od 1945 do 1990, uključivši i Poglavnikov blandirani mercedez kojeg mu je Hitler "poklonio" u vrijednosti preko sto tisuća američkih tadašnjih dolara.

Stavljam se to Centru za Revizuju Jasenovca na raspolaganje" materijalno, moralno, novčano i fizički. Sada treba samo zasukati rukave i otpočeti, tako da ne ostane na mrtvoj točki.

Domobran
Otporas 19.10.2009 20:14 h

Domobran. Hvala vam što ste spremni sudjelovati u reviziji Jasenovca. Svi i svaki pošteni Hrvat bi se trebao uvrstiti u ovu Reviziju Jasenovca i iznijeti - ništa drugo osim - ISTINU šta se je sve zbilo u Jasenovcu. Beogradska, jugoslavenska, komunistička, srpska i antifasisticka ISTINA se ne može nikako uzeti u ozbiljnu činjenicu. Zasto? Zato što su oni od prvih početaka počeli stvarati milijunske cifre žrtava kako bi hrvatski narod stavili u hipoteku krivnje odgovornosti.

colonia.tino 19.10.2009 21:27 h

U svakom slučaju potrebno je detaljno popisati svaku žrtvu Jasenovca, popisati, pokloniti se, ali nikako ne pristati na nekih MILIJUN i pol žrtava koliko je velikosrpska propaganda u vrijeme Titovog režima lažno htjela insinuirati i podmetnuti hrvatskom narodu.
Samo činjenice, ne dodavati, ne oduzimati.

Bobani
16-09-2013, 09:42
Otporaš.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA

HRVATSKA U BORBI PROTIV ZLA (6)

Itekako je potrebno pisati i izvaditi iz zaborava nacionalnu borbu Hrvata iz Dijaspore za oslobodjenje hrvatske, počevši sve od Bleiburga 1945-1990...

PISMO ZA DOMOVINU (6)

STRAH SE MORA POBIJEDITI

Punih 40 godina mnogi Hrvati nose svoju voljenu zemlju u srcima diljem svijeta. Mnogi su umrli i zakopani su daleko od drage domovine i djedove grobnice. Zakopani su u kupljeni grob za pet ili deset godina. Ako netko od rodbine ili prijatelja nije produžio grob za slijedecih pet ili više godina, tada se ime umrlog briše i na njegovo mjesto dolazi netko drugi. To znači da mnogim Hrvatima danas niti traga ima, jer tudja zemlja ima svoje , ne poznaje jade tvoje. To je sudbina iseljeništva, kojoj će, nadati se je, buduća pokoljenja naći krivca. Ja se grčevito borim da me povijest ne uvrsti u one koji će biti krivci hrvatske tragedije.

Glavno načelo marksizma-lenjinizma je DIJALOG. Pošto se je Jugoslavija odvojila iz tih marksističko-lenjinističkih zasada 1948 godine, onda što danas ostaje je jugoslavenski komunizam u praksi, koji niječe svojim gradjanima slobodnu volju narodnog izražavanja, i marksizam-lenjinizam u teoriji, koji nema u svojim načelima ništa protiv toga da se svatko ponosi sa svojim narodnim imenom.

Zašto se Jugoslavija boji svakog dodira i dijaloga izmedju iseljenih i domovinskih Hrvata? (Ovo pismo upravo o tome i piše kako se mora LED PROBITI, mo) Sva nastojanja u tom smjeru su završila umorstvima i hapšenjima. Optužbe su se pravile po političkom kursu i liniji partije a ne po prekršaju.

Najbolje ćeš se osvjedočiti kada dobiješ ovo pismo. Okrivit će Te da si moj suradnik, ne za to što bi oni vjerovali da si Ti moj suradnik, već zato što si se usudio misliti svojom glavom. Naći će oni mnoge "razloge"...

Kada smo već kod toga tko je tko a tko je nitko, potrebno je jedanput zauvijek reći da je Hrvatska jedna a da ima Hrvata milijuni, a da je Hrvatska zemlja domovina svih Hrvata koji imaju svoju prošlost, svoju sadašnjost i svoju budućnost, da je Jugoslavije takodjer jedna a pravog Jugoslavena nema niti jednoga. Jugoslavija nema svoju prošlost niti ima svoju budućnost. Jugoslavija ima svoju sadašnjost kao što i sve životinje imaju svoju sadašnjost. Jugoslavija je država sa prvoboračkim spomenicima bez boraca, nesposobni su na vlasti a sposobni u zatvoru ili na radu u inozemstvu.

Bratstvo i jednistvo ne postoji. To je prašina u oči radničkoj klasi, jer braća su braća koja se ne biraju. Samo se prijatelji biraju.

Jugoslavija ima što Hrvatska nema. Jugoslavija ima državu i dug više od dvadeset milijardi dolara zapadnim kapitalistima. Jugoslavija bi po dugu mogla postati pedeset (51) i prva država SAD. Godišnja inflacija Jugoslavije je veća od sto posto, dok Japan i neke druge zemlje imaju samo dva posto pa kukaju. Jugoslavija ima više od dvadeset posto nezaposlenih, ne računajući iseljeništvo.

Nastavlja se.

Objavljeno: 02.10.2009. u 00:33h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 743


ivana.josipovic 2.10.2009 01:04 h

Otporaš. Svakako da je potrebno, jer osnovno načelo koje je vodilo prvog hrvatskog predsjednika doktora Franju Tuđmana prilikom stvaranja hrvatske države bilo je jedinstvo Domovinske i iseljene Hrvatske, bez tog jedinstva, bez tog zajedništva, kada su se svi Hrvati po prvi puta borili na istoj strani, Hrvatske, demokratske, suverene i slobodne, nebi bilo...Mnoge pojedinosti sam shvatila od kada ste vi počeli iznosti vaša pisanja iz emigracije. Mi ovdje nismo imali prilike pratiti gabanja iz emigracije. Znali smo samo ono što smo pročitali iz dnevnih vijesti, a to su bile vijesti režima i partije. Sa željom pratim što pišete. Samo nastavite.


Domobran 2.10.2009 02:18 h

Otporaš. Što više nastavke tog pisma čitam sve više dolazim do zaključka da ste vi, kako ih ti Otporaš zoveš, državotvorni Hrvati, muke mučili da se probije led i kontakti uspostave, i to s kim, s prokletom Udbom. To je mnogima danas teško razumijeti. Jer, Udba je Udba, i ona ostaje Udba, kao što je vrag vrag i on uvijek ostaje vrag. Imamo iskustvo sa Mesićem i njegovom Udbom, koju je jako teško iskorijenuti.


DOMOLJUB 2.10.2009 18:57 h

Otporaš. U tim opisima iz pisma vidim i sam sebe. kroz mnoge takve stvari sam prošao.


Otporaš 3.10.2009 16:24 h

ivana.josipović. Kako se je počelo pisati protiv hrvatskog iseljeništva, dobiva se dojam da se priprema teren po Titinu receptu i planu: Ocrniti što više svim vrstama laži hrvatsku emigraciju, stvoriti jedan nepremostivi ZID izmedju iseljene i "porobljene" Hrvatske, kao što je to bilo od 1945-1990, kada Hrvat iz domovine nije smio imati nikakovih dodira sa Hrvatima iz Dijaspore. Zato sam počeo iznositi pisma ponekih Hrvata koji su pisali udbašima pisma u svrhu da se PROBIJE LED ŠUTNJE.
Vjerovali ili ne, s tim i takvim pismima se je uspijelo probiti led i osloboditi Hrvate STRAHA s jedne i druge strane barikade, zahvaljujući upravo odvažnosti tih državotvornih Hrvata.


matrxdc 3.10.2009 19:09 h

Vi zakržljali iz fašističke emigracije zaslužili ste kog hrvatskog naroda samo prezir i šljem. Pravi Hrvati su u Hrvatskoj a izrodi i odmetnici su utekli i tako izdali svoju zemlju. Fuj!


Otporaš 3.10.2009 23:17 h

Razumijem vaše negodovanje prema hrvatskom iseljeništvu. Niste vi tome krivi i niste sami koji tako misle. Kriva je Titina škola koja vas je tako odgajala i odgojila. Milionski dio Hrvatica i Hrvata sa njihovim obiteljima u iseljeništvu nisu odmetnici ni izrodi svojega naroda kako vi to kažete. Oni nisu napustile svoja djedovska ognjišta i svoju voljenu Hrvatsku iz nekakvog luksuza, nego su napustili Jugoslaviju u kojoj nisu mogli živijeti dostojan život čovjeka. Drugim riječima da su napustili Jugoslaviju kako bi spasili goli život i izbjegli muke i duge godine zatvora.

Bobani
16-09-2013, 20:30
Otporaš.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA


HRVATSKA U BORBI PROTIV ZLA (7)

Hrvatski narod ima pravo na sreću i blagostanje kao cjelina. Isto takvo pravo ima i svaki pojedini Hrvat kao član te cjeline. Ustaška Načela #9

PISMO U DOMOVINU (7)

(Nastavak iz prošlog opisa)

Jugoslavija ima neriješeno nacionalno, stambeno i gospodarsko pitanje, ima nerazvijenu industriju zbog neizgradjenih i loših puteva. Jugoslavija ima najviše prometnih nesreća i žrtava na svijetu, po procentu pučanstva, ima najrazvijenije mito u svijetu, najviše političkih hapšenika i zatvorenika u postotku na stanovništvo, najviše radnih sati utrošenih na sastanke bez svrhe i cilja, najpotlačenije činoništvo na svijetu, najnepismeniju i najnesposobniju vladu u svijetu.

Jugoslavija kao država nema svojeg jezika, svoje himne. "Hej Slaveni" je poljska pjesma . Jugoslavija nema svoju pravu originalnu zastavu, nema svog glavnog grada; Beograd je glavni grad Srbije, nema jugoslavenske narodnosti, nema jugoslavenske kulture niti književnosti, nema jugoslavenske povijesti. Jugoslavija je sama po sebi ZLO protiv kojeg se bore svi oni koji su za MIR U SVIJETU.

Nasuprot Jugoslaviji Hrvatska ima svoju himnu, svoju vlastitu zastavu - barjak - svoju dvije i pol tisuće godina staru povijest, svoj povijesni narodni novac Kuna, svoj jezik hrvatski, svoj hrvatsko/državotvorni Sabor, svoju katoličku, muslimansku i pravoslavnu vjeru, svoj glavni grad Zagreb. Hrvatska danas nema svoju vlastitu državu, ali za to nema ni duga preko dvadeset milijardi dolara, nema inflaciju koja narod goni u očaj i nema rotacionu vladu, itd.

Najidealniji izlaz za Jugoslaviju danas bi bio atomski rat. Svi bankari u svijetu bi izginuli i Jugoslavija ne bi morala vraćati dugove niti otplaćivati kamote, na taj način - možda - bi se riješila gospodarska kriza u Jugoslaviji. Riješilo bi se i nacionalno pitanje Šiptara na Kosovi i nikad zadovoljnih Hrvata. I dok god Jugoslavija bude živjela, živjet će i DUH njenih DUGOVA, živjet će korupcija, očaj i siromaštvo.

U konteksu ovog prijateljskog pisma može se zaključiti, dragi prijatelju Marinko, koji svi zli gnjeve gradjane naše zemlje. Gradjanska dužnost je sviju nas boriti se protiv ZLA, za dobrobit naroda i za socijalnu ravnopravnost.

Dragi kolega i prijatelju Marinko, smatrao sam potrebnim ovo Ti reći i usput nabaciti neke primjere u svijetu kako bi bolje razumio ono što sam Ti napisao. Kao prijatelj ja sam se osjećao slobodnim Tebi napisati ovo pismo. Nadam se da ćeš se i Ti osjećati takodjer slobodnim kada ga budeš čitati.

Samo pravi i istiniti socijalizam može donijeti gradjanima Hrvatske željni MIR. Sve drugo su obmane.

Neka živi DUH prave socijalističke demokracije za koju je vrijedno živjeti i umrijeti!!!

Tebi i svim Tvojima želim sve najbolje u životu. S izrazitim poštovanjem, Tvoj kolega, Mile Boban.

xxxxxxxxxxxxxxx

Ovo pismo je pisano okorijelom hrvatskom komunisti Marinku Prlić, Vabića. Bit će još pisama koja ću iznositi a koja su pisana Udbi kako bi se probijao led zamrzlosti izmedju iseljenih i porobljenih Hrvata u domovini. Tko bude pomno čitao i pratio ova pisma, moći će iz njihovih sadržaja uočiti kako se je pripremao uzajmni teren za zajedničku borbu protiv Jugoslavije i njene JNA, a sa jasnim ciljem za oslobodjenje i uspostavu Nezavisne Dražave Republike Hrvatske.


Objavljeno: 20.10.2009. u 03:57h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 795


Domobran 20.10.2009 17:02 h

Sam sa sobom se borim da ne čitam ta iz prošlog stoljeća pisma koja ti iznosiš. Ali ipak ne mogu odoljeti da ne pogledam. Kada počmem čitati onda čitam do kraja. Tek tada počmem spajati šta je Udba sve radila našem jadnom i ispaćenom narodu. Imao sam nekoliko uže rodbine koji su išli "trbuhom za kruvom" u Njemačku na privremeni rad. Neki su taj "privremeni" rad pretvorili u stalni, tj. doživotni rad u Njemačkoj, jer se ne vraćaju kući, iako imamo ono što imamo a to je naša RH. Ali, kada dodju kući u posjetu, s ukućanima i povjerljivim prijateljima su pričali priče koje su čuli od " ekstremne ustaške terorističke emigracije". Svakog puta, i to bez izuzetka, morali su se prijaviti Udbi ili bi ova došla s "Maricom" po njih. Zato smatram da su ta pisma važna za pročitati, jer iznose mišljenja pojedinaca onoga vremena kako se je mislilo i kako bi se trebalo raditi iz daljine za oslobodjenje Hrvatske. Koliko je "ustaška emigracija" pomogla u pripremanju terena HDZ za oslobodjenje Hrvatske, činjenice i povijest će to dokazati. Za sada ostaje samo na tome da se iznese što više podataka. Ostevimo majstorima zanata da to srede onako, redosljedom, kako treba, a ti i dalje nastavi sa tvojim pismima.


DOMOLJUB 21.10.2009 00:20 h
Domobran. Izgleda meni da ti imaš glavobolju čitajući hrvatsko mišljenje pojedinih Hrvata izraženi u ovom pismima koje Otporaš iznosi. Ako je to tako, tek onda se možemo zamisliti kako je bilo skoro milijunskoj hrvatskoj emigraciji, koja je od čežnje za domovinom hrvatskom gorila kao luč. Uvijek sanjala kada će se kući povratiti. Tada nije bilo lako; a danas možemo reći: DA NAM SE JE SAN OSTVARIO!


ivana.josipovic 21.10.2009 00:51 h

Kolega Otporaš pitanje je, što je na to pismo, u interesu hrvatskoga naroda, odgovorio batinaš, Šimić iz Mostara? Njega nije zanimala Hrvatska, jer da ga je zanimala, ne bi se bavio ovim " poslom ", drugim riječima, tijekom komunističkog režima, glas hrvatskog naroda, bio je glas žednog u pustnji:::


Otporaš 21.10.2009 04:55 h

ivana.josipović. Uistinu dobro pitanje. On, taj Miroslav Šimić, je iz susjednog sela. Roditelje sam njegove poznavao. Njega osobno nikada nisam vidio. Kažu da je bio "strah i trepet" kod nas i u cijeloj mostarskoj regiji.

Vaše pitanje glasi:... "šta je na to pismo, u interesu hrvatskog naroda, odgovorio batinaš, Šimić iz Mostara"?

Meni je moja majka Iva-Vićeka (1914-1998) preko preporuka javila da se hitno sastanemo u Parizu. Sastali smo se za Božić 1985 godine. Tada mi je majka mnoge stvari ispricčala. Najviše ju je smetalo i boljelo što je majka tog Miroslava Šimić bila prijateljica moje majke i kojoj je takodjer bilo ime Iva. Ona, majka tog Šimića, je pred crkvom napala moju majku svim pogrdnim riječima, proklinjući mene i moju Hrvatsku, i zaprijetivši mojoj majki da mi naredi da smjesta pretanem pisati njezinu sinu pisma u Mostar, jer da on ima neugodnosti i problema sa svojim 'drugovima' zbog mojih pisama. Ukoliko ona, moja majka, to ne učini, onda će ona vidjeti šta se sve može dogoditi. Moja majka je njoj odgovara da sam ja ponoljetan, školovan, nekoliko stranih jezika da govorim i da on zna šta ja radi. Ako njoj ili njenom sinu to smeta, neka izvole otići sami mu to reći. A ti ženska glavo, kaže njoj moja majka, pusti ti mene na miru da mirno idjem u crkvi i Bogu se molim.

Ivana.josipović neki su mi se javili i nukaju me da nastavim s pismima tako da se zna kako se je led probijao. Ja ću nastaviti, a koga to bude zanimalo, imati će šta čitati. Pozdrav. Otporaš.

Bobani
16-09-2013, 23:18
Otporaš.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA


HRVATSKA U BORBI PROTIV ZLA (8)

Potrebe radi i boljeg razumijevanja hrvatske dijaspore, donosim pisma Hrvatskih Emigranata hrvatskim Udbašima kako bi se uspostavio MOST IZMIRENJA...

(Ovdje donosim pismo službeniku Udbe u Mostaru Ivanu Bandiću. Da li je on u rodbinskoj svojti s gradonačelnikom Zagreba Milanom Bandićem, to ne znam. Kako će te vidjeti po datumu pisma, samo dan kasnije, 20 listopada 1988. jugoslavenska Udba je poslala Vinka Sindačića da u Škotskoj usmrti predsjednika Hrvatskog Državotvornog Pokreta, HDP, gosp. Nikolu Štedula. Molim korisnike portala javno.com da prate i čitaju i pomogućnosti komentiraju, s tim da uvijek imaju u vidu da su ova pisma pisana iz hrvatske političke emigracije Udbi u domovinu baš u ona vremena kada je Udba bila vrlo aktivna sa svojim doušnicima u likvidaciji hrvatskih političkih emigranata. Otopraš.)

MILE BOBAN
P.O. Box 162663
Austin, Texas 78663
Austin, 19 listopada 1988. god.

Prijatelju Ivanu Bandić,
Službeniku Ubde ili Supa,
Mostar.

Dragi prijatelju, (1)

Vremena kulu grade i razgradjuju, kaže naša hrvatska poslovica koja baš ovih dana dolazi do potpinog izražaja! Vjerujem da si Ti kao i mnogi Tvoji kolege to predvidjali, ali niste mogli p..... uz vjetar, već ste strpljivo čekali povoljno vrijeme. Sada mi je potpuno jasno kako si me dao lijepo pozdravtiti po Jerki. (Radi se o mojem prijatelju Jerki Boban, Kukić (1934-1994) koji je te godine išao u posjetu i u mnogočemu pomogao u "probijanju zamrznutog leda". Bit će još govora o Jerki Boban). Reklo bi se: Neka svog i u gori vuka. Prije nekoliko godina to je bilo nezamislivo, ali vremena se mjenjaju. I fala Bogu da je to tako!

Ja san nedavno poslao " Pismo mojim komsijama " i upozorio na strpljenje i opreznost. Tada nisam znao za sjednicu SIV koja se je održala jučer i na kojoj je Slobodan Milošević tražio pripojenje Vojvodine i Kosove "majci" Srbiji, dok je "naš" Stipe Šuvar zagovarao "jedinstvo". Srbi svih boja pripremaju teren Miloševiću da napravi veću listu od one Rankovićeve iz 1966 god., a zapadni tisak ovih dana samo o njemu govori i piše kako bi ga u dogledno vrijeme mogli opravdati za likvidaciju svih onih koji mu se u bilo u čemu budu opirali. Neće me iznenaditi da "naš" Stipe Šuvar bude drugi Stipica (Radić) koji će svoje gluposti platiti glavom, kako bi se mogla obistiniti ona: Tko sa djavlom tikve do podne sadi, od podne mu se o glavu razbijaju.

Dragi prijatelju nisam toliko pametan pa da bih mogao izmisliti način na koji bih Ti mogao ukratko iznijeti važnost situacije u kojoj se danas nalaze gradjani Hrvatske. Zato neka mi bude dozvoljeno priopćiti Ti jedan istiniti primjer koji se je dogodio ovdje u Ameriki za vrijeme proslog rata:

" Bila jedna žena koja je iz potrebe da preživi morala ići u tvornicu raditi. Šef odjeljenja ju zaposlio za jednu mašinu koja je imala mnogo dugmadi za razna funkcioniranja. Žena se smela, nije mogla nikako zapamtiti svrhu i funkcioniranje svih tih dugmadi i počela plakati. Šef ju zapitao zašto plače, našto je žena odgovorila da nikako ne može zapamtiti koje dugme gdje idje. Šef ju upita šta je ona po profesiji, našto je ona odgovorila da je domaćica. Tada je Šefu bilo sve jasno da mora ženi drugačije objasniti ulogu svih tih dugmadi. Šef je ženi objasnio na taj način da joj je svako dugme prikazao kao neki predmet u kuhinji kojim se ona često služi u svom dnevnom kuhinjskom životu. Za par sati žena je počela pjevati za svojom mašinom, jer joj je bilo jasno funkcioniranje svih dugmadi ".

