PDA

Pogledaj Full Version : 24. siječnja - Sveti Franjo Saleški



ZGabriel
24-01-2013, 08:22
http://spiritus-movens.puh.hr/images/uploads/franjo_saleski.jpg


Franjo Saleški

Svetac Naučitelj Biskup



Sv. Franjo Saleški rođen je 1567. godine u plemićkom dvorcu svojih roditelja u Savoji. Roditelji su mu omogućili kvalitetno školovanje. Franjo se u to vrijeme bavio razmišljanjima o kalvinskom nauku prema kojemu je određen broj onih koji će biti spašeni. Franjo se bojao da nije u onom broju koji će biti osuđeni na vječnu propast. Otac mu se silno usprotivio kada je izjavio da želi postati svećenik. Nakon što je završio teološki studij i postao svećenik Franjo odlazi u pokrajinu pored Ženevskog jezera koja je bila središte kalvinizma i tu je ispravno naučavajući uspio vratiti 70.000 duša nazad u katoličku vjeru. Izašavši na glas kao izvanredan dušobrižnik i veliki borac za pravovjerje papa ga imenuje ženevskim biskupom. Kao biskup osniva dvije Družbe i razvija veliku spisateljsku djelatnost. Umire u 55. godini 1622. godine.
Njegovo najpoznatije pisano djelo 'Filotea' namijenjena je onima koji žive u obiteljima, jurnjavama života i stoga smatraju da svetost nije za njih. Ovo veliko djelo doživjelo je više od tisuću izdanja, a već 1656. godine biva prevedeno na 17 jezika. Bio je naučitelj koji pobožnost unosi u svijet i svijet u nju. Proglašen je zaštitnikom katoličkih novinara i pisaca.

ZGabriel
24-01-2013, 17:50
Sveti Franjo Saleški, ‘svetac džentlmen’


Engleski kritičar Leigh Hunt nazvao je sv. Franju Saleškoga “svetac džentlmen”. Ta riječ u običnom govoru označuje gospodina, čovjeka iz dobre obitelji i dobra vladanja. I doista je sv. Franjo Saleški sve to i bio.
On je svojim životom dokazao, što je svojim spisima naučavao, da je moguće biti i visoko izobražen gospodin i u isto vrijeme kršćanin duboko prožet Božjom ljubavlju, da je moguće ići u korak s vremenom i odgovoriti zahtjevima moderne kulture, a ipak bez ikakve štete po svoj osobni vjerski život, da humanistička naobrazba, nipošto, ne mora biti baš na štetu prave pobožnosti, već naprotiv da kršćaninu može u njegovu duhovnom rastu i pomoći. Sv. Franjo Saleški u svome životu i naučavanju doveo je do najdivnije sinteze sklad između kršćanstva i kulture, što su već prije njega teoretski i praktički započeli ostvarivati veliki duhovi XVI. stoljeća: sv. Toma More, Viktorija Colonna, sv. Ignacije Lojolski i sv. Terezija Avilska.

Sv. Franjo Saleški rodio se godine 1567. u plemićkom dvorcu svojih roditelja u Savoji. Kako je imao postati baštinik velikoga imanja te vladati kao mali knez, roditelji su se pobrinuli da ga za to odgoje i pripreme. Nakon svršenih srednjih nauka u isusovačkom kolegiju upisao se kao student prava na Sveučilište u Padovi. U tim godinama studija proživljavao je u duši strašnu tjeskobu. Razmišljajući o tada veoma raširenom kalvinskome nauku prema kojoj je Bog već unaprijed jedne predodredio za nebo, a druge za pakao, teško se mučio. Iako se čuvao svih grijeha i lakomislenosti studentskoga života, ipak se bojao da nije on u broju onih koji su predodređeni za pakao. Bio je to put njegova duhovnog očišćenja, kojim ga je Bog pripremio za velike milosti. Primajući svete sakramente i štujući Presvetu Djevicu napokon je došao do nutarnjeg mira i pouzdanja u Božju dobrotu koja ne želi čovjekovu propast već spasenje.
Franjin otac je maštao o njemu kao svome nasljedniku, a on nenadano izjavi da želi postati svećenik. Ispočetka se tome žestoko usprotivi, ali kad je vidio da sin ostaje uporan, pomiri se s njegovim izborom. Sin je na nj imao prirodno neotuđivo pravo i drukčije nije smjelo ni biti. Franjo je završio i teološke studije pa je zaređen za svećenika. Unatoč nježnoj tjelesnoj konstrukciji javio se za dušobrižnika pokrajine Chablais, južno od Ženevskog jezera, koja je bila u rukama kalvina, prema katoličkoj vjeri tada posve nesnošljivih. Svojom hrabrošću mnogoput je bio u pravoj životnoj opasnosti, svojom blagošću, sposobnošću uvjeravanja, a osobito živom i jakom vjerom uspio je 70.000 duša privesti natrag katoličkoj vjeri. Bio je to izvanredan uspjeh, a za ona teška vremena gotovo nevjerojatan.
Izišavši na glas kao izvanredan dušobrižnik što je bilo prirodnije nego da postane i biskup. I doista ga je papa imenovao ženevskim biskupom. Kao biskup radio je nesmanjenim žarom te skupa sa sv. Franciskom de Chantal osnovao novi ženski red Sestara od pohođenja. Za svećenike je osnovao Družbu oblata, koja i danas postoji i djeluje. Razvio je i izvanrednu spisateljsku djelatnost jer je imao dara za pisanje, pa njegova djela postadoše baština čitavoga kršćanstva. Umro je razmjerno mlad g. 1622. u 55. godini života.

