PDA

Pogledaj Full Version : Epske narodne pjesme



Inkvizitor
23-07-2013, 16:24
Evo ovdje se možemo prisjetit omiljenih epskih pjesama.

Metroseksualcima i šmizlama ulaz zabranjen :zivili

Inkvizitor
23-07-2013, 17:04
jedna dobra..

Ženidba bega Ljubovića

Zaprosio beže Ljubovića
Hajku curu bega Čengijića
Koja ima stotine prosaca
od dobrijeh kuća i otaca
Nijedan se ne dopade buli
nijednoga cura ne kabuli
No se mlada ljepotom ponosi
kano cvijet dok se ne pokosi
Nije cvijet što ga ovce pasu
no Turkinja đevojka na glasu
kakve su joj noge ko u srne
dva se oka sokolova crne
Ljepote joj u svijetu nema
porasla je cura za harema
od toliko silenih balija
đevojci se dopade Alija
Kako neće mila braćo moja
Ljubović je gospodskoga soja
A Alija delija na glasu
britku sablju nosi o kajasu
Konja jaše što ga drugi nema
mlađi mu ga hrani i oprema
sav u srmi od glavi do pete
lake sluge oko njega lete
Sam je osto kao iza groma
od cijelog Ljubovića doma
Svi padoše u boj ka junaci
a on osta u naručje majci
Pa potroši sedam kesa para
dok s Čengićem svadbu ugovara
Došlo vrijeme da đevojku vode
A Ljubović Nevesinju ode
Sluge nose kafu na tabaci
a on staroj kazivaše majci
za ženidbu u Čengića bega
pođe stara blagoslivljat njega
A neka si, hairli ti bilo
to je meni po volji i milo
Piši sine na sve kadiluke
kupi svate i Srbe i Turke
pred Turcima pašu Šerifliju
pred Srbima Ivković Iliju
ne ostavi Osman barjaktara
Lakešića iz grada Mostara
On je bio sluga kuće naše
I sad ga prizivaju paše
Još bi stala baba na nabraja
kad eto ti vraga i belaja
jedno mlado knjigonošče dođe
pita ko je beg Ljubović ođe
ne naziva alaj ni selama
ka da kuće tu bijaše sama
baci begu knjigu iz njedara
natrag ode i ne progovara

Beg dohvati knjigu sa serdžade
otvori je i čitati stade
Pa je baci i na noge vrnu
viđe u njoj pogibiju crnu
sam sa sobom zbori i prijeti
sutra ćemo jedan umrijeti
A stara ga pogleduje majka
vidi majka da je muka jaka
Pa ga počme zapitkivat stara
okle knjiga, što ti progovara
beg objesi sablju o duvaru
pa na majku okrenu se staru
majko moja ne mogu ti kriti
za nas nema ništa crnje biti
Knjiga loša od grada Mostara
od Turčina Osman barjaktara
Pa mi piše Turčin na uranku
da je moju preprosio Hajku
I prosidba moja da ne važi
još me krvnik u svatove traži
ne zove me ko drugoga svata
no da vodim pod đevojkom ata
Da dojaše bula do Mostara
ja da vodim za kraj od ulara
Ili sutra na polje stolačko
da kušamo oružje junačko
On me čeka a ja imam volje
s njim se sresti na stolačko polje
Pa da vide i Srbi i Turci
sablja moja u kakvoj je ruci

Beg to reče u velikoj tuzi
pa govori Huseinu sluzi
prije zore i bijela dana
nek je vranac spreman za megdana
Onda majka preklinje Alila
nesrećna ti moja hrana bila
Ako noćas ne poslušaš majku
Pa mu pustiš od Zagorja Hajku
Poslušaj me moj Halile sine
takva sreća neka tebe mine
prezri njega i umiri sebe
pa će majka oženiti tebe
boljom curom od boljega soja
poslušaj me mila srećo moja
Al Alija neće ni da čuje
na bijelim dvorim jadikuje
Nema braće nema bratučeda
majka moli i ići mu ne da
đe je stara pa je doma nema
ona konja u podrumu sprema
Pa ga šalje đe joj milo nije
A sve krijuć od sina Alije
Sprema vranca pa mu zobi dala
onda stara priđe do astala
Pa Osmanu knjigu uvezuje
Huso piše baba naređuje
Oj Osmane od Mostara grada
nek te snađu jadi iznenada
što učinje od moga Alila
dabogda ti crna svadba bila
dabogda te Čengića odiva
na odžaku ne zatekla živa
pa Aliji momčetu nejaku
pišeš megdan i cvijeljaš majku
pa sad mora odžak Ljubovića
da podnosi zulum Lakešića
kad je baba knjigu napravila
pa sa Husom vranca otpravila
Ode Huso niz polje jašući
osta baba na kuli plačući
U odaju kod Alije svrnu
te mu kaza pogibiju crnu
Za megdana da se ne oprema
jer mu vranca u podrume nema
tad Aliju novi jad zadesi
triput skide sablju i objesi
Pa on majci zbori od nevolje
majko mila bi li bilo bolje
da poginem na junačko polje
sad mi drugi zaručnicu vode
zašto majko dušu ogriješi
pa mi mojeg konja odriješi
Tvoja briga za jedincom sinom
ne slaže se sa ljudskom vrlinom
Nije majko mana za tri dana
već je majko mana dugotrajna
neće više biti kadiluka
gdje me neće stići moja bruka
da su meni braća na ćemanu
ne bi bilo priče o megdanu
Nit bi mogla za njina života
na nas pasti ovolka sramota
majko moja ti si tome kriva
dabogda me ne gledala živa
Više neću oružje nositi
niti drugu đevojku prositi

U to doba vranac Ljubovića
pred bijele dvore Lakešića
Svi svatovi izišli da vide
ko na vrancu Ljubovića ide.
tad Lakešić primi konja vrana
kao ratni plijen sa megdana
tad krenuše svati iz Mostara
trista svata Osman barjaktara

..............................................

Inkvizitor
23-07-2013, 21:04
Šimica Karamatić

Radovane starče ponositi
tko ti može ljeta prebrojiti
Tvoja starost daleko nas vodi
odkako te mila majka rodi
Bi li znala tvoja starost kleta
što no vuče ravnim poljem šeta
Zašto ne bi šetao po noći
kad bi mogo slobodnije proći
A ne 'vako usred bijela dana
naočigled ljudi i čobana
Neće gorom nego preko polja
je li zulum ili draga volja
To ne biše vuče izjelica
nego Šimun prozvani Šimica
Karamatić on se kućom zove
pravi junak pokrajine ove

Podiže se Šimun jednog dana
preko zgona do Puzića hana
Kako Šimun uz polje koraca
oštar pogled oko sebe baca
Vidjelo se jasno ovog puta
pogleda je nešto zabrinuta
vazda age od kmetova traže
kada nemaš to ti ne pomaže
Subaša im bez prestanka šeta
kantar nosi od kmeta do kmeta
Ako nemaš srdit aga veli
pakuj rajo, sa zemlje mi seli
I tako je ta vražija sila
i Šimunu na vrat uzjašila
Ne zna kad će ovom biti kraja
da počine ispaćena raja
da nam sjaši ovaj zulum s vrata
tako stiže mehani na vrata
mehandžija kad spazi Šimicu
napravi mu mjesta i stolicu
Šimun reče i handžija skoči
pa Šimunu rakiju natoči

U to doba k njima preko praga
pod oružjem Šiškić-Derviš-aga
Sjede aga umoran od puta
prijala mu lozovača ljuta
Pobratime istina je živa
gledo Dervu ili gledo diva
Nitko ne zna što su teške muke
ko ne padne u Dervine ruke
I šamari što ih Dervo daje
na nogama nitko ne ostaje
Godina mu dvades't i deveta
često Dervo do Županjca šeta
Sad se evo za Ljubuški vraća
to mu bješe službena zadaća
Na Dervi je košulja zelena
i ječerma srmom izvezena
Niz ječermu s obadvije strane
srebrne su toke poredane
Još džemadan od perzijske čoje
što'no age za Bajrame kroje
Na njemu su opanci pleteni
i tozluci sitno navezeni
Još oružje pobratime dragi
da pogledaš ti na Derviš-agi
Velika mu puška na ramenu
straguša se zove po imenu
Sva u srebru i žeženoj srmi
kada puca ko da i grom grmi
za kundakom gdje prihvaća ruka
dva su mrka nategnuta brka
Svaki čeka da na iglu tuče
da pred agom netko zajauče
Dvi kubure što vatru rigaju
čuvaju mu stražu na svilaju
U svakoj te crni kuršum čeka
čim će kavga zametnut se neka
Među njima jatagana ljuta
nepokorno što odmiče s puta
Koliko je razbacio sapi
među njima podlanica zjapi
Od oštrice pa do na vr' kljuna
pobratime tri su pedlja puna
Nizanj' sjeku dva krvna kanala
kud bi crna krvca otjecala
Da ti kažem moj sokole sivi
kada Dervu rakija oživi
Sa svog mjesta ljut se aga diže
i Šimici primače se bliže
Ruku diže i šamar mu dade
srdito mu govoriti stade
Kaurine nepokorno Vlašče
nije aga zalutalo pašče
Maloprije kad sam ovdje stiga
ti na noge što se nisi diga
Čuj me dobro vlaška haramzado
tko god Agu ne dočeka rado
S njim se aga neće vele mučit
nego će ga degenekom učit
Sjedi Šimun i rakiju pije
ništa zbog tog uznemiren nije
Mnogo puta i pravedan strada
tko će znati što on misli sada
Još vam Dervo pričati imade
i ponovo govoriti stade
Mi imamo ugursuze mnoge
što bi Age bacile pod noge
Ma evo vam kaže Derviš-aga
Dina mi, vam neće ostat traga
Još bi Dervo rakiju poteza
i svoju bi priču nadoveza
Ali Šimun svoje piće plati
ne htje slušat već se kući vrati
Toplo sunce spusti se za goru
Šimun svome primače se dvoru
tek što Šimun u odaju stiže
rukom kapak od sanduka diže
Iz sanduka ljuta noža vadi
brusom brusi a ognjilom gladi
Naoštri ga kao ljutu zmiju
zatim vadi dugu granaliju
Čudila se žena kraj ognjišta
kud se sprema ne kazuje ništa
Ne smi pitat videći ga ljuta
samo mu se odmicala s puta


