PDA

Pogledaj Full Version : 1. studenoga - Svi Sveti



ZGabriel
31-10-2012, 10:28
http://zupa-brestovsko.com/images2/svi_sveti.jpg

Danas, Crkva na putu, u životnoj borbi, slavi onu koja se nalazi već u trijumfu, u konačnoj nebeskoj slavi. Nemoguće da slavi svakog pojedinog u slavi, Crkva »jednom svetkovinom časti sve svete« – kako to lijepo izriče i molitva današnje svetkovine. Njihovo je mnoštvo veliko, kako to svjedoci i sv. Ivan u svom Otkrivenju kad kaže: »Vidjeh: evo velikog mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda gdje stoji pred prijestoljem.« U tom se mnoštvu nalaze i toliki sinovi i kćeri iz našega naroda, medu njima, vjerujemo, i zagrebački pomoćni biskup, sluga Božji dr. Josip Lang, koji je umro baš na današnji dan. Sve to silno, neprebrojivo mnoštvo u radosti stoji »pred licem Jaganjca«.


Gospodin je u svome govoru na gori svečano obećao i zajamčio blaženstvo svima siromašnima u duhu koji nisu robovi prolaznih dobara, krotkima, onima koji gladuju i žeđaju za pravdom, milosrdnima, onima koji su cista srca, tolikima u povijesti progonjenima zbog pravde, tolikima potlačenima, obespravljenima, oklevetanima. Svemoćno javno mnijenje koje ovdje čini tolike nepravde, s onu stranu groba bit će osuđeno, raskrinkano, a njegovim će žrtvama čast i sloboda zauvijek biti vraćene. Svi koji su vjerovali u Kristova blaženstva bit će doista i blaženi. Svi koji su morali gledati kako zlo trijumfira nad dobrom, nepravda nad pravdom, ropstvo nad slobodom, klicat će zbog konačnog trijumfa dobra nad zlim.


Podrijetlo svetkovine Sviju svetih valja tražiti na Istoku već tamo u IV. stoljeću. Ondje se u Antiohiji slavio blagdan svih svetih mučenika na prvu nedjelju po Duhovima. U VI. je stoljeću isti blagdan na isti dan uveden i u Rimu, a 100 godina kasnije papa Bonifacije IV. stavio ga je na 13. svibnja, dan u koji je poganski hram Pantheon, posvećen svima bogovima, pretvorio u crkvu na čast Bogorodici i svima svetim mučenicima. I tako je taj nekadašnji poganski spomenik dobio naziv: »Sancta Maria ad Martyres« – crkva svete Marije i svetih mučenika.


Kako je poznato, Pantheon je vrlo originalna građevina s otvorenom kupolom kroz koju ulazi svjetlo. Na svetkovinu Svih svetih kroz taj je otvor padala u crkvu kiša rumeno žarkih ruža, lijep simbol svetih mučenika i njihove Kraljice. Bilo je to za vrijeme svečane svete mise. Papa Grgur IV. premjestio je god. 835. svetkovinu Sviju svetih na l. studenoga. Vjerojatno zbog jednostavne prikladnosti, kako to u XII. stoljeću svjedoci Ivan Beleth. Prikladnost se sastojala u tome što je nakon završene žetve i berbe bilo lakše osigurati hranu i piće za veliko mnoštvo hodočasnika koji bi tom zgodom nagrnuli u Rim.


Glasoviti Alcuin, učitelj cara Karla Velikoga, bio je jedan od velikih širitelja svetkovanja blagdana Sviju svetih. On je bio rodom iz Yorka u Engleskoj, a Kelti su već u starini smatrali svetim prvi dan studenoga koji je po njihovu sudu označavao početak zimskoga godišnjeg doba. Neki zbog toga misle da je blagdan Svih svetih prebačen od 13. svibnja na 1. studenoga pod anglosaskim i franačkim utjecajem, a ti su narodi baštinili opet neke tradicionalne religiozne običaje starih Kelta.


Svetkovina je Sviju svetih jednako popularna kako u istočnoj tako i u zapadnoj Crkvi. Njezinu ljepotu neka nam u svome Govoru za nedjelju Sviju svetih posvjedoči u ime istočne Crkve njezin veliki srednjovjekovni teolog Gregorije Palamas. Njegov se utjecaj u istočnoj može usporediti s utjecajem sv. Tome Akvinskoga u zapadnoj Crkvi. On je baš kao i Anđeoski naučitelj bio pravi mistik. Spomenimo da se Palamas rodio u Carigradu oko god. 1296., postao solunski nadbiskup oko god. 1340. te umro u tom gradu god. 1359. Evo nekoliko njegovih misli:


»Kad prorok u psalmu kaže: ’Bog čini čudesne stvari u svojim svetima’, onda dodaje: ’On će dati snagu i hrabrost svome narodu’ (Ps 67,36). Promatrajte umom snagu tih proročanskih rijeci. Bog će čitavom svom narodu dati snagu i odvažnost.


