PDA

Pogledaj Full Version : Pjesme koje volite



ZGabriel
20-01-2013, 19:52
ovom podforumu kronično nedostaju tekstovi. :D

evo teme gdje možete stavljati vama omiljene stihove i možda prokomentirati izbor drugih forumaša. :vidiga
izbor je vaš - školska lektira, nepoznati autori, uglazbljeni stihovi...

molim vas da ne stavljate više od dvije pjesme odjednom, da i drugi dođu do izražaja. :)

ZGabriel
20-01-2013, 19:55
evo mog izbora za početak, tekstovi pjesama koji i "na papiru" dobro izgledaju (što ne mogu reći za sve pjesme koje rado slušam)


Ti si moja kiša blaga (Novi fosili, tekstopisac M. Popadić)

Ti si moja kiša blaga
u proljeće što me budi
ti si moja kiša draga
što me ima, što me gubi

Ti si moja kiša ljetna
što mi blaži nesanice
moja kiša nježna sjetna
što mi ljubi vrat i lice

Ti si moja kiša bujna
gusta kao zrela jesen
moja draga, teška, rujna
kad sam sjetan i zanesen

Ti si moja kiša hladna
što u zimske dane sipi
ljubavi i vatre gladna
kada led u srcu škripi

Padaj kišo, dugo, dugo,
padaj danju, padaj noću
ja ne želim ništa drugo
tebe želim, tebe hoću

Padaj kišo dugo, dugo,
kišo nježna, kišo blaga,
ja ne želim ništa drugo
kišo moja, kišo draga






Plavi golub (Azra, B. Štulić)

ponekad je vidim ležeći u snu
kao igru sjena na mom ramenu
bijelo svjetlo iznad površine tupih koraka
koliko još ima do očaja

darovat ću ti plavog goluba
imaj srca kad zakuca na tvoja vrata
ne gledaj u njemu prolaznika bez alibija
ne gledaj u njemu plavog goluba

dvojica na ulici
sami protiv svih
dvojica na ulici
sami

zagrlio sam prvu djevojku
uživala je u milovanju
oblaci su vukli kišu sve do prozora
ne gledaj u meni svoga goluba

moonlight
20-01-2013, 23:57
Zanimljiva tema...



Uz Tina najveći...svevremenski

A.G.Matoš


STARA PJESMA

O, ta uska varoš, o ti uski ljudi,
O, taj puk što dnevno veći slijepac biva,
O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi,
Pa ta svakidašnja glupa perspektiva!


Čemu iskren razum koji zdravo sudi,
Čemu polet duše i srce koje sniva,
Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi,
Usred kukavica čemu krepost diva?

Među narodima mi Hrvati sada
Jesmo zadnji, robovi bez vlasti,
Osuđeni pasti i propasti bez časti.

Domovino moja, tvoje sunce pada,
Ni umrijeti za te Hrvat snage nema,
Dok nam stranac, majko, tihu propast sprema.


Tin Ujević...

Tin Ujević: Svjetlo na rukama
Možda su bili u starini, iz čađe, na časnoj slici,
apostoli ljubavi ruku ogrebenih od trnja,
bljedoliki i bijeli kao kreda isposnici,
mučenici mesa ispod gnjusnih prnja;

ne od rana bičem što su ih sebi zadali,
no od kušnja i rana što ih strašan život zadao:
tako čisti i ubogi, svi blagi što su stradali,
kad je kao kamen na grudi bol opstanka padao.

I patnje su stvorile nimbus i aureolu
i zlatni par ruku oko napaćenih lica -
ali su postali emblem siromašnih i, nalik simbolu,
nosili su na rukama jarki plamen usred tmica.

Takvo je bilo čudesno svjetlo velikih bolesnika,
otvaralo je vidike bistre u zore na gori;
i bilo je svijetlo živo poput plamenog krika,
vatra same ranjene duše što u požaru gori.

Ja sam patnjama odavno uzgojio u sebi sveca
i na ludnicama raskršća hranio u sebi zdravlje;
no sve, što u meni plače, sve, što u duši jeca,
preobrazio u orgulje i trublje, u gizdu i slavlje.

Pa ipak su žarki plamičci gorke histerije
došli u oči, na čelo, na prepukli dlan i na vrške prsta.
Zadivile su me odjednom vlastite misterije
vatra iz srca, krijes na brdu, zvijezda patnje vrh vrsta.

Bio sam upisan u korove koje ni sam ne slijedim,
jer ja volim vodu na česmi, prostu zemlju i kamen -
samo sam u snu zasjao među arkanđelima blijedim,
do svakog nokta planuo visok je posvećen plamen.

Ne poznam sebe, i čudim se transfiguraciji bića,
ne razumijem kako sam gnjevan dospio u groznice svete.
Samo sam putem tunela i rovova došao do otkrića:
tako sam sitan i malen, u jezgru i srži tek - dijete.

I s kruništa misli i s ruku uznesenih varnice lete.
Hrvatska revija, 1940.

moonlight
20-01-2013, 23:59
I ova svevremenska Cesarićeva posvećena Matošu...a zapravo svima nama i danas.


http://www.youtube.com/watch?feature=player_detailpage&v=U-QAaCqxgCw

ZGabriel
21-01-2013, 00:16
znala sam ja tko će prvi doći. :D

još malo Štulića...

pjesma za posebne trenutke, u malim dozama...Flash...

ništa se ne događa kad si dolje i kad si sam
i kad noći vuku u podsvijest sve do sjećanja
lavina kotrljajućih tegova na nogama pritiska
i znoj tek kasnije počinje da smeta
tek kasnije budi se grad

neke poderane ulice
bljesak mokrih tračnica
prvi tramvaj preko trešnjevke
raste u mojim očima

jutro obilazi scenu rutinski
s dužnim poštovanjem ja se uklanjam s puta
dvostruka krinka na njegovom licu
čini suvišnom svaku providnost
kako da se kontroliram kad me ubija osjećaj
tako drukčiji od svega što razumijem
od svega što želim da vidim
nešto kao flash

kako da se kontroliram

gledao sam opet film o beznađu
ili je to možda bila kronika nepoznatog
jer tako se zvao čovjek ni živ ni mrtav
ni pomorac
ako ikad ispunim želju
i ti mi daš za pravo misleći
to je jedini način da ga zadržim
ako ikad dospijem tamo gdje prestaje strah
bit ću spreman da zaboravim

bit ću spreman da zaboravim

neke poderane ulice
bljesak mokrih tračnica
prvi tramvaj preko trešnjevke
sjaj u tvojim očima


Kao i jučer

ruke su mi bile slani pijesak
sanjao sam te
ruke su mi bile na oltaru mnogo godina
zarobljene stijene plaču
svjetlost počinje tihim mijenjanjem mojih pobuda
kao i jučer
iza zavjese
možda na mom licu nađeš tragove sjećanja
možda ne razumiješ
ali
volim te

krenuo sam u dubinu sobe s jasnom namjerom
da materijaliziram nemoguće snagom poruke
razuzdanost histriona blisko odzvanja
neka drugi broje križeve
kao i jučer
iza zavjese
ono sto me stalno plaši zvuči poznato
možda ne razumiješ
ali
volim te

otkud osjećaj da gubiš pouzdano zaleđe
umjetnost te čini jačom nego što pretpostavljaš
možda tvoja slutnja vara
možda umišljam
htio bih da budeš sretnija
kao i jučer
iza zavjese
igrat ću pred tobom opet ulogu pjesnika
možda ne razumiješ
ali volim te


gledaj kako konci aluzije prodiru u svijest
ni tjeskoba kao nijemi svjedok ne vrijedi suviše
stajao sam na peronu ljeta gospodnjeg
moglo je biti prošlo stoljeće
kao i jučer
iza zavjese
zamisli da brdo slika putuje svemirom
možda ne razumiješ
ali
volim te

Vepar
21-01-2013, 00:17
Moj dom - Kranjčević Uvijek ju je dobro ponovo pročitati.

Ja domovinu imam; tek u srcu je nosim,
I brda joj i dol;
Gdje raj da ovaj prostrem, uzalud svijet prosim,
I... gutam svoju bol!

I sve što po njoj gazi, po mojem srcu pleše,
Njen rug je i moj rug;
Mom otkinuše biću sve njojzi što uzeše,
I ne vraćaju dug.

Ja nosim boštvo ovo - ko zapis čudotvorni,
Ko žića zadnji dah;
I da mi ono pane pod nokat sverazorni,
Ja past ću utoma.

Ah, ništa više nemam; to sve je što sam spaso,
A spasoh u tom sve,
U čemu vijek mi negda vas srećan sve je glaso
Kroz čarne, mlade sne!

Kroz požar, koji suklja da oprži mi krila,
Ja obraz pronijeh njen;
Na svojem srcu grijem već klonula joj bila
I ljubim njenu sjen.

I kralje iznijeh njene i velike joj bane,
Svih pradjedova prah,
Nepogažene gore i šaren-đulistane
I morske vile dah.

... Ja domovinu imam; tek u grud sam je skrio
I bježat moram svijet;
U vijencu mojih sanja već sve je pogazio,
Al' ovaj nije cvijet.

On vreba, vreba, vreba... a ja je grlim műkom
Na javi i u snu,
I preplašen se trzam i skrbno pipam rukom:
O, je li jošte tu?!

Slobode koji nema taj o slobodi sanja,
Ah, ponajljepši san;
I moja žedna duša tim sankom joj se klanja
I pozdravlja joj dan.

U osamničkom kutu ja slušam trubu njenu
I krunidbeni pir,
I jedro gdje joj bojno nad šumnu strmi pjenu
U pola mora šir!

Vepar
21-01-2013, 00:19
http://www.youtube.com/watch?v=975AEpTC3bU

ZGabriel
21-01-2013, 00:25
nemojte mi stavljat klipove, bube lijene. :503 tek-sto-ve mi dajte! :D

moonlight
21-01-2013, 00:39
Štulić?


BEZ MENE


cesto ljubav tako
prelazi
neosjetna preko veceri
u svijetloplavom bojom usana
hladan pogled iznad ramena
i opreznost do novog susreta
ne trudi se da budes jedina2x
mrtva lica vladaju jezikom rijetkim i
razumljivim
i tu nema mjesta za tebe
a kad suze igraju
razlozi se povlace pred iskusenjem
da se zaboravi
i da borba nikada ne ugasi proljece
u tvome srcu
i da uspijes bez mene

moonlight
21-01-2013, 00:41
JANE


pitao sam jane za bizant
nije znala
samo je gledala kao da sluti
teski pokrov kamenih vjekova
zid placa krv

i stoicku crtu na
licima andjela
i plamen i radjanje
i smrt

znam da je to osjetila
vidio sam odsjaj iza
njenih ledja
rekla je mozda sve
pocinje bez valjanog razloga

mozda sve pocinje iz plavog
zvuk sjeciva dok vibrira
ili pjesma s one
strane dozivljenog

mozda celik i to samo
za trenutak pod svjetlom
kad zablista mozda ti
se svidja da budes tinta

mozda ti se svidja
da budes slavan
to nikad neces saznati
honey

pustio sam da me uzme sebi
jer sam stvarno cuo
pjesmu oklopnika

i udarce od kojih pucaju kosti
i krikova i metez i sjecu
roblja bez imena

i koliko god izgleda glupo
znao sam da se omca
steze oko carskog vrata
i da novi kalif vec
sasjeda na mokrim jastucima
iznad prijestola

rekla je sto bi se
dogodilo da su zaorali rim
kao sto su slali stoku
da pase nad kartagom
ili da otrgnes jednu
vlas za spas vrste

da li bi to uradio honey
ili da si ohol
pa da te bogovi provedu
kroz devet svjetova

a onda te vrate ugasenog
kao mrtvu haringu
zar bi to zelio honey

Vepar
21-01-2013, 01:01
Ja ovaj put stavljam samo Srbe.:)

Emina

Sinoć kad se vraćah iz topla hamama,
prođoh pokraj bašče staroga imama.
Kad tamo u bašči, u hladu jasmina
s ibrikom u ruci stajaše Emina.


Ja kakva je pusta! Tako mi imana,
stid je ne bi bilo da je kod sultana.
Pa još kada šeće i plećima kreće,
ni hodžin mi zapis više pomoć' neće!


Ja joj nazvah selam. Al' moga mi dina,
ne šće ni da čuje lijepa Emina,
već u srebrn ibrik zahvatila vode,
pa niz bašču đule zaljevati ode.


S grana vjetar puhnu, pa niz pleći puste
rasplete joj njene pletenice guste.
Zamirisa kosa, k'o zumbuli plavi,
a meni se krenu bururet u glavi!


Malo ne posrnuh, mojega mi dina,
al' meni ne dođe lijepa Emina.
Samo me je jednom pogledala mrko,
niti haje, alčak, što za njome crko'!


Umro stari pjesnik
umrla Emina
ostala je pusta
bašča od jasmina.
Salomljen je ibrik
uvelo je cvijeće
pjesma o Emini
nikad umrijet neće.


http://www.youtube.com/watch?v=sR8OFT6Tifs

Vepar
21-01-2013, 01:05
Tek sad sam vidio da ne idu klipovi, valjda neće biti strašno.

ZGabriel
22-01-2013, 16:08
Ja ovaj put stavljam samo Srbe.:)




Himzo, Srbineeeee. :rofl








Mak Dizdar - Modra rijeka

Nitko ne zna gdje je ona

Malo znamo al je znano

Iza gore iza dola

Iza sedam iza osam

I još huđe i još luđe

Preko mornih preko gorkih

Preko gloga preko drače

Preko žege preko stege

Preko slutnje preko sumnje

Iza devet iza deset

I još dublje i još jače

Iza šutnje iza tmače

Gdje pijetlovi ne pjevaju

Gdje se ne zna za glas roga

I jos huđe i jos luđe

Iza uma iza boga

Ima jedna modra rijeka

Široka je duboka je

Sto godina široka je

Tisuć ljeta duboka je

O duljini i ne sanjaj

Tma i tmuša neprebolna

Ima jedna modra rijeka

Ima jedna modra rijeka

Valja nama preko rijeke

ZGabriel
22-01-2013, 16:10
Ti koja imaš nevinije ruke


Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.

Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom. Prijazni gušteri
neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom će biti ponizna.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalijevah
svojim suzama.

Ja ne dočekah najljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče
koje za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.

Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu sinu!

Vesna Parun

moonlight
22-01-2013, 16:26
DJEVOJKA IZ MOGA KRAJA

Provela je noc na putu
kojim krecu od davnina
nasi snovi prema svijetu
s' Perkovica preko Knina

U ocima njenim more
svjetluca joj sol u kosi
ona ne da da je slome
otima se i prkosi

Ref.
Djevojka iz moga kraja
na usnama njenim kusam
okus prvih poljubaca
okus prvih oskorusa

Ona pamti davne rijeci
slatke boje zavicaja
ima zelju da me lijeci
djevojka iz moga kraja

Provela je noc na putu
na kojem se nade gase
ostala je svu noc budna
u vagonu druge klase

U ocima njenim more
svjetluca joj sol u kosi
ona ne da da je slome
otima se i prkosi

Arsen Dedić

Marta
22-01-2013, 16:28
Jos i danas zamirise tresnja
U proljece kao davno prije
Jedna tresnja danima daleka
Tamo gdje me vec odavno nije

Rekao sam kad poci sam morao
Spalite mi i kucu i njivu
Samo tresnju ostavite staru
Kad navratim da je vidim zivu


Sto to ima u ljudima tuzno
Da ulaze u tude zivote
Tko to zivi u proslosti mojoj
A jos nije umro od sramote


Rekao sam u vjetar sam pricao
Nikog nije bilo da me cuje
Lijepu pjesmu ne voli bas svako
Neko baca kamen na slavuje

Marta
22-01-2013, 16:29
MATA

Mata je rodjen jedne nedilje
cetrdeset neke godine
otac nije za njega ni znao
s kriznog puta kad se vratio

Zivili tako skromno al' ponosno
u selu malom pitomom slavonskom
seoske babe nisu ga volile
kad krene sorom navuku firange

Ref.
A ja, k'o da ga vidim jos i sad
u kas vraca konje s pojila
selo prica, Matu ne briga
samo konje brze potjera

Onda je dosla devedeseta
otac rece sad il' nikada
i Mata krenu k'o iz nekog sna
bez igdje ista al' srca velika

Te su mu zime brata ubili
spalili selo, konje odveli
oca su nasli nakon mjesec, dva
slomila ga tuga velika

Ref.

Bio sam s Matom prosle nedilje
kod crkve poslije mise jutarnje
uz njega sin mu i djeca bratova
pa gdje si Mata, kako je, pitam ga

Veli mi, sve ce biti k'o ranije
opet ce selo okitit' kapije
sve cemo vratit', al' jedno nikad ne
uspomene sto su nam nestale

A ja, k'o da ga vidim jos i sad
u kas vraca konje s pojila
selo prica, Matu ne briga
samo konje jos brze potjera

Selo prica, Matu ne briga
samo konje, 'ajde

ZGabriel
22-01-2013, 22:01
Ključ života (M. Labić)

U dugom bijelom holu
Tek koraci su moji i sjena što me prati
Al duge su minute
U svakoj od njih može po jedna vječnost stati.

Znam, ti se boriš
Vidim ti lice u sretnom bolu
Ljepotom žari
I sobom nosi sad radost novu.

Novi život se rađa i sretne pjesme mi naviru zvuci
Novi život se rađa, a ključ života u tvojoj je ruci
Što je, ljubavi moja, sva moja ljubav koju ja poklanjam tebi
Što je, ljubavi moja, prema toj sreći što pružaš je meni.

U mislima ću svojim
Od praznih, nježnih riječi pretvorit ovo veče
I bit ću pored tebe
U trenu kada život sa izvora poteče.

Svu ljubav svoju
Tebi sam dao dok srce diše
A ti me učiš
Da ljubav znači još mnogo više.

galija
22-01-2013, 22:09
Zelenu granu s tugom žuta voća
u kakvom starom splitskom perivoju
sanjarim s mirom dok se duša noća
i vlaga snova hvata dušu moju;

al' čežnja dršće kao ptiče golo,
k'o plava pjesma naglo prekinuta,
k'o nebo blijedo i beznadno kolo,
k'o bosi prosjak na po' pusta puta.

Sva ljubav moja usred ceste kisne,
moje je srce od sedam komada;
pod svakim mačem jedan plam da vrisne;
nad mojim dahom mramorna gromada.

Tmurne se misli reska svjetla boje;
krv u moždane, mozak van da skoči;
nad mojim mrakom sijevaju tek tvoje,
tuđinska ženo, samilosne oči.



Tin Ujević
:pink

galija
23-01-2013, 23:21
Ne traži Boga mišlju;u praznini
u kojoj se miso,tamna sjenka,gubi
Uza te Bog je,uvjek u blizini
U stvarima oko tebe,u zvuku i muku

Bog ti je uvijek najbliži od svega
Diraš ga rukom,gledaš ga u boji neba
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
i plaši te iz svakem stvari:nema tajne

Ne pružaj miso u praznu daljinu
Uza te Bog je.Otvori sva čula
na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti

Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti

A.B.ŠIMIĆ

meni jedna od najdražih

ZGabriel
31-01-2013, 22:39
O jeziku, rode, da ti pojem,
O jeziku milom tvom i mojem!
O preslatkom glasu onom
U komu te mile majke
Usnivahu slatke bajke,
Koga šaptom i romonom
Duši ti se sviest probudi
Te ti spozna i uvidje
Da ti bolje nije nigdje
Do na tvoje majke grudi!

Po njemu te sviet poznaje živa,
Na njem ti se budućnost osniva.
Zato uviek k njemu teži,
U njegovo jato hrli,
Oko njega mi se grli
I u čvrsto kolo veži
Pa ti neće vremeniti
Burni triesi da nahude;
Po jeziku dok te bude,
I glavom će tebe biti!

Ljub' si, rode, jezik iznad svega,
U njem živi, umiri za njega!
Po njemu si sve što jesi:
Svoje tielo, udo svieta,
Bus posebnog svoga cvieta
U naroda silnoj smjesi.
Bez njega si bez imena,
Bez djedova, bez unuka.
U prošasti sjena puka,
Ubuduće niti sjena!

Petar Preradović, Rodu o jeziku

ogledalce
01-02-2013, 08:58
Prerano sam se rodio za ravnodušnost zemlje.
S vijekom moje duše umrle su gatke.
Našao sam istinu po svom srcu, a to je da su slatke
i patnje kad se u kutu mirna doma drijemlje.

Naučio sam ljubiti stvari sitne i nevažne.
I malenkost me o bitnom čaru uči.
Ja cijenim čašu vode i pogačice ražne,
a u dnu vode sna tek me oblak muči.

Ja cijenim na zemlji dobru jednostavnost
i nejasnoću, što je sunce od jasnoće.
Moja rijeka teče strujom zaboravnost,
daleko sam od kavge, tuče, zle riječi i sve zloće.

Od mene počinje era koja još ne poče.
Biti daleko, to jem oja bit, i sebe skriti
u klupku borbe, mrtvac bez grobišne ploče
i bez potrebe, od milja, zna se, na se suze liti.

Ima pod mojom kožom predragog Narcisa,
je suviše je strasan naslijeđeni Adam.
Im oja usna slasni eter sisa,
na crni usud nikad se ne jadam.

Još ću na kraju voljeti vrline
i pravi čovjek mene će da divi.
Jer gade mi se pljuvačke i sline
i shvatam kad se prijateljski živi.

Prebolio sam strasti, pa i ljutu pizmu.
Prekužio sam gnjev na vjerolomstvo.
Prostosrdno se čudim vandalizmu.
Ja bivam mlađi. Svijete, ja sam tvoje potomstvo.

