PDA

Pogledaj Full Version : Korizma



ZGabriel
12-02-2013, 18:51
http://bogoslovi.ofmconv.hr/wp-content/uploads/2012/02/korizma3.jpg



Korizma je liturgijsko vrijeme u kojemu Crkva, svake godine na obnovljeni način, poziva vjernike da se u vremenu od četrdeset dana, postom, pokorom, molitvom i djelima ljubavi, obnavljaju u vjeri i da se suživljavaju s Kristom koji je bio mučen, raspet i koji je slavno uskrsnuo kao pobjednik nad zlom i smrti. Korizma započinje Pepelnicom ili Čistom srijedom.


Naš život gori, dogorijeva. Što da radimo prije negoli izgori? Što biste rekli čovjeku koji je ostao u krevetu, premda ga plameni maltene već ližu, te ne bi htio da bježi, da se spasi? Govorite da takav slučaj nije moguć. Što? Nije moguć? Zar se ovo ne događa svaki dan? Život se naš bez prestanka pretvara u prah i pepeo.

Ustani ti koji spavaš i spasi dušu svoju! Zar ćete čekati da vas smrću tijela stigne i smrt duše? Sveti Ivan govori u Otkrivenju - Čuo sam glas s neba koji mi govoraše: blaženi koji umiru u Gospodinu! Mi smo ti koji umiremo, blago nama ako preostali dio u Gospodinu umiremo.



Otac Vendelin Vošnjak/katolici.org

ZGabriel
12-02-2013, 18:52
13.2.2013 - Čista srijeda - Pepelnica


Pepelnica

Običaj je u našim crkvama da se na ovaj dan vjernici obilježavaju pepelom. Pepeo je simbol onoga praha iz kojeg je čovjek sazdan, prema pradavnom opisu stvaranja čovjeka u prvim poglavljima Knjige postanka.

Prah je slika naše običnosti. Svaki je dijelak te prašine tako bezličan, ni po čemu drugačiji od drugog praška, za obično oko ograničenog stvorenja. Prah je u tom pogledu onda i slika anonimnosti, utopljenosti u masu. Osjećamo u toj slici svoju bezimenost! Kada zaboravimo da se to i nas tiče, misleći na prašinu ili gledajući prah, osjećamo potpunu ravnodušnost. Što bi nam takva prašina i trebala značiti?

Kroz različite druge slike, osobito one iz Biblije, prah je slika ništavosti: vjetar raznosi prašinu, ljudi po njoj gaze, kao da ona zapravo nije ništa.

Prah je slika bezličnosti, bez oblika i sadržaja, nema nikakvu osobnost i značenje.

Na ovaj čudesan dan, koji se po prahu i pepelu zove Pepelnicom, ne želimo sve to zanijekati, nego postati toga svjesni! Čovjek je prah, iz prašine uzet. To znači da je on smrtnik koji je toga čak i djelomično svjestan. Doduše, nosi u sebi tajnu duše, može spoznavati i odlučivati, može ljubiti i činiti dobro, može se i okrenuti od Boga. No, tada je to izvor tjeskobe i još dublje nesigurnosti. Svoju malenost u istini prepoznajemo u susretu s onim koji je jedini svet, u odnosu na jedinu i jedinstvenu veličinu svega, na Boga.

Sve je to istina koja nam se želi posvijestiti na Pepelnicu. Ipak, postoji i izazov toga dana. Da, od praha smo uzeti, ali smo Božjim srcem, Božjim rukama oblikovani. Po sebi smo prašina, ali snagom i ljubavlju Stvoritelja postali smo osobom, čovjekom. Iz zemlje smo uzeti, ali smo oblikovani za nebo, tj. za život s Bogom.

Tragedija je čovjekova kada zaboravi da svoje dostojanstvo i svoje biće duguje Bogu. Najveći je i iskonski čovjekov grijeh kada je poželio vlastitim silama i posizanjem za zabranjenim voćem postići ono što mu je đavao šapnuo: da postane kao Bog. Posegnuo je za nečim što se ne da zaslužiti ni zaraditi. Htio je oteti ono što se može samo darovati. Zanijekao je istinu o svojoj stvorenosti i ovisnosti o Bogu. Tada je shvatio koliko je gol, bez dostojanstva i stabilnosti. Čovjek je po sebi prah i u prah se vraća. Međutim po snazi ljubavi Božje, po tom božanskom pozivu na život, čovjek je stvorenje Božje. A po daru Sina Božjega koji je čovjekom postao, svi smo pozvani na dostojanstvo djece Božje.

Po sebi, prah smo i pepeo. Po Božjoj ljubavi dragocjeni smo u njegovim očima.


Fra Zvjezdan Linić

ZGabriel
12-02-2013, 18:55
http://www.svetiste-aljmas.hr/images/vijesti/pepelnica.jpg


Katolički svijet s Pepelnicom počinje najozbiljnije i najplodnije razdoblje crkvene godine. Tim danom počinje korizma, a na neki način na Veliki petak završava. Zato je početak i kraj korizme označen najozbiljnijom pokorom, tzv. strogim postom i nemrsom. Strogo postiti znači samo jedan put na dan do sita se najesti, a ne mrsiti znači ne jesti meso niti mesne prerađevine. Tko post shvati kao zakon, dovoljno je da izvrši to što Crkva od njega traži. No, sasvim je normalno da će svaki vjernik daleko ozbiljnije shvatiti taj poziv Crkve na post, pokoru i nemrs.
Crkva se nada da će svaki vjernik strože postiti, možda ništa ne jesti ili pak o kruhu i vodi proživjeti taj dan. Brojni se kršćani u korizmi odreknu svih 40 dana nečega što im je osobito drago, npr. mesa, alkohola ili cigareta. Neki su se, upravo odričući se u korizmi, uspjeli osloboditi ovisnosti o drogi. Ima onih koji odluče da će u korizmi ranije ustajati i da neće gledati televiziju.
Ozbiljni kršćani u korizmi ne slušaju zabavnu glazbu nego klasičnu i ozbiljne govorne programe. Neki si kršćani zadaju osobitu pokoru, odluče osloboditi se nekoga grijeha i pogreške, u svoj život nastoje uvesti neku korisnu naviku. Tijekom korizme pokušaju biti vrijedni u poslu, samozatajni, strpljivi prema svojini ukućanima, šutljivi i vrijedni. Velik broj kršćana odluči da će u korizmi svaki dan desetak minuta čitati Sveto pismo. Brojne su obitelji koje u korizmi odluče da će navečer uvesti obiteljsku molitvu, ili da će svaku večer zajednički u obitelji moliti krunicu.
Jedni odluče na početku i na kraju korizme dobro se ispovjediti, i tako u te dane biti osobito čistima. Djeca obično odluče da će se tih dana odreći slatkiša i bombona, da će se odreći nekih igara koje su im smetale da napisu školske zadaće. Ima mladića i djevojaka koji će se u korizmi odreći izvanjskih načina izražavanja svoje ljubavi, poljubaca i zagrljaja, ima bračnih drugova koji odluče da će u korizmi govoriti jedno o drugom samo pozitivno i dobro. Neki odluče svaki dan, ili pak nekoliko puta tjedno, poći na svetu misu. Drugi pak odluče na početku korizme da će svaki dan naći pola sata vremena za molitvu, za razgovor s Bogom, za ozdravlji-vanje svoga duha, za liječenje svoje savjesti, intelekta i srca.
Svi su dakle pozvani da u korizmi nešto posebno naprave, da zaoru neku osobitu brazdu svoga života, i posiju novo sjeme u svoje dane, mjesece i godine. Nad svima, već na Pepelnicu, lebdi Isusova riječ koja zove: »Kraljevstvo Božje je pred vratima, obratite se i vjerujte Radosnoj vijesti«. Zato se i kod posipanja blagoslovljenim pepelom na Pepelnicu kaže onome koga se pepeli: »Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah vratiti«. Ili pak druga rečenica: »Obrati se i vjeruj Radosnoj vijesti«.
Korizma, dakle, nije vrijeme žalosti, nego novo proljeće života. Ona donosi nove šanse, nadu da čovjek postane drugačiji, da u svome životu ispravi ono što ga je do sada mučilo, da postane zdrav, plemenit i dobar. Korizma je vrijeme kad čovjek može ozdraviti svoju dušu, i disciplinom u jelu, piću i radu iscijeliti svoju psihu, ali i svoje tijelo. To su trenuci kad on može čitavo svoje biće očistiti, skinuti teret sa savjesti, ali i sa tijela, kao i teret krivih emocija i maštanja, te teških misli i briga.
Pepelnica je ostala kao spomen na pokoru koju su činili Židovi tijekom svoje povijesti. Veliki sveci i pokornici Starog zavjeta znah' su se obući u kostrijet od grube konoplje, posuti glavu pepelom, i leći u prah u znak da su sagriješili i da žele popraviti svoj život. Prah označuje da je čovjek bez Boga samo gomila praha koja se raspadne i zauvijek nestane. Tek u Božjoj svemoći i ljubavi taj prah postaje čovjekovo tijelo i duša, i neraspadljiv, besmrtan i vječan. Zato taj prah koji se zove čovjek i koji je smrtan i loman treba neprestano Božju prisutnost i snagu Duha Svetoga da učini čovjeka nepobjedivim i besmrtnim. Korizma je i uspomena na četrdesetdnevni Isusov pokornički boravak u pustinji, te na četrdeset godina hoda Izraelaca kroz pustinju da bi mogli ući u Obećanu zemlju.
Korizma koja počinje na Pepelnicu vrijeme je velikih obećanja i nada. Tada bi trebalo napraviti zaokret života. Najprije odreći se grijeha, priznati ih i oprostiti onima koji su te povrijedili. Zatim zamoliti neka Duh Sveti ispuni prostore duše, zamoliti Boga neka osvježi i izliječi dušu, tijelo i duh, a onda početi živjeti pozitivno i vidjeti da je zaista moguće biti sasvim drugačiji čovjek, svet, da je moguće svega se odreći i biti slobodan u srcu, da je moguće prihvatiti život s križevima, mukama, smrću i bolestima, te postati zdrav, vječan i neuništiv.
Tko je dobro iskoristio korizmu, taj postaje iskusni kršćanin, vjernik i čovjek. Tako Uskrs na kraju korizme postaje ne samo slavlje Isusova uskrsa i nade u naš, nego također novi početak, proljeće vlastitog života, proljeće zdravlja, humanosti i plemenitosti.


Dr. Tomislav Ivančić, "Oaze života"

ZGabriel
14-02-2013, 18:53
Korizmene propovijedi u sarajevskoj katedrali

U skladu s višegodišnjom tradicijom, profesori Vrhbosanske i Franjevačke teologije u Sarajevu predvodit će Misna slavlja u sarajevskoj katedrali Srca Isusova i uputiti prigodne propovijedi svakog petka u korizmi u 18 sati.
Godina vjere

Teme: Apostolsko vjerovanje na temelju Katekizma Katoličke Crkve


15.02.: Šesti članak Apostolskog vjerovanja: „Isus uzašao na nebesa, sjedi o desnu Boga Oca svemogućega“, propovijeda kanonik preč. dr. Pero Pranjić, prepošt Vrhbosanskog kaptola i prof. na KBF Sarajevo

22.02.: Sedmi članak Apostolskog vjerovanja: „Odakle će doći suditi žive i mrtve“, propovijeda kanonik preč. dr. Darko Tomašević, prof. na KBF Sarajevo

1.03.: Osmi članak Apostolskog vjerovanja: „Vjerujem u Duha Svetoga“, propovijeda dr. fra Vili Radman, dekan i prof. na Franjevačkoj teologiji u Nedžarićima

8.03.: Deveti članak Apostolskog vjerovanja: „Vjerujem u svetu Crkvu Katoličku“, propovijeda dr. Drago Župarić, prof. na KBF Sarajevo.

15.03.: Deseti članak Apostolskog vjerovanja: „Vjerujem u oproštenje grijeha“, propovijeda dr. fra Ivan Šarčević, gvardijan na Bistriku i prof. na Franjevačkoj teologiji Nedžarići

22.03.: Jedanaesti članak Apostolskog vjerovanja: „Vjerujem u uskrsnuće tijela, propovijeda dr. fra Danimir Pezer, prof. na Franjevačkoj teologiji Nedžarići.

Križni put u 17.15 sati. (kta)

ZGabriel
14-02-2013, 21:59
Svakodnevni križ


Jučer je počela Korizma, a današnje nas evanđelje upozorava: želimo li slijediti Krista, nosimo vlastiti križ: »A govoraše svima: ‘Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom.’«


http://www.bitno.net/wp-content/uploads/2012/02/Svakodnevni-kriz.jpg (http://www.bitno.net/wp-content/uploads/2012/02/Svakodnevni-kriz.jpg)

Moramo prihvatiti svakodnevne poteškoće otvorena srca, prikazujući ih Gospodinu s duhom zadovoljštine, bez prigovaranja i jadikovka, jer to često znači odbijanje križa. Ako ih prihvatimo kako treba, ove neočekivane poteškoće mogu nam pomoći rasti u duhu pokore koji nam je toliko potreban i unaprijediti vrline strpljivosti, ljubavi i razumijevanja: jednom riječju, posvećivati se. Prihvatimo li ih na loš način, mogli bi nam biti povod za buntovnost, nestrpljivost i obeshrabrenost.
Mnogi kršćani na kraju dana izgube radost, ne zbog velikih neprilika, nego zato što nisu znali posvetiti svoj umor ni male poteškoće koje su se pojavljivale tijekom dana. Kada prihvatimo svoj križ – mali ili veliki – on će nam donijeti mir i radost usred boli i bit će nam izvor zasluga za život vječni. Ne prihvatimo li ga, duša ostaje razočarana ili prkosna, a to se očituje u obliku žalosti i lošeg raspoloženja. »Nositi križ nešto je veliko, važno… To znači hrabro se suočiti sa životom, bez slabosti ili plašljivosti. To znači pretvoriti poteškoće, kojih će uvijek biti u našem životu, u moralnu energiju; znači razumjeti ljudsku bol i, na kraju, znati istinski ljubiti.«Kršćanin koji živi sustavno izbjegavajući žrtvovanje ne će naći Boga, ne će naći sreću. Izbjeći će i vlastito posvećenje.
Recimo Isusu, na kraju razgovora s njim, da smo spremni slijediti ga noseći svoj križ danas i u sve dane.

Ova meditacija kratki je izvadak iz dnevnih meditacija koje se cjelovite nalaze u knjizi Francisca Carvajala: Razgovarati s Bogom (http://www.verbum.hr/knjige/razgovarati-s-bogom-svezak-ii-307/). Svezak II. (Korizma i Veliki tjedan)


bitno.net

ZGabriel
16-02-2013, 21:51
17. veljače - Prva korizmena nedjelja


U ono vrijeme:
Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje. A đavao mu reče: »Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.«
Isus mu odgovori:
»Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu.« I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: »Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.« Isus mu odgovori: »Pisano je: ’Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinomu služi!’« Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: »Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: ’Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju.’ I: ’Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.’«
Odgovori mu Isus: »Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!« Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike.