Bog nije pristran ni prema kome. Pa ipak on čini čudesa samo svojim svetima. Sunce s visine jednakim (…) obiljem prosipa svoje zrake na sve; no ipak mogu ga vidjeti samo oni koji imaju oči i koji ih nisu zatvorili: i samo se tim čistim pogledom svojih očiju raduju čistoći svjetla… Tako i Bog s nebeskih visina daje bogatstva svoje milosti. On sam je izvor spasenja i svjetla iz kojeg se vječno slijeva milosrđe i dobrota. Pa ipak ne koriste se svi ljudi bez razlike njegovom snagom i milošću da bi se savršeno vježbali u kreposti i ostvarivanju čudesa, već samo oni koji su svoje odluke proveli u djelo te koji su prokušani činima svoje pripadnosti Bogu i svojom vjerom; oni koji su se potpuno odvratili od zla, prianjajući čvrsto uz Božje zapovijedi te upirući pogled svoga duha u Krista, Sunce pravde.


Krist ne samo da nudi nebo onima koji se bore, već ih i bodri ovim evanđeoskim riječima: ’Tko god mene prizna pred ljudima, priznat ću i ja njega pred svojim Ocem nebeskim’ (Mt 10,32). Vidite, nikad ne možemo očitovati svoju vjeru i javno se opredjeljivati za Krista ako nismo od njega primili pomoć i snagu. A s druge opet strane naš Gospodin Isus Krist u budućem vijeku neće govoriti nama u prilog i neće nas predstaviti svome Ocu ako u nama nije naišao na povod da bi nas tamo gore sjedinio s njime.


Ukoliko je Božji sluga, svaki se između svetaca u svom prolaznom životu i pred smrtnicima izjašnjava za Krista. On to čini u kratkom razmaku vremena i u prisutnosti maloga broja ljudi. A naš će se Gospodin Isus Krist, koji je Bog te gospodar neba i zemlje, izjasniti za nas u svijetu vječnosti, pred Bogom, svojim Ocem, okružen anđelima i arkanđelima i svim nebeskim silama, u prisutnosti svih ljudi, poslije Adama sve do konca vjekova. Jer svi će uskrsnuti i pojaviti se pred Kristovim sudištem. Dakle, u prisutnosti sviju i pred pogledom sviju on će učiniti da njegovi budu prepoznati, on će proslaviti i okruniti one koji su mu do kraja pokazali svoju vjeru.«


Palamasovo se razmišljanje potpuno poklapa s Ivanovim Otkrivenjem u kojem stoji: »Pobjednik će tako biti obučen u bijelu haljinu; njegova imena sigurno neću ’izbrisati iz knjige života’; štoviše, njegovo ću ime priznati pred svojim Ocem i njegovim anđelima« (3,6).


Kao gradu za duhovno razmišljanje na današnju svetkovinu i sutrašnji spomendan vjernih mrtvih navodim nekoliko misli i iz bogate ostavštine pokojnoga pape Pavla VI. On je u podnevnom nagovoru prije Anđeoskog pozdravljenja vjernicima, okupljenima na Trgu sv. Petra u Vatikanu, na današnji dan god. 1965. rekao: »Vi i danas želite naš pozdrav i naš blagoslov. Dat ćemo vam ih rado razmišljajući kako ova dva dana – blagdan svetih i spomendan pokojnih – praktički zaključuju ciklus liturgijskih blagdana godine te pružaju veoma spasonosne misli koje naše razmišljanje prenose sa scene ovoga svijeta na onu budućega.


Misao na sve svete potiče nas na razmišljanje kako naš život mora biti svet i dobar, shvaćen u funkciji budućega života te kako imamo odgovornost da ga postignemo. Spomen na mrtve ispunja nas potresenošću zbog tolikih uspomena i ozbiljnih razmišljanja koja su povezana s mišlju na smrt. Molimo za naše pokojne, ali i za njihovu duhovnu pomoć!