Ako se ovaj primjer primijeni na sve one koji još ne znaju šta su i tko su, tako da se stave u položaj kao da su tu bili rodjeni prije dvijesta i više godina, kako bi se oni tada osjećali: Turcima, Madjarima, Austrijancima ili Talijanima?! Niti jednima niti drugima već samo Hrvatima. Isti je slučaj i danas! Jugoslavija nije narodnost, već za sada trnutačno samo jedna država mnogih naroda.

Što Srbi traže svoje unutar svojih prirodnih i povijesnih granica, nitko razuman neće biti protiv toga. Ali graditi sadašnjost na mitova Kosove je mlinski kamen o vratu srpskom narodu, kojeg S. Milošević spretno manipulira a da mu se ama baš ništa ne dogodi, a za iste stvari Hrvati se godinama strpavaju u tamnice. Da li ima ijedan Hrvat medju vama koji je spreman promicati hrvatstvo na podrucju Hrvatske a da mu se ništa ne dogodi? Naravno da ga za sada nema.

Nastavlja se.



Objavljeno: 23.10.2009. u 14:52h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 955


ivana.josipovic 24.10.2009 01:44 h

Otporaš. Kako su prolazili oni koji su za vrijeme komunizma promicali hrvatstvo dobro je poznato. Ako nisu ubijeni, onda su utamničeni, ako nisu utamničeni, onda su osakaćeni, ako nisu osakaćeni, onda su poniženi, osramoćeni, degradirani, no to poniženje, nije bilo obično poniženje, to poniženje bilo je poniženje slobode, u sebi je nosilo klicu oslobođenja koje je stiglo 1990. godine. Glede Bandića, moguće, zašto ne i " naš " Bandić ima dosta često stavove koji nam ipak konveniraju.


Domobran 24.10.2009 14:38 h

ivana.josipović. "Kako su prolazili oni koji su za vrijeme komunizma promicali hrvatstvo dobro je poznato..." Da i to kako vrlo dobro poznato. To svjedoče svi jugoslavenski zatvori. To svjedoče na tisuće i tisuće nevinih žrtava. To svjedoči na milijune i milijune dana prisilnog rada. To svjedoče na stotine i stotine tisuća silom prilika iseljenih Hrvata, ne iz svoje voljene Hrvatske, nego iz omrzle Jugoslavije. To svjedoči stalni PRKOS kojeg je hrvatski čovjek u sebi nosio sve od svibnja 1945 pa do svibnja 1990 godine. Može se ovako navezivati do u beskonačnost.


matrixdc 24.10.2009 22:26 h

Ustav RH zabranjuje veličanje ustaštva i svega onoga što je vezano uz Pavelića. A vi iz dijaspore ne možete shvatiti da ste Hrvati ako se niste okitili ustaškim znakovljima. Ako vi iz emigracije želite biti dio hrvatskog naroda u RH, onda se morate odreći ustaštva u NDH.


ivana.josipovic 24.10.2009 23:07 h

Domobran. Ma slažem se ja, mislim da većina Hrvata vrlo dobro zna za žrtvu i sudbinu onih poznatijih ljudi iz dijaspore koji su morali emigrirati iz onakve Jugoslavije, recimo gotovo svi su čuli za Bušića, Đurekovića, ali malo ih je čulo i imalo prilike nešto saznati o brojnim ljudima, samozatajnim Hrvatima, koji su u Hrvatskoj i van Hrvatske radili kako bi Hrvatska bila slobodna i komunistički režim bio srušen. Takvih je u dijaspori, neznanih junaka, bezbroj, o svim junacima hrvatskog oslobođenja treba se čitava istina saznati.


j.perković 25.10.2009 07:24 h

Bušića je Mesić prozvao TERORISTOM! Ali njegov cijeli sistem komunizma bio je kompletan i radio kao TERORIZAM uvijek spreman da MUČI i UBIJA,
Gospodin Bušić je jedan veliki RODOLJUB i HRVAT samo u komunizmu nije imao druge mogućnosti da pokaže svoje nezadovoljstvo sa zločincima komunistima.
Na taj način su radili komunisti !

j.perković 25.10.2009 07:30 h

Sve šta je bilo za Hrvatsku Državu to su u njihovim mislima bili TERORISTI,
zato je komunizam sve izgubio zašto su stajali i propagirali ,
napravili su tolike zločine koji nije bilo toliko u zadnji 500 Godina i opljačkali su Hrvatski Narod jer se sa time ponose.


Otporaš 25.10.2009 12:55 h

ivana.josipović. To je uistinu to o čemu bi se trebala posvetiti velika pažnja i pozornost, prikupiti materijala što god je moguće više. A toga ima!, samo treba zasukati rukave i potražiti. Hrvatske župe i crkve, škole, folklori i nogometni klubovi (gosp. dr. Marin Sopta je u Zagrebu prošle godine 2008 izdao knjigu skoro o svim hrvatskim nogometnim klubovima u Dijaspori pod imenom: "SVETO IME CROATIA". Knjiga je uvezana, popraćena sa odgovarajućim slikama svake momčadi, što uistinu odaje odraz velikog hrvatstva. Obratite se: www.svetoimecroatia.com), pa i druge hrvatske zajednice, institucije i ustanove imaju bogatu posmohranu hrvatskog iseljeničkog nacionalnog gibanja itd. Bez povezanosti i uključivanja hrvatske emigrantske povijesti u opću hrvatsku povijest, ta povijest neće biti potpuna, istinita ni poštena. To mogu poželjkivati samo neprijatelji Hrvatske, kao oni što priželjkivaju i oduzimaju nacionalno pravo Hrvatima Dijaspore sudjelovanje u životu Hrvata i zabranu Hrvatima Dijaspore u sudjelovanju na općim izborima. Kao što Izraelci imaju dva Izraela, jedan Matični Izrael a drugi iseljenički, ali oba lobiraju za Matični Izrael. Mi Hrvati takodjer imamo dvije Hrvatske, jednu Domovinsku a drugu iseljeničku. Ove obe Hrvatske bi trebale, ruku uz ruku, raditi zajednički za boljitak hrvatskog naroda. Dok je Mesić i njegova antihrvatska klika, bolje rečeno, projugoslavensko/komunistička klika na vlasti, Hrvati će imati problema se ujediniti i zajednički raditi za Hrvatsku. Prije je Hrvatskoj smetao fašizam, a danas joj uvelike smeta tako zvani hrvatski antifašizam. Otresi mo se tog jada i čemera, te uzdigmutom glavom krenikm za bolju buducnost Hrvatske.


Otporaš 25.10.2009 13:01 h

j.perković. Poštovani prijatelju, kao što je Domoljub za vas rekao da se sa svime slaže što vi pišete i iznosite o komunističkim, jugoslavenskim, udbaškim i partizanskim zločinima, tako se i ja s vašim opisima slažem. Vi pišete srcem, od srca i istinito, pa samo nastavite tako. Nekoga će to zanimati pa će kopirati i u svojim istraživačkim povijesnim stvarima se poslužiti vašim pisanjem. Pozdrav, Otporaš.


DOMOLJUB 25.10.2009 20:17 h

ivana.josipović. Dragovoljaca i Branitelja Hrvatske je bilo i prije domovinskog rata. Svakako da bez prvih (Emigrantskih) i drugih (iz Domovinskog rata) danas nebi imali što imamo, a to je našu medjunarodno priznatu državu Hrvatsku u obliku RH. Sve žive i mrtva Branitelje ne smijemo zaboraviti.! Naš zajednički hrvatski neprijarelj ih želi izjednačiti s agresorom, a taj agresor se zna: Srbi i njihovi četnici i JNA.

Kada je Hrvatska bila napdanuta 1991., mi Hrvati nismo imali izbora, ili se uključiti u organiziranu borbu koju je poveo prvi i izabrani predsjednik dr. Franjo Tudjman, ili ostati gdje smo bili: u Jugoslaviji, nositi srpsku šajkaču, pjevati srpske omiljele pjesme: "kozaračko kolo", "marširati" pod jugoslavenskom zastavom, prisegu polagati vjernosti Titi pod himnom "Hej Slaveni", itd. Mi Hrvati smo se odlučili braniti i u toj obrani nije bilo sumnje da nećemo pobjediti. Zašto danas (po)neki sumnjaju u našu legitimnu nacionalnu pobjedu te nas žele svrstati u isti koš s agresorom? To Hrvati ne smiju nikada dozvoliti.


colonia.tino 25.10.2009 21:23 h

Bomoljub. Izjednačiti žrtvu i agresora ne može nitko nikada, bez obzira na trenutačnu političku situaciju u zemlji. Domovinski rat toliko je čist i bez mrlje na svojim povijesnim leđima da to se ne može učiniti i ne smije, koliko god to trenutno ne izgledalo tako.
Inače naravno da se slažem s tvojom konstatacijom da je i prije bilo branitelja i dragovoljaca, dok je Hrvatske biti će ih.


Domobran 26.10.2009 16:39 h

colonia.tino. Tocno da se naše Branitelje ne može usporediti s agresorom. To svak pametan zna. Ali šta svak "pametan" ne zna je to da svaka usporedba s nekim ostavlja iza sebe sumnju. To su stare smicalice koje su starije od Isusa Krista. Kod nas na selu, ako hoćeš da neko na nekoga posumnja da je ćorav, samo reci da ne vidi dobro ili da škiljav, pa ćeš vidjeti kako će se ljudi u prolazu zadrljiti u njega, ma da on i ne zna zašto ga ljudi tako gledaju. Tako je postupala Titina Jugoslavija sa svim Braniteljima Hrvatske za vrijeme NDH, koje je htjela izjednačiti s četnicima i njihovim zločinima. Tako danas nastoji Mesić i njegova klika izjednačiti hrvatske Branitelje s agresorom. Ali kako ti kažeš da oni nikada u tome neće uspijeti. I hvala dragome Bogu da neće!

Domobran,
Otporaš 2.11.2009 01:36 h

Domobran. Vaša konstatacija da se Branitelje Domovine Hrvatske, ili kako to poneki sada žele službeno proglasiti i smanjiti njezinu važnost prozvavši ju RH, ne može usporediti s agresorom, je na mjestu.

Svidja mi se i još više dopada vaša usporedba s ćoravcem, drljom ili škiljom, svjedno, je jedini način da pojedini Hrvati razumiju o čemu se radi. Ovdje se radi o komunističko/jugoslavenskoj taktiki kako omalovažiti Hrvate, zbuniti ih i na koncu posvaditi. To su oni uspijeli preko 45 godina navalivši na Hrvatsku i državotvorne Hrvate kompleks krivnje ustaške borba za očuvanje Hrvatske Države. To se je smišljno i sustavno provodilo okrivljujuci Hrvate da su kolaboratori. Pa i samog kardinala Alojziju Stepinca su zbog te "kolaboracije" strpalu u prisilni zatvor punih 16 godina. Zar nam tog zalosnog iskustva nije dosta! Hrvati, otvorimo oci!!!

Bobani
17-09-2013, 00:26
Otporaš.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA

HRVATSKA U BORBI PROTIV ZLA (9)


Jedini narod na svijetu kojeg je Papa Leon X (1519)nazvao "Predzidje kršćanstva" je Hrvatski Narod. Nije li to DAR BOŽIJI! za nas Hrvate.

Pismo Ivanu Bandiću, Udbašu u Mostar.

Nastavak iz prošlog opisa (2)

....Da li ima ijedan Hrvat medju vama koji je spreman promicati hrvatstvo na području Hrvatske a da mu se ništa ne dogodi?

Ako ga nemate pronadji te ga. Ako ga medju vama nema onda ga potražite medju svojima u iseljeništvu. Kažem "medju svojima" jer nismo neprijatelji i moramo svi naći mjesta u zajednici svojeg naroda, ili će oni koji se ne htjednu pripojiti svojem narodu, neminovno postati oružje u rukama tudjina (čitaj Srbina i Jugoslavije, mo.Otporaš) koji će te Hrvate nagoniti u šumu protiv vlastitog naroda, kao što je to bilo 1941-1945. Ja čvrsto vjerujem da Ti i Tvoje kolege ne bi dozvolili da u ime nepostojećeg "bratstva i jedinstva" Hrvat se bori protiv Hrvata.

Ja ne zagovaram revoluciju već evoluciju, niti niječem pravo hrvatskim komunistima i socijalistima da u Hrvatskoj Državi, u Saboru, brane prava svojih uvjerenja, brane svoje živote i socijalne ideologije, niti niječem pravo hrvatskim Srbima da brane svoje tradicije, svoje živote, svoje nacionalne potrebe one domovine u kojoj su se rodili, a ta je Hrvatska, a svi oni koji to budu nijekali su neprijatelji Hrvatske i rade za treću Jugoslaviju, za Miloševića, za veliku Srbiju. Na nama je svima da popravimo pogreške iz prošlosti, da se naučimo konstruktivno raditi, da se uklopimo u dogadjaje i svijet o kojima ovisi i sudbina našeg hrvatskog naroda, tako da nam cilj bude isti, a sudbina pojedinaca neka bude važna ali nikako i sudbonosna. Mi Hrvatsku ne smijemo vezati uz jednu osobu kao što je to bio slučaj u prošlosti.

Prilažem Ti sliku S. Miloševića koja je izišla u američkim novinama i koji se tako ponosito drži kada je tražio Vojvodinu i Kosovu da se pripoje Srbiji. Da je on to tražio de se te dvije pokrajine pripoje Jugoslaviji, onda bi to bilo i donekle razumljivo. Ovako on otvara vrata i drugima da traže svoje i svoja prava, pa tako i nama Hrvatima. U tom kontekstu neka mi bude dozvoljeno podsjetiti Tebe, Tvoje kolege i sve druge na: Proglas Istrana kojeg su izdali 13 rujna 1943 god., (samo 4 dana poslije Poglavnikove Odredbe HOS-a da zauzmu sva okupirana područja koja je fašistička Italija imala počevsi od svršetka WW1 pa do pada Mussolinija 8 rujna 1943.,Otporaš), s jednom nadopunom: Gdje god stoji Istrani i Istra, stavite Bosanci i Hercegovci, Bosna i Hercegovina, i tako povratite te dvije hrvatske zemlje u krilo majke Hrvatske, kao što su Istrani iščupali Istru iz Talijanskih ruku i povratili ju majci Hrvatskoj. Kako će te primijetiti, nigdje ni riječi o Titi ni Jugoslaviji iako se Titi može pripisati ta povijesna zasluga, kao i Pavelicu da je imao Bosnu i Hercegovinu u sastavu Nezavisne Države Hrvatske, NDH.

" ISTARSKI NARODE!

Duh Istre je nepokoren. Mi nismo htjeli postati poslušno roblje. U ovim odlučnim časovima naš narod pokazao je visoku nacionalnu svijest. Dokazao je svima i svakome da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostat.

Svojim vlastitim snagama, ne čekajući da im drugi donesu slobodu, Istrani su ustali, jurnuli na kasarne, uhvatili čvrsto oružje u svoje ruke, da njime brane svoje pravo i slobodu. Otvorena su vrata zloglasnih tamnica, i pušteni na slobodu dični sinovi nikad pokorene Istre. Nećemo više nikad dozvoliti, da se našom sudbinom drugi poigrava.

RODOLJUBI ISTRE!

Talijanski garnizoni u našim su rukama. Talijanski vojnici bježe sa naše rodne grude. Prvi put u našoj historiji ISTRA SE PRIKLJUČILA MATICI HRVATSKOJ I PROGLASUJE UJEDINJENJE SA OSTALOM NAŠOM BRAĆOM.

ISTRANI!

DRŽIMO ČVRSTO ORUŽJE U NAŠIM RUKAMA! Stanimo na branik naše slobode. Nedajmo je više nikome za živu glavu! Moramo da stanemo svoji na svome. Budimo disciplinirani i slušajmo upute naše narodne vlasti: naših NARODNO-OSLOBODILAČKIH ODBORA.

ŽIVJELA HRVATSKA ISTRA! ŽIVJELA JUNAČKA NARODNO-OSLOBODILAČKA VOJSKA! ŽIVIO ZAVNOH! (o kojem je kolega colinia.tino jučer pisao,Otporaš) ŽIVJELA CRVENA ARMIJA! ŽIVJELE SAVEZNIČKE ARMIJE!

Smrt fašizmu-sloboda narodu! (13 rujna 1943.)

Narodno oslobodilački odbor za Istru."

Ovo je preneseno iz Vjesnika od 26 rujna 1968 godine. Ovo pismo je pisan prije 21 godinu. Pisac je htio podsjetiti Udbu u Mostaru da budno prate novonastalu političku i nacionalnu situaciju u komunističkoj Jugoslaviji.



Objavljeno: 26.10.2009. u 14:45h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 793


Sanjar47 26.10.2009 16:43 h

Otporaš. Pismo ili pisma koje iznosiš su uistinu zanimljiva, tim više što su pisana davno prije Domovinskog rata. Interesantno je usporedjivati danas neke postavke tih pisama. Hoće li ih još biti? Zanimljivo ih je čitati.


Otporas 28.10.2009 01:27 h

Sanjar47. Bit će ih još. Mnogi Hrvati dugi niz godina su pisali pisma na razne strane, s raznim potrebama i još raznijijm sadržajima. Nekim pukim slučajem - ne zan ni sam zašto i kako - posjedujem mnogo pisama različitog sadržaja i od različitih ljudi. I sam se danas čudim sadržajima tih pisama.


colonia.tino 28.10.2009 03:12 h

kolega Otporaš ja vam se divim. Siguran sam da će se netko jednog dana koristiti tim pismima. Pisma sadrže u sebi odraz vremena hrvatske dijaspore. dali su i drugi Hrvati pisali Udbašima pisam kao vi?

Bobani
17-09-2013, 03:00
Otporaš.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA

HRVATSKA U BORBI PROTIV ZLA (10)

Neophodno je potrebno prikupiti što više pisanih dokaza iz Emigracije koji bi se mogli uključiti u borbu protiv Jugoslavije a za Obnovu Hrvatske Države.

Pismo Ivanu Bandiću, Udbašu u Mostar.

Nastavak iz prošlog opisa (3)

Ja ne pozivam na ustanak nego iznosim ono što je nekada bilo potrebno proglasiti kako bi se jedna hrvatska pokrajina spasila od kolonijalnih tudjih zazubica. Ovaj proglas je izisao u "Vijesniku" od 28 rujna 1968. god. Kako bi se gradjni Hrvatske podsjetili na svoju patriotsku dužnost koja im je bila ugrožena pod Rankovićevom kontrolom.

Jerko mi je pričao (Jerko Boban, Kukić, 1934-1994 je išao u posjetu u domovinu. Udba iz Mostara ga je pozvala na "prijateljski" razgovor kojeg su oni prakticirali prema svim onim Hrvatima koji su se usudili doći posjetiti svoj rodni kraj. Na taj i takav način Udba je doznavala šta se gdje u hrvatskim zajednicama u slobodnom svijetu radi i dešava. Udba pokupi važene i nevažne stvari na kojima organizirano pripremi svoje smicalice protiv Hrvata i njihovih organizacija u iseljeništvu. Bit će još govora o ovom Jerki, moja opaska, Otporaš)) o mnogim stvarima kao i to da se vi svi u Mostaru zanimate tko je protiv vas i tko šta radi. Ja ne znam šta je vama Jerko sve pričao i kako se je on izražavao. Ja ću vama otvoreno reći da medju nama Hrvatima vani nema nikakve " krvne osvete " da bi nekoga mrzili. A što mi mislimo o Hrvatskoj, o njoj pričamo, o njoj sanjamo i računamo kako ćemo se što prije u nju povratiti, mislim da je to naše pravo i dužnost. Mi pomažemo one koji se za to pravo bore, pa kada osjetimo da se i vi za to naše pravo borite, budite uvjereni da ćemo i vas pomagati i sve naše slavine/česme će biti potpuno otvorene, kao što su i židovske slavine/česme otvorene prema njihovoj domovini Izraelu.

Piše mi jedna iz sela da umjesto pisama šaljem što više novca da mogu "krpiti kraj s krajem". Jedna kinenska poslovica kaže: Ako ćeš me ribom hraniti, onda me nauči i ribu loviti; jer možeš me nahraniti nekoliko puta ali ne možeš uvijek. U tom pravcu ja odgovaram njoj i drugima. Nije u pitanju novac nego kako do novca doći. Ja sam to objasnio u mojim pismima kao i u pismu susjedu Miroslavu šimiću. Ja ne napadam ljede nego ideje. Ja ne dajem novce nego ideje. Ja ne nastojim oduševljavati, nego izgradjivati, i ako u tom izgradjivanu treba pasti, onda ću pasti za tu ideju. Ta ideja je: HRVATSKA DRŽAVA!