ZGabriel
16-02-2013, 21:53
Prva korizmena nedjelja

Postiti 40 dana?
Duhovne vježbe u govoru Crkve jesu vrijeme tišine. Svake godine trebao bi svaki vjernik, uključivši i svećenika, obaviti duhovne vježbe od pet do sedam dana, po mogućnosti u tišini, pod vodstvom iskusnoga duhovnog voditelja. Jednom u godini biti nekoliko dana bez mobitela, bez termina u kalendaru, bez televizije i interneta. Samo vrijeme tišine. Staviti Boga na prvo mjesto. Dati prostora molitvi.
Takve vježbe životno su potrebne za duhovni život. Ako želimo rasti u duhovnom životu, potrebno je pronaći vrijeme za sebe i promišljati o vlastitom životu. Duhovne vježbe daju oslonac i orijentaciju za život.
Veliki uzor "duhovnih vježbi" jesu četrdeset Isusovih dana u pustinji. Na početku, prije nego će poći u javnost, Isus se povlači u potpunu samoću pustinje. Ne u hotel s četiri zvjezdice, ne u lječilište, ne u toplice, nego u tvrdu nezaštićenost pustinje. Prestrašim se na pomisao o Isusovim danima i noćima. Sasvim sam sa svojim Bogom i praznom prirodom. Post i molitva. Mogu li ja to izdržati?
Nikakvo čudo da je nakon tako ekstremnog vremena ogladnio. I nikakvo čudo da su ga spopala iskušenja. Kad mi govorimo o "iskušenjima", većinom mislimo na seksualno područje. Često su ona na prvom mjestu. Ona i danas potpaljuju sa svih strana. Isusova iskušenja idu dublje. Ona pokazuju gdje đavao njega, Sina Božjega, želi upropastiti.
"Ako si Sin Božji…", tada pomozi samom sebi! "Reci da ovo kamenje postane kruhom." Kad je Isus visio na križu govorili su njegovi kritičari:"Ako si Sin Božji, siđi s križa." Pokaži svoju moć! Ne budi bespomoćan! Isus na oba prigovora nije učinio ništa. Zar nije mogao? Pa, on je umnažao kruh za gladne i mrtve je budio na život. Ne za sebe, nego za nas.
"Ako si Sin Božji, baci se dolje", s vrha hrama. Pokaži svoju moć s jednim prekrasnim čudom za gledateljstvo, da u te vjeruju. On odbija. To nije Božji način. Ne senzacija, nego prava pomoć. Bog djeluje u skrivenosti. Za one koji ga zovu i povjeravaju mu se. Njemu se treba klanjati a ne božanstvima koja nas žele zarobiti. Đavao obećava Isusu sva kraljevtsva svijeta. U stvarnosti može donijeti samo neslobodu. Koga je đavao učinio sretnim?
U svojih četrdeset dana "duhovnih vježbi" u pustinji Isus se borio protiv svih iskušenja ljudskoga srca i nadvladao ih. Mi ne možemo i ne moramo potpuno nasljedovati Isusa u četrdeset dana posta. Ali ipak je moguće barem malo sudjelovati u njegovom vremenu pustinje.
Nitko ne može reći da nema barem malo vremena za molitvu. Molitva je za dušu tako životno važna kao disanje za tijelo. Svi možemo glede jela učiniti malu žrtvu, da bismo dijelili s drugima koji su gladni. Svima čini dobro ispitati se upotrebljavamo li malu ili veliku moć nad drugima na dobro ili na zlo. Četrdeset dana Korizme: duhovne vježbe, življene u svakidašnjici! S Isusovom pomoći mogu uspjeti. To nam čini dobro.

Fra Jozo Župić/www.franjevci-split.hr

ZGabriel
17-02-2013, 17:39
Prozreti sotonsku taktiku

[/URL] [URL="http://www.bitno.net/vjera/prozreti-sotonsku-taktiku/#"] (http://www.bitno.net/vjera/prozreti-sotonsku-taktiku/#)
Biblijsko razmišljanje uz prvu korizmenu nedjelju

http://www.bitno.net/wp-content/uploads/2013/02/Prozreti-sotonsku-taktiku.jpg (http://www.bitno.net/wp-content/uploads/2013/02/Prozreti-sotonsku-taktiku.jpg)
Evanđelje prve korizmene nedjelje u kojem nam sveti Luka opisuje Gospodinove kušnje u pustinji, nudi ujedno veliku pouku poniznosti Sina Božjega. Osim što je došao među nas da uzme naše smrtnu ljudsku narav, on je do te mjere bio s nama solidaran da se u našem smrtnom tijelu izložio napasniku i kušnjama kojima je izložen svaki čovjek. U ovim trima Gospodnjim kušnjama sadržane su bitne kušnje kojima je izlože svaki čovjek i cijelo čovječanstvo, te time i društvo u cjelini. No na žalost o tome ne razmišljamo tako često i intenzivno, previđajući ovaj vid života, te ga držeći nekakvom izmišljotinom i vjerskom fantazijom. A u biti je to prva đavolska predradnja: uvjeriti čovjeka da ne postoje nikakve sotonske kušnje, nego da je život jednostavna ljudska stvarnost na koju ne utječu previše nikakve nevidljive sile, bez obzira radilo se dobrima ili zlima.
No za one koji tako razmišljaju, to jest koji su se dali uvjeriti da ne postoje sotonske napasti, valja najprije reći kako se sotonsko napastovanje redovito ne događa u nekom vidljivom liku ili ukazanju, a pogotovo se sotona ne ukazuje u nekom crnom izdanju i odličju, sa šiljatim repom i rogovima ili pak s trozupcem u ruci. Njegovo napastovanje se događa u ljudskoj nutrini na način da on ljudskoj volji nečujnim šaptom sugerira svoja rješenja, a razumu nudi svoje vizije života. Stvarni mu je cilj okrenuti ljudsku volju i razum na svoju stranu, te pritom uvjeriti čovjeka kako donosi ispravne odluke, dajući mu čak okušati i određene vidljive plodove takvih odluka. Čovjek je tako uvjeren da donosi ispravne odluke za sebe, ili pak za društvo i čovječanstvo, a da pravo i ne vidi gdje je bila sotonska zamka. Napasnik mu se tako ne prikazuje u nekom odbojnom liku i obliku, nego u punom sjaju zavodljivosti, koja čovjeku zabljesne, tako da od nje ne vidi dugoročne ciljeve kojima bi trebao težiti.
Upravo to vidimo u kušnjama kojima je bio izložen Gospodin Isus. Đavao se pokazuje kao vrhunski stručnjak za kompromis. On ne ide izravno protiv Boga, nego, naprotiv, čak nudi Isusu da afirmira svoje božanstvo: Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom. Isto tako kad kuša ljude, onda ih ne navodi odmah da idu protiv Boga, nego da se najprije uzoholi, da dopusti da mu uvuče u dušu osjećaj kako ga je Bog zaboravio i ne vodi računa o njemu, te onda čovjek uzvišeni dar bogosinovstva uzdiže kao stup pobune na Boga. Za početak je dovoljno da čovjek krene krivim putem, to jest da se počne odvajati od Boga, a kad je nastao procjep između njega i Boga, onda će to kasnije lako prijeći u otvoreno protivljenje i borbu protiv Boga i Božjih vrijednosti. Sotona za početak poziva čovjeka da ne bude Bogu vjeran do kraja, da negdje isklizne iz Božjeg kolosijeka, a sve drugo kasnije ide samo od sebe. Zato i danas Sotona usredotočuje ljudsku pozornost na ono zemaljsko, jer tako otkloni ljudsku pozornost od Boga.
A kad jednom čovjek zaigra njegovu igru, onda je laka žrtva koja više ne vidi važnost potpune vjernosti Bogu i njegovoj riječi. Sotoni je prvotna nakana da čovjeku pri njegovim odlukama Bog ne bude jedino mjerilo i jedini kriterij, nego da se počne ravnati i prema drugim kriterijima. On radi na tome da čovjek postavi i druge ciljeve i imperative koji neće biti vođeni isključivo Božjom mišlju, nego i onom ljudskom. On hoće da se čovjek pokloni i drugim vrijednostima života, a ne samo onim božanskim. Zato se Sotona prikazuje čovjeku kao vrlo snošljiv, s velikom dozom razumijevanja za njegove probleme, a Boga u isto vrijeme želi prikazati nesnošljivim i prezahtjevnim, pa čak i neosjetljivim za ljudske potrebe. Sotona Boga predstavlja kao strogog vladara kojemu treba služiti, dok čovjeku naviješta slobodu od toga, uvjeravajući ga kako se može osloboditi, te sam gospodariti svojim životom i vladati svijetom. No u tom slučaju, ne želi da se zna prava istina, to jest da je sotonska snošljivost izopačena, jer joj je cilj postići da čovjek postane snošljiv prema zlu, a nesnošljiv prema Bogu, da se klanja ne samo Bogu, nego i Sotoni.
Sotona se tako, svojim napastovanjem, predstavlja kao stručnjak za izokretanje vrijednosti i perspektive. Ono što je primarno prikaže sekundarnim, a ono sekundarno primarnim. Ono što je apsolutno prikaže relativnim, a relativno apsolutnim. Tako je želio i Gospodinu podvaliti da je kruh važniji od riječi Božje, vlast i slava ovoga svijeta od služenja Bogu, te vlastito ostvarenje zemaljske slave od vjernosti Bogu. Ovakvo se izokretanje događa i danas u društvu, kad Sotona uvjeri čovjeka da u gurne u drugi plan duhovne vrijednosti. Dovede ga do toga da zanemari dušu, a onda učini da vjernost Bogu ne bude potpuna, nego selektivna i pristrana, te je čovjek neprimjetno postao žrtvom napasti. I danas kad u društvu pridajemo minimalnu važnost duhovno-moralnim vrijednostima, pa čak ne uočavamo pogubnost kad ih se ruši, možemo biti sigurni da nam se Sotona neće ukazivati u nekom izobličenom liku, nego je već dobio onu tihu borbu u ljudskoj svijesti.
Ali je, srećom, Gospodin Isus raskrinkao sotonske varke, te je odnio pobjedu izlažući se kušnjama kako bi nama otvorio oči i dao snagu da i sami pobijedimo. On nam svjedoči da čovjek i društvo mogu imati dovoljno kruha, pa i gospodarske stabilnosti, samo ako poštuju Božje zakone i odredbe, ako žive prema Božjoj riječi. Kamo sreće da od njega učimo i da budemo do kraja u to uvjereni. Zato nas korizma poziva da skromno hodimo za svojim Gospodinom putem vjere na kojem ćemo znati regulirati svoje nezasitne ljudske apetite kojima nas Sotona navodi na sklizak teren. Gospodin Isus je raskrinkao i ogolio sotonske napasti, te i mi sada znamo kako se pojavljuje, te na koji način zavodi. Odbacimo stoga odvažno od sebe sotonsku prisutnost koja nas navodi na zlo, te pođimo putem potpune i cjelovite vjernosti Bogu, kako nas je poučio naš Gospodin, koji nam je posvjedočio što znači živjeti od svake riječi iz Božjih usta, što znači klanjati se jedino Bogu i njemu jedinomu služiti, što znači ne iskušavati Gospodina, Boga svojega, nego mu biti vjeran. Neka nas putovima ovoga svijeta i takvog svjedočanstva vodi Duh Sveti kao što je i Gospodina vodio pustinjom, kako bismo i mi sami pobijedili u kušnjama, te zaslužili pobjedu života vječnoga.


dr. don Ivan Bodrožić/bitno.net

sagitarius
17-02-2013, 20:09
Vrlo kvalitetan i poučan tekst o kojem vrijedi porazmisliti.Gabi, Gabi, uistinu imaš sjajan izbor... :)

ZGabriel
23-02-2013, 21:25
Druga korizmena nedjelja


28Jedno osam dana nakon tih besjeda povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. 29I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista. 30I gle, dva čovjeka razgovarahu s njime. Bijahu to Mojsije i Ilija. 31Ukazali se u slavi i razgovarali s njime o njegovu Izlasku, što se doskora imao ispuniti u Jeruzalemu. 32No Petra i njegove drugove bijaše svladao san. Kad se probudiše, ugledaše njegovu slavu i dva čovjeka koji stajahu uza nj. 33I dok su oni odlazili od njega, reče Petar Isusu: "Učitelju, dobro nam je ovdje biti. Načinimo tri sjenice: jednu tebi, jednu Mojsiju, jednu Iliji." Nije znao što govori. 34Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. 35A glas se začu iz oblaka: "Ovo je Sin moj, Izabranik! Njega slušajte!" 36I upravo kad se začu glas, osta Isus sam. Oni su šutjeli i nikomu onih dana nisu kazivali što su vidjeli.


http://www.katolici.org/slike/album/Korizma_Uskrs/kriz-txt.jpg

ZGabriel
23-02-2013, 21:28
http://www.pastoralmladih.hr/getattachment/62999d56-3d82-4301-aec4-9c31a6eca260/Predokus-kraljevstva---Preobrazenje.aspx?maxsidesize=460


Dok je on još govorio, gle, svijetao ih oblak zasjeni, a glas iz oblaka govoraše: "Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!"
Mt 17,5

Zajednički lomeći kruh, otkrivamo jedni drugima isitnitu priču Isusova života i naših života u njemu. Isus je uzeo kruh, prelomio ga i dao svojim prijateljima. Učinio je to ugledavši veliko mnoštvo gladnih i osjećajući samilost prema njima (Mt 14,19; 15,36); učinio je to u noći prije svoje smrti kada se želio oprostiti (Mt 26,26); učinio je to objavljujući se dvojici učenika na putu u Emaus (Lk 24,30).
I od njegove smrti kršćani to čine stalno na njegov spomen. Tako je lomljenje kruha proslava, uprisutnjenje Kristova života kao i našeg osobno. U uzimanju, blagoslovu, lomljenju i davanju kruha, tajna Kristova života se izražava na najjezgrovitiji način. Otac je poslao svoga jedinog Sina u svijet da se svijet po njemu spasi (Iv 3,17).
Na rijeci Jordanu i brdu Taboru blagoslovio ga je riječima, “Ovo je Sin moj, Ljubljeni, koji mi je omilio… njega slušajte” (Mt 3,17; 17,5). Blagoslovljeni je skršen na križu, “proboden radi naših propusta, pritisnut radi naših grijeha” (Izaija 53,5). Ali kroz svoju smrt darovao nam se za hranu, ispunjavajući tako riječi izrečene njegovim učenicima na posljednjoj večeri, “Ovo je tijelo moje koje će se za vas predati” (Lk 22,19). Isus želi da u ovom životu budemo dionici toga uzimanja, blagoslova, lomljenja i davanja.
Nadalje, lomeći kruh sa svojim učenicima, rekao je, “Ovo činite meni na spomen” (Lk 2,19). Kada zajednički blagujemo kruh i pijemo vino na Kristov spomen, postajemo usko povezani s njegovim životom milosrđa. U stvari, postajemo njegov život i na taj način sposobni svjedočiti njegov život u ovo vrijeme i na ovom mjestu.

Ovo je velika tajna Utjelovljenja. Bog je sišao k nama da postane čovjek s nama; i jednom među nama, spustio se u potpunu napuštenost osuđenog na smrt… U prvom stoljeću kršćanskog života pjevala se himna Isusova oplijenjenja. Pavao ju je stavio u pismo Filipljanima da bi preporučio svojim ljudima put silaska na životnoj ljestvici.
On piše: Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu: On, trajni lik Božji,
Nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, Nego sam sebe oplijeni, Uzevši lik sluge,
Postavši ljudima sličan; Obličjem čovjeku nalik, Ponizi sam sebe, Poslušan do smrti, smrti na križu.
Ovdje je ukratko ali vrlo jasno izražena Božja ljubav. To je put koji ide sve dublje i dublje do potpunog uništenja: oplijenjenje zločinca kojemu je i sam život oduzet. Isus voli svoje učenike onom istom ljbuavlju kojom Otac voli njega, i kao što ta ljubav čini Isusa jedno s Ocem, isto tako čini učenike jedno s Isusom.

Henri J.M. Nouwen: POKAŽI MI PUT

ZGabriel
23-02-2013, 21:32
Ps 27

1Davidov.
Jahve mi je svjetlost i spasenje:
koga da se bojim?
Jahve je štit života moga:
pred kime da strepim?
2Kad navale na me zlotvori
da mi tijelo žderu,
protivnici moji i dušmani,
oni posrću i padaju.
3Nek' se vojska protiv mene utabori,
srce se moje ne boji;
nek' i rat plane protiv mene,
i tada pun sam pouzdanja.
4Za jedno molim Jahvu,
samo to ja tražim:
da živim u Domu Jahvinu
sve dane života svoga,
da uživam milinu Jahvinu
i Dom njegov gledam.
5U sjenici svojoj on me zaklanja
u dan kobni;
skriva me u skrovištu Šatora svoga,
na hridinu on me uzdiže.
6I sada izdižem glavu
iznad dušmana oko sebe.
U njegovu ću Šatoru prinositi žrtve radosne,
Jahvi ću pjevat' i klicati.
7Slušaj, o Jahve, glas moga vapaja,
milostiv mi budi, usliši me!
8Moje mi srce govori: "Traži lice njegovo!"
Da, lice tvoje, o Jahve, ja tražim.
9Ne skrivaj lica svoga od mene.
Ne odbij u gnjevu slugu svoga!
Ti, Pomoći moja, nemoj me odbaciti!
I ne ostavi me, Bože, Spasitelju moj!
10Ako me otac i mati ostave,
Jahve će me primiti.
11Nauči me, Jahve, putu svojemu,
ravnom me stazom povedi
poradi protivnika mojih.
12Bijesu dušmana mojih ne predaj me,
jer ustadoše na mene svjedoci lažni
koji dašću nasiljem.
13Vjerujem da ću uživati dobra Jahvina
u zemlji živih.
14U Jahvu se uzdaj, ojunači se,
čvrsto nek' bude srce tvoje:
u Jahvu se uzdaj!