Gospa, Kraljica neba, neka primi te naše molitve te od njih načini most između sadašnjega i onoga budućega života; neka nam bude Majka i u nebeskom životu!«


U želji da za današnju svetkovinu imamo, zaista, blagdanski obilan duhovni stol, navest ćemo nekoliko misli i iz knjige velikoga francuskog teologa, isusovca Henrija De Lubaca. Te su misli uzete iz knjige Paradoks i tajna Crkve. One se odnose na svetost sutrašnjice.


»Tko je mogao predviđati ono jedinstveno što će dati jedan Augustin, jedan Franjo Asiški, jedan Ignacije Lojolski? Isto tako nitko od nas ne može se danas ozbiljno uputiti u avanturu da opiše značajne crte koje će obilježavati svece sutrašnjice…


Budući pak da je naše doba izvrgnuto promjenama više od svih drugih te ga goni vrtoglavi vihor, predviđanja o tom predmetu cine mi se danas dvostruko nemoguća. To ne bi značilo samo računati bez Duha, koji je u svojim iznašašćima uvijek nepredvidiv; već to bi značilo spekulirati o značajkama i potrebama jednoga razdoblja čija nam sutrašnja situacija izmiče… Valja se, dakle, već unaprijed uvjeriti da svetac što ga očekujemo nikako neće biti u skladu s našim pojmovima, našim prognozama ili našim željama. Kad on bude prisutan, možda će nas šokirati, iznenaditi. Ako ga Bog bude podigao u našoj sredini, možda ćemo biti u napasti da ga odbacimo… No on će imati svoju ’osvetu’.


Govorimo o budućnosti. No ono što želim reci upravo je dio povijesti koji uvijek počinje iznova... Kako god svetac morao biti različan od svojih brojnih prethodnika, on će ipak reproducirati njihove bitne crte. On će biti siromašan, ponizan. Posjedovat će duh blaženstava. neće proklinjati, a ni laskati. On će jednostavno ljubiti. On će Evanđelje uzeti doslovno, tj. sa svom njegovom strogošću. Tvrda će ga askeza osloboditi od njega samoga. On će baštiniti svu vjeru Izraela, ali dozivajući si u svijest da je ona prošla kroz Isusa. On će uzeti na se križ svoga Spasitelja i truditi se da ga slijedi.


Za naše osrednje čovječanstvo njegov život neće biti primjer i poticaj. Podvrgnut pogrješivosti kao svaki drugi čovjek, on, poučljiv prema Duhu, imat će onaj dar duhovnog rasuđivanja što je obećan Zaručnici – svetoj Crkvi – te se neće više plašiti ni najkorjenitijih obnova, no ne dajući se zavesti ni lažnim novotarijama. Kao i toliko njegovih prethodnika, odgovarajući novim djelima, novim situacijama, on će biti branitelj i oslonac potlačenih. Možda će jednako tako biti voda ljudi. Možda će biti doveden do toga da osnuje i ne htijući neki novi institut takvoga stila koji će nas u prvi mah začuditi. Možda će i u društvu igrati ulogu pa će se na tisuće trubalja javnoga mišljenja baviti njime. Možda će, naprotiv, biti i izoliran; možda će živjeti od mase nezapažen. Možda će njegova okolina gledati na njega kao na anakronizam, na nešto što spada u prošlost. Možda će biti neshvaćen, izdan, ostavljen od svojih: a tako je uvijek i s jednostavnom ljudskom istinom Evanđelja. Pod oblicima i u prilikama koje ne možemo predvidjeti, on će se ukopati u tajnu patnje, u predanje, u onu intimnu osamljenost – u odvratnost prema grijehu. On će također biti drugi Krist: ne čovjek koji bi htio nadmašiti Krista, već naprotiv čovjek čiji će sav ideal, sav život biti da se Njemu suobliči.


Dakle, po njemu će kao i po njegovu Učitelju te u potpunoj ovisnosti o Učitelju prosijevati Božje lice…«

ZGabriel
31-10-2012, 10:35
2. studenoga - Spomen svih vjernih mrtvih – Dušni dan


http://www.hrhb.info/[IMG]http://i1269.photobucket.com/albums/jj587/ZGabriela/andjeo.jpghttp://www.hrhb.info/[IMG]http://i1269.photobucket.com/albums/jj587/ZGabriela/andjeo.jpghttp://i1269.photobucket.com/albums/jj587/ZGabriela/andjeo.jpg


Sveta majka Crkva u svome bogoslužju svima koji preminuše »u znaku vjere« – kao vjernici – daje važno mjesto. U svakoj misi, u euharistijskoj molitvi, ona se sjeća pokojnih i moli za njih. U svome časoslovu, u prošnjama, ona također moli za pokojne. Ona smrt vjernika okružuje opet svojim bogoslužjem, misama za pokojne, pogrebnim obredima i blagoslovima. No sve to nije joj još dosta. U svojoj ljubavi prema pokojnicima ona svetkuje i spomendan svih vjernih mrtvih kad svim svojim svećenicima velikodušno omogućuje da za pokojnike služe tri mise: jednu za koga god žele namijeniti, drugu na nakanu Svetog Oca, a treću za sve vjerne mrtve.