Akšam pade evo blage noći
Šimun gotov na busiju poći
A na drumu zametnu busiju
preko sebe držeć granaliju
Derviš aga kad nestane dana
zaputi se od Puzića hana
Hitro pređe brdo i ravnicu
i evo ga pravo na Šimicu
kad se Aga primakao bliže
Šimica se s granalijom diže
Derviša-aga pravo ću ti reći
ove noći ne da mi se leći
I da legnem spavat mi se neda
odsad ćemo šamarat od reda
Silan Dervo kada vidi šta je
svojoj pušci živi oganj daje
Grmi Dervo al mu korist nije
Šimun mu se od puške ne krije
A od rane ni 'abera nema
Šimica se sad na juriš sprema
Skoči Šimun kao vuk u skoku
granaliju priturio oku
Puče kleta u noćnoj tišini
i na onoj bjeloj mjesečini
A olovo što no čuda stvara
prihvatilo Dervu zulumćara
U čakšire kroz obadva buta
pade Aga ranjen pokraj puta
Jataganom oko sebe kruži
Hoće Dervo da mu se oduži
Ali Šimun priskoči veselo
lijevom rukom pričepi mu čelo
A desnicom za jatagan hvata
s njim prevuče Dervi ispod vrata
Iza ove vike sve ušuti
noževi se umiriše ljuti
Ništa nisi mogo čuti više
jedan mrtav drugi zdravo diše
I još slavuj nekoliko puta
u zelenom gaju zacvrkuta
Sad ga Šimun uprti na leđa
i s njim pravo dalmatinskih međa
Blizu međe u Vučiju dragu
rastovari mrtva Derviš-agu
Sad se Šimun požuriti mora
da ga ne bi uhvatila zora
Do busije uputi se pravo
da ukloni oružje krvavo
Da ostane nekoliko dana
granalija s nožem zakopana
Iza toga nekoliko dana
doletiše Turci sa svih strana
Županjčani posjeklica živa
Ljubušaci kao vatra živa
Još Mostarci podvikuju bjesno
jadnoj raji opet došlo tijesno
U to vrime od zore do mraka
sve umire čekajuć Turaka
Sad je zato ova srdžba ljuta
što se Dervo ne povrati s puta
Nije Dervu Bosna zarobila
otišo je put Studeni' vrila
Zdravo sišo do Gornje Bekije
posle nitko vidio ga nije
zato Turci sad pritežu raju
bez milosti ljude udaraju
Nećeš rajo nosit glavu više
ili kaži što od Derve biše


Primećući Turci trećeg dana
Derviš-agu nađoše zaklana
Tad zulumu ne bijaše kraja
što podnosi u Posušju raja
Nitko ne smi ići domu svome
nego bježi lugu zelenome
Ubojica još se nije naša
u subotu Adem-buljubaša
Zove k sebi kneza seoskoga
i papaza fratra posuškoga
Dreknu Adem ko da grom udara
čujte dobro dva vlaška glavara
Zar možete mirno promatrati
Di naš Dervo rusom glavom plati
Dan subota evo je pri kraju
Ponedjeljeka saba' rana zora
ubojica pronaći se mora
Dobro znajte ne bude li tako
svanut će vam jutro naopako
Trista glava i vaših će pasti
za Dervinu vjere mi i časti
Iza toga dođe nedjeljica
na noge se podiže Šimica
Do Martića križa uputi se
velju ima da bude kod mise
Misa svrši ljudi posjedali
jedan drugog nudi da zapali
Tad Šimica skoči onog časa
i povika iza svega glasa
nedavno je moja braća draga
poginio Šiškić-Derviš-aga
Turci hoće sada radi toga
izginut će puka pravednoga
Braćo moja ne bi bio rada
da pravedan radi mene strada
Pa da će mi duša u dno pakla
ja sam Dervu svojim nožem zakla
Ja ga ubi imao sam pravo
Zbogom braćo ostajte mi zdravo
U blizini Turaka bijaše
vjernih sluga age -Buljubaše
Zavikaše Turci vitezovi
na noge se, pobježe nam ovi
Silom Turci natjeraše raju
da hajduka Šimicu hvataju
Jedan dio raje i Turaka
za njim puca iz dugih pušaka
Ne mogaše uhvatit Šimicu
pobježe im pravo na granicu
Od granice zaputi se dalje
Dalmacija njemu pomoć šalje
Dalamtinci brzi u tren oka
Doletiše do Svetoga Roka
Zagrmiše puške osvetnice
i ne daju Turcim do granice
Tamburija, takozvana truba
zove Turke od Palina duba
Vratite se sokolovi moji
Kaurin se kuršuma ne boji


----------------------------------------------------------


http://www.youtube.com/watch?v=PQ3VqKrF7Xs


http://www.youtube.com/watch?v=Xt49s9QGRt8

Inkvizitor
23-07-2013, 21:42
Sretnička tragedija ( izgorjeli svatovi)

Na desetog bilo je veljače
čuj građane i patni seljače
Na tisuću devete stotine
trides' osme žalosne godine
Što se dugo zaboravit neće
dok nam rosno ne savene cvijeće
na grobnici teških mučenika
koju lovi žalost prevelika
Odkad sunce ovo mjesto grije
žalost veću zapamtilo nije
U Sretnici južno od Mostara
gdje izginu narod od požara
Toga crnog i tragičnog dana
u svatovim Lozića Ivana
U razvitku svoje mlade želje
kad je imo najveće veselje
Na trenutrak crne oči sklopi
tužna vijest ode po Evropi
ta se žalost opisati ne da
ni onome ko je sve to gleda
A gdje bješe tragične strahote
i gdje brojne ostaše sirote
Tužne majke žalosna dječica
brat i seja, ljuba sirotica
Ko da broji ove uzdisaje
plač i jauk u nedogled traje
Ova pjesma predočit će vama
tragediju tu na Sretnicama
Što je teška i potresna bila
mnoge majke u crno zavila
Ivan skupi svatsku perjanicu
i dovede mladu zaručnicu
I sve svoje pozva prijatelje
da mu mladu dođu na veselje
Tu se brojni skupilo seljaka
djevojaka i mladi' momaka
Omladine dosta iz daljine
prijatelja i druge rodbine
Na vr' kuće zastava se vije
a ne sluti nitko tragedije
Da će radost u žalost pretvorit
i u ognju paklenom izgorit
Već je svatko raspoložen bio
i veselu pjesmu nastavio
Omladina i zgrbljeni čiča
Ivanovo veselje veliča
Mjesec sija piri povjetarac
razliježe se ganga i bećarac
A ori se pjesma od guslara
nitko nema sumnje od požara
Pjesma bruji, prosipa se piće
djevojke se drže uz mladiće
Te se mladež smije i šaputa
dok ih paklen oganj ne proguta
Dok se pjesma tu i tamo ori
suho sijeno u prizemlju gori
Kod kojeg su bjele ovce bile
što su prve požar osjetile
Od ovaca nastala je bleka
prvi signal krika i leleka
Pod kojim će za tren oka mrijeti
al signala nitko ne primjeti
Već veselje proširuju više
dok u tome svi ne zakasniše
Grede gore i sva tavanica
a mladenka stoji ko djevica
Sa buketom vjenčanoga cvijeća
tragedije svoje ne osjeća
Već sve više radosnija biva
i na svog se dragog osmjehiva
Dok napokon jedno malo djete
ne osjeti vatru ispod pete
I uskliknu glasom paničara
svi padošmo žrtvom od požara
Svatko bježi kud je kome bliže
jer se vatra iz prizemlja diže
Dok to mali panično uskliknu
jeziv plamen iz prizemlja riknu
Nasta jauk i užasna krika
a stvori se metež i panika
Sve odjednom nahrupi na vrata
da pobjegne iz tog oprljata
Ostavljajuć najbližnjega svoga
na lomači ognja paklenoga
Grede gore prolama se tavan
s krikom narod bjedan i kukavan
Preko sitne djece i staraca
svom brzinom na polje se baca
Dok ostali u ognju se pale
jauk stoji sitne djece male
Svatko cvili i zazivlje...majka
daj mi ruku, izvuci me vanka
Usred vatre skaču majke mile
da bi svoja čeda izbavile
Al su skupa u požaru pali
u mukama s dušom se rastali
Požar plamti dim se crni vije
svaka žrtvi kriči i vapije
Mila braćo hitnu pomoć dajte
zapaljena tijela spašavajte
Al svi zalud krici i uzdasi
jer ne može nitko da ih spasi
Jer je tavan u prizemlje pao
i strašni ih oganj progutao
gdje umiru u najtežoj muci
prateći ih krici i jauci
Crijep pada, kamenje i žbuka
sva priroda tuži od jauka
A dim crni seže u nebesa
sa lomače spaljenih tjelesa
Za njim plamen iz četiri zida
uz kovitlac šiba bez prekida
što je svojim uhvatio ždrijelom
to sve mrtvo osta pod pepelom
četvrt ure prije pola noći
bez ičijeg spasa i pomoći
dvades' devet teški mučenika
ko grumenja uglja iz rudnika
S mladoženjom Ivanom, na čelu
sve to mrtvo osta u pepelu


.................................................. .................................................. ...................