ZGabriel
24-02-2013, 16:12
Živjeti u Božjoj sjeni

[/URL] [URL="http://www.bitno.net/vjera/zivjeti-u-bozjoj-sjeni/#"] (http://www.bitno.net/vjera/zivjeti-u-bozjoj-sjeni/#)
Biblijsko razmišljanje uz drugu korizmenu nedjelju



Današnji evanđeoski odlomak govori nam o Gospodnjem preobraženju na gori, gdje je Gospodin poveo sa sobom trojicu svojih učenika: Petra, Ivana i Jakova. Za njih trojicu ovo je bilo iznimno iskustvo, pri čemu su pokazali maksimum nesnalaženja. Umjesto da sudjeluju u Gospodnjem iskustvu molitve, njih je obuzeo san, tako da ih je prizor Gospodnjeg preobraženja potpuno iznenadio. Iznenađeni svime što se dogodilo, nisu znali što bi rekli, a kad je Petar progovorio dajući savjet da sagrade tri sjenice, sveti Luka veli da nije znao što govori. A kad se uz to nakon svega pojavio oblak koji ih je zasjenio, prestrašili su se. Stoga ne čudi da su o svemu šutjeli i da nikom ništa nisu kazivali, jer se ni njima nisu dojmovi slegli, pogotovo što nisu znali kako opisati događaj kojem su bili očevici. Iskustvo božanskog oblaka bilo je vrhunac objavljenja Boga koji se pred njihovim očima u tom trenutku otkrio koliko je mogao, a da ih njegovo objavljenje sasvim ne izbezumi.

Njihovo iskustvo je pokazatelj koliko je čovjeku teško i zahtjevno živjeti u Božjem oblaku, jer nam iskustvo uzvišenog Božjeg očitovanja samo pokazuje koliko smo mi pred Bogom maleni i neznatni, te nam pred njim najprimjereniji govor ipak ostaje šutnja. No osim što je po sebi doživljaj Boga smrtnome čovjeku uvijek zahtijevan i obavijen stanovitim velom, postoji nerijetko i izravno ljudsko protivljenje Božjem pokušaju da spusti na zemlju oblak svoje slave, svetosti i spoznanja. Jer čovjek naše civilizacije iz straha bježi od takvog života i doživljaja. Iskrivljuje istinu o Božjem oblaku, te ga tumači oblakom neznanja kojim Bog od ljudi skriva istine života, ne dopuštajući mu da ih se domogne i da njima gospodari. Čovjek, navodno, ne želi živjeti u sjeni, nego voli jasnoću i svjetlo dana. No upravo ovaj isti čovjek ne razlikuje božanski oblak koji nas ispunja slavom Božjom, od onog mračnog oblaka ljudske slave i taštine, oblaka navodnog znanja koje se odlikuje bezbožnošću, te nije drugo nego neznanje koje nam zaklanja nebo. Božja slava je dar neba na zemlji, pa i kad se spušta u oblaku, dok je ona ljudska koja se dože sa zemlje put neba uvijek štetna, te u stvari jedina zakiva nebo i dolazak čovjeku do stvarnog preobraženja i slave.
I kao što su trojica apostola znala da su nedostojni nebeske slave i ljepote koju su vidjeli na licu Kristovu, tako i nama svjedoče da postoji takva uzvišena Božja ljepota i slava, za koju se naš zemaljski život treba prije preobraziti, kako bi je postao dostojan. Naš ljudski život je, štoviše, pozvan primiti onu duhovnu ljepotu, a to može ako stupi u iskreno zajedništvo s Bogom. No onaj tko je poput apostola doživio Kristovu slavu i preobraženje spontano poželi da Bogu sagradi sjenicu na zemlji, kako bi nastavio živjeti pod njegovim okriljem. No Gospodin Isus nije prihvatio njihov prijedlog, ne samo zato što je imao bolju želju od njihove, nego i radi toga što svi ljudi nemaju tako dobre i pobožne želje. Umjesto da gradi sebi ljudsku sjenicu na zemlji, Gospodin je radije za njih gradio prebivalište na nebu, u koje su mogli ući nakon zemaljskog preobraženja. Takva Božja namjera da nas preobrazi svojom slavom na zemlji, kako bi nam podario prebivalište na nebesima, suprotna je onoj ljudskoj želji da uspostavi trajno prebivalište na zemlju, kao plod želje da uživa u prolaznim i privremenim blagodatima. Gospodin Isus je želio poštedjeti svoje učenike da troše svoje biće i sile oko takvih nastojanja, koja bi ih samo istrošila, a ne bi ih dovela nigdje.
Zato je ozbiljna pretpostavka našeg korizmenog hoda da izbjegavamo tamni oblak ljudskih želja i prohtjeva od kojeg ne vidimo nebo, a da se više posvetimo druženju s Gospodinom, uslijed čega nas osjenjuje Božja slava, koja nas ispunja istinskom duhovnom ljepotom koja nas preobražava. Tko se usredotoči na zemaljski i prolazno, taj doista ne vidi cilj i smisao života, te isto tako ne zna izabrati prava sredstva, kao što nisu znali ni apostoli, premda su imali plemeniti cilj uživati u Božjoj prisutnosti. Događaj Gospodinova preobraženja koji obogaćuje naš korizmeni hod, želi nas ohrabriti u traženju istinske ljepote života, koja počiva na duhovnom uzdizanju i na ćudorednom življenju, te onaj tko se ne druži s Božjom riječi, tko ne usvaja Zakon i Proroke, ne može znati što je duhovno bogatstvo i ljepota života. Idući za Gospodinom na brdo preobraženja i ove korizme, shvatit ćemo da se ljepota življenja ne nalazi u prolaznim i štetnim senzacijama koje iz svijeta bombardiraju naša osjetila, nego da se nalazi u životu pod Božjim oblakom i njegovom sjenom koja nas štiti ispunjavajući nas njegovom slavom, to jest osjećajem za njegovu svetost i prisutnost.


Zadaća nas kršćana je pokazati da se ljepota sastoji prvenstveno u duhovnoj ljepoti, te da nam je korizma milosno vrijeme kad intenzivno skrbimo oko te ljepote. Život na zemlji je doista lijep ako se s Gospodinom penjemo na brdo preobraženja kako bismo živjeli u Božjoj sjeni, ali ne da nam nebo bude zastrto, nego upravo otkriveno i objavljeno. Korizma stoga ne dopušta da budemo zbunjeni ni izgubljeni poput apostola, nego da radije slušamo glas Očev koji nas potiče da slušamo njegova Sina Izabranika, koji nas vodi prema istinskom izlasku, a to je njegovo slavno uskrsnuće, kojim nam je otvorio put u vječne Očeve stanove pripravljene za nas od postanka svijeta.


dr. don Ivan Bodrožić/bitno.net

ZGabriel
03-03-2013, 11:03
Treća korizmena nedjelja

http://www.katolici.org/slike/album/Isus/krizinebo.jpg

Tkogod pije ove vode opet će ožednjeti; A tko bude pio vode koju ću vam ja dati, Neće ožednjeti nikada; Voda koju ću mu ja dati Postat će u njemu izvorom vode Koja struji u život vječni.
Iv 4,14

Usred korizme postajem svjestan da Uskrs dolazi ponovno: dani postaju duži, snijeg nestaje, sunce sja novom toplinom, a ptica pjeva. Jučer, za večernje molitve, mačka je mjaukala! Uistinu, proljeće se navješta. A noćas, o Gospodine, čujem kako govoriš ženi Samaritanki. Kažeš: “Tko pije vode koju ću mu ja dati, neće ožednjeti nikada; voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom koji struji u život vječni.” Koje riječi! Vrijedne su sati," dan i tjedan" razmišljanja. Nosit ću ih u sebi u pripremi za Uskrs.
Voda koju ti daješ postaje izvorom. Dakle, ne smijem biti škrt s tvojim darom, o Gospodine. Mogu slobodno dopustiti da voda izlazi iz mog srca i dopustiti da pije iz nje tkogod želi. Možda ću taj isti izvor prepoznati u sebi kada drugi dođu na njega da ugase svoju žeđ.

U Euharistiji je Božja ljubav prisutna na najkonkretniji način. Isus nije samo postao čovjekom, postao je također kruhom i vinom kako bi, kroz naše hranjenje i pijenje, Božja ljubav postala naša osobna. Velika tajna Euharistije je u tome da nam je Božja ljubav ponuđena ne apstraktno, nego na vrlo konkretan način; ne kao teorija, nego kao hrana za svakodnevni život. Euharistija nam otvara put kako bi Božja ljubav postala naša osobna. Isus nam to pojašnjava kada kaže: … moje tijelo je prava hrana i moja krv je pravo piće. Tkogod jede moje tijelo i pije moju krv Živi u meni i ja u njemu. Kao što je živi Otac poslao mene I ja živim po njemu, Tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni.
Kadgod primaš tijelo i krv Isusovu u Euharistiji, daje ti se njegova ljubav, ona ista ljubav koju je pokazao na križu. To je Božja ljubav za sve ljude svih vremena i mjesta, svih religija i vjerovanja, svih rasa i klasa, svih plemena i naroda, svih grešnika i svetaca. Na križu nam je Isus pokazao kako daleko ide Božja ljubav. Ta ljubav obuhvaća čak i one koji ga raspinju. Isus, viseći prikovan čavlima na križu, potpuno slomljen i lišen svega, i dalje moli za svoje progonitelje: “Oče, oprosti im; ne znaju što čine”. Isusova ljubav prema neprijateljima ne poznaje granica. On moli čak i za one koji ga ubijaju.
Ta ista Božja ljubav prema neprijateljima nudi nam se u Euharistiji. Oprostiti neprijateljima nije u našoj moći. To je božanski dar. Važno je, stoga, da Euharistija bude srce i središte tvoga života. Tu primaš ljubav koja te jača da prihvatiš put koji je Isus prihvatio prije tebe: trnovit put, bolan put, ali put koji ti daje pravu radost i mir i osposobljava te da nenasilnu Božju ljubav učiniš prepoznatljivom ovom svijetu.


Henri J.M. Nouwen: POKAŽI MI PUT

ZGabriel
03-03-2013, 11:09
Psalam 103 Davidov.

1Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja,
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
2Blagoslivljaj Jahvu, dušo moja,
i ne zaboravi dobročinstva njegova:
3on ti otpušta sve grijehe tvoje,
on iscjeljuje sve slabosti tvoje;
4on ti od propasti čuva život,
kruni te dobrotom i ljubavlju;

6Jahve čini pravedna djela
i potlačenima vraća pravicu,
7Mojsiju objavi putove svoje,
sinovima Izraelovim djela svoja.
8Milosrdan i milostiv je Jahve,
spor na srdžbu i vrlo dobrostiv.

11Jer kako je nebo visoko nad zemljom,
dobrota je njegova s onima koji ga se boje.



Lk 13,1-9:

Brzo promijenite život!

13 Upravo u taj čas dođoše neki te mu javiše što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. 2Isus im odgovori: "Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? 3Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! 4Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? 5Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti."


Neplodna smokva

6Nato im pripovjedi ovu prispodobu: "Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe 7pa reče vinogradaru: 'Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?' 8A on mu odgovori: 'Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. 9Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.'"

ZGabriel
03-03-2013, 11:11
Riječ za Tvoju dušu ( Treća korizmena nedjelja C) (http://www.samostan-tomislavgrad.info/duhovnost/nedjeljne-propovijedi/1167-rije-za-tvoju-duu--trea-korizmena-nedjelja-c)


( Subota, 2. 3. 2013. – Fra Petar Ljubičić) Čitajući evanđelja najčešći poziv je: „Obratite se!“ Promijenite se i postanite bolji. To je poziv i današnjega evanđelja.
„Ispunilo se vrijeme, blizu je kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte u radosnu vijest!“ Božje vrijeme je tu, novo doba, traži nove, Božje ljude…Kraljevstvo Božje je tu: do njega je samo jedan korak: obratiti se, osloboditi se zla, vlastite sebičnosti, osloboditi se otrova u vlastitoj krvi, kako reče jedan, meni tako dragi teolog. Potrebno je obući novoga čovjeka „stvorena na Božju sliku!“
"Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! (Lk13,3). Tako nas opominje Isus u današnjem evanđelju. Isusovi suvremenici smatrali su da su uvijek veliki grješnici svi koje snađe kakva teška nevolja: nasilna nenadana smrt, teška bolest, gubitak imetka, neuspjeh. Tako nekako i mi mislimo. Isus nas ispravlja: ti nesretnici nisu, ne moraju biti najveći grješnici: zapravo pravednika uopće nema, svi se moramo obraćati – svi smo grješnici i patnici…
Naime dok je Isus govorio mnoštvu, neki mu javiše novosti koje su kružile po Palestini. Mnogi su se zgražali nad činom Pilata koji je dao poubijati neke Galilejce za vrijeme žrtve. Ali u isto vrijeme osuđivali su i pobijene: bit će da su bili veliki grješnici, kad ih je Bog kaznio i to za vrijeme žrtve.
Druga novost, rekli bismo iz crne kronike, bila je kako se srušila kula u Siloamu i ubila je 18 ljudi. Bit će da su i oni bili grješnici kad ih je Bog tako iznenada pozvao k sebi. Tako misle ljudi.
Isus ne potvrđuje takvo mišljenje, da je nesreća koja je zadesila onih 18 ljudi, kao i one koje je Pilat dao poubijati posljedica grješnog života. Naprotiv Isus u obje nesreće gleda prst Božje Providnosti, kojom opominje tvrdokorne Židove na obraćenje, na pokoru, da ne propadnu. "Ako ne budete činili pokoru, svi ćete propasti!"
Možemo reći, teški nesretni slučajevi koji se događaju u životu pojedinih ljudi ne moraju biti kazna za njihove grijehe, nego u prvom redu nama opomena i poziv na obraćenje. Obraćenje je milost, kojom čovjek upoznaje sebe i svoje slabosti i grijehe, kaje se za njih i odlučuje se za Boga. Ono se događa u srcu i bez njega nema spasenja. To je potpuno opredjeljenje za Krista. Nekada nas udarci sudbine i pojedini teški događaji u životu trebaju potaknuti na preispitivanje našega odnosa i prema Bogu i prema braći i sestrama. To je prvi korak u obraćenju.
Obraćenje mora donijeti plodove koji se moraju očitovati u životu s Kristom i u suživotu s braćom i sestrama. Znači svatko tko je čuo Kristov poziv na obraćenje i odlučio krenuti njegovim putem, ne može više živjeti kao prije. Obratiti se znači osloboditi se od zla, grijeha i vlastite sebičnosti.
Odgađanje, neodlučnost i mlakost vrlo su opasni i mogu čovjeka koštati. Sad je milosni trenutak, sad je povoljno vrijeme da otvorimo vrata Kristu i počnemo živjeti s Njim. Istina je, mi smo slobodni, ali moramo biti i odgovorni!
Zna se čuti kako neki govore: Bog je neizmjerno dobar i milosrdan. To je točno, ali mi se ne smijemo olako poigravati njegovom dobrotom.
I apostol Pavao govori o opomeni Božjoj. Apostol upozorava kako je čudesno Bog vodio narod pustinjom i čudesno ga hranio. Ali većina njih nije bila Bogu po volji, poginuli su u pustinji. To je opomena nama da ne prigovaramo Bogu, kako su oni prigovarali i zato su izginuli, makar su bili izabrani narod Božji: "Jer tko misli da stoji, neka pazi da ne padne!" (1 Kor 10,12)
Današnja riječ Božja svakako nas ozbiljno opominje i poziva na obraćenje, na promjenu života, zlih misli i nakana i na pokoru.
Sam Isus svojim životom nam pokazuje što bismo mi morali činiti. On sam je činio pokoru, makar nije imao ni jednog grijeha. Strogo je postio. Trpio je razna progonstva, konačno u svojoj bolnoj muci izvršio je najteža djela pokore...
Sakrament pokore (ispovijedi) je redoviti put kojim Bog oprašta grijehe. Ima i izvanredni put, a to je djelo savršenoga pokajanja. To je kad se kajemo za grijehe iz ljubavi prema Bogu. Zato što smo uvrijedili svojim gri*jesima Boga najveće i najmilije Dobro. Savršenim pokajanjem čovjek dobiva oproštenje i teških grijeha, ako se ne može ispovijediti. Ali mora imati nakanu, kasnije se ispovijediti kad mu bude moguće.
Govoreći o neplodnoj smokvi Gospodin nas također opominje. „Posjeci je! Zašto da iscrpljuje zemlju?“ Neplodno se stablo siječe i baca u vatru. Život naš mora biti plodan: ispunjen dobrim djelima: svetošću, ljubavlju, Bogom. Da potrebna su djela, riječi je ionako previše.
I mi znamo ponekad pričati lijepe priče o svom kršćanstvu, a naš je život sasvim druga priča. Ne smijemo živjeti kao neprijatelji križa Kristova.
Pozvani smo da se obraćamo svaki dan, svakoga trenutka, čitav život. Slabi smo i grješni, nikad previše dobri…Bog ima svoj veliki plan s nama. Zato nas i zove: „Obratite se!“ Eto posla za čitav život!
„Tko misli da stoji, neka pazi da ne padne!“ – upozorava sv. Pavao i opominje. On piše da je židovski narod i njegova sudbina svima velika opomena. Židovi – svjesni da su izabrani Božji narod, precijenili su sebe, odbacili Isusa, odbili njegove riječi i poziv na obraćenje – i znamo što se dogodilo …
Danas smo mi Božji izabranici. Mi se prije svih moramo obraćati i obratiti. Pitanje je koliko ozbiljno radimo na ovome najvažnijem poslu koji umjesto nas nitko neće obaviti. Živimo li po Božjoj volji?
Dvije žene putuju u istom vlaku. Netko pripovijeda da je grom ubio čovjeka koji je kosio nasred polja.
- Što li je on Bogu skrivio – čudi se jedna putnica.
- Dobro nas sve ne pobije kakvi smo! – čudi se druga putnica.
Ni jedna ni druga ne misle baš pravo, ali ova druga ima u duši nešto kršćansko, onu svijest našega duha pred Bogom.
Mladi redovnik odlučio je napustiti samostan. Susreo je Isusa: "Ako sam ja mogao ovaj teški križ nositi za tebe, zar ne bi i ti mogao mnogo lakši nositi za mene?"
Neki naš čovjek našao se u Kaliforniji u luci San Pedro. Šetajući naiđe na dvojicu Kineza koji su se svađali i međusobno si psovali mater i sve ostalo. Psovali su na hrvatskom, što jest bilo čudno. Kinezi, a psuju na našem jeziku. Prišao je k njima i pozdravio ih. Još više se začudio kad je saznao da ne znaju govoriti hrvatski. Oni samo znaju psovati. Rade na brodu s našim ljudima i od njih su naučili psovati.
I ovaj nas primjer ozbiljno opominje: Vojvoda Irenej bio je vrlo vrstan vojskovođa. Jednoga jutra, dok se spremao otići iz svoje kuće na vojničke vježbe, pokuca netko na njegova vrata. Otvorivši vrata ugleda svećenika kojega je pratio ministrant. Svećenik je nosio svetu Pričest bolesniku.
Odmah je upitao za stan doktora Ireneja? Da - odgovori vojvoda Irenej, ovo je moj stan! Velečasni, ovdje nema bolesnika, svi su u dobrom zdravlju.
Tad mu reče svećenik: Došla mi je jedna gospođa i dala mi je ovu vašu adresu. Ona bijaše vrlo razborita žena i mislim da me nije prevarila. Rekla mi je: žurite i nosite svetu Pričest vojvodi, doktoru Ireneju, i još je dodala, idite brzo inače neće biti puno vremena.
Gospođa je odlična roda što sam mogao zaključiti po njezinim očima. Njezine su riječi bile tako jasne da sam ih slušao svojim ušima. Možda je to istina, mislio je u sebi vojvoda Irenej. Ali koja je to gospođa? Što se nje tiče moja duša? Ne razumijem ništa!
Evo je, usklikne svećenik, ovo je gospođa koja me je zvala. Poznam je vrlo dobro. Govoreći to pokazivao je na sliku koja je visjela na zidu u kući vojvode Ireneja.
Vi se varate, oče, reče vojvoda Irenej, to je slika moje pokojne majke, koja je umrla ima već dosta vremena. Dragi moj brate, nastavi svećenik, upravo me ta gospođa pozvala. I prema tome ne varam se.
Božji su putevi nedokučivi, tko ih može razumjeti? Reče mu svećenik. U vašem stanu ću vas ispovjediti i pričestiti. I tada vojvoda, doktor Irenej, koji bijaše vrlo uzoran vjernik ispovjedi se i pričesti te zajedno sa svećenikom izađe iz svoje kuće na vojne dužnosti koje su ga čekale.
Brzo uzjaši svog konja, ode i ne sluteći što će mu se dogoditi. Oko dvanaest sati donijeli su vojvodu Ireneja mrtva. Konj ga je bacio na zemlju i tu je vojvoda Irenej razbio glavu i odmah je ostao na mjestu mrtav, dakle, predao je Gospodinu Bogu svoju čistu dušu.
I to se događa. Vrlo važno je biti spreman. Kad smo spremni, nije potrebno bojati se. Ovo je sveto vrijeme obraćenja. Iskoristimo ga! Recimo svom Bogu: Daruj mi milost obraćenja, promjene života! Isuse, božanski Spasitelju, položi svoju božansku ruku na mene! Pošalji mi svoga Duha Svetoga i učini me novom osobom! Vjerujem, da to možeš i hoćeš učiniti! Neizmjerna Ti hvala! Amen.