Tin Ujević

ZGabriel
01-02-2013, 09:01
:bravo ogledalce, dobar izbor. :cerek


Naučio sam ljubiti stvari sitne i nevažne.
I malenkost me o bitnom čaru uči.
Ja cijenim čašu vode i pogačice ražne,
a u dnu vode sna tek me oblak muči.

ogledalce
01-02-2013, 09:03
Svaki čovjek ubija ono što voli
Slusajte me dobro;
Neki to čine s gorkim pogledom,
Neki sa laskavom rječju,
Kukavica to radi s poljupcem,
Hrabar čovjek s mačem!

Neki ubijaju svoju ljubav kad su mladi,
A neki kada su stari;
Neki dave sa rukama požude,
Neki sa rukama od zlata :
oni nježni koriste nož,
jer se mrtvo tijelo brzo hladi.

Neki vole premalo,neki predugo,
Neki prodaju, drugi kupuju;
Neki ubiju s mnogo suza u ocima,
A neki bez uzdaha:
Da, svaki čovjek ubija ono što voli,

Ipak, svaki čovjek ne umire...

Oscar Wilde

ogledalce
01-02-2013, 09:05
:bravo ogledalce, dobar izbor. :cerek

gabi pa svi smo mi samo obični ljudi,
a ja uvik ista i moja malenkost nije prezahtjevna,zadovoljna i sa malim hahahaah

ZGabriel
01-02-2013, 09:12
zadovoljna i sa malim hahahaah

ovo ti ne valja. :zubo




:love

PESMA ZA NAS DVOJE


Znam, mora biti da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se tražimo podjednako
zbog sreće njene
i sreće moje.

Po obrazima vetar me mlati.
Čupa drveću žutu kosu.
U koji deo grada da svratim?
Dan je niz mutne ulice prosut.

Vucaram okolo dva prazna oka,
gledam u lica prolaznika.
Koga da pitam,
smešan i mokar,
zašto je nisam sreo nikad?

Il’ je već bilo?
Trebao korak?
Možda je sasvim do mene došla,
Al’ ja, za ugao skrenuo, gorak,
a ona ne znajući – prošla.

Možda smo celu jesen obišli
u žudnji ludoj, podjednakoj,
a za korak se mimoišli?
Da. Mora da je tako…


Miroslav Mika Antić

ogledalce
01-02-2013, 09:13
ovo ti ne valja. :zubo




:love

PESMA ZA NAS DVOJE


Znam, mora biti da je tako:
nikad se nismo sreli nas dvoje,
mada se tražimo podjednako
zbog sreće njene
i sreće moje.

Po obrazima vetar me mlati.
Čupa drveću žutu kosu.
U koji deo grada da svratim?
Dan je niz mutne ulice prosut.

Vucaram okolo dva prazna oka,
gledam u lica prolaznika.
Koga da pitam,
smešan i mokar,
zašto je nisam sreo nikad?

Il’ je već bilo?
Trebao korak?
Možda je sasvim do mene došla,
Al’ ja, za ugao skrenuo, gorak,
a ona ne znajući – prošla.

Možda smo celu jesen obišli
u žudnji ludoj, podjednakoj,
a za korak se mimoišli?
Da. Mora da je tako…


Miroslav Mika Antić

hahahahahah gabi nije bitna veličina,nego učinak hahahahah

a meni je Tin Ujević najdraži:)

ogledalce
01-02-2013, 09:15
Tko sam?Što sam?



Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
živio sam usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

I tebe sad ljubim po navici, dijete,
zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,
zato usput, ko što palim cigarete,
govorim i šapćem zaljubljene riječi.

"Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću",
a u duši vazda ista pustoš zrači;
ako dirneš strast u čovjekovu biću,
istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.

Zato moja duša ne zna što je jeza
odbijenih želja, neshvaćene tuge.
Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,
stvorena i za me i za mnoge druge.

Ali, ako tražeć neku srodnu dušu.
vezan protiv želje, utonem u sjeti,
nikad neću da te ljubomorom gušim,
nikad neću tebe grditi ni kleti.

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
i volim te usput, ko da sanjam,
kao mnoge druge na toj zemlji.



Sergej A. Jesenjin

ZGabriel
01-02-2013, 09:15
hahahahahah gabi nije bitna veličina,nego učinak hahahahah

a meni je Tin Ujević najdraži:)


mislila sam općenito. :018 ako malo tražiš, malo i dobiješ. :nezna

ogledalce
01-02-2013, 09:16
SAM

Slatko je biti sam

Kao grčki fragment

Ta misao može stajati

Kao odvaljen kamen

Otkinut od planine

Sama za sebe može stajati

Kao želja i kao san

Onoga tko nikad nije sam


Slatko je biti sam

Ta stara misao

Ne zvuči više tako

Jednostavno

Od kad za tebe znam

Ne mogu biti sam

Iznenada je teško

Nepodnošljivo

I zato pišem, pišem...


Rafael Alberti

ZGabriel
01-02-2013, 09:16
a di ćeš Jesenjina u rano jutro? :rofl to mi je jednom netko recitirao...


usput, nemoj stavljat više od dvije pjesme zaredom. uplašit će se čitatelji od toliko stihova. :zubo

ogledalce
01-02-2013, 09:17
a di ćeš Jesenjina u rano jutro? :rofl to mi je jednom netko recitirao...

hahahahha,sitila sma se da smo imali iz Hrvtaskog u srednjoj o njemu i čitali pjesme,:)

ogledalce
01-02-2013, 09:22
mislila sam općenito. :018 ako malo tražiš, malo i dobiješ. :nezna

meni dosta svega po malo,i ja zadovoljna hahahahaha

ogledalce
01-02-2013, 09:23
Kad

Kada sreća za sobom zatvori vrata...
...a krivnja grudi pritisne...
...shvatit ćeš kako se tvoje laži...
...ipak nisu mogle sakriti od istine...

Pitala si me da oprostim...
...za bol koja se nije mogla spriječiti...
...rekoh kako nisam navikao...
...od iste oprostom se liječiti...

I da nebrineš...
...jer svaki kraj rodi novi početak...
...samo onaj koji si ja priželjkujem...
...jako je, jako rijedak...

Kad tuga povuče na dno...
...a slika izblijedi svoj sadržaj...
...svrstati ću suze...
...pod svakodnevno potrebiti podražaj...

Pitala si me kako je moguće...
...nekome iz života nestati...
...isto rekoh sam se pitao...
...kad si me uspjela voljeti prestati...

Ali nisam brinuo...
...jer svako je zlo za neko dobro...
...samo more kojim trenutno plovim...
...nit je mirno, nit je modro...

Ivan Jukic

ogledalce
01-02-2013, 09:24
Kad pribrojim poraze...

...svim mojim pobjedama...

...ne preostaje puno...

...za prostor koji omeđuje rama...

Tek jednobojna pozadina...

...karikaturni stil...

...otužnog lika...

...obučena u hlad i iznošen til...

Kad premotam film...

...i izbacim neke prizore...

...ne postoji logika...

...kojom bi okarakterizirao moje izbore...

T...ek sjena minula vremena...

...dokazuje kako sam pogriješio...

...onoga trenutka kad se na tvoj osmijeh...

...nisam nasmiješio...

I. Jukic

ogledalce
01-02-2013, 11:02
Voljeti se otvorenih očiju

..glavna će prepreka uvijek biti to što ne znamo biti prisutni u samima sebi.
Kako da budemo prisutni na mjestima na kojima ne želimo biti prisutni?
Kako da budemo prisutni na mjestima od kojih samo želimo pobjeći?
Ta mjesta koja mrzimo mjesta su na kojima nikad nismo naučili biti, situacije
u kojima nam nitko nije pokazao kako da se suočimo s njima, nego smo naučili bježati od njih.
Moramo razvijati sposobnost da opet budemo ondje.
Ako možemo biti prisutni u toj boli, u kojoj nikad prije nismo bili, počet ćemo nalaziti svoju snagu.

Jorge Bucay

mirr.or
02-02-2013, 14:36
Kad umrem,
tako mi je žao što će mi obući frak
i zadenuti u rever cvet umesto rane,
a ja sam za života
sa vojničkih košulja uzimao kroj.

Zar niste primetili da mi se oči
nežnije od aprila
duboko negde u vidicima
večito potmulo dime!

Ja sam onaj neznani junak
koji je bezbroj puta s vama odlazio u mrak
i ponovo se vraćao u svaki živi stroj
od Termopila do Hirošime.

Dobro zapamtite ovu koračnicu
sastavljenu od reči pomalo prljavih i modrih.
Hteo bih da se ona zarije u vaše srce
kao bajonet u vojničke živote.

Ja sam sadio groblja u travi
i iz kalpaka srkao čorbu na Odri;
ja sam Evropu kupio za jetrenu paštetu,

a ujutro joj pucao u trbuh od sramote.

Dobro zapamtite ovu koračnicu.
Ja sam nosio brnjicu od bodljikave žice
i pevao i smejao se
ponekad i polulud od bolova.

Ja sam bio kapela,
ljuljao sam se obešen i žut na raskršćima
i zvonio kao zvona celog sveta sam.

A danas,
samo sam obična kožna vreća puna kostiju
i sećanja
i olova,

ali bar znam da me niko neće prevariti
jer suviše znam.

Kad čujem tišinu,
zatvoriću se u sobu i jaukaću.
Tišina je zločin s predumišljajem,
topla i meka omča licemerja oko vrata.

Tišina je lirska međuigra za fabrikovanje dece
i dvoličan način da se čovek izleči od straha
i pokuša da bude još jednom jak.

Samo,
ja više nemam hrabrosti za takvu ljubav
zbog koje ću ponovo ići da ubijam
mrtve vojnike iz poslednjeg
i pretposlednjeg rata.

Dobro zapamtite ovu koračnicu.
Hoću da vam se zarije duboko u gola srca
kao usijana zvezda u avgustovski mrak.

Ja,
koji sam nekad zubima srljao
u zadimljene godine
i šakama vidike deljao i dero,
ja,
koji sam nekada mlatarao vetrenjačama udova
i gromko pevao velikim poderanim ustima,
taj isti ja,
danas,
samo sam mali,
žalosnosmešni,
neregrutovani heroj,
osuđen da raspredam paučinu svakidašnjice
svojim rapavim prstima.

Ismejaće me
ako gospođu mater,
bože mi oprosti: trudnu,
uhvatim za ruku i odvedem na bal,
da bi buduće bebe bele od mleka i zuba
naučile na vreme dvoličnost ove igre
u kojoj se gomila uskomešala.
Izrugaće se
što ne razumem ovu svilenu tugu
i ovu svilenu ljubav,
i što od iste duge krojim i šal
i vešala.

Da su bar zadimljene davne godine,
ne bi imalo šta da se objašnjava.
Reklo bi se: bio je,
pa šta,
- bar zore na njega liče.
A ovako sam penzionisani budilnik
koji uvek zakašnjava
iako srljam da prvi svitanja otkukuričem.

Ponekad mi se još u očima
usire daleki vetrovi što zaudaraju na pokolj,
zar niste primetili,
usire se davni riđi brodolomi,
pa lomim sanjive ruke od bola i od želja.

Tu neće moći da pomogne nijedan očni lekar:
nama su duše razroke jer gledali smo široko,
široko kao kraj u kome su nas okotile
matere naše ružne i voljene
zelene od loze i kiša,
žute od sveća i ćutanja,
i plave od uspavanki i veselja.

Šta ću ja u ovoj tišini
kad sam za nemire stvoren?
Šta ću tu gde je ljigavo
od negovanih ruku?

Sunce mi se kao svrdlo uvrće u potiljak
i poslednji se osmeh od moga daha zborao.

Sad i ako tuku
- drukčije nekako tuku,
i nijedan mrav nije postao orao,
mada je dosta da samo poželi
i postao bi orao.

Nema više oluja.
Reke odevene u kičme od mulja,
u bedra od riba,
odevene u trbuhe od algi,
ravnodušno teku.

Nema više oluja
u krvi žutih trava
i grana nad bivšim brzacima.

Šta mi vredi da izvirem
i svake noći sanjam da ću odlutati nekud,
kad sam izgubio ušće,
pa se smušeno osvrćem i kotrljam preko obala
pod nebom
preoranim sunčanim zracima.

Pokusao sam najiskrenije,
ali ne razumem se u kamenje što miruje
i to mi je sva krivica.

Možda sam samo zbog ljuljaški imao obraza
da ostanem
ovom svetu u gostima.

Inače,
šta ću ovako divno lud sa ovih 25 ptica
u mojoj krvi i kostima?

Možda postoji nekakva molitva koja sve rešava
i sve oprašta.
Možda i u kockama uzidanim u drumove
živi nekakav nemir neprestan i dug.

Ali šta ćemo kad nas ima i ovakvih
koji uvek ponovo moramo da cvetamo
kao bašta
od aprila do septembra,
pa onda opet ponovo tako,
i ponovo,
i ponovo u krug.

Šta ćemo
kad smo se mi trudili sve da razumemo
a nismo sve razumeli?

Šta ćemo kad smo pošteno navlačili bezazlene grimase
na oljuštena lica?

Šta ćemo
kad smo silom u sebi davili grmljavine
i šumeli,
ali nakazno šumeli,
nepromišljeno razapeti između račundžija
i samoubica?

Da su mi opet one stare, zadimljene godine,
lako bi mi bilo da se igram ludosti
i drveću u kosu vezujem duge.

Ili da širim ruke neka se slapovi neba
na mene s urlikom ruše.

Svraćao bih u jednu divnu krčmu
na drumu odavde do tuge
gde su stolovi burad baruta,
a gosti smeju da puše.

Javno bih okolo pričao da sam toranj,
da strah za oblake značim,
i trčao bih niz polja
da se s matorim šumama rvem.

Uopšte,
lako bi mi bilo da se igram ludosti
i u sve dane žmureći zakoračim,
pa posle,
kad se osvrnem,
da pljunem na katastrofe
koje su pretile da me zgaze i smrve.

A ovako,
u meni sve vreme škrguće
jedan neugledni Don Kihot
i ja bih večito da se borim!

A trube su pretopljene u čajnike.
Sad ponovo samo violine sviraju.

Svake večeri tempiram krevet i budilnik
i opet nikako da izgorim,
jer i mine su postale starije i pametnije,
pa prvo dobro razmisle,
a onda – ne eksplodiraju.

Pustite neka za mnom kao slučajno
mašu zelene ruke granja.

Pustite neka na mene pljušte svetovi.
Moram da kisnem ovako nerazuman.

Oprostimo se od nekih stvari običnim gestovima
i odlutajmo bez osvrtanja.

Sačuvajmo oči za nove neke svetlosti
što se ljušte kao cvetovi
iza prvih šuma.

A kad me budu proneli
govoriće se kako je umro jedan jablan
koji je svakog jutra brstio visine,
pa je svu njušku zvezdama pozlatio.

Ispašće
kao da nisam živeo do bedara u mulju
u barama zelenim.

Najzad:
ako izbrojimo na prste,
- svima se isto hvata.

Mojsije,
onaj što je rasklapao mora
i izmišljao obećane zemlje,
zakonodavac i pesak
i ukrotitelj hlebova,

Odisej,
onaj što je svisnuo od zevanja i dosade
kad se vratio,
i ja,
- svi mi smo na kraju pošteno udešeni.
Izmisliće da smo vodili drvorede,
a bili smo samo procvetali čiviluci
za sušenje odranih koža.

Izmisliće da smo u dahu nosili svežine,
a bili smo ustajali u svojoj nespretnosti,
odeveni u nakazanu koru.

Ništa mi nismo uticali na jutro
da se ne presijava kao oštrica noža.

Živeli smo,
i sa životinjskim smislom za praktično
organizovali zanimljive programe
za telad koja čekaju,
dok smo odraslima vezivali za gubice
korpu ćutanja
uoči poslednjeg velikog crvenog mukanja
u zoru.

ogledalce
02-02-2013, 16:01
Kad umrem,
tako mi je žao što će mi obući frak
i zadenuti u rever cvet umesto rane,
a ja sam za života
sa vojničkih košulja uzimao kroj.

...............

ovaj se pošteno oznoio dok je toliko napisao :)

mirr.or
02-02-2013, 16:52
ovaj se pošteno oznoio dok je toliko napisao :)

priznaj, preskakala si djelove dok si čitala. :D

ZGabriel
02-02-2013, 21:01
jao, epitaf je mnogo težak za čitanje.

ZGabriel
05-02-2013, 11:50
:raspa

Gabrijela

Uvijek ima, usred mnoštva
U samoći svakog grada
Jedno lice ko iz priče
Glava koja tu ne spada
Uvijek ima, u kavani
Gdje se skuplja čudan svijet
Usred mraka, usred dima
Ali nema ničeg s njima
Ona jedna čudna žena cvijet

Gabrijela, Gabrijela
Vjetar bije, pada snijeg
Da si rekla da si htjela
Ja bih pristao na bijeg
Gabrijela, Gabrijela
Ja sam poznao taj glas
Kad si došla tako bijela među nas

Uvijek ima, u daljini
I gdje ne mogu se naći
Jedne oči koje hrabre
Jedno čelo koje zrači
Uvijek ima, ide k meni
Da l' je nosi noćni vlak
Kažu, koji su je sreli
Nešto ima što je dijeli
Ja ću vidjeti njen tajni znak

Gabrijela, Gabrijela
To ne mogu znati svi
Samo slabi drhtaj tijela
Reći će mi da si ti
Gabrijela, Gabrijela
Ja sam znao da ćeš doć
Sami slušat ćemo Brela cijelu noć

Gabrijela, Gabrijela




Arsen Dedić

ogledalce
05-02-2013, 12:58
Pjesma mrtvog pjesnika

Moj prijatelju mene više nema,
Al nisam samo zemlja, samo trava,
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
I ko je čita u život je budi.
Probudi me, i bit ću tvoja java.

Ja nemam više proljeća i ljeta,
Jeseni nemam, niti zima.
Siroti mrtvac ja sam, koji u se,
Ništa od svijeta ne može da prima.
I što od svijetlog osta mi života,
U zagrljaju ostalo je rima.

Pred smrću ja se skrih, koliko mogoh.
U stihove. U mraku sam ih kovo,
Al zatvoriš li za njih svoje srce,
Oni su samo sjen i mrtvo slovo.
Otvori ga, i ja ću u te prijeći
Ko bujna rijeka u korito novo.

Još koji časak htio bih da živim
U grudima ti. Sve svoje ljepote
Ja ću ti dati. Sve misli. Sve snove,
Sve što mi vrijeme nemilosno ote,
Sve zanose, sve ljubavi, sve nade,
Sve uspomene - o mrtvi živote!

Povrati me u moje stare dane!
Ja hoću svjetla! Sunca koje zlati
Sve čeg se takne. Ja topline hoću
I obzorja, moj druže nepoznati.
I zanosa! i zvijezda kojih nema
U mojoj noći. Njih mi, dragi, vrati.

Ko oko svjetla leptirice noćne
Oko života tužaljke mi kruže.
Pomozi mi da dignem svoje vjeđe,
Da ruke mi se u čeznuću pruže.
Ja hoću biti mlad, ja hoću ljubit,
I biti ljubljen, moj neznani druže!

Sav život moj u tvojoj sad je ruci.
Probudi me! Proživjet ćemo oba
Sve moje stihom zadržane sate,
Sve sačuvane sne iz davnog doba.
Pred vratima života ja sam prosjak.
Čuj moje kucanje! Moj glas iz groba!

(D.Cesarić)

ogledalce
05-02-2013, 12:59
Noćas se moje čelo žari
Noćas se moje vjeđe pote
I moje misli san ozari
Umrijet ću noćas od ljepote.

Duša je strasna u dubini
Ona je zublja u dnu noći
Plačimo, plačimo u tišini
Umrimo, umrimo u samoći.

Tin Ujević

moonlight
07-02-2013, 23:03
RUKE

One su kao osmijeh i plač,
Desnoj je dano da nosi mač,
To je u stvari njihova bit,
Lijevoj je dano da nosi štit.
Desnoj je dano da drži pero,
Da virtuozno piše i svira,
Lijevoj je ruci dano da prati
I drži bijelu pustoš papira.

A među njima, poput vage,
Čovjek korača, čovjek diše,
Između svojeg jada i snage
Čovjek se njiše, čovjek se njiše.

One su kao osmijeh i plač,
Desnoj je dano da nosi mač,
To je u stvari njihova bit,
Lijevoj je dano da nosi štit.
Desnoj je dano da drži pero,
Da virtuozno piše i svira,
Lijevoj je ruci dano da prati
I drži bijelu pustoš papira.

Arsen Dedić, Ministarstvo straha

kiša
19-02-2013, 13:39
Putovati i stati

Lijepo je putovati.
Razdavati sebe krajolicima i gradovima
primati se u tuđe živote.
Ne biti nigdje
a biti sazdan od svega
Gledaj kako te putovanje preobražava
u pustinju, događaj, provaliju, ulicu !
Na putovanju postaješ zvijer
šećeš se kroz tuđa tjelesa i predmete,
proživljavaš živahnosti i mrtvilo postojanja
Lijepo je putovati...
Još je ljepše stati
Jednostavno stati
tamo gdje se livada, šuma i nebo spajaju u jedno
Bez ikakve potrebe za napredovanjem,
za povratkom
Kao da si stigao na cilj svih pokreta
i prostor , razdaljina, korak
ostali su naprosto bez značenja
To što ljudi hvataju pokazalo se neuhvatljivim
jer ne znaju stati
Tamo gdje se razlike stapaju u isto,
sve u jedno
nedostatnost se pretvara u obilje
i svaka kretnja postaje , bezrazložnom i suvišnom..

-teret smrtnog života -

kiša
19-02-2013, 13:43
..pjesma privlači naše htijenje, budi našu volju, čini da hoćemo ono najviše.
Ideja određuje ono što ima smisla htjeti. Stoga je odgovornost pjesništva neizmjerna
-da kroz pjesmu privlači čovjeka k onomu što ima smisla htjeti.
da ostavri spoj pjesmotvorne oživljenosti, zanosa i idejne određenosti, smisla...