Najpotresnija pjesma ikad..u nevjerovatno potresnoj izvedbi Željka Šimića


http://www.youtube.com/watch?v=RaOaz8lnU_Q

La Kruskha
14-09-2013, 17:37
Spada Mila sim? :love

Problijedi silnik;ženska lijepa, mlada
Pred ljutim pašom stoji u taj tren:
Tu pade preda nj ko sa gore vila
I tri se puta paši poklonila.

"Po imeni sam Mile Gojslavica"
Tad djeva mirno Turčinu će reći
"A rodila me majka sred Poljica.
Junaka tražiš? Sad ih nema već.
Našinac žensku znao branit ne bi
Pa zato, pašo, dođoh evo k tebi."

"Muhamed slavljen!" klik se paši ote,
"Da svome robu posla tolik dar,
Tolike nikad ne vidjeh ljepote,
Da, takve vile nema ni sam car,
Oj, dođi, dođi, čarobnice djevo:
Počinjak, ljubav čekaju te evo!"

Kad paša zaspe, Mila žarku zublju trgne
"Goruću luč je digla, hrlo vrgla,
Ubojit gdje je stajo turski prah:
Zaruknu s trusa zemlja vasiona,
A u zrak sunu paša-sunu ona."

teenager
14-09-2013, 18:34
Asanaginica

Što se bili u gori zelenoj?
al su snizi, al su labutovi?
da su snizi, već bi okopnili,
labutovi već bi poletili:
ni su snizi, nit su labutovi,
nego čator age Asan age.
On boluje u ranami ljutim;
oblazi ga majka i sestrica,
a ljubovca od stida ne mogla.

Kad li mu je ranam bolje bilo,
ter poruča virnoj ljubi svojoj:
"Ne čekaj me u dvoru bilomu,
ni u dvoru, ni u rodu momu."
Kad kaduna riči razumila,
još je jadna u toj misli stala,
jeka stade konja oko dvora,
i pobiže Asanaginica,
da vrat lomi kule niz penžere;
za njom trču dvi ćere divojke:

"Vrati nam se, mila majko naša,
nije ovo babo Asan ago,
već daiža Pintorović beže."
I vrati se Asanaginica,
ter se viša bratu oko vrata:
"Da moj brato, velike sramote,
di me šalje od petero dice."
Beže muči, ne govori ništa:
već se masa u žepe svione,
i vadi joj knjigu oprošćenja,
da uzimlje podpuno vinčanje,
da gre s njime majci uza trage.
Kad kaduna knjigu proučila,
dva je sinka u čelo ljubila,
a dvi ćere srid rumena lica;
a s malaknim u bešici sinkom
odilit se nikako ne mogla,
već je bratac za ruke uzeo,
i jedva je s sinkom rastavio,
ter je meće k sebi na konjica,
s njome grede k dvoru bijelomu.

U rodu je malo vrime stala,
malo vrime, ni nedilju dana,
dobra kado i od roda dobra,
dobru kadu prosu sa svi strana,
ja najveće imoski kadija.
Kaduna se bratu svomu moli:
"Aj, tako te ne želila, braco,
nemoj mene davat za nikoga,
da ne puca jadno srce moje,
gledajući sirotice svoje."
Ali beže ne ajaše ništa,
već je daje imoskom kadiji.
Još kaduna bratu se moljase,
da njoj piše listak bile knjige,
da je šalje imoskom kadiji:
"Divojka te lipo pozdravljaše,
a u knjizi lipo se moljaše,
kad pokupiš gospodu svatove,
dug podkluvak nosi na divojku;
kada bude agi mimo dvore,
nek ne vidi sirotice svoje."
Kad kadiji bila knjiga dodje,
gospodu je svate pokupio,
svate kupi, grede po divojku.
Dobro svati došli do divojke,
i zdravo se povratili s njome;

a kad bili agi mimo dvore,
dvi je ćere s penžere gledaju,
a dva sina prid nju izodjaju,
tere svojoj majci govoraju:
"Vrati nam se, mila majko naša,
da mi tebi užinati damo."
Kad to čula Asanaginica,
starišini svatov govorila:
"Bogom brate! svatov starišina!
ustavi mi konje uza dvore,
da darujem sirotice moje."
Ustaviše konje uza dvore,
svoju dicu lipo darovala,
svakom sinku nož've pozlaćene,
svakoj ćeri čohu do poljane,
a malenu u bešici sinku
njemu šalje ubošku aljinu.

A to gleda junak Asan ago,
ter doživlje do dva sinka svoja:
"Ote amo, sirotice moje!
kad se neće smilovati na vas
majka vasa srca ardjaskoga."
Kad to čula Asanaginica,
bilim licem zemlji udarila,
u put se je dušom rastavila
od žalosti gledajuć sirota.

Inkvizitor
11-01-2014, 21:39
Kačićeva treća pisma od Sinja…

Još ne biše zora zabilila,
ni Danica lica pomolila,
zove vila s Prologa planine
vitezove od ravne Cetine:

„Na noge se, mladi Cetinjani!
Jer spavate kano i poklani?
Eto na vas vojska strahovita,
turska vojska pun silovita.

Sto hiljada pišac’ i konjika,
sve po izbor najboljih vojnika.
Prid njima je silni Mustaj-paša,
Hercegovac, krvolija vaša.

Od Čelića roda i plemena,
poturči se u mlada vrimena
ter ostavi starca babu svoga,
pođe dvorit cara silenoga

i kod njega jadnu sriću nađe:
od čobana za pašu izađe
i serašćer od vojske careve
ter sad robi države duždeve.“

Istom vila tako besideći,
Cetinjane made slobobeći,
na Cetinu Turci udarđše,
na Kosincu vodu pribrodiše.

Kad to vidi Vučkoviću Bože,
sedla konja što god prija može,
kano soko udari na Turke
ter junačke okrvavi ruke.

S njim bijaše trijest vitezova
krajišnika, sivih sokolova,
dvajest i šest glava odsikoše
pak se natrag zdravi povratiše.

Al’ ne ktiše dva silna junaka,
u slobodu slična i jednaka,
dva Lovrića, dva orla krstaša,
otac i sin, lipa dika naša,

nego siku Turke krajišnike,
mlade pišce i brze konjike,
ali po nje tad bijaše loše,
sikuć Turke oba pogiboše.

Ljuto cvili Vučkoviću Bože,
od tuge se junak prinemože,
žali serdar dva Lovrića svoja:
„Di ste sada, dva sokola moja,

koji sa mnom u četu odiste
ter od Livna roblje dovodiste!
Ej Grgure, ljute moje rane,
tko će branit mlade Cetinjane?

Ej Filipe, rumena jabuko,
sva žalosti moja, teška muko,
jošter nisi lipo ni zenula,
a vidim te da si uvenula!“

Evo, brate, žalosti i više!
Na Otoku zbig cetinski biše.
U vodu su Turci ugazili
ter na Otok skladno udarili.

Hladna se je voda zajazila,
kud je turska vojska prigazila.
Tu se brani malo i veliko,
ali od njih ne uteče nitko,

jer je silna vojska udarila,
Otočane pod mač okrenula.
Puno veće izgibe Turaka,
nego mladih cetinskih junaka,

al’ zaludu njihov mejdan biše.
Viruj, pobre, tako pero piše.
Otolem se podigoše Turci,
k Sinju gradu kano mrki vuci.

Cetinu su uz put porobili
i pod Sinjem tabor učinili.
Malo vrime postajalo biše,
na troje se oni razdiliše.

Jedni paze Sinja bijeloga
od pomoći dužda mletačkoga,
drugi iđu niz polje Petrovo,
da osvoje gnizdo sokolovo,

Drniš bili više polja ravna,
u srcu im to biše odavna.
Ali mnogi glave pogubiše,
prije nego Drniš ni vidiše,

jer ih siče silni kavalire,
s krajišnicim Nakiću Grgure.
Ne dade im pristupiti gradu,
Već im rusu svu oguli bradu.

Sramotno se povratiše Turci
k Sinju gradu kano gladni vuci,
niti Drniš bili osvojiše,
niti mlado roblje zarobiše.

Treća vojska ode pod Vrljiku,
svakom daje žalost priveliku.
Na varoš je zorom udarila
Ter ga biše brzo osvojila.

Upališe kule i čardake,
Vrljičane ter siku junake,
al’ se oni lipo osvetiše,
zašto mnoge Turke pogubiše.

Kad su Turci varoš osvojili,
udariše na kašteo bili,
al’ na silu njega ne uzeše,
neg’ na viri, jer im se zakleše,

da ih ne će pogubiti nitko,
neg’ veselo malo i veliko
da će poći kud je komu drago,
još im uz to obećaju blago.

Privariše jedne Vrljičane
ter ih siku kano Otočane.
Biše duša petnajest stotina
u kaštelu, ovo je istina.

Kad u njega Turci ulizoše,
što bi staro ono posikoše,
malu dicu nemilo razdiru.
Učiniše veliku neviru,

a neviste i mlade divojke
poturice hvataju za dojke.
Sve za roblje tada popadoše,
pak se Sinju gradu podigoše.