ZGabriel
03-03-2013, 18:08
Od nestalnosti do ozbiljnosti života

U današnjem evanđeoskom odlomku sveti Luka opisuje kako Gospodina Isusa neki ljudi izviještaju o nemilom događaju, točnije o krvoproliću koje je Pilat počinio nad nekim Galilejcima. Oni koji su ga izvijestili vjerojatno su od njega očekivali osvrt koji bi neminovno bio politička osuda beskrupulozne rimske moći koja je tlačila židovski narod. Osim toga očekivali su da im protumači zašto su nastradali baš dotični Galilejci, a ne neki drugi, što znači da su u tom događaju vidjeli i prst kazne Božje nad nastradalima. No Gospodin Isus, umjesto da održi političku lekciju Pilatu osuđujući nasilje i krvoproliće kojim se služila rimska vojska kako bi držala u pokornosti Židove, ili da protumači događaj kao posljedicu nekog nevidljivoga i neznanog grijeha stradalnika, izvodi sasvim drukčije razmišljanje. Tako on ovom tragičnom događaju pridružuje još jedan drugi, urušavanje kule u Siloamu koja je ubila osamnaest ljudi, te im daje zajedničko tumačenje. Njegovo tumačenje se sastoji u upozorenju svojim slušateljima da ne smatraju nastradale Galilejce većim grešnicima od drugih, ili pak poginule u Siloamu većim dužnicima od ostalih Jeruzalemaca.
Gospodinu Isusu ovi događaji služe prije svega da ukaže na nestalnost ljudskog života kojoj su svi izloženi, o čemu najrječitije svjedoče upravo tragični događaji, bilo na općoj ili osobnoj razini. Umjesto da ubrzaju ljudsku svijest i potaknu shvaćanje, ljudi, na žalost, ne izvlače iz njih do kraja sadržajne zaključke za vlastiti život. Jer mnogo je lakše izvući političke zaključke ili prebaciti krivicu i odgovornost na druge, nego iščitavati poruku za vlastiti život. Iz te perspektive Gospodin prekorava svoje suvremenike pozivajući ih da se obrate, jer bi samo činom obraćenja pokazali da su ozbiljno razumjeli povijesnu poruku iz svega što se događa oko njih. A sve dok čovjek nije kadar izvući ispravnu poruku iz događaja, živi gotovo besplodan u svijetu u kojem je pozvan donositi plodove vječnoga života. Zato za Isusa događaji nisu samo posljedica nekog uzroka, koji se redovito traži pogledom u prošlost, nego su i znak našoj sadašnjosti. Pozivom na osobno obraćenje i spremnost da pred Bogom odgovaraju za svoj život, Gospodin pokazuje da na uzvišeniji i plodonosniji način čita i osmišljava čak i tragedije poput dviju spomenutih u Evanđelju.
Kao što se događalo nekada u židovskom puku, događa se i danas. Na žalost, ne možemo reći da i danas ljudi drukčije pristupaju svemu što se oko njih događa. I danas je malo onih koji iz nestalnosti života izvlače zaključke veće ozbiljnosti. A ako to ne čine, onda događaji ne postaju znakovi, nego ostaju tek brojke neke statistike, zanimljivosti crne kronike i posljedice nerazumljivih uzorka. Ne razmišlja se o neminovnosti ljudske nestalnosti, niti o neizbježnosti smrti koja će doći po svakog čovjeka, nego se neozbiljnošću pokušava pobjeći od pitanja koja nameće nestalnost. Gospodin Isus nam, međutim, pokazuje da je obraćenje jedini način da nadiđemo nestalnost u koju smo uronjeni. A obraćenje na koje poziva je život sukladan volji Očevoj. Tko tako živi, ništa ga ne može zateći ni iznenaditi, jer iz svega izlazi kao pobjednik.
Ali nas ljude na ozbiljnost života ne potiče samo naša nestalnost i strah od zemaljskih nedaća, nego još, prije svega, potiče nas ozbiljnost samoga Boga. Kad vidimo koliko Otac nebeski skrbi oko našega spasenja, trebao bi biti poticaj i nama da se sa svom ozbiljnošću uhvatimo posla na svom obraćenju. Kad vidimo koliko je Gospodinu stalo do našeg spasenja, onda bi nam i to morao biti jasan znak i dodatni razlog zauzetosti oko skrbi za vječni život. Upravo radi toga Gospodin Isus priča i prispodobu o neplodnoj smokvi koja ne donosi plodove, nego samo iscrpljuje plodnu zemlju i obezvrjeđuje gospodarev trud. U toj smokvi prikazani smo svi mi koji nedovoljno skrbimo oko vječnih vrijednosti, te nismo kadri iz naše ljudske nestalnosti iščitati poruku ozbiljnosti.
Neka nam se stoga riječ današnjeg Evanđelja duboko ureže u svijest i pokrene nas, kako bismo korizmeni hod iskoristili za dublju spoznaju uvjeta ljudskoga života, ali isto tako i mogućnosti ljudske ozbiljnosti. Učimo se na primjeru Oca nebeskoga, koji skrbi oko naše duhovne plodnosti šaljući svoga Sina da nas izvede na put obraćenja i ozbiljnosti, te i sami ozbiljno prionimo kako bismo donijeli neprolazne duhovne plodove usred nestalnosti življenja. I ne zavaravajmo se, ako ne budemo plodni, ne ćemo izbjeći primjerenoj kazni koja će zadesiti svaku neplodnu biljku, isto kao što plodnost ne može biti nenagrađena životom vječnim, prema kojemu hitimo s Kristom Gospodinom.


dr. don Ivan Bodrožić/bitno.net

ZGabriel
09-03-2013, 16:19
4. Korizmena nedjelja

Čitanje iz svetog evanđelja po Luki (Lk 15, 1-3. 11-32)

U ono vrijeme: Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju: Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: «Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.» Nato im Isus kaza ovu prispodobu: "Čovjek neki imao dva sina. Mlađi reče ocu: 'Oče, daj mi dio dobara koji mi pripada.' I razdijeli im imanje. Nakon nekoliko dana mlađi sin pokupi sve, otputova u daleku zemlju i ondje potrati svoja dobra živeći razvratno. Kad sve potroši, nasta ljuta glad u onoj zemlji te on poče oskudijevati. Ode i pribi se kod jednoga žitelja u onoj zemlji. On ga posla na svoja polja pasti svinje. Želio se nasititi rogačima što su ih jele svinje, ali mu ih nitko nije davao. Došavši k sebi, reče: 'Koliki najamnici oca moga imaju kruha napretek, a ja ovdje umirem od gladi! Ustat ću, poći svomu ocu i reći mu: 'Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika. Usta i pođe svom ocu. Dok je još bio daleko, njegov ga otac ugleda, ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga. A sin će mu: 'Oče! Sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.' A otac reče slugama: 'Brzo iznesite haljinu najljepšu i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite, pa da se pogostimo i proveselimo jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se!' I stadoše se veseliti. A stariji mu sin bijaše u polju. Kad se na povratku približio kući, začu svirku i igru pa dozva jednoga slugu da se raspita što je to. A ovaj će mu: 'Došao tvoj brat pa otac tvoj zakla tele ugojeno što sina zdrava dočeka.' A on se rasrdi i ne htjede ući. Otac tada iziđe i stane ga nagovarati. A on će ocu: 'Evo toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kada dođe ovaj sin tvoj koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.' Nato će mu otac: 'Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje - tvoje je. No trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!'"

ZGabriel
09-03-2013, 16:20
Uz čitanje razmjerno dugog današnjeg Evanđelja ne smijemo posve na početku prezreti farizejska predbacivanja Isusu: “Taj prima grešnike i jede s njima.”
To predbacivanje dalo je Isusu povoda da je ispričao priču, koju su kasnije nazvali „O izgubljenom sinu“. Njome je htio reći: Da, istina je, primam grešnike i jedem s njima. Znam, da vam se to ne sviđa, ali htio bih vam reći, da je Bog Otac, koji s pokojnikom ne samo da jede, već mu pripravlja i gozbu.
Isus nikada nije odobravao grijeh. Zato ni ne odobrava djela mlađen sina, koji napušta. očev dom i s razuzdanim životom potroši imetak. Sinu stavlja u usta nesumnjivo priznanje: Oče, sagriješio sam protiv neba i pred tobom, nisam vrijedan zvati se tvojim sinom.
Isus također ne odobrava ponašanje starijeg sina, kojemu nije pravo, da se brat vratio, i ljuti se na oca, da mu je pripremio gozbu.
Po učenju pismoznanaca i farizeja bilo je zabranjeno već se i družiti s grešnicima, a još više, sjediti s njime kod stola. Zato bi po njihovom, otac morao kazniti sina. Ako ga je već primio natrag, mogao bi ga u najboljem slučaju učiniti jednim od svojih najamnika, s kojim bi imao samo hladne i službene odnose.
Ali Isusov Bog je drugačiji. Njegova dobrota prema raskajanom sinu prelazi očekivanja obojice sinova, prelazi shvaćanja pismoznanaca i farizeja, prelazi i naše očekivanje. Isusov Bog je Bog opraštanja i dobrote, koja je veća od svake ljudske grešnosti. Božja kiša natapa sve sjetve i Božje sunce grije sve žetve.
Isus je ovdje pokazao na jezgru svoje nauke o Bogu. To je nauka o Bogu koji je ljubav. O Bogu, koji je Otac i onda, kada čovjek nije vrijedan, da se naziva sinom. Jedino takva slika o Bogu je zaista vrijedna Boga.
Ujedno je to i Isusova nauka o čovjeku. Svaki od nas je u Božjim očima tako velik, da Bog nikada ni pred kim neće zatvoriti svoja vrata. Ako bi netko ostao vani, neka pripiše sebi.


garevac.net (http://www.garevac.net/tekst/598/)

ZGabriel
10-03-2013, 16:47
Biti u kući Očevoj

Biblijsko razmišljanje uz četvrtu korizmenu nedjelju

http://www.bitno.net/wp-content/uploads/2013/03/Biti-u-kuci-Ocevoj.jpg (http://www.bitno.net/wp-content/uploads/2013/03/Biti-u-kuci-Ocevoj.jpg)
Foto: Elvir Tabaković