-teret smrtnoga života -

kiša
20-02-2013, 09:17
Rođena za tebe

Zbunjuje me to što osjećam,
ljubav nježnom strunom satkana,
razlila se krvnim žilama
nikad nisam tako voljela.

Opijaš me svakim pogledom
svakom porom dišem za tebe
san mi noću drhti nemirom
rođena sam, slutim, zbog tebe.

Na kraj svijeta ja bih s Tobom
kao ptica krila lagana
ne bih više mogla bez Tebe
ne postojim bez tvog dodira

-Slavica Lončarić-

kiša
20-02-2013, 09:28
Rijeka ponornica

Eto kako izgledam kad volim
tiha , nježna, nasmiješena, sretna,
jer uz tebe svaku bol prebolim
ta je ljubav snažna, bezuvjetna.

Nisam znala, ni slutila tako
da tim čuvstvom izrastaju krila,
da sa njima i letjeti mogu,
tamo gdje sam u snu boravila.

Pa ne želim ni sletjeti više
i letjet ću do sudnjeg dana,
dok mi tvoja ljubav ne izbriše
sve ožiljke od suza, od rana.

Ostat ćemo još dugo i dugo
u paperju zaljubljenih ptica,
ponekad smo rijeke ništa drugo
a ponekad rijeka ponornica.

:)

-Slavica Lončarić -

Bukowski
20-02-2013, 10:21
Nije poezija u klasičnom smislu,punk-rock muzika,ali vječna

SAMOĆA

Šta ja tu mogu,
Opet sam na dnu
Srušio se opet ceo svet
Ali bar jednom,
Ja našao sam sebe,
Još jedan propao je led

Ne želim sada,
da sa strane čekam,
I ne verujem nikome al znam
Dok bude kurvi,
Bit će o čoveka
Sve dok ide ova muzika

Ne dam ti svoju
Svoju samoću
Ne dam ti jer ona mi je sve
Ne dam ti svoju
Svoju samoću
Ako treba ja umret ću zbog nje
(KBO!)
Inače nisam ljubitelj poezije (osim u glazbi),al u zadnje vrijeme sve više kužim na šta je neko mislio kad je rekao da je razlika između poezije i proze ta što se u prozi u mnogo riječi kaže malo,dok je u poeziji obrnuto.Pjesnici su ljudi detektori,i mogu reć neizrecivo,koje boje vjetar i kako miriše osjećaj.
Evo jedna na engleskom,u čast mom avataru.

GENIOUS OF THE CROWD

There is enough treachery,hatred,
Violence;
Absurdity in the average human being
to supply any given army,on any given day.

And the best at murder are those
who preach against it.
And the best at HATE are those
who preach LOVE.
And the best at the war,finally;are those
who preach peace.

Beware the average man,
The average woman,
BEWARE THEIR LOVE.

Their love is average,
Seeks average,
but THERE IS genious
in their hatred.

There is enough genious in their hatred
To kill you,
To kill anybody.

Not wanting solitude,
Not UNDERSTANDING SOLITUDE,
They will attempt to destroy
anything that differs from their own.

Not being able to create art,
They will not understand art.
They will consider THEIR FAILURE AS CREATORS
Only as a failure of the world.

Not being able to LOVE FULLY,
They will believe YOUR LOVE incomplete.

And then,
They will hate you.
And their hate will be perfect.
Like a shining diamond,
Like a knife,
Like a mountain,
Like a tiger.
Like a hemlock...

Their FINEST art.

Charles Bukowski Jr.,1920-1994

kiša
20-02-2013, 10:41
"Pjesnici su ljudi detektori,i mogu reć neizrecivo,koje boje vjetar i kako miriše osjećaj."

:)

kiša
21-02-2013, 11:10
Moderan čovjek

Potisnuo je sve ono što ga čovjekom čini;
vrijeme za ljubav i vrijeme za sreću.
Nažalost,
na dnevnoj listi života
one se nebitne stvari kreću.

Posao novac karijera i dobit
ono je što današnjeg čovjeka stvara,
jedino za to on snage ima,
jedino za to ima on žara.

Tek kako stari
stvari se slažu
no, prekasno je
jer mladost se ne vraća,
a sve ono najljepše što život čini
novac ne treba
to se ne plaća.

Koliko je dobro moderan biti,
materijalno pokazati,
a emocionalno kriti,
danju raditi,
a noću sniti
o svemu onom što nije,
a što želi biti..
:)
-Ana Kljajo -

ZGabriel
23-02-2013, 15:35
:shy ova je na njemačkom

Die Suche

Für den Menschen der mich über alles liebt,
der mich begleitet, mit mir streitet und vergibt
Für den der mit mir zieht, der in meinen Armen liegt
Für dich ist dieses Lied

Für den der mich besser kennt als ich
Für den der alles hält, was er verspricht
Für den der sich nicht verbiegt, der mit meinen Augen sieht
Für dich ist dieses Lied

Und ich such' dich, bis ich dich gefunden hab'
In Rom, in Amsterdam oder in Prag.
Berlin oder Reykjavik, Paris oder Mosambik
Ich weiss, dass es dich gibt.

Für den der mich versteht auch wenn ich schweige,
der mit mir weitergeht auch wenn ich zweifle
Für den der sich selbst ansieht
Der sich nimmt und noch mehr gibt
Für dich ist dieses Lied.

Und ich such' dich, bis ich dich gefunden hab'
In Rom, in Amsterdam oder in Prag.
Berlin oder Reykjavik, Paris oder Mosambik
Ich weiss, dass es dich gibt.

Und ich glaub daran, dass ich dich finden kann
Denn was zusammen gehört, findet zusammen
In Berlin oder Reykjavik, Paris oder Mosambik
Ich weiss, dass es dich gibt.
Ich weiss, dass es dich gibt.

:love :love :love

pdv
23-02-2013, 16:50
Ja jako volim Arsena ,a posebno ovu pjesmu :pink

Sve te vodilo k meni

Sve te vodilo k meni, iz daljine, iz mraka,
Sve te vodilo k meni već od prvih koraka.
Mada ništa nisi rekla, ja Sam znao,
Ja Sam znao, iz tih kretnji i porijekla,
Sve je isto, sve je kao.

Sve te vodilo k meni, sve što rode samoće,
Mala primorska mjesta, isti pisci i ploče,
Kad te baci kao lađu noćni val do moga praga,
Nije bilo teško znati da mi moraš biti draga,
Da mi moraš biti draga.

Sve te vodilo k meni, tvoje oči i usta,
Tvoje ljubavi mrtve, moja loša iskustva,
Mi smo bili na početku istim vinom opijeni,
I kad si išla krivim putem, sve te vodilo k meni,
Sve te vodilo k meni.

Mi smo bili na početku istim vinom opijeni,
I kad si išla krivim putem, sve te vodilo k meni,
Sve te vodilo k meni.

kiša
25-02-2013, 13:09
Neka mi sude

za svaku riječ što rekoh ili prešutjeh
za svaku gestu što učinih ili sam mogla
za sve moje putove i znakove krajputaše
neka mi sude oni
koji imaju širu dušu od moje
oni koji imaju
više krijesnica u očima
oni koji u srcu čuvaju radost
oni čija je mjera
zakon ljubavi..
takvi neka mi sude...

:)
-Slavica Lončarić -

kiša
27-02-2013, 12:29
Zakukuljen u svoju šutnju

Tko si i što si, taj koji unutra drhti,
u sebi se trese kao leptir
dok onaj tamo na onog bezimenog viče,
na trpljenog svakoga dana viče.
On nosi u daljinu svoje vlažne oči
tamom neprekidno blješte
velikom i krupnom težinom
brane njegovo prokletstvo.

Zakukuljen u svoju šutnju šuti
dok onaj tamo na njega viče,
na njega se dere
onda ga dodiruju njegove sjene
koje ga traže
dok k nebu ubrzano kreće loman
i krhak glas,
kao stratišna pjesam traje u dubokoj daljini,
nadomak užasa ruba jedinstvena svjetlu
zapaljena križem osame.

ovdje si sam kao otvorena školjka
dok on na tebe viče
sam si kao suton,
koji te ispred sebe gura
kroz svoju sjenu u uvale duša,
u toj raspaloj rupi sjene traže tvoje suze
i bijeg križeva od ovih silueta
slijepih na dnu zemlje svoje hijenske duše.

Opasan svim očima koje šute i ne vide ništa,
oglušeno tako tamno djeluju
kao stostruko zamračena šutnja
zadahom sotonskim koji nitko
ne može i ne želi oćutjeti,
možda samo zlatan i mramoran
osmijeh
ukočen u harmoničnoj noći razvikanoj.

Ovdje leže njegovi pokopani dani
koji sliče slikama sjećanja
oni se još uvijek traže licem koje
ovdje ti nisi nikada vidio,
samo žalosna laž
prijeko na drugoj strani već se lomi
u teške tvrde kristale
iz kojih zapljuskuje sjaj
žrtvom jedne ponižene patnje.

Svaka uvrijeđena riječ raste,
pjeni se, nadimlje se i odlazi
i dolazi uvijek ponovno iz daljine
obilazi te, luta, dodiruje te
nagomilana u tvome srcu
šutnjom počinje odjednom plakati
dok se vrijeme već kotura
okovano u nijemo sumračje.

-Zdravko Luburić-

kiša
05-03-2013, 10:43
KIŠA

kad kiša pada ja na tebe mislim
kad kiša pada i pusto je sve
šetnja je bliska stopama pokislim
dok tople kapi miju obraze....

Neka kiša pada nek ne prestaje
neka se nebo samo isplače
sakriti suze s kišom lakše je
s kapima njenim isprat sjećanje....

:)
-Slavica Lončarić -

kiša
06-03-2013, 14:44
*****
Ljudi su poput stvari. Razbacani bez reda.
stare, postaju iznošeni, jednostavno nestaju
Još je jedan neodlučan među nama nestao,
ali s pojavom novoga sve će se ponoviti
Kažu poslije nas, zbog razloga nepoznatog mnogima
ali je činjenica da ostaje duša, a uzvišena težina
nekako sama po sebi i lišena puta, prebiva u spokoju.
Tako napuštena šuma
daje pravo na sebe bezobzirno jesenskome vremenu
Pošteđeno pamćenje na slogove razbijene stvari
nekoga za nešto optužuju i tijekom večeri
sve zadivljuje odsutnost riječi.
Nema prijedloga, a sufiks, prikliješten, doživljava krah
Pogledajte kroz špijunku
Siguran sam da iza vaših vrata netko stoji
ne budite tužni
Svi živimo bez velikih prava

:)

-Aleksandar Šimonović Korotko -

ZGabriel
06-03-2013, 15:01
KIŠA

kad kiša pada ja na tebe mislim
kad kiša pada i pusto je sve
šetnja je bliska stopama pokislim
dok tople kapi miju obraze....

Neka kiša pada nek ne prestaje
neka se nebo samo isplače
sakriti suze s kišom lakše je
s kapima njenim isprat sjećanje....

:)
-Slavica Lončarić -

:pink :cerek

ogledalce
06-03-2013, 20:10
Noću

Mnoge misli struje noću,
rožne misli, crne slutnje;
ne znam više što ja hoću,
čujem trube, frule, lutnje;

zebem dok me bije zima
u skršenim zglobovima,
i dok tražim uzavrelu
krv u ovom bijesnom čelu.

- Sedam brata što ih imah
leže sad na ratištima;
sedam sestra što imadoh
zemlji i daljini dadoh;
a nebesa moja tmasta
boji prepast ljubičasta;
to su moji zadnji dani,
ovi dani izbrisani
i bolesni živci vrište:
to je bolest, ne bojište!

Tin Ujević

ogledalce
06-03-2013, 20:12
Žene među kraljicama

Božanske žene, sva ljepota svijeta
i lavska gordost, i plahota srne,
kroz vaše čari uzvišene cvjeta
u plave dane, i u noći crne.

I, kada stopom punom svetog mira
budite zemlji ritam svih otkrića,
slutim vas srcem plamenim svemira,
slutim i ištem tajnu vaših bića.

Svaka je od vas rođena da vlada,
i da za prijesto pruži mliječno dijete;
carice tijela, samo usnom sklada
i usnom želje pitam: što hoćete?

Ko će mi dati ključe vašeg čuda
i odgonetku vaše zagonetke?
Kakvo tajanstvo kriju vaša uda
i koje nade statue vam rijetke?

Božanske žene, što u snu i slavi
čekate zoru pravednih oltara,
pred vašim likom koljeno se savi,
a srce, zvučni plamen, već izgara.

Sunčane duše, zjeni poklonika
zaman vas skriva zločinačka tama;
pobožnu ljudstvu fali vaša slika,
jer vi ste Žene među Kraljicama.

Tin Ujević

kiša
07-03-2013, 13:33
KUĆA SKRIVENA U SRCU KAMENA

Ova je kuća skrivena u svom kamenu
iz daljine ona dolazi u srcu njegovom
u kamenom srcu prozirna i laka
penjem se u kuću penjem se u srce
penjem se u kamen i silazim
silazim i opet se penjem
želeći se sresti sa samim sobom
vježbajući samoću u laganom hodu
noseći uspomene koje mi služe kao kamen
pamtim prve tri stube
a potom iskrsavaju nove i nepoznate
s kućom srca koja je nebo
sa srcem kuće koja je zemlja
s kamenom srca kuće koja je zemlja
s kamenom srca kuće koje je voda
što šumi dahom kamena
i sve se pomiče vertikalno
iz dubokog bunara
po do Božjega boravišta
ova je kuća u kamenu dosegnula visinu
visoka je toliko koliko je duša moja visoka
na usnulom izvoru...

:)
-Tomislav Marijan Bilosnić -

kiša
08-03-2013, 13:17
VOLIM TE DOK IMAŠ SVE ŠTO IMA KUĆA

Volim te dok imaš sve što ima kuća
volim te kada se povlačiš u svoju sobu
u školjku zajedno s mojim snom
Volim te kada si sjemenka
jastuk koji se stapa s poljupcima
i laganim ugrizima
koji razgrađuju zid
Volim te dok imaš ruke otvorene kao prozore
volim te kada pališ vatru
koja umjesto kamina obuzima moje tijelo
volim te dok ostavljamo prostor iza sebe
da bi dostigli kuću ljubavi
Volim te što si meka i kada si od kamena
volim te dok u krug nosiš vodu
zalijevajući vrt moje tvrde šake
volim te jer si me spasila od opasnosti kuće
straha od svakog nevremena...

:)
-Tomislav Marijan Bilosnić-

kiša
15-03-2013, 09:42
MOSTARSKE KIŠE

U Mostaru sam volio neku Svjetlanu jedne jeseni,
jao kad bih znao sa kim sada spava,
ne bi joj glava, ne bi joj glava,
jao kad bih znao ko je sada ljubi,
ne bi mu zubi, ne bi mu zubi,
jao kad bih znao ko to u meni bere kajsije
još nedozrele.

Govorio sam joj, ti si derište, ti si balavica,
sve sam joj govorio.
I plakala je na moje ruke, na moje riječi,
govorio sam joj ti si anđeo, ti si đavo,
tijelo ti zdravo- što se praviš svetica,
a padale su svu noć neke modre kiše
nad Mostarom.

Nije bilo sunca, nije bilo ptica, ničeg nije bilo.
Pitala me je imam li brata, što studiram,
jesam li Hrvat, volim li Rilkea,
sve me je pitala.
Pitala me je bi li mogao sa svakom tako
sačuvaj Bože,
volim li je , tiho je pitala,
a padale su nad Mostarom neke modre kiše,
ona je bila raskošno bijela u sobnoj tmini
al' nije htjela to činiti,
nije htjela il' nije smjela,
vrag bi joj znao.

Jesen je, ta mrtva jesen na oknima
njene oči ptica, njena bedra srna,
imala je mladež, mladež je imala,
ne smijem kazati,
imala je mladež, mali ljubičast,
ili mi se čini.
Pitala me je da li sam Hrvat, imam li djevojku,
volim li Rilkea - sve me je pitala,
a na oknu su ko božićni zvončići moga djetinjstva
zvonile kapi
i noćna pjesma tekla tihano niz Donju Mahalu,
Ej, Sulejmana othranila majka.

Ona je prostrla svoje godine po parketu.
Njene su usne bile pune kao zrele breskve,
njene su dojke bile tople ko mali psići.
Govorio sam joj da je glupava, da se pravi važna,
Svjetlana, Svjetlana, znaš li ti da je atomski vijek,
De Gol, Gagarin i koještarije,
sve sam Joj govorio,
ona je plakala, ona je plakala.

Vodio sam je po Kujundžiluku, po aščinicama,
svuda sam je vodio,
u pećine je skrivao, na čardak je nosio,
pod mostovima se igrali žmurke, Neretva ždrebica,
pod starim mostom Crnjanskog joj govorio…
što je divan, šaputala je, što je divan.

Koljena joj crtao u vlažnom pijesku,
smijala se tako vedro, tako nevino,
ko prvi ljiljani,
u džamije je vodio, Karađoz-beg mrtav, premrtav
pod teškim turbetom;
na grob Šantićev cvijeće je odnijela,
malo plakala, kao i sve žene,
svuda sam je vodio.

Sada je ovo ljeto, sad sam sasvim drugi,
pišem neke pjesme,
u jednom listu pola stupca za Peru Zupca
i ništa više,
a padale su svu noć nad Mostarom neke
modre kiše,
ona je bila raskošno bijela u sobnoj tmini
al' nije htjela to činiti,
nije htjela, il' nije smela,
vrag bi joj znao.

Ni ono nebo, ni ono oblačje, ni one krovove,
bljedunjavo sunce - izgladnjelog dječaka nad Mostarom
ne umijem zaboraviti,
ni njenu kosu, njen mali jezik kao jagodu,
njen smijeh što je umio zaboljeti kao kletva;
onu molitvu u kapeli na Bijelom Bregu,
Bog je veliki, govorila je, nadživjeće nas;
ni one teške, modre kiše,
o jesen besplodna, njena jesen...

Govorila je o filmovima, o Džemsu Dinu,
sve je govorila,
malo tužno, malo plačljivo o Karenjini;
govorila je Klajd Grifits ne bi umio ni
mrava zgaziti,
smijao sam se - on je ubica, ti si dijete;
ni one ulice, one prodavce posljednjeg izdanja
"Oslobođenja", ni ono grožđe polusvelo
u izlozima ne umijem zaboraviti,
onu besplodnu gorku jesen nad
Mostarom,
one kiše,
ljubila me je po cijele noći, grlila me
i ništa više, majke mi,
ništa drugo nismo…..

Posle su opet bila ljeta, posle su opet bile kiše,
jedno jedino malo pismo iz Ljubljane,
otkuda tamo,
ni ono lišće po trotoarima, ni one dane,
ja više ne mogu, ja više ne umijem
izbrisati.

Piše mi, pita me šta radim, kako živim,
imam li djevojku,
pomislim li kad na nju, na onu jesen,
na one kiše,
ona je i sad, kaže, ista, kune se Bogom
potpuno ista,
da joj vjerujem, da se smijem
davno sam, davno, prokleo Krista
a i do nje mi baš nije stalo,
klela se, ne klela,
mora se tako, ne vrijede laži.

Govorio sam joj o Ljermontovu, o Šagalu,
sve sam joj govorio,
vukla je sa sobom neku staru Cvajgovu knjigu,
čitala popodne,
u kosi joj bilo zapretano ljeto, žutilo sunca,
malo mora,
prve joj noći i koža bila pomalo slana,
ribe zaspale u njenoj krvi;
smijali smo se dječacima što skaču
s mosta za cigarete,
smijali se jer nije ljeto, a oni skaču - baš su djeca,
govorila je: mogu umrijeti, mogu dobiti upalu pluća...

Onda su dolazile njene šutnje, duge, preduge,
mogao sam slobodno misliti o svemu,
razbistriti Spinozu,
sate i sate mogao sam komotno gledati
druge,
bacati oblutke dole, niz stijenje,
mogao sam sasvim otići nekud, otići daleko,
mogao sam umrijeti onako sam u njenom krilu,
usamljeniji od sviju,
mogao sam se pretvoriti u pticu, u vodu,
u stijenu,
sve sam mogao...

Prste je imala dugačke, krhke, beskrvne a hitre,
igrali smo se buba-mara i skrivalice,
Svjetlana izađi, eto te pod stijenom,
nisam valjda ćorav,
nisam ja blesav, hajde, šta se kaniš,
dobićeš batine;
kad je ona tražila - mogao sam pobjeći
u samu rijeku - našla bi me,
namiriše me, kaže, odmah,
pozna me dobro.
Nisam joj nikad vjerovao,
valjda je stalno ćurila kroz prste.
Voljela je kestenje, kupili smo ga po Rondou,
nosila ga u sobu, vješala o končiće,
voljela je ruže, one jesenje, ja sam joj donosio,
kad svenu stavljala ih je u neku kutiju.

Pitao sam je šta misli o ovom svetu,
vjeruje li u komunizam, da li bi se mijenjala
za Natašu Rostovu, svašta sam je pitao,
ponekad glupo, znam ja to i te kako;
pitao sam je da li bi voljela malog sina,
recimo plavog,
skakala je od ushićenja - hoće, hoće,
a onda, najednom, padala je u neke tuge
ko mrtvo voće:
ne smije e i ne smije, vidi ti njega, kao da je ona
pala s Jupitera,
ko je to, recimo, Zubac Pera, pa da baš on
a ne neko drugi,
taman posla, kao da je on u najmanju ruku
Brando ili takvi.