Tu su tuge, velike žalosti:
Turci vode roblje brez milosti,
majke žale, divojčice ciču,
a neviste: „Jao meni!“ viču.

Al’ žalosti onde ne pristaju,
pod Sinjem im goru muku daju.
Što god biše od boja junaka,
sve pogibe tada od Turaka.

Virujte mi, na glasu delije,
nigda vire u Turčina nije.
S nevirom je vojevat počeo,
S nevirom je po svitu oteo.

Opet oni o neviri rade,
oko Sinja meterize grade.
Po imenu dozivlju serdare
ter nastoje da i njih privare:

„Pridajte se, sinjski vitezovi,
po Cetini bit ćete knezovi.
Bilu gradu vrata otvorite,
čestitom se paši poklonite!“

Pridajte se, mladi Cetinjani,
ne ginite kano Otočani.
Ostavite Latinina Marka,
bit će paša vaša mila majka!“

Al’ serdari za to i ne haju,
veće Turke psuju i karaju:
„Ej nevire, Turci Glamočani,
a di su nam naši Vrljičani,

kojino se vami pridadoše
ter na viri tvrdoj izgiboše?
Nigda vire u vami neimade,
zašto Turčin za Boga ne znade.

Prija ćemo podnit teške muke,
neg’ se pridat u nevirne ruke,
ni ostavit dužda mletačkoga,
a dvoriti cara nevirnoga.“

Kad srdare Turci razumiše,
oko grada tope namistiše
ter ga biju, nigda ne pristaju,
sa svih strana živi oganj daju,

pak su naglo na grad udarili,
s rukam’ su se izda uhvatili.
Živa vatra prosu se iz grada,
slušaj, brate, od Turaka jada!

Koliko ih na grad udariše,
on’liko ih sunovrat padoše.
Pogibe ih petnajest stotina
na jurišu, ovo je istina.

A ostali biže i jauču,
za njima se saručine suču.
Prid Mustapu iđu izranjeni,
neveseli, sasvim poniženi.

Suze rone, ovako, govore:
„Mustaj-paša, još će biti gore,
jer Sinjani nisu Otočani,
nit’ su ono jadni Vrljičani,

već su ono zmaji i junaci,
vitezovi kano i Ungarci.
Prid njima su aždaje glavari,
kapetani i mladi serdari.

Po imenu kažemo glavare,
vitezove i delije stare:
kavalira Grčić don Ivana,
kojino je dika Cetinjana,

i serdara Božu Vučkovića,
na oružju Marka Kraljevića,
Žankovića i Tomaševića
i viteza Grgu Bakovića,

Surić Franu, zmiju od mejdana,
a unuka Surić don Stipana,
vojevodu Grabovca Antuna
i Čulića, mlada kapetana.

Ovo jesu cetinski glavari,
kapetani i mladi serdari.
Još kažemo, moj čestiti paša,
tri papaza, to je žalost naša:

fra Stipana roda Ugričića
i fra Pavla fratra Vučkovića,
trećega ti kažemo sokola
ter se zove Brčić fra Nikola.

Ovi tebi grada ne pridaju,
nego nami ljute rane daju,
i ostali sinjski kapetani,
harambaše od krajine zvani.

Silni vitez njima zapovida,
da se brane, sve im pripovida.
Nije ono poplašeno Ture,
nego vitez Balbi providure,

koji bi se prija pomamio,
još i rusu glavu izgubio,
nego bi se tebi poklonio,
Sinju gradu vrata otvorio.“

Paša nijma ništa ne viruje,
već ih opet na grad natiruje.
Sinjani se Turkom ne pridaju,
već im ruse glave odsicaju.

Osta mrtvih brez broja Turaka
oko grada, najboljih junaka.
Obraniše gnizdo sokolovo,
Na krajini srce principovo.

Obrani ga Marija Divica,
kojano je sinjska pomoćnica.
Koliko ih pod grad dolazaše,
toliko ih mrtvih ostavljaše.

Bi u Sinju Gospina Prilika,
koja čini čudesa velika.
Trikrat se je u gradu znojila,
moleć Sinka koga je rodila,

da pogleda na svoje stvorenje,
koje nosi njegovo zlamenje:
„Zarad, Sinko, tvoje gorke muke
ne daj puka u nevirne ruke!

Tako t’ moje velike žalosti,
nu se smiluj ter grišnikom prosti.
Plačna gledat ja ne mogu puka,
ni slušati njihova jauka.“

Ali Isus Majci odgovara:
„Njihova je opačina stara.
Pusti mene, moja Majko mila,
da pokaram ja njihova dila!

Njihovi mi dodijaše grisi,
nek im sindžir oko vrata visi!“
Trikrat Majka moli Sinka svoga,
Da ne kara puka cetinskoga.

Poslušajte velikih čudesa,
što će sada pasti iz nebesa!
Na Turčina dođe srdebolja,
teška bolest, velika nevolja.

Po trista ih na dan umiraše,
po toliko iz vojske bižaše,
a uoči Gospojine slavne
biže Turci iz Cetine ravne.

Osta mrtvih trideset hiljada
turske vojske oko bila grada.
Što pogibe, što bolest umori.
Gospe Sinjska posve ih obori.

Zahvaljujte, od Sinja junaci,
brez pristanka Isusovoj Majci,
kojano vas od Turak’ obrani!
I da ste mi zdravi, Cetinjani!

Stiliana
12-01-2014, 13:37
Većina toga mi je kuruza i trash :cerek

Inkvizitor
12-01-2014, 14:28
Kačićeve jesu malo..

al ajde ti probaj napisat epsku pjesmu u rimi..

nije to dva tri refrena hop-cup..

to je umjetnost..

Ko ona prva Ženidba bega Ljubovića..to je umjetnost..

Sretnička tragedija je umjetnost..

Inkvizitor
30-01-2014, 18:18
Krunidba kralja Tomislava

Gusle ove povijest opjevaše
zgode razne, pripovjesti mnoge
Bitke strašne i gladne godine
razmirice al i bratske sloge
Neka gusle još jednom zastruje
nek se do svih kraja svijeta čuje
Od koljena do koljena rodu
Hrvatima po cijelome svijetu
O junaku Tomislavu slavnom
vičnom maču i hrvanju svakom
Kralju prvom borcu za slobodu
po njemu je i pjesma postala
U knjigama o njemu se piše
Ko što stari ljetopisu kažu
a što kažu to se i ne briše


Duvanjsko je polje lijepo, ravno
na njem kamen još i danas valja
Gdje predaja nama stara kaže
okruniše Tomislava kralja
Prvog kralja hrvatskoga roda
kom milija bijaše sloboda
I teškog se mača dohvatio
i Ugare ljuto porazio

Prije no ga krunom okruniše
i u ruke žezlo pravde daše
Sazvao je velmože svih kraja
koje no su teklići pozvali
Da bi čuli riječi Tomislava

Braćo moja slušajte me dobro
prije no što ispunite volju
Da za kralja mene okrunite
sa sjevera pritisnuše horde
Ubojice na brzim konjima
žare, pale i nejačad kolju
Na oružje ko se Hrvat zove
nek tokovi strjela budu puni
Samo jedno na znanje vam dajem
ako li u borbi izginemo
Na oružju bitku izgubimo
djecu će vam voditi u roblje
žene naše redom sramotiti
Prekopati grobove otaca
i mnoga će zaplakati mati
Dušmanina ako istjeramo
s mirom ćete zemlju prohoditi
s mirom ćete djecu odgajati
s mirom leći s mirom ustajati
s mirom svoja stada izgoniti
Svakog dana hvalu Bogu dati
mirno živjet i zemlju orati

Zato u Boj neka pravda živi
da branimo ono što smo stekli
Domovinu sviju nas Hrvata
što dođosmo ovdje sa Karpata
Zadrhtala zemlja od kopita
konjanika Kralja Tomislava
Kojih bješe šeszdeset tisuća
svi pod barjak stavili se složno
Da potvrde svoja stara prava
sto tisuća bijaše pješaka
Što bacaju sulicu i koplje
cilj dobace na tristo metara
smrtonosne kao munja svaka

Stala buka bojnih talambasa
piska zurli ugarskog golgora
Alakanje, vriska bojnih konja
sad će bitka sad će prava hora
I vojske se teško sudariše
stala zveka mačeva, kopalja
I fijuka bojnih buzdovana
stade lelek teški' ranjenika
Vriska konja kletve konjanika
u metežu tuku se pješaci
Sve se dižu i padaju barjaci
kroz prodore sijevaju junaci

Pomrčalo sunce od oblaka
od oblaka strijela i kopalja
A tek sad se bitka rasplamsla
svatko čuje riječi Tomislava
Što je prije bitke govorio
i u tami tucite se složno
Jer sloboda u noći se rađa
Neka nitko kukavica nije
od ropstva je smrt junačka slađa
Udariše složno svi junaci
i ugarske obaraju glave
Što su htjele gospodarit njima
pogaziti pute stare slave
Nakon boja izgrijalo sunce
obasjalo veliko kreševo
Posvud koplja, mrtvi na sve strane
mnoštvo strijela, sablja krivošija
probodenih konja i konjika
Svugdje vidjet ratne buzdovane
ranjenima vidaju se rane
Od Ugara što ginulo nije
u daljini preko rijeke Save
Samo oblak prašni ostao je
štos' u Dravi podavilo nije
U sužanjstvo moralo je pasti
gdje je ponos silnog Ugarina
gdje su krila Arpadski sokola

.................................................. ....