Dragi prijatelju svjestan sam da Te Tvoji u vlastitim redovima mogu optužiti da si moj suradnik, kao i mene moji u mojim redovima mogu me optužiti da sam Tvoj ili vaš suradnik. Ja računam na te neugodne aspekte u traženju puta k soluciji. Ja računam na ljude slaba karaktera, na izdaje, na manje grijehe i incidente, koji ne smiju skrenuti pažnju s onog glavnog da se ostvari HRVATSKI MIR medju svim gradjanima Hrvatske. Zato sam napustio emigrantsko vrludanje i izživljavanje, nadvladao sam sebe, oslobodio se straha da li ću biti " shvaćen ili blaćen ", približio sam se vama i uz cijenu da mi šijom zavrnete. Jer, radi se o Hrvatskoj a ona je tamo, a ne u emigraciji. Pa ako i Ti tako misliš ili slično, onda nam nije potrebno biti jedan drugome suradnik, nego budimo sluge domovine i gradjani Hrvatske.

Sto se tice trenutne situacije u Jugoslaviji, mišljenja sam da će se na kratak rok malo smiriti, dok se snage malo skoncentriraju. Tada će biti " povuci-potegni ", ali svak za svoje. Na vama je hrvatskim komunistima koji imate nešto vlasti u rukama da pazite na živote gradjana Hrvatske. Nadjite načina kako ih se ne bi slalo u prve redove i vatrene linije protiv ruskih kaćuša i zapadnih bombi. Kosova ne smije biti ratna arena gradjana Hrvatske za tudje i prljave račune. Opravdani zahtijevi Albanaca neka ne smetaju Hrvatima, kao što i naši neće smeteti njima.

Ubrzo će jedan naš gradjanin doći tamo i obećao mi je da će vam donijeti sve što htjednem poslati. Strah ga je, jer se boji da ga ne bi optužili da širi neprijateljsku propagandu. (Radi se o mojem pok. bratu Rafajelu, Rafi, 1944-2004, moja opaska, Otporaš.) Nemojte ga snapostovati. Pustite ga na miru jer je naš čovjek i dobar je gradjanin Hrvatske

Na kraju pozdravljam sve Tvoje kolege u uredu, a posebno susjeda Miroslava Šimića. Sve što ti je jasno raspravljaj s Tvojim kolegama, a što Ti nije jasno, javi se te ću ti posebno sve objasniti.

Uz iskrene pozdrave bratski Te pozdravlja Tvoj Mile Boban.

Kraj pisma.

xxxxxxxxxxxxxxxx

Nastavla se s drugim pismima.

Objavljeno: 28.10.2009. u 16:31h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 971


ivana.josipovic 29.10.2009 00:56 h

Otporaš. Teško je " krive Drine " ispravljati, teško je nekoga naučiti ono što on ne želi naučiti ili se boji naučiti ili pak je toliko zadojen totalitarizmom, komunističkim odgojem, no treba pokušati, učiti ljude, čovjek uči dok je živ. Istinom se najbolje brane ljudi i brani država, Hrvatska se nema razloga istine bojati, Vi ste barem pokušali, u mnogočemu i uspjeli.

ivana.kosipovic
Domobran 29.10.2009 17:05 h

ivana.josipović. Jest!, kako ti kažeš: "teško je "krivu Drinu" ispravljati..." Ali šta danas nije teško je to da već jednom svi Hrvati shvate; da je prošlost prošlost, da je sadašnjost sadašnjost i da trebamo svi zajednicki raditi za budućnost. Mi za budućnost ne možemo efikasno raditi ako jedni, koji su sada na vlasti, sustavno i namjerno klevetaju druge Hrvate da su fašisti i time unose medju Hrvate onaj isti razdor kojeg je unosila bivša Titina Jugoslavija, kroz njegove NOB i NOV odrede; počevši od prvog naglaska dizanja ustanaka, protiv tada ne postojećih fašista, ali je postojala Nezavisna Država Hrvatsa, NDH, protiv koje su se ti ustanci dizali od 22 lipnja i 27 srpnja 1941. pa do konca rata 1945. Od tada bivša Ozna i Udba uzimaju tu ulogu optuživanja jednog Hrvata protiv drugoga da je "kolaborator", te kako takav obilježen je kao neprijatelj države broj jedan, kao neprijatelj "bratstva i jedinstva" broj dva i kao širitelj "nesnošljivosti" medju "bratskim jugoslavenskim narodima" broj tri. Tako su, na svu žalost, Hrvati bili podijeljeni na dva tabora u bivšoj Jugoslaviji od 1945-1991: Jedni kao lojalni gradjani Jugoslavije a drugi kao antidržavni elementi protiv jugoslavije, na koje se je svake vrste hajka vršila, kao u vremena INKVIZACIJE. Na tu vrstu prozivanja danas nas podsjećaju: Mesić, Kain i svi SDPovci i njihovi pomagači.


Otporaš 30.10.2009 13:36 h

"U" Na Fes, GRANICA NA DRINI! To će biti jedini način povratiti ono što se je izgubilo. Inače, Radovana Karadžića će se smatrati da je on bio u pravu i da se je borio za pravednu stvar i da je konačno uspio preći sa srpskom granicom preko rijeke DRINE u Bosnu.
Otporas
Domobran 30.10.2009 20:23 h

Otporaš. S velikom mukom smo obranilo ovo što sada, danas imamo, RH. U tom i jest sva mudrost Franje Tudjmana da nas nije vodio na DRINU. Da nas je vodio na granicu Drinu, tu bi polomili sve zube. Oni koji bi se vratili svojim kućama, vraćali bi se pognute glave. Oni koji svoje kuće ne bi vidjeli, vidjeli bi dno rijeke Drine, kao i oni Hrvati što su ih srpski četnici u suradnji s Titinim partizanima masakrirane pobacali u rijeku Drinu.

Bobani
17-09-2013, 18:28
Otporaš.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA


HRVATSKA U BORBI PROTIV ZLA (11)

Koliko god Hrvatski narod je trpio tegobe jugoslavenskog terora, hrvatska emigracija je trpjela dvojstruko više...

P I S M O H R V A T S K O G E M I G R A N T A.

Pismo koje donosim je pisao hrvatski politički emigrant koji je živio u Parizu. Sudeći po pismu bio je upoznat se mnogim istaknutim Hrvatima ovog velikog grada Pariza. Pismo donosim u cijelosti kako bi čitatelji mogli malo iz bliza dobiti sliku kako je Udba djelovala medju Hrvatima. Pismo je objavio "OTPOR", glasilo Hrvatskog Narodnog Otpora, HNO, br. 4. 1983. strana 2. Pismo pocima:

T K O J E A N T E G R A N I Ć ?

Ante Granić je sinovac okrutnog Oznaša Ivana Granića, koji je došao u Pariz ljeta 1965 godine. Odmah se je sprijateljio sa Slavom Lekom. Slavo Leko je iz Tihaljine, Hercegovina.

Ubrzo se ustanovilo da je taj Ante Granić jugoslavenski doušnik. Postao je "prosvjetni radnik" za "jugoslavensku" djecu u klubu jugoslavenske ambasade u Parizu, što je uistinu značilo da je postao učiteljem.

Poznato je da su taj Ante Granić i Slavo Leko, a možda još i neki drugi pripremali otmicu devetorice Hrvata iz Pariza. Otmica je tako "rodoljubno" smišljena da bi najoprezniji Hrvati pristali na tu smicalicu. Zahvaljujući jednom iz te skupine Granić-Leko, (To je bio Jerko Boban, zvani Kukić (1934-1994) koji je saznao za plan i otkrio ga jednom koji je bio na listi za otmicu, moja opaska, Otporaš) zlocinački plan se nije ostvario. Ovog zlopotnjačkog čina Hrvati Pariza se još uvijek dobro sjećaju.

Da ne bi ispalo kao neko izmišljanje, evo imena onih koji su bili potencijalne žrtve UROTE GRANIĆ-LEKO:

(1) Josip Čavčić, rodjen 1917. Ličanin, umro u Parizu u lipnju 1972.

(2) Ivan Barun, rodjen 1937. Livnjak.

(3) Jure Vidović, rodjen 1933. Zadranin.

(4) Danko Leventić, rodjen 1931. iz Drinovaca, Hercegovina, umro 2012.

(5) Zarko Luburić, rodjen 1934. Lipno, Hercegovina, umro u New York-u 1995.

(6) Pavo Miličević, rodjen 1931. Ograđenik kod Međugorja, Hercegovac.

(7) Milan Bagaric, rodjen 1936. Mesihevina kod Tomislavgrada, Bosna.

(8) Mate Kolic, rodjen 1939., umoren u Parizu 1981.

(9) Mile Boban, rodjen, 1939. Bobanova Draga, Sovići Hercegovina.

Na veliku sreću ovaj jugoslavenski zločinački plan nije uspio, te je teško proreći kako bi hrvatska politička emigracija reagirala u protivnom. Možda, kao i uvijek, okrivilo bi se nevine Hrvate kako bi stvarni počinitelji imali dovoljno vremena umaknuti i sakriti se na sigurna mjesta.

Ljeta 1967 godine Slavo Leko je priznao nekim Hrvatima u Parizu govoreći sljedece: "Nisam vjerovao da se radi o ozbiljnim stvarima. Mislio sam da se sa time želi samo uplašiti Hrvate. Meni se govorilo, da se nikome ništa neće dogoditi. Kada sam opazio u jednom kutu u klubu (čitaj jugoslavenskome, moja opaska, Otporaš) odore francuske policije koje su se trebal upotrijebiti za otmicu devetorice Hrvata, počeo sam drhtati. Sam sebe sam uvjeravao da ništa nisam kriv iako sam sa Granićem i kompanijom u društvu". (Ovaj Slave Leke razgovor se je snimio na magnetofonsku vrpcu u satanu pisca ovih redaka, na adresi 8 Rue Belhomme Paris 18eme a da on nije uopće znao. Razgovor s ove vrpce je službeno bio preveden na engleski i predočen na sudu desetorici (10) Hrvata u New Yorku od 15 veljače do 15 svibnja 1982 godine. Svrha ovog prijevoda je bila ta da se upozna američki sud kako jugoslavenska Udba djeluje medju svojim "zemljacima" Hrvatima i huška jedne protiv drugih, itd, itd. Ta vrpca je slušana više puta na sudu i usvojena je kao sudski dokaz, i kao takav nalazi se u pohrani arhive sudskih zapisnika desetorici Hrvata u New York-u,moja opaska, Otporaš.)

Kada se je urota otkrila i stvar bila poznata Hrvatima Pariza, Slavo Leko se povukao da ga više nitko nije vidio. Ubrzo je nesta iz Pariza i nastanio se u Osjeku, dok je Granić i dalje ostao u Parizu, da vrši dužnost "prosvjetnog" radnika za "jugoslavensku djecu" u domu jugoslavenske ambasade.

One kobne nedjelje, 16. 10 . 1978 godine objedovali su (ručali) kod Stojana Rašića (oženjem kćerkom Petra Brnadića - pred čijim stanom je ubijen Bruno istog dana, mo, Otporaš) Bruno Busic, Mate Kolić, Petar Brnadić, Ante Granić (kum Stojanova sina) i još neki kojih se imena sada ne sjećam. U tome me može dopuniti Stojan ili Petar. Poznato mi je da je Stojan iz ovog stana, u nazočnosti navedenih, zvao Stipu Bilandžić i tražio Franju Mikulića da se Bruno s njim dogovori o važnim stvarima u svezi sastanka sabornika HNV u Amsterdamu. Ne bacam pečat sumnje na Stojana, nego mišljenja sam da bi on morao reći hrvatskoj javnosti što se je sve govorilo tog dana, kakav se razgovor vodio, a posebno izmedju Brune i Granića, te Granića i Kolića. (Te noći je ubijen Bruno pred stanom Petra Brnadića, a Matu Kolića je Ubila Udba 3 godine kasnije, moja opaska, Otporaš.) Možda bi se mogli povući konci Brunina umorstva, jer poznavajući politički emigrantski mentalitet može se zaključiti da se tu otvoreno govorilo, otvoreno planovi pravili, nikakvih tajni nije bilo, drugom riječi, svak svakome vjerovao.

Najzanimljivije bi bilo saznati kada je tko izišao iz kuće, s kim i u koliko sati i kuda. Obično kod prijateljskog i kumovog ručka ljudi su veseli, te razdragano kažu idu ili kući ili negdje na drugo mjesto. Navodim ovo s ciljem da se svaki Hrvat zamisli nad tragičnom smrću Hrvata čiji se počinitelji umorstava nisu nikada otkrili. Tim plaćenicima i profesionalnim ubojicama uveliko pomaže hrvatska "dobronamjerna" šutnja iza koje se kriju mnoge ubojice i doušnici. Tako je šutnjom ubijen i hrvatski mučenik Bruno Bus+šić.

Andrija Takač, pariz.

Kraj ovog pisma.

Nastavlja se.

Bobani
18-09-2013, 00:35
PISMO MATI BOBAN

Austin, Texas, Deseti Travnja 1990.

Dragi prijatelju Mate,

Želio bih započeti ovo pismo jednom francuskom izrekom koja kaže: "Pusti ljude na miru pa će ti biti dobri prijatelji". To bi se moglo reći za događaje koji su u poljednjih nekoliko mjeseci izbili na površinu u zemljama gdje je vladala diktatura a manjkala sloboda, neovisnost i demokracija.

Ubrzo će moje kćeri Katrina i Iva/Drina opet doći posjetiti moje rodno selo i uručiti mojim sisjedima pozdrave a Tebi pismo i još nekih stvari. Možda sve neće biti u svijetlu aktualnih dogodovština, obzirom na nadnevak kada je ovo pismo pisano i dolazak mojih kćeriju koncem svibnja kod vas. Ali svakako će ostati one frapirajuće činjenice koje će za sigurno biti kvasac svim nadolazećim promjenama, a te su: politička i gospodarska sloboda; a za nacionalnu slobodu morat ćemo čekati kako će izbori proći 22 travnja, jer svi građani Hrvatske još se nisu naučili govoriti o svojoj prirodnoj domovini Hrvatskoj. A onaj tko nema slobodu govora, nema ni slobodu nacionalnog hrvatskog osjećaja. Ne bojim se reći da ćemo se morati potući sa svim onima, neću imena spominjati, koji poslije ovih nadolazećih izbora ne prihvate demokratsku volju hrvatskog naroda za Hrvatskom Državom. Ja ću njih jednostavno prozvati: Hrvatski Neprijatelji.

Dragi prijatelju Mate da mi je netko rekao prije par godina da će se istočno-europsko-komunističke zemlje tako naglo i tako brzo i skoro bez kapi krvi osloboditi marksističko-ljenjinističke doktrine - komunizma - i da će jedan Hrvat, bivši general JNA, koji je bio partizan-komunista, koji se je borio protiv hrvatske države kada je ova postojala, pokrenuti pitanje za suverenitet hrvatskog naroda u svim svojim prirodnim, povijestnim i etničkim granicama, i da će taj isti general JNA uputiti Proglas građanima Hrvatske i cijelom hrvatskom narodu - na isti dan kojeg Jugoslavija slavi kao svoj državni praznik tj. 29 novembar, (hrvatski studeni) dan kada je Jugoslavija stvorena avnojskim načelima 1943. - da građani Hrvatske i dalje slave taj dan u pozetivnom smislu kao povijestni dan kada je u srcima, mislima i ideji prestala postojati tamnica hrvatskog naroda - Jugoslavija - a obnovila se suverena, slobodna i demokratska Država Hrvatska, ja mu uopće ni bih vjerovao.

Ali, eto, sve je danas moguće, pa bi bilo moguće, zašto ne, da bi i Tito pokrenuo građane Hrvatske za Hrvatsku Državu, da je on danas živ. Stoljećima se je voljelo ono što se i danas voli. San o realizaciji hrvatske države nije nikada iščezao. Netko je više a netko manje vjerovao u taj hrvatsko-državni san. Danas kada su na pomolu nove ideje, nove snage i nove šanse, mi hrvati to moramo iskoristiti tako da nas budući naraštaji nebi osudili kao izdajnike vlastite domovine, za koju da se nismo htjeli boriti kako se drugi bore za svoje domovine. Ugledajmo se u Litvance i druge.

Ja sam za Hrvatsku Državu i to sam predsjedniku Hrvatske Demokratske Zajednice Dru. Franji Tuđmanu rekao 21 siječnja 1990. u Clevelandu. Rekao sam mu da mu predajem odgovornost Hrvatskog Narodnog Otpora kojemu sam ja bio više godina Pročelnik. Naglasio sam mu da samo u slobodnoj Državi Hrvatskoj se može staviti završna točka svim ratnim zbivanjima na području Nezavisne Države Hrvatske za vrijeme prošlog rata, i da samo on može opravdati zablude i grijehe hrvatskih komunista-partizana koji su u svoj idealizam više ugradili borbu za komunistički socijalizam, nego borbu za pravdu Hrvatske Socijalističke Države. On se je s tim složio i rekao da svi mi moramo u tom pravcu raditi. Tada smo se uz stisak dviju hrvatskih desnica rukovali i uslikali.

Pitao sam ga: "Šta on misli o generalu Luburiću" o kojem se najcrnje priče pričaju. Gosp. Tuđman je odgovorio "da su oni obadvojica hrvatski generali" i sa tim zanijekao da je general JNA i potvrdio da se ne odriče niti ijednog Hrvata, pa niti generala Luburića. Na ovaj odgovor sva dvorana "Kardinal Alojzije Stepinac" u Cleveland-u gdje je Banquet bio se urnebesno tresla od zadovoljstva. Rekao sam mu da mi je drago da se bez straha i bojazni osnivaju nacionalno-hrvatske političke organizacije i stranke u Hrvatskoj. Nije mi bilo drago kada mi je rekao da se mnogi istaknuti Hrvati mogu vratiti, ali da za mene ne može jamčiti, jer sam se mnogo isticao protiv Jugoslavije, a mi još nismo preuzeli vlast. Rekao sam mu da se samo u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj narod može izgrađivati. Rekao sam mu da mi je veoma drago da jedan mladi hrvatski intelektualc, Dobroslav Paraga nesmetano osniva, tj. pokreće najstariju hrvatsku političku stranku prava, koju je (1861) osnovao Dr. Ante Starčević. Iz te stranke prava je izrastao i Ustaški Pokret 1929., i nadati se je da će pristaše te stranke zaletiti se u povijestni Institut u Zagrebu i pronaći svu onu arhivu (pismohranu) koja se odnosi na Ustaški Pokret i iznijeti ono pozetivno o kojem se nije smjelo prije govoriti niti pisati. Naravno da je toga mnogo i previše negativnoga iznešeno i još više rečeno na štetu hrvatskog naroda.

Dragi moj Mate, pošto se je naš ranko u povlačenju 1945. god. borio za Hrvatsku Državu u redovima Hrvatskog Narodnog Otpora koje je osnovala Hrvatska Državna Vlada na Ivan Sedlu 1944. kao zalaznica HOS-a, neka nam bude zajednička zadaća u slobodnoj Hrvatskoj Državi pokrenuti HRVATSKI NARODNI OTPOR kao jednu političku hrvatsku organizaciju, kojoj će jedini cilj biti: Nacionalno Izmirenje svih građana Hrvatske, tako da sinovi bivših Ustaša i sinovi bivših partizana, pa čak i sinovi bivših četnika iz Hrvatske koji su se zabludom borili protiv svoje domovine Hrvatske, kao i hrvatski partizani, da svi zajedno, rame uz rame, stanu u obrani svoje rodne grude Hrvatske. kao što Anđeli čuvari čuvaju Nebo, neka tako i HNO čuva Hrvatsku Državu!

Veseli me da je bivši zatvorenik Zvonimir Čičak obnovio Hrvatsku Seljačku Stranku. Iako sam seljak ne bih želio biti član te stranke kojoj su ugled oskvrnuli dr. dr. dr. Vladko maček, Ivan Šubašić, Juraj Krnjević i drugi, i to sve što su govorili govorili su u ime Hrvatske ali sve za veliku korist Titine Jugoslavije. Zato se je nadati da će taj hrvatski mladi političar znati staviti prave stvari na pravo mjesto, tj. opravdati koliko god se to moglo sve one koji su u najboljoj namjeri da nešto koriste Hrvatskoj, oni su svojim političkim radom toliko štetili Hrvatkoj a da oni toga nisu bili ni svijestni, kao što ni majka koja toliko mnogo voli svoje dijete te iz te ljubavi ujeda i grize dijete po licu, gnječi ga po svojim rukama, dok jadno dijete od bolova plače a reći ne može svojoj majki: "Draga mama ti mene voli koliko god hoćeš ali me musti na miru, jer me tvoja ljuba boli." Eto, dragi moj Mate, tako ti je isto bilo i sa Mačekom, Pavelićem i Titom. Svi su oni imali svoje ideje i uz njih svoje vlastite poglede na Hrvatsku. Svi su oni radili u odrazu njihova vremena u kojem su živjeli i djelovali, a u isto vrijeme svi su na posebne načine i koristili i štetili Hrvatskoj. Povijest će o njima donijeti konačni sud, tko je više, tko manje a tko nimalo griješio u svome političkome radu.