Prispodoba koju smo upravo čuli jedna je od najljepših i najdirljivijih Gospodinovih prispodoba. U njoj nam je opisana ljubav Oca nebeskoga prema svakom čovjeku, pa i onda kad se radi o rasipnom sinu koji odbacuje i upropaštava darove Božje. No kako je neizvedivo u jednoj propovijedi protumačiti sve obilje teološko-duhovnog značenja ove prispodobe, ograničiti nam se na jedan njezin vid. Stavljajući, naime, za trenutak u drugi plan središnju temu očeve ljubavi, vrlo je uočljivo kako među braćom postoji tihi sukob i suparništvo.
Najprije mlađi brat ne može podnijeti biti mlađi brat, trajno u sjeni starijega, koji u svemu ima prvenstvo, te stoga reagira tražeći svoja dobra i odlazi u daleku zemlju gdje na njega ne pada sjena starijeg brata. A kad se on nakon neuspjeha vraća i nakon što mu otac oprašta prihvaćajući ga kao sina, sad stariji brat to ne može otrpjeti, nego odbija ući u kuću ne želeći podijeliti radost zbog njegova povratka i zajedništvo sa svima koji su se veselili. Dok se u prvoj situaciji mlađi brat oslobađa prevlasti starijega, dotle vidimo da ga kasnije stariji želi pod svaku cijenu diskreditirati zbog razvratnog života i upropaštavanja traženih dobara. Tehnika kojom se služi stariji brat je vrlo učinkovita i uspješna. On mlađem bratu spočitava počinjene grijehe i zlo u kojem je živio, te to uzima kao izgovor da ne uđe u kuću i da ne sudjeluje u priređenom slavlju. Ali stariji sin bi trebao biti svjestan težine svoga izbora, jer njegov izbor nije uperen protiv mlađeg brata i njegova povratka, nego on izravno dovodi u pitanje i očevu ljubav koja prihvaća mlađeg sina. Stariji, dakle, ne vrednuje ispravno očevu ljubav, niti prihvaća njegove razloge. Rezultat je poguban: stariji sin se zbog grijeha svoga brata lišava očeve ljubavi.
Dok je prva Crkva ovu prispodobu, to jest likove dvojice braće primjenjivala na odnos između židova (stariji brat) i pogana (mlađi brat), nama je primijeniti Gospodinovu pouku na našu životnu situaciju, u kojoj više nema u Crkvi ove podjele, niti ovakvih raslojavanja i međusobnog isključivanja. Danas, međutim, postoji nešto slično, na što valja ukazati, jer ljudi ostaju uvijek ljudi u svom odnosu prema Bogu, a i jedni prema drugima. I danas ima onih koji se teško mire da bi dijelili isti očinski dom i krov s nekim drugim, koga smatraju nedostojnim, poradi čega su spremni, u svojoj nepopustljivosti, žrtvovati čak zajedništvo s Ocem nebeskim. Takvi jednostavno ne žele prihvatiti da je Crkva kuća Božja, te da samo u njoj mogu ostvariti pravo zajedništvo s Ocem. Njima je prvotno tražiti izgovor da napuste zajedništvo s Ocem, a za takvo što onda spremno i odlučno spočitavaju grijehe svojoj braći, koje nakon toga ne žele niti prihvatiti za braću.
Slično onome što je Gospodin Isus opisao u prispodobi, mnogi i danas nemaju pravu svijest o jednoj i jedincatoj vjeri i ljubavi Božjoj, koju je Bog po svome Sinu u povijesti ostvario u Crkvi, u kojoj nam je ostavio sakramente svoje ljubavi. Kao povod i kao izgovor su grijesi određene braće koja, živeći grešno, krše i ljubav prema Bogu i prema braći. Takva navodno neporočna ‘starija braća’ ne žele dopustiti niti Ocu da prihvati grešnu djecu, niti dopuštaju svojoj ‘mlađoj braći’ mogućnost obraćenja. Jer oni sami nisu živjeli usredotočeni na neizmjernu ljubav Božju, uglavnom se bave optužbama drugih ljudi koji ne žive sukladno njihovu poimanju, te u toj točci se iscrpljuje njihova ispravnost i pravovjernost. Upravo radi toga, jer im je pred očima prije svega grijeh braće, a ne Očeva ljubav, nisu kadri uočiti niti koliko je Otac i prema njima bio dobrohotan i milostiv. Stoga, premda vjeruju da žive temeljito jer ne prestupaju Božje zapovijedi, u biti žive vrlo površno, jer se nisu posvetili bitnom sadržaju vjere – uspostavljanju ispravnog odnosa s Ocem. Takvima nije problem napustiti Crkvu ili se od nje udaljiti, ali im je problem ako u Crkvi ima grešnika, bilo neobraćenih, bilo obraćenih. Zato i ne vide da više blaga Božjega rasipaju sami odvajanjem od Crkve, nego brat koji griješi uslijed slabosti. Uvjetovan grijehom svoga brata, pokazuje samo da nikad nije ostvario sinovski odnos s Ocem na način na koji je Otac to htio i predvidio, nego bježi od Oca u vlastitu neporočnost i samodostatnost.
Vjera ti je bitna? Klikni like i pridruži nam se![/facebook]
Zbog svega rečenoga ova prispodoba i danas ima aktualnu poruku svima onima, bilo da se radi o mlađem ili starijem bratu, koji međusobne račune i obračune prelamaju preko Očevih leđa. I dok oni jedan drugome toliko zamjeraju da ne znaju prijeći preko pogrešaka, Otac je uvijek sebi dosljedan. On ljubi i jednog i drugog. I kao što je mlađega željno očekivao, tako je i starijeg išao zvati da uđe na slavlje. Nama pak ostaje jasna poruka da se usredotočimo na njegovu ljubav, kako bismo izbjegli nesuglasice s braćom, a bit ćemo najbolja braća onda kad druge budemo ljubili onako kako ih Otac ljubi, čime ćemo dobiti dar i milost živjeti u kući Božjoj kao braća svakom Božjem djetetu.

dr. don Ivan Bodrožić/bitno.net

ZGabriel
17-03-2013, 15:17
5. Korizmena nedjelja

Velika nam djela ucini Gospodin: opet smo radosni.

Iz 43,16-21:

Čudesa novog Izlaska

16Ovako govori Jahve,
koji put po moru načini
i stazu po vodama silnim;
17koji izvede bojna kola i konje,
vojsku i junake,
i oni padoše da više ne ustanu,
zgasnuše, kao stijenj se utrnuše.
18Ne spominjite se onog što se zbilo,
nit' mislite na ono što je prošlo.

19Evo, činim nešto novo;
već nastaje. Zar ne opažate?
Da, put ću napraviti u pustinji,
a staze u pustoši.
20Slavit će me divlje zvijeri,
čaglji i nojevi,
jer vodu ću stvorit' u pustinji,
rijeke u stepi,
da napojim svoj narod,
izabranika svoga.
21I narod koji sam sebi sazdao
moju će kazivati hvalu!


Pjesma povratnika

126 Hodočasnička pjesma.

Kad Jahve vraćaše sužnjeve sionske,
bilo nam je k'o da snivamo.
2Usta nam bjehu puna smijeha,
a jezik klicanja.
Među poganima tad se govorilo:
"Velika im djela Jahve učini!"
3Velika nam djela učini Jahve:
opet smo radosni!

4Vrati, o Jahve, sužnjeve naše
k'o potoke negepske!
5Oni koji siju u suzama,
žanju u pjesmi.
6Išli su plačući
noseći sjeme sjetveno:
vraćat će se s pjesmom,
noseći snoplje svoje.



Fil 3,8-14:

8Štoviše, čak sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem 9i u njemu se nađem - ne svojom pravednošću, onom od Zakona, nego pravednošću po vjeri u Krista, onom od Boga, na vjeri utemeljenoj - 10da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, 11ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih. 12Ne kao da sam već postigao ili dopro do savršenstva, nego - hitim ne bih li kako dohvatio jer sam i zahvaćen od Krista. 13Braćo, ja nipošto ne smatram da sam već dohvatio. Jedno samo: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, 14k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu.

ZGabriel
17-03-2013, 15:17
Iv 8,1-11:

Preljubnica

8 A Isus se uputi na Maslinsku goru. 2U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. 3Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu 4i kažu mu: "Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. 5U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?" 6To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti.
Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu. 7A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: "Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen." 8I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji. 9A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam - i žena koja stajaše u sredini. 10Isus se uspravi i reče joj: "Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?" 11Ona reče: "Nitko, Gospodine." Reče joj Isus: "Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti."

ZGabriel
17-03-2013, 15:22
Preljub
Žena koja je bila udana ili zaručena je mogla učiniti preljub. Nije važno tko je bio drugi sudionik preljuba, jer se muškarac uvijek lako mogao „izvući“ iz toga i nije snosio tolike posljedice kao žena.
Muškarac bi počinio preljub samo ako bi to učinio sa udanom ili zaručenom ženom, ali u smislu da je povrijedio tuđu „imovinu“ – nečiju ženu ili zaručnicu.
Iz ovoga vidimo koji je bio status žene u ono vrijeme. Žena u svemu tome nije imala nikakva prava. Mogla je biti „otpuštena“ od svoga muža zbog bilo kojeg razloga i na taj način bi se, osramoćena, vratila u svoju rodnu kuću gdje, uglavnom, nije bila dočekana srdačno.
Isus se zauzima za položaj žene u društvu tako što radikalno „postrožava“ odnose između muškarca i žene. Isus donosi tri važne stvari: 1. brak je nerazrješiv; 2. muškarac čini preljub ako „otpusti“ svoju ženu po Zakonu; 3. preljub se najprije čini u srcu, tj. i sama pomisao na preljub jest grijeh.

Osuđivanje
Rimski okupatori su zabranili Židovima da donose smrtne presude, to pravo su sebi pridržali. Ipak, židovsko Vijeće je imalo pravo donositi presude i osude koje su bile važne za narod. Svatko tko je tužio nekoga za preljub morao je dovesti dva svjedoka koji mogu posvjedočiti protiv optuženika. Žene nisu imale pravo svjedočiti, a u obzir se je uzimala vjerodostojnost svjedoka više nego njihovi dokazi.
Dakle, ako su svjedoci bili pošteni, pravedni, vjerodostojni, uvaženi članovi zajednice, njihovo svjedočenje je bilo prihvaćeno. Ako su pak svjedoci bili nevjerodostojni, iako si njihovi dokazi bili istiniti, to svjedočenje nije bilo prihvaćeno. Glavnu i presudnu riječ u presudi su imali „starci“ (prezbiteri) koji su imali iskustva i mudrosti i bili su uvaženi članovi društva.

Kamenovanje
Uobičajena smrtna kazna je bila kamenovanje. Poslije je to bilo zamijenjeno „humanijom“ kaznom - gušenje do smrti.
Psihološki gledano, kamenovanje je imalo takav utjecaj na ljude da nitko od tih koji su bacali kamenje ne osjeća grižnju savjest za smrt te osobe. Cijela zajednica kažnjava nekoga zbog grijeha i svi imaju mirnu savjest, jer niti jedan pojedinac ne može biti kriv kada se nalazi u masi ljudi. Ipak, „čast“ da baci prvi kamen uvijek je imao ključni svjedok u presudi.

Uz evanđelje
Zanimljivo je da ovaj odlomak u nekim starim rukopisima uopće ne postoji. Neki bibličari to tumače tako da su „prepisivači“ željeli izbjeći „emancipaciju“ žena, jer su žene tada još imali isti položaj u društvu kao i prije. Ako ćemo biti iskreni prema sebi, tek u novije vrijeme, prije kojih 100 godina, žene su dobile pravo glasa na izborima, tako da nismo ni mi baš previše „napredni“.
Možemo reći da ti isti ljudi („prepisivači“) nisu razumjeli Isusovo neizmjerno milosrđe i tumačili su to kao Isusovu popustljivost prema grijehu preljuba. Što, naravno, nije točno, jer znamo da je Isus još „postrožio“ zakone u vezi braka i preljuba, ali u isto vrijeme time nije „dokinuo“ Božansko milosrđe.
Ovaj odlomak, po stilu i načinu opisa, više „vuče“ na evanđelista Luku i njegove zapise i prispodobe.

„postave je u sredinu...“
To je bio položaj optuženoga – u sredini, da ga svi vide, kao na stupu srama. Ipak, Zakon prečesto (a i mi sami) stavlja u centar upravo grijeh, a u centru bi trebao biti Bog i njegova Ljubav. I kada nam je u centru grijeh i prijestupi, onda se cijeli život vrtimo oko toga i život nam prođe u izbjegavanju grijeha i prijestupa, a ne u slobodi djece Božje kojima bi u centru života trebao biti upravo Bog.

„preljub...Mojsije...kamenovanje...“
Iako je to bilo, iz naše perspektive, zaostalo razmišljanje, Mojsije je uveo reda u odnose među ljudima. On je bio „reformator“ za svoje vrijeme, ali gledano iz naše perspektive to je sve „zaostalo“. Možemo samo zamisliti kako je bilo prije „Mojsijeva zakona“...
Ipak, misao kako preljub i grijeh bludnosti dovode do smrti nije tako niti „zaostala“. Zar nije istina da preljub u braku „ubija“ bračnu ljubav? I da bilo koji grijeh bludnosti „ubija“ onaj dar kojeg je Bog stvorio da bude nešto uzvišeno i božansko? Misao Mojsijeva zakona je i dan danas važeća: bludnost i preljub dovode do smrti ljubavi u čovjeku!
Ali mi smo „napredni“, a Mojsije je živio prije „milijardu“ godina...naravno da smo mi u pravu!

„da ga iskušaju...“
Kao i kada su ga iskušavali pitajući ga za porez koji treba davati rimskom caru, Isus ovdje koristi svoj vlastiti „recept“: „Budite mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi!“ Odmah proniče što je u njihovim srcima, a to nipošto nije revnost za svetošću ili za Zakonom Božjim.
Po Zakonu, žena nije morala biti kamenovana, mogla je biti pomilovana od svoga muža, ali su izabrali baš najstrožu kaznu i željeli su čuti Isusovo mišljenje. Bio je u zamci. Što god da odluči, bilo bi krivo. Ako odluči da je zaslužila smrt onda bi odlučio protiv odluke Rimljana koji su zabranili smrtne kazne, ali i protiv svojega propovijedanja u kojem je isticao milosrđe i milost. Ako odluči braniti ženu ili je osloboditi onda bi odlučio protiv Mojsijeva Zakona (koji je Židovima bio svetinja), ali bi i „potaknuo“ narod na to da razmišljaju kako preljub i nije neki prijestup. Čini se kao bezizlazna situacija, „ali Bogu je sve moguće!“

„stane prstom pisati po tlu...“
Što li je pisao po tlu, svakoga od nas zanima. Da li je pisao grijehe onih koji su ženu optuživali? Ili je pisao osudu koju je žena zaslužila? Ili je samo „črčkao“ po podu čineći „psihološku pauzu“?
Možda nije važno što je pisao. Možda je važnije da je pisao po podu koji je bio od kamena (a ne od pijeska ili zemlje kako nam to lijepo „serviraju“ u filmovima). U tom trenutku, kako saznajemo na početku odlomka, Isus se nalazio u Hramu gdje nije bilo moguće da bude pijesak ili prašina u tolikoj mjeri da se po njoj piše.
Dakle, Isus piše prstom po kamenu... Zar nisu ploče Saveza upisane prstom Božjim u kamen? Zar nije Bog rekao: „izvadit ću iz tijela vašega srce kameno“? Zar nije još rekao: „riječi ove što ti ih danas naređujem neka ti se urežu u srce“?
I kada to sve sažmemo u jednu misao, možemo zaključiti kako je Isus poručio tužiteljima: „U vaše tvrdo kameno srce neka se ovo ureže zauvijek!“ I možda nije mislio toliko na riječi koje je izrekao, već na djelo i čin koji je učinio. Djelo koje samo neizmjerno milosrđe može učiniti.

„Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.“
Isus se poziva na savjest onih koji su ženu optuživali. Ponajprije na savjest svjedoka koji su bili najvažniji i na savjest „staraca“ koji su imali presudnu riječ u presudi. Kako je za Židove bila važna vjerodostojnost svjedoka u suđenju, tako je Isus istaknuo upravo tu činjenicu – nitko nije toliko savršen i svet da bi mogao drugoga, to samo Bog može učiniti.
Odmah na padaju na pamet one riječi: „Što tražiš trun u oku brata svoga, a brvno u svom oku ne vidiš!“ I tu padaju sve teorije o našem međusobnom osuđivanju, jer smo pred Bogom svi nedostojni i nesavršeni!

„stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih...“
I dok Isus nastavlja „slati svoju poruku“ koju piše prstom u kamenu, savjest najstarijih i najodgovornijih se budi i oni odlaze svjesni vlastite grešnosti i slabosti. Savjest im ne dopušta da se uzvise nad čovjekom koji jednako tako grešan kao i oni sami.

„osta Isus sam - i žena“
Ostaju samo „mizerija i milosrđe“ (kako to lijepo izriče sv. Augustin). Žena grešnica i Isus milosrdni.
Isus niti jednom riječju ne želi dokazivati da žena nije kriva, niti je pokušava obraniti pred tužiteljima. Ne traži (lažne) isprike niti objašnjenja kako bi ublažio taj njen grijeh.
A žena se ne brani niti jednom riječju. Niti je tražila da dovedu i njenog sudionika u grijehu, već samo šuti. I ta njena šutnja označava priznanje grijeha i nemoć govora u susretu sa milosrđem. To veliko Božje milosrđe ostavlja čovjeka bez teksta.

