PDA

Pogledaj Full Version : Božićna priča



ZGabriel
24-12-2012, 00:39
Ovu priču poklanjam Sagiju i svom kumčetu. :love :love




Tiha noć ***


Dan se polako bližio kraju, a gužva nije jenjavala. Miriam je žurila od stola do stola, pa u kuhinju, pa opet natrag. Gostionica bijaše puna gostiju, sve sobe popunjene. Ljudi su stizali izdaleka u Betlehem tražeći prenoćište. Padala je s nogu od umora, no poslu se nije nazirao kraj. Sve zbog onog glupog cara i njegovih poreza, pomisli djevojka neraspoloženo. Nije ona puno znala ni o caru, ni o nametima, ali slušala je goste kako razgovaraju i prigovaraju. Njene radoznale uši hvatale su isječke razgovora i slagale sliku o dalekim raskošnim dvorcima optočenim zlatom i djevama odjevenim u svilu i srebro. U žamoru gostionice zamišljala je vrtove i fontane i tihe zvuke glazbe. Ah, kad bi jednom mogla u miru sjesti u hladu velikog drveta i slušati umilnu glazbu i žubor vode...ali oko nje su zveckali tanjuri i novčići s carevim likom. Odnijela je prljavo posuđe u kuhinju i šmugnula vani na trenutak. Prve zvijezde pojavile su se na nebu. Gostionica je stajala na samom rubu grada i iza nje se pružao pogled na brežuljke. Miriam je zamišljala pašnjake i stada ovaca u daljini. I pastiri će sad otpočinuti.
Iz razmišljanja je prenu tihi glas. Okrenula se i ugledala muškarca koji je na povocu vodio magarca. Na magarcu sjeđaše žena. U polumraku joj se učini da je trudna. Lice joj je bilo blijedo. Tražili su prenoćište, ali Miriam samo odmahnu glavom. “Sve je puno.”
Gledala je ženu, bijaše jako mlada, mlađa i od nje.

“Pričekajte trenutak, pozvat ću majku”, reče muškarcu i otrča u kuhinju.

Majka ju je saslušala i slegla ramenima.“Što da radimo, nema više mjesta.”

“Ali, majko, žena je trudna, izgleda umorno! Zar im ne možemo pomoći?” molila je Miriam.

Majka uzdahnu i krenu prema vratima. Izašla je i pozdravila pridošlice.

“Žao mi je, nema više slobodnih soba. Tu iza kuće je štala, smjestite se kako znate. Žao mi je.”
Rekavši to, okrenu se i ode natrag u kuhinju. Muškarac samo klimnu glavom a žena se blago nasmiješi Miriam. Miriam se pokunjeno vrati u kuhinju. Iznenadila se kad je vidjela majku kako vadi čiste ubruse iz ostave i užurbano oblači novu pregaču.

“Žena samo što nije rodila. Zagrij još vode i ponesi koliko god možeš u štalu. Zagrabi i hladne vode. No, požuri, nemoj samo stajati!”, majka uze posudu s vodom i ubruse i zaputi se prema štalici.