Dakle, u Hrvatskoj danas, na pomolu izbora, postoji jedna velika ali u svakom slučaju premostiva dvoumica: tko će na izborima pobijediti, ili Tuđman koji više ne vjeruje u Avnoj a njime se služi da sruši Jugoslaviju, kao što se je i Tito služio HSS da sruši NDH, ili koalicija koalicija koje se natječu tko će više hrvatovati ali se boje spomenuti ime dra. Ante Pavelića i Josipa Broza Tito. Osobno govorim da su za mene i Pavelić i Tito mnogo učinili za Hrvatsku. Prvi je za vjeke vjekova povratio BiH u okvir Hrvatske Države a drugi Istru i neke druge primorske krajeve Hrvatskoj. Što su oni propustili učiniti ili u najboljoj namjeri pogriješili, na nama je da ih dopunimo i da ne ponovimo njihove pogriješke. Jer, dragi moj Mate, nema dobrih i loših pogriješaka. Pogriješka je uvijek pogriješka i ostaje takova zapisana. Zato se ti pazi da u svojim kalkulacijama ne napraviš neoprostve pogriješke.

Uz uskrene i prijateljske pozdrave, srdačno te pozdravlja Tvoj susjed i prijatelj Mile Boban.

(Mate Boban je bio prvi predsjednik prve u povijesti HRVATSKE REPUBLIKE HERCEG BOSNE.)

Bobani
21-09-2013, 00:52
PISMO MOJIM SUSJEDIMA(prvi dio)

Dragi susjedi:

Unatoč činjenici da dugo godina nismo skupa, ipak smo iz tisuću razloga jedni drugima bliski. Svakako da smo na različite načine često puta u mislima zajedno. To je upravo razlog da vam pičem ovo pismo kako nebi kasnije ispalo da vam se nikada nisam javljao i da sam kao slobodan čovjek u slobodnom svijetu skriveno šutio, dok je poznato da šutnja znači smrt.

Istina da su naše sudbine različite, i u tome nije "istočni grijeh". Ja sam vrlo mlad, neiskusan, bez poznavanja tuđih jezika i običaja, bez ikakovih sredstava i zbog pritiska države čija ekonomija nije funkcionirala, morao napustiti moj rodni zavičaj i otići "trbuhom za kruhom" izgrađivati tuđi svijet.

Istina je, da sam u tuđem svijetu stekao obitelj i da moja djeca nisu učila najljepši jezik na sviju,hrvatski;da nisu imali priliku upoznati hrvatske običaje i kulturu, da nemaju osjećaja za hrvatske vrednote kao što to vaša djeca imaju. Ali je također istina, da su poslije mene i mnogi drugi napustili svoje domove i otišli tražiti bolju dubućnost i mogućnost za život, kako za samog sebe tako isto i za svoju obitelj, ostvivši iza sebe staro i nejako, one koji nisu u stanju izgrađivati svoju i našu domovinu, koji nisu bili u stanju nadomijestiti onaj gubitak radne snage koja im je trebala za podmirivanje svih: seoskih, općinskih. kotarskih, republičkih i državnih troškova.

Zato ste ostali vi tamo, dragi moji susjedi, koji ste ostali vjerni svojoj kući, svojem djedovskom pragu, svojoj domovini, svojoj zemlji, svojim običajima i svojem jeziku, svojoj povijesti i svojoj kulturi. Ženili ste se sa svojim djevojkama i odgajali svoju djecu u svojoj zemlji Hrvatskoj. vaša djeca imaju priliku upoznati sve ljepote i vrednote Hrvatske. I to je jedno bogatstvo koje se nigdje ne može naći niti igdje kupiti. Sav društveni teret vi ste podnosili. Morali ste dvostruko više raditi da bi mogli uzdržavati koje ne rade a moraju živjeti, i to sto puta bolje žive oni koji ne rade a imaju povlaštene položaje, koje režim plaća iz radničkih kolektiva i tako režim stvara svoju "vojsku" koja se zove TO, Teritorijalna Obrana, od svih svojih sljedbenika, koja pokorno nadzire sve svoje građane, radnike i njihove obitelji.

Da je vas sudbina dodijelila da morate napustiti svoj zavičaj i živjeti razbacani po svijetu kao Židovi, vi biste isto bilo ono što sam ja bio za cijelo moje emigrantsko razdoblje života. Branili bi pred strancima čast i postojanje hrvatskog imena, kojeg je bivša monarhistička jugoslavenska vlada kao i sadašnja komunistička, sustavno prešućivala i zataškavala pred strancima, s očitom namjerom da ih se uvjeri da hrvatski narod ne postoji, već da postoji jedna hibridna smjesa jugoslvenskih naroda.

A da sam ja ostao kući sa vama, za sigurno bih bio kao i vi. Patio bi se skupa sa vama, trpio bih veliku neimaštinu i nepravdu, trpio bih poniženja, laži i razna zlostavljanja, bio bih izložen raznim ucjenama kao i vi itd.

Hladnjak bi mi bio skoro uvijek prazan. Ruka bi mi uvijek tražila novčanik kojeg bih proklinjao zato što u njemu nema dovoljno novca da kupim najosnovnije dnevne potrebštine. Kravu bih nagonio u trčenje da se oteli koji dan prije vremen kako bi mi djeca imala miljeka za doručak. Od nervozr bih otišao u gostionicu potražiti "spas i veselje" u piću tako da često puta ne bih ni večerao sa ženom i djecom. I tako to iz dana u dan dok ne pukne zora!

Nastavlja se.

Bobani
24-09-2013, 00:02
PISMO MOJIM SUSJEDIMA (drugi dio)

A ZAŠTO SVE TO ?

Jednostavno zato, što svi skupa nebi smjeli nikako razmišljati o našem zajedničkom nesnošljivom položaju. Svi bi zajedno gutali svako nezadovoljstvo, držali ga u sebi, umjesto da kao slobodni građani i ljudi zajedniki potražimo rješenje našim bolima, ali tako, svi zajedno i solidarizirano, da ne ispane: tko mu je kriv što je govorio. Zašto nije šutio pa mu se nebi niša dogodilo, i tako dalje.

Oni iz povlaštenih položaja bi, danas jednog, sutra drugog, postepeno maltretirali i otpuštali sa posla, kako bi ih na koncu što lakiše strpali u zatvor kao neprijatelje protiv naroda i države. Dok u Kini danas se narod diže i traži veću slobodu i veća demokratska prava, kako bi se i oni kinenski emigranti mogli slobodno svojim kućama povratiti. Gorbečov je također zajamčio slobodni povratak dugogodišnjim protivnicima ruskog režima, i niša se nije dogodilo onima koji su se već povratili. I jednim i drugima je to moguće zato što nemaju Beograda. A tko će nama Hrvatima zajmačiti našu sigurnost? Ja ju vidim samo u onoj: Uzdaje se use i u svoje fišeklije.

Dragi moji susjedi, sa opravdanim pravom možete pomisliti da je meni lako odavde iz Amerike govoriti što me je volja, kao što je bilo lako pok. Ivišu Boban psovati Turke iz Vitroša, znajući vrlo dobro da mu se neće ništa dogoditi. Pa kada je to tako, onda trebate znati da ovo pismo nije pozvi na uzbunu, niti poziv na svađu i mržnju, već, naprotiv, poziv na veselje i mežusobno razumjevanje za bolji i slobodniji život radnika, koji je glavni pokretač narodnog i društvenog gibanja.

Usto, ovo pismo ima i jednu posebnu važnost i zato što u ovom teškome trenutku upozorava svakog radnika na propast države koja je kriva za sva zla koja su pretrpjeli svi jugoslavenski narodi, koja je kriva za mnoga: kulturna, vjerska, odgojna, moralna i sva druga obeščašćenja građana i radnika Hrvatske. Kriva je zbog nesposobnosti upravljanja narodne imovine, zbog najgoreg funkcioniranja ekonomije koja je narod dotjerala u očaj, kriva je zbog stalnog rasta inflacije i velikog pomanjkanja posla za svoje građane, kriva je za ogromne zajmove kod kapitalističkog zapada koje ni kamote ne može otplaćivati, a zajmove utrošila više od 65 posto u ideološke i šoijunske svrhe svojih građana, kako u domovini tako, i još više, u inozemstvu, kriva je za masovno iseljavanje svojih građana, najviše Hrvata na čija mjesta stranci se useljavaju, kriva je za nazadovanje u razvitku na svim područjima, ako se usporede one zemlje u kojima najviše radi naš jadni hrvatski seljak i radnik, koji je svojim žuljevima izgrađivao tuđu zemlju, a svoju zanemario zbog nesposobnosti vladajuće povlaštene komunističke klase, itd.

Imajući u vidu sve poteškoće i jade našeg naroda, došao sam do spoznaje da: kada se nešto ne može popraviti, ne treba ga niti popravljati. Jugoslavija je nepopravljiva i zato ju treba rušiti i na njenim ruševinama obnoviti Slobodnu Državu Hrvatsku. Andrijica Šimić se nije borio da popravi tursko stanje, nego se je iz šume borio kako bi ga zamjenio s drugim, boljim i ljepšim. I ja se iz emigracije ne borim da mi bude bolje, nego se borim da loše zamjenim sa boljim, tako da nama svima bude dobro i bolje. Te da svi zajedno, kroz kratko vrijeme, osiguramo svim radnicima naše zemlje Hrvatske dohodak kojeg imaju stručnjaci i radnici u najrazvijenijim zapadnim zemljama, i tako da zajednički spriječimo daljnje iseljavanje Hrvata iz naše domovine Hrvatske.

Sa kapitalom kojeg bi Hrvati iz inozemstva donijeli i ulagali u izgradnju svoje zemlje i sa prirodnim bogatstvom kojeg Hrvatska ima, ubrzo bi postali druga Švicarska po standardu života, u kojoj bi se svi jezici svijeta govorili i koja bi u kratko vrijeme trebala uvoziti radnu snagu. Tada bi mi svi bili veseli, jer bi se osjećali da smo dio onog tijela koje sačinjava narodnu zajednicu za koju je vrijedno živjeti i umrijeti. Svi bi imali socijalno osiguranje - ne samo pojedinci! Svi bi imali godišnje odmore - ne samo povlašteni!

Niti sam ja drukčiji, niti sam pametniji, niti sam sposobniji od vas. Rodio sam se među vama. Dakle, iste grane smo list. Ja sam od vas drugačiji samo u tome što sam bez bojazni imao priliku više nego vi proučavati našu hrvatsku narodnu prošlost kao i sadašnjost - što je vama bilo uskraćeno - te sam došao do zaključka, na osnovu svih zgoda i nezgoda koje je naš hrvatski narod u prošlosti preživio, da mi ne možemo biti sretni, veseli i svoj na svome, dog god ne izgradimo jedan JEDAN MOST HRVATSKOG NARODNOG IZMIRENJA, na koje će se radosno susresti domovinski i iseljeni Hrvati, i koji će s tog MOSTA HRVATSKOG NARODNOG IZMIRENJAu nepovrat baciti sve zadjevice i mržnje iz prošlosti, koje su i jednima i drugima destljećima rastrgavale njihovu dušu i tijelo.

Naravno da će biti i onih koji će iz straha za svoje povlaštene položaje odmah početi sa starim otrcanim frazama: to su Ustaše, fašisti, koljači i neprijatelji "bratstva i jedinstva"itd. Da se odmah razumijemo. Niti postoji bratstvo i jedinstvo, niti postoje Ustaše, fašisti i koljači. Sve je to prošlost! Sve što jest obmana pomoću koje razni karijeristi nastoje naturiti hrvatskome narodu kompleks krivnje za prošlost; tako da u svojoj kupusariji povežu i četništvo s određenim ciljem da što više razjare mržnju između Hrvata i Srba, znajući savršeno dobro da se njihova vlast temelji na:zavadi pa vladaj.

Dragi moji susjedi, ja čvrsto vjerujem, da vi niste protiv hrvatskog narodnog izmirenja, niti ste protiv povećanja plaća i poboljšanje životnog standarda, niti ste protiv izgradnje naše zemlje, niti ste protiv povratka iseljenih Hrvata svojim kućama, niti ste protiv da ovi ulažu svoj kapital i izgradnju naše domovine Hrvatske, u kojoj imaju podjednako pravo živjeti i pobjednici i pobjeđeni, niti ste protiv slobode i demokratskog poretka u našoj zemlji, niti ste protiv da vaš novac bude u vašem džepu a vaša pučka na vašem ramenu, itd.

Ako je to tako, a tako je i tako bi moralo biti i ja se zato borim da nama Hrvatima bide dobro u Hrvatskoj kao što Francuzima nije loše u Francuskoj, Austrijancima u Austriji, Njemcima u Njemačkoj, Talijanima u Italiji, Amerikancima u Ameriki, itd., onda ja ne vidim nikakva razloga da bi nama Hrvatima bilo loše u našoj državi Hrvatskoj, koja po jugoslavenskom ustavu ima pravo na samoodređenje.

Na temelju iskustva raznih događaja iz prošlosti, došao sam do zaključka i do spoznaje da bi građani Hrvatske mogli imati trajni mir, ako se njihove težnje usmjere na:

(1) Hrvatska država sa svim svojim povijestnim i etničkim granicama.

(2) Glavni grad Hrvatske Banja Luka.

(3) Zastava hrvatske države crven-bijeli-plavi sa tri trake i tri različite boje koja bi predstavljala tri najznačajnije komponente hrvatskog naroda:
katolici, muslimani i pravoslavci. Kockasti grb od 25 polja u sredini bijele trake bi predstavljao mozaočku povezanost snošljivosti i ravnopravnosti
svih građana hrvatske države.

(4) Svaki tko se rodi u hrvatskoj državi je po međunarodnom pravu automatski i hrvatske narodnosti. Izuzetak su prolaznici strane narodnosti čije se
dijete rodi u Hrvatskoj.

(5) Državljanin Hrvatske može biti svaki stanovnik koji je u stanju ispuniti međunarodne zahtijeve za državljanstvo. Narodnost je odvoja od
državljanstva toliko da svaki stanovnik Hrvatske može njegovati svoje nacionalne osjećaje.

(6) U hrvatskoj državi će biti službeni jezik hrvatski, što ne znači da druge manjine ne mogu govoriti svojim jezikom, ako oni to hoće.

(7) Za sve građane Hrvatske biti će jednaka putnica sa oznakom: Građanin Hrvatske. Građanin i stanovnik nije jedno te isto. Stanovnik može biti
i stranac koji je na privremenom radu u Hrvatskoj ali nije građanin.

(8) Novac hrvatske države će biti stara tradicionalna hrvatska mjenica Kuna.

(9) Svaki stanovnik Hrvatske će imati iskaznicu sa slikom i kratkim osobnim podatcima za identifikaciju. Iskaznica i putnica nisu isto.

(10) Hrvatski državni praznik bi trebao biti 29 Listopada, simbol prekida svih veza sa strancima 1918. i prvi dan hrvatske samostalnosti.

(11) Dan hrvatske zastave i dan HOS-a bi trebao biti prvi dan ljeta, tj. 21 lipnja.

(12) Dan hrvatske žalosti (pijeteta) bi trebao biti prvi studenoga, tj. Dan Mrtvih kada bi svi građani Hrvatske sa svojim vjerskim i državnim
predstavnicima odali počast mrtvima čije kosti pokriva država Hrvatska.

(13) Dan hrvatske mladosti i praznik rada bi trebao biti prvi svibnja.

(14) Hrvatska država priznaje sve glavne vjerske blagdane svojih građana.

(15) U hrvatskoj državi neće biti rasnih, vjerskih, nacionalnih i inih privilegija.

(16) U hrvatskoj državi će biti dozvoljeno slobodno ispoljavanje: vjersko, političko i ideološko; sloboda javnog sastajanja i govora, pisanja u granicama
morala.

(17) Svakom građaninu Hrvatske će biti zajamčeno da neće biti gladan i da neće biti bez posla. svaki građanin će biti socijalno osiguran.

(18) U hrvatskoj državi neće biti političkih zatvorenika, jer će u njoj vladati pluralistički poredak, tj višestranački sistem na zasadama slobodnog glasa.

(19) U hrvatskoj državi žene će imati pravo mirovinu u 58 godini a muškarci u 62. godini života.

(20) Svaki muškarac, građanin Hrvatske, prema zdrastvenim i fizičkim sposobnostima je obvezan služiti vojsku.

(21) U hrvatskoj državi neće i ne smije biti mita. Onaj tko ga bude davao i onaj tko ga bude primao, smatrat će se podjednako krivim i kao mjenjači
nepoštene zarade, bit će po zakonu kažnjeni.

(22) Svaki građanin koji je rođen u Hrvatskoj ima pravo se natjecati za predsjednika Hrvatske, koji će se birati na pet godina i ne može biti biran više
od dva puta uzastopice. Jedne izbore treba preskočiti da bi se po treći puta mogla kandidirati ista osoba.

(23) U odnosu na političke razlike u svijetu, Hrvatska će biti neutralna i neće se miješati u sporove drugih naroda, osim ako ti sporovi nebi direktno
utjecali na vitalne probitke hrvatskog naroda i njegove države Hrvatske. Sa svim narodima u svijetu Hrvatska će nastojati imati najprijateljske
odnose svih vrsta, osobito sa susjednim narodima.

(24) Hrvatska država će priznati svim svojim građanima mirovinu koju su zaslužili u jugoslavenskoj državi. Priznat će svim vojnim osobama njihovu
sposobnost i njihove činove i sve što su zaslužili u svom vojničkom zvanju. Zajamčit će sva radna mjesta svim radnicima koji žele i dalje ostati
na tim radnim mjestima.

(25) Hrvatska država će uskladiti gospodarsko stanje u zemlji na principu privatnog vlasništva i slobodne izmjene.


Dragi moji prijatelji i susjedi, ovo nije neki ustav niti bilo kakav zakon. Ovo je moja ideja kako bi trebalo biti i moj odgovor jednom susjedu koji je pisao svojem prijatelju u Njemačku da mi njegovo pismo proslijedi, jer kako kaže da on nema moje adrese. On u svojem pismu mene moli da u slijedećem PISMO MOJIM KOMŠIJAMA pišem malo kako bi trebala izgledati Hrvatska Država.

Ovo je samo jedan dio od tisuće ideja koje bi mogle pomoći da se ipak krene sa mrtve točke (EPPUR SI MUOVE.) Svrha ovog pisma je prijateljska, a sadržaj je miroljubiv i programatski, kojeg se treba na sav glas pročitati da bi ga se razumijelo.

Neka Vam je svima Sretana i Blagoslovljena Nova 1987. Godina!

S velikim poštovanjem vaš prijatelj i susjed Mile Boban.

Pisano na Novu Godinu 1987. u glavnom gradu Texasa, Austinu.

Bobani
25-09-2013, 15:54
otporaš.prkos.com
(Autor: Mile Boban) NASLOVNICA
.

HRVATSKA U BORBI PROTIV ZLA (14)

Ovdje prenosim sa portala: hrvatskinacionalisti.org NOVA ZORA HRVATSKOG NACIONALIZMA, što nužno ne znači da se ja s tim slažem ili ne slažem. Ovo donosim za one koji nisi imali priliku ovo pročitati, a još i poradi toga donosim ovo za one koji još nisi imali priliku formirati svoje nacionalno hrvatske državotvorne stavove.

Da nije bilo hrvatskog nacionalizma u prošlosti, danas za sigurno ne bi imali što imamo, a to je Neovisna Republika Hrvatska, skraćeno: NRH. Prije šesdeset (60) godina za naziv iste zemlje - samo što bi bila duplo, dvojstruko, veća - bi se reklo Nezavisna Država Hrvatska, skraćeno: NDH.

Nova zora hrvatskog nacionalizma

Hrvatska je zemlja nevjerojatnih prirodnih ljepota, slavne i burne povijesti, Hrvati su oduvijek bili narod poznat po poštenju i junaštvu. Jedan mostarski fratar je rekao: „svega što vrijedi, Bog je stvorio malo, kako zlata- tako i Hrvata“! No nažalost, posljednjih smo godina svjedoci općeg pada domoljublja i nacionalnog ponosa u Hrvatskoj, narod se sve više povodi za „europskim trendovima“, liberalizmom, globalizmom, kapitalizmom... Nekada su Hrvatima tri najvažnije vrijednosti u životu bile Bog, Obitelj i Domovina, a danas su to zadnje tri stvari o kojima razmišljaju, tradicionalne vrijednosti im više ništa ne znače, žive ispraznim životima i novac im je najbitnija stvar u životu.

