PDA

Pogledaj Full Version : Oglasna ploča



Ilirk@
05-05-2011, 22:23
K R U G Z A T R G
Građanska inicijativa za povratak imena Kazališni trg zagrebačkom
trgu nazvanom imenom komunističkog diktatora maršala Tita


Pozivamo Vas na peti veliki javni prosvjed



kojim, u duhu Rezolucije Vijeća Europe o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima, Deklaracije Hrvatskog sabora o osudi zločina komunističkog poretka u Hrvatskoj te Rezolucije europskog parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu, tražimo povratak imena Kazališni trg zagrebačkom trgu nazvanom imenom komunističkog diktatora Tita.

Maršal Tito odgovoran je za masovna poslijeratna pogubljenja na Bleiburgu i križnim putovima te također za ubijanja, zatvaranja i mučenja ljudi tijekom svih godina svoje vladavine. Samo kroz kaznionice na prostoru današnje Hrvatske prošlo je četrdeset tisuća političkih zatvorenika. Izlagani su batinanju, sakaćenju, električnim šokovima, prisilnom hranjenju na gumu, izvođenju pred streljački stroj, gladi i studeni, a više tisuća je na najstrašnije načine ubijeno.



UKLONIMO KOMUNISTIČKOG DIKTATORA TITA



IZ ZAGREBA I HRVATSKE



u subotu, 7. svibnja 2011. u 11.00 sati



pred Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu!


Na skupu će govoriti:

Tomislav Jonjić, odvjetnik i publicist,
Jože Dežman, predsjednik Komisije Vlade Republike Slovenije
za rješavanje pitanja prikrivenih grobišta i
fra Miljenko Stojić, franjevac, svećenik, književnik, vicepostulator
postupka mučeništva Fra Leo Petrović i 65-orica subraće.
Vinko Nikolić

O TUZI MOJE MAJKE
I
Moja će me mati,
na postaji mog rodnog grada,
jedne zimske večeri čekati.

I moja će mati,
kad zazviždi reska sirena vlaka,
kraj vrata čekaonice stati.

I jednog za drugim
svakog će putnika pogledat u oči.
Ona misli, da će sin joj doći.

Kad i zadnji putnik s postaje ode,
Ona će još uvijek kraj vrata stajati,
i mene čekati.

A kad se svijetla pogase, i posljednji vozar kad otiđe kući,
tek tada će moja draga mati
vjerovati,
da ja ove predbožićne noći,
ne ću k njima, na more, doći.

I prislonit će uz ledeni kamen zatvorenih vrata svoje žarko čelo,
I gorko zaplakati...
moja će draga mati gorko zaplakati.
II
Ne ću Ti, majko, doći
božićne večeri svete,
da Ti poljubim oči.

Jer jadno je Tvoje dijete,
i njegove dječje zjene
pune su bola i sjete.

Kradu mi srce ljudi
i vjeru u maleno Dijete,
i toplinu i zanos grudi.

No u ljubav Božjeg Sina
još vjeruje Tvoje dijete
i u dobrotu plavih visina.

I ja vjerujem jako
u zaplakane oči Tvoje,
rad kojih sam mnogo plako.

U Tvoje vjerujem muke,
u bijele srebrne vlasi
i drage umorne ruke.

Al ja sam, majko, siroče,
prosjak velikog grada,
što za darak srce hoće.

Muče me uzdasi jada
za suncem mladosti bijele,
za ulicom rodnog grada.

POSLIDNJA VEČERA

U peton danu, u peton misecu godine četrdesetpete,
u Zagrebu, glavnon gradu,
blagova san poslidnju večeru sa mojon materon.
U Zagrebu, to kanda je u Šibeniku:
di mater je moja, tamo i Grad je moj,
mi smo svuda po šibensku divanili,
tako smo jedno drugon nikako bliži bili:
tu rič san s nježinin mlikon popija.

