PDA

Pogledaj Full Version : Atentat u beogradskoj skupštini-stenogrami



Inkvizitor
11-01-2013, 09:52
20. lipnja 1928. Jedan od najsudbonosnijih datuma u hrvatskoj povijesti. Četnički komita Puniša Račić nakon svađe sa zastupnicima SDK ( Seljačko-demokratska koalicija) puca u zastupnike HSS-a i ubija Đuru Basaričeka, Pavla Radića, teško ranjava Stjepana Radića koji od zadobivenih rana umire nakon nekog vremena i ranjava Ivana Pernara i Stjepana Granđu.

Ovdje donosimo atmosferu prije i za vrijeme ubojstva hrvatskih zastupnika

Inkvizitor
11-01-2013, 09:53
Atentat u beogradskoj skupštini



Atentat u beogradskoj skupštini


Jedino se može kroz razvijanje čovjekove osobnosti, moralnog dostojanstva, jačanje svijesti o slobodi, istini i pravdi, ići putem društvenog naprijetka i čovječanske solidarnosti - "Mogu me ubiti, ali moj duh neće", riječi su Radića uoči odlaska u Skupštinu na dan atentata.


Srijeda, 20. lipanj 1928. bio je jedan lijepi i sunčani dan u Beogradu.U Narodnoj skupštini, zgradi konjičke kasarne, u ulici kneza Miloša sjednica je počela u 9.45.i odmah s protestima što su radikali Toma Popović, Joca Selić i Puniša Račić na prošloj sjednici prijetili ubojstvom Stjepana Radića.

U prvoj klupi sjedili su

Ivan Pernar
Stjepan Radić
Ivan Granđa
Svetozar Pribičević
Juro Basariček

Iza njih dr Stjepan Košutić. Jakov Jelašić, Stipe Matijević, Rude Bačinić i veleposjednik iz Križpolja Ante Pavlović koji je to prijepodne prvi govorio i njegov govor je uneo vedrinu i humor u zagušljivu atmosferu skupštine.

Iz Pavlovićevog humora nastala je burna sjednica u kojoj je nadvikivanjima i prijetnjama između klupa narodnih zastupnika, napetost dovedena do usijanja.

Tog dana bio je u skupštini i dr. Ante Pavelić. A na galeriji Gustav Perčec, tadašnji tajnik stranke. Jedini koji je mirno stajao kraj vrata, posmatrajući šta se dešava, bio je narodni poslanik za grad Zagreb dr Ante Pavelić.

Već prije početka sjednice Radić je osjećao da se nešto sprijema i rekao je Sekuli Drljeviću: „Ali zapamti Sekule, ja sam kao i vojnik u ratu, u rovu, iz koga vodim borbu za prava hrvatskoga seljačkoga naroda. Ili ću iz tog rova izaći kao pobjeditelj ili će me iz njega mrtvoga iznijeti hrvatski narod.“

U trenutku kad je za govornicom bio Puniša Račić, vrlo temperamentan govornik, odmah je izazvao razne upadice iz redova opozicije. No ni on im nije ostao dužan.

Da bi, međutim, svojim rijčima dao veći značaj i istakao svoje zasluge za stvaranje nove države, Račić je jednog momenta uzviknuo:
- Za ovu zemlju ja sam i svoju krv prolio!

Na to je hrvatski narodni poslanik Ivan Pernar, koji se nalazio u klupi prijeko puta govorničke tribine, dobacio ironično:
- Pa dobro, onda kaži koliko si litara krvi prolio pa da ti platimo u zlatu...

Puniša zastade, u lice mu podiđe krv i sav izbezumljen povika nekoliko puta:
- Uzmi reč natrag! Uzmi reč natrag!

Prijedsjednik vlade Velja Vukićević, misleći na Radića i Pribičevića, je prokomentarisao:
- "Mrdaju imenima kao snaše kukovima.".

Najgrlatiji u skupštini. Puniša Račić, Toma Popović, Dragan Bojović poručivali su Radićevom bloku:
- "Mi smo vas oslobodili".

Radić je odgovarao:
"Mi hoćemo s Beogradom, ali nećemo pod Beogradom."

A Radić je nastavio govor, da je sudstvo u Srbiji korumpirano.

- Ko je to rekao? Kažite! - zahtjeva Puniša Račić, koji se stalno kreće u Radićevoj blizini.

- Na želju Račića, ne! - odbija Radić.

Ubrzo su se Račić zakačio s radićevcem Jakovom Jelašićem.

Lažeš! - viče Jelašić.

- Ćuti, bre, jer ću da te ubijem! - viknu razjaren Račić i pođe k Jelašiću.

Radić sada shvaća da u skupština vlada raspoloženje za ubojstvo, obuhvaća ga strah.

Svetozar Pribičević obraće se Radiću: Ovdije se stvara psihologija ubojstva!
Ljubomir Maštrović upozorava dr Perića "da se nalazimo u jednoj teškoj atmosferi u kojoj se hoće da stvori psihologija ubojstva". Mislio je na Radića i Pribićevića. A ubojstvo u skupštini počelo je u trenutku kad je vojvoda Lune poručio radićevcima:
"Priđite k meni, ako smete!".
(U dvorani nastaje buka. Prijedsedavajući prijeti da će prijekinuti sednicu.)

Stari četnik, vojvoda Vasilije Trbić, koji nije volio Tomu Komitu i Punišu procijenio je dobro atmosferu u skupštini.

Toma Popović oslovljava Stjepana Radića „kočijašem“
-Kočijaške viceve, ne mora skupština da sluša.

Pernar na to reaguje burno:
- Bezobrazniče jedan.

Stipe Matijević sav zajapuren viče Popoviću:
- Razbojniče jedan! Krvniče! Ovo je naše! Ne bojimo se.

Napetost je sve više rasla. Razjareni Popović nije umeo da stane:
- Ako vaš vođa, ako Stjepan Radić, koji bruka hrvatski narod, i dalje produži vređanje, ja vam jamčim da će njegova glava pasti ovde.

- To se ne smije dogoditi u Skupštini! - viče dr. Pernar.

- Mi ćemo vas naučiti pameti - jetko će Popović.

Stjepan Radić nadjačava deranje Tome Popovića:
- Zar prijedsjednik ovo ne čuje?! Nama se ovdje prijeti ubojstvima!

- Ja gospodo, ne mogu da čujem govornika, kad vas trideset lupa o klupe, ništa nisam čuo...

- Molim za mir, gospodo! (Velika svađa i nemir traju i dalje) Prijekidam sednicu zbog nereda...

Popović je, potom, posle prijegleda stenograma dobio pismenu opomenu.

U nastavku sjednice govori Puniša Račić, radi osobnog objašnjenja:
- Moram izjaviti svoje žaljenje što konstatujem da me smetaju prije nego što sam ma šta kazao...