Ali još uvijek ima Hrvata u čijim srcima živi prkos i smionost starih Neretljana i Kačića, slava i plemenitost Trpimirovića i Kotromanića, moć i snaga Šubića i Hrvatinića, hrabrost i požrtvovnost Zrinskih i Frankopana, te sve ostale vrline svih hrvatskih junaka u čitavoj povijesti. Još uvijek ima Hrvata koji su spremni položiti svoje živote na oltar Domovine, koji su spremni učiniti sve za boljitak Hrvatske i hrvatskog naroda. Još uvijek ima Hrvata koji ne mare za regionalne podjele i kojima su svi Hrvati jednako dragi. Ali te Hrvate, tj. hrvatske nacionaliste muči jedan problem, vjekovni problem Hrvata kroz čitavu našu povijest - razjedinjenost. Hrvati su bili razjedinjeni još za vrijeme Borne i Ljudevita, za vrijeme vladavine kralja Zvonimira, za vrijeme borbi za bosansko prijestolje između Kotromanića i Šubića, za vrijeme turskog prodora u Bosnu, a o 19. i 20. stoljeću nije ni potrebno govoriti. Hrvatski nacionalisti su podijeljeni u razne skupine, stranke, udruge i pokrete, svi imaju jednake ciljeve, ali svejedno su razjedinjeni iako se njihova mišljenja se razilaze samo u nevažnim sitnicama. Apsolutno svi hrvatski nacionalisti imaju jedan zajednički cilj, a to je potpuno nezavisna hrvatska država, koja ne ovisi o strancima i koja je sposobna sama se pobrinuti za svoj narod. Hrvatski nacionalizam je nešto više od domoljublja. Hrvatski domoljub može (i treba) biti svaki Hrvat, ali hrvatski nacionalisti mogu biti samo oni koji su spremni učiniti sve za svoju Domovinu. Hrvatski nacionalizam je vrlo ozbiljna stvar, to je put pun odricanja, požrtvovnosti, borbe i muke, ali hrvatskim nacionalistima ništa nije teško kad se sjete svoga cilja- slobodne i nezavisne hrvatske države „u kojoj vladaju samo Bog i Hrvati“, kako bi rekao otac hrvatskog nacionalizma- dr. Ante Starčević. Često imamo prilike vidjeti razne televizijske emisije ili novinske članke koji prikazuju hrvatske nacionaliste kao skupinu primitivnih i nekulturnih seljačina, a velik dio Hrvata vjeruje takvoj propagandi, tako da je nacionalizam postao nepoželjan u Hrvatskoj. Istina je upravo suprotna, hrvatski nacionalisti su kulturni i inteligentni ljudi, izvrsno su upućeni u hrvatsku povijest i uvijek su spremni časno braniti ugled Hrvatske i hrvatskog naroda od svih napada. Staleži ne igraju veliku ulogu u hrvatskom nacionalizmu. Hrvatski nacionalist može biti seljak, radnik ili intelektualac. Sva tri staleža su jednako važna za hrvatsku državu, niti jedan nije manje ili više vrijedan. Krajnje je vrijeme da se svi hrvatski nacionalisti ujedine u jedan snažni pokret koji će pokazati hrvatskome narodu da je došlo vrijeme za promjene.

Truli kapitalizam i neprirodni globalizam/multikulturalizam već neko vrijeme uništavaju europske nacije, ljudi gube ponos i čast, obiteljske tvrtke propadaju i postaju sluge velikim međunarodnim korporacijama, imigranti iz azijskih i afričkih zemalja preplavljuju Europu, europski narodi postaju stranci u svojim državama... To su samo neki od problema koji čekaju Hrvatsku kada postane članica Europske Unije. Otac Domovine dr. Ante Starčević je rekao: „ni pod Beč, ni pod Peštu, ni pod Beograd, nego za slobodnu samostalnu Hrvatsku“, a nauka dr. Starčevića je svetinja za hrvatske nacionaliste. Prije stvaranja i nakon propasti Nezavisne Države Hrvatske, hrvatski nacionalisti su bili progonjeni, zatvarani, mučeni, ubijani, ali nisu se predali, nego su nastavili svoju borbu. Naši očevi, djedovi i pradjedovi nisu uzalud ginuli, ginuli su zbog nas, kako bismo mi imali uvjete da nastavimo njihovu borbu, da hrvatski narod jednoga dana živi u sreći i blagostanju. Vrijeme je da opet svi budemo kao jedan, vrijeme je da napokon ispunimo svoj san, koji je ispunjen 1941., ali nažalost nije dugo trajao. Ovoga puta, taj san će biti ispunjen za vječnost! Vrijeme je da Hrvati prestanu tražiti novoga gospodara, vrijeme je da budemo gospodari sebi samima te da se borimo da stranci više nikada ne zagospodare Hrvatskom.

Hrvatski nacionalizam se ponovno budi, sada imamo priliku da ispunimo san naših pradjedova, da njihove duše napokon mogu mirno počivati, znajući da je ispunjeno sve što su željeli. Vrijeme je da se da se hrvatski nacionalisti ujedine i napokon zajedničim snagama prekinu „kletvu kralja Zvonimira“ zbog koje su Hrvati stoljećima robovali strancima!

Bog i Hrvati!
Za Dom spremni!


Objavljeno: 04.12.2009. u 13:22h
Broj otvaranja uratka - Prvih 24h: 879


Domobran 5.12.2009 13:16 h

Otporaš.Vrlo dobra tema. Čestitam!

Delivuk 7.12.2009 19:55 h

Domobran u neku ruku bi se i složio sa tobom kada kažeš da je tema vrlo dobro. A šta bi bilo da i drugi kažu svoje. Ja često divanim i sa jednima i sa drugima, onima iz drugog svjetskog rata i sa onima iz domovinskog rata. To malo onim prvim smeta, i jednima i drugima, jer oni tvrde da su i oni imali domovini i da su mogli svoj ili svoje ratove prozvati domovinskim ratom, jer su stariji od njiha i jer su se za isti komad zemlje borili prije njih. Na to trebamo računati a ne samo se izživljavati stare Slave Djedovinom.

DOMOLJUB 8.12.2009 14:21 h

Delivuk. Nije mi jasno na koga misliš kada kažeš: "Ja često divanim i sa jednima i sa drugima..." Budi malo jasniji i kaži koji su to, tako da znamo. Nemoj ih kriti.

Delivuk 8.12.2009 22:18 h

Domoljub. Ja sam iz okolic Imockog. Otale je bilo najprije u našoj vojski Ustaša. Kasnije su bižali u partizane. Zna se da su partizani pobjedili i tim su se ponosili ko švraka repom sve do ove naše države RH. Bilo je Ustaša koji su ostali živi i povratili se orat i kopat svojim kućama. Partizani i narodna vlast su ji čekali. Ko prijatelji i kolege iz ditinstva, jedan drugom je kroz prste gleda i nije grkljan vadio jedan drugome. Mlogo puta sam ji čuo pričati njijove ratne priče, što je nama mladjima bilo drago čuti. U mojoj kući za sinijom bilo je i jedni i drugi. Kad se razgovor započne ko je kriv a je ko prav, uz bukaru vina, razgovor se razvuče do tolike galame da se do kraj sela čuje. Pokojni dida je smirava koliko je moga. Nekada je i selo došlo u pomoć. Eto o tima ja govorim i sa kojin sam skupa živio, jer su mi dva strica bila u rvackoj vojski a dva u partizanskoj, pa ji zovem i jednima i drugima. Mislim da si me sada razumija.

popokatapetl 9.12.2009 08:51 h

Delivuk... Vi ste čini se jedan od rijetkih normalnih ljudi ovdje... za razliku od ovih fosila :)
Lijep pozdrav

Otporaš 9.12.2009 13:52 h

popokatapeti. Što Otporaš i drugi državotvorni Hrvati zele i hoće je da i drugi "fosili", kako ih vi zovete na ovom portalu, shvate da Hrvatska pripada Hrvatima a ne nekim strancima. Da bi ti "fosili" to shvatili potrebno ima je svaki dan trubiti o hrvatskoj slavnoj prošlosti, kao što se nikakva molitva ne može (za)početi bez da se najprije prkrstiš. Tako i njima (tim vašim fosilima) uvijek i sustavno se treba pred brk podnositi vrline državotvornih Hrvata iz prošlosti, posebice državotvornog Hrvata Oca Domovine dra. Ante Starčevića koji je rekao: Hrvatska Hrvatu i Bog i Hrvati; kao što Amerikanci kažu: GOD BLESS AMERIKA!

popokatapetl 9.12.2009 23:29 h

Naravno...ti si se uhvatio meni pod brk dijeliti lekcije.
Dođi u Hrvatsku i ne lupetaj izdaleka. Takvi kao ti su mi najsmješniji... svu pamet svijeta popili a ne bi prstom mrdnuli za ovu zemlju.
God Bless Amerika. Drž se toga Otporni

Delivuk 10.12.2009 13:15 h

popokatapeti. Dobro si mu reka. Zaslužio je.

Domobran 20.12.2009 17:21 h

Delivuk. Kada si ti tako mudar i napisao: "dobro si mu reka. Zaslužio je", zašto onda nisi dovršio svoju misao i kazao pošteno, hrabro i otvoreno na koga se je to ciljalo i zašto. Nemoj se igrati dječiji posala, kamen baciti a ruku sakriti.

Bobani
26-09-2013, 08:46
HRVATSKA U BORBI PROTIV ZLA (8)

KRIV SAM

Donosim ovdje vrlo zanimljiv opis iz Časopisa OTPOR, Glasilo HNO, od ožujka 1979 god. Nadati se je da će se autor javiti...

U potražnji za nekim zapisima i dokumentima, pronašao sam ovaj članak u Časopisu OTPOR za ožujak 1979. Članak je sam po sebi zanimljiv, tim više što ga je potpisao jedan "Razočarani" Delivuk. Na ovim stranicama portala se kadkada pokaže komentator Delivuk. Da li komentator "Delivuk" sa stranica portala javno ima išta zajedničkoga sa piscem dolje opisanog članka, ne znam. Možda je puka slučajnost. To nam može objasniti samo jedan ili drugi Delivuk. Članak počima sa:

K R I V S A M

KRIV SAM čto sam rodjen kao Hrvat. KRIV SAM što sam rodjen uoči Drugog svjetskog rata. KRIV SAM što sam pošao u pučku školu odmah nakon drugog svjetskog rata. KRIV SAM što sam naučio čitati i pisati. KRIV SAM što sam mog pok djeda Gabre otvorio škrnju u kojoj su bile pohranjene knjige hrvatskog značenja. KRIV SAM Što sam te zanimljive knjige Čitao. KRIV SAM što sam slijepo slušao moje roditelje te tako postao praktičan katolik i kršćanin. KRIV SAM što sam zapamtio i loše i dobre stvari o patnjama mog hrvatskog naroda o kojima su mi roditelji uvijek pričali. KRIV SAM što sam se oduševio odvažnim i hrabrim sinovima Hrvatske koji su se nesebično žrtvovali da bi im djedovina sretna bila. KRIV SAM što sam zavolio te iznimne sinove hrvatske preko kojih sam se zaljubio u Hrvatsku.

KRIV SAM čto sam u početku mog mladenačkog života prkosio vladi i zakonu koji su se nametnuli mom dragom hrvatskom narodu bez njegove volje. KRIV SAM što sam u tom prkosu napustio moj dragi narod hrvatski i tim činom počinio izdajstvo. KRIV SAM što sam opet u mladenačkoj dobi - u emigraciji - stupio u redove onih odvažnih Hrvata koji su htijeli povratiti čast, pravo i slobodu svom napuštenom narodu hrvatskom. KRIV SAM što sam tako bio svjestan moje zadaće unutar organiziranih Hrvata, da sam uvijek htio sve svoje žrtvovati za ti svetu zadaću, pa čak i život. KRIV SAM Što nikada nisam htio udovoljiti mojim posve prirodnim porivima (kao što to mnogi danas neodgovorne čine a zadaća i sastanci za Hrvatsku baš ih i ne briga), nego sam uvijek mislio kako biti što točniji u zadaći hrvatstva kao organizirani Hrvat.

KRIV SAM Što je sudbina htjela da se jedna mlada djvojka Francuskinja uda za mene. KRIV SAM takodjer što mojoj djeci - koja su po svim Božijim i ljudskim zakonima rodjena - neposvećujeme dovoljno očinske pažnje na koja oni imaju puno pravo. KRIV SAM što u mojem rodoljublju za Hrvatsku često ne mogu razumijeti one moje prijatelje i Hrvate koji ne osjećaju i ne žrtvuju za Hrvatsku koliko ja. KRIV SAM što sam spreman za Hrvatsku učiniti sve pa i moj vlasiti život dati. KRIV SAM što sam spreman rušiti tamnicu Hrvata - Jugoslaviju.

KRIV SAM što je mojim rodoljubnim postupkom zabranjeno mojoj djeci otići u onu zemlju gdje im je otac rodjen te upoznati baku, djeda, i ostalu svojtu i kamenjar po kojem je njihov otac naučio hodati i blago čuvao. KRIV SAM što moja djeca neće osjećati niti voljeti Hrvatsku o kojoj njihov otac i u snu toliko misli. KRIV SAM što poslije mene i u mojoj obitelji hrvatstvo prestaje postojati; jer mi je nasljedstvo rodjeno u tudjini. KRIV SAM što znam voljeti sve što je hrvatsko. KRIV SAM što ne znam mrziti. KRIV ću biti takodjer kada čvrsto odlučim prijeći onim osobama i Hrvatima koje se isprazno zovu Hrvatima, a za djedovinu Hrvatsku ne mare ama baš ništa. Za to bi bilo bolje da se uopće nisam rodio; jer moj život i tako nije pridonio mnogo zajednici Hrvatstva. Trebao sam se roditi u ona vremena kada su glave i život bili mnogo jeftiniji od ružnoga dolara.

RAZOČARANI DELIVUK


ivana.josipović 18.01.2010 00:16 h

Puno je nedužnih domoljuba proglašeno krivima na raznim montiranim sudskim procesima, povijest se ipak izgleda ponavlja, kada ništa nismo naučili, onda nam to i treba..

Otporaš: 18.01.2010 22:48 h

26 puta KRIV SAM. Kakva očajnička pripovijest! Po opisu pisac je prošao kroz nešto očajno. Je li to život i sudbina emigrantskog čovjeka, teško je reći. Svakako reći 26 puta u jednom kratkom opisu da je jedino on KRIV, nije mala stvar. Ovaj opis je za jednu ozbiljnu analizu. Možda je ovaj "Razočarani Delivuk" nešto svojski povezan sa slijedećim opisom kojeg za ovu prigodu donosim iz portala jutarnji list za čitatelje našeg portala javno.

ZLOČIN I LJUBAV U NDH

Pero Zlatar: Našao sam se sa stotinama ljudi da bi napisao roman o Paveliću.

Bobani
30-09-2013, 17:52
Pismo Miroslau Šimiću - STVARANJE ŽIDOVSKE DRŽAVE‏


HRVATSKA U BORBI PROTIV ZLA (20)

STVARANJE ŽIDOVSKE DRZAVE (20)

Miroslavu Šimiću,
Službeniku Udbe,
Mostar, Mile Boban,
Austin Texas, dana 14 srpnja 1988.

Dragi prijatelju, dragi susjedu i dragi kolega Moroslave Šimić,

Znam da Ti nije lako medju Tvojim kolegama kada dobiješ pismo od mene. Nije ni meni lako sa mojima u emigraciji, koji su me već počeli sumnjičavo gledati da suradjujem s vama. Mene to ne smeta, iako mi je moja mater Vićeka neki dan preko telefona rekla da joj je tvoja majka pred našom crkvom u Pejića dragi pred svima rekla: "...reci der ti tvomu sinu da on moga sina pistu na miru..."Ja ću Tebi ovdje donijeti nekih zanimljivosti kako su Židovi radili da dođu do svoje židovske države. I oni su uspijeli, a uspijet ćemo i mi Hrvati, čim se za vjeke vjekova otresemo svakog jugoslavenstva. Da bi Ti Miroslave mogao potpuno mene razumijeti i sve one Hrvate koji se bore za uspostavu Hrvatske Države, najbolji primjer će Ti biti opis Židova kako su se oni stoljećima borili da didju do svoje države Izrael. Možda ćeti ovo pomoći razumjeti srž želja hrvatskog naroda.


Nastojat ću ukratko i u sažetom obliku Ti donijeti nešto što vi mnogi ne znate, a sviju nas se tiče, a to je kako su razbacani Židovi po svijetu tražili mjesto gdje bi mogli stvoriti svoju židovsku državu. Kada kažem "svoju zidovsku državu" tim želim reći da oni, Židovi, u početku nisu imali ideju za ime države Izrael. To je kasnije spontano došlo. A mi Hrvati ne trebamo izmišljati ime naše hrvatske države niti tražiti mjesto gdje ćemo stvoriti našu hrvatsku državu. Mi to mjesto imamo već od 626 godine, i Hrvati su uspjeli to mjesto sačuvati do dana današnjega.





C I O N I Z A M (prenosim ponajviše iz politički leksikon, Zagreb 1960.)


Pokret medju Židovima za osnivanje židovske države u Palestini. Takvih pokreta medju Židovima bilo je nekoliko i uglavnom su nastali kao reakcija židovske inteligencije proti antisemitiskih pokreta u raznim krajevima svijeta. Slično kao i razne hrvatske organizacije u emigraciji koje se bore za oslobodjenje Hrvatske.


Osnove modernog cionizma postavio je židovski novinar Theodor Herzl, rodjen u Madjarskoj 1860., koji je veći dio života proveo u Beču. Premda je bio asimilirani Židov, Herzl je na osnovu poznavanja prilika, u kojima su živjeli Židovi u raznim zemljama, (ovdje je uputno usporediti Cionizam s Ustaštvom i Herzla sa Poglavnikom koji je takodjer poznavao prilike u kojima su Hrvati živjelu srpsko/kraljeskoj Jugoslaviji) došao do uvjerenja, da se židovsko pitanje ne može riješiti drukčije nego osnivanjem posebne židovske države. Upočetku se nije odlučilo za Palestinu, ali kada je došao u vezu sa židovskim studentima i intelektualcima iz Srednje i Istočne Evrope, ustanovio je, da Palestina od svih drugih zemalja ima najviše pristaša. Cionističku organizaciju osnovao je Herzl 1895. godine, a prvi cionistički svjetski kongres održan je 1897. u Baselu. Herzlovu ideju pobijali su asimilirani Židovi, koji su smatrali, da su potpuno sigurni u zemljama, u kojima žive. Ovako su nekako mislili i hrvatski antifašisti koji su mislili da im je dobro i u Jugoslaviji, za koju su se i borili.


Herzlov cionizam bio je izrazito politički pokret. Smatrao je, da je prije svega potrebno ishoditi političku garanciju, i to pomogućnosti medjunarodnu, ali je uzalud nastojao da za svoju ideju pridobije Tursku i velike sile, naročito Veliku Britaniju i Njemačku.

Britanija je ponudila Ugandu mjesto Palestine, ali je cionistički kongres 1905. godine odbio ovu ponudu. Jedna grupa Židova, koja je pristala da se prihvati Uganda (Miroslave, sada se postavlja legitimno i pravno pitanje: Kakva bi povijest i odnosi u snošljivosti bili izmedju Palestine i židovske države u Ugandi, da se je to ostvarilo?! Da li bi Židovi primjenjivali iste metode prema ugandskom narodu koje primjenjuju prema Palestincima? Da li bi bilo više ili manje prolivene krvi s jedne i druge strane, da je, recimo, židovska država stvorena u Ugandi?!), istupila je iz Cionističke organizacije i osnovala pokret " Teritorijalista ", koji je bio spreman prihvatiti svaki teretorij, a ne sam palestinu, za židovsku državu.

Ovaj je pokret vodio engleski književnik Izrael Zangwill. Zanimljivo je ovdje istaknuti da je ime današnje države Izrael postalo upravo zbog ovog književnika IZRAEL Zangeill-a, što nema nikakve biblijnske veze i imena Izrael iz Biblije). Pokret je brzo propao (ali ime je ostalo) Herzl je umro u julu (srpnju) 1904. u svojoj 44. godini. Svoju ideju nije ostvario, ali je iza sebe ostavio jaku medjunarodnu židovsku organizaciju, koja je nakon njegove smrti osigurala ne samo aktivnu potporu britanske vlade, nego i u potpunosti provela njegovu ideju - stvaranje nezavisne države Izrael.

Za vrijeme prvog svjetskog rata britanska je vlada, nastojeći sebi osigurati potporu Židova, objavila 1917. godine Balfourovu deklaraciju, ( Arthur James Balfour (1848- 1930) koji je kao tajnik ministarstva vanjskih poslova Velike Britanije 1917 ustavno potvrdio da Židovi moraju imati svoj nacionalni Dom, Zavičaj, koji će ih predstavljati pred strancima, kao što je i NDH pred strancima predstavljala Hrvate, bez obzira Miroslave koliko Ti i Tvoji kolege protivno mislili), u kojoj se obećava potpora Velike Britanije za ostvarenje ciljeva cionističkog pokreta. (Nama Hrvatima se pregovara što je Ustaški Pokret prihvatio potporu onih zemalja koje su bile sklone prema težnjama hrvatskog naroda za svojom slobodom i vlastitom državom Hrvatskom. Miroslave to su činjenice pred kojima ne trebamo zatvoriti oči.)