U svojim propovijedima, pismima, a nadasve u knjigama Filotea i Theotimus pokazao je genijalnu dušobrižničku sposobnost. Bio je odgojitelj koji je odgajao osobno, tj. svakoga prema njegovu značaju, a ne prema jednom te istom kalupu. Znao je dobro da ima raznih vrsta pobožnosti, da u nebo vode mnogi putovi i da su sredstva za postignuće savršenosti najrazličitija. Tu je stvarnost ovako izrazio: “Pobožnost se mora očitovati na različit način: drukčije kod čovjeka na visokom položaju a drukčije kod nadničara, drukčije kod kneza, drukčije kod podanika, drukčije kod djevojke, a opet drukčije kod žene ili udovice. Bilo bi neprikladno da jedan biskup živi kao pustinjak, da plemići žive kao kapucini koji se moraju odricati vremenitih dobara, ili ako bi jedan trgovac čitav dan htio provoditi u crkvi.”

Prema sv. Franji Saleškom prava pobožnost mora biti moguća na svakom mjestu, položaju, zvanju, poslu, samo mu uvijek mora biti primjerena i prilagođena. To je, doista, velika životna mudrost! Toliko ima vrsta svetosti koliko ima svetaca, jer je svaki svetac svoj, izvoran, i tako to treba biti. Bog u svomu vrtu nije htio imati ni dva jednaka cvijeta, već da svaki cvijet ima svoj originalni sjaj i ljepotu. Stara je kršćanska nauka da se čovjek može spasiti i posvetiti u svakom staležu, ali je u srednjem vijeku monaški i redovnički ideal bio tako naglašen da se mogao steći dojam: prava se savršenost može postići jedino u samostanu. To je shvaćanje svojim spisima koji su se širili po čitavom kršćanstvu sv. Franjo Saleški razbio. Svetost nije nikakva prćija samo malog broja izabranika, koji iz svijeta pobjegoše u samostane, već cilj svih kršćana bez razlike. Baš kao da čitamo V. poglavlje Konstitucije o Crkvi II. vatikanskog sabora. I zato je sv. Franjo Saleški bio moderan i suvremen ne samo za svoje već i za sva kasnija vremena.

Još jedna izvanredna vrlina resi nauku sv. Franje Saleškoga: ljudskost i širina srca. S pravom stoga piše J. Chapman: “Nauka je sv. Ivana od Križa stroga, a sv. Franjo Saleški uči posve isto samo na vedriji način.” Sv. Franjo Saleški nije oduzeo nijednu crtu od svega onoga što Krist od nas u Evanđelju traži, a ipak je sve to prožeto takvom ljudskošću da se čovjek samo divi. I tu je opet moderan, jer je odlično uočio da je Evanđelje radosna poruka, koja čovjeka oslobađa i uzdiže. Za njezino ostvarenje nije potrebno ostaviti svijet i poći u samostan. Ona se može ostvarivati i u svijetu i u vremenitim poslovima. Sv. Franjo Saleški je naučitelj koji pobožnost unosi u svijet i svijet u nju.