.........................


http://www.youtube.com/watch?v=Ifsg1nYEJ1M

Apophis
07-04-2014, 21:28
Zakukala sinja kukavica,
Zaplakala majka Hrvatica:
"Otkad nesta kralja Zvonimira,
Nestalo je i sreće i mira.
Moje srdce od boli krvari,
Tuđin hoće, da mi gospodari.
Slavoniju Ugri mi oteli,
Još bi srdce ugrabiti htjeli.
Na noge se, oj sinci Hrvati,
Za slobodu u boj zove mati!
Sačuvajte svome milom rodu
Staru krunu i staru slobodu!"
Glas joj leti zemljom poput vjetra,
Glas dopane do Svačića Petra,
Skoči bane na noge lagane
I družini govoriti stane:
"Majka zove i pomoć doziva,
Sin se majci premiloj odziva.
Što je naše, naše će ostati,
Kraljevstvo nam ne smije prestati.
Naoštrite svoje sablje ljute,
Dozovite sve sinove roda,
U boj,u boj za sreću naroda!"

Kad družina Petra razumjela,
Na puteve sva je izletjela,
Na ročište junake dozivlju,
Za slobodu u borbu pozivlju.
Nije prošla ni nedjelja dana,
Skupila se vojska izabrana,
Ljuti otci i hrabri sinovi,
Slavnih pređa junački lavovi.
Petar Svačić gleda, pa se smije,
U grudima lavlje srdce bije,
S njma junak odrvat će vragu
I sačuvat svoju zemlju dragu.
Druga prošla tek nedjelja dana,
Eto vojske sa ugarskih strana,
Almoš s vojskom silenom upravlja,
Brat rođeni ugarskoga kralja.
Kad ih vidi Petar, ban Hrvata,
On podbode svojega dorata.
Sablju trgne, na Ugre navali,
A za njime lavovi ostali.
Sieče Petar, sieku mu junaci,
Bije Almoš, biju mu ortaci,
Sunce žarko već za brda hodi,
A ljuta se bitka jošte vodi,
Još mačevi ljuto udaraju,
Još se ruse glave obaraju.
Al' kad svane zora novog dana,
Pobjegao Almoš sa megdana,
Pobjegao, da iznese glavu,
Kad ne može odoljeti lavu.

A Hrvati Sabor učiniše
I Svačića kraljem proglasiše,
Na glavu mu zlatnu krunu stave
I još ove rieči mu uprave:
"Domovina takvu glavu treba,
Nek' te prati višnji Bog sa neba,
Te Hrvatsku od Ugra izbaviš
I zemlju nam k slobodi upraviš."
A kralj Svačić na to odgovori,
Odjekuje glas mu po svoj gori:
"Zaklinjem se Bogom, oj Hrvati,
Da ja neću dotle mirovati,
Dok Hrvatskoj svog sjaja ne vratim,
Slavoniju majci ne povratim.
Sve ću, sinci,pregorjeti, sve ću,
Al' slobode domovinske ne ću!
Za nju me je otac odgojio,
Za nju narod krunom okrunio.
Ja živ s krunom, kruna u grob sa mnom,
A vi, sinci vjerni, u boj za mnom!"

Nije proš'o niti mjesec dana,
Eto vojske sa ugarskih strana,
Koloman je kralj ugarski vodi,
Ususret mu Petar Svačić hodi.
Petar prvi ljuti boj otvori,
Junacima svojim progovori:
"Ustali ste, da mene sliedite,
Ustali ste, da dom obranite,
Ustali ste spremni krvcu liti,
Mrtvi biti il' slobodni biti!
Ustali ste,ustaše mog roda,
Oj, ustaše, za nas je sloboda!
Nikad nismo bili slični robu,
U slobodu ili mir u grobu!"
Petar skoči, a za njim ostali,
Započe se ljuti boj krvavi.
Bojna vika po Gvozdu se čuje,
Šumom Gvozdom jauk odjekuje.
Udaraju ugarski grobari,
Za dom ginu hrvatski čuvari.
Izginuli bojovnici prvi,
Ogreznuli u rumenoj krvi.
Sieče Ugrin, žestoko udara,
Bije Hrvat, posvuda obara.
Izginuli bojovnici drugi,
Boj se bije po krvavoj prugi.
Sablja puca, lome se mačevi,
Izginuli hrvatski očevi.
Kad to vidi Petar,kralj Hrvata,
On za uzde svog dorata hvata,
Zaleti se ravno na dušmane,
Za slobodu neka i kralj pane.
Iz očiju munje mu sievaju,
Oko njega dušmani padaju,
Pomažu mu hrvatski sinovi,
Udaraju ko ljuti lavovi.
Al' odnekud striela doletjela,
Usred srdca kralju Petru sjela.
Klone Petar, naginjat se stane,
Vjeran dorat na koljena pane
I k zelenoj priljubi se travi,
Da mu padom kralj se ne udari.
Al' pomoći kralju nema više,
Za slobodu kralj ranjen izdiše,
Ugreznuo Petar sav u krvi,
Ustaša je za Dom pao prvi!
Kad vidjeli hrvatski sinovi,
U smrt jurnu ko silni lavovi,
Kome nije da sačuva glavu,
Već slobodu i kraljevsku slavu.
Do posljednjeg u kreševu pali,
Za slobodu i Dom život dali.

Zakukala opet kukavica,
Zaplakala majka Hrvatica:
"Pade junak, pade stup slobode,
Moju krunu dušmani odvode,
Prestalo je doba moje sreće,
K drugima se žarko sunce kreće.
Al' krv kralja zemlji pečat dala,
Moja nada nije u grob pala!
Prvi usta, al' posljednji nije,
Prvi pade, da barjak razvije,
Prvi pade, al' ustaše sliede,
Borit će se, sve dok ne pobiede,
Dok ne sine zlaćana sloboda,
Stara slava hrvatskoga roda!
Blagoslovljen za sve vieke bio,
Tko taj zavjet bude izpunio!"

Apophis
07-04-2014, 21:31
Tužne viesti zemljom proletjele,
Proletjele kroz krajeve ciele:
Starčevića, koreniku stara,
Uhvatila dva carska stražara.
Stražari ga vode u tamnice,
Iz tamnice pred sudčevo lice.
Koji zločin Ante počinio,
Da mu sudac sudit odlučio?
Stari Ante pred sudcima stoji,
Gleda, kako sudac pravdu kroji.
Stane sudac pa knjigu otvori
I iz knjige ovako govori:
"Po nalogu previšnjega cara,
Dozvah sebi Starčevića stara,
Nek se brani, kakogod umije,
Dok presuda težka pala nije.
Zašto si se, Ante, pobunio,
Hrvatima svojim govorio,
Da Hrvate car milostiv vara,
Da mu kruna zarđala stara,
Nek' Hrvati mog cara ostave
I slobodnu državu sastave!
Zašto hoćeš mom čestitom caru
Nad Hrvatskom otet vlast prastaru?
Hrvatska je zemlja cara moga,
Cara moga i više nikoga!"

Carskom sudcu Ante govorio:
"Od starosti um ti potamnio.
Sramota se branit velika
Protiv tužbe carskog odvjetnika.
Carska tužba meni na čast služi,
Nek' me care za to uviek tuži!
Liži, sudče, skute cara svoga,
Ja ću ljubit roda hrvatskoga.
Car se stari i srdi i tuži,
Što sin vjerno svojoj majci služi,
Jer bi htio otet vjernom sinu
Vjernu majku, milu domovinu.
Ja se nisam pobunio stari,
Već mi srdce zbog Doma krvari.
Što sam rek'o, opeta ću reći,
Makar mor'o za to u grob leći:
Car nas buni, car nas ljuto vara,
Zarđala pamet mu je stara.
Hrvat njega nije ostavio,
To je sam car prije učinio
I ugovor prvi prekršio.
Dvije jesu strane ugovora,
Obadvije poštivat se mora.
Jedna strana dužnosti hrvatske,
Druga strana obaveze carske.
Svoju stranu car je poderao,
Pa na našu prstom pokazao.
Carsko pravo- moje pravo radit,
Prvom stranom cigaru zapalit.
Nek' ugovor i s hrvatske strane,
Kao s carske vriediti prestane!
Veliš, da smo zemlja cara tvoga,
Cara tvoga i više nikoga.
Reci caru, gospodine stari,
Da sam sebi račune ne kvari.
Car tvoj jošte nije ni živio,
Kad je Hrvat svoj gospodar bio,
Svoj gospodar na milom tlu svome,
Klanjajuć' se Bogu jedinome.
Morao bi car tvoj dobro znati,
Ovdje vlada tek Bog i Hrvati.
Tako bilo od pradavnih dana,
Tako bilo za naših knezova,
Za kraljeva i slavnih banova,
Tako bit će do sudnjega dana."

Gleda sudac cesarovu sliku,
Gleda Antu, starog koreniku,
A iza njeg' tisuću očiju,
Iz očiju oštre munje siju,
Niemo brane Starčevića svoga,
Mrko glede sudca carevoga.
Sudac ne zna, što bi učinio,
Starčević je u pravici bio.
Al' car hoće, da bi zora rana
Našla Antu u lance svezana.
Plaho sudac listove otvori
I ovako Anti progovori:
"Izvršit se mora carska volja,
Nek' te snađe tamnička nevolja!
Dva mjeseca pretežke tamnice,
Dok pred carsko ti ne padneš lice
I za oprost pitaš cara moga,
Cara moga, gospodara tvoga."