Poslije rata Palestina je došla pod britansku upravu. Tada je započela kolonizacija Židova u Palestinu, i do početka Drugog svjetskog rata židovsko pučanstvo u Palestinu poraslo je na oko 480.000. ( Zar se iste metode danas ne koriste u BiH da se Hrvate potisne i na njihova ognjišta dolaze ne Hrvati, kako bi se kasnije moglo dokazati da tu Hrvati nisu živjeli i da to nije bila kolijevka svakog hrvatstva? Miroslave o tome Ti i svi Tvoji kolege trebali bi ozbiljno misliti, jer u protivnom slučaju narod će vas odbaciti a povijest će vas proglasiti izdajnicima probitaka vlastitog naroda.)

Cionistička organizacija imala je prije drugog svjetskog rata oko 1,250.000 članova medju židovima cijelog svijeta. Predsjednik Cionističke organizacije i Židovske Agencije ( Jewish Agency ) bio je dr. Chaim Weizmann. Cionisti (Miroslave ja ih zovem, Ustaše) su u tom razdoblju bili podjeljeni uglavnom na demokratske cioniste (vodje Ben Gurion, Locker i Kaznelson) i vjersko krilo (vodja Rabbi Meier).

Jedna grupa židovskih nacionalista, poznata pod imenom cionističkih revizionista (vodja V. Jabotinsky), istupila je 1934. godine iz Cionističke organizacije i osnovala Novu cionističku organizaciju. Ova nova organizacija kritizirala je Cionističku organizaciju da je suviše umjerena i zahtijevala je još u ono vrijeme, da se Palestina s obje strane Jordana smjesta proglasi židovskom državom. Danas većina Židova u cijelom svijetu podupiru cionistički pokret (za razliku nas Hrvata koji uvijek nadjemo načina kako omalovažavati borbu i žrtve Ustaškog Pokreta u stvaranju hrvatske nacionalne države Hrvatske.) Premda je stvaranjem države Izrael postignut osnovni cilj cionističkog pokreta, cionizam još uvijek postoji kao medjunarodni pokret u cilju pomaganja državi Izrael i jačanja njezinog utjecaja.

Miroslave, a šta više reći na sve ovo izloženo, osim naučiti od Židova kako ljubiti i voljeti svoju vlastitu DOMOVINU!



Želim Tebi i Tvijim kolega sve najbolje u nadi razumjevanja gore izloženoga za zajedničku stvar.


Tvoj susjed, prijatelj i kolega Mile Boban.

Bobani
11-10-2013, 23:24
PROBIJANJE LEDA

Danas, 11 listopada 2013. godine kada malo promislim kako je bilo prije pedest i više godine, bolje rečeno odmah poslije rata i Bleieburske tragedije, kada su državotvorni Hrvati silom prilika morali napuštati svoju rodnu grudu i obiteljsku kuću. Bilo je teško, mučno i uporno. Malo ću, ukratko, opisati moj slučaj, koji je, više manje, identičan mnogim Hrvatima onog doba koji su našli spas u emigraciji.

Mene je sudbina donijela u Pariz, Francuska. Nepoznavajući jezika, nikoga, potrebno je bilo nekoga susresti od Hrvata u nadi da ti može pomoći. Francuska Policija me je pronašla u gradskom parku gdje na klupi spavam. Bez ikakovih papira, bez poznavanja jezika, policija me je strpala u njhovo auto i na policijsku postaju. Sutra je došao jedan hrvatski svećenik, Dominikanac Teodor Dragun. Policija me je pustila sa našim dragim svećenikom, koji me je odveo u njihovu župu. Pomogli su me i ja sam se već snašao.

Prva nedjelja na svetoj Misi Rue Claire, mnoštvo Hrvata a vrlo malo Hrvatica. Poslije svete Mise u crkvenom dvorištu se prodaju najviše novina HRVATSKA, časopis USTAŠA i ostalo. Rekao bih da je to bila jedna vrsta regrutiranja: Ako si Hrvat, moraš pripadati hrvatskim organizacijama. Ja sam se odmah, bez velikoga predomišljanja učlanio u HOP, Hrvatski Oslobodilački Pokret. Prvi sastanak za mene je bio i prvi početak, kako političkog tako i nacionalog mišljenja. Lagao bih sada kada bih rekao da sam ja, u mome selu gdje sam rođen, znao o svemu onome što sada čujem na sastancima od ovih tu još uvijek živih vojnika rata NDH. Ne sam da sam se ja počeo izgrađivati, nego sam se počeo "čeličiti" u hrvatstvu. Odmah sam počeo pisati pisma svim mojim kolegama, prijateljima koje sam poznavao, salo im izreske iz tih hrvatskih novina i časopisa. Mnoga ta pisam su završila na Mostraskoj Udbi, koja je budno pratila šta tko radi u emigraciji.

Naši roditelji, svijuh nas u emigraciji su se brigali za nas, jer često puta nisu dobivali pisma od nas, ne da mi nismo pisali, nego jednostavno su ta pisma završavala na centrali Udbe. Tako je Udba ili doušnici Udbe znala za brigu roditelja svoje djece koja se nalazi u emigraciji. Oni su znali, Udba, sa "Fićom", to su bila njihova auta u početku, doći kod tužnih i zabrinutih roditelja kao da ih utiješe, pružajući im prividnu pomoć. Roditelj, kao i svaki roditelj ne može odbiti ponuđenu pomoć. U moje slučaju moji roditelji nisu znali ni čitati ni pisati. Iako su imali petnaestero (15) djece, niti jedno jedino nije bilo s njima. Kako moji roditelji nisu znali pisati, Udbaš bi se ponudili da će im oni ući u susret i napisati za njih i u njihovo ime pismo. Roditelji bi pristali i pisali što im mojam ucviljena majka i ucviljeni otac govori. Roditelji driktiraju, Udbaš pišu što hoće, jer ih roditelji ne mogu kontrolirati. Tako su Udbaši dobili i moju adresu pa su mi pisali kao da mi roditelji pišu. Čim bih ja dobio pismo od mojih roditelja, ja bih odmah znao da to nisu oni pisali. Bilo je toga i ponavljalo se sve do godine 1963., kada sam otišao u Njemačku posjetiti neke moje iz sela koji su tu radili. Tek tada sam saznao za muke mojih roditelja, što Udbašima nije smetalo dolaziti mojim roditeljima i snapostavati ih. Prilažem ovdje sada jedno od sačuvanih pisama kojeg mi je pisao Mostarski Udbaš Stipe Grizelj. Nikakove ispravke iz pisma neću ispravljati, tako kako bi se današnji Hrvati mogli uvjeriti u način govora i pisanja tih Udbašam pa da sami mogu ocijeniti koji su jezikom ti Hrvati govorili. Pismo počima:

"Dragi Mile, (Nema datuma na pismu, ali poštanski žig na omotnici je 9 svibnja 1971., mo)

ja bih želio da ovo pismo zateče tebe i Tvoju familiju u dobro zdravlju i raspoloženju i da Te prijatno iznenadi.

Prije par dana slučajno sam sreo Petra i staru Tvoju u Tvom selu. (Ovo "slučajno" nije bilo slučajno, nego namjerno su došli u moje selo kod mojih roditelja, jer sam ja iz Pariza otišao prije dvije godine za Ameriku, pa oni nisu imali moju adresu, a po ovom pismu se vidi da su im ju moji roditelji dali, mo) Malo smo prijateljski razgovarali. Oni su se interesovali za mišljenje da li bi ti pisali da dodješ u posjetu. rekli su da i Tebe to jako zanima. Ja isto vjerujem da je i kod Tebe vrijeme trebalo učiniti svoje. Ali prije nego što Ti saopštim moje mišljenje u vezi sa tim, želi da par napomena i savjeta, koje ću ti napisati, shvatiš ljudski i drugarski i želim da iz toga proizidje Tvoj pozetvini stav o odnos.

Čudne su okolnosti prouzrokovale različite ljudske sudbine, životne pravce i puteve. Ali, izmiče vrijeme u kojem su ljudi robovali iluzijama i zabludama. Kod mnogih su takve iluzije i zablude pale. Kod pojedinaca možda još dominira sljepio, ali i to je relativno kratkog vijeka. razvoj našeg društva stalno ide naprijed. Bude poteškoća, pa i zrtava, ali se progres ne da zaustaviti. To svak tko želi i hoće da vidi (ima "dakavštine" u ovom pismu, a hrvatski jezik to ne podnosi, mo), može da vidi, osjeti i doživi. Dovoljno je biti bar djelomično realista, pa to sve shvatiti. Prema tome, samo se subjektivno može želiti tu nešto mjenjati, ali se realno ništa mjenjati ne može ako nema elemenata progresa.

Ti si prošao svijet i okusio surov život. To bi trebalo da realno predpostavlja da kod tebe takvih iluzija i zabluda ne bi trebalo da bude., iako ih je nekada mođda bilo. Ako je tako, a ja mislim da jeste, onda se pakuj i slobodno dodji u svoju zemlju. Dodji, slobodno dodji, bez obaveze da ostaneš, ako to ne želiš. Dodji, vidi u uvjeri se. Mnogi su to isto učinili, čine i činiće. Nemoj ni ti biti medju zadnjima.

Na kraju da Ti kažem riječ - dvije i o sebi. Dobro sam. Tvoj rođak takodjer. (Radi se o Ivanu, Iko Boban, (1927 -1990) koji je radio u Sarajevu negdje u Federacij, ali ne znam šta. kako vidim iz ovog pisma da su se poznavali, mo) Sa njim sam naš prije pola sata razgovarao, pozdravlja te i on.

Ne sumnjam da ćeš ipak cijeniti ovaj moj sitni napr i da ćeš se ponijeti fer u svemu, pa i na pismo odmah odgovoriti. Do odgovora primi Ti i sva familija pozdrave i najbolje želje od Stipe. Podspis plavom olovkom i adresa: Hatovska br. 11 79000 MOSTAR.

Kraj ovog pisma. Idući opis će biti pdgovor Stipi Grizelj.

Napomen:

Dragi moji Hrvati, sada, iz ovog pisma, svaki za sebe može ovo pismo analizirati onako kako tko hoće. Ovo pismo je u Udbinoj Arhivi u Mostaru. Oni koji su imali pristup ovoj Arhivi ima tome skoro dvadeset godina, pa i više, napisali su za mene da sam bio suradnik Udbe, jer me je "na vezi držao drug Stipe Grizelj
Poznato je da je Udba na jedan ili drugi način svakog državotvornog Hrvata "držala na vezi". Udbi nije smetalo sastati se bilo s kojim Hrvatom, ali, nedaj Bože, da se jedan Hrvat s njima sastane, automatski si postao odmah suradnik Udbe i Udbaš. Pa ako su ta vremena bila takova tada, zašto još uvijek i dans ima "gorljivih" Hrvata koji još uvijek vjeruju Udbi, iako se mnogi bore iz dno petnih žila da se Udbi ne može vjerovati.

Bobani
12-10-2013, 13:36
Odgovor Stipi Grizelj

San Francisco, dna 1 srpnja 1971. god.

Poštovanje dragi Stipe,

Mogu Ti reći da sam primio Tvoje pismo koje sam u cijelosti razumio. Mali si napisao ali si svakako dao mnogo naslutiti. Kada bih na svaku Tvoju napisanu i prikrivenu misoa odgovorio, uzelo bi mnogo vremena i prostora. Zato ću nastojati prikazati stavri onakve kakove u stvari i jesu.

Pismo si pisao meni i o meni se osobno radi. Poradi toga ja nikako ne mogu biti provoditi moj život, koji mi je tako drag i kojeg toliko volim, po raznim stranama kugle zemaljske. Mislim da bi bilo suvišno opisati razloge i sve pritiske na mene mojeg odlazka iz Domovine Hrvatske, jer neće imati svrhe. Bolje bi bilo da sam oatao u mojoj rodnoj grudi, Domovini Hrvatskoj i na taj način pomogao mojem narodu njegovu izgradnju za njegovu bolju budućnost, pomogao njegove napore na putu u povijestnom progresu, kojeg nitko više ustavit ne može; (ovdje se radi o događajima iz godine 1971., Hrvatskom Tjedniku, "Hrvatskom Proljeću" i svim zbivanjima koji su predhodili prije Karađorđevića prvih dana 1971., mo) nego što sam prepustio na milost i nemilost moj voljeni hrvatski narod, ne sam ja nego na tisuće i tisuće drugih Hrvata, te pomogli našim odsustvom iz Domovine Hrvatse izgrađivati domovinu drugih naroda.

Sve kada se to uzme u obzir, mnoge nas vani u srcu i duši boli sudbina našeg hrvatskog naroda. Kroz povijest netko je uvijek bio kriv za sudbine naroda, pa tako će netko biti kriv i za tragičnu (nadati se je zadnju) sudbinu našeg hrvatskog naroda i da će nekog povijest okriviti. Kako svaka povijestna epoha ima svoje vlastite zakone, tako i naš hrvatski narod imade svoje mlade, zdrave i nove naraštaje koji nastoje povratiti svojem narodu ono što ga pripada i našto ima puno pravo.

Da ta nova snaga, narodna nada, uspije ostvariti želje i zahtjeve svojeg naroda, potrebno je u prvom redu da tu novu snagu razumiju i shvate oni odgovarajući čimbenici koji nose svu vlast i pa tako snose i svu odgovornost pred narodom u ovom presudnom vremenu, a i Ti su jedan od tih čimbenika koji si u vlasti i pri vlasti, te tako snosiš odgovornost za sve loše i za sve dobro pred svojim hrvatskim narodom. Ako ovi zadnji nastave svojim razumijevanjem prema željama i težnjama svojeg naroda, u ovom slučaju, dragi moj prijatelju Stipe Grizelj, radi se o našem hrvatskom narodu, ja Te uvjeravam da će naš narod zadobiti povjerenje svih vas i narod će biti uz vas. To će se ubrzo čuti i preko granica naše zemlje, te će to povjerenje doći u srca mnogih sinova naše Domovine razbacanih diljem svijeta, te će se mnogi bez oklijevanja povratiti svojoj rodnoj grudi, pa i ja među njima.

U tom povjerenju mi ćemo toliko ojačati da ćemo moći predsusresti i nove beogradske pučiste, sinonime generala Simovića iz 1941. Tko iole poznaje svoje neprijatelje, neće mu biti teško shvatiti da će nas ista sudbina zadesiti kao i u zadnjem ratu 1941-1945. Oni će najprije nastojati zavaditi i razdvojiti Hrvate da se između sebe tuku a oni će pripremati razne makinacije da nas što više likvidiraju. Kada nas toliko smanje i protiv nas nature razne neo-fašiste i neo-naciste, tada će doći Ranković i Djilas da zavladaju nad nama Hrvatima u ime "bratstva i jedinstva", te se bojim da bi i Ti mogao biti sa onima i među onima koji će im pljeskati i vikati "Živio".

Zato vladajuća elita u Domovini treba svim sredstvima nastojati dati garnaciju tolikim iseljenim Hrvatima, sinovima naše Domovine, da se ovi sa povjerenjem vraćaju sa svojim kapitalom u rodni kraj, kojeg će bez sumnje svim mogućim naporima izgradjivati. U nedogledno vrijeme naša bi zemlja bila jedna od najboljih u Europi u kojoj bi se svi jezici svijeta govorili i u kojoj bi bila najkonstruktivnija elita u svijetu. U protivnom slučaju će se dogoditi sa našim narodom kao što se je kroz povijest dogadjalo i sa Židovima; razasuti po cijelom svijetu i bez svoje Domovine. Onaj tko i najmanje doprinese tragediji svojeg naroda, neka bude proklet za vijeke vijekova!!!

Izmedju tisuće načina kako se može dokazati da si dobar Hrvat, najbolji je onaj kojim to dnevno dokazuješ.

Iskreni i srdačni pozdravi Tebi i Tvojoj obitelji, kao i mojem rodijaku Ivanu kada budeš sa njim govorio, lijepo ga pozdravi.

Bog! Mile Boban.

Bobani
26-10-2013, 00:41
Odgovor: i Sretan Suskrs! Mladenu Perkiću‏

Mladen Boban (Mladen.Boban@mvep.hr) (Mladen Boban je moj susjed i poznomo se. On radi za MUP RH u stranim državama, mo, Mile Boban, Otporaš)

Mladen Boban Milanu Gabrića,

Mirno spavaj i uživaj s obitelji u blagodatima Uskrsa , temelja kršćanstva , najvećeg katoličkog praznika. Što se tiče tvog teksta: "nikad, i nikada nebi i nisam dvojio u tvoju nevinost , ali izvjesni Stipe Grizelj i njegovi uvijek te spominju da su s tobom dobro surađivali , pa sam samo napomenuo i htio čuti od tebe u čemu ste to surađivali i tko je taj Stipe Grizelj". Vjerovao sam da je iz Sovića i to je sve. Ništa posebno.
Svako dobro tebi i tvojima iz srca . Bog Mladen Boban, Perkić, tvoj susjed i prijatelj.

Od: Mile Boban [froate@hotmail.com]
Poslano: 28. ožujak 2013. 17:19
Prima: Mladen Boban; od Mile Boban
Predmet: RE: Odgovor: Sretan Suskrs! Mladenu Perkiću

Bog! dragi prijatelju Mladene,

To sam ja ali to je velika laž. Stvar je bila ovako: Taj neki Stipe Grizelj je došao u San Francisko polvicom ožujka 1976. godine. Bila je srijeda večer, negdje oko pola noći me netko zove na telefon, probudi me i odmah: Imam pismo od tvojih starih, pozdravljaju te. Pa tko si ti, pitam ga ja. Ja sam prijatelj tvojih roditelja i evo došao sam posjetiti neke prijatelje. Pa gdje se ti nalaziš, pitam ga ja, kod koga stanuješ. On mene: Pa ja sam u našem konzulatu. Pa čijem našem konzulatu, pitam ga ja. On meni: pa u našem jugoslovnskome konzulatu, ovdje na Sacramento ulici. Ja odmah poklopih telefon. Za rar minuta telefon zvoni ponovno. Ja uzoh telefon, kad opet on. Navalio da dođem uzeti pismo jer su moji "srari" poslali. Ja ponovno poklopio telefon. Nekoliko munuta kasnije, on opet. Ja sam tada rekao da ću sa suprugom razgovarati te da ću ga nazvati kasnije. On se je s tim složio.

Šta sam ja učinoi!? Ja sam nazva Federalne vlasti FBI i sve im rekao. Oni su za nekih pola sata došli kod mene, bila su dvojica. Uljudno se predstavili, pokazali svoje iskaznice. Tada smo počeli razgovarati i stvarati plan šta i kako napraviti s ovim izazovom. Oni su meni savjetovali, i tako smo se dogovorili, da je njega nazovnem i kažem da ću biti tu u jugoslavenskom konzulati između pet i pol sati do šest, a da će oni, tj. FBI, biti vani i sve promatrati da mi se što zla ne dogodi. Ja sam tog čovjeka nazvao i rekao mu da ću biti kod njih oko šest sati u jutro. Tako sam i postupio. Otišao sam tamo i oko šest sati bio sam tu, na 1919 Sacramento Street. Tada sam upoznao tog Stipu Grizelja. Nikakovoga pisma on nije imao za mene te mi ga nije mogao ni dati. To je bila samo varka. Ti Mladene znaš da moji roditelji nisu znali ni čitati ni pisati, pa mi nisu pogli ni pisati. On je uistino bio kod njih, i po svoj prilici su me pozdravili kako bi svaki roditelj i po crnome đavlu pozdravio svoje dijete. A da me moji roditelji i nisu pozdravili, ovaj Stipe Grizelj bi svakako to izmislio - što je i izmislio - i rekao da su me pozdravili.

Kada sam oko sedam sati izišao vani, ugodno sam se začudio kako neki čiste ulicu upravo pred vratima jugoslavenskog kunzulata u San Franciscu. Odmah sam ih pripoznao i ništa jedni drugima namignuli. To su bili oni, ta dva FBIajca sa velikom uličarskom metlom koji su čistili ulice. Tu je sva naša priča završila, svi naši kontakti, svi naši razgovori i sva naša poznajstva. Nikada tog čovjeka nisam više vidio.

Dragi prijatelju Mladene ja ne znam koliko je tebi poznato kako je jugoslavenska Udba vrbovala, sve preko roditelja, svoje rodbine, rođaka, prijatelja itd., svoje doušnike. U svojim kartotekama samo stavi: BIO NA VEZI S TIM I TIM I TAJ I TAJ GA DRŽAO NA VEZI. Tako ti je u hrvatskoj iseljeničkoj političkoj emigraciji dolazilo do velike sumnje, jer ovi Udbaši nisu mogli ništa izgubiti s tim kontaktima Hrvata u slobodnom svijetu.

Bilo bih mi drago da mi pošalješ što god imaš ili nađeš glede tog slučaja, jer ja neme ama baš ništa.

Primi dragi prijatelju Mladene moje iskrene pozdrave, kako ti tako isto i sva tvoja obitelj.