Za večeru je bilo kruva i sira,
ja san priko voje ija:
kruv ka da je plisan bija,
umisila moja ga mater o' zadnjega brašna u kući,
a s vodon ka da je umišala previše svoji' suza.
Svaki san zalogaj mora zaliti vinon,
što ga je ona donila iz naše konobe, o' naši' loza,
a bilo je žuko, kano o' pelina.

Mater se sklonila k naman u Zagreb,
bižeć ispri' crjene „slobode“;
ostavi ondi najstarijeg sina,
što greb je naša nigdi po' maslinon u našem poju,
i naš opustili dom zakjučala.

Stol bija je posve mali,
mala famija za njin, s udovicon i sirotin diteton,
u sve nas petoro,
a svi kanda smo nimi i gluvi,
svaki se zalogaj po justin čuje
i samo disanje kanda je bilo priglasno.
Svaki kanda se boja prozboriti i jednu jedinu besidu,
da ne provali nevera,
što nan je svima vitlala u duši.

Mater će prva:
-Šta će to biti, moj sinko, o' ove naše nesritne zemje o' jadne 'Rvaske?
U mojin je smućenin očima našla crni odgvoor,
svaka je besida suvišna bila.

-Što o' nas sviu, sinko ka' one sotone dođu,
nastavi mater,
nji' puno se plašimo,
mi i' poznamo,
to ne će svršiti dobro, žedni su naše krvi...
suze naše, kiša su oplodna za njiovu mržnju,
sva se gadno razgranala ka divja drača;
a naše muke, njiman su prava naslada,
zlo nan se piše, moj nesritni sine, nesritne mene!

Moja je mater bila kriva, što nas je rodila:
U Rvatskoj, rvatska mater rodila dicu Rvate.

-Šta će o' tebe biti, moj sinko,
ti si mi zadnje uzdanje,
kukavne mene sirote, kome me ostavjaš?
Da se rodila nisan, boje bi bilo,
i za me, i za te.

Očaj je sledija nježine suze u očin
šta bile su modre ka samo vedro nebo.
Tri pitanja nježina, ka tri velike krvave rane
iz nježina srca prisađene u moje,
bujno se rascvitale ka tri ogromne crjene ruže.

I jopet samo muk, on najglasnije divani.
Svaki zalogaj kruva i sira
zalivan vinon,
a ne znan što mi je grče, i kruv i vino žuki ka sami pelin,
oli to gorči život: to mračno rvasko Sutra?

Pri' nama bila je noć, zadnja po' našin krovon:
na' krovon sjale su zvizde, nji' na mijune,
po' krovon sami oblaci crni i teški, strašna nevera.

Svaki je tražija posteju svoju,
a svi smo i priviše dobro znali,
da ova noć nije noć sna ni počinka:
naše će oči roniti suze,
naše će glave mučiti brige,
naše će srce bol izidati,
svi ćemo žuditi brzo svanuće crnoga Jutra.

Sutradan mater me isprati pri' našu kuću:
-Nikad te više viditi ne će
moje žalosne oči, bidne i nesritne mene!

Nježini poljupci prikrili moja su oba obraza,
i moje kose, i oči,
po njima najviše bija san nježin,
sama slika i prilika matere moje.

Moja je snaga narasla divja, da se istrgnen iz nježina grča,
ruke je ovila ka utopjenik okolo mene,
nije me dala o' sebe, kanda me zavik gubi.

Moja je mater na raskrižju
naricala za menon kano za mrcen:
ja nisan zna, da li je više žalila nad menon,
oli nad samon sobon:
moja draga sirota, rodi nas jedanajst,
sad je i zadnji napušta.

Nježina velika ljubav njojzi je okrila:
nas dvoje se nikada više ne ćemo sresti.
Blagovali našu smo poslidnju večeru
ja i moja mater,
kruva, sira i vina, kanda smo samog pelina ili,
i žuči pili,
u Zagrebu, glavnon gradu,
u peton danu petoga miseca godine četrdesetpete.