„Idi i odsada više nemoj griješiti...“
Isus osuđuje grijeh, ali ne i grešnika. On želi da se čovjek spasi, a ne da umre. Ne traži objašnjenja. Traži samo pokajanje i obraćenje... i zauzvrat nudi život!




fra Tomislav Faletar
http://www.ofm.hr/index.php/duhovnost/propovijedi/item/1594-5-korizmena-nedjelja-fra-tomislav-faletar

ZGabriel
17-03-2013, 21:03
Gotovo svaki dan na naslovnim stranicama novina i internetskih portala, ili na radiju i televiziji, ističu se loše vijesti. To nisu samo one vijesti koje govore o katastrofalnim potresima, poplavama ili drugim prirodnim nepogodama. Često su to vijesti o katastrofalnim krađama, ubojstvima, nepravdama, seksualnim zlostavljanjima i drugim kriminalnim djelima kojima se ili traži ili prokazuje krivca, a to je uvijek i samo – čovjek.
Koja je svrha isticanja takvih vijesti? Sve ovisi o tome tko ih i zašto stavlja u središte pozornosti. Na svoj način o tom pitanju govori i današnje evanđelje.
Pismoznancima i farizejima koji dovode Isusu ženu zatečenu u preljubu sve je to poznato. No, je li im cilj iskorijeniti zlo iz svoje sredine? Tekst jasno kaže da im je namjera samo iskušati Isusa da bi ga mogli optužiti.
Možda su razmišljali ovako:
Mojsijev Zakon naređuje da se onaj tko je počinio preljub kamenuje. Usprotivi li se Isus Zakonu eto prigode da ga optuže pred židovskim Velikim vijećem.
A rekne li im neka ženu odmah kamenuju, eto prigode da ga optuže pred rimskom vlašću koja je Židovima zabranjivala izvršavanje smrtne kazne.
Što je Isus učinio?
Najprije se sagnuo i počeo pisati po tlu. Pisanje po tlu znak je namjernog ignoriranja i nezainteresiranosti za ono što ti govori sugovornik. Ali taj znak poručuje upravo suprotno od onoga što se čini. Onaj koji piše po tlu itekako je zainteresiran za slučaj koji mu je iznesen, ali svojim postupkom poručuje da ne želi o tom raspravljati onako kako bi htjeli njegovi sugovornici.
Isus shvaća Zakon drukčije od pismoznanaca i farizeja i tu je zapravo i središte njihova sukoba.
Pismoznanci i farizeji doživljavaju Isusa kao nekoga tko krši Zakon jer ozdravlja subotom i ne drži se svih predaja. No, Isus kaže: subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote (Mk 2,27) i primjenjuje to načelo na čitav Zakon. Nije čovjek stvoren radi Zakona nego Zakon radi čovjeka, pa čak ako je u pitanju i Zakon o preljubu.
Preljub koji je žena počinila velik je grijeh. Toliko velik da se u Svetome Pismu upravo grijeh preljuba uzima kao najrječitija slika nevjere naroda prema Bogu. Učiniti preljub znači biti nevjeran ljubavi i biti nevjeran riječi. No, je li sve riješeno s time ako se preljubnica stavi u sredinu i kamenuje dok ne umre?
Pismoznanci i farizeji hoće se držati slova Zakona, ali poznaju li ono dobro Sveto Pismo? Zar onaj isti Bog koji je odredio da se preljubnici kazne smrću kamenovanjem, nije toliko puta sam oprostio preljub svom narodu koji je trčao za drugim bogovima? Koliko ga je puta zvao da se vrati na pravi put i i nikad mu taj put nije zatvorio!
Osim toga pismoznanci i farizeji ne obaziru se na činjenicu da u ovom slučaju oni sami ne vrše u potpunosti ono što propisuje Zakon. Isusu dovode samo ženu iako je rečeno da treba smaknuti i ženu i muškarca koji su počinili preljub. Hoće li pravda biti zadovoljena, ako se kazni samo jedan, i to slabiji krivac, a drugi, jači, na ovaj ili onaj način izmakne?
Pisanjem po tlu Isus pismoznancima i farizejima daje znak da o svemu tome razmisle i na koncu im kaže: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci na nju kamen.“ Po Zakonu su prvi kamen trebali baciti svjedoci (usp. Pnz, 17,7). Međutim, svi su se razišli i Isus je umakao zamki. Umjesto da pismoznanci i farizeji iskušaju Isusa, na kraju je on iskušao njih. Uspio je istovremeno ne zanijekati grijeh, ne osuditi grešnicu i ne prekršiti Zakon.
No, veličina Isusova odgovora nije samo u tome što je vješto nadmudrio svoje protivnike. On je spasio jedan život.
Na koncu ostaje sam sa ženom u sredini i kaže joj: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.“
Isus je milosrdan, ali nije moralno indiferentan. Svojim milosrđem on ženi zatočenoj u grijeh i osudu otvara vrata u novi, drukčiji život.
Evanđelje o njoj dalje ne govori ništa.
No, pobožna kršćanska tradicija dala je ovoj ženi mjesto među vjernim Isusovim sljedbenicama koje su ga pratile sve do križa i groba. Ponekad se ona čak izjednačuje s Marijom Magdalenom. Treba reći da to nije povijesna istina, ali to ne oduzima ništa od istinitosti poruke da se na ljubav koja sve prašta može ispravno uzvratiti jedino ljubavlju koja ostaje vjerna do kraja.

https://www.facebook.com/svetiAntePadovanski

ljuta trava
25-03-2013, 19:09
http://www.youtube.com/watch?v=jg07VnP6mOI&feature=share

galija
06-03-2014, 10:02
znakovi korizme


korizma je vrijeme obraćenja od sebičnosti, vrijeme uranjanja u tajne čovjeka i svijeta kroz molitvu, post, pokoru i žrtvu. Ovo je vrijeme milosti za svakoga krštenika, da spasi sebe po braći, posebice onoj koja su bijedna i željna riječi i djela.

Znakovi korizme. Vrlo je bitno imati u vidu znakove korizme, a ti su: post, pokora i obraćenje, molitva, pobožnost Križnoga puta, Gospin plač, dobra djela, trnovi vijenac, ljubičasti veo.

Post je takva kršćanska vježba i disciplina koja se primjenjuje na korizmene petke, a pomalo i na sve dane tijekom korizme. Na pitanje o postu najbolje odgovara korizmena prefacija: “...ti tjelesnim postom suzbijaš opačine, uzdižeš dušu, daješ krepost i nagrade.“ Post zanči pobjeda nad slašću i užicima koje zemlja pruža. Ako čovjek ne drži na uzdama svoje tijelo, i ako mu ništa ne uskraćuje, postat će rob užitaka. Oblik posta na Veliki petak zove se “žežinjanje“ ili “sušenje“[3] Post nam pribavlja krepost, postajemo duhovno jači, što je nagrada na zemlji, ali izvan svega na nebesima. Isus je započeo veliko djelo spasenja ljudi četrdesetodnevnim postom u pustinji.

Crkva preporučuje i pripušta postove dobroj volji svojih vjernika. Smatra nas punoljetnima, te potiče da sami, iz osobnih pobuda, shvatimo važnost i korist posta. Ona vjeruje da ćemo svojom slobodnom odlukom posegnuti za postom kojim ćemo se lakše čuvati grijeha i tako postići obraćenje i posvećenje. Raznolike su nakane posta. Ali bi trebala biti uvijek nakana da se čovjek vjere učvrsti u borbi protiv raznih poroka i grijeha i prihvatiti Božje djelovanje, uprisutnjujući Boga u svojoj duši. Doduše, vršenje posta ponekad ima i negativnu odrednicu upadajući u formalizam na koji se okomiše neki starozavjetni proroci.

Za vrijeme korizme naš narod se oblačio što god je skromnije mogao, a žene uopće nisu stavljale nikakav nakit. Ženidba i udaja u korizmi je bila strogo zabranjena. Nije bilo ni djevojačkih i momačkih sijela, niti se pjevala ganaga. Pjevao se samo Gospin plač. Pjevalo se nedjeljom, na putu prema crkvi, i na svetoj misi. Napamet su gotovo svi župljani znali Gospin plač.[4] Ispovijedala bi se sva odrasla čeljad. Zato je svećenik morao odrediti redoslijed ispovijedanja.

Pokora i obraćenje. Bog poziva svakoga čovjeka u zajedništvo sa sobom. Iako se radi o grješnim stvorenjima, Bog očekuje od ljudi pokoru, obraćenje i kajanje kroz cijeli ovozemaljski životni tijek. Obraćenje znači odvraćanje od zla i prijanjanje uz dobro, uz Boga. To je novo usmjerenje cjelokupnoga našeg ponašanja, obnova našega srca. “Obratite se i vjerujte Evanđelju“ (Mk 1,15).

Prvo i najvažnije što treba spoznati o obraćenju jest da ono znači Božju milost. Ono je prvenstveno Božje djelo. Ono je dar, djelo Boga i njegove milosti. Središte kršćanske vjere jest Isus Krist. Zato pokoru vjernika treba uvijek shvatiti kao nasljedovanje Isusa Krista, kao život u Kristu. U krštenju je utemeljena svagdanja pokora (Rim 6,3).

Molitva. Čovjek kao stvorenje ovisno je o svom Stvoritelju i kao takav dužan je uspostaviti veze s Bogom. To znači da mu je potrebna molitva jer je stvoren od Boga i za Boga. Bez molitve čovjek se guši poput ribe koja se nalazi izvan vode. On postaje duhovni prognanik. Čovjek koji se ne moli, premda vjeruje u Boga, stvara svoje idole, bogove. Najgore je kad čovjek izabere sebe kao vlastiti idol, svoje tijelo, svoja osjetila, svoje ideje. Zatvori se u sebe i postaje ovisnik sebičnosti.

Najznačajniji molitveni čin pred Bogom jest poklonstveni. Klanjati se Bogu znači pjevati mu himne duha i srca. Čovjek se klanja pred veličinom koja ga neizmjerno nadvisuje. Postoji molitva koja se naziva zadovoljštinom. To je molitva koja izražava pokornički ili obraćenički pristup Bogu. Svoje pokajničke molitve ne smijemo shvatiti kao neko udovoljavanje Bogu, jer Bogu ne možemo ništa nadodati niti oduzeti. Nama je potrebna naša molitva i zadovoljština za grijehe.

Dobra djela. “Sve što ste učinili jednom od moje braće, meni ste učinili“ (Mt 25,40). Ovim riječima Isus je najbolje pokazao kako se treba očitovati vjera kršćanina. To je put kojim se stiže do konačnoga cilja, Božjega kraljevstva. Bio bi uzaludan naš post, naša molitva, pokora, duhovne vježbe i drugi vidovi pobožnosti kad bismo gledali samo sebe, ako evanđeosku riječ ne bismo pretočili u djela. Kršćanin mora opravdati svoje ime i svoje poslanje. Dobra djela ne smiju biti zaražena egoizmom, grubošću, bezosjećajnošću, pljačkom tuđe imovine, uskogrudnošću, nego ljubavlju, dobrotom, darežljivošću, prihvaćajući svakoga čovjeka kao Božjega stvorenja bez obzira na razlike koje postoje među ljudima.

Pobožnost Križnoga puta i Gospin plač. Prvi Križni put (Via crucis) obavio je Isus Krist. On je na križu bio razapet. Na križu je izdahnuo. Bio je potom pokopan i trećega dana, rano u zoru, uskrsnuo iz groba, te se pojavio živ među svojim učenicima. Četrdeset dana nakon uskrsnuća uzašao je na nebo, odakle je došao među nas ljude na ovaj stvoreni Božji svijet. Na Pedesetnicu ili Duhove poslao nam je Duha Božjega da lebdi nad nama i u nama sa svojom milošću i djeluje po svojih sedam darova.

Kršćani su počeli obavljati pobožnost Križnoga puta u 15. st. iako su oni obavljali svoj životni križni put po uzoru na svoga Gospodina odmah nakon njegova uzašašća na nebo. No, zahvaljujući dominikancu Alvaru iz Cordobe mi smo dobili molitvenu formu za Križni put. On je tu praksu uveo u Europi u 15. st., a ona je postojala u Jeruzalemu i odranije. Papa je odobrio ovu praksu u 17. st., a glavni su joj nosioci franjevci, koji su stekli privilegij blagoslivljanja postaja Križnoga puta u suglasju s mjesnim biskupom.

Broj postaja bio je najprije 7, a potom se ustalio broj 14. Neki danas dodaju i 15. postaju, a to je Kristovo uskrsnuće. Evo naslova pojedinih postaja: 1. Pilat osuđuje Isusa na smrt, 2. Isus prima na se križ, 3. Isus pada prvi put pod križem, 4. Isus susreće svoju Majku, 5. Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ, 6. Veronika pruža Isusu rubac, 7. Isus pada drugi put pod križem, 8. Isus tješi jeruzalemske žene, 9. Isus pada treći put pod križem, 10. Isusa svlače i napajuju žučju, 11. Isusa pribijaju na križ, 12. Isus umire na križu, 13. Isusa skidaju s križa i polažu Mariji u krilo, 14. Isusa polažu u grob.

Naše razmišljanje o Kristu, njegovu životu i djelu, a posebno o samome Križnom putu u svezi je s pojedinom postajom, odnosno sa svim postajama i izvan toga. Meditaacija može biti veoma široka, molitve raznovrsne i sve to uz pjevanje Gospina plača, te naše stare pobožne lamentacije, tužaljke. Pa i krunica, koju molimo s Gospom, tako je sastavljena da se razmatra cijeli Isusov život i djelo kroz četiri otajstva: radosno, otajstvo svjetla, žalosno i slavno.

Nije isto obavljati ovu pobožnost u kući, u crkvi i na nekom brdu. Za izlazak na brdo potrebno je uložiti veliki napor. Kod nas u župi Vinici nalazi se vanjski kameni Križni put u Šiškama (i Subašićima), a pokraj toga Križnog puta podignuta je mala kapelica u čast Gospi a ispred nje je oltar na kojem se, nakon obavljene pobožnosti slavi misa.

Križ koji se nosi na brdo od postaje do postaje obično je ikonografijski znak, tj. ima na sebi natpis INRI (Jesus Nazarenus Rex Judeorum - Isus Nazarećanin Kralj židovski), dva koplja, čavle, čekić, kliješta, trnovu krunu, Veronikin rubac s utisnutom u nj Kristovom kravamom trnjem okrunjenom glavom, minijaturnu haljinu koja nas podjseća na onu Isusovu nešivenu haljinu za koju su vojnici bacili ždrijeb, ljestve, konopi, bič, trsku sa spužvom natopljenom octom i stilizirani pijetao. Sve su to rekviziti koji su služili za Isusovo razapinjanje na križ na brdu Golgoti.

Najstariji hrvatski Gospin plač zabilježio je 1471. god. u svojoj pjesmarici Matija Picić. Svoje ishodište plačevi imaju u spisu sv. Anselma, biskupa u Engleskoj. Vrlo su poznati Gospini plačevi starih rukopisnih pjesmarica u Primorju i Dalmaciji. Isto tako Gospin se plač proširio u Bosnu zahvaljujući knjigama fra Matije Divkovića. Nalazimo ga u djelima fra Tome Babića i fra Petra Kneževića u Dalmaciji, zatim fra Ivana Velikanovića u Slavoniji i hrvatskom Podunavlju na štokavštini i ikavštini. U pjesmarici Zagrebačke biskupije Cithara octochorda ima Gospin plač na kajkavštini. U Humskoj Zemlji i Bosni ova lamentacija pjevala se u svakoj katoličkoj kući i u raznim prigodama, a napose među hodočasnicima i čobanima. Dakle, večeri su tijekom korizme uvijek bile obilježene ovom pjesmom koja opisuje trenutke Gospina bola za Isusom, što je vjernicima bio poticaj i pobuda na poistovjećivanje s Majkom Božjom

Križ s trnovom krunom. U našim crkvama priređuje se drveni križ s ispletenom trnovom kruno koji se stavlja ispred oltara ili negdje drugdje u crkvi. Tu je i ljubičasto platno i ljubičasta svijeća.

Ljubičasti veo. Običaj je da se na Gluhu nedjelje sva raspela u crkvi prekrivaju ljubičastim velom. To je zato da nas se opomene kako ne smijemo zaboraviti strašne patnje što ih Isus podnese za nas na križu i da razmišljamo kakva bi naša zemlja izgledala bez Isusova križa, njegove prisutnosti među ljudima. Kad se ljubičasto platno skida na Veliki petak s raspela, razmišljamo o neizmjernoj Isusovoj ljubavi prema čovjeku i ljudskoj bijedi koja se poigrava s Isusom i izruguje ga, a on nijemo šuti i moli: Oprosti im jer ne znaju što čine.

ogledalce
06-03-2014, 12:43
https://scontent-a-fra.xx.fbcdn.net/hphotos-ash3/t1/1904042_10204178246075477_1262248689_n.jpg

ZGabriel
30-03-2014, 13:01
4. korizmena nedjelja; Osjećam se kao slijepac

Svi mi, živući ljudi, imamo iskustvo sljepoće, nitko nam ne može reći kako Bog izgleda da bi ga mogli prepoznati svojim tjelesnim očima. Pa i kod raznih viđenja Blažene Djevice, uglavnom su samo vidioci oni koji čuju i vide nešto, ostali prisutni ne vide ništa tek nešto osjećaju u svojoj nutrini.

Autor: p. Antun Volenik, SJ


Ponekad pogledam na svetohranište i osjećam se kao slijepac. Ponekad se tako osjećam i s hostijom u ruci, ponekad gledajući svoj život i neke događaje u njemu. Osjećam se tako jer tada ne vidim Boga tamo gdje bih ga morao vidjeti. Tjelesni vid samo mi još više smeta jer mi govori da su ispred mene pozlaćena vratašca svetohraništa, bijelo tijesto hostije i određeni događaji moga života. Moram zatvoriti oči i dopustiti molitvi da se vine negdje iz srca, srca koje nema receptore i vidne živce, ali vidi puno bolje nego tjelesno oko. Može vidjeti Boga i u sakramentu, a što je još važnije, može ga vidjeti i u povijesti moga života, pa čak i tamo gdje ga um i pogled nikada ne bi tražio.