Ponovno ti želim Sretan Uskrs, i ako ti neće biti mično također ti Želim Sretan Deseti Travnja, dan hrvatske državnosti, - jer znam kako ova dans partizanska vlada RH misli o našem hrvatskom državnom prazniku Deseti Travnja - za koji su svoje živote dali preko pola milijuna Hrvata, uključujući 23 trojicu iz naše Bobanove Drage. To se ne može i ne treba zaboraviti! Jer oni, tvoji i moji susjedi, njih 23 iz Bobanove Drage su dali svoje živote u obrani one iste Hrvatske od osam (8) slova koja je kao i današnja Hrvatska koja ima isto osam (8) slova a koju ti predstavljaš u stranom svijetu. Mene nitko neće uvjeriti da su iz naše Goričke i Sovićke župe, njih 213 naših župljana, dali svoje živote za Hrvatsku u obrani talijanskog fašizma i njemačkog nacizma. To su jugoslavenske neprijateljske smicalice koje su za više od pola stoljeća odgajali Hrvate da jedni budu protiv drugih; a kako, jednostavno tako da im se kaže da su se Hrvati borili za fašizam i nacizam. To je mnogima bilo dovoljno da formiraju svoje stavove i mišljenje protiv vlastite braće i prijatelja.

Dragi prijatelju Mladene drago mi je da si mi se javio. A kada ti srce rekne da vjeruješ svojem susjedu, svojem prijatelju Milanu Gabrića, javi mi se. Bog! Milan.

From: Mladen.Boban@mvep.hr
To: froate@hotmail.com
Subject: Odgovor: Sretan Suskrs!
Date: Thu, 28 Mar 2013 15:14:27 +0000

I Tebi i tvojima iz srca. Neki Stipe Grizelj piše o Tebi kako ste bili dobri za vrijeme bivše Jugoslavije , pa neznam koji je to .Kaže da ste dobro surađivali u poslovima. Nemam pojma čiji je. Bog i sve najbolje. Mladen.

Bobani
09-11-2013, 23:24
Bog! dragi moj Darko,

Najprije hvala na poslatom. Ja bih ovo nazvao i prozvao SALATA, jer salata se od svačega može napraviti. Tu nema nikakove sumnje da je Udba na jedan ili drugi način vršila kontrolu nad svim građanima Jugoslavije. To im je bila partijska dužnost i promaknuća i činovi na poslu. Naravno da je ovo spretno napravljeno; s jedne strane koristili su se osobnim podatcima što daje skoro "svaki legitimitet" njihovu tumačenju, a s druge strane ubacivali su u svoje opise ono što je njima odgovaralo.

Kao, recimo, " Bio je sklon sitnim krađama" i "vršenju drugih prekršaja", a da nisu uopće naveli koje su to "sitne krađe" bile i koji su to "prekršaji bili", ali, svakako, iza toga ostaje sumnja. To je upravo to što oni hoće i žele postići, i sa tim svojim piskaranjima su držali cijelu Jugoslaviju, ne samo na okupu, nego u strahu.

Istina je da sam na selu radio svakakove sezonske radove. To je seoski život, ali taj opis daje Udbi legitimitet za one koji će to čitati i odmah pomisliti: da oni, Udba, istinu pišu.

Istina je da ja nikda tamo nisam bio kažnjavan bilo za kakove njihove prekršaje. Istina je da smo se u listopadu 1952. godine, moj rođak Ante Grubišić i ja, kao maloljetnici, posvadili, pogurali ili čak i potukli sa Narodnom Milicijom pred Sovićkim Narodnim Domom.

Istina je da su nas odveli u Stanicu Narodne Milicije u Gornje Soviće i tu ispitivali i u njihov zapisnik stavljali naše ispitivanje.

Istina je da svakog puta kada završe ispitivanje, dadnu nam zapisnik potpisati.

Istina je da smo Ante i ja znali neki "šatrovački" rječnik kojeg oni za sigurno nisu mogli razumijeti, tako da smo se Ante i ja dogovorili da im kažemo da neznmo čitati i pisati, jer da nismo išli u školu.

Istina je da su svakoga puta poderali zapisnik i počimali sa ispitivanjem izpočetka, tako da se je to oduljilo sve do pola noći.

Istina je da smo na koncu konca palcom i kažiprstom pritisnuli na zapisnik, i tek tada su nas pustili kući.

Istina je da je moj otac Petar Boban, Gabrić tada bio u rezervi u Novom Travniku, a otac mojeg rođaka Ante, Luka Grubišić, je bio u mojoj kući kada smo Ante i ja, pješačili pet km. i došli kući poslije pol noći. Ako oni, Udba, to smatraju da sam bio više puta kažnjavan, onda neka mi to iđe na ponos, čast i diku.

Istina je da sam preko Italije, kao i mnogo drugi, došao u Francusku.

Istina je da sam odmah stupio u redove HOP-a i da sam bio blagajnik, tj. rizničar drustva HOP-a Dr. Ivan Šarić.

Istina je da je Udba nad menom vršila kontrolu i da je mnogo puta vršila pritisak nad mojim roditeljima da mi oni pišu, iako nisu znali ni čitati ni pisati, da prestanem slati pisma članovima partije i u njima prohrvatski sadržaj a sve protiv Jugoslavije.

Istina je i to da sam pronašao par pisama u jednom sanduku gdje su moji roditelji pohranjivali sva pisma koja su dobivali od svoje djece, te da sam pročitao po nekoliko puta i došao do zaključka da ja ta pisma nisam pisao, jer, niti je bio sličan moj rukopis, niti sadržaj pisma. kako su moji roditelji već bili umrli, došao sam do zaključka da je udba pisala ta pisma mojim roditeljima kao da sam ja to pisao...

Istina je, dragi Darko, da mi je sada žao što nisam ta pisma uzeo i ponio ovdje tako da su ta pisma sa menom. Ali je istina također da ja tada, 1998. god. kada mi je mater umrla i kada sam u tom sanduku pregledavao mnoga pisama a još više slika, da ja tada nisam mislio kao danas i što danas mislim.

Istina je da sam se trenerao u Francuskoj i da smo kod Iyona, gore na brdima, između Francuske i Švicarske imali jedno skrovište kojeg su Hrvati, članovi naše organizacije HOP-a pronašli i u tajnosti držali.

Istina je da sam pripadao TRUP-u Tajni, Revolucionarni, Ustaški, Pokret.

Istina je da sam 9 prosinca 1968. god. napustio Pariz i Francusku i otišao za Ameriku, s dvoje djece, tri kovčega i 180 američkih dolara.

Istina nije da sam bio u Parizu i Francuskoj te da su me francuske vlasti uhapsile i prilikom premetačine pronašli "mašinku" kod mene.

Dragi moj Darko ovo sam ti ukratko naveo samo da vidiš kako je Udba znala fabricirati svoje "istine" protiv nas državotvornih Hrvata.

Primi srdačne i iskrene pozdrave, kako ti tako i tvoji roditelji.

Bog! Mile Boban, Otporaš.


Date: Sat, 9 Nov 2013 12:22:47 -0800
From: Darko


Sarajevo, Juni 1977. - Br.:05112429 - BOBAN MILAN - sin Petra, rođen 1939. godine u selu Sovići - Grude, Mostar, Hrvat, državljanstvo nepoznato, završio osnovnu školu, emigrant u Francuskoj.
Po završetku osnovne škole bavio se zemljoradnjom u mjestu rođenja, a povremeno je odlazio i na sezonske radove u razna mjesta naše zemlje i nije zapaženo da je neprijateljski istupao. Bio je sklon sitnim krađama i vršenju drugih prekršaja zbog čega je više puta kažnjavan po ZOP-u. Koncem 1959. godine emigrirao je u Italiju, a zatim u Francusku, gdje se stalno nastanio.
Po odlasku u emigraciju povezao se s ekstremnom emigracijom, počeo neprijateljski djelovati protiv SFRJ i postao član HOP-a. Zbog pomenute djelatnosti nad Bobanom je zavedena kontrola, odnosno razrada (u materijalu nije bilo odluke o zavođenju kontrole, odnosno razrada, ali postoji odluka o obustavljanju daljnje obrade). Obradom se došlo do podataka da je on blagajnik HOP-u, da je završio diverzantski kurs 1963. godine, da se priprema za diverzantske akcije, i da je postao jedan od najekstremnijih emigranata. Dopisuje se s rodbinom i prijateljima iz Jugoslavije. Sadržaj pisama je neprijateljskog karaktera. Prijeti članovima SKJ, vrijeđa naše najviše partijsko i državno rukovodstvo, veliča snagu emigracije, proriče skoru propast režima u SFRJ i uspostavu NDH i šalje propagandni materijal neprijateljske sadržine u Jugoslaviju.
Na prijedlog Okružnog javnog tužilaštva Okružni sud u Mostaru pokrenuo je marta 1965. godine krivični postupak i otvorio istragu protiv Boban Milana u njegovoj odsutnsoti zbog krivičnog djela iz čklana 109. KZ.
U cilju pasivizacije Boban Milana SDB je angažovala njegovog oca da putem prepiske utiče na njegovu pasivizaciju. Međutim, Boban je i dalje ostao na pozicijama ekstremnog dijela emigracije i bio povezan sa Šarac Danom i drugim pripadnicima UH NJemačke.
U informaciji DSIP od 02. juna 1970. godine navedeno je da je Milan uhapšen u Parizu i da je tom prilikom kod njega pronađena mašinka koju je posjedovao od 1966. godine tj. od momenta kada je učestvovao u organizovanju grupe diverzanata koja je bila upućena u Jugoslaviju.

Evo Mile, ovo ti je kompletan sadržaj koji stoji u toj UDBA-škoj knjižici...ima dosjea od oko 2000 emigranata...našao sam i UIK-a i Grubišića itd...svi ste unutra zavedeni.
Nadam se da Ti je ovo jako zanimljivo, jer meni svakako je!
Ako te još što zanima - javi.
Pozdrav!
DARKO

Bobani
28-03-2014, 17:33
JE LI UDBA BILA TOLIKO PAMETNA, KOLIKO JE HRVATSKA EMIGRACIJA BILA GLUPA?!

Bog! dragi prijatelju Vjeko,

Mislim da imam tu listu. Ima njih mnogo. Ima neki Božo Bagarić, mislim druga osoba u vrhuški bosansko/hercegovačkih udbaša. Mislim negdje u lipnju 1986. godine održali su sastanak u Sarajevi na koji su morali svi Udbaši biti nazočni. Tu se je sve i o sveme raspravljalo. Spominjali su se mnogi iz emigracije koji su uveliko pomagali, direktno ili indirektno, Udbi. Spomenit ću samo tri osobe koje sam osobno poznavao a koje Božo Bagarić na tom sastanku spominje. (Usput, ovaj izvještaj je izišao na stranicama CENZURIRANO, mislim od Domagoja Margaretića, nisam baš siguran, ali, izgleda mi da te stranice više ne postoje)

Mirko Vidović, (1) kum mojem sinu Mili, živi u Lyon-u, Francuska, je spomenut u tom izvještaju kao suradnik ili doušnik Udbe. Osobno ja u to ne vjerujem. Zašto? Zato što bi onda mi državotvorni ili ne državotvorni Hrvati odmah dali vjerodostojnost Udbinim izvještajima, iako pozetivno znamo da je Udba koristila sve moguće načine, preko rodbine, prijatelja, svojte, poznanika itd., - a svi smo mi u neku ruku i nekim vezama u emigraciji bili povezani - i širila dezinformacije najgore vrsti o onim Hrvatima koji su se imalo državotvorno hrvatski isticali, bilo to na političkom, športskom, kulturnom, društvenom ili religioznom polju. Uzmi, na primjer, knjigu DOSIJE UDBE O HRVATSKOJ EMIGRACIJI - Biblioteka, Dokumenti 2, Bonitas, Prozor, Laus, Split 2000. Tu u toj knjigi, dragi moj Vjeko, skoro svaki istaknuti Hrvat u emigraciji je oklevetan i prikazan na najgori nači, kao: lopovi, bitange, kradljivci, ubojice, neradnici, provokatori itd. Ja bih to, to jest ovu knjigu, Udbinu knjigu preinačio u prostoraširenu dimenziju, a ta dimenzija je: da svi ili skoro pojednici koji nisu spomenuti u ovoj Udbaškoj knjigi su na jedan ili drugi način surađivali ili bili doušnici Udbe. Ali nije ni to točno, jer je bilo vrlo čestiti Hrvatica i Hrvata koji ni na jedan niti na drugi način nisu bili spomenuti nigdje, a u svojim srcima su nosili našu lijepu Hrvatsku i šakom i kapom pomagali hrvatsku osloboditeljsku borbu. Evo šta o meni u toj knjigi piše. Citiram cijeli tekst, pa ti sam sebi kaži i zaključi šta je i kakav je Udbin cilj bio pisati ovako o Hrvatima koji su se, svaki na svoj način, borili za oslobođenje Hrvatske:

"BOBAN MILAN
05112429
sin Petra, rođen 1939. godine u selu Sovići - Grude, Mostar,hrvat, državljanstvo nepoznato, završio osnovnu školu, emigrant u Francuskoj.

Po završetku osnovne škole bavio se zemljoranjom u mjestu rođenja, a povremeno je odlazio i na sezonske radove u razna mjesta naše zemlje i nije zapaženo da je neprijateljski istupao. (Ovo "...i nije zapaženo da je neprijateljski istupao..." treba analizirati i pronaći ŠTA BI TO MOGLO ZNAČITI i tko je u ovom slučaju bio taj "neprijatelj". Onog puta kada se točno sazna tko je MILANU BOBANU bio taj neprijatelj, bit će svakome jasno zašto je UDBA klevetala i ocrnjivala svakog državotvornog (rekao bih ne folklornog) Hrvata, a posebice one istaknute Hrvate) bio je sklon sitnim krađama i vršenju drugih prekršaja zbog čega je više puta kažnjavan po ZOP-u. (Interesantno da Udba ovdje govori o krađama i kažnjavanjima a da ne iznosi ama baš uopće nikakove podatke i dokaze. Tipično udbaški! Ali što je za požaliti je to da i dan danas, poslije skoro četvrt stoljeća od nestanka udbaške države Jugoslavije, ima Hrvata koji još uvijek vjeruju u udbaške priče i njihove laži, pa im na taj način daju podršku i vjerodostojnost njihovim iskazima) Koncem 1959, godine emigrirao u Italiju, a zatim u Francusku, gdje se stalno nastanio.

Po odlasku u emigraciju povezao se s ekstremnom emigracijom, počeo neprijateljski djelovati protiv SFRJ (i to je sav moj grijeh i svih onih koji su se borili protiv Jugoslavije, koju je UDBA vjerno čuvala) i bio član HOP-a. Zbog pomenute djelatnosti nad Bobanom je zavedena kontrola, odnosno razrada...Obradom se došlo do podataka da je on blagajnik HOP-u, da je završio diverzantski kurs 1963. godine, da se priprema za diverzantske akcije i da je postao jedan od najekstremnijih emigranata. Dopisuje se s rodbinom i prijateljima iz Jugoslavije. Sadržaj pisama je neprijateljskog karaktera. Prijeti članovima SKJ, vrijeđa naše najviše partijsko i državno rukovodstvo, veliča snagu emigracije, poriče skoru propast režima u SFRJ i uspostavi NDH i šalje propagandni materijal neprijateljske sadržine u Jugoslaviju. (I to su moji grijesi u borbi protiv jugoslavije ili u borbi za Obnovu Hrvatske Države, koje mi Udba, Udbaši i njihovi simpatizeri pripisuju.)

Na prijedlog Okružnog javnog tužilaštva Okružni sud u Mostaru pokrenio je marta 1965. godine krivični postupak i otvorio istragu protiv Boban Milana u njegovoj odsutnosti zbog krivičnog djela iz člana 109. KZ. (Sada mi postaje jasnije zašto se je pokušavao atentat na mene u Parizu. U stan mi je došao poznat Hrvat (s incijalima VŽ) u proljeće 1965. godine. Sjeli smo za stol. Izvadio je samokres i stavio ga na stol. Pitam ga zašto to radi. Uzrujano je rekao da su mu neki savjetovali i govorili da Bobana treba ubiti, a da je on njima rekao da je Boban Hrvat kao i mi, samo je razlika u tome što se mi s njim ne slažemo...)

U cilju pasivizacije Boban Milana SDB je angažovala njegova oca da putem prepiske utiče na njegovu pasivizaciju. (Dragi Vjeko moji roditelji, ni otac ni mater, nisu znali ni čitati ni pisati. Bili su totalno nepismeni. Kada su moji roditelji došli posjetiti svoju djecu i unučad u San Francisco pred Božić 1972. godine, tada sam imao mnogo vremena razgovarati sa mojim roditeljima. Pričali smo o svemu. Tada su mi rekli kako su oni, Udba, dolazili kod njih, mojih roditelja, kući i ko' bojagi u ime mojih roditelja meni pisma pisali, kao da to moji roditelji pišu. Danas, poslije skoro pola stoljeća i više ja tih pisama nemam, ali znam da su neka djeca iz susjedstva pisali pisma mojim roditeljima nama djeci, meni u Pariz a pok. Bratu Rafi i sestrama u San francisco, i da u tim pismima meni ima mnogo šarenila kojeg moji reditelji nikada meni ne bi pisali. Dakle, moglo bi se po ovome zaključiti da su Udbaši iz Mostara u ime mojih roditelja meni pisma pisali.)Međutim, Boban je i dalje ostao na pozicijama ekstremnog dijela emigracije i bio povezan s Šarcem Danom i drugim pripadnicima UH Njemačke.

U informacijama DSIP od 2 juna 1970. godine navedeno je da je Milan uhapšen u Parizu i da je tom prilikom kod njega pronađena mašinka koju je posjedovao od 1966. godine tj. od momenta kada je učestovao u organiziranju grupe diverzanata koja je bila upućena u Jugoslaviju." (Tako Udba piše o meni u spomenutoj knjigi na strani 60 i 61. A koga Udba hvali, za sigurno nije državotvoran Hrvat, a još manje onaj koji Udbi vjeruje. Ja sam napustio Pariz u ponedjeljak 9 prosinca 1968. godine i sa tri kovčega, supruga, ja i dvoje nejake djece i 180 američkih dolara u džepu došao u San Francisco. Putnu kartu mi je u zajam od šest mjeseci platila međunarodna organizacija za izbjeglice u prekomorske zemlje. Dakle, kako se vidi i iz ovog udbaškog opisa i o "mojoj mašinki" u Parizu, još jedna u nizu udbaških laži protiv mene.)

Josip Vrbić (2)(1939-2012) je bio jedan emigrantski piskaralo i za neke, da ne kažem mnoge, bio je interesantan, pa je tako, moglo bi se reći, i naš ili čiji god Josip Vrbić bio, mogao je biti interesantan i za američke obavještajne službe, a poznato je da sve službe iz svih država svijeta su obvezne uzajmno surađivati. Pa ako je Josip Vrbić bio u službi američkih agencija, anda se nije niti čuditi kako je Božo Bagarić u svojem izvještaju bosansko/hercegovačkoj Udbi označio istoga kao suradnika Udbe.

Što se tiče Joze Mihalja (3) (1935-2010) kojeg Božo Bagarić također spominje u svojem izvještaju od lipnja 1986. godine kao suradnika Udbe, rekao bih isto što sam rekao i za Mirka Vidovića i Josipa Vrbića. Tko je poznavao ovu trojicu, po njihovu vladanju mogao se je osvjedočiti da su više bili paradni Hrvati, dobro mokrog jezika a vrlo malih učinaka.

Dragi moj prijatelju Vjeko neznam koliko će te ovo ili hoćeli te ovo imalo zanimati, ali, eto, ja se odulji u nadi da bi te ove informacije mogle zanimati.

Primi moje iskrene pozdrave. Bog! Otporaš.
ZDS!

Bobani
30-08-2014, 22:59
PISMO MOJIM SUSJEDIMA

Bog! dragi moj Franislave,

Ovo priloženo kako ćeš i vidjeti je pisano ima tome više od 26 godina. Ja sam tada pisao mojim susjedima "PISMO MOJIM SUSJEDIMA". Ovo priloženo je jedno od njih i izišlo je u Hrvatskom Tjedniku u Australiji početkom 1988. Tada me je zamolio glavni i odgovorni urednik HT Dinko Dedić da mu pošaljem jednu sliku i da će on to napraviti kao letak za domovinu, poslati našima u Njemačku da razašilju dalje. Ja sam se s tim složio, ali na svu žalost nemam tog letka. Znam da je izišao u novini HT s naslovom kao: "LETAK U DOMOVINU, KORAK K SLOBODI!" ili ovako nešto. Javi mi kada pročitaš.

Iskreni pozdravi svima. Bog! Mile. Otporaš.