Prijekida ga Sv. Pribićević rečima:
- Ovde se prijeti ubistvom i to želim prijed celim narodom da konstatujem!

Puniša Račić nastavlja, Potom je bez uvijanja rekao da mu se dopalo držanje Tome Popovića, koji je rekao da će uvrede prati svojom krvlju.

Sv. Pribićević uzvikuje da London mora da čuje "da se ovde prijeti oružjem". A Pernar potvrđuje da Europa mora da čuje "kud su Hrvati i priječani došli".

Račić se isprijed desne govornice približuje prvoj klupi u kojoj sede Pernar, Stjepan Radić, Granđa, Svetozar Pribićević. Odjednom, Pernar skače sa svog mesta i dršćući od ljutine viče u lice Račiću:
- Opljačkao si begove!

Sudbonosni trenutak.

Tačno u 11.25 zapraštali su hici.

Jedan stari novinski reporter ovako je opisao tu ključnu scenu:

"Kada je opazio da prijedsednika nema, Račić, tačno u 11.25 sati vadi revolver. Drži ga u desnoj ruci spuštenoj ispod govornice. Zastupnici iz dvorane revolver nisu mogli videti, ali su ga primetili ministri čija su sedišta iza govornice, dakle iza Račića. Pored njega stajao je bivši ministar vera Dragomir Obradović a ministar pravde Milorad Vujičić sedeo je odmah iza govornice. Priskočili su obojica (po zapisu repotera zagrebačkih "Novosti" ministar Vujičić hvata Račića za leđa, a Obradović ga hvata za desno rame. "Puniša Račić zamahuje i odbacuje Vujičića, koji pada u ministarske klupe i Obradovića, koji je nekoliko metara odletio.").

- Jesi li lud, bre?!

Račić ljutito, otimajući se, prvom podviknu:
- Izmakni se!

A, zatim Vujičiću, suvonjavom i fizički slabom zaprijeti:
- Pusti me, inače ću te ubiti!

Ostali su sami jedan prijema drugom Pernar i Račić, dok su svi drugi bili zabezeknuti, nemi posmatrači.

Račić je digao revolver, okrećući ga prijema Pernaru:
- Ustani i izvini se!

Pernar ćuti, a Račić ponavlja:
- Izvini se!

Zemljoradnički poslanik Tupanjanin motrio je svaki Račićev pokret. Poleteo je prijema Račiću da mu otme revolver, ali je bilo kasno.

Inkvizitor
11-01-2013, 09:54
Prva dva metka bila su namenjena Pernaru. Pogođen prvim u grudi, odmah je pao na klupu. Basariček je sedeo za stenografskim stolom, između dvijeju govornica, čekajući prijelaz na dnevni red da uzme učešća u debati. Digao se da spriječi Račića, ali ga je drugi metak smrtno pogodio. Srušio se isprijed stenografskog stola i poslaničkih klupa. Trećim metkom Račić je gađao Radića koji se, pogođen u trbuh, stropoštao pod klupu. Granđa je ustao da zaštiti Radića, ali nije stigao već je, ranjen u podlakticu, štitio Pribićevića koji se još zaklonio ispod klupe. Od petog metka pao je Pavle Radić koji je stajao malo podalje i na bolan uzvik svoga strica Stjepana pojurio da mu pomogne, ali je pogođen ispod srca. (Zagrebački reporteri to ovako opisuju: "Čim je Granđa pao, Radić je ostao nezaštićen u klupi, te Račić ispaljuje i na njega hitac, koji ga pogađa u trbuh. Kad je to vidio Pavle Radić skače prema Puniši Račiću. Račić dobacuje nešto Pavlu Radiću, izgledalo je, kao da mu kaže: - Tebe sam tražio! te sa petim metkom pogađa smrtonosno Pavla Radića i to jedan centimetar ispod srca. Pavle je odmah pao na zemlju").


Svi su vikali: Puniša, Puniša! Ludak, pobi ljude! Šta mu bi..." zapisao je Predrag Milojević.

Metci iz Račićevog parabeluma usmrtili su ne samo neke poslanike nego i Skupštinu kao takvu. Njoj više nije bilo života!

Pavelić je još iste večeri uzeo vlak za Zagreb, a odakle, malo kasnije, otišao za Bugarsku k Vanči Mihajlovu.

Račić je neometano izašao iz Skupštine da ga niko nije ni taknuo:
"U panici koja je zavladala u celoj Skupštini, na Račića niko nije obraćao pažnju. On je, posle pucnjave, s revolverom u ruci sišao s govornice (vojvoda V. Trbić tvrdi da su se jednog trenutka gledali oči u oči, prim. S. Ć.) i uputio se u ministarsku sobu u koju se ulazilo pravo iz plenumske sale... Iz ministarske sobe priješao je u skupštinski bife, a odatle u malo dvorište iz koga je kroz prizemlje zgrade Ministarstva građevina izašao u Masarikovu ulicu i otišao u grad. Bio je u stanu nekog svog prijatelja... Hteo je da se prijeda lično ministru policije popu Korošecu. Za počinjen najteži zločin vrhovnom policajcu! Korošec ih nij eprimio (Račića i Dragana Bojovića)... Zanimljiv je bio susret upravnika grada Manojla Lazarevića i atentatora Račića. Primajući revolver koji mu Račić prijedaje, upravnik Lazarević ga upita:
- Zašto ga nosiš!

- Ja ga nosim od 1913, sa Bregalnice kad sam njime ubio jednog poručnika i dva redova i od tog vremena ja ga imam stalno, jer sam mislio da je ovaj revolver spasilac."

Inkvizitor
11-01-2013, 10:34
inače ovo su prepričani stenogrami. Našao sam bio na netu, orginal stenograme..mislim ne mjenjaju ništa bitno na stvari nego je tamo sve zabilježeno u najsitnije detalje.

TjelohraniteljOdSchwartza
11-01-2013, 12:50
Ovo je zanimljivo.Puniša Račić je ko Šešelj.Isti idiot!

SarajkaDjevojka
11-01-2013, 13:07
Za Srbiju su kako u povijesti tako i danas normalne te političke čistke.Čini mi se da od tih vremena pa do devedesetih godina nisu previše evoluirali u pozitivnom smislu.Doduše devedesetih nisu ubijali u skupštinama, no četnikovali i otvoreno prijetili jesu.Takva je situacija bila i skoro u vezi Kosova.Iste prijetnje, doduše bez puškaranja.Nešto slično predvidjam prilikom eventualnog ocijepljenja Vojvodine.

Humphrey
11-01-2013, 15:20
Jel to Poglavnik ili Zubar mirno sve promatrao sa vrata?

Uglavnom, nema se tu što reći, ništa se nije promijenilo, neki Hrvati i dalje idu u Beograd. Samo što se više i ne trude lagati kako žele sa Beogradom, a ne pod Beogradom.