BLEIBURG

Bez povodiča i putokaza
stigli su na klaonicu;
hrvatska krv se točila u mutno Crveno more.

Polje bijelih ljiljana u svibanjske bijele zore
bolno pokošeno.
Polje plavih ljubica u svibanjske plave noći
suzom orošeno.
Nevino je janje
vođeno na klanje.

Kud je Hrvat prošo,
makovi su rujni po poljima cvali.

Mrtve oči – male uljanice
zapaljene na neznanim rakam:
suze ih nisu pogasile,
suze su presušile.

I jablani, bori, i palme
na poljima rujnih makova
i vitki i buni i zeleni
ponosno krošnjama mašu;

-Krv naša na osvetu ne zove.
Mi vapimo blagoslove
Za rod Hrvata!

Žalosna vrba, golema i zelena
Uzrasla na rakama:
Njezine grane, prebačene preko rijeka i mora
sjenu bacaju na naše oči.

Utjehe nigdje enma. I naše rane
cvjetaju u bolu
vrh neznanih raka.

Polažemo lovor vijence
i cvijeće
s palom trobojnicom.

MATERIN ZAPIS

Da nisan, sine, uza se imala zapis,
ja bi' se bila utopila
(sinoć san, bidna, u more pala),
sam Bog me je škapula, fala mu i dika! –
pisala moja je mater.

-Ja ništa više ne čakan na ovon svitu,
još samo da mi je ugledat tebe,
diku materinu,
smirenu u greb bi' legla.
Svakoga jutra u crkvu iden,
i samo za te molin,
da mi se, sine, povratiš sritno –
na drugoj strani je pisala.

-Vajk mislin na te, moj jedini,
šajen ti pojubac,
nek svuda te prati blagoslov matere tvoje,
koja te voli više o' očiju svoji',
i mlogo te pozdravja,
tvoja stara, do smrti žalosna Mater,-
bila je treća i zadnja stranica,
maćana nježinin suzan i pojupcin.

-Zapis sveti iman, dite moje,
jedino blago na ovon svitu,
uvik ga na srcu nosin,
š njin u greb ću zamalo leći.
Neman šta ostavit tebi u baštinu,
ja san uboga,
samo ti ostavjan, sine, moju veliku Jubav
virnu i priko greba,
neka te ona posvuda prati, umisto mene,
tvoje nesritne matere! –
govorilo nježino poslidnje pismo,
na kojen su bile suve nježine zadnje suze,
prolite za menon:
dok pismo mi stiglo, bile su mrtve nježine modre oči,
nježina zvizda bila se ugasila,
i s neba pala
(u nas svit viruje, da svaki čovik svoju zvizdu na nebu ima,
mi smo se dica pravdali tražeći svoju:
svaki je tija baš onu, šta je najjače blištila).

Fala ti, mila majko, za tvoju bogatu baštinu,
vridnija o' suvog je zlata:
Jubav Tvoja me prati i priko tvoga greba.

I ja, majko, svoj moćni zapis imaden:
malo prašine moje rođene zemje,
na samon srcu ga čuvan
ka veliku svetinju:
fala njemu, nijedna strana zemja nije me očarala,
on mene čuva, i u meni kripi viru i jača nadu
u uskrsnuće moje Rvaske;
da nisan ga uza se ima
i ja bi' se bija davno utopija:
i ja san više put ronija u čemeru ovog života
u okrutnon tuđen svitu, šta nema srca za furešta.
I ja ću u greb leći sa mojin svetin zapison.

A tebi, Rvaska, zemjo moja najdraža,
neman šta za ostavit,
Ruke moje su prazne,
nu srce moje je pripuno o' jubavi žarke za te:
ti moj si jedini baštinik, tebi ostavjan Jubav
virnu i priko greba:

JUBAV MOJA NIKADA PRESTATI NE ĆE
DIVANITI ZA TVOJU SLOBODU!