Govorio sam joj ti si glupa, ti si pametna,
ti si đavo, ti si anđeo,
sve sam joj govorio.
Ništa mi nije vjerovala.
Vi ste muškarci rođeni lažovi,
vi ste hulje,
svašta je govorila.
A padale su nad Mostarom neke modre kiše...

Stvarno sam volio tu Svjetlanu
jedne jeseni,
jao, kad bih znao sa kim sada spava,
ne bi mu glava, ne bi mu glava,
jao, kad bih znao ko je sada ljubi,
ne bi mu zubi, ne bi mu zubi,
jao, kad bih znao ko to u meni
bere kajsije, još nedozrele.


-Pero Zubac-

:)

mirr.or
18-03-2013, 00:00
Mika Antić * Usne

Usne jedino zato postoje
da s nekim podeliš nešto svoje.
I da ti šapat šapatom vrate.
Usne postoje da se pozlate.

Usne su vulkan tvog tela.
Usne su izvor tvojih reka.
Usne su pupoljak gde se srela
pčela od vetra s pčelom od mleka.

Usne postoje da se procveta
u vatromete neba i sveta.
Usne su da se u dahu zgusne
krilatost zvezda i kometa.

I nikad nikom nemoj ih dati
ako ne ume da ti ih vrati
toplije, mekše, mlađe i slađe.
Jer usne samo zato postoje
da osmeh po tvome osmehu skroje .

kiša
18-03-2013, 14:23
U MOSTARU

miris moga grada
on me vraća
on me ne da
osjećam
kolijevku topline
miriše zemlja
mirišu ljudi
glazbenici, pisci,
slikari,
pjesmotvori,
i
Cigani
duh boema
izumitelji
nije ni mali moj grad
dali smo svima moj grad
dali smo svima Mostara
odlazili, uvijek se vraćali,
čovječe,
ako se ikada sretnemo
pokazat ću ti
kako miriše Mostar
više nikada otići nećeš
zavoljet ćeš
zorom orošene smokve,
šipke u cvatu
vino iz Cima, prve trešnje,
blistave zore
novi dan
moj Mostar
moja smiješna pobuna
sve tiša...
vratite mi grad !

-Snježana Ostojić -

kiša
18-03-2013, 14:28
KAD GORI NEBO

noćas je jedna topla ruka
dotaknula mi tijelo
noćas je plamtjela jesen
moja koža bila meka
od blagog dodira
ruke drage i daleke

treperi moja soba
miris tvoje kože
tanka nit tvoje duše
zauvijek sa mnom.
krik zidova! prazno...
niti jedna sličica
ni vatra iz kamina

a mislio si da sam vuk
koji će skočiti

ja....
ja sam samo malo htjela
malo ruke, malo duše
ne bježi

znam vratit ćeš se
rascijepljen
između sna i jave

tko će ugasiti plamen
kad gori nebo ...
čeka te netko...


-Snježana Ostojić-

NorthStand
20-03-2013, 16:34
http://www.youtube.com/watch?v=IeTvsfas94c

master
20-03-2013, 23:28
Na planini, na Jelici,
skupili se svi četnici
Prvi Zoran, drugi Željko,
Treći Predrag, onda Veljko.

Ide Arsen, ide Branko,
Ide Rajko, a i Ranko.
Idu Vesna i Milanka,
Idu Siniša i Anka.

Pretposlednji naš Mihajlo,
a na kraju ide Slavko
kune broji, pa se znoji.
Ne štima mu nešto tečaj,

Radimira nigdje nema.
Zlo se sprema, zlo se sprema.
Il' u Peštu, il' u stečaj.

kiša
21-03-2013, 14:20
Moja ljubav ima tvoje ime

Nagovještaj budućih proljeća
tvoje oči sunce usred zime
griju dušu toplinom iz srca
moja ljubav ima tvoje ime.

Žuti jaglac poljem kad procvjeta
iznenada, poslije duge zime,
sa vrelinom naslućenog ljeta,
moja ljubav ima tvoje ime.

Sami Bog nam spojio korake,
dodiri se pretaču u rime,
ovisnici jedno o drugome,
moja ljubav ima tvoje ime...

-Slavica Lončarić -
:)

mirr.or
10-04-2013, 21:44
Vesna Parun * Elegija

Eto: vjetar s mora vraća nam natrag odbjegle ptice
šumom krila što uče nas prolaznosti.
Ali šta marim ja da su noći moje i dani izbrojeni.
Neka trava spasi moju nježnost.
Pijesak neće me naučiti voljeti.
Ne mogu u zlu živjeti, a za dobrotu ismijat će me.
Gdje je taj za koga vrijedi kleknuti na cestu
i dotaknuti usnama prah s njegove obuće?
Taj koji će kao livada svakog proljeća cvjetati u meni.

Neka dođe jedno proljeće što će nas naučiti biti radosti
jedni drugima, i ostati lijepi.

Jer vječnoj mijeni usprkos, ja znam da moram naći
prije nego napustim ovu zemlju i ovo nebo
cvijet koji će zadržati bezazlenost
i ljubav koja neće prestati.

galija
11-04-2013, 20:57
HRVATSKIM MUČENICIMA

O gdje je plod od vašeg slavnog sjemena,
I da li kojim rodom krvca vaša rodi !
Jer roblje još smo, snijuć samo o slobodi,
Dok smrt je blizu gluha našeg plemena !

A kukavan je Hrvat novog vremena,
Te pušta da ga stranac k stalnoj smrti vodi.
Ne opiruć se klanju – krotko janje – hodi
I ne zna zbacit groznog ropstva bremena.

Al vrcnuti će iskra iz vašeg kremena !
Ja vjerujem, ja znam! Ta zar da uzaludu
Sve žrtve vam i mučeništva budu ?

Da, roditi će rod od slavnog sjemena !
A ako neće, sam ću zazvati pakla vatre
Da spale sve, i grom da ropski narod satre !

kiša
12-04-2013, 10:48
Duša je moja Hrvatska
Kad dođem na sud posljednji
Znaj strogi suče što zadnji sudi
Duša je moja Hrvatska
Po sudbini me
Hrvatske presudi
U njenoj zori ja sam kap sunca
U njenom podu jedna sam travka
U njenoj pjesmi i moj glas zvoni
U suzi bola moja samoća
U njenoj sreći njena vedrina
I moj je miris u njenoj ruži
U svakoj sumnji njena sam nada
Ja jedan pup sam, ona je šuma
Ja sitan vrutak a ona more
Moje su ruke u njenoj snazi
U njenoj trci moja brzina
U borbi njenoj hrabrost je moja
Moji su snovi u njenoj javi
Ja sam baštinik hrvatske vjere
Jamac sam za nju u svakom dugu
Ime je njeno moja molitva:
Duša je moja Hrvatska
Po sudbini me Hrvatske presudi
Ja lipored sam na međi hrvatske slobode
Urez na maču njezine pravde
Sveti mir duge na otvorenom mostu
Nevini smiješak
maslačka u kugli svjetla i vjetra
I mrtva straža na prekriženoj cesti.
Ka d dođem na sud
posljednji
Znaj strogi suče što zadnji sudi
Duša je moja Hrvatska
Po sudbini me
Hrvatske presudi


-Lujo Medvidović-

ogledalce
12-04-2013, 11:03
JA

I bi momče htio znati, od kud su mi otac i mati.
Tvoje oko mene prati, hoćeš sve o meni znati.
Bunjevka il Pokupljanka, il Zagorka il Ličanka,
Dalmatinka il Slavonka, Goranka il Hercegovka,
Podravka il Istrijanka, Međimurka il Bosanka,
Bodulka il Primorka, Baranjka il Bilogorka.
Bistrog čela, lijepog lica, ja sam mlada Hrvatica.
Dunav, Sava, Kupa, Drava - dva su moja oka plava.
Vitkog tijela, vrućeg srca, ja sam prava Hrvatica,
Mura, Drina i Cetina, Hrvatska mi Domovina.

autor: jedan čovik:kes

ogledalce
12-04-2013, 11:50
ZA OGLEDALCE

Ja se uvik obradujem pravo
kad ugledam svoje ogledalo
na Poskoku komentare piše
i istinski hrvatski nam diše

ovo tema samo je za znalce
u njih spada naše ogledalce
brani zemlju oca,majku brata

AUTOR: GUSLAR IZ POSUŠIJA

ogledalce
12-04-2013, 12:11
MOJE OGLEDALO

Čestitke ti Guslar upućuje
i budućnost tebi navješćuje
Život će ti proteći u sreći
dočekaćeš ti entitet treći

i nick tvoj me razveseli pravo
živi sretna moje ogledalo
i na metli kad budeš bezbeli
Poskokov ti Guslar sriću želi:patriot

mirr.or
20-05-2013, 21:16
Mika Antić * Dosadna pesma

Toliko mi je dosadno
da ne znam sta cu.
Kad izlazim iz skole
nakrivim kapu na levo oko
i pobijem se sa trojicom
bar da me vide devojcice.

Devojcice su smesna stvorenja,
dugonoge,
okrugle,
pegave ili kratkovide,
mnogo lazu i ogovaraju
i pisu ljubavna pisma
koja mi stave pod klupu.

Meni je sve to dosadno.
Ipak, procitam pisma,
najlepse reci prepisem
- ako mi nekad zatreba,
a od onog sto ostane
napravim papirne ladje,
napravim ptice,
slanike,
zabe,
i bajagi se igram
a tako mi je dosadno.

Dosadno mi je da porastem,
da nosim tesne cipele
i da se ozenim.

Oni koji porastu prvo se danima mrze
onda se danima svadjaju.

Jedino mi je zao mog tate.
Da je ostao decak kao ja,
bas bi smo divno mogli da se druzimo
i da zajedno budemo zaljubljeni
u nastavnicu istorije.

Sve ostalo mi je dosadno.
Toliko mi je dosadno
da ne znam sta cu,
nego nakrivim kapu na levo oko
i pobijem se sa jos trojicom
cak i kad nema devojcica.

NorthStand
15-07-2013, 15:14
http://www.youtube.com/watch?NR=1&v=HI1drMvKVMA&feature=fvwp

:rofl

NorthStand
23-07-2013, 16:13
http://www.youtube.com/watch?v=U079jYDzyU4

:D

ogledalce
08-08-2013, 18:08
Rafaela

Neki dan, u neku kasnu uru,
preko fb-a upoznah jednu curu,
iza fb-a se znade svašta skriti,
ali ova ne može falša biti

Nije baš lako o nekom pisati,
a usput baš ništa o njemu ne znati,
osim da nosi prekrasno ime
ili se samo kiti njime.

Mislim da u njoj prava krv vrije,
domoljublje svoje ona ne krije,
nego se njime kiti i diči,
baš kako pravoj gruđanki priliči.

Poskoci, drača i ljuti kamen,
ovog su kraja ponos i znamen,
a ljudi čvrsti kao stijene,
ponosni ljudi, prekrasne žene.

A ime ove moje nove prije,
za cijelu priču bitno i nije,
ali ipak ću reći. Rafaela,
šteta što nisi iz moga sela...

Petar Merčep

ogledalce
08-08-2013, 18:09
Rafaela

Jezika britka i bistra uma,
kod nje ti ništa nije gluma,
što ima reći-ona ti tresne,
a sitne duše-neka bjesne.
Ona će svakome u lice reći:
- Od Hrvatske ne možeš biti veći!
Rafaelu zato mnogi ne vole,
e, to su produkti Titove škole.
Udbaši stari još nas truju,
za Hrvatsku ni danas neće da čuju.
Vidjesmo (ne)djelo njihovih ruku,
čak i ovdje, na facebooku.
Ali zanemarimo te male gliste,
takvi ne znaju za ruke čiste,
a obraz ni spominjati neću,
to im je nepoznanica na treću.
A mi, kojima je Rafaela draga,
udbaše i kosovce gonimo do vraga,
nek' budu u društvu šefa svoga,
zagorca Jože prokletoga.
A naša Gruđanka praši neumorno,
e, da bi svima pokazala zorno,
kako se Hrvatski misli i govori,
i kako se za svete principe bori.
Praši Rafaela, ne daj se smesti,
jer moramo ove parazite stresti,
a ti si Gruđanko naša dika,
zato te promoviram u -JURIŠNIKA!

Petar Merčep

NorthStand
08-08-2013, 23:02
http://www.youtube.com/watch?feature=player_detailpage&v=r8ybKlUNHxU&t=59

ZGabriel
12-08-2013, 22:13
http://www.youtube.com/watch?feature=player_detailpage&v=r8ybKlUNHxU&t=59

alooooooooooooo :mad stihovi, ne clipovi. :503 :lupa



Pjesmo moja pjevat ću te tamo,
tamo gdje je naša loza počela,
staroj majci kolijevci Hrvata
gdje se naša povijest krvlju pisala.
Istina o Bosni kroz kanjone teče
I mnoge njene tajne kriju stoljeća

Od davnina na nju svak' juriša,
ko da nije dosta snjegova i kiša.
Sa svih strana svijeta, dolazile tvrde sile mraka
ko da narod tamo gine iz meraka.

Jučer svetinja, danas raspeta
Bosna ponosna, ranjena
Tamo gdje sunce putuje
Vjetar nosi glas, Bosna zove nas
Tamo gdje sunce putuje
tu me čekaj ti stara ljubavi.
Kreni preko planina,
Starom stazom djedova
Bosna će ti reći sve, odakle nam prezime.

Gledaj lijepu Lašvansku dolinu
uvijek su je naša zvona budila,
zlatna polja, našu Posavinu, grobovi su puni njenih sinova
Sa svih strana svijeta, dolazile tvrde sile mraka
ko da narod tamo gine iz meraka.

Jučer svetinja, danas raspeta
Bosna ponosna, ranjena
Tamo gdje sunce putuje
Vjetar nosi glas, Bosna zove nas
Tamo gdje sunce putuje
tu me čekaj ti stara ljubavi.
Kreni preko planina, Starom stazom djedova
Bosna će ti reći sve, odakle nam prezime.

Dala Bosna Tomislava kralja
Prvog kralja od loze Hrvata
A kraljica dobra bješe Katarina,
U narodu zbog nje nosi se crnina.
Sred Duvanjskog polja široka i ravna
Pisala se tamo naša povijest slavna.

Kada Bosni pogledaš u lice
U suzi joj vidiš Drinske mučenice
Čuvali te, Bosno, usamljeni vuci
Slavio ih narod, zvali se hajduci
A srebrnu Bosnu sačuvaše vjerom
Franjevačka braća i dušom i tijelom.

Bosna moja, čija li si sada?
Boli li te danas više nego prije?
tko to misli da te ima, Da sa tobom vlada
Njega povijest ništa naučila nije.

Jučer svetinja, danas raspeta
Bosna ponosna, ranjena
Tamo gdje sunce putuje
Vjetar nosi glas, Bosna zove nas
Tamo gdje sunce putuje
tu me čekaj ti stara ljubavi.
Kreni preko planina,
Starom stazom djedova
Bosna će ti reći sve, odakle nam prezime.

:love

ogledalce
12-08-2013, 22:36
SAPAT UVELIH LISTOVA

Tuga mi nocas razdire grudi
dok vjetar pored mene na svojim krilima
odnekud pronosi tihi sapat
uvelih listova po kojima nemilosrdno se gazi.

Poznat mi je to osjecaj,
tiho progovaram sa sjetom u glasu.
Suma je gola i pusta ostala
bez zelenog svoda svoga.

Dok olovnim koracima gubim se u crnini
vjetar podize nekoliko uvelih listova sa zemlje
i oni mi tiho sapnu; nisi sam.

J.H.Macado

ogledalce
12-08-2013, 22:37
BOGATSTVO MALE SKRABICE

Trgom se razlijeze tuzni glas violine
sto neki starac u zanosu poce da
svira baladu o zaboravljenoj ljubavi.
Prilaze mu ljudi i zahvalno sto
podsjeti ih valjda na nesto lijepo
kovanice pocese zveckati istrosenom skrabicom.

Ispred izloga gdje sam stajao i
ja se zamahljena pogleda zaputih
svoju zahvalnost sa nekoliko kovanica
tom cudnom starcu da iskazem.
Spustajuci ruku ka skrabici maloj,
ugledah iskru srece sto u njoj blista.

Uspravan stadoh pred tim starcem cudnim
kako bih ga bolje osmotrio.
A on, onako sitan, sijede kose,
zavjesu svoga zanosa sa pogleda spusti i
ocima svojim iz mojih tugu poce piti.
U tom trenutku zice stare violine

njeznim zvukom pocese milovati bijele oblake modrih visina.

J.H.Macado

ogledalce
12-08-2013, 22:39
POTRAGA ZA TAMOM

U odori pustinjaka sto smjerno
trazi svoju oazu spasa
i ja pokusavam pronaci
makar uvelu travku da u njenoj sjeni
pronadjem taman prostor.

Tamu u kojoj cu skriti nemir duse,
zedj glasa sto u vapaju zove te.
Srce mi ne priznaje patnje i
svojim otkucajima rusi nebo.
Suze izdajice ne zaustavlja nitko.

Teturajuci, usporavam vjetar kako bih mu
predao svoje uspomene.
Izgubljen u placu i boli
Propadam medju tisuce sapata upucenih tebi
i jednog, andjelu smrti.

J.H.Macado

ogledalce
14-08-2013, 11:26
BEZ RAZLIKE

Kako podijeliti te
preostale otkucaje nasih srca,
sto sada su tu, na stolu,
gdje ih prebires prstima,
pogledavajuci me preko
ruba trepavica,
ne otkrivajuci razliku,
a oni, razigrani,
iscekujuci rasplet,
sve strahove cine smijesno malim,
i neprekidno obnavljaju nadu,
dok mi uporno zvacemo
gorak okus od ocaja,
trazeci neku davnu obljetnicu
u kojoj bi kroz cestitku,
ponovo spojili
ceznjom presvucene usne.

J.H.Macado

ogledalce
14-08-2013, 11:27
CILJ NASEG PUTA

Plutamo na rubu zbilje
i ne mislimo na preostali put,
dok usnama divlje prekopavamo
po nasim uzavrelim tijelima,
jer znamo,
cilj naseg puta
u vatrometi strasti,
izronit ce nenadano,
kao plima
u kojoj tijela tonu, izranjaju,
i na kraju klonula uzitkom,
sa zadnjim drhtajem,
s onim sto uporno nijece javu,
prisilit cemo san
da nam u zagrljaju sakupi strasti,
sa kojima cema
jednom drugom prilikom, iznova,
otisnuti se na put bljestavila.

J.H.Macado

ogledalce
17-08-2013, 10:22
PROLAZNA SUDBINA

Prevladao si smrt, kao predvodnik povorke
i svijetlis kao baklja, kao varka
na zemlji
jer nisi ostavio nikoga iza sebe
a godine rastu u sjeni i ostarjelom kamenu.
Uzbibanom vodom u dupljama svojih ociju
ti plovis bez broda, bez luke, bez jarbola,
sa burom na grbaci
i vjetrom kroz razderan kaput
sto izviruje iz tvoga krila
kroz zavijutke gluve pustinje
vjerne tvojoj kobi.

Vode se talasaju ispod vjedja
a oblik ti se rusi nakon ponosa
u rasplinutoj dusi,
ali tvoja sjena ne savja se na obali
ni pred ljudima,
vec primirujes svojim blagim kretnjama
kraljevstva medju dogadjajima
u kojima si ostao neprepoznatljiv,
i kao PROLAZNA SUDBINA
plovis dalje bez cilja sa svojim plavim pogledom
i vjernim morem
ka humcima gdje mramor drhti.

J.H.Macado

ogledalce
18-08-2013, 09:46
IMAM TEBE


Dodje mi da poljubim ti usne
i nitko nece osjetiti bol
dok na obzorju novog dana
moc i nemoc razgovjetno
obznanjuju neubranu zoru.

Nada iz svjetla napaja zudnju,
umornoha i veseloga lica,
sanjajuci o travi
u oklopu jednostavnosti,
od postanka istkanom u rijeci.

Moja si ljubav i danas sam njezan,
podlozan poput ptice
tvome oku blistavom,
kao sigurnom nisanu,
iako izgleda kako bi izbjegao javi.

Na sve sam spreman,
u zanosu,
pogotovo kada dogorijevam
s puno ljudskoga u ocima,
jer imam tebe i svitanja zore.

J.H.Macado

Stiliana
26-08-2013, 11:44
Scientia sacra

Usnula pod zemljom pet tisuća ljeta,
tu dočekah zlato, gloriju monstrance.
Gle, od iste tvari rađa se kometa,
bljesak prvog svjetla, sjaj protuberance!

Orion, Plejade, kalendar i ruže,
štapovi, terine, sjekire od bakra
svemirskim prostranstvima po orbiti kruže
u zjenici oka. Scientia sacra.

Zapleli se znaci sklupčani pred smrću
vučedolske slike sretnog mitskog doba.
šušnu sveli gustiš na prašnjavu vrču.
Jarebica prhnu k Veneri, iz groba.

Lidija Bajuk

NorthStand
26-08-2013, 15:50
alooooooooooooo :mad stihovi, ne clipovi. :503 :lupa



Pjesmo moja pjevat ću te tamo,
tamo gdje je naša loza počela,
staroj majci kolijevci Hrvata
gdje se naša povijest krvlju pisala.
Istina o Bosni kroz kanjone teče
I mnoge njene tajne kriju stoljeća

Od davnina na nju svak' juriša,
ko da nije dosta snjegova i kiša.
Sa svih strana svijeta, dolazile tvrde sile mraka
ko da narod tamo gine iz meraka.

Jučer svetinja, danas raspeta
Bosna ponosna, ranjena
Tamo gdje sunce putuje
Vjetar nosi glas, Bosna zove nas
Tamo gdje sunce putuje
tu me čekaj ti stara ljubavi.
Kreni preko planina,
Starom stazom djedova
Bosna će ti reći sve, odakle nam prezime.