Okrene se Ante Hrvatima
I ovako progovori svima:
"Svaka sila ide za vremena
I nad carem oluja se sprema.
Tamnica je za poštene ljude,
Kad dobrima loši ljudi sude.
ja bih bio sinja kukavica,
Kad bih carskih boj'o se tamnica.
Na slobodi ili iz sudnice,
Iz tamnice ili iz grobnice
Hrvate ću k slobodi voditi,
Silnoga ću cara predobiti,
Jer uza nj je laž hinbena lica,
A uza me Božja je pravica.
Hajd'te, braćo, vi sad svom domu,
Nadajte se brzo pismu momu."
Sudac opra ruke s malo vode,
Starčevića iz sudnice vode,
Vode njega do tamne ćelije,
Gdje nikada sunce sjalo nije.
Na ruke mu meću lisičine,
Težke negve na noge Antine,
To mu družtvo, a hrana ciela
Kora kruha i vodica biela.

Prvi tjedan tamnovanja prođe,
Iz ćelije biela knjiga pođe,
Biela knjiga stigla Hrvatima,
U njoj veli stari Ante svima:
"Tko svoj nije, svačiji će biti,
O milosti tuđoj ovisiti.
Tko se smatra sužnjem tuđih ljudi,
Nek' se svome sužanjstvu ne čudi,
Što čas svaki mjenja gospodara
I što svaki gospodar ga vara.
Al' Hrvati, moja braćo draga,
Nisu bili nikad roblje vraga.
Slobodni smo, braćo uviek bili,
Ne dasmo se nikad tuđoj sili.
Sloboda nam sad tek životari,
Jer je bečki car progoni stari,
Tko mač hvata, mač mu glavu rubi,
Tko dom voli, tog sloboda ljubi.
U toj vjeri čvrsti ostanite,
Nikoje se sile ne bojite!
Tkogod stigne gore, dolje ide,
Nove zore traci već se vide.
Težki lanci već se eto lome,
Pravica se bliži Domu mome.
To je vjera hrvatskih sinova,
To je nauk otca iz okova,
Koji nije rob cara silnoga,
Nego borac roda hrvatskoga.
Ne vodi se borba samo mačem,
Već i perom i trnovim dračem.
Iz tamnice s carem bojak bijem
I caru se u brk siedi smijem."
Ide knjiga od usta do usta,
Ohrabri se, tko do sada susta,
A val silni rodoljubna žara,
Grije grudi, hoće da ih para.

Drugi tjedan tamnovanja prođe,
Iz ćelije druga knjiga pođe.
Druga knjiga stigla Hrvatima,
U njoj veli stari Ante svima:
"U prvoj sam knjizi govorio,
Da je Hrvat viek slobodan bio,
Al' sloboda zlatna potamnila,
Pritisla je cesarova sila.
Al' to nije tekar slučaj prvi,
Za slobodu dasmo mnogo krvi.
Stotinu nas napadalo sila,
Sva nam prošlost težka borba bila,
Težkom borbom zemlju smo čuvali
I slobodu zemlji sačuvali
Ljute bjehu borbe s Mongolima,
S Avarima, ljutim Tatarima,
Sa Francima i silnim Turcima,
S Mletčanima i silnim Ugrima.
Pređi s njima bitke vojevahu
I nad njima bitke dobivahu.
Tu Ljudevit, knez drage Posavske
I Trpimir, knez Biele Hrvatske,
Kralj Tomislav, kralj Stjepan Držislav,
Kralj Krešimir, dobri kralj Zvonimir,
Tu Horvati i Šubići bani,
Tu junaci Zrinski-Frankopani,
Tu Matija Gubec i seljaci,
Tu radnici, marni učenjaci,
Još Kvaternik, moj pobratim mili,
Iz potaje što su ga ubili.
Sada znate, kako se borismo
I dušmane kako predobismo,
Ne sklapanjem mrtvih ugovora,
Ljutom svađom kraj dugih govora
Nego mačem i vjerom u Boga
Sačuvasmo dosad roda svoga.
A odsada, to i sami znate,
Borba vodi do slave Hrvate,
I do slave i pobjede slavne,
Do slobode i pravice davne.
Spremite se za tu borbu ljutu,
Uklonite sve, što je na putu!
Ne vodi se borba samo mačem,
Već i glavom i trnovim dračem.
Braniči smo roda hrvatskoga,
Miljenici Boga pravednoga.
U redove čvrste svi se zbijmo
I vragu se u brk crni smijmo!
Dok smo složni nema vraga toga,
Da bi svlado roda hrvatskoga!
To je nauk otca iz okova,
To je volja hrvatskih sinova."
Ide knjiga od usta do usta,
Napried ide, tko dosada susta,
A val silni rodoljubna žara
Grije grudi, hoće da ih para.

Treći tjedan tamnovanja prođe
Iz ćelije treća knjiga pođe,
Treća knjiga stigla Hrvatima,
U njoj veli stari Ante svima:
"Naša kuća, a gdje su vam ključi?
U cara su, on nam gazda kući!
S ključem care ide, gdje ga volja,
Sjedne, gdje mu večerica bolja,
Za domare stari car ne mari,
Glavno da mu pun želudac stari,
Dajmo kuću il' tražimo ključe,
Mi iz doma ili on iz kuće!
Kad sam bio još maleno diete,
Slušao sam pričati od tete:
Volim malo al' slobodno selo,
Nego carstvo zarobljeno cielo.
Koliba mi draža, nek' je moja,
Više nego kuća, što je tvoja.
Moja ovca moju djecu hrani,
Tuđa krava kuruz potamani.
Moj opanak čuva me od blata,
Tuđa čizma goni s mojih vrata.
Moj vinograd napaja me vinom,
A tuđinski žuči i pelinom.
Kolibica moja slobodica,
Tuđa kuća moja je tamnica.
U njoj ginem o kruhu i vodi
I nazdravljam hrvatskoj slobodi.
Ne vodi se borba samo mačem,
Već i srdcem i trnovim dračem.
To je nauk vašeg otca cio,
Sliedite me, ako vam je mio!"
Ide knjiga od kuće do kuće,
O ključima glas svom zemljom puče.
Uzplamtjeli hrvatski domari,
Idu tamo, gdjeno trune Stari.
Upute se do carske tamnice,
Pred sudčevo oni stanu lice:
"Sudče, robe cara silenoga,
Vadi ključe ti iz džepa svoga!
Ključe daj nam, ne zameći kavgu,
Iz tamnice da vadimo pravdu,
A sa pravdom Otca Domovine,
Da i njemu jednom sunce sine!"
Sudac, vičan samo robovati,
Hrabre ljude do tamnice prati,
Od tamnice otvori im vrata
I doziva Otca svih Hrvata:
"Hodi, Stari, na me se ne ljuti,
Čudnovati carevi su puti.
Sloboda je caru vrlo mila,
Ali nek' bi samo za njeg' bila,
Sebe hrani bielim pogačama,
U tamnici Antu mrvicama.
Sad hrvatsko srdce zaigralo,
Priestolje se caru rasklimalo."
Još je sudac govoriti htio,
Al' mu Ante nije dozvolio:
"Strvinaru, bjež' od naših vrata,
Nije za te čisti dom Hrvata.
Jesi l' prije tako govorio,
Kad si pravdu nada mnom krojio?"
Tad Hrvati dignu se na noge,
Starčevića iz tamnice vode.
Sred Zagreba kuću sagradili,
Od kuće mu ključe izručili,
Da imade gdje skloniti glavu
I odakle branit staru slavu
Do konačne pobjede svog roda,
Dok ne zasja podpuna sloboda.
Još mu liepo nadjenuli ime:
Ante Stari, Otac Domovine!