Inkvizitor
11-01-2013, 15:32
Jel to Poglavnik ili Zubar mirno sve promatrao sa vrata?

Uglavnom, nema se tu što reći, ništa se nije promijenilo, neki Hrvati i dalje idu u Beograd. Samo što se više i ne trude lagati kako žele sa Beogradom, a ne pod Beogradom.

Poglavnik, ne zubar.

moonlight
11-01-2013, 16:21
Račića je u Beogradu 1944. pronašao jedan dalmatinski partizanski časnik ako se dobro sjećam,, nakon čega je streljan...nije upotrebio pištolj iz "Bregalnice"

Inkvizitor
11-01-2013, 16:35
Račića je u Beogradu 1944. pronašao jedan dalmatinski partizanski časnik ako se dobro sjećam,, nakon čega je streljan...nije upotrebio pištolj iz "Bregalnice"

Navodno je strijeljan po nalogu Vlade Janjića-Cape.

moonlight
11-01-2013, 16:39
Navodno je strijeljan po nalogu Vlade Janjića-Cape.

Da? Ja sam negdje čitao da su ga uhvatili zarobljeni preživjeli članovi 369.pukovnije koji su sa Rusima oslobađali BG , pod partizanskim obilježjima.

Inkvizitor
11-01-2013, 16:41
Da? Ja sam negdje čitao da su ga uhvatili zarobljeni preživjeli članovi 369.pukovnije koji su sa Rusima oslobađali BG , pod partizanskim obilježjima.

To bi tek bila priča. Sudjelovali jesu a da li su baš oni ..to ne znam..

Inkvizitor
11-01-2013, 16:46
Inače iz transkripata se vidi da nije istina ono što Srbi navode kao opravdanje da je Radić rekao Račiću..koliko ste prolili krvi pa da vam platimo i da se tu mislilo na srpski narod, nego je to rekao Pernar osobno Račiću, Radić je čak pomirljiv i ne daje zapaljive izjave. Pernar je najsvadljiviji i zbog njega se poteže revolver i to nakon što je doviknuo Račiću..opljačkao si begove ( jer je Račić navodno na Kosovu prisvojio sebi imanje ili imanja nekih albanskih begova)..

Vepar
11-01-2013, 16:54
Ubijen je po nalogu kralja Aleksandra, to je sigurno.

TjelohraniteljOdSchwartza
12-01-2013, 00:39
Račiča je smaknula OZN-a na Adi Ciganliji 1944 godine kad je Beograd pao u ruke komunista.

Vepar
13-01-2013, 20:50
Moj komentar se odnosio na Radića, da ne bi bilo zabune.

TjelohraniteljOdSchwartza
15-01-2013, 22:37
Račić je Crnogorac i crnorukac.

crni bombarder
20-01-2013, 13:20
Zanimljivo, o detaljima manje vise nemamo pojma.

Nikada, u 20 godina samostalnosti, niti jedan hrvatski reditelj, nije dosao na ideju da ekranizuje ove cinjenice... vec, Halima, Armin, Emir, picka materina.

NorthStand
20-01-2013, 16:41
crni, šta ti misliš da je slučajno da se u udžbenicima u školi uči o riimljanima o bizantu o turcima o ovima o onima, ali kronologija povijesti naše regije svede se na dvije stranice. tako da djeca uopće ne mogu naučit realno o našoj povijesti, a i od te dvije stranice jedna je posvećena hvalospijevima partizana i velikom maršalu titi. o kronologiji zla, koja dolazi iz londona, gdje englezi nude makedoniju grcima, bosnu srbima vojvodinu mađarima nema ništa, naravno srbi su to odbili jer im nije pasala takva "mala srbija". i makedonija i bosna i hrvatska, kosovo i crna gora se podrazumjeva su srbija. nema kod nas nitko ne prati ni dan danas nakon sveg zla, uzroke i posljedice. o ustašama se priča, ko da su s neba pali, a ne zbog određenih političkih okolnosti u regiji i svijetu. naše tumačenje povijesti je krajnje selektivno i pristrano, i ono najvažnije mete se hrpu činjenica pod tepih jer se ne želi da budući naraštaji budu jasno informirani o tome koliko su nam srbi zla u prošlosti napravili, i da se ta njihova nakaradna politika bratstva jedinstva i u budućnsti može nastaviti. jer kad nisi iinformiran, i ne znaš hrpu činjenica iz povijesti, lako te se zavede na krivi put, i na to računaju svi ovi naši znalci kad o hrvatskoj povijesti iznesu dvije stranice u udžbeniku, a o padelama i brončanom dobu 140. jadno je to sve, previše se stvari mete pod tepih zbog "regije" i to neće završit na dobro, jer svaki put kad se povijest pokušava zataškat ona se ponovi u još gorem obliku. lako je to što to srbi rade, rade to i naši zbog svoje usađene jugoslavenske svijesti koja iz njih nikako da iziđe. njima ni rat, nije bio dovoljna opomena.

http://hr.wikipedia.org/wiki/Londonski_ugovor

za ove su hrvati ginuli, pričaju nama partizani u rimskim ugovorima, ali ne pričaju o ovome, za koga su se borili ako ne za engleze? od koga je tito imao možda i najveću podršku tokom rata, ako ne od engleza, a pogledajte šta su sve ti englezi nudili srbima.

crni bombarder
20-01-2013, 18:04
Pa znam ja to sve, onda je i Loso redikul jer govori o "tamo nekakvim Englezima" i ismijavaju covjeka jer je onako, napadan u nastupu, a sve o cemu govori su nepoznanice za Hrvate = gluposti.

Citava je to struktura, mreza, dobro su rasporedjeni, od medija pa do vrha drzave. Citava ideologija lazi, koja kao parazit zivi na kozi neovisne Hrvatske, pretvaraju se da su lojalni gradjani, a jos se bolje pretvaraju da ne zive u Hrvatskoj, vec u omiljenoj im propaloj drzavi... pa Region, Region.

Nedao Bog da se vise govori, uci, saznaje o hrvatskoj povijesti i sadasnjosti, ne nego, sto vise proslosti, daj Halimu, daj Tita i Sofiju Loren, daj Sulejmana, Milana i Severinu, Beograd, Novi Sad, drzi, nedaj, ogadi Hrvatima sve sto je hrvatsko, zgazi, popljuj, ismijavaj.