Gledaj lijepu Lašvansku dolinu
uvijek su je naša zvona budila,
zlatna polja, našu Posavinu, grobovi su puni njenih sinova
Sa svih strana svijeta, dolazile tvrde sile mraka
ko da narod tamo gine iz meraka.

Jučer svetinja, danas raspeta
Bosna ponosna, ranjena
Tamo gdje sunce putuje
Vjetar nosi glas, Bosna zove nas
Tamo gdje sunce putuje
tu me čekaj ti stara ljubavi.
Kreni preko planina, Starom stazom djedova
Bosna će ti reći sve, odakle nam prezime.

Dala Bosna Tomislava kralja
Prvog kralja od loze Hrvata
A kraljica dobra bješe Katarina,
U narodu zbog nje nosi se crnina.
Sred Duvanjskog polja široka i ravna
Pisala se tamo naša povijest slavna.

Kada Bosni pogledaš u lice
U suzi joj vidiš Drinske mučenice
Čuvali te, Bosno, usamljeni vuci
Slavio ih narod, zvali se hajduci
A srebrnu Bosnu sačuvaše vjerom
Franjevačka braća i dušom i tijelom.

Bosna moja, čija li si sada?
Boli li te danas više nego prije?
tko to misli da te ima, Da sa tobom vlada
Njega povijest ništa naučila nije.

Jučer svetinja, danas raspeta
Bosna ponosna, ranjena
Tamo gdje sunce putuje
Vjetar nosi glas, Bosna zove nas
Tamo gdje sunce putuje
tu me čekaj ti stara ljubavi.
Kreni preko planina,
Starom stazom djedova
Bosna će ti reći sve, odakle nam prezime.

:love


koje vidio pisat stihove, nisam pjesnik niti bi to bio, ne zamaram se stihovima. :D samo glazba, u njoj kažeš sve što misliš. ;)

ZGabriel
11-12-2013, 10:51
Sida Košutić: Gdje si?

Znam da te nigdje susresti neću.
Pa ipak - gdje si?
U ruci mojoj procvaše za te
Topli vrijesi.

Obaviti su maglom, što spava
U krilu zori,
U njima zapad planinskoga sunca
Gasne i gori.

Korak susta od lutanja duga,
Venu vrijesi;
Znam da te nigdje susresti neću.
Pa ipak - gdje si?

moonlight
12-12-2013, 00:15
Večeras sam ga slušao u gradu, "U dvorištu"...niti ne znamo koga imamo, među živima...


https://www.youtube.com/watch?feature=player_detailpage&v=mCPaRd_KbWM

ZGabriel
20-01-2014, 18:19
ENES KIŠEVIĆ

ŠTO SAM JA SEBI


Mene zapravo
najmanje ima
kad sam u svemu
kad sam u svima.
Samo kad sam sam
ja znam da jesam.
I svemir ovaj
biva mi tijesan.
Ovako jedan
od sebe sam više:
I zrak sam
i onaj koji diše.
Pa ipak me nešto
vuče i tišti:
Da se razbijem
da se sništim.
Što sam ja sebi?
Ništa u svemu?
Ili sam sve
u ničemu?




ANTUN ŠOLJAN
ANTUN ŠOLJAN
NIPOŠTO, KADA UMREM


Nipošto, kada umrem, ne bih htio
u zvijezde ili kamen, kakve stvari vječne,
već opet u nešto što radosno se troši,
u mišiće i žile, u slabine i plećke.
I opet jednom u vrijeme nijedno,
i opet negdje na mjestu nikojem,
da ne znam drugo no da trošim zrak,
nego da živim i da likujem.

ZGabriel
20-01-2014, 18:25
Vesna Krmpotić

USUDI SE BITI BEZNAČAJNA

Usudi se biti bezimena.
Da te nitko ne zapazi, ne pohvali,
ne pokudi.
Da te samo Ja čujem i vidim,
da samo Ja znam tko si i kakva si.
Usudi se ne remetiti muk i bespokret
svojega imena i lika.
Usudi se biti takva, konačno!
Jer je Meni dosta tvoje važnosti,
zbog koje je oko tebe gužva,
u kojoj Ja ne nalazim mjesta.

ZGabriel
23-01-2014, 10:02
Samoća - Desanka Maksimović

Bilo bi mi suviše da sretnem kogagod:
kao reka skrivena smeje se moja samoća
i plavi se nada mnom neba svod.
Ostavila sam za sobom zla i dobra
vezana za radosti sveta.
O, kako se sada smeje moja samoća
u dva, tri malena cveta
što uz put radosna ih pobra'.

Suviše bi mi bilo da sretnem kogagod,
kad daljina ima snova belu draž
i budi se nada mnom neba svod.
Kao pod srebrom trepti na bregu raž
ispod zagrejane magle
i reka u dolini plavi se.
O, kako je dobro, sit ljudi i lutanja,
posaditi ovde svoja ćutanja,
gde radosti kao i osmesi vode
od neba jedino zavise.

I našto bi mi da sretnem sada kogagod,
kad srce moje cveta u samoći
i treperi kao zvezda neba svod.
O, da mi je lepotom neba tako moći
napojiti svaki duše žedni kut,
i nad željama prolaznim imati vlasti,
pa hoditi dotle niz beli tuđinski put
dok mi oči zauvek ne zaborave
one što u dalekom kraju borave,
i za kojima cveta u samoći,
ko cvet u suncu, tuga moje strasti.

Našto bi mi i noćas da vidim kogagod:
puna je mene same moja osama
i ćuti nada mnom neba svod.
Tišina tužna doline uvija
i prozore moje dotiče, kad mine tamom,
zloslutno krilo noćnih kukuvija.
Preliva se noćas mnome moja osama
kao jutarnji cvetovi rosama;
a ni sad jos nisam sita drugovanja
duše sa sobom samom.

I mislim: zašto sam ikada srela kogagod,
jer ma s kim bio, čovek je uvek tužno sam,
i vezuje nas samo neba svod.
Usamljen je i onaj kome dušu dam,
usamljena sam i ja i uzalud molim
očima malo duše u ljudi što prolaze:
sama sam i kad volim,
i sama cu otići u smrt.
O, čovek je s čovekom uvek tužno sam;
vezuje nas samo neba hram
i zemlje tužni vrt.

ZGabriel
27-01-2014, 11:00
uz Dan sjećanja na Holokaust...


izraelska himna, Hatikvah (u prijevodu - Nada)

Dok u našim grudima
Židovska duša još uvijek žudi,
Okrenuta k istoku,
Oko još uvijek gleda prema Cionu.

Naša nada još nije izgubljena,
Dvije tisuće godina stara nada,
Biti slobodan narod u našoj Domovini,
U zemlji Ciona i Jeruzalemu.

ZGabriel
14-02-2014, 00:34
Padaju hladne kiše
Konobar vino toči
Ja kroz zavjesu od dima
Vidim tvoje oči
A kiše teške liju, liju
Nikad neće proći
Za svakim stolom ti
U vino osmijeh tvoj
Neko staru pjesmu pjeva
Tvoj se čuje glas
Iza šanka gazda drijema
Vani cvili pas
Nema te, nema te
Otišla si jednog jutra
Bilo je vrijeme kiša
Nema te, nema te
Otišla si jednog jutra
Bilo je vrijeme suza
Ja nisam plakao
Muškarci ne plaču, znam
Vrijeme, kažu, liječi sve
Samo tebe ne
Nema te, nema te
Otišla si jednog jutra
Bilo je vrijeme kiša
Nema te, nema te
Otišla si jednog jutra
Otišla si, odnijela mi sve


(pjeva Kemal Monteno, ne znam tko je autor teksta)

ZGabriel
14-02-2014, 00:45
Dobriša Cesarić - Voćka poslije kiše
(umalo napisah votka :D)

Gle malu voćku poslije kiše:
Puna je kapi pa ih njiše.
I bliješti suncem obasjana,
Čudesna raskoš njenih grana.

Al nek se sunce malko skrije,
Nestane sve te čarolije.
Ona je opet kao prvo,
Obično, jadno, malo drvo.

ZGabriel
23-02-2014, 20:56
Ispisaću po nebu riječi za tebe
Vjekova mir vraćaš mi ti
Smiruješ vode nabujale
Moj šapat i krik ćeš pomiriti
Pijem ti dah kao lijek svaku noć
Prije no što usnim ja
I taj tren i zauvijek samo ti
Ti si mi u mislima
I kad nisi tu, kraj mene
Da znaš da me boliš
I noćas ja ću da te
Čuvam dok spavaš
I ljubim tamo gdje
Najviše voliš, dok sanjaš
Hodao sam ja bos po oštrici
Kavez samoće život mi gradio
I stalno čekaš lopova da karte otvori
Hiljadu puta dosad me uvalio
Ljubim ti oči ko u bunilu
Svaku noć tu boju usnim ja
Ti si izvjesnost u ovom ludilu
I jedino Sunce što mi sja

Stiliana
06-03-2014, 11:37
Jelenski svati

Sigečki jarek vu hipu je pretrnol
gda se spod vrbe opsekače jelen zmogel.
Spod kukovače i neroda se obrnol
i začel tuliti kak da je znorel.

Rog mu je bil scifran z prelepim vencem,
i z krunom kakvo ni jeden kral nema.
Sigetec se tekarek budil z pevcem
a jelen je več v Dravi lukal klena.

Megla mu je prek lica navlekla vel
gda je košuti na pleča glavo del.
Norija je blago večernjih cajti.

Coprije se vžiješ če jo znaš najti.
Spuhni vu vrbe, one so naivni soldati,
spod kojih tancajo jelenski svati

M. Frčko: Kmični valcer - gruntajuče popefke

Jager
06-03-2014, 12:27
Kada su muškarci užareni od rujnoga
vina,
I lagodno uz vatru opušteni,
Hvalisavo se laćaju križa,
I pridružuju velikoj križarskoj vojsci.
No s prvim trakom nove zore,
Cijeli se križarski rat raspline u snove.


Jedna pjesmica iz 12. stoljeća.

ZGabriel
06-03-2014, 13:08
Čeznem da ti kažem najdublje riječi koje ti imam reći
ali se ne usuđujem, strahujući da bi mi se mogla nasmijati.
Zato se smijem sam sebi i odajem tajnu svoju u šali.
Olako uzimam svoj bol, strahujući da bi mogla ti učiniti.

Čeznem da upotrebim najdragocjenije riječi sto imam za te;
ali se ne usuđujem, strahujući da mi se neće vratiti istom mjerom.
Zato ti dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću.
Zadajem ti bol, bojeći se da nećeš nikada saznati šta je bol.

Čeznem da sjedim nijemo pored tebe, ali bi mi inače srce iskočilo na usta.
Zato brbljam i ćaskam olako, i zatrpavam svoje srce riječima.
Grubo uzimam svoj bol, strahujući da bi mogla ti učiniti.

Čeznem da te ostavim zauvijek, ali se ne usuđujem,
strahujući da bi mogla otkriti moj kukavičluk.
Zato ponosno dižem glavu i dolazim veseo u tvoje u tvoje društvo.
Neprekidne strijele iz tvojih očiju čine da je moj bol vječito svjež.

Rabindranat Tagore

Stiliana
06-03-2014, 13:29
Kada su muškarci užareni od rujnoga
vina,
I lagodno uz vatru opušteni,
Hvalisavo se laćaju križa,
I pridružuju velikoj križarskoj vojsci.
No s prvim trakom nove zore,
Cijeli se križarski rat raspline u snove.


Jedna pjesmica iz 12. stoljeća.

odlična :naklon

Jager
06-03-2014, 13:31
Jedino mi je žao kaj ne znam autora :(

Stiliana
06-03-2014, 13:39
Jedino mi je žao kaj ne znam autora :(

neko iz mase :nezna

Berkut
06-03-2014, 13:41
http://www.youtube.com/watch?v=wAFqN0empwo

Jager
06-03-2014, 13:41
neko iz mase :nezna

Moguće.To je valjda bila prva kritika pomodarstva u svjetskoj povijesti :D.

Stiliana
06-03-2014, 13:46
Moguće.To je valjda bila prva kritika pomodarstva u svjetskoj povijesti :D.

Ne bih rekla pomodarstva koliko ničim utemeljene hvastavosti.

Nebitno, obožavam te uratke iz srednjeg vijeka.

Jager
06-03-2014, 14:06
Ne bih rekla pomodarstva koliko ničim utemeljene hvastavosti.

Nebitno, obožavam te uratke iz srednjeg vijeka.

I to kaj veliš.

Da, srednji vijek je zakon po tom pitanju.Ima taj neki štih, stari stil koji ga izdvaja od ostatka povijesnih razdoblja.Bar po meni :).

ZGabriel
19-03-2014, 21:13
uz rođendan Petra Preradovića

"Ljudskom srcu uvijek nešto treba,
zadovoljno nikad posve nije;
čim željenog cilja se dovreba,
iz njeg odmah sto mu želja klije."

Rodu o jeziku

O jeziku, rode, da ti pojem,
O jeziku milom tvom i mojem!
O preslatkom glasu onom
U komu te mile majke
Usnivahu slatke bajke,
Koga šaptom i romonom
Duši ti se svijest probudi
Te ti spozna i uvidje
Da ti bolje nije nigdje
Do na tvoje majke grudi!



Po njemu te svijet poznaje živa,
Na njem ti se budućnost osniva.
Zato uvijek k njemu teži,
U njegovo jato hrli,
Oko njega mi se grli
I u čvrsto kolo veži
Pa ti neće vremeniti
Burni trijesi da nahude;
Po jeziku dok te bude,
I glavom će tebe biti!



Ljub' si, rode, jezik iznad svega,
U njem živi, umiri za njega!
Po njemu si sve što jesi:
Svoje tijelo, udo svijeta,
Bus posebnog svoga cvijeta
U naroda silnoj smjesi.
Bez njega si bez imena,
Bez djedova, bez unuka.
U prošasti sjena puka,
Ubuduće niti sjena!

Stiliana
06-04-2014, 16:35
Gorim kao što žari, kad Sirius diže se nebom,
Gorim kao što gvožđe u brdu etnejskom pršti,
Gorim i sav se već eto u oganj pretvaram živi
Kada bi uzdasi moji do kavkaskih doprli brda,
skitski bi gorio snijeg, gora bi plamtjela sva.

Iz Paskalićevih elegija :kavalir

Apophis
13-04-2014, 12:06
Već te davno na mom oku nema,
A i što bi? — svijet ti ne zna cijene,
Sveđ si ista, tihana i nijema,
A on željan bučne slasti, mijene.
Jedan dragulj, jedan biser sami
ljepše sjaje u očima ljudi,
nego bezbroj suza, što ih mami
ljubav, radost, tuga iz dna grudi.
Ostaj, suzo, sakrivena svijetu,
Ja sam takav, — plakat mi se neće,
sve da teško snosim sudbu kletu,
što mi truje slatkih nada cvijeće.
Ostaj, suzo! — doživim li danak
da moj narod ogrli sloboda,
da moj davni ispuni se sanak
nakon tol'kih jada i nezgoda,
tad zasini, suzo, s oka moga,
sjaj' o zori, što Hrvatu rudi,
budi himna slavlja hrvatskoga,
svjedok silne moje sreće budi.

Dinko Sirovica

ZGabriel
18-04-2014, 19:48
Tihi je dan, Veliki petak,
dobro znam što se danas sa Kristom zbiva.
Možda se baš zato upitati trebam,
da li mi je vjera još uvijek živa.

Koliko sam spreman biti s Kristom
Baš sad kad me On najviše treba,
il mislim da križ ipak nije mjesto
preko kojeg treba tražit put do neba.

Ja za sebe kažem da sam Kristov.
Često sam ga za se i molio nešto,
a danas kad moj Spasitelj visi na križu
podijelit boli s njime izbjegavam vješto.

Sa svjetinom zajedno vičem ''Raspni ga!'',
na Cvjetnicu sam s njima klicao ''Hosana!''
Da li sam danas na pravom mjestu
I pitam se koja je moja strana.

Nisam li, nažalost, poput Jude
i kako mi duša može biti čista?
Kada sam spreman za bogatsvo svijeta
izdati svog prijatelja - Spasitelja Krista.

Ili imam vlast poput Pilata
koji Isusa osuđuje na muke,
ali da se ja oslobodim krivnje
dovoljno je samo - oprati ruke.

Da li sam negdje u drušvu apostola
koji su s njime jeli i pili,
a sad dok Isus umire na križu,
svi su se oni nekuda skrili.

Nisam li možda poput Petra
''spreman sam i u smrt u Tvoje ime'',
a kad me optuže ''I ti si od njih!'',
tri puta se zakleh ''Nisam bio s Njime''.

Želim li poput raskajanog razbojnika,
''Oprosti mi, Isuse'' reći mu na kraju
i čuti one spasonosne riječi
''Još danas ćeš biti sa mnom u raju''.

Želio bih Kriste i ja jednom stići
k Tebi i Tvom Ocu u nebeske visine
ja se još tražim i ne mogu se naći
i danas Te molim - Oprosti, Božji Sine.


(Zvonko Klemenčić Mito)


http://servantsoflight.blogspot.com/

Apophis
19-04-2014, 20:21
Sašao je s nebeske vedrine
Da odkupi sviet od teške tmine
I vas život, što na zemlji vio
Spasu ljudskog roda namienio.
Uzorom je svakog dobra bio,
A sviet ga je — ipak umorio.
Kad na križu bijaše u muka
Za sreću se svog moljaše puka.
Trećeg dana smrtni sanak minu,
Iz grobne se tmine on uzvinu —
I uzkrsnu iz mračnoga groba
Da odkupi nevoljnoga roba...

O moj rode, i ti si mi bio
Svakom dobar, al' nikome mio,
Od robstva si svijet izbavio,
Sreću si mu i last pripravio,
Sve mu dao što god si mogao,
A on te je negvam okovao...
Ko razpeta Isusa haljinu
Razdieliše našu domovinu,
Hrvat jadan još u tami cvili,
A ne ima nitko da se smili
Da mu pruži ruku pomoćnicu
Il' prosbori riječ utješnicu...
Radi rode, pa ako i stradaš
U Boga se viek treba da nadaš,
Budi složan na rodjenoj grudi,
Za nju radi, za nju mi se trudi...
Ko što mnoge prodjoše nevolje
I ova će,Bog će dati proći...
I nama će jednom biti bolje,
Mom će rodu skoro Uzkrs doći;
Izčeznut će i ova oluja —
Što ga kruži i srdce mu kuži,
I vesel će klicat: "Alleluja!"

Stiliana
21-04-2014, 15:34
Budale

Dosta smo pričali o ljubavi,
Ajmo sad malo o budalama.
Evo, ja sam budala.
Tko je još budala?
Ima li ovdje još budala? Ima li ih?

Evo ima.
Nema?
Hvala lijepo na vašoj iskrenosti.
Zar nema ni jedna budala?
Lijepo je biti iskren.
Zar sam ja ovdje jedina budala?
Makar malo nezahvalno,
U redu.
Sad svi znaju da ste budala,
A mogu prihvatiti tu ulogu.
Ali ne mora vam biti neugodno,
Zato i stojim ovdje.
Evo i ja sam budala,
A dosta će biti i jedna budala
Pa ćemo zajedno podijeliti sram.
Da stignem do cilja.


Vidite, uvijek ima budala.
To je u redu,
To nam ne treba smetati.
Svijet se vrti u tom smjeru.
Ništa mi tu ne možemo.
Budale ko budale.
Ali ono što je stvarno bitno
Jest da ih prepoznate na vrijeme
Prije nego im počnete vjerovati.
Jer ako zakasnite
I vi ćete biti budale.

Eto,
Dosta smo pričali o budalama.
Sad možemo opet malo o ljubavi.

Želimir Periš

ZGabriel
21-04-2014, 22:12
Stjepan Lice

~ODVALJEN JE KAMEN~

Odvaljen je kamen s tvojih očiju.
Do tebe je da ugledaš svijet tebi darovan:
svijet prepun ljepote i sreće, svijet koje tvoje oči
mogu i okrasti i oplemeniti.
Ali nad tobom uvijek bdije pogled prepun ljubavi.

Odvaljen je kamen s tvojih ruku.
Do tebe je da se zauzmeš za svoje dane:
da se ne kloniš znoja, umora i iscrpljenosti,
i da ne pitaš koliko ih trudi uz tebe, jer
nikada nisi sam.
Uz tebe netko povazdan rađa ovaj svijet.

Odvaljen je kamen s tvojega srca.
Do tebe je da mu dopustiš da bude otvoreno:
da se ljubav prelijeva preko njega,
da ne pristane ni na kakve zapreke.
Jer sav je ovaj svijet srce koje te želi sačuvati.

Odvaljen je kamen s tvoje nade.
Do tebe je da skrbiš o njezinoj svježini:
da onima koji dolaze, djeci svojoj,
ovaj svijet sačuvaš i predaš s povjerenjem
da bezazlenost može biti jedra i nakon mnogih rana.
Jer svemu što postoji ljubav postojano dariva dah.

Odvaljen je kamen s tvoga hoda.
Do tebe je da ideš neumorno:
da ne dopustiš da tvoj korak ista smete
i da ti svaki korak bude čovječan,
da uvijek ideš u susret.
Na svim tvojim putovima
netko raskriljenih ruku hiti k tebi.

Odvaljen je kamen s tvojih blizina.
Do tebe je da pristaneš živjeti zagrljen:
da se ne opireš nježnosti koja te proniče i krijepi
i da s nježnošću pristupaš svakom biću.
Jer netko tko ne može bez tebe, nadohvat ti je ruku,
nadohvat duše.

Odvaljen je kamen s tvoga vremena.
Do tebe je da se odlučiš za neizrecivo:
da vječnost ulijevaš u posudu svakoga dana,
sućut u posudu svakoga susreta.
Jer postoji netko u kome živiš novim životom
i sve što jesi prebiva u njegovu
uskrsnuću.