Spomendan vjernih mrtvih dugujemo inicijativi jednoga sveca, benediktinskog opata iz Clunyja, svetog Odilona. Svršetkom I. tisućljeća već se na mnogim mjestima nakon blagdana Sviju svetih slavio i spomendan mrtvih. No kad je taj spomendan god. 998. sv. Odilo službeno uveo u Cluny, o kojem je bilo ovisno oko tisuću benediktinskih samostana, onda je to značilo tu praksu uvesti u velik dio Europe koja je tada bila pod stalnim utjecajem Clunyja. Službeni spomendan mrtvih god. 1311. potvrdio je i Rim.


Žpanjolska je god. 1748. dobila povlasticu da njezini svećenici na Dušni dan mogu služiti tri mise. Tu je povlasticu u našem stoljeću papa Benedikt XV. god. 1915. proširio na cijelu Crkvu. Na taj je način bila opet bitno naglašena istina naše vjere koja ima svoj temelj u objavi, a ta je da osim Crkve, hodočasnice u vremenu i slavne u blaženoj vječnosti, postoji i čistilišna Crkva, neko stanje »u kojem se ljudski duh cisti te postaje dostojan da se uzdigne u nebo«, kako to pjesnički i slikovito pjeva veliki Dante.


Sv. Pavao se u II. poslanici Korinćanima služi slikom zgrade u stanju izgradnje. Propovjednici su prema njemu radnici koji zidaju na temeljima što su ih postavili prvi Kristovi poslanici, tj. apostoli. Medu njima su oni koji obavljaju brižan posao i njihovo je djelo bez nedostataka, u neku ruku savršeno. Drugi, naprotiv, u dobri građevinski materijal miješaju i ono što je propadljivo: drvo i slamu, a to su tašta slava i nehat. No kako piše apostol: »Svačije će djelo izići na vidjelo. To će pokazati onaj Dan, jer će se očitovati vatrom, a ta će vatra otkriti kakvo je čije djelo. Onaj kome ostane što je nadozidao, primit će nagradu, a onaj čije djelo izgori, štetovat će. On sam spasit će se, ali kao kroz vatru« (1 Kor 3,13–15).


Tim dušama, koje kušnja ognja obvezuje na čišćenje u očekivanju pune nebeske radosti, Crkva danas posvećuje poseban spomen, potičući nas sve da za njih molimo. Ta praksa ima svoju prethodnicu, već u Starom zavjetu, kad je Juda Makabejac »sabrao dvije tisuće srebrnih drahmi i poslao u Jeruzalem da se prinese žrtva okajnica za grijeh« (Mak 12,43). Radi se o grijehu židovskih palih vojnika koji su se bili ogriješili o Zakon. Sveto pismo ovako hvali Judinu inicijativu: »Učinio je to vrlo lijepo i plemenito djelo, jer je mislio na uskrsnuće. Jer da nije vjerovao da će pali vojnici uskrsnuti, bilo bi suvišno i ludo moliti za mrtve. K tome je imao pred ovima najljepšu nagradu koja čeka one koji usnu pobožno. Svakako, sveta i pobožna misao. Zato je za pokojne prinio žrtvu naknadnicu, da im se oproste grijesi« (2 Mak 12,43–45).


Spomendan mrtvih, koji se na vanjski način već dan prije počinje slaviti, kad naša groblja ožive živim posjetiteljima grobova, za kršćanina je prilika da za svoje pokojne učini ono najvrjednije, da za njih moli, eventualno dade odslužiti svetu misu. Lijepo je da grobove svojih pokojnika držimo u redu, da ih kitimo, da na njima palimo svijeće, no kudikamo je bolje za svoje pokojnike moliti. U tom nam majka Crkva sama daje najljepši primjer, jer ona za vjerne mrtve ne prestaje moliti. Njezina će molitva za njih utihnuti tek na koncu vremena.



http://i1269.photobucket.com/albums/jj587/ZGabriela/kriz.jpg

sagitarius
31-10-2012, 10:47
Spomendan mrtvih, koji se na vanjski način već dan prije počinje slaviti, kad naša groblja ožive živim posjetiteljima grobova, za kršćanina je prilika da za svoje pokojne učini ono najvrjednije, da za njih moli, eventualno dade odslužiti svetu misu. Lijepo je da grobove svojih pokojnika držimo u redu, da ih kitimo, da na njima palimo svijeće, no kudikamo je bolje za svoje pokojnike moliti. U tom nam majka Crkva sama daje najljepši primjer, jer ona za vjerne mrtve ne prestaje moliti. Njezina će molitva za njih utihnuti tek na koncu vremena.