U Ivanovu evanđelju, iz koga je uzet i današnji odlomak o slijepcu, stoji napisano: “Boga nitko nikada ne vidje” (v. Iv 1,18). Svi mi, živući ljudi, imamo iskustvo sljepoće, nitko nam ne može reći kako Bog izgleda da bi ga mogli prepoznati svojim tjelesnim očima. Pa i kod raznih viđenja Blažene Djevice, uglavnom su samo vidioci oni koji čuju i vide nešto, ostali prisutni ne vide ništa tek nešto osjećaju u svojoj nutrini.

Isusovi suvremenici bili su u stanju trajnog viđenja. Isus – Bog i čovjek – hodio je između njih, a oni ga uglavnom ipak nisu prepoznavali, nisu ga vidjeli. Zato je bio potreban jedan slijepac od rođenja koji će ga vidjeti i pokloniti mu se.

Kad u svakodnevnom govoru kažemo slijepac, obično mislimo na čovjeka koji ima hendikep da ne vidi, bilo da se kao takav rodio bilo da mu je tokom godina uslijed neke nesreće ili bolesti nastradao vid. No nisu samo takvi ljudi slijepci!

Mi često ne želimo vidjeti, slijepi smo nad činjenicom da većina ljudi tokom života prođe kroz iskustvo i gluhoće i sljepoće. Gluhi smo obično za druge, a slijepi za sebe. Gluhi smo kad treba čuti poziv drugoga, kad nam se drugi obraća s nekom molbom ili potrebom ili tek želi s nama pričati, a mi smo zabavljeni sobom i svojim problemima. Tada slušamo površno, nagluho, s pola glave i s nimalo srca. Slijepi smo za sebe, za svoje nedostatke (poneki odu u drugu krajnost pa u velikom samosaželjenju postaju slijepi za svoje kvalitete). Kroz prste gledamo, zažmirimo na jedno oko, na svoj život, a ako smo osobito samilosni, napravimo to i nad tuđim. Jednom riječju, sljepoća nam nije strana.

Mali čovjek, beba, rađa se s otvorenim očima, iako su one u prvim tjednima izuzetno osjetljive – sjetimo se početaka inkubatora i stotina nedonoščadi koja su izgubila ili oštetila vid upravo na taj način. Iako dijete vidi, roditelji mu često moraju ponavljati: vidi, pogledaj ovo ili ono, da bi to dijete zaista vidjelo i usvojilo. Još polakše ide s očima duha i duše. Tek postepeno “ugledamo”: prijateljstvo, ljubav, mržnju i strah. Oči vjere također se otvaraju polako, jer trebaju vidjeti duboko. Najveći umjetnici koji su bili vjernici, a i mnogi sveci, često su ponovili rečenicu: Lice tvoje tražim Gospodine. Idući za Njim, umjetnici su to svoje traženje pretočili u glazbena, književna i, osobito, likovna djela, sveci u molitve i primjer vlastita života s kojim su svjedočili osobni susret s Njim. Takav susret s Gospodinom povezan je s godinama poniznosti, jednostavnog života predanog u Njegovu volju. Mi vjerujemo da se u onom malom komadu kruha i čaši, kaležu vina, stvara, rađa Bog. No možemo li ga tu zaista i vidjeti? Već rekosmo. Ponekad, jer treba proći onkraj tih prilika da bi se Boga vidjelo, a to tjelesne oči ne mogu.

Slično se dogodilo i sa slijepcem, samo obrnutim smjerom. Čovjek koji ga je izliječio, vratio mu tjelesni vid, za njega u početku i dalje ostaje stranac, tek svjedoči farizejima – slijepim vođama kako ih je Isus jednom nazvao – taj čovjek ne može biti običan grešnik. Tek kad ponovno susretne Isusa i čuje kratku pouku od njega pada ničice pred njim. Iako su mu svi govorili protiv njega, on sada vidi da je taj čovjek više od proroka i zato mu se ničice klanja.

Ne samo da su među nama rijetki ljudi koji na ovaj način traže lice Božje, u želji da mu se poklone, nego smo mi sa svojim vidom uvijek u opasnosti da ostanemo na onom što nazivamo: na prvi pogled. Reklamna industrija, stranice časopisa, kozmetička i tekstilna industrija uvelike se koriste tom našom fascinacijom mladim, lijepim, zdravim, sretnim i zadovoljnim – na prvi pogled. Tu nam je dobra pouka ono što čitamo u današnjem prvom čitanju. Prorok Samuel kreće izabrati i pomazati novog izraelskog kralja umjesto Šaula koga je Bog odbacio. Dolazi do Jišajeve kuće i pogled mu se odmah zaustavlja na stasitom Eliabu. Ali Bog odmah intervenira: “Ne gledaj na njegovu vanjštinu ni na njegov visoki stas, jer sam ga odbacio. Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Gospodin gleda što je u srcu” (1 Sam 16,7).

I još nešto. Samuel Davida pomazuje, izabire za kralja. Kad mi danas u našim modernim demokracijama uvidimo da je narod izabrao nama protivnu političku opciju često kažemo: “Ah, kako je narod slijep, kako se njime može lako manipulirati.” Gledajući biblijski, Bog intervenira u ljudsku povijest, ovo čitanje bjelodani je dokaz tome. Ali njega ne zanimaju veliki vladari, velika carstva i velike Unije. Bog je bio uz Davida pred Golijatom i pred Šaulom sve dok je David bio malen, potreban Božje zaštite. U trenutku kad se David osilio, kad je krenuo za željama svoga srca i požude, Bog se okreće od njega. Njegovo kraljevstvo prepušta njegovoj sudbini i ono nestaje. Ni danas Davidovi sinovi nemaju baš puno bolju sudbinu.

Bog intervenira u ljudsku povijest. Mnogi to ne mogu ili ne žele vidjeti jer su im djela zla. Ne mogu gledati prema Bogu koji je svjetlost jer su tami. I sami prolazimo kroz takve trenutke. Tada smo slijepi za Boga i u vlastitoj povijesti i u povijesti drugih. Zato ne tvrdimo da vidimo, nego trajno molimo Gospodina da otvara oči naše vjere i da nas iz tame vodi k svojoj svjetlosti.

laudato.hr

ZGabriel
17-04-2014, 09:19
17.TRAVNJA - VELIKI ČETVRTAK
(Dr. Tomislav Ivančić)

Danas je Veliki ili Sveti četvrtak. To je dan Isusove posljednje večere. Danas Crkva ulazi u sveto trodnevlje, u sjećanje, komunikaciju kroz liturgiju i molitvu Isusovih posljednjih dana i djela. Crkva i zapadni svijet od danas se spremaju na slavljenje i doživljavanje Uskrsa.Na Veliki četvrtak je Isus sa svojim učenicima proslavio posljednji put židovski blagdan Pashe i to jedan dan prije samog blagdana, te ustanovio svetu misu, po kojoj se kršćani osobito prepoznaju. Danas je on ostavio Crkvi i svijetu znak svoje prisutnosti u kruhu i vinu, predao tako Crkvi i čovječanstvu svoje ljudsko tijelo i svoju krv, kao polog i garanciju pobjede nad patnjom, smrću i krivicom, te nad zlom i katastrofama. Danas je Isus izrekao najhumanije riječi apostolima i svijetu, danas je čudesno molio za nas, danas je obećao svog Duha protiv duha zloće, nehumanosti i razaranja. Danas je bio izdan, uhićen i cijelu noć sudski ispitivan. Danas se mrak čovjekove duše pokazao najgušćim, danas je čovjek nepovratno pao u bezdan zavisti i mržnje na Boga. No, danas je nebo najbliže zemlji, danas je milosrđe jače od krivice, danas je dobrota pobijedila zloću, danas je pakost čovjeka pretvorena u pokajanje, danas je mrak ranjen zrakom nade.Danas u liturgiji prolazimo dvoranom posljednje večere u Jeruzalemu, gledamo kako Isus ustanovljuje novi i vječni savez između Boga i ljudskog roda, kako taj ugovor s nama potpisuje svojom krvlju. Izlazeći iz dvorane doživljavamo kako je Juda otišao u mrak, predao Učitelja iz Nazareta u smrt za trideset srebrnika, te se sam od očaja objesio. Ulazeći u Getsemani na Maslinskoj gori, prelazeći potok Cedron slušamo Isusove posljednje upute Crkvi i svijetu. A onda doživljavamo kako nam ga vojnici i sluge hrama istrgnuše, da ga odvedu u sramotnu sudnicu i u smrt.U dvorani posljednje večere Isus je oprao učenicima noge. Prati noge znak je gostoprimstva. Isus dakle želi reći da kroz njegovu smrt, u koju sada odlazi, i kroz skoro uskrsnuće, on otvara svoje nebeske dvorane, u koje nas poziva kao svoje uzvanike. Sveta misa je predokus i nada da smo djeca Božja i baštinici neba. U svetoj misi postajemo jedno s Isusom, on postaje naš brat i učitelj. U tajnovitosti današnjih liturgijskih slavlja, šutnje zvona sve do Uskrsa, nečeg nadonosnog u zraku, spušta se otajstvo čovjekova pada i uzvišenje među nas, da naučimo biti ljudi i dobri jedni drugima.Isus iz Nazareta je djelima, riječima i životom učinio sebe vjerodostojnim, te nas uvjerio da nije samo čovjek ili veliki svetac, da nije mistik i prorok, nego Bog.Uskrisivao je mrtve, liječio bolesne, umro za čovjeka, uskrsnuo i tako preokrenuo ljudsku sudbinu.Sve što je Isus Krist donio svijetu sadržano je u savezu koji je on načinio s Crkvom i sa svijetom. Govoreći: »Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje«, »Ovo je krv koja se prolijeva za vas i za sve ljude na oproštenje grijeha«, sklopio je s nama novi savez u svojoj krvi. Tako je nekako potpisao sveobuhvatni, vječni ugovor, savez, spomen između Crkve i sebe, između čovječanstva i Boga. Pod tim savezom koji Crkva čuva u slavljenju euharistije ili svete mise, sadržano je sve blago koje je Isus donio na svijet. Tu su njegove riječi, tu je snaga njegovih sakramenata, tu je snaga njegova Duha, tu je njegova prisutnost, tu su prisutne prvine novoga uskrslog svijeta.Dan uoči svoje smrti Isus je ostvario taj savez i potpisao ga svojom krvlju. Otada Crkva čuva svetu misu kao najdragocjeniji biser. Ona taj savez svaki dan obnavlja i slavi, te tako potvrđuje naš pristanak na Isusov savez s nama. Sve što Crkva ima, nalazi se u euharistiji. Sve što čovjek treba, nalazi se tu. Sveta misa je središte Crkve, ona je izvor iz kojega sve drugo izvire. Ona je istovremeno Kalvarija i uskršnje jutro, jer su sadržaji Isusove muke, smrti i uskrsnuća u njoj prisutni. Sveta misa je riznica u kojoj se nalazi blago za spasenje svakog čovjeka i čitave ljudske povijesti.Da bi naznačila važnost saveza u euharistiji sklopljenog, Crkva slavi Veliki četvrtak. No, ona taj blagdan prenosi na još jedan dan, na Tijelovo. Ona to slavi i svaki dan, ali osobito na to slavlje poziva nedjeljom sve vjernike.
Slaveći euharistiju Crkva posadašnjuje sve što je Isus učinio za čovječanstvo. Ona naviješta Isusovu smrt i uskrsnuće i tako ostvaruje novi svijet koji je time došao. Slaveći euharistiju Crkva se spominje da je sudionica Božjeg svijeta i da je svaki čovjek u mogućnosti biti dionik božanske naravi. Iz Isusove smrti i uskrsnuća izviru svi sakramenti. U euharistiji čovjek može svestrano upoznati Boga. Bog je umro za čovjeka. Isus nam je darovao svoje tijelo, on nam daje da pijemo njegovu krv i postajemo njegovi krvni srodnici. Čovjek je tako velik da je Bog smatrao kako se isplati za njega dati život. Ako je Bog za nas, tko će protiv nas, kliče sveti Pavao.Katolički svijet ulazi danas u duboku tišinu. Samo u miru može se čuti i dogoditi ono veliko što je donio Isus iz Nazareta. Danas Crkva postaje svjesna da je poslana svakom čovjeku, da je ona božanska i da samo u poslušnosti Ocu, Sinu i Duhu Svetome ima snage za evangelizaciju, obnovu svijeta i preporod društva. Komunicirajući u svetoj pričesti s Isusom iz Nazareta vjernik postaje raznositelj otkupiteljskih i spasiteljskih snaga Isusa Krista te tako stvara korak po korak, komadić po komadić novo nebo i novu zemlju.

ZGabriel
19-04-2014, 15:08
VELIKA SUBOTA
(Dr. Tomislav Ivančić)

Danas je Velika subota. Jučer je umro Bog, danas leži u grobu.
Zar da ne zastane dah svim stanovnicima neba i zemlje, zar da svako živo biće, životinje, biljke, pa i mrtva priroda, ne osjete da se dogodilo nešto strahovito? Zar je moguće da Bog bude ubijen? Zar je moguće da Bog ovdje među nama ima svoj grob? Zar Boga onda više nema? Ako je Bog umro, onda nemamo više Oca, nemamo više kamo ići, više ne znamo što je lijevo i desno. Više se ne isplati biti ni pravedan, ni pošten, ni čovjekoljubiv. Što se to strahovito dogodilo među nama?

Kad je nepravda čovječanstva bila na vrhuncu, kad se činilo da su na zemlji samo oni koji su nepravedni, da samo zločinci imaju pravo i da pobjeđuju, kad je mrak bio najgušći, tad se božanska, sveta riječ utjelovljena u Isusu Kristu spustila na zemlju, tad je Sin Božji sišao među nas da učini red i da vrati pravdu potlačenima. Jučer je dospio na križ, a danas je ušao u grob da razori sve naše grobove i da od naših groblja načini obitavališta mira, uskrsnuća, života i sigurne nade. To je božanske sjeme danas zasijano u našu zemlju, da iz njega nikne novo stablo, nova biljka, nova klica čovječanstva. Što će se dogoditi sutra u rano jutro? Veličanstvena eksplozija, najjača u povijesti čovječanstva, eksplozija života, pobjede nad smrću, pobjede nevinosti i čistoće nad zločinstvom, grijehom, masakriranjem i ubijanjem drugih. Danas je najsnažnija nebeska mina ukopana u ovu zemlju da razori sve neprijatelje čovjeka, da zgazi, spali i pokopa u grob sve nečovječno i paklensko na ovoj zemlji i da grob zapečati. Sam Bog je zaželio biti čovjekom, sam Bog je htio doći među nas, kako čovjek ne bi bio prepušten zloći, Sotoni i paklu. Iako dan tuge, ovo je zapravo dan radosti. Ovo je dan duboke tišine. Danas bi trebalo poći u crkvu na Božji grob i dopustiti da ti ovaj dan govori, da te uvjeri i da ti dadne novu nadu i nove snage.

Ako si bolestan, pođi do Božjeg groba i zagledaj se, jer je u njemu pokopana tvoja bolest. Ako se bojiš svojih grijeha, pogledaj u taj grob, tu je tvoj grijeh, tvoja krivica, tvoja muka i tjeskoba, strah od budućnosti, tu je pokopana tvoja smrt. Krist je uzeo naše ljudsko tijelo i na njemu sve naše patnje i krivice, te ih pokopao u grob, a nas uskrisio na život. Ako te muči osama, besmisao života, ako se pitaš čemu sve ovo i ako ne možeš izdržati progonstvo, ako ne možeš vjerovati u bolju budućnost, zagledaj se u Isusov grob i znaj da je unutra pokopano tvoje beznađe, a uskrsnut će nada, život i povratak kući.
Potrebno je znati prihvatiti realno svoju ljudsku situaciju. Tek kad stvarno dodirneš smrt, doživjet ćeš radost što živiš. Kad dodirneš svoju krivicu i priznaš je, doživjet ćeš i oslobođenje od nje, otkupljenje i praštanje. Tek kad priznaš svoju muku i strah, kad prihvatiš svoje bolesti i shvatiš da je to tvoja stvarnost, tad ćeš ozdraviti, osloboditi se tjeskobe, straha i muke. Ne boj se, jer Uskrsli je s tobom. Ne boj se, jer je jači onaj koji je u tebi nego onaj koji je u svijetu. Idi s tom snagom koja je u tebi i pobijedit ćeš sva zla u svojoj budućnosti.