ZGabriel
11-05-2014, 12:56
~PISMO MAJCI~

Jesi l' živa, staričice moja?
Sin tvoj živi i pozdrav ti šalje.
Nek uvečer nad kolibom tvojom
Ona čudna svjetlost sja i dalje.

Pišu mi da viđaju te često
zbog mene veoma zabrinutu
i da ideš svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.

U sutonu plavom da te često
uvijek isto priviđenje muči:
kako su u krčmi finski nož
u srce mi zaboli u tuči.

Nemaj straha! Umiri se, draga!
Od utvare to ti srce zebe.
Tako ipak propio se nisam
da bih umro ne vidjevši tebe.

Kao nekad, i sada sam nježan,
i srce mi živi samo snom,
da što prije pobjegnem od jada
i vratim se u naš niski dom.

Vratit ću se kad u našem vrtu
rašire se grane pune cvijeta.
Samo nemoj da u ranu zoru
budiš me ko prije osam ljeta.

Nemoj budit odsanjane snove,
nek miruje ono čega ne bi:
odveć rano zamoren životom,
samo čemer osjećam u sebi.

I ne uči da se molim. Pusti!
Nema više vraćanja ka starom.
Ti jedina utjeha si moja,
svjetlo što mi sija istim žarom.

Umiri se! Nemoj da te često
viđaju onako zabrinutu,
i ne idi svaki čas na cestu
u svom trošnom starinskom kaputu.

Sergej Jesenjin

kiša
01-06-2014, 19:58
Zašto kiša mora znati

Oblaci se gomilaju
u plesu
uz muziku grmljavine
svaki oblak gubi
svoj oblik i ime
postajući jedno
i naglo potekoše
potoci svjetla
dok kapi u njima
zriju i frcaju
poput zrna žita
kiša je isprala
kamenu stazu
i masline kraj nje
oprala prašinu
na susjedovoj škodi
izbrisala djecu
na igralištu
kiša je učinila
sve ono mutno
vidljivim i bliskim
dok grlim okom jasne obrise
mislim kiša je napravila
mnogo i ništa
trenutak prepoznavanja
nekih stvari
bio je bolan i težak
zato kiša naših misli
mora znati
što će ostaviti
netaknuto u prašini
i paučini

-Srećko Marjanović_

kiša
03-06-2014, 20:03
Tebi koja dolaziš

Gazi po cvijeću
dok prolaziš kroz vrt
umiven i blistav
lomi vratove tužnim
visibabama koje ljubomorno
uzdišu dok se smiješ
svojim golim nogama
uznemiri roj leptira
i prekini njihovo urotničko
šaputanje
malo se sagni ispod trešnje
prekasno bjelina cvijeta zamirisa u kosi
volim te takvu
i uhom i okom te želim
dok bokovima izbjegavaš
trne divlje ruže
ti koja bočice svojih sokova
čuvaš ljupko i pažljivo
čudim se kako su smiješni
strahovi i strepnje
dok stopalima krčiš put kroz travu
a ja koji ležim
prostore tvoga vrata bilježim
tankim kistom usana
i drhtim dok otvaram te bočice
polako
pažljivo pijući sunce
i vjetar i kosu tvoju
što kaplje po meni..

-Srećko Marijanović-

kiša
14-07-2014, 13:25
PJESMA O BREZI I KIŠI

Mogla bih puno pisati o brezama
o tome kako imaju zelene vjeđe
kako im prpošno treperi lišće
a noću nose haljine od srebrne pređe

O tome kako su krhke i vitke
i kako im krošnje na vjetru šumore
kako su bijele, ravne i čiste
i tople i žive ispod bijele kore

Mogla bih puno pisati o kiši
kad u proljeće daždi i ujesen tiho romori
kad lije niz cestu i šiba u lice
i kad preko neba sjajnu dugu tvori

U jednoj je kapljici tisuće dragulja
čuvam je na dlanu da nikada ne ishlapi
dok oko mene oblaci jure i divlja oluja
ja nađoh radost u kišnoj kapi

-Slavica Sarkotić -

kiša
26-07-2014, 12:23
ANA AJDUČIĆEVKA

Nekoć sam imala svoju djecu. Bila sam mati.
Uzglavljem dječjim zračio miris, blistali uvojci zlatni
a jutra pred kućom značio šturak, njišući ružica lati.

Svoga sam imala muža...zjenicu mog oka
na usnama mojim, slova njegova imena-
najljepša pjesma. Bila sam žena.

Anica, kako me moj Dominik volio znati.
Zadnjih dana brecala zvona. Beznadno brujanje pratilo
dugu, neprekinutu kolonu,i zebnju dubilo gradom.

Odmicao narod u progonstvo, kradom u stravnome muku,
žene, djeca, mladost, starost, pred himbenom petokrakom
Zlom koje se libalo i ljepljivu pružalo šaku.

Gasnula poharana ognjišta. Trnula naša Hrvatska, sama u mrklom mraku.
Stajao je nijemo, blijedoga lica. Visoka, stasita prilika,
zagnjuren u dječje kose, shrvan pred onim što je imalo doći,
moj je tražio pogled i drhtavu pružao ruku.

Da mi je suđen, znala sam, dočim
i prvi puta sam njegove susrela oči.
U zjenama žarkim, zrcalila se moja slika
i znala sma umah da samo za njeg ću poći.

Posljednji put, upijam ružica miris i krećemo sa djecom za kolonom dugom
Na kućnome pragu ostavljam suze pred mojom sleđene tugom.
Zbjeg do Bleiburškog polja , nosila varava nada
držala djeca, volja, ljeta naša mlada.

Međ mnoštvom su starice zdvojne , skrivećki brisale oči,
tješile jedna drugu, da sve po dobru će poći
Poznate tražile znake i slike rodnog kraja
u pitomu i široku polju, okružju planina plavetna sjaja.

Onkraj zemnoga sklada-jeza, bezdana studen . Iz mraka crna,
zadah Zloga . Izranjala lica partizanska, zlorena, strvna.
Sve što sam voljela i bilo mi sveto, u tuđoj ostalo zemlji
Uzdarje žrtveno bez križa , u vlazi i memli .

Vrijeme se vrtilo oduvijek, a naše je nama oteto
i hod moj čeznuće naših snova
Moje iznureno lice je alem kamen i Božja volja,
a srce, zlamen, za sve nevoljnike s Bleiburškog polja.

Ana Bogdan, djevojačko prezime Ajdučić, 1920-2010
Na Bleiburgu izgubila oboje djece i supruga.
Dječak Ilija star godinu dana umro je od gladi.
Djevojčica Pava stara pet godina je ubijena.
Suprug dominik rođen 1904. g ustaški časnik, ubijen

Ana Ajdučićovka je bila moja prijateljica
-Zdenka Bilobrk-

kiša
03-08-2014, 15:28
Nešto o kiši

I kaplje s mokrog krova
unutra u mene
u moj dom
ta slatka kaplja vode
što dođe u oblaku
a ode u zraci sunca
u žestokoj struji vjetra
raspline se i nestane
njen slabašni trag
s prozora
dugo zuri u nas
dok na licu zauvijek ostaje
ni osmijeh ni sunce
ni ponovno rođena zora
ne mogu izbrisati putanju
te sitne male nakaze
dok kaplje s rumenog lica
unutra u mene
u moj dom
ta gorka slana kap

-Srećko Marijanović-

ZGabriel
06-08-2014, 22:50
Cvjetni rukopis

Ti iskušavaš moju nježnost dok vjetar prolazi tulipanima
Odnoseći im boju k mom prozoru
I još kroz mnogo cvijeća dolaze boje na prozor
Što se otvara kao pohlepne nosnice nad parfemom
Drage žene

Melankolija je moja nježnost koja ti donosi ovaj rukopis
I moli te da ispraviš pogreške
Ovo je šareni vjetar jedini takav
Koji zna koliko vrijedi čuvati cvijeće

On niče iz mog vrta
On leti neosjetno pokraj Mjeseca
On je zvjezdan sve do jutra
Kad dolazi cvijeću vlažan i ranjen
Sav u krvi
On raste u mom vrtu kao suncokret
Sve do prvih cvrčaka

To je rukopis moje nježne igre
Plašljiv poput mekih zečeva i toliko bezazlen
I ja ti ga prepuštam toliko koliko te volim


Vlado Gotovac

ZGabriel
06-08-2014, 22:54
Svršetak ljeta

Ničemu ti neće služiti stihovi koje sada pišeš
Dan se mrači i kiše s kraja ljeta ispiru grad
Zahvalnost asfalta isparava naše korake
Odlazi ljeto
I s njime započinje još jedno presvlačenje koža
Zreli plodovi jeseni pokazuju začetke smrti:
Crv sumnje opsjeda sve što si ikad htio
Kiše ispiru grad i odnose sa sobom pijesak
I žene i noći, šetnje uz obalu i šetnje boricima
Književne rasprave i političke debate
Ulaženja u more, barove, talog ispijenih čaša
I riblje kosti; cijele naplavine istina kao stihove
Koji ikada nisu živjeli.


Boris Maruna

NorthStand
19-08-2014, 01:17
http://www.youtube.com/watch?v=IdNrwrKpTdI

aj ja neću pisat stihove ne da mi se, ja ću rađe yubito puknut. :kez

ZGabriel
19-08-2014, 18:35
North, dobit ćeš batina. :toljaga ovo je tema za stihove, imaš pdf Glazba za ostalo.

NorthStand
20-08-2014, 18:14
jedino ti možeš dobit batina, i pozivnicu za stomatologa. :D

ZGabriel
20-08-2014, 18:31
jedino ti možeš dobit batina, i pozivnicu za stomatologa. :D


čuj njega što se bahati. :rofl

sto kila slanine
odvaljen od planine
ratnik s interneta
samo zanovijeta.


:D

NorthStand
20-08-2014, 19:28
nema druge, samo drsko surovo i bezobrazno kao Joe Šimunić-The Killer. :kez

NorthStand
25-08-2014, 20:40
http://www.youtube.com/watch?v=rnLrrF5bdFY

pošto su se partizani ponovo aktivirali bolje reći podivljali, nema nam druge nego probudit nacionalnu svijest pošto se svašta događa u domovini! :kez

ZGabriel
29-09-2014, 10:50
Od ove magle, danas tako guste,
Sve ulice se čine kao puste.
Pa ipak, iza te zavjese sive
Hodaju ljudi, i ulice žive.
I blizu tebe možda netko ide
Baš istim putem.
Al s maglom je sliven
Potpuno za te i tebi skriven.

D. Cesarić

ZGabriel
29-10-2014, 20:44
Trubač sa Seine (Matoš u Parizu)

Moja je soba tako jadno mala,
Ja ne bih u njoj izdržati mogo
Da mi oči ne sanjaju budne.
Al ne ropćem. Sudbini velim: Hvala;
Jer mojoj bijedi čudan sjaj je dala,
I moje patnje nisu uzaludne.

Danas sam opet ručo samo čaj.
Al vlažna blagost sja u mome oku:
Ja opet mislim na svoj rodni kraj.
I čežnja preobražava mi javu:
Sa Quaia mjesto Seine čujem Savu,
I Tuškanac mi šumi iz aleja.

Na domovini dvostruka je sjena:
Baca je Pešta, i baca je Beč.
Ona je sva u crno zavijena —
Ne čuje, Majko, niko tvoju riječ!
Šumori, diše more, teče Drava,
A između njih jedna zemlja spava.

Pod vedrim nebom slobodnog Pariza
Koliko puta tuga me je srela
U vrevi Étoilea, Saint-Michelea!
O bože moj, tu treba biti jak!
U tome svjetlu još me više boli
Rođene moje grude gluhi mrak.

Udišem Pariz. Smjelim bijegom spasih
Slobodnu dušu, ali ja sam sin,
A mojoj majci sve su sjeđe vlasi.
Ja žene nemam, a ni druga nemam.
Što još imadem? Samo jezik svoj,
U koji život svoga srca spremam.

Zanosi, misli, ritmovi i rime!
Ja bezimen u bezimenu mnoštvu
Daleko negdje stičem sebi ime.
I muku mučim samca dezertera,
Što zabranjenu domovinu sanja
Na hartiji, u potezima pera.

Pero ... ta mala, ta obična stvar,
A kako živa, kako puna snage!
Kad iz njeg teče novih riječi čar,
Omamljuju me kao govor drage.
Sva utjeha je u tom malom peru:
Što pod njim niče, smije se i plače,
I sja, i grije, i vraća mi vjeru.

O Hrvatska, o moja domovino,
Ti moja bajko, ti moja davnino!
Ti porobljeni, oteti mi kraju!
Gle, jadni dezerter ti daje dar,
Bogatiji no kraljevi ga daju,
I sav je ljubav, pobuna i žar.

Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,
Pa ma i nemô na svom grobu svijeću,
Ja neću, neću, neću da se smirim.
Ko svježi vjetar u sparinu pirim,
A kada umor svlada duše lijene,
Na otpor trubim ja trubač sa Seine!

Što mi je plaća? Mržnja gmizavaca,
Što svoje blato lijepe o moj glas.
Al ja pred licem roda stojim vedar.
Za hljeb slobode prilažem svoj klas:
Zar nije zlatan, i bogat, i jedar?

Dobriša Cesarić

zlatna ribica
02-11-2014, 21:14
Beskonačnost

Uvijek mi bješe drag ovaj brijeg
i ova živica koja tolik dio
Obzorja krajnjeg pogledu mi skriva.
Al sjedeći i motreći, beskrajne
Prostore preko nje i nadzemaljske
Šutnje i mir najdublji zamišljam,
Da od tog srce gotovo se plaši.
I slušajući kako šumi vjetar
Med ovim biljkama, ja onu bezmjernu
Tišinu poređujem s ovim glasom,
I mislim na vječno, i na mrtva doba,
I sadašnje, živo, i njegov jek, pa tako
U tu beskrajnost moja miso tone,
I brodolom je sladak na tom moru.

Giacomo Leopardi

Stiliana
22-11-2014, 11:03
Bura

Širom kršna Velebita
Pala četa oblačina
Iz skuta si grozovita
Sipa munje posred tmina
Srdit revuć tutnji grom
Sve da drhće vječni dom.

Smeten u snu sjever hudi
Zviždi družbi iz ponora. -
Šta će družba? On joj sudi,
Na zvižd bjesom bjesnit mora
I od zemlje njezin dah
Do nebesa vitla prah.

Slušaj hridi: s jada stenju;
Gledaj more: riga vale;
Tuj se se vali više penju,
Tuj se dublje još strovale
Tu opeta sržu gor
Na vihorova ljuti zbor.

Grmi, trza bljesak za bljeskom,
S istkom se zapad laća;
Jus usprkos silnim treskom
Snažno svoje veslo hvaća, -
A u strašnom gnjevu svom
Vijek za gromom puca grom.

Iz nabreklih neba grudi
Teške suze na jug cure -
žao nebu dobrih ljudi,
Mučno l'k tihom žalu jure,
Žudeć krhki spasit brod
I svoj na njem mili rod.

Piri bura, grozno piri,
Rastu tmine sve to jače -
Brat pram bratu ruke širi
A udes si Bogu plače:
Zmožno oče gledaj nas...
Kod Tebe je samo spas.

Kad al' - neman od užasa
Zatruđena krila svinu,
I smirenih vrh talasa
Žalovjsa se brod dovinu,
Gle - na dragi juga kraj
S Velebita sinu sjaj!

Stjepan Ilijašević, Čitanka za seoske opetovnice, 1898.

Stiliana
26-11-2014, 20:09
Hamlet

Zatim narod bolestan u misli nesretan u sebi nasrne
i zauzme zemlju Dansku gdje i psi zaboraviše lajat
osim na duh Hamletova oca i na Hamleta dok misli

uvriježiv se zahvaljujuć tlu podatnu odozgor
odigra ta čeljad glumačka taj čopor politički
svoju klaudijevsku komediju našu nesreću

isprevrnuvši sve navade i vjerovanja
silovavši naravi smješavši bisere i zob
od crkava načiniv konjušnice od hramova hareme

uzniješe se u sili svoj a ostadoše nisko
i nas povukoše za sobom nas Dance bijedne Samojede
čije ofelije obožavat stadoše boštva penisa i pendreka

držeć ih povazdan u svojim plavim šakama ko kalež
ili ružu; država zaudaraše na loše pokopan leš
Polonijev a duše ljudi na crkotkinu konja kanova

njegovana u sakristiji i pokrita dalmatikom
izvezena zlatom povjesnice; onda se Hamlet
odluči na ludilo kao na neki golemi honorar

malo-pomalo ga svi slijeđahu jer im tako bi lakše
i sada je Danska sva razglobljena zateturana iz mozga
zbija šale na svoj račun Važno je biti živ kaže

Važno je dobiti na vremenu viče i gubi na sebi
lubanje zarđaše kosti u tijelu ko mačevi u ilovači
bale ludila niz bradu cure riječi riječi srce crva

jedino more ne miruje oko Danske jedino more
u sebi se uzbuđuje i burka se jedino ono,
premda od prirode ravnodušno, ipak sprema

ako ni za što
ono za Šutnju/Ostalo
što se nigda ne slaže, vazda preostaje

Tonči Petrasov Marović, 1980.

ZGabriel
21-01-2015, 16:00
Padaju hladne kiše
Konobar vino toči
Ja kroz zavjesu od dima
Vidim tvoje oči
A kiše teške liju, liju
Nikad neće proći

Za svakim stolom ti
U vino osmijeh tvoj
Neko staru pjesmu pjeva
Tvoj se čuje glas
Iza šanka gazda drijema
Vani cvili pas

Nema te, nema te
Otišla si jednog jutra
Bilo je vrijeme kiša
Nema te, nema te
Otišla si jednog jutra
Bilo je vrijeme suza

Ja nisam plakao
Muškarci ne plaču, znam
Vrijeme, kažu, liječi sve
Samo tebe ne

Nema te, nema te
Otišla si jednog jutra
Bilo je vrijeme kiša
Nema te, nema te
Otišla si jednog jutra
Otišla si, odnijela mi sve

Vrijeme kiša/Kemal Monteno

1452
22-01-2015, 01:46
DUSO MOJA tekst......takodjer "kemal monteno"

Duso moja, ja ne znam vise
koliko dugo ovdje stojim
dok slusam kako liju kise
pod mracnim prozorima tvojim

Duso moja i kada krenem
tako bih rado da se vratim
ti ne znas da je pola mene
ostalo s' tobom da te prati

Ostalo s' tobom da te ljubi
kad budes sama i bude zima
jer ja sam onaj koji gubi
t prije nego ista ima

Duso moja, k'o kaplja vode
i ti se topis na mom dlanu
jer s' tobom dodje i bez tebe ode
stotinu dana u jednom danu

Duso moja, ti umorna si
i bez tebe ti lezaj spremam
na nekoj zvijezdi sto se gasi
ja trazim svijetlo koje nemam

Pod hladnim nebom ispod granja
stavices glavu na moje grudi
jer ja sam onaj koji sanja
i zato necu da te budim

interceptor
22-01-2015, 10:38
Svakom sam od vas poklonio pjesmu,
mnoge su tuzne i prepune sjete,
dadoh vam ljubav ne trazeci nista,
poklonih vam srce kao malo dijete

Pozelim ponekad da vas nisam sreo,
srce bi radost mjesto tuge milo,
prospavao bih mnoge neprospavane noci,
al' pjesama ovih
onda ne bi bilo

Hvala svima iz vremena ruza,
moje vas pjesme
ni za sto ne krive,
svi koji su otisli
iz zivota moga,
u pjesmama mojim jos uvijek zive

Hvala svima iz vremena ruza,
moje vas pjesme
ni za sto ne krive,
svi koji su otisli
iz zivota moga,
u pjesmama mojim
vjecno ce da zive

Vi ste mi usli
pod kozu i dusu,
unijeli nemir odlaskom svojim,
i tako su nastale
sve pjesme moje,
kojih se nekad i pjevat' bojim

KEMAL MONTENO
Hvala svima

anka
15-02-2015, 17:15
Isus u posjetu kod nas
I
O Isuse, kad dođeš, ukoliko bilo sati,
U naš propali i opustjeli dom,
Dobrodošlicu tebi ću zapjevati,
Skupa sa svojom sestricom.

Pjevajući, od tvoje blizine sva bijela,
Iznijet će ona preda te sol i kruh.

Po drevnom običaju naših sela,
Kada im u kuću stigne mio duh.

Tada će te moja sestrica odvesti
Do skromnog jela, koje krasi stol.
-Isuse dragi, izvoli samo sjesti
I odloži svoj šešir i oreol.-

Tako će ti ona reći i na to će
stati preda te, u svetom bolu.
I puna tihe, nebeske samoće
O klin će objesiti tvoju aureolu.

Neka nam svu noć sija mjesto uljenice,
Koju palimo pred svaki mrak.

Od sjaja ćemo kriti svoje lice.
Tako će njen bljesak biti jak.

II

Poslije ćemo te povesti u dvorište, noseći
Ispred nas tvoje aureole žar.

I pri toj, od nebeskog sjaja svijeći
Pokazat ćemo ti pusti naš hambar.
I staje prazne, u kojima se suše
otkosi davni ko cvijeće na groblju.
U ponoći tu dođu mrtvih konja duše.
Čuješ ih kako nevidljivu zob zoblju.
Pokazat ćemo ti i stado magle bijele,
Koja se provlači kroz živicu svježu.
Oisuse, to naše ovce izgorjele,
Mrtve dolaze i u tor liježu.
Onda ćemo konja jedinog upregnuti,
da te provezemo kroz naš mali grad.
Nad njim se nebo nisko uvijek muti.
Pod njim prigušeno tutnji vodopad.
Ako me upitaš, dok naše staro kljuse
bude plašila kraj puta šaš:

Koja je ovo zemlja? – Kazat ću: O
Isuse
Pa to je Bosna, ti to znaš. –

A poslije, kad i pijetlima bude sneno,
Osjetit ćemo kako tvoja glava
Spušta se časna moje rame, čas na njeno.