Dva izuzetno kvalitetna i prigodna teksta koja nam je upriličila Gabi, a koji na jedan nov i svjež način govore o ova dva izuzetno sveta dana u kršćanskom kalendaru.

Bismarck
31-10-2012, 14:16
Znaš šta ZGabrijel. Sav sam se naježio do ove tvoje homilije. Pogotovo o blagdanu Svih Svetih. Jednostavno, Hvala ti.:)

ZGabriel
31-10-2012, 14:18
Znaš šta ZGabrijel. Sav sam se naježio do ove tvoje homilije. Pogotovo o blagdanu Svih Svetih. Jednostavno, Hvala ti.:)


nema na čemu. :) tekstovi koje ovdje stavljam nisu moji. preuzimam ih s drugih stranica, a oni pak uglavnom iz knjiga o svecima.

Bismarck
31-10-2012, 15:19
nema na čemu. :) tekstovi koje ovdje stavljam nisu moji. preuzimam ih s drugih stranica, a oni pak uglavnom iz knjiga o svecima.

Svejedno. Treba u moru članaka naći nešto gdje ima ono bitno a izostavleno je suvišno

sagitarius
31-10-2012, 15:22
Gabi velika podrška da istraješ u ovom zaista hvale vrijednom izboru prigodnih sadržaja...

ZGabriel
31-10-2014, 15:39
Svi sveti nisu mrtvi i nisu bundeve


Liturgija nam daje jasan smjer: 1. studenoga nije tužni dan, dan za crninu, i nemamo nikakvu osnovu zvati ga danom mrtvih, jer je sve usmjereno slavlju živih koji su dio nebeske Crkve i kojima se raduju anđeli i u njihovom su društvu.

Autor: mr. Tanja Popec / laudato.hr (http://www.laudato.hr/Duhovnost/Zelite-li-znati-vise/Svi-sveti-nisu-mrtvi-i-nisu-bundeve.aspx)

Zborna molitva Euharistije koju slavimo na svetkovinu Svih svetih ukratko opisuje što slavimo toga dana: „Svemogući vječni Bože, danas zajedno slavimo zasluge svih svetih. Molimo te: što je više zagovornika, udijeli nam i veće obilje svoga milosrđa.“ Ulazna pjesma, pak, poziva na radost: „Radujmo se svi u Gospodinu! Svetkujmo blagdan u čast svih svetih: njihovu se blagdanu raduju anđeli i zajedno s njima slave Sina Božjega.“ Liturgija nam, dakle, daje jasan smjer: 1. studenoga nije tužni dan, dan za crninu, i nemamo nikakvu osnovu zvati ga danom mrtvih, jer je sve usmjereno slavlju živih koji su dio nebeske Crkve i kojima se raduju anđeli i u njihovom su društvu. U taj se dan smještaju svi pokojnici svetačkoga života za koje se nisu vodili postupci kanonizacije, a u zemaljskom su životu ostavili svetački trag i uzor za nasljedovanje. Smrću su prešli u vječni život, što ne znači prestanak postojanja, već trajanje na jedan drugačiji način, trajanje duše koja Boga gleda, dok tijelo čeka uskrsnuće u Posljednji dan. Isus nam je objasnio gdje nas to čeka i kako se tamo dolazi. Iz Njegovoga odgovora znamo i gdje su naši dragi pokojnici: „Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: 'Idem pripraviti vam mjesto'? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi, da i vi budete gdje sam ja. A kamo ja odlazim, znate put. Reče mu Toma: 'Gospodine, ne znamo kamo odlaziš. Kako onda možemo put znati?' Odgovori mu Isus: 'Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni“ (Iv 14,1-6).