Apophis
08-04-2014, 12:47
Od briga se Radić umorio,
Pa na stolac trudan naslonio,
Al' ni časak počinuo nije,
Biela knjiga došla iz Srbije.
Čita Stjepan knjigu, pa se smije,
I ako mu do smieha baš nije.
U knjizi mu piše kralj Srbije,
Da ga davno već vidio nije
U Beograd neka odmah krene,
Netom iz sna jutarnjeg se prene.
Kad ujutro bieli dan osvane,
Stjepan Radić za svoj stolić stane,
Uzme pero i knjigu pa piše:
"Nek' me traži tko za mnom uzdiše!
Imam doma posla velikoga,
Pa ne mogu do priestolja tvoga.
Naći ćeš me u Zagrebu bielu,
Il' u njemu ili gdje na selu.
Al' ako se nisi promienio,
Ti ostani, gdje si dosad bio.
Daleko je do moga Zagreba,
A badava putovat ne treba."
Doveze se kralj sa srbskih strana,
Kroz grad hodi, Stipu ne nahodi,
Kud se skita, za Radića pita.
Kralj u selu našao Stjepana,
Pa izvadi dare iz njedara:
"Evo, Stipe, tebi dara moga,
Ja sam željan prijateljstva tvoga
Na mene se kralja Niemci ljute,
da Hrvatu zakrčujem pute,
I još mi se Niemac ljuti prieti,
Da ću biti na velikoj šteti,
Hrvatima ako ne ugodim,
I s njima se brzo ne nagodim.
Reci, Stipe, silenim Niemcima,
Da je pravo tvojim Hrvatima,
Da su složni s kraljem i Srbima
I pravedno kralj da dieli svima."
Nasmije se Radiću Stjepane,
Srbskom kralju govoriti stane:
"Bog ti, kralju, mudru glavu dao!
Nisam vođa, da bih kom lagao,
Već da rodu pribavim slobodu,
Njemu služim, a tebi ne mogu.
Zato hvala na tvojemu daru,
Hrvati bi s njim bili na kvaru.
Mjesto dara priznaj Hrvatima,
Što oduviek pripadalo njima.
Kad nam krojač gaće sakrojio,
Za džep nam je rupu načinio.
Kad su majke naše nas rađale,
Svakome su desno rame dale.
Nisu džepi, da bi prazni bili,
A ramena, da bi vas nosili
Svojim novcem svoje ćemo hranit,
Svojom puškom svoje ćemo branit
Od pohlepe tuđega plemena,
Odluka je naša od kremena!
Ne ćeš li me, kralju, poslušati,
Okreni se, pa se kući vrati!"
Kralj Srbije ni rieči ne reče,
Uze kapu, put Srbije kreće.
Nakon toga bilo treće noći
Basariček do Stjepana skoči,
Pa Stjepana potegne za rukav:
"Treba, vođo, biti vrlo lukav.
Kralj englezki s francuzkim glavarom
Ugodiše srbskom liscu starom,
Svu mu pomoć svoju obećali,
Kako bi nas u svoj rog strpali."
Sutra zorom došla knjga biela,
Čita Stjepan srdca nevesela,
Kralj mu srbski opet poručuje,
U Beograd nek' hitro putuje,
Da sporazum sa kraljem podpiše
Jer Beograd sad drukčije diše.
Sve su želje Hrvata primili,
S vama bi se rado pomirili.
Težko se je Stjepan zamislio,
Drugovima svojim govorio:
"Lisac stari hoće da prevari,
Al' sam sebi on račune kvari.
Ne vjerujem da se promienio,
On je nešto drugo naumio.
Prihvatit mi lažni poziv treba,
Odputovat iz biela Zagreba,
Jer još nije slobode došlo vrieme,
Još moramo snosit težko breme
Koje su nam nametnuli silom,
Jer ne znamo roblje biti milom.
Doć' će ura i ljutog megdana,
Doć' će zora i hrvatskog dana.
Velika mi utjeha u borbi,
Što me narod moj hrvatski voli,
Što je složan i svog vođu sliedi,
Ta nam sloga za pobiedu vriedi.
A sad, braćo, što Bog dobri dade
U Beograd ići nam valjade,
Ili tamo glave ostaviti
Il' se sretno domu povratiti.
Nas nevolja, a njih obiest vodi,
Tu zlo može lako da se rodi.
Težko ćemo tim Domu pomoći,
Al' za nj treba i u vatru poći!"
Ranom zorom Radić na put grede,
Na putu ga vjerni druzi sliede,
Ne bi li mu u pomoći bili,
Ako treba odrvat se sili.
Do srbskoga grada oni pođu
I na divan srbijanski dođu.
A kralj srbski kada to doznao,
Na dogovor tajni svoje zvao.
Nitko ne zna, što kralj s njima zbori,
Osim Onog, što stoluje gori.
Srbi zatim divan otvorili,
Na Stipu se oštro oborili,
Da on carstvo srbsko podkopava
I glavom se svojom poigrava.
Nek' prihvati od Srba ponude,
Ako ne će, da mu Srbi sude.
U to netko kraj kraljevih vrata
Zapjevao kao od inata:
"Nitko nema, što Srbin imade,
Srbin ima Miloš Obilića,
Srbin ima Vuka Brankovića,
Srbin ima Punišu Račića."
Hrvati se njima nasmijali,
Po hrvatsku njima odpjevali:
"Obilić vam nije ni živio,
Branković vam izdajica bio,
Za Punišu vašeg i ne znamo,
Mi takovih zaista nemamo.
Hvalite se crnim obrazima,
Kad junaka u Srbiji neima,
Nit' junaka niti kremenjaka,
Narod kakav i pjesma mu taka."
Planu oči svoj srbskoj gospodi,
Malo da se kavga ne porodi.
Ali u to Radić diže ruku
I utiša svojim glasom buku:
"Tko zlo pjeva, taj dobro ne misli,
Al' zli ljudi još nas nisu stisli,
A niti će, jer je Božja pravda
Stoput jača nego ljudska kavga.
Bog onome pamet prosvjetlio,
Koj' pod jednu nas kapu stavio.
Sad je tako s tim računat treba,
U buduće što Bog sudi s neba.
Vi hoćete od hrvatskog vođe,
Da sam rado na vješala pođe.
Znajte, da bih to sad učinio,
Kad bi Hrvat tim slobodan bio.
Što tražimo, vi to dobro znate,
Dobro znate i moje Hrvate.
Nije nama do vaših mrvica,
Nego nam do naših pravica.
To sam davno vašem kralju rek'o,
Ali on je preda mnom utek'o.
A sad velim svoj srbskoj gospodi,
Sve će Hrvat žrtvovat slobodi,
Otca, majku, sestricu i brata,
Zadnju kaplju zadnjega Hrvata
Nismo vični drugom robovati,
U Hrvatskoj rodila nas mati.
Ništa, Srbi, ne tražimo vaše,
Al' ne damo nikom, što je naše.
Sad zovite kralja vašeg amo,
Na poziv sam njegov doš'o samo."
Tada Srbin, Puniša nazvani,
Kavgadžija u svietu poznani,
Desnom rukom u džep svoj posegne
I plameno oružje potegne.
Poče palit', sav se pomamio,
Kao da mu tko otca ubio.
Jednom plane, Basariček pane,
Drugom plane, Pavle Radić pane
Trećom planu, dva Ivana panu,
A četvrtom pogodi Stjepana,
Pade Stjepan od krvavih rana.
Nasta strka, jurnjava i trka,
Nesta Srba i Puniše mrka.
U to stigne kralj od Srbije
Oko plače, a brk mu se smije
Širi ruke i Stjepana gleda,
Al' mu Stjepan niti blizu ne da.
Srbskog kralja ne će ni da čuje,
Već mu rukom vrata pokazuje:
"Idi, kralju, krvava ti ruka,
Pored tebe umrieti mi muka.
Gdje si prije, srbski kralju bio,
Od straha se valjda nisi skrio,
Kako li ćeš ovu krv oprati,
Pitat će te to moji Hrvati.
Reć će tebi i tvojim Srbima,
Da na svietu još Hrvata ima."
Ode kralju, a Stjepan ostane,
Pritiskajuć' svoje ljute rane
Osta Stjepan kraj mrtvih Hrvata
Oplakuje rođenoga brata,
Oplakuje i ostalo troje,
Dobre borce i drugove svoje.
Oplakuje majku Domovinu,
Kojoj sinci u tuđini ginu,
Pa ostavi Beograd krvavi,
Da se kući sa dušom raztavi
Ranjen ide sa svojim ljudima,
Ranjen ide, tiho zbori njima:
"Smrtno zrno, što vam vođu zgodi
Put kazuje, što vodi k slobodi."
Dođe Stjepan bolan u domaju,
A domari na noge ustaju,
Liepo oni bolnog otca dvore,
Bolan otac Hrvate dozove:
"Braćo moja, pusti moji dvori,
Čujte, što vam vaš vođa govori.
U Srbina ni mjere ni vjere,
Srbin hoće kožu da vam dere.
Sjetite se tog budućih dana,
Sjetite se mojeg smrtnog dana,
Sjetite se, što vam vođa veli,
Dok mu duša sa tielom se dieli:
Nikad više ne će Hrvat pravi
U Beograd stupiti krvavi!
S glavom smo se do sada borili,
Pa smo svoje glave izgubili.
Odsad nek' nas desna ruka brani
Desna brani, koja nas i hrani.
Od glave je desna ruka dulja,
Pa kom gaće, a kome košulja!
To javite Hrvatima mojim,
Recite im, da se ja ne bojim
Za sudbinu mile Domovine,
Dok zna Hrvat da za Dom svoj gine
Dokle vlada među njima sloga,
Pravda, ljubav i vjera u Boga.
Mog života nemojte žaliti,
Mrtav nije, tko za Dom svoj gine,
On je vječni vođa Domovine!"
Tad se s dušom Stjepane razstavi,
Hrvatska se sva u crno zavi.
Svi Hrvati na grob njegov hite
I viencima bielim grob mu kite,
Nek' se zna, da izpod te bjeline
Sanak sniva Vođa Domovine!