I silno nas obasjava.

I u to doba zemaljskih kasnih sati
pjevat će ti moja sestrica blagim glasom.

O Isuse, ti ćeš tada zadrijemati,
izmoren konja tromim kasom.

I koji put, kad magla bude sniježno sipila
Sipila na tvoje sveto ruho,
Stavit će ti na glavu, sasvim nježno, oreol,
koji ti je pao na jedno uho.

Nikola Šop

moonlight
18-02-2015, 23:13
DAN, KRAJ


Na kraju dana kad se zvijezde muče
da sklope noć za više vrsta snova
ostajem sam, u žili koja tuče
u mali doboš stapaju se slova
u riječi što na prikladna bi htjele
naići usta, ali samo ova
susreću, moja, koja radije žele
ljubiti nego biti crta rova
na prvoj crti smisla što ga brane
zubi i ptice koje grožđe zoblju
i prije nego sazri, zato prazne
ostaju čak i onda kada svane,
i nijeme, kao žene što u razne
sate ih možeš susresti na groblju.

Luko Paljetak

Komari
18-10-2015, 23:02
Ja živim u kruzima koji se šire,
i njima sve više obuhvatit žudim.
Ja možda i neću polučiti zadnji,
konačni krug, no ja se trudim.

Ja kružim i kružim okolo Boga,
tog prastarog tornja, već tisuće ljeta,
i ne znam još, jesam li sokol il vihor,
il velika pjesma ovoga svijeta.
_R.M.Rilke

Komari
18-10-2015, 23:29
Ova me uvik nasmije :smijeh

Vagni me draga tu je vaga

Vagni me, draga, tu je vaga
variram dosta malo
u zadnje vrijeme nekako me se
ne prima više salo

Eto, sad smo me vagnuli
pa kapacitet pluća
a srce mi je blago športsko
koža mi je vruća

IQ mi nemoj testirati
jer naprosto ga nemam
ni pari nemam da te zemam
ni snagi da te lemam

_Ivan Slamnig

Komari
20-10-2015, 01:13
Dodirne dušu skoro svaka stvar

Dodirne dušu skoro svaka stvar,
odasvud bruji spominjanja glas.
Poneki dan što prođe stran za nas
u budućnosti stigne tek k’o dar.

Ko mjeri naš doprinos? Da li ko
od prošlih, starih ljeta nas raspreda?
Šta od postanja saznasmo, sem to:
da sve se jedno u drugom ogleda?

Da se na nama ravnodušnost grije?
O, dome, travo, o, večernja sjeni,
dok se gledamo tako, obrgljeni,
najednom sve to kroz vas k nama vije.

Kroz sva se bića pruža prostor jedan:
suštinski svjetski prostor. Kroz nas laste
prolijeću tiho. Ja, rašćenja žedan,
pogledah, i: u meni drvo raste.

-R.M.Rilke

daBronxBomber
24-10-2015, 18:56
Ni brda nisu,
ni doline, ni rijeke, ni more,
ni oblaci nisu,
ni kiša, ni snijeg nije moja Hrvatska...
Jer Hrvatska nije zemlja, kamen, voda,
Hrvatska je riječ koju naučih od majke
i ono u riječi mnogo dublje od riječi,
i ono dublje s Hrvatskom me veže,
s Hrvatskom Hrvata,
s patnjama njinim,
sa smijehom i nadom,
s ljudima me veže,
te ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi
i kud god idem sa mnom je
Hrvatska.

Drago Ivanišević

Komari
03-11-2015, 00:22
O KAPETANE! MOJ KAPETANE!

O kapetane! Moj kapetane! Strašna je plovidba svršila!
Pobijedismo! Najgora oluja nije nam broda skršila,
Luka je blizu, zvona čujem, klicanje ljudi i trk,
Dok oči prate čvrsti naš brod, što pristaje smion i mrk!
Ali o srce! srce! Srce!
Na palubi je moj kapetan,
U svojoj rujnoj krvi leži,
Mrtav i ledan.

O kapetane! Moj kapetane! Ustaj! Čuj: zvona biju!
Ustaj! Za tebe trube ječe i zastave se viju,
Za tebe vijenci, cvijeće, i ljudi što se stiču
Na molo hrpimice. Slušaj! To tebi željno kliču.
O kapetane! Oče!
Ko u snu nekom gledam
U naručju mi ovdje ležiš
Mrtav i ledan.

Usne su mu blijede, mirne, kapetan samo šuti,
Bezvoljno bilo mu stoji, ruke mi ne ćuti.
Usidrio se brod naš, dovršen naš je put,
S plovidbe strašne vratismo se, cilj je postignut.
Kliknite obale! Zvonite zvona!
A ja- sjetan i bijedan
Palubom šetam, gdje leži kapetan,
Mrtav i ledan.
- W.Whitman

kiša
04-11-2015, 14:55
Djevojka na daljinski
* e da mi je imati
djevojku na daljinski
pa da njome upravljam iz najdraže fotelje
i da mi tolerira sve mušice i želje!
Ona ne bi čitala Milu ni Cosmopolitan
niti se bunila što pred gostima nisam odjeven
nebi farbala nokte na mojim sportskim novinama
niti peglala kartice u skupim trgovinama

ne bi stavljala smrdljivu noćnu masku
niti prigovarala što ne spuštam wc-dasku
ne bi joj smetalo što nisam povukao vodu
niti bi imala išta protiv mojih čarapa na podu

uz nju nikad ne bi bio ljut
-jer kad ti dosadi samo stisneš "mute"
ugasiš kad želis i vratiš je u stick
brzo je se rješiš samo jednim "klik"
*
ona ne upada na muške večeri
nikad ne govori što ona želi
preskače reklame za cipele i torbice
i sve jeftine trikove za skupe krpice

ona ne prigovara zbog žvakače na sagu
ne više na mene usred noći na kućnome pragu
sama pokupi u umivaoniku dlake
i uredno skuplja iz hladnjaka prazne tetrapake

nikad ne prigovara za sendvič od prošlog tjedna
a haljina od rigotine ništa joj nije vrijedna
ne moram upoznati od rodbine sve živo
-i uvijek mi sama donese pivo!!!

Ljubica Mršić

kiša
04-11-2015, 23:41
MOJ HRVATSKI
zaplakao sam hrvatski
progovorio hrvatski
hrvatski govorim
šapćem hrvatski
šutim hrvatski
sanjam hrvatski
i na javi sanjam hrvatski
volim na hrvatskom
volim hrvatski
pišem hrvatski
kad ne pišem ne pišem hrvatski
sve mi je na hrvatskom
hrvatski mi je sve
— Pajo Kanižaj

ZGabriel
05-11-2015, 10:23
O KAPETANE! MOJ KAPETANE!

O kapetane! Moj kapetane! Strašna je plovidba svršila!
Pobijedismo! Najgora oluja nije nam broda skršila,
Luka je blizu, zvona čujem, klicanje ljudi i trk,
Dok oči prate čvrsti naš brod, što pristaje smion i mrk!
Ali o srce! srce! Srce!
Na palubi je moj kapetan,
U svojoj rujnoj krvi leži,
Mrtav i ledan.

O kapetane! Moj kapetane! Ustaj! Čuj: zvona biju!
Ustaj! Za tebe trube ječe i zastave se viju,
Za tebe vijenci, cvijeće, i ljudi što se stiču
Na molo hrpimice. Slušaj! To tebi željno kliču.
O kapetane! Oče!
Ko u snu nekom gledam
U naručju mi ovdje ležiš
Mrtav i ledan.

Usne su mu blijede, mirne, kapetan samo šuti,
Bezvoljno bilo mu stoji, ruke mi ne ćuti.
Usidrio se brod naš, dovršen naš je put,
S plovidbe strašne vratismo se, cilj je postignut.
Kliknite obale! Zvonite zvona!
A ja- sjetan i bijedan
Palubom šetam, gdje leži kapetan,
Mrtav i ledan.
- W.Whitman

:love

https://www.youtube.com/watch?v=j64SctPKmqk

kiša
06-11-2015, 13:24
Predjeli srca

Svatko od nas
Ima neke svoje
Komadiće djetinjstva
Koji nas prate uvijek
Kad život pritisne
Kad zaboli.
Svatko od nas
Ima neke svoje predjele
Skrivene od pogleda drugih
Urezane u oko
U srce, u dušu
Te komadiće nas
Istrgnute iz sjećanja

A samo naše
Ne bismo znali
Ni opisati drugima
Ni nacrtati po narudžbi
Ponekad izniknu iz sjećanja
Onako iz dubine
Kao rijeka ponornica
Za koju nikad ne znaš
Kad i gdje će se pojaviti
To su naši komadići neba
Na koje je naše oko naviklo
I u mraku
Svatko od nas ima
Neke samo nama znane
Predjele srca
U koje s vremena na vrijeme
Bježimo
Ponekad svjesno
Ili nesvjesno
Svejedno.
-Slavica Lončarić -

daBronxBomber
07-11-2015, 23:52
Kažite nam žene Maribora,
Gdi su naša braća iz logora

Kažite nam mariborske žene,
Gdi su naše braće uspomene

Maribore tvojih ti borića
Gdi su kosti hrvatskih mladića

Pošten hrvatski svit

pdv
10-11-2015, 20:35
Kuća za ptice

Već sedmi dan je kišilo
Ko sa mnom da je čitav svijet zaboravljen,
Al' ti si se nasmiješio
I nebo se nasmiješilo u isti tren.
I život svoj si listao,
I zvijezde su svjetlucale u život moj,
A onda si me ljubio
Ko ptice što su kucale na prozoru tvom.

Ja slavim večeras
Dan ljubavi tvoje,
U kući za ptice,
U kući za dvoje.
Ja slavim večeras
Dan ljubavi tvoje,
U kući za ptice,
U kući za dvoje...

I dok ti pričam o nama
Ti gledaš me i smiješiš se jer sada znaš,
I makar dani prolaze
Još uvijek ptice dolaze na prozor naš.

Ja slavim večeras
Dan ljubavi tvoje,
U kući za ptice,
U kući za dvoje.
Ja slavim večeras
Dan ljubavi tvoje,
U kući za ptice,
U kući za dvoje...

Ja slavim večeras
Dan ljubavi tvoje,
U kući za ptice,
U kući za dvoje.
Ja slavim večeras
Dan ljubavi tvoje,
U kući za ptice,
U kući za dvoje...

-Arsen Dedić-

pdv
10-11-2015, 20:38
Utjeha kose


Gledo sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo : oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa
Pa mi reče : Miruj! U smrti se sniva.

-Antun Gustav Matoš-

NorthStand
13-11-2015, 04:02
nemojte mi stavljat klipove, bube lijene. :503 tek-sto-ve mi dajte! :D

smrt tekstovima, sloboda glazbi. :D


http://www.youtube.com/watch?v=MGVN8vcurlg

Komari
17-11-2015, 23:33
PJESMA METALA

87 dana traje opsada
Opsada dvadeset godina
u meni
Žitnice se rastvaraju
podrumi izranjaju
Opsada
Opsada duplji umjesto očiju
Opsada
Suncokreti posječeni
u kretanju za suncem
Opsada motorizirane brigade
opsada neba
opsada samljevene zemlje
opsada vode
i zraka
Vojska s petokrakama
razmještena za rat

Svi umni ljudi
na pozornici
dok se iz neosvijetljenih kuća
puca
S krovova kuća
ubijaju se ljudi
a oni recitiraju
Državnici
političari
mirovnjaci
pregovarači
svi čuvari mira
i reda
samo su odljev u gipsu
Bože, kakvo ucrvano brašno
koji gubitak vremena
pred tenkovima
oklopnim transporterima
topovima
VBR-ovima
minobacačima
puše se ljudska tijela
a ne pečeni kruh

Sve je pogrešno od početka
nitko ne mari za prostor
nitko ne mari za vrijeme
Noć je
na sunčanu satu
Noć u kojoj vide
samo snajperisti
Oni ulaze u golu kost
jezikom rata je ližu

Žedni krvi
žedno piju žalost
bijesno piju bol
tolike muke piju
iz dubokih rana
metaka
s izvora krvi
iz bunara jeze
iz grobova
u provalijama

Vojnički piju
halapljivo
kao čistu kišnicu
Piju bez pamćenja
piju bez uspomena
bez sjećanja
bez osjećaja
piju
val za valom
pretvarajući žuč
u vino
plave oči
u vodu
zgažene domovine

Iz daleka stižu pijanci
i iz susjedstva
s oružjem u zubima
s furijama
u pratnji
s užarenim kaležima
krv je u zraku
i vidi se
i čuje

Opijaju se u vrtovima gdje žene
među cvijećem
u naručju
drže
svoju djecu
mrtvu
Piju
na posvećenim poljima
među kukuruzima
čije je svako zrno
puno
sagorjele topline
metaka

Piju
u bračnim sobama
cicajući čistoću i snagu
za svoju prljavu povijest
za izgubljenu vjeru
Piju
u odsustvu duša
onanirajući plodnost
čekajući
da se živi reinkarniraju

Kradu nam i patnju
lupeži
kradu nam žlice
kradu obiteljske slike
iz albuma
miris košulje
Kradu
suhe kosti
Vukovara
A svaki proživljeni dan smrti
donosi nam život
nevidljiv kao san
Bez počinka
bez odgovora
bez imena

Broj branitelja raste
rana grada je sve dublja
Nad gradom se rasklopilo nebo
rasklopilo zlo
Golubice s peharima krvi
At u sakristijama
At u vojarnama
Rat
War
Vukovar
U crnom emajlu kiše pere
Blago Zadro
Zemlja ga poznaje
u svakoj grudi njegove oči
Uzrasla trava iznad nas

Rat s ulicama
rat s košnicama
rat s generalima
rat s volovima
Konačno su zamijenili petokrake
Srce i glava razdvojeni
mrtva glava
kao ugasla svijeća
Jedanaest brigada operativne vojske
u crnim mantijama
odjeveni
kao kosturi
kao strašila
ostala u dubokom blatu
kojega su još ljetos
oblikovale lubenice

Rađamo se
rat nas okružuje
Mi plačemo
rat nas okružuje
Mi pjevamo
rat nas okružuje
Mi se molimo
rat nas okružuje
Mi spavamo
rat nas okružuje
Mi sanjamo
rat nas okružuje
Umiremo
rat nas okružuje
Rat nas okružuje
i kada se branimo
Uz nas kolone mrtvaca
prolaze
Naša mrtva djeca
s cvijećem u ustima
naša mrtva braća
sviraju u lancima
mašu nam
mrtvi očevi
s onu stranu puta
vidjevši
kako nam srce
počinje kucati

Zapališe
Uništiše
Ubiše

Avioni gađaju Đergaj
oklopnjak u Borovu Selu
tenkovi na Bogdanovačkom putu
Tenkovi jurišaju na Slon
jurišaju na Dom tehnike
Tenkovi se ukopavaju
Od Ovčare do Vučedola
pada Berak

Dresden
Pjesma metala
zabodena u golu krv
Zrak treperi od zla
Vukovar

-Tomislav Marijan Bilosnić –IZ/DIO poeme VUKOVAR

kiša
20-11-2015, 14:15
Volim jesen
Kosa i povjetarac


Volim laganim koracima koračati ulicama ovoga grada
i prisjećati se.
Udišući svjež zrak, skupljajući ramena od zime,
dopuštam laganom povjetarcu
da se igra mojom kosom.
Prolazi blago kroz nju poput muškarca
koji istinski voli.
Lišće se igra po putevima.
Skakuće, viori se u zrak...
izgleda divno.
Mamino cvijeće u vrtu,
predaje se.
Savija se uz melodiju tihog
šapata vjetra.
Ruže mijenjaju boju.

Nevia Jerković

kiša
20-11-2015, 14:18
Toliko si moja


Polude krvna zrnca
kada glas ti čuju
A tek miris žene
kad tijelo osjeti
Poteče kroz vene
ta crvena rijeka
Iz dubine moje
silna strast poleti…
U ćutnjama tvojim
zadovoljstvo nađem

Ne dam,
da te uzmu
nebeski vladari
Toliko si moja
da ne može više
U meni duboko
samo ti pokreneš,
lavinu ljubavi
što stihove piše…

Kad utihnu riječi,
nestane uzdaha
i kada se nebo
prestane da plavi
Sa tobom vječno,
drugačije neću…
Taj ljubavni poriv
iznova se javi…

Kao i uvijek
Ti me moraš spasit
Svu bujicu strast
usnama ugasit…

Jer ove su moje, navikle na tvoje…

Vladimir Živaljić, Vukovar

kiša
16-12-2015, 20:09
Nebo

Uvijek nosit sobom treba
u prtljazi komad neba,
gutljaj neba svoga sela
i svježinu nekog vrela!

Neki drugi, topli kutak,
stazu bijelu, zavijutak
gdje nekad smo nekog sreli,
gdje rane smo trešnje jeli,
gdje bili smo dobri, mali
gdje srce smo drugom dali!

Uvijek bremit sobom treba
u kovčegu zumbul neba,
stručak sunca, zapah rose
i nečije noge bose,
nepregledne njive plave,
svoju zvijezdu iznad glave!

Miroslav Dolenc Dravski.

Komari
09-01-2016, 22:12
MALE ŽENE

Hoću da skratim govor i da zborim bez zloće,
jer moja riječ je vazda pravi uzor kratkoće,
a o malenoj ženi malo se riječi hoće.
Kratki se govor pamti, ako je pun jasnoće.

Tko brblja tom se smiju, a mnogo se smije bena.
Ako je žena mala, u njoj je ljubav golema.
Mnoge velike žene nisu maloj ni sjena
i od velikih često bolja je mala žena.

Ljubav me na to tjera da slavim žene male
i evo, odmah ću za njih velike reći hvale,
a one male žene s kojima zbijate šale:
hladne su poput snijega a kao vatra se pale.

Izvana su ledene, u njima gore plami,
one su oganj, radost, u krevetu, u tami;
u radu i veselju njima prolaze dani.
Promatrajte ih dobro, uvjerite se sami!

Biseru malom nitko ne može sjaj da spriječi,
mali šećer je sladak, od sveg draži i preči,
a mala žena ljubavlju najbolje zna da liječi.
Tko dobro shvaća tome ne treba mnogo riječi.

I malo zrno žita, što se u zemlju sije,
važnije je neg orah i mnogo bolje grije,
tako i mala žena, kad iz nje ljubav vrije,
nijedna slast na svijetu milija od nje nije.

Kao što mala ruža po boji sjajna biva,
ko što u malo zlata počiva vrijednost živa,
ko što u malo balzama veliki miris pliva,
tako u maloj ženi velika ljubav sniva.

Kao što mali rubin mnogo ljepote ima,
i sjaja i kreposti, i vrijednosti pred svima,
tako i mala žena mnoge pohvale prima
zbog ljepote i čara, ljubav i milina.

Mala je ptica ševa, malen slavuj što lijeta,
ali pjevaju bolje od većeg ptičjeg svijeta.
I žena, kad je mala, to baš ništa ne smeta,
jer je čovjeku slađa od šećera i cvijeta.

Mala se žena ni s čim usporediti ne da,
ona je raj zemaljski, ona je utjeha vedra,
ona je sjaj i radost, ljubav slađa od meda;
bolja je kad se kuša nego kada se gleda.

Manja neka vam uvijek bude draža neg veća,
jer nije mudro uzet veliko zlo na pleća.
Od dva zla biraj manje – na to nas mudrac sjeća –
zato u maloj ženi počiva prava sreća.

-Juan Ruiz

šanta85
03-05-2016, 21:10
Navuci šešir na čelo

Navuci šešir na čelo
i sakrij žalosne oči,
u mraku crnom i hladnom
ko sjena ukleta kroči:

Bježi od svijeta, bježi od ljudi,
prozeblom cestom samotan bludi!

Zatvori srce i usne,
vilice stegni i šuti,
i nemoj nikoga pitat,
zašto su smrznuti puti

i zašto čovjek čovjeka kolje
i zašto nikad neće bit bolje.

I ti ćeš saznati jednom,
što mnogi saznao nije,
kako je hajkati teško
i biti uspravne šije:

Lovina uvijek pripada lovce
na sreću, pamet, ukaz i novce.

Ako ti pristupi netko
komadić nudeći neba
raspravu brzo zaključi,
pitaj ga koliko treba.

Ne mari nitko za tuđe jade.
Programi lažu kao fasade.

I zato šešir navuci
i srce svladaj i stisni
i samo u prokislu mraku
otvori usta i vrisni:

Divlje zatuli, gdje prestaju puti
i gdje te nitko ne može čuti.

Ilija Jakovljević

šanta85
04-05-2016, 22:13
ISUS U MOJOJ LAĐI


Mrtvi mi valovi izbacuju vesla.

Sporo idem uza snagu svu.

A On mirno spava (k'o da ne zna za me)

Ništa za to. On je tu.



Imam vjeru čvrstu da prkosim vjetru

I znam da je Isus meni sklon,

Pa, kad teška vesla iz ruku mi padnu,

Ja ću zaspat, a veslat će On.

Rajmund Kupareo

kiša
29-06-2016, 13:24
Klupa ispod lipe
Nazirem ti sjenu


Prije nego kreneš
okreni moj broj...
Na istom mjestu klupa ispod lipe.
Čekat ću s osmijehom
i cvijetom u ruci.
Evo, već osjećam, prve kapi sipe...
…čak i nebo želi ljubav blagoslovit...
https://relationview.files.wordpress.com/2014/02/how-do-men-fall-in-love.jpg
Rominjaju kapi.
Nazirem ti sjenu...
Ulična svjetiljka pojačava čar.
Kapljica se svaka svojim srebrom kiti.
Prije poljubaca one su ti dar.