Ilirk@
07-05-2011, 17:09
http://online-press.hr/Photoshop%20exports/UsponRC.jpg (http://online-press.hr/uspon_radimira_cacica_90ih.html)

(http://online-press.hr/uspon_radimira_cacica_90ih.html)
Uspon Radimira Čačića 90-ih (http://online-press.hr/uspon_radimira_cacica_90ih.html)
(prvo izdanje) (2011)
autor: Krešimr Kovač | izdanje: Internetsko novinarstvo - Online Press


Znate li da je Radimir Čačić (http://online-press.hr/uspon_radimira_cacica_90ih.html):
- kao direktor prouzročio stečaj težak 324 milijuna kuna uključujući i nikad vraćeni dug prema državi od 51 milijun kuna
- predvodio privatizaciju Coninga (http://online-press.hr/uspon_radimira_cacica_90ih.html), tvrtke vrijedne preko 16 milijuna njemačkih maraka, koja je prodana u bescjenje
- malverzacijama prebacivao imovinu s tvrtke na tvrtku kako bi izbjegao plaćanje stotina milijuna kuna dugova

Znate li da:
- današnji Coning (http://online-press.hr/uspon_radimira_cacica_90ih.html) je zapravo preimenovana tvrtka Condelta (http://online-press.hr/uspon_radimira_cacica_90ih.html) osnovana 1993. godine s temeljnim kapitalom od samo 114 njemačkih maraka, dok je "pravi" Coning, osnovan još 1984. godine, najvećim dijelom završio u ogromnim dugovima i stečaju
- zbog nepravilnosti je poništena privatizacija Coning holdinga. Međutim, ta tvtka je ponovo vraćena Čačiću (http://online-press.hr/uspon_radimira_cacica_90ih.html) i drugim kupcima dva mjeseca nakon što on postaje ministar za javne radove, obnovu i graditeljstvo 2000. godine
- čak 70 tvrtki u Izraelu (http://online-press.hr/uspon_radimira_cacica_90ih.html) pravomoćnom je presudom uzalud u Hrvatskoj tražilo naplatu dugovanja od Coning holdinga (http://online-press.hr/uspon_radimira_cacica_90ih.html)
- od pet članova komisije koja je privatizirala Coning (http://online-press.hr/uspon_radimira_cacica_90ih.html) jedan član je optužen, a drugom se sudi za gospodarski kriminal

Ovo i još mnogo drugih detalja o poslovanju Coninga 90-ih pročitajte u knjizi Uspon Radimira Čačića 90-ih (http://online-press.hr/uspon_radimira_cacica_90ih.html), novinarskom radu koji je nastao na temelju 3.000 stranica dokumenata hrvatskih i izraelskih sudova.



Knjigu možete za samo 65,00 kuna naručiti ovdje (http://online-press.hr/uspon_radimira_cacica_90ih_contact.html)

caporegime
24-02-2012, 09:15
Hrvatska udruga Benedikt

Postovani,

obavjestavamo vas, i sve koji ste u mogucnosti nazociti pozivamo, kako ce se u organizaciji Hrvatske udruge Benedikt 28. veljace 2012., utorak, s pocetkom u 10 sati u Splitu, dvorana sjeverne zgrade Sveučilišne knjižnice u Splitu (II. kat)
Ruđera Boškovića 31 odrzati okrugli stol pod nazivom "Kako gospodariti otpadom?".

Sve vas koji ste u mogucnosti molimo da putem svoga medija javnost informirate o odrzavanju navedenog dogadjaja. U privitku vam dostavljamo detaljniji tekst najave okruglog stola.

Unaprijed vam zahvaljujemo na razumijevanju i pomoci te bi nam bilo zadovoljstvo kada biste nazocili na okruglom stolu u organizaciji nase udruge.

S postovanjem,

Vide Popovic

predsjednik Hrvatske udruge Benedikt