Dan „opterećen“ neznanjem

Malo koji dan u liturgijskoj godini nosi teret neznanja kao svetkovina Svih svetih. Narod je, zasigurno pod utjecajem prakse pohoda grobljima, taj dan nazvao danom mrtvih, iako nije svjestan da na grobove dolazimo živima, jer ondje nitko nije izgubljen u doslovnom smislu. To je mjesto rastanka od zemaljskog života i, vjerujemo barem tako, prag prelaska u vječnost. Kad bismo naše pokojnike smatrali apsolutno mrtvima, tada pada u vodu naša vjera u život vječni. Pravim smjerom ići ćemo ako toga dana slavimo naše žive kao članove nebeske Crkve, koja je nama – putujućoj Crkvi – suputnica i dio jedne cjeline. Mnogi, osobito u seoskim sredinama, 1. studenog odijevaju crninu kao znak tuge za pokojnicima. Taj je običaj primjeren 2. studenog, no Svi sveti i slavlje toga dana po svojoj naravi traže boje života, a ne boje smrti. I još nešto, ne manje važno. Postoje vjernici (a i crkveni službenici) koji nerado čuju snimke s glasom danas pokojnih ljudi (npr. molitva krunice). Komentiraju tada: „Što nam puštate mrtvace?“ Ovo pitanje vrišti od nepoučenosti, ili možda blaže rečeno, površnosti u ispovijesti vjere u Općinstvo svetih na nebu i na zemlji. Katekizam Katoličke Crkve jasno kaže: „Sjedinjenje putnika s braćom koji su u Kristovu miru usnuli nipošto se ne prekida, dapače, prema trajnoj vjeri Crkve, jača se priopćivanjem duhovnih dobara“ (KKC, br. 955). Crkva nas potiče da jačamo svijest o povezanosti nas živih na zemlji i pokojnika za koje vjerujemo da im duša živi u gledanju Boga. I upravo gledana kao zemaljska i nebeska, Crkva je cjelovita. To konkretno znači da postoje tri stanja Crkve: „Sve dok ne dođe Gospodin u svome veličanstvu i svi anđeli s njim i dok mu, kad jednom bude uništena smrt, ne budu podložne sve stvari, neki od njegovih učenika putnici su na zemlji, neki se – ostavivši ovaj život – čiste, a neki uživaju slavu gledajući 'jasno trojedinoga Boga kakav jest'“ (KKC, br. 954). Što konkretno „rade“ naši pokojnici u nebeskoj Crkvi, možemo slutiti iz poruka dvoje svetaca. Tako je sveti Dominik, kad je umirao, svojoj subraći rekao: „Ne plačite! Bit ću vam korisniji poslije smrti i uspješnije ću vas pomagati nego za svog života.“ Sveta Terezija od djeteta Isusa, pak, poručila je: „Svoje ću nebo provoditi čineći dobro na zemlji.“ Pokojnici svetačkog života, kojih se spominjeno 1. studenoga, kao i proglašeni sveci, zagovaraju nas kod Boga: „Oni kod Oca ne prestaju za nas posredovati, prikazujući zasluge koje su stekli na zemlji, po Kristu Isusu, jedinome posredniku između Boga i ljudi“ (KKC, br. 956).

Zašto postoji ta veza?

Da bismo je razumijeli, vratimo se pojmu općinstvo svetih. To je „skup“ članova spomenuta tri stadija Crkve. Članovi Crkve su, budući da su usmjereni na Krista koji je jedan i jednako povezan sa svim krštenicima, po Kristu i međusobno povezani. To je zajedništvo osoba s Kristom u središtu, i on je nit toga općinstva. Ovo je osobito snažno naglašeno u Euharistiji koju blagujemo kao hranu i zalog vječnog života. Isus je to izravno rekao: „Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje - za život svijeta“ (Iv 6,51). Taj nas kruh u Euharistiji povezuje. Čudesno je kako je Krist prisutan jedan u jednom kruhu, i cijeli u svakoj primljenoj hostiji. I po njemu smo mi jedno. To znači da svatko od nas, što god čini, dobro ili zlo, utječe na to zajedništvo jačajući ili rušeći njegovu snagu, jer je dio cjeline. Po krštenju je ušao u to jedinstvo i svih nas tiču se usponi ili padovi jedni drugih. Budući da se ta nit zajedništva ne prekida smrću – jer krštenje ima posljedice i na život nakon smrti, nego se samo nastavlja u nebeskom životu – jer Krist je i u nebu gdje „sjedi s desna Ocu“, i na zemlji po sakramentima, onda je jasna povezanost nas na zemlji s onima u nebeskoj Crkvi.

A što „slaviti“ na Dušni dan?