A posebno mjesto darivat ću strašću...

Dok mi ruku pružaš u oči te gledam.
U sjaju ti oka na kratko nestadoh.
A tijelom mi trnci topli prostrujaše…
Razum ne pomaže, na taj osmjeh padoh.

Molim te, nemoj mi samo to zabranit.
A poslije od mene radi što poželiš...

Vladimir Živaljić, Vukovar

kiša
07-07-2016, 12:31
Domovino iz sna se probudi

Je li ovo san il gorka java
Mržnja sikti politika bjesni
Svatko sebi postao je svrha
samo treba podijelit fotelje
I proglasit narodno veselje
Gubitnici čim se s trona maknu
Odmah ratne začuju se trube
Na ulici pravila se kroje
Svi u jedno hvataju se kolo
nema više zakona ni suda
jučer vladar-danas dvorska luda
Jednostavno shvatiti ne mogu
Čemu ovo ispiranje mozga
Na ekranu svi kanali isti
Svakog sata isti poklič zvoni
Vožd urliče „ili mi ili oni“
Zemljo moja iz sna se probudi
Zora sviće daj otvori oči
I konačno za vijeke shvati
Farizeji jednako te ljube
Kad te muzu -i kada te gube
Pejo Šimić

Bukowski
17-07-2016, 01:18
there's a bluebird in my heart that
wants to get out
but I'm too tough for him,
I say,stay in there,I'm not going
to let anybody see
you.

there's a bluebird in my heart that
wants to get out
but I pour whiskey on him and inhale
cigarette smoke
and the whores and the bartenders
and the grocery clerks
never know that
he's
in there.

there's a bluebird in my heart that
wants to get out
but I'm too tough for him,
I say,
stay down,do you want to mess
me up?
you want to screw up the
works?
you want to blow my book sales in
Europe?

there's a bluebird in my heart that
wants to get out
but I'm too clever,I only let him out
at night sometimes
when everybody's asleep.
I say,I know that you're there,
so don't be
sad.
then I put him back,
but he's singing a little
in there,I haven't quite let him
die
and we sleep like
that
with our
secret pact
and it's nice enough to
make a man
weep,but I don't
weep,do
you?

by Hank
Je,je,želi izać,al jbg,možda će ljudi reć da je preplava,prepernata,da ima velik kljun il ružan rep......pa je svakako bolje da stoji unutra.

Sori na engleskom,valjda razumite poneko

Bukowski
19-07-2016, 22:11
Kako si glup,kako si ohol,
Dragi moj
Sudiš o mojim osjećajima

Kako si ružan,u svojoj nezrelosti
Dragi moj
Izvještačen,bijesan,neshvaćen

Na tvome licu praznuje veliko
Ništa
I da živiš tisuću godina
Nećeš uspjeti

Daleko od istine
Daleko si ti od istine

Branimir J. Štulić

Po mom skromnom mišljenju najbolja njegova pjesma (tekstualno)

Indigo
27-07-2016, 21:32
@Bukowski

Štulić mi je drag ali samo na dva-tri albuma pa vas pitam, u čemu vidite smisao ovoga što ste prokomentarisali nakon navedenih stihova? Ne morate odgovoriti, neću vam zameriti.

~~~

Sa boemima mojim se nadvikujem za stolom,
Gadjam, pesmama recitujem, otimam za slovom,
Zbog samo jednog stiha, moj zivot sad je gotov,
Pun stih u srcu, dok kroz prozor gledam otok,
Sanjam da mirisem tvoj pogled, dok se privijas uz mene,
Suze mi poteku kao kise u jesen...

Picaferaj
02-08-2016, 23:23
THE SONG OF THE SOUL
**********************************

I am neither ego nor reason, I am neither mind nor thought,
I cannot be heard nor cast into words, nor by smell nor sight ever caught:
In light and wind I am not found, nor yet in earth and sky -
Consciousness and joy incarnate, Bliss of the Blissful am I.

I have no name, I have no life, I breathe no vital air,
No elements have molded me, no bodily sheath is my lair:
I have no speech, no hands and feet, nor means of evolution -
Consciousness and joy am I, and Bliss in dissolution.

I cast aside hatred and passion, I conquered delusion and greed;
No touch of pride ever caressed me, so envy never did breed:
Beyond all faiths, past reach of wealth, past freedom, past desire,
Consciousness and joy am I, and Bliss is my attire.

Virtue and vice, pleasure and pain are not my heritage,
Nor sacred texts, nor offerings, nor prayer, nor pilgrimage:
I am neither food, nor eating, nor yet the eater am I -
Consciousness and joy incarnate, Bliss of the Blissful am I.

I have no misgiving of death, no chasms of race divide me,
No parent ever called me child, no bond of birth ever tied me:
I am neither disciple nor master, I have no kin, no friend -
Consciousness and joy am I, and merging in Bliss is my end.

Knowable, knowledge nor knowing am I, formless is my form,
I dwell within the senses but they are not my home:
Ever serenely balanced, I am neither free nor bound -
Consciousness and joy am I, and Bliss is where I am found.

Picaferaj
02-08-2016, 23:25
D E S E T I T R A V N J A

DESETI je Travnja!.. Noćas u pol noći
Ustati će mrtvi, da pohode žive.
Prije zore rane, još za magle sive
Podranit će živi i na groblje poći...

Kresovi će planut, viorit barjaci
Vrhu svih planina. - U kandilu staru
Ulje će izgarat kao na oltaru.
Slutit će se zorom našeg sunca traci!

Preorano groblje netko će obići
I u zoru ranu svud će cvijeće cvasti;
I u zoru bijelu Križ će, sav u časti
Blistati nad grobljem, do neba se dići.

Deseti je Travnja!..Ovoga će dana
Cijela domovina jedno srce biti;
Gordo u svom čuvstvu, bol će svoju kriti,
Makar krik sa Drine ječi do Jadrana!

Strvinari mračni nek se danas skriju!
Crne zlokobnice, prestanite grakom!
Mi ćemo se danas nagnuti nad rakom,
Heroji gdje naši vječni pokoj sniju!

Tisuće su pale za čast ovog dana,
Što ga povijest piše Desetoga Travnja:
Povijesnica naša ostala bi manja,
Da ne cvate ova na grobu nam rana.

Po njemu će svanut i za naše noći,
Proljeće će procvat i za naše zime;
Skoro će i drage Hrvatske nam ime
Na evropskoj karti ugledat se moći!

Skoro će i nama svanut Uskrs bijeli,
Narod će otkupit krvava raspeća;
Uz zvonjavu zvona i uz miris cvijeća
Pobjedu će slavit sretan dom naš cijeli!

Za tu vjeru živim; u njoj vidim sreću,
Da ću poljubit prašak rodne grude;
Suzom toplom žalit! A kad to se zbude,
Niti same smrti bojati se neću!

Tebi vjeran bit ću, kunem ti se, dome!
A tko tebe izda, neka proklet bude!
Tebe, tko zaniječe, nek mu mrtvi sude:
Velikani bdiju na braniku tvome!

Napisao Vinko Nikolić, HT. br. 329 od 17.4.1984.

NorthStand
04-08-2016, 06:03
Pozdrav Domovini!

Zdravo da si, domovino mila,
Moja majko, zdravo, zdravo bila!
Pozdravlja te vjeran sinak tvoj.
Iza duga, teška putovanja
Tvome licu on se opet klanja
I pruža ti vrući cjelov svoj.
Primi, majko, primi cjelov rado,
Vjeruj, nikom takvoga ne dadoh,
Nit ću dati u životu svom.
Ljubav kojom ovaj cjelov zbori,
Bez takmaca uzorito gori,
Gori samo na oltaru tvom.
Mila zemljo! Da te k svojim grudim
Pritisnuti mogu, kako žudim,
Zagrlit te oj da imam vlast!
Srce bi ti izjavio bilom
Neizrečnu, na tvom krilu milom
Koju sada opet kušam, slast.
Oj sretna se ćutim, opet sretna,
Kao sužanj iza dugoljetna
Tamnovanja kad stupi na zrak;
Kao brodar izgubljen na moru,
Otimajuć život svoj ponoru,
Kad ugleda bliza žala trak.
Kroz suze te gledam od radosti,
Ne mogu se nagledati dosti.
Željna duša rastopljena sva
Razlijeva se po licu tvojemu,
Sve milujuć – mila si u svemu,
Majko onom koj’ te ljubit zna.
Prođoh svijeta na sve četir strane,
Vidjeh kraje toli opjevane
Kojim slava do nebesa vri,
Svi su lijepi u svojemu resu,
Svi su lijepi, al svi skupa nijesu,
Što si, majko, meni samo ti.
Ti si meni sve što zovem svojim,
Sve što ljubim, sve što željom gojim,
I bit ćeš mi kroz danaka broj
Koje mi je sudba odredila. –
Zdravo, zdravo, domovino mila,
Pozdravlja te vjeran sinak tvoj!


Izvor: http://www.vjeraidjela.com/petar-preradovic-izabrane-pjesme/

NorthStand
04-08-2016, 06:48
http://www.youtube.com/watch?v=8gDDY4THXDo

Bukowski
16-08-2016, 00:08
@Bukowski

Štulić mi je drag ali samo na dva-tri albuma pa vas pitam, u čemu vidite smisao ovoga što ste prokomentarisali nakon navedenih stihova? Ne morate odgovoriti, neću vam zameriti.

Možda nisam najbolje razumio pitanje,jel u smislu čemu uopće komentar,da je suvišan?

Iskreno čisto onako prokomentirao,bzvz.
Inače,oko Štulića,ja sam Azrin fan,a kad kažem Azra onda mislim na trio Džoni-Mišo-Leiner.Što će reć da i ja volim par albuma samo (do fazana)

kiša
18-10-2016, 09:14
Ne čuje se više onaj topot konja


Sve češće me stigne neka tuga, sjeta.
Vraćaju se misli nazad u djetinjstvo...
Majka, braća, otac, prijatelji moji,
sve što lijepo bješe rado zapamtismo.
Učio me didak kako vrance tjerat,
za poklade jahati, na zadnje ih propet.
Skupljaju prašinu amovi, kajasi.
Kandžija što pucati nikad neće opet.

Ni vranaca više nema kao prije
kad srce poželi kajase poteći...
Ponavljo sam svaki pokret svoga dida,
pozorno slušao što mi želi reći...

Ne čuje se više onaj topot konja
ni škripa karuca, pucanje kandžije.
Nema one duše staroga didaka
kad nakrivi šešir, brkom se nasmije.

U albumu starom tek vidjeti možeš
livade zelene, blago kako pase.
Ponosan je bio nada sve pravedan,
samo nikom nikad nije dao na se.

I danas se sjećam, znao mi je reći:
„Najveće bogatstvo po svome je hodat.
I kad budeš gladan ostavi to dici,
ovaj komad njive nikad nemoj prodat.“

Odavno već nitko ne navraća amo.
Tek s vremenom vitar, a suze se suše.
Proljeće je evo, umro pjesnik stari
Ljiljani cvjetaju, pjesme utihnuše.

Vladimir Živaljić, Vukovarhttp://danubiumtours.hr/upload/2013/10/11jahanjeii_5266337744ca3.jpg

kiša
14-11-2016, 11:49
Dvije su sjene bile

Kroz tišinu gluhu
otkucaji klatna
U mraku su bliske tek dvije siluete…
Kroz misli i tijelo
slatki nemir struji…
Jer me svaku malo iznova podsjete
Da, tvoj pogled tražim.
Dovoljan bi bio.
O dodiru usana, da i ne govorim
Došli bi na svoje
i nemirni prsti…
Dok bih te ljubio ne umijem da zborim

Njišući zastore
laki povjetarac,
uspio mi nije odagnat tjeskobu
Dvije su sjene bile,
Ostala je jedna
dan se nije, tvome, smilovao robu

Lojanice, žižak,
brzo dogorijeva.
Pod vjeđama opet, obrisi tvog tijela
Oči najradije
otvarao ne bih…
Reci, jel' to stvarno, ono što si htjela??… Ljubavi!!!

Vladimir Živaljić, Vukovar

kiša
17-11-2016, 13:33
Ivan Ike Manduric
4 h •
SUTRA JE VUKOVAR
Sutra je Vukovar!
Danas je Vukovar!
Prije sto godina bio je Vukovar!
Na Golgoti, na Bleiburgu, u Sigetu, na Udbini…
U rodilištima, u školama, na ulicama, u saboru je Vukovar …
Na gradilištima, na morima, na njivama, u prihvatilištima je Vukovar …
Na zavodima za zapošljavanje i bankama je Vukovar
Padanje, ustajanje, ostavljanje, osamljivanje …
Beznađa, a ipak koračanje dalje – opet Vukovar …
Vjernost u nemoći i stradanju,
Pobjeda kad svi kažu da je kraj – opet Vukovar
Povratak nade i izgubljenoga ponosa,
Ruševina i novi početak – opet Vukovar
Obećanje koje dugo traje i ne dolazi, kad se ipak ne odustaje – opet Vukovar
I kad te svi prezru, a narod te prepozna i zapali ti svijeću;
Kad se pregrize i dogodi se opraštanje, jer se mora dalje – opet Vukovar
Oni te ubiju, a ti im ruku pružaš,
Zakuneš se na mržnji, a ipak kreneš u suživot – opet Vukovar
Svuda je Vukovar, od postanka svijeta do danas, oduvijek Vukovar
Sutra je Vukovar, i svi vukovari su sutra,
A najveći od svih je Vukovar…
Osim jednog: Onog na Golgoti – koji je raspet na Vukovar
A Taj je uskrnuo. Baš za Vukovar, i vukovare sve.
Zato znam: uskrsnut će i Vukovar!
Sutra je Vukovar …

Lj. M.
08-12-2016, 19:40
Djevojka na daljinski
* e da mi je imati
djevojku na daljinski
pa da njome upravljam iz najdraže fotelje
i da mi tolerira sve mušice i želje!
Ona ne bi čitala Milu ni Cosmopolitan
niti se bunila što pred gostima nisam odjeven
nebi farbala nokte na mojim sportskim novinama
niti peglala kartice u skupim trgovinama

ne bi stavljala smrdljivu noćnu masku
niti prigovarala što ne spuštam wc-dasku
ne bi joj smetalo što nisam povukao vodu
niti bi imala išta protiv mojih čarapa na podu

uz nju nikad ne bi bio ljut
-jer kad ti dosadi samo stisneš "mute"
ugasiš kad želis i vratiš je u stick
brzo je se rješiš samo jednim "klik"
*
ona ne upada na muške večeri
nikad ne govori što ona želi
preskače reklame za cipele i torbice
i sve jeftine trikove za skupe krpice

ona ne prigovara zbog žvakače na sagu
ne više na mene usred noći na kućnome pragu
sama pokupi u umivaoniku dlake
i uredno skuplja iz hladnjaka prazne tetrapake

nikad ne prigovara za sendvič od prošlog tjedna
a haljina od rigotine ništa joj nije vrijedna
ne moram upoznati od rodbine sve živo
-i uvijek mi sama donese pivo!!!

Ljubica Mršić

Vidim da ima mojih tekstova i gdje bi se najmanje nadala...
Hvala

Grunf
08-12-2016, 23:04
Dobar glas daleko se cuje. :)

kiša
13-01-2017, 11:41
Godine bezimene
Svaka se u zaborav stropošta


Godine često
Ne nađu mjesto
U zbilji ni u snima.
Koliko god da ih
U životu ima,
A često neka
Čovjeka
I života košta.
Svaka se
U zaborav stropošta.
Godine i jesu
Suputnice samo
Bogom nam dane.
I sve su, baš sve su
Sanje nedosanjane
Kojima nikad
Ni ime ne doznamo.
https://scontent-mxp1-1.xx.fbcdn.net/v/t1.0-9/15977031_1218096511631485_1858466026509323138_n.jp g?oh=dc42321771c7f88a9b3db7bd76b3195e&oe=58DA5A84
U brzu hodu,
Ispod moga krova
Listaju kadikad
Albume snova.
Godine brzo dođu.
Još brže odu.
A ne vrate se nikad!

Malkica Dugeč, 14. 12. 2016.

skater
13-01-2017, 23:34
Godine bezimene
Svaka se u zaborav stropošta


Godine često
Ne nađu mjesto
U zbilji ni u snima.
Koliko god da ih
U životu ima,
A često neka
Čovjeka
I života košta.
Svaka se
U zaborav stropošta.
Godine i jesu
Suputnice samo
Bogom nam dane.
I sve su, baš sve su
Sanje nedosanjane
Kojima nikad
Ni ime ne doznamo.
https://scontent-mxp1-1.xx.fbcdn.net/v/t1.0-9/15977031_1218096511631485_1858466026509323138_n.jp g?oh=dc42321771c7f88a9b3db7bd76b3195e&oe=58DA5A84
U brzu hodu,
Ispod moga krova
Listaju kadikad
Albume snova.
Godine brzo dođu.
Još brže odu.
A ne vrate se nikad!

Malkica Dugeč, 14. 12. 2016.


http://www.youtube.com/watch?v=Zye28xU3F64


http://www.youtube.com/watch?v=usRRDQwOn7g


http://www.youtube.com/watch?v=pwJqpwWUZt0

kiša
17-02-2017, 12:31
Hrvat ostaje Hrvatom


Niti srebrom, niti zlatom
Ne možeš ga potkupiti.
Gdje god bio, život cio
Hrvat ostaje Hrvatom.
Ne možeš ga ni ubiti,
Tragove mu izbrisati,
Jer će vječno Dom ljubiti
I Hrvatom samo biti!

Ne diraj ga i ne brani
Domoljublje da ga hrani,
Već mu pružaj ruku bratsku.
I ti živi za Hrvatsku!

Ne možeš ga ni oteti,
Ni zgaziti, ni prokleti,
Ni okaljat zlobom, blatom
Riječ hrvatsku-zavjet sveti!

Čak i ako smrt ga zdesi,
Grob mu ime roda resi.
Gdje god bio, gdje god da si
Hrvatsko te ime krasi.
I u smrti Hrvat jesi!

Malkica Dugeč, 25. 12. 2016.

kiša
23-02-2017, 14:48
gdje si domovino moja ? Tražim te tisuću ljeta
Kesteni šušte stari krošnjama sna i mraka
zvona se krvava toče iz žutih sunčevih zraka
vjetrovi nose pozdrav ptičjeg sumornog ljeta
Tu puste obale mutne dršću od dodira sjena
tu mjesečine sahnu , krugovi šutljivih mijena
kroz glinu neprohodnu tvoj put se dimi i krijesi
o domovino moja, gdje si ?
gdje su pjesme i vrela, proljeća romon mili
pogače medene, majko, i strehe s garavim lastama
i blagdan, i kola, o tugo, zar ste bili turobno
samo priče u pepeljastim baštama ?
Hodite, djevojke otkrivena grla, kriknite
ljubav je protekla zorom, mladići o ružama snuju
o šumama i vrbama, nepokošena žita, tuga mladosti
tetošavo dišu, ljuljajući noć i oluju.
U ovom pucketavom ognju, u ovom mračnom rumenilu
šuma,
ponoćno srce moje zemlje zri, zagrljaj voda crn,
bezuman
zanosno srce moje zemlje tamne, gle, blista,
u tisuću grimiznih boja
survano s brda , šiknulo iz trava, široka polja
zvijezde bez broja
to su vjetrovi tvoji, to su pjesme i proljeća
budućih dana
i mir, i neba tvoga srh plavi, zlatan jelen
to je lik tvoj u zrcalu ljepote,bršljan zelen
noć kao duša blaga, lišću i vožnjama dana.
u smilju, nevjesto rosna, u nemirnom baršunu
brijega,
o kolijevko, u klasju, nevino čisto grlo snijega
u vrutku grimiznih boja, u zvijezdama bez broja
to si ti, vizijo strasna, stišana bijela domovino
moja !

Vesna Parun

moonlight
24-02-2017, 22:49
sjajna je mala, interpretacija, klap klap

https://youtu.be/3IitsZqc4RI

naš vječiti Matoš

Puntar2.0
26-02-2017, 22:00
http://www.youtube.com/watch?v=TvthtcRzT0U

kiša
12-01-2018, 12:35
https://scontent-vie1-1.xx.fbcdn.net/v/t1.0-9/26238813_266872797177133_9006580166809133517_n.jpg ?oh=d4f3a31826358d24654c8034ac72ce80&oe=5AB8507D

Yaya
23-05-2019, 21:50
Poludjela ptica

Kakvi to glasi čuju se u mraku,
Nad noćnim poljem, visoko u zraku?
Ko li to pjeva? Ah, ništa, sitnica:
Jedna u letu poludjela ptica.

Nadlijeće sebe i oblake trome
S vjetrom se igra i pjeva o tome.
Svu svoju vjeru u krilima noseći,
Kuda to leti, što bi htjela doseći?

Nije li vrijeme da gnijezdo vije?
Kad bude hladno da se u njem grije.
Ko li te posla pjevati u tminu?
Sleti u nižu, u bolju sudbinu.

Ne mari za to poludjela ptica.
Pjeva o vjetru što je svu golica.
A kad je umor jednom bude srvo,
Neće za odmor nać nijedno drvo.

D. Cesarić

Yaya
23-05-2019, 21:57
Adieu

O moja je leđa lagano
Kucnula mandolina
I moj se je kaput raskrio.
Purpurna pomrčina
Moje je vjeđe prekrila
Od sunca, vjetra i vina.

A moja se ruka ganula
Koja pjesmice sklada,
Svijetlu je suzu utrla
Što mi sa zjena pada.
- Tako silazim, gospojo,
Stubama tvojega grada.

V. Vidrić