NorthStand
21-01-2013, 03:28
zato se nama stalno dešava to što se dešava, a ni Stjepan Radić nije bio puno pametniji, jer je tek kad su ga propucali shvatio s kime ima posla. pa ne možeš čekat da ti se nešto loše dogodi, da bi progledao i shvatio s kime imaš posla. nas je tzv "savez s srbima", skupo koštao ali neki i danas ne shvaćaju pogubnost tog saveza. kao što sam rekao na jednoj drugoj temi, od talijana i srba nemamo većih neprijatelja, mađari iako i oni svojataju dio našeg teritorija nisu ni približno prijetnja kao ovo dvoje luđaka, jedni žele cijelu hrvatsku obalu, a drugi i obalu i dobar dio hrvatske zemlje, gotovo 2/3 današnje hrvatske. ali to su naši "suradnici", moramo s njima surađivat. ne do Bog da netko srbe i talijane nazove pravim imenom, šovinisti i okupatori. ispiranje mozga sapunicama, bilo turskim bilo srpskim mora biti u punom zamahu, a povijest će nam predavat ni manje ni više nego Tvrtko Jakovina, taj povijesni mag. filmove će nam radit Vinko Brešan, sve u svemu jedna divna kombinacija genijalnosti, koja je jamstvo nove tarapane u budućnosti.


Inače iz transkripata se vidi da nije istina ono što Srbi navode kao opravdanje da je Radić rekao Račiću..koliko ste prolili krvi pa da vam platimo i da se tu mislilo na srpski narod, nego je to rekao Pernar osobno Račiću, Radić je čak pomirljiv i ne daje zapaljive izjave. Pernar je najsvadljiviji i zbog njega se poteže revolver i to nakon što je doviknuo Račiću..opljačkao si begove ( jer je Račić navodno na Kosovu prisvojio sebi imanje ili imanja nekih albanskih begova)..

briga njih jel netko zapaljiv i nije, pa ovaj kreten je čekao samo povod. ja ne znam šta je našima bilo, kad su u beograd išli bez oružja. mogli su pretpostavit da će se među srbima naći jedan ovakav ko Račić, pa nije s gorega biti spreman na obračun u svim oblicima. naši uvijek idu naivno ko ovce na klanje, kao šta će mi oružje za raspravu, pa pobogu s srbima raspravljaš nisu srbi švicarci. ali šta ćeš, naivnost smo uvijek skupo plaćali. sjetimo se zrinskih frankopana, i ostalih naših velikana, i nikad nismo pouku izvukli. povijest hrvate očito ne zanima previše, jer da ih zanima ne bi ponavljali gluposti i greške koje su radili u prošlosti. da bi mirno plovio u budućnost, moraš biti temeljito upoznat s prošlosti, samo tako možeš spriječit određene neugodnosti. kad možeš predvidjet, određene stvari prije nego se dogode. to nama nikad nije bila jača strana, nama dok srbi nisu počeli raketirat državu, mi smo još uvijek naivno vjerovali kako će se razlaz unutar jugoslavije mirno dogoditi. a tko god je imalo dobro poznavao srbe, mogao je znati da toga neće biti bez rata. al takvi smo mi, uvijek očekujemo najbolje, a redovito se dogodi ono najgore.

realan
15-04-2015, 01:00
Mozda se stariji emigranti ovde na forumu secaju jos polemike izmedju Dr. Marka S. Markovica sa jedne i Djoke Slijepcevica, odnosno Mirka M. Vlahovica sa druge strane, krajem 70ih god. proslog veka u "Amerikanskom Srbobranu" i u "Glas(u) kanadskih Srba"? Znam da je ta polemika bila tematizovana i u nekim Hrvatskim listovima u ono vreme. Tad je Dr. Markovic, inace jedan od najobrazovanijih srpskih emigranata, ukopao sve argumente pro Racic i izneo niz dokaza da je ubistvo deo zavere a ne osveta ukaljane crnogorske casti, kao sto vecina srpskih istoricara i dana danasnjeg tvrdi. To su ovi drugi navedeni naravno negirali. Markovic je zbog te polemike mnogo propatio, ignorisan je od strane mnogih, preceno mu je itd. Zao mi je da te tekstove niko nije stavio na internet, jer su Markovicevi clanci o Radicevom ubistvu stvarno najbolji u vezi te tematike. Ako nekoga zanima, mogao bi da ih skeniram (doduse, tekstovi su na cirilici)?

moonlight
15-04-2015, 01:08
Apsolutno skeniraj, ako nije ova "novokomponovana ćirilica", krasopisna....

realan
15-04-2015, 16:17
Skeniracu to narednih dana.:north

Bobani
16-04-2015, 13:34
Mnogo će me zanimati šta će svega biti u tim skeniranim dokumentima. Očekujem.

Nervozni listonoša
14-09-2016, 01:02
.........Politička atmosfera toliko se zaoštrila da su mnogi uviđali da postoji mogućnost da Radić padne žrtvom unaprijed planiranoga ubojstva. Zastupniku HSS Mati Klariću rekao je radikalski zastupmik dr. Dušan Ivetić da se boji da će se sve slabo svršiti i da on nastoji, koliko god može da ne dođe do nesreće: ‘’jer u našem klubu ima četri - pet ljudi koji su kadri izvršiti najgroznije i koji su odlučili da se krv prolije’’.

Radić je 22 sata prije atentata 19. lipnja 1928., godine uredništvu svoga lista Narodni val izdiktirao članak koji je objavljen pod naslovom: PAKLENI PLAN VELJE VUKIČEVIĆA u kojem je iznio kako mu je jedan od radikalskih prvaka rekao da je Vukičević spreman na sve i da ono što je njegov list Jedinstvo pisao da Radića i Pribićevića treba ubiti, nije na žalost samo puka prijetnja, jer da je on to čuo i s drugih strana, a da je čuo i to, da se Vukičević naročito pouzdano i srdačno sastaje sa ministrom dvora Dragomirom Jankovićem i što god snuju da snuju zajedno (S. Drljević - Umorstvo S Radića bilo je organizirano - Hrvatski narod III).

Radiću su delegati HSS savjetovali da odustane 20. lipnja 1928., godine od dolaska u Skupštinu zbog mogućnosti atentata, ali im je on odgovorio da nije problem nedolazak samo tog dana u Skupštinu i da bi on to poslušao, kad bi se o tome radilo. Dodao je, da će oni, ako se pretpostavi, da su odlučili to učiniti, to prebaciti za sutradan, ili čak i za poslije što znači da bi on morao stalno izbivati iz Skupštine.

I Pavle Radić ga je, po kazivanju Sekule Drljevića, nagovarao da tog dana ne ide u Skupštinu. Sekula Drljević je 20. lipnja upozorio Stjepana Radića na pisanje Politike, koje je tog dana bilo tako intonirano, da joj je očito bila namjera, da se opravda Radićevo ubojstvo, kad je zatražio od Radića da ne ide u Skupštinu, Radić mu je odgovorio:

‘’I Pavle mi je jučer tako nešto govorio. I ja osijećam da se nešto sprema. Ali zapamti, Sekula, da sam ja, kao i vojnik u ratu, u rovu, iz koga vodim borbu za prava hrvatskoga seljačkog naroda. Ili ću iz tog rova izići kao pobjeditelj ili će me iz njega mrtvog izvesti u hrvatski narod.’’