Već sam naziv dana – spomen vjernih mrtvih – dovoljno govori. Poslužimo se liturgijskim tekstom. Zborna molitva je najsažetije tumačenje toga dana: „Gospodine, usliši nam molitve: vjerujemo da si svoga Sina uskrisio od mrtvih, učvrsti nam nadu da ćeš uskrisiti i našu pokojnu braću i sestre.“ Ulazna pjesma kaže: „Kao što Isus umrije i uskrsnu, tako će Bog i one koji usnuše u Isusu, privesti zajedno s njime. I kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni.“ Toga dana Crkva potiče i na molitvu za duše u čistilištu. To su duše koje su umrle „u prijateljstvu s Bogom“, ali nisu potpuno čiste. Naravno, pritom moramo voditi računa da se govori o slikovitom govoru, jer u stvarnosti se ne radi o prostoru, već o jednom novom stanju, novom načinu postojanja koji je teško izreći ljudskim riječima. Možemo samo upotrijebiti usporedbe na način da kažemo kako je čističište kao jedna čežnja za Bogom, On je nadohvat ruke, a ipak ga duša ne vidi, jer ju je smrt zatekla s nekom „mrljom“ koju moja „očistiti“. Crkva je od davnina za vjerne mrtve molila, a posebno je slavila Euharistiju da bi te, duše u čistilištu, očišćene mogle prispjeti k blaženom gledanju Boga. To je iskustvo poznato i kod židova prije Isusova dolaska od kojih saznajemo da je „sveta i spasonosna misao moliti za mrtve da im se oproste grijesi“ (2 Mak 12,46). KKC još nam dodaje da „naša molitva za njih može im ne samo pomoći, već i njihov zagovor učiniti uspješnim u našu korist“ (br. 958).

Zašto pohađamo groblja?

Jeste li znali odakle štovanje grobova svetih? U židovstvu Isusovog vremena bilo je poznato takvo štovanje, te su tada bila značajna dva groba: Izaijin kraj ribnjaka Siloe i Zaharijin u dolini Cedrona. Rimsko područje, pak, na koje je stiglo kršćanstvo, također je poznavalo obiteljsko štovanje pokojnika koje se razvilo uz njihove grobove praćeno pogrebnim gozbama i prinosom žrtve bogovima podzemlja. Kršćani su tim običajima dali novi smisao, u svjetlu Kristova uskrsnuća. Tako je ukapanje u zemlju, za razliku od spaljivanja, bliže onome što je Krist prošao, a ujedno je i slika čekanja uskrsnuća. S kršćanstvom se dan smrti počinje nazivati i danom rođenja za nebo, što su osobito primjenjivali na datume smrti svojih mučenika. Njihovo se štovanje razvilo već u II. stoljeću. Liturgičar dr. Vladimir Zagorac (u knjizi „Krist, posvetitelj vremena“, KS) lijepo je opisao u čemu se sastoji to štovanje? „Cijela se kršćanska zajednica sastaje kao jedna obitelj oko groba svoga mučenika, slavi refrigerium (op.a. pogrebna gozba), molitve i euharistiju. Nakon Konstantinova mira grobovi će se mučenika označiti i ukrasiti, na njima će se sagraditi i bazilike (martyria). Ali će u biti oblici štovanja trajno ostati isti: sastanak zajednice i slavljenje euharistije.“ Dakle, kršćani su najprije posebno slaviti mučenike. S vremenom su kao posebna svjedočanstva vjere isticani asketi, Bogu posvećene djevice, biskupi. No, o pojmu sveca i kanonizaciji kako je danas razumijemo možemo govoriti tek od X. stoljeća. Prva službena kanonizacija dogodila se 993. godine, za vrijeme pape Ivana XV., a prvi kanonizirani svetac bio je sv. Ulrik. Zaključimo s Drugim vatikanskim saborom: „Štovanje svetih proizlazi iz trajne povezanosti zemaljske i nebeske Crkve: pripadnici i jedne i druge, 'iako na različit stupanj i način, sudjelujemo u istoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu, i pjevamo istu pjesmu slave našemu Bogu. Sjedinjenje putnika s braćom koji su usnuli u Kristovu miru nipošto se ne prekida, dapače, po neprekinutoj vjeri Crkve se jača priopćivanjem duhovnih dobara. Zbog toga, naime, što su nebeski blaženici tješnje s Kristom sjedinjeni, oni jače utvrđuju cijelu Crkvu u svetosti, oplemenjuju štovanje koje ona ovdje na zemlji iskazuje Bogu i na mnogo načina pridonose njezinoj većoj duhovnoj izgradnji.“ Tako nam postaje razumljivije kako zasluge svetih mogu pomoći nama, putujućoj Crkvi. To je sve zbog one temeljne povezanosti preko Krista i u Kristu – i prije i nakon smrti.