Miriam se vrzmala po kuhinji tražeći što veće posude. Na kraju zgrabi najveći lonac za juhu i otrča van. Dotrčala je do štale najbrže što je mogla. Žena je ležala na slami. Lice joj je bilo zgrčeno od bolova. Njena majka brisala joj je čelo mokrim ubrusom. Djevojka spusti lonac pored majke i otrča natrag u gostionicu. Gosti su je zvali i tražili hranu, no ona produži u kuhinju i uze još vode.
Požurila je natrag. Na vratima štale začu plač. Ušla je tegleći posude s vodom i ugledala svoju majku kako u rukama drži djetešce. Vještim rukama ga je okupala i povila u ubrus. Miriam je stajala i sva u čudu gledala čas svoju majku, čas ove neobične goste. Žena je ležala na slami, glave naslonjene na jastuk napravljen od plašta. Muškarac je klečao pored njenog uzglavlja i gladio je po kosi. Njena majka se približi roditeljima i nježno spusti dijete u ženino naručje. Žena ga privi na grudi a dijete zašuti isti tren. Miriam se učini da je u štali jako svijetlo, kao usred sunčanog dana. Gledala je mladu majku i njeno dijete i mislila da gleda kraljicu obasjanu suncem. Prišla je bliže i kleknula pored slamnate postelje. Ispružila je ruku i vrhovima prstiju dotakla djetetove ručice. Djetešce otvori oči i pogleda je. Miriam se osmijehnu i dijete joj uzvrati osmijeh. Svjetlost se još pojača i ona začu glazbu kakvu njene uši nikad nisu čule, kao da anđeoski korovi pjevaju najljepšu pjesmu. Oči joj se napuniše suzama dok je ushićeno gledala djetetovo lice obasjano svjetlošću. Djetetova majka pomilova ga po glavici i Miriam se prenu. Žena je gledala prema vratima kao da vidi starog prijatelja i ona okrenu glavu. Na vratima ugleda izvor svjetlosti, visoku priliku odjevenu u blještavu bijelu haljinu. Miriam spusti glavu, svjetlost je bila zasljepljujuća. Štalom se prolomi glas: Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi!
Anđeoska glazba opet ispuni štalicu. Miriam je i dalje klečala pored kreveta od slame i pitala se kad će ljudi nagrnuti da vide što se događa. Ali nitko ne dođe. Glazba polako utihnu a svjetlosti nestade. Miriam podiže glavu i pogleda dijete. Spavalo je mirno u majčinom naručju. Miriam se osmijehnu ženi i polako ustade. Uzela je prazne posude i krenula prema kući. Iznad štalice je sijala zvijezda i obasjavala okolicu ali kao da nitko nije ništa opazio. Noć bijaše neobično tiha. Betlehem je spavao.
Miriam odnese posude u kuhinju. Dohvati drveni pladanj i stavi na njega malo kruha i sira i krčag vode. Ništa drugo nije našla u polumraku. Krenula je opet prema štalici. Zvijezda je i dalje sijala.
Kad je ušla, ugleda neobičan prizor. Dijete je spavalo u jaslama a tri pastira stigla su s ispaše i razgovarala s roditeljima. Uzbuđenim glasovima nešto su im objašnjavali. Miriam zbunjeno donese pladanj i ponudi gostima skromnu večeru. Pozdravila je pridošlice i poželjela svima laku noć. Vratila se u kuću i otišla do svoje sobice. Pokušala je zaspati ali san joj nije dolazio na oči. Čas bi čula glazbu, čas dječji plač i glasove pastira. Izvana je dopirala zvjezdana svjetlost. Ležala je tako i pitala se kakvo se to čudo dogodilo. Kad su pijetli kukurikanjem najavili novi dan, ona ustade, odjenu se i ode u kuhinju. Pristavila je kotao s vodom. Uskoro će doći i njena majka i braća i krenuti na svakodnevni posao. Onda se sjeti da je u štalici ostalo posuđa koje bi joj moglo trebati. Ogrnu se plaštom – još je bilo svježe – i zaputi se prema štalici. Nadala se da će gosti spavati i da ih neće omesti u odmoru. Nadala se i još jednom pogledu na nasmiješeno dijete u jaslama. Ali štala bijaše prazna. Nije bilo ni gostiju ni kreveta od slame, samo su vol i magarac u kutu mirno žvakali svoj jutarnji obrok. Miriam nađe pladanj i posuđe na rubu jasala. U jaslama je ostao ubrus na kojem je novorođenče spavalo. Djevojka pažljivo uze ubrus i smota ga. Jednom rukom uzela je pladanj, a drugom je ubrus privila na srce. Odnijela je pladanj u kuhinju i otrčala do svoje sobe. “Nisam ih pitala ni kako se zovu”, pomisli tužno. No tuga se pretvori u osmijeh kad se sjeti djetetovog lišca. U svom srcu znala je da se dogodilo čudo. Spustila je ubrus na uzglavlje svog kreveta i tiho zapjevušila melodiju koju je čula te noći. “Kakva čudesna noć! Pamtit ću je dok živim.”






*** priča je inspirirana pjesmom Dorothy Parker:



The Maid-Servant At The Inn





"It's queer," she said; "I see the light
As plain as I beheld it then,
All silver-like and calm and bright-
We've not had stars like that again!

"And she was such a gentle thing
To birth a baby in the cold.
The barn was dark and frightening-
This new one's better than the old.

"I mind my eyes were full of tears,
For I was young, and quick distressed,
But she was less than me in years
That held a son against her breast.

"I never saw a sweeter child-
The little one, the darling one!-
I mind I told her, when he smiled
You'd know he was his mother's son.

"It's queer that I should see them so-
The time they came to Bethlehem
Was more than thirty years ago;
I've prayed that all is well with them."





Dorothy Parker