Drljević navodi da je Radić prisegnuo sinovcu Pavlu ali i njemu da u Skupštini neće ni riječi progovoriti. I stvarno nije progovorio ni riječi, nego je sjedio na svom mjestu ‘’mirno kao u crkvi’’.

Iz raspravljanja u Skupštini neposredno prije atentata nepristranom promatraču bilo je jasno kako je odlučeno da se Radić ubije. Tad je Maštrović upozorio da su dan prije Puniša Račić i Toma Popović govorili u Skupštini kako će ‘’ovdje padati glave’’ i da neće biti mira dok se ne ubije Stjepan Radić. Njih dvojica su bjesnili i vikali: ‘’da će tu biti krvi, da nas sve treba poklati i da sve dotle neće biti mira dok glava Stjepana Radića ne padne’’. Ali da ništa od toga nije u zapisnik konstantirano, da je on tražio da se to naknadno unese, jer da se svi nalaze u jednoj teškoj atmosferi u kojoj se hoće stvoriti psihologija ubojstva ljudi, koji predstavljaju najnapredniji i najjači dio naroda u državi. Maštrović je zamolio predsjednika Skupštine da tome stane na kraj jer ako se pusti maha stvaranju takve psihoze; ‘’neka se zna da će onda biti raskol ove države’’.

Tad je Toma Popović rekao da su govori Radića toliko bljutavi da se s indignacijom preko njih prelazi. Ludi govori pristoje jedino kočijašu........ Kad je Stipe Matijević nakon tih riječi rekao da je ovo razbojnička špilja - Popović je izjavio da on jamči, ako vođa Stjepan Radić, koji bruka hrvatski narod, i dalje produži s vrijeđanjem, ‘’da će njegova glava pasti ovdje’’ (velika graja). To neće biti krivac Srbija, neće biti krivi Srbi, nego ćete biti krivi Vi, koji niste dresirani.

Tad je Puniša Račić uzeo riječ........... Prvi metak Pernara više srca, drugi metak Đuru Basaričeka, treći metak Granđu, četvrti metak Stjepana Radića, 5 metak Pavla Radića. (ostala dva metka u cijevi S Pribičevića nije gađao).

Velikosrpski krugovi odmah su prihvatili tezu da je Radić svojim temperamentnim istupima u Skupštini sam izazvao atentat. Međutim, Srbin Momčilo Ivanić objavio je 16. studenog 1928., godine u srpskom književnom glasniku članak o Stjepanu Radiću, u kojem je ustvrdio , da Radić i Hrvati sa svojim ponašanjem u Skupštini, kad se usporede sa nekadašnjom radikalskom opozicijom u Srbiji ‘’ispadaju pravi jaganjci’’.

I jugoslavenski opredjeljeni Hrvati, napr: Ivan Meštrović, osjetili su nakon atentata: ‘’da je ovaj hitac ispaljen u Radića, bio stvarno namjenjen hrvatskom narodu’’. I da je tobožnja Radićeva prevrtljivost značila samo ugibanje ubojitom metku, koji mu je bio pripremljen još od njegovih istupanja u Narodnom vijeću, pa do trena kad ga je pogodio u beogradskoj Skupštini.

Pribičević je kazao da je Račić bio samo istrument, a da su metak ispalili svi velikosrbi ne samo u Radića, nego simbolično u sve Hrvate.
Međutim ubrzo su i velikosrbi shvatili, da je taj metak, kojim su oni pucali u sav hrvatski narod, ‘’pogodio po sred srca državu Srba, Hrvata i Slovenaca’’.

Politički promatrači, neposredno nakon atentata, su zaključili da je atentat bio unaprijed pripremljen.... Ristovićev list ‘’JEDINSTVO’’ direktno je pozvao na ubojstvo, a promatrači su znali da je Ristović bio stvarno blizak Velji Vukičeviću. I A. Tresić Pavičić prihvaća tezu da je atentat bio pripremljen i navodi slijedeće razloge:

‘’Krvavi čin je bio pripremljen i organizovan. To najbolje dokazuju izjave Tome Popovića u samoj Skupštini, kao i pisanje srpskih novina, koje su se grozile ubojstvom Radića i Pribičevića, a najviše činjenica da je poslanik Jovanović, nazvan vojvoda Lune, rasčistio i udaljio poslanike sa prostora između tribine na kojoj se nalazio Puniša Račić i klupa na kojima su sjedili prvaci HSS, da može bolje gađati, a neozlijediti ni jednog Srbina. Najzanimljiviji je od postojećih dokumenata izvadak iz dnevnika Koroščeva tajnika Stanka Majcena, koji u hrvatskom prijevodu glasi: Kad se sjetim strijeljanja u parlamentu naježi mi se kosa. O tome sam šutio do danas. U predvečjerje sudbonosnoga dana, prijavio se za prijem kod dr: Korošeca nesretni Puniša Račić.. Nikoga više nije bilo u ministarstvu osim nas trojice: ministar, ja i Račić. Razgovor pri zatvorenim vratima trajao je do 11 u noći., Kad se je ministar od mene oprostio reče: ‘’bit će nesreće’’. Drugog dana, otprilike oko 11., policijski komesar parlamenta zatražio je telefonsku vezu sa ministrom. Dam mu je i uđem u ministarstvo, sobu, jer mi se činilo da ministar, udubljen u razgovor sa strankom nije čuo telefonskoga zvonca. Kad se oslobodi stranke i kad mu rečem da je na telefonu policijski komesar parlamenta, izusti: ‘’Nesreća je’’........ I bila je.

Šutio sam o tome jer nisam htio opteretiti Punišu Račića još teže, nego što je već bio: dan ili dva pripremati se za ubojstvo, gori je zločin nego ako ubiješ u navali časovite strasti, izazvan uvredama, koje nisu uperene samo na tebe, već na čitav narod. A prije bio rodoljub, Crnogorac rodoljub, Uvrede Stjepana Radića bile su teške.
U Skupštini je u vrijeme atentata čini se bio samo jedan Slovenac. Kralj je preko svog ministra Korošeca znao unaprijed za atentat. Međutim, o njegovoj ulozi u pripremanju atentata nema nikakvih dokumenata. Dedijer nije u dvorskim papirima pronašao dokumenata koji bi odgovorili na pitanje da li je kralj znao za pripremanje atentata. On je pronašao samo izvješće velikog župana iz Zagreba o tijeku Radićeve bolesti nakon atentata, a na jednom od tih izvještaja kralj je nacrtao nekoliko grobnica s velikim križem.

Ministar dvora D Janković nije nikad Milošu Crnjanskom rekao ništa što bi se moglo tumačiti kao pripremanje atentata iako mu je pričao sve i svašta i o dvorskim tajnama.

Janković mu je kasnije pričao i o atentatu kao strahoti: ‘’koja je bila neizbježna, ali ne krivicom Račića (krivio je Radića, a to je vrlo karakteristično za opće držanje velikosrpskih krugova).