Inkvizitor
21-02-2015, 14:29
Hrvatska elegija





Vran planino junačko gnijezdo
roda našeg najsjajnija zvijezdo
U tebi se ranjen hajduk skrivo
tu je Mijat Turke dočekivo
U tebi je najhrabrija žena
Diva pala krvlju oblivena
Kaži meni goro hirovita
što tu stojiš od postanka svita
Što po tebi ove noći buči
klancim tvojim odzvanja i huči
Jel zavija u gorici vuče
il' to pjeva Mijatov hajduče
Il' se jela s borom razgovara
ili žali moja majka stara
Il' sestrica oplakuje brata
ili srdit Kopčić sedla ata
Nit' se jela s borom razgovara
niti plače tvoja majka stara
Nit' zavija u gorici vuče
niti pjeva Mijatov hajduče
Nit' je zvjerka nit' utvara kleta
ono Diva po Kedžari šeta
Hoda Diva kao da je živa
niz lice joj gorka suza liva
Mrtvu Djecu uzdoljansku ljubi
cvjeće moje ko li vas mi ubi
Kosu tešku divojačku mrsi
briše krvcu sa djetinji prsi
Sitna tjela kao mlijeko koža
na njim rana od sandžačkog noža
Grabovica Uzdol i Doljani
crne noći i još crnji dani
Tri su suze tri su rane žive
tri su groba Grabovčeve Dive
Srce joj se u grudima para
sa mrtvom se dicom razgovara
Evo ima nekol'ko stoljeća
nebrojeno zima i proljeća
Kad moradoh u mladosti pasti
u obrani djevojačke časti
Da iziđem pred svog Boga čista
kao prava zaručnica Krista
Svoje rane u njegove stavih
i spokojna svoga Boga slavih
Nije meni što je moja rana
već što mi je triput otvarana
Odkad padoh moja djeco draga
nedaleko od kućnoga praga
Mirno ležah u Božjoj milosti
mrtve moje smiriše se kosti
Čekajući radosnoga časka
dan drugoga Kristova dolaska
Pa da onda i živi i mrtvi
poklonimo njegovoj se žrtvi
Jedne noći usnih snove crne
i osjetih gdje mi duša trne
Duša se u meni ražalosti
mrtve moje stresoše se kosti
Bože dragi što stvori nebesa
cilom zemljom što činiš čudesa
I milosti kojoj ću se klanjat
kako može mrtvo tilo sanjat
Kako može sanjat sanak ludi
onaj tko se sa jutrom ne budi
Dok mi duša puni se užasom
bjesan Kopčić na me ide kasom
a britak mu handžar uza pojasom
Ugleda me na istome mjestu
gdje mu nisam htjela za nevjestu
Htjedoh pobjeć sa tog mjesta kleta
sa kojeg sam otišla sa svijeta
Al' ne mogoh Bože dragi sveti
udovi mi ko da su uzeti
On dojaha skoči s konja vrana
pogleda me očima gavrana
Kao crna ptica sa strnjišta
samo gleda ne kazuje ništa
Pogled prazan oči ko od stakla
kao da je stigao iz pakla
Nit udvara niti daje glasa
samo handžar trže iz pojasa
Pa poleti kao vjetar ludi
triput handžar zari mi u grudi
Triput munja u prsi mi sinu
opet padoh na istu ledinu
Triput moja otvori se rana
on uzjaši konja nesedlana
I odjezdi ko utvara neka
koja nema oblik od čovjeka
Niti drugog božijega stvora
crna moja završi se mora
Anđel božji obučen u bijelo
mrtvo moje podignu tijelo
Podignu ga pa poleti zrakom
rane moje da učini znakom
Pokaza mi kravavo sijelo
gdje se društvo okupilo cijelo
Gdje se čuju poklici i krici
u malenom mjestu Jablanici
Crna noć je crnji plan se kuje
Seferova riječ odjekuje
"Sutra braćo udaramo zorom
poljem, drumom i zelenom gorom
Jurišajte dočim zora svane
neka Enver vodi Prozorane
A Enes će jablaničke momke
neka jurnu uz tekbire gromke
Caco,Ćelo, Ramize, Mušane
vi vodite junake kušane
Sve do jednog sarajevsku raju
poznaju ih Vlasi po belaju
Momci to su što nemaju straha
klanjali su jutros do sabaha
Čujte avaz u tihome vazu
šehid klanja sam sebi đenazu
Udarajte dolinom Neretve
želim čuti jauke i kletve
Kako zvoni preko surih stijena
plač i lelek od ustaških žena
Ustaša je kao guja ljuta
ispod svakog kamena kraj puta
Udri zmiju, ne žali zgazi je
tako rade bosanske gazije
Sjetite se kada naše paše
kaurina ljuto udaraše
Sutra i vi da ste bili paše
udarite hrabro na ustaše
Prozorani mila braćo moja
vi ste hrabra i ponosna soja
U vama je i Kopčića krvi
čast imate udarate prvi
S vama idu gazije ponosne
mudžahiri iz istočne Bosne
Preživjeli iz krvave drame
sve što osta od četničke kame
Vlah, Kaurin isti je to ćafir
osvetu mu sprema sad mudžahir
Kad krenete pokažite znake
i zelene razvijte barjake
Na kojem se polumjesec blista
ispod njega sija zvijezda čista
Mjesec, zvijezda, zeleni barjaci
od davnina to su naši znaci
Pod kojim su u vremena stara
stale čete turskih janjičara
Ispod toga muslimanskog znaka
neka stane junak do junaka
Ko i oni prije mnogo ljeta
gledat će vas sutra iz dženeta
Nek gledaju i nek' se ne stide
kada vas u ljutom boju vide
Oni će vam prije drugi sviju
otvoriti dženetsku kapiju"
Ustade se kad završi priču
ode obić vojnike što viču
Ispred štaba pokraj stare česme
začuše se muslimanske pjesme
Crna noć je ali nema mira
svo se mjesto ori od tekbira
Pozdravi ih sa stisnutom rukom
unaprijed se sladeć tuđom mukom
Kad vidiše kako im se javi
zagrmiše borbeni pozdravi
Smješak mu se navuče na lice
gledajući spremne ubojice
Kao crna gavranova jata
što se gozbe usred ovog rata
Tamna noć se spusti iznad Vrana
ne sluteći sutrašnjega dana
A ujutro kada zora svanu
Uzdol prvi ljutom vatrom planu
Oko kuća siluete lete
zulum čine Seferove čete
pale, ruše ne gledaju ništa
niti ko je kojega godišta
Bože dragi je li mogu ljudi
rafalati preko dječji grudi
I dok Uzdol u plamenu gori
gore Diva s anđelom se bori
Preklinje ga u suzama moli
može li je kako spustit doli
Vidjela je djecu kako bježe
malo posle kako mrtva leže
Tu na mjestu gdje su pala djeca
Arslanagu ugleda gdje jeca
Gleda svoga ljubljenoga kuma
kao da je sišao sa uma
I sluša ga užasnuta strahom
gdje se kune dinom i Alahom
kao nekad iznad njenog tijela
crnom krvcom šiknu rana cijela
klonu glavom ko ranjena srna
prvom ranom šiknu krvca crna
Poletješe s drugu stranu Vrana
tamo preko do sela Doljana
gdje joj druga prokrvari rana
Mrtav starac do drugoga starca
pa se sjeti Kopčića udarca
Anđel krilom zakloni joj lice
doletješe iznad Grabovice
Cijelim selom od vrata do vrata
hitro ide dželat do dželata
Izmučena tjela kada padnu
bacaše ih u Neretvu hladnu
Mjesto groba da zaplove rijekom
da se Sefer nahrani lelekom
Kako koji dželat tjelo smrska
Divi rana iz grudiju prska
Anđeoska krila se rumene
sve od krvi izranjene žene
Koja moli Božjega čuvara
da je vodi onom koji stvara
Kad dođoše pred Božije lice
jecajući pade Diva nice
Dragi Bože spasitelju sveti
sine njegov na križ razapeti
Kako mogu gledat vaše oči
krv nevina ko vino se toči
Kako možeš razapeti Kriste
na djetetu gledat rane iste
da ne digneš svoje svete ruke
i prekineš neviđene muke
Bože dragi oprosti mi riječi
sa milošću koja rane liječi
Kaži meni što sam davno pala
da bi svoju vjeru sačuvala
Mrtve moje da se smire kosti
Bože dragi reci i oprosti
Klonu Diva pod prijestolje Boga
da posluša spasitelja svoga
Da joj kaže s prijestolja visoka
i obriše suzu ispod oka
Tvorac svijeta spusti svoju ruku
kada vidje svoga stvora muku
Rane gorke na tijelu žene
sa užasom teškim izmučene
Iz tri rane njegovoga stvora
krvca teče kao sa izvora
Prije nego išta progovori
dodirnu ih i rane zatvori
Poslušaj me mila kćeri moja
rod je ljudski pokvarena soja
Pa se mislim bi li bilo bolje
da ih stvorih bez slobodne volje
Od rođenja pa do crnog groba
da ih vodim ko gospodar roba
Da ne znaju što rade i čine
kao divlje zvijeri iz planine
Al im dadoh ja slobodnu volju
pa sad moram gledat gdje se kolju
Neprestano od danka do danka
samo čujem lelek bez prestanka
Zločin čine muškarci i žene
ne slušaju moje opomene
A svjetina ohola i luda
ne plaši se moga strašnog suda
Ja im dole poslah sina svoga
kao jasnu poruku od Boga
usred onog obijesnoga smijeha
triput pade zbog njihovih grijeha
Pa im i to ne bijaše dosti
sve njegove prebrojiše kosti
Bičuju ga i nebesa kunu
a na glavu naoštrenu krunu
Smišljajući stalno nove muke
na križu mu raširiše ruke
Pa uz ruke što liječiše mnoge
probiše i ukrštene noge
A na trsci tijelu što se muči
prinesoše spužvu punu žuči
Pa na kraju svoga zloga čina
probodoše razapetog sina
Kćeri draga otkupi se činom
rane svoje sjedini sa sinom
krv nevinu i od Boga čistu
predaj svome spasitelju Kristu
I njegovom spasiteljskom krilu
predaj svoju mrtvu djecu milu
I tu ćete do sudnjega danka
kušat Božjeg mira bez prestanka
Divu zatim imenom oslovi
diže ruke pa je blagoslovi
I sa njome sve nevine žrtve
koje leže širom svijeta mrtve
Podignu se uz blagoslov žena
lica svjetla i preobražena
Zahvali se i poljubi ruku
koja liječi svaku ljudsku muku
Sa milošću Božjom darovana
ko svetica zacijeljenih rana
ispod svake maslinove palme
Anđel Božji pjeva hvale psalme
Pokraj djece na vrh gustog Vrana
usnu Diva mirom obasjana



traži se dobar guslar da opjeva..:D

Pokušaj nije loš ali bez prepravljanja pjesme molim..



http://www.youtube.com/watch?v=6O8G7H3Mp-U