PISMO MOJIM SUSJEDIMA

Dragi susjedi:

Unatoč činjenici da dugo godina nismo skupa, ipak smo iz tisuću razloga jedni drugima bliski. Svakako da smo na različite načine često puta u mislima zajedno. To je upravo razlog da vam pišem ovo pismo kako nebi kasnije ispalo da vam se nikada nisam javljao i da sam kao slobodan čovjek u slobodnom svijetu skriveno šutio, dok je poznato da šutnja znači smrt.

Istina da su naše sudbine različite, i u tome nije "istočni grijeh". Ja sam vrlo mlad, neiskusan, bez poznavanja tuđih jezika i običaja, bez ikakovih sredstava i zbog pritiska države čija ekonomija nije funkcionirala, morao napustiti moj rodni zavičaj i otići "trbuhom za kruhom" izgrađivati tuđi svijet.

Istina je, da sam u tuđem svijetu stekao obitelj i da moja djeca nisu učila najljepši jezik na sviju, hrvatski jezik; da nisu imali priliku upoznati hrvatske običaje i kulturu, da nemaju osjećaja za hrvatske vrednote kao što to vaša djeca imaju. Ali je također istina, da su poslije mene i mnogi drugi napustili svoje domove i otišli tražiti bolju dubućnost i mogućnost za život, kako za samog sebe tako isto i za svoju obitelj, ostvivši iza sebe staro i nejako, one koji nisu u stanju izgrađivati svoju i našu domovinu, koji nisu bili u stanju nadomijestiti onaj gubitak radne snage koja im je trebala za podmirivanje svih: seoskih, općinskih, kotarskih, republičkih i državnih troškova.

Zato ste ostali vi tamo, dragi moji susjedi, koji ste ostali vjerni svojoj kući, svojem djedovskom pragu, svojoj domovini, svojoj zemlji, svojim običajima i svojem jeziku, svojoj povijesti i svojoj kulturi. Ženili ste se sa svojim djevojkama i odgajali svoju djecu u svojoj zemlji Hrvatskoj. Vaša djeca imaju priliku upoznati sve ljepote i vrednote Hrvatske. I to je jedno bogatstvo koje se nigdje ne može naći niti igdje kupiti. Sav društveni teret vi ste podnosili. Morali ste dvostruko više raditi da bi mogli uzdržavati one koji ne rade a moraju živjeti, i to sto puta bolje živu oni koji ne rade a imaju povlaštene položaje, koje režim plaća iz radničkih kolektiva i tako režim stvara svoju "vojsku" koja se zove TO, Teritorijalna Obrana, od svih svojih sljedbenika, koja pokorno nadzire sve svoje građane, radnike i njihove obitelji.

Da je vas sudbina dodijelila da morate napustiti svoj zavičaj i živjeti razbacani po svijetu kao Židovi, vi biste isto bilo ono što sam i ja bio za cijelo moje emigrantsko razdoblje života. Branili bi pred strancima čast i postojanje hrvatskog imena, kojeg je bivša monarhistička jugoslavenska vlada kao i sadašnja komunistička, sustavno prešućivala i zataškavala pred strancima, s očitom namjerom da ih se uvjeri da hrvatski narod ne postoji, već da postoji jedna hibridna smjesa jugoslvenskih naroda.

A da sam ja ostao kući sa vama, za sigurno bih bio kao i vi. Patio bi se skupa sa vama, trpio bih veliku neimaštinu i nepravdu, trpio bih poniženja, laži i razna zlostavljanja, bio bih izložen raznim ucjenama kao i vi itd.

Hladnjak bi mi bio skoro uvijek prazan. Ruka bi mi uvijek tražila novčanik kojeg bih proklinjao zato što u njemu nema dovoljno novca da kupim najosnovnije dnevne potrebštine. Kravu bih nagonio u trčenje da se oteli koji dan prije vremena kako bi mi djeca imala miljeka za doručak. Od nervoze bih otišao u gostionicu potražiti "spas i veselje" u piću tako da često puta ne bih ni večerao sa ženom i djecom. I tako to iz dana u dan dok ne pukne zora!



A ZAŠTO SVE TO ?


Jednostavno zato, što svi skupa nebi smjeli nikako razmišljati o našem zajedničkom nesnošljivom položaju. Svi bi zajedno gutali svako nezadovoljstvo, držali ga u sebi, umjesto da kao slobodni građani i ljudi zajedniki potražimo riješenje našim bolima, ali tako, svi zajedno i solidarizirano, da ne ispane: tko mu je kriv što je govorio. Zašto nije šutio pa mu se nebi niša dogodilo, i tako dalje.

Oni iz povlaštenih položaja bi, danas jednog, sutra drugog, postepeno maltretirali i otpuštali sa posla, kako bi ih na koncu što lakiše strpali u zatvor kao neprijatelje protiv naroda i države. Dok u Kini danas se narod diže i traži veću slobodu i veća demokratska prava, kako bi se i oni kinenski emigranti mogli slobodno svojim kućama povratiti. Gorbečov je također zajamčio slobodni povratak dugogodišnjim protivnicima ruskog režima, i niša se nije dogodilo onima koji su se već povratili. I jednim i drugima je to moguće zato što nemaju Beograda. A tko će nama Hrvatima zajmačiti našu sigurnost? Ja ju vidim samo u onoj: Uzdaje se use i u svoje fišeklije.

Dragi moji susjedi, sa opravdanim pravom možete pomisliti da je meni lako odavde iz Amerike govoriti što me je volja, kao što je bilo lako pok. Ivišu Boban psovati Turke iz Vitroša, znajući vrlo dobro da mu se neće ništa dogoditi. Pa kada je to tako, onda trebate znati da ovo pismo nije pozvi na uzbunu, niti poziv na svađu i mržnju, već, naprotiv, poziv na veselje i međusobno razumjevanje za bolji i slobodniji život radnika, koji je glavni pokretač narodnog i društvenog gibanja.

Usto, ovo pismo ima i jednu posebnu važnost i zato što u ovom teškome trenutku upozorava svakog radnika na propast države koja je kriva za sva zla koja su pretrpjeli svi jugoslavenski narodi, koja je kriva za mnoga: kulturna, vjerska, odgojna, moralna i sva druga obeščašćenja građana i radnika Hrvatske. Kriva je zbog nesposobnosti upravljanja narodne imovine, zbog najgoreg funkcioniranja ekonomije koja je narod dotjerala u očaj, kriva je zbog stalnog rasta inflacije i velikog pomanjkanja posla za svoje građane, kriva je za ogromne zajmove kod kapitalističkog zapada koje ni kamote ne može otplaćivati, a zajmove utrošila više od 65 posto u ideološke i špijunske svrhe svojih građana, kako u domovini tako, i još više, u inozemstvu, kriva je za masovno iseljavanje svojih građana, najviše Hrvata na čija mjesta stranci se useljavaju, kriva je za nazadovanje u razvitku na svim područjima, ako se usporede one zemlje u kojima najviše radi naš jadni hrvatski seljak i radnik, koji je svojim žuljevima izgrađivao tuđu zemlju, a svoju zanemario zbog nesposobnosti vladajuće povlaštene komunističke klase, itd.

Imajući u vidu sve poteškoće i jade našeg naroda, došao sam do spoznaje da: kada se nešto ne može popraviti, ne treba ga niti popravljati. Jugoslavija je nepopravljiva i zato ju treba rušiti i na njenim ruševinama obnoviti Slobodnu Državu Hrvatsku. Andrijica Šimić se nije borio da popravi tursko stanje, nego se je iz šume borio kako bi ga zamjenio s drugim, boljim i ljepšim. I ja se iz emigracije ne borim da mi bude bolje, nego se borim da loše zamjenim sa boljim, tako da nama svima bude dobro i bolje. Te da svi zajedno, kroz kratko vrijeme, osiguramo svim radnicima naše zemlje Hrvatske dohodak kojeg imaju stručnjaci i radnici u najrazvijenijim zapadnim zemljama, i tako da zajednički spriječimo daljnje iseljavanje Hrvata iz naše domovine Hrvatske.

Sa kapitalom kojeg bi Hrvati iz inozemstva donijeli i ulagali u izgradnju svoje zemlje i sa prirodnim bogatstvom kojeg Hrvatska ima, ubrzo bi postali druga Švicarska po standardu života, u kojoj bi se svi jezici svijeta govorili i koja bi u kratko vrijeme trebala uvoziti radnu snagu. Tada bi mi svi bili veseli, jer bi se osjećali da smo dio onog tijela koje sačinjava narodnu zajednicu za koju je vrijedno živjeti i umrijeti. Svi bi imali socijalno osiguranje - ne samo pojedinci! Svi bi imali godišnje odmore - ne samo povlašteni!

Niti sam ja drukčiji, niti sam pametniji, niti sam sposobniji od vas. Rodio sam se među vama. Dakle, iste grane smo list. Ja sam od vas drugačiji samo u tome što sam bez bojazni imao priliku više nego vi proučavati našu hrvatsku narodnu prošlost kao i sadašnjost - što je vama bilo uskraćeno - te sam došao do zaključka, na osnovu svih zgoda i nezgoda koje je naš hrvatski narod u prošlosti preživio, da mi ne možemo biti sretni, veseli i svoj na svome, dog god ne izgradimo jedan JEDAN MOST HRVATSKOG NARODNOG IZMIRENJA, na koje će se radosno susresti domovinski i iseljeni Hrvati, i koji će s tog MOSTA HRVATSKOG NARODNOG IZMIRENJA u nepovrat baciti sve zadjevice i mržnje iz prošlosti, koje su i jednima i drugima destljećima rastrgavale njihovu dušu i tijelo.

Naravno da će biti i onih koji će iz straha za svoje povlaštene položaje odmah početi sa starim otrcanim frazama: to su Ustaše, fašisti, koljači i neprijatelji "bratstva i jedinstva" itd. Da se odmah razumijemo. Niti postoji bratstvo i jedinstvo, niti postoje Ustaše, fašisti i koljači. Sve je to prošlost! Sve što danas tamo postoji je obmana pomoću koje razni karijeristi nastoje naturiti hrvatskome narodu kompleks krivnje za prošlost; tako da u svojoj kupusariji povežu i četništvo s određenim ciljem da što više razjare mržnju između Hrvata i Srba, znajući savršeno dobro da se njihova vlast temelji na: zavadi, pa vladaj.

Dragi moji susjedi, ja čvrsto vjerujem, da vi niste protiv hrvatskog narodnog izmirenja, niti ste protiv povećanja plaća i poboljšanje životnog standarda, niti ste protiv izgradnje naše zemlje, niti ste protiv povratka iseljenih Hrvata svojim kućama, niti ste protiv da ovi ulažu svoj kapital u izgradnju naše domovine Hrvatske, u kojoj imaju podjednako pravo živjeti i pobjednici i pobjeđeni, niti ste protiv slobode i demokratskog poretka u našoj zemlji, niti ste protiv da vaš novac bude u vašem džepu a vaša puška na vašem ramenu, itd.

Ako je to tako, a tako jest i tako bi moralo biti i ja se zato borim da nama Hrvatima bude dobro u Hrvatskoj kao što Francuzima nije loše u Francuskoj, Austrijancima u Austriji, Njemcima u Njemačkoj, Talijanima u Italiji, Amerikancima u Ameriki, itd., onda ja ne vidim nikakova razloga da bi nama Hrvatima bilo loše u našoj državi Hrvatskoj, koja po jugoslavenskom ustavu ima pravo na samoodređenje.

Na temelju iskustva raznih događaja iz prošlosti, došao sam do zaključka i do spoznaje da bi građani Hrvatske mogli imati trajni mir, ako se njihove težnje usmjere na:

(1) Hrvatska država sa svim svojim povijestnim i etničkim granicama.

(2) Glavni grad Hrvatske Banja Luka.

(3) Zastava hrvatske države crven-bijeli-plavi sa tri trake i tri različite boje koja bi predstavljala tri najznačajnije komponente hrvatskog naroda:
katolici, muslimani i pravoslavci. Kockasti grb od 25 polja u sredini bijele trake bi predstavljao mozaočku povezanost, snošljivosti i ravnopravnosti svih građana hrvatske države.

(4) Svaki tko se rodi u hrvatskoj državi je po međunarodnom pravu automatski i hrvatske narodnosti. Izuzetak su prolaznici strane narodnosti čije se dijete rodi u Hrvatskoj.

(5) Državljanin Hrvatske može biti svaki stanovnik koji je u stanju ispuniti međunarodne zahtijeve za državljanstvo. Narodnost je odvojena od državljanstva toliko da svaki stanovnik Hrvatske može njegovati svoje nacionalne osjećaje.

(6) U hrvatskoj državi će biti službeni jezik hrvatski, što ne znači da druge manjine ne mogu govoriti svojim jezikom, ako oni to hoće.

(7) Za sve građane Hrvatske biti će jednaka putnica sa oznakom: Građanin Hrvatske. Građanin i stanovnik nije jedno te isto. Stanovnik može biti i stranac koji je na privremenom radu u Hrvatskoj ali nije građanin.

(8) Novac hrvatske države će biti stara tradicionalna hrvatska mjenica Kuna.

(9) Svaki stanovnik Hrvatske će imati iskaznicu sa slikom i kratkim osobnim podatcima za identifikaciju. Iskaznica i putnica nisu isto.

(10) Hrvatski državni praznik bi trebao biti 29 Listopada, simbol prekida svih veza sa strancima 1918. i prvi dan hrvatske samostalnosti.

(11) Dan hrvatske zastave i dan HOS-a bi trebao biti prvi dan ljeta, tj. 21 lipnja.

(12) Dan hrvatske žalosti (pijeteta) bi trebao biti prvi studenoga, tj. Dan Mrtvih kada bi svi građani Hrvatske sa svojim vjerskim i državnim predstavnicima odali počast mrtvima čije kosti pokriva država Hrvatska.

(13) Dan hrvatske mladosti i praznik rada bi trebao biti prvi svibnja.

(14) Hrvatska država priznaje sve glavne vjerske blagdane svojih građana.

(15) U hrvatskoj državi neće biti rasnih, vjerskih, nacionalnih i inih privilegija.

(16) U hrvatskoj državi će biti dozvoljeno slobodno ispoljavanje: vjersko, političko i ideološko; sloboda javnog sastajanja i govora, pisanja u granicama morala.

(17) Svakom građaninu Hrvatske će biti zajamčeno da neće biti gladan i da neće biti bez posla. Svaki građanin će biti socijalno osiguran.

(18) U hrvatskoj državi neće biti političkih zatvorenika, jer će u njoj vladati pluralistički poredak, tj višestranački sistem na zasadama slobodnog glasa.

(19) U hrvatskoj državi žene će imati pravo na mirovinu u 58 godini a muškarci u 62. godini života.

(20) Svaki muškarac, građanin Hrvatske, prema zdrastvenim i fizičkim sposobnostima je obvezan služiti vojsku.

(21) U hrvatskoj državi neće i ne smije biti mita. Onaj tko ga bude davao i onaj tko ga bude primao, smatrat će se podjednako krivim i kao mjenjači nepoštene zarade, bit će po zakonu kažnjeni.

(22) Svaki građanin koji je rođen u Hrvatskoj ima pravo se natjecati za predsjednika Hrvatske, koji će se birati na pet godina i ne može biti biran više od dva puta uzastopice. Jedne izbore treba preskočiti da bi se po treći puta mogla kandidirati ista osoba.

(23) U odnosu na političke razlike u svijetu, Hrvatska će biti neutralna i neće se miješati u sporove drugih naroda, osim ako ti sporovi nebi direktno utjecali na vitalne probitke hrvatskog naroda i njegove države Hrvatske. Sa svim narodima u svijetu Hrvatska će nastojati imati najprijateljske odnose svih vrsta, osobito sa susjednim narodima.

(24) Hrvatska država će priznati svim svojim građanima mirovinu koju su zaslužili u jugoslavenskoj državi. Priznat će svim vojnim osobama njihovu sposobnost i njihove činove i sve što su zaslužili u svom vojničkom zvanju. Zajamčit će sva radna mjesta svim radnicima koji žele i dalje ostati na tim radnim mjestima.

(25) Hrvatska država će uskladiti gospodarsko stanje u zemlji na principu privatnog vlasništva i slobodne izmjene.


Dragi moji prijatelji i susjedi, ovo nije neki ustav niti bilo kakav zakon. Ovo je moja ideja kako bi trebalo biti i moj odgovor jednom susjedu koji je pisao svojem prijatelju u Njemačku da mi njegovo pismo proslijedi, jer kako kaže da on nema moje adrese. On u svojem pismu mene moli da u slijedećem PISMO MOJIM KOMŠIJAMA pišem malo kako bi trebala izgledati Hrvatska Država.

Ovo je samo jedan dio od tisuće ideja koje bi mogle pomoći da se ipak krene sa mrtve točke (EPPUR SI MUOVE.) Svrha ovog pisma je prijateljska, a sadržaj je miroljubiv i programatski, kojeg se treba na sav glas pročitati da bi ga se razumijelo.

Neka Vam je svima Sretana i Blagoslovljena Nova 1987. Godina!

S velikim poštovanjem vaš prijatelj i susjed Mile Boban.

Pisano na Novu Godinu 1987. u glavnom gradu Texasa, Austinu.

Bobani
27-10-2014, 17:31
http://kamenjar.com/zelja-moje-majke-ive-viceke-boban-gabric/

Bobani
22-11-2016, 04:07
Odlicne stvari. Predlazem da negdje na forumu objavljujes sva ta pisma na jednom mjestu. :)

Poštovani i dragi kolega TheBronxBomber mogu vam javiti i udovoljiti vašoj plemenitoj želji da su pisma Maksa luburića izišla u jednoj knjigi od preko 1050 stranica s naslovom: PISMA VJKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA. Ako i kada dođeš do ovog odgovra, javi mi se za daljnje informacije, jer sam ja taj koji je sve to pripremio, dao Zvonimiru Despot-u da objavi knjigu PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA, što je on i učinio, knjigu izdau u DESPOT INFINITUS.
Pozdrav.

Dobri Pastir
23-11-2016, 00:13
Poštovani i dragi kolega TheBronxBomber mogu vam javiti i udovoljiti vašoj plemenitoj želji da su pisma Maksa luburića izišla u jednoj knjigi od preko 1050 stranica s naslovom: PISMA VJKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA. Ako i kada dođeš do ovog odgovra, javi mi se za daljnje informacije, jer sam ja taj koji je sve to pripremio, dao Zvonimiru Despot-u da objavi knjigu PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA, što je on i učinio, knjigu izdau u DESPOT INFINITUS.
Pozdrav.

Dao si lijepom čovjeku; ko što si i ti.

Bobani
23-11-2016, 01:03
Dao si lijepom čovjeku; ko što si i ti.

On je ćelav a ja nisam. On je ljepši od mene jer je mlađi. On zna knjige izdavati a ja ne znam. On je poznat Hrvatima diljem svijeta da izdaje povijestne knjige o Hrvatskoj, a ja nisam Hrvatima poznat kao on. On je nedavno izdao knjigu uspomena kćerke pokojnog Poglavnima NDH dra. Ante Pavelića Višnje Paveli, a ja nisam, a borami nisi ni ti. U tome je razlika između Zvonimira Despota, mene pa čak ako hoćeš i tebe.
Primi lijepi poZDrav.
Bog!

Inkvizitor
23-11-2016, 09:24
Bobani..ne sotavljaj email adrese u svojim postovima. Imali smo problema zbog toga. jel možeš to shvatit i ne radit to više..

Bobani
28-11-2016, 04:31
http://kamenjar.com/zelja-moje-majke-ive-viceke-boban-gabric/

Vjerovali ili ne, javio mi se taj Miroslav. Odgovorio sam mu. Nije još odgovorio i nebih se iznenadio ako i ne odgovri.


Bogu, čovjeku i cijelom svijetu je znano da su se Hrvati pod "U" slovom borili za Hrvatsku Državu.
Bogu, čovjeku i cijelom svijetu je znano da su se hrvatski fašisti pod znakom "PETOKRAKE" borili za Jugoslaviju i protiv Hrvatske Držav.
Zato setre i braćo Hrvatice i Hrvati otvorite ova dva priložena linka, pogledajte dobro prvi link Slikokaz od nekih desetak minuta i sami se osvjedočite u divotu, veselost, razdraganost i oduševljenje Hrvata i hrvatskog puka kuda god je prolazio Poglavnik i uz njega njegova desna ruka Vitez/General Rafajel, Ranko Boban. Hrvatske čobanice su znale pjevati uz gangu RANKO BAOBAN RODOM IZ SOVIĆA, DESNA RUKA ANTE PAVELIĆA. Izraz lica i oduševljenje Hrvata nije filmsko namještenje nego jedan pravi pravceti DELIRIJ hrvatskog naroda.
Mnogima će upasti u oči još do sada nikad viđene slike generala Ranka Bobana kako prati svojeg i našeg hrvatskog prvog Poglavara poslije punih 839 godina.

https://www.youtube.com/watch?v=JGduOmbi_p0

https://www.youtube.com/watch?v=Lkz3ZhDAFJM

Drugi lijnk je intervju s kćerkom pok. Poglavnika Višnjom Pavelić. Vrijedno oba linka poslušati.
Otporaš.