Ilija Jukić tvrdi da je Račić bio u vrlo dobrim odnosima sa članovima ‘’bele ruke’’ i da su mu saučesnici bili Toma Popović i Lune Jovanović.

Jukić: ‘’Neki bivši čalanovi ‘’crne ruke’’ pokušali su za svoj račun ispitati da li je kralj znao za spremanje atentata - došli su do generala Mirka Milosavljevića, mjesnog zapovijednika Beograda. Svi konci oko spremanja tog gnusnog zločina bili su u njegovim rukama, a on je bio osoba od osobitog povjerenja A Karađorđevića, jer je on, kao predsjednik višeg vojnog suda, potvrdio u Solunu presudu nižeg vojnog suda, kojom su Apis i drugovi osuđeni na smrt. On je također stalno vodio posebni obavještajni odjel za kraljev račun i podnosio mu izvještaje barem jednom tijedno. I Slobodan Jovanović je pričao Jukiću da su i njegove obavijesti, iz drugih izvora, upirale prstom na generala Milosavljevića kao na organizatora atentata. Uz grupaciju velikosrpskih elemenata iz radikalne stranke i vojske stajao je i kralj., iako o tome zasad ima samo posrednih svjedočanstava. Kralju, koji je mrzio Radića, atentat je izvanredno došao da dokaže neuspijeh parlamentarizma u državi i opravda proglašenje svoje diktature, koju je morao odgoditi (tvrdnja Drljevića) dok ne vidi što će biti sa Radićem.

Dragoljub Jovanović iznosi kako mu je Mita Dimitrijević pričao o tome kako je poslije atentata odletio u dvor i predložio kralju da odmah pođe k Radiću, jer je shvatio, da Srbi i kralj treba da učine nešto da bi skinuli odgovornost sa sebe, a da mu je kralj malo razočarano odvratio: ‘’da je Radić ostao živ’’! Jovanović navodi da mu je tada Dimitrijević, svestrano obavješten, dodao da će Radić umrijeti jer ima šećernu bolest i da ne može idržati više od 40 dana. Kralj je tad kazao samo: ‘’Zbilja?’’ I otišli su u bolnicu. Pošto su posjetili Radića - otišli su kralj i Mita u mrtvačnicu gdje su mrtvi ležali Pavle Radić i Đuro Basariček. Dimitrijević je sotonski šapnuo kralju: ‘’Sire voici I’drage’’. Na to mu je Aleksandar odogovorio: ‘’Možda’’ (Puet etre).

Atentat je u Radiću ubio svaku vjeru u potrebu opstanka zajedničke države. I to svoje iznova probuđeno staro uvjerenje on je do svoje smrti očitovao.

Izvještajima o prvom susretu ranjenog Radića i kralja, neposredno nakon operacije (kako ga je kralj milovao po glavi i ljubio u čelo i kako su dugo šapatom razgovarali glavu uz glavu - čak da mu je Radić poljubio ruku) ne može se vjerovati - sve je to ustvari velikosrpska propaganda i kako je sam Pribičević rekao - neistina.
Pribičević je bio nazočan tom susretu. Čak da je Radić još pod narkozom uzviknuo živeo kralj. Pribičević je rekao točnije da je sve velika izmišljotina smišljena u političke svrhe.

Radić je uvečer u bolnici rekao Mačeku da poslije ovoga što se dogodilo u parlamentu - možemo imati malo ili ništa sa Srbima. Rekao je da će se možda s njima moći urediti zajednički vanjski poslovi i obrana, a možda ni to.

Odmah nakon atentata vlada je održala sjednicu, a cijelo vrijeme Vukičević je ‘’prelazio’’ u dvor. Sa sjednice Vlada je poslala priopćenje da se događaj zlonamjerno ne izvrće i eksploatiše na držanje javnog mišljenja i jednom ličnom zločinu ne daju razmjere i tumačenja na štetu ugleda i spokojstva zemlje.

Vlada je unaprijed, dakle, bez ikakve istrage - ispitivanja - i prije bilo kakvih rezultata istoga zauzela stajalište da se radi o ‘’jednom ličnom zločinu’’ te se odmah pobrinula na sve načine da pokuša onemogućiti svako drugo tumačenje.

Ministar unutarnjih poslova Antun Korošec i ministar pravde Milorad Vujičić intervenirali su posebno u hrvatskim krajevima da se spriječi sloboda pisanja i demonstracije. Već 21. lipnja u Zagrebu je bilo zabranjeno niz hrvatskih listova, a 22. lipnja policija je spriječila širenje letaka 33 zastupnika pod naslovom: ‘’Saopštenje’’ u kojemu se iz srpske opozicije izražava sućut Hrvatima i vodstvu SDK i HSS. Taj je letak bio okvalificiran kao izdajstvo. Inače, shvatilo se, da su se predstavnici srbijanskog javnog mišljenja time što nisu osudili zločin solidalizirali sa Punišom Račićem kao ubojicom. Žalilo se samo zatim, što nije Radić odmah ostao mrtav.

Meštrović piše kako je dan poslije atentata saznao od žene admirala Stankovića...... a onda pominje i srpskog popa u Šibeniku: ‘’Morat ćemo opet da se brukamo’’ (ovaj dio ima u Meštrovićevim memoarima)

U Zagrebu su 20 i 21 lipnja održane velike demonstracije u kojima je u sukobu sa redarstvom bilo mrtvih i ranjenih. Kroz to vrijeme Radić se u bolnici borio za život - a moglo se očekivati da će atentat netko pokušati dovršiti. Kad se malo oporavio Radić je počeo davati obazrive - dvosmislene - izjave iz kojih se ipak mogao naslućivati njihov pravi smisao.

Pokušavao je i pomirljivim izjavama o ‘’velikom narodu i velikom kralju’’ neutralizirati mržnju protiv sebe. Međutim, velikosrbi su to koristili u propagandne svrhe - da bi smirili hrvatsko nezadovoljstvo.
Hrvatski jezikoslovac Bratoljub Klajić piše kako je, nakon atentata, u Zagrebu postojala samo jedna deviza: ‘’Nikad više u okrvavljenu skupštinu’’! I da se očekivalo da će vodstvo zatrubiti na ustanak. U ovakvoj situaciji kralj je ponudio Radiću da osnuje jedan koncentracioni kabinet koji bi imao za misiju voditi jednu politiku ublažavanja i izmirenja, ali je Radić to odbio.

U jednom razgovoru, u bolnici, sa novinarom ‘’Politike’’ Gojkom Božovićem i urednikom ‘’Jutarnjeg lista’’ Gabrom Pilićem - Radić je izjavio da klub SDK neće držati nikakvih sjednica do rujna. ‘’dok on potpuno ne ozdravi i kada bude mogao uzeti vodstvo u svoje ruke’’..... Radić je dodao kako narod osuđuje zločin, dok čaršija, najvećim dijelom, odobrava i kaže: ‘’Trebalo ih je sve pobiti’’.