Veliko očekivanje događa se u dubinama sviju nas. Svi mi u svim mukama naše povijesti očekujemo da će se dogoditi nešto izvanredno duboko, božansko. Očekuj to i danas. Oni koji očekuju, zaista i dočekaju Boga, pobjednika, pravednoga.
Dok proživljavaš trenutke svoje Velike subote, sjeti se da je i naša domovina u trenucima Velike subote, ali da će uskoro Uskrs, već sutra. Pogledaj u taj Uskrs i lako ćeš izdržati svoj grob, svoju bolest, osakaćenost, besmisao, svaki poraz, neuspjeh, svaku muku, krivicu i strah. Pobjeda je ispred tebe, sasvim blizu, nadohvat tvoje duše. Dohvati je danas, privuci je svojom molitvom, postom i ljubavlju.
Od sada vjeruj, ljubav je jedina koja pobjeđuje, jer Bog je ljubav.

interceptor
18-02-2015, 01:40
moj grijeh,moj grijeh,moj preveliki grijeh...


http://www.youtube.com/watch?v=JA8pLSAoX58

sagitarius
18-02-2015, 15:41
Donio sam osobnu odluku što da činim i čega da se pokušam odreći, koju pokoru da preuzmem uz svoj životni križ ove korizme ...

Justice
24-02-2015, 21:05
Pitanje za Zgabrijela
Koliko postite vi Rimokatolici,sta je od hrane dozvoljeno i na koji vremenski interval se strogoca uzdrzanja od hrane odnosi?Takoder me zanima i duhovno uzdizanje uz pomoc molitve,jel ima kod vas asketizma?

ZGabriel
24-02-2015, 22:22
Pitanje za Zgabrijela
Koliko postite vi Rimokatolici,sta je od hrane dozvoljeno i na koji vremenski interval se strogoca uzdrzanja od hrane odnosi?Takoder me zanima i duhovno uzdizanje uz pomoc molitve,jel ima kod vas asketizma?

zašto baš za mene? :D

enivej, samo se dva dana obavezno posti - Čista srijeda i Veliki Petak.
točnije, ta dva dana je propisan post i nemrs (ne jede se meso).
ljudi obično jedu ribu (a recimo ja volim ribu pa mi onda to i nije post :D - jedem nešto drugo ).
kod mene u Bosni imali smo običaj izbjegavati bilo kakvu hranu životinjskog porijekla, ne samo meso nego i jaja i mliječne proizvode.

evo ovdje imaš lijepo objašnjenje:

http://www.bitno.net/vjera/fra-zvjezdan-linic-evo-sto-je-post-kako-trebas-postiti/

neki ljudi poste o kruhu i vodi u te dane, iako je uobičajeno da se jede dvaput - jednom se najesti do sita i jednom jesti malo.

ali postiti se može i na druge načine, npr. uzdržavanjem od nečega što nije hrana (skrušeno priznajem broj 3 iz donjeg linka :skartoc ):

http://www.bitno.net/vjera/post-nije-dijeta-10-prijedloga-kako-postiti-uci-duboko-u-svoje-srce-i-osloboditi-se-navezanosti-na-grijeh/

što se drugog pitanja tiče - zar postoji bolji način za duhovno uzdizanje od molitve? :)
za asketizam ne bih znala. nekima je život u samostanu definicija asketizma ali to je (po meni) daleko od recimo Sv. Ivana Krstitelja ili drugih pustinjaka. ima li takvih katolika danas, ne znam. nije isključeno.

Justice
24-02-2015, 23:39
Hvala na odgovoru,imam i novo pitanje. :)
S' obzirom da je samo dva dana obavezno postiti,sta uslovljavlja pricescivanje hostijom,osim sto je potrebno da se bude clan RMK Crkve?

ZGabriel
24-02-2015, 23:44
Hvala na odgovoru,imam i novo pitanje. :)
S' obzirom da je samo dva dana obavezno postiti,sta uslovljavlja pricescivanje hostijom,osim sto je potrebno da se bude clan RMK Crkve?

ispovijed, tj. nepostojanje teškog grijeha.

interceptor
25-02-2015, 14:43
Đastis,znam otprilike da se u pravoslavnoj crkvi dosta toga posvećuje postu. Čak me je iznenadilo koliko je obavezan.Možda i najjači od ove tri veće religije na ovim prostorima.Sad da znam sve to ponoviti, zaboravio sam, pa ako možeš ukratko o postu u tvojoj crkvi. Imate li i vi pričest
tj. primanje hostije?

Justice
25-02-2015, 17:03
Đastis,znam otprilike da se u pravoslavnoj crkvi dosta toga posvećuje postu. Čak me je iznenadilo koliko je obavezan.Možda i najjači od ove tri veće religije na ovim prostorima.Sad da znam sve to ponoviti, zaboravio sam, pa ako možeš ukratko o postu u tvojoj crkvi. Imate li i vi pričest
tj. primanje hostije?

Kod nas je to drugacije.Pravoslavna Crkva propisuje obavezna 4 godisnja posta(Bozicni,koji traje 6 nedelja,Vakrsnji 7 nedelja,Petrovski,koji moze trajati od 1-7 nedelja i Bogorodicni koji traje 2 nedelje) i sredu i petak.Za neofite(pocetnike) se uglavnom blagosilja post 7 dana na vodi uz obaveznu ispovest.Najstroziji je vaskrsnji post koji pocinje sa dva dana bez hrane i pica,prvih 5 dana svake nedelje -hrana na vodi,subota i nedelja na ulju,na veliki Crkveni praznik Cveti riba.Pokajanje i ispovest su bitni,bez njih nema pristupanja svetoj trpezi.Na svetoj liturgiji vernici ispovedaju svoje grehe sveteniku,i on procenjuje ,jesu li dostojni svetog putira.Nekad je po pravilima pravoslavne crkve bilo odlucenje na 20 godina bez pricesca za grehe ubistva,abortusa,mislim za greh masturbacije(sto je danas jako popularno :D) odlucivalo se na mislim 7 godina,moram proveriti kanone.Danas se sve vise snishodi(popusta) vernicima,iz raznoraznih razloga.Bolesnici su oslobodjeni posta,i mogu se uz blagoslov duhovnika pricestiti bez uzdrzanja od hrane(uglavnom na samrti).Zene se tokom menstruacije ne mogu pricescivati.Na svetoj liturgiji posle osvecenja darova,verima se daje Krv i Tjelo Hristovo(Pricest) u vidu hleba i vina.

interceptor
25-02-2015, 23:15
Hvala za odgovor. Znači ipak sam dobro načuo.

Justice
26-02-2015, 13:09
Hvala za odgovor. Znači ipak sam dobro načuo.
Nema problema,sta te god interesuje -pitaj.Tu smo da razmenimo informacije :)

interceptor
29-03-2015, 22:53
Cvjetnica-Nedjelja muke

http://fbcdn-sphotos-e-a.akamaihd.net/hphotos-ak-xft1/v/t1.0-9/10426677_928409737189493_8334195341956115145_n.jpg ?oh=9cd968e60216af3fd898ae66db8e72b9&oe=55700506&__gda__=1437301132_4fe7aa723bb55ec5a1d2704e26e3d9f f

Inače primjetio sam to još kao mulac da na ovaj dan dolaze na misu i oni koji slabo dolaze ili nikako.Tako da je i danas bilo tako. Osvrneš se na tren oko sebe i vidiš ljude koje nikada prije nisi vidio ili si zapamtio neke koji dolaze samo na taj dan u crkvu.Neke ćeš vidjeti i za Uskrs ali dosta njih nikako osim na Cvjetnicu. U čemu je taj dan njima čar otići u crkvu? Da nije u maslinovim grančicama ili...? Sjećam se u bivšem mom kvartu bio je jedan pomorac. Taj nikad nije kročio u crkvu ali na Cvjetnicu gotovo uvijek. I on bi ponio gotovo cijelo stablo masline,dakako karikiram to njegovo nošenje nekoliko velikih grana maslina. Išao bi u crkvu korakom tako žurno i veselo pa bi i druge tjerao da idu. Koraci su bili tako brzi da si imao dojam da će umrijeti ako ne dođe na na odredište.

sagitarius
31-03-2015, 15:49
Približavaju se najveći dani u katoličkom kalendaru...
Uskrsnuće Kristovo, nada kojoj je prethodila, muka, žalost, bol..., baš kao što i smrt dođe po obična čovjeka, bol, patnja i onda uskrsnuće po Kristu Gospodinu...
To su stvari o kojim treba misliti i razmišljati ne samo u ove blagoslovljene dane, koji neosporno i u najtvrdokornijem srcu rađaju vjeru i nadu i koji su okupljene oko centralne vjerske istine o uskrsnuću, nego svakodnevno dok si živ...

sagitarius
09-03-2016, 15:44
Za manje od 20 dana točnije 27. ožujka ove godine pada Uskrs.
ovako interesantno je pripomenuti kako se u stvari računa datum Uskrsa, kao največeg kršćanskog blagdana.
Zao one koji to ne znaju ali i da se svi zajedno podsjetimo taj "račun" se izvodi na sljedeći način.

Prema pravilu Katoličke crkve datum Uskrsa se određuje kao prva nedjelja koja pada nakon 14. dana mladog mjeseca počevši s 21. ožujkom. Ovako određen datum može biti u rasponu između 21. ožujka i 25. travnja, pa je zato Uskrs pomični blagdan.
Danas postoji matematički algoritam za dobijanje uskršnjeg datuma, to je Gausov algoritam. Sve u svemu katolički Uskrs može da padne na neki od datuma između 21.ožujka i 25. travnja.

ZGabriel
15-03-2016, 16:07
Prema pravilu Katoličke crkve datum Uskrsa se određuje kao prva nedjelja koja pada nakon 14. dana mladog mjeseca počevši s 21. ožujkom. Ovako određen datum može biti u rasponu između 21. ožujka i 25. travnja, pa je zato Uskrs pomični blagdan.
Danas postoji matematički algoritam za dobijanje uskršnjeg datuma, to je Gausov algoritam. Sve u svemu katolički Uskrs može da padne na neki od datuma između 21.ožujka i 25. travnja.

datum Uskrsa se usklađuje sa židovskim kalendarom, tj. s datumom židovskog blagdana Pashe. židovski kalendar je kombinacija solarnog i lunarnog, pa tko voli... :D

sagitarius
15-03-2016, 18:00
datum Uskrsa se usklađuje sa židovskim kalendarom, tj. s datumom židovskog blagdana Pashe. židovski kalendar je kombinacija solarnog i lunarnog, pa tko voli... :D

Na isti način datum Vaskrsa određuju i pravoslavni u okviru svog kalendara.
Na sličan način određena je i Pasha pa onda vezivanje određivanja Uskrsa može biti izravno i neizravno.
Izravno je na već opisani način, a neizravno jednostavno računanje preko Pashe.

kiša
22-03-2016, 14:03
"Jedan čovjek nije crkva. Ali, dvojica ili trojica sabrana u Njegovo ime, jesu živa crkva. A ljudima se svašta događa pa i da kažu: Bože posudi mi malo vjere, kad ojačam-vratit ću ti je.
U tom smislu i Crkva, svojom organizacijom može imati stanke, duža promišljanja. Ljudi od dugoročnih istina ne mogu zakasniti ako su vođeni onim duhom koji ih je okupio. Kako Crkva ne predstavlja sakralne objekte nego žive ljude, život, ona je u životu pozvana prozivati ali i biti prozvana. Sve je bolje nego ne miješati se. Da nije bilo njezine pomoći tijekom Domovinskog rata, gledajući u najelementarnijem smislu duha i kruha, tko zna kako bismo prošli.
Korizma ? To je poziv u pomoć. Svima je pomoć potrebna a malo više onima koje život ne stavlja često na kušnju imati-ne imati, pa oni, sami na sebi, tijekom korizme vježbaju oduzimanje. Najteža je prirodna Korizma, kad čovjek ne može ništa osim vjerovati.
Na vjeru se ne može nagovoriti nikoga. Ona je kao ljubav. Zaokupi i ispuni naš najvažniji dio-ljudsko srce. Vjera je dar. Često neizmoljeni dar. A dar se čuva i poštuje. I u duhovnom smislu oživljava prolaskom kroz druge ljude s kojima živimo.
Uskrsu vjerujem. Bez objašnjavanja. U doživljajnom pogledu bliži mi je Veliki petak, jer ga mogu pratiti tijekom svog života i u životima drugih oko sebe. Zanimljivo je gledati ljude koji se vrlo uvjerljivo užive u povijesni događaj Velikoga petka a u isto vrijeme, u sadašnji, obični petak, ili bilo koji dna u tjednu, nisu osjetljivi na tešku tjeskobu i muku čovjeka kojeg poznaju ili su mu čak i nešto bliže. Ta zanesenost poviješću nije rijetka kao ni preskakanje stvarnosti u kojoj bi trebali angažirano milosrdno sudjelovati na dnevnoj osnovi. Sve su to ljudske osobine, ne branim ni sebe ni druge, ali usporedbe se same pronalaze i vuku konce gdje ja možda i ne bih htjela. Posve je jasno kad Isus kaže bio sam gladan, žedan, nesretan, neslobodan, usamljen...jasno je što bismo mi trebali raditi. Isus nam želi vjerovati daje smjernice jer zna da ćemo tumačiti po svom. Isus je Petru vjerovao do te mjere da je, i nakon njegova zatajivanja, baš njemu ostavio svoju crkvu.."

Zdenka Čorkalo, književnica, specijalistica anesteziologije , kao liječnica i dragovoljka Domovinskog rata pet godina rata provela je u osam ratnih bolnica Hrvatske i BiH.

Grunf
25-03-2016, 09:33
Lijepi teks o postu.


Dijelovi intervjua sa dr. fra Antom Vučkovićem, profesorom filozofije na splitskom KBF-u raščlanjuju pravi smisao posta:

Post nije u prvom redu zaokupljenost tijelom, nije dijeta, niti štrajk glađu, nego je, iznad svega, davanje prigode duhu, put prema Bogu. Post je, na neki način, približavanje k Bogu. Čini se kako onaj tko drži dijetu i onaj tko posti čine isto. No, onaj tko drži dijetu, zaokupljen je sobom, suvišnim kilogramima, zdravljem što je nekad nužno i potrebno i što ne treba dovoditi u pitanje – ali, u prvom sam planu “ja”, moj odnos prema samom sebi, prema svom tijelu. Onaj tko posti, međutim, stavlja Boga na prvo mjesto.

Treba odvojiti post od onog što se prividno čini postom, posebno u korizmeno vrijeme, kao odricanje od kave, cigareta, alkohola, gledanja televizije, ogovaranja i tome slično. To je sve dobro i poželjno, no to još uvijek nije post. Post nije u prvom redu odricanje. U prvom planu stoji davanje vremena sebi, duhu da se bez opterećenja tijela približi Bogu.

Post bi i od nas htio da se susretnemo s onim što je u nama negativno i da to pobijedimo. Post bi, dakle, u prvom redu bio put k Bogu na kojemu najprije susrećem ono što stoji između mene i Boga. Kad to uočim, a post pomaže otvaranju očiju, tada post može poslužiti i kao način uklanjanja zapreka na beskonačnom putu prema samoj Beskonačnosti.

Post je vrlo snažno duhovno iskustvo. Naime, ljudsko tijelo može živjeti bez hrane određeno vrijeme. Kad se započne post, tijelo se prebacuje, recimo to suvremenim rječnikom, na drugi program u kojemu se energija više ne troši na probavu, te odjednom dobijete mnogo vremena. Nakon prva dva dana nestaje i osjećaj gladi, tijelo je olakšano, a duh postaje bistriji. Post je vrijeme intenzivne molitve, iznimno jako iskustvo molitve, približavanja Bogu.

Danas živimo bez osjećaja da je post lijek. Imamo iskrivljenu sliku kako je to samo odricanje. Tako se iskrivljuje i slika Boga. Postim, tj. žrtvujem se i očekujem da me Bog nagradi. To je dobrim dijelom poganska slika Boga kojemu treba nešto žrtvovati kako bismo ga umilostivili. To nije kršćanstvo. Kršćanstvo smatra post lijekom duše, putovanjem prema Bogu, vremenom boravka s njim.

Post ne želi da na koncu nađem sebe sa svojom taštinom, već bi htio da se moja volja pretvori u vršenje Božje volje, da se pretvori u religiozni način hoda u kojem će Bog u mom životu imati glavnu riječ, u kojemu će on biti na prvom mjestu.
To je na koncu put u ispunjeni život.

http://narod.hr/kultura/post-i-nemrs-velikog-petka-sto-znaci-i-koji-ima-smisao

kiša
30-03-2016, 12:54
Lijepi teks o postu.



http://narod.hr/kultura/post-i-nemrs-velikog-petka-sto-znaci-i-koji-ima-smisao

je, lipo zbori :)