Najraširenije djelo sv. Franje Saleškoga Filotea bilo je za ono doba tako novo, nečuveno, da su ga neki uski duhovi počeli strašno napadati. No, istina sadržana u njemu brzo je pobijedila, počela se čitati i širiti. Dok se Toma Kempenac sa svojim Nasljeduj Krista obraćao u prvom redu samostancima, sv. Franjo Saleški sa svojom Filoteom obraća se izričito onima koji su u svijetu, u obiteljima, u jurnjavi poslova i života i zbog toga misle da svetost nije za njih. Da, potrebna je neka samoća da se čovjek može sabrati, lakše moliti, ali ona je moguća i u svijetu. Čovjek mora stvoriti samoću u duši i usred najveće zaposlenosti da bi svoje srce podigao k Bogu. O tome svetac piše ovako: “I kad bi se nalazio usred jedne ljudske vreve, opet bih mogao biti sam sa svojim Bogom.” Pobožnost u svijetu, koja je mnogo teža nego bijeg iz svijeta, postala je po sv. Franji Saleškom novi ideal – zapravo stari, ali koji je tijekom vremena, na žalost, pao u zaborav. Zato i njegovi duhovni spisi označuju jedno novo razdoblje puno obećanja.
Velik utjecaj duhovne nauke sv. Franje Saleškoga očituje se, možda, ponajviše u povijesnoj činjenici da je njegovo djelo Filotea doživjelo više od tisuću izdanja. Već je godine 1656. bilo prevedeno na 17 jezika. Danas jedva da u Europi ima jezika koji ne bi imao u svome duhovnom blagu i Filoteu. Knjigu Theotimus ili Raspravu o Božjoj ljubavi smatra velik poznavalac duhovne literature Henry Bremond jednom od najljepših knjiga XVII. stoljeća. Obje knjige dostupne su nam, Bogu hvala, i u hrvatskom prijevodu, kao i brojna svečeva pisma. Nije čudo što ga je Crkva zbog njegovih djela proglasila naučiteljem i zaštitnikom katoličkih pisaca i novinara.


Misli sv. Franje Saleškoga



Sve za Boga.
Poniznost je magnet Srca Božjega.
Naša bijeda je prijestolje Božjeg milosrđa.
Poniznost i blagost su temelji svetosti.
U svom srcu usadi Isusa raspetoga i svi križevi i trnje bit će ti kao ruže.
Nasljedujmo blaženu Djevicu Mariju, idimo kao ona, veselo, desno ili lijevo, kamo nas Gospodin hoće voditi.
Neka živi Isus čija je smrt pokazala kako je jaka ljubav.
Ljubav je među krijepostima ono što je Sunce među planetima; ono im daje njihov sjaj i ljepotu.
Jedini je temelj prave pobožnosti ljubav prema Bogu.
Radije sve izgubimo, samo ne odvažnost, pouzdanje i dobru volju.





Izvor: www.svfilipneri.hr (http://svfilipneri.hr/index.php?option=com_content&view=article&id=76&Itemid=99)/bitno.net

ZGabriel
24-01-2014, 16:29
Mnogo se brineš. Zašto? Ne znaš li da je Bog dobar i da te on poznaje? Ono što je u tebi ljudsko i premda proizlazi iz dubine, ne može ti škoditi. Jer ti je ljudsko dano kako bi božansko u tebi, u borbi s tobom samim, ojačalo i pobjedonosno se uzdiglo do što ljepšega jedinstva s Bogom. Uzdigni svoje oči prema svetim brdima u beskonačnu povjerenju u Božju dobrotu. Ne trebaš se njemu približiti burno, pa ako je to i s velikim žarom, jer je Gospodin jednom rekao Marti da ne želi tu pretjeranu ljubav ni u njegovoj svetoj službi.

Zato ne ispituj strašljivo svoju dušu uvijek iznova o svom duhovnom napretku. Ne možeš za dan ili dva biti na svetim brdima, nego moraš malo pomalo ići putem koji če te tamo dovesti. Ostani stoga u miru, a mir ćeš naći u svetom i jakom povjerenju u Ljubav božanske Providnosti.

Ti si nepovjerljiv prema sebi samom. To nepovjerenje je dobro ako ti ono postane sjemenka iz koje niče sveto povjerenje u Boga. Ali ako ono postaje korijen obeshrabrenosti i žalosti, onda te usrdno molim - iščupaj to iz svoga srca jer, gle, to je teško iskušenje i nikad ne dopusti svome duhu da mozgajući prodre u muku i očaj tvoje duše. Ovo je jednostavna, ali sigurna istina: put onih koji su se predali Bogu nije težak ako njihov pogled traži Boga u savršenu povjerenju.



sv. Franjo Saleški