U Beogradu Velikosrpski elementi Radiću nisu ništa vjerovali i mislili su kako se pretvara i čeka momenat da ode u Zagreb i ozdravi i onda bi mogao u Zagrebu proglasiti samostalnu Hrvatsku.

U slučaju razbijanja države Srbija bi po četnicima mogla obuhvatiti BiH, Crnu Goru, Makedoniju, Vojvodinu i jedan dio Hrvatske, Slavoniju i Dalmaciju.

Kralj je priznao Meštroviću da su mu prije Radićeva odlaska u Zagreb, došli s više strana javiti da se Radić želi vratiti u Zagreb i kad tamo dođe da će proglasiti samostalnu državu Hrvatsku.

Kralj je onda poslao Pribičevića Radiću i rekao da prenese Radiću u bolnicu da on nema ništa protiv da Radić ode u Zagreb, ali da prije toga da izjavu da je za državnu cijelinu. Meštrović tvrdi da je dodao da ako Radić ne pristane, neka onda uredi kako on misli da je najbolje za Hrvate, a da će on, kralj, narediti vojsci da se povuče, a da Radić i Pribičević preuzmu nase odgovornost za odvojenu Hrvatsku.

Kralj se žalio Meštroviću da je Pribičević ovu njegovu poruku iskrivio rekavši Radiću da ga kralj neće pustiti da ode iz Beograda prije nego da izjavu da je za jedinstvo, i da je on (kralj) to sve dobio snimljeno u Radićevoj sobi.

Pribičević kazuje da ga je kralj primio 07. srpnja uvečer i da mu je rekao kako mu se čini da Radić odlazi sutra u Zagreb i da moli Pribičevića neka Radiću preda poruku: ‘’da sutra može u Zagreb da proklamuje rascep’’, da se više zajedno ne može ostati sa Hrvatima i da on neće nikakav rat sa Hrvatima, a budući da se ne može ostati zajedno, da je bolje da se razdvojimo u miru kao Švedska i Norveška....... Kralj je kazao Pribičeviću da se i vlada slaže sa tim prijedlogom jer da drugog izlaza nema. Da Korošec šuti, a da se Spsho slaže. Kralj je kazao da neće nikad pristati na federaciju i da je prije za podjelu nego za federaciju.

Pribičević je odbio mogućnost cijepanja, pa je već tog dana - 7. srpnja, obavijestio Radića o svome stajalištu, koji se s tim složio. Na ponovni poziv da dođe u dvor istog dana Pribičevića je pitao kralja ima li što protiv sastava neutralne vlade sa generalom Hadžićem na čelu? Pribičević je odgovorio da nema i da bi bilo glavno da vlada bude zbilja neutralna i da se izbori odmah obave.

Pribičević dalje piše da je sve to rekao Radiću 8. srpnja kad ga je pratio na kolodvor, a da mu je Radić rekao kako će vidjeti da ni najmanji uvjet, koji se odnosi na to, da se dobije jedna neutralna vlada i izbori neće biti prihvaćen, pa je dodao:

‘’Mi smo dobri ljudi, a oni su šakali’’!

Razumljivo je da Radić nije mogao prihvatiti političko riješenje, jednostrano kraljevo proglašenje amputacije, nakon čega bi Radiću i Hrvatima ostala nešto veća Zagrebačka oblast kao Hrvatska država.
Uz prijetnju amputacijom hrvatskoga teritorija spominjna je i mogućnost primjene i zakona o zaštiti države protiv SDK.

Kralj je još Pribičeviću rekao da mu je njegov pokojni otac često govorio da se sa Hrvatima ne može sporazumijeti, da su to vekovni neprijatelji Srba i da s njima ne možemo voditi zajedničku politiku.

Radić je doživio kao veliko olakšanje odlazak iz Beograda. Na Savskom mostu, na odlasku, Stipe Matijević je rekao:

‘’Sad smo se oslobodili Srbije’’.

Kad su Beogradski novinari naglasili da je ovo Jugoslavija, zastupnici su odgovorili: ‘’Ne. Ovo je granica između Srbije i Hrvatske’’!

U Zagrebu Radić je sa urednikom lista ‘’Echo de Paris’’ Charlesom Bonefonom rekao između ostalog i podatak da su se Srbi domogli šuma, da su konfiscirali tridesetak milijuna dinara stoljetnih zaklada, da Zagreb plaća 82 milijna poreza državi, a Beograd 5 milijuna i da se za Beograd troši tri puta više nego za Zagreb.

‘’Za ništa na svijetu ne bi mi htjeli postati Mađari. A opet mi Hrvati bili bismo sretniji pod Mađarskom. Uživali smo doista potpunu autonomiju. Imali smo svoj sabor, stvarali smo svoje zakone, imali smo svoje činovništvo i svoje pravosuđe. Jedino vojska, vanjska politika, državne financije ovisile su o Budimpešti prema sistemu delegacija’’.

Iz te Radićeve nostalgije za vremenima Austrougarske monarhije savršeno se očituje njegova potpuna razočaranost u Kraljevinu SHS, tako da nije čudo, što kao jedinu vezu sa Srbijom navodi kralja (vrlo često upotrebljava izreku ‘’zločinačko leglo u Beogradu’’ i ‘’zmijsko leglo osiguralo širenje laži i u američkom tisku’’)

Zbog njegovih istupa, u neposrednoj blizini kuće, sredinom srpnja 1928., godine održane vojne vježbe u potpunoj ratnoj spremi - sa pucnjavom iz pušaka s oštrim nabojima.

Radić je otišao toliko daleko da je za njemački list: ‘’Volkischer Beobachter’’ u naslovu ‘’HRVATI PROTIV SRBA’’ - između ostalog kazao da je, a prijenjela je to beogradska ‘’Politika’’ Sporazum sa Italijom sasvim moguć uz potpuno očuvanje ekonomskog, kulturnog i socijalnog interesa naroda u Dalmaciji. Da se Hrvati ne boje Talijana - da su uvjereni da ne trebaju imati nikakvih bojazni od Italijana zbog Dalmacije, da Talijani ne žele Dalmaciju osvojiti nego da žele s Hrvatima živjeti u sporazumu i miru’’.

Ova izjava je vrlo negativno odjeknula u Beogradu. Ivan Krajač u ‘’Hrvatskoj reviji’’ godine 1938., pod naslovom ‘’Dvije političke sinteze’’ opisao svoj susret i razgovor s Radićem dva tijedna prije njegove smrti.