Projekti živih uz Sve svete

Odgovor hrvatske mladeži na sveopću poplavu „svjetlećih tikvi“ (izrezbarenih bundeva) sjajan je znak ohrabrenja da mladi Hrvati katolici, a po njima i Crkva u našem narodu nije „izgubljena“ u shvaćanju ove divne svetkovine vječnog života. Posljednjih smo godina svjedoci uključivanja sve većeg broja župa u projekt „Holywin“ (svetost pobjeđuje), organizirana molitvena bdjenja uoči Svih svetih. Povjerenstva za pastoral mladih, kao i neke katoličke udruge, osmislila su molitvene večeri s poticajima na radosno zajedništvo kroz duhovni program u kojem se mogu naći i igrokazi prema životopisima odabranih svetaca, jer „sveci su bili i obični ljudi, ponekad slabi i grešni, ali strpljivi, ponizni i ustrajni u ljubavi i svjedočenju vjere.“ I to je razlog zašto želimo biti poput njih. Poticaj na ovakav projekt dala je Sveta Stolica kako bi zaustavila „marketinški blagdan“ uvezen iz SAD-a pod nazivom „Noć vještica – Halloween“. Upravo ovih dana društvene su mreže ispunjene porukama: „Fašnik je već bio ove godine, ovi dani nisu za maškaranje. Misli svojom glavom, a ne tikvom.“ Naši pokojni sigurno ne bi željeli da im na grobovima ili u domovina „palimo“ izdubljene bundeve, već svijeće koje su simbol Krista – vječnoga Svjetla. Na žalost, u vrtiće, škole, ali i domove obitelji, ušao je antikršćanski običaj „Noći vještica“ koji slavi strah i smrt. Odatle i maske vještica, kostura, zombija i strašila raznih vrsta. Trgovina i marketing učinili su ga toliko jakim da ga se sada u javnosti smatra pučkom svečanošću. I dok vanjskim obilježjem podsjeća na maškare, po svojem nutarnjem sadržaju „Halloween“ je u potpunoj suprotnosti kršćanstvu. Neki mu tumači porijeklo vežu uz keltsko svetkovanje boga smrti kojega je trebalo „potkupiti“ da dušama umrlih da mir ili povratak u život u tijelu ljudi, a ne životinja. Zbog toga je trebalo prikazati žrtve tom strašnom bogu smrti, te preko žrtava okajati i vlastite grijehe, ali skrivajući pod maskama svoj identitet. Imamo li danas razloga umjesto svojih svetih „slaviti“ tikve, vještice, zombije i kosture? „Noć vještica“ nema nikakvo opravdanje, tim više što je povezano s bogom smrti. Naš Bog je, međutim, Bog živih. I stoga, uz svetkovinu Svih svetih i Dušni dan iz Knjige mudrosti (1,13-16) izdvajam jedan poticaj za razmišljanje: „Ne trčite za smrću stranputicama života svojeg, i ne navlačite na se propast djelima ruku svojih. Jer Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih. Već je sve stvorio da sve opstane, i spasonosni su stvorovi svijeta, i u njima nema smrtonosna otrova. I Podzemlje ne vlada zemljom, jer pravednost je besmrtna. Ali bezbožnici dozivaju smrt i rukama i riječju, i za njom ginu smatrajući je prijateljem i s njome ugovor sklapaju, dostojni da joj pripadaju.“

interceptor
01-11-2014, 17:05
http://scontent-a-vie.xx.fbcdn.net/hphotos-xpa1/v/t1.0-9/10603224_10203023426129070_644840370171144743_n.jp g?oh=b554c85e630c9ec283087a1a11bf6f80&oe=54F59314
http://scontent-a-vie.xx.fbcdn.net/hphotos-xfp1/v/t1.0-9/10346463_736384313120686_4372256940116090831_n.jpg ?oh=84411d660663d406b7121be2eb031281&oe=54DA8F24

Grunf
02-11-2014, 22:22
Mediji su nekak slabo popratili ove godine slikama obilježavanje blagdana ili se to bar meni čini. Sva groblja su bila više-manje ovakva kao na Mirogoju:

http://scontent-a-mxp.xx.fbcdn.net/hphotos-xpa1/v/t1.0-9/6278_487109974765631_5471884149099162335_n.jpg?oh= 894d7f5a0bbf74200cc276c1cfd47bde&oe=54F06684

Matija Večenaj: https://www.facebook.com/photo.php?fbid=487109974765631&set=gm.10152830126579419&type=1&theater