Radić mu je govorio o:

- napuštanju pacifizma
- promjena odnosa prema slavenstvu
- prekid sa Beogradom

Taj članak 1938., godine cenzura nije rezala, a HSS nije demantirao. Krajač je tvrdio da mu je Radić na kraju kazao:

‘’U Beogradu više nemamo što tražiti....... Samo vlastita nezavisna hrvatska državnost, u kojoj će svi slojevi organski povezani u jedan jedinstven hrvatski narod moći svoje blagostanje, svoj procvat te svoju vlastitu kulturu i moć na svom vlastitom geopolitičkom području’’.

Vlatko Maček je kasnije reagirao i nazvao te Krajačeve primjedbe pukom izmišljotinom. Ali treba reći da ih je on dva puta objavljivao i da ni prvi ni drugi put nitko na njih nije reagirao nakon objavljivanja. J Jareb je ustvrdio: ‘’Izgleda da je on (Maček) vrlo malo razgovarao sa Radićem u vremenu između atentata i njhegove (Radićeve) smrti.
Svjedočanstvo Ivana Krajača u istom smislu dopunjava Dragan Bubn(l)ić. On je 21. srpanja 1928., godine posljednji put bio kod Radića i o tome je u Zagrebu 15. listopada 1928., napisao članak koji je objavljen 1929., u Zagrebu u knjizi: ‘’Uspomene i sjećanja na vođu i učitelja’’. Knjigu je izdala ‘’Slavenska knjižara’’ koju je tada vodila udovica Stjepana Radića Marija. To daje Bubićevu tekstu posebnu važnost jer je činjenica da Marija Radić ne bi objavila ono, o svom suprugu, što ne bi smatrala istinitim.

Tu se tvrdi da je Radić govorio prijateljima i suradnicima: ‘’Sad je sve svršeno. Kad se oporavim odgovorit ćemo razbojničkoj špilji’’.

3.08.1928., stupili su u HSS Ante Trumbić i Ante Pavelić uz zadovoljstvo i odobravanje samog Radića. Ovo sve izazvalo je ogorčenje u Beogradu. Tako je u Ristovićevu ‘’Jedinstvu napisano u uvodniku 02.08. 1928., mišljenje je mnogih, koji Radića ne mrze, da bi za njega bilo sjajno, da umre, kako tako, ipak ne toliko prljav i bedan, koliko bi bio sraman i žalostan, da ostane živ’’. Sa autentične strane, saznali smo. da je Stjepan Radić počinio toliko zločinih dela prema državi i pre ovih izjava o personalnoj uniji i koketiranja sa Mađarskom, da će, još ovih dana, ma i teško bolestan, morati biti stavljen pred sud i u zatvor. Isto tako čuje se sa kompetetnih strana da će se i prema celoj bandi SDK primeniti u punoj strogosti zakon o zaštiti države, i da će još ovih dana početi preslišavanje svih njihovih poslanika, da li se i svi oni solidarišu sa akcijom Stjepana Radića na cijepanju države’’.

Nekoliko dana prije Radićeve smrti iz Beograda se širila vijest da je umro.

Neposre3dno prije smrti oko kuće su mu se noću vrzmale sumnjive osobe, te se pomišljalo na mogućnost novog atentata.
Radićev sin Branko ovako je doživio očevu smrt:

‘’Kad je tata poslije atentatta prizdravio, posjetio ga je sudac istražitelj. Razgovarali su na terasi u Hercegovačkoj. Ja sam se krišom motao u blizini, jer više nisam vjerovao nikome i ničemu. Tata je dao istražitelju osštru izjavu u vezi sa atentatom, iz koje se moglo razabrati da je kralj Aleksandar bio ne samo u njega upleten nego vjerojatno i incijator atentata. Novine su drugi dan objavile tu tatinu izjavu. Poslijepodne nazvao ga je Svetozar Pribičević i prigovorio mu kako je mogao dati takvu izjavu protiv kralja - znate onda je Svetozar još živio u zabludi. Tata se strašno uzrujao. Ja sam slušao iz predsoblja zabrinut za njega, gdje ogorčeno govori:

‘’Kako? Nas će ubijati, a mi to nećemo smijeti ni reći!’’

Predvečer mu je pozlilo, pao je u nesvjest. Pozvana su tri liječnika. Rekli su da je stanje doduše ozbiljno ali nije tragično. Baka je na trenutak izašla iz sobe da mu donese kompot, a kad se vratila već je bio mrtav.

Zagreb je 09. kolovoza 1928., veličanstveno ispratio Radića na posljednji počinak. Sve trgovine i radnje bile su zatvorene, a na svim kućama bile su izvješene crne zastave, a na mnogim prozorima vidjeli su se još ostaci svijeća, koje su prošle noći gorjele u čast mrtvom vođi. Neki tvrde kako se bez pretjerivanja može reći, da je 300 00 Hrvata ispratilo Radića na njegovo posljednje počivalište. Politička napetost u Zagrebu neposredno nakon atentata bila je takva da je Pribičević savjetovao zastupnicima vladinih stranaka i nekih drugih, da ne dolaze u Zagreb na pogreb poginulih Hrvata u narodnoj skupštini 20. lipnja 1928., godine, a taj zahtjev ponovila je cijela SDK u povodu Radićeva pogreba.

STJEPAN RADIĆ - Ivan MUŽIĆ (zadnji dio iz knjige koji se odnosi na atentat na S Radića).

Bobani
14-09-2016, 04:10
Dragi kolega "nervozni listonoša" bez velikih uvoda najiskrenije ti zahvaljujem na ovom prilogu. Ja bih najsretnihi bio kada bi samo to bio prvi i zadnji prolog naše hrvatske krvave povijesti. Ali, šta ćeš. Tu smo i povijest je tu. Svi oni koji su se u prošlosti borili da sačuvaju naše drago hrvatsko ime, su na jedan ili drugi način, ali uvijek u odrazu vremena u kojaima su djelovali, bili "U"staše.
PoZDrav….

Nervozni listonoša
14-09-2016, 10:57
Dragi kolega "nervozni listonoša" bez velikih uvoda najiskrenije ti zahvaljujem na ovom prilogu. Ja bih najsretnihi bio kada bi samo to bio prvi i zadnji prolog naše hrvatske krvave povijesti. Ali, šta ćeš. Tu smo i povijest je tu. Svi oni koji su se u prošlosti borili da sačuvaju naše drago hrvatsko ime, su na jedan ili drugi način, ali uvijek u odrazu vremena u kojaima su djelovali, bili "U"staše.
PoZDrav….

Poštovani!

Nisam još završio sa Stjepanom Radićem. Kad uhvatim vremena mislim da ću dovršiti ovaj upis. Ovo sam mislio u onu temu o Jugoslaviji i hrvatskim zabludama u vezi s jugoslavenstvom, a onda sam vidio da ima tema o Radiću.

Pošto sam ljetos bio u poslu eto nisam stavio prije - nego tek sad. Drago mi je - što je u ovako kratkom roku - prektički od nočas pa evo do sad ovo imalo tako puno pregleda.

Čim uhvatim vremena - dovršit ću ovo.

Pozdrav!